upravno pravo - upravni spor

PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

UPRAVNO PRAVO UPRAVNI SPOR

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2 WWW.BH-PRAVNICI.COM

UPRAVNI SPOR OSNOVI UPRAVNOG SPORA

POJAM UPRAVNOG SPORA

Upravni spor se moţe definisati kao spor koji za predmet ima upravni akt i u kome se odlučuje o zakonitosti upravnog akta. UPRAVNI SPOR KAO OBLIK KONTROLE NAD UPRAVOM

Kontrola je društveni odnos između kontrolora i kontrolisanog u kome kontrolor upoređuje rad ili rezultate rada kontrolisanog sa unaprijed postavljenim mjerilima, ocjenjuje postignuti učinak, i po potrebi vrši odgovarajuću intervenciju u vezi sa predmetom kontrole. Kontrola se moţe podijeliti na unutrašnju i vanjsku. Unutrašnja kontrola u upravi, tj. kontrola između 2 organa uprave naziva se upravna kontrola. Nadleţni organ je ostvaruje nad zakonitošću i cjelishodnošću izdatog upravnog akta. Vanjska kontrola u odnosu na upravne akte vrši se od strane sudova u vidu upravnog spora. VRSTE UPRAVNIH SPOROVA

Osnovne podjele upravnih sporova su: 1. sporovi o zakonitosti upravnih akata i sporovi pune jurisdikcije; 2. prethodni i naknadni upravni sporovi; 3. objektivni i subjektivni upravni sporovi.

Spor o zakonitosti upravnog akta je spor u kome sud samo ocjenjuje zakonitost osporenog upravnog akta. Ako utvrdi da je nezakonit, akt će biti poništen u cjelini ili djelomično. Sud nije ovlašten presudom riješiti stvar koja je bila predmet upravnog postupka. Spor pune jurisdikcije je spor u kome sud sam rješava upravnu stvar. Presuda donesena u ovom sporu ima 2 dijela: u prvom dijelu se upravni akt poništava kao nezakonit, a u drugom se odlučuje o pravu ili obavezi tuţioca. Zakon o upravnim sporovima je ostavio sudu da cijeni da li će neki spor riješiti kao spor o zakonitosti ili spor pune jurisdikcije. Prethodni upravni spor vodi se zbog neizdavanja traţenog upravnog akta u upravnom postupku. Ovdje se radi o tzv.”šutnji uprave”, pa se spor vodi protiv “nepostojećeg” akta pretpostavljene negativne sadrţine. Cilj je da sud svojom odlukom naredi donošenje upravnog akta. Naknadni upravni spor vodi se o zakonitosti donesenih upravnih akata. Objektivni i subjektivni upravni sporovi se dijele po 2 kriterija: po kriteriju vrste akta koji moţe biit predmet spora i po kriteriju cilja spora. Po kriteriju vrste akta, subjektivnim se smatra upravni spor koji za predmet ima upravni akt (pojedinačni autoritativni akt), a objektivnim spor koji za predmet ima opći akt. U našem pravnom sistemu spor se moţe voditi samo protiv upravnog akta. Po kriteriju cilja, objektivni spor je onaj koji za cilj ima zaštitu objektivne zakonitosti, tj. pravnog poretka kao takvog. Subjektivni je onaj koji za cilj ima zaštitu subjektivnih prava pojedinaca. Ostale vrste upravnih sporova. Primjenom različitih kriterija, upravni sporovi se mogu podijeliti na: - spor presuđivanja i spor bez presuđivanja – prema tome da li se na kraju spora donosi presuda ili

rješenje; - opći i posebni upravni spor – prema tome da li se upravni spor vodi kao pravilo ili kao izuzetak;

WWW.BH-PRAVNICI.COM


- jednostepeni i dvostepeni upravni spor – prema tome da li postoji redovna pravna kontrola sudskih odluka ili ne. U našem pravu dvostepenost upravnog spora je izuzetak.

PREDMET UPRAVNOG SPORA

Jedini predmet upravnog spora u našem pravu je upravni akt. Upravni akt u smislu Zakona o upravnim sporovima je akt kojim drţavni organ ili institucija koja vrši javna ovlaštenja rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u određenoj upravnoj stvari. Dakle, upravni akt mora ispunjavati uslove koji se odnose na donosioca, mora biti autoritativan, rješavajući, pojedinačan (konkretan) i donesen u upravnoj stvari. Da bi mogao biti predmet upravnog spora, upravni akt mora biti konačan u upravnom postupku. Postoje 3 načina određivanja predmeta upravnog spora: a) Sistem generalne klauzule. Po ovom sistemu upravni spor se moţe voditi protiv svih upravnih akata. b) Sistem enumeracije – upravni akt se moţe pokrenuti samo protiv akata onih organa, odnosno iz onih

upravnih materija koje su izričito predviđene zakonom. c) Sistem generalne klauzule kombinovan sa sistemom negativne enumeracije znači da se upravni spor

načelno moţe voditi protiv svih upravnih akata, a zakonom se nabrajaju izuzeci. Ovaj sistem prihvaćen je i u našem pravu, a negativna enumeracija predviđena je samo kad je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora. Ovim izuzetkom Zakon je nastojao izbjeći dupliranje sudske zaštite.

Upravni spor se moţe voditi i u slučaju “šutnje uprave”. Pretpostavka od koje zakon pritom polazi jeste da je u tom slučaju odbijen zahtjev stranke, odnosno da joj je odbijena ţalba. Mada akta nema, “šutnja” se izjednačava sa negativnim rješenjem jer su posljedice za stranku iste.

Razlozi za osporavanje upravnog akta su nezakonitosti koje mogu biti materijalno-pravne i formalno-pravne prirode. Materijalno-pravna nezakonitost ima 2 osnovna vida: neprimjenjivanje odgovarajućeg propisa za rješavanje stvari u konkretnom slučaju i pogrešno tumačenje sadrţine odgovarajućeg materijalnog propisa. Formalno pravne nezakonitosti takođe imaju 2 osnovna vida: nenadleţnost organa i povreda pravila postupka. Pod nenadleţnošću se podrazumijeva stvarna i mjesna nenadleţnost, kao i rješavanje od strane neovlaštenog sluţbenog lica organa koji je inače nadleţan. Povreda pravila upravnog postupka se javlja u vidu: nedostataka u provođenju postupka, grešaka prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, te izvođenja nepravilnog zaključka iz pravilno utvrđenih činjenica. Mogućnost voĎenja upravnog spora protiv tzv. diskrecionih upravnih akata. Upravnosudskoj kontroli u cjelini podlijeţu vezani upravni akti, kao i pravno vezani dijelovi akata donesenih po slobodnoj ocjeni (diskrecionih akata). ZUS je ideju o mogućnosti osporavanja diskrecionih akata dao u formulaciji prema kojoj “nema nepravilne primjene propisa kad je nadležni organ rješavao po slobodnoj ocjeni na osnovu i u granicama ovlaštenja koje mu je dato pravnim propisima, u skladu sa ciljem u kome je ov laštenje dato”. SUBJEKTI UPRAVNOG SPORA

Sudovi

Sistem redovnih sudova (angloamerički sistem) nastao je u V.Britaniji, odakle se prenio u njene nekadašnje kolonije. Sistem posebnih upravnih sudova (francuski sistem) nastao je u Francuskoj, a zatim primijenjen u mnogim zemljama Evrope, pa i na drugim kontinentima – u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Holandiji, Grčkoj, Italiji, Španiji, jedno vrijeme u Meksiku itd. U nastojanju da uprava ostane odvojena od sudske vlasti, a da se istovremeno obezbijedi njena objektivna kontrola, izvršenja je podjela uprave na aktivnu i savjetodavnu (Drţavni savjet) koja vrši kontrolu zakonitosti i cjelishodnosti rada uprave. Međutim, i jedni

WWW.BH-PRAVNICI.COM


i drugi organi su hijerarhijski podređeni šefu upravne vlasti, čime dolazi u pitanje objektivnost suđenja od strane savjetodavne uprave. U BiH su za rješavanje upravnih sporova nadleţni su redovni sudovi, tj. najviši sud kantona i Vrhovni sud Federacije, zavisno od toga čiji upravni akt je predmet spora. Vrhovni sud Federacije odlučuje o tuţbama protiv konačnih upravnih akata federalnih organa uprave, ustanova, drugih federalnih institucija i institucija koje imaju javne ovlasti, a koje su osnovane federalnim zakonom. Najviši sud kantona odlučuje o tuţbama protiv akata kantonalnih, gradskih i općinskih organa odnosno sluţbi, ustanova i institucija. Sudovi odlučuju u vijeću sastavljenom od trojice sudija. Eventualni sukob nadleţnosti kantonalnih sudova rješava Vrhovni sud Federacije, čije rješenje je konačno i obavezujuće.

Stranke

U upravnom sporu postoje 2 suprotstavljene strane – tuţilac i tuţeni. ZUS poloţaj stranke priznaje i osobi na čiju neposrednu štetu bi išlo poništavanje osporenog akta (zainteresirano lice). Tuţilac. Upravni spor mogu pokrenuti samo ovlaštena lica. To su:

1. pojedinac i pravno lice; 2. drţavni organ, poslovna jedinica preduzeća, naselje, grupa građana i sl (ako mogu biti nosioci

prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku); 3. političko-teritorijalna zajednica ili organizacija; 4. ovlašteni drţavni organi – javni tuţilac i javni pravobranilac, te ombudsman.

Navedeni subjekti se za konkretnu tuţbu mogu vezati po 2 osnova:

1. da im je upravnim aktom povrijeđeno pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu (subjektivni upravni spor). I kad se radi o povredi prava i povredi interesa, dovoljno je da tuţilac iznese u tuţbi kako on smatra da mu je u vezi sa konkretnim aktom povrijeđeno pravo odnosno interes, pa mu tuţba ne smije biti odbačena odnosno mora biti uzeta u postupak;

2. radi zaštite zakonitosti (objektivni upravni spor). Tuţena strana u upravnom sporu je organ čiji se akt osporava. Po pravilu se kao tuţena strana pojavljuje drugostepeni organ, jer se spor vodi protiv konačnog upravnog akta. U sporu povodom “šutnje uprave”, tuţena strana je organ koji je bio duţan da donese konačni upravni akt. Ako se radi o zbirnom (sloţenom) upravnom aktu, tuţena strana je organ koji je izdao, odnosno donio rješenje. Zainteresirano lice u upravnom sporu. Mada po ZUS-u ovo lice ima poloţaj stranke, ono se po logici stvari stavlja “na stranu” tuţene strane u upravnom sporu, jer je to lice na čiju bi neposrednu štetu išlo poništavanje upravnog akta. Dakle, tom licu je interes da se osporavani akt brani, tj. da ostane na snazi, a ne da ga napada. Ovo lice se po pravilu javlja u višestranačkim upravnim stvarima, a ujednostranačkim samo onda kad se upravni spor vodi po tuţbi ovlaštenog drţavnog organa koji rješenje pobija sa stanovišta zakonitosti.

POSTUPAK U UPRAVNOM SPORU

POKRETANJE UPRAVNOG SPORA – TUŢBA

U formalnopravnom smislu tuţba je podnesak koji treba biti sastavljen na propisani način i blagovremeno upućen sudu od strane legitimiranog lica radi ostvarivanja pravne zaštite u jednoj upravnoj stvari. U materijalnopravnom smislu tuţba je zahtjev za poništavanjem odgovarajućeg upravnog akta, čime se raščišćava nastala sporna situacija u vezi sa tim aktom. Kad se upravni spor vodi zbog “šutnje uprave”, zahtjev tuţbe je da sud naloţi tuţenom organu donošenje takvog akta.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Podjela tuţbi. Tuţba za poništenje upravnog akta je ustvari kondemnatorna tuţba, jer se njome zahtijeva poništenje nezakonite aktivnosti (upravni akt) upravnog organa i da se naloţi tuţenom ponašanje po zakonu (da donese zakonit akt ili da ne donese nikakav akt). Kad se tuţba odnosi na to da sud treba i odlučiti o spornom pitanju, onda je tuţba kumulativno: kondemnatorna i konstitutivna (sud sam konstituira zakonit pravni odnos). Rokovi za tuţbu. ZUS predviđa 2 roka: 30 dana i 60 dana. Rok od 30 dana je pravilo, a rok od 60 dana je izuzetak koji se odnosi samo na drţavni organ kao tuţioca, tj. kad se radi o objektivnom upravnom sporu. Rok je prekluzivan, a teče od dana dostavljanja konačnog upravnog akta stranci, s tim što dan kad je dostavljanje izvršeno ne ulazi u rok za tuţbu, već on počinje teći prvog narednog dana. Za početak roka irelevantno je da li je radni ili neradni danu, a ako se rok okončava u neradni dan, onda on ističe prvog narednog radnog dana. Sadrţaj tuţbe. Elementi tuţbe mogu se grupisati u 3 cjeline: u pogledu tuţioca, u pog ledu upravnog akta i u pogledu zahtjeva tuţbe. U odnosu na tuţioca navode se elementi koji su nuţni za njegovu identifikaciju: ime, zanimanje i mjesto stanovanja, odnosno naziv i sjedište ako je tuţilac pravno lice ili drţavni organ. U pogledu upravnog akta protiv kojeg je tuţba upravljena, treba navesti naziv organa koji je donio akt, broj i datum donošenja akta. Osporeni akt treba priloţiti uz tuţbu (u originalu ili prepisu). U pogledu zahtjeva, tuţilac je duţan kratko navesti razloge zbog kojih je nezadovoljan upravnim aktom, kao i u kom pravcu i obimu predlaţe poništavanje upravnog akta. Takođe se mora navesti zahtjev za povrat stvari ili naknadu štete, ako takav zahtjev postoji. Predavanje tuţbe. Tuţba se moţe predati neposredno ili poslati poštom, s tim što se ako je predata pošti preporučeno, dan predaje tuţbe pošti se smatra kao dan predaje sudu, bez obzira kad je ona prispjela na sud. Tuţba se moţe izjaviti i na zapisnik kod nadleţnog ili bilo kog drugog redovnog suda. Pritom se kao dan podnošenja tuţbe uzima dan kad je sačinjen zapisnik. Vojna lica predaju tuţbu vojnoj jedinici, ustanovi ili štabu, u mjestu gdje ne postoji redovna pošta. Pritom se dan predaje njima smatra kao dan predaje sudu. Ako u tim mjestima postoji redovna pošta, ta lica tuţbu predaju na redovan način, kao i svi ostali. Ako tuţba ima nedostatke, predsjednik vijeća će pozvati tuţitelja da ih otkloni u određenom roku (obično 8 ili 15 dana), poučiti ga šta i kako da učini i koje su moguće posljedice ako ne postupi po traţen ju suda. Ako tuţilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će tuţbu odbaciti kao neurednu. Samo u slučaju ako je akt protiv kojeg je tuţba podnesena ništav, sud će postupiti i po neurednoj tuţbi, jer se na ništavost pazi po sluţbenoj duţnosti. Odustajanje od tuţbe moguće je u svim fazama postupka, najdalje do donošenja odluke. U slučaju odustanka od tuţbe, sud postupak obustavlja rješenjem. O odustanku se daje izjava koja mora biti jasna i izričita, a ne moţe se bilo čime uslovljavati. Od tuţbe se moţe odustati u cjelini ili samo od dijela tuţbenog zahtjeva. Izjava o odustanku se predaje sudu kome je tuţba i podnesena, na način koji vaţi i za predaju tuţbe. Tuţba u slučaju “šutnje uprave”. ZUS sa stanovišta mogućnosti pokretanja upravnog spora u slučaju “šutnje uprave” predviđa 2 situacije: (1) kad šute i prvostepeni i drugostepeni organ; (2) kad je u prvostepenom postupku riješeno o zahtjevu, ali nije riješeno o ţalbi stranke. Prva situacija ispoljava se kroz 2 modaliteta: ako se radi o dvostepenom rješavanju i ako se radi o jednostepenom rješavanju. Ako se radi o dvostepenom rješavanju, pa prvostepeni organ nije donio rješenje po zahtjevu stranke u zakonskom roku (60 dana ili kraće), stranka je duţna izjaviti ţalbu drugostepenom organu kao da je zahtjev odbijen. Po toj ţalbi drugostepeni organ je obavezan izdati rješenje u roku od mjesec dana. Ako

WWW.BH-PRAVNICI.COM


taj rok protekne, a organ ne donese rješenje, stranka je duţna da ponovi svoje traţenje da se po ţalbi riješi i da sačeka protek roka od narednih 7 dana od tog ponovljenog traţenja. Kad i taj rok protekne, stranka moţe podnijeti tuţbu sudu. Na isti način moţe postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena ţalba (rok mjesec + 7 dana). Dejstvo tuţbe na izvršenje upravnog akta. Tuţba u pravilu nema suspenzivno dejstvo, tj. ne sprečava izvršenje akta protiv kojeg je podnesena. Izuzetno, ZUS je predvidio mogućnost odlaganja izvršenja upravnog akta povodom tuţbe i to u 2 vida: obligatorno i fakultativno odlaganje. Uslovi za obligatorno su:

1. ako bi izvršenje nanijelo tuţiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti; 2. da odlaganje izvršenja nije protivno javnom interesu; 3. da se odlaganjem izvršenja ne nanosi veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci – ovaj uslov

dolazi do primjene samo u dvostranačkim ili višestranačkim stvarima. Uslovi su kumulativni. Tuţilac je u svom zahtjevu za odlaganje izvršenja duţan pruţiti odgovarajuće dokaze, ili barem učiniti vjerovatnim da su navedeni uslovi ispunjeni. O fakultativnom odlaganju ZUS navodi da se “moţe i iz drugih razloga odloţiti izvršenje osporenog akta do konačne sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava”. Odlaganje se vrši samo po zahtjevu tuţioca, o kome odlučuje organ čiji se akt izvršava u roku od 3 dana od prijema zahtjeva. Po pravilu je to prvostepeni organ. Akt drugostepenog organa izvršava se ako je drugostepeni organ rješavajući po ţalbi izmijenio prvostepeni akt.

TOK POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

Tok postupka po tuţbi ima 2 osnovne faze: prethodni (pripremni) postupak po tuţbi i redovni (glavni) postupak po tuţbi. U prethodnom postupku sud ima 2 ovlaštenja: odbacivanje tuţbe i poništavanje akta zbog bitnih nedostataka koji onemogućavaju ocjenu njegove zakonitosti. Odbacivanje tuţbe je obavezno ako sud utvrdi:

1. da je tuţba podnesena neblagovremeno ili prije vremena;

2. da akt koji se tuţbom osporava nije upravni akt;

3. da je očigledno da se osporavanim aktom ne dira u pravo tuţioca ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu;

4. da protiv osporavanog akta nije izjavljivana ţalba, mada se ona mogla izjaviti – tuţba će biti odbačena u slučaju kad ţalba uopće nije izjavljivana, ali i u slučaju kad je izjavljena pa odbačena kao neblagovremena;

5. da se radi o stvari o kojoj se po zakonu ne moţe voditi upravni spor;

6. da već postoji pravosnaţna sudska odluka donesena u upravnom sporu o istoj stvari. Poništavanje upravnog akta zbog bitnih nedostataka. Nakon što prihvati tuţbu, sud će prvenstveno ocijeniti upravni akt u smislu da li on ima bitne nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti. Ako utvrdi da akt ima takve nedostatke, sud će ga presudom poništiti bez dostavljanja tuţbe tuţenom organu na odgovor. Zakon ne konkretizira nedostatke zbog kojih se akt poništava na ovakav način, ali se u sudskoj praksi uzima da je to oblik i sastavni dijelovi rješenja. Upravni akt se poništava presudom, a ne rješenjem kao što je to slučaj kod odbacivanja tuţbe. Nakon poništenog akta, biće potrebno donijeti novi upravni akt ako se radilo o rješenju donesenom po zahtjevu stranke. Ako je poništeno rješenje bilo doneseno po sluţbenoj duţnosti, u pravilu neće biti potrebno donositi novo rješenje osim kad pravni propis predviđa da se rješenje po sluţbenoj duţnosti mora donijeti. Redovni postupak

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Procesne radnje suda u redovnom postupku mogu se grupisati u 3 osnovne cjeline:

- dostavljanje tuţbe na odgovor – po jednu kopiju tuţbe sa prilozima sud dostavlja tuţenoj strani i zainteresiranim licima. U odgovoru na tuţbu pobijaju se navodi tuţbe i iznosi argumentacija u prilog osporavanog upravnog akta;

- obustavljanje postupka (okončanje upravnog spora bez donošenja presude) – kad tuţilac odustane od tuţbe ili kad tuţeni naknadno donesen upravni akt u slučaju “šutnje uprave”;

- rješavanje spora (okončanje spora donošenjem presude).

a) Dostavljanje tuţbe na odgovor.

Sud po jedan prepis tuţbe sa prilozima dostavlja na odgovor tuţenoj strani i zainteresiranim licima, ako ih ima. U odgovoru na tuţbu se pobijaju navodi tuţbe i iznosi argumentacija u prilog osporenog upravnog akta. Ovaj odgovor značajan je i za sud, jer mu omogućava da bolje i potpunije sagleda razloge obiju strana u sporu. Slanje tuţbe na odgovor je dužnost suda, a odgovor na tuţbu je pravo tuženog organa i

zainteresiranog lica. Oni na tuţbu mogu odgovoriti, ali nisu obavezni. Rok za odgovor određuje sud, a on ne moţe biti kraći od 10 niti duţi od 20 dana. Po isteku roka sud uzima stvar u rješavanje i bez odgovora, ali ako odgovor stigne i poslije isteka roka a prije nego je sud uzeo stvar u rješavanje, smatraće se da je odgovor podnesen na vrijeme. U navedenom roku tužena strana je dužna da pošalje sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako tuţena strana ne pošalje spise u roku koji joj je određen, sud će ih ponovo traţiti i ponovo odrediti rok za njihovo dostavljanje. Ako i poslije drugog traţenja suda tuţena strana ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne moţe poslati, sud moţe stvar riješiti i bez spisa. Bez spisa sud će moći riješiti spor ako se zakonitost osporenog upravnog akta treba cijeniti samo u pogledu spornih pravnih pitanja. Međutim, ako je sporno činjenično stanje, onda će biti potrebno da se odrţi usmena rasprava radi utvrđivanja činjenica. b) Obustavljanje postupka (okončanje upravnog spora bez donošenja presude) Postupak u upravnom sporu obustavlja se u 2 slučaja: (1) kad tuţilac odustane od tuţbe i (2) kad tuţeni organ udovoljava zahtjevu tuţioca donošenjem novog upravnog akta umjesto osporenog, odnosno naknadnim donošenjem upravnog akta u slučaju “šutnje uprave”. 1. Odustajanje od tuţbe. U upravnom sporu dosljedno je primijenjeno stranačko načelo. Tuţilac moţe

tokom cijelog postupka odustati od tuţbe sve do dostavljanja odluke. Kad tuţilac odustane od tuţbe, sud rješenjem obustavlja postupak.

2. Novi ili naknadno doneseni upravni akt. Kad je tuţba podnesena protiv upravnog akta, tuţeni organ

moţe donijeti novi upravni akt kojim poništava ili mijenja osporeni akt, uvaţavajući sve zahtjeve iz tuţbe (mijenjanje i poništavanje rješenja u vei sa upravnim sporom). Ako se radilo o “šutnji uprave”, tuţeni organ moţe donijeti upravni akt. U oba slučaja upravni organ duţan je obavijestiti tuţioca i sud pred kojim je upravni spor pokrenut. Sud zatim rješenjem nalaţe tuţiocu da se u roku od 15 dana izjasni da li je zadovoljan novim rješenjem ili ostaje pri tuţbi i u kom obimu, odnosno da li tuţbu proširuje i na novo rješenje. Ako tuţilac izjavi da je zadovoljan novim rješenjem, ili ako ne da nikakav odgovor u ostavljenom roku, sud će donijeti rješenje o obustavi postupka.

U suprotnom, postupak se nastavlja, a tuţilac proširuje tuţbu i na novi akt. Tada se pred sudom nalaze 2 akta: raniji akt (osporen tuţbom) i novi akt (na koji je tuţba proširena). Sud prvo ispituje zakonitost novog akta u granicama tuţbenog zahtjeva. Ako tuţba bude odbijena, novi akt postaje pravosnaţan i potpuno je bespredmetno aktueliziranje spora protiv prvobitnog akta. Ako se novi akt poništi presudom, cio predmet se vraća u stanje koje je prethodilo donošenju novog akta, pa se pred sudom ponovo nalazi prvi akt.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


c) Rješavanje spora (okončavanje upravnog spora donošenjem presude)

Rješavanje upravnog spora zaniva se na slijedećim principima:

1. Sud rješava spor na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku. ;

2. Pri ispitivanju zakonitosti osporenog akta sud se drţi granica zahtjeva postavljenog u tuţbi;

3. Sud rješava u nejavnoj sjednici;

4. Upravni spor se rješava presudom.

Sud rješava spor na podlozi činjenica utvrĎenih u upravnom postupku. Dakle, sud po pravilu ne utvrđuje činjenično stanje potrebno da se spor riješi, već to čini organ koji je donio upravni akt, a sud na osnovu tog činjeničnog stanja treba odlučiti o zakonitosti upravnog akta. Zbog toga je sud ovlašten da poništi upravni akt kad nađe da se spor ne moţe raspraviti na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku zbog grešaka u utvrđivanju činjeničnog stanja ili zbog povrede pravila postupka koja su od uticaja na rješavanje stvari. Greške u utvrđivanju činjeničnog stanja zbog kojih je sud duţan da poništi osporeni upravni akt su:

1. protivrječnost u spisima u pogledu utvrđenih činjenica;

2. što su činjenice u bitnim tačkama nepotpuno utvrđene;

3. što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Presudom kojom se poništava upravni akt u ovom slučaju sud ne rješava spor meritorno, već uz poništenje upravnog akta nalaţe organu kako da otkloni ustanovljene nedostatke. ZUS je predvidio određene izuzetke od pravila da sud rješava upravni spor na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Sud moţe da utvrdi činjenično stanje i da na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješi spor ako utvrdi:

1. da bi poništenje osporenog upravnog akta i ponovno vođenje postupka kod nadleţnog organa za tuţioca izazvalo štetu koja bi se teško mogla popraviti;

2. da je na osnovu javnih isprava i drugih dokaza u spisima predmeta očigledno da je činjenično stanje drugačije od onoga koje je utvrđeno u upravnom postupku;

3. da je u istom sporu već jednom poništen upravni akt, a nadleţni organ nije u potpunosti postupio po presudi.

U ovom slučaju sud utvrđuje činjenično stanje na raspravi ili preko jednog člana vijeća, ili preko drugog redovnog suda ili preko drugog organa.

Pri ispitivanju zakonitosti osporenog akta sud se drţi granica zahtjeva postavljenog u tuţbi. Zakon propisuje obavezu suda da zakonitost osporenog upravnog akta ispituje u granicama zahtjeva iz tuţbe. Mimo toga zakonitost upravnog akta se ne cijeni. Izuzetak postoji samo u pogledu ništavosti upravnog akta. Sud moţe poništiti akt i u dijelu koji tuţbom nije osporen, ako utvrdi da je ništav. Sud nije duţan da postupi po zahtjevu kojim tuţilac traţi da sud sam i riješi stvar, jer ga zakon ovlašćuje da upravnu stvar riješi samo ako podaci postupka pruţaju za to pouzdanu osnovu i ako to dozvoljava priroda stvari.

Sud rješava u nejavnoj sjednici. Sud rješava bez prisustva tuţilačke i tuţene strane, kao i zainiteresiranog lica, ako ga ima. Sudski spor se rješava po načelima pismenosti i posrednosti, a na osnovu spisa predmeta. Zakonom su predviđena 2 izuzetka od pravila da sud rješava na nejavnoj sjednici i da odrţi usmenu raspravu. To će biti onda kad sud ocijeni da je to potrebno zbog sloţenosti upravne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari. Odrţavanje usmene rasprave moţe predloţiti i stranka.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Dan rasprave određuje predsjednik sudskog vijeća i na raspravu poziva stranke i zainteresirane osobe. Rasprava se moţe odloţiti samo iz “vaţnih razloga”, o čemu rješava sudsko vijeće. Izostanak stranke s rasprave ne zadrţava rad suda. Zbog izostanka stranaka s rasprave ne moţe se uzeti da su stranke odustale od svojih zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati. Ako na raspravu ne dođe ni tuţitelj ni tuţena strana, a rasprava se ne odloţi, sud će raspraviti spor i bez prisustva stranaka. O raspravi se vodi zapisnik koji potpisuju predsjednik sudskog vijeća i zapisničar. U zapisnik se unose samo bitne činjenice i okolnosti, kao i dispozitiv odluke. Upravni spor se rješava presudom. Sud presudom moţe odbiti tuţbu kao neosnovanu odnosno neopravdanu ili uvaţiti tuţbu i poništiti osporeni upravni akt u cjelini ili djelomično. SUDSKE ODLUKE U UPRAVNOM SPORU

U upravnom sporu donose se 2 vrste odluka: rješenje i presuda. Rješenje se donosi kad se spor završava bez odluke o zakonitosti upravnog akta, a presuda kad se spor završava odlukom o zakonitosti upravnog akta. Rješenje

Sud rješenje donosi u 2 slučaja: 1. Kad odbacuje tuţbu kao neurednu; 2. Kad obustavlja postupak

Presuda

Pojam. Presuda je sudska odluka kojom se upravni spor meritorno okončava. Presudom se izriče ocjena o zakonitosti osporenog upravnog akta. Vrste. Klasifikacija presuda vrši se obzirom na uspjeh tuţioca u sporu i obzirom na sadrţaj pravne zaštite. Prema uspjehu tuţioca u sporu, presude se dijele na one kojima se tuţbeni zahtjev odbija i one kojima se tuţbeni zahtjev usvaja. Tuţba se odbija: - kad tuţbeni zahtjev nije zasnovan na zakonu (tj.kad je tuţba neosnovana) – ako je spor pokrenut

protiv upravnog akta; - kad tuţbeni zahtjev nije opravdan (tj.kad je tuţba neopravdana) – ako je spor pokrenut protiv “šutnje

uprave”. Opravdanost se tiče konačnosti šutnje, a zasnovanost na zakonu se tiče toga da li je zahtjev u odnosu na samo odlučivanje u upravnom postupku zasnovan na zakonu. Mada se tuţba odbija u oba slučaja, različiti su razlozi za to odbijanje jer je i predmet spora različit u jednom i drugom slučaju. Presude kojima se tuţba usvaja mogu se podijeliti u 2 grupe, zavisno od daljih ovlaštenja suda u odnosu na rješavanje same stvari. U odnosu na sam predmet moguće su 2 situacije: da je potrebno donijeti novi akt, ili da akt uopće nije potrebno donijeti. U prvom slučaju sud moţe presudom sam riješiti o stvari ili dati nalog upravnom organu da donese novi akt određujući mu primjedbe i pravna shvatanja po kojima je duţan da postupi. U prvom slučaju govori se o sporu pune jurisdikcije , a u drugom o sporu ograničene jurisdikcije. Zakon o upravnim sporovima sudu daje ovlaštenje da po vlastitoj ocjeni postupi na jedan ili drugi način, uz ograničenje da se kod spora pune jurisdikcije tako moţe postupiti samo ako priroda stvari i podaci postupka za to pruţaju pouzdan osnov. Ako u slučaju “šutnje uprave” sud uvaţi tuţbu kao opravdanu, on moţe naloţiti organu da donese rješenje i u tom slučaju se radi o sporu ograničene jurisdikcije. Ako nakon poništavanja šutnje sud sam riješi o predmetu, radi se o sporu pune jurisdikcije protiv šutnje uprave. I ovdje vaţi ograničenje da to priroda stvari dozvoljava i da podaci postupka pruţaju dovoljan osnov za to.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Presude u sporu pune jurisdikcije donose se i onda kad je tuţilac uz zahtjev za poništavanje upravnog akta podnio i zahtjev za povrat stvari, odnosno naknadu štete povodom izvršenja osporenog upravnog akta. To će sud učiniti kad je poništio osporeni akt i ako mu podaci postupka pruţaju pouzdan osnov da o tome odluči. U protivnom će uputiti tuţioca da svoj zahtjev ostvaruje u parnici. Obzirom na sadrţaj pravne zaštite u parničnom postupku se presude dijele na deklarativne, kondemnatorne i konstitutivne. U upravnom sporu nije uobičajena ovakva klasifikacija presuda. Međutim, kao i kod tuţbi to je u određenoj mjeri moguće učiniti, s tim što se kod presude moţe govoriti i o deklarativnim presudama, odnosno o negativnim deklarativnim presudama (takvih tuţbi nema u upravnom sporu). Negativnim deklarativnim presudama ustanovljava se da tuţiocu ne pripada ono pravo za koje je traţio pravnu zaštitu, pa se stoga negativne deklarativne presude donose povodom kondemnatornih i kondemnatorno-konstitutivnih tuţbi, kad tim tuţbama nije udovoljeno. Kondemnatorne presude će postojati kad se povodom kondemnatorne tuţbe poništi upravni akt i organu naloţi odgovarajuće ponašanje (spor ograničene jurisdikcije). Kondemnatorno-konstitutivne presude će biti onda kad se akt poništava kao nezakonit i sud sam rješava upravnu stvar (spor pune jurisdikcije). PRAVNA SREDSTVA U UPRAVNOM POSTUPKU

1. Redovna pravna sredstva – ŢALBA

Ţalba u načelu nije dozvoljena. Moţe se izjaviti samo ako je u određenim stvarima propisana zakonom. Rok za ţalbu i izjavljena ţalba odlaţu pravosnaţnost prvostepene odluke, a blagovremeno izjavljena ţalba izaziva drugostepenu odluku. Ţalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja pobijane odluke stranci koja izjavljuje ţalbu. Predaje se sudu čija odluka se pobija. Sud ocjenjuje da li su ispunjeni procesni uslovi za rješavanje po ţalbi – da li je ţalba blagovremena, dopuštena i izjavljena od ovlaštenog lica. Ako postoji neki od ovih nedostataka, ţalba se odbacuje rješenjem. Protiv tog rješenja dopuštena je posebna ţalba, koja se izjavljuje sudu koji je donio rješenje o odbacivanju ţalbe. Protiv rješenja, odnosno presude drugostepenog suda stranka nema pravo ţalbe. Sud o ţalbi odlučuje u vijeću sastavljenom od 5 sudija. 2. Vanredna pravna sredstva

Vanredna pravna sredstva u upravnom sporu su: a) Ponavljanje postupka; b) Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnaţne sudske odluke; c) Zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ponavljanje postupka vrši se isključivo po zahtjevu stranke. Razlozi za ponavljanje postupka su:

1. ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku;

2. ako je do odluke suda došlo usljed krivičnog djela sudije ili radnika u sudu, ili je odluka isposlovana prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika stranke, njegovog protivnika ili protivnikovog zastupnika ili punomoćnika, a takva radnja predstavlja krivično djelo;

3. ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta presuda je kasnije ukinuta drugom punomoćnom sudskom odlukom;

4. ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka laţna ili laţno preinačena, ili ako je svjedok, vještak ili stranka, prilikom saslušanja pred sudom dao laţan iskaz, a odluka suda se zasniva na tom iskazu;

5. ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u istom upravnom sporu;

6. ako zainteresiranoj osobi nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Zbog okolnosti iz tač. 1. i 5. ponavljanje će se dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije bila u stanju da te okolnosti iznese u ranijem postupku. Stranka moţe ponavljanje postupka traţiti u prekluzivnom roku – subjektivnom i objektivnom. Objektivni rok je 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja. Ako je stranka za razlog ponavljanja saznala prije nego što je postupak kod suda okončan, ali taj razlog nije mogla upotrijebiti u toku postupka, ponavljanje se moţe traţiti u roku od 30 dana od dana dostavljanja sudske odluke. Objektivni rok je 5 godina od pravosnaţnosti sudske odluke ponavljanje se ne moţe traţiti. Izuzetno, i poslije roka od pet godina ponavljanje postupka se moţe traţiti zbog zakonskih osnova navedenih u tačkama 2, 3. i 4. Ponavljanje postupka pokreće se tuţbom. O tuţbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka. U tuţbi se mora naročito navesti:

1. presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traţi;

2. zakonski osnov ponavljanja (član 52.ZUS) i dokazi, odnosno okolnosti koje čine vjerovatnim postojanje tog osnova;

3. okolnosti iz kojih proizilazi da je tuţba podnesena u zakonskom roku, i čime se to dokazuje;

4. u kom pravcu i u kom obimu se predlaţe izmjena presude, odnosno rješenja donesenog u postupku čije se ponavljanje traţi.

O tuţbi za ponavljanje postupka nadleţni sud rješava u nejavnoj sjednici. Sud će rješenjem odbaciti neblagovremenu tuţbu ili tuţbu koju je podnijela neovlaštena osoba ili ako stranka u tuţbi nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje. Ako sud ne odbaci tuţbu, dostaviće je protivnoj stranci i zainteresiranim osobama i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tuţbu. Nakon isteka ovog roka sud presudom rješava o tuţbi. Ako se ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično. Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari. Protiv odluke suda dozvoljena su redovna i vanredna pravna sredstva, koja su dozvoljena i u glavnoj stvari. Zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnaţne sudske odluke. Ovo sredstvo koristi stranka protiv pravosnaţne sudske odluke kantonalnog suda i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda FBiH donesene u upravnom sporu. Razlozi zbog kojih se ovo vanredno pravno sredstvo moţe uloţiti su povreda materijalnog prava i povreda bitnih pravila postupka koja su mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. Rok za podnošenje zahtjeva je 30 dana od dana dostavljanja odluke protiv koje se podnosi zahtjev. O zahtjevu odlučuje Vrhovni sud Federacije. Ako se vanredno preispituje odluka vijeća Vrhovnog suda Federacije, onda o zahtjevu odlučuje Vrhovni sud u općoj sjednici. Zahtjev za zaštitu zakonitosti moţe izjaviti samo nadleţni javni tuţilac i to protiv pravosnaţne odluke nadleţnog suda (tj.protiv presude i protiv rješenja). Uslov za podnošenje zahtjeva je povreda zakona, drugog propisa ili općeg akta. Pod povredom zakona podrazumijeva se kako povreda materijalnog, tako i povreda formalnog propisa. Nije bitno da li je propis povrijeđen u korist ili na štetu stranke. Ovo vanredno pravno sredstvo izjavljuje se Vrhovnom sudu Federacije. Rok za podnošenje je 30 dana od dana kad je stranci dostavljena sudska odluka protiv koje se zahtjev podnosi. OBAVEZNOST PRESUDA IZ UPRAVNIH SPOROVA

Presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezne su. Imaju snagu zakonske istine u pogledu spornog odnosa koji je raspravljen – one su pravosnaţne.

WWW.BH-PRAVNICI.COM


Kad sud odbije tuţbu, pobijani akt stiče pravosnaţnost i tuţeni organ ne smiije donositi drugi akt o istoj stvari. Kad sud uvaţi tuţbu i samo poništi akt, moguće je dvostruko postupanje tuţenog organa: a) Da nije potrebno donositi novi akt – tada presuda obavezuje tuţeni organ na nečinjenje, tj. da ne

donosi novi akt; b) Da je potrebno donijeti novi akt – tuţeni organ duţan je donijeti novi akt najkasnije u roku od 15

dana od dana dostavljanja presude i vezan je pravnim shvatanjima suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

U drugom slučaju, tuţeni organ se moţe naći u 3 situacije:

1. Da u cjelini postupi po svojoj obavezi;

2. Da donese novi akt u zakonskom roku, ali protivno pravnim shvatanjima ili primjedbama suda. U ovom slučaju zakon ovlašćuje tuţioca da podnese novu tuţbu protiv novog upravnog akta. U naknadnom upravnom sporu sud će poništiti novi osporeni akt i po pravilu presudom sam riješiti upravnu stvar. Takva presuda u svemu zamjenjuje akt tuţenog organa, koji ne smije bilo šta odlučivati u upravnoj stvari.

3. Da tuţeni organ uopće ne donese upravni akt, protivno svojoj zakonskoj obavezi. Dakle, tuţeni organ “šuti” o izvršenju sudske presude. U toj situaciji tuţilac se najprije podneskom obraća organu (tj. tuţenoj strani) u kome će traţiti donošenje akta. Ako organ ne izda akt u roku od 7 dana nakon traţenja, stranka je ovlaštena da izdavanje tog akta traţi od suda koji je donio presudu u upravnom sporu. Ovo traţenje ima karakter zahtjeva a ne tuţbe. Sud će zatim od upravnog organa traţiti obavještenje o razlozima nedonošenja upravnog akta. Nadleţni organ je obavještenje sudu duţan dati odmah, a najkasnije u roku od 7 dana. Ako ovo obavještenje izostane ili ga sud ocijeni neopravdanim, sud će meritorno odlučiti o toj upravnoj stvari.

SUDSKA ZAŠTITA USTAVOM ZAJAMČENIH SLOBODA I PRAVA OD

POJEDINAČNIH AKATA I RADNJI

SUDSKA ZAŠTITA OD POJEDINAČNIH AKATA

U slučaju da su ustavne slobode i prava povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom, a nije obezbijeđena druga sudska zaštita, ZUS predviđa sudsku zaštitu odgovarajućom primjenom ovog zakona. Sudska zaštita postoji ako su kumulativno ispunjena 3 uslova:

1. da se radi o slobodama i pravima zajamčenim Ustavom i instrumentima Aneksa Ustava FBiH;

2. da su slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom;

3. da protiv takvog akta nije obezbijeđena druga sudska zaštita. O zahtjevima za zaštitu sloboda i prava građana zajamčenih Ustavom, rješava najviši sud kantona i Vrhovni sud Federacije, u skladu sa nadleţnošću tih sudova utvrđenom Zakonom o upravnim sporovima. Nadleţni sud o zahtjevu odlučuje rješenjem. SUDSKA ZAŠTITA U SLUČAJU KAD SU USTAVNE SLOBODE I PRAVA POVRIJEĐENI

RADNJOM

Zaštita sloboda i prava građana zajamčenih Ustavom osigurava se i u slučaju ako su te slobode ili prava povrijeđeni radnjom sluţbene osobe u organu uprave odnosno odgovorne osobe u pravnom licu. U pitanju je radnja kojom se protivno zakonu, neposredno spriječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje ustavne slobode ili prava. Građanin čije je pravo i sloboda povrijeđeno radnjom, podnosi zahtjev za zaštitu nadleţnom sudu. U zahtjevu se navodi se radnja, mjesto i vrijeme kada je učinjena, podaci o sluţbenoj osobi odnosno odgovornoj osobi koja je to učinila, dokazi o tome, kao i zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje za

WWW.BH-PRAVNICI.COM


vršenje slobode ili prava koje se osporava nezakonitom radnjom. Zahtjev se moţe podnijeti sve dok radnja traje. Ako osoba prema kojoj je poduzeta nezakonita radnja nije u mogućnosti da sama podnese zahtjev za zaštitu zbog nezakonite radnje, zahtjev moţe podnijeti i njen bračni drug, dijete, roditelj ili drugi bliski srodnik. Po zahtjevu odlučuje kantonalni, odnosno Vrhovni sud FBiH. Sud odluku donosi najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva. Primljeni zahtjev sud će bez odlaganja dostaviti na odgovor organu, odnosno pravnom licu koje je izvršilo radnju. Sud određuje i rok za odgovor na taj zahtjev. Prema okolnostima slučaja, sud moţe po zahtjevu donijeti odluku odmah i bez prethodnog dostavljanja zahtjeva na odgovor. Uslov je da podaci u zahtjevu pruţaju za pouzdan osnov za takvu odluku. Kad sud nađe da je zahtjev osnovan, donijet će rješenje kojim će zabraniti dalje vršenje nezakonite radnje. U protivnom, zahtjev će odbiti rješenjem. Na rješenje kantonalnog suda moţe se izjaviti ţalba Vrhovnom sudu Federacije u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja stranci. Ţalba ne odlaţe izvršenje rješenja, ali sud moţe na zahtjev stranke odloţiti izvršenje ako prema okolnostima slučaja nađe da je to potrebno. Rješenje Vrhovnog suda Federacije doneseno po zahtjevu, odnosno ţalbi je konačno i obavezujuće.

upravno pravo - upravni spor

Documents