uloga zlata u meðunarodnom monetarnom sustavu …oliver.efri.hr/zavrsni/79.b.pdf · danas u...
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA
Nataša Kovačević
ULOGA ZLATA U MEðUNARODNOM MONETARNOM
SUSTAVU NEKADA I DANAS
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
ULOGA ZLATA U MEðUNARODNOM MONETARNOM SUSTAVU
NEKADA I DANAS
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Meñunarodne financije
Mentor: Prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov
Student: Nataša Kovačević
Studijski smjer: Meñunarodno poslovanje
JMBAG: 0081084657
Rijeka, svibanj 2013.
SADRŽAJ
1. UVOD .......................................................................................................................... 1
1.1. Predmet i cilj istraživanja ...................................................................................... 1
1.2. Struktura rada......................................................................................................... 1
2. OSNOVNA OBILJEŽJA ZLATA ............................................................................ 3
2.1. Što je zlato?............................................................................................................ 3
2.2. Korist zlata ............................................................................................................. 4
2.3. Kako se mjeri? ....................................................................................................... 5
2.4. Formiranje cijene zlata na tržištu........................................................................... 7
3. VALUTNI SUSTAVI MONOMETALIZMA (ZLATNI STANDARDI) ................ 9
3.1. Sustav punog zlatnog standarda (Gold coin standard)........................................... 9
3.1.1. Zlatni standard u Velikoj Britaniji ................................................................ 11
3.1.2. Bimetalizam i monometalizam...................................................................... 13
3.2. Zlatnopolužni standard (Gold bullion standard).................................................. 14
3.3. Zlatnodevizni standard (Gold exchange standard) .............................................. 15
3.4. Brettonwoodski valutni sustav............................................................................. 16
3.4.1. MMF.............................................................................................................. 17
3.4.2. Svjetska banka............................................................................................... 18
3.4.3. SDR-specijalna prava vučenja ...................................................................... 20
3.5. Klasični sustavi emisije i pokrića novčanica ....................................................... 21
3.5.1. Teorije emisije i pokrića novčanica .............................................................. 21
3.5.2. Sustavi emisije i pokrića novčanica .............................................................. 22
3.6. Slom zlatnog standarda ........................................................................................ 23
4. ZLATO U MEðUNARODNOM MONETARNOM SUSTAVU ......................... 24
4.1. Stvaranje svjetskog monetarnog sustava zasnovanog na zlatnom standardu ...... 24
4.2. Uloga bretonvudskih institucija ........................................................................... 26
4.3. Početni rezultati MMF-a...................................................................................... 27
4.4. Dolar kao svjetska rezervna valuta ...................................................................... 28
4.5. Počeci napuštanja Brettonvudskog sustava ......................................................... 30
4.6. Uvoñenje specijalnih prava vučenja .................................................................... 31
4.7. Politika deviznih tečajeva iz fiksnih u fleksibilne ............................................... 33
5. SVJETSKI TRENDOVI I BUDUĆA PREDVIðANJA........................................ 35
5.1. Suvremeni problemi meñunarodne monetarne likvidnosti .................................. 35
5.2. Trenutna situacija na tržištu zlata najznačajnijih svjetskih zemalja .................... 40
5.3. Procjene ekon. analitičara o budućim kretanjima cijene zlata na tržištu ............. 41
6. ZAKLJUČAK ........................................................................................................... 44
LITERATURA
POPIS GRAFIKONA
1
1. UVOD
1.1. Predmet i cilj istraživanja
Zlato spada u najplemenitije i najkorisnije minerale koji se iskapaju iz zemlje. Zbog
svoje rijetkosti i korisnosti spada u skupe minerale koji se koriste za različite primjene.
Tu rijetkost prepoznale su još stare civilizacije te su zlato koristile za izradu
najrazličitijih predmeta, kipova i nakita, te je ono predstavljalo simbol bogatstva, moći i
ljepote. Zato je cijena zlata uvijek bila viša nego kod ostalih minerala i metala, i imala je
veću pozornost na tržištu. Velika vrijednost zlata dovela je do toga da je zlato bilo
stoljećima korišteno kao novac ili sredstvo razmjene. A tek u novije vrijeme je papir
preuzeo ulogu novca. Danas je zlato sve popularnije, kako u primjeni tako i u
poslovanju gdje trgovina zlatom nalazi svoje mjesto.
Predmet istraživanja diplomskog rada je uloga zlata u meñunarodnom monetarnom
sustavu.
Cilj istraživanja je analiza uloge zlata koju je ono imalo kroz povijest u usporedbi sa
današnjom ulogom koju zauzima na tržištu.
1.2. Struktura rada
Diplomski rad je sastavljen od šest meñusobno povezanih dijelova.
U prvom dijelu, Uvodu konkretiziran je predmet i cilj istraživanja te je prikazana
struktura rada.
2
U drugome dijelu opisana su Osnovna obilježja zlata, od toga što je zlato, kako se
mjeri, korisnost koju ima, te kako mu se formira cijena na tržištu.
Treći dio nosi naslov Valutni sustavi monometalizma (Zlatni standardi), u kojemu se
opisuju novčarski sustavi u prošlosti, njihov razvoj, karakteristike i primjena.
Četvrti dio, Zlato u meñunarodnom monetarnom sustavu, govori o ulozi zlata kroz
povijest, ulogu koju je ono imalo u nastanku i razvoju meñunarodnog monetarnog
sustava, te ulozi u gospodarskim promjenama koje su utjecale na meñunarodnu
likvidnost.
Svjetski trendovi i buduća predviñanja je naslov petog dijela u kojemu su opisani
suvremeni problemi meñunarodne monetarne likvidnosti temeljene na zlatu, trenutna
situacija tržišta zlata, te predviñanja kakvu ulogu će zlato imati u budućnosti.
Nakon elaboriranja problematike u prethodnih pet dijelova slijedi Zaključak koji
predstavlja spoznaje do kojih se došlo u znanstvenoistraživačkom radu.
3
2. OSNOVNA OBILJEŽJA ZLATA
U ovom poglavlju analiziraju se osnovna obilježja zlata, polazeći od toga što je zlato,
koje su njegove osnovne fizičke i kemijske osobine, korist koju je imalo u prošlim
vremenima i gdje se danas koristi, kako se mjeri, te formira cijena na tržištu.
2.1. Što je zlato?
Zlato je meki plemeniti metal žute boje koji je za razliku od ostalih metala vrlo otporan
na kemijske utjecaje i rastvara se samo u carskoj vodici i rastvoru kalija. Odlikuje se
visokim sjajem, toplinskom i električnom provodljivošću, rastezljivošću i formiranjem.
Sve otopine kemijske tvari zlata su otrovne.
Zlato kao kemijski element u periodnom sustavu nosi znak Au, atomski redni broj mu je
79, a atomska masa mu je 196,96655. Zlato je prijelazni metal, zastupljen u zemljinoj
kori u količini 1,1*10-3 ppm (dijelova na milijun). U čistom elementarnom stanju je u
obliku zrnaca ili listića kvarcnih stijena. Temperatura taljenja iznosi 1064 stupnjeva
celzija, a temperatura vrenja 2856 stupnjeva celzija. Ima razmjerno malu tvrdoću, ali
veliku gustoću od 19 290 kg/m3, što je 19 puta više od vode, 2.5 puta više od bakra i
skoro 2 puta više od srebra i olova. (Zlatnapoluga.eu, 2010.)
Od prapovijesti do 20. stoljeća, zlato se dobivalo iz zlatonosnog pijeska nastalog
raspadanjem zlatonosnih stijena i naknadnim ispiranjem prirodnim vodama. Danas se
znatan dio zlata dobiva iz takvih stijena, koje se prethodno podvrgavaju drobljenju i
mljevenju. Danas se to izvodi pomoću žive ili cijanidnim postupkom. Prvi od njih
zasniva se na stvaranju amalgama zlata pri miješanju žive i u vodi otopljene rude.
Dobiveni amalgam se zatim podvrgava destilaciji, pri čemu zlato ostane u ureñaju za
destilaciju. Osim izrazite otrovnosti, najveći nedostatak rada sa živom jest nepotpuno
4
izdvajanje zlata, jer se njegovi najsitniji dijelovi slabo otapaju u živi, te ne dolazi do
potpunog iskorištenja rude.
Kod primjene zlata u luksuznim predmetima, uglavnom se legira s drugim metalima,
najčešće sa srebrom, bakrom ili platinom. Nekada se količina zlata u predmetima
izražavala u karatima, koji predstavljaju maseni udio zlata u leguri prema 24-
stupanjskoj skali. To znači da 14-karatno zlato sadrži 14 dijelova zlata na ukupna 24
dijela slitine. Danas se u većini zemalja čistoća zlata izražava u tisućinkama, a najčešće
su slitine zlata finoće 585 (14 karata), 750 (18 karata) i 986, dok se u Indiji koristi i zlato
finoće 913 (22 karata).
Zlato čistoće 24 karata (999/1000) ili više, smatra se investicijskim zlatom i lijeva se u
prigodne poluge. ''Canadian gold maple leaf bullion coin'' mase 100 kilograma,
nominalne vrijednosti od milijun dolara, najčišća je kovanica ikad proizvedena. A
najteža zlatna poluga na Zemlji ima masu od 250 kg. (Wikipedia, 2013.)
2.2. Korist zlata
Zlato kao osnovna valuta ili obrtno sredstvo se danas više ne koristi, ali usprkos tome
banke i dalje drže zlatne rezerve. Iako se cjelokupna količina rezervi zlata smanjuje, u
trezorima centralnih banaka je još uvijek sačuvano 40% svjetskih zaliha zlata. Krajem
sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, dolazi do uvoñenja ''jeftinih'' zlatnih
investicionih kovanica prvo u Južnoj Africi, a kasnije i u drugim zemljama, i počinje
oživljavanje tradicionalnog načina iskorištavanja zlata. Usprkos svemu industrija je
najveći potrošač, ali tu je još i izrada nakita, znanost, znanstveno istraživanje i
medicina.
5
Zlato je postalo sastavni dio materijala u mnogim modernim aplikacijama i ima važnu
ulogu u razvoju industrijske i ekonomske djelatnosti u Europi i ostatku svijeta. Metali i
metalne smjese ostaju i dalje jedan od osnovnih elemenata u procesu industrijske
proizvodnje i za proizvode za svakodnevnu upotrebu. Usprkos novim razvijenim
sintetičkim materijalima, upotreba metala se povećala i još uvijek se povećava.
Zlato je neophodan materijal koji osigurava pouzdanost mnogih proizvoda, od
stomatologije do avio-inženjerstva. Od davnina, kada se zlato koristilo za izradu nakita,
njegove izuzetne osobine i karakteristike omogućavaju široku primjenu u mnogim
industrijskim granama, kao npr. elektronika, medicina, istraživanje svemira itd.
(Zlatnapoluga.eu, 2010.)
2.3. Kako se mjeri?
Zlato sa meri jedinicama SI, u slučaju vrijednosti na grame i kilograme. Osim toga,
tradicionalna jedinica vrijednosti zlata je fina unca (engl. troy ounce), koja je dobila ime
prema jedinici mase koja se koristila u srednjem vijeku na tržnicama u francuskom
gradu Troju. Fina unca je povijesna mjera za plemenite metale, i jednaka je težini od
31,1034768 grama. To važi i kod zlata. Osim težine, kod zlata se mjeri i čistoća,
odnosno finoća. I u ovom slučaju koristi se suvremena metoda, odnos u tisućitim
dijelovima - 999/1000 ili skraćeno 999 ima u sebi 999 dijelova čistog zlata i 1 dio
primjesa, tradicionalne jedinice karata. 1 karat znači 1/24 zlata u leguri, 12 karatna
legura će sadržavati čak 50% zlata, a 24 karatno zlato je čisto zlato. (Zlatnapoluga.eu,
2010.)
Unca zlata je već stoljećima mjera za zlato, a prvi su je počeli upotrebljavati Stari
Rimljani. Unca se toliko čvrsto ukorijenila kao standard, da se zlato za masovno tržište i
6
danas u pravilu odlijeva u različite oblike (zlatnike, zlatne poluge). Ima težinu od
31,1035 grama, odnosno jedne unce, ili u formama od pola unce (15,5517 grama), i
četvrtine unce (7,7759 grama). Preračunavanje cijene zlata iz unci u grame vrlo je
jednostavno. Trenutnu burzovnu cijenu treba podijeliti brojem 31,1034768 i tako se
dobije cijena zlata u gramima. Na primjer, ako je cijena jedne unce zlata 1500 američkih
dolara, cijena jednog grama zlata iznosit će 48,23 dolara. Dakle, 1500 dolara za uncu
podijeljeno sa 31,1034768 jednako je 48,23 dolara za gram zlata ili : cijena unce zlata =
cijena grama zlata x 31, 1034768. (Fxlider, 2012.)
Ukoliko tako dobivenu cijenu želimo pretvoriti u eure, kune ili bilo koju drugu valutu,
potrebno je dobiveni iznos pomnožiti s trenutnim tečajem američkih dolara u odnosu na
valutu u koju pretvaramo iznos. Korištenjem ove jednostavne formule, u svakom
trenutku možemo saznati preciznu informaciju o tome po kojoj se cijeni prodaje ili
kupuje zlato u gramima i u bilo kojoj svjetskoj ili lokalnoj valuti.
Vrijednost nekog plemenitog materijala u uncama izražava samo vrijednost tog metala
bez eventualnih primjesa i nečistoća. Masa nečistoća se oduzima od ukupne mase. Iako
se na internetu cijene zlata mogu naći izražene u eurima ili nekoj drugoj valuti za jedan
gram, treba naglasiti kako se sve službene burzovne cijene zlata, srebra i drugih
plemenitih metala tradicionalno formiraju isključivo u američkim dolarima za uncu, dok
se cijene izražene u ostalim valutama i težinskim mjerama izvode iz te osnovne
jedinične cijene. (Fxlider, 2012.)
7
2.4. Formiranje cijene zlata na tržištu
Cijena zlata na globalnom financijskom tržištu se prati s posebnom pozornošću
burzovnih špekulanata i stručnjaka za investicijska ulaganja. To proizlazi iz činjenice da
je zlato, pored svoje vrijednosti kao robe, interesantno i kao alternativna valuta koja
nema neotuñivu vrijednost. Cijena zlata je visoka onoliko koliko su kupci spremni
platiti za zlato. Cijena zlata bitno utječe na kretanje cijena valuta, a najviše na valute
zemalja čija gospodarska kretanja ovise o zlatu kao robe. Sa druge strane, trgovanje na
meñunarodnom financijskom tržištu prepoznaje zlato kao bitan investicijski instrument.
Zatim, vodeće svjetske valute, poput australskog dolara i kanadskog dolara, nalaze se u
korelaciji sa cijenom zlata na financijskom tržištu. Pored toga i vodeće zemlje
Euroazijskog kontinenta, Kina i Indija, koje bilježe nagli ekonomski rast, sve više
kupuju zlato za potrebe svog gospodarstva, što dovodi do značajne potražnje za zlatom i
povećanja cijene zlata.
Cijena zlata utvrñuje se na tržištu, odnosno, stalnom kupnjom i prodajom zlata dolazi do
formiranja cijene. Tržišna cijena zlata za Europu i cijeli svijet utvrñuje se u Londonu
dva puta dnevno, a izražava se u zlatnim uncama. Zlato se kupuje ispod tržišne cijene ili
po tržišnoj cijeni. Tko ima dovoljno novca i vremena može ulagati u zlato po tržišnoj
cijeni tako da ga kupi danas i da se potom nada kako će za nekoliko mjeseci prodati to
isto zlato po cijeni koja će se tada znatno povećati. Dugoročno gledajući, ulaganje u
zlato po tržišnoj cijeni može biti riskantno jer, u odnosu na vrijeme, cijena zlata se može
povećati, ali može i pasti, pa je tako potrebno jedno neizvjesno vrijeme i velike količine
novca da bi se ostvarili znatni profiti kod ulaganja i kupnje zlata po tržišnoj cijeni.
Stoga je preporučljivo kupovati zlato ispod tržišne cijene, kako bi se doprinijelo
sigurnosti ostvarivanja profita.
8
Poželjno je znati i gdje i kako prodati zlato. Kod zlatnih poluga to može biti vrlo
jednostavno. Moguće ih je kupiti direktno od banke te ih nakon nekog izvjesnog
vremena, i prodati toj istoj banci. Profit se stvara vremenom i čekanjem, jer ulagači
čekaju rast cijene zlata i profitiraju na razlici cijene pri kupnji i prodaji zlata. Ali u zlato
se može ulagati i u vidu starih zlatnika i dukata, u vidu zlatnog nakita te zlata u bilo
kojem pojavnom obliku. Svaka vrsta zlata i svaki oblik zlata može se prodati po tržišnoj
cijeni. (Manager Magazin, 2013.)
Grafikon 1: Cijena zlata u posljednjih 10 godina (izvor: kitco.com)
9
3. VALUTNI SUSTAVI MONOMETALIZMA (ZLATNI STANDARDI)
Po standardu novca razlikuju se novčarski sustavi u prošlosti od sadašnjih novčarskih
sustava. O standardu novca može se govoriti od onog trenutka kad je postupno
napuštena upotreba robnog novca i kad su pojedini izdavači za lokalne ili šire državne
potrebe počeli izdavati novac. Od tog trenutka može se govoriti o novčarskom sustavu,
kao institucionaliziranim novčarskim odnosima, u kojemu su regulirani odnosi u svezi s
emitiranjem i cirkulacijom novca. Za razvoj novca bitna je država, koja autoritetom
vlasti prisiljava pučanstvo na primanje novca što ga ona izdaje kao zakonsko sredstvo
za obavljanje raznih funkcija novca. Kovanje novca i njegovo emitiranje država može
prepustiti drugome. (Mileta, 2001.)
Iako su neke zemlje sredinom 19. stoljeća prešle na monometalizam srebra, ipak je za to
razdoblje karakterističniji monometalizam zlata- tzv. sustav zlatnog standarda. Taj
sustav je prošao nekoliko razvojnih faza, od kojih su tri osobito interesantne, i to sustav
potpune zlatne valute, sustav na bazi zlatnih poluga i sustav na bazi zlatnih deviza.
3.1. Sustav punog zlatnog standarda (Gold coin standard)
O sustavu punog zlatnog standarda govori se onda kada se bez obzira na to koji je novac
u prometu, u svako doba može zamijeniti za zlato i kada su banke dužne od donosioca
iskupiti svoje novčanice isplatom u zlatu. To ne znači da je u prometu samo zlato u
funkciji novca, već su u prometu i druge vrste novca (srebro i papirni novac) koje se bez
teškoća mijenjaju za zlato.
10
U čistom obliku sustav punog zlatnog standarda uvela je Engleska 1816. godine, a
ostale države su slijedile njezin primjer. U Francuskoj je kovanje novca temeljeno na
zakonu iz 1803. godine, koji nominalno uvodi srebrnu valutu, ali dopušta i kovanje
zlatnog novca. Austro-Ugarska ima srebrni novac sve do 1892. godine, kad uvodi zlatni
novac. Njemačka je unificirala različite propise 1871. godine i otada se počeo kovati
zlatni novac njemačkog Reicha. Švedska, Norveška i Danska uvele su zlatni novac
odmah nakon Njemačke, dok je Rusija u promet pustila zlatni novac 1897. s
usporednim kolanjem srebrnog novca. Dolar je kao novčana jedinica u SAD-u uveden
1787. godine i kovao se od zlata i srebra, a zlatni novac je prevagnuo 1837. godine.
U vrijeme zlatnog standarda u prometu se javlja i papirni novac, koji se bez poteškoća
mijenjao za zlatni novac. Sustav punog zlatnog standarda odlikuje se slobodom zamjene
bilo koje vrste novca za zlatni novac te slobodnim izvozom i uvozom zlata. Takoñer je i
meñunarodni sustav plaćanja u to vrijeme bio utemeljen na zlatnom standardu.
Formalna odluka o zlatu kao pričuvi nacionalnih valuta i sredstvu plaćanja u
meñunarodnim gospodarskim odnosima prihvaćena je na sastanku europskih država u
Parizu 1867. godine.
Sustav zlatnog standarda na djelu je do početka Prvog svjetskog rata. Uoči rata države
su suspendirale konverziju novčanica za zlato, što je učinila i Engleska, iako je stotinjak
godina bila glavni zagovornik zlatnog standarda. (Mileta, 2001.)
Osnovne karakteristike sustava punog zlatnog standarda su: a) samo zlatni novac se
smatra pravim valutnim novcem, i definitivnim sredstvom plaćanja; b) državne
novčanice su novčani surogat-fakultativni novac i zamjenjive su za zlato; c) apsolutna
11
sloboda kovanja zlatnog novca za privatni račun; d) apsolutna sloboda uvoza i izvoza
zlata.1
Osnovni problem kod sustava zlatne valute sa zlatom u optjecaju bila je gotovo
permanentna suprotnost izmeñu ograničenosti količine zlata koja se može iskoristiti kao
valutni materijal i sve veće potrebe gospodarstva za novcem. Taj je nedostatak bio
djelomično riješen emisijom novčanica, ali zbog neelastičnosti sustava emisije i
snažnim razvojem ostalih oblika surogatnog novca. Surogatni je novac popunjavao
kanale novčanog optjecaja i u uvjetima stabilnog razvoja omogućavao promet.
Meñutim, u uvjetima krize taj novčani promet dovodio je i sa svoje strane do problema.
Poseban problem u funkcioniranju tog sustava jest neravnomjernost gospodarskog
razvoja različitih zemalja. Nerazvijene i zavisne zemlje nisu bez štete za svoj
gospodarski razvoj mogle održati taj sustav, pa je došlo do postupnog napuštanja tog
valutnog sustava. (Perišin i suradnici, 2001.)
3.1.1. Zlatni standard u Velikoj Britaniji
Zlatni standard u teorijskom obliku nikad nije postojao u praksi, nego je to bio niz
kreditnih sustava koji su se zasnivali na zlatu i bili su meñusobno povezani fiksnim
tečajevima. Standardna mjera za vrijednost bio je zlatnik propisane težine i čistoće.
Vrijednost jedne valute prema drugoj odreñivala se prema zlatu koje je sadržavala.
1 Mehanizam zlatnih točaka: gornja zlatna točka ili točka izvoza i donja zlatna točka ili točka uvoza zlata,
koje su devizni tečaj održavale fiksnim.
12
Britansko Carstvo označavalo je razdoblje izmeñu 18. i 20. stoljeća u kojem je bila
najveća politička sila svijeta. Velika Britanija je priznala zlatni standard 1816. godine i
sistem je djelovao sve dok je meñunarodna trgovina slijedila promjene na tržištu.
Upravo se na zlatnom standardu i slobodnoj trgovini zasnivao prvi meñunarodni
privredni sistem Britansko Carstvo, tzv. Pax Britannica. Za stvarni optjecaj zlatnici su
bili nepodesni, pa su zamijenjeni čekovima i banknotama. Po Zakonu o bankarstvu
1844. Engleska banka je dobila monopol za izdavanje banknota i otad nadzire
gotovinske rezerve svih banaka.
Razdoblje izmeñu dva Svjetska rata od 1918. do 1939. dočekalo je raspad stupova
prvog meñunarodnog sistema - zlatnog standarda i slobodne trgovine. Velika Britanija
je opet 1925. uvela zlatni standard, ali on više nije bio u svom "čistom obliku" kao prije
prvog svjetskog rata. Mnogo zemalja je odlučilo da kao monetarnu rezervu drži tuñu
valutu, a ne zlato. London i New York su morali držati velike zlatne rezerve da bi se
osigurali ako slučajno doñe do iznenadnih potraživanja od strane drugih zemalja koje su
kao rezervu držale valutu SAD-a i Velike Britanije.
Novi svjetski novac, tzv. valuta sa zlatnim standardom, nije dugo trajao i postalo je
jasno da u svijetu nema dovoljno zlata da se podmiri stalni porast svjetske trgovine te da
su rezerve zlata neravnomjerno rasporeñene da bi mogle poslužiti monetarnim
ciljevima. Velika Britanija je 1931. opet morala napustiti zlatni standard te je zlato
moralo napustiti mjesto koje mu je dotada pripadalo u meñunarodnoj privredi.
Ekonomisti i državnici su uvidjeli da zlatni standard ne može biti prihvatljivi instrument
jer bi u tom slučaju zemlja koja zapadne u deficit trgovačke bilance morala početi
smanjivati uvoz, a s time i zaposlenost i opću privrednu aktivnost da bi na kraju gubila
još i zlato. A zemlje koje su nekada imale uravnoteženu trgovačku bilancu su mogle
13
ostati uskraćene za izvoz pa bi im se smanjila privredna aktivnost i zaposlenost.
(Wikipedia, 2012.)
3.1.2. Bimetalizam i monometalizam
O bimetalizmu se govori onda kada funkciju novca obavljaju dvije kovine- zlato i
srebro. U prvo vrijeme tu funkciju obavljaju usporedno ili povremeno s prevagom ili
srebra ili zlata, da bi na kraju dominiralo zlato. Kada zlato preuzima isključivu funkciju
prave novčane robe, to se naziva monometalizmom, odnosno zlatnim monometalizmom.
Obrnuto, kad srebro obavlja isključivo funkciju novca, govorimo o srebrnom
monometalizmu.
Bimetalizam se razvio iz sustava paralelne valute, u kojem novčane funkcije obavlja
više vrsta novca. Odnos izmeñu njih u početku se utvrñivao slobodno, a kasnije su to
države regulirale zakonom. O sustavu paralelne valute govorimo kad se u nekoj državi
upotrebljavaju različite vrste novca i kad relacije meñu njima nisu stalne. Dvojna valuta
se razlikuje od paralelne time što su odnosi izmeñu zlatnog i srebrnog novca zakonom
utvrñeni i nisu nestalni kao kod paralelne valute, gdje se njihova relacija utvrñuje prema
cijenama tih kovina na tržištu.
Francuska je 1803. godine zakonom utvrdila relaciju izmeñu zlata i srebra u omjeru
1:15,5, a u SAD-u je to utvrñeno 1792. Bilo je dopušteno kovanje zlatnog i srebrnog
novca u omjeru 1:15. Taj se omjer kasnije narušavao zbog različitih razloga, a na kraju
je Francuska obustavila kovanje srebrnog novca 1878. Time je bimetalizam napušten, a
uveden je zlatni monometalizam. (Mileta, 2001.)
14
3.2. Zlatnopolužni standard (Gold bullion standard)
O sustavu zlatnopolužnog standarda govori se onda kada se novac, koji obavlja funkciju
prometnog sredstva, može zamijeniti za zlato. Zlato više nije u prometu u funkciji
novca. U prometu su papirni ili drugi novac, ali se on može zamijeniti za zlatnu polugu
u odgovarajućoj banci. U usporedbi sa zlatnim standardom i kod zlatnopolužnog
standarda novac koji zamjenjuje zlato u prometu iskazuje se u zlatu. Zlatne poluge
pokazuju koliko se može dobiti novčanih jedinica novca koji je u prometu.
Zlatnopolužni standard slijedi puni zlatni standard, koji je uoči Prvog svjetskog rata bio
suspendiran i sve vrijeme rata nije bio u funkciji. Nakon rata pokušavao se nanovo
uspostaviti zlatni standard u punom opsegu, ali brzo su se osjetile opasnosti tezauracije
zlata i sukladno tome povećane cirkulacije papirnog novca. Drugim riječima, držaoci
papirnog novca mijenjali su taj novac za zlato i zlato su povlačili iz prometa.
U zlatnopolužnom standardu, bez obzira na to što zlato nije neposredno u prometu,
čvrsta je relacija izmeñu jedinice novca u prometu i količine zlata koja je zakonom
označena za tu novčanu jedinicu. Po istom se načelu usporeñuje novac dviju ili više
država, pa se preko relacije za zlato i njegovu zastupljenost u jedinici novca lako
utvrñuje u kojem se omjeru mijenjaju. Omjerni broj po kojem se iskazuje zastupljenost
zlata u jedinici jedne vrste novca i preko kojeg se usporeñuje sa zastupljenošću zlata u
drugoj vrsti novca naziva se paritet novca.
Gospodarski problemi nakon Prvog svjetskog rata, odnosno velika gospodarska kriza s
početka tridesetih godina 20. stoljeća, definitivno narušavaju vezu izmeñu zlata i novca,
i papirni novac postupno dobiva prevagu. Posebno to dolazi do izražaja u godinama kad
15
su vodeće države zabranile konverziju novca u zlatne poluge, najprije u unutarnjem
prometu, a zatim i u meñunarodnim odnosima. (Mileta, 2001.)
3.3. Zlatnodevizni standard (Gold exchange standard)
Sustav u kojem se novčanice neke države mogu zamijeniti za novčanice druge države,
koje su pokrivene zlatnom valutom ili valutom zlatnih poluga, zove se zlatnodevizni
standard. Pojedinačno se zlatnodevizni standard primjenjuje od sredine 19. stoljeća, a
šire po preporuci Meñunarodne financijske konferencije održane 1922. godine u
Genovi. Konferencija se bavila problemom oporavka nacionalnih gospodarstava u
godinama nakon rata, a u sklopu toga i pitanjima meñunarodnog sustava plaćanja. Za
ponovno uvoñenje zlatnog standarda posebno se zalagala Engleska, koja je time
nastojala ojačati englesku funtu za meñunarodna plaćanja, od čega je očekivala
odreñene koristi.
Uz zlatnodevizni standard vezane su valutne zone. O valutnoj zoni govorimo onda kad
više država, ili barem dvije države, upotrebljavaju valutu jedne od njih za obračun svih
meñusobnih gospodarskih transakcija. Obično je to valuta one države u zoni koja je
najstabilnija, a za vrijeme zlatnodeviznog standarda valuta one članice koja se može
zamijeniti za zlato.
Iskustva zlatnodeviznog standarda pokazala su da se zlato koje nije neposredno u
prometu kao novac može mnogo bolje iskoristiti u novčarskoj sferi. Drugim riječima,
ista količina stvarne novčane robe može poslužiti za emitiranje više novčanih jedinica,
pa se tako bolje mogu zadovoljavati potrebe za novcem. Problem je u tome što se to
može zloupotrijebiti i emitirati više novca nego što je to objektivno potrebno. (Mileta,
2001.)
16
3.4. Brettonwoodski valutni sustav
Nakon Drugog svjetskog rata pojavljuje se poseban oblik zlatnodeviznog standarda koji
je dobio ime po gradu Bretton Woodsu, u saveznoj državi New Hampshire u SAD-u, u
srpnju 1944. godine, gdje je održana meñunarodna valutna konferencija. Konferenciji su
prisustvovali predstavnici 44 države, njome je zaključeno osnivanje dviju
meñunarodnih organizacija; Meñunarodni monetarni fond i Meñunarodna banka za
obnovu i razvoj. Meñunarodni monetarni fond dobio je dvije zadaće. Prva je bila
odobravanje posebnih kredita članicama za stabilizaciju nacionalnih valuta, a na drugoj
strani utemeljenje valutnog sustava posebnim sporazumom, koji je poznat kao
brettonwoodski sporazum.
Sukladno ovom sporazumu valute članica sporazuma stavljene su u odnos prema
dolaru, a dolar je bio vezan za zlato u fiksnom odnosu. Američka valuta je tako postala
centralna valuta sporazuma, a vezanost valuta članica sporazuma za dolar omogućavala
je svakodnevnu usporedivost svih valuta. Brettonwoodski sustav funkcionirao je više od
dvadeset godina i za to je vrijeme svjetska privreda doživjela veliku ekspanziju.
Monetarne vlasti SAD-a bile su dužne otkupiti dolare zlatom kad god im je neka od
članica ponudila dolare na otkup, i to po fiksnom tečaju od 35 dolara za uncu zlata.
Početkom 60-ih godina nastali su problemi kad se osjetilo da se s dolarom nešto dogaña,
zbog čega se tražio otkup dolara od američke vlade. Posljedica je bila ubrzana isplata
zlata za dolare, što je smanjilo zlatne pričuve i prijetilo da se trezor američke vlade
isprazni. 1971. godine nastupila je devalvacija dolara, što znači da je cijena unce zlata
povišena sa 35 na 38 dolara, i odlukom američke vlade ukinuta je zamjena dolara za
zlato. Tom devalvacijom dolara valutni odnosi se nisu smirili, a naftna kriza na
svjetskom tržištu uzrokovala je drugu devalvaciju početkom 1973. godine. Cijena unce
zlata se povećala sa 38 na 42 dolara, da bi SAD u ožujku iste godine napustile ulogu
17
koju su preko dolara imale u meñunarodnim valutnim odnosima, i njihova valuta je
počela plivati prema drugim valutama. (Mileta, 2001.)
3.4.1. MMF
Meñunarodni monetarni fond osnovan je 27. prosinca 1945. radi unapreñivanja
meñunarodne monetarne suradnje i meñunarodne trgovine te stabilnosti meñunarodnih
novčarskih odnosa. Fond su osnovale 44 zemlje, a danas je u njegovu članstvu 184
zemalja. Kapital fonda je u visini 188 milijarde dolara. Fondom upravlja Odbor
guvernera, Izvršni odbor i glavni direktor. Davanje kredita za stabilnost nacionalnih
valuta članica i za prevladavanje platno-bilančnih teškoća glavna je operativna zadaća
zaklade. (Mileta, 2001.)
Tri su glavna područja aktivnosti: promatranje, financijska i tehnička pomoć. Nadzor se
sastoji od procjene propisa o novčanoj razmjeni zemalja članica s obzirom na uvjerenje
kako jaka i dosljedna ekonomska politika vodi stabilnom deviznom tečaju, te pogoduje
rastu i razvoju svjetske ekonomije. Financijska pomoć uključuje kredite i zajmove
članicama MMF-a s platnom bilancom koja podupire politiku prilagodbe i reforme. A
tehnička pomoć se sastoji u tome da MMF pruža stručnu pomoć članicama pri
kreiranju financijske i provedbu monetarne politike, osnivanju institucija, dogovorima s
MMF-om, te statističke podatke.
Razvoj Fonda možemo pratiti kroz dva perioda. U prvom periodu ciljevi MMF-a bili su:
• Omogućiti ekspanziju uravnoteženog rasta meñunarodne trgovine i time
doprinijeti povećanju i održavanju visoke razine zaposlenosti i visoke razine
realnog dohotka
• Učvrstiti stabilnost deviznih tečajeva;
18
• Uspostaviti multilateralni sistem plaćanja tekućih transakcija;
• Na osnovu mogućnosti korištenja sredstava Fonda za korekcije platnobilančnih
neravnoteža, uspostaviti povjerenje meñu zemljama članicama u pogledu
dugoročne meñunarodne monetarne stabilnosti.
Drugi period započinje i traje do danas kada MMF početkom 70-ih godina 20. stoljeća
zapada u najveću krizu. Odljev kratkoročnog dolarskog kapitala u inozemstvo i
održavanje visoke stope inflacije u SAD-u izazvalo je brojne špekulacije na štetu
američkog dolara. Predsjednik SAD-a je 15. kolovoza 1971. godine objavio ukidanje
konvertibilnosti dolara u zlato i uvoñenje dodatnog poreza na sav uvoz u SAD. Tim
činom je prestao funkcionirati meñunarodni monetarni sistem na principima
ustanovljenim u Bretton Woods-u. (Wikipedia, 2013.)
3.4.2. Svjetska banka
Svjetska banka zbirni je naziv za Meñunarodnu banku za obnovu i razvoj,
Meñunarodnu financijsku korporaciju i Meñunarodno udruženje za razvoj, koji djeluju
kao specijalizirane ustanove Organizacije ujedinjenih naroda.
Meñunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD) osnovana je 27. prosinca 1945.,
ratifikacijom ugovora o osnivanju, prihvaćenog na Brettonwoodskoj konferenciji.
Sjedište je u Washingtonu i okuplja članice UN-a. Banka čvrsto surañuje s
Meñunarodnom financijskom korporacijom i meñunarodnim udruženjem za razvoj. Ima
tri vrste ciljeva. Prva skupina ciljeva odnosi se na pružanje pomoći pri obnovi i razvoju
zemalja članica investiranjem glavnice u proizvodne namjene. Druga skupina ciljeva
odnosi se na poticanje privatnih stranih glavnica. Treća skupina ciljeva odnosi se na
unapreñenje meñunarodne trgovine i meñunarodnog investiranja.
19
Početna glavnica osigurana je udjelom država članica u visini deset milijardi dolara,
podijeljenih na sto tisuća dionica, svaka u vrijednosti sto tisuća dolara. Glavnica je
dosad više puta uvećavana. Banka daje kredite državama članicama, njihovim političko-
teritorijalnim jedinicama ili privatnim poduzetnicima. Osim kredita, pruža usluge iz
područja tehnike novčarskog poslovanja. Na kredite uzima kamate i za manje razvijene
članice uz povoljan kamatnjak. Bankom upravlja Odbor guvernera, Izvršni odbor i
predsjednik.
Meñunarodna financijska korporacija (IFC) osnovana je 1956. godine. Ona angažira
privatne investitore i potiče ih na financiranje privatnih poduzeća u zemljama
članicama. Za razliku od Meñunarodne banke za obnovu i razvoj, svoje investicije
pokriva garancijama države.
Meñunarodno udruženje za razvoj (IDA) osnovano je 1960. godine. Zadaća udruženja
je unapreñivanje gospodarskog razvoja u manje razvijenim područjima svijeta,
stavljajući im na raspolaganje financijska sredstva za podmirivanje bitnih potreba
razvoja, uz uvjete povoljnije od uobičajenih na tržištu kapitala. Da bi članica dobila
kredit od udruženja mora biti ispod ''plafona siromaštva''. To znači da ima GNP po
stanovniku manji od 400 dolara. (Mileta, 2001.)
20
3.4.3. SDR-specijalna prava vučenja
Specijalna prava vučenja rezervirana su za meñunarodne obračune, plaćanja i
potraživanja, ali ako je stabilnost tog novca značajna, koristi se i za unutrašnje
transakcije, pa tako neke banke razvijenih država i depozite pučanstva preračunavaju u
taj novac.
Formalna odluka o kreiranju specijalnih prava kupnje donesena je na zasjedanju
Meñunarodnog valutnog fonda u Rio de Janeiru 1967. godine. Odluka je postala
pravovaljana dvije godine poslije. Tada je podijeljeno ukupno 9,5 milijardi dolara
specijalnih prava kupnje. Kasnije je podijeljeno još 12 milijardi dolara, što znači da je
ukupno emitirano 21,5 milijardi dolara specijalnih prava kupnje.
SDR nemaju fizički oblik, to je računski novac i preko posebnog sustava mogu se
zamijeniti za novac bilo koje članice Fonda. Tim novcem se može kupovati drugi
novac, pa članica Fonda može nabaviti novac druge države koji joj je potreban. No to
pravo kupnje nije neograničeno. Ograničava ga visina SDR-a s kojom članica raspolaže,
i nakon odreñenog vremena posuñeni novac mora vratiti. Novokreirani novac je imao
od početka stabilnu vrijednost. Njegova se stabilnost u početku osiguravala vezivanjem
za zlato preko dolara, u službenom paritetu kako je funkcionirao cijeli brettonwoodski
sustav. Zbog toga se za oznaku tog novca upotrebljavao pojam ''papirno zlato''.
Raspadom brettonwoodskog sustava vrijednost SDR-a utvrñivala se ''košarom valuta'',
koju su činile valute šesnaest država članica Fonda, čija je meñunarodna trgovina bila
veća od jedan posto. Danas se vrijednost SDR-a utvrñuje sustavom košare pet valuta
najrazvijenijih država u svijetu. Na odreñivanje vrijednosti SDR-a preko pet valuta
razvijenih država prešlo se 1981. godine i svake četvrte godine provodi se eventualna
korekcija valuta zastupljenih u košari. U prvoj košari bile su dolar, marka, jen, francuski
franak i funta. (Mileta, 2001.)
21
3.5. Klasični sustavi emisije i pokrića novčanica
Zlatni standard, bez obzira na to da li je riječ o sustavu sa zlatom u optjecaju, o sustavu
zlatnih poluga, ili sustavu zlatnih deviza već po svojoj logici ograničava i mora
ograničavati emisiju novčanica. Monetarna politika u suvremenom smislu riječi tu ne
postoji već su novčana kretanja odreñena kretanjem zlata.
3.5.1. Teorije emisije i pokrića novčanica
Oko pitanja emisije novčanica, tj. sustava njihovog pokrića, vodile su se velike
rasprave, u vezi kojih je potrebno spomenuti dvije teorije što su imale velik utjecaj u
praksi, a to su Currency Principle i Banking Principle.
Currency theory je monetarno-teorijski pravac po kojem se u prvoj polovici 19. stoljeća
u Engleskoj zastupalo mišljenje da sve novčanice u optjecaju moraju imati potpuno
pokriće u zlatu osim odreñenog kontingenta koji se unaprijed odreñuje zakonom. Ako je
u optjecaju previše novca tj. zlatnika ili novčanica koje ga predstavljaju, dolazi do rasta
cijena, porasta uvoza robe i odljeva zlata iz zemlje čime se po logici zlatnog standarda
automatski regulira visina cijena i potrebna količina novca u optjecaju. Prema toj teoriji
je ureñeno izdavanje novčanica i organizirana Bank of England Bankovnom poveljom
iz 1844. poznatom kao Peelov zakon.
Banking school je takav monetarno-teorijski pravac po kojem se u prvoj polovici 19.
stoljeća u Engleskoj zastupalo mišljenje da sve novčanice u optjecaju ne moraju imati
potpuno pokriće u zlatu, već i u kratkoročnim mjenicama. Izdavanje novčanica je
bankarski posao kao i svaki drugi i njihov obujam odreñuju cijene, a ne obratno. Nakon
22
obavljenog kreditnog posla mjenice se iskupljuju novcem koji se vraća u banku, a
smanjuju je u optjecaju pa njihovo izdavanje treba ograničavati s obzirom na
proizvodnju, prodaju itd. (Perišin i suradnici, 2001.)
3.5.2. Sustavi emisije i pokrića novčanica
Poznata su četiri osnovna tipa emisije i pokrića novčanica, koji su se razvili s istom
svrhom, a ta je spriječiti prekomjerno izdavanje novca:
a) engleski sustav direktnog kontingentiranja- u kojemu je predviñeno 100%-tno
pokriće u zlatu, osim odreñenog kontingenta koji može biti nepokriven. Nepovoljne
posljedice tog sustava osobito su se očitovale u vrijeme ekonomskih kriza i odljeva
zlata. Tada se novčani optjecaj stezao, te je bilo na raspolaganju manje sredstava za
kreditiranje onda kad se naviše tražilo.
b) francuski sustav maksimiranja novčanog optjecaja- u kojemu zakonodavac odreñuje
samo gornju granicu novčanog optjecaja. Prednost je tog sustava u tome što optjecaj
novčanica nije vezan za zlatnu rezervu i fluktuacije u meñunarodnom kretanju zlata, te
je više usklañen s potrebama, čime se ujedno mijenjao postotak zlatnog pokrića
c) sustav kvotnog ili postotnog pokrića- koji je kompromis prethodno navedenih sustava
kojima se želi izbjeći krutost direktnog kontingentiranja i neograničena sloboda emisije
kod sustava maksimiziranja
d) sustav indirektnog kontingentiranja-koji je sličan sustavu direktnog kontingentiranja,
ali se moglo ići za većim iznosom nepokrivenog dijela, uz oporezivanje. (Perišin i
suradnici, 2001.)
23
3.6. Slom zlatnog standarda
Prvi svjetski rat znatno je izmijenio valutnu sliku svijeta. On je doveo do kraja zlatnog
standarda, koji je još neko vrijeme postojao u drugim oblicima, a tijekom velike
svjetske ekonomske krize 30-ih godina 20. stoljeća doživljava novi strahovit udar, te s
Drugim svjetskim ratom definitivno nestaje. Velika ekonomska kriza, koja je započela
slomom burze u New Yorku, završila je period pokušaja povratka na zlatni sustav iz
doba prije I. svjetskog rata. Kriza je istaknula alternativu: ne dirati u zlatni standard i
time otvoriti put deflaciji ili odbaciti zlatni standard i ići za zadržavanjem razine cijena
u zemlji.
Sustav zlatnog standarda bio je završna faza u razvitku jedinstvenog svjetskog
monetarnog sustava klasičnog kapitalističkog tipa – sustava slobodne konkurencije.
Automatizam čvrstih tečajeva zasnovan na slobodnom kretanju robe, zlata i kapitala,
slobodnom formiranju cijena i nadnica, te na neograničenoj konvertibilnosti nacionalnih
valuta, odgovarao je jednoj etapi razvoja svjetskog gospodarstva, zasnovanoj na
apsolutnom poštivanju zakona slobodne konkurencije.
Dugoročne promjene u strukturi svjetske privrede i u odnosima društveno-političkih
snaga tijekom 20. stoljeća došle su do svog izražaja u institucionalnoj promjeni na
području monetarne sfere, što se očitovalo u slomu i napuštanju nekada jedinstvenog
svjetskog monetarnog sustava temeljenog na zlatu. Slom te institucije značio je
povijesnu prekretnicu od tradicionalnog kapitalizma ka državnom kapitalizmu i
intervencionizmu u svjetskom gospodarstvu. (Perišin i suradnici, 2001.)
24
4. ZLATO U MEðUNARODNOM MONETARNOM SUSTAVU
U meñunarodnom monetarnom sustavu zlato ima nekoliko uloga; a) sredstvo
utvrñivanja pariteta nacionalnih valuta, b) sredstvo za financiranje platne bilance i c)
osnovni izvor meñunarodne likvidnosti. Zlato je na najbolji mogući način vršilo
funkciju novca kao prometnog i platežnog sredstva zbog toga što je njegova
vrijednost relativno visoka i troškovi čuvanja niski što je bilo povoljno za
meñunarodni platni promet. Zlato je trajno i ne gubi na vrijednosti i zbog toga je
stoljećima bilo priznato u platnom prometu. Monetarne vlasti većine svjetskih
zemalja rado drže zlato kao rezervu jer se njime podmiruju meñunarodne obveze,
financira se platna bilanca s inozemstvom i održava se tečaj domaće valute. Potražnja
za zlatom je u neprekidnom kontinuitetu jer daje osjećaj moći i sigurnosti, usprkos
gospodarskim krizama, ratovima i ostalim negativnim utjecajima. (Stojanov, 2000.)
4.1. Stvaranje svjetskog monetarnog sustava zasnovanog na zlatnom standardu
Razdoblje 19. stoljeća proteklo je bez većih ratova, i to je bio period industrijske
revolucije, povećanja meñunarodne trgovine i tokova kapitala. Nacionalni monetarni
sustavi dijelili su se na tri bloka. Zlatni blok (Velika Britanija i Portugal), srebrni
blok (Njemačka, Austrija, Nizozemska, Danska, Norveška, Švedska, Meksiko, Kina,
Indija i Japan), i bimetalni blok (Francuska, Belgija, Italija, Švicarska i SAD). U
svakom bloku postojala je stabilnost deviznih tečajeva, što znači da je bila jaka
stabilnost deviznih tečajeva valuta izmeñu blokova. Odnos cijene srebra prema zlatu
sve do 1870. godine bio je u razmjeru 15,5:1 zahvaljujući fiksnoj cijeni oba metala.
Ovaj meñunarodni monetarni sistem prestao je postojati nakon 1870 g. Nakon te
godine Njemačka i SAD prešle su na zlatnu polugu, dok su Francuska, Belgija,
Švicarska, Italija i Grčka napustile bimetalizam u korist zlata. Kada su Japan i Rusija
prihvatili zlatnu polugu i konvertibilnost svojih valuta u zlato, nastao je svjetski
monetarni sistem zlatnog standarda.
25
Iako je veći dio perioda zlatnog standarda protekao u 19. stoljeću, njegovo trajanje
do 1913. godine, pokušaji ponovnog uspostavljanja izmeñu I. i II. Svjetskog rata i
uvoñenje zlatno-deviznog standarda, ostavili su trag u evoluciji meñunarodnih
monetarnih odnosa 20. stoljeća.
Stabilnost zlatnog standarda bila je zasnovana na vezanosti nacionalnih ponuda
novca za zlatnu polugu, i cjelokupne svjetske ponude novca za raspoložive količine
zlata u svijetu. Konstantna ponuda novca uz rastuću proizvodnju dovela je do blagog
dugoročnog pada cijena. S obzirom da su sve valute bile vezane za zlato i nije bilo
inflacije, meñuvalutni odnosi bili su stabilni jer su se kretali u uskom rasponu izmeñu
uvozne i izvozne zlatne točke. Ovakav sistem je bilo moguće održavati jer su u
tadašnjim državama svi potencijalni ciljevi ekonomske politike bili podreñeni
održavanju konvertibilnosti valute u zlato. Fleksibilnost plaća i cijena je nametnuta i
činila je osnovu prilagoñavanja platne bilance. (Stakić, 2012.)
S vremenom su mnoge zemlje ulogu zlata počele zamjenjivati papirnim novcem po
fiksnoj cijeni konverzije papirnog novca u zlato. Papirni novac je tako postao
punovrijedno platežno sredstvo i monetarne vlasti su stvorile takvu monetarnu
politiku koja se temelji na proizvodnji novca u toj količini da zadovolji domaće
potrebe. Na taj način zlato je eliminirano iz prometa i centralne banke su ukinule
konverziju domaće valute za zlato.
Prije I. svjetskog rata i u razdoblju izmeñu dva rata pojavljivala se konstantna
nestašica zlata, i to zbog visokih troškova proizvodnje i nemogućnosti proizvodnje u
neograničenim količinama i sve dinamičnijim rastom cijena ostalih roba. 1934.
godine utvrñen je novi paritet za zlato od 35 dolara za finu uncu. To povećanje cijene
zlata od strane predsjednika Roosvelta nije bilo u cilju rješavanja problema svjetske
oskudice zlata, već ubrizgavanje dodatnog impulsa da se krene iz faze depresije u
26
fazu prosperiteta. Nova cijena zlata postala je zanimljiva proizvoñačima, a
destimulirala je potražnju. Stoga se višak ponude zlata prelijevao u trezore centralnih
banaka. U tom slučaju su se povećale zalihe zlata u SAD-u sa 7 na 20 milijardi
dolara 1939. godine. ( Stojanov, 2000.)
4.2. Uloga brettonwoodskih institucija
Problem oskudice zlata ponovno se javlja nakon II. Svjetskog rata kada se
raspravljalo o uvoñenju mehanizma koji bi zamijenio napušteni zlatni standard.
Glavni pregovarač bio je J. M. Keynes. Predlagao je stvaranje svjetske centralne
banke (MMF) koja bi emitirala svjetski novac ''bancor'' koji bi imao ulogu svjetske
rezervne valute. Nacionalne valute bi svoje paritete izražavale u odnosu na tu valutu,
a ona bi se emitirala na osnovi usuglašene politike u skladu sa potrebama tokova u
svjetskoj privredi. Time bi se izbjegla deflatorna situacija nedostatka zlata u zlatnom
standardu i izbjeglo bi se da emisionu dobit prisvoji zemlja rezervne valute.
Američki plan bio je zasnovan na pokušaju da se modificira raniji zlatno- devizni
standard. Modifikacija je podrazumijevala da dolar postane ključna rezervna valuta,
da jedino dolari SAD-a imaju obvezu konvertirati dolar u zlato po fiksnoj cijeni od
35 dolara za uncu, a da sve druge valute izražavaju svoj paritet i održavaju
konvertibilnost u tekućim transakcijama u odnosu na dolar i meñusobno. S obzirom
da je odnos dolara i zlata bio fiksan, i tečajevi ostalih valuta bili su fiksni.
Keynes je predlagao osnivanje Meñunarodne klirinške unije koja bi stvarala
meñunarodnu likvidnost na način koji bi bio sličan kreiranju novčane mase. Meñutim
White-ov plan je bio bliži pravilima zlatnog standarda sa fiksiranjem deviznih
tečajeva. Predviña osnivanje meñunarodnog stabilizacijskog fonda čija bi se sredstva
formirala na čelu kvota, a davale bi pravo na odreñeni broj glasova u Skupštini i
pravo na otkup sredstava radi otklanjanja neravnoteže u platnoj bilanci. Plan je na
27
kraju i usvojen 1944. godine u Bretton Woodsu na meñunarodnoj konferenciji, time
i je nastao Brettonwoodski meñunarodni monetarni sustav od kojeg se očekivalo da
olakša punu zaposlenost i stabilnost cijena uz održavanje ravnoteže u meñunarodnoj
trgovini. Umjesto svjetske centralne banke sa svjetskom valutom ''bancor'', formiran
je MMF sa zadatkom da nadzire sustav fiksnih deviznih tečajeva i konvertibilnost
valuta u tekućim transakcijama zemalja članica, kao i da kratkoročnim sredstvima
pomaže financiranje i prilagoñavanje platnobilančnih neravnoteža. (Stakić, 2012.)
4.3. Početni rezultati MMF-a
Poslije završetka rata osiromašene europske zemlje koje su ujedno bile članice
MMF-a, imale su veliku potrebu za uvozom. Razlika izmeñu uvoza i izvoza bila je
velika i bilo je jasno da će trebati dosta vremena kako bi se došlo do njihove
ravnoteže. Keynes se u Bretton Woodsu zalagao za to da obujam MMF-a bude
dovoljno velik kako bi se ta razlika mogla pokrivati. Meñutim, brojni delegati i
političari SAD-a nisu odobravali iznose koji bi za to bili potrebni, tako da je u
Bretton Woodsu prevladalo američko stajalište. U slučaju kad se novac morao
pronaći zatraženo je od Kongresa da se on odobri, što je na kraju i učinjeno. Tada je
Velika Britanija dobila zajam od 3,75 milijardi dolara na osnovu anglo-američkog
financijskog sporazuma 1945. godine. MMF je tih godina ostao bez većeg utjecaja
zbog relativno skromnih sredstava.
Sredinom 50-ih godina europska privreda se potpuno oporavila, i izvoz je ponovno
bio u razmjernom odnosu s uvozom, a MMF je pomalo dobivao na većem utjecaju.
Činilo se da se pronašla zamjena za zlato. Potpuna konvertibilnost valuta
industrijskih zemalja, uklanjanje teškoća pomoću MMF-a i povremena povećana
usklañivanja valuta, mnogima su davali dojam da su meñunarodni monetarni
problemi riješeni. Ako su rezerve centralne banke neke zemlje bile prihvatljive za
28
neku drugu zemlju, a nisu bile dovoljne, ta bi se zemlja obratila za pomoć MMF-u.
On bi joj dao zlato ili neku drugu valutu pomoću koje bi svojoj valuti pružila
potrebnu podršku. U tom slučaju ta bi zemlja morala položiti kao garanciju
ekvivalentan iznos u vlastitoj valuti. Visinu iznosa koja se mogla pozajmiti od MMF-
a odreñivala je kvota. Progresivna stopa povećanja kamata za takav kredit stimulirala
je svaku zemlju da što prije okončaju okolnosti koje su je natjerale da uzme zajam.
Meñutim, zajam je omogućavao izlaženje iz takve situacije, a to je bilo povećanje
poreza, smanjenje državnih izdataka i povećanje kamatnih stopa. Misija MMF-a je
došla je do odreñene faze strogoće. Npr. kada u nekoj zemlji problemi neravnoteže
platne bilance nisu bili rješivi, zemlji bi se dopustilo da provede jednokratnu
devalvaciju valute u odnosu na zlato ili neku drugu valutu, ali nije smjela biti veća od
10%. A ako je valuta neke zemlje bila podložna deprecijaciji tada se ništa ne bi
izmijenilo. (Stakić, 2012.)
4.4. Dolar kao svjetska rezervna valuta
Problem oskudice zlata bio je još više vidljiv nakon 1950. godine. Zalihe zlata u
SAD-u od 24 milijarde dolara 1949. godine pale su 1960. na 8 milijardi dolara. U
meñuvremenu je došlo do redistribucije zlata izmeñu centralnih banaka, i trebalo je
osigurati nesmetano odvijanje svjetskog platnog prometa. Monetarna vrijednost zlata
nije bila dovoljna, te je cijena zlata počela rasti pa tako i potražnja. Centralne banke
su 1965. godine bile prisiljene prodati 50 milijuna dolara iz zlatnih rezervi kako bi
osigurale cijenu zlata. A 1967. godine prodano je 1,6 milijardi dolara. U tom slučaju
bila je vidljiva opasnost od monetarne krize. Izlaz iz krize pokušao se pronaći u
razdvajanju privatnog od službenog tržišta zlata. Centralne banke su se pridržavale
fiksne cijene zlata od 35 dolara, dok je cijena na privatnom tržištu mogla varirati.
Niža cijena zlata značila je špekulaciju postizanja visokog profita i mogućnost
gubitka. Pri tome je zlato gubilo na povjerenju i veća atraktivnost kao sredstvu
meñunarodnog novca pridavala se dolaru. (Stojanov, 2000.)
29
Po završetku II. Svjetskog rata rasla je potražnja američke industrijske i
poljoprivredne robe. Američka tehnologija postala je superiorna. Za dolare se moglo
dobiti sve što je drugim zemljama bilo najpotrebnije, od opreme, tehnologije, oružja i
hrane, pa sve do toga da se sa stajališta meñunarodnih monetarnih odnosa mogla
dobiti bilo koja nacionalna valuta. Zbog toga je dolar svugdje bio prihvaćen,
monetarne vlasti držale su svoje monetarne rezerve u dolarima i u toj valuti su
izražavale vrijednost nacionalnog novca.
Brettonwoodski sistem fiksnih deviznih tečajeva u poslijeratnom periodu bio je
zasnovan na razmjenjivosti dolara za zlato po fiksnom odnosu 35 dolara za uncu
zlata. Ova obveza FED-a odnosila se samo na centralne banke drugih zemalja, a ne
na subjekte privatnog tržišta kapitala. Valute ostalih zemalja bile su fiksirane u
odnosu na dolar. Da bi se postigla meñunarodna likvidnost, SAD su emitirale dolare,
a ostatak svijeta je prihvaćao dolare kao devizne rezerve. Centralne banke drugih
zemalja mogle su uvijek kod FED-a dolare zamijeniti za zlato. Ovo je rezultiralo da
je SAD imao trgovinske deficite, a ostatak svijeta suficite. Na jednoj strani je rasla
američka potrošnja tako što je deficit pokrivan emisijom dolara, a na drugoj strani se
nagomilavao iznos dolara u posjedu centralnih banaka ostatka svijeta.
Svijet se tako počeo suočavati sa viškom dolara koji nije bio pokriven zlatnim
rezervama SAD- a po fiksnom tečaju od 35 dolara. Fiksni tečaj je sprječavao SAD za
devalvacijom dolara kako bi povećale izvoz, tako da se povećavao trgovinski deficit.
Rastuća meñunarodna pokretljivost kapitala otežavala je održavanje fiksnog odnosa
izmeñu dolara i ostalih valuta. Odsustvo budžetskog ograničenja ostavilo je
mogućnost SAD-a da rastuće deficite financira priljevom iz inozemstva. Dolazilo je
do sukoba nacionalnih ciljeva SAD-a i općih ciljeva očuvanja stabilnosti
meñunarodnog monetarnog sistema.
30
Jedna od privilegija SAD-a je jeftino financiranje deficita pomoću inozemnih
deviznih rezervi. I tokom krize ostale zemlje su uvećavale svoje dolarske holdinge u
deviznim rezervama. Jaka inozemna potražnja za američkim državnim
vrijednosnicama daje mogućnost FED-u da provodi autonomnu monetarnu politiku i
da ju nametne ostatku svijeta. To bi značilo da FED postavlja svoju politiku
kamatnih stopa prema unutrašnjim privrednim kretanjima, nezavisno od deviznog
tečaja dolara prema ostalim valutama, u čemu leži uzrok nestabilnosti meñunarodnog
monetarnog sustava. (Stakić, 2012.)
4.5. Počeci napuštanja Brettonwoods-kog sustava
1960. godine američke dolarske obveze prema ostatku svijeta premašile su njihove
zlatne rezerve. Zahtjevi za konverzijom dolara za zlato su počeli rasti, a ponajviše od
strane Francuske koja je bila uvjerena da se zlatni standard može ponovo oživjeti.
Odnos izmeñu Europe i SAD-a se promijenio i to u korist Europe. SAD su ušle u
period velikih deficita platne bilance koji je bio uzrok sve većeg budžetskog deficita
zbog financiranja Vijetnamskog rata u periodu od 1965.-1968. To je izazvalo porast
opće razine cijena, tj. inflaciju od 6% godišnje. Deficit SAD-a je tada iznosio preko
20 milijardi dolara. Centralne banke SAD-a i Velike Britanije su intervenirale
masovnom prodajom zlata, da bi 1968. Centralna banka zatvorila londonsko tržište.
Nakon dva dana tržište je ponovno otvoreno sa drugom cijenom zlata. Cijena zlata za
transakcije meñu monetarnim vlastima ostala je ista 35 dolara, a cijena
komercijalnog zlata je počela plivati. Devizno tržište je reagiralo kupovinom
njemačke marke u očekivanju njenog rasta u odnosu na dolar. U prvom satu rada
burze moglo se kupiti milijardu dolara, ali je Bundesbanka odustala i pustila je
marku da pliva. To je pokrenulo neke zemlje da po nižoj cijeni zatraže zlato iz
monetarnih rezervi SAD-a.
31
Cijena zlata je počela naglo rasti, a vrijednost dolara je postala sve manja. To je
naposljetku dovelo do toga da američki predsjednik Nixon ukine zlatno-devizni
standard, tj ukinuta je konvertibilnost dolara u zlato. To je bio prvi korak
demonetizacije zlata 1971. godine. Dolar je devalviran za oko 8% , a cijena je
porasla na 38 dolara za uncu zlata. 1973. godine najavljena je nova devalvacija za
10%. Nakon što su centralne banke kupile 3,6 milijardi dolara, devizna tržišta su
zatvorena. Kada su tržišta ponovno otvorena u ožujku 1973., valute većine europskih
zemalja i Japana prešle su na plivajući tečaj čime je Brettonwoodski meñunarodni
monetarni sustav u potpunosti otišao u povijest. (Stakić, 2012.)
Monetarna cijena zlata je definitivno napuštena 1976. na sastanku na Jamajci. Te
godine MMF je formirao Trust Fond s ciljem podrške u procesu demonetizacije
zlata. Počela je rasprodaja zlatnih zaliha SAD-a putem aukcija. Sporazumom iz
1978. Odlučeno je da se zlato potpuno eliminira iz meñunarodnog monetarnog
sistema. Umjesto zlata, kao novi izvor meñunarodne likvidnosti uveden je SPV.
(Stojanov, 2000.)
4.6. Uvoñenje specijalnih prava vučenja
Čim je dolar počeo gubiti povjerenje, tvorci meñunarodnog monetarnog sustava
sjetili su se Keynes-ove ideje o stvaranju svjetske valute u koju bi sve zemlje imale
povjerenje. 1967. godine u Rio de Janeiru odlučeno je da se kreira novi oblik
meñunarodnog sredstva plaćanja tzv. specijalna prava vučenja. To je umjetno
stvorena aktiva koja se koristi u meñunarodnim plaćanjima, a naziva se još i
''papirnato zlato''. Stvaranje specijalnih prava vučenja trebalo je osigurati dva bitna
zahtjeva u razvoju meñunarodnog monetarnog sustava: 1. da se osigura povećavanje
obujma meñunarodne likvidnosti u skladu sa potrebama, što znači u skladu sa
32
porastom obujma meñunarodnih plaćanja, 2. da se osigura pouzdan zajednički
denominator u kojem će nacionalne valute iskazivati svoju vrijednost.
U periodu od 1970.-1972. g. stvoreno je 9,3 milijardi jedinica spv-a i ubačeno u
meñunarodni promet. Ovaj iznos je rasporeñen na zemlje članice razmjerno
postojećim kvotama. Kasnije, u periodu od 1979.-1981. kreirano je još 12 milijardi
spv-a i u prometu je ukupno bilo 21,4 milijardi jedinica. Početna vrijednost jedinice
spv-a utvrñena u zlatu je 1 spv=0,888671 grama čistog zlata, kao i američki dolar.
Odnos izmeñu jedinice spv-a i dolara se kasnije mijenjao zbog devalvacije dolara.
1971. vrijednost jedinice je povećana na 1,08571 USD, a 1973. na 1,20635 USD. Od
1974. godine vrijednost jedinice SPV se utvrñuje prema tzv. košarici valuta, u kojoj
su 16 zemalja članica čiji je udio na svjetskom izvozu robe i usluga izmeñu 1968.-
1972. bio iznad 1% . 1981. vrijednost jedinice SPV-a odreñuje se prema košarici od
pet najjačih valuta: američki dolar, njemačka marka, francuski franak, engleska funta
i japanski jen. (Stakić, 2012.)
Sa procesom demonetizacije zlata, cijena zlata je rasla. Porast cijene nafte, pojava
inflacije, promjenjivi devizni tečajevi, utjecali su na porast cijene zlata. Velik broj
razvijenih i nerazvijenih zemalja bio u periodu stagflacije. U siječnju 1980. godine
cijena zlata se povećala na 850 dolara za uncu. Ona više nije ovisila samo o
troškovima proizvodnje, već i o potražnji koja je povezana sa razvojem inflacije,
rastom cijene nafte, padom tečaja dolara i političkih zbivanja. S druge strane, cijena
zlata pada u fazi suzbijanja inflacije, porastom kamatnih stopa i jačanjem dolara. U
ožujku 1980. godine cijena zlata je pala na 475 dolara za uncu upravo zbog uvoñenja
antiinflacijskih mjera SAD-a. Sa porastom cijene zlata došlo se na ideju
remonetizacije zlata, što je narušilo razvoj SPV-a.
33
Niz neizvjesnosti koje uzrokuju tržišta zlata i deviza, narušavaju poslovnu sigurnost
u meñunarodnim ekonomskim odnosima i zbog toga je predložena reforma
meñunarodnog monetarnog sustava. Prvi prijedlog bio je politika deviznih tečajeva,
odnosno da se ukloni politika fiksnih deviznih tečajeva i uvede se politika
fleksibilnih deviznih tečajeva. (Stojanov, 2000.)
4.7. Politika deviznih tečajeva iz fiksnih u fleksibilne
Sustav fiksnih deviznih tečajeva funkcionirao je prvih dvadeset godina bez većih
poteškoća. Čvrsti devizni tečajevi su pogodniji, kako za razvoj nerazvijenih privreda
tako i za unapreñenje meñunarodnih ekonomskih suradnji. MMF se zalagao za
čvrste, stabilne i jedinstvene devizne tečajeve, za konvertibilnost nacionalnih valuta,
što bi omogućilo multilateralizam u meñunarodnim plaćanjima. Prema statutu,
zemlje članice su bile obavezne utvrditi paritet valuta u zlatu ili dolarima, dok je
devizni tečaj mogao oscilirati 1% na gore ili na dolje u odnosu na paritet. Paritet se
mogao mijenjati samo radi otklanjanja platnobilančnih neravnoteža. Ukoliko bi došlo
do toga da se paritet mijenja za 10%, onda je bilo potrebno tražiti suglasnost fonda.
Time što je ograničavao promjene deviznih tečajeva, fond je želio spriječiti
neopravdane devalvacije čiji je cilj bio umjetno povećanje konkurentnosti domaćih
proizvoñača na stranim tržištima. Fond je bio protiv promjena višestrukih deviznih
tečajeva i zalagao se za to da tečaj bude jedinstven za sve vrste transakcija s
inozemstvom.
Zbog nedostataka postojećeg monetarnog sistema i promjena u svjetskoj privredi,
vremenom se stvaraju uvjeti za napuštanje politike čvrstih deviznih tečajeva. U
veljači 1973. dolazi do nove devalvacije dolara za 10% pa se cijena jedne unce zlata
povećava sa 38 na 42 dolara. Mjesec dana poslije konačno se odustaje od utvrñivanja
deviznih pariteta i većina zemalja prelazi na režim plivajućih deviznih tečajeva, sa
34
mogućnošću da monetarne vlasti interveniraju kako bi se spriječile nenormalne i
privremene fluktuacije deviznih tečajeva. Pored toga što je većina zemalja napustila
čvrste i prihvatila plivajuće devizne tečajeve, MMF se nadao da je to samo
privremeno i da će se vratiti na stari sistem. Meñutim, 1976. godine na sastanku u
Kingstonu na Jamajci, fond je prihvatio praksu plivajućih deviznih tečajeva. (Stakić,
2012.)
Prema ovoj praksi zemlje članice su mogle devizne tečajeve iskazati u SPV-u, u
nekoj drugoj valuti, u košarici valuta, ili na bilo koji drugi način, samo ne u zlatu jer
je bila predviñena demonetizacija zlata. Ostavljena je mogućnost da zemlje sklapaju i
regionalne sporazume o politici deviznih tečajeva. Tako je nastupio period velike
slobode u politici i praksi deviznih tečajeva, došlo je do promjena u meñuvalutnim
odnosima i do nestabilnosti na deviznim burzama.
Za zemlje dužnike predviñeno je bilo pojačano praćenje, koje podrazumijeva češće
konzultacije i detaljniju analizu ekonomske politike. Od njih se zahtijevalo da potiču
domaću potrošnju, potiču izvoz i ograničavaju uvoz, da provode devalvacije ili
deprecijacije nacionalne valute, da povećavaju kamatne stope i održavaju
dogovorenu razinu monetarnih rezervi. Temeljni cilj ovih mjera je osiguravanje
većeg deviznog priljeva radi podmirenja obveza vanjskog duga.
Politika fleksibilnih deviznih tečajeva eliminirala bi suficit ili deficit platne bilance,
ali ne diktira potrebnu disciplinu politike inflacije ili deflacije. Umjesto
uravnoteženog razvoja dominirala bi inflacija s obzirom da je politika pune
zaposlenosti cilj svih vlada i političara. (Stojanov, 2000.)
35
5. SVJETSKI TRENDOVI I BUDUĆA PREDVIðANJA
Od kraja zlatnog standarda, zlato je velikim dijelom izgubilo svoju ulogu kao vrsta
valute, ali još uvijek ima svoju vrijednost. Neke od najznačajnijih svjetskih banaka
ulažu u zlato kao sigurnost u vremenima gospodarskih kriza. Trgovci i investitori zlato
vide kao dio trgovine i smatraju ga dragocjenim metalom zbog toga što ima pravu
vrijednost i mogu s njime trgovati bilo gdje na svijetu. Zlato je stoljećima bilo jedno od
najpouzdanijih sredstava ulaganja vrijednosti. Ono je neovisno o vladi neke države,
valuti, produktivnosti i ostalim političkim i ekonomskim faktorima. Na njegovu cijenu
se ne može utjecati. Vlada i centralne banke vjeruju zlatu kao svojoj financijskoj
rezervi, koja u slučajevima krize služi kao tradicionalno i verificirano osiguranje za
teška vremena.
5.1. Suvremeni problemi meñunarodne monetarne likvidnosti
Krajem 1971. godine postignut je sporazum gdje su SAD povećale cijenu zlata za 8,57
%, Njemačka i Japan su smanjile cijenu marke za 5% i jena za 8,5% u odnosu na zlato,
dok su Velika Britanija i Francuska zadržale cijene zlata na istoj razini. Nakon toga
došlo je do korekcija cijena kada se MMF preobrazio u sustav valutnih područja, kao
što su sustav europskog valutnog fluktuiranja, zatim dolarsko područje, područje
francuskog franka, britanske funte i SPV-a.
1978. glavne promjene statuta fonda vezane za zlato bilo je smanjenje uloge zlata u
meñunarodnom monetarnom sustavu. Ukida se uloga zlata kao zajedničkog nominatora
pariteta čak i u situaciji ponovnog uvoñenja sistema pariteta. Ukida se službena cijena
zlata i zemlje članice fonda slobodno obavljaju transakcije sa zlatom na tržištu i
meñusobno, bez pozivanja na bilo koju cijenu. Takoñer se ukidaju meñusobne obveze
36
plaćanja zemalja članica u zlatu, i fond može primati zlato samo na osnovi odluke
većine od 85% ukupnog broja glasova. Fond završava objavljeni program prodajom 50
milijuna unci zlata i vrši buduću prodaju na bazi tržišnih cijena i službene cijene koja je
bila na snazi prije izmjene statuta. Dobit formirana prodajom zlata preko službene
cijene unosi se na specijalni račun isplate, koji će se koristiti za tekuće transakcije i
operacije fonda, uključujući pružanje pomoći platnih bilanci nerazvijenih zemalja
članica. (Stakić, 2012.)
MMF je i dalje predstavljao meñunarodnu i monetarnu instituciju, ali danas se smatra
odgovornim za ekonomsku krizu. Suvremeni problemi uzrokovani brojnim krizama, su
ukazali na nužnost promjena u poslovanju MMF-a kako bi mogao efikasnije upravljati
stabilnošću svjetskog monetarnog sustava. Reforma MMF-a odvija se na dva područja:
1. zadovoljenje potreba svakog pojedinog člana, 2. zadovoljenje sistemskih potreba
globaliziranog svijeta. Najznačajniji posao MMF-a za prevenciju krize je nadzor
financijskog i ekonomskog sustava. Zatim pružanje pomoći zemljama koje imaju
problema s bilancom plaćanja u poboljšavanju položaja onim najsiromašnijim i
najzaduženijim. I dugoročno, MMF pruža savjete, tehnološku suradnju i financijsku
potporu.
Ipak, problemi meñunarodne monetarne likvidnosti te reguliranje odnosa meñu
najznačajnijim svjetskim valutama samo su privremeno riješeni osnivanjem MMF-a, a
ponovno su se aktualizirali nakon napuštanja sustava fiksnih deviznih tečajeva. Plaza i
Louvre sporazumi iz 1980-ih godina bili su usmjereni na kontrolu kretanja tečaja
američkog dolara prema japanskom jenu i njemačkoj marki, te su imali za cilj
pridonijeti rješavanju problema recesije u SAD-u. Plaza sporazum potpisan je 1985.
godine i podrazumijevao je devalvaciju dolara prema jenu i njemačkoj marki. Razlog za
devalvaciju dolara je bilo smanjiti deficit bilance plaćanja i pomoći američkom
gospodarstvu da se oporavi od recesije. Manipuliranjem tečajnim kretanjima američki
izvoz postao je jeftiniji i smanjila se neravnoteža platne bilance, ali ne i prema Japanu
37
zbog njihovog ograničenja uvozu. Slabljenje dolara se nastavilo te je 1987. potpisan
Louvre sporazum koji je za cilj imao zaustaviti slabljenje dolara. (Stakić, 2012.)
Povećana potreba za rezervama uzrokovana je, osim mogućnosti obrane od vanjskih
šokova i kriza, i strahom od nelikvidnosti u uvjetima financijske krize, nestabilnim
kretanjima kapitala, nedostatkom globalnog mehanizma za automatsko uravnoteženje i
potragom za rezervnom valutom koja bi mogla zamijeniti dolar. U uvjetima
gospodarske krize i opće nestabilnosti valutnih tržišta, koja su se pojavila 2008. godine,
ponovno se raspravlja o zlatu kao o dugoročno održivoj rezervi likvidnosti. Iako je dolar
tijekom razdoblja nakon II. Svjetskog rata bio najznačajnija svjetska valuta, njegovu
poziciju sve više ugrožavaju valute ''novih'' Bric zemalja (Kina, Indija, Brazil i Rusija).
Pod utjecajem navedenih trendova, cijena zlata snažno raste te se pojavljuje novi
cjenovni val. Razina globalnih rezervi u 2009. snažno raste te dostiže 13% svjetskog
BDP-a još uvijek izraženog u američkim dolarima.
Kriza svjetskih valuta koja je obilježila 2011. godinu donijela je bogatstvo onima koji
su prije deset godina odlučili ulagati u zlato. Cijena zlata je od 2004. godine u stalnom
porastu, a najveći doseg imala je u 2011. godini i to 1921,15 dolara za uncu zlata. Od
2004. do 2007. cijena unce je rasla za oko 100 dolara godišnje, da bi se u 2008. g. za 33
grama zlata trebalo izdvojiti više od 1000 dolara. (Blic Online, 2012.)
38
Grafikon 2: Kretanje svjetske cijene zlata posljednjih pet godina (izvor: kitco.com)
Iako je početkom 2012. cijena zlata bila u blagom padu, ono je i dalje držalo visoku
cijenu. Zlato je u fazi korekcije, nakon što je cijena u listopadu 2012. narasla na 1.800
dolara za uncu. Cijena je početkom veljače iznosila oko 1670 dolara, što predstavlja pad
od 7 posto u odnosu na najvišu cijenu. (Poslovni.hr, 2013.)
39
Grafikon 3: Kretanje cijene zlata zadnjih šest mjeseci (izvor: kitco.com)
Nakon što je prošle godine većina analitičara bila jako optimistična za cijenu zlata, i
mišljenja da je zlato osiguranje od inflacije te zaštita od obezvrjeñivanja valute, situacija
se krajem prošle godine promijenila. Cijena zlata je pala kroz razdoblje od četiri
mjeseca. Razloge za slabljenje cijene zlata je u činjenici, da se europska dužnička kriza
polako smiruje. S druge strane, iz SAD-a i Kine dolaze sve bolji makroekonomski
podaci. Dobri podaci podupiru dionička tržišta, koja su i ovu godinu u većini započela s
rastom. (Poslovni.hr, 2013.)
40
5.2. Trenutna situacija na tržištu zlata najznačajnijih svjetskih zemalja
Prema izvještaju industrijske grupe World Gold Council, svjetske su središnje banke u
drugom kvartalu kupile 157.5 tona zlata, što je 63 posto više u odnosu na prethodni
kvartal i 137,9 posto više u odnosu na prošlu godinu. Takoñer dan je popis 10 zemalja s
najvećim zlatnim rezervama, a to su redom: SAD, Njemačka, Italija, Francuska, Kina,
Švicarska, Rusija, Japan, Nizozemska, Indija, Srbija, Slovenija, BiH i Mañarska.
(Poslovni.hr, 2012.)
Rusija je posljednjih godina najveći svjetski kupac zlata. Prema podacima MMF-a,
Centralna banka Rusije u posljednjih je deset godina kupila 570 tona zlata. Do izbijanja
svjetske ekonomske krize, banke su u pravilu prodavale zlato, i to oko 400-500 tona
godišnje. Sada su se centralne banke pretvorile u kupce pa godišnje kupuju oko 450
tona zlata. Rusija je, unatoč rekordnim kupnjama, tek osma po zlatnim rezervama.
Usporedbe radi, Slovenija ima samo tri tone zlata dok Hrvatska gotovo uopće nema
zlata obzirom da je gotovo svu količinu prodala prije 11 godina. (SEEbiz.eu, 2013.)
Njemački grañani se pouzdaju u zlato kao vrijednost u najvećoj krizi. Zlato u posjedu
grañana vrijedi gotovo 400 milijardi eura. Nijemci drže veću vrijednost u zlatu nego što
ih imaju u dionicama i udjelima u tvrtkama. Obzirom da u tih gotovo 8 tisuća tona zlata
spadaju, osim zlatnika, poluga i vrijednosnih papira vezanih uz zlato, i zlatni nakit i
predmeti od zlata, mnogi smatraju da to njihovo zlato ima tek "idealnu vrijednost".
Drugim riječima, oni nisu niti će biti na prodaju, tako da zapravo čine "mrtvi kapital" jer
se od njih ne stvara nikakva nova vrijednost. (SEEbiz.eu, 2012.)
Japanski mirovinski fondovi u iduće dvije godine odlučili su udvostručiti svoj ulog u
plemenite kovine. Menadžeri umirovljeničkih portfelja znatne količine novca
41
namjeravaju preusmjeriti prema zlatu nakon što je nedavno izabrana japanska vlada
odlučila radikalizirati ekonomsku politiku. Riječ je o najavi ciljane inflacije, odnosno,
agresivnog tiskanja novca bez pokrića, koja će prouzročiti godišnji rast cijena na veliko
i malo do razine iznad tri posto godišnje. Lokalni japanski mirovinski fondovi prošle su
godine prvi puta u svoje portfelje uvrstili ukupno 2,1 milijardi jena, što ukupno iznosi 2
do 3 posto ukupnih sredstava. Cijena zlata izražena u japanskim jenima dostigla je
početkom siječnja ove godine novi povijesni rekord, i to nakon što je u proteklih godinu
dana porasla za iznenañujućih 21%. (Srebrozlato.com, 2013.)
5.3. Procjene ekon. analitičara o budućim kretanjima cijene zlata na tržištu
Analiza rasta cijene zlata s njezinom projekcijom do siječnja 2014. godine objavljena je
na stranicama američke analitičke tvrtke Casey Research. Jef Clark, jedan od vodećih
tvrtkinih analitičara, ustanovio je kako postoji visoka korelacija izmeñu rasta cijene
zlata i rasta novčane mase u optjecaju. On ističe da bi cijena zlata, ukoliko se postojeći
trend ekstrapolira u idućih 15 mjeseci, mogla dosegnuti 2300 dolara za uncu. Zatim
objašnjava kako je upravo rast novčane mase u američkim dolarima potencijalno
najzanimljiviji za predviñanje kretanja cijene zlata.
42
Grafikon 4: Korelacija cijene zlata i novčane mase u optjecaju
(izvor: CaseyResearch.com)
Koeficijent korelacije izmeñu cijene zlata i količine američkoga dolara u optjecaju
iznosi +0,94. Clark u svojoj analizi ističe kako je američka središnja banka FED
službeno objavila politiku vremenski neograničenog kvantitativnog oslabljivanja kroz
tiskanje golemih količina novca bez pokrića, što znači da će monetarna osnova u
američkim dolarima nastaviti ekspandirati. To bi moglo značiti, da bi prosječna cijena
zlata u razdoblju od siječnja do prosinca 2014. godine mogla biti oko 2500 dolara za
uncu, što iznosi oko 40 posto više od trenutne cijene.
Dodatni čimbenici koji mogu potaknuti rast cijene zlata, je monetarna ekspanzija i
drugih vodećih svjetskih valuta. Guverner Europske središnje banke takoñer je najavio
otkup neograničenih količina europskih državnih obveznica, što je takoñer iznimno
43
inflatorna mjera. Ni japanska središnja banka takoñer ne namjerava zaustaviti
ekspanzivnu monetarnu politiku nego je, štoviše, namjerava pojačati. Slično je i sa
središnjom bankom Kine, Velike Britanije i Švicarske. (CaseyResearch.com, 2012.)
Većina analitičara ostaje optimistična prema cijeni zlata, iako su najpriznatiji analitičari
za zlato ciljane cijene za 2013 godinu smanjili. Većina ih i dalje prognozira cijene oko
1997,50 dolara za uncu, koju zlato čak može dostići do kraja prosinca 2013.
Niske kamatne stope, što su ih financijskome tržištu nametnule vodeće središnje banke
svijeta, te izrazito labava monetarna politika, na kraju će imati za posljedicu da
zapadnim zemljama ostane samo jedna jedina opcija - povratak na suvremenu inačicu
zlatnog standarda u globalni financijski i monetarni sustav. Monetarna politika američke
središnje banke FED, predstavlja veliki promašaj. Niti jedan prethodni guverner banke
nije vodio destruktivniju monetarnu politiku još od početka 70-tih godina prošloga
stoljeća. Otkako je 2008. godine započela gospodarska kriza, američka središnja banka
je u američki i globalni monetarni sustav ''ubrizgala'' više od dvije tisuće milijardi
novostvorenih dolara bez pokrića, kako bi održala cijene proizvoda i usluga stabilnima.
Kritičari takve politike ističu kako je riječ o potezu koji bi u idućim godinama mogao
prouzročiti nekontroliran rast cijena roba i usluga na svjetskome tržištu. Ponovni
povratak na zlatni standard u monetarnom sustavu takvu bi politiku onemogućio, budući
da bi količina novca koja cirkulira sustavom bila vezana uz zlatne rezerve.
44
6. ZAKLJUČAK
U posljednje vrijeme se govori o tome da bi se zlatni standard mogao vratiti na svjetsku
gospodarsku scenu i da će Amerika biti prisiljena vratiti se na zlatni standard nakon
čega se neće više moći nekontrolirano zaduživati i stvarati novac bez pokrića. Meñutim,
ekonomisti se generalno slažu da je to ideja prošlosti. Zlatni standard ograničavao je
središnje banke u tiskanju novca kada je gospodarstvima to bilo potrebno, ali i
ograničavao je vlade u upravljanju deficitom. To je bio mehanizam pretvaranja recesije
u depresiju. Postavlja se pitanje, zašto se netko želi vratiti zlatnom standardu? Odgovor
je u tome da pojedinci ne brinu o depresiji, već o inflaciji. Ako vlade ne mogu tiskati
novac ili potrošiti previše novca, cijene bi trebale biti stabilne. Prema tome, zlatni
standard bi trebao garantirati cjenovnu stabilnost na dugi rok. Kratkoročno, cijene se
mogu mijenjati kako se mijenja trgovinska bilanca ili cijena zlata. Stabilnost cijena ne
znači samo izbjegavanje inflacije, to takoñer znači i izbjegavanje deflacije. Zlatni
standard nije bio dobar ni u jednom ni u drugom, a pogotovo u usporedbi s modernim
sustavom ciljane inflacije.
Pobornici zlatnog standarda vjeruju da bi on eliminirao platnobilančne probleme
mnogih zemalja svijeta, meñutim idealno bi bilo kada bi ponuda imala stopostotno
pokriće u zlatu. Da bi meñunarodni monetarni sustav dobro funkcionirao on mora imati
na raspolaganju meñunarodno prihvatljiva sredstva kojima će se podmiriti neravnoteže
u bilanci plaćanja pojedinih zemalja. Jedan od najvažnijih kriterija efikasnosti svakog
monetarnog sustava, pa i meñunarodnog, je njegov doprinos stabilizaciji privredne
aktivnosti i cijena. To znači da bi nacionalne valute morale biti konvertibilne u zlato po
fiksnoj cijeni, cijena zlata bi se nekoliko puta morala povećati sa ciljem održavanja
meñunarodne likvidnosti, ali bez pojave inflacije ili deflacije. Deflatorni način
uravnoteženja platne bilance možda je i funkcionirao u prošlosti, meñutim zlatni
standard je upravo i napušten zbog deflatornih kretanja.
45
Ključan problem nije u tome koju valutu koristiti za izgradnju meñunarodnih deviznih
rezervi, već je problem u tome što ne postoji mehanizam koji bi ograničavao koliko
pojedina zemlja može ulaziti u trgovinski deficit. Središnje banke bi trebale na
nacionalnim razinama povećavati novčanu masu s obzirom na proizvodnost ekonomije,
a ne da je privilegija izdavanje pretjerane količine novca koja dovodi do stvaranja duga,
jer upravo takva situacija dovodi do izbijanja dužničkih, valutnih i bankarskih kriza.
Banke moraju imati rezerve za novac koji posuñuju.
Takoñer bi trebalo, na globalnoj razini, uhodati sustav SDR-a čija se vrijednost odreñuje
na temelju prosjeka srednjih vrijednosti četiriju najznačajnijih svjetskih valuta, koji bi
ravnomjerno bili zastupljeni u svjetskoj ekonomiji i putem kojega bi se rješavale
meñunarodne trgovinske neravnoteže. A takoñer je potrebno ograničiti razinu deficita i
suficita pojedinih zemalja. Kada bi sve centralne banke imale plivajući tečaj, tada bi
zemlja koja bilježi deficit imala deprecijaciju valute i njezin izvoz bi bio konkurentniji,
dok bi suficitarna zemlja bilježila aprecijaciju valute i višak dobara bi se smanjivao.
Problem je u tome što kad bi to i bilo moguće javlja se činjenica da danas ne postoji
dovoljna količina zlatnih rezervi za uspostavljanje mehanizma temeljenog na zlatnom
standardu.
LITERATURA
1) KNJIGE
1. Mileta, V. 2001., Novčarstvo, Školska knjiga, Zagreb
2. Perišin, I., Šokman, A. i Lovrinović, I., 2001., Monetarna politika, Sveučilište u
Rijeci, Fakultet ekonomije i turizma ''Dr. Mijo Mirković'', Pula
3. Stakić, B., 2012., Meñunarodne financijske institucije, Univerzitet signidunum,
Beograd
4. Stojanov, D., 2000., Meñunarodne financije u globalnoj ekonomiji, Ekonomski
fakultet univerziteta u Sarajevu
2) INTERNET IZVORI
1. Wikipedija, 2013., Zlato, pogledano 27. ožujak 2013.,
<http://hr.wikipedia.org/wiki/Zlato>
2. Zlatnapoluga.eu, 2010., Šta je zlato?, pogledano 27. ožujak 2013.,
<http://www.zlatnapoluga.eu/zlato-i-trziste/sta-je-zlato>
3. FxLider, 2012., Unca zlata, pogledano 27. ožujak 2013.,
<http://www.fxlider.com/edukacija/asr_unca-zlata>
4. Wikipedija, 2012., Zlatni standard u Velikoj Britaniji, pogledano 02. travnja 2013.,
<http://hr.wikipedia.org/wiki/Zlatni_standard_u_Velikoj_Britaniji>
5. Wikipedia, 2013., Meñunarodni Monetarni Fond, pogledano 03. travnja 2013.,
<http://bs.wikipedia.org/wiki/Me%C4%91unarodni_monetarni_fond>
6. Manager Magazine, 2013., Zlato-ulagački hit 2011., pogledano 08. travnja 2013.,
<http://www.manager-magazine.com/index.php/gospodarstvo/50-zlato-ulagacki-hit-
2011>
7. World Gold Council, 2013., About the World Gold Council, pogledano 08. travnja
2013., <http://www.gold.org/about_us/who_we_are/ >
8. BlicOnline, 2012., Cena zlata od 2004. skočila pet puta, pogledano 10. travnja 2013.,
<http://www.blic.rs/Vesti/Ekonomija/308148/Cena-zlata-od-2004-skocila-pet-puta>
9. Poslovni dnevnik, 2013., Zlato investitori ostavili sa strane. Opravdano?, pogledano
10. travnja 2013., <http://www.poslovni.hr/trzista/zlato-investitori-stavili-sa-strane-
opravdano-229955>
10. SEEbiz, 2013., Rusija najveći svjetski kupac zlata, pogledano 10. travnja 2013.,
<http://www.seebiz.eu/rusija-najveci-svjetski-kupac-zlata/ar-58400/>
11. SEEbiz, 2012., Nijemci drže 8000 tona svjetskog zlata vrijednog 400 milijardi eura,
pogledano 10. travnja 2013., <http://www.seebiz.eu/nijemci-drze-8000-tona-zlata-
vrijednog-400-milijardi-eura/ar-53225/>
12. Srebrozlato.com, 2013., Japanski mirovinski fondovi udvostručuju ulog u plemenite
kovine, pogledano 10. travnja 2013., <http://www.srebrozlato.com/cro-news/20130109-
japanski-mirovinski-fondovi-udvostrucuju-ulog-u-zlato.shtml>
13. Clark, J., 2012., What will the price of gold be in January 2014?, 16 October, Senior
precious metals analyst, pogledano 11. travnja 2013.,
<http://www.caseyresearch.com/articles/what-will-price-gold-be-january-2014>
POPIS GRAFIKONA
1. Kitco.com, 2013., Cijena zlata u posljednjih deset godina, str. 8.
2. Kitco.com, 2013., Kretanje svjetske cijene zlata posljednjih pet godina, str. 38.
3. Kitco.com, 2013., Kretanje cijene zlata zadnjih šest mjeseci, str. 39.
4. CaseyResearch.com, 2012., Korelacija cijene zlata i novčane mase u optjecaju, str.
42
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom ULOGA ZLATA U
MEðUNARODNOM MONETRANOM SUSTAVU NEKADA I DANAS izradila
samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc. Dragoljuba Stojanova. U radu sam
primijenila metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristila literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuñe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i
zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen,
standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim bibliografskim
jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.
Studentica
Nataša Kovačević