Lydia Sklevicky

OD BORBE ZA PRAVA DO PRAVE BORBE

žeLimo Iii prikazati razvoj femi[}Jis'lličkog pokreta, uzalud ćemo pretraživati udžbenike kojii kroz protekla dva s,toljeća »o:tuđuju ženama njihovu historiju i na Itaj način njihovu pripadnost grup.i« 1

466

- najvećoj manjinskoj grupi koja obuhvaća nešto više od polovice cjelokupnog svjetskog pučanstva.

Ponovno akl1ivjranje žena odluČUldh da nastave borbu započetu izdvojenim pionia:sk,im udjel'ima svojih preth.odnica iz vremena demokratslcih 'rev.oluoi~a 18. stoljeća, uključuje Q konstituiranje i preisp~1livanje historije svih d.osadašnj'ih naSItojanja, malih pobjeda i velikih poraza SV.oj.ih zaboravljenih sestara. Zbog toga got.oV.o sva djela i antologije n.ov.og feminis!1ličk.og vala ističu analizu dosadaš­nj'ih organizimnih pokreta za ženska pra,va nalazeći u n}ima upo­rište uliraženju ;razl.oga li uzroka pret'rpljen.og poraza.

Iak.o je prvi burevje~mik nakon got.oVO trideset godina zatišja došao iz Francuske, ,mi ćem.o se u analizi suvremenog feminizma zadržati isključivo na prikazu p()lkreta u SAD. U prilogu takvu pristupu možemo navesN dva razloga. Prw je sadržan u specifiČUloj gene:lJi amerJčkog društva 'i historJjatu po1iti6kah borbi u njemu. Nastalo !integracijom imigrantskih grupa ,iz Irazličitih zemalja, ame­I'ičko društvo je kao bitni elemenat svoje strukture uvijek zadržalo grupu. S vremenom 100 više nisu bile samo nacionalne grupacije neg.o cijeli splet grupa diferenoiranih na osnovi najraz1i6itijih kl1iteI1ija. Budući da su potka društvene st'rukture, one su mnogo jasnije defiiniranei .izrražene nego u uvjetima evropske tradicije poldtičlcih paI11lija. Ne pos,ooji nikakva magija prošlo s1Ji koja bi zamu6ivala ekspl:ioitnost njihovih sukoba i bOI'bi, i njihova poli­tička bit nije prikrJvena kulturnim ciljevima. Grupe koje su se borile za ženska pra.va nisu u tom smislu nikakva iznimka. Drugi ra2llog je činjenica da je feminis,tički preporod šezdesetih godirna započeo djel.ovati u SAD, izrastajući iz Š'irih društvenih previranja. Svi altemaJt!iV'l1i oblici .organizacije, pref.ormuH:ranja problema i meooda borbe pOTIlik1i su na američkom tlu, odakle su presađeni u Evropu kao protuteža klasičnim unutarpant-ijs'kim okvi'r,ima okupljanja li djelovanaa.

Sličnosti i razlike »starog« i »novog« feminizma

Za izradu .osnovne tipologije feminističk!ih pokreta od 1848, kada je u SAD utemeljen prvi pokret za .oslobođenje žena, do naših dana, potrebno je izveslti distinkciju lizmeđu tzv. star.og fe­minizma (.old feminism) ,2,3 i tzv. n.oVDg feminizma.3 Da bismo .opravdali ovo 'razgraničenje, moramo usporedi1li s1ičnos:m i ,razlike osnovnih pr.oblema, metoda borbe,načina .organiziranja s,tarog i novog femind2ima.

Iako je danas »postG\il.o uvreda nekog okrs1lit,i fernin;istkinjom« i »čak mn.oge radikalne žene nadugačko negiraju veze sa staI'im femini2imom«,2 postoje mn.oge pa,ralele k.oje m.ogu ilustrirati kon-

467

hnnitet ,ovih dvaju perioda borbe, unatoč četrdesetgodišnjoj šutnjli koja ih dijelti.

I stani ii novi femLnizam izrasli su na tlu širih društvenih previ­ranja: stani je feminizam ponikao iz ideja abolioionista 'i utopijskih socijalista (Robent Owen, Fanny Wr,ight) 'te sindikallnog pokreta (»Udruženje žena radnica« 'Osnovano 1868), a novi je feminizam vezan uz Pokret za građanska prava, P'OlGret za mir, kontrakulturu nove IjeV'ice i njezin naj:izraženiji,iak,o heterogen, dio - studen,t­sku subkulturu šezdesetih gDdina. Pristajući uz potlačenIO, žene su uVliđale vlastitu p,otlaČen'Ost kao univerzalnu činjenicu !Goja pre­lazi $Ive gra!l1oice: klasa, rasa, nacija i 'kultura. Druga Ds novna sJič­nost je što u oba peri'Oda postoje dvije manje-V1iše jasno razgrani­čene struje: jedna koja.. __ 1!li~!L. :.L djeluje u Dkviru postojećih društvenih odnosa zag(H1a naj !l6j reforme, i druga kOJa svoJe .dJe­lovanje usmjerava na promjene u sMuk<turama postojećih ~nstiltu-­C'l]a - ,temelja društvenog poretka, i samimtlmebll0 ri:mplli01rrro­tillo eKsplicitno na promjenu tog pDretka. Iako su najborbenije feministkimje 19. stoljeća napadale represiV1ne <institucije kao što su država, crkva, porodica i brak, a početkDm 20. stDljeća propIOvi­jedale seksuaLnu slobDdu, ekonomsku nezaviS'nos,t žene i Itragale za vizijom >><istinske žene«, za onim mogućnostima koje se atkIli-va­ju dokidanjem pritisaka kojli ženu sputavaju u obrasce koje su skrojli.l,i muškarci, postojeće ženske ,organizacije ublažavaile su oštpicu napada koncentrirajući se na pitanje ženskog prava glasa. P,iitanje prava glasa li raW1opravnosti unutar postojećeg zakonodav­stva dalo je pečat čitavoj epohi borbe od 1848. do 1920, i čitav Pokret za prava žena (Woman's Right Movement) često se brka s jednom od svojih grana - Pokretom za pravo glasa (Suff.:rage Movement) - unutar kojega također egzistiraju konzervatJiVi11e (American W'Oman Suffrage Ass'Ociation) ,i radikalnije organizacije (National Amenican W,oman Suffrage Assooiru~ion), za koje je pravo glasa samo simb'Ol polijtičke lillo6i potrebne za 'Ostvarenje daleko­sežnijih ciljeva. Ta pretjerana isključivost u koncentriranju na tek .iedan od problema bj.ila je jednim 'Od glaVU1'ih uzroka !izgubljen'Om ratu nakon dobivene bitke; pokret je zamro: "Otvorena su vrata kaveza, ali jekanal1inac odbio da i21leti.«;3 ne azletjevši daljnja četiri desetljeća .

.ll šez~etim-gQdinama.,..lJ vrlo kratkom periodu, mtav spektar starog pokreta ponovno je oživ,lo obnavljaju6i opet u sebi dv~je naj.izra21itije struje: reformističim - koja se usredot'Očuje na ~e.~l~~6ne prob~~~ erDaI).cipaoije žena i ističe borbu za jzje:a~ q!y,a.Qie--smiis!{'arcima u okwrn postojećeg sistema, ri. radika1nu -koja emancipacIJu zamjenjuje oslobođenjem, rz:rea;načavanje seksu­alnih uloga njihovim dokidrunjem ka'O kuLturnih ,kateg'Orija, što

468

povoljnije smještanje žena u ,krilo postojećih odnosa revolucijom. Osnovna razlJika koja ka<rakteI1iZJira ovu zajedničku dihotomiju

jest u odnosu jednih i drugih snaga: dok su ranijem periIOdu tom davale Drganizacije i grupe koje nisu napadale temelje poretka, nov:i fenrimizam svoju udarnu snagu i ekspanZJivll.ost orpi iz radi­kaLnih st'rujanja koja redefiniranjem čitavDg sri~tema vrijecLnosti. krajnjih cilje!Va borbe, nDvim načinom Drganiz,iranja šire hOI1izontc naslućcnih mogućnosti.

Zbog 'toga nam se čini Dpravdanim prihvatiti za prepDrođeni feminisĐički pokret naziv :neDfeminizam, stavljajući na taj način naglasak na razIike, bez gubljenja iz vida navedenih sLičnosti

Neki kriteriji za tipologiju feminističkih organizacija

Da bi~mo dobli.l,i pregled širokog spektra postoje6ih organizacija i orijentaoija, analiz,j;rart ćemo dvije karakterist.i{Sne tipIOlogije (Shulamith FirestDne5 i Myrne WDod2). IakD u tim tipDIogijama ne nala2Jimo jasne kl1itel1ije raščlambe, ,niti njihovu dosljednu primje­nu, pri nj,ihovoj su ,izradi uZJimane u DbZJir najistaknutije karakte­ristike čitavDg neofem~ni~tičkog pokreta:

1. ODNOS PREMA SISTEMU (iPtegracija uz refDrmjrqn~ PD­s~oje6ih li.nst1ituoijanasupmt revoluoiji uz negi1ranje starih i stva­mnje aHemat'i'V.nih 'institucija, npr. kooperativnih dječjih vl1tića i jaslica, kDmuna namijenjenih samo ženama, »sklondšta« za žene u tDku procesa rastave braka ti upra~D obudo\oljele žene, sa;v~etova­

lišta za prek,id neželjene trudnDće, razna pravna i druga pitanja. izdavanje glasila, knjiga j sL);

2. PORIJEKLO (iz »pDli:tičke kulture« u smislu postDjećih »specifičnih orijentaoija -=.--- sta'vo-va prema pDlitičkom sistemu i njegovim Irazi>iči:tim dijelIOVlima, te stavova prema ulozi pojedinaca u sistemu«,6 i iz k()l1trakuhure nlOve ljeViis:~i}liezlinih Drganizacija);

3. STUPANr-ORGANIZIRANOSfr-(osnovnD obilježje rneofemi­nizma je to da k.2:..okJl;:f~~ntr~!ist;~postoji mnogo mallih, autDnomnih, :nehijerarhijs~ih grupa, bez rukDvodstva >j ,točno de­finiranih uloga, a tek jedna organizacija - National Organizat'ion Df Women - djeluje na višem stupnju formahizacije);

4. METODE BORBE (od političke borbe mspoloživim sredstvi­ma g,rađaJllske dema~raoije: kandidiranjem u kongresne komitete - posebno za one koje se smatralo da su Dd posebne 'Važnosti za žene - na temelju prog·rama koj,i se obuhvaćaju žensbm biraoima izražavajući njihDve speoifičneinterese, te nj'ihoviQ zastupanje i favOl~iziranje li slučaju izbora; političke borbe za promjenu sistema u okvi<ru radikalnih organizaoija, dIO pl1imjene najrazličitijih sred­stava kaD što su spontano okupljene »grupe za kolektivno os'vic-

469

sOlvanje« (Consoiousness - )ra'ising groups), ,neforma1nih izmjena iskustava (rap sessions, bitch sessions) i javnog manifesti-ranja revolta u više teatrainom obliku (»revolution as theatre«).

Shulamith Firestone5 dijeli neofeministički pok'ret na tri osnov-ne struje:

1. Konzel1vativni feminizam 2. »Po1iticos« 3. Radikalni feminizam.

Konzervativni feminizam, »politicos«, radikalni feminizam

1. Konzervativni feminizam. Glavni mu je predstavnik Nacio­nalna organizacija žena (National Organizat<ion of Women, dalje NOW), osnovana 1965, nakon veHkog uspjeha knj'ige Be1Jty Friedan - osnivačice organizacije »The Feminine Mystique« (1963), koja jznosi »problem bez imena«,7 problem koji ,iznutra nagriza mit o postignutoj emancipaciji žena, po1Jiskuju6i sv,ijest o nezadovolj­stvu u sferu potrage za Ličnim, a ne poIitičkim rješenjem. NOW djeluje u .. o.k.Vliru-Siis.tte.m~~utar Nojega traži l'iješenja pute~._. refQrmi koje .1:>.Lr!rebale onemogućiDi mstltuclonalnu osnovu 0[0-

~j.§l_ žeQiJiao. _ :drilgQiil.ii~Q,f.1:~!! : :gr·ađ~ma ' l' an.Je ~s 'l'lminacije 'u sfeIli rada, ,nejednakosIti koje pIiOlzIaze- lz neadekva,tne primjene zakona iIi njihova nepoštivanja, i sL). Djeluje na tlu »političke kulture« iz koje i ~zraS'ta, zastupajući ženske il1ite'fese u postojećim polti1Jičkim strukturama. Organizacija je jasno struk!tuI1irana, član­stvo aine pnofesionalno aMhme, ugla\nnom bijele, žene (aH i mu­škarci, jer je NOW jedina organizacija koja im dopušta djelovanje u svojrim rredovima) srednje iLi vriše srednje ,klase. NOW se uspo­ređuje s National American Woman Suffrage Assooiation starog feminizma zbog toga što glavni oilj vtdi u integraoiji žena u posto­jeći sistem.

2. »Politicos«. Ovamo spadaju grupe koje odbacuju društvp:uo.. političk,i status quo, a primal1n<L.su vezane uz novu ljevicu iiflk-_ z~~l1'lzaOTje.- Onatoc međusobnOj različitosti, njrihov se po­ložaj može svesti na jedan zajednički namvnik: »Feminizam je drugorazredno poUtičko pitanje, ;i mora biti skrojen po uzoru na unapnijed stvorene, muške politričke okvi're«5. Naime, uključivši se u organizacije nove ljev,ice (npr. Students for a Democratic Society) ~ne suostale u podređenom položaju: rtip:kale su govore za »revolucionare«, pravile kavu a ne polri'tiku i prihvaća1e su ostale ...... minorne poslove. Jednu od struja u ovoj kategoriji S. Firestone naziva »Ladies' auxiliaries of the Left« - sekretarice, domaćice ljubavnice) to pomoćno osoblje koje naglašavanjem ženskog pi­tanja že1i postići izjednačavanje s muškim suborcima unutar PO-

470

kreta, i :time u isto vrIjeme privući ostale žene u »sIru borbu«. Druga struja, »Middle-of-the-road-politicos«, radeći još uvijek u muškom okrilju, zbunjeno traži neprijatelja žena u »Sistemu«, ne analizirajući same muško-ženske odnose u Pokretu. Treći tok, prema kome utječu ove dvije struje, jest .tzv. »FemiIllistiČJki po1i­ticos«, ... »U prvom ['edu mnzillvativni feIIl1n~zam s naglašenim ljewča'renjem ( ... ) dH ljevičarenje s naglašavanjem fem~nizma«5, loojJ okuplja možda najveći broj anoniml1lih ćeLija ženskog pokreta šimm SAD.

Takvim angažmanom žene unutar radikalnog pokreta skrenule su na sebe pažnju muškog »vrhova«koji su im spremni p:rizn3Jti status potlačene grupe li prepustiti }JI1ivla6nije uloge da bi ih za­držaH uza se.

3. Radikalni feminizam najčešće je rezultat evolucije dvaju pretnodoo spomenutih tipova, a po tome što fem1nističku borbu ne stavlja samo na prvo mjesto nego li u centar »šire revoluoio­narne analize« direktni je potomak radikalne feminističke struje 19. stoljeća (ELizabeth Cady Stanton, Susan B. Anthony). Ljevi­čarske analize smatra zastarjelima i površnima zamjerajući im da »ne ~ovezuju ekonomsku-klasnu stJruictur!1 s njenim izvorom u seks~~o"klasnorstrukiuii koja le.~ogel sv,ih drugih _~k~loafa: tJorililli sistema, i (. .. ) zato je njez~na eliminaoija prvli zadatak svake istinske revolucije.«5 Zbog toga radikalni feminizam odlučno prekida s Radikalnim pokretom, socijalnim pmstorom njegove kontrakulture, uviđajući da su i tamo žene na marginama maI'gina, i da univerzalna dihotomija »seksualne klasne ·strU!kture« niti ovdje ne prestaje. Shvativšli da ženama više ne preostaje »niti jedno marginalno društvo kamo bi se mogle skloniti«,5 r'!c:iilcal:l!~, fem]nizam postaje oI1ijentacija mnogjh vr1oraz1io11Jih grupa ko­Jima SUOSJlJovna -olJ.HJ~~ suprotstayUanj~...sis1emu? .. Jispad.anJ.e-.jz kOntrasisitema, ' ~oJlJtani .'ineforma1ni. nači~~gau1~t~j:I~EL-Ly:rlo šar:olik spektar shvaćanja ' rrieTodc 'Doi'oe. ' Kao osnovni zadatak postavljaju lazV!itat_::~nske klasne svjjesti« , a osnovna je metoda rad u gI1upama za kolektIVno' osvještavanje (oonsciousness-raising). "To lI1~je ,terapija (u smislu T-grupa, 'Op. L. S.) koja bi podrazumi­jevala mogućnost :rješenja na jndividualnoj razini na osnoV!i pret­postavke da je muško-žens~ Qdoos isključivo osobne pri:rode, nego jedina metoda koja može oSiigurati utemeljenost našeg pro­grama za oslobođenje na konkretnoj stvar1nosti naših ~ivota« (Red­stockJngs Manifesto)8.

Iako Shulamith F,irestone to ne čini, u ovu bismo kategoriju moraLi svrstaN ~ sve one grupe koje svoje djelovanje zasflli,vaju na sličn~m stavovima, ali se od lje~ičarske kontrakuLture udaljuju na različita 'Odstojanja :iako iz njenog novog estetskog senzibili-

471

teta crpe barem formalna nadahnuća. To je već vidljlivoiz samih naziva takvih »off« ili »off, off Movement« grupa: W.I.T.C.H. (Vje­štice), R.A.T. (štakor), O.W.L. (Sova), Zub ,i čavao, Dosta je igre i šale, Nisam l,i žena?, Crvene čarape, Broslijedi glas, sestro, S dna prema vrhu itd., a metode borbe, iako ovo već uvjetno rečeno, može nam ilustJ1imti ovaj oitat az manifesta VješNca:

"Vještka je sve-žena-univerza1nost. To je teatar, revolucija, magija, radost, čarolija. To je sVlijest da su vještice oi cigani bili izvorni gerilci i borci protiv potlačivanja. C ... ) Vješticama se ne postaje. Ako si žena i usuđuješ se gledati u sebi, ti si Vještica. ( ... ) Tvoje je oružje teatar, satira, eksplozija, magija, bilje, muzika, kostimi C ... ), napjevi, boja, film, bubnjevi, metle, puške, vudu­fetJiŠJi, mačke, svijeća ( ... ) - >tvoja vlastita bezgranična, lijepa mašta«8. Ulični teatar je glavni način manifestiranja nezadovolj, stva, osvještavanja oj propagande, :i po svojoj estetskoj eksploziv­nosti takve bismo grupe mog1i usporediti sa Y'ippijima student­skog pokreta (J. Rubin, A. Hoffman).

Odnos neofeminističkog i radikalnog pokreta

Tipologija Myrne Wood2 analiZlira strujanje unutar neofemi­il1'ističlwg pokreta prema njihovu odnosu naspram Radikalnog pokreta, a prešućivanje tzv. konzervativnog feminizma - prema S. Firestone - .navodi nas na zaključak da ga uopće ne smatra njegovim birtnim dijelom.

Sud10nice Radikalnog pokreta došavši do granice mita gra­đanske demokracije suočile su se s konkretnim ograničenJima koja am on postavlja, na is1ti način :kao što su radom u Radikalnom pakretu upoznale i "muški šov,1nizam« unutar njegovih granica. »Oslobođen-i mušikarci« traži1i su »štosne mačke«, i stalv Abbija Hoffmana, »ideologa« Yippija, "Jedini savez koji bih učinio s Pokretom za oslobođenje žena bio bi u krevetu«8 iz,ražava stavove velike većine »radikalnih muškaraca«.

SlijedećatJipologija :razlikuje četJiI1i osnovne kategorije: 1. Grupe za indi\~idualno oslobođenje (Personal liberation

groups), 2. Anti-lijeve grupe, 3. Aktivistice Radikalnog pokreta, 4. Zagovonn.ice nezavisnog pokreta za oslobođenje žena. 1. Grupe za individualno oslobođenje proizašle su iz prvih

manifestaoija svijesti o vlastitoj potlačenosti u okVliru Pokreta. Shvativši frustracije dodijeljenim im ulogama, žene su napredovale

472

od osobnog nezadovoljstva do spoznaje da je muška prevlast onaj temelj druš:tva na koji .treba usmjelliti napad. No konsmtusiravši se u male grupe, »njihov je program ostao samo zatvoren krug koji je proizvod.io sve ~iše ri više takvih malih grupa, uglavnom posvećenih indiv.idua1nom oslobođenju, s terapeutskom funk­oijom«2.

2. Anti-lijeve grupe. Mnoge su žene istupile iz Pokreta zbog ogorčonja njegoVlim ugrađeI1Jim »muškim šov~nizmom«. Neke od njih sada zauzimaju lizrazito antagonisti6ke stavove prema Radi­kamom pok·retu, dok ga druge napros.to smatraju irelevantnim. DefiDIirajući odnose među sploV'ima kaJo odnose pro1!ivna.čkih grupa, zaglavljuju u nekoj vrsti biologističkog determinizma, čije bi kraj­nje razrješenje bila eliminacija jedne od protivničkih grupa.

3. Aktivistice Radikalnog pokreta zadržavaju stanovište većine muškaraca u Pokretu smatrajući Pokret za oslobođenje žena »buržoaskim i personalističkim«,2 usporavajući mu bilo kakav revolucionaJ.1l1'i potencijal. M. Wood kritizira njihovu isključivost pri konfrontiranju »istinski ekonomske« nasuprot »individualno­psiho1oškoj«am.alizi, polaze6i od pretpostavke da »zbog toga što je ekonomska potlačenos!t žena u cijelosIti povezana sa njihovom psihološkom i seksualnom potlačenošću«2 Pokret za oslobođenje žena mora cjelovito zahva mti međuzavisnost tih problema.

Problem »unakrsnog pr.itiska« na žene u Radikalnom pokretu kao i na aktivistice starog feminizma, čije su emancipatorske ideje sazrijevale unutar društvenih pokreta sa sveobuhvatnim pre­ten:zJijama, može se promatrati kao problem »pripadnos.toi većcm broju grupa« koji se razrješava (što historija feminističkog po­kreta u svakom slučaju potvrđuje) »politički1m pOVlačenjem ljudi suočenih s takvom situacijom ( ... ) ili identifikacijom s jednom od konfliktnih grupa, ublažavanjem stanovišta, sintetiziranjcm ili raspršenjem, ilii pak umanjivanjem problema«.6

4. Zagovornice nezavisnog Pokreta za oslobođenje žena »vjeruju da će se jači pokret za jednakost žene razvi11li u okviru svakog socijaLističkog pokreta jedino zahvaljujući svjesnom naporu orga­Dlizi·ranih žena, a iskustvo pokazuje da se takva svijest ne razvjja u pokrehma s o6itim muškim šovinizmom 'izraslim iz društva muške supremacije«.2 Zbog toga smatraju da nezavisni ženski po­kret treba imati vlastitu strukturu i program unatoč tome što bi mogao bI,jsko surađiva1li s drugim radikalnim grupama. No da bi pohN:zJi;rale s,vijest o vlas.titoj potlačenos1li, i da hi efikasno artikulirale svoju kritiku radikalnog pokreta, ženama je potrebna solidarnost i spoznaja vlastite vrijednosti koju mogu razviti tek u okviru revoluciona'rnog pokreta za oslobođenje želIla.

473

Budućnost feminizma uobličena je dosadašnjom borbom

Potrebno je na kraju naznačiti doseg ovakva prikaza sa svim njegovim lI1epotpunos!Jima li ograničenjima. Riječ je naime, o po­kušaju slistematizaoij.e i karakterizacije (s ob:zJ1rom na četiri vdo široloa lori terija) postojećih neofeminističkih stmjalI1ja, bez ula­ženja u vrednovanje njihovih teorijskih pretpostavki, akcionih dosItignuća i hisrtorijskih mogućnosti. Problem je nedos'tatak aku­ratnijih podataka - prikaz je zasnovan na literaturu do 1972. godine, Šito onemogućava iole jasnij,i uvid u .trenutačno stanje i kretanja nakon oseke burnih šezdesetih godina. Do nas više ne dopiru senzacionalisrtičlci. ~ntomrane vijesrti, novije antologije do­bivaju karakter historijskog štiva (Women's Liberation 'Ln the Twentieth Century u biblioteci P'I1Oblems ID American History Series, 1975), buntovi estetski senzibilitet uglačan je i integriran u srtabiini kuLturni mozaik. Spontano nastale male kooperativne grupe kolektivnog osvještavanja nastavljaju svoj tihi rad, teatar s ulica seli natrag u kazaHšne zgrade, no iI"eform~stičk'i 1,rojanski konj napreduje politikom malih koraka , ulazeći u oficijelne poli­tičke strukture putem ;iskrčenim vehementnim naletom radikala. Za ilusr1Jraciju takvog razvoja neofeminističkog pok>I'eta oi nira t ćemo Franc;:o:ise Giroud, prvog francusrlwg državnog potsekJretara za ženslm pitanje. Odgovarajući na pitanje o svom stavu prema radikalnim žensloim organizacijama ona kaže: ,>Vjerujem da su izvjesrni ekscesi u svakom pogledu kOl1isni. Na žalost, često se jedino pomoću II1j:ih može započeti pokret. Pokret za osLobođenje žena (fralI1cuski M. L. F., op. L. S.) ti njemu srodni, često su podu­zimali v1110Q hrabre ,inioijative. Jer za eksponiranje je potrebna hra­broQst. Jedan je muškarac vrloQ doQbro p11imijetJio: glavnoQ oružje koQ}im su se muškarci slUŽJili da bi prepriječHi napredovanje ženama jes't ismijavalI1je. Dakle, one su limale mnogo hrabrosti jer su često izazivale ismijavanje. A ja mislim da su učindie uslugu umjerenijim ženama jer su ljudi oQsuprut,i njihovim nastu­pima odjediI1om osjeniti olakšanje kada su ;im zahtjevIi postavljeni u miroljubivijem obliku. Ima akcija s kojima se nikako ne sla­žem, koQje su mi potpuno strane. Ja nisam ( ... ) neprijateljski ra­spoložena prema muškaroima ( . .. ) nego sam iJ'eformist u pravo m smislu. ALi ponovno napominjem, mislim da su nam učinile uslu­gu! « (Marie Claire, prosinac 1975).

Akora:lJllIl11!ijemo ,r aznolikoOst koju ujedinjuje PONret za oQs,lobo­đenje žena, nećemo očekivati da iz nje iznikne koQherentna vizija budućnost. Od isticanja borbe za osvještavanje vlastitog položaja, do utopijske vizIije »kibernetskog socijal,izma«5 koji bi omogućio drastične promjene u porodici, ekonomiji, životnom stilu, bez

474

obzira u kojem će se pravcu Pokret razvijati, rutava će budućnost na neki način biti uobličena dosadašnjom borbom. Ova generaoija feministki!nja svje~na je brane koja je zaus:tavlila pI1vi feministički val i ta svijest daje nadu da se historija neće ponoviti. čitamo u naputku za organiziranje g:rupa IroleMivnog osvješćenja: »Nakon zajedničkog 'rasta li promjene grupe i njezini će članovi porasti i promijeniti se. Nikada više ne možemo biti ,iste.

Niti 'to ne može biti sVlijet!«

NAPOMENA

1 Feminism: The Essential Historical Writing, Edited and with an introduction and commentaries by Miriam Schneir, Vintage Books, 1972.

2 Voices from Women's Liberation, Compiled and edited by Leslie B. Tanner, Signet, N. Y. 1971.

3 Female Bunuch, Germaine Greer, Bantam Books, N. Y. 1972. 4 Women's Liberation in the Twentieth Century, Edited by Mary C.

Lynn, Wiley, 1975. 5 The Dialectic of Sex - The Case of Feminist Revolution, Shulamith

Firestone Paladin, 1972. 6 The Civic Culture, Gabriel A. Almond and Sidney Verba; Little,

Brown and Company, 1965. 7 The Feminine Mystique, Betty Friedan, Penguin Books, 1965. 8 Sisterhood is Powerful, An Anthology of Writing form the Wo­

men's Liberation Movement, Edt. Robin Morgan, Vintage Books, 1970.

Gordana Cerjan-Letica

NEKI DOMINANTNI STAVOVI SUVREMENOG FEMINIZMA O PORODICI

Dužni smo, prije samog prikazivanja problema, dati neke uvodne ograde: feminizam, kao društveni pokret, nije baziran na jednoznačnoj teorijskog podlozi. čini se, zapravo, da takvih ambicija unutar pokreta i nema. Ne može se stoga govoriti o femi­nističkoj teorij,i, nego samo o elementima jednog novog (koliko novog?) gledanja na svijet čija je bitna karakteristika prihvaćanje dvospolne stvarnosti kao pretpostavke bilo kojeg daljnjeg razmiš­ljanja. Kako ne postoji globalna teorija pokreta, to je još manje moguće očekivati da će postojati dorađeni i jedinstveni analitički mehanizam za proučavanje porodice.

Zato smo ovaj rad zamislili samo kao deskripciju različitih stavova koji ne predstavljaju globalni pogled, nego obrađuju po­jedine kategorije vezane uz porodicu (odnosi moći unutar porodice, porijeklo porodice - točnije porijeklo dominacije muškarca, raz­ličite spolne uloge, odnos porodice i šireg društva itd.).

475

Slijedeći ograničavajući faktor jest karakter feminističke lite­rature; to su najčešće readingsi, zasnovani doduše na znanstvenim činjenicama, ali s prevladavajućim beletrističkim erosom, opisom niza pojedinačnih životnih storija i iskustava, zatim pamfletistički napisi s težnjom za iniciranjem akcije. No, javljaju se i sve brojnij,i radovi s područja psihologije i sociologije žene, koji izvje­štavaju o rezultatima empirijskih istraživanja s tog područja, ali nJihova teorijska pozicija nije jasno određena.

Javio se još jedan problem - dostupnost feminističke ~iterature kao i radova o feminizmu. U nas nije prevedeno niti jedno djelo, čak niti poznatijih autora (odakle možda i sasvim neobjektivno i znanstveno nefundirane kritike se koje kod nas opućuju femini­stičkom pokretu). Bili smo prisiljeni ovaj pregled pogleda o poro­dici temeljiti na radovima koji su nam bili dostupni, ali, kontro­lirajući bibliografije navedene u tim knjigama, uvjerili smo se da smo srećom dobili u ruke prave »stvari«, naime one autore na koje se feministkinje najčešće pozivaju. Napominjemo da smo koristili literaturu samo iz SAD, gdje je pokret poprimio najma­sovnije razmjere. Knjiga Betty Friedan "The Feminine Mystique« (Misterij ženstvenosti) predstavljala je jednu od prvih literamih artikulacija »ženskog problema« i imala ogroman utjecaj na for­miranje NOW (Nacionalne organizacije žena) čiji je predsjednik Betty Friedan bila nekoliko godina.

Kate Millet je sačinila prvi cjelovitiji rad o ženskom pokretu, dok je "Dijalektika seksa« Shulamith Firestone »najopsežnije po­jedinačno iznošenje radikalne feminističke teorije do danas« (Eli Zaretsky). Marlene Dixon, predavač sociologije žene i radikalne sociologije, vrlo je poznata aktivistica Pokreta za oslobođenje žene, kao i Margaret Benston, čije su pozioije bliske marksistič­kim.

Knjiga Germaine Greer "ženski eunuh« doživjela je u dvije godine čak XI izdanja i često je navođena.

Odnos feministkinja prema porodici, njlihovi stavovi, mišljenja i prognoze o njezinoj mogućoj transformaciji, jedan je od osnovnih elemenata unutar globalnog osmišljavanja Pokreta. »Pokret za oslobođenje žena obećavao je da će izaći van onog što je smatrao za usko ekonomsku perspektivu socijalista, da bi revolucionisao najdublja i najuniverzalnija životna iskustva - doživljaj »ličnih« odnosa, ljubavi, egotizma, seksualnosti, našeg unutrašnjeg emo­cionalnog života ... Upravo kao što su socijalisti 19. veka ospora­vali vrednost buržoaske liberalne politike... tako su feministi uveli u arenu političke borbe do tada privatan život porodice.« 1

Ovaj osnovni stav prema porodioi kao sferi s političkim dimen­zijama sasvim je u skladu s općim viđenjem mjesta žene u dru-

476

štvu, koje ne može biti određeno njeZJinom relacijom prema muš­karcu nego njenim kompleksnim humanim potencijalima. Femi­nizam, dakle, misli o pojedincu i društvo proglašava ljudskim ako uključuje pojedinačni, subjektivni aspekt. Ovo uključivanje psiho­logijskih i antropologijskih dimenzija, predstavlja proširenje pojma političnosti, koji se obično vulgarizira do puke borbe za vlast.

Obraćanje »psihološkim« sferama samo je izraz naslućene isti­ne da velikim sistemima (makar u njihovim centnima) više nije potrebno golo nasilje jer su, zahvaljujući između ostalog i nauci, iznašli mnogo suptilnije mehanizme manipulaoije. Suvremenom senzibilitetu već je odavno neprihvatljiva politika gole prisile, čemu se upravljački aparat morao prilagoditi (Reich, Marcuse, Horkheimer i dr.).

Dovođenje u pitanje smisla i filozofije porodičnog života, čiju »krizu« feministkinje osjećaju kao društvenu, ujedno je i najzna­čajnija differentia specifica između starog (19. i početak 20. stoljeća) i suvremenog feminizma. Dapače, rašireno je mišIjenje da stare feministkinje nisu polučile veće uspjehe u borbi za eman­cipaciju žene (osim prava glasf-) upravo zato što nisu oštricu kri­tike usmjerile na instituciju braka i porodice, koje se manifesti­raju kao glavna prepreka jednakosti žene, nego su se zadržale samo u okviru građanske demokracije.2

A i da su vodile više računa o ovom strateškom momentu, vjerojatno ne bi uspjele, jer je njihova borba izvirala iz širih društvenih gibanja (abolicionistič:ki pokret i borba za građanska prava) i njima bila omeđena, pa je i krenula »pravcem koje je uzelo američko društvo u cjelini. Nisu iskoristile mogućnost i nisu se opredijelile za socijalističke stranke koje su im obećavale pro­mjenu društva.« (O 'Neil)

Međutim, sudbina borbe starih feministkinja samo je potvrdila logiku svih zahuktalih pokreta koji počinju nejasnim idejama o tome što bi II društvu trebalo promijeniti i idu na široku skalu ne do kraja izvedenih problema - tako je žensko pitanje u fazi svoje prvobitne artikulacije vezano u kompleks pitanja o socija­lizmu, sindikatima, ateizmu, slobodnoj ljubavi, kontroli rađanja, liberalnijem razvodu itd.3

Kako se pokret dalje širio, da li iz taktičkih razloga ili zbog nečeg drugog, sve se više sužava revandikativno polje - i borba se kanalizira u zahtjev za građanska prava.

Suvremeni feministički pokret, čini se, počinje stvar iznova (iako se ne nastavlja na ideje starog pokreta);4 opet u sklopu širih društvenih kretanja i u okviru propitivanja cjelokupnog društve-

477

nog života, žene se propituju o vlastitoj sudbini, a time i o poro­dici kao svojem neposrednom dmštvenom miljeu.

Subjektivna motivacija suvremenog feminizma počiva, dakle, II položaju žene u porodici, a metoda djelovanja određena je širim društvenim okvirom: kao naknadno izdvojeni segment, tzv. lijevih pokreta koji se tokom 60.tih godina javljaju u SAD, svoje osnovne ideološke orijentacije crpi iz tog šireg pokreta.

Postoji li uopće zajednički nazivnik heterogenih opredjeljenja unutar lijevih pokreta i teorija, onda je to vjera (podignuta na razinu ideologije) u mogućnost ostvarenja nerepresivne civiliza­cije. Feminizam nije u tome iznimka - nedomišljen po sebi, unutar jedne također ne do kraja izvedene teorije društvene pro­mjene, ()[l mogućnost ostvarenja nerepresivne civilizacije vidi u dokidanju svih represivnih institucija i odnosa.

Kako je porodica »mjesto« gdje se represija (u odnosu na ženu) najjasnije očituje, razumljiv je njihov napor da objasne korijene te represije kao i mogućnost njenog prevladavanja. Mo­gućnost dokidanja represije izjednačena je s mogućnošću doki­danja porodice (odnosno ovog historijskog oblika porodice koji postoji u današnjem građanskom dmštvu - nuklearne porodice).

Sasvim je razumljiva kritika' koju feministkinje upućuju Freudu koji identificira civrilizaciju (kulturu) s potiskivanjem kao nužnom cijenom tehničkog napretka i u cijeloj svojoj zatvorenoj shemi proglašava žensku inferiornost kao prirodnu kategoriju, konstitutivni element kulture.

Vjera u nerepresivnu civilizaciju preuzeta je iz Marcuseova teorijskog opredjeljenja. Nije stoga čudo što feminizam unutar takvog teorijskog nasljeđa,5 koje zadovoljava njegov temeljni mo­tiv - suprotstavljanje jednoj dimenziji represivnosti - patrijar­halnoj i spoljnoj dominaciji, nalazi referentni okvir svog razmiš­ljanja i djelovanja.

Porodica kao historijska kategorija (univerzalni element - po tla· čenost žene)

Da je porodica historijska kategorija i da su joj imanentni različiti oblici u vremenu i prostoru, pretpostavka je od koje polaze sve autorice.

Postoji, međutim, jedan univerzalan momenat koji povezuje sve varijetete porodice - a to je potlačenost žene, ili drugim rije­čima dominacija muškarca.

Na toj osnovnoj pretpostavci razvijaju dosta divergentna mišljenja.

478

Shulamith Firestone6 početak ženine opresije u porodici -društvu vidi prije zabilježene historije, u samom animalno m carstvu. Ono što je značajka svih kulturnih sistema jest determi­niranost spolnim dualizmom u osnovi kojeg je biološki faktor - prokreacija. Spolne razlike izviru direktno iz biološkog realite­ta, jer muškarci i žene imaju različite biološke značajke . Te biolo­ške razlike same po sebi ne mogu objasniti kako je došlo do toga da budu dignute na razinu društvene (antagonističke) kategorije i da se moć koncentliira samo u rukama muškarca. To se, kaže Firestone, može objasniti samo reproduktivnom funkcijom tih razlika. Kako dominacija uvijek proistječe iz nejednake distri­bucije moći, a pojava koncentraoije moći u rukama muškarca je univerzalna činjenica, razlog tome mora biti neka forma bazične neravnoteže koja se perpetuira u svim društvima. Autorica je pronalazi u tzv. biološkoj porodici, bazi socijalne organizacije.

»Biološka porodica (čija je glavna svrha prokreacija, op. G. C. L.) je primjer ,inherentno nejednake distribucije moći. Potreba za posjedovanjem moći, koja je dovela do razvoja klasa, izvire iz psihoseksualne formacije svakog pojedinca u skladu s tom bazičnom neravnotežom ., .«7

"Biološku porodicu - osnovnu reproduktivnu jedinicu mu­škarcai-žene-djeteta u bilo kom obliku društvene organizacije - omačavaju slijedeće fundamentalne - ako ne i neizbježne -čin j enice« : 8

1. žene su kroz povijest vrednov3lIle putem svoje biologije o kojoj su direktno ovisile (menstruacija, menopauza, porod' u mu­kama, dugotrajno podizanje djece). Zato su brigu o vlastitom fizičkom opstanku morale prepuštati ocu, mužu, ljubavniku, klanu, širem društvu,

2. odrastanje ljudskog »mladunčeta« traje mnogo dulje negoli u bilo koje druge vrste sisavaca, pa je njegova ovisnost o odras­lima, zbog fizičkog preživljavanja - trajnija,

3. prirodne reproduktivne razlike među ,spolovima uzrokom su prve podjele rada a time i nastanka klasa i kasta,

4. uzajamna ovisnost majka-dijete je svevremenska i svepro­stoma pojava koja uobličava psihologiju svake zrele žene i svakog djeteta.

Pošto je, dakle, ženina reproduktivna uloga izvor kontinuirane opresije, onda se patl1i.jarhat sam ne može označiti kao početak drugorazrednosti žene. Cak ni matrijarhat, koji mu doduše pret­hodi, nije razriješio pot1ačenost žene, jer »Biti obožavan nije sloboda.«9

Ukratko, univerzalnost ljudske porodice nije u njenom kultur­nom (društvenom) određenju, nego upravo u biološkom sadržaju,

479

koji je stoga izvor spolnog klasnog sistema. Razne vrste porodič­nih sistema doka:llOm su ... »zapanjujuće fleksibilnosti ljudske prirode« 10 maksimalno adaptibiine na društvene uvjete svog okružja. No, ono što je bit porodice - biološka porodica, postoji i varira u raznim društvenim formama. Mogućnost da žena pre­vlada svoju »prirodnu« razinu života i svoju potlačenost, i uđe u »ljuds·ki« svijet,11 jest u novoj koncepciji reprodukcije koja može ići čak do umjetne proizvodnje ljudi.

Najozbiljnija kritika koja bi se mogla uputiti ovoj koncepciji jesu suprotstavljanje »prirodne« funkcije porodice i »ljudskog« svijeta društvene proizvodnje (koji je rezerviran za muškarce), odnosno strogo odvajanje porodice i društva (ekonomije) kao dvije međusobno izolirane sfere.

Sličan stav o dominaoiji muškarca u porodici-društvu-državi, samo oslobođen biološkog determinizma, prihvaća i Kate Millet. Ona uvodi prošireno značenje pojma patrijarhat da bi odnose spolova mogla dići na razinu politike.

Spol kao biološka kategorija ne može objasniti potlačenost žene, nego ga moramo shvatiti kao socijalnu kategoriju. Sva moć koja postoji u društvu i očituje se u raznim sferama civilizacije (putem kojih su se ljudi zapravo izdigli iznad nivoa isključivo prirodnog bivstvovanja - industrija, tehnologija, univerziteti, nauka, političke instituoije, vojska) koncentrirana je u rukama muškarca.

Upravo ta koncentracija moći, izvršena prema spolnim kriteri­jima, predstavlja onu društvenu konstantu koja, putem seksualne politike, povijesno perpetuira potlačenost žene, a Millet je naziva patrijarhatom.

Patrijarhat je konstitutivni prinoip svih političkih, kulturnih i ekonomskih formi, ali pokazuje veliku raznolikost u vremenu i prostoru. Vladavina muškaraca nad ženama i starijih nad mlađi­ma, zajednički je element svih formi.

»Glavna institucija patrijarhata jest porodica (uz društvo i državu, kako to autorica na drugome mjestu navodi, op. G. C. L.). Ona je ujedno i odraz šireg društva i veza s njim, patrijarhalna jedinica unutar patrijarhalne cjeline.« 12

Suvremeni patrijarhat je izgubio svoje historijske agresivne oblike, ali je još uvijek »zakonski stav da brak predstavlja zamje­nu domaćinskih i seksualnih usluga žene za financijsku pot­poru«13 muža.

Glavne funkcije porodice jesu reprodukcija i socijalizacija djece u skladu s patrijarhalnom ideologijom, i one se, iako bez biološkog opravdanja, uvijek javljaju zajedno.

480

Dovodeći do kraja stav da patrijarhat kao politički oblik do­minacije muškaraca nad ženama (i starijih nad mladima) postoji kao univerzalna činjenica i u porodici i u društvu i u državi, auto­rica mogućnost promjene u smislu egalitarne distribucije moći 14 vidi samo u istovremenom ukidanju patrijarhata u sve tri sfere. Međutim, na toj konstataciji ona i ostaje i dalje je ne operacio­nalizira.

Postojeća nuklearna patrijarhalna porodica represivnog je ka­raktera i kao takva predstavlja neophodnu substrukturu represiv­nog društva, smatra Germaine Greer. 15

Dosljedno tom stavu, autorica neprekidno ističe funkciju po­rodice u očuvanju postojećeg društva, a ključnu ulogu daje ženi (koja samom tom pozicijom zatvara sebi mogućnost da se proteg­ne preko vlastite potlačenosti).

Supruga-majka ima bitno antisocijaInu funkciju; kako značenje ima samo u odnosu prema članovima svoje porodice, suprotstaVlja se njihovim izvanporodičnim kontaktima i želi ih imati neprekidno okupljene oko sebe. Potvrđuje se, dakle, jedino u relaciji prema toj »gotovo fikcijskoj grupi«.16 Njezini kontakti sa širim društvom nužno su parcijalni, pa je i njezino sagledavanje društvenih prob­lema distortno - ona je stoga glawri subjekt zastrašujuće vizije sigurnosti,. što je izraz funkcije patrijarhalne porodice u kapita­lizmu.

Ovaj stav, iako to nije nigdje eksplicitno kazano, zapravo uočava »odvajanje« porodice od robne proizvodnje i situira jednu novu funkciju porodice, koju ova dobiva na području ličnog živo­ta. 17 Sreća, fizička i emocionalna sigurnost, sloboda, sve su to dimenzije za koje se očekuje da se mogu ostvariti samo »kod kuće«, jer je kuća izvan svih okrutnosti i opasnosti amorfnog društva.

Međutim, nezadovoljstvo žene samo je dokazom da nisu u stanju ~i da nije moguće), da one budu »zadužene« za ostvarivanje te porodične idile.

"Institucija braka je glavno sredstvo perpetuiranja potlačeno­sti žene; upravo se kroz ulogu supruge podređenost žene održava. Na vrlo stvaran način uloga supruge bila je izvor pobune žena kroz pov:ijest.« 18

U daljnjoj eksplikaciji ove teze, autorica se znatno približava marksističkoj teoriji povezujući eksploataciju u porodici s eko­nomskom eksploatacijom.

Uzrok podređenog položaja žene u braku (ispod svih pojavnih oblika kao što je npr. činjenica da žena socijalni statut stj eče preko muža) jest zapravo momenat ekonomske eksploatacije. Žena besplatno obavlja domaćinsku ulogu, koja se ne sastoji samo

481

u fizičkom radu nego i u održavanju psihičke stabilnosti porodice što je od bitnog značenja za »industrijski kapitalizam«.19 Drugi i ne manje važan momenat ekonomske eksploatacije žene (u porodici) jest njezin status glavnog porodičnog potrošača, čime je ·stavljena u poziciju glavnog održavatelja kapitalističkog siste­ma baziranog na »potrošnji ogromnih količina društveno nepo­trebnih dobara«.2o

Međutim, iako »ženina opresija izvire iz institucije braka, ona ne završava u kuhinji ili na vratima spavaće sobe. Doista, eko­nomska eksploatacija na radu je najjasniji aspekt potlačenosti žene«.21

M. Dixon to objašnjava njihovim rutinskim radnim mjestima (ne zaboravimo koliko visoko feministkinje vrednuju kreativnost!), manjim plaćama, teškoćama pri dobivanju posla s punim radnim vremenom itd.

Da ovako šire utemeljeno razmišljanje o povezivanju porodične i ekonomske eksploatacije nije među suvremenim feministkinja­ma usamljeno, pokazuje i napis Margaret Benston.22

Uzrok podređenog položaja žene jest ekonomska činjenica, tvrdi autorica, iako se ne odriče stavova da su razlozi i u »soci­jalizaciji, psihologiji, međuličnim odnosima i ulozi braka kao društvene institucije«.23

No, to su ipak samo sekundarne činjenice. »Materijalne razloge inferiornog statusa žene treba pronaći«

u »definiciji žene«.24 tena je određena (definirana) kulturom joj pripisanim poslovima domaćice, koji i u kapitalizmu i II socijaliz­mu »ostaju na predtržišnom nivou«.25 Kako ti poslovi ostaju izvan trgovine i tržišta, ne smatraju se »pravim radom« - pravi je rad područje muške djelatnosti. Analizirajući suvremenu porodicu, koja je po svojim funkoijama i strukturi neophodna neokapitaliz­mu, M. Benston objašnjava kako djelomične promjene koje se zbivaju u porodičnom životu ne utječu na samu bit porodice, dakle na samu bit položaja žene. Reduciranje domaćinskih poslo­va, ma koliko maksimalno bilo, ne može izmijeniti činjenicu da kućanski rad ostaje u području privatne proizvodnje.

Američko društvo ističe da je osnovna funkcija porodice zado­voljavanje emocionalnih potreba, međutim, »ova je funkoija poro" dice važna, kako bi porodicu stabilizira~a i na taj način osigurala da ova može ispunjavati drugu, sasvim ekonomsku funkciju«.26

Ekonomska funkcija porodice zapravo nadživljava funkciju za­dovoljenja emocionalnih potreba, što se vrlo eksplicitno očituje u slučaju kad se brak raspadne i ostaje nužda plaćanja alimen­tacije (»muškarac mora nastaviti plaćati za rad žene«27), što ga može onemogućiti, parafrazirajmo M. Menston, da uzdržava even·

482

tualnu novu porodicu u kojoj eventualno zadovoljava emocional­ne potrebe.

»Nuklearna porodica ima vrijednost stabilizirajuće sile u ka­pitalističkom društvu« - muškarac mora svim silama zadržavati posao jer izdržava čitavu porodicu, a žena izgubljena u svoJoJ zavisnoj ulozi, postaje »konzervativna«, bojažljiva i podržava status quo« .28

Žena, dakle, ima položaj od sudbinskog značenja za održavanje kapitalizma (kao nositelj potrošačke funkcije, kao rezervna radna snaga - pod uvjetom da ne zapušta svoja svevremenska zaduže­nja oko kuće i porodice).

Postoje i mišljenja da je izvor ženine potlačenosti u porodici samo ,izraz njezina psihičkog nezadovoljstva. To je i okvir razmiš­ljanja Betty Friedan,29 koja tvrdi da američke žene proživljavaju krizu identiteta - one nemaju drugog identiteta doli supruge i majke. Žive život iz druge ruke, ugrađuju se u biografije svoje djece i svoga muža, a »njihova izgubljena energija« je »destruk­tivna za njihove muževe, za nJihovu djecu i za njih same ... «30

Kriza identiteta žene proizlazi iz krize njezine uloge (mnoge od prijašnjih kompetencija ili su prebačene na neke druge društ­v,~ne institucij~ - vrtiće, dječje centre, djelomično školu itd., ili su bitno reducirane - velik dio kućanskih poslova sada obavljaju specijalizirani strojevi, razvijene su uslužne djelatnosti itd.).

Žena odgojena i socijalizirana prema predlošku »american way of life«, bit svog bića mora pronaći u ulozi domaćice (supruge i majke) i time nužno ostati izvan glavnih tokova društvenog života. Osječaj beskorisl1osti ipasivl10sti ol1aj je ul1utaršl1ji mo­tor koji žene tjera na propitivanje vlastite svrhe, a odgovor na dilemu mora pronaći svaka za sebe.31

Iako suočavanje s problemom ne može istovremeno predstavljati i njegovo razrješavanje, ipak je prva stvar na tom putu »reći 'ne' predstavi domaćice«, zaključuje B. Friedan.

Spalili klasIli sistem že Ila kao klasa

Poznata je činjenica da američka teorija pojmom klasa ne implicira postojanje antagonističkih suprotnosti, nego samo ozna­čava stratifikacijski strukturiran sistem. U tom su smislu femi­nistkinje radikalnije, jer pokušavaju konstruirati novu klasnu teol1iju u kojoj bi osnovni sukob bio na relaciji spolova.

S. Firestone smatra da marksizam ne može dovoljno objasniti potlačenost žene, jer analiza klasnog sukoba upotrebljava spolni klasni sistem samo ovdje gdje objašnjava ekonomsku teoriju.

(Firestone je jedna od onih - nikako ne malobrojnih - koji marksizam doživljavaju isključivo kao ekonomsku teoriju!)

"Vlasništvo nad sredstvima za produkciju, čak i nad sredstvi­ma za reprodukciju, ne objašnjava sve. Postoji nivo realnosti koji ne izvire direktno iz ekonomije.«32 Stvarnost ima i psiho seksualnu dimenziju, koja je historijska (sve do ovog se možemo složiti s autoricom) i na temelju koje je moguće razviti materijalističko shvaćanje povijesti. Kako su sva društva determinirana spolnim dualitetom (čija je bit prokreacija), onda, tvrdi autorica, spolna klasa izvire direktno iz biološkog realiteta.

Različit položaj u procesu prokreacije, zapravo je različit položaj u društvu i omogućuje da spolni klasni sistem počiva na klasi vladajućih - muškarcima, i na klasi potlačenih -ženama. Izvor svih ostalih društvenih antagonizama (kao što su kapitalizam, rasizam, uništavanje čovjekove okoline itd.), pro­izlalJi iz ove osnovne nejednake distribucije moći .

Ovom konstatacijom S. Firestone zatvara svoju konstrukciju. Ali ona nije jedina Imja inzistira na određenju žene kao klase. To isto tako hoće, ali s pozicija bližih marksizmu, Margaret Benston. Ona smatra da se bitna značajka u određenju klase, a to je "odnos klase prema proizvodnji«, može promijeniti i na kate­goriju žena. (NaveH smo već da je žena po svojoj definiciji izvan robne p:wizvodnje, vidi str. 12.)

"OVO pripisivanje kućanskih poslova funkciji jedne specijalne kategorije 'žena' znači da ta grupa doista stoji II različitom odnosu prema proizvodnji od grupe 'muškaraca'. Stoga bismo pokušali definirati žene kao grupu ljudi koja je odgovorna za proizvodnju jednostavnih upotrebnih vrijednosti II aktivnostima povezanim s domaćinstvom i porodicom«.33

Dosljedna svom opredeljenju M. Benston mogućnost oslobo­đenja klase vidi u ulasku u industrijsku proizvodnju, ali pod uvjetom radikalne promjene načina proizvodnje u socijalistički.

Kod Kate Millet je pokušaj da se žene odrede kao klasa (iako ona ne upotrebljava taj pojam) usko povezan s njezinim shva­ćanjem politike34•

»Teško bismo mogli reći da se coitus zbiva u vakumu; iako se javlja kao biološka i fizička aktivnost, on je duboko utemeljen u širi kontekst ljudskih zbivanja pa služi kao mikrokolJmos raz­ličitih, kulturom pripisanih stavova i vrijednosti. Između ostalih stvari, on može slu2Jiti kao model seksualne politike na individu­alnom ili ličnom planu. "Pojam politike, kao zbira strategija koje služe održanju sistema«, sadrži odnos strukture moći kojom jedna grupa kontrolira drugu«.36 Takve tehnike kontrole primjenjuje i neprekidno održava institucija patrijarhata.

484

SpDI kaD »statusna kategorija«37 Dmogućava cijeloj jednDj grupi ljudi da zahvaljujući SVDm biolDŠkD-socijalnom obilježju, kori­steći univerzalnu instituciju patrijarhata, 'Održavaju u !inferior­nDm pDložaju cijelu drugu, istO' tako »definiranu i ·kDherentnu grupu« - žene. Odnosi spolova javljaju se kao Ddnosi mDći, dakle kaD pDlitički.

Opresija djeteta u porodici

PDtlačenost žene i potlačenDst djeteta pDkazala se, u navDdima feministkinja, međusDbno isprepletenom pojavom. NepovDljan PD­ložaj djeteta u porodici proizlazi iz njezine patrijarhalnosti i autD­ritarnDsti, aH ist0' tako i iz »bDlesne simbioze majka-dijete« (B. Friedan).

Ali u kapitalizmu sDcijalizaoija djeteta u pravcu pokDrnih i nekritičnih P0'danika funkci0'nalna je sa stajališta glDbalnog dru­štva, pa tako i sa stajališta Dbitelji

To je vrlO' dobrO' objasni0' HQrkheimer38: »Ona (dubinska sDci­QIDgija, 'Op. G. C. L.) je pDkazala ·kako su, s jedne strane, nesamD­stalnost i duboki osjećaj manje vrijednosti kod većine ljudi, usre­d0'tDčenDst čitav0'g društvenDg živDta na P0'jmDve pDretka i P0'd­ređivanja, a, s druge strane, i lmltuma dostignuća ljudi, uvjetovani 0'dnDsima djece spram roditelja iH njihDvih zastupnika i spram braće i sestara.«

Suvremenu P0'rodicu karakterizira psihologija moći (moć mu­škarca nad ženDm i djecDm), kDja je pDvezana sa sve većom privatizacijom porodice - psihološkim povlačenjem P0'rodice iz šireg društva u male, sebi 'Orijentirane, cjeline. Time je, kako kaže S. Firest0'ne, d'Ošl0' dD pDvredn0'vanja djetinjstva: »Dijete je u ovim bračnim jedinicama postal0' važno; jer bilo je pr0'izvodDm te jedinice, razlogDm njezina održanja.«39

Položaj djeteta, nekad vezan na širi krug ljudi raznih uzrasta, sada je nerazdv0'jen 0'd pol0'žaja njegDve majke; zajedno, oni tvore bolesnu simbiotičku relaciju (fizička i ekonDmska zavisnost, seksualna, porodična i obrazo\'na pDtlačenost).4<l

Mitovi feminiteta i djetinjstva su isprepleteni instrumenti opre­sije muškarca, zato se pDbuna žene Ddržava i na mit djetinjstva. (Građansko je društv0' ostvarilO' paralelnu pseudDemancipaciju žene i pseudoemancipaciju djeteta, zaključuje S. FirestDne.) Sa­ma bit P0'rDdice, ;biolDška porodica u koj0'j je prirodno ute­meljena klica svih međuličnih i društvenih antagonizama, uzr()o. kuje razne nijanse psih()o.seksualnih pDremećaja u ličnostima SVD­jlih član0'va. Te su psihDseksualne distDrcije dDsegle SV0'j maksi­mum u nuklearnoj porodici, gdje je »tiranija na ženama i dje-

485

com« postala neizdrživa, iako je danas moguće da ta tiranija bazirana na biološkim uvjetima prestane. (»Problem postaje poli­tički. .. kad se shvati da, iako su mogućnosti muškarca da se oslobodi bioloških uvjeta koji su stvorili njegovu tiraniju nad ženama i djecom znatno uvećane, on nema dovoljno razloga da se odrekne te tiranije.«41

Kate Millet više ističe funkcionalnost opresije u obitelji i dovodi je u vezu s opstankom i funkcioniranjem cijelog društva. »Kako (patrijarhalna porodica, op. G. C. L.) posreduje između pojedlnca i društvene strukture, porodica vrši kontrolu i razvija konformizam ondje gdje su politički i drugi autoritetri nedo­voljni.«42 Slične stavove o interiorizaciji autoriteta kao obliku su­vremene upravljaČlke manipulacije nalazimo kod mnogih suvre­menih autora (npr. Marcuse, Kuvačić itd.).

Ka,ko sigurnost oca, njegova kljuČlna pozicija, ovisi o ponašanju cijele porodice, tvrdi G. Greer, žooin je zadatak kontrola djece (što znači punu pažnju preko cijelog dana i pažljivu izolaciju od loših utjecaja iz okoline); željeni rezultat je potpuna imobilnost i predvidljivost ponašanja. Porodica, dakle, socijalizacijom pod­upire kulturne vrednote na kojima počiva Sistem - konformnost i ukalupljivanje.

Čvrsta odredljivost ponašanja maj·ke, oca i djece, izražena nji­hovim ulogama, temelj je patrijarhalne porodice, a rezultira fru­straoijom žena i djece. Ova situacija posesivnog odnosa među članovima porodice, konfliktnih situacija koje su uzajamno ra­zarajuće, može biti prevladalIla samo kreiranjem alternativnog ob­lika porodice, zaključuje G. Greer.

Interakcija promjene porodica - društvo, preko promjene položaja žene

U skladu sa svojom konstrukcijom spolne klasne podjele, S. Erestone smatra da promjenu može donijeti samo pobuna donje klase (žene), kojoj je zavladati sredstvima za reprodukciju (dakle, vlastitim tijelima, populacionom politikom i društvemm institu­cijama za brigu o djeci).

Cilj je revolucija ne participiranje u privilegijama vladajuće seksualne klase nego ukidanje samih spolnih razlika, odnosno kulturnih dimenzija tih razLika. Prestanak tiranije poroddce (obra­titi pažlIlju da ona ne kaže »U porodici«), dovest će do prestanka psihologije moći i agresivnog muškog šovinizma; porodica, naime, sadrži zametak svih antagonizama koji se šire razvijaju u društvu i državi.43

486

Kako. uzroke potlačenosti žene (i djece) vidi u biološkim ka­rakteristima reprodukcije, onda dosljedno. toj konstrukciji i nji­hovo. oslo.bođenje vidi u novom načinu održanja vrste, dakle u razaranju postojeće porodice.

Ovaj alternativni sistem zahtijeva: 44 a) oslobo.đenje žene o.d tiranije 'l'eprodukcije (svim raspolo­

živim sredstvima moderne embriolo.gije - čak do djece iz epru­vet e) i prenošenje brige za podizanje djece na muškarca, ženu i drugu djecu;

b) političku autonomiju žena i djece, baziranu na eko.no.mskoj nezavisnosti - što. se ni'kako ne mo.že Po.stiĆli maksimiranjem suvremene tehnolo.gije u o.kviru kapitalističkog načina proizvodnje, nego samo »kibernetskim komunizmom«;

c) potpunu integraciju žena i djece u društvo., što razumijeva uništenje sv,ih posto.jećih institucija koje o.državaju spolnu diskri­minaciju;

d) seksualno oslobođenje žena i djece. M. Benston, koja u ekonomskoj opresiji žene vidi brt problema,

mogućnost promjene nalazli u ulaženju žene u proizvodne aktiv­nosti društvenog tipa. Ali, svjesna je da se pmblem ne može raz­riješiti »jednostavnim uvlačenjem žene u postojeću industrijsku proizvodnju, nego mnogo kompleksnije, pretvaranjem privatne proizvodnje domaćinskih poslova u javnu proizvodnju.«45

AutoI1ica je, naravno, svjesna da kapitalistički način proizvod­nje, baziran na neprekidnom rastu ekonomije, ima imanentnu potrebu rasta uslužnih djelatnosti ,i industrija (koji bi mogli po­društviti do.maćinske poslove). No druga, isto tako kapitalizmu imanentna sila - potrebna zadržavanja žene u kući ~ istovre­meno je na djelu. "Kontradikoija između tih alternativa ... će rasti« .46

Međutim, vrlo. je zanimljiv nje:lJ~n stav da će se istinska pro­mjena ženina položaja moći dogoditi samo u socijalizmu -naime, uvođenje domaĆiinskih poslova u javnu ekonomiju nije isto. u kapitalističkoj i u socijalističko.j proizvodnji; u prvom slu­čaju ne može ne otklo.niti »motiv pro.fita i s njim povezan o.tuđeni rad«, a nema nikakvog razlo.ga da u so.cijalizmu »industrijalizacija domaćinskIih Po.slova ne rezultira boljo.m pro.izvodnjom, dakle boljom hranom, komfornijim življenjem, nježnijo.m brigom o djeci itd., nego.li što je to slučaj u sadašnjoj nuklearno.j porodici«.47

Zajedničko je bilo svim autoricama do sada navedenim da se iz o.kvira vlastitog viđenja potlačenosti žene u porodJici - društvu mora utvrditi potreba korjenitog mijenjanja položaja žene, dakle potrebu promjene nekih konstitutivnih principa porodice. To su ujedno i auto.rice koje se zalažu za radikalnu promjenu kapitali-

487

stičkDg društva uDpće i njihDva su razmišljanja dDkaz da svakO' utDpijskD viđenje društvene promjene nužnO' uključuje i razvoj nekih novih oblika kDmuniciranja među SpolDvima.

Međutim B. FI1iedan, idejni vođa reformističkog krila suvre­menog feminističkDg pokreta, smatra da emandpacija žene ne mDra znaćiti promjenu nuklearne porDdice. Ona rješenje vidi II

zapošljavanju žene, jednakim obrazovnim šansama, funkciDnainim dječjim ustanDvama i nDvDj podjeli rada unutar porodice. Ne treba birati, kaže ona, između braka ~ karijere; »tD je bio pDgrešan izbor misterije ženstvenosti. U stvari nije tDliko teško, kao što mi­stenij ženstvenosti sugerira, :kombinirati brak .i materinstvo i jednu vrstu vlastite dugoročne svrhe koja je jednom nazvana ,karijera'. To jednDstavno zahtijeva novi žiVDtni plan - u iz­razima cijelog života pojedinca kaD žene.«48

Naravno, takva Drijentacija Zahtijeva PDtpunD rašćišćavanje unutrašnje dileme (jesam li domaćica ili zaposlena žena?). Kari­jera se ne mDže ugurati u fiizičke Dpsege dDmaćinskog posla i zato je potrebnO' zanemariti mnoge nevažne stvari kDje inače krase revnosnu kućanicu i prestrukturirati kućne obaveze - podje1iti posaO' i DdgovornDst i na druge članove porodice.

VažJno je raskinuti bDIesni odnos majka - dijete koji je pod­jednako opasan za oboje - to je moguće učiniti takO' što će se žena oslobDditi primarne odgovornDsti za podizanje djece i po­dijeliti zadatke s muškarcem i društvom.49

»Ne trebamO' prihvatiti brak kakO' je on sada strukturiran, s implicitnDm idejDm D muškarcu kaD hranitelju obitelji i ženi ·dDmaćici. Ali, izgleda razumnim naslutiJti da će muškarci i žene i nadalje željeti odnose dugDtrajne intimnDsti spojene u seksualnu vezu, iako mDžemD pretpDstaviti veću raznolikDst spDlnih Ddnosa nego štO' to danas izgleda uDbičajenD.«50

Opstojnost pDstDjećeg društva (društvenih struktura i institu­cija), nije dDvedena u pitanje, te u uzajamnDj vezi s tim niti DpstDjnost nuklearne pDrodice - jedna i druga sfera bi pO' miš­ljenju B. FI1iedan trebale dDmvjeti transformaciju samo u smislu redistribucije mDći u kDrist žena.

Alternativni oblici porodice

IakO' je predviđanje budućih fDrmi pDrodičnog i društvenog ŽJivota utopijski pDsaD, a feministkinje ·inače inzistiraju na činje­nici da će se alternativni stilDvi javitikrDz akciju51, ipak su gDtovD sve autorice pokušale skicirati viziju »alternativnih živDtnih sti­IDva«.

488

Već sam pojam, inače jako kOJ1išten u radikalnim 60-tim go­dinama, uključuje ukidanje postojeće nuklearne porodice, kao i postojećeg društva uostalom. Novi naćin komuniciranja među ljudima, pa i među spolovima, zahtijevat će neinstitucionalđ.zirane forme.

G. Greer se zalaže za neku vrstu proširene porodice, ali ne u smislu historijski poznatog tipa, kojli uključuje više generacija srodnika, nego za proširenu porodicu komunalnog tipa.

Tu članovi neće biti samo dvogeneracijski, poslovi će se zajed­nički racionalnije obavljati i, što je najvažnije, neće postojati vla~čki osjećaj nad djecom. »Alternativa nije institucionalizi­ranje roditeljskih funkcija II neke birokratske forme... nego jedna organska porodica (podvukla G. C. L.) gdje se dječje društvo može stopiti s odraslima u uvjetima ljubavi i osobnog interesa. Porodica shvaćena ne kao neophodni uvjet egzistenoije sistema, nego kao izabrani način života, može postati ciljem, ostvarenjem kreativne vl'ste«.S2 Bit je organske porodice u oslobođenju djece od štetne pozicije produžetaka vlastitih roditelja, tako da ona mogu pripadati, prije svega, sebi«.53

M. Dixon je manje precizna u predviđanjima. Ona se zadovolja­va stajalištem da bi radikalno propitivanje braka, porodice i spol­nos1Ji zapravo predstavljalo impuls formiranju »originalnih i ,kre­ativnih politika ženskog pokreta«54 i bazu za »kulturnu revoluciju - eksperimentiranje sa životnim stilovima, komunalno življenje, kolektivno podizanje djece«.55

Već smo ranije spomenuli da S. Firestone zbog svog biološkog determinizma traži oslobođenje žene od reprodukcije (genetsku produkciju djece iz epruvete), ali u tome nije isključiva. To uostalom ne bi bilo u skladu sa slobodnim izborom života za koji se feministkinje zalažu.

Stoga ona predlaže slijedeće mogućnosti: potpuno predavanje profesiji (život pojedinca organiziran

koncentmran oko izabrane profesije); življenje zajedno (labava društvena veza dvoje ili više ljudi,

bilo kojeg spola, kao primjer grupe koja prakticira nereproduk­tivne životne stilove. Nakon nekoliko generacija takve grupne veze, može doći do potpuno nove psihoseksualne strukture lič­nosti);

domaćinstvo (način koji će prakticirati oni koji žele ŽJivjeti u reproduktivnoj društvenoj strukturi, koja će biti bazirana na egalital'nim tlipovima odnosa).

Najbitnije je da Firestone smatra da budući život mora bati oslobođen mučnog rada (putem maksimalnog razvoja tehnologije).

489

Takvu novu vrstu egalita:mog društva ona naziva »kibernetS'kim socijalizmom«.

Sve one društvene promjene za koje se zalaže M. Benston znače zapravo potpuni slom postojeće nuklearne porodice ona inicira potrebu razvoja »mogućih alternativa - kooperativa, kibuca itd.« koji »pokazuju da fizička potreba za zajednticom i toplinom može bolje biti zadovoljena ako nuklearnu porodicu zamijenirno drugim strukturama« .56

ZAKLJUčAK:

Ako bismo sada, nakon ovog shema tičnog prikaza razmišljanja istaknutij.i.h feministkinja o porodici, pokušali odrediti svima nji­ma zajedničke momente, onda bi rezultat bio po prilici ovakav:

1. sve autorice definiraju porodicu kao locus glavne opresije žene. Takav stav ,implicite polazi od pretpostavke da su porodica i društvo dvije međusobno razdvojene sfere.

Ma koliko to bilo daleko od temeljnog marksističkog stava da je porodica izraz dominantnog društvenog odnosa, treba istaknuti feminističko uvjerenje da bi promjena porodičnih odnosa značila promjenu i globalnog društva; u kolikoj mjeri žele promijeniti porodicu, toliko žele i promjenu društva;

2. potlačenost žene u porodici i društvu popraćena je inferior­nim položajem djece;

3. spolnost nije tek biologijska nego politička kategorija; spolni i porodični sistem element je vladajućeg političkog (ekonomskog) sistema;

4. promicanje porodice k novim, slobodnijim, oblicima vezano je uz oslobođenje seksualnosti. Ne inzistira se toliko na deskripciji nekih budućih formi koliko se ističe potreba postojanja što razno­likijih ljudskih veza i elastičnih varijanti življenja;

5. ono što se čini dosta važnim jest isticanje psihologijskih i antropologijskih nivoa porodičnog života i odnosa porodice i društva;

6. nedosljednosti u stavovima prema porodici, i nedostatak jasnih pozicija, samo je izraz cjelokupne nedomišljenosti femini­stičkog pokreta.

NAPOMENE

1 Eli Zaretsky: »Kapitalizam, porodica i lični život«, Marksizam u svetu br. 5-6175. str. 143.

2 Vidi: Roles Women Play: Readings Toward Women's Liberation, ed. by M. H. Garskof, Brooks/Cole, 1971. str. 173.

490

William L. O'Neill: Everyone was Brave, the rise and fall of fe­minism in America, Quadrangle books, 1969. str. 21-39.

3 Voices of the Feminism, ed. by M. L. Thompson, Beacon Press, 1970.

4 »Zanimljivo je da tvorci pokreta 20. stoljeća (feminističkog, op. G. C. L.) osobno izjavljuju da inspiraciju nisu crpili od svojih pret­hodnica iz 19. stoljeća. Počele su proučavati ideje ranijeg pokreta tek nakon etabliranja vlastitog. Svoje postojanje suvremeni feminizam puno direktnije duguje radikalnim ideologijama 60-tih godina, negoli feminističkoj ideologiji prošlog stoljeća.« M. L. Carden: The New Feminist Movement, Russell Sage Fondation, 1974.

5 To nije nigdje eksplicitno navedeno, vjerojatno zbog negativnog stava feministkinja prema političkom istupanju nove ljevice, koja je Marcusea smatrala idejnim vođom. Feministkinje su bile razočarane njihovim »zanemarivanjem« problema žene.

6 Shulamith Firestone: The Dialectic of Sex, The Case for Feminist Revolution, Paladin, 1972.

7 isto, str. 17. 8 isto, str. 17. 9 .isto, str. 74.

10 isto, str. 17 11 Zaretsky, isto, str. 151 12 Kate Millet: Sexual Politics, Doubleday & Company, 1970. str. 33. 13 isto, str. 35. 14 isto, str. 35. 15 Germaine Greer: The Female Eunuch, Paladin, 1973. 16 isto, str. 225 17 Zaretsky, isto, str. 174. 18 Marlene Dixon: Why Women's Liberation?, str. 170 u Roles

Women Play. 19 isto, str. 171. 20 isto, str. 172. 21 isto, str. 173. 22 Margaret Benston: The Political Economy of Women's Liberation,

u Roles Women Play. 23 isto, str. 194. 24 isto, str. 196. 25 isto, str. 196. 26 isto, str. 189. 27 isto, str. 199. 26 isto, str. 200 29 Betty Friedan: The Feminine Mystique, Dell, 1974. 30 isto, str. 363. 31 isto, str. 327. 32 Sh. Firestone, isto, str. 15. 33 isto, str. 196. 34 Ovaj vrlo jasan primjer politiziranja sfera života koje se u gra­

đanskom društvu smatraju isključivo privatnom stvari pojedinca, ka­rakterističan je za cjelokupna lijeva gibanja 60-tih godina.

Sklopu teorije politiziranja seksualiteta pridonijelo je i oživljavanje rasprava Wilhelma Reicha.

35 Sh. Firestone, isto, str. 23. 36 isto, str. 23. 37 isto, str. 24. 38 Max Horkheimer: Autoritet obitelj, Žena br. 3/75, str. 22.

491

49 Sh. Firestone, isto, str. 85. 40 isto, str. 93-98. 41 isto, str. 18 42 K. Millet, isto, str. 33 43 Sh. Firestone, isto, str. 20 44 isto, str. 193-195. 45 M. Benston, isto, str. 196. 46 isto, str. 201. 47 isto, str. 198. 48 B. Friedan, isto, str. 330. 49 Voices of the New Feminism, str. 40. 50 isto, str. 38. 51 »... feministkinja ne nalazi neophodnim opisivati idealno dru­

štvo i idealne uloge muškaraca i žena: ona vjeruje da se to najbolje može otkriti eksperimentom.«

M. C. Carden, isto, str. 153. 52 G. Greer, isto, str. 234. 53 isto, str. 236. 54 M. Dixon, isto, str. 172. 55 isto, str. 172. 56 Sh. Firestone, isto, str. 202.

Silva Mežnarić

»EMANCIPACIJA KROZ RAD I POMOćU RADA« I SUVREMENI FEMINIZAM; POIMANJE I ULOGA RADA KAO EMANCIPATORSKE VREDNOTE

Svrha je ovoga priloga da da »pregled« poimanja rada kao modusa emancipandi žene u suvremenom feminizmu, te da oci­jeni poima li se rad kao emancipatorska vrednota ili ne. Drugim riječima, operira li »rad« kao ideološka kategorija i emanoipa­cijskim orijentaoijama suvremenog feminizma.*

No, i prije same svrhe, trebali bismo se upitati: zašto baš rad? Zašto rad unutar univerzuma emancipatorskih vrednota? Čemu upravo vrednote »novog« feIIliinizma?

Svaki od ovih upita sadrži, temelji se, na pretpostavkama, a koje čini se traže, ma i letimično, objašnjenje. Pretpostavke, re­dom kako su upiti postavljeni, bile bi:

- rad je nužan iako ne i dovoljan uvjet emancipacije žena, - unutar U!Il[verzuma emancipatorskih vrednota rad poimamo

centroidom, potkom svih ostalih vrednota, - upravo na poimanju rada mogle bi se, uvjetno, povući raz­

like između »novog« i »starog« feminizma.

• U ovom radu kao i II prethodnima, ograničavamo se na suvremeni feminizam u SAD i Kanadi. Razlog je u pristupnosti materijala za analizu, ali i u relativnoj osviještenosti pokreta samog o vlastitim mogućnostima.

492

Argumentiranje navedenih triju pretpostavki predstavlja isto­dobno i određivanje pojmovanog okvira naše mščlambe; podu­hvatimo se, dakle, ukratko PQstupka dQkazivanja.

Rad kao uvjet (nužan, ne i dovoljan) emancipacije žena

Ustvrdimo li da je rad nužan ali ne i dovoljan uvjet emanci­piranja, dužni smo čini se dati prethQdno objašnjenje: štQ mi­slimo riječju »emanoipacija« (žene)? Kakvim to obećanim svije­tQm tražimo (ne)emancipirane mase?

U našem radu držimo se poimanja emancipacije kOlje je izve­deno iz Marxa:

Emancipirana individua je individua samodjelatna, tQtalna, individua ne-podređena podjeli rada; rad je u nje pretvoren u samodjelatnost, a dosadašnji uvjeti saQbraćaja (individua povo­dom stvari) u saobraćanje individua kao takovih. 1 Na tom stupnju emancipacije individua, »ujedinjene individue prisvajaju tQtalne proizvodne snage«2 i na taj način stječu punu kontrolu nad uvje­tima vlastite reprodukcije i proizvodnje.

Mogli bismo postaviti pitanje: nije li uspostavljanje takvog poimanja emancipacije tipična formalna greška u postupku našeg dQkazivanja? Ne preseže li, naime, preopterećenOIst i inkluziv­nost argumenta ono što se želi dokazati? Ne predstavlja ili takvo poimanje emancipacije nedostiživ, dalek cilj? Smatramo da je odgovor dao sam Marx, rekavši da je dosezanje takvog »stanja« uvjetovano »načinom, kako mOira biti izvršeno«.3 Prema tome poimanje će emancipacije u ovom radu obuhvaćati i poimanje putova i stranputica ka njoj.

ZaštQ poimamo rad bistvom emancipacije? ZatQ štQ ga po­imamo bistvQm egzistencije; egzistencija se nadaje kao rad, pri čemu je rad akt Qtuđenja praktične ljudske djelatnosti (Marx) 4.

Čovjek u svojoj biti nije radnik, čovjek kao radnik je otuđenje čovjeka (Sutlić, 1972). Rad je otuđeni oblik proizvodnje, a tek proizvodnja je generični, samQdjelatni, neotuđeni život čovjeka, (Marx, 1853; Sutlić, 1972). Praktično proizvođenje je »potvrđivanje čovjeka«, a rad je »gubitak njega samoga«; rad iz čovjeka iz­vlači vrij ednosti, čini Old njega rQbu.

Rad, otuđeni rad - rad otuđen od prQizvQdnje, nadaje se da­nas kao jedini mogući Qblik egzistencije; uvjetima te egz;istencije dati su i mogući izlazi iz nje - data je emancipacija u svijet neotuđene radne djalatnQsti, u svijet proizvodnje. Da bi se dakle moglo gOVOIriti OI emancipaciji, mOira se prvQbitno govOIriti OI svijetu rada. Da bi se mQglQ promišljati ciljeve i načine emancipacije, mora se prOImišljati "bitne odnOIse rada«, a da bi se prQmišljalQ

493

i praktično agiralo unutar bitnih odnosa rada, moraju se indi­vidue privesti svijetu rada. Što znači da bismo emancipaciju (žene) promišljali kao izlazak iz svijeta rada, morali bismo prvo pro­mišljati ulaz (žena) u nju, imajući stalno na umu vrlo koristan pouk iz kibernetičke znanosti: svaki sistem, da bi se održao, teži da ulaz regulira izlazom, što će u našem primjeru reći -da će pripust žena ka svijetu rada biti određivan izlazima iz njega; što bi u Marxovoj operacionalizaciji značilo: smanjenjem radnog dana, samoorganizacijom individua. samoupraVljanjem, univer­zalizacijom proizvodnje i saobraćaja - općim bogatstvom.

Vratimo se prvotnoj svrsi ovoga rada: zastupljenost rada kao emancipatorske vrednote u suvremenim pokretima žena. Mi ne­ćemo vrednovati poimanje rada u tim pokretima, jer smatramo da za to ne posjedujemo dovoljno znanja; događa se to u nama još uvijek nedovoljno poznatim društvenim situacijama, koje su klasno, rasno, kulturno i historijski suviše kompleksne a da bi \Se lako svodile na familijarne dimellZJije. Stoga ćemo se za­držati na navođenju osnovih činjenica iz svijeta, kako ih gle­daju protagonisti - sami autori knjiga, na osnov[ kojih smo radili. Donijet ćemo eventualno sud o njihovoj ne/kOlnsistent­nosti, ne/osviještenosti, ne/praktičnosti sa stanovišta dosadanjih iskustava sličnih gibanja; ali ne i sud o njihovoj budućnosti. či­njenice, naime, kojima raspolažemo ne udovoljavaju osnovnim uv­jetima predviđanja: dovoljnom vremenskom razmaku, relativno stabilnoj strukturi događanja, konsistentnom okviru primjenjivOll za određene događanje i suvremeni feminizam je kratka roka, kratka i isprekidana daha, te teorijski još neutemeljen.

Ulaz u svijet rada - i emancipacija

Pod ovom kvalifikacijom obuhvatit ćemo problem: koliko je prisutna svijest o potI1ebitosti da »žena radi« u suvremenom femi­niznm? Ili, točnije rečeno, svijest o potrebitosti da je »žena zapo­slena« kao prvome uvjetu emancipacije. Svjesni smo pri tom pri­lično grube redukcije kompleksnosti »svijeta rada« na jednodimen­zionalnost »zaposlenja«. No poslužit ćemo se zaposlenjem kao operirajućim principom u promišljanju preduvjeta emancipacije (žena).

Za razliku od tradicionalnog feminizma, koji je poznavao izri­čiti zahtjev za potrebitost rada izvan domaćinstva (Lucy Stone, 1855), suvremeni feminizam gotovo uopće ne razmatra političke osnove potrebitosti zapošljavanja. Radije se bavi psihološkim problemima opresije i seksualne eksploatacije, kako uopće tako i na radnom mjestu (Dixon, 1972). To nije iznenađujuće, jer je

494

(Dixon) suvremeni žensrki pokret USA pokret mladih i obrazovanih žena, koje smatraju normalnim da se zapošljavaju, i pri tom nailaze na niz prepreka, koje tumače potrebom društva za psihič­kom prisilom nad individuom. Iza prakse seksualne diskdmina­cije na radu ne vide se osnovne ekonomske i društvene :zmačajke kapitalističkog društva, nego samo individualna organizirana opre­sija »bijelog muškog« društva; iako, moglo bi se reći, da je sistem na regulativno-institucionalnom nivou »sredio stvari«.

Članom VII dodana je Povelji riječ »spol« i time se prvi put legalno zabranjuje bilo kakva diskriminacija utemeljena na spolu. Vladini komiteti, organizirani na osnovi tih akata i na osnovi nalaza komisija za status žena (Kennedy, 1961) unijeli su i neko­liko obavezne inovacije na polju zapošljavanja: mogućnost par­ničenJa i tužbe u slučaju nejednake plaće, te između ostalog i obaveznu »kvotu« žena u stručnim i upravnim tijelima nepdvat­nog karaktera (nastavnog osoblja na univerzama, na primjer).

Moglo bi se ustvrditi, dakle, da je potreba zapošljavanja, i to čak zapošljavanja pod određenim uvjetima, sigurno implicirana u akoijama ženskih pokreta. Pitanje je, međutim, koliko je maha uzela takva potreba među nezaposlenim i momentano zaposlenim ženama manje obrazovanih slojeva. Jedan pokazatelj za to može biti podatak o povezanosti sindikata proizvodnih djelatnosti i ženskih pokreta. činjenica je (Freeman, 1973) da nijedan od tih pokreta nije moćnije prisutan među radnicama. Jedno od objaš­njenja je prije svega stav sindikata prema ženskim pitanjima; smatra se, da sindikati čak sprečavaju mogućnost organiziranja žena na osnovi zahtjeva ženskih pokreta za jednakom plaćom i nediskriminacijom na poslu. Najčešće se događa to, da rijetke žene sindikalni funkcionari same, kao pojedinoi, tuže istodobno poslo­davca i sindikat za diskriminaciju, a na osnovi člana VII. J edina iznimka među sindikalnim organizacijama jest Sindikat rad!nika automobilske industrije, koji već od 1944. ima posebnu žensku sindikalnu organizaciju s vlastitim istraživačkim osobljem. Drugi razlog neodaziva među ženama radnicama i manje obrazovanima mogao bi se naći u njihovoj neinformiranosti odnosno odbijanju angažmana. Da li je to uistinu tako, tešlw je reći jer ne postoje uređeni podaci ili opservacije.5 Reakcionarni feministi, tradicio­nalisti (pokret NOW, Betty Fr:iedan) odigrali su svoju ulogu time što su na legalnu scenu američkog poretka unijeli nužne pravne regulative ženskog položaja: ERA (Equal Rights Amendement 1972, i član VII Povelje građanskih prava 1964).

Time smo dal'i kratak opis legalnih kanala promocije žena i mnijenja žena o vlastitoj promociji. Preostaje, međutim, pokazati stvarno stanje - institucionalne barijere ili promotore ulasku

495

žena u rad i afirmaciji unutar rada. Kako na to gleda i kako tome pristupa suvremeni ženski pokret? Kratak pregled stanovišta na osnoVIi nekih autora (A. M. Henschel, 1973; A. Rossi, 1973; M. L. Carden, 1974) pokazao bi: unutar rada postoje tri osnovna indika­tora statusa koji kTistal~iraju nejednakost žena i muškaraca; prvo, punozaposlena žena, ako je i jednako plaćena, zauzima radno mjesto nižeg ranga oi. prestiža nego muškarci; nje:na se pro­mocijasistematski sprečava. Drugo, a to proizlazi iz prvoga, moć žena da )ypregovaraju« (bargaining power) i zarađuju više time je :matmo sma!Iljena. TTeće, sistem sustavno obeshrabruje težnju žena da se obrazuju - samo jedna trećina studenata su žene -te da zauzimaju, iH da se bore, za utjecajnije političke položaje.

Što bismo mi zaključili na osnovu našeg, prvotno postavljenog, pitanja?

StUdije o položaju žene unutar rada i o potrebitosti rada nižu se od domišljenih, znanstve:nih pa do manifesta razne vrste. Teško je među njima uspostaviti neki rang vrijednosti; svaka ima svoju funkciju unutar postavljanja rada kao emancipatorske vrednote. Ne može im se oporeći konsistentnost, primjerenost situaciji kojoj su namijenjene, osviještenost o sebi primjerenim ciljevima. No jedan se zaključak svakako nameće: nismo naišli na rad, manifest, analizu koji bi se izričito temeljili na poimanju rada i proizvodnje u ,kapitalističkom sistemu. Uključenost u sv-ijet rada jednostavno se pretpostavlja, u:l!ima se datom; o njoj se ne razmišlja. Razmišlja se samo o njenim posljedicama.

Izlaz iz svijeta rada - i emancipacija (žena)

Promišljanja o izlazima iz svijeta rada i emancipacij:i, kako smo ih mi prethodno odredili, uopće nisu prisutna u izvorima koje smo pretresli. Drugim riječima, o relacijama: emancipacija (žene) i samoupravljanje, emancipacija (žene) i radikalne alternative razvoja sViijeta, emancipacija (žene) i univerzalni, totalni indivi­duum nisu operacionalizacije koje bi se čvršće zasadile u teorijskoj feminističkoj i za feminizam misli Jedan od razloga vjerojatno je i to što je marksološka i marksi'stička tradicija u Americi kratka vijeka i još uvijek na razini »kratkih tečajeva«; od marksističkog promišljanja u suvremenim ženskim pokretima nailazimo još uvi­jek uglavnom na popularne 'radikalne alternative izmjene svijeta (pauperizacija potlačenih, dovođenje klasnih suprotnost,i do vrhun­ca i sl.) i revolucioniranje sistema vladavine muškaraca.

Dosljedno marksistička promišljanje izlaza iz svijeta rada zna­čilo bi djelatnu revolucionarnu misao; a djelatna revolucionarna misao može postojati samo ako postoji i revolucionarna klasa kao

496

njen nosilac (Marx, 1846). Ne bi nas daleko odvela tvrdnja kako u suvremenoj Americi ne postoji klasa koja predstavlja revolucio­narni potenoijal; zadržimo se zasad na zaključku da je:

- feminizam uspio ustati samo protiv pojedinih uvjeta dosa­danjeg društva,

- i da nije uspio uspostaviti kritiku »cjelokupne dosadašnje proizvodnje života«. (Marx, ibid.). A to znači da zasad ne može smjerati na dublji prevrat u uvjetima života suvremene američke žene.

NAPOMENE

, Karl Marx, Njemačka ideologija, Rani radovi, »Naprijed«, Zagreb, 1967., str 419. i 385.

2 ibidem 3 ibidem 4 Karl Marx, Ekonomsko-filozofski rukopisi, Rani radovi, »Napri­

jed«, Zagreb 1953, str. 201. 5 No neki istraživači (Louis Harris, 1972) smatraju da je istraživanje

javnog mnijenja pokazalo »dramatične promjene u stavovima američ­kih žena danas«. Upitane podupiru li ili ne napore za mijenjanjem položaja američke žene danas, 48 % je odgovorilo potvrdno, a 36 % bilo protiv promjene (ti omjeri su 1971. godine bili 42: 42).

OSTALE REFERENCE:

Stone, Lucy, Adresa ... u: E. C. Stanton, History of Women Suffrage, NY, Arno Press 1969, str. 165-166.

Dixon, Marlene, Public Ideology and the Class Composition of Women 's Liberation (1966--1969) Berkely Journal of Sociology, 1972, vol. XVI, str. 149-168.

Freeman, Jo, Women on the Move: The Roots of Revolt, XXX u: Academic Women on the Move, A. Rossi i A. Calderwood, eds. Russel Sage, NY, 1973.

Harris, Louis, 1972 American Women's Poll Sutlić, Vanja, Bit i suvremenost, »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1972. A. M. Henschel, Sex Structure, Longman, Canada 1973. M. L. Carden, The New Feminist Movement, Russel Sage, NY 1974.

Vesna Pusić

o NEKIM ASPEKTIMA ULOGE FEMINIZMA U SUVREMENOM DRUšTVU

Analizirajući najrazličitije teorije o stvaranju teorija mogli bismo zaključiti da postoje dva osnovna uvjeta koja mora zado­voljiti svaki sistem objašnjenja i ekstrapolacija da bi se kvalifi­cirao za tu kategoriju, a to su:

497

a) unutarnja logička konsistentnost i b) sveobuhvatnost u okviru vlasNtog pristupa. Odmah ćemo pokušati objasniti što te dvije karakteristike znače i impliciraju. Pod unutarnjom logičkom konsistencijom misli se da se pojedini dijelovi u okviru jedne teorije ne smiju međusobno isključivati ili biti u kontradikciji, da mora postojati konsistentan metodološki pristup i da se svaki sli­jedeći stupanj u razvijanju teorije mora logički nadovezivati na onaj prethodni. što se uvjeta sveobuhvatnosti tiče, Q1n implicira da teorija mora moći obuhvatiti i u svom referentnom okviru protumačiti sve moguće manifestacije fenomena na koji se odnosi (to opet ovisi o vrsti teorije i pristupa). Ona mora biti dovoljno široka da se u taj okv.ir mogu uklopiti i u njemu interpretirati sve kvantitativne razlike u manifestacijama promatranih fenome­na i mogućnosti njihova kvalitativnog razlikovanja. Posjedovanje ovih dviju karakteristika sigurno još nije dovoljan uvjet za neku eksplikaoionu shemu da postane teor:ija, ali je u svakom slučaju nužno, jer bez njih se nikada neće moći postići sistematičnost i strukturiranost skupa emp~rijskih činjenica i ideja - osnovna svrha svakog teoretiziranja. Ako sada, imajući na umu Q1no što smo upravo rekli, razmotrimo korpus različitih pokreta ,za ženska prava i nj;ihovih ideologija, vidjet ćemo da oni ne zadovoljavaju niti jedan od naših nužnih uvjeta. Njihova eksploZiivnost i agre­sivnost ne dopuštaju konsistenciju, a teor.ijska nedomišljenost i ned:iferenciranje nivoa apstrakcije onemogućuje sveobuhvatnost. Ti pokreti u pravilu počinju kao revolt na neku konkretnu situaci­ju, zakonsku odredbu ili događaj, tokom svog postojanja razvijaju određenu ideologiju, da bi se na kraju u većini slučajeva rasplinuli na nivou bitke. Cak i u svojim najorganizriranijimi najstrukturi­ranijim manifestacijama, kao što je bila borba za pravo glasa žena koja je de facto sezala mnogo dalje od svog fmmalno pro­klamiranog oilja, nikada nije dosegnut nivo teorijske apstrakcije i općenitosti koji bi sam pristup mogao izdići iznad neposrednog zadatka, pa ispunjenjem tog zadatka nestaje i svrha cjelokupne idejne podloge akcije. Iz toga bi se moglo zaključiN da se u okvi­rima fenomena borbe za emanoipaciju žena i u političkim progra­mima i literarnim doprinosima toj borbi ne mogu tražiti korijeni novog načina razumijevanja svijeta i da je sva njihova vrijednost na nivou neposredne pojavnosti i neposredne sadašnjosti. Oni, drugim riječima, mogu biti način obračuna sa zbiljom, ali nikako njeno razrješavanje. Smatramo da bismo se, promatrajući femi­nističke pokrete i njihove programe iznutra i same u sebi, s takvom tvrdnjom mogli složiti. Međutim, promotrimo li taj fenomen u donekle različitom svjetlu, otkrit ćemo dimenziju univerzalnosti na jednom drugom nivou; naime, ako iz fem1nizma ne pokušamo

498

nasilno iskonstruirati teoriju, negO' mu pristupimo kao manifesta­ciji jedne šire, globalne teO'rije, mnO'gO' lakše ćemO' dokučiti tu u njemu sadržanu dimenziju univerzalnosti. Drugim riječima, iakO' on sam nije teorija, on predstavlja manifestaciju i integralni diO' jedne šire teorije društvenih promjena ti. dijalektičkO'g razvoja društva. Ta teorija je na neki način suprotstavljena klasičn~m in­terpretacijama društva prema kojima uvijek postoji neka central­na, u datim uvjetima dO'minantma snaga u društvu, centar ključnih zbivanja ,i interesa koji inicira i determinira kako PO'stojeće stanje takO' i napredak. Ta snaga, grupaeija ili slično ima SVO'ju moć pok!retača sve dok u sebi ne generira novu potencijalnO' dominant­nu snagu, grupaciju ili sličaJo, koju će s vremenom detroniz·irati i preuze lli njenu funkciju. S O'bzirom na dosadašnju PO'znatu histO'­riju ljudskih društava, takva teO'rija omO'gućava razumijevanje razvoja historije. Problemi, međutim, počinju kad se u njenim O'kvirima pokušava interpretirart:i suvremenost i predvidjeti tren­dovi razvoja. Klasični pokretački sukob vladalac - PO'dređeni, eksploatator - eksplO'atirani, kapitalist - radnik, vlasnik -nevlasnik, PO'stepeno postaje sve teže UO'čljiv, ili barem sve manje pokretački. U društvu jO'Š uvijek postO'je, uglavnom, dvaje brojčanO' dO'minantne klase, stratuurni ili grupacije, međutim one više čine osnovnu bazu društva ,j prije bi se mO'gle okarakterizirati kao temeljna struktura nego kaO' pokretačka snaga PO'vijesti ili histO'­riogeni konflikt. Te grupacije su ujedno uvijek ekonomski najvaž­nije za dato društvo i tendiraju više prema iznalaženju ravnoteže nego prema destrukcijli i »bespoštednoj kritioi svega postojećeg« . Ako u takVO'j sti.tuaciji pokušavamo PO'd svaku cijenu O'tkriti stva­ralački sukob dviju temeljnih klasa, jedne u dekadenciji a druge u nastajanju, možemo u najboljem slučaju završiti na parcijalnim objašnjenjima manje razvijenih društava i blagO'm nasilju nad realitetom. To ne znači da sukob kao takav prestaje egzistirati u društvu ili da gubi svoju funkciju pokretača razvoja; upravo obrnutO', akO' se njegova ulO'ga na bilo koji način mijenja, to je onda siguI1I1o u pravcu porasta važnosti. Međutim, dok ulO'ga sukoba ostaje vaše-manje nepromijenjena, njegova priroda se :zJnalmo mijenja. Sa sve većom diferencijacijom društva i pora­stom kO'mpleksnosti strukture, prvobitna konfrO'ntacija između

dvaje dominantne klase postepeno se rastvara na niz sukoba iz­među osnO'vne društvene potke i nečeg što bismo O'vdje uvjetnO' mogli nazvati marginalnim grupama. Naime, kako ekonO'mski odnO'si u društvu postaju sve mnO'gobrO'jniji i potreba za vertikal­nom i horizO'ntalnom mobilnO'šću i koordinacijom sve veća, tako i osnovna društvena struktura mora postajati sve fleksibilnija i prilagodljivija, manje l"Iigidna i manje stroga u defimi-ranju PO'je-

499

dinih uloga. Inzistiranje na stationosti i uradenosti može jedino dovesti do disfunkcionalnosti i raspadanja sistema. Kao posljedica porasta prilagodljivosti društvene strukture dolazi do nestabilnosti funkcija i uloga pojedinih društvenih grupacija i nestalnosti nji­hova položaja u globalnQm društvu. U takvoj situaciji dijalektika razvoja odVlija se na jednom novom nivou: budući da eksploatacija postaje ra:fiiniranija i više ne dovodi ni jednu klasu ili grupaciju Ll politički i ekonomski najrazvijenijim nacijama do nivoa životnog minimuma a pokretljivost elemenata strukture je sve veća, osnovni sukob se više ne događa između jasno definiranih potla­čen:ih li jasno definiranih tlačitelja, nego između onih u središtu i onih na rubovima, između centralnih i marginalnih dijelova strukture. To ni u kojem slučaju ne znači da je eksploatacija ili ekonomska stratificiranost društva dokinuta; ona, što se rezultira u ekonomskom promtu ,i stupnja alijeniranosti tiče, doseže možda svoj najveći stupanj u poznatoj historiji. Međutim, zbog općeg na­pretka tehnologije i fantastičnog razvoja ii primjene znanosti, više ne postoji potreba za održavanjem drastičnih odnosa iz vremena prvobitne akumulacije kapitala. Da bi jedna klasa ostvarila pro" fite, više nije potrebno da najveći dio društva ž,ivi na granici životnog minimuma, budući da im i vrlo mali postotak novostvo­rene vrijednosti osigurava relativno visok životni standard. U toj situaciji, usprkos ogromnim nejednakostima u ekonomskom po­ložaju, odnosi nisu tako jasno Viidljivi niti su pojedini dijelovi društva tako Životno ugroženi da bi se mogao održavati sukob između dvije osnovne klase. Osim toga, faktički sastav pojedinih gnlpacija neprestano se mijenja, mobilnost pojedinaca raste a time opada njihova homogenost. Na mjesto jednog veliikog sukoba dolazi čitav niz sukoba čija je zajednička osnova da se odvijaju između branilaca postojećeg i zagovorača budućeg, između onih koji smatraju da znaju što jest i onih koji smatraju da znaju što bi trebalo biti, između nosilaca društva i kritičara društva, između jakih i hrabrih. Te se marginalne grupe, koje u suvremenom društvu postaju glavni korifeji sukoba, stvaraju na osnovi najraz­ličitijih kriterija, od spola do stupnja obrazovanja ,i od životne dobi do boje kože, alii. im je svima zajedničko da su u postojećem društvu na neki način diskrimimrane. Dijalektika razvoja očituje se u antitetičkom odnosu tih dinamičnih,kritičkih elemenata društva i stabilnosti postojeće strukture. Oba činioca su istovre­meno na djelu, ne potenoijalno nego realizirani u svojlim ulogama s tim da dinamičke snage prisiljavaju osnovnu strukturu na flek­sibilnosti i prilagođavanje, ali istovremeno bivaju nekim svojim manifestacijama integrirane u tu strukturu. Taj proces rađa daljnje diferenciranje noWh marginalinih dinamičkih grupa koje

500

su reakcija na nakon i.ntegracije promijenjenu osno.vnu strukturu, odnosno antitetička kritika te strukture. Ove grupe koje su pre­uzele funkciju nove vrste antiteze u historijskom razvoju društva, već su po definiciji brojčano. relativno male i izvan centra glavnih ekonomskih zbivanja, a u Po.litici imaju periode snažnog, eksplo­zivnog utjecaja i totalne izoliranosti u vlastitim okvi,rima. Osnovni kriteriji nastanka i okupljanja mora biti snažnim predmetom identifikacije svih pripadnika i svi moraju pDsjedovati razvijenu svjest D vrsti statusa koji zajednička karakteristika ima u društvu. Za sve te grupe kao što. su na primjer intelektualci, crnci, studenti i sl., vrijede sva ova pravila koja smo spDmenuli i moglo bi se reći da pDstoji samo jedrna kategorija članova društva ko.ja je u tom smislu kontrDverzna. Tu kategoriju čine žene.

Bl'Ojčano. žene predstavljaju, grubo govoreći, polDvicu čo.vje­čanstva i po tDj karakteristici bitno se razlikuju Dd ostalih mar­ginalnih grupa, ali je to., s druge strane, i jedina karakteristika po kDjDj se od njih razlikuju. Po svim o.stalim karakteristikama svog položaja u društvu - kao što su diskriminiranost, snažna iden­tifikacija s kriterijem razlikovanja, kritički položaj naspram postojećih struktura, izoliranost od centara ekornoffiske moći i povremena snažna politizacija koja se javlja i nestaje na mahove - žene su maq~inalna grupa i u tom smislu u antiteti6kom polo­žaju naspram stvarnosti. KontradiktornDst između brojnosti i pozicije u društvu vuče najvjerojatnije porijeklo još iz pradavne podjele rada u kojoj je žena, zbog prosječno manje fizičke snage i svojih fizioloških funkcija, ostala vezana za kućne poslove i kuću. Taj · posao ju je milenij ima izo1irao i zatvarao u vlastitu ćeliju, drastično otežavajući mogućnosti spoznaje da postoji cijela klasa njoj bitno, po načinu proizvodnje u najširem smislu, slična bića. Dok svi ostali, tzv. muški, poslovi predstavljaju bazu za ujedinjenje i profiliranje zajedničkih interesa onih koji ih obav­ljaju i upravo nameću pourebu za grupnom koordinacijo.m i orga­nizacijom suradnika, pos~ovi u kući sprečavaju onog koji ih obav­lja da dolazi u kontakt s ljudima u sličnoj radnoj situaciji, pa prema tome i sličrnih problema i interesa. Prirodom svog položaja u prvobitnoj podjeli rada deprivirane od neposrednog iskustva organiziranog djelovanja i tipa proizvodnog zajedništva, žene sve do najnovije historije žive bez svijesti o pripadnosti jednoj društ­venoj grupaciji rna osnovi kriterija proizvodnje. Za razHku od tzv. muških poslova, njihov rad ih ne upućuje neposredno jedrne na druge, izgrađuje im fragmentarnu svijest za koju treba vrlo dugo da se otkrije da je de facto univerzalna, i tako se taj produkt prvobitne podjele rada perpetuira kao strah od Drganizacije i nepovjerenja u vlastite snage krDz milenije. Strah, koji se mani-

501

festira na čitav spektar nacma, od pokušaja prikrivanja vlastite ženskosti do maksimalnog potenciranja te ženskosti i funkcional­nog paložaja u odnosu prema muškarcu, bitno je strah od sebe same; strah zbag neposjedovanja svijesti o istinskoj pripadnosti nekaj grupaciji koja uključuje sve karakteristike ljudskag bića i spolnasti koje žena nosi u sebi. On je dodatno potenciraJll religia­znim dogmama, političkim ideologijama i društvenim stereatipi­ma koji su se zajednički pokazali dosta sigurnom preventivom ad bila kakvog znatnijeg osvještavanja. Strah od izolacije i društvene neprihvatljivosti u nečijem tuđem svijetu doveo je polavicu čovje­čanstva u poziciju u kajoj se ona, štoviše, nastaji stopiti s tim svijetom, izgubili u njemu, patpuno zatrti svoju patencijalnu svi­jest kako bi na svijesti tog svijeta ostavila što manje ožiljke. U takvoj situaciji borci za oslobođenje žena jesu de facto margi­nalna grupa, budu6i da oni ne okupljaju sve žene (niti, uostalom, samo žene), kao što ni grupe angažiranih intelektualaca ne okup­ljaju sve ljude s visokom naobrazbom, već čine samo jedan mali dinamički nucleus realizacije patencijalne svijesti.

Kao aktivnost jedne marginalne grupe, borba za prava, eman­cipaciju ,i oslobođenje žene dio je borbe za prava, emancipaciju i oslobođenje čovjeka, a ona dobiva to univerzalno značenje navog pristupa realitetu i ako se promatra kao jedna od manifestacija suvremenog, dvodimenzionalnog konflikta koF pokreće historiju. Taj dvodimenzionalni konflikt očituje se kao sukob između diskri­miniranih i privilegiranih i, istovremeno, baza društvene strukture i njenih dinamičkih marginalnih dijelova. Ako promatramo s ovog aspekta, vidjet ćemo da različiti ženski pokreti, čak i onda kad ne postavljaju univerzalne ciljeve, primjenjuju univerzalne metode barbe i hitike i u svojoj suprotstavljenosti postojećem, zajedno s ostalim marginalnim grupama buntovnika, konstituiraju antite­tičku snagu u društvu - alternativu sadašnjosti.

Nadežda čačinovič-Puhovski

RAVNOPRAVNOST ILI OSLOBOĐENJE (Teze o teorijskoj relevantnosti suvremenog feminizma)

1. ženski 'se pokret izvorno pojavljuje kao građanski pokret na pastizanje ravnopravnosti; zbog toga SIlllO ga dugo vremena mogLi smatrati zastarjelim, nadomještenim ili odgođenim (E. Bloch). Pokret je zastario utoliko ukoliko je bio utemeljen liberalnom fikcijom o jednakim pravima kao jamstvu života dostojnog čovje­ka; zastario i utoliko što u većini suvremenih društava osim

502

postignute jednakosti u forma1nim pravima sve VIse žena biva na isti način kao muškarci uvučeno u proces proizvodnje. Prvo­bitni ženski pokret nadomješten je time što je proleterski pokret uključio u svoj program i ciljeve ženskog pokreta pokazujući da u klasnom društvu mogućnost korištenja prava i karakteristike tih prava ovise o klasnom položaju, a da je istinsko oslobođenje svih ljudi, a time i rješenje »ženskog pitanja«, moguće tek u besklas­nom društvu. ženski je pokret stoga odgođen za vrijeme u kojem će svima biti dana mogućnost ozbiljenja ljudskih potencijala.

2. Ovakva ocjena prvobitmog građanskog ženskog pokreta za ravnopravnost ne pogađa ponajprije pokret rješavanja speoifično ženskih problema nakon prve faze socijali,stičke revolucije. No, prigovor zbog zastarjelosti i nadomještenosti može pogoditi svaku žensku organizaciju koja ostaje na razini borbe za apstraktnu ravnopravnost, a ne borbe za uvjete mogućeg korištenja tih prava i koja ne uzima u obzir društveni kontekst, te potrebe i moguć­nosti sudjelovanja žena u proizvodnom procesu.

3. Teorija i praksa suvremenog feminizma unose znatne promje­ne kako s obzirom na građanski ženski pokret s početka stoljeća tako i s obzirom na ženske pokrete unutar tradicionalnog radnič­kog pokireta. Težište je pomaknuto na onaj dio ciljeva ženskog pokreta za koje se smatralo da ih valja odgoditi. Razvijanje i potvrđivanje kvaliteta oslobođenih i samosvjesnih žena sada se ističe kao preduvjet ili poluga mijenjanja društva: ako je ova postaV1ka održiva, ženski pokret više ne bismo smjeli smatrati zastarjelim i nadomještenim.

4. Prvi problem koji pri tom nastaje jest pitanje što zapravo može značiti govorenje o ženskim kvalitetima (ili pak muškim): da li to doista mogu biti samo biologističke ili mističke oznake, zamke prihvaćanja iskrivljenih društvenih uvjeta života? Za marksističko mišljenje principijelno ne bi smjelo biti poteškoća: ono ne robuje predodžbi znanosti koja, u ime ideala izračunljivosti i općenitosti, prepušta široka područja iracionalnim i intui·stičkim razmatranjima (kako to pokazuje tzv. »kritička teorija društva«).

5. Mrurksis1li6ka misao koja je nužno otvorena i koja ono poseb­no i pojedinačno ne smije reducirati na oblik očitovanja nekih temeljnih kategorija zatvorenog sustava, ne može unaprijed dis­kvalificirati pitanje određenih ženskih i muških kvaliteta i njihove relevantnosti s obzirom na emancipiranje čovjeka i revolucionarne potencijale.

6. Razlikovanje određenih osobina koje se pretežno pripisuju muš·karcima ili ženama može se protumačiti društveno-po\lijesnim kontekstom tj. različitim položajem i ulogom u društvu,ali takve osobine ne mijenjaju se izravno pomacima u društvenom položaju

503

i ulozi spolova: osobine spolova ulaze u cjelokupni problem čovje­kove »druge prirode«, kategorije koja onemogućava jednostrano suprotstaVljanje prirodnih (biologijskih) karakteristika i društve­nih osobina (koje stoga također ne mogu naprosto biti puki izraz ili odraz materijalnih uvjeta života).

7. Upravo društveno-povijesna nastalost i uvjetovanost oso­bina i načina ponašanja k>oji se smatraju pretežno ženskim ili pretežno muškima stvara vezu između ženskog pokreta i borbe za socijalizam. Takozvane pretežno feminine kvalitete - receptiv­nost, senzitivnost, nenasilje, nježnost, itd. - velikim se dijelom pripisuju ženama u ideologijskoj funkciji opravdavanja specifičnih obUka represije i izrabljivanja koj,ima su tokom povijesti bile izložene. Represija patrijarhalnih društava usmjerava žene u po­sebnom pravcu; ženski se pokret u tom suprotstavlja borbom za što puniju ekonomsku, socijalnu i kulturnu ravnopravnost. U ne­slobodnom društvu to može značiti samo jednaku neslobodu (iako je borba protiv dvostruke opterećenosti žena neophodna). Neslo­boda u razvijenim društvima znači vladavinu principa efikasnosti, otuđenog rada, promicanje kompetitivnosti, agresivnosti i pro­dornosti, ovaj svijet rada reprezentiraju kvalitete koje su smatra­ne muškima. Ideja takozvanog femininog socijal<izma, suvremenog feminizma koji uzima u obzir društvene kategorije, sastoji se u tomu da ženski pokret s onu stranu i nakon postizanja ravnoprav­nosti povede borbu za oslobođenje muškaraca i žena upućivanjem na mogućnosti kvalitativno drugačijeg života u kojem bi se doista moglo živeti u skladu s takozvanim ženskim kvalitetama koje smo nabrojili: u skladu sa sen2Jitivnošću, nježnošću, nenasiljem (teorijski to najjasnije pokazuje Herbert Marcuse u svojim po­sljednjim radovima).

8. Svjesno socijalistički dio suvremenog feminizma stvara, dakle, polazište za revolucioniranje postojećih odnosa: ovakvo isti­canje »subjektivnog faktora« u skladu je s Marxovom tezom da socijalističko društvo neće neumitno i automatski proizići iz kvantitativnih promjena kapitalizma. U tom smislu pokret za oslobođenje žena tek treba biti »nadomješten« širim pokretom oslobođenja svih ljudi kao što je pokret za ravnopravnost žena u svojim prvobitnim ciljevima nadomješten ili zastario.

9. Praktična relevantnost suvremenog feminizma proizlazi, dakle, iz mogućnosti osvješćivanja i okupljanja pomoću novih sadržaja; teorijska relevantnost nije, međutim, ograničena samo na nužnosti interpretiranja tih mobilizacijskih mogućnosti (po­modni i senzaoionalistički sadržaJi ne obezvređuju toliko suvre­meni feminizam koliko govore o realnom stanju društva u kojem

504

se i želja za životom dostojnijim čovjeka koristi za stjecanje profita) . Teorijska relevantnost suvremenog feminizma principijel­no nije odvojiva od marksizma: nije riječ o marksističkom »pre­rađivanju« određenih teza ili feminističkim »dopunama« marksiz­mu nego o tomu da se problematika suvremenog feminizma može radikalno promišljati samo maJ:1ksistički.

10. Suvremeni feminizam kao promišljanje problema »ženskog izdanja čovjeka« i putova dokidanja njegove sputanosti (a time i neslobode muškaraca) nije »ženska« teorija, no žene nisu njezin predmet na puko empirij,ski i pragmatički način koji ne bi zadirao u metode ,i :postupke. Nema, naravno, specifično ženskih istina, ali činjenica da žene stoljećima nisu npr. sudjelovale u vrhunskom teorijskom radu čini ih posebno podobnim za otkrivanje teorijski još nedovoljno spoznatih veza između čiste, posve nepartikularne racionalnosti i društvenog principa gospodstva. To jest: žensko oslobođenje ne znači ozbiljenje odvojene ženske kulture, ali i muškarci i žene se moraju osloboditi čitavog niza navodno općih i općevažećih ist,ina, teorijskih li. zdravorazumski h, koje zapravo služe partikularnom interesu. A budući porodični odnosi i odnosi među spolovima umnogome određuju ljude, istine o skrivenim zamkama u tim odnosima što ih otkriva suvremeni feminizam doprinose ljudskom osvješćivanju .

11. U našoj zemlji načelno nije dopustivo nikakvo »odgađanj e« ciljeva prvobitnog ženskog pokreta, te bi u njoj, dapače,suvremeni feminizam trebao biti anticipiran. Realno gledano postoji, među­tim, niz praktički i teorijski neriješenih pitanja: s jedne strane ravnopravnost je samo proklamirana, a ondje gdje je institucio­nalno zajamčena vidi se njezin u osnovi formalni karakter; s druge strane, od žena koje obavljaju iste poslove kao muškarci ne oče­kuje se samo dopunski domaćinski rad nego se ta dvostruka opterećenost tumači i kao ostvarena emancipiranost. Bolji uvjeti života žena ne ovise samo o materijalnim mogućnostima (privred­nom razvoju) nego već tokom planiranja i izgradnje odgovairajućih

instituoija (vrtića, servisa) valja voditi računa o spoznaji da slo­boda nije automatski proizvod linstitucija (što je osnovna tema suvremenog feminizma) , a prije svega o tomu kakve institucij e zapravo trebamo i želimo. Sadašnje su plani'rane samo kao neza­dovoljavajući nadomjestak tradicionalnih ženskih dužnosti, a ne kao početak dokidanja tradicionalnih muških i ženskih uloga. Umjesto stare »ženske« ovisnosti i »muške« radne ovisnosti kraj­nji cilj i za žene i muškarce može biti samo ozbiljenje u radu i uživanje u nezatomljenoj senzibilnosti, bez obzira na to da li će razlike među spolovima biti veće ili manje.

505

Breda Pavlič

CILJEVI I METODE SUVREMENOG FEMINIZMA

Svjesni da je temeljit prikaz i kritička ocjena osnovnih vrijed­nosti suvremenog feminizma i suviše krupan zadatak da bismo ga odjednom obradili, pogotovo jer taj problem nije sistematski proučavan u nas, opredijelili smo se za obradu samo nekih dimen­zija ove društvene pojave. Prvo, naša se analiza odnosi isključivo na zemlje razvijenog kapitalističkog sistema, to jest na Zapadnu Evropu, SAD i Kanadu, u kojima se feminizam jasno izražava iako je politički još relativno nejasno određen. Osim toga, p0'lazeći od pretpostavke da se korijeni ove p0'jave nalaze u osnorvnim eko­nomskim, politič~im i kulturnim urvjetima razrvijenog kapitalizma, željeli smo prije svega da utvrdimo tu povezanost. Zbog toga smo zanemarili niz važnih pitanja u rvezi sa utjecajem koji survremeni feminizam može imati u sredinama izvan razvijenog kapitalizma - u prvom redu u zemljama u razvoju i u s0'cijalističkim zem­ljama - ,imajući na umu sve veću povezanost naroda, to jest sve veći stupanj međunarodne komunikacije, koja se javlja i kao 0'blik ideološkog nasilja razvijenih zemalja prema zemljama u razvoju. Smatramo da u ovom pogledu treba proučiti izjave koje su se čule na k0'nferenciji u Meksiku, među kojima neke upozo·· ravaju da je suvremeni feminizam u biti još jedan oblik neokolo­nijalizma, tj. pokušaj razvijenih zemalja da izazovu sukob između žena i muškaraca u zemljama u razvoju kako bi se time oslabila njihova moć u zajedničkoj borbi za nacionalnu nezavisnost. Ovakva i slična pitanja zaslužuju sistematičnije i cjelovitije dugoročno razmatranje.

Drugo, radi racionalnosti u analizi smo se poslužili pojedno­stavljenim razvrstavanjem mnogobrojnih feminističkih grupa. To nam je omogućilo da se koncentriramo na dva glavna smjera za koje smatramo da način njihova organiziranja i ideološko djelo­vanje omogućuju razlikovanje i uspoređivanje.

I

Osnovna obilježja političke organiziranosti suvremenog feminizma

Pitanje koje se odmah nameće jest: da li možemo govoriti ~ suvremenom feminizmu kao društveno-političkom pokretu ili je, bar zasad, riječ samo n pojavi? Budući da je to problem koji za­služuje opširniju razradu, ograničit ćemo se na iznošenje našeg shvaćanja. Smatramo da dosadašnji stupanj političke organizira-

506

nosti feministkinja još ne opravdava upotrebu termina pokret, stoga se u ovom tekstu govori o suvremenom feminizmu kao dru­štvenoj pojavi.

Kakav je sadašnji stupanj organiziranosti suvremenog femi­nizma? Sudeći na osnovi pregledane literature (navedene u prilo­gu), u SAD trenutno djeluju dva velika ogranka:

l) Nacionalna organizacija žena (NOW - National Organisa­tion for Women), koja je posljednjih godina uspjela da pripoji i neke manje grupe sastavljene pretežno od mlađih članica i,

2) ogranak koji uključuje brojne manje grupe čija je zajed­nička karakteristika što odbijaju svaku formalnu organiziranost, tj. s1Jruk,turiranost i hijerarhiju, a njihovi se korijeni nalaze, uglavnom, u pokretu za građanska prava (Civil Rights Movement) i aktivnosti >>ilove ljevice« (New Left) protekle dekade.

Ova dva ogranka bitno se razlikuju po svojoj strukturi. Prvi ogranak uključuje nekoliko poznatih organizacija kao što ·su npr. NOW, WEAL (Women's Equity Action League), FEW (Federally Employed Women) i oko 50 raznih organizacija zaposlenih žena. Način njihove organizacije teži ka tradicionalnoj formalnoj orga­niziranosti: rad se odvija po lokalnim ograncima (Chapters) koje povezuju nacionalna (tj . savezna) tijela u kojima rade birani funk­cionari, odbori i direktori. Svi oni rade prema prihvaćenim sta­tutima. Prema ocjeni Jo Freeman1 za sve grupe u ovom ogranku važno je da su počele kao ·strogo organizirane i hijerarhizirane (»top-down«) nacionalne organizacije koje, uglavnom nisu imale masovnu bazu tj. nedostajala im je podrška u širim slojevima stanovništva. Drugim 'riječima, većina tih grupa okuplja žene bijele srednje klase koje su do sada imale minimalni kontakt sa ženama iz radničke klase i ženama drugih rasa. Mnoge od ovih grupa takvu podršku još i danas nemaju a neke od njih su se zalagale da je osiguraju.

Za drugi ogranak je karakteristična, u prvom redu, izrazita decentraliziranost, segmentiranost i autonomija svih grupa. PO veličini ove se grupe veoma razlikuju - od petočlanskih do onih većih koje uključuju trideset i više članica. Veze između članica jedne grupe najčešće se zasnivaju na osobnom poznanstvu tj. prijateljstvu. Zajednička i najvažnija karakteristika svih grupa u ovom ogranku jest svjesno i odlučno otklanjanje svake formaLne organiziranosti a, prije svega, strukturiranosti i hijerarhije. Ta karakteristika proistječe, velikim dijelom, iz iskustva radikalnijeg dijela »nove ljevice« koji smatra da su svi oblici strukturiranja pokreta u biti konzervativni i organičavaJući a njihove vođe ne­minovno postaju izolirani i skloni elitizmu.2 Da bi ,se suprotstavio takvim deformacijama, ovaj ogranak feminizma u svom shvaćanju

507

participativne demokracije, jednakosti, slobode i zajednice, na­ročito ističe potrebu da svi članovi aktivno sudjeluju u donošenju odluka koje utječu na sve njih. U praksi, međutim, ovakvo shva­ćanje pokazuje niz slabosti. Cinjenica što većina žena uključenih u te grupe nema političkog iskustva dovodi do toga da često ne prihvaćaju donošenje odluka, preuzimanje odgovornosti, izvrša­vanje zadataka itd. Odbijajući da surađuju s tradicionalnim poli­tičkim institucijama i odbacivanjem promjene političkih metoda za postizanje svojih ciljeva, te grupe se relativno brzo raspadaju na još manje, u kojima se inzistira na osobnome mijenjanju kao uvjetu za političke promjene. NajpoZJnatije među tim grupama su tzv. »rap groups« kojima pripadaju, uglavnom, mlađe femini­stice. Cilj tih grupa je raspravljanje o osobnim iskustvima i do­življajima. Iako su se pokazale kao prilično uspješan oblik psiho­terapije za članice, grupe se većinom raspadaju kad se pričanjem i prepričavanjem iscrpe vrline osvješćivanja i nakon toga pojave želje za konkretnom akcijom, koju one uglavnom, nisu u stanju da pruže.3 Takvih grupa je samo u SAD, prema nekim procjenama, na hiljade. One djeluju pretežno nezavisno jedne od drugih iako međusobno prilično komuniciraju preko svojih publikacija, dopi­sivanja i povremenih posjeta. Cinjenica što vrlo brzo nastaju i isto talm brzo i nestaju, otežava sistematičniju evidenciju o njihovu broju.

Razmatrajući njihovo značenje za suvremenu borbu za eman­cipaciju žena, važno je upozoriti na ulogu ,koju sredstva za masov­no komuniciranje (naročito dnevna i revijaina štampa, televizija i radio) igraju u upomavanju javnosti s tim grupama. Upravo se u tome najbolje pokazuje objektivno negativni karakter njihova inzistiranja na neformalnoj organizaciji odnosno političkoj dez­organizaciji. Budući da taj ogranak feminizma ~ u izvjesnom smislu to važi i za čitav suv'remeni feminizam u Sjevernoj Americi - nema svojih javnih (političkih) predstavnica koje bi bile ovla­štene da govore u javnosti u ime feminizma ili bar njegovih većih grupa, prepušteno je masovnim medijima da biraju »predstavni­ke«. Primjeri takvih »ustoličenja« od strane američke štampe i televizije su Kate MilleU, Gloria Steinem i, donekle, Betty Friedan. Svaki od njih dokazao je da su kriteriji na osnovi kojih masovni mediji biraju »vođe« feminizma, u stvari, težnja za senzacionaliz­mom, do čega je masovnim medijima u borbi za profitom mnogo stalo. U biti to je potpuno suprotno vrijednostima feminizma pa je razumljiva ogorčenost feministkinja prema masovnim mediji­ma. Takvi »izbori«, međutim, imaju i druge negativne posljedice. Zbog njih među različitim grupama i ograncima postoji prilična netrpeljivost pošto se svaki takav »izbor« smatra kao želja nekih

508

feministkinja da postanu popularne. To naročito negativno djeluje na naj sposobnije žene u grupama koje bi, možda, mogle postati prave vođe jednog naprednijeg pokreta, ali se povlače iz bojazni da i njima ne bi prilijepili etikete »elitist«, »zvijezda« itd. Najštet­niji utjecaj takvog izbora od strane masovnih medija jest u pr­vom redu u tome što javnost čitav feminizam - znači i njegove konstruktivnije, naprednije dijelove - poistovećuje sa shvaća­njima onih nekoliko žena koje su postale »zvijezde«, a koje -po logici djelovanja komercijalnih masovnih medija - ne mogu pripadati najnaprednijim shvaćanjima o emancipaciji žena.

II

Socia-kulturne vrijednosti suvremenog feminizma

Bez obzira na stupanj organiziranosti i po1itičkeosviještenosti različitih struja unutar suvremenog feminizma, nj.ihova aktivnost se temelji na izvjesnim pretpostavkama o društvu odnosno na izvjesnim sooio-kulturnim vrijednostima. Poznavanje ovih temelj­nih vrijednosti od bitnog je značenja za razumijevanje suštine suvremenog feminizma i, što je važnije, njegovih perspektiva. Ali, prije no što pređemo na to, treba upozoriti na činjenicu da proučavanje socio~kulturnih vrijednosti, zasad postavlja niz prob­lema. Usprkos tome što se u društvenim naukama sve češće govori o vrijednostima kao bitnom elementu društvenog razvoja, problem definiranja vrijednosti, zasada, još je otvoren.4 Zato ;se ovdje služimo radnom definicijom prema kojoj smatramo da vrijednosti razumijevaju fenomen ljudske prakse, odnos cijenjenja ljudskog predmetnog svijeta; vrijednost je sve ono što zadovoljava potrebe samorazvoja čovjeka u smislu razvijanja njegove autentične biti, a nevrijednost (tj. negativna vrijednost) je sve što sputava ostva­rivanje ljudske biti. Pod pojmom socio-kulturnih vrijednosti, prema tome, razumijevamo sve ono što je vrijedno ljudskog ostva­rivanja, željenja, tj. ideale koje ljudi kao pojedinci i društvo kao zajednica pokušavaju i žele postići. Kao takve, vrijednosti utječu na izbor ciljeva, a isto tako i na samu društvenu akciju kojom se pokušavaju ostvariti ti ciljevi.5 Prema tome, vrijednosti su za ljude uputstvo za izbor i ostvarivanje njihove društvene uloge. Ujedno to su instrumenti društvene kontrole i pritiska na poje­dinca da se ponaša u skladu s ustaljenim mjerilima pravi1nog ophođenja u datom društvu. Međutim, vrijednosti se rijetko jav­ljaju u »čistim« oblicima, tj. u svakom historijskom trenutku postoje, uglavnom, mješavine različitih vrijednosti i vrijednosnih

509

orijentacija, one koje pripadaju prošlosti i one koje tek nastaju. Znači, vrijednosti nisu statične prirode nego naprotiv, one se mijenjaju zbog svog dijalektičkog karaktera, novih spoznaja, poli­tičkih promjena, naučno-tehnoloških dostignuća i postepene ero­zije ranijih vrijednosti.6

Izvor socio-kulturnih vrijednosti je ljudska praksa, tj. izvan čovjeka nema vrijednosti. Prema tome, svaka je vrijednost isto­vremeno sUbjektivna i objektivna, jer kvaliteta predmeta postaje vrijednost tek u odnosu prema čovjeku, u zadovoljenju izvjesne ljudske potrebe.7 Otuda proistječe da je u socijalističkom društvu osnovna socio-kulturna vrijednost čovjek, odnosno svestran razvoj ličnosti koja živi i radi u slobodnoj ljudskoj zajednici. Ovakvo se shvaćanje zasniva na koncepciji čovjeka kao svjesnog, slobodnog, razumnog, stvaralačkog, društvenog bića u historijskoj praksi,8 tj. njegova generičkog bića o kojem govori Marx.9

U pI'oučavanju socio-kulturnih vrijednosti imamo na umu niz dihotomija koje se javljaju, a među njima su najvažnije: indivi­dualne - društvene (kolektivne); unutarnje tj. vrijednosti koje su same sebi cilj - instrumentalne tj. vrijednosti koje služe kao sredstvo za postizanje unutarnjih vrijednosti; osnovne - izvedene; eksplicitne - implicitne; subjektivne - objektivne itd. Ovdje su naročito važna dva momenta.

Prvo, u principu, individualne i društvene vrijednosti 'su mc­đusobno uvjetovane, što znači da su oj prve i druge veoma važne jer su bitno neostvarive ako se ne ostvaruju paralelno na obje razine. Društvene vrijednosti kao što su jednakost, sloboda, mir, sigurnost >itd. neostvarive su ako se ne ostvaruju i individualne vrijednosti kao što su poštenje, povjerenje, dostojanstvo, osobna sreća, ljubav itd., i obratno. (Naravno, treba biti oprezan u pri­hvaćanju ovakve dihotomije budući da je ona velikim dijelom pmizvod praktične potrebe da se ovakvi lmmpleksni pojmovi na osnovi pojednostavljivanja klasificiraju radi daljeg proučavanja.)

Drugo, u dosadašnjem historijskom razvoju društva čovjek je poznavao, uglavnom, otuđeni karakter kako individualnih tako i društvenih vrijednosti što se izražava u nepotpunom ostvarenju ljudske biti u odnosu na totalitet vrijednosti i njihovu univerzal­nost. Vrijednosti, su, uglavnom, bile parcijalne i jednostrane; među njima je dominirala - i još dominira - pretežno ekonom­ska materijalna sfera vrijednosti, dok su duhovne tretirane kao sekundarne. 10 Za razumijevanje dosadašnjeg otuđenja osnovnih vrijednosti bitna je činjenica da se njeni korijeni nalaze u otuđe­nim proizvodnim odnosima koji su karakteristični za društvo na izvjesnom stupnju histoI'ijskog razvitka. Budući da su sva društva do sada bila klasna, vrijednosni sistemi koji su u njima prevlada-

510

vali bili su nužna refleksija osnovnih protivrječnosti i oblika otu­đenosti koji su postojali u sferi materijalne proizvodnje u proiz­vodnim odnosima, tj. u egzistencijalnoj osnovi svakog pojedinca i društva kao cjeline.

Razumijevanje problema ljudske otuđenosti, prije svega njenih historijskih korijena i oblika istraživanja, bitno je (pitanje) za razumijevanje cjelokupnog karaktera i uloge suvremenog feminiz­ma. Na žalost, moramo se ograničiti na vrio površno razmatranje ovog kompleksnog problema. Bitno je da upozorimo da ovaj sklop pmblema postoji i da ga treba povezivati s karaktemm odnosno ideologijom koja dominira u suvremenom feminizmu. Izraz ideo­logija koristimo ne samo kao niz stavova i političkih ideala na osnovi kojih ocjenjujemo dobra ili loša djela s obzimm na njihove posljedice, nego i kao splet uvjerenja o izvjesnoj društvenoj i političkoj okolini. Oilj ovako shvaćene ideologije jest tumačenje konstrukcije izvjesnog sistema, koje ciljeve u njemu pojedinac treba da slijedi, kakva sredstva i metode pri tom treba upotrije­biti, kakve će biti posljedice takvih odluka za različite društvene grupe s obzirom na njihov status, moć, bogatstvo itd." Uočavanje prave prirode ideologije suvremenog feminizma, posmatrano s ovog aspekta, veoma je važno za razumijevanje osnovnih kvaliteta ove pojave i, što je važnije, za kritičko ocjenjivanje njegova zna­čenja za dalji razvoj borbe za emancipaciju žena u svijetu.

Ako se sad zapitamo koje su osnovne tj . prevladajuće socio­kulturne vrijednosti suvremenog feminizma, treba prvo ponoviti da nije riječ o jednoj homogenoj pojavi, nego o nizu manje ili više organiziranih feminističkih grupa. Prema tome, teško je go­voriti o nekom jedinstvenom sklopu vrijednosti na koje bi sve grupe pristajale, jer je riječ o brojnim manje-više parcijalnim vrijednosnim sistemima. Apstrahirajući te razlike, mogli bismo istaći ovih nekoliko sklopova vrijednosti.

A. Vrijednosti koje se odnose na rad, zaposlenje, obrazovanje

Ovo je problem koji se najčešće javlja u feminističkoj litera­turi. U pregledanim radovima naročito su isticani slijedeći proble­mi na osnovi kojih se izvode i prevladavajuće vrijednosti:

a) neravnopravan odnosno tradicionalni odnos roditelja i dru­štvene okoline prema djevojkama za vrijeme njihova školovanja, čime se bitno utječe na njihov izbor zaposlenja - koji je, zbog toga, uglavnom niže stručne spreme, nižeg društvenog ugleda i nižeg dohotka;

b) diskriminacija žena u pogledu plaća - za isti obavljeni posao žene su, po pravilu, manje plaćene; to je naročito praktici-

511

rano u pogledu žena drugih rasa, koje se nalaze na dnu ljestvice izračunatih srednjih plaća u SAD danas. Prema podacima iz 1969. godine osrednja godišnja plaća bijelog muškarca bila je 7.164 dolara, muškarca druge rase 4.528, bijele žene 4.152, a žene druge rase 2.949; 12

c) neravnopravnost u pogledu formalnih mogućnosti postizanja viših .funkcija na radnom mjestu, koje su u većini institucija i tvrtki nedostupne ženama samo zato što su žene;

d) neravnopravan položaj žene u pogledu stvarnih mogućnosti za dalje usavršavanje i postizanje boljeg radnog mjesta, što pro­izlazi iz tradicionalne podjele rada u porodici; zato pretežan dio kućnih poslova, odgoj djece itd. mora obavljati žena. (O tam sklopu vf1ijednosti vidi koreferat S. Mežnarić.)

B. Vrijednosti koje se odnose na brak, porodicu, djecu

U uskoj vezi s gornjim sklopom problema, na ovom području javljaju se vrlo različita mišljenja i zahtjev,i : od izjava da se suvremene feminisukinje ne bore za ukidanje porodice nego samo zahtijevaju njenu transfOormaciju kako bi bila više u skladu sa sadašnjim životnim prilikama,13 pa do ekstremnih pogleda koji tvrde da su muškarci glavni ugnjetači pa prema tome zahtijevaju ukidanje braka i porodice u klasičnom smislu. Neka ad tih eks­tremnih shvaćanja zalažu se čak za takve nove oblike koji bi uključivali i lezbijstvo i sl. Najtrezvenija razmišljanja ukazuju na činjenicu da je suvremena nuklearna poradica proizvod specifič­nih društvenih uvjeta. To što je ovaj oblik dobio obilježje ideolo­gije, kako ističu neki autori, ne bi smjelo zaslijepiti suvremenag čavjeka II pogledu traženja mogućnosti za ostvarivanje novih ob­lika parodičnog života koji bi bili bliži zahtijevima i uvjetima suvremenag društva. 14 Nema sumnje da porodica koja prevladava u suvremenom kapitalističkom društvu (na žalost to važi i za mnoge porodice u socijalističkom društvu) njeguje vrijednosni sistem tipičan za ideologiju individualizma, čiji korijeni potječu iz perioda »laissez-faire« ranog kapitalizma: egoistično shvaćanje slobode i nezavisnosti (često na štetu okoline), osobno usavrša­vanje radi dominacije nad drugima, takmičenja bez skrupula, pretežna-statusna, često neracionalna, potrošnja dabara, itd. Takav vrednosni sistem, kako ističu mnoge autorice feminizma, veliki je teret i za roditelje i za djecu, što nužno dovodi do različitih konflikata među ljudima i u samom pojedincu. U krajnjoj liniji to dovodi i do raznih oblika i stupnjeva otuđenosti. (Jedan od najočiglednijih primjera jest odnos prema ostarjelim rodite­lJima u industrijskim zemljama.) Pokušavajući se suprotstaviti

512

tim negativnim utjecajima na suvremenu pDrDdicu, priličan brDj feministkinja zalaže se za Drganizirano dnevnO' čuvanje djece u srrhlslu naših jaslica i vrtića (»day-care«) u kDjima bi djeca više bila uključena u kDlektivni život.

Što se tiče odgoja djece, suvremeni feminizam upozorio je i na problematičnost sistema vrijednosti koji se na djecu prenosi ne samo procesDm socijal~zacije II porodici i školi nego sve više i preko sredstava masDvnog komuniciranja, uključujući tu i dječju literaturu, udžbenike itd. Brojna istraživanja 15 potvrđuju da su­vremena sredstva masovne komunikacije pretežno njeguju kon­zervativan, često negativan lik žene (a isto vam i za prikazivanje odnosa među spolovima), a tD u sklopu svih ostalih faktora soci­jalizacija porodica - škola, crkva itd. - jako utječe na dijete u procesu razvoja njegova odnosa prema životu. Francuske femi­nistkinje sa Simone de Beauvoir na čelu naročito su pažnju obra­tile liku žene koji stvaraju dječje knjige. Utvrdile su da se u njima žena prikazuje isključivo u ulozi stereotipne domaćice i majke, čiji je jedini 'smisao života obavljanje kućnih poslova i pri­lagođavanje zahtjevima ukućana. 16

Razmatrajući ulogu suvremenih sredstava masovnog komuni­ciranja, naročito štampe, filma i televizije, većina feministkinja usmjerila je svoj protest na sadašnje prikazivanje žene u smislu američke »Glamour-girl« ili »the Vogue-Iook« koji žene pretvaraju u superpotrošača gomila proizvoda koji se svakodnevno izbacuju na tržište u cilju stjecanja što većeg profita. U kritici takvog shvaćanja ' žene, neke suvremene feministkinje ne ostaju samo na površini: njihova kritika nije usmjerena samo protiv deformiranja ljudskog bića što se vrši pUitem nametanja pseudopotreba za takvim proizvodima (kao što su na primjer lažna kosa, trepavice, nokti itd.) nego čitavoj stvari daju i izvjesne sociološko-političke dimenzije kad tvrde da postoji nešto nesporno ružno u onim ženama koje nose skupocjena krzna, nakit itd. dok mnogi ljudi nemaju ni najpotrebnije stvari kao što su hrana, obuća itd. Kako kaže jedna od njih: »Nema kozmetike koja bi mogla sakriti tu vrstu ružnoće!<{17

U taj sklop vrijednDsti, naravno, spadaju i zahtjevi feminist­kinja za legaliziranje abortusa, propagiranje kontracepcijskih sred­stava - za koje smatraju da ne bi smjeli biti stvar samo žena nego isto tako i njihovih partnera - i mijenjanje tradicionalnog načina odgoja mladih u vezi sa spolnim odnosima. Taj sklop pro­blema dominira u literaturi feminizma, budući da se upravo u toj sferi ljudskog života najjasnije izražavaju nehumani odnosi u suvremenom društvu. Ovdje se, u stvari, najdublje sukoblja-

513

vaju, s jedne strane, quasi-napredne vrijednosti o slobodnoj lju­bavi i seksualnoj revoluciji koju propagiraju suvremena sredstva masovnog komuniciranja u cilju profita i, s druge strane, stvarne institucije koje još brane preživjele vrijednosti klasične bračne zajednice čiji se korijeni nalaze u vlasničkom odnosu među su­pružnicima i u širem društvu kao dominantnoj kategoriji. Iako je taj sklop problema u centru pažnje feminizma, zasad je teško dati cjelovitu sliku njihovih koncepata jer su razilaženja i suviše velika. Za većinu je karakterističan površan pristup koji, u stilu Simone de Beauvoir, ostaje na razini pseudopsiholoških, uglav­nom freudovskih, razmišljanja. (Vidjeti koreferat Gordane Cerjan­Letice.)

C. Vrijednosti koje se odnose na političku aktivnost

Ovaj kompleks vrijednosti najteže je ocijeniti budući da je riječ o tako heterogenoj pojavi kao što je suvremeni feminizam. Stupanj političke osviještenosti i konkretne organiziranosti, vrlo se razlikuje od grupe do grupe, od ogranka do ogranka. Uopćeno rečeno, većina grupa stavlja na prvo mjesto borbu za samoosvje­štavanje, tj. za osvještavanje što većeg broja žena o njihovoj do­sadašnjoj i podređenoj i često ponižavajućoj ulozi u društvu. Sma­trajući da je čitav sadašnji ·sistem razvijenog kapitalizma organi­ziran tako da ne omogućava čovjeku naročito ženi, da bude svjesna svog istinskog položaja nego je prisiljava da živi sa tzv. »lažnom sviješću« prema kojoj je njena uloga drugorazrednog ljudskog bića potpuno u skladu s potrebama društva pa i njenim osobnim (ako dolazi do konfliJkata u njenim odnosima prema drugima ili u njoj samoj, smatra se da su uzroci tome u njenoj nesposobnosti da se prilagodi društvenoj stvarnosti!), pretežni broj feministkinja zalaže se za razne oblike poticanja osvještavanja žena. Rezultat toga je poplava raznih akcija a prije svega izdavanje literature - od običnih letaka i šapirografiranih brošura do izdavanja anto­logija i drugih knjiga. Prema podacima Susan Rennie i Kirsten Grimsted, II proljeće 1973. godine II SAD organizirana je ovakva feministička aktivnost: 75-100 publikacija, 15 izdavača letaka, brošura itd.; umjetničke galerije; 12 knjižara; 4 »co-op«-a (oblik kooperativa) za prikazivanje filmova; više od 50 savjetovališta za ženska pitanja; 200 savjetovališta za abortuse; 10 feminističkih kazališnih grupa; 10 »škola za oslobađanje«; 5 centara za pitanje zaposlenja. 1B

Postavlja se, međutim, pitanje dimenzija takve borbe za osvje­štavanje, odnosno njenog ideološkog karaktera. U čemu traže, ili

514

vide, pojedine grupe suvremenog feminizma korijene odnOosno os­nOovne uzroke vjekOovnog potčinjavanja žene? čini se da je upravo to najkritičnija točka suvremenog feminizma, jer se u tretiranju Oovog problema postojeće grupe jako razilaze. Uz sav rizik da ćemOo stvari priličnOo POojednostaviti, izdvojit ćemo dva prilaza koji nam se čine dominantnim .. PoboJ:n~~~p'~ve gruJ2.e vi~.!<0r:!j_:E:~_ . . že~ugnj~.t_~y.anja isključivo u pre~Lrnušk.arac.a..k~Q sma­t~1:! .. _ga_ . .je .his.1Q.J:".ili§g po!.:~!1<l,_.(z.!!<l,~LJlije-hDgQID_ ..df!.~1~t::Ip:a1C ga ne .p.QY..~ s osnovnim _cllJ:lštvenim, ekonomskim i p<?JiH<?kiIll ~jnantcmi~r'IJe svega Oodređenim prOo~tukciOonim odnOosima "kofL~J.L.kmz __ his~ij~ bit~~toJaku....Jlgnje.tavali j mušKarc~ ­

žene. NaprOotiv, u oKvIru OVOog prilaza POostoje grupe koje sasvim • eksplicitno upozoravaju svoje sljedbenice da žensko pitanje nije

u prvom redu klasno pitanje i da je takav klasni pristup, u stvari, štetan za dalju emancipaciju žena. Tako francuske feministkinje OokOo SimOone de Beauvoir tvrde da su pokušaji muškaraca da uvje­re žene kakOo .ie žensko pitanje u prvOom redu klasno pitanje u stvari pokušaji da se stvori razdOor među samim ženama (budući da pripadaju različitim društvenim klasama), pokušavajući pri tOom da prikriju one komponente koje 1:reba da udruže žene u njihOovoj zajedničkoj borbi protiv glavnOog ugnjetača, a to je prema njihovom mišljenju muškarac. 19

Za drugi prilaz karakterističan je prije svega pokušaj da se problem pOotčinjenosti žene sagleda u širem ekonomskOom i dru­štvenomkontekstu uključujući tu i klasni aspekt. Grupe kao što su tzv. apstraktne socijalistkinje i neke druge kOoje su bar djelo­mičnOo marksistički usmjerene,20 uglavnom polaze od shvaćanja bliskog histOorijskom materijalizmu ističući da i ženu i muškarca eksploatira kapitalistički sistem privređivanja i na njemu uteme­ljen sistem institucija. Prema torne, borba za emancipaciju žena u stvari je borba za dezalijenaciju ljudskog bića - znači, za mu­škarca isto kao i za ženu - budući da u sadašnjim uvjetima industrijskog kapitalis.ti6kog društva i jedni i drugi žive otuđene žiVOote. Ovako shvaćena emancipacija žene može se postići samo emancipacijOom čitave radničke klase koja je historijski nosilac naprednijih i pravednijih društvenih odnosa. To znaći da se žene moraju uključiti u borbu za mijenjanje sadašnjih klasnih struk­tura i klasnih odnosa. U tom smislu neke feministkinje citiraju F. Engelsa, naročito njegovu tvrdnju da bez obzira na status žene u širem đrruštvu, njen je odnos unutar pOorodice prema mužu odnos proletera prema buržuju. Jedna od bitnih posljedica ovakve klasl!~ _p()djele u porodici jest _ to što odvraća muškarca i ženu -koji su oboje ugnjetavani u društvu - da se zajednički bore protiv eksploatatorske klase, a to umanjuje njihovu moć u toj borbi.2 1

515

III

Zaključna napomena

Nema sumnje da je suvremeni feminizam, usprkos sadašnjoj neadekvatnoj političkoj organiziranosti, konfuziji u ciljevima i metodama i još neizgrađenoj teoriji koja bi poslužila kao čvrsta platforma za jedan pokret, društvena pojava koja nosi u sebi izvjesne elemente, mogućnosti koje bi mogle biti od 'Ogromne važ­nDsti za dalji razvoj ljudske borbe za emancipaciju. Uzimajući u 'Obzir brojna lutanja i česta ekstremna hipotetična rješenja do ko­jih dolaze neke od grupa unutar feminizma, smavramo da je u osnovi riječ <,> borbi za o.uvarenje čovjekove biti koja.Jf, prema Marxu, u tome što čoviek treba da ostvari ljudsku zajedn!~~_slQ' bodnih ličnostI u slobodnom društvu. Ovdje se, naravnD, postavlja ka'oKIfucno pItanje shvaćanja slDbode. U pregledanoj literaturi suvremenog feminizma shvaćanje odnosno nerazumijevanje ljud­ske slobode nameće se zasad kao jedno Dd najakutnijih pitanja. Budući da ovaj prilog nema pretenzija da bude filozofska rasprava o slDbodi, ostavljamo ovo pitanje za one koji će se, nadamo se, latiti sistematičnog, produbljenog proučavanja suvremenog femi­nizma. S naše strane upozorit ćemo na jedan momenat koji se čini izuzetno važnim za razmatranje slobode sa stanovišta borbe za emancipaciju žene u uvjetima suvremenog kapitalizma: taj je problem, kako na osobnom planu tako i na društvenom, suštinski nerazrješiv ako se ne povezuje s osnovnim uvjetima ekonomsko­materijalne baze društva t.j. ako se ne polazi od kritike osnovnih protivurječnosti suvremenih produkcionih odnosa i na njima za­snovanih društvenih institucija. Kako je to istakla Vida Tomšič, neprihvatljiv.~_ s~ ___ ~J1vaćanj<!. __ ~a . SU_~~!!~_ j~_c.H.!l_~tve.!!a društvena stn~ktura i da se moraju boriti protiv!l!~škaraca za prer~~podjelu prava i vlasti a pri tom čitav sistem iskorištavanja ostaviti· ne; ­ta1rnut. Dvostruka diskriminacija žena." u kapitalističkom društvu žahfijeva udruživanje svih snaga radnih ljudi oba spola da bi ostvarili nov društveni položaj na osnovi svog rada a ne na osnovi svog položaja u porodici ili na osnovi privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.22

Smatrajući da čovjek kao univerzalno biće osjeća potrebu da se univerzalno potvrđuje, logično je da teži ka stvaranju Jjudske zajednice koja će biti slobodna asocijacija slobodnih ličnosti, u uvjetima u kojima i pojedinac i zajednica ostvaruju svoj svestrani razvitak, što znači da u svojoj ličnosti pojedinci ostvaruju i gene­ričku bit vrste. Taj ideal je imanentan, jer mu je izvor u naj­osnovnijoj čovjekovoj potrebi za drugim čovjekom i za samo-

516

potvrđivanjem.23 Takvo shvaćanje ljudskih potreba i na njima zasnovanih socio-kulturnih vrijednosti upozorava na duboku po­vezanost individualnih i društvenih potreba i vrijednosti (na što smo već upozorili) i, dalje, ističe da su čovjekove najosnovnije potrebe (naravno, tu ne mislimo na tzv. primarne potrebe) -potrebe za drugom osobom tj. društvom i potreba za samopo­tvrđivanjem kroz stvaralački odnos prema okolini.

Imajući to na umu, od posebne je važnosti razmotriti pitanje porodice i njenog odvajanja (uvjetno uzeto) od sfere proizvodnje u procesu razvijanja kapitalističkog sistema. Značenje ovog pro­blema naročito se izražava kada uzmemo porodicu kao osnovni okvir za zadovoljavanje čovjekove potrebe za drugom osobom i za ostvarivanjem vrijednosti koje su za to vezane, s jedne strane, i proizvodnu sferu određenog društva promatramo kao okvir za zadovoljenje čovjekove potrebe za samopotvrđenjem i vrijednosti­ma koje su u vezi s tim. Naravno, svjesni smo da je ovakvo odva­janje proizvoljno, pojednostavljeno pa prema tome u izvesnom smislu i netačno. Koristimo ga samo zato da bismo istakli laž­nosti tj, stupanj otuđenosti do kojeg dolazi u shvaćanjima ljud­skih potreba i vrijednosti koje je karakteristično za pretežni dio muškaraca i žena razvijenog kapitalističkog društva kao i mnogih feministkinja. Problem, svakako, ima historijske korijene. Eli Zaretsky24 ističe da su se razvojem kapitalizma proizvodne funk­cije koje je obavljala porodica postepeno socijalizirale. Porodica je izgubila svoj bitni identitet u smislu proizvodne jedinice za­snovane na privatnoj imovini. Materijalna proizvodnja unutar porodice - rad domaćica i majki - je potcjenjivan, jer se više nije smatrao sastavnim dijelom robne proizvodnje. Ali, istovre­meno je porodica stekla nove funkcije na planu osobnog života - kao najvažnija institucija u kojoj se tragalo za osobnom sre­ćom, ljubavlju i samousavršavanjem. Odražavajući »odvajanje« porodice od robne proizvodnje, to traganje se shvaćalo kao »osob­na« stvar koja ima malo veze s kapitalističkom organizacijom društva. Istovremeno, međutim, zanemaruje se važnost i priroda uloge porodice koja se sve više pojavljuje kao glavni potrošač u razvijenom kapitalističkom društvu. Shvaćajući tu njenu ulogu, uglavnom, nepovezano s osnovnim zakonitostima ,kapitalističkog sistema bit porodice u suvremenom društvu ostaje i dalje ne­riješena.

čini se da se upravo u tome, između ostalog, nalaze korijeni brojnih problematičnih shvaćanja suvremenih feministkinja pa je stoga neminovno nastaviti ozbiljno proučavanje položaja i uloge porodice kroz historiju da bismo shvatili bit suvremenog feminizma. U krajnjoj liniji, njihovi napori usmjereni su ka pre-

517

vladavanju postojećeg stanja među spolovima i u društvu u ši­rem smislu. Najvažniji zadatak koji su feministkinje zasad posta­vile jest prevladavanje sadašnjeg stupnja svijesti o postojećim od­nosima a, prema riječima Marxa, svijest se ne može promijeniti drukčije nego stvarnom promjenom svijeta realnih odnosa.25

Budući da ideali i vrijednost niču iz prakse i u njoj se ostvaruju i da su kao takvi uvijek komponenta prakse mijenjanja svijeta i čovjeka,26 smatramo da treba i suvremeni feminizam sagledavati u tom svijetlu, uzimajući pri tom u obzir mnoga duboka društvena pitanja kojima feminizam, barem zasad, nije dorastao.

NAPOMENE

1 Jo Freeman: »Political organization in the feminist movement«, Acta sociologica, Vol. 8, No. 2-3, Copenhagen 1975, str. 222-244.

2 Daniel C. Kramer: Participatory Democracy: Developing Ideals of the Political Left, Schenkman, Cambridge, Mass, 1972.

3 Jo Freeman: op. cit., str. 236. 4 Arif Tanović: Vrijednost i vrednovanje, Zavod za izdavanje udžbe­

nika, Sarajevo 1972, str. 9. 5 Joseph H. Fichter: Sociology, Chicago Univ. Press, Chicago 1957,

str. 301-302. 6. Nicholas Pescher: »What is Value Chang? A Framework for

Research« Values of the Future, Baier Resvher (eds.), New York, 1969. 7 Upozoravamo da je problem ljudskih potreba, tj. što su zbilja

ljudske potrebe (osnovne i izvedene), kako se one zadovoljavaju itd. -jedan od do sada najmanje obrađenih područja društvenih nauka, što omogućuje da se mnoge potrebe koje prevladavaju u današnjem svijetu smatra da su u suštini autentične ljudske potrebe, dok su one u stvari možda samo posljedica određenog historijskog razvoja, u prvom redu kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kojem se zbog manje-više ogra­ničenih interesa određenih društvenih grupa izvjesne potrebe prokla­miraju za opće ljudske, autentične, potrebe.

8 Arif Tanović: op. cit., str. 42. 9 Karl Marx - Friedrich Engels: Rani radovi, Naprijed, Zagreb

1967. 10 A. Tanović: op. cit. str. 44. 11 William E. Conbolly: Politične vede in ideologije, Mladinska knji­

ga, Ljubljana 1974, str. 9. 12 Handbook on Women Workers, Bulletin 294 of the Women's

Bureau of the U. S. Department of Labor, Washington, D. C. 20210. 13 Gloria Steinem: »What it Would Be Like If Women Win« Libera­

tion Now! Laurel edition, Dell, New York 1971, str. 58. 14 Deborah Babeox: »The Liberation of Children«, Liberation Now,

str. 123. 15 Symposium on Women in the Mass Media, Journal of Communi­

cation, Spring 1975, Philadelphia. 16 »Annee'de la femme. Non au sexisme, par Simone de Beauvoir«,

Marie-Claire, april-maj 1975, Paris, str. 187. 17 Debby D'Amico: »To My White Working-Class Sister«, Liberation

now!, str. 181.

518

18 Jo Freeman: op. cit., str. 236. 19 Annie et 1\nne: »Lutte des femmes et revolution«, Les Temps

Modernes, april-maj 1974, Paris, str. 1941. 20 Vidjeti članak Dušice Sefaragić: Pokreti za oslobođenje žena -

zapostavljeni problem radničkog pokreta«, Pregled, 1973, br. 2-3, Sa­rajevo.

21 Marlene Dixon: "Why Women's Liberation ?«, Liberation Now!, str. 18.

22 Vida Tomšič: »Jugoslovanska stališča«, Naši razgledi (razgledi po svetu) 12. septembra 1975, str. 456.

23 A. Tanović: op. cit., str. 57. 24 Eli Zaretsky: »Kapitalizam, porodica i lični život«, Marksizam

u svetu, br. 5-6, 1974, Beograd, str. 143-186. 25 Karl Marx - Friedrich Engels: Sveta porodica, Kultura, Beo­

grad 1959. 26 A. Tanović: op. cit., str. 59.

KORI~TENA LITERATURA

l Đorđević, Jovan: žensko pitanje (Antologija marksističkih teksto­va), Radnička štampa (Ideje), Beograd 1975.

2 Neidentificirani autori: Liberation Now!: Writings from the Women's Liberation Movement, Laurel Edition, New York, 1971.

3 Morgan, Robin (ed.): Sisterhood is Powerful (An Anthology of Writings from the Women's Lib. Movement), Vintage, New York 1970.

4 Koedt, Ann, Ellen Levine - Anita Rapone (eds.): Radical Femi­nism, Quadrangle, New York, 1973.

5 Freeman, Jo: »Political Organization in the Feminist Movement«, Acta sociologica, Copenhagen, Vol. 18, No. 2-3, 1975, pp. 222-244.

6 Marcuse, Herbert: «Marksizam i feminizam«, Zena, Zagreb, br. 5, 1975, str. 77-84.

7 Prvić Ivan: »Karl Marx o emancipaciji žene«, žena, Zagreb, br. 4, 1974, str. 46-52.

8 Komunist, teorijski prilog april-juli 1975: a) Tomšič Vida: »Jugoslovanska stališča na svetovni konferenei

ob Mednarodnem letu žensk«; b) Mehiška deklaracija o enakopravnosti žens k .. ..... , c) Deklaracija o odpravi diskriminacije žensk - ZN 1976. 9 Tomšič, Vida: »Jugoslovanska stališča«, Naši razgledi - razgledi

po svetu, 12. septembra 1975, s tr. 455-457. lD Echeverria, Luis: »Osvoboditev žensk samo v preobrazbi sveta«,

Naši razgledi - razgledi po svetu, 12. 9. 1975, str. 457-458. II Friedan, Betty: The Femine Mystique, Dell, New York, 1963. 12 ~oljan, Marija: Kritički prikaz djela Betty Friedan, Žena, Zagreb,

1968. 13 De Beauvoir, Simone: The Second Sex, Bantam, New York,

1952. 14 »Annee de la femme. Non au sexisme, par Simone de Beauvoir«,

Marie-Claire, Paris, april 1975. 15 Grether, Judith K.: »Existentialism on the Oppresion of Women

- What Can We Learn?«, The Insurgent Sociologis t, Spring 1975, pp. 25-40.

16 Seferagić, Dušica: "Pokreti za oslobođenje žena - zapostavljeni problem radničkog pokreta«, Pregled, Sarajevo 1973, br. 2-3, str. 241-252.

519

17 Mežnarić, Silva: »Sto se događa s američkom ženom«, :lena, Zagreb, 1972, br. 6, str. 57-62.

18 Mežnarić, Silva: »Kako ideologija uobličava život žene«, :lena, Zagreb, 1973, br. 1-2, str. 70-75.

19 Bensaid, Norbert : »Krivo razlikovanje«, Naši razgledi, Ljubljana, 1972, vol. 21, što 9, str. 289-290.