SVEUČILIŠTE U RIJECIEKONOMSKI FAKULTET

Utjecaj protokola iz Kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog sustava

SEMINARSKI RAD

Predmet: Ekonomika i politika zaštite okoliša

Mentor: dr. sc. Nada Denona Bogović

Studenti: Dora Hodžić, 0081136319

Ivana Lovrenović, 0081138836

Tomislav Korenić, 0081137524

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

Rijeka, studeni 2015.

SADRŽAJ

1.Uvod......................................................................................12.Kyoto protokol.......................................................................13. Trgovanje emisijama............................................................24.Utjecaj protokola iz Kyota na hrvatski elektroenergetski sektor........................................................................................5

4.1 Hidroelektrane.................................................................5

4.2 Termoelektrane...............................................................6

4.3 Vjetroelektrane................................................................8

5. Zaključak:...........................................................................10LITERATURA:......................................................................11Popis tablica:...........................................................................13Popis grafikona:......................................................................13

1. Provjerite pravopisne pogreške. Nisam označila sve.2. Dodajte izvore gdje je navedeno.

3. Ako dijelite poglavlje, ono mora sadržavati min 2 dijela (Poglavlje 3 vam se sastoji od samo 3.1., ili dodajte još 3.2. ili ostavite samo 3.)

4. Pisati u trećem licu jednine. Iako nisam označila sve pogreške, morate ih ispraviti sve.

5. Svaka tablica mora imati svoj naziv (koji se piše prije tablice) i izvor (napisan nakon tablice).

6. Ulomke u kojima opisujete, objašnjavate, analizirate tablice napisati ispod tablica.

7. Dodati prikaz udjela emisije CO2 iz termoelektrana u ukupnim nacionalnim emisijama , očekivanu potrošnju el.energije do 2020. te projekciju stakleničkih plino

2

1.Uvod

Spoznaja da je pregrijavanje našeg planeta, pretežno zbog emisije stakleničkih plinova, danas

najveći ekološki problem s kojim se suočava međunarodna zajednica, dovela je do

potpisivanja dvaju sporazuma: prvi je Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama

(UNFCCC), a drugi je puno poznatiji dokument donesen 11. prosinca 1997. u japanskom

gradu Kyotu, zbog čega se naziva Protokol iz Kyota .Naime, brzo se pokazalo da provedba

obveza iz Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime neće biti dostatna da se ispuni temeljni

cilj Konvencije, a to je „postići stabilizaciju koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na

razinu koja će spriječiti opasno antropogeno djelovanje na klimatski sistem“. Tad je u Kyotu

održana UN-ova konferencija s podjednako zastupljenim znanstvenicima i političarima.

Znanstvenici su upozorili na nepobitne dokaze kako čovječanstvo svojom aktivnošću,

posebno izgaranjem neobnovljive energije (nafte i ugljena), zrak toliko onečišćuje ugljičnim

dioksidom i drugim štetnim plinovima da njegov višak u Zemljinu zračnom omotaču djeluje

poput staklenika. Činjenica je da je skup bio pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, a tamo

potpisani planetarni sporazum postao je provedbeni amandman zaključaka UN-ova

međunarodnoga sporazuma o klimatskim promjenama. Taj dogovor svjetske znanosti i

politike samo je provedba onoga o čemu se 189 država i zemalja dogovorilo i što je potpisalo

u svibnju 1992. u Rio de Janeiru. Politike koje se odnose na klimatske promjene, poglavito na

Protokol iz Kyota, temelje se na dvjema postavkama. Prva je znanstvene naravi i kao takva je

objektivna: koncentracija određenih tvari u atmosferi, a to se osobito odnosi na ugljikov

dioksid (CO2), ubrzano se povećava. Druga je postavka dijelom znanstvena, a dijelom

empirijska. Odnosi se na zagrijavanje zemaljske klime koja se primjećuje tijekom posljednjih

desetljeća. Izraz „globalno zatopljenje“ ili „globalno zagrijavanje“ već je u svakodnevnoj

uporabi (Wikipedia,2015.).

2.Kyoto protokol

3

Prva svjetska konferencija o klimi 1979. godine prepoznala je kao ozbiljan međunarodni

ekološki i politički problem globalno zagrijavanje uzrokovano povećanjem antropogenih

emisija stakleničkih plinova. Zbog toga je osnovano Međuvladino tijelo za klimatske

promjene (engl.Intergovermmental Panell on Climate Change- IPCC), kao odgovor na

klimatski problem. Prvi IPCC-jev izvještaj, objavljen 1990. godine potaknuo je donošenje

okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC). Stranke konvencije

koju čine 50 država su je prihvatile i potvrdile na konvenciji koja je održana u Rio de Janeiru

u lipnju 1992.godine, a konvencija na snagu je stupila u ožujku 1994. godine. Cilj mjera je

stabilizacija koncetracije stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja neće nepovoljno

utjecati na klimatski sustav. Konvenciju je potpisala i ratificirala Republika Hrvatska koja se

obvezala zadržati emisiju stakleničkih plinova na razini iz 1990.godine (Wikipedia,2015.).

Države koje su na strani Konvencije (CoP-3) na 3. zasjedanju prihvatile su protol iz Kyota u

prosincu 1997. godine i stupio na snagu 16.2.2005. godine. Studenog 2009. godine 187

zemalja je potpisalo i ratificiralo ovaj sporazum. Po Protokolu, 37 industrijskih zemalja

(zvane „Zemlje Aneksa I”) obavezale su se na smanjenje četiriju plinova koji izazivaju efekt

staklenika (ugljikov dioksid, metan, dušikov oksid, sumporheksaflorid) i dvije grupe plinova

(fluorougljovodonici i perfluorokarbonski spojevi). Zemlje Aneksa I, su se sporazumjele da

smanje svoju ukupnu emisiju stakleničkih plinova za 5.2% od nivoa na kom su oni bili 1990.

godine što ne uključuje emisije prouzrokovane međunarodnim aviotransportom i brodskim

prometom. (Greenpeace International,1998.,str.5-8)

Protokol dozvoljava nekoliko takozvanih fleksibilnih mehanizama, kao što su trgovanje

emisijama, mehanizam čistog razvoja, i zajedničku implementaciju, da bi se omogućilo

Zemljama Aneksa I da ispune svoje ciljeve u smanjenju emisija stakleničkih plinova, tako što

im je omogućeno kupovanje smanjenja emisija, bilo preko financijeske razmjene, projekata

koji smanjuju emisije zemljama koje ne pripadaju Aneksu I ili od Zemalja Aneksa I koje su

ispunile više od predviđenog.

Svaka od Zemalja Aneksa I je obavezna predati godišnji izvještaj o svim emisijama

stakleničkih plinova i njihovim izvorima, kao i o načinima za njihovo reduciranje

(Greenpeace International,1998.,str.5-8)

Godine 2012. u katarskoj Dohi plan Ujedinjenih naroda protiv globalnog zagrijavanja

produljen je do 2020. čime je pokrenut Protokol iz Kyota II. Iako je trebao isteći

2012. ,dogovoreno je drugo obvezujuće razdoblje do 2020. kako ne bi propala

4

dvadesetogodišnja nastojanja Ujedinjenih naroda da se smanje emisije stakleničkih plinova.

Kako su se Kanada, Novi Zeland, Japan i Rusija povukli iz protokola, a SAD nikada nije

potpisao ni originalni sporazum, zemlje koje su se obvezale sudjelovati u drugom

obvezujućem razdoblju emitiraju samo 15 posto štetnih plinova (Zelena zona,2013.)

Grafikon 1. Projekcija emisija stakleničkih plinova u Hrvatskoj do 2020. godine

Izvor: Utjecaj protokola iz Kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog sektora, 2007.

Protokolom iz Kyota, Hrvatskoj je određeno smanjenje emisije stakleničkih plinova za 5

posto u razdoblju 2008.-2012. godine u odnosu na emisiju referentne 1990. godine. To je

ozbiljna obveza jer je 1990. godine Hrvatska imala gotovo najmanju emisiju glavnog

stakleničkog plina CO2 po stanovniku u Europi (4,8 t/stanovnik), tj. dvostruko manju od

razvijenih zemalja zapada. Temeljem fleksibilnosti koje se pružaju zemljama s ekonomijom u

tranziciji, a prema članku 4.6. Konvencije, Hrvatska je podnijela zahtjev za povećanje emisije

stakleničkih plinova u referentnoj 1990. godini. Glavno je stajalište Hrvatske da

postojeća .odražava specifičnosti vezane za ulogu Hrvatske u zajedničkom ekonomskom i

energetskom sustavu, a posebice elektroenergetskom sustavu u bivšoj Jugoslaviji. Pregovori o

ovom zahtjevu završeni su na 12. zasjedanju Konferencije stranaka UNFCCC konvencije

(CoP-12) u Nairobiju u studenom 2006. godine. Usvojena je Odluka [3] kojom se Hrvatskoj

dopušta povećanje emisije referentne godine u iznosu od 3,5 mil. tona ekvivalentne emisije

5

CO2. Usvajanjem ove Odluke stvorene su pretpostavke za ratifikaciju Protokola iz Kyota i

lakše ispunjavanje obveza prema Protokolu (Grafikon 1.).

3. Trgovanje emisijama

U trenutku kada neka zemlja preuzme svoju obvezu u okviru Kyoto protokola, to postaje

kolektivna obveza svih izvora emisije u toj zemlji. Jedan od načina da državna vlast prenese

takvu kolektivnu obvezu na razinu pojedinačnih izvora emisije može biti raspodjela dozvola

za ograničenu emisiju stakleničkih plinova, odnosno prava na emisiju. Pritom bi zbroj

raspodijeljenih prava na emisiju trebao biti u skladu s obvezom koju je zemlja preuzela

potpisivanjem Kyoto protokola. Pošto izvori emisije stakleničkih plinova na teritoriju

pojedine države mogu biti brojni i vrlo različiti te mogu pripadati različitim sektorima, i imati

različite tehničke karakteristike, raspodjela prava na emisiju na svaki pojedini izvor u praksi

nije moguća. Teško je, na primjer, zamisliti raspodjelu prava na emisiju na svako pojedino

motorno vozilo. Iz tog razloga raspodjelom prava na emisiju u pravilu su obuhvaćeni samo

veliki izvori emisije u sektoru energetike i sektoru industrije. Ovi izvori nerijetko čine i do

50% emisije u industrijski razvijenijim zemljama. Usprkos relativno homogenoj strukturi

sektora energetike i industrije sa stanovišta vrste instalacija koje su izvor stakleničkih plinova,

činjenica je da različite instalacije mogu biti različitog kapaciteta, dobi te tehnološke razine. U

skladu s tim, relativni trošak smanjenja emisije bit će različit od instalacije do instalacije. U

tom smislu uvođenje mogućnosti trgovanja pravima na emisiju učinkovit je način sniženja

ukupnog troška potrebnog za smanjenje emisije iz instalacija obuhvaćenih raspodjelom

emisijskih kvota. To pokazuje i činjenica da se raspodjela prava na emisiju u svim poznatim

slučajevima u svijetu dosad radila isključivo u kontekstu sustava trgovanja emisijama, te da

niti jedna zemlja dosad nije, a vjerojatno niti neće, raspodijeliti prava na emisiju na

pojedinačne instalacije bez uvođenja mogućnosti trgovanja raspodijeljenim pravima na

emisiju. U tom smislu, iako se izraz trgovanje emisijama uvriježio u praksi, potrebno je radi

korektnosti napomenuti da se zapravo ne trguje emisijama, već pravima na emisiju, pri čemu

je jedno pravo na emisiju ekvivalentno dozvoli za emitiranje jedne tone CO2eq (Lipošćak

2006,str.4).

Najveći kupci emisijskih kredita često su individualne tvrtke koje očekuju nadmašiti svoju

kvotu u poslovanju pa imaju višak financijskih resursa ili jednostavno misle da neće moći

ispuniti emisijska očekivanja.Kupci ovih kredita mogu biti i vlade država, koje nisu u stanju

6

na drugi način ispuniti emisijske obaveze. Pošto je ovim kreditima moguće trgovati i imaju

transparentne cijene, financijski investitori mogu ih kupovati na tržištu u cilju špekulacije, ili

ih vezati za buduće ugovore. Izvor ovih kredita su Mehanizam čistog razvoja (Clean

Development Mechanism (CDM)) i Projekti zajedničke implementacije (Joint

Implementation (JI)). CDM omogućava stvaranje emisijskih kredita razvijajući projekte koji

pomažu smanjenju emisija stakleničkih plinova u zemljama koje nisu potpisnice Aneksa I. Sa

druge strane JI omogućava da krediti budu konvertirani od postojećih kredita unutar Zemalja

Aneksa I. Dodatni razlog za kupovinu ovih kredita jesu kazne u slučaju ne ispunjenja obaveza

iz Protokola. (Wikipedia, 2014.)

Europska shema trgovanja emisijama stakleničkih plinova međunarodni je sustav za trgovanje

emisijama stakleničkih plinova unutar EU. Europski sustav trgovanja emisijama (EU ETS)

kamen je temeljac europske politike za borbu protiv klimatskih promjena i ključan alat za

smanjenje industrijskih emisija stakleničkih plinova. EU ETS kao prva i najveća

međunarodna shema za trgovanje kvotama stakleničkih plinova obuhvaća više od 10.000

elektrana i industrijskih postrojenja u 30 zemalja. Djeluje u 27 država članica te na Islandu, u

Lihtenštajnu i Norveškoj. Pokriva emisije CO2 iz postrojenja kao što su elektrane, rafinerije

nafte, željezare, čeličane, tvornice cementa, stakla, vapna, opeke, keramike, celuloze, papira i

kartona. EU ETS pokrenut je 2005. i radi prema načelu „kape i trgovine“, što znači da postoji

kapa ili gornja granica ukupne količine stakleničkih plinova koje tvornice, elektrane i ostali

mogu ispuštati. S tim granicama tvrtke dobivaju emisijske jedinice koje mogu kupovati ili

prodavati međusobno, a ograničenja na ukupan broj raspoloživih kvota osiguravaju da kvote

imaju vrijednost. Na kraju svake godine tvrtke predaju rezerviranja za pokriće svih svojih

emisija jer im u protivnom prijete visoke novčane kazne. Smanjenjem svojih emisija tvrtka

može držati rezervna pokrića za svoje buduće emisije ili ih prodati drugoj tvrtki kojoj

nedostaje kvota. Svako pravo na emisiju predstavlja jednu tonu CO 2eq. (European

Commision, 2015.).

EU ETS provodi se u tri faze, tijekom prvog razdoblja trgovanja (2005. – 2007.) države

članice su slabo trgovale kvotama ugljika i premda se taj broj u drugom razdoblju (2008. –

7

2012.) nešto povećao, i dalje su velike količine kvota dodjeljivane besplatno. Početkom trećeg

razdoblja (2013. – 2020.) očekuje se da će se oko polovina kvota naći na aukcijama po

tržišnim cijenama. Planirano je da se broj kvota vremenom smanjuje, tako da ukupna količina

emisija padne. U 2020. očekuje se da će emisije biti 21 posto niže u odnosu na one iz 2005

(European Commision, 2015.)

4.Utjecaj protokola iz Kyota na hrvatski elektroenergetski sektor

Republika Hrvatska se nalazi među europskim državama s najmanjom

emisijom stakleničkih i kiselih plinova. Pritom, zahvaljujući mjerama koje provodi HEP,

elektroenergetski sektor ima relativno mali udjel u ukupnim emisijama.

Nova postrojenja HEP gradi uz primjenu najboljih raspoloživih tehnologija zaštite okoliša

koje jamče poštivanje svih propisa Europske unije u zaštiti okoliša (HEP,2015.)

Glavne mjere za smanjenje emisije CO2 u sektoru opskrbe električnom energijom su

(HEP,2015.): - primjena obnovljivih izvora energije (vjetroelektrane, biomasa, male

hidroelektrane, sunčeva energija) - povećanje učinkovitosti pretvorbe energije - prelazak na

gorivo s manje ugljika - smanjenje gubitaka u prijenosu i distribuciji energije - primjena

nuklearne energije.

Gotovo cijeli elektro-energetski sektor pokriva Hrvatska Elektroprivreda (HEP). HEP

pribavlja oko 95 % ukupnih zahtjeva za energetikom u Hrvatskoj. Preostalih 5 % je

proizveden u industrijskim kogeneracijskim postrojenjima, poglavito za vlastite potrebe

industrijskih potrošača i u malim privatnim hidroelektranama. U Republici Hrvatskoj veliki

udio proizvodnje energije ostvaruje se u hidroelektranama (30-50 %). U Hrvatskoj se nalazi

30 hidroelektrana, uzevši u obzir i male privatne hidroelektrane. Termoelektrane sudjeluju s

udjelom od oko 40 %, dok za nuklearnu elektranu Krško (50 %) taj udio iznosi 15-16%.(HEP,

2015.)

Tablica 1. Očekivana godišnja potrošnja električne energije na razini javne mreže i vršno

opterećenje

8

.

Izvor: Utjecaj protokola iz Kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog sektora, 2007.

Pretpostavljena potrošnja električne energije za 2007., 2010., 2015. i 2020. godinu prikazana

je u tablici 1. Očekuje se nastavak rasta potrošnje električne energije, ali nešto sporijim

tempom. U razdoblju 1995.-2005. godine potrošnja električne energije je rasla s prosječnom

godišnjom stopom od 3,9 posto. Očekivana prosječna godišnja stopa rasta potrošnje u

razdoblju od 2007. do 2020. godine iznosi 2,5 posto. To znači da bi potrošnja električne

energije po stanovniku s oko 3710 kWh u 2005. godini narasla na oko 5510 kWh do 2020.

godine (Utjecaj protokola iz Kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog sektora, 2007.).

4.1 Hidroelektrane

U strukturi elektroenergetskog sustava, više od polovice izvora čine hidroelektrane. Hrvatska

zbog toga spada među vodeće zemlje u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora. 

Danas je u Hrvatskoj u pogonu 26 hidroelektrana, akumulacijskog i protočnog tipa, a

raspoređene su u tri proizvodna područja (HE Dubrovnik je samostalni pogon). 

Sve hidroelektrane HEP-a dobile su certifikat za proizvodnju električne energije iz

obnovljivih izvora, a hidroelektrane proizvodnih područja Sjever i Zapad i certifikat za sustav

upravljanja kvalitetom (ISO 9001) i  zaštitom okoliša (ISO 14001) (HEP, 2013.).

4.2 Termoelektrane

Potpunim izgaranjem fosilnih goriva u termoenergetskim objektima nastaje emisija uglavnom

CO2, a tek manjim djelom i CH4 i N2O uz druge onečišćujuće plinove. Budući da je doprinos

CH4 i N2O ukupnoj emisiji stakleničkih plinova iz termoelektrana gotovo zanemariv, tj.

manji od 1 posto, razmatrat će se samo emisije najznačajnijeg stakleničkog plina - CO2.

Emisija CO2 ovisi o količini i vrsti potrošenog goriva. Najveća emisija nastaje pri izgaranju

ugljena, zatim tekućeg goriva te prirodnog plina (Jurić Ž.Tot M., 2012.).

9

Emisije onečišćujućih tvari u zrak u Hrvatskoj elektroprivredi d.d. dominantno potječu iz

velikih uređaja za loženje – termoenergetskih postrojenja TE Plomin 1, TE Plomin 2, TE-TO

Zagreb, ELTO Zagreb, TE-TO Osijek, TE Sisak, KTE Jertovec i TE Rijeka,. U 2011. godini,

ukupna proizvodnja električne energije iz termoelektrana HEP-a povećana je u odnosu na

2010. godinu za oko 7,6%. Veći angažman termoenergetskih postrojenja uvjetovan je

stabilnošću, odnosno sigurnošću elektroenergetskog sustava i hidrološkim prilikama. Zbog

povećanog rada termoenergetskih postrojenja, u odnosu na 2010. g., bila je i povećana

potrošnja energenata - teškog loživog ulja za oko 25.000 t i ugljena za oko 50.000 t.

Specifična emisija svih onečišćujućih tvari, odnosno emisija onečišćujuće tvari po jedinici

proizvoda – kWh, blago je snižena, što je rezultat optimiranja sustava i angažmana

učinkovitijih proizvodnih jedinica. (HEP,2011.)

Tablicom 1 prikazana je emisija stakleničkih plinova u Republici Hrvatskog u uzimajući u

obzir raspon od 10 godina s baznom godinom 2000., te podatak iz 1990. godine.

Tablica 2.Emisije stakleničkih plinova iz termoelektrana RH

10

Izvor: Hrvatska elektroprivreda 2011.

Kada govori o 2013. godini HEP je pratio emisije onečišćujućih tvari u zrak – sumporovog

dioksida (SO2), dušikovih oksida (NOx), ugljikovog monoksida (CO), ugljikovog dioksida

(CO2) i čestica, sukladno zakonskim propisima iz područja zaštite zraka kao i količine

proizvedenog opasnog i neopasnog otpada u HEP-u te koncentracije onečišćujućih tvari u

otpadnim vodama. Emisije u zrak Emisije onečišćujućih tvari u zrak dominantno potječu iz

velikih uređaja za loženje – termoenergetskih postrojenja TE Plomin 1 i 2, TE-TO Zagreb,

EL-TO Zagreb, TE-TO Osijek, TE Sisak, KTE Jertovec i TE Rijeka, a ostatak emisija

onečišćujućih tvari iz kotlovnica za grijanje HEP Toplinarstva (HEP,2013.).

Tablica.3 Emisije onečišćujućih tvari u zrak u 2013.godini

11

Izvor: Hrvatska elektroprivredna grupa, 2013.

Tablica 2 prikazuje emisiju onečiščujućih tvari u zraku u razdoblju od 2 godine. Iz tablice je

vidljivo da u odnosu na 2012., u 2013. godini smanjene su emisije gotovo svih vrsta

onečišćujućih tvari u zrak iz termoenergetskih postrojenja uslijed povećanja udjela, za okoliš

prihvatljivijeg prirodnog plina u odnosu na loživo ulje. Također, od 1. siječnja 2012., HEP

nabavlja isključivo niskosumporno loživo ulje, što je rezultiralo dodatnim smanjenjem emisija

onečišćujućih tvari u zrak (HEP,2013.).

Grafikon 1. Udio emisije CO2 iz termoelektrana u ukupnim nacionalnim emisijama

Izvor: Utjecaj protokola iz Kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog sektora, 2007.

Karakteristika hrvatskog elektroenergetskog sektora je da je više od 65 posto potrošnje

električne energije bez izravnih emisija stakleničkih plinova i drugih onečišćujućih tvari u

zrak (hidroelektrane, NE Krško i uvoz). Zbog svega navedenog, udio emisije iz

termoelektrana HEP-a u ukupnim nacionalnim emisijama CO2 (slika 3) je relativno mali (14-

24 posto) (Utjecaj protokola iz Kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog sektora, 2007.).

12

4.3 Vjetroelektrane

Novi izvještaj EWEA-e (The European Wind Energy Association) je potvrdio da energija

vjetra sama može pokriti pola od planiranog cilja od 30% smanjenja emisija stakleničkih

plinova do 2020. godine.

Emisije koje se mogu izbjeći samo u europskom sektoru energije vjetra su dovoljan dokaz da

Europa treba povećati cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2020. godine sa 20% na

30%. To je rezultat novog izvještaja EWEA-e „Energija vjetra i EU klimatska politika: dostići

30% manje emisija do 2020“. Vjetroelektrane ne ispuštaju stakleničke plinove, za razliku od

ugljena, plina i nafte. Energija vjetra je tokom 2010. proizvela 181 TWh električne energije

što je bilo dovoljno za izbjegavanje emisije od 126 milijuna tona CO2(MtCO2). Izvještaj je

naveo da će EU-27 prema Kyoto protokolu smanjiti emisije za 7,8% naspram nivoa 1990. Bar

50% redukcije se može napraviti unutar EU (tzv. domaće redukcije) dok će se ostatak postići

kupovinom zelenih certifikata od projekata izvan EU preko CDM/JI (Mehanizam za čisti

razvoj ili Zajedničkom implementacijom). Ti certifikati izvan EU se zovu „offset“. EU

energija vjetra je tokom 2010. izbjegla 28% Kyoto cilja za smanjenje emisija CO2, a to je 56%

domaćeg cilja za smanjenje. Cilj EU za 2020. je smanjiti emisije za 1.113 Mt u odnosu na

1990., s tim da je oko 60% emisija „offset“, a ostalih 40% je domaći cilj. Prema podatcima

EWEA-e bi se do 2020. trebalo izgraditi 230 GW vjetroelektrana, koje bi proizvodile 581

GWh električne energije, čime bi se uštedilo 342 Mt CO2. Time bi vjetroelektrane bile

odgovorne za izbjegavanje 31% cilja za smanjenje CO2, odnosno 77% od domaćeg cilja, a

ako se taj cilj poveća na 30% energija vjetra će pokriti 20% cilja i 51% domaćeg cilja za

smanjenje emisija (Jerkić L.,2011.).

EU nema ciljeve za energetski sektor sam po sebi, ali ETS (Sustav razmjena emisija) je

postavio cilj smanjenja od 21% u odnosu na 2005., pri čemu se može koristit 50% „offseta“.

Vjetroagregati koji su izgrađeni od 2005. pa do prošle godine su izbjegli ispuštanje 78 Mt

CO2 što je 83% potreba prema ETS-u. Do 2020. vjetroagregati izgrađeni od 2005. će biti

odgovorni za izbjegavanje čak 301 MtCO2 što je dovoljno za 64% trenutačnog cilja ETS-a, a

ako se cilj poveća na 30%, energija vjetra će još uvijek pokriti 53% ETS-ovog ukupnog cilja,

i čak 107% ETS-ovog domaćeg cilja. To je ekvivalentno tome da se sa cesta makne 173

milijuna auta -  81% svih automobila u Europskoj Uniji (Jerkić L.,2011.)

13

Grafikon 2.Proizvodni kapacitet energije iz vjetroelektrana

Izvor: Thewindpower, 2015.

Kada govori o Republici Hrvatskoj dolazi do zaključka da smo zemlja koja mnogo ulaže u

energiju iz vjetroelektrana. Na Grafikonu 2. možemo vidjeti da je od 2004. godine sa početnih

5 MW do kraja 2014. uspio se kapacitet povećati na 347 MW čime Hrvatsku stvrstavamo u

zemalje koje se pridržavaju protokola iz Kyota (Thewindpower, 2015.).

14

5. Zaključak:

Protokol iz Kyota uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime dodatak

je međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, potpisan s ciljem smanjivanja

emisije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova. Do sad ga je potpisalo 192 države i

vladinih organizacija. Protokol je stupio na snagu 16. veljače 2005., kada ga je

ratificirala Rusija. Države koje su ga ratificirale čine 61% zagađivača. Hrvatski sabor je 27.

travnja 2007. ratificirao protokol iz Kyota. Hrvatska je postala 170. država koja je prihvatila

ovaj dokument. Usvajanjem je prihvaćena obaveza smanjenja emisije stakleničkih plinova za

5% do 2012. Hrvatska je godinama odlagala ratifikaciju sporazuma, jer se željela izboriti za

povoljniji položaj u odnosu na onaj koji bi imala, da se smanjenje računalo prema 1990.

godini. Bazna pozicija je 34,62 milijunatona ugljičnog dioksida godišnje. Elektroenergetskaa

politika stoga u budućnosti ima cilj uskladiti se sa Energetskom politikom Europske

Unije,osigurati sigurnost opskrbe električnom energijom, smanjiti količinu stakleničkih

plinova. Budući razvoj elektroenergetskog sektora u RH temelji se na ulaganju u postrojenja

za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije što Hrvatsku u ovom

trenutku svrstava među „najzelenije“ države Europe i uzronu potpisnicu Kyoto protokola.

Iz svega navedenog može se zaključiti da je Kyoto Protokol, tj. sljedeći koji će doći poslije

njega neophodan u cilju očuvanja života kavim ga poznajemo, jer sadašnja industrijalizacija

proizvodi suviše veliku količinu zagađenja koja ima za posljedicu promjenu naše klime, tj.

globalno zagrijavanje. Ovim tempom će relativno brzo doći do točke na kojoj će se

temperatura promjeniti dovoljno da se ledenjaci na polovima u potpunosti otope, Golfska

struja će usljed toga stati i nastupit će novo ledeno doba. Cijeli ovaj proces prijeti i izumiranju

brojnih životinjskih i biljnih vrsta uslijed promjena u klimi, tj. atmosferi. Znači, nekakva

promjena je neophodna, ali se postavlja pitanje njene isplativosti i efektivnosti. Međutim s

obzirom na opće prihvaćeno mišljenje koje se tiče emisije stakleničkih plinova ne može se

ignorirati problem koji imamo i ovakve ili slične mjere su neophodne u cilju očuvanja planeta

Zemlje

15

LITERATURA:

A) OSTALI IZVORI

European Commision, 2015,The EU Emissions Trading System (EU ETS),pogledano

5.11.2015, dostupno na: http://ec.europa.eu/clima/policies/ets/index_en.htm

Greenpeace International, 1998. ,Guide to the Kyoto Protocol, pogledano: 5.11.2015.,

dostupno na: http://www.apmath.spbu.ru/ru/structure/depts/mmes/kyoto/1.pdf

HEP, 2012, HEP i okoliš 2011,pogledano 5.11.2015.,

dostupno na: http://www.hep.hr/hep/publikacije/okolis/Okolis2011.pdf

HEP,2013,Održivi razvoj,pogledano:6.11.2015.,

dostupno na: http://www.hep.hr/hep/publikacije/okolis/Okolis2013.pdf

HEP,2015,HEP grupa, pogledano 6.11.2015,

dostupno na: http://www.hep.hr/hep/grupa/default.aspx

Jerkić L.,2011, Glavni europski adut protiv klimatskih promjena je energija vjetra,pogledano:

6.11.2015., dostupno na: http://www.vjetroelektrane.com/svijet/716-glavni-europski-adut-

protiv-klimatskih-promjena-je-energija-vjetra

Jurić Ž. Tot M., 2007, Utjecaj protokola iz kyota na razvoj hrvatskog elektroenergetskog

sektora, Cavtat, pogledano 6.11.2015.,

dostupno na: https://bib.irb.hr/datoteka/351313.C32012.pdf

Lipošćak M.,2006., Primjena europske sheme trgovanja emisijama stakleničkih plinova u

Republici Hrvatskoj,Zagreb, pogledano 5.11.2015.,dostupno na:

http://klima.mzoip.hr/UserDocsImages/VIII_Primjena_29112007.pdf

Wikipedia,2014,Trgovanje emisijskim jedinicama staleničkih plinova,pogledano:14.11.2015.,

dostupno na:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Trgovanje_emisijskim_jedinicama_stakleni

%C4%8Dkih_plinova

16

Wikipedia, 2015, United Nations Framework Convention on Climate Change,pogledano

5.11.2015., dostupno na:

https://en.wikipedia.org/wiki/

United_Nations_Framework_Convention_on_Climate_Change#cite_note-art2-3

Zelena Zona,2013.,Protokol iz Kyota,pogledano:5.11.2015, dostupno na:

http://www.zelenazona.hr/home/wps/wcm/connect/zelena/zona/gospodarstvo/

mislim_globalno/protokol_kyoto

Popis tablica:

Tablica 1. Očekivana godišnja potrošnja električne energije na razini javne mreže i vršno

opterećenje

Izvor: https://bib.irb.hr/datoteka/351313.C32012.pdf

Tablica 2. Emisija stakleničkih plinova iz termoelekrana RH,str.16,

Izvor: http://www.hep.hr/hep/publikacije/okolis/Okolis2011.pdf

Tablica.3 Emisije onečišćujućih tvari u zrak u 2013.godini iz izvora HEP grupe, str.4

Izvor: http://www.hep.hr/hep/publikacije/okolis/Okolis2013.pdf

Popis grafikona:

Grafikon 1. Projekcija emisija stakleničkih plinova u Hrvatskoj do 2020. Godine

Izvor: https://bib.irb.hr/datoteka/351313.C32012.pdf

Grafikon 2. Proizvodni kapacitet energije iz vjetroelektrana, 2015.

Izvor:http://www.thewindpower.net/country_en_45_croatia.php

17

18