upute za format teksta - klimatske promjeneklima.mzopu.hr/userdocsimages/life 029 hrvatski/zadatak...

ANALIZA NACIONALNIH POTREBA OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA ZA PROVEDBU OKVIRNE KONVENCIJE

UJEDINJENIH NARODA O PROMJENI KLIME I KYOTO PROTOKOLA

Rev. 0

Zagreb, 2005.

Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva

Radni nalog: I-12-098

Naslov:Projekt: LIFE04 TCY/CRO/029 «Osposobljavanje za provedbu

Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime i Protokola iz Kyota u Republici Hrvatskoj»

ANALIZA NACIONALNIH POTREBA OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA ZA PROVEDBU OKVIRNE KONVENCIJE

UJEDINJENIH NARODA O PROMJENI KLIME I KYOTO PROTOKOLA

With the contribution of the LIFE financial instrument of the European Community

EKONERG – Institut za energetiku i zaštitu okoliša d.o.o.Koranska 5, 10000 Zagreb





Koordinator izrade: Valentina Delija-Ružić, dipl.ing.

Autori: Valentina Delija-Ružić, dipl.ing.Marko Lipošćak, dipl.ing.Davor Vešligaj, dipl.ing.

Direktor Odjela za zaštitu atmosfere: Direktor:

Davor Vešligaj, dipl.ing. Mr.sc.Zdravko Mužek, dipl.ing.

Zagreb, lipanj 2005.

EKONERG Analiza nacionalnih potreba osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola

SADRŽAJ:

1. UVOD........................................................................................................................................1

2. ZAHTJEVI ZA OSPOSOBLJAVANJEM SUSTAVA ZA PROVEDBU KONVENCIJE I PROTOKOLA............................................................................................................................32.1. Svrha i ciljevi osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola............3

2.2. Zahtjevi Konvencije i Protokola..................................................................................42.3. Područja osposobljavanja sustava koja proizlaze iz zahtjeva Konvencije i Protokola12

2.4. Pregled iskustava UNFCCC-a i UNDP/GEF-a u zemljama Priloga I.......................14

3. PRIKAZ POSTOJEĆEG STANJA U REPUBLICI HRVATSKOJ...........................................173.1. Institucionalni i organizacijski ustroj.........................................................................173.2. Zakonodavni okvir....................................................................................................21

3.3. Strategije i akcijski planovi.......................................................................................263.4. Programi i projekti....................................................................................................29

3.5. Postojeća praksa pri izradi inventara emisija...........................................................333.6. Uvažavanje specifičnosti Republike Hrvatske prema članku 4.6. Konvencije.........34

3.7. Obrazovanje i svjesnost javnosti.............................................................................363.8. Politika i sredstva provedbe.....................................................................................38

3.9. Izvori financijskih sredstava za dosadašnje projekte i aktivnosti vezane uz klimatske promjene.................................................................................................................42

3.10. Provedba zahtjeva Konvencije i Protokola – SWOT analiza.................................44

4. POTREBE ZA OSPOSOBLJAVANJEM SUSTAVA ZA PROVEDBU KONVENCIJE I PROTOKOLA..........................................................................................................................464.1. Analiza nedostataka za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola........................46

4.2. Definiranje i analiza potreba....................................................................................49

LITERATURA..............................................................................................................................55

LIFE04 TCY/CRO/029 Sadržaj


1. UVOD

Republika Hrvatska stranka je Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (u daljnjem tekstu: Konvencija) i potpisnica Kyoto protokola (u daljnjem tekstu: Protokol). Kao zemlja u tranziciji Hrvatska je preuzela opseg svoje odgovornosti u okviru Priloga I Konvencije na način da se obvezala zadržati svoje emisije stakleničkih plinova na razini iz 1990. godine. Ratifikacijom Protokola, Hrvatska bi se obvezala smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 5 posto, u razdoblju od 2008. do 2012., u odnosu na referentnu godinu.

Osim obveze smanjenja emisije, Konvencija i Protokol postavljaju i druge zahtjeve prema zemljama članicama. Prvenstveno se to odnosi na zahtjeve u pogledu praćenja i izvješćivanja o emisijama i ponorima stakleničkih plinova, uspostavi nacionalnog registra stakleničkih plinova, istraživanjima i praćenju klimatskih promjena te stvaranju preduvjeta za korištenje fleksibilnih mehanizama Protokola.

Hrvatska za sada nema u potpunosti izgrađen sustav koji bi mogao učinkovito odgovoriti na sve zahtjeve Konvencije i Protokola. U tom smislu, provedba Konvencije i Protokola predstavlja veliki izazov za Republiku Hrvatsku, prvenstveno zbog nepovoljne pozicije u pogledu obveza smanjenja emisija stakleničkih plinova u odnosu na referentnu godinu, ali i zbog nedovoljno izgrađene zakonodavne, institucionalne i organizacijske infrastrukture koja bi podržavala cjelokupni proces.

S ciljem uspostave i nadogradnje zakonodavne, institucionalne i organizacijske sposobnosti i kapaciteta, odnosno osposobljavanja sustava koji bi omogućio provedbu zahtjeva koji proizlaze iz Konvencije i Protokola, pokrenut je projekt “Osposobljavanje sustava za provedbu Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime i Kyoto protokola u Republici Hrvatskoj”1 (u daljnjem tekstu: Projekt osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola), čiji je sastavni dio i ova studija.

Kao prvi korak, u okviru studije pokušalo se identificirati i analizirati nacionalne potrebe za osposobljavanjem sustava za provedbu Konvencije i Protokola. Pritom su na početku analizirani zahtjevi sadržani u tekstu Konvencije i Protokola, te dokumentima donesenim na Konferenciji stranaka Konvencije (u daljnjem tekstu: COP). Također, dan je i kratki pregled iskustava pri osposobljavanju sustava za provedbu Konvencije i Protokola u drugim zemljama u tranziciji.

Prikaz postojećeg stanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj dan je u zasebnom poglavlju. U sklopu prikaza nastojalo se, po područjima osposobljavanja sustava koja proizlaze iz zahtjeva Konvencije i Protokola, prikazati što je dosad učinjeno i na koji način je uspostavljena institucionalna i organizacijska infrastruktura predviđena za provedbu Konvencije i Protokola.

Na osnovi analize zahtjeva Konvencije i Protokola te analize postojećeg stanja, identificirani su nedostaci sustava za provedbu Konvencije i Protokola, definirane su specifične potrebe za osposobljavanjem sustava kao i odgovornosti za provedbu osposobljavanja sustava po pojedinim područjima.

1 Eng. Capacity Building for Implementation of the United Nations Framework Convention on Climate Change and the Kyoto Protocol in the Republic of Croatia

LIFE04 TCY/CRO/029 1/56


Rezultati ove studije trebali bi poslužiti kao temelj za planiranje procesa osposobljavanja sustava te za definiranje Nacionalne strategije i akcijskog plana za provedbu Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj.



2. ZAHTJEVI ZA OSPOSOBLJAVANJEM SUSTAVA ZA PROVEDBU KONVENCIJE I PROTOKOLA

U okviru ovog poglavlja analizirani su zahtjevi sadržani u tekstu Konvencije i Protokola i dokumentima donesenim na Konferencijama stranaka Konvencije te su definirana područja osposobljavanja sustava koja proizlaze iz Konvencije i Protokola. Uz to, dan je kratki pregled iskustava UNFCCC-a i UNDP/GEF-a pri osposobljavanju sustava za provedbu Konvencije i Protokola u zemljama u tranziciji.

2.1. SVRHA I CILJEVI OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA ZA PROVEDBU KONVENCIJE I PROTOKOLA

Aktivnosti na osposobljavanju sustava za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola u Hrvatskoj započele su u okviru izrade Prvog nacionalnog izvješća Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime (u daljnjem tekstu: Prvo nacionalno izvješće). U tom smislu, aktivnosti koje su prikazane u Prvom nacionalnom izvješću predstavljaju okvir za djelovanje ili bolje rečeno podloga su za izradu okvira za ublažavanje klimatskih promjena.

Nužna je, dakle, uspostava nacionalnog sustava za rješavanje pitanja klimatskih promjena u skladu s postavljenim ciljevima. Prvi korak u tom smjeru svakako je identifikacija nedostataka postojećeg sustava za provedbu Konvencije i Protokola te definiranje potreba za osposobljavanjem sustava, što je i osnovni cilj ove studije.

Osposobljavanje sustava treba biti kontinuirani proces s ciljem jačanja postojećih i/ili uspostavljanja novih relevantnih institucija, organizacijskih struktura, ljudskih potencijala, zakonodavnog okvira te izvora financiranja. Sustav treba biti izgrađen i ojačan na način da služi kao podrška ostvarenju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva i prioriteta vezanih uz Konvenciju i Protokol. Nužno je pritom da osposobljavanje sustava odražava nacionalne prioritete i inicijative te da bude u skladu s nacionalnim strategijama.

Dosad su u okviru pripreme i izvođenja drugih projekata identificirane i sustavno analizirane neke postojeće zapreke pri realizaciji mjera, akcija i planova za rješavanje pitanja klimatskih promjena, kao što su: nedostatak zakonske regulative za promicanje mjera, nedostatak samoinicijative, niske cijene energenata, nepoznavanje i nedostupnost tehnologija, nedostatne informacije o troškovima, nepoznavanje tržišnih i financijskih mehanizama implementacije mjera, odsutnost interesa bankarskog sektora, slaba informiranost i interes na lokalnoj razini, nepoznavanje potencijala (npr. vjetar i biomasa), nejasni vlasnički odnosi u uslužnom sektoru, nedostatak tehničke standardizacije i verifikacije za nove tehnologije, nedovoljno povjerenje između javnog sektora i nevladinih organizacija.

U tom smislu, svrha osposobljavanja sustava za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola svakako će biti i otklanjanje navedenih zapreka.



2.2. ZAHTJEVI KONVENCIJE I PROTOKOLA

Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime

Republika Hrvatska postala je stranka Konvencije 1996. godine, temeljem odluke Sabora o ratifikaciji (N.n. 2/96). Istom odlukom, Republika Hrvatska je u skladu s točkom 3. iz članka 22. Konvencije, kao zemlja u tranziciji, preuzela opseg svoje odgovornosti u okviru Priloga I Konvencije. Time se Hrvatska, između ostalog, obvezala zadržati svoje emisije stakleničkih plinova na razini iz 1990. godine.

Glavni cilj Konvencije je stabilnost koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja će spriječiti opasni antropogeni utjecaj na klimatski sustav. Takvu razinu trebalo bi postići u vremenskom roku koji je dovoljan da se ekosustavima omogući prirodno adaptiranje na promjenu klime, da se ne ugrozi proizvodnja hrane i da se omogući daljnji gospodarski razvoj na održivi način.

U nastavku se navode dužnosti stranaka koje propisuje Konvencija u svrhu postizanja spomenutog cilja.

1. Sve stranke, uzimajući u obzir njihove zajedničke, ali različite odgovornosti i njihove specifične nacionalne i regionalne razvojne prioritete, ciljeve i okolnosti, trebaju:

Razviti, povremeno ažurirati, publicirati i stavljati na raspolaganje COP-u, nacionalne popise antropogenih emisija i ponora stakleničkih plinova, koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola;

Izraditi, provoditi, objavljivati i redovno ažurirati nacionalne i, gdje je to pogodno, regionalne programe koji uključuju mjere za ublažavanje promjene klime, rješavajući problem antropogenih emisija i ponora stakleničkih plinova koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola, kao i mjere koje omogućavaju prikladno adaptiranje na promjenu klime;

Promicati i surađivati na razvoju, primjeni i širenju, uključujući i prijenos tehnologija, uobičajene prakse i postupaka koji kontroliraju, smanjuju ili sprečavaju antropogene emisije stakleničkih plinova koje nisu pod nadzorom Montrealskog protokola, u sektoru energetike, transporta, industrije, poljoprivrede, šumarstva i zbrinjavanja otpada;

Promicati i surađivati na očuvanju i povećanju ponora stakleničkih plinova koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola, uključujući biomasu, šume i oceane kao i druge kopnene, obalne i morske ekosustave;

Razvijati i izrađivati odgovarajuće i cjelovite planove za upravljanje priobalnim područjima, izvorima vode i poljoprivredom, u cilju zaštite i sanacije područja;

U svojoj društvenoj, gospodarskoj i okolišnoj politici i aktivnostima uzeti u obzir razmatranje pitanja promjene klime, te koristiti odgovarajuće metode, kao što je procjena utjecaja na okoliš s ciljem da se negativne posljedice provedenih projekata i mjera za gospodarstvo, zdravlje ljudi i kvalitetu okoliša svedu na minimum ili prilagode promjeni klime;

Promicati i surađivati u znanstvenim, tehnološkim, tehničkim, društveno-gospodarskim i drugim istraživanjima, sustavnom praćenju i razvoju baze podataka koja se odnosi na klimatski sustav i čija je namjera unaprijediti razumijevanje te smanjiti ili ukloniti



preostale neizvjesnosti što se tiču uzroka, posljedica, veličina i trenutka promjene klime, te gospodarskih i društvenih posljedica raznih primijenjenih strategija;

Promicati i surađivati u otvorenoj i trenutnoj razmjeni relevantnih znanstvenih, tehnoloških, društveno-gospodarskih i pravnih informacija vezanih za klimatski sustav i promjenu klime kao i na gospodarske i društvene posljedice raznih primijenjenih strategija;

Promicati i surađivati u školovanju, obuci i razvijanju javne svijesti vezano za promjenu klime, te poticati sudjelovanje u ovom procesu.

2. Stranke koje su razvijene zemlje i druge stranke obuhvaćene Prilogom I posebno se obavezuju sljedeće:

Usvojiti nacionalnu politiku i poduzeti odgovarajuće mjere za ublažavanje promjene klime, ograničavanjem svojih antropogenih emisija stakleničkih plinova, te zaštitom i povećavanjem ponora stakleničkih plinova. Politika i mjere će pokazati da razvijene zemlje preuzimaju vodeću ulogu u postizanju cilja Konvencije, priznajući da bi u 2000. godini vraćanje na ranije razine antropogenih emisija ugljik dioksida i drugih stakleničkih plinova, a koje nisu pod nadzorom Montrealskog protokola, pridonijelo zadovoljenju tog cilja, uzimajući pritom u obzir polazišta i pristup dotičnih stranaka, gospodarsku strukturu i prirodne osnove, potrebu da se zadrži snažan i trajan ekonomski rast, dostupne tehnologije i druge individualne okolnosti, kao i o potrebi za pravednim i odgovarajućim doprinosom svake od stranaka općim nastojanjima u vezi tog cilja. Stranke mogu provoditi takvu politiku i mjere zajedno s drugim strankama, te mogu pomoći ostalim strankama da doprinesu ostvarenju cilja Konvencije;

U roku od šest mjeseci otkako za stranku Konvencija stupi na snagu, a nakon toga povremeno, dostaviti detaljne informacije o politici i mjerama koje se odnose na ublažavanje promjene klime, kao i o planiranim posljedičnim antropogenim emisijama i ponorima stakleničkih plinova koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola, s ciljem povratka antropogenih emisija ugljik dioksida i drugih stakleničkih plinova na razine iz 1990. godine;

Proračun emisija i ponora stakleničkih plinova treba obuhvatiti najbolja raspoloživa znanstvena saznanja kao i efektivni kapacitet ponora, te utjecaj tih plinova na promjenu klime;

Koordinirati s drugim strankama relevantne gospodarske i administrativne instrumente koji su izrađeni da bi se postigao cilj Konvencije;

Utvrditi i povremeno razmatrati vlastitu politiku i praksu koje potiču aktivnosti koje vode povećanju antropogenih emisija stakleničkih plinova, koje nisu pod nadzorom Montrealskog protokola.

3. COP će dozvoliti određeni stupanj fleksibilnosti strankama obuhvaćenim Prilogom I koje su zemlje u tranziciji, s ciljem da se ojača sposobnost tih stranaka za rješavanje problema promjene klime, vezano za referentnu razinu antropogenih emisija stakleničkih plinova koje nisu pod nadzorom Montrealskog protokola.

4. Prilikom izvršavanja obaveza prema Konvenciji, stranke će voditi računa o položaju stranaka, posebice zemalja u razvoju čije je gospodarstvo osjetljivo na negativne posljedice provođenja mjera kao odgovora na promjenu klime. Ovo se posebno odnosi na stranke čije gospodarstvo uvelike ovisi o dohotku ostvarenom kroz proizvodnju, preradu i izvoz, i/ili



potrošnju fosilnih goriva i srodnih energetski intenzivnih proizvoda i/ili korištenje fosilnih goriva za koja dotične stranke imaju ozbiljnih poteškoća u prelasku na alternativu.

Kyoto protokol

Republika Hrvatska potpisala je Protokol prema kojem, kad bude ratificiran od strane Sabora, proizlazi obveza smanjenja emisije stakleničkih plinova za 5 posto, u razdoblju od 2008. do 2012., u odnosu na referentnu godinu.

U nastavku se navode dužnosti stranaka koje propisuje Protokol.

1. Svaka stranka uključena u Prilog I Konvencije (u daljnjem tekstu: stranka Priloga I), pri postizanju smanjenja emisije prema Protokolu, trebala bi:

u skladu s nacionalnim okolnostima implementirati i/ili dodatno definirati politiku i mjere kao što su:

− povećanje energetske učinkovitosti,− zaštita i povećanje nastanka ponora stakleničkih plinova promovirajući održivo

upravljanje šumama, pošumljavanje i ostale akcije, uzimajući u obzir relevantne međunarodne sporazume,

− promocija održive poljoprivredne proizvodnje,− istraživanje, promocija, razvoj i povećana upotreba obnovljivih izvora energije,

tehnologija za uklanjanje ugljika i ostalih inovativnih ekološki prihvatljivih tehnologija,− progresivno ukidanje svih tržišnih čimbenika koji nisu u skladu s ciljevima

Konvencije, kao što su subvencije, porezne olakšice i drugi instrumenti u svim sektorima koji sudjeluju u emisiji stakleničkih plinova,

− povećanje reformi s ciljem promocije smanjenja i ograničenja emisije stakleničkih plinova,

− ograničenje i/ili smanjenje emisije metana;

surađivati s drugim strankama u poticanju provedbe navedenih mjera, razmjeni iskustava te usporedbi različitih mjera i politike.

2. Stranke Priloga I trebaju ograničiti emisiju stakleničkih plinova iz zračnog i pomorskog prometa kroz suradnju s Međunarodnom organizacijom civilnog zrakoplovstva (eng. International Civil Aviation Organization) i Međunarodnom pomorskom organizacijom (eng. International Maritime Organization).

3. Stranke Priloga I trebaju težiti za provođenjem politike i mjera na takav način da se na najmanju mjeru svedu nepovoljni učinci, uključujući negativne učinke promjene klime, učinke na međunarodnu trgovinu, te snažne socijalne, gospodarske i učinke na okoliš, na druge stranke, poglavito stranke koje su zemlje u razvoju.

4. Stranke Priloga I će se, individualno ili zajednički, pobrinuti da njihove antropogene emisije stakleničkih plinova izražene u CO2eq ne prijeđu dodijeljene iznose izračunate na osnovu obveze smanjenja emisija navedenih u Prilogu B Protokola. Konkretno, za Hrvatsku ova obveza iznosi 5 postotno smanjenje emisije u odnosu na emisiju u referentnoj godini.



5. Svaka stranka Priloga I mora postići, do 2005. godine, vidljiv napredak u izvršenju obveza preuzetih Protokolom.

6. Promjene u emisijama i ponorima stakleničkih plinova koje nastaju kao rezultat ljudskih aktivnosti u sektoru promjene u korištenju zemljišta i šumarstvu (eng. Land Use, Land Use Change and Forestry – u daljnjem tekstu: LULUCF), ograničenih na pošumljavanje2, ponovno pošumljavanje3 i odšumljavanje4 nakon 1990. godine, izmjerene kao dokazive promjene u zalihama ugljika bit će upotrijebljene u svrhu zadovoljenja obveza stranaka Priloga I u svakom obvezujućem razdoblju. O emisijama stakleničkih plinova iz izvora i ponora povezanih s ovim aktivnostima potrebno je izvještavati na transparentan i provjeren način, a za navedene podatke potrebno je izvršiti stručnu reviziju i pregled prema članku 7. i 8. Protokola.

7. Prije prvog COP-a koji će službeno biti konferencija stranaka Protokola (u daljnjem tekstu COP/MOP), odnosno prije 31. prosinca 2006. godine, svaka stranka Priloga I treba dostaviti, na razmatranje SBSTA5, podatke potrebne za proračun zaliha ugljika u 1990. godini i procjenu promjene zaliha ugljika u narednim godinama. COP će nakon toga odlučiti o modalitetima, pravilima i naputcima o tome kako će i koje ljudske aktivnosti povezane s promjenom emisija stakleničkih plinova u sektoru LULUCF biti dodane, a koje oduzete od dodijeljenih iznosa strankama Priloga I, uzimajući u obzir nesigurnost, transparentnost u izvješćivanju, provjerljivost podataka, metodologiju IPCC-a, naputke SBSTA u skladu s člankom 5. Protokola i druge relevantne odluke COP-a. Ova odredba vrijedit će za drugo obvezujuće razdoblje i obvezujuća razdoblja nakon toga. Stranke Protokola mogu odlučiti primijeniti ovu odredbu o ljudskim aktivnostima u sektoru LULUCF i za prvo obvezujuće razdoblje, uz uvjet da su navedene aktivnosti poduzete nakon 1990. godine.

8. Stranke Priloga I koje su zemlje u tranziciji, čija je referentna godina određena prema članku 4.6. Konvencije, uzet će istu referentnu godinu za ispunjenje obveza prema Protokolu. Svaka stranka Priloga I koja je zemlja u tranziciji i koja još nije izradila Prvo nacionalno izvješće prema Konvenciji može obavijestiti COP da namjerava uzeti neku drugu godinu umjesto 1990. za implementaciju obveza preuzetih Protokolom. COP će pritom odlučiti o prihvaćanju ovog zahtjeva.

9. Uzimajući u obzir članak 4.6. Konvencije, strankama iz Priloga I koje su zemlje u tranziciji, bit će dozvoljen određeni stupanj fleksibilnosti pri implementaciji njihovih obveza prema Protokolu, osim onih prema članku 3. Protokola. (Članak 3. Protokola odnosi se na obvezu smanjenja emisije stakleničkih plinova u razdoblju od 2008. do 2012. godine u odnosu na emisiju u referentnoj godini.)

10. Sve stranke Priloga I mogu uzeti 1995. godinu kao referentnu godinu za emisije HFC-a, PFC-a i SF6.

2 Pošumljavanje (eng. afforestation) – ljudskim poticajom neposredno pretvaranje zemljišta koje nije bilo pošumljeno najmanje 50 godina u šumsko zemljište sadnjom, sjetvom i/ili poboljšanjem prirodnih izvora sjemena.

3 Ponovno pošumljavanje (eng. reforestation) – neposredna pretvorba nepošumljenog zemljišta u pošumljeno zemljište sadnjom, sjetvom i/ili poboljšanjem prirodnih izvora sjemenja na zemlji koja je bila pod šumom, ali je pretvorena u nepošumljeno zemljište. Za prvo obvezujuće razdoblje, aktivnosti ponovnog pošumljavanja će biti ograničene na ponovno pošumljavanja onih zemljišta, koja nisu imala šumu na dan 31. prosinca 1989.

4 Odšumljavanje (eng. deforestation) – čovjekova neposredna pretvorba šume u nepošumljeno zemljište.5 Subsidiary Body for Scientific and Technical Advices



11. Svaka stranka Priloga I morat će težiti za provođenjem obveza smanjenja emisije, na način da se na najmanju mjeru svedu štetni utjecaji - socijalni, gospodarski i utjecaji na okoliš - na stranke koje su zemlje u razvoju. COP/MOP će morati, na svom prvom zasjedanju razmotriti koje su djelatnosti neophodne da bi se sveli na najmanju mjeru negativni učinci promjene klime i/ili snažni učinci mjera na stranke. Među pitanjima za razmatranje trebali bi biti: utvrđivanje fondova, osiguranje i prijenos tehnologije.

12. Za stranke Priloga I koje su postigle dogovor da će svoje obveze prema Protokolu ispuniti zajednički, smatrat će se da su ispunile svoje obveze ako njihova ukupna emisija stakleničkih plinova, izražena u CO2eq, ne prijeđe zbroj pojedinačno dodijeljenih količina emisije prema Protokolu.

13. Svaka stranka Priloga I treba uspostaviti nacionalni sustav za procjenu antropogenih emisija i ponora stakleničkih plinova najkasnije godinu dana prije početka prvog obvezujućeg razdoblja.

14. Svaka stranka Priloga I u godišnji će inventar emisija ugraditi potrebne dodatne informacije u svrhu osiguranja ispunjenja obveza prema Protokolu.

15. Svaka stranka Priloga I u svoje će nacionalno izvješće prema Konvenciji ugraditi dodatne informacije potrebne da bi se demonstriralo izvršenje obveza prema Protokolu.

16. Svaka stranka Priloga I godišnje će dostavljati informacije iz točke 14. počevši s prvim inventarom dospjelim prema Konvenciji za prvu godinu obvezujućeg razdoblja nakon što je Protokol za stranku stupio na snagu. Svaka stranka dostaviti će informacije iz točke 15. u sklopu nacionalnog izvješća prema Konvenciji dospjelog nakon što je Protokol za stranku stupio na snagu. Učestalost dostave ovih informacija od tada nadalje odredit će COP, uzimajući u obzir raspored za dostavu nacionalnih izvješća.

17. Sve će stranke formulirati nacionalne i, gdje je to pogodno, regionalne programe u svrhu unaprjeđenja proračuna lokalnih emisijskih faktora i podataka o aktivnostima (eng. activity data) za potrebe izrade i ažuriranja nacionalnih inventara stakleničkih plinova upotrebljavajući, na COP-u dogovorenu metodologiju koja je konzistentna s uputama za izradu nacionalnih izvješća prema Konvenciji.

18. Sve će stranke formulirati, implementirati, objaviti i periodički ažurirati nacionalne i, gdje je to pogodno, regionalne programe koji će sadržavati mjere za ublažavanje klimatskih promjena te mjere za adekvatnu adaptaciju klimatskim promjenama. Ovi programi se odnose na sektor energetike, transporta, industrije, poljoprivrede, šumarstva i gospodarenja otpadom.

19. Sve će stranke surađivati u promicanju transfera ili lakšeg pristupa ekološki prihvatljivim tehnologijama, znanju, dobroj praksi i procesima značajnim za klimatske promjene.

20. Sve će stranke surađivati u znanstvenim i tehničkim istraživanjima te će promicati razvoj sustavnog promatranja i razvoj baza podataka, a sve u svrhu smanjenja nesigurnosti povezanih s klimatskim sustavom i negativnim utjecajem klimatskih promjena. Stranke će razvijati i jačati sustav za sudjelovanje u međunarodnim programima vezanim uz istraživanje i praćenje klimatskih promjena, uzimajući u obzir relevantne odredbe Konvencije.



21. Sve će stranke surađivati na razvoju i provedbi obrazovnih programa, uključujući jačanje ljudskih i institucionalnih kapaciteta te razmjenu i obrazovanje osoblja. Također, stranke Protokola će promicati svjesnost javnosti te javni pristup informacijama o klimatskim promjenama.

22. Sve će stranke uključiti u svoja nacionalna izvješća informacije o programima i aktivnostima poduzetim u skladu s relevantnim odredbama Protokola, te relevantnim odlukama COP-a.

23. Sve će stranke pri implementaciji obveza prema Protokolu u potpunosti uzeti u obzir relevantne obveze prema Konvenciji.

Odluke COP-a

U nastavku su dani neki izdvojeni zahtjevi na stranke Priloga I koji proizlaze iz odluka COP-a.

Odluka 11/CP.7 (-/CMP.1) – Land Use, Land Use Change and Forestry

Svaka stranka Priloga I izvijestit će na koji način razlikuje sječu i intervencije u šumi nakon pošumljavanja od odšumljavanja.

Stranka Priloga I može u kontekstu izvršenja obveza prema Protokolu osim aktivnosti pošumljavanja, ponovnog pošumljavanja i odšumljavanja u prvom obvezujućem razdoblju uzeti u obzir i emisije i ponore stakleničkih plinova uzrokovane aktivnostima revegetacije6, gospodarenja šumama7, gospodarenja poljoprivrednim zemljištem8 i gospodarenja pašnjacima9.

Stranka mora odabrati koje od navedenih aktivnosti želi uzeti u obzir u prvom obvezujućem razdoblju. Nakon odabira, ova se odluka više ne može promijeniti.

Za vrijeme prvog obvezujućeg razdoblja, stranka Priloga I koja je odabrala neke ili sve od navedenih aktivnosti, treba pokazati da su odabrane aktivnosti poduzete nakon 1990. godine i da su posljedica ljudskih aktivnosti.

Odluka 19/CP.7 (-/CMP.1) – Modalities for Accounting of Assigned Amounts

Svaka Stranka Priloga I mora prije 1. siječnja 2007. godine ili godinu dana nakon što je Protokol za nju stupio na snagu, dostaviti izvješće Sekretarijatu Konvencije.

U prvom dijelu izvješća potrebno je priložiti sljedeće podatke ili se referirati na već ranije dostavljene podatke Sekretarijatu:

6 Revegetacija (eng. revegetation) – neposredna aktivnost čovjeka s ciljem povećanja ugljikovih rezervi na području polaganja vegetacije koja pokriva minimalno područje od 0,05 hektara, a ne ulazi u definicije pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja.

7 Gospodarenje šumama (eng. forest management) – sustav zahvata za njegu i uporabu šumskog zemljišta s ciljem ispunjavanja relevantnih ekoloških (uključujući biološku raznolikost), ekonomskih i društvenih funkcija šume na održiv način.

8 Gospodarenje poljoprivrednim zemljištem (eng. cropland management) – sustav zahvata na zemljištu na kojem se uzgajaju poljoprivredne kulture i na zemljištu koje je izostavljeno ili se privremeno ne koristi za proizvodnju usjeva.

9 Gospodarenje pašnjacima (eng. grazing land management) – sustav zahvata na zemlji zbog proizvodnje stoke s ciljem manipuliranja s količinom i tipom vegetacije i proizvedene stoke.



nacionalni inventar antropogenih emisija i ponora stakleničkih plinova, koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola za sve godine od 1990. ili druge prihvaćene referentne godine, do posljednje raspoložive godine. Inventar treba biti pripremljen u skladu s relevantnim odredbama Protokola kao i sa svim odlukama COP/MOP-a koje se odnose na izradu inventara,

identifikaciju izabrane referentne godine za HFC, PFC i SF6, proračun dodijeljenog iznosa na temelju nacionalnog inventara antropogenih emisija i

ponora stakleničkih plinova, koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola.

U drugom dijelu izvješća je potrebno priložiti sljedeće podatke ili se referirati na već ranije dostavljene podatke Sekretarijatu:

proračun pričuve za obvezujuće razdoblje u skladu s odlukom koja se odnosi na odredbu Protokola o trgovanju emisijama,

identifikaciju odabira minimalne vrijednosti za prekrivenost krošnjama, površinu zemlje i visinu drveća za upotrebu u proračunima aktivnosti iz sektora LULUCF, zajedno s objašnjenjem konzistentnosti ovih vrijednosti s informacijama koje su otprije navedene u izvješćima organizaciji FAO (eng. Food and Agriculture Organization) Ujedinjenih naroda ili drugim međunarodnim tijelima. U slučaju razlike, objašnjenje zašto su i kako odabrane vrijednosti, u skladu s odlukom koja se odnosi na LULUCF,

identifikaciju odabira aktivnosti uključenih u proračun u prvom obvezujućem razdoblju, prema Članku 3.4.10 Protokola zajedno s informacijama kako će se u državnom sustavu za procjenu antropogenih emisija i ponora identificirati zemljišna područja u kojima se izvode ove aktivnosti, u skladu s odlukom koja se odnosi na LULUCF,

informaciju namjeravaju li se pojedine aktivnosti iz Članka 3.3.11 i 3.4. obračunavati na godišnjoj osnovi ili za čitavo obvezujuće razdoblje,

opis nacionalnog sustava za procjenu antropogenih emisija i ponora koji se izrađuje u skladu sa smjernicama za pripremu traženih informacija prema odgovarajućim odredbama Protokola,

opis vlastitog nacionalnog registra koji se izrađuje u skladu sa smjernicama za pripremu informacija prema odgovarajućim odredbama Protokola.

Svaka stranka Priloga I uspostavit će i održavati nacionalni registar kako bi osigurala točno obračunavanje, izdavanje, držanje na računu, predaju, primanja, poništavanja i povlačenja jedinica ERU (eng. Emission Reduction Unit), CER (eng. Certified Emission Reduction), AAU (eng. Assigned Amount Unit) i RMU (eng. Removal Unit) te prijenosa u iduće razdoblje jedinica ERU, CER i AAU.

Svaka stranka će odrediti jednu organizaciju kao administratora registra koja će održavati nacionalni registar stranke.

10 Vidi pod točkom 7. na strani 6.11 Vidi pod točkom 6. na strani 5.



Po isteku dodatnog razdoblja12 za ispunjenje obveza prema Protokolu, svaka će stranka Priloga I izvijestiti Sekretarijat i objaviti, u standardnom elektroničkom formatu, sljedeće informacije (koje sadrže samo ERU, CER, AAU i RMU važeće za to razdoblje obveze):

ukupnu količinu jedinica ERU, CER, AAU i RMU svrstanih prema propisanim kategorijama za tekuću kalendarsku godinu do završetka dodatnog razdoblja za ispunjenje obveza prema Protokolu,

ukupnu količinu i serijske brojeve jedinica ERU, CER, AAU i RMU u računu za povlačenje,

ukupnu količinu i serijske brojeve jedinica ERU, CER i AAU za koje stranka traži da ih prenese u sljedeće obvezujuće razdoblje.

Odluka 22/CP.7 – Guidelines for the Preparation of the Information Required under Article 7 of the Kyoto Protocol

Stranke Priloga I koje su i stranke Protokola trebaju dostaviti do 1. siječnja 2006. godine izvješće koje će COP/MOP-u poslužiti kao osnova za procjenu postignutog napretka do 2005. godine, u skladu s obvezama iz članka 3.2.13 Protokola. Izvješće treba sadržavati:

opis domaćih mjera, uključujući zakonodavne i institucionalne korake i programe u cilju izvršenja obveza prema Protokolu,

trendove i projekcije emisija stakleničkih plinova, procjenu kako će domaće mjere doprinijeti izvršenju obveza prema Protokolu, opis aktivnosti i programa poduzetih u svrhu izvršenja obveza prema članku 10.14 i 11.15

Protokola.

Odluka 25/CP.8 – Demonstrable Progress under Article 3, paragraph 2, of the Kyoto Protocol

Pozivajući na odluku 22/CP.7, COP uz sadržaj izvješća, još dodatno definira sljedeće zahtjeve:

sve stranke Priloga I trebaju izraditi navedeno izvješće u skladu s napucima za izradu nacionalnih izvješća, II dio16.

sve stranke Priloga I trebaju izraditi navedeno izvješće u obliku jedinstvenog dokumenta uključujući četiri poglavlja koja će sadržavati gore navedene potrebne informacije. Ove informacije trebaju biti konzistentne s informacijama dostavljenim u nacionalnom izvješću i bit će procijenjene (evaluirane) zajedno s nacionalnim izvješćem.

Odluka 16/CP.10 – Issues Relating to Registry Systems under Article 7, Paragraph 4, of the Kyoto Protocol

12 Prema odluci 24/CP.7 dodatno razdoblje je razdoblje od stotinu dana nakon datuma koji će od strane COP/MOP-a biti određen za dovršenje procesa pregleda informacija koje su stranke Protokola dužne dostaviti za posljednju godinu obvezujućeg razdoblja.

13 Vidi pod točkom 5. na strani 5.14 Članak 10. – napredak u implementaciji postojećih obveza15 Članak 11. – financijska pomoć razvijenih zemalja16 Odluka 4/CP.5; dokument FCCC/CP/2001/13/Add.3; Odluka 13/CP.7



Od stranaka Protokola se traži da prije 22. sjednice pomoćnih tijela (eng. Subsidiary Bodies), predviđene za svibanj 2005. izvijeste Sekretarijat koju organizaciju su imenovali administratorom registra.



2.3. PODRUČJA OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA KOJA PROIZLAZE IZ ZAHTJEVA KONVENCIJE I PROTOKOLA

Donošenjem Odluke 3/CP.717 na COP-7 usvojen je Okvir za osposobljavanje sustava u zemljama u tranziciji (u daljnjem tekstu: Okvir za osposobljavanje sustava). Okvir za osposobljavanje sustava sadržava glavne principe i pristup, ciljeve i djelokrug te naputke za implementaciju aktivnosti vezanih uz osposobljavanje sustava.

Svrha usvajanja Okvira za osposobljavanje sustava jest definiranje djelokruga i polazne osnove za aktivnosti osposobljavanja sustava u zemljama u tranziciji potpisnicama Konvencije, te priprema tih zemalja za aktivno sudjelovanje u Kyoto protokolu.

Glavni principi i pristup problematici osposobljavanja sustava

Zemlje u tranziciji, kao stranke Priloga I preuzele su prema Protokolu obvezu smanjenja emisije stakleničkih plinova za točno određene iznose, što predstavlja relativno velik izazov i zadatak za njihove postojeće sustave za provedbu Konvencije. U skladu s tim, osposobljavanje sustava prepoznato je kao ključni korak u pripremi tih zemalja za učinkovitu provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola.

Osnovni principi i pristup problematici osposobljavanja sustava su prema Odluci 3/CP.7 sadržani u sljedećem:

Osposobljavanje sustava trebaju poduzimati same države u suradnji drugim državama i relevantnim institucijama. Ono treba biti u skladu s nacionalnim strategijama održivog razvoja i treba odražavati nacionalne prioritete i inicijative.

Osposobljavanje sustava trebalo bi doprinijeti učinkovitoj provedbi Konvencije u zemljama u tranziciji i njihovom sudjelovanju u Protokolu.

Aktivnosti osposobljavanja sustava lakše se provode u okruženju koje je prijateljsko za razvoj ljudskih, institucionalnih i tehničkih kapaciteta.

Osposobljavanje sustava treba biti orijentirano na konkretne rezultate i provedeno na način da je moguće pratiti i ocijeniti učinkovitost procesa.

Osposobljavanje sustava je kontinuirani proces s ciljem jačanja postojećih i/ili uspostavljanja novih relevantnih institucija, organizacijskih struktura te ljudskih potencijala.

Sustav treba biti izgrađen i ojačan na način da bude dugoročno održiv, te da služi kao podrška ostvarenju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva i prioriteta zemalja u tranziciji vezanih uz Konvenciju i Protokol.

Osposobljavanje sustava uključuje i ”učenje kroz praksu”. Osposobljavanje sustava trebalo bi unaprijediti koordinaciju i učinkovitost postojećih

aktivnosti i promicati sudjelovanje i dijalog između širokog kruga aktera vezanih uz klimatske promjene, uključujući sve razine vlasti, međunarodne organizacije, društvo i privatni sektor.

Nacionalni focal point i druge institucije, kao što su istraživački centri, sveučilišta i druge relevantne institucije trebaju imati važnu ulogu u pružanju usluga osposobljavanja sustava i omogućavati prijenos znanja, dobre prakse i informacija.

17 FCCC/CP/2001/13/Add.1



Osposobljavanje sustava treba biti takvo da rezultira razvojem i jačanjem institucionalnih kapaciteta, ljudskih potencijala, znanja, metodologija i prakse.

Osposobljavanje sustava u svrhu ostvarenja ciljeva Konvencije trebalo bi maksimizirati sinergiju između Konvencije i drugih međunarodnih sporazuma.

Osposobljavanje sustava učinkovitije je kada se koordinira na svim razinama (nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj) kroz dijalog između stranaka Priloga I.

Glavna područja osposobljavanja sustava

Glavna područja osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola su:

nacionalni inventar stakleničkih plinova, projekcije emisija stakleničkih plinova, politika i mjere te procjena njihovih učinaka, procjena utjecaja i prilagodba klimatskim promjenama, istraživanje i sustavno promatranje klime, obrazovanje i svjesnost javnosti, transfer tehnologija s malenim utjecajem na okoliš, nacionalna izvješća i nacionalni akcijski planovi, nacionalni sustavi za procjenu i proračun emisija stakleničkih plinova, metode proračuna povezane s ciljevima, rokovima i nacionalnim registrima, obveze izvješćivanja, fleksibilni mehanizmi Kyoto protokola.



2.4. PREGLED ISKUSTAVA UNFCCC-a I UNDP/GEF-a U ZEMLJAMA PRILOGA I

Na osnovu odluke 9/CP.918 na COP-9, Sekretarijat Konvencije pripremio je za COP-10 Bilješku o učinkovitosti implementacije Okvira za osposobljavanje sustava u zemljama u tranziciji19 (u daljnjem tekstu: Bilješka), u skladu s odlukom 3/CP.7. Kao osnova za analizu učinkovitosti Okvira za osposobljavanje sustava poslužile su informacije prikupljene od zemalja u tranziciji te informacije dobivene od GEF-a i ostalih međunarodnih organizacija. U nastavku je ukratko dan sadržaj Bilješke.

2.4.1. PREGLED AKTIVNOSTI OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA U ZEMLJAMA U TRANZICIJI

Konvencija raspoznaje 14 zemalja u tranziciji. To su: Bjelorusija, Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska, Litva, Letonija, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija i Ukrajina. Pritom treba napomenuti da su sve ove zemlje uključene u Prilog I Konvencije, dok su sve osim Bjelorusije uključene u Prilog B Protokola.

Iako su osam od navedenih četrnaest zemalja u 2004. godini postale članice EU, njihov status se u odnosu na Konvenciju nije promijenio. Štoviše, zemlje u tranziciji koje su članice EU naglašavaju da su njihove potrebe za osposobljavanjem sustava još uvijek relevantne u kontekstu Okvira za osposobljavanje sustava donesenog odlukom 3/CP.7, te da još uvijek postoji potreba za financijskom i tehničkom pomoći pri osposobljavanju sustava vezanog uz klimatske promjene.

Potrebe, prioriteti i opcije za osposobljavanje sustava

Zemlje u tranziciji svoje su potrebe za osposobljavanjem sustava identificirale uglavnom kroz nacionalna izvješća i NCSA projekte (eng. National Capacity Self Assessment) financirane od strane GEF-a.

Svrha NCSA projekata je identifikacija prioriteta za osposobljavanje sustava potrebnih da bi se pojedina zemlja uspješno nosila s pitanjima pokrivenim konvencijama potpisanim u Rio de Janeiru vezanim uz bioraznolikost, degradaciju tla i klimatske promjene. Sve zemlje u tranziciji započele su NCSA proces uz financijsku pomoć GEF-a.

Potrebe za osposobljavanjem sustava uglavnom su vezane uz pripremu nacionalnih izvješća i implementaciju fleksibilnih mehanizama Kyoto protokola. Ove potrebe uključuju poboljšanje kvalitete podataka o aktivnostima, proračun lokalnih emisijskih faktora i procjenu nesigurnosti proračuna emisija. Također, zemlje u tranziciji naglašavaju potrebu za obrazovanjem kadra koji bi se bavio mehanizmima Kyoto protokola, izradom zakonodavstva, te standardnim metodologijama za izradu tzv. Baseline rješenja i za izbor projekata.

18 FCCC/CP/2003/6/Add.119 FCCC/SBI/2004/16



Prioritetne potrebe za osposobljavanjem sustava prema izvješćima zemalja u tranziciji uključuju:

uspostavu nacionalnog sustava za proračun emisija stakleničkih plinova, razvoj i provedbu politike i mjera, uključujući i mjere za prilagodbu klimatskim promjenama

te transfer tehnologije, uspostavu i jačanje nacionalnih i regionalnih institucija, razvoj nacionalnih registara, te sustava za praćenje, verifikaciju i certificiranje jedinica

smanjenja emisije, sudjelovanje u međunarodnim projektima, uspostavu baze podataka o najboljoj praksi, obrazovanje i informiranje javnosti.

2.4.2. UČINKOVITOST PROJEKATA I PROGRAMA OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA U ZEMLJAMA U TRANZICIJI

Kroz razne projekte i programe osposobljavanja sustava u zemljama u tranziciji, dosad su obuhvaćena sva prioritetna područja istaknuta u Okviru za osposobljavanje sustava. Financijsku podršku za ove aktivnosti pružale su pritom redovito stranke Konvencije uključene u Annex II, zatim UNDP/GEF i druge međunarodne institucije. Pošto se većina aktivnosti osposobljavanja sustava odnosila na podršku u pripremi nacionalnih izvješća i sudjelovanja u mehanizmima Kyoto protokola, zemlje u tranziciji danas sve više naglašavaju i druga prioritetna područja, kao što su procjena ugroženosti klimatskim promjenama, mogućnost prilagodbe te obrazovanje i informiranje javnosti.

Većina je aktivnosti osposobljavanja sustava dosad bila usmjerena k izgradnji ljudskih potencijala, najčešće u obliku treninga, radionica, razmjene eksperata, obrazovanja i podizanja javne svijesti. Osam zemalja u tranziciji sudjelovalo je u programu pod nazivom “United States Country Studies Program”, u okviru kojeg je provedena izobrazba stručnjaka na područjima izrade inventara emisija stakleničkih plinova, procjene ugroženosti i mogućnosti prilagodbe klimatskim promjenama, te izrade nacionalnih akcijskih planova.

Zemlje u tranziciji naglasile su u svojim izvješćima da su obrazovanje i druge aktivnosti osposobljavanja sustava, provedene kao podrška izradi nacionalnih izvješća, pozitivno utjecale na kvalitetu i pravovremenost izvješća. Nadalje, aktivnosti osposobljavanja sustava doprinijele su definiranju i usvajanju nacionalnih politika i programa vezanih uz klimatske promjene, kao npr. u Bugarskoj, Češkoj i Poljskoj.

Održivost aktivnosti osposobljavanja sustava

Usprkos mnogobrojnim aktivnostima osposobljavanja sustava, u pravilu se pojavljuje problem zadržavanja dostignute razine osposobljenosti. U Bugarskoj, na primjer, od školovanih 60 stručnjaka samo ih se 10 još uvijek bavi klimatskim promjenama te se javlja bojazan od nedostatka i poteškoća pri održavanju odgovarajućeg broja stručnjaka na ovom području. I druge zemlje izvještavaju o nedostatku ljudskih kapaciteta, posebno na područjima kao što su razvoj politike i mjera te provođenje mehanizama Kyoto protokola.



Problem razvoja i zadržavanja ljudskih kapaciteta moguće je dugoročno riješiti kroz uvođenje pitanja klimatskih promjena u javnu naobrazbu, uključujući i visoko školstvo.

Neki od ključnih izazova s kojima su se zemlje u tranziciji susrele prilikom provođenja aktivnosti osposobljavanja sustava su:

nedovoljna financijska sredstva i ljudski kapaciteti za provedbu projekata, nedostatak aktivnog sudjelovanja svih zainteresiranih strana, nedostatak institucija za provedbu aktivnosti osposobljavanja sustava, nemogućnost integriranja klimatskih promjena u nacionalne politike i programe, nedovoljna svjesnost javnosti i podrška ključnih donosioca odluka.

Većina zemalja u tranziciji je pri procesu osposobljavanja sustava kao ključnu stvar identificirala potrebu za regularnim i kontinuiranim alociranjem financijskih sredstava za osposobljavanje sustava. Ovo bi bilo moguće u slučaju kada bi aktivnosti osposobljavanja sustava bile uključene u nacionalne proračune. Međutim, klimatske promjene nisu visoko na listi prioriteta u zemljama u tranziciji. Zbog toga je za integraciju klimatskih promjena u nacionalnu politiku nužno podizanje političke svijesti i volje kod onih koji odlučuju o proračunu i donose zakone.

Sudjelovanje zainteresiranih strana

Sudjelovanje svih zainteresiranih strana nužno je pri provedbi aktivnosti osposobljavanja sustava. Nevladine organizacije mogu preuzeti aktivnu ulogu u kampanjama podizanja javne svijesti i dati svoj doprinos definiranju politike vezane uz klimatske promjene. Sudjelovanje privatnog sektora je ključno kod projekata smanjenja emisija i trgovanja emisijama, pa je u tom smislu potrebno organizirati odgovarajuće seminare i radionice za zainteresirane unutar privatnog sektora. U većini zemalja u tranziciji, lokalna uprava i samouprava manje je uključena u aktivnosti osposobljavanja sustava. Tu činjenicu je moguće pripisati nedostatnim zakonodavnim ovlastima lokalne uprave i samouprave te nedostatnim znanjem i informiranošću o klimatskim promjenama.

Zbog činjenice da je aktivno sudjelovanje zajamčeno samo u slučaju da je zainteresirana strana upoznata s pitanjima klimatskih promjena, neke zemlje u tranziciji razvile su posebne programe obrazovanja i podizanja javne svijesti. Primjerice, Poljska kroz aktivnosti Ministarstva obrazovanja i Ministarstva zaštite okoliša provodi Nacionalnu strategiju obrazovanja o zaštiti okoliša. Program uključuje obrazovanje učitelja i nastavnika, mladih, državnih službenika i predstavnika lokalne uprave i samouprave o pitanjima zaštite okoliša, između ostalog i o pitanjima klimatskih promjena. Nadalje, Češka je kroz Državni program obrazovanja o zaštiti okoliša i podizanja javne svijesti organizirala međunarodni EKOFILM festival, dok je Bugarska proglasila nacionalni dan klimatskih promjena kao dio takozvanog “Zelenog tjedna” obilježenog različitim događanjima vezanim uz klimatske promjene. Također, u većini zemalja prepoznata je i potreba za prevođenjem popularno pisanih dokumenata vezanih uz klimatske promjene u svrhu postizanja većeg razumijevanja klimatskih promjena od strane širokog kruga ljudi.

NCSA projekti, projekti očuvanja energije i projekti osposobljavanja sustava dosad su uključili relativno velik broj zainteresiranih strana i tako pomogli u osposobljavanju sustava za provedbu Konvencije i Protokola u zemljama u tranziciji.



3. PRIKAZ POSTOJEĆEG STANJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

U ovom je poglavlju provedena analiza postojećeg stanja sustava za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj. Analizom su obuhvaćeni institucionalni i organizacijski ustroj, zakonodavni okvir, postojeće strategije, akcijski planovi, programi i projekti, politika i sredstva provedbe, obrazovanje i svjesnost javnosti te izvori financijskih sredstava za dosadašnje aktivnosti.

Na kraju poglavlja prikazani su rezultati SWOT analize u pogledu trenutnog stanja provedbe Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj.

3.1. INSTITUCIONALNI I ORGANIZACIJSKI USTROJ

U ovom su poglavlju navedene postojeće institucije i njihova uloga u organizacijskom ustroju za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola. Također, ukratko je opisano i postojeće stanje aktivnosti navedenih institucija na područjima vezanim za provedbu Konvencije i Protokola.

3.1.1. POSTOJEĆE INSTITUCIJE I NJIHOVA ULOGA

Institucionalni okvir za pitanja provedbe Konvencije i Protokola u ovom trenutku u Republici Hrvatskoj nije do kraja izgrađen. Osnovni elementi sustava postoje, a veze i protok informacija između njih dijelom su uspostavljeni u sklopu izrade Prvog nacionalnog izvješća. Glavni oslonci postojećeg institucionalnog ustroja za provedbu Konvencije i Protokola su:

Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odgovorno je za provođenje zahtjeva Konvencije i Protokola. Ono koordinira sve aktivnosti, provodi administrativne poslove i komunicira sa Sekretarijatom Konvencije. Program provođenja zahtjeva Konvencije i Protokola u nadležnosti je Odsjeka za zaštitu atmosfere, u Odjelu za zaštitu atmosfere, tla, mora i priobalja.

Agencija za zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: Agencija) osnovana je 2002. godine kao centralna ustanova za prikupljanje i objedinjavanje podataka o okolišu na razini države, obradu podataka, vođenje baza podataka o okolišu, praćenje stanja okoliša i izvješćivanje o okolišu. U skladu s tim, Agencija bi trebala preuzeti dio operativnih aktivnosti i tehničkih poslova provedbe zahtjeva Konvencije i Protokola. Formalno, Agencija je podijeljena na dvije ustrojstvene jedinice: Ured ravnatelja s tajništvom i Službu za praćenje i izvještavanje o stanju okoliša. Služba za praćenje i izvještavanje o stanju okoliša dijeli se na slijedeća područja:

− područje centralnog izvještavanja o okolišu,− tematsko područje zraka i klimatskih promjena,− tematsko područje kopnenih voda/mora,− tematsko područje otpada,− tematsko područje biološke raznolikosti i kopnenog okoliša,− strateški razvoj,− informatička podrška,



− odnosi s javnošću.

Operativno, Agencija funkcionira na način da svako pojedino područje okoliša “pokriva“ jedna odgovorna osoba.

Nacionalno povjerenstvo o promjeni klime provodi nadzor nad proračunom i izradom inventara emisija stakleničkih plinova, prosuđuje i odlučuje o bitnim pitanjima od strateškog značaja, te pomaže u izmjeni informacija i povezivanju institucija i interesnih strana. Povjerenstvo ima 17 članova: predstavnika ministarstava, HEP-a, INE, Hrvatske gospodarske komore, Akademije znanosti, Državnog hidrometeorološkog zavoda i nevladinih udruga.

EKONERG – Institut za energetiku i zaštitu okoliša najvažniji je partner Ministarstvu pri proračunu emisija stakleničkih plinova, izradi projekcija emisija te nacionalnih izvješća prema Konvenciji. U djelokrug rada EKONERG-a spada i prikupljanje podataka, dokumentiranje i kontrola, odnosno osiguranje kvalitete proračuna stakleničkih plinova.

Institucije od kojih se prikupljaju podaci relevantni za proračun emisija i izradu projekcija emisija stakleničkih plinova su Državni zavod za statistiku, Energetski Institut “Hrvoje Požar”, Centar za vozila Hrvatske, Agencija za zaštitu okoliša, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, Agronomski fakultet, te različiti privredni subjekti kao što su HEP, Hrvatske šume, INA, cementare i drugi.

3.1.2 AKTIVNOSTI POSTOJEĆIH INSTITUCIJA NA PODRUČJIMA VEZANIM UZ PROVEDBU PROTOKOLA I KONVENCIJE

Da bi implementacija zahtjeva Konvencije i Protokola bila uspješna potrebno je posebnu pažnju posvetiti osposobljavanju institucionalnog sustava za provedbu aktivnosti u sljedećim područjima:

proračun emisija i izrada inventara emisija stakleničkih plinova, sudjelovanje u mehanizmima Kyoto protokola, provedba politike i mjera te informiranje javnosti.

Proračun emisija i izrada inventara emisija stakleničkih plinova

U Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoji utvrđena standardna procedura i raspodjela odgovornosti pri proračunu emisija i izradi inventara emisija stakleničkih plinova, kao što nije osigurano niti kontinuirano financiranje proračuna emisija.

Postojeći institucionalni i organizacijski ustroj pri izradi inventara prikazan je na slici 3.1-1.



Agencija za zaštituokoliša

Ministarstvo zaštite okoliša,prostornog uređenja i

graditeljstva

Državni zavod zastatistiku

Energetski InstitutHrvoje Požar Centar za vozila

Ostali izvoripodataka

EKONERG - Institut za energetikui zaštitu okoliša

Nacionalne institucije

Nacionalnopovjerenstvo opromjeni klime

Slika 3.1-1: Postojeći institucionalni i organizacijski ustroj pri izradi inventara

Ministarstvo je odgovorno za implementaciju zahtjeva koji proizlaze iz Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj. Ono koordinira rad na inventaru i izvještava Sekretarijat Konvencije. EKONERG je zadužen za operativnu pripremu inventara koja uključuje proračun emisija, prikupljanje i dokumentiranje podataka, odabir emisijskih faktora, verifikaciju podataka i proračuna te arhiviranje. Pritom EKONERG po potrebi podugovara određene aktivnosti s drugim uključenim institucijama.

Za prikupljanje podataka relevantnih za izradu inventara nadležno je nekoliko institucija: Državni zavod za statistiku – statistički podaci, Energetski Institut "Hrvoje Požar" – energetska bilanca, Centar za vozila Hrvatske – baza podataka motornih vozila. Osnovne poteškoće su pritom povjerljivost i nedostupnost podataka i prije svega nepostojanje definiranog i institucionalno reguliranog procesa za prikupljanje podataka.

Sudjelovanje u mehanizmima Kyoto protokola

Kao stranka Priloga I Konvencije, Hrvatska ima priliku sudjelovanja u:

mehanizmu zajedničke provedbe (eng. Joint Implementation – JI), kao zemlja domaćin ili kao zemlja investitor u projekte zajedničke provedbe,

mehanizmu čistog razvoja (eng. Clean Development Mechanism – CDM), kao zemlja investitor u projekte čistog razvoja,

trgovanju emisijama (eng. Emissions Trading – ET).

Pošto Hrvatska nije ratificirala Protokol, sudjelovanje u navedenim mehanizmima još uvijek nije moguće. Također, sudjelovanje u Kyoto mehanizmima ovisi i o zakonodavnom i institucionalnom okviru koji još uvijek nije uspostavljen, a jedan od glavnih zadataka ovog projekta (Projekt osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola) bit će njegovo uspostavljanje. Između ostalog, to se odnosi na uspostavu nacionalnog registra emisija stakleničkih plinova, raspodjelu emisijskih kvota stakleničkih plinova, izdavanje dozvola za emitiranje, postavljanje Baseline emisija i scenarija.



Također, u Hrvatskoj još nije određeno na koji način će pravne osobe sudjelovati u Kyoto mehanizmima, odnosno hoće li to činiti same ili će sudjelovanje biti posredstvom vlade ili nadležnog vladinog tijela ili Agencije.

Sudjelovanje u Kyoto mehanizmima zahtjeva i adekvatno praćenje i izvješćivanje. To najčešće čine akreditirana poduzeća ili agencije koje provjeravaju podatke o smanjenju emisije proizašlo iz projekata. U tom kontekstu, u Hrvatskoj još nema nikakvih službenih odluka ili aktivnosti.

Provedba politike i mjera te informiranje javnosti

Za provedbu postojeće politike i mjera vezanih uz klimatske promjene zaduženo je prije svega Ministarstvo, kao krovno tijelo koje predlaže zakonske i podzakonske akte i koordinira aktivnosti vezane uz promjenu klime. Osim Ministarstva, sve važniju ulogu u budućnosti imat će Agencija kao institucija koja će biti odgovorna za registar emisija stakleničkih plinova.

Vezano uz informiranje i obrazovanje javnosti, Internet stranica Ministarstva u poglavlju “Zaštita okoliša“ sadrži i potpoglavlje “Promjena klime“. Tu su dane osnovne informacije o klimatskim promjenama i njihovim uzrocima, Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime te Kyoto protokolu. Nadalje, tu su informacije o provedbi zahtjeva Konvencije i Protokola te publikacije u elektronskom obliku vezane uz proračun emisija stakleničkih plinova i projekcije emisija do 2020. godine.

Web adresa: http://www.mzopu.hr/default.aspx?id=4789


http://www.mzopu.hr/default.aspx?id=4789


3.2. ZAKONODAVNI OKVIR

U razdoblju nakon donošenja Zakona o potvrđivanju Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime od strane Sabora Republike Hrvatske 23. siječnja 1996. godine, do danas, osim tri članka u Zakonu u zaštiti zraka iz 2004. godine nisu poduzeti nikakvi konkretni koraci u izgradnji zakonodavnog okvira koji bi regulirao provedbu Konvencije i Protokola na nacionalnoj razini. Glavni razlog ovakvom stanju jest činjenica da Republika Hrvatska nije ratificirala Protokol. Treba ipak reći da pojedini zakonski propisi i prijedlozi podzakonskih propisa posredno imaju utjecaja na ciljeve koji se postavljaju u okviru Konvencije i Protokola.

Zakonodavni okvir koji je direktno ili indirektno vezan uz područje klimatskih promjena u ovom trenutku čine sljedeći propisi:

Međunarodni ugovori:

Zakon o potvrđivanju Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime(N.n. Međunarodni ugovori 2/96).

Zakoni:

Zakon o zaštiti zraka (N.n. 178/2004), Zakon o zaštiti okoliša (N.n. 82/94, 128/99), Zakon o energiji (N.n. 68/2001, 177/2004), Zakon o otpadu (N.n. 151/2003, 178/2004).

Podzakonski akti:

Uredba o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora (N.n. 140/97, 105/2002, 108/2002, 100/2004),

Uredba o tvarima koje oštećuju ozonski omotač (N.n. 7/99, 20/99), Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom (N.n. 123/97, 112/2001), Pravilnik o procjeni utjecaja na okoliš (N.n. 59/2000).

3.2.1. KLIMATSKE PROMJENE U ZAKONU O ZAŠTITI ZRAKA

Kako je već navedeno, Zakon o zaštiti zraka za sada je jedini zakonski akt u kojem su neposredno obuhvaćene i klimatske promjene.

Aktivnosti vezane uz klimatske promjene koje propisuje Zakon o zaštiti zraka odnose se na sprječavanje i smanjivanje onečišćivanja koja utječu na promjenu klime putem praćenja emisija stakleničkih plinova, Planom raspodjele emisijskih kvota stakleničkih plinova, dozvolom trgovanja pravima na emisije stakleničkih plinova i zajedničkim ulaganjima u mjere smanjivanja emisija stakleničkih plinova (tzv. mjere zajedničkog ulaganja).

Vlada Republike Hrvatske obvezala se na donošenje podzakonskih akata na ovom području u roku 18 mjeseci od početka primjene Zakona o zaštiti zraka (31. ožujka 2005. godine).



Ovi propisi sadržavali bi:

popis stakleničkih plinova na koje se odnose odredbe Zakona o zaštiti zraka, način praćenja emisija stakleničkih plinova, emisijske kvote stakleničkih plinova za određeno razdoblje, plan raspodjele emisijskih kvota po djelatnostima i izvorima onečišćenja, postupak dodjele prava na emisijske kvote, kriterije za odobravanje mjera zajedničkog ulaganja, njihovo vrednovanje s obzirom na

učinke smanjenja emisija stakleničkih plinova, sastav povjerenstva za ocjenjivanje mjera, te način izvješćivanja o provedbi mjera.

U svrhu provedbe Plana raspodjele emisijskih kvota, trgovanja emisijama i mjera zajedničkog ulaganja, Zakon o zaštiti zraka propisuje uspostavu registra emisija stakleničkih plinova koji vodi Agencija.

3.2.2. KLIMATSKE PROMJENE U OSTALIM ZAKONSKIM I PODZAKONSKIM AKTIMA

Zakon o potvrđivanju Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime

Ovim zakonom Hrvatski sabor potvrđuje Okvirnu Konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime. U skladu s odredbama Konvencije, u zakonu se izjavljuje da Republika Hrvatska, kao zemlja u tranziciji, preuzima opseg svoje nadležnosti u okviru Priloga I. Nadalje, Vlada Republike Hrvatske se ovlašćuje za donošenje propisa za izvršenje ovog Zakona.

Zakon o zaštiti okoliša

Zakon o zaštiti okoliša krovni je zakonski akt u Republici Hrvatskoj na području zaštite okoliša i njime se uspostavljaju načela i ciljevi zaštite okoliša. Zakonom se definira okoliš kao prirodno okruženje: zrak, tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek. Takvom definicijom su klima, i posredno, klimatske promjene načelno navedene kao kategorija obuhvaćena zakonodavstvom u zaštiti okoliša.

Zakon o energiji

Klimatske promjene nisu izrijekom spomenute u Zakonu o energiji, ali je njihova problematika dotaknuta posredno kroz odredbe o energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije. Navodi se da je učinkovito korištenje energije, korištenje obnovljivih izvora energije i kogeneracije u interesu Republike Hrvatske. Propisuje se donošenje Programa učinkovitog korištenja energije na nacionalnoj i lokalnoj razini, Pravilnika o učinkovitom korištenju energije, te uvođenje oznake proizvoda s obzirom na upotrebu energije, zahtjeve minimalne energetske učinkovitosti, te proizvode koji moraju biti opremljeni oznakom energetske učinkovitosti. Zakonom o energiji se propisuje i donošenje Pravilnika o korištenju obnovljivih izvora energije i kogeneracije kojim će se odrediti uvjeti i mogućnost korištenja obnovljivih izvora, uključujući planiranje, registar projekata obnovljivih izvora energije i kogeneracije, te druga pitanja od značaja za korištenje obnovljivih izvora energije i kogeneracije.



Zakon o otpadu

Zakon o otpadu ne sadrži odredbe koje bi imale direktne veze s pitanjima klimatskih promjena, već se kroz pristup problematici gospodarenja otpadom osigurava smanjenje emisije plinova s odlagališta otpada, među kojima je najviše zastupljen metan, plin s vrlo visokim stakleničkim potencijalom.

Uredba o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora

U Uredbi o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora propisuju se granične vrijednosti emisije koje su djelomično u skladu s EU Direktivom 2001/80/EC o ograničenju emisija onečišćujućih tvari iz velikih postrojenja za loženje (eng. Large Combustion Plants). Za mala ložišta propisani su maksimalni toplinski gubici, a sva ložišta moraju provoditi mjerenja emisije štetnih tvari čime se posredno utvrđuje i energetska efikasnost. Isto tako, uredba preporuča korištenje topline iz termičkih postrojenja za obradu otpada.

Uredba o tvarima koje oštećuju ozonski omotač

Uredbom o tvarima koje oštećuju ozonski omotač nalaže se zamjena ovih tvari sa zamjenskim tvarima koje nisu opasne po ozonski omotač. Zamjenske tvari mogu, međutim, imati vrlo visok staklenički potencijal i stoga ova uredba donekle utječe na emisiju stakleničkih plinova.

Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom

Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom definira kategoriju “odlagališnih plinova” koji su nastali fizikalnim, kemijskim i biološkim procesima u odloženom otpadu. Među njima, najviše zastupljeni metan, ima vrlo visok staklenički potencijal. Na odlagalištu otpada I. kategorije odlagališni plinovi moraju se skupljati i obrađivati, te se svaka tri mjeseca mora mjeriti masena koncentracija metana, ugljikovog dioksida, sumporovodika, vodika i kisika. Ako rezultati mjerenja sastava i količine onečišćujućih tvari u odlagališnom plinu pokazuju prekoračenje propisanih vrijednosti emisija za te tvari, odlagališni plin se prije ispuštanja u zrak mora obraditi.

Pravilnik o procjeni utjecaja na okoliš

Vrlo značajan instrument provedbe politike zaštite okoliša u Hrvatskoj je obveza postupka Procjene utjecaja na okoliš za niz različitih zahvata. Postupku su podložna sva industrijska postrojenja, energetska postrojenja veća od 50 MW, elektrane s nekonvencionalnim izvorima energije, hidroelektrane, odlagališta otpada i uređaji za termičku obradu otpada. Postupak procjene uključuje raspravu javnosti, a odluka o prihvatljivosti zahvata donosi se na osnovu zaključaka stručne neovisne komisije koju imenuje Vlada na prijedlog Ministarstva. Za velike objekte kao što su termoelektrane ili industrijska postrojenja uobičajeno je da se razmatra pitanje emisije CO2, s obzirom na postojeće i moguće buduće obveze. U posljednjoj verziji Pravilnika iz 1999. godine izričito se traži cost-benefit analiza i razmatranje pitanja okoliša s obzirom na međunarodne obveze Hrvatske.



3.2.3. KLIMATSKE PROMJENE U NACIONALNOM PROGRAMU ZA PRIDRUŽIVANJE EUROPSKOJ UNIJI

Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje EU (NPPEU) donosi Vlada Republike Hrvatske. Ovaj dokument sadrži pregled provedenih aktivnosti u procesu približavanja EU i usklađivanju domaćeg zakonodavstva s acquis communitaire po pojedinim područjima, te plan aktivnosti za sljedeće razdoblje. Pritom se u sklopu poglavlja o okolišu, jedno potpoglavlje odnosi na kakvoću zraka i promjenu klime.

U NPPEU iz 2004. godine općenito se navodi potreba donošenja provedbenog propisa kojim će se pobliže utvrditi provedba Konvencije. Nadalje, navodi se potreba za donošenjem operativnog programa mjera, uspostavom institucionalnih kapaciteta za sustavno rješavanje pitanja klimatskih promjena, umrežavanjem institucija, uspostavom međunarodne suradnje te povećanjem javne svijesti o pitanjima klimatskih promjena. Također je navedeno da zakonodavstvo Republike Hrvatske treba uskladiti s odredbama direktive 93/389/EEC o monitoringu emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova te s odredbama direktive 2003/30/EC o promociji i korištenju biogoriva ili drugih obnovljivih goriva za transport.

U skladu s planiranim zadaćama navedena je potreba kadrovskog jačanja Odsjeka za zaštitu atmosfere u sklopu Ministarstva, te potreba promjene unutarnjeg ustrojstva Ministarstva tako što bi se ustrojio novi odjel koji bi se bavio samo stručnim poslovima zaštite zraka.

Od konkretnih planiranih aktivnosti i mjera navedenih u NPPEU za 2004. godinu, slijedeće su vezane uz klimatske promjene:

izraditi Strategiju zaštite zraka na državnoj razini, izraditi program smanjivanja emisija stakleničkih plinova u Republici Hrvatskoj te uvjete i

pravila za primjenu odredbi Konvencije i Protokola, donijeti novi Zakon o zaštiti zraka usklađen s direktivama EU, izraditi Drugo nacionalno izvješće o promjeni klime sukladno obvezama prema Konvenciji,

te dokument dostaviti Tajništvu Konvencije do kraja 2004. godine, započeti s izgradnjom nacionalnog sustava za proračun emisija stakleničkih plinova, te

registra izvora i tehnologija, započeti s uspostavom nacionalnog programa za ublaženje klimatskih promjena, donijeti Uredbu o tvarima koje oštećuju ozonski omotač usklađenu s direktivama EU i

amandmanima na Montrealski protokol.

Od navedenog plana aktivnosti, u 2004. godini ostvareno je samo donošenje novog Zakona o zaštiti zraka.

Planom aktivnosti u sklopu NPPEU iz 2005. godine, u razdoblju od 2005. do 2006. godine predviđeno je donošenje provedbenih propisa u okviru Zakona o zaštiti zraka te dovršenje procesa usklađivanja hrvatskih propisa iz područja zaštite zraka s pravnom stečevinom EU. Uz to, u 2005. godini planira se izrada Drugog i Trećeg nacionalnog izvješća o promjeni klime te dostava istih Tajništvu Konvencije.



Nadalje, u skladu s Nacionalnom strategijom zaštite okoliša i Nacionalnim planom djelovanja za okoliš, u razdoblju od 2005. do 2008. godine planiraju se, prema NPPEU iz 2005. godine, izvršiti slijedeće provedbene mjere vezane uz klimatske promjene:

započeti s izgradnjom nacionalnog sustava za proračun emisija stakleničkih plinova te registra izvora i emisija,

započeti s uspostavom nacionalnog programa za ocjenu utjecaja i prilagodbu klimatskim promjenama te ublažavanja posljedica klimatskih promjena.



3.3. STRATEGIJE I AKCIJSKI PLANOVI

U nastavku poglavlja opisani su dijelovi nekih strateških dokumenata Republike Hrvatske koji se dotiču problematike klimatskih promjena.

Nacionalna strategija zaštite okoliša

Prema Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša, koju je donio Hrvatski sabor 25. siječnja 2002. godine, klimatske promjene svrstane su u drugu skupinu prioritetnih tema. U strategiji se kao okvirni cilj navodi smanjenje emisija stakleničkih plinova za 5 % u razdoblju od 2008. do 2012. godine u odnosu na referentnu godinu.

Nacionalni plan djelovanja za okoliš (NEAP)

Nacionalni plan djelovanja za okoliš u poglavlju Upravljanje kakvoćom zraka kao jedan od temeljnih ciljeva politike zaštite zraka navodi smanjivanje emisija stakleničkih plinova. Također, navodi se okvirni cilj smanjenja emisije stakleničkih plinova za 5 % u razdoblju od 2008. do 2012. godine u odnosu na emisije iz izabrane temeljne godine te niz općih uvjeta za ostvarivanje tog cilja.

Kao mjere za smanjivanje emisije CO2, NEAP navodi:

izraditi strategiju zaštite zraka na državnoj razini, izraditi program smanjivanja emisija stakleničkih plinova na državnoj razini te uvjete i

pravila za primjenu mehanizama prilagodbe Protokolu, potvrditi međunarodne ugovore koji su već potpisani ili su u pripremi, a važni su za

ukupnu zaštitu zraka u Republici Hrvatskoj, povećati proizvodnu djelotvornost postojećih postrojenja, povećati djelotvornost prijenosa električne energije i njezine distribucije, širiti primjenu kogeneracije, omogućiti priključivanje malih izvora u energetski sustav (vjetroelektrane, male

hidroelektrane, kogeneracije, nove tehnologije), nastaviti s iskorištavanjem postojeće nuklearne energije, iskoristiti dopunski raspoložive hidropotencijale imajući u vidu moguće popratne štetne

utjecaje i ekonomičnost proizvodnje iz tih izvora, raditi na uspostavi sustava za uštedu energije kod potrošača, stvoriti uvjete za primjenu međunarodnih mehanizama koji su raspoloživi u okviru

Protokola, nastaviti s mjerenjem emisije iz postrojenja u skladu sa zahtjevima već utvrđenima u

Uredbi o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora.

Od navedenih mjera može se reći da se nastavilo s iskorištavanjem postojeće nuklearne energije iz Nuklearne elektrane Krško, u kontekstu iskorištenja hidropotencijala, donesena je odluka o izgradnji Hidroelektrane Lešće, te se nastavljaju mjerenja emisija iz postojećih postrojenja u skladu s Uredbom o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora. Ostale mjere zasad se ne provode ili su u samom začetku provedbe.



Strategija energetskog razvitka

U sklopu izrade Strategije razvitka Republike Hrvatske - “Hrvatska u 21. stoljeću“ napravljena je Strategija energetskog razvitka (daljnjem tekstu: Strategija).

Strategija razmatra tri scenarija mogućeg razvoja energetike. Navedene opcije su: referentni scenarij (tzv. “business as usual”), scenarij umjerene inicijative države i izrazito “ekološki scenarij“ s jakom intervencijom države u poticanju postavljenih ciljeva.

U sklopu Strategije u poglavlju Energetika i zaštita okoliša dani su ciljevi strategije zaštite okoliša definirani u skladu s principima sadržanim u dokumentu Agenda 21 usvojenom na Konferenciji UN o razvitku i okolišu (UNCED), održanoj u Rio de Janeiru 1994. godine. Većina ovih ciljeva direktno je ili indirektno povezana s ciljem smanjena emisije stakleničkih plinova.

Cilj 1. Proizvodnju, prijenos i potrošnju energije u Republici Hrvatskoj uskladiti s principima zaštite okoliša.

Smanjiti emisije SO2, NOX i čestica. Ublažiti porast emisije CO2. Povećati udio prirodnog plina u ukupnoj potrošnji energije. Razviti sustavnu i kontinuiranu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora uz primjenu

ekonomskih i fiskalnih poticajnih mjera. Održati nuklearnu opciju. Razviti sustavno praćenje stanja okoliša i postignuća provedbe politike. Razviti registar emisija potreban za primjenu fleksibilnih mehanizama Kyoto protokola. Planirati po principu održivosti na lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini. Sustavno optimirati tehnička i tehnološka rješenja za zaštitu okoliša u procesima

proizvodnje i potrošnje energije.

Od navedenih aktivnosti donekle je postignuto smanjenje emisije SO2, NOX i čestica, dok za ostale aktivnosti sa svrhom ostvarenja navedenog cilja nema informacija i podataka koji bi ukazivali na njihovu provedbu.

Cilj 2. Povećati energetsku efikasnost i udio obnovljivih izvora energije u svim gospodarskim granama, zgradarstvu i centraliziranim toplinskim sustavima.

Ukloniti barijere efikasnom gospodarenju energijom i korištenju obnovljivih izvora energije.

Povećati efikasnost proizvodnje i potrošnje energije. Povećati udio obnovljivih izvora energije. Smanjiti ukupnu potrošnju energije u zgradarstvu.

Može se reći da je većina aktivnosti sa svrhom ostvarenja navedenog cilja u vrlo ranoj ili početnoj fazi. Trenutno je u tijeku projekt financiran od strane UNDP/GEF-a pod nazivom Uklanjanje barijera u efikasnom korištenju energije.

Cilj 3. Razviti tehnološke, normativne, institucionalne, ekonomske i pravne temelje te međunarodnu suradnju radi smanjenja utjecaja energetskog sektora na okoliš.



Razviti sustav trgovine emisija uz izgradnju baze podataka o emisijama i tehno-ekonomskim mjerama za smanjenje emisija.

Razviti sustav kvantifikacije eksternih troškova onečišćenja kao preduvjet znanstveno utemeljenom sustavu naknada za onečišćenje/korištenje okoliša.

Razviti povoljno ekonomsko okruženje koje će poticati ulaganja u mjere energetske efikasnosti i korištenje obnovljivih izvora energije.

Razviti poticajne fiskalne mjere. Poticati razvitak energetskih servisnih tvrtki. Raditi na razvoju oblika trgovanja “zelenom električnom energijom”. Uključiti listu prioriteta zaštite okoliša u energetici u okvir strateških dokumenata koje

priređuju druge institucije u Republici Hrvatskoj. Poticati sustavno pristup zaštiti okoliša i javnost podataka. Poticati regionalnu i međunarodnu suradnju na pitanjima smanjenja emisije stakleničkih

plinova i ostalih aspekata zaštite okoliša.

Dosad niti jedna od navedenih aktivnosti nije provedena, već su neke aktivnosti na početku provedbe ili su djelomično provedene.

Cilj 4. Razviti i održavati znanstvene temelje na kojima će se zasnivati skrb o okolišu unutar energetskog sektora.

Podržati razvitak snažne znanstvene infrastrukture radi boljeg sagledavanja budućeg razvitka energetskog sustava i smanjenja njegova utjecaja na okoliš.

Sagledati strateške aspekte utjecaja energetskog sektora na okoliš.

Navedene aktivnosti su trenutno na početku provedbe.



3.4. PROGRAMI I PROJEKTI

3.4.1. NACIONALNI ENERGETSKI PROGRAMI

Vlada Republike Hrvatske donijela je 1997. godine Odluku o pokretanju projekta Nacionalnih energetskih programa (NEP). Projekt je pokrenut s ciljem izgradnje sustava gospodarenja energijom u kojem bi se posebno promovirale čiste tehnologije, plinofikacija, energetska efikasnost, korištenje obnovljivih izvora i zaštita okoliša.

Realizacija projekta temelji se na programima od kojih svaki obrađuje specifično područje gospodarenja energijom i na temelju kojih će se provoditi organizirana i sustavna skrb o energetskoj efikasnosti i korištenju obnovljivih izvora energije.

Nacionalni energetski programi su sljedeći:

Program plinofikacije Republike Hrvatske: PLINCRO

Programi energetske efikasnosti:

− KUENzgrada – program energetske efikasnosti u zgradarstvu− MIEE – program mreža industrijske energetske efikasnosti − KOGEN – program kogeneracije− KUENcts – program energetske efikasnosti centraliziranih toplinskih sustava− TRANCRO – program energetske efikasnosti u transportu

Programi obnovljivih izvora energije:

− BIOEN – program korištenja energije biomase i otpada− SUNEN – program korištenja energije sunca− ENWIND – program korištenja energije vjetra− GEOEN – program korištenja geotermalne energije− MAHE – program izgradnje malih hidroelektrana.

Energetika hrvatskih otoka provodit će se kroz program energetskih otoka – CROTOK.

Ciljevi i strategija provedbe programa obnovljivih izvora energije ovise o osobitostima svakog obnovljivog izvora, odnosno programu korištenja, ali zajedničko im je značajno povećanje udjela obnovljivih izvora do 2030. godine što je u skladu s općenitim trendom u zemljama EU.

Izrada Nacionalnih energetskih programa omogućila je i izradu Nacionalne energetske strategije koja je poslužila pri elaboraciji i donošenju paketa energetskih zakona 2001. godine. Paket energetskih zakona izmijenjen je i dopunjen 2004. godine, a trenutno je u izradi čitav niz podzakonskih akata u sektoru energetike, čije se temeljne odrednice mogu pronaći u Nacionalnim energetskim programima.



3.4.2. NACIONALNI PROGRAMI OSPOSOBLJAVANJA SUSTAVA I PROVEDBE KONVENCIJE

Aktivnosti na osposobljavanju sustava za provedbu Konvencije započele su u okviru izrade Prvog nacionalnog izvješća.

Prema Prvom nacionalnom izvješću, provedba Konvencije trebala bi se ostvariti kroz uspostavu nacionalnog programa, koji će predstavljati okvir za sustavno rješavanje pitanja klimatskih promjena u skladu s postavljenim ciljevima. Programom bi se uspostavio institucionalni i organizacijski okvir koji bi kroz partnersko sudjelovanje svih sudionika, vladinih institucija, javnih ustanova, lokalnih uprava i službi, znanosti, privatnog sektora, nevladinih udruga i cjelokupnog civilnog stanovništva, dao bitan doprinos ublaženju klimatskih promjena.

Nacionalni klimatski program Hrvatske sastojao bi se od dva dijela:

1) Programa osposobljavana sustava2) Programa provedbe.

3.4.2.1. Program osposobljavanja sustava (KLIMAkap)

Ovim programom uspostavit će se institucionalni, zakonodavni, organizacijski, znanstveni kapaciteti, osnaživati ljudski resursi i javna svijest o pitanjima klime i razvoja. Cilj je uspostaviti sustav koji je trajno održiv i samofinancirajući, uz uvažavanje ekonomske isplativosti.

Dio provedbe KLIMAkap programa je i Projekt osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola.

3.4.2.2. Provedbeni program (KLIMApro)

Provedbeni program (KLIMApro) obuhvaćat će aktivnosti pripreme i provođenja projekata te potrebnu prateću podršku na provedbenoj razini, u obliku propisa, tehničkih priručnika, službi potpore, poticajnih mjera, nadzora i praćenja, te realizacije projekata. Provedbeni program treba omogućiti što jednostavniju pripremu, uspostavu i provođenje projekata, s ciljem što bržeg prenošenja aktivnosti sa državnih i javnih institucija u privatni sektor, poduzetništvo i civilno društvo.

Program će pokrivati sljedeće mjere:

primjena obnovljivih izvora energije, djelotvorno korištenje energije, tehničke i druge mjere u području transporta, zamjena goriva na ugljikom manje intenzivne energetske oblike, povećanje ponora emisije vezivanjem u šumsku biomasu, mjere za smanjenje emisije i povećanje ponora u poljoprivredi, mjere za smanjenje emisije u gospodarenju otpadom, mjere u industriji i čista proizvodnja,



međunarodni projekti zajedničke provedbe i mehanizma čistog razvoja u skladu s odredbama Protokola,

integralni projekti održivog razvoja, ostali projekti koji pridonose ublaženju klimatskih promjena.

KLIMApro se u dijelu aktivnosti preklapa s programom KLIMAkap budući da nije moguće, a niti potrebno postaviti čvrste granice. Priprema demonstracijskih projekata, regulative, tehničkih priručnika i javna promidžba, područja su u kojima granice trebaju biti fleksibilne. Program KLIMApro obuhvaća ove aktivnosti u neposrednoj funkciji provedbe, a sve što je na razini sustava i interakcije s drugim sektorima treba nastojati postaviti u okviru programa KLIMAkap.

3.4.3. PROJEKTI I VAŽNIJI STUDIJSKI RADOVI

U nastavku su navedeni projekti i važniji studijski radovi s područja klimatskih promjena u Hrvatskoj, koji su završeni, u tijeku primjene ili su u pripremi:

Nadogradnja nacionalnog sustava za praćenje emisije i ubrzanje njegove provedbe, 2002 – 2004., Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (projekt je sufinanciran od strane Europske komisije iz programa LIFE-Third Countries)

Capacity Building for Improving the Quality of Greenhouse Gas Inventories (Europe/CIS region), 2003–2005., Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (projekt je financiran od strane UNDP/GEF-a)

Climate Change Enabling Activities – Phase II, 2003–2004., Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (projekt je financiran od strane UNDP/GEF-a)

Omogućavanje Hrvatskoj da pripremi svoje Prvo nacionalno izvješće sukladno obvezama iz Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), 1999–2002. Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (projekt je financiran od strane UNDP/GEF-a)

Analiza mogućih mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova Hrvatske elektroprivrede, 2001., Naručitelj: Hrvatska elektroprivreda

Special Request of the Republic of Croatia for Determination of Base Year Pursuant to Article 4.6 of the UNFCCC, Additional Information for Negotiations under the Convention, 2002., Naručitelj: Ministarstvo prostornog uređenja, zaštite okoliša i graditeljstva

National Capacity Needs Self-Assessment for Global Environmental Management (NCSA), 2005., Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (projekt je financiran od strane UNDP/GEF-a)

Policy Background Paper for Kyoto Mechanisms Implementation with Emphasis on Joint Implementation, 2003., Naručitelj: Senter International, Nizozemska



Assessment of the Greenhouse Gas Reduction Potential through Biodiesel in Croatia in the Context of Joint Implementation, 2003., Naručitelj: Joanneum Research, Austrija

Emisija / uklanjanje stakleničkih plinova na području RH za razdoblje 1996-2001., 2003., Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva

Korištenje biodizela u vozilima javnog prijevoza Grada Zagreba kao jedna od mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova, 2003., Naručitelj: Grad Zagreb

Rješavanje problema emisije stakleničkih plinova iz tvornice Dalmacijacement – RMC Group, 2003., Naručitelj: Dalmacijacement – RMC Group

Novelacija projekcija emisija stakleničkih plinova HEP Grupe, 2003., Naručitelj: Hrvatska elektroprivreda

Projekcije i ukupni efekti politike i mjera do 2025. za potrebe II Nacionalnog izvješća, 2003., Naručitelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

Korištenje biodizela proizvedenog iz otpadnih jestivih ulja u vozilima javnog gradskog prijevoza Grada Zagreba, 2003., Naručitelj: Grad Zagreb

Uklanjanje barijera u efikasnom korištenju energije (projekt je financiran od strane UNDP/GEF-a), u tijeku

Projekt energetske efikasnosti uspostavom ESCO koncepta u okviru Hrvatske elektroprivrede (sufinanciranje od strane Svjetska banka/GEF), u tijeku

Hrvatski projekt obnovljivih izvora energije (sufinanciranje od strane Svjetska banka/GEF), u pripremi

Promotion of Biodiesel Production in Croatia (sufinanciranje od strane UNIDO-a), u pripremi

Sustainable Transport Project (sufinanciranje od strane UNDP/GEF-a), u pripremi



3.5. POSTOJEĆA PRAKSA PRI IZRADI INVENTARA EMISIJA

Izrada inventara emisija zahtjeva čitav niz koraka u skladu s IPCC metodologijom i formatom izvještavanja definiranim od strane Konvencije. U nastavku je ukratko opisana dosadašnja praksa i postojeće procedure pri izradi inventara emisija vezane uz: upotrebu emisijskih faktora, postupanje prema smjernicama za izradu inventara, ažuriranje proračuna emisija te reviziju i pregled proračuna emisija. Institucionalni i organizacijski ustroj pri izradi inventara opisan je u poglavlju 3.1.

Upotreba emisijskih faktora

Pri proračunu emisija u najvećoj mjeri se koriste emisijski faktori definirani od strane IPCC-a. Postoje neke iznimke u slučaju kada IPCC metodologija ne razmatra pojedine aktivnosti ili kada za pojedine aktivnosti postoje vlastiti faktori emisije.

Upotreba smjernica za proračun emisija i izradu inventara

Stručnjaci koji rade na proračunu emisija i izradi inventara općenito su dobro upoznati sa smjernicama i zahtjevima Konvencije. Ipak, postoji potreba za proširenjem kruga eksperata sa znanjem potrebnim za izradu inventara, a zbog nedostatnih financijskih sredstava domaći stručnjaci često nisu u mogućnosti sudjelovati na sastancima i radionicama vezanim za izradu inventara.

Ažuriranje i unaprjeđenje proračuna emisija

Dosada su pripremljena i predana tri proračuna emisija stakleničkih plinova i to:

za razdoblje od 1990. do 1995. godine za potrebe Prvog nacionalnog izvješća, za razdoblje od 1990. do 2001. godine, za razdoblje od 1990. do 2002. godine.

Revizija i pregled proračuna emisija

Prema pravilima Konvencije, pregled proračuna emisije stakleničkih plinova stranaka Konvencije obavljaju imenovane stručne komisije sastavljene od stručnjaka iz različitih država. U ožujku 2002. godine Hrvatska je organizirala pregled Prvog nacionalnog izvješća (tzv. In-depth review) koji je uključivao i pregled proračuna emisija za razdoblje od 1990. do 1995. godine. Općenito, mišljenje stručne komisije bilo je da je proračun kvalitetno napravljen, a hrvatski tim uvažio je komentare i preporuke u svrhu poboljšanja proračuna.

U rujnu 2004. godine komisija Konvencije obavila je pregled proračuna emisija stakleničkih plinova Republike Hrvatske za razdoblje od 1990. do 2002. godine (tzv. In-country review). Na osnovu provedenog pregleda dane su i prihvaćene preporuke za dodatno poboljšanje proračuna.



3.6. UVAŽAVANJE SPECIFIČNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE PREMA ČLANKU 4.6. KONVENCIJE

Na COP-7 u Marakeshu 2001. godine, Republika Hrvatska je postavila zahtjev za uvažavanje specifičnosti prilikom definiranja emisija u referentnoj godini za Konvenciju (FCCC/SBI/2001/MISC.3). U svom zahtjevu, Hrvatska se poziva na članak 4. stavak 6. Konvencije koji zemljama u tranziciji omogućava određeni stupanj fleksibilnosti u ispunjavanju njihovih obveza prema Konvenciji. Rasprava o zahtjevu Hrvatske započeta je na šesnaestom sastanku tijela konvencije za tehnička pitanja (SBSTA) u Bonnu, u lipnju 2002. godine.

U obrazloženju za uvažavanje specifičnosti Hrvatska ističe da je njezin doprinos globalnom zatopljenju vrlo malen te da je opći “klimatski profil“ Hrvatske vrlo povoljan. Naime, već danas se veliki dio energetskih potreba namiruje iz obnovljivih izvora, potrošnja ugljena je vrlo mala, a Hrvatska ima i vrlo malo energetski intenzivnih industrija. Potencijali za smanjenje emisije primjenom obnovljivih izvora razmjerno su maleni, a zbog niske energetske potrošnje primjena energetske efikasnosti mogla bi imati vrlo ograničene učinke.

Od COP-7 do danas vodili su se dugotrajni pregovori prvo u okviru SBSTA-e, a u posljednje vrijeme u okviru tijela za pitanja implementacije (SBI20). Pregovori se vode pri Konvenciji te bilateralno s EU, republikama bivše Jugoslavije i drugim zainteresiranim stranama u cilju rasvjetljavanja hrvatske pozicije. U svakom koraku pregovora postavljaju se zahtjevi za nove podatke i informacije što uključuje razvoj metodoloških pristupa koji bi mogli pomoći u rješavanju hrvatskog zahtjeva. Otežavajuća okolnost je uključivanje u pregovore predstavnika Srbije i Crne Gore te Bosne i Hercegovine na COP-8 u New Delhiju, koji oponiraju hrvatskom prijedlogu.

Rasprava međunarodne radne skupine za rješavanje hrvatskog pitanja, u okviru 18. sastanka SBI u Bonnu, rezultirala je zaključkom da se od Hrvatske traže novi podaci o emisijama za razdoblje od 1990. do 2001. godine i nove projekcije u skladu sa Strategijom razvoja energetike i drugim dostupnim podacima, a prema standardnoj metodologiji Konvencije.

Sukladno novim analizama, definiran je i novi hrvatski prijedlog za povećanje emisije referentne godine. Novim prijedlogom se traži povećanje emisije referentne godine od 4,46 Mt CO2-eq (14 posto od emisije referentne godine). Brojka je dobivena na bazi projekcija emisija uz primjenu mjera za smanjenje emisije. Postizanje Kyoto granice bilo bi na taj način moguće ostvariti domaćim mjerama, uzimajući u obzir doprinos upijanja CO2 u šumama, što bi rezultiralo emisijom u 2010. godini unutar Kyoto granica.

O novom hrvatskom prijedlogu raspravljalo se na sastanku SBI na COP-9 u Milanu. Dogovoreno je da Hrvatska treba dostaviti proračun emisija stakleničkih plinova za razdoblje od 1990. do 2002. godine, a nakon toga bi Tajništvo Konvencije organiziralo detaljan pregled inventara. Na pregledu inventara su insistirali predstavnici Srbije i Crne Gore te Bosne i Hercegovine, kako bi bili sigurni da u referentnoj 1990. godini nisu uračunate i emisije iz termoelektrana na njihovom teritoriju. Važno je znati da se hrvatski prijedlog može usvojiti jedino uz suglasnost svih stranaka Konvencije, tako da je potrebno udovoljiti svim zahtjevima.

20 Subsidiary Body for Implementation



Na temelju obavljenog pregleda inventara, utvrđeno je sljedeće:

da proračun emisija stakleničkih plinova Hrvatske ne uključuje emisije iz termoelektrana izvan granica Hrvatske za 1990. i za naredne godine,

da proračun obuhvaća emisije iz izvora unutar granica Republike Hrvatske kao što je zadano IPCC uputama i to za sve godine u razdoblju od 1990. do 2002. godine,

da prvotni način izračuna emisija temeljen na energetskoj potrošnji stanovnika bivše Jugoslavije ne postoji u ovom proračunu,

da se energetska bilanca koja je poslužila za izračun emisija izrađuje i objavljuje za svaku godinu, od 1988. godine,

da količina goriva za termoelektrane, navedena u energetskoj bilanci, odgovara satima rada jedino termoelektrana u Hrvatskoj 1990. godine,

da podaci o emisijama CO2 navedeni u Strategiji energetskog razvitka Hrvatske u potpunosti odgovaraju ukupnoj emisiji stakleničkih plinova u proračunu i ne ukazuju na uključenje dodatnih emisija u pojedine dijelove proračuna.

Rezultati obavljenog pregleda proračuna emisija otklanjaju sve prethodne dvojbe oko načina provedbe hrvatskog proračuna.

Na COP-10 u Buenos Airesu očekivalo se donošenje konačne odluke o hrvatskom zahtjevu. U prvom tjednu COP-10 vođeni su pregovori s predstavnicima raznih grupacija država – stranaka Konvencije, u okviru rada neformalne radne skupine za rješavanje hrvatskog zahtjeva te na brojnim bilateralnim sastancima na kojima su pojašnjavani hrvatski stavovi sa svrhom postizanja potrebne suglasnosti svih stranaka Konvencije. Do početka rada COP-10 na visokoj razini nisu se uspjeli usuglasiti stavovi s EU, Srbijom i Crnom Gorom te skupinom G77&Kina.

Razlozi nepostignutih dogovora su različiti. Predstavnici EU su zagovarali povlačenje zahtjeva i moguće rješavanje problema Hrvatske u dogovoru s Europskom komisijom. Predstavnici G77&Kine zatražili su precizniji dogovor o uvjetima i proceduri za rješavanje ovakvih zahtjeva. Predstavnici Srbije i Crne Gore ponovno su izrazili sumnju da hrvatski proračun emisija stakleničkih plinova sadrži i emisije s njihovog područja, premda je taj stav pobijen stručnim pregledom proračuna koji je u rujnu 2004. provela skupina nezavisnih stručnjaka Tajništva Konvencije. Tranzicijske zemlje, SAD, Kanada, Rusija, Japan i Bosna i Hercegovina podupirali su Hrvatsku u nastojanju postizanja konsenzusa.

Kako nije postignut jednoglasni dogovor o nacrtu teksta odluke u vezi s hrvatskim zahtjevom, SBI je donio odluku prema kojoj se razmatranje ovoga pitanja treba nastaviti na sjednici SBI, u lipnju 2005. godine. Glavni zaključci sjednice u lipnju 2005. godine su:

Uvažavajući specifičnost Republike Hrvatske prema članku 4.6. Konvencije, uz naglasak na namjeri da usvojeni pristup ovom problemu treba biti konzervativan, i da neće rezultirati neopravdano velikom fleksibilnošću, te utvrđujući da ova odluka neće imati implikacija na razinu dosadašnjih emisija bilo koje druge stranke, Hrvatskoj će se omogućiti određeni stupanj fleksibilnosti u odnosu na razinu antropogenih emisija stakleničkih plinova u referentnoj godini,

SBI će na svojoj slijedećoj sjednici razmotriti razinu emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj u referentnoj godini i precizirati prirodu omogućene fleksibilnosti te će predložiti nacrt uz to vezane odluke koju bi COP trebao usvojiti na slijedećoj sjednici.



3.7. OBRAZOVANJE I SVJESNOST JAVNOSTI

U Hrvatskoj je na području informiranja i obrazovanja glede klimatskih promjena učinjeno relativno malo. Tijekom devedesetih godina u Hrvatskoj se u uvjetima ratnih razaranja i tranzicije, a posebno pretvorbe vlasništva, dogodio masovni pad kakvoće života te veći dosezi na području “obrazovanja o klimatskim promjenama” nisu niti bili mogući jer za tako nešto nije postojao plodan kontekst. Danas se, međutim, otvaraju mogućnosti za skretanje pažnje na razvojna i ekološka pitanja, a u okviru njih i na ona vezana uz klimatske promjene.

Pitanje obrazovanja i javne svijesti raspoznato je kao jedan od ključnih elemenata u djelovanju za ublažavanje klimatskih promjena u sklopu izrade Prvog nacionalnog izvješća. U vezi s tim, napravljen je cjeloviti program koji predstavlja minimum poželjnih aktivnosti. Program je napravljen u suradnji stručnjaka sociologa, novinara i nevladinih organizacija, a za njegovu provedbu bi bile zadužene stručne domaće snage (znanosti, stručne institucije, stručne i aktivističke udruge i državna uprava).

Aktivnosti predviđene programom uključuju:

izradu edukativnih materijala: dva seta folija (jedan za svijet, drugi za Hrvatsku) o vitalnim činjenicama vezanim za klimatske promjene; 4 video emisije; plakate; kratke brošure (od strane stručnih udruga i eksperata);

prezentaciju Prvog nacionalnog izvješća i istovremeno seminar za novinare; 6 akcija ekoloških udruga na ulici; seminare za učitelje i nastavnike u školama diljem Hrvatske i seminare za državne

djelatnike. Ukupno 16 seminara u dvije godine; sustavnu obrazovnu kampanju u osnovnim i srednjim školama diljem Hrvatske; sustavnu medijsku kampanju uz 4 video materijala i sustavno praćenje problema

zatopljivanja u svijetu; poster i “jumbo” plakate u nekoliko gradova.

U Prvom nacionalnom izvješću predviđeno je da bi program aktivnosti trajao dvije i pol godine. Program se pritom može lako intenzivirati pri čemu je ideja osposobljavanja mladih, malih ali profesionalnih i prostorno mobilnih obrazovnih "brigada" edukatora glavna okosnica.

Od predloženog programa i predviđenih aktivnosti dosad je izrađen edukativni materijal, u obliku dva seta folija uz nekoliko predavanja u školama. Prvo nacionalno izvješće prezentirano je saborskom Odboru za zaštitu okoliša, te Komisiji za zaštitu okoliša i prostorno uređenje. Pod pokroviteljstvom UNDP-a izrađen je video materijal o klimatskim promjenama koji je prikazivan na televiziji.

Osim djelomične provedbe navedenog planiranog programa, djelovanja nekih aktivističkih udruga u Hrvatskoj također su do sada imala značajnih rezultata pri podizanju javne svijesti o klimatskim promjenama. Dobar primjer je vrlo jaka kampanja protiv gradnje nove termoelektrane na ugljen na Jadranu, kada su udružene ekološke udruge sakupile 73.000 potpisa što je nedvojbeno utjecalo na odgodu izgradnje.

Nadalje, javni mediji bilježe događaje o promjeni klime u vrijeme održavanja COP-a i neposredno nakon meteoroloških ekstremnih događaja koji “iskaču” izvan višegodišnjih



prosjeka te upozoravaju kako se “nešto događa s klimom”. Tako je, primjerice, u 2000. godini u dnevnom tisku objavljeno ukupno 103 naslova koji se odnose na pitanja klime. U Hrvatskoj djeluje udruga novinara za okoliš koja doprinosi podizanju općeg stručnog znanja među novinarima, a kao poticaj dodjeljuju se godišnje nagrade najuspješnijim novinarima u području zaštite okoliša.

U posljednje vrijeme zapaženo se prate i kampanje nevladine udruge “Zelena akcija”, koja sustavno pristupa promicanju pitanja klimatskih promjena, ponekad na vrlo provokativan način ("Banana hrvatski proizvod 2010."). “Zelena Akcija“ uspostavila je i edukacijski centar za obnovljive izvore energije na Šolti – “Solarna akademija”



3.8. POLITIKA I SREDSTVA PROVEDBE

Energetska politika

Planiranje, predlaganje i donošenje energetske politike u nadležnosti je Ministarstva gospodarstva rada i poduzetništva, Uprave za energetiku i rudarstvo. U Upravi za energetiku i rudarstvo ustrojen je Odjel za energetiku. Vezano uz energetsku politiku i njeno planiranje, Uprava za energetiku i rudarstvo planira i predlaže energetsku politiku, strategiju energetskog razvitka te mjere za njenu provedbu, prati i analizira ostvarivanje politike i strategije, izrađuje energetsko-gospodarske analize i s tim u vezi dugoročne i godišnje energetske bilance, prati planiranje i izgradnju energetskih objekata te njihov utjecaj na okoliš, predlaže pokretanje nacionalnih energetskih programa za osiguravanje dugoročnih razvojnih ciljeva, izrađuje programe za učinkovitije korištenje energije i njihovu provedbu te provodi upravni nadzor nad primjenom zakona iz područja energetike.

Politika zaštite okoliša

Planiranje i predlaganje politike zaštite okoliša u nadležnosti je Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva s tim što je pitanje voda u nadležnosti Uprave vodnog gospodarstva.

U Ministarstvu su pitanja klime u nadležnosti Odsjeka za zaštitu atmosfere, unutar Odjela za zaštitu atmosfere, tla, mora i priobalja.

S gledišta zaštite zraka, a posredno i klimatskih promjena, najvažnije sredstvo provedbe politike su Zakon o zaštiti zraka, Uredba o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora, Uredba o tvarima koje oštećuju ozonski omotač i Pravilnik o procjeni utjecaja na okoliš.

Politika gospodarenja šumama

Šume pokrivaju 36,4 posto Hrvatske i imaju značajnu ekološku, socijalnu i gospodarsku vrijednost. Politika gospodarenja šumama u nadležnosti je Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva. Unutar Ministarstva je ustrojena Uprava šumarstva koja predlaže i izrađuje zakonske i podzakonske akte, kao i druge potrebne dokumente, prati poslovanje društva Hrvatske šume d.o.o., vodi evidenciju šuma i ostale propisane upisnike, te podnosi potrebna izvješća Vladi Republike Hrvatske i Saboru. Politiku gospodarenja šumama provodi poduzeće Hrvatske šume d.o.o. temeljem Zakona o šumama i ostalim podzakonskim propisima. Svakih pet godina donosi se Gospodarska osnova, plan kojim se definiraju operativni pravci gospodarenja. Osnovno načelo je tzv. održivo gospodarenje šumama čime se osigurava neprestano obnavljanje šuma s trajnim porastom zaliha šumske mase i očuvanje biološke raznovrsnosti. Ovakvo gospodarenje šumama osigurava stabilnu, pa čak i rastuću količinu ponora emisije stakleničkih plinova.



Politika u sektoru za proizvodnju električne energije

Javno poduzeće Hrvatska elektroprivreda (HEP) zaduženo je za proizvodnju, prijenos i distribuciju električne energije u Hrvatskoj. Svojom proizvodnjom i uvozom pokriva 90 posto potrošnje električne energije.

Politika razvoja HEP-a imala je najveći pozitivni utjecaj na relativno nisku emisiju stakleničkih plinova u Hrvatskoj u proteklom razdoblju. U svojoj politici razvoja, HEP je tradicionalno bio usmjeren na proizvodnju električne energije iz hidroelektrana i korištenje prirodnog plina u kogeneracijskim postrojenjima. Udio kogeneracijske proizvodnje električne energije danas u Hrvatskoj iznosi oko 20 %, a i daljnji razvoj novih kapaciteta u gradovima temelji se na kogeneracijskim plinskim postrojenjima. Specifična emisija iz sektora za proizvodnju električne energije iznosi oko 250-380 kg/kWh isporučene električne energije, a HEP ima udjel u ukupnoj emisiji Hrvatske 12 do 18 posto, što je znatno manje od udjela koji obično imaju elektroprivrede u drugim državama.

Planiranje razvoja u HEP-u provodi se već niz godina primjenom metoda strategijske studije utjecaja na okoliš pri čemu se puna pažnja pridaje mogućim obvezama koje proizlaze iz predstojećih obveza Konvencije i Protokola. Paralelno s izradom nacionalnog izvješća HEP je radio opsežnu studiju analize mogućnosti smanjenja emisije stakleničkih plinova (EKONERG, 2001.).

Značajan konkretan korak je i odluka HEP-a još iz 1994. godine kojom su uspostavljeni uvjeti otkupa električne energije od malih neovisnih proizvođača (postrojenja manja od 5 MW). Za hidroelektrane i kogeneracijska postrojenja struja se otkupljuje za 70 posto prosječne cijene u mreži, a električna energija iz vjetroelektrana za 90 posto. Operativno, otkup i uklapanje u mrežu ostvaruje se na temelju pojedinačnih Ugovora o nabavci električne energije (eng. Power Purchase Agreement).

Neke izdvojene povoljne odluke

U proteklom razdoblju u Hrvatskoj su donesene neke značajne pojedinačne odluke koje su imale izravan utjecaj na smanjenje emisije stakleničkih plinova. To je prije svega gašenje velikih energetskih potrošača uslijed pada ekonomskih aktivnosti kao što su Koksara Bakar, tvornica ferolegura u Šibeniku, visoke peći u Sisku. Nadalje, tu je usmjerenje prema maksimalnom iskorištenju hidropotencijala, relativno veliki udio kogeneracijskih postrojenja u proizvodnji električne energije, razvojni cilj k uslužnim i energetski neintenzivnim industrijama, plinofikacija Hrvatske (27 posto kućanstava opskrbljuje se plinom), zatvaranje jedinog domaćeg ugljenokopa zbog ekoloških razloga, odgoda izgradnje nove termoelektrane na ugljen te održivo gospodarenje šumama. Treba napomenuti međutim da dobar dio ovih odluka i aktivnosti nisu posljedica sustavnog i strateškog pristupa problemu klimatskih promjena već su one posljedica spleta različitih ekonomskih, pravnih, a naposljetku i ratnih okolnosti u kojima se Hrvatska nalazila posljednjih godina.

Predložene mjere i sredstva provedbe prema Prvom nacionalnom izvješću

U okviru izrade Prvog nacionalnog izvješća razmatrane su moguće mjere za ublažavanje klimatskih promjena i sredstva njihove provedbe.



Glavna sredstva i način provedbe mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova dani su u tablici 3.8-1.

Tablica 3.8-1: Sredstva i način provedbe mjeraSredstvo Sektor Način provedbe

Uspostava realnog tržišta energentima energetika reforma energetskog sektora Naknade na emisiju CO2 energetika naplatom sadržaja ugljika u fosilnom gorivu Naknade na emisiju stakleničkih plinova, proizvode i sirovine koje uzrokuju emisiju stakleničkih plinova

industrija naknadom na emisije, količine roba i sirovina

Poticajne mjere za obnovljive izvore energije

energetika „meki krediti“, nadoknade cijene za konkurentnost s klasičnim rješenjima, olakšice na uvoz i porez

Poticajne mjere za mjere energetske učinkovitosti

industrija „meki krediti“, carinske i porezne olakšice

Ekološko označavanje i prodaja „zelene“ energije iz obnovljivih izvora

energetika certifikacija „zelene energije“

Poticanje čiste proizvodnje i uvođenja Sustava upravljanja okolišem

energetikaindustrija

„meki krediti“, carinske i porezne olakšice, naknade u cijeni proizvoda

Postavljanje ciljnih ograničenja po pojedinim sektorima i izvorima

energetika,industrija,gospodarenje otpadom,poljoprivreda,šumarstvo

raspodjela temeljem ekonomske učinkovitosti mjera i analize trošak-korist, uz uvažavanje početnog stanjapropisivanje udjela obnovljivih izvora u proizvodnji el. energije

Uvođenje domaćeg tržišta stakleničkim plinovima

svi definiranje baseline rješenja, propisi trgovanja i registri emisije

Definiranje uvjeta za JI projekte i trgovanje na međunarodnom tržištu

energetika,industrija,gospodarenje otpadompoljoprivreda,šumarstvo

određivanje baseline rješenja, propisi i registri emisije

Dobrovoljni sporazumi elektroenergetikaindustrija,poljoprivreda

izgradnja partnerstva u postavljanju ciljeva i načina provedbe

Promidžba integralnog planiranja po načelima održivosti na svim razinama – primjena principa Agende 21

svi sektori,lokalne uprave

uvođenje obveze izrade Strategijske studije utjecaja na okoliš, program nacionalne i lokalne Agende 21

Obrazovanje, informiranje i javna promidžba

svi sektori program obrazovanja i javne promidžbeinformiranje o tehnologijama, mjerama, mogućnostima uključivanja bankarstva

Poticanje demonstracijskih i pilot projekata i programa

svi sektori uklanjanje zapreka, darovnice, sufinanciranje

Poticanje istraživanja i razvoja novih tehnologija

svi sektori darovnice, sufinanciranje, podrška transferu tehnologija



Tablica 3.8-1: Sredstva i način provedbe mjera - nastavakSredstvo Sektor Način provedbe

Poticanje domaće proizvodnje „klimatski“ prijateljskih tehnologija

svi sektori darovnice, krediti, informacije, povezivanje aktera

Propisivanje uvjeta za termičko iskorištenje otpada i uvjete odlaganja

gospodarenjeotpadom

propis i upute o načinu vrednovanja otpada za energetske svrhe

Definiranje strategije poljoprivrede po načelu održivog razvoja

poljoprivreda izrada strategije i programa provedbe

Nadzor primjene organskih i mineralnih gnojiva

poljoprivreda propisi

Poticanje pošumljivanja i održivih projekata energetike i šumarstva

šumarstvo sufinanciranje projekata, demonstracijski primjeri



3.9. IZVORI FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA DOSADAŠNJE PROJEKTE I AKTIVNOSTI VEZANE UZ KLIMATSKE PROMJENE

Izvori financijskih sredstava za aktivnosti i projekte vezane uz klimatske promjene bili su u proteklom razdoblju vrlo raznoliki. Treba međutim napomenuti da dosad nije uspostavljeno sustavno financiranje u niti jednom segmentu aktivnosti vezanih uz klimatske promjene. Pored financiranja iz državnog proračuna, odnosno iz sredstava Ministarstva, u dosadašnjem razdoblju bila je znatno prisutna financijska pomoć međunarodnih institucija kao što su UNDP/GEF, Svjetska banka i EU programi kao što je LIFE.

U nastavku su navedeni izvori financiranja pojedinih projekata i aktivnosti vezanih uz klimatske promjene.

Državni proračun – Iz državnog proračuna financira se svakodnevna djelatnost Odjela za zaštitu atmosfere, tla, mora i priobalja pri Ministarstvu (izrada prijedloga zakonodavnih akata, međunarodne aktivnosti itd.). Nadalje, iz državnog proračuna financirani su Nacionalni energetski programi, izrada Strategije energetskog razvitka i ostalih strateških dokumenata s područja zaštite okoliša, razni studijski radovi vezani uz emisije i projekcije emisija stakleničkih plinova, te dijelom proračun emisije i izrada inventara.

Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost – Prihod Fonda proizlazi od naknada koje plaćaju onečišćivači okoliša. Prikupljenim prihodima Fond financira projekte i aktivnosti vezane uz zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, između ostalih i one projekte koji imaju direktan ili indirektan utjecaj na smanjenje emisija stakleničkih plinova.

Lokalna uprava i samouprava – Od tijela lokalne uprave i samouprave, Grad Zagreb je do sada financirao izradu dvije studije vezane uz korištenje biodizela u prometu kao jedne od mjera za smanjenje emisije stakleničkih plinova.

Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) – Ova institucija do sada je ograničeno sudjelovala u financiranju projekata na području zaštite okoliša i u tom kontekstu i klimatskih promjena. Za sada je poznato da HBOR u svojstvu provedbene agencije sudjeluje u Projektu energetske učinkovitosti i Projektu obnovljivih izvora energije. Za očekivati je da će u budućnosti HBOR intenzivirati svoje aktivnosti na navedenim područjima.

UNDP/GEF – Institucija koja je do sada financirala najznačajnije projekte vezane uz klimatske promjene jest UNDP/GEF. Financirana je priprema Prvog nacionalnog izvješća, te projekt osposobljavanja sustava za proračun i izradu inventara emisija, procjene potreba za osposobljavanjem sustava, stvaranja pogodnog okruženja za aktivnosti vezane uz klimatske promjene.

Svjetska banka/GEF – Osim u suradnji s UNDP-om, GEF financira projekte i u suradnji sa Svjetskom bankom. Na taj način je financiran Projekt energetske efikasnosti uspostavom ESCO koncepta u okviru Hrvatske elektroprivrede.

IBRD (eng. International Bank for Reconstruction and Development) – Ova institucija sudjeluje kao provedbena agencija GEF-a u Projektu energetske efikasnosti uspostavom ESCO koncepta u okviru Hrvatske elektroprivrede.



EU LIFE program – Ovaj EU program dosad je sudjelovao u financiranju projekta Nadogradnja nacionalnog sustava za praćenje emisije i ubrzanje njegove provedbe, a glavni je izvor financijskih sredstava i za projekt čiji je sastavni dio ova studija.

Ostali izvori financiranja – Pod ostalim izvorima financiranja podrazumijevaju se poduzeća kao što su HEP i Dalmacijacement-RMC Group, jedni od najvećih emitera stakleničkih plinova u Hrvatskoj, a koja su pokrenula rješavanje problema svojih emisija stakleničkih plinova, te neke strane institucije koje se bave problematikom stakleničkih plinova na istraživačkoj ili komercijalnoj razini (Senter International iz Nizozemske i Joanneum Research iz Austrije).



3.10. PROVEDBA ZAHTJEVA KONVENCIJE I PROTOKOLA – SWOT ANALIZA

Snage:

sustavno praćenje emisija i ponora stakleničkih plinova, znatan udio obnovljivih energetskih izvora, prestanak rada velikih izvora emisije stakleničkih plinova tijekom 90-tih godina, politika održivog gospodarenja šumama, istraživanja klime po pojedinim sektorima utjecaja.

Slabosti:

nije ratificiran Kyoto protokol, neriješeno pitanje referentne godine za Hrvatsku, nepostojanje zakonske regulative, nepostojanje strategije i provedbenih propisa u vezi s preuzetim obvezama iz Konvencije i

Protokola, nepostojanje nacionalnog programa za ublažavanje promjene klime, nepostojanje nacionalne strategije/akcijskog plana prilagodbe promjenama klime, nedovoljni institucionalni, organizacijski i ljudski kapaciteti potrebni za provedbu

Konvencije i Protokola, nepostojanje koordinacije u prikupljanju i korištenju podataka svih komponenata

klimatskog sustava, nepoznavanje stvarnih potencijala smanjenja emisija i povećavanja ponora stakleničkih

plinova, nedovoljan razvoj i primjena tehnologije, prakse i postupaka kontrole ili sprječavanja

emisija stakleničkih plinova, uključujući i prijenos tehnologija, nepostojanje tržišnih i financijskih mehanizama implementacije mjera, uključujući i pitanje

troškova provedbe zahtjeva Konvencije i Protokola, nemogućnost korištenja fleksibilnih mehanizama Kyoto protokola, nedovoljna zastupljenost u obrazovnim programima i niska razina javne svijesti o promjeni

klime, nedovoljna razina međunarodne suradnje.

Šanse:

dobri preduvjeti za razvoj i primjenu “klimatski povoljnih“ tehnologija, tradicija razvoja i primjene metoda energetskog planiranja na nacionalnoj razini, optimiziranje energetske opskrbe većih urbanih sredina, planiranje razvoja elektroenergetskog sustava, donošenje propisa u vezi s energetskom učinkovitošću i korištenjem obnovljivih izvora

energije, pregovori o članstvu i dobri bilateralni odnosi s EU, korištenje financijskih sredstava EU.



Prijetnje:

obveza smanjenja emisija za 5 % u odnosu na referentnu godinu u slučaju ratifikacije Kyoto protokola,

ograničavanje predviđenog razvoja gospodarstva zbog smanjivanja emisije stakleničkih plinova,

socio-ekonomske posljedice obveze smanjivanja emisije stakleničkih plinova, osjetljivost Hrvatske na klimatske promjene, posebice u obalnom području i poljoprivredi, izostanak političke odluke u vezi s provedbom zahtjeva Konvencije i Protokola.



4. POTREBE ZA OSPOSOBLJAVANJEM SUSTAVA ZA PROVEDBU KONVENCIJE I PROTOKOLA

Na osnovi analize zahtjeva koji proizlaze iz Konvencije i Protokola te analize postojećeg stanja sustava za provedbu tih zahtjeva u Republici Hrvatskoj, u ovom su poglavlju identificirani nedostaci sustava za provedbu Konvencije i Protokola, definirane su specifične potrebe za osposobljavanjem sustava te odgovornosti institucija uključenih u provedbu osposobljavanja sustava po pojedinim područjima.

4.1. ANALIZA NEDOSTATAKA ZA PROVEDBU ZAHTJEVA KONVENCIJE I PROTOKOLA

Analizom postojećeg stanja prikazanog u prethodnom poglavlju, te sagledavanjem obveza prema Konvenciji i Protokolu identificirani su brojni nedostaci postojećeg sustava, odnosno nedostatak bilo kakvog sustavnog uređenja pojedinih područja. Činjenica da Republika Hrvatska nije ratificirala Protokol na prvi se pogled nameće kao glavna prepreka implementaciji aktivnosti i izvršenju obveza proizašlih iz Protokola. Pitanje ratifikacije Protokola, međutim, ne isključuje potrebu za izgradnjom sustava, osobito u kontekstu činjenice da je ratifikacija Protokola neizbježna u slučaju pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji.

U nastavku su identificirani nedostaci sustava za provedbu Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj, po glavnim područjima osposobljavanja sustava.

Nacionalni izvještaj o inventaru stakleničkih plinova

Institucije povezane s izradom inventara nemaju jasan mandat i raspodjelu odgovornosti. Nepostojanje sustava dugoročnog financiranja izrade inventara. Nedostatak ljudskih kapaciteta što uzrokuje poteškoće pri izradi inventara. Nedostatak iskustva na izradi inventara; potreba za obučavanjem osoblja. Nesudjelovanje na IPCC sastancima i obuci zbog nedostatnih financijskih sredstava. Nepostojanje jasne definicije koji podaci, kakve kvalitete su potrebni za izradu inventara. Poteškoće pri prikupljanju podataka, te različitost podataka ovisno o izvoru informacija. Raspoloživost samo skupnih (zbirnih) podataka. Nedostupnost podataka o izvorima emisija u pojedinim sektorima. Izostanak pravovremenog ažuriranja formata izvještaja i inventara stakleničkih plinova

prema naputcima u dokumentima IPCC-a. Upotreba gotovo isključivo IPCC faktora pri proračunu emisije. Nepostojanje redovitog pregleda i procjene inventara zbog nedostatnog financiranja.

Projekcije emisija stakleničkih plinova

Projekcije se ne izrađuju sustavno i redovito na osnovu najnovijih dostupnih podataka i informacija, što povećava njihovu nesigurnost i rizik od netočnosti.



Politika i mjere

Izostanak sustavnog prikupljanja informacija potrebnih za kreiranje politike i prijedlog mjera.

Nedostatak sustavne i kontinuirane procjene i analize mjera za smanjenje emisije kao i scenarija implementacije pojedinih mjera, uključujući i pitanje troškova provedbe politike i mjera.

Nepostojanje tržišnih i financijskih mehanizama implementacije mjera.

Utjecaji i prilagodba

Nepostojanje nacionalne strategije/akcijskog plana prilagodbe promjeni klime. Nepostojanje sustavne procjene utjecaja klimatskih promjena te osjetljivosti i ranjivosti

pojedinih područja u državi na klimatske promjene. Nepostojanje utvrđene metodologije za implementaciju mjera prilagodbe klimatskim

promjenama.

Istraživanje i sustavno promatranje

Ograničen broj institucija, organizacija i stručnjaka uključenih u istraživanje, analizu, procjenu, projekcije, studije, verifikaciju i praćenje na području klimatskih promjena.

Nepostojanje koordinacije između institucija, organizacija i ustanova u prikupljanju i korištenju podataka vezanih uz sve komponente klimatskog sustava.

Nedostatak adekvatne opreme i laboratorija za prikupljanje podataka.

Obrazovanje i svjesnost javnosti

Pridavanje niskog prioriteta klimatskim promjena u odnosu na ekonomska, socijalna i druga pitanja s kojima se suočava država.

Nepostojanje službene web stranice o klimatskim promjenama

Prijenos tehnologija

Nepostojanje sustavnog institucionalnog pristupa prijenosu tehnologija. Nedostatak instrumenata za financiranje prijenosa tehnologije. Nedostatak informiranosti i znanja šireg kruga uključenih i, s tim u vezi, nemogućnost

pravilne procjene, odabira i prilagodbe odgovarajućih tehnologija.

Nacionalna strategija i nacionalni akcijski plan

Klimatske promjene su u Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša svrstane u drugu skupinu prioritetnih tema.

Nepostojanje nacionalne strategije i nacionalnog akcijskog plana za implementaciju Konvencije i Protokola.

Nepostojanje nacionalnog programa za ublažavanje klimatskih promjena.



Nacionalni sustav za praćenje emisije stakleničkih plinova

Uključene institucije nemaju jasan mandat i raspodjelu odgovornosti, nedovoljno su definirane njihove uloge i nadležnosti.

Nije definirano koji podaci mogu biti javno dostupni, a koje podatke uključene institucije moraju držati u tajnosti.

Uključene institucije nemaju službene ovlasti da prikupljaju potrebne informacije i podatke.

Nekonzistentnost financiranja sustava, kao i trajni nedostatak sredstava. Nedostatak ljudi i opreme za prikupljanje podataka, odnosno visoka fluktuacija ljudi koji

se bave ovom problematikom, osoblje nema međunarodnog iskustva. Nedostatak resursa za eksperimente, terenska ispitivanja i mjerenja u svrhu izračuna

vlastitih emisijskih faktora. Prekidi u izmjeni i prijenosu informacija i podataka unutar i između uključenih institucija. Razlike u metodologijama upotrijebljenim za prikupljanje i procesiranje podataka. Poteškoće pri procjeni emisija pojedinih plinova, poglavito HFC i SF6. Nepouzdanost podataka u sektorima gospodarenje otpadom, poljoprivreda i šumarstvo. Uspostava cjelovitog sustava osiguranja kvalitete tek je u začetku. Nepostojanje sustava za verifikaciju podataka.

Nacionalni registar stakleničkih plinova

Nepostojanje strategije vezane uz uspostavu registra. Nepostojanje institucionalnog i zakonodavnog okvira za uspostavu, upravljanje i

održavanje registra. Agencija nije osposobljena za uspostavu, upravljanje i održavanje registra. Nema procjene troškova kao ni modela za dugoročno financiranje uspostave, upravljanja

i održavanja registra. Potencijalni obveznici registra slabo su ili nikako informirani o svojim obvezama nakon

uspostave registra.

Fleksibilni mehanizmi Kyoto protokola

Nepostojanje jasne strategije vezane uz primjenu fleksibilnih mehanizama. Nemogućnost korištenja fleksibilnih mehanizama Kyoto protokola. Nepostojanje zakonodavnog okvira i procedure za sudjelovanje u mehanizmima. Nedostatak kvalificiranog i obučenog osoblja za administriranje projekata. Nije definiran proces za postavljanje Baseline rješenja na nivou projekata. Nedostatak financijskih sredstava za prikupljanje podataka za postavljanje Baseline

rješenja. Ograničena kvaliteta podataka o izvorima emisija. Nepostojanje metodologije procjene kvalitete i točnosti podataka.

Obveze izvješćivanja

Nepoštivanje rokova pri podnošenju izvješća Sekretarijatu Konvencije. Nepostojanje sustava za redovito praćenje obveza izvješćivanja i planiranja izrade

izvješća.



4.2. DEFINIRANJE I ANALIZA POTREBA

Iz nedostataka postojećeg sustava za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola proizlaze odgovarajuće potrebe za osposobljavanjem sustava.

Analiza nedostataka provedena u prethodnom poglavlju pokazala je da se potrebe za osposobljavanjem sustava u pravilu mogu podijeliti na:

potrebe za izgradnjom i osposobljavanjem institucija, potrebe za organizacijom sustava i definiranjem međusobnih odnosa između uključenih

institucija, potrebe za uspostavljanjem zakonodavnog okvira, potrebe za jačanjem ljudskih kapaciteta, potrebe za osiguranjem financijskih sredstava.

U tablici 4.2-1 prikazano je koje potrebe za osposobljavanjem sustava postoje na pojedinim područjima.

Tablica 4.2-1: Potreba za osposobljavanjem sustava

Potrebe

Područje osposobljavanjaIns. Org. Zak. Ljud. Fin.

1. Nacionalni izvještaj o inventaru stakleničkih plinova

2. Projekcije emisija stakleničkih plinova

3. Politika i mjere

4. Utjecaji i prilagodba

5. Istraživanje i sustavno promatranje

6. Obrazovanje i svjesnost javnosti

7. Prijenos tehnologija

8. Nacionalna strategija i nacionalni akcijski plan

9. Nacionalni sustav za praćenje emisije stakleničkih plinova

10. Nacionalni registar stakleničkih plinova

11. Fleksibilni mehanizmi Kyoto protokola

12. Obveze izvješćivanja

Ins. – institucionalne potrebe

Org. – organizacijske potrebe

Zak. – zakonodavne potrebe

Ljud. – ljudski kapaciteti

Fin. – financijske potrebe

U svrhu učinkovitog zadovoljenja identificiranih potreba za osposobljavanjem sustava nužno je načiniti odgovarajuću raspodjelu odgovornosti uključenih institucija. Raspodjela odgovornosti za



provedbu osposobljavanja sustava po pojedinim područjima osposobljavanja prikazana je u tablici 4.2-2.



Tablica 4.2-2: Odgovorne institucije za provedbu osposobljavanja sustava

Odgovorna institucijaPodručje osposobljavanja MZOPUG AZO MGRP MPŠVG EKONERG DHMZ

Institut "Ivo Pilar",HCZO

1. Nacionalni izvještaj o inventaru stakleničkih plinova

2. Projekcije emisija stakleničkih plinova

3. Politika i mjere

4. Utjecaji i prilagodba

5. Istraživanje i sustavno promatranje

6. Obrazovanje i svjesnost javnosti

7. Prijenos tehnologija

8. Nacionalna strategija i nacionalni akcijski plan

9. Nacionalni sustav za praćenje emisije stakleničkih plinova

10. Nacionalni registar stakleničkih plinova

11. Fleksibilni mehanizmi Kyoto protokola

12. Obveze izvješćivanja

MZOPUG – Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva

AZO – Agencija za zaštitu okoliša

MGRP – Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva

MPŠVG – Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva

DHMZ – Državni hidrometeorološki zavod

HCZO – Hrvatski centar "Znanje za okoliš"


Analiza nacionalnih potreba osposobljavanja sustava za provedbu Konvencije i Protokola EKONERG

Na osnovi prethodne analize potreba za osposobljavanjem sustava te raspodjele odgovornosti uključenih institucija, u nastavku su navedene glavne preporuke za osposobljavanje sustava za provedbu Konvencije i Protokola u Republici Hrvatskoj.

Nacionalni izvještaj o inventaru stakleničkih plinova

Institucije uključene u izradu inventara trebale bi imati jasan mandat i raspodjelu odgovornosti. Također, prema analizi postojećeg stanja, prikupljanje podataka za proračun emisije nije sustavno organizirano već se svodi na neformalne kontakte uključenih institucija i pojedinaca. U tom smislu preporuča se formalno uređenje procesa izrade Nacionalnog izvještaja o inventaru stakleničkih plinova u obliku pravilnika koji bi definirao uloge i raspodjelu odgovornosti uključenih institucija te propisao obvezu i rokove dostave potrebnih podataka za sve relevantne institucije i poduzeća, uz na odgovarajući način riješeno pitanje tajnosti podataka.

U svrhu pravovremene izrade Nacionalnog izvještaja o inventaru potrebno je osigurati kontinuirano i pravovremeno financiranje iz državnog proračuna. Pritom, osim sredstava za sam proces izrade izvještaja treba osigurati i sredstva za povećanje broja ljudi u državnim institucijama koje se bave ovom problematikom, te za njihovu obuku i kontinuirano školovanje.

U svrhu postizanja što bolje kvalitete Nacionalnog izvještaja o inventaru nužno je planirati i organizirati periodičke i redovite stručne preglede i procjene inventara.

Projekcije emisija stakleničkih plinova

Potrebno je osigurati sredstva i resurse za sustavnu i redovitu izradu projekcija emisija stakleničkih plinova na osnovu najnovijih dostupnih podataka. S obzirom na velik broj faktora koji utječu na projekcije, uključiti u proces što veći broj relevantnih institucija koje se bave prikupljanjem podataka, planiranjem i predviđanjem trendova u gospodarstvu, energetici, prometu, poljoprivredi, šumarstvu, zbrinjavanju otpada, demografiji i drugim relevantnim područjima.

Politika i mjere

Da bi se mogla voditi ispravna politika po pitanju klimatskih promjena potrebno je, pored definicije mjera za smanjenje emisije, sustavno provoditi analize i procjene efekata sveukupne politike i pojedinačnih mjera na smanjenje emisija, te u skladu s tim predlagati uvođenje tržišnih i financijskih mehanizama za provedbu mjera. Za izradu analiza i procjena mjera moguće je angažirati razne državne i/ili privatne institucije, ali za definiranje politike, predlaganje i učinkovitu provedbu mjera odgovorna su isključivo nadležna ministarstva.

Utjecaji i prilagodba

Osim u sklopu Prvog nacionalnog izvješća, pitanje utjecaja klimatskih promjena i prilagodbe nije ozbiljno razmatrano. U tom smislu, trebalo bi nastaviti s analizama iz Prvog nacionalnog izvješća tijekom izrade Drugog i sljedećih nacionalnih izvješća u svrhu izrade nacionalne strategije i akcijskog plana prilagodbe klimatskim promjenama.



Istraživanje i sustavno promatranje

Na području istraživanja potrebno je izraditi niz studijskih istraživanja i prikupljanja podataka u svrhu pripreme politike i mjera prilagodbe na području hidrologije, poljoprivrede, šumarstva, biološke raznolikosti, morskih ekosustava i utjecaja na zdravlje ljudi. Isto tako, nužna je nabava adekvatne opreme za istraživanje i prikupljanje podataka te formiranje laboratorija.Na području sustavnog promatranja potrebno je uspostaviti koordinaciju između različitih motriteljskih mreža u Republici Hrvatskoj, na razini države. Nadalje, potrebno je pojačati održavanje i modernizirati mreže koje se odnose na proučavanje klime te osposobiti sustav za motrenje klime sa svrhom sudjelovanje u Globalnom klimatskom motriteljskom sustavu (GCOS).

Obrazovanje i svjesnost javnosti

Prioritet bi trebala biti uspostava zasebnog informacijskog Internet portala o klimatskim promjenama. Portal bi pritom mogao imati dio otvoren za javnost (eng. general public) koji bi sadržavao informacije interesantne širem krugu populacije, te dio koji bi sadržavao stručne informacije i dokumente za eksperte na području klimatskih promjena. Osim toga, pažnju treba posvetiti podizanju razine znanja i svijesti o posljedicama klimatskih promjena kod javnosti općenito, ali i posljedicama provedbe Konvencije i Protokola kod ciljanih skupina kao što su državna administracija na svim razinama i privredni subjekti koji su ujedno i najveći izvori emisija.

Prijenos tehnologija

Procjena potreba za transferom tehnologija na području klimatskih promjena učinjena je u okviru projekta Climate Change Enabling Activities – Phase II. Kao sljedeći korak, nameće se potreba za izradom Akcijskog plana za prijenos tehnologija (eng. Technology Transfer Action Plan) koji bi trebao definirati aktivnosti na području osposobljavanja sustava i razraditi njihovu provedbu. Pritom bi naglasak trebao biti na :

obrazovanju i povećanju informiranosti, povezivanju poduzeća i profesionalnih udruženja s istraživačkim institucijama, omogućavanju privatnim poduzećima i nevladinim udrugama da sudjeluju u procesu

kreiranja politike i mjera, razvoju sustava za prikupljanje podataka i indikatora o održivim tehnologijama, unaprjeđenju informacijskih sustava i njihovom povezivanju s međunarodnim sustavima.

Nacionalna strategija i nacionalni akcijski plan

Hrvatska trenutno nema definiranu nacionalnu strategiju i akcijski plan za provedbu zahtjeva koji proizlaze iz Konvencije i Protokola. Sukladno tome, potrebno je u najkraćem mogućem roku izraditi Nacionalnu strategiju provedbe zahtjeva Konvencije i Protokola s kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim općim i pojedinačnim ciljevima za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola. Takva strategija poslužit će kao osnova za izradu Akcijskog plana za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola kojim bi se definirali instrumenti provedbe, mjere za smanjenje emisije, organizacijska shema obveza/odgovornosti, troškovi provedbe strategije, opcije financiranja i terminski plan za provedbu strategije. Ovi strateški dokumenti od velikog su



značaja za provedbu zahtjeva Konvencije i Protokola i posebno je važno da u njihovoj izradi sudjeluje što više zainteresiranih strana.Nacionalni sustav za praćenje emisije stakleničkih plinova

Kao i u slučaju Nacionalnog izvještaja o inventaru stakleničkih plinova, institucije uključene u Nacionalni sustav za praćenje emisija trebale bi imati jasan mandat i raspodjelu odgovornosti, a prikupljanje podataka za proračun emisije treba biti sustavno, organizirano i zakonski propisano, uz na odgovarajući način riješeno pitanje tajnosti podataka. Uključene institucije trebale bi imati službene ovlasti za prikupljanje potrebnih podataka, a privatni sektor bi trebao imati obvezu dostave podataka. Pritom je potrebno osigurati trajno financiranje uspostave i održavanja Nacionalnog sustava za praćenje emisije stakleničkih plinova iz državnog proračuna, uključujući sredstva za kadrovsko jačanje, naobrazbu kadrova i kupnju potrebne opreme.Nadalje, potrebno je unaprijediti postojeći sustav prikupljanja podataka s ciljem dobivanja pouzdanijih i detaljnijih podataka, kao i metodologiju proračuna emisija, posebno za pojedine plinove (HFC i SF6) i sektore (gospodarenje otpadom, poljoprivreda i šumarstvo). Također, potrebno je do kraja uspostaviti cjelovit sustav osiguranja kvalitete proračuna emisija uključujući i sustav za verifikaciju podataka i pregled proračuna.

Nacionalni registar stakleničkih plinova

Potrebno je napraviti komparativnu analizu prednosti i nedostataka pri uspostavi registra, u smislu kupovine već razvijenog registra od neke druge države ili razvoja vlastitog registra, te definirati preduvjete za uspostavu registra. To uključuje prije svega definiciju institucionalnog i zakonodavnog okvira te procjenu troškova uspostave, upravljanja i održavanja registra.

Zakon o zaštiti zraka za vođenje registra određuje Agenciju. U tom smislu potrebno je kadrovski i financijski ojačati Agenciju, te obrazovati ljude koji će biti uključeni u uspostavu, upravljanje i održavanje registra. Nadalje, potrebno je pravovremeno informirati i educirati buduće korisnike registra o njihovim obvezama.

Fleksibilni mehanizmi Kyoto protokola

Iako Hrvatska još nije u poziciji da može sudjelovati u fleksibilnim mehanizmima Kyoto protokola, potrebno je stvoriti preduvjete da se nakon ratifikacije Protokola fleksibilni mehanizmi iskoriste na najbolji mogući način. Potrebno je stoga provesti analizu mogućnosti primjene fleksibilnih mehanizama s ciljem izvršenja obveza prema Protokolu. Također, potrebno je u tom kontekstu sagledati i EU sustav trgovanja emisijama te moguće prilike i ograničenja koja iz njega proizlaze za Hrvatsku kao buduću članicu EU. Osnovom ove analize potrebno je izraditi nacionalnu strategiju korištenja fleksibilnih mehanizama te definirati institucionalni i zakonodavni okvir za korištenje mehanizama. Nadalje, potrebno je izraditi i sve potrebne naputke vezane uz proceduru za provođenje i odabir projekata, te definiranje Baseline rješenja. Za sve navedeno potrebno je naravno kadrovski ekipirati uključene institucije i obrazovati ljude koji će se baviti provedbom projekata i korištenjem fleksibilnih mehanizama.

Obveze izvješćivanja

U kontekstu obveza izvješćivanja potrebno je uspostaviti sustav za redovito planiranje izrade izvješća, uključujući planiranje troškova i rokove za predaju izvješća.



LITERATURA

Lit 2-1 Odluka o proglašenju zakona o potvrđivanju Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, Narodne novine, Međunarodni ugovori 2/96, Zagreb 1996.

Lit 2-2 Kyoto Protokol, objavljeno na: http://unfccc.int/essential_background/kyoto_protocol/items/1678.php

Lit 2-3 Decision 11/CP.7 - Land Use, Land Use Change and Forestry, FCCC/CP/2001/13/Add.1, objavljeno na: http://unfccc.int/resource/docs/cop7/13a01.pdf#page=54

Lit 2-4 Decision 19/CP.7 - Modalities for the Accounting of Assigned Amounts under Article 7, paragraph 4, of the Kyoto Protocol, FCCC/CP/2001/13/Add.2, objavljeno na: http://unfccc.int/resource/docs/cop7/13a02.pdf#page=55

Lit 2-5 Decision 22/CP.7 - Guidelines for the Preparation of the Information Required under Article 7 of the Kyoto Protocol, FCCC/CP/2001/13/Add.3, objavljeno na: http://unfccc.int/resource/docs/cop7/13a03.pdf#page=14

Lit 2-6 Decision 25/CP.8 - Demonstrable Progress under Article 3, Paragraph 2, of the Kyoto Protocol, FCCC/CP/2002/7/Add.3, objavljeno na: http://unfccc.int/resource/docs/cop8/07a03.pdf#page=54

Lit 2-7 Decision 16/CP.10 - Issues Relating to Registry Systems under Article 7, Paragraph 4, of the Kyoto Protocol, FCCC/CP/2004/10/Add.2, objavljeno na: http://unfccc.int/resource/docs/cop10/10a02.pdf#page=64

Lit 2-8 Decision 3/CP.7 - Capacity Building in Countries with Economies in Transition, FCCC/CP/2001/13/Add.1, objavljeno na: http://unfccc.int/resource/docs/cop7/13a01.pdf#page=15

Lit 2-9 Decision 9/CP.9 - Capacity Building, FCCC/CP/2003/6/Add.1, objavljeno na:http://unfccc.int/resource/docs/cop9/06a01.pdf#page=17

Lit 3-1 Prvo nacionalno izvješće Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC), Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb 2001.

Lit 3-2 Željko Jurić, Jasmina Burek, Davor Vešligaj: Croatian Aspect of Emission Inventory, 13th International Conference on Modeling, Monitoring and Management of Air Pollution, Wessex Institute of Technology Press, 2005.

Lit 3-3 Izvješća u okviru projekta National Capacity Needs Self-Assessment for Global Environmental Management (NCSA), EKONERG, Zagreb 2005.

Lit 3-4 Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 82/94, 128/99


http://unfccc.int/resource/docs/cop9/06a01.pdf#page=17







http://unfccc.int/essential_background/kyoto_protocol/items/1678.php


Lit 3-5 Zakon o zaštiti zraka, Narodne novine 178/2004

Lit 3-6 Zakon o energiji, Narodne novine 177/2004

Lit 3-7 Zakon o otpadu, Narodne novine 178/2004

Lit 3-8 Uredba o graničnim vrijednostima emisije onečišćujućih tvari u zrak iz stacionarnih izvora, Narodne novine 140/97, 105/2002, 108/2002, 100/2004

Lit 3-9 Uredba o tvarima koje onečišćuju ozonski omotač, Narodne novine 7/99, 20/99

Lit 3-10 Pravilnik o uvjetima za postupanje s otpadom, Narodne novine 123/97, 112/2001

Lit 3-11 Pravilnik o procjeni utjecaja na okoliš, Narodne novine 59/2000

Lit 3-12 Nacionalni Program Republike Hrvatske za Pridruživanje Europskoj Uniji (NPPEU) – 2004. godina, Ministarstvo europskih integracija, Zagreb, 2004.

Lit 3-13 Nacionalni Program Republike Hrvatske za Pridruživanje Europskoj Uniji (NPPEU) – 2005. godina, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Zagreb, 2005.

Lit 3-14 Nacionalna strategija zaštite okoliša, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, Zagreb, 2002.

Lit 3-15 Nacionalni plan djelovanja za okoliš, Vlada Republike Hrvatske, Zagreb, 2001.

Lit 3-16 Hrvatska u 21. stoljeću, Strategija energetskog razvitka, Vlada Republike Hrvatske, Zagreb, 2002., objavljeno na: http://www.hrvatska21.hr/energetika.pdf

Lit 4-1 Complying with the Kyoto Protocol Requirements: Capacity Needs in Central and Eastern Europe, Regional Environmental Centre (REC), World Resource Institute, 2001.


http://www.hrvatska21.hr/energetika.pdf

upute za format teksta - klimatske promjeneklima.mzopu.hr/userdocsimages/life 029 hrvatski/zadatak...

Documents