Uvod

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka često je zbrkana i dovodi čovjeka u

nedoumicu. Ipak, ističu se trojica velikih vladara: Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),

ban Stjepan Kotromanić (1322-1353) i kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391). Za vrijeme vladavine

bana Stjepana Kotromanića Bosna se proširila i na kneževinu Hum (Hercegovinu), a pod kraljem

Stjepanom Tvrtkom se proširila još dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale.

Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmoćnija država na zapadu

Balkana. Jedini dio današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo kraljevstvo bio je pojas

zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihać, što je tada pripadao hrvatsko-ugarskom

teritoriju. To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moći i nezavisnosti.

Premda je društveni i politički sustav u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije riječ o

strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemićki posjedi pripali kruni kad plemići ne bi izvršili svoju

vojnu dužnost: plemići su bili samostalni zemljoposjednici i često su sa svojih pozicija

teritorijalne moći diktirali tko će naslijediti bosansku krunu. Tu leže korijeni stalne

nepostojanosti u bosanskoj politici srednjeg vijeka.

Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja, a ugarski kraljevi imali su

pak vise puta priliku ustanoviti kako je teško domoći se Bosne zbog nepristupačnosti njena

terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlušnosti

zemljoposjedničke vlastele.

Udaljenost Bosne, nepristupačnost njena terena, te njen “granični” polozaj između

Istočne i Zapadne crkve bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj značajki njezine

srednjovjekovne povijesti Crkvi bosanskoj, koja je bila jedinstven primjer u Europi. Čini se da se

ta crkva otcijepila od Katoličke crkve u trinaestom stoljeću, i daje bez konkurencije djelovala u

Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokušali obnoviti vlast Katoličke crkve u četrdesetim

godinama 14. stoljeća. Nakon dolaska franjevaca Crkva bosanska oko jednog stoljeća natjecala s

Rimokatoličkom crkvom dok joj svećenici nisu, uoči turske najezde, bili protjerani ili silom

preobraćeni na katoličanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuživali

Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualističku ili manihejsku.

U osamdesetim i na početku devedesetih godina 14. stoljeća dolazimo do još jedne velike

1

prekretnice u povijesti zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska

kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj

snažne srpske oružane snage i doživjele težak poraz. U osamdesetim godinama Turci su

počeli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljačkaša upala je u Hum

(Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlašću,ali su doživjeli poraz.

2

1. Političke prilike u bosanskoj državi 1391. – 1404. godine

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašća i

političke zbrke. Izvješće o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodočasnik Gilles Le

Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruža zaista žalosnu sliku: "Prehranjuju se

isključivo divljači, ribom iz rijeka, smokvama i medom, čega imaju u izobilju, kreću se u

bandama iz šume u šumu i pljačkaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu." Bosanska država

nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao što se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanića,

ali su se plemići s jakim regionalnim uporištima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izručeni na

milost i nemilost promjenljivim savezništvima i suparništvima među glavnim plemićkim

porodicama.1

Na prijestolje dolazi novi bosanski kralj Stjepan Dabiša. U kakvom rodbinskom odnosu

se nalazio novi kralj sa Tvrtkom I, odnosno njegovo porijeklo, još uvijek nije razjašnjeno. Bio je

vanbračno dijete i unuk bana Stjepana I, ali izvori se razilaze po pitanju kojeg od dva mlađa

Stjepanova sina je Dabiša bio sin. Jedna grupa historičara, među istaknutijim historičarima koji

zastupaju ovu tvrdnju je i Krunoslav Draganović koji u svom djelu „Poviest hrvatskih zemalja

Bosne i Hercegovine“, navodi da je otac Stjepana Dabiše bio Ninoslav Kotromanić, mlađi brat

Vladislava Kotromanića. Druga grupa historičara, među pristalicama ove tvrdnje se nalazi i

Dominik Mandić, tvrdi da je da je bio mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića i polubrat

Tvrtka I, ako ne i zakoniti sin Vladislava i Jelene Šubić.

Već za vrijeme Stjepana Dabiše dolazi do opadanja moci bosanske države. Uzrok tome

treba tražiti u samom kralju Dabiši, koji „nebivši ni iz daleka dorastao svom“ prethodniku2.

Pored unutrašnjih problema koji su razdirali bosansku državu, problem za Babišu predstavljala je

i poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama. Na sjeveru ugarsko-hrvatski

kralj Žigmund Luksemburški odlučan da osigura svoj utjecaj u Hrvatskoj smatrao je svojom

prijekom dužnosti da oslabi snagu bosanske države i na taj način spriječi moguce ustanke u

Hrvatskoj. U prvim godinama svoje vladavine je uspio da sačuva neokrnjene granice bosanske

države iz doba Tvrtka I. Godine 1932. Stjepana Dabišu za kralja priznaje Hrvatska i Dalmacija,

1 Noel Malcom, Povijest Bosne, str.262 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882., str. 196

3

te priznaju njegove namjesnike u svojim zemljama i pokoravaju mu se. U namjeri da u

potpunosti ovlada Hrvatskom i Dalmacijom Stjepana Dabišu je spriječilo Osmansko carstvo. U

proljeće 1932. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor između Stjepana Dabiše i

bosnanskih velikaša s jedne strane i vođa hrvatskog plemstva s druge strane iskoristio je ugarski

kralj Žigmund da ih slomije. Pošto je razorio uporište hrvatskih velikaša Dobor 1394. godine, a

njih zarobio, ugarskom kralju nedugo zatim potčinio se i Stjepan Dabiša. Bosanski kralj postaje

vazal i zajedno s vlastelom složio se da poslije njegove smrti prijestolje preuzme Žigmund, muž

unuke Stjepana II Kotromanića Marije. Hrvatski historičar Krunoslav Draganovic navodi da je

Dabiša je umro 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci i sahranjen je u Bobovcu. Budući

da je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio

izabran za Dabišinog nasljednika, bosanska vlastela je odlučila da bosansko prijestolje neće

pripasti Žigmundu.

Za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu udovicu Jelenu Grubu. Time prave

interregnum (međuvlašće) koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije

prema ugarskom vladaru. Kraljica Jelena Gruba vladala je veoma skromno.Nije se uplitala u

odnose susjednih zemalja, nego se bavila jedino unutrašnjim poslovima bosanskim i odgojem

svoga sina3. Sklopila je ugovor sa Dubrovnikom 1395. Na obostrano zadovoljstvo. Početkom

1398. Zadesi Bosnu velika nesreća.

Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava

1398, kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. O porijeklu Stjepana Ostoje, koji se nakon navale

Osmanskog carstva na Bosnu 1398. domogao bosanskog prijestolja, nema sigurnih vijesti. U

jednoj povelji iz 1444. Godine Stjepan Ostoja svog nasljednika na prijestolju Tvrtka II.naziva

„patruus noster carissimus“. Na osnovu ovoga se može zaključiti da je Stjepan Ostoja bio brat

Tvrtku II, a sin kralja Tvrtka I. Međutim pošto to sam Stjepan Ostoja nigdje ne ističe vjerovatno

je bio nezakoniti sin. Ljuti neprijatelji, na istoku moćno Osmansko carstvo, na sjeveru i zapadu

kralj Žigmund, natjerali su Stjepana Ostoju da uporište nađe u domaćem plemstvu koje ga je u

postavilo za kralja. Osiljeni za Stjepana Dabiše i Jelene Grube bosansko plemstvo počinju sada

odlučno uticati na državne poslove. Pojedini plemići plemićke porodice vladaju u podređenim im

oblastima skoro sasvim samostalno priznavajući kraljevu vrhovnu vlast samo formalno. Samom

3 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882., str. 208.

4

kralju ostaje samo matica zemlja, gorna Bosna, ali i ovdje nema potpunu vlast prema svojoj

vlasteli. Od utjecajnijih ličnosti treba izdvojiti vojvode Hrvoja Vukčića i Sandalja Hrnića, te

knez Pavao Radinović. O njima je ovisila sudbina kralja i cijele bosanske države.

Vojvoda Hrvoje Vukčić poticao je iz stare vlastelinske porodice Hrvatinića, a bio je sin

vojvode Vukca Hrvatinića4. Ozenio se Jelenom, kćerkom cetinskog kneza Ivana Nelipića, s

kojom je dobio sina Balšu Hercegovića. Opisuju ga kao odvažnu i odlučnu ličnost junačkog srca.

Politički se afirmisao još za vrijeme Stjepana Tvrtka I., a isticao se kao žestok protivnik kralja

Žigmunda i pristalica napuljskog kralja Ladislava, koji je pretendirao na ugarsko – hrvatsku

krunu. Godine 1391. Kralj Ladislav mu dodjeljuje titulu hrvatskog bana, uz sve počasti i posjede,

te nalaže Hrvatskoj i Dalmaciji da mu kao kao njegovom namjesniku budu pokorne i podložne.

Usljed toga Hrvojeva moc se podigla ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i Dalmaciji. U

Dalmaciji je vladao, kako Lucić kaže: „ne kao kraljevski namjesnik, nego kao da bi bio sam

kralj“. O utjecaju i moći Hrvoja na dvoru kralja Dabiše govori i činjenica da je žigmund prilikom

sklapanja đakovackog ugovora sa Dabišom zahtijevao da taj mir pismeno potvrdi i vojvoda

Hrvoje. I za vrijeme vladavine kraljice Jelene Grube prikazuje se kao najznačajnija osoba na

bosanskom dvoru. Vjerovatno je njegova zasluga sto nakon Dabiše i Jelene na bosansko

prijestolje nije zasjeno ni Žigmund ni Tvrtko II., već Stjepan Ostoja. Što se posjeda tiče, vlast mu

se prostirala od Zvečaja i Jajca na Vrbasu i Livna do jadranskog mora, bio je herceg spljetski i

gospodar otoka Brača, Hvara i Korčule.

Drugi značajan bosanski plemić bio je vojvoda Sandalj Hranić. Rođen je 1392., a umro

1435. Za njega se kaže, da je bio „vladar živahna duha i oštra uma, a uza to veoma ljubazan“.

Bio je sin vojvode Hranje Vukovića. Najprije je bio vlastelin u gornjoj Bosni, a kasnije je

zavladao humskom zemljom sve do Drine. Oko 1400. Godine oženio se Katrino, kćerkom bana

Vuka Vukčića i žene mu Anke, te je postao rođak vojvode Hrvoja Vukčića. Ono što je vojvoda

Hrvoje bio u sjeverozapadnoj Bosni, to je Sandalj bio u Humu. Pod njegovom vlašću se

spominju gradovi Blagaj, Kakanj, Nevesinje, Ključ, Goražde, Vjenačac i drugi.

Treća znamenita ličnost, koja je imala ogroman uticaj u bosanskoj državi, bio je knez

Pavao Radinović. Bio je sin Radina Jablanića, koji je bio ugledna osoba na dvoru kralja Tvrtka I,

a i sam Pavao je kao dijete proveo dosta vremena uz Tvrtka I. Njegova vlast prvobitno se

4 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882., str. 212.

5

prostirala u gornjoj Bosni, između Bosne i Drine, a stolovao je u gradu Borču ( Borač kod

današnje Vlasenice), a imao je posjede i u Olovu. Po padu Sankovića 1391. Zauzeo je veliki dio

nekadašnje kneževine Travunje. Ugled kneza Pavla se podiže još više nakon što se kralj Stjepan

Ostoja oženio njegovom rodicom Kujevom.

Godine 1398. Nakon što je saznao šta se dogodilo u Bosni, odnosno da je i pored

đakovačog ugovora kraljem Bosne postao Stjepan Ostoja, podiže vojsku i provaljuje u Bosnu do

grada Vrbas, u blizini današnje Banjaluke. Međutim, bio je prisiljen da se povuče, a vojvoda

Hrvoje krenu za njim, te pripoji bosanskoj državi područje između Save i Une. Kralj Ostoja kao

znak zahvalnosti 8. Decembra 1400. Godine izdaje povelju kojom vojvodi Hrvoju i njegovom

sinu Balši daje „grad hlivanski sa cijelom župom i dohotkom“. Svjedoci ove darovnice bili su

plemići iz Bosne, Huma, Usore, Podrinje i donjih krajeva, a to svjedoči o vlasti Ostoje u

bosanskoj zemlji.

Nakon što je suzbio Žigmundv pokušaj Ostoja je neko vrijeme bio miran. Naime, nakon

što su 1398. Provalili u Bosnu osmanlije na čelu sa Bajazitom sa Bosnom bile u „miru“. Pored

toga su podupirali bosansku državu u približavanju karlju Ladislavu.

U narednom periodu Stjepan Ostoja nastoji da obnovi uticaj u Hrvatskoj i Dalmaciji, koju

je prije njega imao Tvrtko I. U svojim planovima je imao velikog uspjeh, ali mu je veliku muku

zadavao Dubrovnik, koji je bio vjeran Žigmundu. Godine 1399 Stjepan Ostoja izdaje darovnicu

kojom Dubrovniku daruje primorje na sjeveru do zaljeva Kleka. Potpisnici ove darovnice su

vojvoda Hrvoje, vojvoda Sendalj, vojvoda Pavao Klešić, knez Pavao Radinović i drugi, a što

svjedoči da je ova darovnica bila u sporazumu sa bosanskim plemićima. Kao zahvalu za ove

darove dubrovčani obećavaju Ostoji da će mu plaćati danak koji su davali kralju Tvrtku I. Sve

ovo je bilo da bi se osigurala potčinjenost Dubrovnika Bosni. Međutim, dubrovčani nisu imali to

u svojim planovima. Dolazi do pogoršanja odnosa, a kolminirali su 1402. Godine kada Ostoja

ponovo pokušava da pokori Dubrovnik, ali uzalud. Upravu u to vrijeme se Dubrovnik zakleo na

odanost Žigmundu.

U to doba se u Dalmaciji i u Hrvatskoj spremao prijem za napuljskog kralja Ladislava,

koji je zelio da na ugarskom i hrvatskom prijestolju naslijed Žigmunda5. U Zadru 5. jula 1403.

5 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882., str. 218.

6

Ladislav je svečano okrunjen za kralja, starom Zvonimirovom krunom. Na taj način je postao

zakoniti kralj Dalmacije i Hrvatske. Očekivalo se da će na krunisanje doći i kralj Stjepan Ostoja,

ali on nije došao. Iako ga je radovalo slabljenje Žigmundove vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji, nije

se veselio slavi i ugledu kojeg je dosigao vojvoda Hrvoje, i to što bi se prešao na kršžanstvo kada

bi ga kralj Ladislav učinio vladarem Bosne. Iz tog razloga se nije pojavio na krunidbi kralja

Ladislava, i na taj način mudro izbjegao priznati vrhovnu vlast kralja Ladislava. U isto vrijeme

nastojao je ovu situaciju iskoristiti te nepasti Dubrovnik, koji nije priznavao vlast Ladislava. Kao

povod za rat bilo je odbijanje dubrovčana da vrate ranije darovanu im zemlju, nepriznavanje

vrhovne vlast bosanskog kralja i ne izručivanje kraljevih protivnika koji su pobjegli u

Dubrovnik. Ostoja posla vojsku na Dubrovnik, na čelu sa vojvodom Radiča Sankovića, Sandalja

Hranića i kneza Pavla Radinovića. Vojni sukob se vodio 1403. Godine, a pojedinosti rata nisu

poznate.

Nakon osvajanja Dubrovnika dolazi do preokreta u politici Stjepana Ostoje. Naime,

nepovjerenje u Ladislava i Hrvoja nagnalo je Ostoju da se pomiri sa Žigmundom. Godine 1403.

Na Ostojin dvor dolaze Žigmundovi poslanici da sklope dogovor. Pojedinosti ovog dogovora

nisu poznate. Zasigurno je ovaj preokret omeo i prijatelje i neprijatelje kralja Ostoje. Poznato je

da je kralj Ladislav iste godine napustio Dalmaciju u uputio se u Napulj. Vojvoda Hrvoje

iznenađen i uvrijeđen ovim činom sklopi savez sa Dubrovčanima, a čiji je cilj bio rušenje Ostoje.

Međutim,ubrzo zatim se Hrvoje pomiri sa Ostojom, a preko njega i Dubrovnik. Ovako stanje

stvari ubrzo se promijenilo, jer su se 15. Januara 1404. Dubrovački poslanici dogovorili sa

Hrvojem protiv Ostoje. Saveznici odmah krenuše na posao, te Hrvoje s vojskom stiže pred

Bobovac. Ostoja uspjede pobjeci u Budim i tamo nagovori Žigmunda da pošalje vojsku u Bosnu

i vrati mu prijestolje. Ban mačvanski Ivan Morovićki provali u Bosnu i zauze bobovac, u kojem

je ugarska vojska ostala nekoliko godina. Početkom marta se Ostoja ponovo izmirio sa Hrvojem,

a i Dubrovnik je izrazio svoju želju za mir sa Ostojom, koji se sada nalazio pod zaštitom

Žigmunda. Mir između Dubrovnika i Ostoje se izjalovio je Ostoja nije zelio da im vrati Primorje.

Ponovo dolazi do saveza protiv Ostoje. Ovaj put u njega su usli I Sandalj Hranić i Pavao

Radinović. Dok su Dubrovčani nastojali da kod oslabe Ostoju kod Žigmunda, u Bosni je to radio

Hrvoje. Dolazi sastanka bosanskih plemića, po svoj prilici u Visokom. U zboru bosanskoh

plemića, koji se sastao početkom juna, nalazilo se dosta kandidata za prijestolje: Hrvoje, Pavao

Radišić, više Kotromanića od kojih je najznačajniji Tvrtko II. Upravo Tvrtko II. Bi proglašen

7

bosanskim kraljem. Stjepan Ostoja, napušten od najznačajnijh plemića svoje države, zatvori se u

Bobovac, u kojem se od 1403. nalazila ugarska vojska. Tu je čekao pogodan trenutak da se

ponovo dočepa kraljevskog prijestolja6.

6 Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882., str.227.

8

2. Prva vladavina Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1404 – 1408.)

Nakon što je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja za kralja proglašen Stjepan Tvrtko II.

Tvrtković. Jedan dio historičara je mišljenja da je Tvrtko II bio vanbračni sin Tvrtka I, dok drugi

smatraju da je Tvrtko II rođen iz braka Tvrtka I njegove supruge, Doroteje Bdinske.

2.1. Društveno uređenje bosanske države

O položaju seljaka u bosanskoj feudalnoj državi nema mnogo podataka, očuvani su samo

neki fragmentarni iz kojih se može dobiti samo približna slika. Iz tog razloga smo ostali

uskraćeni za cjelovitu sliku o položaju seljaka u različitim etapama razvoja feudalnog društva u

Bosni.

S učvršćivanjem feudalizma sve više se smanjivao i broj slobodnih seljaka. Neznatan dio

je uspio da se uzdigne do reda vlastelinčića, a ostali su postajai zavisni od feudalaca7. Međutim,

čini se da slobodno seljaštvo nije u potpunosti iščezlo i da se mali broj njih sačuvao u

dubrovačkom zaleđu.

Zavisne seljake u Bosni su nazivali kmetovima, a pripadali sui li vladaru ili vlasteli.

Crkva bosanska nije imala feudalnih posjeda, pa prema tome ni zavisnih seljaka. Katolička i

pravoslavna crkva su svakako imale svojih feudalnih posjeda sa kmetovima ali u periferijskim

oblastima.

Seljačko stanovnistvo se dijelilo na zemljoradnike i stočare – Vlahe. Ovih posljednjih je

bilo mnogo osobito u južnijim krajevimabosanske države, u Hume, Trebinju i gornjem Podrinju.

Nije poznato, dokle su njihova naselja dopirala prema sjeveru i dali ih je bilo na cijelom

području srenjovjekovne bosanske države. Znamo samo da je položaj Vlaha bio nešto povoljniji

od položaja kmetova. Položaj seljaka bio je nesumljivo vrlo težak, a obaveze prema feudalcima

su bivale sve teže i zbog osmanske opasnosti. Česte provale pljačkaških odreda s jedne strane, i

7 Historija Naroda Jugoslavije I, str. 584

9

stalna obračunavanja među vlastelom s druge strane bile su najveći uzročnici ovako teškog

položaja seljaka.

Bosna je između ostalog bila poznata i kao zemlja iz koje se izvozilo najvise robovske

snage u susjedne zemlje. Bila je poznata kao zemlja koja “prodaje ljude” i trguje “ljudskim

mesom”. Nasljedno ropstvo nije bilo rijedak slučaj, a iz njega se moglo izaći oslobađanjem. Sve

roblje porijeklom iz Bosne, a prodavano na tržištima, nije moralo biti ropskog porijekla u samoj

zemlji. Dobar je dio nasiljem padao u ropstvo. Kao patareni8 Bosanci su mogli slobodno biti

prodavani po katoličkim zemljama. Samo kada bi se dokazalo, da su katolici, mogli su biti

oslobođeni9.

Vlastela u Bosni uglavnom je potjecala od rodovsko-plemenskih starješina. Neke crte rodovskog

uređenja održavaju se kod vlastele i poslije. U ispravama se navode svjedoci ponajviše “sa

bratijom”, što znači, da oni istupaju kao predstavnici svog roda, a ne samo u svoje lično ime. I

posjed jedne vlastelinske porodice smatran je svakako zajedničkom svojinom, koja se naziva

karakterističnim imenom “plemenito” ili “plemština”. Velika moć i utjecaj vlastele nisu dopuštali

da se u Bosni razvije system pronija, koji predstavlja jaču vladarevu vlast. Vlastela se u Bosni

dijelila na velmože, vlastelu i vlastelinčiće. Svi su bez razlike nazivani knezovima. Ponekadd su i

najmoćniji feudalci, kao Pavao Radinović, imali samo taj naslov, koji su nosili i obični

vlastelinčići. Predstavnici velikih vlasteoskih rodova bili su obično vojvode ili velike vojvode

“rusaga bosanskog”. Poslije smrti starješine roda naslov je prelazio na onoga, koji je zauzimao

njegovo mjesto. Vojvoda je bilo vise u isto vrijeme.

U Bosni s tako moćnom vlastelom bila je jasno izražena feudalna hijerarhija. Krupni

velmože imale su pod sobom čitav niz većih ili manjih feudalaca. Velmože često u svojim

ispravama ističu pravo da od svojih posjeda “daju i udjeljuju slugama i plemenitim ljudima na

svoju volju, dajući i zapisujući u baštinu i u plemenito”. Kao njihovi ljudi navode se knezovi,

župani i vojvode10.

Građanska klasa se u Bosni sporo razvijala i do kraja njezine samostalnosti nije stekla

toliku moć da bi mogla igrati ma kakvu ulogu u političkom životu. Tuđinci, u prvom redu

8 Patareni je naziv koji se koristi za pripadnike srednjovjekovne Crkve bosanske9 Historija Naroda Jugoslavije I, str. 58610 Isto, str. 587

10

Dubrovčani, ostali su stalno važan činilac u unutrašnjoj i vanjskoj trgovini Bosne. Ali ne

smijemo umanjiti ni ulogu domaćeg elementa. Uporedo sa ekonomskim napredovanjem Bosne

jačalo je i domaće građanstvo. Uza sve važnije gradove razvila su se i tzv.predgrađa

(suburbuim)11. U tim je predgrađima pravih tuđinaaca bilo razmjerno sve manje.

Važno je naglastiti uspon i razvoj rudarstva, naročito od sredine 15. vijeka. A pored

rudarstva znatnog zamaha je uzela i trgovina. Iz dubrovačkih knjiga vidimo da broj Bosanaca u

trgovačkom poslovanju ne samo da raste, nego da postaju sve važniji i poslovi koje oni

preuzimaju.

2.2. Odnosi sa Dubrovnikom i Ugarskom

Dolaskom na vlast kralja Stjepana Tvrtka II. činilo se da će nastupiti mirnije vrijeme na

bosanskom dvoru, naročito u odnosima sa Dubrovnikom. Novi kralj je došao na prijestolje

zahvaljujući bosanskom plemstvu, a ponajviše vojvode Hrvoja. Hrvoje se time i ponosio, te je

ponosno javio mlečanima da je „vlastela bosanska složno zbacila Ostoju s kraljevstva i uzvisila

drugog, sina naime nekadašnjeg kralja Tvrtka I“12. Mlečani ovu vijest primiše ravnodušno, jer ni

sa Ostojom nisu bili u svađi, ali su poručili da žele dobro i mir bosanskoj državi. Međutim, ipak

su već 3. augusta 1404., u znak poštovanja, Tvrtka II proglasili svojim građanom.

Za očekivati je bilo da će se Tvrtko II oslanjati na plemiće, čak i biti zavisan o njima.

Prije svega to se odnosi na Hrvoja i Sandalja Hranića. Hrvoje je u to vrijeme bio najuglednija i

najmoćnija ličnost između Save i jadranskog mora. Na njegovu potporu su računala dva kralja i

kraljevstva. Njegov odnos sa Ladislavom je od već ranije poznat, a ugled koji je imao kod njega

govori i to što ga je imenovao glavnim namjesnikom Hravtske i Dalmacije. O povjerenju koje je

Ladislav imao u Hrvoja govori i pismo koje je poslao mletačkom duždu Mihajlu Stenu 16. juna

1404. Godine u kojem ga moli da poslaniku i pismu Hrvoja vjeruje kao i njegovom vlastitom. Na

osnovu ovoga se vidi da je upravo Hrvoje u to doba bio pravi gospodar zemalja i kraljevina na

jugu Save. Iako je skinut sa prijestolja Ostoja je još uvijek imao svojih pristaša u zemlji, a među

njima posebno humski vojvoda Juraj Radivojević i brat mu knez Vukić.

11 Historija Naroda Jugoslavije, str.58712 Vjekoslav klaic str 228

11

Dubrovčani su velike nade za sklapanje mira sa Tvrtkom II polagali u vojvode Hrvoja i

Sandalja, i nadali se da će im oni omogućiti što povoljnije uslove mira. Želje su im se ostvarile

24. juna 1405. Kada su sa Tvrtkom II sklopili mir. Svjedoci tog ugovora su bili vojvoda Hrvoje i

sin mu Balša, vojvoda Sandalj Hranić i brat mu Vukac Hranić, knez Pavao Radinović i drugi.

Pored toga što im je vratio Primorje Tvrtko II je naložio formiranje komisije sa četiri člana (dva

bosanska i dva dubrovačka) koja će odlučiti o svemu što je krivo uzeto u posljednjem ratu, te da

isto to vrati predratnim vlasnicima. Presretni zbog ovakvog kraljevog odnosa prema njima,

dubrovčani su ga proglasili svojim plemićem, te mu obećali plaćati sve ugovorene dohotke i

darovali mu kuću u svom gradu.

Mir sa Dubrovnikom sklopljen je u pravo vrijeme, jer se u to vrijeme na sjeveru kralj

Žigmund spremao da krene na Bosnu. Razlog je vjerovatno bio svrgavanje sa prijestolja njegova

štićenika Ostoje. Već početkom maja se u Dubrovniku znalo da ugarski kralj sprema vojni pohod

na Bosnu. Žigmund skupi tri vojske: jednu pod zapovjedništvom mačvanskog bana pošalje kroz

Slavoniju da provali u Usoru, drugu pod banom hrvatskim Pavlom da udari dolinom rijeke Une i

zauzme grad Bihać, u kojem se nalazila posada kralja Ladislava i Hrvoja, a treća pod Petrom

Perenjijem da čuva slavonsko – bosansku granicu.

Saznavši za ovo i Bosna se spremila na žestok otpor. Iz tog je razloga vojvoda Hrvoje

tražio pomoć od Mlečana, Dubrovnika i kralja Ladislava. Od Mlečana je tražio da mu pošalju na

njegov trošak dvije opremljene galije, ali pošto su bili upleteni u lombardijski rat ne ispuniše mu

molbu. Više sreće je imao u Dubrovniku, koji nije direktno pomogao ali je prodao potrebno

oružje. Najveću pomoć mu je ipak pružio kralj Ladislav, koji je poslao svoju mornaricu pod

zapovjedništvom vojvode Ivana Lusignanskog u sjeverni dio jadranskog mora. Tu je zauzeo otok

Rab i čuvao primorje od Žigmundovih napada.

Rat između kralja Sigismunda i Tvrtka II vodio se u drugoj polovici 1405.godine13.

Zapadna vojska kralja Sigismunda uspjela je da zauzme Bihac, tom prilikom je smrtno stradao

ban Pavao, ali se nije dugo u njemu zadrzala, te su se morali povući. Iste sudbine bila je i istocna

vojska koja je nakon nekoliko pocetnih uspjeha bila primorana da se povuče. Najznacajnije

postignuce Ivana Morićkog u Usori je osvajanje Srebrenika. Uvidjevši da neće imati više

13 V.k. str231.

12

uspjeha, u Srebreniku ostaviše posadu na čelu sa Nikolom Gorazdom i Ladislavom Silagjijem, te

napusti Usoru.

Iako je odbio ovaj napad kralj Tvrtko II nije bio zadovoljan sto je izgubio Srebrenik i sto

je vojvodina Usora sada u rukama Sigismunda. Godine 1406. U dogovoru sa hercegom Hrvojem,

vojvodom Sandaljem Hrnićem i ostalim velmožama odluči kralj Tvrtko II da pošalje svoje

poslanike na napuljski dvor, te zamoli kralja Ladislava da potvrdi bosanskoj državi stare granice,

onako kako su bile za vrijeme Kulina bana14. Ovom molbom je nastojao da od Ladislava, kojeg

je smatrao vladarem Hrvatske, Dalmacije i Ugarske, dobije dopustenje za vladavinu nad

vojvodinom Usorom. Kralj Ladislav 26.augusta potvrdi Tvrtku II sva stara prava i granice, a

posebno one prema Ugarskoj. Uvidjevši kako su se Bošnjaci hrabro borili protiv Sigismunda

nagradi on najznačajnije vojvode i knezove posjedima u Hrvatskoj i Dalmaciji.

Nedugo zatim na vlast u Zeti dođe Balša III, koji odluči da se pobuni protiv mlečana i

započe rat protiv njih. Ovaj sukob je pretstavljao opasnost i za bosansku državu pa je kralj tvrtko

II poslao svoje poslanike mlečanima zahtijevajući od njih da ne diraju grad Kotor, koji je

pripadao bosanskoj drzavi, te da ustupe vojvodi Sendalju gradove Olgun, Budvu i Bar, koje je

oteo od Balše III. Mletačko vijeće 13.septembra 1405. Odgovara bosanskom kralju kako neće

dirati njegov grad Kotor, ali da gradove Olgun, Bar i Budvu zadržavaju u svojoj kontroli.

Nezadovoljan ovim odgovorom Tvrtko II, zajedno sa hercegom Hrvojem i kraljem Ladislavom,

1406.i1407.nastoje u više navrata diplomatskim putem da povrate vojvodi Sandalju barem

Budvu. Konačno su 23.12.1407.uspjeli da postignu dogovor: Mlečani će Sandalju vratiti Budvu

ako im Bosna pomogne da do maja sljedeće godine pokore Zetu a kneza Balšu protjeraju.

Koncem 1407.nastoji Tvrtko II da sklopije savez sa Mlečanima, ali mlečansko vijeće

odbi ovaj prijedlog. Kralj Sigismund još nije prežalio poraz od Bosne 1405., te se ponovo

spremao da udari na Bosnu. U toj namjeri ga je podupirao i papa Gregorije XII pozvavši

9.11.1407.godine kršćanski svijet na rat protiv Turaka.

U ljeto 1408. Pošao je Sigismund sa velikom vojskom da provali u Bosnu i pruži pomoć

svojim vojvodama u Srebreniku15, koji odolijevaju bosanskim napadima od 1405.godine. Sam

Sigismund je stajao na čelu vojske, a pratili su ga mnogi ugarski i poljski velikaši. Prema nekim

14 V.k.23115 236

13

informacijama ugarsko-poljska vojska je brojila oko 60000 vojnika. Provalivši u Bosnu, tačnije

Usoru, sukobiše se sa bosanskom vojskom koju je vodio sam kralj Tvrtko II. Bitki je bilo više;

grad za gradom je morao Sigismund zauzimati, jer su se Bošnjaci hrabro odupirali. Odlučna i

najžešća bitka bila je kod Dobora, kojeg su Bošnjaci obnovili. Međutim, i ovaj put Sigismund

porazi bosansku vojsku i zauze grad Dobor, baš kao i 1394.godine, zarobivši samog kralja

Tvrtka II i mnoštvo bosanske vlastele, čak njih 126. Da bi se osvetio Bosni zarobljenoj vlasteli je

odrubio glave a trupla sa gradine doborske pobacao u rijeku Bosnu. Zarobljenog kralja Tvrtka II

je poveo sa sobom u Budim16.

Poraz kod Bobora bio je silan udarac ne samo za Bosnu, nego i za Hrvatsku i Dalmacije.

Bosna je ostala bez kralja, a u Hrvatsskoj i Dalmaciji bilo je jasno da je vladavini kralja

Ladislava Napuljskog došao kraj. Valjalo se sada pokloniti pobjedniku Sigismundu i tražiti

njegovu milost.

16 236.

14

Prilozi

Grb Stjepana Tvrtka II Tvrtkovića

Preuzeto sa http://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=datoteka:tvrtko.png&filetimestamp=2006526163700

15

Bibliografija

Literatura:

1. Draganović Krunoslav, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", Zagreb 1942.

2. Grupa autora, Historija Naroda Jugoslavije I, “Školska knjiga”, Zagreb 1953.Klaić

3. Malcom Noel, Povijest Bosne,

4. Vjekoslav, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882.

Internetske stranice:

1. http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/

Ladislav_Napuljski pristupljeno 6.maja 2011 godine

2. http://bs.wikipedia.org/wiki/Tvrtko_II,_kralj_Bosne pristpljeno 6.maja 2011

3. http://bs.wikipedia.org/wiki/Bosansko-ugarski_ratovi pristupljeno 6.maja

2011

16

Sadržaj

Uvod……………………………………………………………………………………………… 1

1. Političke prilike u bosanskoj državi 1391.-1404……………………..…………………….… 3

2. Prva vladavina Stjepana Tvrtka II Tvrtkovića (1404.-1409.)……………..……………….… 9

2.1. Drustveno uređenje…...…………………………………………………..

……………... 9

2.2. Odnosi sa Dubrovnikom i Ugarskom………...………………………………..

………. 11

Prilozi…………………………………………………………………………………………… 15

Bibliografija…………………………………………………………………………………….. 16

17