1

ŽupčicaList učenika OŠ ŽUPA DUBROVAČKA, Župa dubrovačka

Izdavač:OŠ ŽUPA DUBROVAČKA, Župa dubrovačka

Za izdavača:Ravnateljica Anka Šutalo, prof.

Glavna urednica:Nikolina Šakota, 6.a

Odgovorna urednica i voditeljica novinarske grupe, obrada za tisak: Slavica Kutnjak, prof.

Uredništvo i novinari:Deša Kelez (5.a), Ivana Antunović (5.b), Doroteja Zucalo (5.c), Katarina Handa-baka (5.c), Petra Jakobušić (5.c), Kristijan Jakobušić (7.b)

Naslovna stranica:Učenički rad na temu ‘Tolerancija’, Paula Gustin, 5.b

Fotografi:Ivana Lujak, prof.Čedomil Lukšić, prof.Sandra Židan, prof.dipl.knjiž.

Tisak:AB grafika, Dubrovnik

Naklada:150 primjeraka

Školske vijesti: KarnevoSigurniji internet .................................................... 4

Prvašići okupirali školu ......................................... 5

Prijatelji iz Francuske i Norveške .......................... 6

Kilogram za Vukovar ............................................. 8

Dan branitelja grada Dubrovnika ......................... 10

Projektni dan – Izrada božićnih ukrasa ................ 11

Susret s književnikom: Jadranko Bitenc ............... 12

Mjesec hrvatske knjige – nagrađeni radovi ......... 13

In memoriam: Vesna Parun .................................. 18

Tema broja: Tolerancija ........................................ 23 Eko - svijest na djelu ........................................... 26

Intervju s ravnateljicom ....................................... 28

Dani kruha ........................................................... 29

Izložba ptica ......................................................... 30

Dječji tjedan ......................................................... 31

Stop nasilju .......................................................... 32

Filmska Župa – Učenici snimili film .................... 33

Robotička alka ...................................................... 34

Kutak za roditelje .................................................. 35

Dječji biseri – zašto se ne treba prepirati s djecom ... 36

Poučne priče .......................................................... 37

Zabava: Zagonetke Vicevi ...................................................... 39

Strip u fotografiji (Novinarska grupa) ................... 40

sadržaj

www.os-zupa-dubrovacka.skole.hr

uvodna riječ

Drage čitateljice, dragi čitatelji!

U ovom broju vam donosimo mnoge projekte koje smo vrijedno obavljali i do kraja priveli. Donosimo i zanimljive susrete, druženja, zabavne rubrike. Ne znam što bih točno izdvojila. Najbolje da se lijepo ‘zavalite’ i uzmete Župčicu u ruke. Ono što bih vas zamolila je da se uključite više u rad i pripremu oko našeg školskog lista. Sigurni smo da ima mnogo skrivenih talenata u našoj školi i ovo je prava prilika da se pokažete. Želimo vaše radove, a i prijedloge. Ove godine je nanovo formirana novinar-ska grupa i nova ekipa koja je vrijedno

istraživala po hodnicima i razredima naše škole. Mogu vam reći da smo se umorili, ali vrijedilo je. Na sastancima novinarske grupe smo se trudili i vri-jedno radili, ali budimo iskreni – tek smo na početku, i moramo još puno toga naučiti. Zato nam ne zamjerite, a uko-liko nađete zamjerku, dođite i isprav-ite! Zajedno smo jači i bolji. U svakom slučaju, negdje moramo početi. Tako i vi počnite od samog početka s čitanjem našeg/vašeg lista. Dobro došli na stranice naše Župčice.

Nikolina Šakota, 6.a

4

Dječja maškarana skupina učenika župske škole uputila se u petak 29. siječnja prema Opatiji s namjerom sudjelovanja na popularnom DJEČJEM KARNEVALSKOM KORZU. Kako bi spojili ugodno s korisnim, odlučili su se za smještaj na Platku jer je jeftiniji nego u Opatiji, ali i da bi djeca mogla uživati u snježnim radostima tog poznatog skijališta. Na Platak su stigli u petak večer i smjes-

tili se u skijaškom domu. Tijekom noći napadale su velike količine snijega. Unatoč svim nastojanjima, nisu mogli do Opatije. Ralice su očistile jednu traku ceste,ali zbog najavljene orkanske bure nije bio siguran povratak prema Platku, pa je vodstvo ovog maškaranog izleta odlučilo ne riskirati i ostati na skijalištu. Tako su umjesto na maškarati u Opatiji, naši mališani

zaglavili u snijegu na Platku, gdje su organizirali svoju malu maškaranu povorku između dva planinarska doma, na oduševljenje brojnih skijaša koji su ih primili i ugostili u malom planinarskom domu. Iako nisu sudjelovali u povorci Opatijske maškarate kako su planirali, župski mali maškari su se sa ovog izleta vratili zadovoljni i puni dojmova sa snježne avanture na Platku.

izvor: www.zupcica.hr

Dječji maškarani izlet 2010 - Karnevo u snijegu šk

olsk

e vi

jest

i

9. veljače smo u redovnoj nastavi obilježili Dan sig-urnijeg interneta. Kroz cijelu školsku godinu smo se osvrtali na tu temu. Naši nastavnici su neumorno na svojim satima, kako na satu informatike, tako i na drugim satima, govorili o internetu i svim negativnim stranama kojih smo mi mladi rijetko svjesni. Objašnjavali su nam opasnosti, pokazivali razne video isječke i non-stop nas

upozoravali kako se koristiti internetom. Nisam ni znala kakvih sve stvari ima u ovom svijetu. Nasilje na svakom kor-aku. Pogledali smo i razne video isječke vezane za cyberbulling (nasilje preko interneta). Nisam ni znala kakvih sve ‘’digitalnih huligana’’ ima u ovom svijetu. Dragi učitelji, hvala na iscrpnim predavanjima i upozorenjima! Nikolina Šakota, 6.a

Učenici današnjih 7-ih i 8-ih razreda u Opatiji

Dan sigurnijeg interneta!

Prvašići naše škole

Svaka školska godina je posebna na svoj način. I svaki početak nam donosi nove školske brige, ali i radosti. Opet ćemo vidjeti dobre, stare prijetelje. Opet ćemo se družiti i osmijeh će krasiti naša lica, a smijeh se oriti kroz školu. Svaki početak je pose-ban, ali našim najmlađima je ujedno i najteže. A to su naši prvašići. Sjećam se kako je meni bilo u prvom razredu. Mama i tata su me dopratili ispred školskih vrata, a ta zgrada mi je bila tako ogromna i nedokučiva. Malo sam se bojala jer mi je sve bilo nepoznato. Brzo sam vidjela i drugu djecu, svoje prijatelje i poznanike iz vrtića i sve se nekako samo od sebe posložilo. Nesigurnim korakom sam krenula u školu i koračam već pet godina. Iz godine u godinu postajem sigurnija. Sad sam peti razred. I to je bila velika prekretnica. Upoznajemo više učitelja, povećava se i broj predmeta. Ipak, sjećanje na prve školske korake nikad ne blijedi. Tako su ove godine i naši prvaši zauzeli svoja školska mjesta. Ušetali su u školu u pratnji svojih roditelja. Uz osmijeh i lijepe riječi dobrodošlice dočekala ih je i naša ravnateljica Anka Šutalo i predstavnica općine Vesna Miloslavić, te im uručila prigodne poklon pakete sa kompletnim

školskim priborom za likovnu kulturu. Eh, dragi moji prvaši – uživajte u crtanju i bojanju! Brzo će proći te vesele i bezbrižne školske radosti, a kada dođete u peti razred, morat ćete se više uhvatiti kn-jige. Ali ne brinite, tada ćete već smjelije i sigurnije koračati. Katarina Handabaka, 5.c

Prvašići “okupirali “ školu

5

6

27. listopada 2010. godine posjetili su nas pri-jatelji iz Norveške, Osla. Svi smo bili uzbuđeni zbog njihovog dolaska. Kada su došli u našu školu, počeli smo se upoznavati, iako smo ispočetka bili sramežljivi. Počastili smo ih poslasticama koje su donijeli učenici naše škole. Prije sata engleskog jezika imali smo prezentaciju o gradu Oslu i Du-brovniku. Svi smo našli nekoga koga ćemo voditi na sat. Sat engleskog jezika smo imali kod profesorice Jane Rašice, gdje smo radili lekciju o izlikama mla-dih. Nakon sata zajedno smo otišli na odmor, a za-tim u dvoranu. Tu su se održale sportske aktivnosti. Ekipe naše škole pobijedile su u odbojci i nogometu, ali njihova ekipa je pobijedila u košarci.Iscrpljeni i izmoreni vratili smo se u školu i zajedno ručali. Imali smo malo slobodnog vremena, pa smo se zabavili uz glazbu. Organizirana je i predstava gdje su nastupale mažoretkinje, plesačice step ‘n’ jazza i plesači tradicionalnog linđa. Posebno su im se svidjele tamburice. Nakon završetka predstave razmijenili smo već pripremljene darove. Darovali smo im darove po vlastitom izboru, ali ipak tradi-cionalne. Mi smo dobili njihovog poznatog trola, čokoladicu i olovku.Nažalost, došlo je vrijeme za rastanak. Bili smo tužni zbog njihovog odlaska, ali za neke to nije bio kraj. Svi smo zadovoljni posjetom i nadamo se njihovom povratku.

Leona Matičević, 8.cDinka Stijepić, 8c

Prijatelji iz Francuske i Norveške

NorvežaniZajednički ručak u predvorju škole

Sat engleskog jezika kod profesorice Jane

Timski rad kod profesorice Davorke i bliže upoznavanje učenika. Naravno, na en-gleskom jeziku

Naše mažoretkinje su oduševile naše prijatelje iz Norveške

Posebno iznenađenje je bio i naš tradicio-nalni LINĐO, koji je uvijek ‘pun pogodak’

7

Uz naše drage prijatelje iz Norveške, sjećamo se i naših prijatelja iz Francuske. To je bila jedna od najaktualnijih vijesti. Prije nego su došli, naši planovi su bili ovakvi: Doći će cijeli jedan razred. To su 24 djevojčice i 6 dječaka. Pokazat ćemo im znamenitosti grada Dubrovnika i Župe dubrovačke. Družit ćemo se s njima i pokušati im boravak učiniti što ljepšim. Nadamo se da će im boravak kod nas ostati u lijepom sjećanju i da će poželjeti opet doći. Uzvratni posjet će biti krajem travnja ili početkom svibnja. Unaprijed se veselimo posjetu Francuskoj. Stvarno smo počašćeni zato jer ćemo sa 13 ili 14 godina vidjeti Eiffelov toranj i druge ljepote velike Francuske, a usto i steći prijatelje možda i za cijeli život.

Matej Vučičević, 7.d

Eiffelov toranj - najviša građevina u Parizu i jedan od najprepoznatljivijih svjetskih simbola. Nazvan po svom dizajneru, inžinjeru Alexandreu Gustavu Eiffelu, vrhunska je turistička atrakcija.

Dragi Matej, Sada mi preuzimamo stvar u svoje ruke i iz prve

ruke saznajete kako je bilo kad su nam prijatelji

iz Francuske došli. DOĆI ĆEMO VAM OPET!Naša škola je ugostila prijatelje iz Le Havrea, iz

škole College des Ormeaux. Saznali smo mnoge

zanimljive stvari. Njihov profesor Tomislav

Rajković je profesor španjolskog i francuskog

jezika i živi u Francuskoj od 1988. godine, a

rodom je iz Starih Mikanovaca. Ovaj projekt

razmjene učenika je krenuo na njegovu incijativu.

Uz pomoć profesorice povijesti i zemljopisa i

profesorice francuskog jezika, smislili su projekt

za učenike u kojemu su pisali o gradu Du-brovniku. Takva divna ideja je napokon i realiz-

irana. Naši prijatelji su od samog ‘parkiranja’ na

aerodromu vidjeli prve ljepote. Pri slijetanju na

aerodrom, imali su osjećaj da je oko njih sama

ravnica. Vozeći se dalje, do naše škole, divili

su se drveću, cvijeću, moru. Prvi susret je bio

malo ukočen, ali ni m inuta nije prošla, a škola

je ‘zaorila’ smijehom i veselim razgovorom svih

učenika. (Nikad se nije toliko pričalo engleski

kao tih dana). Mi novinari, gledajući sa strane što

se sve događa, zapazili smo da je taj susret s obje

strane bio kao da se godinama znaju. Dubrovnik

je naše prijatelje ostavio bez daha: upoznavali su

povijest, obilazili zidine, šetali ulicama grada.

Iznenadio ih je kontrast lijepih i novih zgrada u

blizini onih koje su u ratu zadobile vidljive rane.

Da, u našem gradu su vidljive posljedice nakon

toliko godina, ali naša radost, osmijeh pokazuje

da idemo naprijed. Poveli smo naprijed i naše

prijatelje i istraživali ljepote mora i prirode.

Došao je i dan nastave u našoj školi. Opet iznenađenje! Francuzi su se iznenadili kako su

naši učenici skloni slobodnijem ponašanju i

prepisivanju ( ne onom s ploče, nego onom ispod

klupe ). ‘’ U Francuskoj je to nedopustivo i

nezamislivo’’, rekli su nam šokirani francuski

profesori.Nakon blagih šokova, naši dragi prijatelji su otišli

‘šokirani’ onim najbitnijim – toplinom kojom

smo ih dočekali, otvorena srca, širokog osmijeha

i ispružene ruke. Zahvalili su nam na svemu uz

poruku – DOĆI ĆEMO VAM OPET!

Timski rad novinarske grupe

Prijatelji iz Francuske

Školom je ‘zaorio’ smijeh naših dragih prijatelja iz Francuske

8

Ove godine je Vijeće učenika na čelu sa predsjednikom Iva-nom Krmekom (8.b) i zamjen-icom Leonom Matičević (8.b) pokrenulo humanitarnu akciju pod nazivom ‘Kilo-

gram za Vukovar’. Cilj ove humanitarne akcije je bio, kako i samo ime govori, skupiti barem po kilogram namirnica poput brašna, šećera, tjestenine,itd., koje smo darovali Caritasu grada Vukovara s namjerom da obradujemo najugroženije stanovnike Vukovara, te im na taj način pokažemo da smo uz njih i da ih nećemo zaboraviti nikada. U ovoj akciji su sudjelovali svi učenici i učitelji matične škole i područnih škola. Uspjeli smo skupiti tri puta više od predviđenog. Nepotrebno je naglasiti radost naših učenika, a i zadovoljstvo i ponos roditelja i učitelja. Dragi naši učenici, svaka vam čast za ovu akciju kojom ste obradovali sve nas i pokazali srce za naše drage Vukovarce, te time još jednom pokazali da se Vukovar ne može i neće nikada zaboraviti! Kristijan Jakobušić, 7.b

Učenici naše škole pokrenuli humanitarnu akciju

18.11.1991.! To je datum koji nismo i nećemo zaboraviti. Svake godine se prisjetimo Vukovara pa smo tako to učinili i ove godine održavši priredbu na sam dan pada Vukovara. Toliko patnje, muke, borbe, plača, poginulih… Priredbu smo započeli pr-ezentacijom o točnim pojedinostima napada i borbe Vukovara. Nakon toga smo čitali pismo koje smo poslali u Vukovar zajedno sa skromnim darovima, te prekrasne pjesme u znaku podrške.

Vukovare, mi smo s tobom! Petra Trojić, 8.d

Vidljive posljedice rata u Vukovaru i nakon toliko godina

Plakat naših učenika povodom sjećanja na grad Vukovar

9

Prigodno pismo našim dragim prijateljima u Vuko-varu je napisala naša profesorica hrvatskoga jezika Tajana Martić:

Dragi grade!Dragi Vukovare!Dragi prijatelju!Početak smo i kraj drage nam zemlje. Sjedinjeni bogatstvom prošlosti i pogledom u budućnost i zato si dajemo za pravo da ovo pismo bude odraz bliskosti dvaju udaljenih, ali srcem povezanih gradova i ljudi.Istim suzama smo gasili vatre, istom tugom gledali kako se kamen lomi, istom boli smo pokrivali drage nam ljude koji su otišli negdje gdje ih više nikada neće taknuti ono zlo rata.Grade, izdigni se i gledaj prema suncu!Vukovare, ne osvrći se unatrag i koračaj tragovima duge!Prijatelju, znaj da nisi zaboravljen!Sjećanja i uspomene nam nitko ne može oduzeti, zapaliti, ubiti… I nitko nema oružje protiv dobrote jer samo se dobro dobrim vraća.Grade, Vukovare, prijatelju, neka vas razvesele naši skromni pokloni jer bogatstvo je u tome što smo uz vas, mislimo na vas i sjećat ćemo se zauvijek!

Ne mislim na tu svu nesreću, već na ljepotu koja i dalje preo-staje.

ANNE FRANK

Tužni prizori neimaštine su nas potresli i potaknuli da ovaj put Vukovar zaživi i u našim dobrim djelima

10

U petak, 3. prosinca u našoj školi je prvi sat za učenike viših razreda održana priredba i sat pov-ijesti povodom Dana branitelja Dubrovnika koji se obilježava 6. prosinca. Naime, dana 1. listopada 1991. pripadnici JNA iz Trebinja, te crnogorski do-brovoljci počinju oružani napad na Dubrovnik. Grad je svakodnevno bombardiran, a najžešće je bilo 6. prosinca 1991. Zbog toga taj dan i obilježavamo kao Dan branitelja Dubrovnika gdje su mnogi naši očevi, djedovi, prijatelji, sugrađani dali svoj život da bismo mi danas bili ovdje, na sigurnom. Zbog toga smo i ove godine odlučili DA SE NE ZABORAVI! Gost sata povijesti u našoj školi je bio branitelj Domovinskog rata iz Župe dubrovačke, gospar Nikola Bogoje koji je učenicima pričao o svojim iskustvima iz rata, a za vrijeme njegovog izlaganja na projekcijskom platnu je prikazivan film o rat-nim događanjima u Dubrovniku i Župi, a učenice iz dramske grupe na čelu sa profesoricama Asijom Kursar i Dubravkom Perkić su izvele i prigodan program. Ravnateljica je ovom prigodom spomenula i da su naš računovođa Miran i kućni meštar Anto također bili branitelji Domovinskog rata te su oba

Gospar Nikola Bogoje govori učenicima i djelatnicima naše škole o ratnim stradanjima u Dubrovniku

Učenik 7.a razreda, Ivan Merdžan je bio šlag na kraju nezaboravne dubrovačke priče kada je zapjevao ‘Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati…’

pozdravljena burnim pljeskom, a meštar se i sam obratio svima prisutnima i ukratko govorio o svojim iskustvima iz rata. Učenici su imali i priliku postav-ljati pitanja gosparu Bogoju o njegovim iskustvima iz rata. Za vrijeme priredbe je izvedena i pjesma dubrovačkog branitelja Srećka Kljunka, a na kraju sata je Ivan Merdžan, učenik 7.a razreda, otpjevao pjesmu „Oj, hrvatska mati“.

Dan branitelja grada Dubrovnika

Nakon priredbe i sata povijesti povodom Dana branitelja Dubrovnika učenici su se vratili u svoje učionice. Tada je sljedeća tri sata uslijedio projektni dan. Učenici su se podijelili u radionice u kojima su se izrađivali božićni ukrasi. Ukrasi su bili jako lijepi. Ukrašavali smo predvorje škole, a sa svojim razrednicima i razrede. Taj dan je bio zanimljiv jer nismo morali nositi knjige. Božićno ozračje je vladalo u našim učionicama, a i smijeh hodnicima naše škole je također bio znak božićnih radosti.

Također je u školi održana i priredba povodom Božića i Nove godine. Na priredbi smo mogli vi-djeti i čuti puno lijepih točaka: pjevanje božićnih pjesama našeg zbora, božićni igrokaz učenika 3. b razreda, nastup dviju naših steperica, a i svi-ranje tamburaša je bilo zaista odlično. Na kraju je ravnateljica svima prisutnima u svoje ime i u ime svih djelatnika zaželjela čestit Božić i sretnu novu 2011. godinu. Najviše volim te lijepe predbožićne dane i božićni ugođaj kada se toplina i radost vidi na licu svakog učenika i učitelja. Deša Kelez, 5. a

Izrada božićnih ukrasa

Božićna priredba

Priprema za izrađivanje ukrasa

Pripreme za ukrašavanje škole

proj

ektn

i dan

Ukrasne vrećice - rad učenika osih razreda

Rekli bismo: ‘U ritmu muzike za ples’

Jedna od točaka na božićnoj priredbi: zbor pjeva prigodne božićne pjesme uz pratnju tamburica

11

12

Jadranko Bitenc

19.11.2010. godine našu školu pos-jetio je književnik Jadranko Bitenc. Dramska grupa i članovi dodatne grupe za hrvatski jezik priredili su susret s piscem i kratak program njemu u čast. Priredba je bila organizirana za sve šeste razrede. Neki učenici su pročitali njegove knjige i postavljali pitanja. Te knjige su “ Twist na bazenu” i “Lana, godina mački”. Pitali smo ga razna pitanja, a on je na sva strpljivo odgov-arao. Doznali smo dosta toga o njegovu životu. Rekao nam je da je on zapravo to nesretno dijete iz romana “ Twist na bazenu”. Doznali smo da su neki likovi iz njegovih romana stvarni, a neki, naravno, nestvarni. Rekao nam je da je roman “Lana , godina mački” posvećen njegovoj kćeri Lani. Učenici koji su pročitali njegove knjige sjedili su sa njim za stolom i postavljali mu pitanja, a poslije i ostali učenici. Na kraju nas je ugodno iznenadio kada je rekao da smo ga najljepše dočekali od svih škola u kojima je bio.

Nikolina Šakota, 6.a

Susret s književnikom

Naši šestaši pažljivo slušaju (dokaz da su i oni oduševljeni našim književnikom, kao i on njima)

Učenici dramske grupe izvode program piscu u čast

Pisac strpljivo sluša i odgovara na brojna pitanja učenika šestih razreda

U našoj školi se od 5. 10. do 15. 11. 2010.g obilježavao Mjesec knjige. U tom mjesecu, učenici od 5. do 8. razreda su pisali literarne radove. Svaki razred je imao svoju temu. Za peti razred je tema bila „Moje malo dobročinstvo“, za šesti „Čarobna škola“, za sedmi „A kad ću više odrasti?“ i za osmi „Volio/voljela bih da me voliš“. Zasig-urno su svi literarni radovi bili dobri, ali ipak su naši nastavnici morali izabrati najbolje. Posao im sigurno nije bio lagan. Najbolji učenici su bili nagrađeni. Tako je povodom toga organizirana mala priredba na kojoj su učenici čitali svoje nagrađene radove. Nagrade su bile knjige.Time se dokazalo da u našoj školi ima puno do-brih pisaca. A evo i nagrađenih učenika i njihovih radova:

NAGRAĐENI RADOVI NA LITERARNOM NATJEČAJU: 5. razred TEMA: MOJE MALO DOBROČINSTVO 1. mjesto Lucija Bašić, 5. a 2. mjesto Deša Kelez, 5. a 3. mjesto Doris Oberan, 5. b 6. razred TEMA: ČAROBNA ŠKOLA 1. mjesto Nikolina Klešković, 6. b 2. mjesto Lorena Grljević, 6. c 3. mjesto Anastazija Raguž, 6. c 7. razred TEMA: A KAD ĆU VIŠE ODRASTI?! 1. mjesto Nikola Kristović, 7. b 2. mjesto Anđela Pijević, 7. a 3. mjesto Anica Ovčina, 7. b 8. razred TEMA: VOLIO/VOLJELA BIH DA ME VOLIŠ 1. mjesto Petra Boroje, 8. b 2. mjesto Marko Papac, 8. d 3. mjesto Božo Džamarija, 8. b Deša Kelez,5.a

Mjesec hrvatske knjige

13

14

Moje malo dobročinstvoU životu je svakome potrebna pomoć i svatko može pomoći. U mome malom životu trebala mi je pomoć i dobila sam je, ali kada je drugima trebala pomoć i ja sam bila tu da pomognem. Kada sam pomagala, radila sam to jer sam htjela i voljela. Dok sam tužna ili mi se nešto loše dogodi, moja prijateljica me tješi, nasmijava, izvodi razne stvari da me nasmije i zahvalna sam joj što to čini za mene. Ali ni ja nisam zaboravila na nju kad me trebala. No, svađa i drugi su nas razdvojili. To je bilo jako bolno za mene jer je dogovor bio da ćemo zauvijek biti dobre pri-jateljice. Sva sreća nismo dugo izdržale jedna bez druge. Nedostajalo nam je pomaganje, smijanje i tješenje. Doris Oberan, 5. b

A kad ću više odrasti?! Djetinjstvo bi trebalo biti najljepše i najdrag-ocjenije razdoblje našeg života, no, ipak, ima ono svojih nedostataka. Ispričat ću vam nešto o njima. „Nemoj ići van! Ne trči! Donesi mi ovo, napravi mi ono!...“ Te zabrane i zapovijedi jedna su i jedina rana djetinjstva. No, možemo ih zanemariti jer u ovim našim godinama ionako kroz jedno uho uđu, a kroz drugo izađu. Ah, da, i ta škola. Znam da je ona temelj našeg budućeg života, ali ja je ne volim i već odavno mi je postala dosadna(kao i svima drugima koje poznajem). Hrvatski, matema-tika, fizika, kemija, engleski i tako svaki dan. Ali nije djetinjstvo ni tako strašno. Sve će ove mane s vremenom doć’ na svoje, a tada ćemo žaliti što više nismo djeca. A ona dječja prijateljstva- tako su čvrsta i puna ljubavi, dok prijateljstvo odraslih može puknuti svaki čas. Naravno, imaš prijatelje za cijeli život, ali oni su rijetki pa ih treba dobro čuvati. A gdje ćeš boljeg mjesta za čuvati prijatelja nego u svom srcu! Ma, u stvari ja i ne želim odrasti. Kad samo pomislim na brige koje odrastanje donosi, odmah me zaboli glava. Bile one male ili velike, opet su gore od matematike i fizike. Ja sam dijete i gotovo. Kad budem odrasla, isto ću biti dijete- u svom srcu, naravno.

Anđela Pijević, 7. a

Čarobna škola Hej, ljudi! Čaroban vam dan. Ja sam Zvrckica Ljupkica, a samo najbolji prijatelji zovu me Ljupka. Imam 1001 godinu i idem u čarobnu školu Zmije iz glave. Ta škola ima puno, puno hodnika koji su vrlo uski pa malo deblji čarobnjaci(poput profe-sora Ledenog vilenjaka koji predaje predmet Kako zalediti) teško prođu kroz te uske hodnike koji neprestano mijenjaju boju i izgled. Naše učionice vrlo su prostrane. Meni najdraža je učionica iz pov-ijesti. No najteže gradivo bilo mi je kad smo se bori-li sa hrabrim i snažnim vitezovima. Umalo da me nije ubio onaj bradati čovjek svojim velikim mačem. Naše dvorište je malo pa se većinom sudaramo kad sjednemo na metle. Iskreno, ja ponekad i zalutam u svojoj vlastitoj školi u kojoj živim već od svoje prve godine. Vrata, tj. glavni ulaz u školu, vrlo je velik. Na njima se neprestano vrte krugovi šarenih boja. E, sada malo o školskom osoblju, predmetima i aktivnostima. Mi imamo dvadeset jedan i po predmet. Ja ću izdvojiti samo meni najdraže, a to su: Razbi čašu glasom. Njega predaje profesorica Vrabac. Još jedan, meni vrlo drag predmet je Noga do stropa. To predaje prof. Skočko Voćko. U školi također imamo mnogo aktivnosti, a ja idem na leteću stolicu i na satove truba. U letećim stolicama, naravno, sjednemo na stolice i učimo letjeti, a na satovima trube ja se pretvorim u trubu, netko me škaklja i tako proizvodimo zvukove. Za mene svi kažu da sam ljupka i pametna djevojčica. Isto tako kažu da su me mama Ljetna Zima i otac Klempo Klempić vrlo dobro odgojili. Zato vam predlažem da dođete i vi u školu Zmije iz glave. Samo zavirite u maštu i srce, zamahnite čarobnim štapićem i tu ste.

Anastazija Raguž, 6. c

15

Moje malo dobročinstvo Svi mi govore da je lijepo činiti dobra djela, da ću se čineći ih dobro osjećati. I tako sam ja jednog jutra probudivši se, odlučila taj dan činiti dobra djela. I zapitala sam se: „Moraju li dobra djela biti velika?“ Ujutro sam prvo pomogla mami i obukla brata za vrtić. Mama me pohvalila. Već sam se osjećala bolje. Zatim sam otišla po kruh umjesto bake jer je ona već stara i nije joj lako. Toga dana sam u školi bila dobre volje. Prijatelji su me pitali za pomoć oko nekog zadatka koji im je bio nejasan, a ja sam im rado pomogla. Popodne sam nastavila činiti dobra djela. Susjeda je mela ulicu i već je bila umorna. Tada sam joj ja ponudila pomoć. Rado je pristala i ja sam umjesto nje pomela ulicu. Bila mi je zahvalna i nagradila me bombonima. Prolazeći pored stabla začula sam mijaukanje. To je bio mali mačić koji je zapeo na grani. Popela sam se i dohvatila ga. Mačić me počeo lizati i bio je sretan. Uh, koliko posla da-nas u ulici! Nisam ni znala da se u mojoj ulici može toliko toga napraviti. Odlučila sam malo prošetati i došla sam do autobusne stanice. Autobus je baš stigao i u njemu je bila jedna starija gospođa iz ulice koja se vraćala s tržnice. Zamolila je vozača da joj pomogne i iznese joj vrećice, ali on je bio bezo-brazan i nije joj htio pomoći. Tada sam joj ja uzela vrećice i nosila joj ih sve do kuće. Zahvalila mi je i rekla da sam ja dobro dijete. Bila sam jako ponosna na sebe. Toga dana sam se naradila, ali nije mi bilo teško. Našla sam i odgovor na ono pitanje koje sam si postavila na početku. Čak i malo dobro djelo je veliko. Stvarno sam se taj dan uvjerila da se čineći dobra djela bolje osjećamo. Ja ću nastaviti činiti dobra djela, a nadam se da će i drugi ljudi jer je to lijep i dobar osjećaj.

Deša Kelez, 5. a

Volio bih da me voliš Jednog mirisnog proljetnog nedjeljnog jutra probudio sam se naspavaniji nego ikad te sam ustao na desnu nogu. Šetao sam obližnjom livadom kad na drugom kraju… ljepotica iz mojih snova… Bila je lijepa poput novoprocvjetale visibabe poslije snijega. Njene su me oči zaslijepile. Zurio sam u nju kao u vatreni komet što postiže veliku brzinu kada pada na Zemlju. A ono najednom….Buuuumm! Začuje se pad kometa. To je ustvari bio njen slatki pištavi glasić. Pozdravila me i tako smo se upoznali. Njene oči boje lavande sjajile su kao dvije najsjajnije zvijezde u vedroj proljetnoj noći. Svu tu romantičnu harmoniju prekinuo je njezin dečko Veliki Mrga, kako su ga zvali. To je bilo najromantičnije prijepodne, ali i najveće poniženje tu cijelu godinu, a i godinu poslije. Još ne mogu zaboraviti njene blještave biserno-zelene oči. Nisam je ni za ime upitao… Koja sam ja budala!

Božo Džamarija, 8. b

A kad ću više odrasti?! Iskreno mi recite, kada se odraste? Kad postaneš dovoljno zreo da se sam brineš za sebe ili možda kad te ljudi počnu smatrati odraslim? „Ti si već velika!“, svakodnevno mi govori moj tata. „Ti si još mala!“ kaže mi mama. Tko je od njih dvoje u pravu? To je moj najveći problem. Svakodnevno mi govore da sam velika,a ponašaju se prema meni kao prema petogodišnjakinji. A puno mi i zapovijedaju. Pospremi sobu, makni ove knjige iz kuhinje, izglačaj majice, sviraj klavir, učini ovo, učini ono… i tako iz dana u dan. Pa mislim stvarno! Najviše me smeta kad mi kažu da lažem, npr. kad sviram klavir. „Koliko si svirala?“, upita me mama. „Malo manje od jednog sata.“, odgovorim ja. „E, nije, nego si svirala…“ I onda na tom mjestu počne svađa. Obično urlamo po cijeloj kući, a tata nas smiruje. Na kraju se ipak nekako dogovorimo i sve svađe budu zaboravljene. Ne svađam se često s roditeljima, ali kad se posvađamo, odem u sobu, zatvorim vrata i zaur-lam iz sveg glasa: „A DOBRO, KAD ĆU VIŠE ODRASTI!?“

Anica Ovčina, 7. b

Čarobna škola „Smijeh za 5“ Dobro došli u Osnovnu školu „Smijeh za 5“. Ovdje vam je za prolazak s odličnim važno samo da se smijete dan i noć. Na ulasku u školu čekaju vas dva klauna u obliku smajlića: jedan veseo, a drugi tužan. No, taj tužni smajlić je prekrižen crvenim flomasterom. Dok ideš hodnicima, sa svih strana ti izlaze mali čovječuljci- iz zidova, prozora, stropa, vrata… Skaču oko tebe, pomažu ti da se presvučeš u sunca(to je školska odjeća), da obuješ čupave papučice itd. Dok ulaziš u učionicu, na vratima te čeka jedno veliko sunce koje testira tvoj smijeh pa ako se ne uspiješ nasmijati do 100%, tebi je ulazak u tu učionicu zabranjen. U učionici vas svaki dan čeka jedan ispit iz hrvatskog. Dok pišete taj ispit, trebate se cijelo vrijeme smijati. Ispod klupa vas čeka mjesec crvene boje. On vam kaže svaki zadatak, a vi samo trebate upisati pravu lozinku. Lozinka vam je uvijek vezana uz naziv škole. U školi vam se uče samo četiri predmeta: smjehohrvatski, tjelesno vese-la kultura(TVK), sretnopovijest i matemsmajlić. Im-ate i sedam ocjena: L, O, R, E, N, A, 5. Nakon sva-kog sata imate odmor, tj. Pripremu za smijeh preko 100%- Na dvorištu imate jedno drvo od sreće. Sa tog drva možete svaki dan ubrati 1% sreće i veselja. Imate i jedno stablo tuge pa kad ga dodirnete, iz vas ode 1% tuge i neraspoloženosti. Za vrijeme tjele-sno vesele kulture natječete se za najraspoloženiju i najveseliju osobu iz razreda. Nekada se natječete za najneraspoloženiju i najtužniju osobu. Kada se natječete na takav način, to je zbilja jako, jako teško. Djeca koja uspiju biti tužna i neraspoložena stvarno nisu za ovu školu. Jer u ovoj školi ima mjesta samo za osmijehe na licima, za sreću, raspoloženje i druge lijepe i vesele stvari. Doma se ide u letećim naslonjačima u obliku smajlića. Svatko ima svoj leteći naslonjač. Da je barem naša škola takva! Nitko ne bi ostajao doma, nitko ne bi markirao sate. Svi bismo se zajedno družili, igrali i smijali. Da je bar tako… Možda se to jednog dana i dogodi, tko zna. No do tada to možemo samo sanjati i maštati o tome.

Lorena Grljević, 6. c

Dižem glavu,u nju zurim,sa sata odmah naraketi jurim.

Smeđa kosa,glatke ruke, to su mojeslatke muke.

Ali dođe i trenkad sat otkucai na moja vratastvarnost pokuca.

Ali tiza ljubav drugog se moliš,a javolio bihda mene voliš.

Marko Papac, 8. d

Voljela bih da me voliš Ljubav je prekomplicirana stvar da bih je ob-jasnila. To je osjećaj prema nekoj osobi. Jako čudan osjećaj koji izaziva treperave leptiriće po cijelom tijelu. U mom svijetu to je maštanje o njemu dok on ne zna ni da postojim. On sjedi na autobusnoj stanici. Ja prilazim i nasmiješim mu se. On me ni ne pogleda, nego se okrene na drugu stranu. Sjednem pokraj njega i pokušam započeti razgovor: „Bok! Mislim da idemo u istu školu!“ On se okrene i kaže: „ I bila si mi odnekud poznata. Jeste li pisali test iz fizike?“ I svi moji planovi su pali u vodu. Umjesto da me pita kako se zovem, koliko imam godina, imam li sestru ili brata, on odmah počne o školi. Zadnja stvar o čemu želim razgovarati u svoje slobodno vrijeme je škola. Željela bih ga malo bolje upoznati. Nakon kratkog razgovora o školi dođe autobus i on kaže: „Hvala, moram ići! Bok!“ Dok autobus odlazi, ja pričam sama sa sobom: „Nema na čemu. Vidimo se drugi put. Na-dam se!“ Htjela bih da zna tko sam, da me upozna i vidi kakva sam osoba. Možda mu se i svidim. Možda ne. Ali jedno je sigurno: voljela bih da me voli!

Petra Boroje, 8. b

16

Volio

bih

da m

e voli

š

Moje malo dobročinstvo Naravno da svi nismo savršeni. Svatko ima svoje mane. U to sam se uvjerila prije mjesec dana. U mom razredu ima jedna djevojčica. Primijetila sam tijekom školske nastave da joj učenje baš ne ide od ruke. Po njoj se vidjelo da je zbog toga jako neraspoložena. Zazvonilo je zvono za veliki odmor. Izašla sam u dvorište. Pogled mi je pao na djevojčicu iz mog razreda. Ona je sjedila sama na klupi. Prišla sam joj i upitala je: „Hoćemo li biti prijateljice?“ Upitala sam je to onako sasvim nježno da je ne povrijedim. Odgovorila je sasvim tiho: „Može.“ Na njenom sam licu primijetila radost. Vra-tili smo se na sat. Profesorica iz prirode je krenula s ispitivanjem. Pogled sam okrenula na svoju tek up-oznatu prijateljicu. Nije mi izgledala baš dobro. Vi-djela sam da se nije pripremila za ispitivanje. Bilo je vrijeme za zadnje zvono, to jest kraj nastave. Našle smo se na autobusnoj stanici. Bila sam sigurna da to mogu. Ponudila sam joj pomoć pri učenju. Pristala je i pozvala me da popodne dođem k njoj. Ispunila sam obećanje i došla k njoj. Počele smo učiti. Svaki dan sam joj posvećivala svoja dva sata. Mislim da je dobro napredovala. Od tog dana ona uvijek dolazi spremna na sat. Uvjerena sam da sam napravila dobro djelo. Naravno, ponosna sam na sebe. Jednako tako mislim da svatko od nas u svom životu može napraviti ba-rem jedno dobro djelo.

Lucija Bašić, 5. a

A kad ću više odrasti?! Svaki dan u mojoj kući uvijek ista tema: svađa sa roditeljima. Nikako da se nađemo na pola puta. Svakog dana kad onako umoran dođem iz škole, mama je odmah na vratima: „O, Nikola, pa kako si?“ Tad sve to zvuči kao iz bajke, ali nakon pola sata ima da me nema: „hajde, Nikola, pođi donijeti kruh, a ja naravno kao pametan čovjek odgovaram: „Pa zašto baš ja?“, iako znam odgovor. On uvijek glasi: „Zar nisi najmlađi?“ Ja, naravno, pođem po kruh jer moram slušati roditelje! Al’ do pekare i nazad brusim li ga brusim u sebi. I tako iz dana u dan. I sad, nakon dvije godine jedva sam dočekao da narastem i imam 13 godina. Međutim, mojoj sreći brzo je došao kraj. Već dan nakon 13. rođendana opet ista pasta. Ovaj put problem je smeće. Hajde, ovo je nešto lakše. Ne može se u dan napuniti puna vreća smeća pa ga bacam svaki treći dan. Iz dana u dan uvijek isto pitanje, ali i odgovor se ne mijenja. Međutim, ima od ove godine i još jedan odgo-vor na moje pitanje: „Pa ti si veliki!“ I tako što god se dogodi i bilo što da treba rješenje je- Nikola. Al’ što ću ja? Nema veze. I Nikola će jednog dana zapravo odrasti. A do tad su moje obveze škola, tren-ing i naravno- smeće!

Nikola Kristović, 7. b

Škola iz moje mašte Škola iz moje mašte bila bi šarena, bila bi vesela i bila bi jako, jako kreativna! Volim ići u školu, ali svaki se dan susretati sa sličnim zelenim pločama, sa uvijek bijelim zido-vima i sa najdosadnijim školskim klupama, nije lako. U mojoj školi iz mašte ploče bi bile crvene, zidovi ljubičasti, a školske klupe pretvorile bi se u najkreativnije slikarske radove. Tako bi svima bilo lakše. Učenici bi veseli, bez tako teških torba, skakutali po školi. Svi profesori uvijek bi bili veseli i dobro raspoloženi, a što je najvažnije, u mojoj školi iz mašte sigurno ne bi bilo loših ocjena, ali samo zato jer bi se učenici u tako maštovitoj školi bolje osjećali pa bi se za svoje ocjene više potrudili. A u svakom danu jedan sat bi se pričali vicevi, šalilo bi se i igralo. Da, to bi sigurno bila škola iz moje mašte… Testovi bi bili lakši, predmeta bi bilo manje, na glazbenom bi slušali Beyonce, Shakiru, a ne Bethovena i slične meni dosadne skladbe. Ali ipak to je samo škola iz moje mašte tako da dok ja ne postanem ravnateljica, učenici će nastaviti ići u dosadne škole.

Nikolina Klešković, 6. b

17

18

Rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu, u staroj grofovskoj kući Zuliani. Majka Antica Mateljan Andreis bila je sa Šolte, otac Ante, nesuđeni fratar, s Prvića. Prve godine života provela je na Visu, prvu pjesmu Pramaljeće napisala je s u osnovnoj školi s deset go-dina. Izrasla je u djevojku bujne južnjačke ljepote, bila je dalm-atinska Ana Magnani. Studirala je u Zagrebu kada je počeo rat. Uz Predraga Vranickog bila je uhićena u vrijeme kada još ustaše nisu preuzele vlast. Potom je pobjegla u Split, gdje se fatalno zaljubila u Bračanina, o čemu je

tako potresno progovorila o najcitiranijoj svojoj pjesmi “Ti koja imaš nevinije ruke”.Prvu zbirku “Zore i vihori” objavila je 1947. godine. Ime zbirci dao je Gustav Krklec, ilus-trirao ju je Edo Murtić, ob-javilo Društvo književnika Hrvatske, ali zbirku su parti-jski provje-reni intelektu-alci dočekali na nož. Nakon nekoliko opr-eznih godina, Vesna 1955. napisala knjigu “Crna maslina”,

istinsku himnu ljubavi koje se ne bi posramile ni puno veće književnosti od hrvatske i otada pa do smrti neumorno piše i objavljuje u ubitačnom tempu koji nisu mogli pratiti ni kri-tika ni književni povjesničari i teoretičari.‘’Vidrama vjerna”, “Koralj vraćen moru”, “Konjanik”, “Ukleti dažd”, “Sto son-eta”, “Suze putuju”, “Bubnjevi umjesto srca” zbirke su koje imaju trajno i povlašteno mjesto u hrvatskoj poeziji. Njene su pjesme objavljene i u pet-naestak stranih knjiga, po čemu se Vesna može ubrojiti među najprevođenije naše pjesnike. No, Vesna piše i zanimljivu i polemičnu prozu kao u knjigama “Noć za pakost”, “Krv svjedoka” ili “Pod muškim kišobranom”, drame kao “Marija i mornar”, ali i zbirke epigrama, aforizama i oporih satira u kojima kritizira

Prijelomni “Zore i vihori”

Uvijek birala rubOsvojila je gotovo sve nagrade koje pjesnik u Hrvatskoj može osvojiti, od Goranova vijenca, Nazora (i to godišnje i životne) te nagrade Tin Ujević.Njezin privatni život često je tema njezine literature koja ima snagu univerzalnosti. Vesna je bila manufaktura riječi, veliki poznavatelj hrvatskoga jezika, umjetnica koja se puno bavila ženskim pitanjima, ali je uvijek radije birala rub i bježala od središnjice.U Zagrebu je godinama živjela u Studentskom gradu, u Ulici Marijana Badela, gotovo uz kukuruzišta. Vozila se tramvaji-ma, pisala u njima, igrala sports-ku prognozu, kupala se u javnim kupalištima jer tople vode ni grijanja u stanu nije imala. Boem nad boemima, legenda nad leg-endama, pjesnik nad pjesnicima, sve je to bila Vesna Parun koja je živjela za poeziju i od poezije, i to doslovno, do posljednjeg ovozemaljskog daha.

vlast i politiku, kako u socijal-izmu, tako i za Domovinskog rata i nesretne hrvatske tranzicije. Bila je i cijenjena prevoditeljica s bugarskog, njemačkog, fran-cuskog...Vesna je izuzetno puno pisala za djecu, još od “Patke Zlatke” 1957. godine. Stvorila je am-blematske likove kao što su Mačak Džingiskan i Miki Trasi, koji nisu samo završili u slikovni-cama nego i u mjuziklu Ladislava Tulača i Zvjezdane Ladike, a ne-davno i u kazalištu na Trešnjevki kada je jednu od naslovnih uloga pjevao i Tony Cetinski.

in m

emor

iam

Nesuđena akademkinja i miljenica čitateljaIako dobitnica prestižnih na-grada i autorica antologijskog opusa, Vesna Parun nije postala redovita članica HAZU. Imala je samo status dopisnog člana, što se smatralo jednom od najvećih moralnih mrlja naše akademije. Ako je nisu cijenili akademici, cijenili su je čitatelji, i to ne samo iz Hrvatske. Njene su pjesme uglazbljivali Stanko Horvat i Kemal Monteno, pjevala ih je i primadona Dunja Vejzović. Izbor iz njene poezije potpisivale su Karmen Milačić i Đurđa Mačković, a jednu joj je pjesmu na poljski prevela i kasnija nobel-ovka Szymborska. Zbirka “Zore i vihori” doživjela je tri izdanja, a lani je naklada Zoro objavila Vesnin izbor iz cjelokupnog djela na petsto stranica koji je pjesni-kinja nazvala “Ja koja imam nevinije ruke – asinkroni odabir”.

(Preuzeto: http://www.vecernji.hr/vijesti/vesna-parun-kraja-zivota-ostala-vjerna-prosjackom-slobodarstvu-clanak-207296., 25.listopada, piše Denis Derk)

Istražujući zanimljive podatke o našoj dragoj Vesni, na portalu Ju-tarnjeg lista pronašli smo i ovo:

Soba u Stubičkim topli-cama već je neko vrijeme bila njezin dom, oko kreveta i na njemu hrpa knjiga, papira i rukopisa. Posljednjih godinu dana u tim je uvjetima nastajala nova satirična zbirka “Taj divni divlji kapitalizam”, koju je autorica odlučila izdati u dva dijela.

Posveta Marxovu djelu

Pjesmu “Šukerijada”, koja se nalazi na početku zbirke, napisala je, kaže, puno prije nego što se “počelo lajati o recesiji i haraču”. - Pratim poli-tiku preko radija, sve sam predvidjela, krizne poreze i sve ove njihove cirkuse, zato ‘Šukerijada’. Knjiga je satirična, u tom sam duhu na početku i navela posvetu Marxovu djelu ‘Das kapital’ - kaže pjesnikinja.

Šukerijada

Kad poskupi benzin, skratit ćemo ceste. Kad iščezne kerozin, imamo paštete.

Za dojilje je lahko: bit će ptičjeg mlijeka. Jeftinija bit će jahta neg kolijevka.

Državni semafor

Među državama grade se mostovi a među županijama brvna. Gdje mostove grade državni lopovi, sva se brvnara drma. A povijest je kak dimnjačar crna.

Zakon o zaštiti neznalica

...Nemamo znanje. A treba nam zvanje. Dođeš u grad. Kucaš: Sezame otvori se! A ono pušiona!...

Umrla je 25. listopada 2010. godine, a pokopana na groblju u Grohotama na otoku Šolti, što je bila njezina posljednja želja jer je na Šolti obiteljska grob-nica njezine majke. Uz stihove Vesne Parun i klapsku pjesmu,

od velike pjesnikinje opros-tio se njezin prijatelj i pjesnik Branko Pejnović. Prije pokopa na mjesnom groblju u prepunom Domu kulture u Grohotama or-ganiziran je posljednji ispraćaj.

19

‘’Možda te katkad nismo ra-zumijeli – oprosti’’, rekao je na oproštaju književnik Jakša Fiamengo, koji je govorio u ime Društva hrvatskih književnika (DHK).

Gradonačelnik Milan Bandić rekao je da njezin borbeni duh i mašta nisu slabjeli do samoga kraja te da je svojim velebnim opusom ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj umjetnosti i kulturi.

‘’Hrvatska književnost i kul-tura izgubili su velikog klasika, pjesnikinju koja je ispisala neke od najljepših stihova hrvatske po-ezije’’, rekao je ministar kulture Božo Biškupić.

Što poznate ličnosti kažu o Vesni Parun?

Kao i svako jutro, ustala sam i napravila kavu.Prepustila sam se toplini sunčanih zraka. Otvorila sam balkonska vrata i promatrala more udišući miris i smiraj toplog jutra. Upalila sam radio želeći i taj dan, kao i svaki drugi, započeti pjesmom. Prelijepi stihovi pjesme ‘’Samo more nosin ja u duši…’’ odjekivali su u stanu. Pomislila sam da su moji susjedi pravi sretnici. Svako jutro slušaju predivne pjesme – htjeli oni to ili ne! Odjednom je pjesma utihnula, a voditelj se uključio u eter: ‘’Umrla je Vesna Parun, najistaknutija i najpoznatija hrvatska pjesnikinja…’’. Dalje nisam čula. Sunčani dan je postao oblačan, hladnoća je zamijenila toplinu, a u duši nisam više nosila more nego tugu…Vesna??? Moja Vesna je otišla??? I to bez pozdrava! Kako se samo usuđuje tek tako otići, a da se i ne javi! Pa cijeli život je provela sa mnom! Ušuljala se lagano u moje djetinjstvo, pratila me kroz os-novnu i srednju školu. Bila je uporna i u mojim studentskim danima – njezine knjige i njezin lik me nisu napuštali čak ni tada.Vodila me lagano kroz sve etape mog života i školovanja. Sazrijevala sam uz njezinu Riječ. I sada je otišla, a da se nije ni pozdravila. Znam da je uvijek bila buntovna, ali tek tako napustiti dugogodišnju prijateljicu… – nikako mi nije išlo u glavu! Bijes, tuga, bol su preplavili moje biće. Odjednom, na balkonskim vratima sam ugledala galeba. Nekoliko puta je zamahnuo krilima, proletio po sobi kao da je domaći i brzinom munje nestao u daljinu. U lepetu krila, koja su još uvijek odzvanjala u mojoj glavi, čula sam riječi: Na obali onoj drugoj sunce jače sja… Livade su ondje ljepše, trava zelenija… Ne znam ni sama kako, ali čini mi se da sam i sama brzinom munje sletjela na

staro mjesto uz more gdje bismo Vesna i ja satima sjedile i razgovarale o životu. Učila bi me kako se izboriti s određenim problemima, kako dobiti odgovor na brojna pitanja, a pripovijedala bi mi i o svom teškom životu, o stradanjima i patnjama koje su je obilježile. Pričala mi je kako i zašto je odabrala ‘’otpadništvo’’ od sadašnje kulture , ne želeći se nikomu klanjati, želeći ostati neprilagodljiva ovom svijetu. Bila je sanjar, ali i realna u svojim poimanji-ma i stavovima. Zato smo se i zbližile. Sjećam se da sam u studentskim danima, družeći se s njom kroz njezine poznate zbirke, upijala njezine Riječi, i svaki put, nakon svakog susreta, otišla bogatija, zrelija, s više znanja i motivacije. Bila je odlična predavačica, a ja poslušna studentica, ali poslušna samo slušajući njezinu Riječ, ali ne i slijedeći ju uvijek. Voljela je to! I sama je bila buntovnica, pa je razumjela kad bih se usprotivila nekim njezinim tvrdnjama. Činjenica je da je bila u pravu govoreći realno o životnim pitanjima, ali moj mladenački duh se borio protiv okrutnosti ovog svijeta i želja je bila ogromna da činim promjene. Vesna bi se samo smješkala i go-vorila bi mi potiho da ju razuvjerim, da se ne bojim činiti promjene…Zatvorila sam oči i povikala: ‘’Gdje si otišla? Pokaži mi svoje lice!’’. Čula sam iza leđa riječi: ‘’Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne!’’. Skamenila sam se. To je Ona. Pozvala me na još jedan susret i razgovor. Otvorila sam oči i ispred sebe ugledala galeba – onog istog koji je maločas ‘’provalio’’ u moj stan. Bila sam ljuta što vidim njega, a ne Vesnu. Oštro sam ga pogledala i grubo upitala: ‘’Ptico, kad si već došla nepozvana, zašto si odletjela u daljinu onako naglo???’’ Galeb me mirno promatrao, ljuljuškajući se na valovima. More mi je odgovorilo:

‘’..Jer ptica nije površna kao čovjek;ona zna da se otkucaji srcapod zemljom propinju još snažnije,i umjesto umirujućih zvukovauspavanke cijela bi šuma morala slušatitutnjavu podzemlja koju je izbacila bol…’’

Moj susret s Vesnom Parun

20

More je znalo da me boli, a znao je i galeb. ‘’Cijepa mi biće ova snažna i velika bol’’, odgovorila sam. I opet je došao odgovor:

‘’…Nema malih boli. Ljudi vole male boli.One su lijepe, a ne bole mnogo.Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,još manje skupe i manje bolne -jer bol iskustvom otupljuje,a premnogo iskustva nudi se na vašaru u besci-jenje…Nema malih boli.Nema malih boli pod ovim suncem…’’

Gledala sam more i galeba. Promatrali su me tako mirno i nježno, a ja sam znala da mi preko njih Vesna govori da je uvijek tu, i da bol treba čovjeku jer po njoj zna da je živ, da će naši susreti biti dokle god ja to budem željela. Osjetila sam opet njezinu blagost, toplinu, oštrinu i pronicljivost. Voljela je reći Ljubav, ljubav kao sućut. I uistinu je imala sućuti probuditi u meni uspavanu Ljubav. Nasmiješila sam se galebu, lagano ustala i krenula u daljinu. Iz zbirke ‘’Zore i vihori’’ ispao je papirić na kojem su pisale Vesnine riječi: ‘’ U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj, i kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa.’’ Pročitavši ove riječi, sjetila sam se kako sam ih napisala još za vrijeme studentskih dana govoreći Vesni da ću joj dokazati da ovaj put nije pogodila. Sada kad sam ih opet pročitala, osjetila sam Vesnin pogled kojim me pozvala da joj se inatim i da joj nastavim dokazivati da je i ona pogriješila. Velika je to žena! Zna i ona nekada priznati poraz.Radosna i ispunjena, zapjevala sam stihove koji su dolazili iz obližnjeg kafića:

…Poleti, galebe, poletiOd svih visina više, višeObale plave ti ćeš srestiI pjesmu koju mladost piše…

Galeb i ja smo raširili krila i svatko je u svojim mislima poletio svome jugu, svatko je sa svojom zadaćom krenuo ususret toplijim krajevima, ususret gdje ćemo, kao i naša prijateljica Vesna, dočekati neku novu i ljepšu zoru, da bismo na kraju i sami postali koralj i vratili se – a komu drugom nego – moru! Slavica Kutnjak, prof.

5 pjesnika i pisaca otkriva svoje najdraže pjesme Vesne Parun

Ivana Simić-Bodrožić - Ti koja imaš nevinije ruke

Pjesma koju sam otkrila kad sam bila djevojčica, u doba kad tek otkrivaš poeziju i kad ti stihovi pred-stavljaju tvoj intimni ulaz u ženski identitet.

Sonja Manojlović - Ti koja imaš nevinije ruke, Da nije tvojih očiju Dvije pjesme koje zatvaraju njezin krug, Vesna na početku i Vesna na kraju životnog puta.

21

Irena Delonga - Ti koja imaš nevinije ruke, Za sve su kriva djetinjstva naša, Čovjek kojeg progoni vatra, Elegija, Manifest ljubavi...

O Vesni se nikad ne može reći dovoljno.

Arsen Dedić - Zbirka Crna maslina

Knjigu sam kupio kao srednjoškolac u Šibeniku 1957. i još uvijek mi jednako znači.

Ivica Prtenjača - Ti koja imaš nevinije ruke, Perunike 22

(Jedna od posljednjih pjesama Vesne Parun koja je prema njezinom izboru obj avljena u Zagorskom listu)

Pročitajte!!!Jedna od posljednih pjesama Vesne ParunPosvećena Svjetskom nogometnom prvenstvu

‘Pozdrav iz Hrvatske Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010.’Tratine zelene, blagoslovio vas Bog! Zemaljska zatresla se kugla Vu…Vu … vuvuzele kad odjeknuo je rog.

Lipanj mjesec već je u bakru jesenjem. Ispod Kilimandžara razletjeli se ždrali. Srce je u nozi. A um je borben.

U svemiru se širi stadion tek propupali.

U čast Mandele, na vrata oceana Samaras, Bazzaz, Kandanda, Toulalan. Neustrašivi Kaka. Robson de Souza Santos od milja Robinjo. Kontinenata splet i mora burna sva. klicat će gool! I car će stajat mirno. Gle: uz Macbetha Sebayu iz Durbana, Cesar i Kirm, Kolarov sa Balkana.

Tesla bi iz energije koju stvara nogomet proizveo turbo-elektricitet. Platon kimnuo bi: i eto vam moje idealne Države! U njoj zbog vođine bojne slave ne padaju nevine glave.

Hvala ti, Svijete, jer igrom si izmaštao ovakav kakav jesi, ubog i zao, tu zbilju od sveg drukčiju, u kojoj na škrt trenutak taj zbunjeni lutak.

23

Cijelu ovu školsku godinu smo spominjali toleranciju, njezino značenje. Kad god bi došlo do nekog nestašnog ispada, kada god bismo nekoga nenamjerno uvrijedili kritizirajući njegovu/njezinu frizuru, izgled, odjeću… naši bi učitelji odmah uskočili rečenicom: ‘’ A JESTE LI VI IKADA ČULI ZA TOLERANCIJU?’’Hm, čini mi se da na svakom kutu škole, iz svakog razreda, na hodniku viri ta riječ i samo čeka da iskoči i da se pokaže. Pa kada je tako, zaslužila je nekoliko riječi i u našem listu.Bacili smo se na istraživanje TOLERANCIJE.

UNESCO je dao definiciju za toleranciju i ona glasi u cijelosti ovako:

Tolerancija tema broja

• Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira.

Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili po-pustljivost. Tolerancija je, iznad svega aktivan stav potaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. Nikako se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamen-talnih vrijednosti. Tolerancija treba biti primjenjiva od strane pojedinaca, grupa i država.

Tolerancija ja odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima internaciona-lnih ljudskih prava.

Dosljedno poštovanje ljudskih prava, biti tolerantan, ne znači toleriranje socijalnih nepravdi ili odbaci-vanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjeren-ja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastu-pima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima. Učenički rad petih razreda na temu Tolerancija

TOLERANCIJA

24

Deklaracija o načelima tolerancije, donijeta 16. studenog 1995. kaže: „Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti svjetskih kultura, oblika izražavanja i bivanja ljudi. Tolerancija se učvršćuje znanjem, otvorenošću, ko-munikacijom i slobodom misli, savjesti i uvjerenja.“

Istražujući o toleranciji naišli smo i na Forum za slobodu odgoja. Tu nas je privukla kampanja pod nazivom OBOJI SVIJET ŠARENIM BOJAMA TOLERANCIJE. Nećemo Vas zakinuti da ne podije-limo s Vama cilj njihove kampanje:

O kampanji:

Svi smo mi različiti. Ta različitost nas obogaćuje i razveseljuje čineći život punim raznih boja mišljenja, uvjerenja, jezika i svega drugoga što nas čini posebnima. Tu različitost, taj široki spek-tar boja ljudskosti, treba svakim danom njegovati i održavati, a najbolje oruđe za to je tolerancija. Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti svjetskih kultura, oblika izražavanja i načina bivanja ljudima.

„Tolerancija je harmonija u različitosti!“

Ovom kampanjom smo obilježili 16. studenog – Međunarodni dan tolerancije i podsjetili smo se koliko je važno prihvaćanje i poštivanje različitosti za svakodnevni život, ali se podsjećamo na važnost učenja mladih naraštaja toleranciji i življenju u / s različitosti.Vjerujem da i Vi, kao i mi, pozdravljate ovo kam-panju, a ako se pitate što smo mi učinili po ovom pitanju, rado ćemo Vam odgovoriti!Učenici naše škole su na svoj način, kako to samo oni znaju na čelu s našom profesoricom likovnoga Ivanom Lujak radili kreativne radove na temu TOLERANCIJA. Uživajte gledajući radove naših učenika.Kad prođemo hodnicima naše škole, jasno nam je zašto tolerancija viri na svakom uglu.

Novinarska grupa

Šarene se naši zidovi kreativnim radovima, a i pa-metnim rečenicama naše učenice Deše Kelez (5.a), koja nam poručuje:

Ljudi rijetko toleriraju jedni druge .Mislim da to nije u redu.Trebamo se međusobno poštovati. Ima raznih vrsta tolerancije. Naprimjer rasna toleran-cija.Tu nije bitno koje je boje čovjekova koža, ni odakle je ,nego je važno kakav je čovjek u srcu. To neki ljudi ne shvaćaju. Tolerancija također znači i prihvaćanje. Trebamo prihvaćati jedni druge onakvi kakvi jesmo,a ne tražiti jedni drugima mane. Tu naglašavam i vjersku toleranciju .Nije važno je li netko kršćanin ,musliman ili židov. Svi vjerujemo u Boga i to je najvažnije. S druge strane postoje i stvari koje nipošto ne smijemo tolerirati. Obra-timo pozornost na nasilje. Nasilje se ničim ne može opravdati. Nasilje ne bi trebalo ni postojati, ali ga nažalost svugdje ima.Treba širiti svijest o nenasilju u cijelom društvu, a pogotovo u školama. Toler-ancija ja jako važna u svijetu. Bez nje se ne može kvalitetno živjeti.

tema broja

Petaši

25

(Počinje nova školska godina i u školu dolazi novi dječak, ali on je invalid.)

Profesor Ivica: Dobar dan, djeco! Kako ste proveli praznike? Danas smo dobili novog učenika Doma-goja.Dječak Tuti: Ha ha ha … Vidi ga u invalidskim kolicima… Ha ha ha.

(Razred ne reagira. Domagoj u plaču napušta učionicu.)

Tuti: Plačljivko! Ha ha ha… Šmrc, šmrc! (Zazvonilo je za kraj sata.)

(Sutradan.)

Profesor Ivica: Dobro jutro! Danas učimo o toleran-ciji. Tko može reći što je to?Lorena: To je kad imaš nove krpice!Profesor: Ne!Marin: To je sigurno neka nova igra!Profesor: Ne, to je kad nekoga cijeniš bez obzira na boju kože, vjere, izgleda itd. Trebate zapamtiti da su svi ljudi isti iznutra i da imaju ista prava.

(Tuti uvidje o čemu profesor govori i otiđe posjetiti Domagoja. Ding-dong! Domagojeva mama otvara vrata.)

tema broja

Mama: Tko si ti?Tuti: Ja sam Tuti i došao sam posjetiti Domagoja.Mama: U svojoj je sobi.Tuti: Ej! Što ima, kako si? Domagoj, prije nego išta kažeš… Želio bih se ispričati. Oprosti!Domagoj: Sve ti je oprošteno. Svi mi pogriješimo.Tuti: I, prijatelji smo?Domagoj: Da!

(Domagoj sutradan dolazi u školu i tamo ga čeka najbolji prijatelj Tuti.)

(NE)TOLERANCIJA

(igrokaz)

Tolerancija – peti razredi

Učenički rad petih razreda na temu Tolerancija

!

ŽIVOT JE KAO KAP BEZ PRIJATELJST-VA. LAKO SE PRETVARA U LAŽ I ZATO SVI DIGNIMO RUKE I RECIMO:

TOLERANCIJU PRUŽAJ SVAKOME!

Romana Simunić, 6.c

TOLERANCIJA

26

Naša škola OŠ Župa Dubrovačka je i eko – škola, ona škola koja sudjeluje u zaštiti okoliša i koja pokušava probuditi svijest o prirodi i svemu li-jepome što nas okružuje, i što je danas, nažalost, ugroženo, a to je naša dragocjena priroda. Mi, učenici, na čelu s našim učiteljima uređujemo naše školsko dvorište i trudimo se očuvati prirodu oko sebe. Na svaki način se trudimo obilježiti dane koji se odnose na zaštitu okoliša. To se trudimo kroz redovnu nastavu usvojiti, ali i pravljenjem različitih plakata, te i pokretan-jem različitih projekata. Ovim putem ćemo se dotaknuti nekih dijelova naše prirode koje smo obilježili u našoj školi i time pokazali da naša eko-škola nije samo neka eko-priča, nego i eko-svijest na djelu.

21. ožujka - Svjetski dan zaštite šuma

Eko svijest na djeluPovodom Svjetskog dana voda

Svjetski dan šuma obilježava se 21.3., na prvi dan proljeća. To je dan na koji se podsjećamo kako trebamo čuvati naše šume, kako su one pluća našeg planeta i da bez njih ne možemo živjeti jer nam one daju kisik. Nekada je šuma prekrivala dvije trećine kopna, ali danas je višeod polovine tog bogatstva uništeno pretjera-nom sječom. Najveća šuma danas je Amazona i u njoj se nalazi puno životinjskih i biljnih vrsta. Šume u Republici Hrvatskoj pokrivaju 37% posto površine Zemlje, od toga je 81% šuma u državnom vlasništvu, a 19% šuma u privatnom vlasništvu. Glavna odlika naših šuma je to da su 95% prirodne za razliku od europskih šuma koje to nisu. To izaziva divljenje kod europskih poznavatelja šume kada posjete hrvatske šume. Ne zaboravimo da su šume pluća našeg planeta i da ih trebamo čuvati od onečišćenja jer bez njih nema života na Zemlji.

Svjetski dan voda, 22. ožujka, ove se godine obilježava pod sloganom “Gospodarenje otpad-nim vodama”, a prema podacima iz UN-a, više od milijardu ljudi na Zemlji nema stalan pristup zdravoj vodi. Zbog toga je, da bi se još više istaknulo značenje brige o vodi, razdo-blje od 2005. do 2015. proglašeno desetljećem voda pod geslom “Voda za život”. Svjetski dan voda proglasila je Opća skupština UN-a 1992. Cilj je do 2015. prepoloviti broj ljudi koji nemaju pristup zdravoj vodi za piće ili ju ne mogu priuštiti. Hrvatska je po obnovljivim za-lihama vode na 5. mjestu u Europi i 42. u svijetu. Uz bogatstvo vode možemo se pohvaliti i činjenicom da još uvijek u mnogim dijelovima Hrvatske pi-jemo vodu iz slavine, odnosno da je voda iz javnih vodoopskrbnih sustava većinom visoke kvalitete, a površinske i podzemne vode i more su u dobrom stanju.

22. travnja - Dan planeta Zemlje

Dan planeta Zemlje obilježavamo 22. travnja.U utorak 20. travnja u našoj školi smo obilježavali Dan planeta Zemlje koji se inače obilježava 22. travnja. Ujutro smo prvo izveli tjelovježbu koje je vodio profesor Anton Jurkić. Zatim smo se uputili u šetnju oko škole. Kada smo se vratili, započeli smo s radom. Bilo je puno raznih grupa, od likovne i novi-narske, preko hrvatskog, engleskog i talijanskog do biologije i fizike. Svi učenici su marljivo i kreativno radili što je rezultiralo prekrasnim i zanimljivim radovima. Nakon rada uslijedila je završna priredba gdje su grupe prezentirale svoje radove.

16. rujna - Dan zaštite ozonskog omotača

Danas smo suočeni s dva ključna globalna problema zaštite okoliša: uništavanjem ozonskog omotača i klimatskim promjenama. Ozonski omotač naziv je za sloj ozona u stratosferi, koji je odgovoran za apsorpciju opasnog ultraljubičastog zračenja. Najveća ozonska rupa nalazi se iznad Australije i na tom području ljudi najviše obolijevaju od raka kože. Ozonske rupe stvaraju se onečišćenjem prirode. Onečišćenje nastaje zbog plinova koji se oslobađaju iz odbačenih sprejeva, hladnjaka, klima-uređaja koji odlaze u atmosferu. Svake godine 16. rujna obilježava se Međunarodni dan zaštite ozonskog sloja. Ove godine, 2010., tema je “Zaštita ozonskog sloja: najbolje upravljanje i pridržavanje propisa” (Ozone layer protection: gov-ernance and compliance at their best). I naša se škola odazvala pozivu MZOPU-a (Mini-starstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i gra-diteljstva) i uključila u obilježavanje Međunarodnog dana zaštite ozonskog sloja, akcijom čišćenja okoliša škole. Tim povodom MZPOU je našim učenicima donirao prigodne majice.

Učenici nižih razreda u akciji čišćenja okoliša naše škole

Primjer u svim akcijama su, naravno, naši učitelji

Petaši i šestaši su također na djelu

Pokazatelj da je naša eko – svijest na djelu

27

Učenici 8.c razreda su osmislili intervju sa ravnateljicom naše škole, prof. Ankom Šutalo. Svojim radom i trudom te prenošenjem svog znanja na djecu, došla je do mjesta ravnateljice. Dobro obavlja svoj posao i trudi se biti što uspješnijom. Ponosna je na postignuća naše škole i želi imati što više takvih uspješnih trenutaka.

Znamo da puno vremena provodite s djecom. Zbog čega i otkada ste se odlučili svoj život posvetiti djeci? Svoj život sam odlučila posvetiti djeci zato što imam posebnu ljubav prema njima. I kao mala, uvi-jek sam se igrala škole gdje sam ja bila učiteljica.

Prije posla ravnateljice radili ste kao nastavnica. Koje ste predmete predavali? Predavala sam kemiju i biologiju.

Zašto ste se odlučili baš za te predmete? Zbog moje velike ljubavi prema prirodi.

Budući da ste bili uspješna nastavnica, možete li dati neki savjet za buduće nastavnike? Prva stvar – moraš imati ljubav prema djeci i voljeti taj predmet koji predaješ. Ako nemaš ljubav prema djeci, ovaj posao ne možeš raditi uspješno.

Kažu da je posao ravnateljice jako zahtjevan. Što Vam se u njemu najviše sviđa, a što najmanje? Puno stvari mi se u ovom poslu ne sviđa. Voljela bih kad bi bilo više prostora za rad, za naše nove projekte i naše uspjehe, a sviđa mi se to što imam kakav-takav pristup s djecom.

Kako biste opisali svoj rad ravnateljice? Dosta sam zadovoljna, a uvijek se može više i

bolje. Sad trenutno nisam zadovoljna zbog puno negativnih ocjena na kraju polugodišta, 60 nega-tivnih ocjena više od prošle godine. Najviše me boli poprilično loše vladanje djece. Ima i dosta dobrih učenika, naravno, ali voljela bih da ima više uzor-nog vladanja. Prošle godine niti jedan učenik nije bio sa četiri negativne ocjene, a ove godine najviši broj negativnih ocjena bio je osam. Ove godine moramo poraditi na boljim uspjesima i vladanjima.

Mislite li da ste kao ravnateljica uvijek pravedni prema svim učenicima? Nastojim biti pravedna i poštena. Ako su učenici postupili pošteno i priznali svoju pogrešku, možemo slobodno reći da se pola pogreške prašta, a ako odmah ne priznaju, znači da stoje iza svoga čina.

Jeste li ikada radili u drugim školama ili samo u našoj? Radila sam u OŠ Gruda 17 godina, a ostatak ovdje. To je ukupno 44 godine staža, to jest radim od 1967.godine. Je li bilo trenutaka kad ste htjeli napustiti mjesto ravnateljice i zašto? Bilo je trenutaka kad bude teško jer je škola velika i ima puno problema. Čovjek sve probleme skuplja tijekom godine, ali na kraju ih ipak podijeli sa svojim kolegama s posla.

Naša škola je postigla puno uspjeha. Je-dan od njih je da smo postali eko-škola. Ponosite li se ostalim uspjesima ove škole? Dakako. Ove godine ćemo obnoviti status eko-škole. Nakon 5 godina postane brončana, pa srebre-na, pa tek nakon 10 godina zlatna eko-škola. Treba puno raditi što će donijeti status zlatne eko-škole. I na kraju, ima li nešto u radu ove škole što biste voljeli promijeniti? Ima dosta toga što se može promijeniti. S obzirom da se polako spremam u mirovinu, tko dođe na moje mjesto, imat će više posla, ali i bolje uvjete za bolji rad. Za sada, naš glavni cilj je da se završi dvorana. Želja za kraj svim učenicima: Svima želim bolji uspjeh nego u prvom polugodištu, i da zajedničkim snagama radimo na tome da ima što manje nasilja, a više tolerancije.

Timski rad 8.c Intervju vodile: Renata Ćorak i Renata Ivanković

intervju

OŠ Župa Dubrovačka

s ravnateljicom

28

KRUH - u kruhu je sadržana sva simbolika ljudskog života.U njemu je dano sve ono za što se čovjek bori svojim radom da bi mogao živjeti i sutra. Kruh je naprosto život. Kruh je namir-nica od koje možemo puno toga naučiti. Pekli su ga još stari Egipćani 2000 godina prije Krista. Iz Egipta je došao u Grčku pa u Rim,a iz Rima počeo se širiti opojni miris kruha čitavom Europom, čitavim svijetom. Kruh je postao i ostao vrijedna, nezamjenjiva namirnica bez koje ne možemo zamisliti gotovo nijedan objed. Kad pomislimo na kruh, bude se sva naša osjetila. Prisjetimo se naših baka koje vrijedno mijese kruh, peku ga u krušnim pećima i dijele ga svojim ukućanima. Čitava kuća miriše, a okus svježe pečenog kruha je finiji od najfinijeg kolača. Kruh ima i snažno simboličko značenje. Kruh je simbol života, obitelji, sklada, dobrote, ljubavi .Riječ kruh našla se u mnogim narodnim izrekama, mudrim riječima koje često up-otrebljavamo kada želimo nekoga nečemu poučiti, kada želimo s malo riječi puno toga pametnoga reći.

DANI KRUHA - obilježavaju se svake godine tijekom listopada u svim obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj. Svečanostima Dana kruha ,uz molitvu, blagoslov i simbolično blagovanje kruha

zahvaljujemo Bogu na svim plodovima, rados-tima, uspjesima i darovima kojima smo tijekom godine kao narod i kao pojedinci bili podareni.Mi svakodnevno koristimo kruh uz neko jelo. Kruh je izvor života, bez kruha ne možemo. Kruh je Isusovo tijelo i nalazi se u hostiji. Najveći je grijeh kada bacimo kruh, to je kao da smo bacili Isusovo tijelo. Moramo biti zahvalni za sve što imamo, a pogotovo za kruh.

Ciljevi obilježavanja dana kruha su:- upoznati djecu i učenike s nasta-janjem kruha (od zrna do kruha)- približiti im blagovanje kruha i narodne običaje- poučiti mlade o kruhu kao izrazu životne i duhovne snage- upoznati učenike sa žetvenim i ostalim običajima - upoznati učenike sa zastupljenošću i načinima očuvanja pojedinih vrsta - ukazati na važnost zdrave preh-rane i prednosti ekološke poljo-privrede

Evo kako smo mi obilježili Dan kruha u našoj školi:

Ovogodišnji Dani kruha – dani zahvalnosti za plodove zemlje naša je škola obilježila svetom misom u crkvi Sv. Marije

Mandaljene. Učenici su do crkve u Mandaljeni došli pješke noseći plodove zemlje i kruh kojeg su izradili kod kuće uz pomoć svojih roditelja. Na svetoj misi je don Miljenko Babaić osim kruha i plodova zemlje blagoslovio naše nove prvašiće kao i školski dnevnik i torbu s školskim knjigama.Bilo je jako lijepo.

Deša Kelez, 5.a

29

Dani kruha

Prinos darova: kruh, učenički pribor, dnevnici

Priprema za svetu misu

Udruga za zaštitu i uzgoj ptica Dubrovnik je od 29. do 31. listopada 2010. u prostori-jama OŠ ŽUPA DUBROVAČKA organizirala izložbu ptica. Bilo je mnogo ptica različitih boja i različitog izgleda. Svi učenici škole su trebali nacrtati pticu i oni najbolji radovi su bili nagrađeni. U nižim razredima najbolje radove su nacrtali Karla Šantić (1.c) koja je osvojila prvo mjesto, a zatim Nika Mačai (3.c) sa osvojenim drugim i Franica Raguž (2.c) koja je dobila treće mjesto, a u višim razredima pobjedila je Marija Kriste iz 8.c , drugo mjesto je osvojila Nikolina Klešković iz 6.b, a treće mjesto je dobila Dorotea Radić, također iz 6.b. Pobjednici su dobili medalju, diplomu i kanarinca.

Deša Kelez, 5.a

Izložba ptica

Nagrađeni radovi od 1. – 4.r. i od 5. – 8.r.

Izložba učeničkih radova

30

Kanarinci su bili nagrada za najbolje učeničke radove

Nagrađeni rad Marije Kriste iz 8.c

31

Dječji tjedan se već godinama tradicionalno održava u prvom tjednu mjeseca listopada.Tada je pozornost najviše usmjerena na prava i potrebe djece. Mislim da tako nebi trebalo biti samo u tom jednom tjednu koji je posvećen djeci nego da bi se djeca trebala više poštovati općenito.Sva djeca bi uvjek trebala bi biti na prvom mjestu svima. Također i sva djeca bez obzira na razlike i diskrimi-nacije imaju pravo na svoja prava.Sva djeca uvijek trebaju imati puno ljubavi, pažnje, lijepih riječi, puno maženja i puno zagrljaja.

Evo nekoliko prava koja svako dijete treba imati:

- Sva djeca trebaju imati posebnu zaštitu, kako bi se slobodno i dostojanstveno mogla razvijati tjelesno, duhovno, moralno. - Svako dijete ima pravo na ime i nacionalnu pri-padnost. - Djeca trebaju imati socijalnu sigurnost, zdravo rasti i razvijati se. - Dijete ima pravo na odgovarajuću prehranu, smještaj, odmor i liječničku skrb. - Dijete koje ima teškoća u tjelesnom ili duhovnom razvoju, ili je socijalno ugroženo dobiva poseban tretman. - Dijete ima pravo na neizostavnu obveznu nastavu, bar osnovnog stupnja. - Dijete ima potpunu mogućnost za igru i odmor. - Dijete u svakom položaju pripada među one koji najprije dobivaju zaštitu i pomoć. - Dijete je zaštićeno od svih formi zapostavljanja, strahota i iskorištavanja. Tako su i učenici naše škole povodom dječjeg tjedna pisali poruke odraslima.Pa evo nekoliko poruka:

!

dječji tjedan

!

Svoj djeci želim da budu voljena i da imaju pravo na svoja prava tijekom cijele godine,a ne samo u dječjem tjednu,i da žive u skladu i zajedništvu.

DJECA SU NAJVRIJEDNIJA!IZABERIMO NJIH ZA ONO NAJBOLJE!

Deša Kelez,5.a

Djeca imaju pravo na ljubav

Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke ili fizičke boli. Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost, sram i posramljenost što sve zajedno povećava nasilnikovo samopouzdanje i vjerojatnost za nastavak mučenja. Nažalost, nasilja ima svugdje. U Hrvatskoj je nekoliko osoba izgubilo život radi nasilja. Vrste nasilja su :Fizičko nasilje Emocionalno ili psihičko nasilje Seksualno nasilje FIZIČKO NASILJE je namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda. Ako ti se to događa, najbolje je obavijestiti neku stariju osobu o tome.

EMOCIONALNO NASILJE je najčešće verbalni (može biti i neverbalni) oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi. Uvredljive primjedbe spadaju pod emocionalno nasilje. One su, nažalost, dio svakod-nevnice. Mnoge to srdi i od bijesa u presudnom trenutku ne izreknu ni riječ. Ponekad je zapravo bolje prvo ignorirati osobu koja te na taj način uzne-mirava, da se ona ne osokoli. Ovisi i o tome gdje si i skim si. Ako te uznemirava, pokaži da takvo ponašanje ne odobravaš.

SEKSUALNO NASILJE je specifičan oblik fizičkog nasilja. Čine ga neželjeni seksualni kon-takti.Pod seksualno zlostavljalje spada: kad zbog odije-vanja dobivaš besmislene primjedbe, kad netko bulji u tebe i namiguje ti, itd. Najbolje je to prijaviti.

STOP NASILJU!„Živjeti život bez nasilja“U našoj školi je 15.studenoga 2010.g održano predavanje pod naslovom „Živjeti život bez nasilja“. U njemu je najprije definirano što je to nasilje te koje sve vrste nasilja postoje. Također je i rečeno što sve treba poduzeti kako bi se ono spriječilo i umanjile njegove posljedice te što sve policija u tim slučajevima može poduzeti. Posebno je naglašena potreba da se prekine šutnja o nasilju te da ga se odmah na početku pojavljivanja prijavi policiji, razred-niku, školskom psihologu, roditeljima itd. i na taj način zaustavi. Na kraju su učenici mogli i sami postavljati pitanja o onome što ih zanima u vezi s ovom temom.

Treba širiti svijest o nenasilju kroz cijelo društvo putem raznih akcija protiv nasilja. Ono se ne smije tolerirati!

Deša Kelez, 5.a

32

Take the money and run!A Vi, dragi čitatelji, slobodno ‘’prošećite’’ stranicama naše arhive. Vjerujem da ćete naći brojne zanimljivosti vezane za našu školu i okolicu!

Kristijan Jakobušić, 7.b

NE, NE !!! Nije riječ o pozna-tom filmu u kojem glumi Woody Alen. Riječ je o filmu sada već poznate grupe zvane ‘’Filmska Župa’’.Naime, u našem listu se želimo osvrnuti i na naše vrijedne i uspješne glumce radionice ‘’Filmska Župa’’. Želimo se na ovaj način prisjetiti vrijed-nih učenika koji su uporno i marljivo obavljali svoje za-datke. Ova marljiva družina, koja je djelovala u izvannas-tavnim aktivnostima OŠ ŽUPA DUBROVAČKA, svoj rad je uokvirila pod imenom ‘’Film-ska Župa’’, a nastala je kao plod suradnje škole, općine i Mira Bronzića uz tehničku podršku udruge ‘’Škola filma

Šipan’’. Mladi župski filmaši su snimili petnaestominutni film pod nazivom ‘’Take the money and run’’. Oduševila me ideja naših mladih filmaša, srčanost i trud koji je vidljivo uložen u filmu. Radnja filma je smještena u arheološkom nalazištu u Postranju gdje su pronađeni unikatni zlatnici. Naravno, kao takvi su i meta brojnih kradlji-vaca. Da biste otkrili tko je kriv, pogledajte film koji vam u cijelosti donosimo na našoj web stranici www.os-zupa-dubrovacka.skole.hr

Dragi filmaši, samo naprijed! Čestitke u dosadašnjem radu i puno uspjeha i sreće u stvaranju i realiziranju novih projekata.

filmska Župa

Učenici snimili film!Svaka čast, filmaši!

33

34

5. siječnja 2011.godine u or-ganizaciji Hrvatskog društva za robotiku i suorganizatora Hrvatske zajednice tehničke kulture u Dubrovniku, ispred

Robotičkaalka

mladi tehničaridobre rezultate i pokazali dobar timski rad. Mnogo stvari su naučili što će im zasigurno pomoći u razvi-janju ideja i u daljnjem radu. Kristijan Jakobušić, 7.b

Kneževa dvora, je održana Robotička alka (Junior). Cilj ovog projekta je bio:

• Osmisliti slobodno vrijeme mladih, osobito nadarene djece

• Potaknuti učenike na razmjenu ideja, usva-janje novih znanja i isticanje njihove kreativnosti

• Omogućiti bolju suradnju učenika u županiji koja je površinski velika

• Popularizirati ROBOTIKU i osposobiti učitelje za samostalan rad

• Povećati broj zainteresiranih učenika za izvannastavne aktivnosti

• Potaknuti učenike na odabir tehničkih zani-manja i fakulteta

Radionica je održana od 28. prosinca 2010. do 5. siječnja 2011.Radionicu je otvorio , učenike i mentore pozdravio Blaženko Dujaković, predsjednik ŽUPANIJSKE ZTK-e . Projekt je ostvaren praktičnim radom , vježbama i natjecanjem.Istovremeno se pripremalo 24 učenika i 8 mentora. Cilj je bio da učenici pokažu timski rad, a robotička alka je zamišljena kao natjecanje u kojemu natje-catelj upravlja robotom koji se kreće najvećom brzinom te pokušava kopljem pogoditi alku koja visi na sredini staze. Robota alkara za “Robotičku alku 2011” proizvela je hrvatska tvrtka “Inovatic d.o.o.” kao modifikaciju svoga edukacijskog robota “Krobot” namijenjenog obrazovanju u mobilnoj robotici.Samo natjecanje je bilo napeto, kreativno i nadasve zabavno i poučno.Ujedno je jako dobro medijski popraćeno:• člankom i foto galerijom u Dubrovačkom vjesniku• reportažom na vijestima RTL u 18 30 i vijestima NOVA -TV u 19 55. Ono što je zanimljivo jest činjenica da se naši učenici prvi put susreću s takvim projektom, kao i suvremenim robotičkim izumima, a ipak su postigli

Naši učenici sastavljaju mehaničke dijelova roboalkara

Naši učenici sa svojim roboalkarom

Natjacanje ispred Kneževa dvora

Testiranje roboalkara i pripreme za natjecanje

35

Dragi roditelji,Odlučili smo jedan dio u našem listu odvojiti i za vas. Nećemo vas puno ‘gnjaviti’. Nećemo vas ni opterećivati. Ovaj kutak smo odredili samo za vas, naše najdraže, koji ste uvijek tu uz nas. Hvala vam za sve. Odlučili smo u ovoj rubrici izdvojiti neke priče kojima ćemo vas podsjetiti koliko nam značite, a i mi vama. Znamo da ste opterećeni mnogim životnim situacijama. Još smo mali da bismo sve razumjeli, ali i mi smo tu za vas. Zato se sada opustite, smjestite u naslonjače, uzmite šalicu kave i pročitajte priču koje smo izabrali samo za vas.

35

Priča jedne mame

Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio. ‘O, oprostite mi, molim vas!’, bio je moj odgovor. On je rekao: ‘Molim Vas, opros-tite vi meni, nisam vas vidio.’ Bili smo tako kulturni, taj stranac i ja. Otišli smo svojim putem i pozdravili se. Ali kod kuće se pričala drugačija priča, kako smo tre-tirali svoje voljene, mlade i stare. Kasnije toga dana, dok sam spremala večeru, moj sin je stajao iza mene vrlo tiho. Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim. ‘Makni mi se s puta!’, rekla sam uz viku. On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo. Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.Dok sam ležala budna u krevetu, tihi božji glas mi je progovorio: ‘Dok si dijelila sa strancem uobičajenu uljudnost, tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena. Idi i pogledaj na kuhinjski pod, naći ćeš cvijeće pored vrata. To cvijeće je tvoj sin donio ku

tak

za ro

dite

lje

za tebe. Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo. Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje, nisi vidjela suze koje su ispu-nile njegove male oči.’ Tada sam se osjetila tako malenom, i suze su mi počele teći niz lice. Tiho sam otišla i kleknula pored njego-vog kreveta.‘Probudi se, maleni, probudi se,’ rekla sam. ‘Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?’Smiješio se: ‘Našao sam ih vani, kod drveta. Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti. Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.’Rekla sam: ‘Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas, nisam trebala vikati tako na tebe.’ Rekao je: ‘O, mama, u redu je. Svejedno te volim.’ Ja sam rekla: ‘Sine, i ja tebe volim, i volim cvijeće, posebno plavo.’

Hm, lijepa priča zar ne?!? A što smo iz nje zaključili?!? - Jeste li svjesni da ako um-remo sutra, firma za koju smo radili, lako nas uskoro može zamjeniti. Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe osjećala bi gubitak do kraja njihovih života. I molim vas, razmis-lite - unosimo se u posao više nego u svoje obitelji. Zar ne mislite da to nije mudro ulaganje?Dakle, jasna je bit priče!P.S. Znate li što znači FAMILY (OBITELJ)?FAMILY= FATHER AND MOTHER I LOVE YOU(OBITELJ = TATA I MAMA, JA VAS VOLIM)

Odabrali i pripremili učenici novinarske grupe

36

dječji biserizašto se ne svađati s djecom

Jedna djevojčica priča o kitovima s učiteljem.Učitelj objašnjava da je nemoguće da kit proguta čovjeka, jer iako je to jako veliki sisavac, ima jako malo grlo.Djevojčica rece kako je Jonu progutao kit.Iritiran, učitelj ponovi da je nemoguće da kit proguta čovjeka. Tad će djevojčica: “Kad stignem u raj pitat ću Jonu.”

Učitelj upita: “ A što ćeš ako je Jona završio u paklu?”

Djevojčica odgovori:”Onda ga ti pitaj”.

Teta u vrticu ide od djeteta do djeteta i gleda šta crtaju.Dođe do jedne djevojčice i upita je što slika.Djevojcica odgovori: “Crtam Boga”.Teta stane i kaže joj: “Pa nitko ne zna kako Bog izgleda.”Djevojčica bez dvojbe odgovori: “Pa saznat će uskoro”.

Djeca u katoličkoj školi jedu. Kod jabuka piše nat-pis: Uzmi samo JEDNU. Bog te gleda. Malac pozove djecu kod korpice sa čokoladom: Uzmite koliko hoćete. Bog gleda u jabuke!

Djevojčica promatra mamu dok pere suđe i primjeti nekoliko sijedih vlasi u kosi. Upita je znatiželjno: “Zašto imaš bijelih vlasi u kosi?”

Mama odgovori: “Svaki put kad uradiš nešto loše i ja se ne osjećam dobro od toga, plačem i tužna sam, pa dobijem po jednu bijelu vlas.”Djevojčica se malo zamisli nad tim pa upita: “Mama, zašto je bakina kosa potpuno bijela?”

!

Poučne priče

Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su išli pusti-njom.

Putem su se posvađali i jedan je udario drugog.Udareni se osjetio povrijeđenim, ali je šutke napisao u pijesku:

DANAS SAM DOBIO UDARAC OD SVOG NA-JBOLJEG PRIJATELJA.

Produžili su tako sve dok nisu naišli na jednu oazu gdje su se odlučili okupati.

Onaj što je dobio udarac zamalo se nije udavio kupajući se, ali mu je život spasio onaj drugi.

Kad je došao k sebi, urezao je u jednom kamenu:DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPA-SIO ŽIVOT!

Onaj koji je udario svog najboljeg prijatelja upita:Kad sam te udario, poruku si napisao u pijesku, a sada je urezuješ u kamen. Zašto?

Prijatelj mu odgovori:Kad nam netko napravi nešto loše to trebamo zapisati u pijesku da bi to vjetrovi izbrisali, ali kad netko napravi nešto dobro, to trebamo ugravirati u kamen da ga ništa ne može izbrisati!

Priča o prijateljstvu Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prer-astao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem. “Čini mi se da vam treba šalica dobre kave”, rekao je i povukao se u kuhinju.Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, pa-pirnatih, kristalnih, keramičkih... Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrhane i polupane...“Poslužite se.”Mjerkanje tuđe šalice...Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: “Lijepe i skupocjene začas su planule.” Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Nastavio je: “Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa.”“A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša po-suda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom... A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice.”“Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu... - poput šalice. Alati za držati život. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo.”“Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživati u kavi. Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno. Govore ljuba-zno. Vole velikodušno.”

Život kao šalica kave

37

Poučne priče

38

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nas-tavio:„Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?”Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet,prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.” Potom je nastavio priču.Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.”Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

Jedna životna priča U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim go-lom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!”Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!”Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zad-nje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:‘Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!’Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.„Tog dana ...”, završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „.... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

39

zag

onetke1.Kad se siječe, kad se mrviMi smo vam uvIjek prvi.Bili nježni ili grubi-Samo nek su zdravi _ _ _ _. 2.Rak ih neće kupit,Nit’ izgubit, nit’ zatupit,Bile nove, bile stare,Glavno da su oštre _ _ _ _ _. 3.Dok vas gledam ja sa grane,Listovi me brižno hrane.A na jesen vec se šuška:Baš je zrela ova _ _ _ _ _ _. 4.Kad nastupe topli dani,Izlaske mi gazda brani.Ako zimi krene na put,On sa sobom nosi _ _ _ _ _. 5 .Nama treba samo snijeg,Samo zima, samo brijeg.Pa niz brijeg - tko ce prije?Leti snijeg - lete _ _ _ _ _. 6.Ja sam drvo bijele kore,A na kori sive bore.Stojim ljupko ko princeza,Sad je jasno ja sam _ _ _ _ _. 7. Ja sam tanka, ogoljena,I u vodi do koljena.Kada puše bura drska,Savijam se jer sam _ _ _ _ _ 8.Nit’ tko vidi, nit’ tko čuje,Da baš on u zemlji ruje.Al’ kad dođu u svoj vrt,Tad svi znaju - tu je _ _ _. 9.Kraj potoka ili rijekeOn prepreke pravi neke.Drvosječa to je hrabar,Oštre zube ima _ _ _ _ _.

Odgovori : 1. ZUBI; 2. ŠKARE; 3. KRUŠKA; 4. KAPUT; 5. SKIJE; 6. BREZA; 7. TRSKA; 8. KRT; 9. DABAR

Mali Perica donese učitelju list praznog papira.Učitelj: “Perice, šta je ovo?”Perica: “To je slika krave kako jede travu na pašnjaku.”- “Ja ne vidim tu ništa. Gdje je trava?”- “Pa, krava je sve pojela.”- “A gdje je krava?”- “Otišla je, zato što više nije imala trave za jesti.”

Pitaju Shakiru: - “Kakva si ovih dana?” Veli ona: - “Vaka, naka e-e.”

Pita Perica pijanca:’’Zašto piješ pivo na slamčicu od dva metra?’’ ‘’Zato što mi je doktor rekao da se udaljim od alkohola.’’

Kaže zeko zmiji: - “Oprosti što sam te neki dan zezao što nemaš noge.” Na to će zmija: - “Ma nema veze, bilo pa prošlo.” A zeko će: - “E svaka ti čast! Evo ruka!”

Dolaze dva Hercegovca u općinu registrirati firmu. Službenica ih pita: - Ime firme, molim. - Šesto Čulo - odgovaraju oni. - O, kako dobro ime ste smislili, ljudi često smišljaju za firme najgluplja imena. Molim vas sad imena osnivača firme. - Jozo Šesto i Ante Čulo.

Učenik nije otišao u školu i šeta s djedom u parku.Djed vidi učitelja i brzo će unuku:’’Brzo, sakrij se da te ne vidi učitelj.’’A unuk će njemu na to: ‘’Sakrij se ti, ja sam javio u školu da si jutros umro.’’

Čakovec je dobio ime po Chucku Norrisu – Chuckovec

Bruce Lee je na filmu prebio Chucka Norrisa. Bruce Lee je umro misterioznom smrću.

Chuck Norris je umro prije 10 godina, ali Smrt još nije našla hrabrosti da mu to kaže

Odabrali učenici 5.c razredavice

vizabava

TOLERANCIJA

!

!

!

!Dobar dan djeco! Upoznajte se s novom učenicom! Ovo je Katarina. Ići će sa vama u razred! Prihvatite je i

pomozite joj ako joj nešto treba!

!

!

!

!

Kako je ova umišljena,pogledajte

kako se obukla!!!

Pogledajte je kako se samo pravi

važna!!

!Bok! Ja sam Katarina!

!

! Pogledaj se mala,izgledaš grozno!

Ja to sigurno nikada ne bih obukla!

!

! Gledaj tu haljinu!!

!

!Pustite me na miru!!! (Progovori uz plač) :’(

!

!

!

!

Profesorice, Ivana,Doroteja i Nikolina govore Katarini ružne riječi i ogovaraju je! Pogledajte

kako Katarina plače!

Oprosti Katarina! Bile smo bezobrazne prema tebi,

obećavamo da to više nikada nećemo raditi!

Vas tri na noge! Zašto to radite? Zar nikada niste čule za TOLERANCIJU?!? Što sam ja vama rekla - da je prihvatite, a ne da je ogovarate! Kako bi vama bilo da vas netko

ogovara?! Sada se lijepo ispričajte Katarini i obećajte da to više nećete raditi!

!

!Što ćemo sada, ovaj Kristijan za sve

nas mora tužakati profesorici!

TOLERANCIJA JE PRIHVAĆANJE!!!

!

!Sve vam je oprošteno, ali nemojte me više zezati!

!

!

Nećemo više obećavamo!