1Svibanj 2006.

Broj 36 Svibanj 2006. Sjeme probuđenja / život u pobjedi

U OVOM BROJU:

- O odvraćanju od istine- Tigar kojeg je spasio Lav iz Jude- Sto godina pentekostalizma

O odvraćanju od istinevremena na vrijeme vrlo se iznenadim čitajući Sveto Pismo i razmišljajući o njemu. To se dogodi kada shvatim kako je Duh Sveti već odavno govorio o

stvarima koje se i danas zbivaju oko mene i o kojima razmišljam čitajući Bibliju. Božji nas Duh opominje u pogledu ispravnih i neispravnih postupaka te stranputica i neprijateljskih zamki u koje možemo upasti – jer ljudi su u njih upadali i prije.

Zanemarimo li Njegove opomene, odlutat ćemo od Božje volje. To se, na žalost, često događa i kršćanima. Zbog toga nam Pismo govori:

“S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću” (Rimljanima 1:18).

Zamjena biblijskoga nauka neispravnim tumačenjima

Bog je oduvijek kažnjavao ljudsku bezbožnost i nepravednost. No,

preda mnom je “zasvijetlio” dio stiha u kojem se spominju ljudi “…koji istinu priječe nepravednošću.” O čemu se zapravo radi?

Vjerujem kako nam apostol Pavao govori o demonskoj taktici sprječavanja prodora istine u ljudske živote. Na koji on to način čini? Sijući nepravedna, odnosno neispravna mišljenja ili učenja

u ljudske misli. Tu sam taktiku vidio na djelu u životima mnogih ljudi, a mogao bih je nazvati i n d o k t r i n i r a n j e m , odnosno sijanjem predrasuda.

P r i h v a t i v š i laž, ljudi više ne “vide” što Riječ govori, već tumače b i b l i j s k e stihove u svjetlu svoje predrasude.

J e d a n od načina indoktriniranja ljudi vidimo u djelovanju Jehovinih svjedoka. Njihovi pretpostavljeni najprije indoktriniraju svoje učenike, “upozoravajući” ih na biblijske stihove koji se suprotstavljaju doktrinama Jehovinih svjedoka. Ti učitelji najprije čitaju spomenute stihove, a onda ih tumače na pogrješan način. Pokušaš li nekom Jehovinom svjedoku pročitati određene dijelove Biblije, on ili ona odmah će ti početi “objašnjavati” taj dio Pisma. Njihovo se “objašnjenje”, naravno, u mnogočemu razlikuje od onoga što ti stihovi zbilja govore. Takve osobe opravdavaju svoje pogrješno shvaćanje biblijskih istina učenjima koja su primili od svojih pretpostavljenih.

Na žalost, oni nisu jedini koji to čine. Ljudi su svojim “objašnjenjima” oduvijek pokušavali zanijekati istinu onoga što “stoji pisano”. Koristili su pogrješna učenja, kako bi opravdali

svoje položaje te zaveli druge u krivovjerja. Žalosno je to, što mnogi prvo čuju pogrješna, pa tek onda ispravna učenja ili tumačenja.

Na taj način mnogi ljudi prihvaćaju takozvane “kršćanske” doktrine ili katekizam prije nego li pročitaju Sveto Pismo. Najprije, dakle, čuju ljudsko tumačenje biblijskih stihova, pa tek onda sami pročitaju te stihove. Neki nikada ne pročitaju biblijske stihove iz Biblije, već samo prime njihovo “tumačenje” iz nekoga drugog izvora. Oni uzdižu takva učenja, tumačenja i knjige iznad zapisane Riječi Božje. Zato Pismo i govori o ljudima koji “…nepravednošću priječe istinu.” Sijući nepravedna učenja u ljude koji ih slušaju, ti ih “učitelji” dovode u sukob s Riječju Božjom.

Isus u Ivanu 17:17 moli Oca:“Posveti ih istinom; tvoja je riječ

S Piše: Damir Šićko Alić

2 Svibanj 2006.

istina.”Gospodin, dakle, tvrdi kako je Božja

riječ – Istina. Oni, koji naučavaju lažne doktrine, sprječavaju dolazak istine u živote svojih sljedbenika. Na taj im način onemogućavaju da se pokore istini.

Pavao u Poslanici Galaćanima 3:1 govori:

“O nerazumni Galaćani! Tko vas začara… da se ne pokoravate istini?” (KJV) Na temelju ovoga stiha možemo zaključiti kako je indoktrinacija, tj. prikazivanje neistine kao da je istina, povezana s demonima i vračarstvom. Osoba, koja je na neki način religiozna, a ne želi se pokoriti Svetom Pismu, vrlo se vjerojatno nalazi pod utjecajem vračarstva. A vračarstvo je povezano s demonskim djelovanjem.

Moram naglasiti kako spomenuti ljudi u svom vjerovanju nemaju samo neistinu. Naprotiv, oni često, u manjoj ili većoj mjeri, na ispravan način shvaćaju duhovne stvarnosti. No, ono malo neistine može im donijeti duhovnu smrt. Takav primjer nalazimo u životima Galaćana kojima je Gospodin rekao:

“Dobro ste trčali. Tko vam zapriječi da se i dalje ne pokoravate istini?” (Galaćanima 5:7).

On najprije potvrđuje kako su ti kršćani dobro krenuli, ali ih onda pita tko ih sprječava u daljnjem pokoravanju Istini Riječi Božje.

Umišljena mudrost zanemaruje Bibliju

Upoznao sam mnoge vjernike koji su dobro krenuli u svom

duhovnom rastu, ali su nakon nekog vremena skrenuli s pravoga puta. Da nije tragično, to bi bilo smiješno. No, moram istaknuti kako i zavodnici i zavedeni na neki način žele živjeti u neistini. I jedni i drugi se svjesno odlučuju za nju te usprkos spoznaji, koju su primili po Riječi Božjoj ili ljudima, zavaravaju sami sebe. Neki skriveni motivi ili razlozi sprječavaju ih u daljnjem pokoravanju istini. Pavao to naziva “pohotom njihovih srdaca.” Nešto u njihovim srcima toliko im je važno, da se tomu ne žele oduprijeti. Želja za time tako je snažna, da pronalaze različita opravdanja za svoje pogrješne postupke. Ta želja, odnosno pohota, može biti povezana s nekom osobom, organizacijom, stvarima, tradicijom, navikama, častohlepljem,

interesima, itd.Ljudima ta pohota postane toliko

važna da zbog nje prihvaćaju pogrješna učenja ili ih pak sami izmišljaju. Zato nam Pismo govori:

“Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa; njih koji su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek” (Rimljanima 1:22-25).

Oni koji “umišljaju da su mudri” imaju u sebi oholost zbog koje stvaraju učenje kojim nastoje pravdati svoja pogrješna vjerovanja i postupke. Ne vjerujem da se to događa bez utjecaja demona. Nadalje, ne samo da ljudi

primaju pogrješna učenja, već ta učenja mogu biti popraćena i nadnaravnim, te duhovnim doživljajima. O tome nam Pavao govori u 2. Solunjanima 2:9-12:

“Dolazak Bezbožnika bit će, dakako, uz suradnju sotone, popraćen svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem, namijenjenim onima koji propadaju za kaznu što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili. Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.”

Ovi nam stihovi jasno pokazuju kako neistinito i neispravno učenje i postupci mogu biti popraćeni nadnaravnim

događajima. Bog to dopušta, ali je pripremio kaznu za one koji se tome prepuštaju. Ti će ljudi biti osuđeni, i to ne zbog toga što je Bog zao, već zbog toga što nisu “prihvatili ljubav prema istini.” Već smo utvrdili kako je Božja Riječ istina, što znači da ti ljudi nisu prihvatili bezuvjetnu ljubav prema Riječi Božjoj. To ne znači da oni ne vole Riječ. Mnogi ju vole, ali u svojim srcima imaju još snažniju ljubav prema nečemu drugom. Kada treba odabrati između Svetoga Pisma i ljudske riječi ili prakse, oni se odlučuju za

ovo potonje. Svaki put, kada odaberu ljudsko učenje, pokazuju kako ne vjeruju ni Bogu ni Njegovoj Istini.

Navedeni nam stihovi otkrivaju da se takvi ljudi prepuštaju štovanju stvorenja, umjesto Stvoritelja. Božju su Istinu zamijenili lažju te su se okrenuli od Stvoritelja prema stvorenju.

To znači da su počeli prinositi žrtve, pokore i štovanje nekim osobama ili predmetima kako bi dobili njihovu pomoć, zaštitu ili naklonost. Njima se mole, zavjetuju i obraćaju. Na taj su način učinili te osobe ili predmete svojim božanstvima. Svjesno ili nesvjesno uzdignuli su ih na razinu bogova.

U rječniku možemo pronaći sljedeću definiciju riječi “BOG.” To je:

a) biće za koje ljudi vjeruju da posjeduje moći koje nadilaze ljudsku moć

b) prirodni ili izrađeni objekt (kip ili idol) koji ljudi štuju kao božansku pojavu

c) ono što neka osoba smatra najvažnijim u svom životu.

Štovanje svetaca kao božanstavaPridodavanje božanskih osobina

svecima uvriježena je praksa i Pravoslavne i Rimokatoličke Crkve. Mrtvi sveci (ljudi koji su proglašeni svetima) štuju se kao polubogovi. Te su osobe zauzele mjesto božanstava i polubogova iz grčke i rimske tradicije. Premda ih njihovi štovatelji ne nazivaju bogovima, štuju ih kao polubogove – kao bića koja imaju veće moći od ljudi, a manje od Boga.

Sveto Pismo nam jasno kaže da je idolopoklonstvo smrtni grijeh

3Svibanj 2006.

spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem” (Propovjednik 9:5,6).

Umrle osobe nemaju udjela u događajima na zemlji. Netko će možda reći: “Ja sam čuo kako se ta i ta osoba molila mrtvima, a oni su učinili to i to za nju.” Nešto se sigurno dogodilo, ali ne zahvaljujući intervenciji mrtvih ljudi, već zbog djelovanja zlih duhova koji upotrebljavaju imena umrlih kako

bi zaveli one koji se “obraćaju

na pokojnike.” Na taj ih način navode na štovanje stvorenja kao polubogova ili božanstava.

Pismo nam jasno govori da se “…sâm sotona pretvara u anđela svjetla” (2. Korinćanima 11:14).

Pretvarati se znači: predstavljati se kao druga osoba, prerušavati se, nastupati. Neprijatelj uzima lik koji nama imponira. Ako se molimo Mariji, on će se pretvarati da je Marija. Ako se molimo Krišni, on će nastupati u ime Krišne.

Što nam je činiti?

Budući da je štovanje stvorenja tako silno rašireno i budući da se

urezuje u srca ljudi prije nego li prouče Sveto Pismo, mnogi ga se teško odriču. Štoviše, većina je uvjerena kako je to potpuno ispravan način štovanja. Međutim, Pismo nam jasno govori da nije. Radi se, naime, o obliku idolopoklonstva, a idolopoklonstvo je smrtni grijeh.

Budući da si pročitao ovaj članak, molim te, nemoj dopustiti da te neprijatelj prevari i odvede u ropstvo idolopoklonstva. Ako već jesi u idolopoklonstvu i štuješ neko stvorenje, iziđi iz toga grijeha! To te molim u Isusovo ime, za tvoje dobro. Postoji samo jedan Put koji vodi do Oca, a to je Isus – Riječ Božja.

Postoji samo jedna Istina, a to je Isus – Riječ Božja.

Postoji samo jedan posrednik između Boga i ljudi, a to je Isus – Riječ Božja.

Stoga im iskazuju bogočašće koje je prema definiciji – štovanje, slavljenje i izražavanje časti Bogu. Mnogi se ljudi boje da bi mogli povrijediti te polubogove, pa se prema njima odnose na vrlo bogobojazan način. Klanjaju se pred njihovim kipovima, mole im se i izražavaju im zahvalnost. Biblija to naziva idolopoklonstvom. Na žalost, neki tvrde kako je idolopoklonstvo samo klanjanje pred teletom ili kravom, tvrdeći da klanjanje pred kipom nekoga sveca ili svetice to nije. Sveto Pismo je, međutim, vrlo jasno u pogledu toga. Poslanica Rimljanima govori o ljudima koji su “…zamijenili slavu besmrtnoga boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova…” i koji su “…iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju…” (Rimljanima 1:23,25).

Svako je biće, osim jedinoga Boga, koji nam se objavljuje u Ocu, Sinu i Duhu Svetom, samo Božje stvorenje, bilo da se radi o Mariji, Petru, Pavlu ili bilo kojoj drugoj osobi. Klanjanje pred slikama i kipovima koji prikazuju te ljude jest idolopoklonstvo. Obraćanje tim mrtvim svecima u molitvama, zazivanjima i zahvalama protivno je Svetom Pismu. Biblija izričito zabranjuje takvu praksu:

“Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike” (Ponovljeni zakon 18:10,11).

Zazivanje duhova i duša umrlih ljudi, odnosno obraćanje na pokojnike spada u istu kategoriju kao i ostali oblici vračarstva. Ti grijesi daju demonima pravo očitovanja i djelovanja u ljudskim životima. Zli se duhovi predstavljaju kao osobe kojima se ljudi obraćaju, te na taj način dobivaju priliku za djelovanje.

Mogu li mrtvi odgovoriti na molitvu?

Božja nam Riječ jasno govori kako su mrtve osobe odvojene od ovoga

svijeta. One ni na koji način ne mogu utjecati na događaje pod suncem, tj. na zemaljska zbivanja.

“Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i

...da je 1551. godine održana protestantska sinoda (sabor) u Tordincima kraj Vinkovaca? Na toj sinodi sudjelovali su predstavnici oko 120 protestantskih crkvenih općina iz Slavonije, što ukazuje na to da je protestantizam u Hrvatskoj bio rašireniji nego što se to obično misli i govori!

...da je 1604. godine Hrvatski sabor donio zakon o protjerivanju protestanata iz Hrvatske? Iako su progoni protestanata postojali i prije, ovim zakonom koji je imao snagu na razini cijele države počinje prava hajka na protestantske propovjednike i vjernike. Na temelju njega, protestanti nisu smjeli posjedovati ni pokretna ni nepokretna dobra, niti se baviti ikakvim poslom – morali su otići!

...da se hrvatski ban Petar Erdödy 1563. godine susreo sa Stipanom Konzulom (hrvatski protestantski tiskar i prevoditelj) i dogovorio slobodno raspačavanje protestantskih knjiga po Hrvatskoj? Da, bilo je hrvatskih vlastodržaca i velikaša koji su bili naklonjeni protestantima te su ih ne samo tolerirali nego i na različite načine potpomagali! A neki su i sami bili protestanti! Najznačajnija je, u tom smislu, bila obitelj Zrinski.

...da je Hrvatska oko godinu dana imala za bana protestanta Juraja Zrinskog? Taj podatak se teško gdje može čuti, ali je činjenica da je Juraj Zrinski (kao protestant) 1622. godine postao hrvatski ban, a pod političkim pritiskom je 1623. godine prešao na rimokatolicizam!

...da su hrvatski protestanti Stipan Konzul i Antun Dalmatin svojom latiničkom Postillom (zbirka propovijedi iz 1568. godine) postali začetnici gradišćanske hrvatske književnosti homiletičkog (propovjedničkog) žanra?

...da su pjesmarice duhovnih pjesama (Duševne pesni, 1609. i 1611.) hrvatskog protestanta Grgura Mekinića najstarije tiskane pjesmarice u povijesti hrvatske književnosti i glazbe?

...da je Hrvat Matija Vlačić Ilirik (1520-1575) bio jedan od ključnih ljudi zaslužnih za opstanak protestantizma u Njemačkoj nakon Lutherove smrti (1546), kada su neki od vodećih protestantskih teologa bili spremni popustiti pod pritiskom i ući u kompromis sa rimokatolicizmom? Rekao je da se ne može praviti kompromis kad je u pitanju istina Božje Riječi!

Tomislav Vidaković

JESTE LI ZNALI...

K

4 Svibanj 2006.

SVJEDOČANSTVO/INTERVIEW: ZORAN HRUBI

KARIZMA: Zorane, vidim ovdje dvije spomenice Domovinskog rata, jednu od 101. brigade a drugu od Tigrova, kao i kolajnu “Tigar”. Od kada si sudjelovao u Domovinskom ratu i otkud u ovim postrojbama?

- U obranu Hrvatske uključio sam se u rujnu 1991. i u HV-u sam bio do travnja 1996. Najprije sam se borio u 101. brigadi, odnosno u Zboru narodne garde (ZNG). Sa 101. brigadom ratovao sam na nekoliko bojišta, od Lasinja i Pokupskog, u obrani Zagreba, pa do Slavonije, gdje sam sudjelovao u obrani Osijeka. No u 101. brigadi se nisam osjećao najsigurnije: kako nije bilo školovanoga hrvatskoga vojnog kadra, često su nas vodili oficiri bivše JNA, Srbi i muslimani. Vladalo je nepovjerenje prema njima, a tom su nepovjerenju pridonosile i povremene veoma opasne i neprofesionalne zapovijedi koje su izdavali. Na primjer, našli bismo se u unakrsnoj vatri između neprijateljskih i hrvatskih vojnika. U takvim je situacijama nemali broj hrvatskih vojnika stradao. Tako sam u prosincu 1991. prešao u 1. gardijsku brigadu - Tigrove.

KARIZMA: Tigrovi su vjerojatno najelitnija brigada HV-a, koja je sudjelovala u svim vojnim akcijama oslobađanja Hrvatske.

- Da, s Tigrovima sam se najprije jedno kratko vrijeme borio na slavonskom ratištu. Kod Okučana i Novske uspjeli smo zaustaviti JNA i srpske paravojne formacije koje su imale namjeru okupirati unaprijed zacrtana hrvatska područja i uspostaviti granice “Velike Srbije”. U proljeće 1992., kad je JNA napala Dubrovnik, prebačen sam na dubrovačko ratište, gdje je brigada bila pod zapovjedništvom pokojnoga generala Janka Bobetka. Kako je veliki dio Hrvatske tada bio okupiran, a jug Hrvatske praktično odsječen od ostatka zemlje, sam dolazak do Dubrovnika predstavljao je velik izazov. Najprije smo trajektom iz Rijeke stigli u Makarsku. Iz Makarske smo potom krenuli za Dubrovnik u više pravaca. Dio Tigrova i Varaždinske VII. bojne (Pume) krenuo je putem uz more, potiskujući neprijatelja i krčeći si put. Moja je bojna krenula

kroz Hercegovinu. Prešli smo Popovo polje, i u istočnoj Hercegovini izbili do Trebinja. Taj je grad bio glavno uporište srpske vojske u istočnoj Hercegovini. Grad smo gledali, ali je zapovijed bila da ga ne napadamo zbog mnoštva srpskih civila koji su ondje živjeli, često kao izbjeglice iz drugih dijelova BiH.

KARIZMA: Pričao si mi o teškim bitkama koje su se vodile u Hercegovini,

kao i o tajnosti cijeloga pothvata. Koji ti se događaj iz toga puta za

Dubrovnik najviše urezao u pamćenje?- Mnoštvo jezivih i

istinski traumatskih događaja ondje sam proživio

i, siguran sam, zahvaljujući Bogu, preživio. Sjećam se

jedne situacije kad smo bili u selu Žukovica kod Hutovog blata, i kad su nas Srbi napali topništvom: na nas se

kojeg je spasio

Četrdeset dvogodišnji Zoran Hrubi sudjelovao je u Domovinskom ratu od jeseni 1991., i bio na nekima od najopasnijih bojišnica

diljem naše zemlje. U ratu je dobio čin narednika. Pet godina kasnije, Hrvatska je bila obranjena od agresije i slobodna, no mnogi su njeni branitelji ostali invalidi. Zoran je bio jedan od njih. Po završetku Domovinskog rata dijagnosticiran mu je PTSP. Uslijedile su godine depresije, tjeskobe i povremenih izljeva agresivnosti, koji su u nekoliko navrata umalo završili tragedijom. Terapije, liječenja i jake tablete donekle su ublažavale bolest i olakšavale svakodnevicu, no tek je Božjom intervencijom Zoran doživio potpuno iscjeljenje i oslobođenje. Danas se sa zahvalnošću sjeća svega što je Gospodin učinio za njega. Za čitatelje “Karizme” sada je odlučio ispričati svoju životnu priču.

tigarlav iz jude

Razgovarao: Boris Havel

5Svibanj 2006.

obrušila kiša granata takvim intenzitetom i u takvu blizinu da je bilo teško znati kamo potražiti zaklon. Jedna je granata pala svega par metara od mene i dvojice mojih suboraca. Išli smo stazom uz koju je bio izgrađen kameni zidić. Granata je eksplodirala točno iza toga zidića. Jedan od mojih suboraca od te je eksplozije oglušio na jedno uho. Tada smo oborili rekord u trčanju na 100 metara tražeći zaklon. Drugom prigodom, nalazili smo se u jednom selu u blizini Trebinja, kad su nas neprijateljski vojnici napali maljutkama – navođenim raketama. Oko mene je sve gorjelo, čule su se eksplozije i zapomaganje ranjenih. Tada je, nedaleko od mene, pogođeno vozilo jednoga generala HV-a, kojom prigodom su izgorjeli njegovi suputnici, a on je izgubio ruku.

Drugom opet prigodom našao sam se u unakrsnoj neprijateljskoj vatri i od metaka me štitio tek niski zid. Naime, jednu smo noć prespavali na otvorenom polju, da bismo se ujutro probudili od snajperske paljbe – po nama. Srpski su položaji bili na svega kilometar od nas, no tek smo ujutro i mi i oni otkrili tu nemilu činjenicu. Jedva sam uspio spasiti živu glavu.

Do proljeća 1993. bio sam na dubrovačkom ratištu, a potom smo prešli na zadarsko zaleđe, na Velebit. Tu je moja bojna bila na položajima oko Tulovih greda. To je položaj na vrhu Velebita s kojeg se kontrolirala cesta iz unutrašnjosti prema Zadru. Taj smo položaj najmanje tri puta gubili i ponovno ga osvajali od Srba. Iz bitaka u zadarskom zaleđu sjećam se kako su nam francuski pripadnici UNPROFOR-a prijetili da će granatirati naše položaje svaki put kad bismo žešće potisnuli neprijatelja prema Obrovcu. Kasnije smo, pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine, ipak oslobodili čitavo to područje u operaciji Maslenica.

KARIZMA: Često se čuje kako se simptomi PTSP-ja pojavljuju tek nakon što se završi rat i vojnik se vrati u normalan, civilni život. Jesi li tijekom rata osjećao nešto što bi ukazivalo na pojavu bolesti?

- Da, već tijekom rata dobio sam prve simptome PTSP-ja: agresivnost, autoagresivnost, velike promjene raspoloženja. Kad bih bio na dopustu doma, razmišljao sam samo o suborcima i jedva sam čekao vratiti se u borbu. S civilima koji nisu znali što je prva crta bojišnice s vremenom više nisam imao ni o čemu pričati, niti sam želio biti s

njima.

KARIZMA: U ratnim situacijama, kad je smrt bila u blizini, jesi li razmišljao o Bogu?

- Iskreno – nisam. Tijekom borbi bio sam zaokupljen snalaženjem da ostanem živ, a za vrijeme kratkih dopusta vrijeme sam provodio opijajući se i koristeći priliku da se, dok sam još živ, dobro zabavim. Nitko od nas nije znao nije li mu

to zadnji dopust. Tri psihijatra s kojima sam kasnije razgovarao zaključili su da sam barem osam puta bio u najizravnijoj pogibelji.

KARIZMA: Godine 1994. dogodilo se nešto što te posebno potreslo.

- Da, bio sam sa skupinom suboraca na dopustu. Putovali smo za

Zagreb i stali u Senj na piće. To je potrajalo. Pili smo i lumpovali u kafiću, i tada je,

nesretnim slučajem, jedan od mojih suboraca teško ranjen. Na

putu do bolnice je preminuo.Upao sam u teška i sve češća depresivna

stanja. Te sam godine prvi put išao na razgovor kod psihijatra, zbog depresije. Depresija, odnosno PTSP koji je već bio dijagnosticiran, kulminirao je 1995. Bio sam na antidepresivima. Stalno sam bio na nekim drugim lijekovima, često novim i još potpuno neispitanim, pa sam se osjećao kao pokusni kunić. Lijekovi koji bi mi koliko-toliko učinkovito pomagali bivali su sve jači i jači. Završio sam na valijumu.

Tada su me često opsjedale misli o ubojstvu i samoubojstvu. Još uvijek sam kod sebe držao oružje i nekoliko je situacija umalo završilo krvoprolićem i tragedijom. Pomogao mi je doktor Vukušić, koji bi na poziv iz udruge veterana došao i smirio me.

KARIZMA: Kada si prvi put čuo poruku Evanđelja?

- Godina je bila 1997. Preselio sam s obitelji u Karin kod Zadra, i ljudi iz

jedne prognaničke obitelji iz Ilače, Josip i Mila, koji su bili vjernici, pentekostalci, svjedočili su mi o Bogu. Rekli su mi da On može riješiti svaku situaciju, pa i moju. Meni je to isprva bilo jako čudno. No ti su ljudi živjeli iskrenim kršćanskim životom i ja sam ih slušao.

KARIZMA: Što te navelo da njihove riječi uzmeš zaozbiljno?

- Jednom je moju kćer, Valentinu, koja je tada imala četiri godine, zaboljela glava. Kod te pentekostalne obitelji bio je pastor iz Zadra, Tomislav Čani, koji je ponudio da se pomoli za nju za iscjeljenje. Pristao sam, i nakon molitve, glavobolja je nestala i Valentina je bila zdrava. Ostao sam zabezeknut i počeo razmišljati o njihovim riječima kako Bog i za mene ima blagoslove, i kako ima dobar plan za moj život.

Obitelj iz Ilače često nas je posjećivala. Govorili bi nam o Božjoj dobroti i pokazivali je prema nama: bez obzira na moj stav uvijek su bili ljubazni i susretljivi. Vidjeli su sve probleme u kojima smo ja i moja obitelj živjeli: od cigareta i

ovisnosti o tabletama do nesretnog braka, no uvijek bi našli riječi ohrabrenja.

Napokon su mi, kad sam se već preselio u Zagreb, predložili da pođem u crkvu “Riječ Života”.

KARIZMA: I došao si…- Došao sam. Sestra Mila mi je dala

jednu od knjiga pastora Šićka u kojoj sam našao adresu crkve i potražio je. Bila je subota. Kako je na knjizi pisala adresa u Karašićkoj ulici, potražio sam tu ulicu i došao u tu četvrt. No nisam znao da je to samo kontakt adresa i da crkva zapravo nije tu. Tražio sam broj 33., raspitivao sam se o crkvi, no nitko u susjedstvu nije imao pojma o čemu pričam. Odjedanput je pao strašan pljusak i ja sam se vratio doma.

Sutradan, u nedjelju, odlučio sam pronaći crkvu makar padale i sjekire. Čitavu sam obitelj potrpao u auto i opet

Prema nekim statistikama, 30.000 hrvatskih branitelja boluje od PTSP-ja

“Nekoć sam se borio u najelitnijoj postrojbi Hrvatske vojske, čija je krilatica bila Za Hrvatsku kao tigar. Sada osjećam da sam u najboljoj crkvi u Hrvatskoj, čija bi krilatica mogla biti Za Hrvatsku za Isusa, kao lav iz Judina plemena.”

(nastavak na strani 7)

6 Svibanj 2006.

u kojoj je molitva u drugim jezicima bila prihvaćena i prakticirana kao djelo Duha. No to na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće već odavna nije bila norma u Crkvi, nego izuzetak. Mnogi su vjernici, radi nepoznavanja Svetoga Pisma, živjeli u neznanju i daleko od blagoslova koje je Bog imao za njih.

Ono što je izlijevanje Duha Svetoga u ulici Azusa 312 u Los Angelesu 1906. godine činilo drukčijim od svih ranijih sličnih očitovanja Duha jest upravo golem utjecaj koji je ono izvršilo na čitavo kršćanstvo, pa i svijet. Zgrada u kojoj su se Seymour i članovi njegove zajednice okupljali – preuređeno bivše skladište u industrijskom dijelu grada koje su dobili pod najam za osam dolara mjesečno – brzo je postajala pretijesna da primi sve koji su željeli doživjeti doticaj Duha. Uz krštenje Duhom Svetim i dar molitve u drugim jezicima, mnoštvo je ljudi primilo i spektakularna iscjeljenja. Slijepi koji progledaju, gluhi koji pročuju ili bolesnici na samrti koji prime ozdravljenje od raka, bili su izvor radosti i zahvalnosti Bogu za mnoge, ali nisu bili predmet tolikoga čuđenja kao danas. Postali su normalnom pratnjom propovijedane Riječi. “U to vrijeme kad ti propovjednik kaže da ćeš primiti ozdravljenje ti onda jednostavno budeš ozdravljen”, riječi su jednoga ozdravljenog bolesnika od raka koji je sebe, zbog količine i raznovrsnosti lijekova koje je svakodnevice gutao opisao kao “hodajuću ljekarnu.” Nakon ozdravljenja kroz molitvu, liječnika više nije posjetio 32 godine!

Apostolska misija vjere – kako se zvala zajednica u Azusa ulici, vrlo je

PENTEKOSTALNOG POKRETAOd 25. do 29. travnja, upravo

u vrijeme dok ova Karizma bude stizala do čitatelja, u Los Angelesu u Kaliforniji

održat će se svečano obilježavanje stogodišnjice pentekostalnog pokreta. Pentekostalizam – kršćanski pokret koji je vjerojatno najvažniji vjerski pokret dvadesetoga stoljeća – počeo je u travnju 1906. Danas, stoljeće kasnije, između pola milijarde i milijardu ljudi na planetu, na neki je način povezano s pentekostalizmom: bilo kroz pripadnost nekoj od pentekostalnih ili karizmatskih crkvi, kakva je i crkva “Riječ Života”, bilo kroz iskustvo s Duhom Svetim unutar neke tradicionalne kršćanske denominacije, koje je potaknuto iz pentekostalne/karizmatske zajednice.

Što se to, zapravo, dogodilo 1906.?Crnački propovjednik William

Seymour doputovao je na poziv jedne crkvene zajednice u Los Angeles, kako bi ih poučio o krštenju Duhom Svetim i molitvi u drugim jezicima. Kršćani u tom gradu već su se godinama okupljali na molitvama, postili su, i tražili od Gospodina da izlije svoga Duha, kao što su o tomu čitali u Novom Zavjetu. Već neko vrijeme prije Seymourova dolaska dobivali su viđenja i proroštva o skorom očitovanju Duha Svetoga. Očitovanje Duha o kojem govori drugo poglavlje Djela Apostolskih, nakon razdoblja prve Crkve postajalo je sve rjeđe i rjeđe. Baš kao i čist biblijski nauk, te svetost kršćanskoga života, darove Duha je postupno, nakon Konstantinova navodnog obraćenja (IV. stoljeće) zamjenjivala crkvena politika i službeno propisana religioznost. Osobito nakon pontifikata pape Grgura Velikog (590-604) nastupilo je razdoblje u kojem je Božja milost, umjesto uz Duha Svetoga i Božju Riječ, sve više i više vezivana uz sakramente, liturgije i kler, a biblijska vjera zamijenjena kojekakvim narodnim praznovjerjima. Crkveni establišment (papa i biskupi) uskoro je čak zabranio “laicima” i da čitaju Bibliju, osobito na materinskom jeziku.

Usprkos duhovnom mraku koji je uslijedio, tijekom čitave povijesti Crkve uvijek je negdje postojala neka zajednica

brzo postala najveća lokalna crkva u Los Angelesu. Blizak hod s Isusom, revnije proučavanje Svetoga Pisma, te život svetosti i posvećenja, bili su značajke tih prvih pentekostalaca, koje su se vidjele i o kojima se čulo nadaleko. Nikakvo čudo da su kršćani sa svih strana, iz zajednica

koje su vjerovale u darove Duha i iz zajednica koje nisu, dolazili da

prime isti blagoslov.Misija u Azusa ulici postala je središtem iz kojega su započete škole, centri za socijalno ugrožene, kao i

druge lokalne crkve. Seymour je do smrti 1922. putovao diljem

SAD-a, poučavao o darovima Duha i molio za vjernike da prime krštenje Duhom i dar molitve u jezicima. Kao crnac čiji su roditelji do svega nekoliko godina prije njegova rođenja bili robovi, često je bio napadan i odbacivan iz rasističkih razloga. No djelo koje je Gospodin po njemu započeo ništa nije moglo zaustaviti. Walter Hollenweger, autor knjige “Pentekostalizam” iz 1980-ih napisao je da “Zapanjujući rast Pentekostalnog/Karizmatskog/ Nezavisnog kršćanstva od 0 do skoro petsto milijuna tijekom manje od stoljeća, predstavlja rast jedinstven u povijesti Crkve, ne isključujući čak ni prvu Crkvu”.Proslava koja se ovaj tjedan odvija u Los Angeslesu proslava je Božjega djelovanja koje je počelo prije sto godina i koje je promijenilo svijet. No većina sudionika proslave kao i pentekostalaci diljem svijeta koji su ostali vjerni toj prvoj vjeri i hodu s Gospodinom, najveće plodove Božjega djelovanja započetog 1906. godine tek očekuju – u drugom stoljeću pentekostalizma.

Među govornicima na proslavi su Jack Hayford, Kenneth Copeland, Frederick Price, Thomas E. Trask, Tommy i Matthew Barnett, Creflo Dollar, Rod Parsley, Benny Hinn, T.D. Jakes, Malcolm Hedding, David Yonggi Cho i mnogi drugi.

Boris Havel

PROSLAVA

Stogodišnjicawww.azusastreet100.net

K

7Svibanj 2006.

“Sve što nije fiziologija je patofiziologija”

Saborska zastupnica Lucija Čikeš na pitanje zašto ne podržava Zakon o registriranom partnerstvu.(Nacional br. 544, 18. IV. 2006.)

U sarajevskom tjedniku Slobodna Bosna od 6. travnja 2006. objavljen je članak “Kršćani u Afganistanu”. U intervjuu s obraćenikom s islama na kršćanstvo Hašimom

Kabarom opisane su prilike pod kojima kršćani žive u toj islamskoj zemlji. Kabar je u intervjuu naveo kako “vjerska sloboda, iako je zagarantirana ustavom, ne postoji”. Kabar je ispričao da je u Afganistanu prije dolaska talibana na vlast postojala tolerancija i kako su islam i kršćanstvo “miroljubivo koegzistirali.” S dolaskom talibana, međutim, crkve su porušene, stranci koji su vjerovali u Isusa protjerani, a domaći obraćenici progonjeni, mučeni i ubijani. “Mučili su zatvorenike [kršćane] sve dok im ne bi odali imena drugih kršćana. Tada bi ih talibani ubijali i davali bi se u potragu za ostalima.” Kabar je novinaru Slobodne Bosne opisao kako i danas živi krijući svoj identitet, kako se kršćani tajno nalaze i mijenjaju mjesta bogoslužja, i kako je kršćanstvo zapravo podzemna organizacija čiji su članovi u stalnoj životnoj opasnosti.

Zanimljiv detalj iz intervjua je onaj koji se odnosi na Kabarovu prisiljenost da se, kako ne bi privukao sumnju, povremeno uključi u molitvu s muslimanima. Kaže kako “mora glumiti da se klanja Allahu” ali se nada da ga “Bog razumije.” Novinar Slobodne Bosne očito razumije razliku između “Allaha” i “Boga”. Dok se europski orijentalisti, političari i osobito mediji usrdno trude da poistovjete ta dva božanstva, pa se teza kako kršćani i muslimani “štuju istoga Boga” (koja se nalazi i u Kuranu) nameće kao nešto što se podrazumijeva, ovaj bosansko-hercegovački tjednik, naziva stvari pravim imenom: Allah je Allah a Bog je Bog: ili štuješ jednoga ili drugoga.

O progonu kršćana u islamskom svijetu općenito se malo ili nikako ne govori u europskim medijima, pa i u Hrvatskoj. Tjednik Slobodna Bosna otvorio je temu o kojoj se još štošta ima reći.

BH

IZ TISKA

DUBROVNIKCrkva “Riječ Života” u Dubrovniku

pokrenula je u veljači evangelizacijski projekt pod nazivom ‘’Ustao od mrtvih’’. Riječ je o projektu kojim želimo pokriti cijelu našu regiju i navijestiti Radosnu Vijest o Kristu ljudima ovoga kraja. U suradnji s KC “Riječ Života” u Zagrebu obradili smo i pripremili za javno prikazivanje dokumentarni film koji govori o svjedočanstvu afričkog pastora koji je poginuo u prometnoj nesreći i nakon tri dana provedena u mrtvačnici bio podignut od mrtvih. Za tu smo prigodu također pripremili i pisane materijale koji upućuju na kontakt s našom crkvom i besplatne primjerke Novoga Zavjeta koje dijelimo posjetiteljima projekcija. Za sada smo imali dobru suradnju s nadležnim općinskim vlastima koje su nam bez naknade ustupile prostor za projekciju. S ovim smo projektom do sada posjetili Slano, Zaton, Vela Luku, Ston, Orebić, Cavtat i Grudu.

U suradnji s Art centrom Lazareti - Dubrovnik i amaterskom glumačkom skupinom iz Sarajeva pripremamo izvedbu kazališne predstave ‘’Putnik’’ adaptirane po romanu ‘’Put kršćanina’’. Ovo je također evangelizacijski projekt kojim želimo doprijeti do mlađe generacije u našem gradu i ponuditi alternativu stereotipnom načinu izražavanja mladih ljudi danas.

RS

SVJEDOČANSTVO (nastavak)

U posljednjih nekoliko mjeseci u Kršćanskom centru “Riječ Života” u Bjelovaru zbilo se puno dobrih stvari. Prije četiri mjeseca prva generacija studenata, njih dvadeset, završila je biblijsku školu. Biblijska škola je trajala pet tjedana, a vodili su je učitelji iz “Riječi Života” iz Zagreba i pastor Tomislav Granić.

Nakon Božićnih predstava u 5 gradova, u Virovitici, Bjelovaru, Čazmi, Mrzovićima i Vrbovcu, crkva nastavlja s evangelizacijama, i to u organizaciji mladih iz crkve. U sljedećem broju Karizme moći ćete čitati više o radu bjelovarske crkve.

MG

BJELOVAR

PENTEKOSTALNOG POKRETAotišao u Karašićku. Ondje sam se u 8 sati ujutro našao pred vratima obitelji Čulina, koji su me iznenađeni primili. Kad su čuli o čemu je riječ, pomolili su se skupa sa mnom, te nazvali pastora.

Te sam se večeri sastao s pastorom Šićkom. Ispričao sam mu o svome životu, o ratovanju i depresijama koje su me mučile. Tada mi je rekao riječi koje nikada neću zaboraviti: “Do sada si ratovao s puškom u ruci, a od sada ćeš na koljenima.” Tada, naravno nisam imao pojma što govori!

Ispočetka sam u crkvu dolazio pod tabletama. Znao bih zaspati tijekom službe. No nedugo nakon toga, oko mjesec dana pošto sam pozvao Isusa u svoj život i primio spasenje, sasvim sam prestao s tabletama. Jednostavno sam osjećao da me Gospodin iscijelio. Odmah sam posvjedočio doktoru Vukušiću, koji je bio veoma skeptičan: od PTSP-ja se ne ozdravlja. Rekao sam mu da to što se meni dogodilo želim ispričati i tadašnjem ministru obrane Ivici Pančiću. “Ako to učiniš,” smijao se doktor Vukušić, “Pančić će ti povećati invalidnost sa sadašnjih 40% na najmanje šezdeset!

Reći će da si sasvim poludio!”No da je Božje iscjeljenje u mom

životu bilo istinsko i trajno, ubrzo se pokazalo u praksi. U rujnu 1999. umrla mi je žena. Ostao sam sam s troje djece. Skrbio sam za njih i brinuo se o svemu. Svega godinu ranije, takvo bi što bilo nezamislivo: nisam se mogao skrbiti ni sam za sebe. Tako sam živio pune tri godine. Godine 2001. završio sam biblijsku školu u K. C. “Riječ Života, što me je dodatno približilo Gospodinu i ohrabrilo u mom kršćanskom životu. A onda je Gospodin u moj život donio veliki dar: moju sadašnju suprugu Danicu.

Veoma sam zahvalan Bogu za sve što je učinio za mene. Želim mu služiti i volio bih kad bi i drugi, moji suborci s kojima sam nekad branio Hrvatsku, a koji su danas u sličnoj situaciji, upoznali Isusovu ljubav i iscjeljujuću silu. Nekoć sam se borio u najelitnijoj postrojbi hrvatske vojske, čija je krilatica bila “Za Hrvatsku kao tigar”. Sada osjećam da sam u najboljoj crkvi u Hrvatskoj, čija bi krilatica mogla biti “Za Hrvatsku za Isusa, kao lav iz Judina plemena.”

CITAT MJESECA

K

8 Svibanj 2006.

p.p. 20510040 Zagreb - Dubravatel. 01/2911-942, 6119-734e-pošta: rijec-zivota@zg.htnet.hrwww.rijeczivota.hr

UREDNIŠTVO Izdavač: Kršćanski centar “Riječ Života”, Zagreb. Glavni i odgovorni urednik: Damir Šićko Alić. Grafička obrada: Boris Havel,

Željka Strejček. Suradnici: Damir Šićko Alić, Dudi Mostarčić, Tamara Vranić, Boris Havel, Tomislav Vidaković, Igor Buneta. Tisak: Dizajn studio “RINGEIS”, Zagreb. Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u Ministarstvu kulture - Sektor informiranja pod brojem 1022. Časopis “Karizma” - sjeme probuđenja, život u pobjedi - oslobođen je plaćanja poreza na promet.“KARIZMA” JE BESPLATAN ČASOPIS, stoga možete na adresu našeg uredništva poslati vaše podatke (puno ime i adresu) i podatke vaših prijatelja za koje znate da bi bili zainteresirani čitatelji. Tiskanje časopisa financira se iz dobrovoljnih priloga. Ukoliko želite svojim prilozima pripomoći njegovom izlaženju, molimo vas da svoj dobrovoljni prilog pošaljete poštanskom uputnicom na adresu uredništva.Adresa uredništva je: KC “Riječ Života “ (Za Karizmu), p.p. 205, 10040 Zagreb-Dubrava, tel. 01/2911-942.

BUREAU DE POSTE

10000 ZAGREBCROATIE

IMPRIMÉ

POŠTARINA PLAĆENA

U POŠTANSKOM UREDU 10000

TISKANICA

O čemu biste željeli čitati u Karizmi? Što mislite o tekstovima koje objavljujemo?Javite nam! Prijedloge pošaljite e-poštom, na adresu uredništva, ili ih ostavite u knjižari.

Prije nego likrenemo dalje,Duh Sveti želida se s Njim

posavjetujemo...

Nova knjiga u prodaji!

Informacije i narudžbe na tel./ fax 01-6119-734 ili putem e-maila!