Bernard Harba{

303

Umjetnost i političko

Misao francuskog filozofa Lacoue-Labarthea se može svesti na dva osnovna podru~ja. Sa jedne strane to je problematizacija umjetnosti kroz

perspektivu klasi~ne filozofije, a sa druge je to politi~ka filozofija koja se uglavnom vezuje za misao Martina Heideggera i problem politi~kog. Obje filozofske perspektive se u Lacoue-Labartheovoj filozofiji susreću u problemu organske zajednice shvaćene kao umjetni~ki projekt i to prije svega kroz perspektivu identifikacije. Naposljetku kao što se i sam Lacoue-Labarthe pita: „zašto nakon svega problem identifikacije uopće ne bi bio problem politi~kog uopće?“1

Pojam mimezis je prema mnogim povjesni~arima filozofije dugo vremena bio određen kao oponašanje stvarnosti. Platon je, kao što je poznato, određivao mimezis kao oponašanje objektivne stvarnosti koja je, sa svoje strane, već bila oponašanje svijeta ideja. Drugim rije~ima, radilo se o dvostrukom oponašanju. Lacoue-Labarthe tom uvriježenom stanovištu suprotstavlja cijeli niz autora koji su odbijali shvaćati mimezis kao oponašanje svijeta, pa tako među njima pronalazimo Filostrata, Aristotela, Diderota, Hölderlina itd. Naime, u Aristotelovoj Fizici se nalaze dva određenja stvaralaštva ili tehne-a: „U cijelosti, umijeće dijelom dovršava ono što narav ne uzmaže završiti, a dijelom je oponaša“.2 Polazeći od Aristotela, Lacoue-Labarthe ukazuje na mogućnost shvaćanja mimezisa kao produkcije, kao stvaralaštva. Rije~ je o tome da priroda i umjetnost stoje u nekom ko-relativnom odnosu, tj. da jedna drugu nadopunjuju. Priroda i umjetnost

1 Philippe Lacoue-Labarthe, L’imitation des modernes, Galilée, 1986., str. 173.

2 Aristotel, Fizika, Sveu~ilišna naklada Liber, Zagreb, 1987. str. 51. (199a,)

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

304

nadopunjuju jedna drugu. Lacoue-Labarthe to naziva paradoksom mimezisa. Mimezis nije jednostavno definiran. Njegovo određenje je uvijek odloženo i narušeno budući da sa jedne strane predstavlja oponašanje a sa druge produkciju i nadopunu svijeta. Da bi pojasnio Aristotelovo određenje, Lacoue-Labarthe navodi Denis Diderotovo djelo Paradoxe sur le comédien. Naime, Diderot dovodi u vezu prirodu i umjetnost kao su-određujuće. Umjetnost i priroda su u stalnom odnosu. Diderot razumijeva glumca-mimeti~ara kao nekoga kome je od prirode dat dar i koji on (glumac) usavršava: „Priroda je ta koja daruje kvalitete li~nosti – figuru, glas, sud i finesu. Prou~avanje velikih modela, poznavanje ljudskog srca, navika društva, pošten rad, iskustvo i upoznatost sa teatrom, su ono što usavršava dar prirode.“3 Radi se o tome da Diderot izjedna~ava funkcije prirode i tehnea. Pored su-odnosa prirode i tehnea Lacoue-Labarthe razmatra i Diderotovo shvaćanje nevlastitosti što pokazuje na primjeru glumca. Glumac je neko ko je u paradoksu, tj. neko ko je u isto vrijeme glumac i sam lik kojeg glumi. Dakle, na primjeru glumca Diderot nam pokazuje da subjekt sam sebe dokida, gubi svoju vlastitost. Subjekt time prestaje biti subjekt ili pak odustaje (désister) od statusa biti subjektom. Rije~ je o tome da glumac u ~inu glume gubi svoje kvalitete. Glumac u procesu oponašanja ne posjeduje ništa vlastito. Dakle, prema Diderotu mimezis je zasnovan na zakonu nevlastitosti.4

Diderotovo tuma~enje mimezisa je na taj na~in donekle blisko Platonovom. Diderot razumijeva proces mimezisa kao dokidanje subjekta. Ako sam subjekt ne predstavlja sebe već nešto drugo onda se on povla~i od samog sebe. Tu je vidno da je Diderot na istom stajalištu kao i Platon, koji je za mimeti~ara govorio da je niko, jer sam subjekt u procesu oponašanja postaje niko. U prikazivanju objekta sam subjekt se ne prikazuje već postaje neko drugi. U tom pogledu ne postoji neposredno prikazivanje već svojevrsno nastojanje da se postigne veća realnost. „Ne postoji nikad ~ista i prosta imitacija“5

3 Denis Diderot, Paradoxe sur le comédien, u: Philippe Lacoue-Labarthe, L’imitation des modernes,

Galilée, 1986., str. 23.

4 John Martys, Philippe Lacoue-Labarthe.Representation and the Loss of the Subject, Fordham

University Press, , 2005., str. 50

5 Philippe Lacoue-Labarthe, L’imitation des modernes, Galilée, 1986., str. 25.

Zeni~ke sveske

305

Uvidjeli smo da Lacoue-Labarthe na primjerima radova Aristotela i Diderota pokušava da razmotri mogućnost jedne druga~ije perspektive pojma mimezis. Kroz stajališta ova dva filozofa mimezis se razumijeva ne više kao oponašanje već kao nadopuna prirode, tj. priroda sama. Sa jedne strane Aristotel nas pou~ava da tehne možemo shvatiti kao dovršenje prirode a sa druge da je gluma~ka umjetnost nastojanje da se postane stvarnijim no što sama stvarnost to jeste. Time se umjetnost (mimezis) može razumjeti i kao oponašanje ni~ega, jer njegova funkcija nije samo prikazati dati objekt već i dovršiti ono što je priroda zapo~ela. Iz svega do sada re~enog uviđa se da je mimezis paradoksalan pojam. Mimezis je u isto vrijeme i oponašanje i produkcija, darivanje prirode i usavršavanje, subjekt koji to nije jer se uzdržava od biti-subjektom itd. Zapravo rije~ je o tome da svaki pokušaj mimeti~ke identifikacije otpada jer sam mimezis nije ništa drugo do težnja za imitacijom i u isto vrijeme „uzdržavanje“ od identificiranja sa nekim modelom.

Na osnovu svega dosada re~enog pokušat ćemo da oslikamo i Lacoue-Labartheovu teoriju zajednice. Lacoue-Labarthevo teorija se može sagledati iz više razli~itih aspekata. Prvi je kroz Heideggerovo promišljanje polisa i rektorski angažman 1933. godine. Druga perspektiva je shvaćanje zajednice kao spleta prirode i tehnea, na tragu Aristotelovog promišljanja o mimezisu. I na posljetku, razmotrit ćemo Lacoue-Labartheovo povezivanje politike i umjetnosti na tragu Brechtovog i Benjaminovog koncepta estetizacije politike. Uvidjet ćemo da je sva politi~ka filozofija zajednice nerazdvojiva od estetike isto tako kao što je polis neodvojiv od mimezisa.

Prvo ćemo da razmotrimo Lacoue-Labarthev odnos prema Heideggeru. Naime, on polazi od Heideggerovog shvaćanja polisa u djelu Uvod u metafiziku. Heidegger polazi od razumijevanja polisa kao povijesnog mjesta, kao mjesta povijesnog dešavanja Daseina. „Polis je mjesto povijesti, Tu, u kojem se, iz kojeg se i za kojeg se povijest dešava.“6 Dakle, Heidegger razumijeva polis kao ontologijski temelj Daseina. Polis je temeljno ‘mjesto’ jer dovodi Dasein u relaciju. U polisu Dasein se po~inje da određuje kao bitak u relaciji, egzistencijalom Mitsein (Subitak). Polis prema Heideggeru predstavlja prije svega mjesto i to politi~ko mjesto gdje svi ~lanovi dolaze u relaciju jedni s drugima. U tom smislu za Heideggera je model bio gr~ki polis, povijesno mjesto Daseina.

6 Martin Heidegger, Introduction to Metaphysics, Yale University Press, 2000., str. 162.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

306

Drugi dio Heideggerove „politi~ke“ misli odnosi se na njegov Rektorski govor. U tom ~uvenom i neslavnom govoru Heidegger govori o sudbinskoj misiji Njema~ke i studentskoj ili pak nau~noj zajednici koja ima svoju povijesnu zadaću i duhovnu misiju. U Rektorskom govoru krije se opet izvjesna potreba za „oponašanjem“ Platonovog prijedloga za pravednim uređenjem države kroz podjelu poslova. Iako Heidegger odbija govoriti o mimezisu kao oponašanju, on se vraća na gr~ki model znanja, znanosti i politi~kog kakve nalazimo u staroj Gr~koj i kod Platona. Na jednom mjestu u Govoru on govori o su-izvornim službama koje su temelj Njema~ke: radna, odbrambena i služba znanja.7 Zapravo osnovna ideja države - zajednice koju Heidegger predlaže je zasnovana na Platonovom „fiktivnom“ modelu.

I na kraju, možda najvažniji dio Heideggerove filozofije zajednice sadržan je u 74. fragmentu Bitka i vremena. Tu Heidegger govori o sudbinskom događanju Daseina sa Mitseinom, s Drugima. Takvo jedno događanje Heidegger ozna~ava kao događanje naroda ili događanje zajednice.8

Lacoue-Labarthe u svojim razmatranjima polazi od tri temeljne karakteristike zajednice a te su: da je ona umjetni~ko djelo, da joj je temeljni model gr~ki polis i da teži da postane organska.9 Zajednica je temeljna i povijesna. Drugim rije~ima, zajednica se treba shvaćati prije svega kao nešto prirodno i to na tragu Aristotelovog određenja politi~ke zajednice (koinonia politikè). Politi~ka zajednica je kod Aristotela shvaćena kao nešto prirodno, pošto je samo po sebi i spontano nastala. „Zbog toga svaki grad biva po naravi. Ako tako bivaju i prvotne zajednice. Jer on (grad) je njihova svrha a narav je svrha“.10 Na tom tragu i Lacoue-Labarthe razmatra problem zajednice. Dakle, od samih po~etaka politi~ka zajednica je bila shvaćana kao prirodna cjelina. Rije~ je o temeljnoj karakteristici zajednice kao organske cjeline. Međutim, kako smo vidjeli ranije, priroda je uvijek trebala tehne, tj. umijeće, umjetnost koje bi nadoknađivale njen nedostatak. Zajednica kao

7 Martin Heidegger, Rektorski govor, Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 12.

8 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 437.

9 Todd May u tekstu „The Community’s Absence in Lyotard, Nancy and Lacoue-Labarthe“, u:

Philosophy Today, str. 279.

10 Aristotel, Poltika, Globus. Sveu~ilišna naklada Liber, Zagreb, 1988., str. 4. (1252a 30)

Zeni~ke sveske

307

prirodna – spontana tvorevina – je bila nedovršena u smislu da nije posjedovala svoje distinktivno obilježje. Takvo nešto ostvarivao je tehne ili umjetnost koji je davao jezik i općenito kulturu. Da bi postala organska cjelina zajednica je trebala tehne, umijeće koje joj je davalo simboli~ko zna~enje. Lacoue-Labarthe pojašnjava odnos prirode i tehnea u kontekstu politi~ke zajednice na slijedeći na~in: „organsko naroda, Volkstum, je ono koje prili~no dobro predstavlja naše shvaćanje ‘nacije’, povraćeno na njeno izvorno zna~enje, utoliko što ozna~ava prirodno ili ‘fizi~ko’ određenje zajednice koje se jedino može postići i otkriti toj zajednici tehneom, a ako ne samim tehneom, onda umjetnošću, po~injući s jezikom (jezikom zajednice).“11 Lacoue-Labarthe govori o zajednici koja teži da se identificira pomoću kulture i umjetnosti. U tom pogledu politi~ko je neodvojivo od umjetni~kog i estetskog. Zajednica se identificira kroz tehne, odnosno mimezis. „Samo je mimetizam sposoban da osigura identitet.“12 Međutim, ovdje nije rije~ o mimezisu u smislu oponašanja već, naprotiv, u smislu produkcije, ili ta~nije ~injenja prisutnim. Mimezis je ~injenje prisutnim ili proizvodnja zajednice. Napomenuli smo ranije da je Lacoue-Labarthe zajednicu definirao kao organsku i to davajući joj u tom smislu negativno određenje. Za razliku od mnogih njegovih suvremenika poput Jean-Luc Nancya i Jacques Rancierea koji promatraju zajednicu uvijek kao odbijanje tradicije i nostalgije ili pak težnju ka jednakosti, Lacoue-Labarthe ipak ostaje pri tome da je zajednica jedna zatvorena pojedina~na grupacija sa svojim jezikom, kulturom i tradicijom. Iz tog razloga on karakterizira zajednicu kao organsku tvorevinu koja je prirodni – spontani produkt kome identitet ili osnovno distinktivno obilježje daje tehne ili mimezis. U tom pogledu on razumijeva Heideggerovu filozofiju polisa, ili pak studentske zajednice sa svojom sudbinskom misijom kao temeljnom odrednicom i putanjom, kao projekt koji u svojoj osnovi ima za cilj promoviranje pojedina~ne nacije sa svim njenim obilježjima. Heideggerov problem je, prema Lacoue-Labartheu, što je on insistirao na razumijevanju „povijesnog“ Daseina kao Daseina pojedina~ne zajednice ili naroda.13 Polis kao povijesno mjesto, kao mjesto povijesnog dešavanja Daseina je organska zajednica koja ima izvorište u određenoj kulturi

11 Philippe Lacoue-Labarthe, Heidegger, Art and Politics The Fiction of the Political, Basil Blackwell,

1990., str. 69.

12 Philippe Lacoue-Labarthe i Jean-Luc Nancy, Le mythe nazi, Éditions de l’Aube, 2005., str. 34.

13 Jane Hiddleston and Philippe Lacoue-Labarthe „Stagings of Mimesis – Interview“, Angelaki,

Journal of the Theoretical Humanities, Vol. 8. Nr. 2, 2003., str. 56

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

308

i tradiciji. Lacoue-Labarthe kritikuje Heideggera zbog njegove ideje da je polis povijesno mjesto. Polis se prepoznaje kroz svoju umjetnost, jezik i kulturu, tj. kroz mimezis. Međutim, najveći problem sa „organskim“ karakterom zajednice on nalazi u Heideggerovom Rektorskom govoru. Podsjetimo da tu Heidegger navodi tri dužnosti-službe po uzoru na Platonov model zajednice. Jedna od tih službi je služba znanja ili technea.14 Prema Heideggeru zajednica studenata služi znanju jer je znanje jedna od misija njema~kog naroda. To je temeljna veza između studentske i narodne zajednice. Znanje ili znanost je potrebno njema~kom narodu da bi realizirao svoju bit. Drugim rije~ima, znanje ili tehne je bitno vezano za duhovnu misiju njema~kog naroda iz razloga što se on (njema~ki narod) realizira samo uz pomoću službe znanosti.15 Ovdje vidimo drugo zna~enje termina techne i to kao znanje. Međutim, bez obzira na zna~enje, techne opet fungira kao na~in nadopune ili pak realizacije prirode. Lacoue-Labarthe kritikuje na~in na koji Heidegger pristupa pojmu univerziteta. Prema Lacoue-Labartheu univerzitet ~ine oni partikularni i ekskluzivni Mi njema~kog univerziteta.

Iz svega navedenog prili~no je jasno da Lacoue-Labarthe relaciju politi~ko-estetsko temelji na relaciji priroda-mimezis (tehne). Rije~ je o relaciji elemenata koji su neodvojivi, koji se prožimaju i nadopunjuju. Stoga, Lacoue-Labarthe, slijedeći Brechta i Benjamina, govori o estetizaciji politike. Ovaj termin je vezan za neke teorije po kojima se politi~ka zajednica, djelatnost, program ili pak figura ili li~nost shvaća kao umjetni~ko djelo. Recimo Goebbels, navodi Lacoue-Labarthe, u svom odgovoru Wilhelmu Furtwängleru je definirao politiku kao umjetnost ili pak kao formu plasti~ne umjetnosti.16 Drugim rije~ima, politi~ko je utemeljeno ili konstituirano u umjetni~kom djelu. Rije~ o zajednici kao umjetni~kom djelu ili dovršenoj i potpunoj cjelini sa svojim jezikom, kulturom i tradicijom. Ovi potonje navedeni elementi zajednice su njen tehne ili njena aktualizacija kojom se zajednica stavlja u djelo. Umjetni~ko djelo je slavljenje nacionalne zajednice.17

14 Martin Heidegger, Rektorski govor, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 12.

15 Philippe Lacoue-Labarthe, L’imitation des modernes, Galilée, 1986., str. 149.

16 Philippe Lacoue-Labarthe, Heidegger, Art and Politics. The Fiction of the Political, Basil-Blackwell,

1990. str. 61-62.

17 Philippe Lacoue-Labarthe, Heidegger, Art and Politics. The Fiction of the Political, Basil-Blackwell,

1990. 68.

Zeni~ke sveske

309

Dakle rije~ je o zajednici koja se potvrđuje u djelu i kroz djelo. Zajednica kao djelo identificira se sa onim što joj je mimezis, usavršavajući njenu prirodnu osnovu, ‘darovao’. Lacoue-Labarthe pod djelom podrazumijeva nepromjenjivo i apsolutno jedinstvo u istoj kulturi, jeziku i tradiciji, tj. pretenziju na određeno isklju~ujuće organsko zajedništvo u povijesnom dešavanju zajednice. Drugim rije~ima, zajednica kao djelo je organska zajednica.18

Lacoue-Labarthe ima negativno stajalište prema organicizmu zajednice koji uvijek vodi u svojevrstan imanentizam odnosno totalitarizam, kako Jean-Luc Nancy naziva zajednicu koja se kreira u djelo. Drugim rije~ima, Lacoue-Labarthe kritikuje bilo kakvu zajednicu koja teži apsolutizaciji i dovršenju. Prema njemu, organska zajednica je zajednica onih koji su ujedinjeni u djelo i kroz djelo. Naposljetku može se reći da Lacoue-Labartheov stav nije generalno negativan prema pojmu zajednice već prema težnji zajednice ka jedinstvu i stavljanja sebe u djelo. Takva „odjelovljena“ zajednica je uvijek osnažena u neprijateljstvu i zasnovana na logici smrti drugog i žrtvovanja (recimo, smrt iz viših ciljeva kao i onih koji ne ispunjavaju te iste ciljeve) i na taj na~in samu sebe uništava. Drugim rije~ima, težnja za identifikacijom je u osnovi organske zajednice. Međutim, kako smo ranije vidjeli potpuna i ~ista identifikacija je nemoguća pa tako i ne postoji ~ista nacija ili pak kultura. Osim toga, iako je sam proces mimeze neka vrsta odlaganja biti-subjektom, u ovom slu~aju nacijom-subjektom, onda sam subjekt ne postoje nikad on sam pa samim time egzistira po zakonu nevlastitosti. Prema tome, ako ne postoji istinska i ~ista imitacija i samim time i identifikacija onda ne postoji niti bilo što ‘vlastito’ u zajednici. Paradoks mimezisa nam govori da kako postoji težnja ka „vlastitoj“ kulturi“ i naciji tako u isto vrijeme ta težnja, zbog mimeti~ke logike nevlastitosti i odlaganja, samu tu težnju potkopava.

18 O kritici zajednice kao djela vidjeti u: Jean-Luc Nancy, La communauté désseouvrée, Bourgois, 1999.