ustrojstvo, razvoj i korištenje laboratorija na rgn fakultetu

USTROJSTVO, RAZVOJ I KORIŠTENJE

LABORATORIJA NA RGN FAKULTETU

Zagreb, veljača 2007.

Elaborat: Ustrojstvo, razvoj i korištenje laboratorija

na RGN fakultetu Naručitelj: Sveučilište u Zagrebu

Rudarsko-geološko-naftni fakultet Pierottijeva 6 10000 Zagreb

Izradio: Doc. dr. sc. Petar Hrženjak, dipl. ing. rud. Suradnici: Prof. dr. sc. Nediljka Gaurina Međimurec Prof. dr. sc. Biljana Kovačević Zelić Prof. dr. sc. Katarina Simon Doc. dr. sc. Frankica Kapor Mr. sc. Marta Mileusnić Datum: 5. veljača 2007.

Dekan: Prof. dr. sc. Goran Durn

SADRŽAJ

1. UVOD 1 2. OPĆENITO O UVJETIMA RADA ISPITNIH I UMJERNIH LABORATORIJA 2 2.1. Uvod 2 2.2. Zakonski i institucijski okviri 3 2.3. Sustavi upravljanja kvalitetom 5 2.4. Opći zahtjevi za osposobljenost ispitnih i umjernih laboratorija 6 2.5. Ispitivanje, mjerenje i mjerna nesigurnost 11 3. STANJE, OPREMLJENOST I KORIŠTENJE POSTOJEĆIH LABORATORIJA 14 3.1. Prikupljanje podataka 14 3.2. Analiza stanja, opremljenosti i korištenja postojećih laboratorija 14 4. PRIJEDLOG USTROJSTVA, RAZVOJA I KORIŠTENJA LABORATORIJA 22 4.1. Uvjeti i mogućnosti za razvoj laboratorija 22 4.2. Organizacija, ustrojstvo i upravljanje 24 4.2.1. Uvodno 24 4.2.2. Modeli organizacije 25 4.2.3. Ustrojstvo i upravljanje 28 4.3. Financiranje 29 4.4. Upravljanje kvalitetom 30 4.5. Provedbeni plan 31 5. ZAKLJUČAK 32 POPIS LITERATURE 33

Ustrojstvo, razvoj i korištenje laboratorija na RGN fakultetu i

1. UVOD

Temeljem odredbe članka 7. stavka 6. Statuta RGN fakulteta, 9. prosinca 2005. donijeto je rješenje o osnivanju Povjerenstva za sustav upravljanja i praćenja kvalitete laboratorija RGN fakulteta. Osnovni zadatak koji je postavljen Povjerenstvu je da utvrdi broj postojećih laboratorija, prostor koji zauzimaju, stanje opremljenosti i korištenja te da na osnovi svih relevantnih podataka izradi prijedlog razvoja, sustava upravljanja i boljeg korištenja raspoloživih resursa postojećih laboratorija. Slijedom postavljenih zadataka Povjerenstvo je na početku izradilo kratki plan rada koji je nakon toga bio prezentiran Fakultetskom vijeću. Zatim je slijedilo utvrđivanje prostora, stanja opremljenosti i korištenja postojećih laboratorija te upoznavanja s općim stanjem, zakonskim odredbama kao i normama koje pokrivaju područje djelatnosti umjernih i ispitnih laboratorija te sustava upravljanja kvalitetom. U svom radu Povjerenstvo je koristilo sve dostupne izvore podataka, počevši od tiskanih sadržaja do sadržaja objavljenih na internetskim stranicama. U postupku prikupljanja podataka o stanju i korištenju postojećih laboratorija Povjerenstvo je imalo zadovoljavajući nivo razumijevanja i suradnje odgovornih osoba gotovo svih laboratorija. S ciljem stjecanja cjelovite slike o položaju, zahtjevima i radu umjernih i ispitnih laboratorija na početku ovog elaborata prikazane su osnove iz područja ustrojstva, akreditacije i upravljanja kvalitetom. Podaci o stanju, opremljenosti i korištenju postojećih laboratorija u minimalnoj su mjeri iznijeti radi općeg uvida u stanje te razumijevanje prijedloga razvoja. Sam prijedlog ustrojstva, razvoja i korištenja pojedinih laboratorija kao i sustava upravljanja kvalitetom donijet je na temelju sveukupnih analiza, ali i osobne vizije izrađivača. Zbog toga prijedlog ne mora, a i ne bi smio biti apsolutan, već bi trebao predstavljati podlogu za raspravu i konačni prijedlog uz sudjelovanje svih sudionika.

Ustrojstvo, razvoj i korištenje laboratorija na RGN fakultetu 1

2. OPĆENITO O UVJETIMA RADA ISPITNIH I UMJERNIH LABORATORIJA

2.1. Uvod

Pristupanje Republike Hrvatske europskim i svjetskim gospodarskim integracijama uzrokom je postupne promjene i približavanja nacionalnog zakonodavstva zakonodavstvu Zajedničkog europskog tržišta, odnosno pravilima svjetskog tržišta, o kojima se sporazumijevaju članice Svjetske trgovinske organizacije WTO (World Trade Organization). Republika Hrvatska osim toga sklapa brojne sporazume o gospodarskoj suradnji i slobodnoj trgovini s drugim zemljama na bilateralnoj osnovi. Kao sastavni dio pregovora o slobodnoj trgovini obuhvaćena je analiza propisa, normi i postupaka kojima se dokazuje da proizvod udovoljava zahtjevima propisa u zemljama potpisnicama sporazuma. Smanjivanje i postupno uklanjanje tehničkih zapreka u trgovini jedan je od važnih elemenata sporazumijevanja medu članicama regionalnih i svjetskih organizacija. U naglom rastu europske i općenito svjetske trgovine važno je uspostaviti i održavati povjerenje u sigurnost i kvalitetu proizvoda i usluga. Iz razloga konkurentnosti dobavljači su primorani primjenjivati suvremene metode za dokazivanje sukladnosti svojih proizvoda i usluga sa zahtjevima za sigurnost, zdravlje i zaštitu okoliša te zahtjevima za kvalitetu koje postavljaju kupci, potrošači i korisnici. Ispitivanje, potvrđivanje i nadzor proizvoda, uvođenje i razvoj sustava kvalitete, potvrđivanje sustava upravljanja kvalitetom i potvrđivanje osoba mjere su koje poduzimaju dobavljači zbog zahtjeva tržišta ili zbog zahtjeva države u području javnih interesa. Gospodarski subjekti zainteresirani su za pouzdanost rada ustanova koje im nude usluge ispitivanja i potvrđivanja. Zato te ustanove trebaju dokaze o svojoj stručnoj i tehničkoj osposobljenosti za obavljanje ispitivanja, umjeravanja, potvrđivanja i nadzora. Stručna osposobljenost organizacija koje sudjeluju u ocjeni sukladnosti proizvoda ima važnu ulogu na europskom i svjetskom tržištu. Za zemlje u tranziciji koje su kandidati za međunarodne gospodarske integracije vrlo je važno da uspostave suvremenu nacionalnu tehničku infrastrukturu za kvalitetu koja će na prikladni način moći dati tehničku potporu proizvodima i uslužnim organizacijama pri izlazu na regionalna i svjetsko tržište. Ta infrastruktura sastoji se od ispitnih laboratorija i laboratorija za umjeravanje, nadzornih ustanova i ustanova koje potvrđuju proizvode, sustave upravljanja (kvalitetom, okolišem i dr.) i osoblje. Krovna institucija koja ocjenjuje i nadzire rad navedenih organizacija u jednoj zemlji je nacionalna služba za akreditaciju. Akreditacija je formalno priznanje da je neka organizacija osposobljena za provedbu određenih poslova, npr. ispitivanje, potvrđivanje, nadzor. Akreditacija je dakle, sredstvo za postizanje povjerenja u rad tih organizacija, u njihove izvještaje o ispitivanju i potvrde o sukladnosti. Akreditacija se temelji na ocjeni stručne i tehničke osposobljenosti organizacija za ocjenu sukladnosti prema europskim i svjetski prihvaćenim kriterijima. Ti su kriteriji sadržani u europskim normama (EN) koje je izradila Europska normirna organizacija (CEN) te uputama i međunarodnim normama (ISO) koje je izradila Međunarodna organizacija za normizaciju (International Organization for Standardization). Nacionalna služba za akreditaciju jedne zemlje povezuje se s nacionalnim tijelima za akreditaciju drugih zemalja u širim regionalnim ili svjetskim razmjerima kako bi osigurala prihvaćanje svoga rada u


drugim zemljama. Izgradnja i održavanje povjerenja između nacionalno priznatih sustava akreditacije, prihvaćanje jednakih načela rada i usklađivanje primjene normi u sustavu akreditacije pridonosi sveopćem prihvaćanju izvještaja o ispitivanju i potvrda o sukladnosti između potpisnica višestranih sporazuma (MLA - Multilateral Agreement) na europskoj i svjetskoj razni. Na taj način akreditacijska tijela daju svoj doprinos smanjivanju tehničkih zapreka u međunarodnoj trgovini. Prema tome nacionalna služba za akreditaciju jedna je od temeljnih sastavnica tehničke infrastrukture za kvalitetu svake razvijene zemlje. Nacionalno akreditacijsko tijelo provodi nacionalni sustav akreditacije u skladu sa svjetski priznatim kriterijima na načelu dragovoljnosti. Svaka tvrtka, ustanova, laboratorij ili druga organizacija koja se bavi poslovima ocjenjivanja sukladnosti ulazi dragovoljno u postupak akreditacije u skladu sa svojom poslovnom politikom i na temelju procjene svoga položaja na tržištu, odnosa prema korisnicima svojih usluga i prema suparnicima u području svoga djelovanja. Akreditacija je najlakše i najbrže sredstvo dokazivanja stručne i tehničke osposobljenosti za rad u određenom području, pa se jednako primjenjuje u ugovornim odnosima (dragovoljno područje) i u zakonom uređenom području javnih interesa (obvezatno područje). Nacionalna služba za akreditaciju zajedno s organizacijama kojima je dala akreditaciju za umjeravanje, ispitivanje, potvrđivanje i nadzor povezana je s europskom i svjetskom mrežom organizacija koje uzajamno prihvaćaju rezultate rada prema dogovorenim kriterijima.

2.2. Zakonski i institucijski okviri

U Hrvatskoj je dana 18. srpnja 1996. godine stupio na snagu Zakon o normizaciji. Jedan od temeljnih ciljeva koji je izričito naveden u zakonu je uređivanje sustava ocjenjivanja sukladnosti s ciljem razvoja hrvatskog tržišta i otklanjanja zapreka u prometu proizvoda i usluga s inozemstvom te uključivanje u međunarodne gospodarske tijekove. Kao nositelj poslova nacionalne službe ovlašćivanja određen je Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo. Prema obvezama koje proizlaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice (SSP, studeni 2001.) u rujnu 2003. godine usvojeni su novi zakoni u području tehničkog zakonodavstva: Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnost (NN 158/03.) Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (NN 158/03.) Zakon o normizaciji (NN 163/03.) Zakon o akreditaciji (NN 158/03.) Zakon o mjeriteljstvu (NN 163/03.) Na osnovu usvojenih zakona uspostavlja se nacionalna tehnička infrastruktura te se Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo dijeli na Državni zavod za mjeriteljstvo koji ostaje tijelo državne uprave i na tri neovisne i neprofitne javne ustanove (Hrvatski zavod za norme, Hrvatska akreditacijska agencija, Hrvatski mjeriteljski institut). Ovom podjelom se djelatnosti u području normizacije, akreditacije i mjeriteljstva, uspostavljenje i razvijene u DZNM-u, nastavljaju obavljati u novim neovisnim i neprofitnim javnim ustanovama.


Državni zavod za mjeriteljstvo (DZM) je tijelo državne uprave osnovano s ciljem obavljanja upravnih i drugih poslova koji se odnose na mjeriteljstvo, ispitivanje i nadzor predmeta od plemenitih kovina, uspostavljanje i objedinjavanje sustava mjeriteljstva, uspostavljanje i održavanje državnih etalona fizikalnih veličina i osiguranje njihove sljedivosti te uspostavljanje, opsluživanje i nadzor u djelatnostima mjeriteljstva. Mjeriteljska je djelatnost u Republici Hrvatskoj regulirana Zakonom o mjeriteljstvu (NN 163/2003.). Za provedbu Zakona o mjeriteljstvu i za nadzor nad njegovom provedbom mjerodavan je Državni zavod za mjeriteljstvo (DZM). Temeljna mjeriteljska djelatnost je osiguranje mjeriteljske sljedivosti kao preduvjet usporedivosti rezultata mjerenja. Zadaci zakonskog mjeriteljstva se ostvaruju umjeravanjem etalona i ispitivanjem ispravnosti mjerila. Ispitivanje ispravnosti mjerila sastoji se od ispitivanja tipa mjerila, ispitivanja i ovjeravanja mjerila te ispitivanja sukladnosti mjerila s određenim mjeriteljskim zahtjevima ili deklaracijama. Hrvatski zavod za norme (HZN) je neovisna i neprofitna javna ustanova osnovana kao nacionalno normirno tijelo Republike Hrvatske radi ostvarivanja ciljeva normizacije: · - povećanja razine sigurnosti proizvoda i procesa, · - čuvanja zdravlja i života ljudi te zaštite okoliša, · - promicanja kvalitete proizvoda, procesa i usluga, · - osiguranja svrsishodne uporabe rada, materijala i energije, · - poboljšanja proizvodne učinkovitosti, · - ograničenja raznolikosti, osiguranja spojivosti i zamjenjivosti te · - otklanjanja tehničkih zapreka u međunarodnoj trgovini. U sklopu HZN-a postoji još i Informativna središnjica koja provodi obveze iz Sporazuma o tehničkim zaprekama trgovini (TBT) i Sporazuma o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera (SPS) pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Ono obavješćuje Tajništvo WTO-a (provodi notifikacije) o hrvatskim tehničkim propisima i normama te sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. U Informativnoj središnjici svi zainteresirani iz svih zemalja članica Svjetske trgovinske organizacije mogu dobiti na upit sve podatke i dokumentaciju vezanu uz ovu problematiku. Hrvatska akreditacijska agencija (HAA) je neovisna i neprofitna javna ustanova koja obavlja poslove nacionalne službe za akreditaciju u Republici Hrvatskoj. Djelatnost HAA je: · - akreditiranje ispitnih i umjernih laboratorija (HRN EN ISO/IEC 17025), · - akreditiranje certifikacijskih organizacija za proizvode (HRN EN 45011), · - akreditiranje certifikacijskih organizacija za sustave upravljanja kvalitetom (HRN EN 45012 ), · - akreditiranje certifikacijskih organizacija za sustave upravljanja okolišem (ISO Uputa 66), · - akreditiranje certifikacijskih organizacija za osobe (HRN EN ISO/IEC 17024), · - akreditiranje inspekcijskih/nadzornih organizacija (HRN EN 45004 / HRN EN ISO/IEC 17020), · - ocjenjivanje i potvrđivanje osposobljenosti tijela za ocjenu sukladnosti u skladu s tehničkim propisima, · - nadzor nad akreditiranim organizacijama, · - uspostava i vođenje registra akreditiranih organizacija i tijela za ocjenu sukladnosti, · - tehnička potpora tijelima državne uprave za provedbu politike akreditacije u području ocjene sukladnosti,


· - zaključivanje sporazuma o priznavanju jednakosti postupaka akreditacije (MLA), · - promicanje akreditacije i izobrazba u području akreditacije. Hrvatski mjeriteljski institut (HMI) je specijalizirana javna ustanova koja će provoditi poslove nacionalnog mjeriteljskog instituta s ciljem provođenja stručnih poslova uspostavljanja i održavanja državnih etalona fizikalnih veličina i osiguranja njihove sljedivosti. HMI je u osnivanju, te do osnivanja njegove poslove obavlja DZM. Osnovni zadaci HMI-a bi trebali biti: · - uspostava materijalne osnove nacionalnog sustava mjernih jedinica, · - ostvarivanje, razvoj i održavanje državnih etalona, · - održavanje sljedivosti državnih etalona prema međunarodnim etalonima, · - održavanje sljedivosti referencijskih etalona, · - umjeravanje etalona za potrebe zakonskog mjeriteljstva, · - ispitivanje tipa mjerila, · - ekspertna mjerenja, · - potvrđivanje referencijskih tvari, · - organizacija i provedba usporednih mjerenja, · - ispitivanje pakovina i boca kao mjernih spremnika, · - stručna izobrazba u području mjeriteljstva, · - predstavljanje Republike Hrvatske u europskim i međunarodnim organizacijama za mjeriteljstvo te sudjelovanje u njihovom radu.

2.3. Sustavi upravljanja kvalitetom

Kao prvo može se postaviti pitanje što to zapravo sustavi upravljanja kvalitetom predstavljaju? Prema definicijama HRN EN ISO 9000 sustav upravljanja kvalitetom predstavlja sustav neke organizacije koji služi za usmjeravanje organizacije i upravljanje organizacijom s obzirom na kvalitetu. Sam pojam i definicija sustava predstavlja skup međusobno povezanih ili međusobno ovisnih elemenata. Definicija upravljanja odnosi se na usklađene radnje za usmjeravanje organizacije i upravljanje njome, a kvalitete na stupanj u kojemu skup svojstvenih značajki zadovoljava zahtjeve. Sustavni pristup upravljanja kvalitetom potiče organizacije da analiziraju zahtjeve kupaca, da utvrđuju procese koji doprinose stvaranju prihvatljivih proizvoda te da upravljaju tim procesima. Sustav upravljanja kvalitetom pruža okvir za neprekidno poboljšavanje koji omogućuje povećanje vjerojatnosti zadovoljavanja kupaca i drugih zainteresiranih strana. Taj pristup stvara povjerenje unutar organizacije i kod njezinih kupaca da je ona sposobna osigurati proizvode koji dosljedno zadovoljavaju zahtjeve. Pristup razvoju i primjeni sustava upravljanja kvalitetom sastoji se od nekoliko koraka: a) utvrđivanje potreba i očekivanja kupaca i drugih zainteresiranih strana b) uspostavljanje politike kvalitete i ciljeva kvalitete organizacije c) utvrđivanje procesa i odgovornosti potrebnih za ostvarivanje ciljeva kvalitete d) utvrđivanje i osiguravanje resursa potrebnih za ostvarivanje ciljeva kvalitete e) uspostavljanje metoda za mjerenje učinkovitosti i djelotvornosti svakog procesa f) primjenu tih metoda za utvrđivanje učinkovitosti i djelotvornosti svakog procesa g) utvrđivanje načina sprečavanja nesukladnosti i uklanjanje njihovih uzroka h) uspostava i primjena procesa neprekidnog poboljšavanja sustava upravljanja kvalitetom.


Prihvaćanje sustava upravljanja kvalitetom treba biti strateška odluka organizacije. Na uspostavu i primjenu sustava upravljanja kvalitetom organizacije utječu razne potrebe, konkretni ciljevi, ponuđeni proizvodi, uspostavljeni procesi te veličina i ustrojstvo organizacije. Organizacija koja želi uspostaviti sustav upravljanja kvalitetom prema HRN EN ISO 9001 mora uspostaviti, dokumentirati, primijeniti i održavati sustav upravljanja kvalitetom i neprekidno poboljšavati njegovu učinkovitost u skladu sa zahtjevima ove norme. Ona mora: utvrditi procese koji su potrebni za sustav upravljanja kvalitetom i njihovu primjenu u organizaciji, odrediti slijed i međusobno djelovanje tih procesa, odrediti kriterije i metode potrebne da se osigura učinkovito odvijanje i upravljanje tim procesima, osigurati dostupnost potrebnih resursa i informacija nužnih za potporu pri provođenju i nadziranju tih procesa, nadzirati, mjeriti i analizirati te procese i provoditi postupke nužne za ostvarivanje planiranih rezultata i neprekidno poboljšavanje tih procesa. Procesni pristup, koji predstavlja osnovu norme HRN EN ISO 9001, osigurava trajno upravljanje vezama između pojedinačnih procesa unutar sustava procesa te njihovom kombinacijom i međusobnim djelovanjem. Utvrđeno je osam načela upravljanja kvalitetom koje uprava može upotrebljavati kako bi vodila organizaciju prema poboljšavanju radnih sposobnosti. To su: usmjerenost na kupca, vodstvo, uključivanje ljudi, procesni pristup, sustavni pristup upravljanju, neprekidno poboljšavanje, činjenični pristup odlučivanju i uzajamno korisni odnosi s dobavljačima. Ova načela zapravo predstavljaju temelj niza normi sustava upravljanja kvalitetom. Organizacija koja prihvati navedene pristupe stvara povjerenje u sposobnost svojih procesa i kvalitetu svojih proizvoda te osigurava temelj za neprekidno poboljšavanje.

2.4. Opći zahtjevi za osposobljenost ispitnih i umjernih laboratorija

Norma HRN EN ISO/IEC 17025 sadrži sve zahtjeve koje moraju zadovoljiti ispitni i umjerni laboratoriji ukoliko žele dokazati da provode sustav upravljanja, da su tehnički osposobljeni te da mogu davati tehnički valjane rezultate. Prvo izdanje (1999) ove međunarodne norme izrađeno je kao rezultat velikog iskustva u primjeni ISO/IEC Uputa 25 i norme EN 45001, koje je ono zamijenilo. To izdanje upućivalo je na norme ISO 9001:1994 i ISO 9002:1994. Ove dvije norme su zamijenjene normom ISO 9001:2000 zbog čega je bilo potrebno usklađivanje norme ISO/IEC 17025. U ovom drugom izdanju nadopunjene su ili dodane točke samo kad se to smatralo potrebnim s obzirom na normu ISO 9001:2000. Prilikom izrade ove norme vodila se briga o tome da se uključe svi oni zahtjevi iz norme ISO 9001 koji se odnose na područje usluga ispitivanja i umjeravanja koje je obuhvaćeno sustavom upravljanja laboratorija. To znači da će ispitni i umjerni laboratoriji koji djeluju u skladu s ovom međunarodnom normom također djelovati u skladu s normom ISO 9001. Međutim sukladnost sustava upravljanja kvalitetom unutar kojega laboratorij radi prema zahtjevima norme ISO 9001 samo po sebi ne dokazuje osposobljenost laboratorija da daje tehnički valjane podatke i rezultate tj. da je usklađena s ovom međunarodnom normom. Niti dokazana usklađenost s ovom međunarodnom normom ne podrazumijeva sukladnost sustava upravljanja kvalitetom unutar kojega laboratorij radi, sa svim zahtjevima norme ISO 9001.


Norma se sastoji od 5 poglavlja koja su podijeljena u 22 potpoglavlja. Poglavlja čine: (1) Područje primjene, (2) Upućivanje na druge normativne dokumente, (3) Nazivi i definicije, (4) Zahtjevi koji se odnose na upravljanje i (5) Tehnički zahtjevi. U nastavku će se dati pregled važnijih poglavlja i potpoglavlja te zahtjeva koji se nalaze u njima. (1) Područje primjene Ova međunarodna norma primjenjuje se za ocjenjivanje osposobljenosti laboratorija za provođenje ispitivanja i/ili umjeravanja, uključujući uzorkovanje. Obuhvaća ispitivanja i umjeravanja koja se provode uporabom normiranih metoda, nenormiranih metoda i metoda koje je razvio laboratorij. Primjenjiva je na sve organizacije i laboratorije koji provode ispitivanja i/ili umjeravanja, bez obzira na broj osoblja ili opseg područja ispitivanja i/ili umjeravanja. (4) Zahtjevi koji se odnose na upravljanje i organizaciju (4.1) Organizacija Laboratorij ili organizacija čiji je on dio mora biti tijelo koje se može zakonski pozvati na odgovornost. Kao takav, laboratorij je odgovoran za provedbu svojih djelatnosti te mora imati definirana načela i postupke o sprječavanju djelatnosti koje bi mogle ugroziti povjerenje u stručnost, nepristranost, poštenje pri radu ili prosudbi. (4.2) Sustav upravljanja Laboratorij mora uspostaviti, provoditi i održavati sustav upravljanja. On mora dokumentirati svoje politike, sustave, programe, postupke i upute onoliko opsežno koliko je potrebno radi osiguranja kvalitete rezultata. Dokumentirana politika i ciljevi sustava koji se odnose na kvalitetu te izjave o politici kvalitete naziva se priručnik za kvalitetu (quality manual), te je on kao takav temeljni dokument laboratorija. (4.3) Upravljanje dokumentima Laboratorij mora uspostaviti i održavati postupke upravljanja svim dokumentima koji su sastavni dio njegova sustava upravljanja (koji nastaju u laboratoriju ili su iz vanjskih izvora), kao što su propisi, norme, drugi normativni dokumenti, metode ispitivanja i/ili umjeravanja te crteži, računalni programi, specifikacije, upute i priručnici. Svi izdani dokumenti moraju biti pregledani i odobreni od za to ovlaštene osobe te mora postojati popis aktualnih izdanja dokumenata. (4.4) Ocjena zahtjeva, ponuda i ugovora Laboratorij treba ustanoviti temeljna načela i postupke za ocjenu svakog zahtjeva, ponude i ugovora. (4.5) Podugovaranje ispitivanja i umjeravanja Kad laboratorij podugovara posao taj se posao mora ustupiti osposobljenom podugovaratelju. Osposobljen je npr. onaj podugovaratelj koji u dotičnome poslu djeluje u skladu s ovom međunarodnom normom. Laboratorij mora jamčiti za posao koji je dao podugovaratelju.


(4.6) Nabava usluga i potrepština Laboratorij mora imati razrađenu politiku i postupke o odabiru i nabavi usluga i roba koji mogu utjecati na kvalitetu ispitivanja/umjeravanja. (4.7) Usluga kupcu Laboratorij mora imati postupke suradnje s naručiteljem tj. mora biti voljan surađivati s kupcima ili njihovim predstavnicima pri objašnjavanju kupčevih zahtjeva i omogućiti im praćenje rada laboratorija koji se odnosi na posao koji se izvodi, pod uvjetom da laboratorij osigura povjerljivost spram drugih kupaca. Nadalje, laboratorij mora nastojati pribaviti povratne obavijesti u svrhu poboljšanja sustava upravljanja i usluga kupcu. (4.8) Pritužbe Laboratorij mora imati politiku i postupak za rješavanje pritužbi koje prima od kupaca ili drugih strana te voditi zapise o popravnim radnjama koje je poduzeo. (4.9) Upravljanje nesukladnim radom na ispitivanju i/ili umjeravanju Laboratorij mora imati politiku i postupke koji se primjenjuju kada se pojavi bilo koji obliku nesukladnog rada (rad ili rezultati rada koji nisu u skladu s propisanim postupcima ili zahtjevima dogovorenim s kupcem). (4.10) Poboljšavanje Laboratorij mora neprestano poboljšavati djelotvornost svoga sustava upravljanja uporabom politike kvalitete, ciljeva kvalitete, rezultata unutrašnjeg ocjenjivanja, analize podataka, popravnim i preventivnim radnjama i ocjenjivanjem sustava. (4.11) Popravne radnje Laboratorij mora utvrditi politiku i postupak te mora dodijeliti odgovarajuća ovlaštenja za provedbu popravnih radnja kad se utvrde nesukladnosti ili odstupanja od politike i postupaka u sustavu upravljanja ili od tehničkih postupaka. (4.12) Preventivne radnje Laboratorij mora utvrditi potrebna poboljšanja i moguće izvore nesukladnosti, bilo tehničke naravi ili koji se tiču sustava upravljanja. Kad su utvrđene mogućnosti za poboljšavanje ili ako su potrebne preventivne radnje, laboratorij mora osmisliti, primijeniti i nadzirati planove djelovanja kako bi se smanjila vjerojatnost pojave takvih nesukladnosti i iskoristile mogućnosti za poboljšanje. (4.13) Upravljanje zapisima Laboratorij mora uspostaviti i održavati postupke za utvrđivanje, prikupljanje, indeksiranje, pristup, punjenje, pohranjivanje, održavanje i raspolaganje zapisima o kvaliteti i tehničkim zapisima. Zapisi o kvaliteti moraju obuhvaćati izvještaje unutrašnjih neovisnih ocjena i upravine ocjene sustava te zapise o popravnim i preventivnim radnjama. Tehnički su zapisi skupljeni podaci i obavijesti koji nastaju pri provedbi ispitivanja i/ili umjeravanja i koji pokazuju postižu li se utvrđeni parametri kvalitete ili procesa.


(4.14) Unutrašnje neovisne ocjene Laboratorij mora povremeno i u skladu s unaprijed utvrđenim planom i postupkom provoditi unutrašnje neovisne ocjene svojega rada kako bi provjerio je li taj rad trajno u skladu sa zahtjevima sustava upravljanja i s ovom međunarodnom normom. (4.15) Upravine ocjene sustava U skladu s unaprijed utvrđenim planom i postupkom uprava laboratorija mora periodički provoditi ocjenu sustava upravljanja laboratorija i ispitivanja i/ili umjeravanja kako bi se osigurala trajna prikladnost i djelotvornost te uvele potrebne promjene ili poboljšanja. (5) Tehnički zahtjevi (5.1) Općenito Mnogi čimbenici određuju ispravnost i pouzdanost ispitivanja i/ili umjeravanja koja provodi laboratorij. Oni obuhvaćaju doprinose: - ljudskih čimbenika, - uvjeta smještaja i okoliša, - metoda ispitivanja i umjeravanja i metode utvrđivanja prihvatljivosti/validacije, - opreme, - mjerne sljedivosti, - uzorkovanja, - rukovanja predmetima za ispitivanje i umjeravanje. Stupanj u kojemu ti čimbenici pridonose ukupnoj mjernoj nesigurnosti znatno se razlikuje od jedne do druge vrste ispitivanja i umjeravanja. Laboratorij mora te čimbenike uzimati u obzir pri razvoju metoda ispitivanja i umjeravanja i razvoju postupaka, pri izobrazbi i osposobljavanju osoblja te pri odabiru opreme koju upotrebljava za ispitivanje i umjeravanje. (5.2) Osoblje Mora biti kvalificirano (prikladna školska sprema, dodatna izobrazba, dokazana sposobnost). Laboratorij mora imati politiku i postupke za utvrđivanje potreba školovanja i provedbu školovanja osoblja. Uprava laboratorija mora ovlastiti određeno osoblje za provedbu posebnih vrsta uzorkovanja, ispitivanja i/ili umjeravanja, za izdavanje ispitnih izvještaja i potvrda o umjeravanju, za davanje mišljenja i tumačenja i za rad s posebnim vrstama opreme. (5.3) Uvjeti smještaja i okoliša Laboratorij mora nadzirati, regulirati i zabilježiti okolišne uvjete tamo gdje oni utječu na rezultat. Laboratorijski prostori i oprema koji služe za ispitivanje i/ili umjeravanje (uključujući ali ne ograničavajući se na energetske izvore, rasvjetu i okolišne uvjete) moraju biti takvi da omogućavaju ispravnu provedbu ispitivanja i/ili umjeravanja. Pristup laboratorijskim prostorijama mora biti kontroliran.


(5.4) Metode ispitivanja i umjeravanja i metoda validacije Laboratorij mora upotrebljavati odgovarajuće metode i postupke za sva ispitivanja i/ili umjeravanja u području svojega djelovanja. To uključuje uzorkovanje, rukovanje, prijevoz, skladištenje i pripremu predmeta koji se ispituju i/ili umjeravaju i po potrebi procjenu mjerne nesigurnosti te statističke metode za analizu ispitnih i/ili umjernih podataka. Ukoliko laboratorij rabi nenormirane metode i postupke, oni moraju biti validirani prije upotrebe. Svako odstupanje od metode ili postupka mora biti dokumentirano, tehnički opravdano, odobreno i prihvaćeno od naručitelja. Validacija (vrednovanje) metode je potvrđivanje ispitivanjem i dobivanje objektivnog dokaza o ispunjenju osobitih zahtjeva za predviđenu posebnu uporabu. Laboratorij mora provjeravati valjanost nenormiranih metoda. (5.5) Oprema Laboratorij mora biti opremljen svom opremom za uzorkovanje, mjerenje i ispitivanje koja je potrebna za ispravnu provedbu ispitivanja i/ili umjeravanja (uključujući uzorkovanje, pripremu predmeta za ispitivanje i/ili umjeravanje, obradbu i analizu podataka o ispitivanju i/ili umjeravanju). U onim slučajevima gdje laboratorij treba upotrebljavati opremu kojom on trajno ne upravlja, moraju biti zadovoljeni zahtjevi ove međunarodne norme. Programska podrška također spada pod opremu. Za svaki element opreme mora se voditi zapis (oznaka, naziv proizvođača, tip, upute, izvješća o umjeravanju, datum idućeg umjeravanja, plan održavanja, popravak, …). Oprema mora biti zaštićena od neovlaštenog rada. (5.6) Mjerna sljedivost Laboratorij mora imati utvrđen program i postupak umjeravanja opreme kako bi osigurao da umjeravanja i mjerenja koja provodi budu sljediva prema SI jedinicama. Ukoliko su potrebna umjeravanja koja se na mogu strogo provesti u SI jedinicama, navedena umjeravanjem se mora osigurati povjerenje u mjerenja uspostavljanjem sljedivosti prema odgovarajućim etalonima (uporaba referencijskih tvari ili jasno opisanih metoda i/ili norma nastalih konsenzusom i dogovorom zainteresiranih strana). (5.7) Uzorkovanje Uzorkovanje je utvrđeni postupak uzimanja jednog dijela neke cjeline koji zatim predstavlja reprezentativni uzorak za ispitivanje/umjeravanje te cjeline. Laboratorij mora imati plan uzorkovanja i postupke za uzorkovanje kad provodi uzorkovanje tvari, materijala ili proizvoda koji se zatim ispituju ili umjeravaju. Plan uzorkovanja i postupak uzorkovanja moraju biti dostupni na mjestu gdje se uzorkovanje provodi. (5.8) Rukovanje predmetima koji se ispituju i umjeravaju Laboratorij mora imati postupke za prijevoz, prijam, rukovanje, zaštitu, skladištenje, čuvanje, i/ili raspolaganje predmetima koji se ispituju i/ili umjeravaju, uključujući sve odredbe nužne za zaštitu cjelovitosti predmeta koje ispituju ili umjeravaju i zaštitu interesa laboratorija ili kupca. (5.9) Osiguravanje kvalitete rezultata ispitivanja i umjeravanja Laboratorij mora imati postupke praćenja valjanosti svojih rezultata (redovita uporaba potvrđenih referencijskih tvari, sekundarnih referencijskih tvari te sudjelovanjem u programima


međulaboratorijskih usporedaba ili ispitivanja osposobljenosti. Praćenje mora biti planirano i ocijenjeno. (5.10) Prikazivanje rezultata Izvještaji svakog ispitivanja, umjeravanja ili niza ispitivanja i umjeravanja koja provodi laboratorij moraju se kazivati točno, jasno, nedvosmisleno i objektivno te u skladu sa svim posebnim uputama u metodama ispitivanja ili umjeravanja. Izmjene u nekome ispitnom izvještaju ili potvrdi o umjeravanju nakon njihova izdavanja mogu se provoditi samo u obliku dodatnoga dokumenta, te takve izmjene moraju zadovoljavati zahtjeve ove međunarodne norme. Ukoliko je potrebno izdati potpuno novi ispitni izvještaj ili potvrdu o umjeravanju, ona se mora jednoznačno označiti te mora sadržavati oznaku izvornika koji zamjenjuje. Na temelju ukratko izloženih osnovnih zahtjeva norme može se konstatirati kako su formulacije zahtjeva prilično općenito definirane. To u prvom redu znači da svaki laboratorij mora sam definirati i precizirati mnoge detalje na temelju karaktera metoda i postupaka ispitivanja, opreme i veličine laboratorija. Organizacijski ustroj laboratorija mora biti potpuno definiran počevši od prava, nadležnosti i odgovornosti voditelja laboratorija, članova uprave laboratorija, predstavnika sustava upravljanja kvalitetom, ispitivača pa sve do laboranata i pomoćnog osoblja. Nadalje, laboratorij mora imati potpunu neovisnost unutar matične organizacije u području svoje djelatnosti kako bi mogao provoditi politiku kvalitete. Ono što je naročito značajno za znanstvene i istraživačke organizacije je to da laboratoriji koji zadovoljavaju zahtjeve ove norme, osim osposobljenosti da mogu davati tehnički valjane rezultate ispitivanja, osposobljeni su i da rade na istraživanju i razvoju novih metoda i postupaka ispitivanja. Postupak utvrđivanja osposobljenosti nekog laboratorija da radi u skladu s normom HRN EN ISO/IEC 17025 zove se akreditacija. Akreditacija ima četiri faze: podnošenje zahtjeva, ocjenjivanje, ovlašćivanje i nadzor. Laboratoriji koji provode ispitivanja iz područja koji je zakonom reguliran moraju biti akreditirani. U slučaju ispitivanja iz područja koji nije zakonom reguliran akreditacija nije nužna nego su bitni zahtjevi i povjerenje kupaca. U tom slučaju odluka o akreditaciji je isključivo na upravi organizacije, njenih strateških planova i ciljeva te položaja na tržištu. Ukoliko laboratorij nije akreditiran, a provodi ispitivanja bilo istraživačka ili ona iz usluge kupcima, onda bi on trebao ispunjavati, ako ne baš sve zahtjeve koji se odnose na upravljanje i organizaciju, onda svakako sve tehničke zahtjeve. Tehnički zahtjevi postavljeni su isključivo radi osiguranja kvalitete samih rezultata mjerenja i ispitivanja.

2.5. Ispitivanje, mjerenje i mjerna nesigurnost

Ispitivanje je tehnička radnja koja se sastoji u određivanju jednog ili više svojstava određenog materijala, proizvoda, procesa ili usluge u skladu s točno određenim postupkom. Ispitivanja uglavnom provode ispitni laboratoriji. U većini slučajeva pri ispitivanju potrebna su određena mjerenja fizikalnih veličina. Mjeriti znači usporediti neku fizikalnu veličinu sa jediničnom mjerom te fizikalne veličine. Da bi ispitivanja bila valjana, osim strogog pridržavanja propisanog postupka ispitivanja, potrebno je osigurati visoku kvalitetu rezultata mjerenja. Kvaliteta rezultata mjerenja uglavnom ovisi o mjernoj tehnici, odnosno o ispravnosti mjerila te njegove sukladnosti sa specifikacijama proizvođača.


Dokazivanje ove ispravnosti i sukladnosti provodi se postupkom uspoređivanja s boljim mjerilom koje se zove umjeravanje. Postupak umjeravanja mora provoditi nepristrano tijelo koje izdaje dokument koji se zove umjernica. Tako prema definicijama norme HRN EN ISO/IEC 17025 osim ispitnih postoje i umjerni laboratoriji koji provode postupke umjeravanja različitih mjerila i mjernih instrumenata. Ispitni laboratoriji imaju jednu referencu koja se uspoređuje umjeravanjem s referencom umjernih laboratorija, za razliku od njih, umjerni moraju imati barem dvije reference sličnih točnosti tako da ih mogu uspoređivati, ako se pokaže potreba, češće od perioda umjeravanja. Mjerila s kojima se umjeravaju druga mjerila moraju biti znatno bolja i također umjerena od boljih. Kod svih se mjerila mora osigurati sljedivost. Sljedivost je dakle piramida usporedbi mjerila gdje se na vrhu nalazi mjerilo vrhunske točnosti, a prema dnu piramide se nalaze mjerila lošije točnosti. Vrhunskih mjerila je brojčano mali broj, a mjerila lošije točnosti tim veći što je razina točnosti niža. Između dviju susjednih razina odnos točnosti mjerila treba biti u rasponu od 1:4 do 1:10. Odnos 1:4 je češći na višim razinama, a odnos 1:10 na nižim. Na vrhu lanca sljedivosti se obično nalazi državni etalon i radni etaloni kojima se umjeravaju mjerila niže razine. Državni etalon se pažljivo čuva i koristi samo za provjeru radnih etalona i eventualna međulaboratorijska ispitivanja (npr. usporedba državnih etalona iz nekoliko država). Uobičajeni period umjeravanja iznosi godinu dana (rjeđe dvije godine). Određivanje perioda umjeravanja ovisi o iskustvu mjeritelja i obično je kompromis između prečestih ili prerijetkih umjeravanja. Naime između perioda umjeravanja mjerilo se može pokvariti. Kada se to utvrdi prilikom umjeravanja sva mjerenja do prethodnog umjeravanja postaju sumnjiva. Laboratorij u tom slučaju mora obavijestiti sve pravne osobe (korisnike) za koje je provodio mjerenja i zatim postupati prema propisanim postupcima priručnika kakvoće (ako je moguće ponoviti mjerenja ispravnom opremom i izdati nove izvještaje korisnicima). Laboratorij je odgovoran za sve posljedice takvih mjerenja i za svaku štetu koja je nastala kod korisnika upotrebom loših mjernih rezultata). Prečesto umjeravanje znači povećani trošak laboratorija. Razumni kompromis je prvo pratiti upute proizvođača mjerila o periodu umjeravanja, koji se s vremenom može povećavati ako se mjerilo pokaže dovoljno dobro ili smanjivati ako se mjerilo pokaže manje kvalitetnim. Znanost koja se bavi metodama mjerenja fizikalnih veličina, uspostavom i održavanjem etalona fizikalnih veličina, razvojem i izradom mjernih instrumenata, uređaja i mjernog pribora, te analizom mjerenih rezultata. zove se metrologija. Zakonom o mjeriteljstvu (NN163/03) uređen je jedinstveni mjeriteljski sustav koji obuhvaća temeljno, zakonsko i tehničko mjeriteljstvo. Temeljno mjeriteljstvo se bavi znanstvenoistraživačkim radom, koji uključuje mjerenja najveće točnosti i preciznosti u mjeriteljskim laboratorijima. Zakonsko mjeriteljstvo osigurava mjerno jedinstvo u zemlji, razvoj mjeriteljstva u skladu s tehnološkom razvitkom zemlje, porast kakvoće roba i usluga, zaštitu potrošača u kupovini roba i usluga, zaštitu okoliša i povećanje opće sigurnosti. Tehničko se mjeriteljstvo bavi mjerenjima tijekom proizvodnih procesa. Mjerni rezultati mogu se iskazivati u tri razine: visoka razina, srednja razina i niska razina. Visoka razina se primjenjuje u znanstvenim radovima, dokumentima vrhunskog mjeriteljstva i sl. Mjerni rezultati pri tome trebaju sadržavati sve važne podatke koji omogućavaju uporabu, provjeru i ponovnog postizanja navedenih rezultata i njihove mjerne nesigurnosti. Srednja razina se primjenjuje


u stručnim radovima, izvješćima industrijskih laboratorija i sl. Niska razina primjenjuje se pri svakodnevnom rutinskom radu i mjerenju. Cjelovit mjerni rezultat sastoji se od izmjerene vrijednosti X, mjerne nesigurnosti u i mjerne jedinice MJ. Izraz koji prema tome opisuje cjeloviti mjerni rezultat izgleda ovako: MR={X±u} [MJ], pri čemu mjerna nesigurnost predstavlja brojčani iskaz kvalitete mjernog rezultata. Mjerna nesigurnost računa se primjenom statističkih metoda, a može se definirati kao procjena širine raspona oko izmjerene vrijednosti u kojem očekujemo da se s nekom vjerojatnošću nalazi prava vrijednost mjerene veličine. Razlika između nesigurnosti i točnosti je u tome da se točnost odnosi na mjerni instrument, a mjerna nesigurnost u sebi sadrži i sve ostale moguće uzroke rasipanja rezultata i odstupanja od prave vrijednosti. Zbog toga mjerna nesigurnost ima izuzetnu važnosti u postupku vrednovanja i primjene rezultata mjerenja i ispitivanja. Mjerna nesigurnost se sastoji od više komponenata. One se po metodi vrednovanja svrstavaju u dvije kategorije nesigurnosti: nesigurnost tipa A, komponente koje se određuju statističkim metodama i nesigurnost tipa B, komponente koje se procjenjuju drugim metodama. Sve sastavnice nesigurnosti međusobno se geometrijski zbrajaju (drugi korijen iz zbroja kvadrata). Postupak određivanja mjerne nesigurnosti zahtjeva dobro poznavanje mjerne metode i utjecajnih veličina koje utječu na krajnji rezultat mjerenja. Prvo treba odrediti izvore nesigurnosti, matematički ih opisati, kvantificirati, dokazati koje su sastavnice nesigurnosti zanemarive i u račun ubaciti one koje nisu zanemarive.


3. STANJE, OPREMLJENOST I KORIŠTENJE POSTOJEĆIH LABORATORIJA

3.1. Prikupljanje podataka

Radi utvrđivanja broja postojećih laboratorija, prostora koji zauzimaju, stanja opremljenosti i korištenja, Povjerenstvo za sustav upravljanja i praćenja kvalitete laboratorija RGN fakulteta izradilo je upitnik koji je proslijeđen svim predstojnicima zavoda, a oni su bili dužni isti proslijediti svim odgovornim osobama pojedinih laboratorija. Upitnik je sadržavao niz polja s kratkim objašnjenjem u svezi traženja osnovnih podataka, relevantnih za kompletan uvid u postojeće stanje laboratorija te prijedloga njihovog razvoja i upravljanja kvalitetom. U većini slučaja odgovorne osobe su samostalno ispunile upitnik, a neke uz pokoju konzultaciju s izrađivačem ovog elaborata. Treba spomenuti da je bilo različitih shvaćanja u odnosu na tražene podatke, što je za posljedicu svakako imalo određene nijanse u kvaliteti i kvantiteti podataka, ali općenito gledano prikupljeni su dostatni podaci za prvu fazu prijedloga razvoja. Više o fazama prijedloga detaljnije je izloženo u četvrtom poglavlju. Posebno treba naglasiti da nije bila namjera ili svrha utvrditi samo stanje pojedinog laboratorija već svih laboratorija, odnosno svih raspoloživih resursa zajedno na nivou cijelog fakulteta. Osim podataka o postojećim laboratorijima, prikupljeni su podaci i o nekim laboratorijima koji su u fazi osnivanja ili u fazi prijedloga za osnivanje.

3.2. Analiza stanja, opremljenosti i korištenja postojećih laboratorija

Radi stjecanja uvida u stanje, a na temelju prikupljenih podataka, pokušala su se dati osnovna obilježja laboratorija koja su prikazana tablicama od 3.1. do 3.7. U njima su opisno prikazane samo osnovne i najznačajnije kategorije. Pri tome je bilo vrlo teško neke kategorije izložiti, kao što je slučaj kod opremljenosti, tako da budu koliko toliko međusobno usporedive. Razlog toga najviše leži u vrlo različitom karakteru, opremi i metodama ispitivanja od laboratorija do laboratorija. Zbog toga ovu kategoriju ne bi trebalo prestrogo uzimati. Tako se u opisu „djelomične“ opremljenosti podrazumijevalo postojanje dijela opreme za provedbu jednog ili nekoliko cjelovitih postupka ispitivanja. Cjeloviti postupak obuhvaćao bi uzorkovanje (ako postoji), pripremu, ispitivanje i obradu rezultata. „Dobra“ opremljenost odnosi se na postojanje opreme za najmanje dva do tri ili više postupka ispitivanja. „Vrlo dobra“ opremljenost odnosila bi se na postojanje opreme kojom se prilično dobro zaokružuju postupci ispitivanja iz nekog područja. Kategorija „korištenje“ opisuje korištenje laboratorija u tri osnovna područja: nastava, privredna i znanstvena istraživanja. Stvarno korištenje laboratorija kroz određenije pokazatelje, kao što je broj vježbi koje se provode, ostvareni prihodi od privrednih ispitivanja ili broj objavljenih znanstvenih radova s međunarodnom recenzijom nije bilo moguće obraditi u ovoj fazi prijedloga ustroja. Opis stanja prostora odnosi se na opće stanje, a ne i na točno odgovarajuće stanje u odnosu na zahtjeve metoda ispitivanja koje se u tom prostoru provode.


Na temelju prikazanih podataka vidi se da u sedam zavoda na RGN fakultetu postoji 19 laboratorija i 2 praktikuma, koji zauzimaju 31 prostoriju s ukupnom površinom od oko 1503 m2. Tri laboratorija nemaju svojeg prostora, a imaju određenu opremu i provode neka od ispitivanja zbog čega su dali prijedloge za njihovo osnivanje. Prema tome, uz predložena tri nova laboratorija, na fakultetu bi zapravo bilo 22 laboratorija i 2 praktikuma. U slučaju 21 laboratorija jasno su istaknute odgovorne osobe, odnosno voditelji laboratorija, dok u slučaju 3 laboratorija odgovornu osobu predstavlja predstojnik zavoda ili predmetni nastavnik. Što se tiče stanja prostora, 7 laboratorija je nanovo uređeno, 2 imaju zadovoljavajuće stanje, 2 praktikuma i 1 laboratorij su smješteni u potpuno neodgovarajući i neuređen prostor, 3 laboratorija nemaju prostora, a prostorije ostalih 7 laboratorija potrebno je urediti. Opremljenost laboratorija, koju kako je već prije spomenuto bilo teško iskazati, dana je u tablicama relativno opisno. Tako svega dva laboratorija imaju iskazanu vrlo dobru opremljenost, što znači da imaju odgovarajuću opremu za veći dio postupaka ispitivanja koji se danas najčešće primjenjuju u praksi iz tog područja. Dobru opremljenost ima 10 laboratorija, od kojih recimo samo pola ima veći dio nove opreme. Ostali imaju prilično staru opremu koju bi u većini slučajeva trebalo zamijeniti novom. Potpuno zastarjelu opremu imaju 4 laboratorija, a djelomičnu opremljenost ima 8 laboratorija. Od svih laboratorija jedan ima u potpunosti dokumentirani organizacijski ustroj, a dva dokumentirani dio koji se odnosi na radne upute i zaštitu na radu. To znači da svega jedan laboratorij, osim samog organizacijskog ustroja, ima razrađene i dokumentirane sve radnje potrebne za dokazivanje da provode sustav upravljanja, da su tehnički osposobljeni te da mogu davati tehnički valjane rezultate. Što se tiče korištenja laboratorija, 12 laboratorija i 2 praktikuma su u značajnoj mjeri uključeni u nastavi, dok se u 4 laboratorija provodi samo jedan manji dio nastave. Pri tome je način odvijanja nastave u 9 laboratorija isključivo demonstracijskog tipa, a kod ostalih kombinacija demonstracijskog i samostalnog rada studenata. Trenutno 12 laboratorija ima određenu privrednu suradnju, što znači da provode ispitivanja koja su na tržištu usluga. Sedam laboratorija provodi dio ili većinu ispitivanja koja su zakonom regulirana, a ostalih pet provode ispitivanja u području koje nije zakonom regulirano. Većina ispitivanja se provodi prema normiranim metodama ispitivanja. Osim navedenog, 15 laboratorija se izjasnilo da provode ili imaju u planu provoditi znanstvena istraživanja. Ako se krene detaljnije u razmatranje onda se može zaključiti da su laboratoriji pretežno postavljeni na temelju kolegija koji se na fakultetu predaju kao i to da postoje različita shvaćanja i predodžbe o njima. Ima laboratorija koji su odvojeni po nazivima, ali se obzirom na metode ispitivanja mogu zapravo smatrati jednom cjelinom. Niti jedna osoba deklarirana kao voditelj nije postavljena na temelju nekog rješenja, odluke ili bilo kakvog dokumenta izdanog od strane uprave ili zavoda. S druge strane voditelji najčešće nemaju pravi položaj obzirom na ovlasti, prava i odgovornosti kakve su propisane normom HRN EN ISO/IEC 17025. Ukupan broj osoba uključenih u rad svih laboratorija je 48. Općenito gledano, nivo održavanja opreme je na najmanjoj mogućoj mjeri. U većini slučajeva ne postoje zapisi o stanju opreme i instrumenata, kao ni podaci umjeravanja, periodičnog pregleda ili servisa. Isto tako ne postoje jasno izložene radne upute kao ni propisane mjere zaštite na radu.


Na temelju ukratko izloženih podataka o stanju, opremljenosti i korištenju postojećih laboratorija može se konstatirati sljedeće: - Na fakultetu postoji veći broj manjih i većih laboratorija s prilično različitim djelokrugom rada. - Više od pola laboratorijskog prostora nije odgovarajuće uređeno. - Svega jedna trećina laboratorija je relativno dobro opremljena s novim uređajima i instrumentima. - Većina laboratorija učestvuje u manjoj ili većoj mjeri u nastavi. - Samo pola laboratorija ima određenu suradnju s privredom kao i sudjelovanje u znanstvenoistraživačkom radu. Iz ovoga postaje jasno koliko je stvarno iskorištenje prostora, opreme i ljudskih resursa na RGN fakultetu.


4. PRIJEDLOG USTROJSTVA, RAZVOJA I KORIŠTENJA LABORATORIJA

4.1. Uvjeti i mogućnosti za razvoj laboratorija

Pod uvjetima i mogućnostima za razvoj laboratorija podrazumijevaju se svi vanjski i unutarnji činitelji koji imaju utjecaj na ustrojstvo, razvoj i korištenje laboratorija na RGN fakultetu. Pod vanjskim se uvjetima u prvom redu smatraju zakonski, institucijski te tržišni uvjeti, a pod unutarnjim zapravo svi raspoloživi resursi na fakultetu. Ako se krene od zakonskih i institucijskih uvjeta, prema članku 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03, NN 105/04) znanstvena se djelatnost među inim temelji na slobodi i autonomiji stvaralaštva te međunarodnim mjerilima kvalitete. Člankom 16. istog zakona detaljnije se propisuje način vrednovanja, odnosno provjere kvalitete i učinkovitosti javnih znanstvenih instituta, visokih učilišta, kao i njihovih sastavnica. Nadalje, Statutom Sveučilišta u Zagrebu predviđeno je osnivanje Odbora za upravljanje kvalitetom kojemu je osnovna dužnost da planira, upravlja i analizira postupke vrednovanja cjelokupnog znanstveno-istraživačkog sustava kao i sustava visokoškolske naobrazbe na sveučilištu. Jasno je da u području laboratorijskih istraživanja mjerilo kvalitete predstavlja upravo norma HRN EN ISO/IEC 17025, radi koje su neke od odredbi morale biti ugrađene i u sam Statut RGN fakulteta. Što se tiče tržišnih uvjeta najinteresantnija područja predstavljaju ona koja su zakonom regulirana. Zakonom regulirano područje označava to da su za neke proizvode, uvjete ili stanja točno propisane određene metode ispitivanja koje se nužno moraju provoditi radi dokazivanja sukladnosti s određenim zahtjevima, naročito u pogledu sigurnosti, zaštite zdravlja te zaštite okoliša. To zapravo uvjetuje da na tržištu postoji stalna potražnja za uslugama provođenja određenih ispitivanja. U našem slučaju postoji više područja od interesa koje pokrivaju slijedeći zakoni: Zakon o gradnji, Zakon o eksplozivnim tvarima, Zakon o rudarstvu, Zakon o zaštiti okoliša, Zakon o otpadu, Zakon o zaštiti zraka, Zakon o vodama. Primjenom odredbi Zakona o gradnji (NN 175/03, NN 100/04) i svih novih pravilnika i tehničkih propisa, kojima se uvode elementi Direktive 89/106/EEC za građevne proizvode Europske unije u hrvatsko zakonodavstvo, stari sustav dokazivanja kvalitete zamjenjuje se sustavom potvrđivanja sukladnosti. Novi sustav potvrđivanja sukladnosti uključuje određene razine uključivanja proizvođača i treće nezavisne strane. Prema novom sustavu za svaki građevni proizvod ili grupu proizvoda proizvođač mora uspostaviti tvorničku kontrolu proizvodnje i dužan je izdati tehničku dokumentaciju za taj proizvod zajedno sa svojom izjavom o sukladnosti. Poput svih Europskih direktiva, uloga direktive 89/106/EEC je ukloniti prepreke slobodnom prometu proizvoda i s njima povezanih usluga na zajedničkom tržištu. Istovremeno direktiva nema svrhu u državama članicama EU ujednačiti i usuglasiti propise koji se tiču građevina. Direktiva za građevne proizvode ujednačava metode ispitivanja, postupke ocjenjivanja sukladnosti i načina deklariranja svojstava građevinskih proizvoda, dok se izbor zahtijevanih vrijednosti svojstava građevnih proizvoda za neku određenu namjenu prepušta svakoj državi članici. Prva pretpostavka za funkcioniranje tvorničke kontrole proizvodnje je da proizvođač ima rezultate svih ispitivanja koja su propisana za određeni proizvod. Pojedino ispitivanje se mora provoditi učestalošću koja je određena u harmoniziranoj Europskoj normi za konkretan proizvod. Ispitivanje može provoditi proizvođač u svom laboratoriju, a može njihovo


izvođenje povjeriti i drugom laboratoriju koji je ovlašten (akreditiran) za provođenje određene metode. Ukoliko se ispitivanje pojedinog svojstva povjerava drugome, o tome mora postojati ugovorna dokumentacija. Na temelju rezultata ispitivanja proizvođač sam klasificira svoj proizvod u određene razrede kvalitete, izdaje izjavu o sukladnosti te dodjeljuje CE oznaku proizvodu. Proizvod označen CE oznakom ima pravo slobodnog pristupa zajedničkom tržištu Europskog gospodarskog prostora. Građevni proizvod s CE oznakom i propisanim tehničkim podacima opisuju najvažnija svojstva građevnog proizvoda i zajedno s pripadajućom harmoniziranom normom daju sve informacije potrebne projektantu, investitoru, izvođaču i nadležnim državnim službama za ocjenu je li proizvod prikladan za određenu namjenu. Da bi proizvođač mogao primjenjivati CE znak cijeli sustav tvorničke kontrole proizvodnje mora biti certificiran od treće strane. Tijela koja u nekoj državi članici, kao treća strana, sudjeluju u dokazivanju sukladnosti građevnog proizvoda moraju na razini EU biti prijavljena Europskoj komisiji i ostalim državama članicama. Tijela ovlaštena za dokazivanje sukladnosti na nacionalnoj razini nazivaju se priznata tijela, odnosno prema Zakonu o gradnji ovlaštena pravna osoba (u Republici Hrvatskoj je to zasada IGH). Pri uspostavi tvorničke kontrole proizvodnje i sustava potvrđivanja sukladnosti, kod manjih i srednjih proizvođača agregata, postoji praksa da se oforme laboratoriji u kojima se provode ispitivanja ona koja su znatno učestalija (jednom tjedno ili mjesečno). Ispitivanja koja su propisana minimalno jednom godišnje ili rjeđe, gotovo redovito se daju drugoj strani, akreditiranim laboratorijima. Samo za ispitivanje agregata postoji niz postupaka koji će se tražiti na tržištu kao recimo: Otpornost na drobljenje krupnog agregata (EN 1097-2), Otpornost na habanje (EN 1097-1), Otpornost na poliranje (EN 1097-8), Otpornost na površinsku abraziju (EN 1097-8), Otpornost na smrzavanje i odmrzavanje (EN 1367-1), Otpornost na termički udar (EN 1367-5), Kemijska struktura (EN 932-3), Udio kalcij karbonata (EN 196-21), Petrografski sastav (EN 932-3) i druga. Osim ispitivanja agregata postoje slična ili gotovo ista ispitivanja značajki arhitektonsko-građevnog kamena, što dodatno otvara mogućnost ispitivanja u ovom području. U području ispitivanja i postupku ocjene sukladnosti eksplozivnih tvari s tehničkim propisima stručne poslove mogu obavljati pravne ili fizičke osobe koje za to ovlasti ministar unutarnjih poslova. Ministar unutarnjih poslova daje pravnoj ili fizičkoj osobi ovlaštenje za koju je Hrvatska akreditacijska agencija utvrdila da je stručno i tehnički osposobljena za provedbu poslova u postupku ocjene sukladnosti, prema zahtjevima utvrđenim propisima Zakona o eksplozivnim tvarima (NN 178/04). Prema Zakonu o zaštiti zraka (NN 178/04) način praćenja kakvoće zraka i prikupljanja podataka, mjerne postupke, način provjere kakvoće mjerenja i podataka kao i način obrade te prikaza rezultata i usklađenost s hrvatskim normama pravilnikom propisuje ministar nadležan za poslove zaštite okoliša. Da bi pravna osoba mogla provoditi djelatnost ispitivanja i praćenja kakvoće zraka mora prethodno pribaviti dozvolu nadležnog ministarstva za zaštitu okoliša. Pravna osoba može dobiti dozvolu, odnosno suglasnost za obavljanje poslova praćenja kakvoće zraka, uz uvjet da je stručno i tehnički osposobljena što dokazuje potvrdom nacionalnoga akreditacijskog tijela. Ocjenjivanje stručne i tehničke osposobljenosti provodi dakle nacionalno akreditacijsko tijelo.


Kod ispitivanja kvalitete voda, prema Zakonu o vodama (NN 107/95, 150/05), radi sprečavanja pogoršanja kvalitete voda i zaštite okoliša u cjelini, propisuju se granične vrijednosti opasnih i drugih tvari za tehnološke i druge otpadne vode. Ovlašteni laboratoriji koji provode ova ispitivanja moraju ispunjavati uvjete koje uz sadržaj i način davanja ovlasti prema članku 81. propisuje ravnatelj Državne uprave za vode uz suglasnost ravnatelja Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo. U slučaju ispitivanja kvalitete voda za piće prema članku 14. Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 182/04) ispitivanja provode laboratoriji Zavoda za javno zdravstvo koji moraju ispunjavati odredbe norme HRN EN ISO/IEC 17025 i redovno sudjelovati u međulaboratorijskoj provjeri rezultata. Prema Zakonu o zaštiti okoliša (NN 82/94, 128/99) praćenje stanja okoliša (monitoring) je sustavno mjerenje emisija, imisija, praćenje prirodnih i drugih pojava, praćenje kakvoće okoliša i promjena stanja u okolišu. Za obavljanje stručnih poslova zaštite okoliša, praćenje stanja okoliša (monitoring), izrada stručnih podloga i elaborata zaštite okoliša, stručne poslove pripreme i izrade studije utjecaja na okoliš, pravne osobe moraju biti registrirane za to, a prije početka obavljanje ove djelatnosti moraju imati suglasnost Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Na temelju izloženih odredbi pojedinih zakona, jasno je da se u većini slučaja traži da laboratoriji budu obavezno akreditirani od strane nacionalnog akreditacijskog tijela, što je u našem slučaju Hrvatska akreditacijska agencija, ako žele provoditi ispitivanja iz područja koje je zakonom regulirano. Uz to kod nekih je slučaj da se uz akreditaciju traži dodatno odobrenje nadležnog ministarstva za to područje. U slučaju provođenja ispitivanja iz područja koje nije zakonom regulirano, kao što je trenutno područje mehanike stijena, ispitivanja se mogu provoditi i u laboratoriju koji nije akreditiran. Povjerenje u rad takvog laboratorija isključivo leži na naručitelju usluga ispitivanja. Sve ovo ukratko ocrtava samo dio mogućnosti koje postoje obzirom na tržište usluga iz područja laboratorijske djelatnosti od značajnog interesa za RGN fakultet. Ako se pokuša dati analiza mogućnosti koje postoje na tržištu i raspoloživih resursa na fakultetu može se konstatirati slijedeće: Postoje gotovo cijela područja, kao što je primjerice područje ispitivanja agregata, arhitektonsko-građevnog kamen, utvrđivanja kvaliteta voda, koja nisu pokrivena na fakultetu. S druge strane upravo ova područja trebala bi biti od značajnog interesa za RGN fakultet. Kako je konstatirano u prethodnom poglavlju na fakultetu postoji veći broj manjih laboratorija koji nisu odgovarajuće uređeni i opremljeni. Isto tako premali je broj aktivno uključenih osoba u radu većine laboratorija. Ipak na fakultetu postoji značajan laboratorijski prostor kao i dio kvalitetne opreme koja sigurno nije u dovoljnoj mjeri iskorištena.

4.2. Organizacija, ustrojstvo i upravljanje

4.2.1. Uvodno

Na temelju svega do sada iznesenog neminovno se nameće potreba za boljim upravljanjem laboratorijima na RGN fakultetu. Pri tome prvo treba utvrditi stvarnu namjenu pojedinih laboratorija, kako bi se onda u njima mogli postaviti jasni ciljevi sustava upravljanja kvalitetom. Kako je prikazano u poglavlju analize stanja, opremljenosti i korištenja postojećih laboratorija postoje tri osnovna područja korištenja laboratorija: nastava, privredna i znanstvena istraživanja. Prema ulozi i zadacima fakulteta


kao obrazovne i znanstvene institucije jasno je da bi nastava i znanstvena istraživanja trebala zauzimati prioritetno mjesto u aktivnostima laboratorija. Prema novom nastavnom programu RGN fakulteta, provedbu vježbi putem laboratorijskih ispitivanja ima iskazano ukupno 20 kolegija na preddiplomskim studijima, a na diplomskim studijima čak 23 kolegija. Pod nastavnom aktivnošću najčešće se nažalost podrazumijeva samo nastava na dodiplomskom studiju i to na način da studenti samostalno provode ispitivanja. Međutim, treba imati na umu da je nastava na poslijediplomskom studiju itekako važna, čak može se reći i važnija, jer treba budućim doktorantima omogućiti kvalitetna znanstvena istraživanja. S druge strane svrha nastave u većini slučaja ne bi se trebala svoditi samo na rukovanje opremom nego na kvalitetnom predstavljanju i demonstraciji određenog ispitivanja. To više što današnje metode kao i oprema za ispitivanje zahtijevaju znatno veća znanja i vještine za sigurno i ispravno rukovanje. No postoje neke vještine kod ispitivanja, kao što je na primjer mikroskopiranje, koje studenti svakako moraju savladati. U takvim slučajevima laboratorij treba prvenstveno postaviti kao nastavni laboratorij (praktikum). Obzirom da prema Rječniku hrvatskog jezika, u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige Zagreb, praktikum u prvom redu označava visokoškolski nastavni rad usredotočen na primjenu teoretskog znanja, a prema Rječniku stranih riječi Anića i Goldsteina u drugom redu može označavati i prostoriju gdje se takva nastava provodi. Zbog toga bi primjerenije možda bilo sam prostor zvati nastavni laboratorijem nego li praktikumom. Značaj znanstvenih ispitivanja ne bi trebalo posebno objašnjavati. Međutim, u prethodnom potpoglavlju o uvjetima i mogućnostima za razvoj laboratorija daleko je veća pažnja usmjerena na privredna istraživanja. Može se postaviti pitanje zašto? Kao prvo, ako se uzme u obzir činjenica da su raspoloživa sredstva za potrebe znanstvenih istraživanja izuzetno mala u odnosu na danas skupu opremu, onda je jasno da se ona ne može financirati samo iz znanstvene djelatnosti. Kao drugo, održavanje opreme, koje uključuje redovno servisiranje i umjeravanje, također je priličan trošak koji se jedino može podnijeti ako laboratoriji samostalno ostvaruju određeni prihod. Prema tome bi se laboratoriji trebali tako organizirati da provode značajan dio privrednih istraživanja kako bi mogli ostvarivati potrebna sredstva za njihov razvoj i održavanje. To pak u većini slučaja znači obaveznu akreditaciju. Akreditacija, odnosno ustrojstvo laboratorija prema HRN EN ISO/IEC 17025 je zahtjevan i dugotrajan postupak iz razloga što spomenuta norma sadrži dio koji se odnosi na glavne zahtjeve norme ISO 9001 obzirom na sustav upravljanja kvalitetom te dio u kojem su posebno razrađeni tehnički zahtjevi. Obzirom na stanje laboratorija kao i broj aktivno uključenih ljudi po laboratoriju, vrlo teško bi se u većini slučaja uspostavilo odgovarajuće ustrojstvo te ishodila akreditacija. Zbog toga se neminovno nameće potreba za određenim spajanjem laboratorija ili organiziranjem zajedničkih laboratorija koji bi okupljali više pojedinih, a sličnih po postupcima metoda ispitivanja.

4.2.2. Modeli organizacije

Kako na fakultetu postoji više različitih područja s prilično različitim metodama ispitivanja tako bi se moglo postaviti i nekoliko različitih modela ustrojstava, odnosno organizacije zajedničkih laboratorija. Osnovni kriterij za ustrojstvo laboratorija trebao bi se temeljiti na sličnostima metoda, opreme i postupaka ispitivanja. Na temelju svih prikupljenih podataka, analize stanja kao i same vizije izrađivača u ovoj fazi je dan prijedlog modela, jedan od vjerojatno nekoliko mogućih, za koji se vjeruje da bi bio najprimjereniji. Pri izradi ovog prijedloga uzeti su u obzir svi prethodno spomenuti elementi uz maksimalnu iskorištenje raspoloživog prostora na fakultetu.


Za Laboratorij za geodeziju i rudarska mjerenja kao i Laboratorij za geofiziku, obzirom na terenske metode mjerenja i istraživanja, može se reći da ne spadaju u klasičan tip laboratorija. Zbog toga njihova organizacija može biti jednostavno ustrojena prema ISO 9001 unutar Zavoda za geofizička istraživanja i rudarska mjerenja. Prostor kojim raspolažu u potpunosti je odgovarajući uz potrebno uređenje jednog dijela prostorija. Laboratorij za ispitivanje eksplozivnih tvari uz sudjelovanje Elektrotehničkog laboratorija u postupku je akreditacije prema HRN EN ISO/IEC 17025. Laboratorij za ispitivanje eksplozivnih tvari ima veći dio odgovarajuće uređenog prostora. Za posebna ispitivanja uređen je prostor rudarskog okna koji zapravo pripada Laboratoriju za geodeziju i rudarska mjerenja. Za ovaj prostor potrebno je usuglasiti model zajedničkog korištenja. Elektrotehnički laboratorij također ima odgovarajući prostor uz eventualno potrebno buduće preuređenje. Postojeći Laboratorij za oplemenjivanje mineralnih sirovina i zaštitu okoliša, obzirom na djelokrug njegovog rada, potrebno je reorganizirati u dva laboratorija. Prvi laboratorij organizirao bi se prema predloženom planu za ispitivanja iz područja oplemenjivanja mineralnih sirovina kao i dijela ispitivanja iz područja primjene Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o otpadu. Za ispitivanja iz područja primjene Zakona o zaštiti zraka (ispitivanja kvalitete zraka, mjerenja onečišćenja zraka emisijom krutih čestica i otpadnih plinova) predlaže se organizacija zajedničkog laboratorija s Laboratorijem za ventilaciju i kakvoću zraka. Postojeći Laboratorij za oplemenjivanje mineralnih sirovina i zaštitu okoliša trenutno ima u potpunosti odgovarajući prostor koji bi se mogao preurediti za potrebe oba laboratorija. Prema tome, osim same organizacije i ustroja ovih laboratorija prema HRN EN ISO/IEC 17025, potrebna je detaljna reorganizacija i uređenje cjelokupnog prostora. Obzirom na karakter metoda ispitivanja, koje se odnose na utvrđivanje fizičko-mehaničkih značajki materijala tla i stijena, predlaže se formiranje zajedničkog laboratorija iz ovog područja ispitivanja. Laboratorij bi na taj način trebao okupiti Laboratorij za mehaniku stijena, Laboratorij za mehaniku tla, dio Laboratorija za inženjersku geologiju i hidrogeologiju te dio ispitivanja iz područja utvrđivanja značajki agregata, uključujući i mineraloško-petrografske analize i značajke betona. Time bi se zapravo zaokružila cjelina metoda ispitivanja, koje se inače traže u dokazivanju kvalitete mineralnih sirovina. U dijelu ispitivanja značajki betona zapravo bi učestvovao Laboratorij za mehaniku i čvrstoću. U ovakvoj organizaciji zajedničkog laboratorija sudjelovala bi tri zavoda: Zavod za rudarstvo i geotehniku, Zavod za geologiju i geološko inženjerstvo te Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine. Potreban prostor za ovakav zajednički laboratorij dobio bi se spajanjem postojećih prostora koje koriste Laboratorij za mehaniku stijena, Laboratorij za inženjersku geologiju i hidrogeologiju, Laboratorij za mehaniku i čvrstoću te ostale prostorije Zavoda za geologiju i geološko inženjerstvo te Zavod za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine koje se nalaze u podrumu glavne zgrade fakulteta. Tako dobiven prostor bio bi na korištenje svim sudionicima ovog laboratorija, putem kojeg bi se moglo postići maksimalno iskorištenje prostora, dobar raspored uređaja i opreme, a time značajno poboljšanje uvjeta rada kao i efikasnost u radu. Za sav prostor potrebna je detaljna rekonstrukcija i uređenje u skladu s potrebama takvog laboratorija. Pri tome bi se sve prostorije u tom dijelu podruma s hodnikom trebale odvojiti u zasebnu cjelinu. Predavaonica koja se nalazi u sklopu


tog prostora dodatno bi se uredila s opremom za mogućnost prikazivanja postupaka ispitivanja, nastavu, ali i različite seminare koji bi se ubuduće mogli održavati iz područja laboratorijske djelatnosti. Laboratorij za rudarsku mehanizaciju potrebno je organizirati prema iskazanom planu ustroja za ishođenje ovlaštenja za ispitivanja čeličnih užadi opće namjene kao i ispitivanja valjaka transportnih traka. Ovom laboratoriju eventualno treba pripojiti ispitivanja Laboratorija za mehaniku i čvrstoću koja bi se odnosila na slična ispitivanja. Prostor kojim raspolaže Laboratorij za rudarsku mehanizaciju u potpunosti je odgovarajući koji je potrebno samo detaljno urediti. Sve iskazane laboratorije Zavoda za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine, a to su: Laboratorij za izradu mikroskopskih preparata, Laboratorij za pripremu uzoraka, Fizikalno-kemijski laboratorij, Kemijski laboratorij te Redgenski laboratorij treba organizirati u jedan laboratorij obzirom da se radi o sličnim metodama, opremi i zajedničkoj pripremi uzoraka. Prostor kojim trenutno raspolažu spomenuti laboratoriji, detaljnim uređenjem i reorganizacijom, može se dovesti u potpuno odgovarajući i funkcionalan prostor za predloženi laboratorij. U Zavodu za kemiju postoje tri laboratorija: Nastavni laboratorij, Radni laboratorij i Laboratorij za koroziju i zaštitu metala. Nastavni laboratorij prvenstveno je namijenjen za studentske vježbe i kao takvog bi trebalo zadržati. Smješten je u prostoru odgovarajuće veličine koji je potrebno urediti i promijeniti inventar. Radni laboratorij sudjelovao je jednim dijelu u radu Laboratorija za ispitivanje eksplozivnih tvari na analizi eksplozivnih tvari, a jednim dijelom na drugim ispitivanjima. Posjeduje po veličini odgovarajući prostor koji bi trebalo adekvatno urediti. Obzirom na karakter metoda ispitivanja, ovaj bi laboratorij zapravo trebalo organizirati tako da bude laboratorij za analitiku voda, zbog čega je potrebno detaljno preuređenje i reorganizacija prostora. Laboratorij bi svakako trebalo ustrojiti prema HRN EN ISO/IEC 17025, pri čemu bi u organizaciji i ustrojstvu mogli sudjelovati zainteresirani iz drugih zavoda, primjerice Zavoda za inženjersku geologiju i hidrogeologiju ili Zavoda za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine vezano uz analitiku voda. Laboratorij za koroziju i zaštitu metala trenutno se koristi samo u znanstvenim istraživanjima. Posjeduje zadovoljavajući prostor, ali ne i opremu. U Zavodu za naftno inženjerstvo postoji jedan laboratorij i dva praktikuma. Laboratorij za bušotinske fluide nedavno je uređen i uglavnom opremljen novom opremom. Laboratorij je potrebno organizirati prema iskazanom planu razvoja i ustroja prema HRN EN ISO/IEC 17025. Praktikum iz petrofizike ležišta ugljikovodika i Praktikum iz termodinamike ugljikovodika trebalo bi organizacijski postaviti kao jedan laboratorij. Praktikumi su smješteni u potpuno neodgovarajući prostor. Za njihovu organizaciju i razvoj potreban je potpuno drugi prostor na fakultetu. Laboratorij za fiziku, koji je predložen za osnivanje, nema svoj vlastiti prostor. Posjeduje određenu opremu za spektroskopiju plazme, fotometriju i radiometriju, što će uskoro biti vrlo interesantno područje u zaštiti okoliša obzirom na svjetlosno zagađenje. Za ovaj laboratorij kao i prethodne praktikume fakultet bi trebao naći neko rješenje u pronalaženju novih prostora. Ovakvim modelom reorganizacije fakultet bi imao ukupno trinaest laboratorija te dva terenska laboratorija na Zavodu za geofizička istraživanja i rudarska mjerenja. Organizacija, odnosno ustrojstvo


svakog od spomenutih laboratorija ovisila bi prvenstveno o namjeni laboratorija te o djelokrugu njihova rada. Općenito gledano postojale bi dvije vrste laboratorija: nastavni laboratoriji i ispitni laboratoriji. Nastavni bi laboratoriji isključivo bili namijenjeni za nastavu, a ispitni laboratoriji za privredna i znanstvena istraživanja te za nastavu u skladu sa zahtjevima HRN EN ISO/IEC 17025. Nastava u nastavnim laboratorijima mogla bi se provoditi demonstracijski ili na način da studenti samostalno provode određena mjerenja i ispitivanja. Nastava u ispitnim laboratorijima provodila bi se isključivo demonstracijski uz strogi nadzor prilikom prisustvovanja studenata. Svi laboratoriji, bez obzira da li se radi o nastavnim ili ispitnim laboratorijima, moraju imati voditelja koji je odgovoran po svim pitanjima. Nastavni laboratoriji minimalno moraju imati izrađene sve radne upute te propisane mjere zaštite na radu. Ispitni laboratoriji moraju ispunjavati sve propisane zahtjeve norme HRN EN ISO/IEC 17025. Oni laboratoriji koji će provoditi ispitivanja iz područja koje je zakonom regulirano obavezno će se morati akreditirati kod Hrvatske akreditacijske agencije. Laboratoriji koji će provoditi ispitivanja u području koje nije zakonom regulirano, odluku o akreditaciji donijet će kasnije na temelju analiza poslovnih rezultata i mogućnosti.

4.2.3. Ustrojstvo i upravljanje

Prema članku 34. Statuta Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta ispitni laboratoriji su ustrojbene jedinice zavoda ustrojene za djelatnost tehničkog ispitivanja i analiza koji mogu biti ovlašteni u skladu s ovlasnicom nadležnog državnog tijela. O osnivanju, preustroju ili ukidanju ispitnog laboratorija na prijedlog zavodskog vijeća odlučuje dekan uz suglasnost Fakultetskog vijeća. Ispitni laboratorij ima voditelja, upravno i tehničko osoblje. Voditelja ispitnog laboratorija imenuje ili razrješuje dekan na prijedlog zavodskog vijeća. Organizacijski i upravni ustroj ispitnog laboratorija uređen je posebnim aktom. Voditelj upravlja radom i poslovanjem ispitnog laboratorija u skladu s donesenim posebnim aktom. Voditelj za svoj rad odgovara dekanu. Ispitni laboratorij posluje pod punim nazivom fakulteta i zavoda kojemu pripada te svojim imenom s obaveznim navođenjem sjedišta fakulteta. Prema predloženim modelima organizacije slijed zbivanja bi trebao biti slijedeći. Nakon prijedloga ustroja određenog laboratorija, zainteresirane se strane usuglašuju, bilo da je riječ o zainteresiranim stranama istog ili različitih zavoda, te nakon usuglašavanja preko svojih zavodskih vijeća predlažu dekanu osnivanje laboratorija. Uz to predlažu i voditelja laboratorija. Prijedlog za osnivanje, kako stoji u Statutu, mora sadržavati obrazloženje ustroja utemeljeno na ljudskim, materijalnim i prostornim resursima. U tom obrazloženju mora biti prikazana analiza opravdanosti ustroja određenog laboratorija, prijedlog metoda i postupaka ispitivanja sa svom opremom i uređajima, jasan organizacijski ustroj te idejni projekt uređenja prostorija. Na temelju prijedloga i obrazloženja uz suglasnost fakultetskog vijeća dekan donosi odluku o osnivanju laboratorija te imenuje voditelja kao odgovornu osobu. Nakon toga voditelj izrađuje detaljan projekt organizacije, nabave opreme te projekt građevinskog uređenja laboratorija. Projekt se nakon toga ocjenjuje i prihvaća te slijedi njegova realizacija. Nakon uređenja, nabave opreme i svega potrebnog slijedi faza izrade priručnika za kvalitetu te uspostave laboratorija prema predloženom sustavu upravljanja kvalitetom. Priručnikom o kvaliteti, kako to zahtjeva norma HRN EN ISO/IEC 17025, moraju biti propisani svi elementi počevši od organizacijskog ustroja, prava, nadležnosti i odgovornosti pojedinih osoba, načina upravljanja itd. Kako je već izloženo, ispitni laboratorij ima svog voditelja, upravno i tehničko osoblje. Voditelj upravlja radom i poslovanjem laboratorija uz pomoć upravnog osoblja. Upravno osoblje kod većih laboratorija


činili bi voditelji pojedinih grupa metoda ispitivanja, a u slučaju manjih laboratorija bio bi samo voditelj laboratorija. Tehničko osoblje predstavljaju ispitivači i laboranti. Kod većih ili zajedničkog laboratorija od više zavoda, za svaku grupu metoda koje pokrivaju određeno područje, imenovali bi se voditelji koji bi na taj način ujedno činili upravno osoblje. Svaki voditelj određenih ispitivanja dužan je razraditi svu dokumentaciju o postupcima ispitivanja za koje je zadužen. Svi voditelji kao i predstavnici za kvalitetu moraju prethodno proći seminar o ustrojstvu laboratorija prema HRN EN ISO/IEC 17025 i za to dobiti uvjerenje (certifikat). Obzirom na veliki angažman i odgovornost koja je na voditelju ispitnog laboratorija, on bi trebao imati najmanje zvanje inženjera te biti u statusu stalnog zaposlenika na fakultetu. Voditelj ispitnog laboratorija ne može biti u ulozi formalne osobe, on zaista mora sve razraditi i provoditi, počevši od izrade projekta do priručnika o kvaliteti. Obzirom na predložene modele organizacije laboratorija u kojima mogu učestvovati dva ili više zavoda pojavljuje se problem određene neusklađenosti sa Statutom. To bi se moglo riješiti na više načina. Prvi je da se te izmjene unesu u Statut, drugi je da se kod takvih laboratorija imenuje jedan zavod kao formalni predlagač i nositelj organizacije laboratorija ili da se izradi pravilnik o ustrojstvu laboratorija u kojem bi se definirala sva pravila vezana uz organizaciju zajedničkih laboratorija. U slučaju nastavnih laboratorija, na temelju prijedloga i obrazloženja uz suglasnost fakultetskog vijeća dekan donosi odluku o osnivanju nastavnog laboratorija te imenuje voditelja kao odgovornu osobu. U tom slučaju voditelj je dužan razraditi radne upute za postupke mjerenja i ispitivanja koja će studenti provoditi, omogućiti da su radne upute dostupne i vidljive na potrebnim mjestima te propisati mjere zaštite na radu. U slučaju da su potrebna sredstva za uređenje ili nabavu određene opreme, voditelj nastavnog laboratorija će također napraviti projekt takvog uređenja i opremanja koji bi trebao imati istu proceduru kao i kod ispitnih laboratorija.

4.3. Financiranje

Opće je poznato da laboratorijska djelatnost nije previše profitabilna djelatnost, ali gotovo nemoguće je zamisliti bilo kakva znanstvena istraživanja, naročito u području tehničkih kao i prirodnih znanosti, bez laboratorijskih istraživanja. Međutim, isto je tako poznato da raspoloživi resursi laboratorija često otvaraju dodatne mogućnosti u sudjelovanju na raznim privrednim te znanstvenim projektima. S druge strane sredstva koja su na raspolaganju znanstvenim projektima uglavnom se odnose na tekuće troškove rada na projektima te nabavu sitne ili kapitalne opreme. Zbog toga je jasno da pokretanje kao i početni razvoj laboratorija neminovno mora financirati sama ustanova. Postoje tri osnovna segmenta koja je na početku potrebno financirati. To je uređenje prostora, nabava potrebne opreme te sam trošak postupka akreditacije. Na temelju predloženih modela organizacije kao i stanja većine laboratorijskog prostora neminovno je potrebna detaljna rekonstrukcija i uređenje prostorija na RGN fakultetu. Zbog toga se predlaže slijedeći model financiranja. Građevinsko uređenje, počevši od projekta uređenja do završnog uređenja s osnovnim inventarom, trebao bi financirati fakultet. Nabavu opreme moguće je financirati iz više različitih izvora. To mogu biti sredstva iz znanstvenih projekata, kapitalnih ulaganja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, sponzorskih ugovora zainteresiranih trgovačkih društava, lizinga te sredstava zavoda. Obzirom da zavodi dobivaju određena sredstva od suradnje s privredom, sigurno je da postoji njihov interes za povećanjem te suradnje, ali i obaveze da se ta sredstva jednim dijelom dalje ulažu. Na kraju trošak vezan uz


postupak akreditacije trebao bi također snositi fakultet. Period od početka financiranja pa do akreditacije može potrajati više mjeseci. U našem slučaju pretpostavlja se minimalno od godinu i pol dana pa do dvije ili tri godine. Što se tiče prihoda koji će laboratoriji ostvarivati u osnovi bi se zadržao dosadašnji model raspodjele sredstava. To znači da od bruto ostvarenog dohotka 13 % bi se dodijelilo fakultetu, 12 % zavodu i 5 % bi se vratilo nositelju zadatka (laboratoriju) za namjensko trošenje. Drugim riječima to znači da bi laboratoriji zapravo raspolagali sa 70 % sredstava od bruto ostvarenog dohotka ukoliko bi se zadržao isti model raspodjele na Sveučilištu. Prema zahtjevima norme HRN EN ISO/IEC 17025 tim sredstvima raspolaže voditelj ispitnog laboratorija na temelju točno razrađenog plana trošenja. U tom planu moraju jasno biti specificirane neke stavke, kao što je na primjer: tekuće održavanje, servisiranje i umjeravanje opreme, potrošni materijal, održavanje prostorija, ulaganje u izobrazbu ljudi, zamjena opreme, ulaganje u razvoj novih postupaka i metoda ispitivanja te osobni dohodci djelatnika koji učestvuju u radu ispitnog laboratorija. Ovaj plan raspodjele, odnosno trošenja sredstava koja su na raspolaganju laboratoriju, donosi se na temelju dogovora između svih učesnika laboratorija. Taj plan se naravno može razlikovati od laboratorija do laboratorija. U slučaju raspodjele zavodskih sredstava, kad se radi o laboratoriju u kojem učestvuje više zavoda, potrebno je izvršiti jasnu raspodjelu udjela pojedinog zavoda. Prilikom organizacije i ustrojstva zajedničkih laboratorija provest će se detaljna valorizacija uloženih sredstava pojedinog zavoda u zajednički laboratorij. Pri tom se prvenstveno misli na vrijednost opreme, uređaja, rada uključenih osoba te na posebna sredstva koja je pojedini zavod uložio da bi ostvario uvjete za provođenje nekih ispitivanja. To znači da sredstva uložena u opremu i rad te ostale potrebne troškove da bi se neka metoda ispitivanja mogla provoditi bit će osnova za izračun udjela pojedinog laboratorija. Drugim riječima rečeno, prihod koji je ostvaren provedbom nekog ispitivanja, u čiju je realizaciju dotični zavod uložio svoja sredstva i rad, smatrati će se upravo njegovim prihodom. Ovakav model organizacije, financiranja i raspodjele dohotka poticao bi kako zavode tako i pojedince na ulaganje u razvoj laboratorija na fakultetu. U postupku ocjene, prihvaćanja i financiranja određenog projekta organizacije i ustroja ispitnog laboratorija, osnovni kriterij bi se trebao temeljiti na razrađenosti, provedivosti te procjeni očekivanih rezultata. Prilikom organizacije i ustrojstva laboratorija u početnom trenutku razvoja laboratorija, treba ići na uspostavu manjeg broja tržišno traženijih metoda ispitivanja, kako bi se njihovom realizacijom što prije vratila uložena sredstva. Jednom uspostavljeni laboratorij svojom djelatnošću treba u budućnosti pokrivati sve troškove održavanja te daljnjeg razvoja laboratorija. U radu nekih laboratorija sigurno će se javiti potreba za novim djelatnicima, laborantima ili ispitivačima, koji će se zaposliti i financirati iz laboratorijskih sredstava. Ono što je pri tome jedino važno je to da voditelji laboratorija kao i voditelji pojedinih ispitivanja moraju organizirati i ustrojiti laboratorije, a zapošljavanje tehničkog osoblja isključivo bi trebala biti naknadna poslovna odluka.

4.4. Upravljanje kvalitetom

Svaki laboratorij koji je ustrojen prema HRN EN ISO/IEC 17025 ima izgrađen svoj vlastiti sustav upravljanja kvalitetom. Prema tome on mora dokumentirati svoje politike, sustave, programe, postupke i upute onoliko opsežno koliko je to potrebno radi osiguranja kvalitete rezultata. Po uspostavi ispitnih laboratorija Povjerenstvo za sustav upravljanja i praćenja kvalitete laboratorija RGN fakulteta ne bi


imalo više svrhu svog postojanja u takvom obliku. Zbog toga se predlaže da se nakon uspostave određenog broja laboratorija formira novo Povjerenstvo za sustav upravljanja kvalitetom s drugim članovima i malo drugačijim zadacima. Članove tog povjerenstva činili bi voditelji svih laboratorija na fakultetu. Osnovni zadatak takvog povjerenstva bio bi unapređenje sustava upravljanja kvalitetom te razmjena iskustava između voditelja laboratorija. Osim navedenog takvo povjerenstvo moglo bi davati mišljenja na prijedloge novih projekata organizacije, ustrojstva i uređenja laboratorija na RGN fakultetu te time pomoći dekanu u donošenju odluke o prihvaćanju i financiranju istih.

4.5. Provedbeni plan

U provedbenom planu razlikuju se dvije faze prijedloga razvoja laboratorija. U prvoj fazi Povjerenstvo za sustav upravljanja i praćenja kvalitete laboratorija, na temelju prikupljenih podataka i njihove analize, izrađuje prijedlog modela organizacije, ustrojstva i uređenja laboratorija, koji je upravo izložen ovim elaboratom. Nakon toga slijedi prezentacija prijedloga upravi te svim članovima fakultetskog vijeća, iza čega slijedi rasprava po prijedlogu, korekcije te usuglašavanja svih zainteresiranih i konačno prihvaćanje modela organizacije. U drugoj fazi, na temelju prihvaćenog modela organizacije, slijedila bi izrada konkretnog prijedloga za osnivanje određenog laboratorija, čije obrazloženje mora biti utemeljeno na analizi ljudskih, materijalnih i prostornih resursa. Kako je već jednim dijelom opisano, na temelju ovog prijedloga i obrazloženja uz suglasnost fakultetskog vijeća dekan donosi odluku o osnivanju laboratorija te imenuje voditelja kao odgovornu osobu. Nakon toga voditelj izrađuje detaljan projekt organizacije, nabave opreme te idejni projekt građevinskog uređenja laboratorija. Projekt se nakon toga ocjenjuje i prihvaća za financiranje te slijedi njegova realizacija. Nakon uređenja, nabave opreme i svega potrebnog slijedi izrada priručnika za kvalitetu te uspostava laboratorija prema predloženom sustavu upravljanja kvalitetom. Na kraju slijedi sam postupak akreditacije laboratorija kod Hrvatske akreditacijske agencije. Da bi se uspješno proveo ovaj program organizacije i ustroja laboratorija fakultet mora naći sredstva za financiranje uređenja laboratorijskih prostorija te pokrivanje troškova samog postupka akreditacije za one laboratorije koji će to pokrenuti. Na zavodima kao i na zainteresiranim stranama je da se međusobno usuglase oko prijedloga ustroja te da osiguraju sredstva za nabavu potrebne opreme za predviđene postupke ispitivanja.


5. ZAKLJUČAK

Radi potrebe racionalizacije i boljeg iskorištenja raspoloživih resursa izrađen je prijedlog modela organizacije, ustrojstva, razvoja i korištenja laboratorija na RGN fakultetu. Prijedlog je izrađen na temelju prikupljenih podataka o stanju prostora, opremljenosti i korištenja postojećih laboratorija, općim uvjetima za rad ispitnih i umjernih laboratorija, nekim zakonskim i tržišnim uvjetima te osobnoj viziji izrađivača. Pri tome treba napomenuti da kvaliteta prijedloga u značajnoj mjeri ovisi o kvaliteti prikupljenih podataka, za koje su u najvećoj mjeri ipak odgovorni voditelji pojedinih laboratorija. Isto tako treba napomenuti da u ovoj fazi izrade prijedloga nije bilo moguće prikupiti i obraditi baš sve podatke koji bi možda bili interesantni i korisni. Izneseni prijedlog organizacije i ustrojstva ne bi se smio smatrati u potpunosti konačnim već podlogom za raspravu i usuglašavanje svih zainteresiranih sudionika.


POPIS LITERATURE

Državni zavod za mjeriteljstvo. www.dzm.hr. Hrvatska akreditacijska agencija. www.akreditacija.hr. Hrvatski zavod za norme. www.hzn.hr. HRN EN ISO 9000:2002, Sustavi upravljanja kvalitetom – Temeljna načela i rječnik HRN EN ISO 9001:2002, Sustavi upravljanja kvalitetom - Zahtjevi HRN EN ISO/IEC 17025:2005, Opći zahtjevi za osposobljenost ispitnih i umjernih laboratorija Zakon o eksplozivnim tvarima. Narodne novine, br. 178, 2004. Zakon o zaštiti okoliša. Narodne novine br. 82, 1994. Zakon o zaštiti zraka. Narodne novine br. 178, 2004. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Narodne novine br. 123, 2003. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Narodne novine br. 105, 2004. Zakon o vodama. Narodne novine br. 107, 1995. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vodama. Narodne novine br. 150, 2005. Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Narodne novine br. 182, 2004.


http://www.dzm.hr/

http://www.akreditacija.hr/

http://www.hzn.hr/

ustrojstvo, razvoj i korištenje laboratorija na rgn fakultetu

Documents