Prostorno, zauzima područje Istočnog Rimskog Carstva koje je nastalo 285.g. kada Dioklecijan administrativno dijeli carstvo na zapadno i istočno

U njegov sastav uključeni su – južni djelovi Balkanskog poluotoka, Egejski poluotok, zapadni dio Male Azije, Ravenna, Venecija, jug Italije, Mezopotamija, Sirija i Sjeverna Afrika (vrijeme Justinijana I.)

Kasnije, nakon provale Turaka, teritorij mu se znatno smanjuje

Glavni grad je Konstantinopolis (Carigrad, danas Istanbul) Bizantsko carstvo opstaje još puno tisućljeće nakon pada

zapadnog Carstva, do 1453.g. kada pada Carigrad

Rano -bizantsko razdoblje (od Konstantina Velikog do Justinijana Velikog)

Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara Justinijana (527. - 565.g.). To je vrijeme apsolutne moći države koja je uspjela doći sve do Ravene, Venecije i Juga Italije

doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar sakralne građevine) (726. - 843.g.)

doba Makedonske i Komnenske dinastije (11. i 12. st.) - u ovoj fazi nakratko carstvo zauzimaju Mlečani (Latinsko Carstvo)

Doba dinastije Paleologa (vrijeme propadanja i raspada Carevine).

Prvi bizantski car Osnivač Konstantinopolisa – grada koji se razvio

na obalama Bospora, na prostoru malenog mjesta Byzantium

Konstantinopolis je građen po uzoru na Rim te ga Konstantin proglašava glavnim gradom Carstva

Održava se kontinuitet rimske prostorne organizacije – forum, hipodrom, carska palača, cardo i decumanus

Teodozijeve zidine (u vrijeme Justinijana potpuno odvajaju grad na poluotoku od kopna, u grad se moglo ući i izaći samo na jedna vrata)

Grči naziv za crkvu Svete Mudrosti Najveća je crkva Bizantskog Carstva te

jedna od najvećih crkava uopće Počeo ju je graditi Konstantin Veliki – no

nastradala je u požaru. Obnovljena je i proširena krajem 4.st. ali je do temelja razrušena u pobuni Nika 532.g.

Justinijan započinje ponovo s gradnjom koja traje samo 5.godina.

Arhitekti koji su je projektirali – Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta

U 6. stoljeću ispred ulaza na zapadu bio je četvrtasti atrij kojega više nema. Dvostruki narteks na ulazu prekriven je redom od devet križnih svodova

Prolazom kroz glavni trodjelni ulaz sa carskim vratima može se vidjeti apsida na suprotnom, istočnom, kraju crkve – kao kod ranokršćanskih bazilika. No, za razliku od longitudinalnog simetričnog broda, Aja Sofija ima centralni plan. Vanjski pravokutnik, gotovo kvadrat, određuje tlocrt cjeline. Iznad središnjeg kvadrata nalazi se ogromna kupola koja je s istočne i zapadne strane podržana s dvije polukupole, tvoreći tako centralizirani longitudinalni prostor. Polukupole su sa suprotnih strana podržane s po dvije polukružne apside, koje su opet podržane s arkadama i još manjim polukupolama. Ritam postupnog silaženja, raščlanjivanja volumena u niz sve brojnijih i manjih tijela jest ritam postupnog konstruktivnog rasterećivanja i prenošenja tereta kupole na sve, i najudaljenije dijelove građevine. Na ovaj način arhitekti su postigli ogroman jedinstven unutrašnji prostor koji veličinom nije postignut sve do gradnje Bazilike sv. Petra u Rimu (1564.).

Na kutovima centralnog prostora diže se osam stubova, koji tvore konstruktivni kostur. Između njih arkade sa stupovima u dvije etaže (galerije) razgraničuju središnji prostor od bočnih prostora i nadsvođeni su križnim svodovima..

Kupola stoji na pandantivimam (trokutasti segmenti konkavnih stranica) kojima se veže na četiri golema luka. Zbog dojma lebdenja su pandantivi i dobili ime (latinski pendere = visjeti). Zahvaljujući njima omogućen je glatki prijelaz s četvrtaste osnove na kružni oblik kupole i arhitekti su mogli graditi veće i lakše kupole. Kupola je najraniji primjer uporabe pandantiva velikih dimenzija i označila je svu bizantsku gradnju poslije.

Kupola je izgrađena jednim slojem opeke čime je stvorena tanka stjenka koja je minimalizirala težinu pandantiva. Unutarnji pogled pokazuje kako je svaki od 40 malenih polukružnih prozora u bazi kupole odvojen malim svodnim lukom čime je ojačana iznutra. Ovi prozori dopuštaju zrakama svjetlosti da ulaze u crkvu iz svih smjerova (u jednom trenutku nam se može učiniti kako kupola lebdi odvojena od crkve – ranokršćanska simbolika savršenog kruga kao Kraljevstva Nebeskog).

Lunete (polukružni zidovi ispod lukova) sjevernog i južnog zida imaju dva reda prozora, pet iznad sedam. Svaka polukupola također ima po pet prozora. Bogata uporaba prozora i arkada na Aja Sofiji stvara dojam lakoće i otvorenosti prostora. Lukovi koji spajaju bočne brodove s glavnim imaju kapitele koji su izdubljeni bogatim biljnim uzorcima i pleterom (tzv. naborani kapiteli). Njihove malene volute podsjećaju na antičke elemente koji su opet potisnuti treperavim bizantskim stilom. Posebnom tehnikom bušenja kamena postignuta je igra svjetlosti i sjene koja sugerira da u kapitelu postoji šupljina koja negira njegovu konstruktivnu ulogu. Nadalje je masivnost konstruktivnih elemenata negirana (skrivena) mozaicima i reljefno uokvirenim mramornim pločama koje djeluju ljepotom svoje strukture.

Aja Sofija, za razliku od Justinijanove San Vitale u Ravenni, je bila carska građevina. Izgrađena za Cara i njegov dvor, a ne kao crkva za molitvu cijele zajednice. Svećenstvo je zauzimalo polovicu centralnog prostora, a car sa svojom pratnjom – drugu polovicu.

Bogata bizantskim spomenicima Izgrađene su u kratkom razdoblju čak tri

crkve San Vitale San Apollinare in Classe San Apollinare Nuovo Dok je San Vitale crkva centralnog tlocrta,

druge dvije su longitudinalnog; to su jednostavne, trobrodne bazilike čistih linija , s narteksom i bazilikarnim osvjetljenjem.

Mozaik je slikarska tehnika, koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili više pravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glazirane keramike.

Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem (čekićem, kliještima) različitih vrsta obojenog kamena. Tako usitnjene, kockice se koriste ovisno o svom obliku i boji. Kockice se utiskuju u svježu žbuku ili cement.

Mozaikom se oslikavaju zidne, podne ili svodne površine. Podni mozaici su uglavnom od kamenčića, a zidni mogu biti i od drugih materijala.

Zlatno razdoblje mozaik je doživio u Bizantu (prije toga je široku upotrebu imao u Grčkoj i Rimu), pa iako se kasnije koristio, manje je bivao zastupljen nego neke druge, jednostavnije slikarske tehnike. Još od drevnih (antičkih) vremena poznata su nam dva načina izvedbe mozaika:

opus tesselatum - sastavljen od kamenih kockica (nisu uvijek istih dimenzija) a između kockica vidljiv je vezivni materijal (tzv. fuge)

opus vermiculatum - sastavljen od sitnijih kockica, međusobno tijesno povezanih, tako da se jedva vide ivice i međuprostori između njih. Kockice su uglavnom iste veličine, a izrađene su od kamena, stakla ili glaziranih odlomaka keramike.

Bizantski ideal ljepote: visoke istanjene figure, ovalnih glava sa

prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na veličinu tijela, te raskošno dekorirane i stilizirane odjeće.

Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani, statični, ceremonijalni, ogromnih bademastih očiju, a pozadina je zlatna (nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).

Likovi se javljaju poredani u ravnim linijama – stopala i oči su svima u istoj ravnini (nema visokih i niskih likova)