FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVUODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

Predmet:

Uvod u sociologiju

Seminarski rad:

Porodica, brak i lićni zivot

Student:

Maida Mistrić

U Sarajevu, 10.01.2014

1

SADRŽAJ:

UVOD.....................................................................................................................3

1. TEORISKI PRISTUP PORODICI....................................................................4

1.1. Funkcionalizam..............................................................................................4

1.2. Feministički pristup.......................................................................................5

1.3. Nove perspektive u sociologiji porodice.......................................................5

1.4. Brak- razvod ; sada- nekada..........................................................................6

1.5. Samohrana kućanstva....................................................................................6

1.6. Ponovo sklopljeni brak..................................................................................7

1.7. Rekonstruisanje porodice..............................................................................7

1.8. žene bez djece...............................................................................................8

2. ALTERNATIVE BRAKA..................................................................................9

2.1. Kohabitacija....................................................................................................9

2.2. Homoseksualne veze.......................................................................................10

3. NASILJE I ZLOSTAVLJANJE U PORODIČNOM ŽIVOTU.........................11

3.1. Nasilje u porodici............................................................................................11

3.2. Seksualno zlostavljanje djece i incest.............................................................12

ZAKLJUČAK..........................................................................................................13

LITERATURA.........................................................................................................14

2

UVOD

Svijet u kojem danas živimo prepun je novih mogućnosti ali je u isto vrijeme nepoznat i

veoma težak. Upravo zbog činjenice da pripadamo takvom svijetu svidjelo se to nama ili ne,

moramo se prilagoditi svim rizicima i iskušenjima koje on sa sobom nosi. Veoma očit primjer

za to je naš lični i emocionalni život. Moja želja je da kroz ovu temu, sa sociološkog aspekta,

približim osnovne karakteristike sastavnih dijelova našeg emocionalnog života kao što su

porodica i brak. Prije svega potrebno je definisati neke osnovne pojmove:

PORODICA je skupina ljudi izravno povezana srodničkim vezama, pri čemu odrasli

pripadnici preuzimaju odgovornost za brigu o djeci.

SRODNIČKE VEZE su veze među pojedincima uspostavljen brakom ili srodničkim linijama

koje povezuju krvne srodnike (majke, očeve, braću, potomke itd...).

BRAK se može definisati kao društveno priznata i odobrena spolna zajednica dviju odraslih

osoba. Kada dvoje ljudi stupi u brak, oni postaju srodnici; no, brak povezuje i širi niz

srodnika. Roditelji, braća, sestre i drugi krvni srodnici postaju srodnici novoga bračnog

partnera.

LIČNI ŽIVOT je život koji pojedinac vodi u društvu užeg kruga ljudi: najbliže porodice i

prijatelja.

Većina nas, odupiremo li se promjenama u našem ličnom životu ili ne, sada o njima mislimo

znatno više. Ta je činjenica indikativna za temeljne promjene i upravo zbog toga potrebno se

što aktivnije angažovati u svijetu koji se mijenja, i na posljedicama koje ostavlja na naš

intimni život.

3

1. TEORIJSKI PRISTUPI PORODICI

Porodicu, brak i lični život su na različite načine proučavali mnogi sociolozi suprotstavljenih

uvjerenja kroz historiju. Mnoga shvatanja iznesena prije više stotina godina danas zvuče

mnogo uvjerljivije i to je razlog zbog kojeg je potrebno ukratko prikazati evoluciju

sociološkog mišljenja kada je u pitanju ova tema.

1.1 Funkcionalizam

Sociolozi koji su zagovarali funkcionalizam smatrali su da nukleusna porodica tj. porodica u

kojoj dvoje odraslih ljudi živi u kućanstvu zajedno sa vlastitom ili posvojenom djecom

ispunjava uloge u modernom društvu. S pojavom industrijalizacije porodica je postala manje

važna kao jedinica ekonomske proizvodnje i više usredotočena na reprodukciju, odgoj djece i

socijalizaciju. Prema američkom sociologu Talcottu Parsonsu, dvije glavne funkcije porodice

jesu primarna socijalizacija i stabilizacija ličnosti.

Primarna socijalizacija je proces kojim djeca uče norme društva u kojem su rođena, a budući

da se to događa u ranom djetinjstvu, porodica je najvažnije mjesto za razvoj ličnosti.

Stabilizacija ličnosti odnosi se na ulogu koju porodica obavlja pomažući emocionalno odraslim

pripadnicima porodice.

U današnje vrijeme funkcionalističke teorije se nalaze na oštrom udaru kritika zbog toga što

kućnu podjelu rada između muškarca i žene predstavljaju kao nešto prirodno i

neproblematično. Međutim, posmatrano iz drugog ugla, možemo zaključiti da se

funkcionalistički pogled na porodicu može kritikovati zbog zanemarivanja uloge društvenih

institucija u socijalizaciji djece kao i varijacija porodičnih oblika koji ne odgovaraju modelu

nukleusne porodice.

4

1.2 Feministički pristup

Feminizam je također znatno utjecao na stvaranje slike o porodici kroz historiju. Pozornost se

naročito usmjerila unutar porodice kako bi se ispitalo iskustvo žena u kućnom okruženju.

Feministički radovi su isticali mnoge teme među kojima su tri od posebne važnosti.

Prva je kućna podjela rada. Rezultati istraživanja u ovoj temi su pokazale da žene i dalje nose

glavnu odgovornost kada su u pitanju kućanski poslovi i samim tim imaju mnogo manje

slobodnog vremena.

Druga tema jesu neravnopravni odnosi moći koji za posljedicu imaju nasilje u porodici.

Silovanje u braku, seksualno zlostavljanje djece i incest privukli su znatnu pozornost javnosti

nakon feminističkih tvrdnji da se nasilje unutar porodice dugo zanemarivalo, i u akademskim

i u zakonodavnim, odnosno političkim krugovima.

Istraživanje skrbničkih aktivnosti jest treće područje na kojem su feministice dale značajan

doprinos. To je široko područje koje se sastoji od niza procesa, od brige za bolesnog člana

porodice do skrbi za starijeg rođaka tijekom dugog vremena. Katkad briga znači jednostavno

pridonijeti tuđem psihičkom blagostanju – razne feministice su se zanimale za emocionalni

rad u vezama. I dok je skrb utemeljena na ljubavi i dubokim emocijama, ona je također oblik

rada koji zahtijeva sposobnost za slušanje, zapažanje, dogovor, pregovor i kreativno

djelovanje. Dakle, iz ovoga možemo uvidjeti kako žene ulažu veliki napor i znatan

emocionalni rad kako bi održale lične odnose.

1.3 Nove perspektive u sociologiji porodice

Teorijske i empirijske studije feministica u posljednjih su nekoliko desetljeća izazvale sve

veće zanimanje za porodicu, i među znanstvenicima i u općoj populaciji. Pojmovi poput

„druge smjene“ – koji se odnose na dvostruku ulogu žene, kod kuće i na poslu – ušli su u

svakodnevni rječnik. U proteklom desetljeću pojavila se važna sociološka literatura o porodici

koja se nastavlja na feminističke perspektive ali nije stroga feministički orijentisana. Autori

koji su dali veliki doprinos ovoj literaturi, supružnici Ulrich Beck i Elisabeth Beck Gernsheim

smatraju da je današnje doba prepuno suprotstavljenih intersa koje postavljaju ljubav, posao,

5

porodica i sloboda. Iako se čini da su brak i porodični život krhkiji nego ikad oni su i dalje za

ljude jako važni. Autori odgovor pronalaze u ljubavi koja djeluje kao pojednostavljen odgovor

ali je jedino mjesto gdje se ljudi istinski mogu pronaći i ostvariti odnos sa drugima, moćna

sila i novi izvor vjere. Ljubav je ono što je stvarno, što pokreće ljude i potiče ih da zarone u

svoja najdublja razmišljanja.

1.4 Brak i razvod – nekada i sad

Mnogo je stoljeća na Zapadu brak smatran gotovo nerazrješivim. Razvodi su se odobravali

samo u rijetkim slučajevima, npr. kada brak nije bio konzumiran. Prvi zakoni o sporazumnom

razvodu uvedeni su u nekim zemljama sredinom 1960-ih godina. Od tada su taj primjer

slijedile mnoge zemlje Zapada. Između 1960. i 1970. stopa razvoda je bila veoma visoka. Od

1980. se u određenom stepenu stabilizirala ali i dalje ostaje vrlo visoka. Dvije petine svih

brakova danas završavaju razvodom. Jedan od glavnih razloga sve češćeg broja razvoda jeste

ekonomska nezavisnost žena zbog čega je brak danas manje ekonomska institucija nego je to

bio nekad. Također, posmatrajući današnju situaciju, lahko možemo zaključiti da do razvoda

dolazi i zbog drugačijih pogleda na svijet, zasićenosti, nezadovoljstva novim životnim

ulogama itd. Ipak, rastuća stopa razvoda ne čini da se pokazuje duboko nezadovoljstvo

brakom nego sve veću odlučnost da on bude zadovoljavajući i pozitivan odnos.

1.5 Samohrana kućanstva

Samohrana kućanstva su sve češća pojava u proteklih nekoliko decenija. Više od 20 posto

maloljetne djece danas živi u kućanstvima s jednim roditeljem, velikom većinom ženama.

Broj samohranih kućanstava raste iz dana u dan i ona spadaju među najsiromašnije skupine

današnjeg društva. Kategorija samohranih kućanstava je raznovrsna a samohrano roditeljstvo

je često promjenljivo stanje. Danas je oko 60 posto samohranih kućanstava posljedica razvoda

ili rastave, a među 1,6 miliona samohranih porodica najbrže rastuća je kategorija samih,

neudavanih majki. Samohrani roditelji kao cjelina nisu jedinstvena skupina i premda

samohrane porodice mogu dijeliti neke socijalne ili materijalne probleme, one nemaju

kolektivni identitet. Ipak, samo oni koji se nalaze u takvoj situaciji znaju kako je odgajati

6

djecu bez pomoći partnera i potruditi se izvesti ih na pravi put kako bi jednog dana uspjeli u

životu.

1.6 Ponovno sklopljeni brak

Ponovno sklapanje braka može uključivati različite situacije. Neki pravi koji su već prije bili u

braku, u svojim su ranim dvadesetim godinama i nijedan od njih nema djece iz prethodnog

braka. Parovi koji ponovo sklapaju brak u svojim kasnim dvadesetim, tridesetim ili ranim

četrdesetim godinama obično dovode jedno ili više djece iz prvog braka da žive s njima. Oni

koji ponovo sklapaju brak u kasnijoj dobi mogu imati odraslu djecu koja nikad neće živjeti u

novom domu koji će stvoriti njegov roditelj. Moguće je da se u novom braku rode i nova

djeca. Godine 1971. bilo je 20 posto ponovo sklopljenih brakova a danas je taj broj veći za 40

posto. Sve do trideset pete godine većina ponovno sklopljenih brakova uključuje prethodno

razvedene ljude. Najbolji način za povećanje šansi za sklapanje braka, za oba spola jest biti

razveden. Vjerovatnije je da će u brak stupiti ljudi koji već imaju bračnog iskustva, nego

samci iste dobi. Ipak, prema statistici, ponovo sklopljeni brakovi su manje uspješni od prvih

brakova, što ne mora značiti da su novosklopljeni brakovi osuđeni na neuspjeh. Moguće je da

će drugi brakovi koji potraju, u prosjeku, više zadovoljavati od prvih brakova.

1.7 Rekonstituisane porodice

Rekonstituisana porodica je porodica u kojoj barem jedan od partnera ima djecu iz prethodnog

braka. Roditelji u takvim porodicama se obično nazivaju poočimima ili pomajkama. Očito je

da postoje radosti i koristi povezane sa rekonstituisanim porodicama, i s porastom proširenih

porodica koji je njihova posljedica. U ovakvim slučajevima obično se javljaju poteškoće u

vidu bioloških roditelja koji imaju snažan utjecaj na djecu, odnosa između razvedenih

roditelja koji se najčešće pogoršava kada jedno od njih, ili oboje stupe u novi brak, sukoba

oko navika, itd. Kao primjer možemo uzeti slučaj muškarca koji ima dvoje djece i koji se ženi

ženom koja također ima dvoje djece, i svi žive zajedno. To može dovesti do stvaranja

napetosti. Premda su brakovi završavani razvodom, kada postoje djeca, i dalje opstaju mnoge

veze među bivšim supružnicima unatoč povezanostima unutar rekonstruisane porodice koja

nastaje ponovno sklopljenim brakom.

7

1.8 Žene bez djece

Istraživanje koje je 1976. godine proveo British Family Formation Survey otkrilo je da samo

1 posto udatih žena u to vrijeme nije željelo djecu. Noviji izvještaj Ureda za popis i

anketiranje stanovništva, nasuprot tome, predvidio je da će 20 posto žena rođenih između

1960. godine i 1990. godine ostati bez djece – po vlastitom izboru. Žene danas donose odluku

o rađanju djece, ovisno o drugim motivacijama koje imaju u životu, uključujući uspjeh na

poslu i samostalnost u privatnom životu, koje žele postići. Neke su žene oprezne pri

donošenju odluke o rađanju jer su zabrinute zbog mogućeg razvoda i siromaštva. Nova

istraživanja pokazuju kako stope rađanja padaju u većini zemalja Europe. Kada je u pitanju

Bosna i Hercegovina, stopa fertiliteta je opala sa 1,3 u 2006. godini na 1,17 u 2009. godini.

Ipak, možemo zaključiti kako danas žena bez djece ne mora nužno biti i neostvarena žena, jer

je to isključivo njen odabir.

8

2. ALTERNATIVE BRAKU

2.1 Kohabitacija

Kohabitacija predstavlja situaciju kada par živi zajedno u spolnoj vezi, a pritom nije vjenčan.

Ovo je pojava koja je sve proširenija u većini zapadnih društava. Ako je prije brak definisao

zajednicu dvoje ljudi, on se više takvim ne može smatrati. Danas je možda primjernije

govoriti o parovima i neparovima. Sve više parova u dugotrajnim vezama odabire živjeti

nevjenčano, ali ipak žive zajedno i zajedno odgajaju djecu. Sve donedavno se u mnogim

europskim zemljama kohabitacija smatrala skandaloznom. U posljednje vrijeme broj

nevjenčanih muškaraca i žena koji žive u zajeničkom kućanstvu naglo je porastao. Samo 4

posto žena rođenih 1920-tih kohabitiralo je s partnerom, te 19 posto žena rođenih 1940-tih.

No među ženama rođenim 1950-tih je njih gotovo 50 posto. Iako kohabitacija postaje sve

popularnija, istraživanja pokazuju da je brak još uvijek stabilniji. Tri do četiri puta je

vjerovatnije da će se nevjenčani parovi koji žive zajedno razdvojiti nego šo je to slučaj s

vjenčanim parovima. Mladi ljudi često počinju živjeti zajednoo spontano, a ne na temelju

proračunatog plana. Par koji je već u seksualnoj vezi provodi sve više vremena zajedno i

naposljetku jedan od članova napušta svoj dom. Mladi ljudi koji žive zajedno gotovo uvijek

misle da će se poslije vjenčati, premda ne nužno za trenutnog partnera. Također, istraživanja

su pokazala da mlađi vjenčani parovi imaju više zajedničkog sa kohabitirajućim parovima

nego s vlastitim roditeljima. I dok je starija generacija shvatala brak kao sistem dužnosti i

obaveza, mlađa generacija je isticala slobodu u odnosima.

2.2 Homoseksualne veze

Postoje različita stajališta što se tiče shvaćanja uzroka homoseksualnosti; ona koja se tiču

vjere i tumačenja znanosti. Gotovo niti jedna homoseksualno orijentisana osoba neće reći

kako je imala namjeru postati homoseksualac te je zato to i postala. U svakom slučaju ovo

jeste kod mnogih istina te zasigurno postoje određeni uzroci koji su utjecali na takav razvoj

9

ličnosti, no postoje pojedinci kojima je jednostavno u trendu ovakav način života pa se

upuštaju u homoseksualne odnose, čisto iz razloga da malo promjene monotoniju u kojoj

možda žive.Premda različite gay udruge naglašavaju kako je homoseksualno ponašanje

genetska predispozicija i urođenost, većina psihologa se slaže kako postoji mogućnost da je

takva sklonost naučena ili stečena. Američki terapeut R. Cohen, koji je i sam bio

homoseksualac, izjavio je da se niko ne rađa kao homoseksualac. Ono nije seksualni problem,

već poremećaj u razvoju s obzirom na vlastiti identitet.Homoseksualnost najčešće može biti

uzrokovana uzrocima kao što su:

Neispravan odnos s istospolnim roditeljem ili nedostatak ljubavi istospolnog roditelja

kritika od strane braće i sestara

neprilagođenost u skupini vršnjaka istog spola

incesti ili seksualno zlostavljanje itd.

Veliki problem homoseksualaca je identifikovati se s vlastitim spolom.Muškarci koji se bore s

homoseksualnošću često doživljavaju sebe kao 'manje muške', a lezbijke kao 'manje ženske'.

Budući još u djetinjstvu i ranom pubertetu, koje je razdoblje spolnog eksperimentisanja, nisu

imali zajedništva s osobama istog spola, buduća homoseksualna osoba se povlači u svoj svijet

usamljenosti i samosažaljenja. U tim slučajevima nesvjesno dolazi do problema infaltilnog

samosažaljenja.Kod željenog partnera se privlačnima smatraju one osobine za koje adolescent

vjeruje da ih sam ne posjeduje, pa većina muških homoseksualaca kod partnera traže

'muškost'.

Danas, neke zemlje dopuštaju homoseksualne brakove, poput: Holandije, Belgije, Španije,

Kanade i VelikeBritanije. Holandija je bila prva 2001. godine, Kanada i Španija su napravile

taj korak 2005. godine, a Britanija u 2006.godini.

U današnje vrijeme homoseksualnost je više prihvaćena u "zapadnim" zemljama.Većina

zapadnih zemalja ima zakone koji štite homoseksualce od nasilja i diskriminacije.U mnogim

drugim zemljama homoseksualci nisu zaštićeni od diskriminacije.

U Federaciji BiH homoseksualnost je dekriminalizirana 1996.godine , a u Republici

Srpskoj1998. godine. Udruženje Q je trenutno jedina organizacija u Bosni I Hercegovini koja

se bori za prava i vidljivost LGBTIQ osoba (lezbiljki, gejmuškaraca, biseksualnih,

transrodnih, interseksualnih i queerosoba).

10

Na osnovu svih iznesnih činjenica možemo zaključiti kako je homoseksualnost veoma

škakljiva tema zbog koje veoma često dolazi do sukoba mišljenja. Dok jedni žestoko osuđuju

takve ljude i nazivaju ih bolesnicima, drugi pak smatraju kako homoseksualizam nije bolest te

kako su i oni ljudi kao i svi ostali koji imaju drugačiju seksualnu orijentaciju.

3. NASILJE I ZLOSTAVLJANJE U PORODIČNOM ŽIVOTU

Budući da su porodica i srodničke veze dio svačije egzistencije, porodični život obuhvata

gotovo sva emocionalna iskustva. Porodični odnosi – između žene i muža, roditelja i djece,

braće i sestara, ili među dalekim rođacima – mogu biti topli i puni zadovoljstva. Ali mogu biti

i krajnje napeti, dovodoiti ljude do očaja ili ih ispunjavati dubokim osjećajem straha i krivnje.

Ova strana porodičnog života suprotna je ružičastim slikama sklada koje često imamo priliku

gledati na televizijskim ekranima i čitati u raznim časopisima. Porodično nasilje i

zlostavljanje danas su među gorućim problemima društva i predstavljaju uznemirujuće

aspekte narušenog porodičnog života. Nasilje u obitelji i zlostavljanje se može desiti svima,

bez obzira na njihovu fizičku građu, rod, snagu, a ipak se ovaj problem često previđa,

opravdava ili poriče.Upravo zbog toga potrebno je što više raspravljati o ovoj temi i pokušati

naći rješenje kako bi se ovaj problem spriječio u budućnosti.

3.1 Nasilje u porodici

Nasilje u porodici možemo definisati kao fizičko zlostavljanje jednog člana porodice nad

drugim članom ili članovima. Istraživanja pokazuju da su primarno zlostavljana djeca,

posebno djeca mlađa od šest godina. Drugi najčešći tip nasilja je nasilje muževa nad ženama.

No, i žene se mogu nasilnički ponašati tj. fizički napadati malu djecu i muževe. Dom je u

suštini najopasnije mjesto u modernom društvu. Statistika pokazuje kako je vjerovatnije da će

osoba bilo kojeg spola ili dobi biti žrtva fizičkog napada u kući nego noću na ulici. Žene su

izložene većem riziku da će ih napasti muškarci iz vlastite porodice ili bliski znanci nego

stranci. Problem porodičnog nasilja privukao je pažnju javnosti tokom 1970-tih nakon što su

ga iznijele feminističke skupine koje su radile u prihvatilištima za pretučene žene. Prije toga,

porodično nasilje je bilo pojava koja se taktički zaobilazila. Feminističke studije tog nasilja

11

upozorile su na učestalost i ozbiljnost zlostavljanja žena u kući. Posljednih godina došlo je do

pobijanja feminističke teze da se nasilje u porodici događa zbog moći muškarca. Naime tvrdi

se da je uzrok nasilja „disfunkcionalna porodica“: Također, dovodi se u sumnju zaključak da

je nasilje žena nad muškarcima rijetko. Feministice, a i drugi istraživači, oštro su kritikovali

takve tvrdnje ističući da je nasilje žena nad muškarcima u svakom slučaju ograničenije i

manje vjerovatno nego obratno. Nije dovoljno pogledati broj nasilnih slučajeva u porodicama,

umjesto toga bitno je shvatiti kontekst, značenje i djelovanje nasilja. Porodično nasilje je

relativno uobičajeno iz nekoliko razloga. Jedan od njih je kombinacija emocionalnog

intenziteta i intimnosti karakteristična za porodični život. Drugi razlog je taj što se nasilje u

porodici zapravo toleriše, pa čak i odobrava.

Međutim, nasilje u porodici je nešto što se nikako ne bi smjelo odobravati, jer je to pojava

koja čovjeku može samo naštetiti. Upravo zbog toga, potrebno je na vrijeme potražiti stručnu

pomoć i na taj način riješiti ovaj problem koji uzima sve više maha u savremenom društvu.

3.2. Seksualno zlostavljanje djece i incest

Seksualno zlostavljanje djece definiše se kao spolni čin odrasle osobe sa maloljetnim

djetetom, dok se incest odnosi na spolne odnose bliskih rođaka. U seksualnom zlostavljanju

djece, u suštini odrasla osoba eksploatiše dijete u seksualne svrhe. Najčešći oblik incesta je

onaj koji je istovremeno i seksualno zlostavljanje – incestuozni odnos između očeva i mlađih

kćerki. Ove pojave su otkrivene tek unatrag deset ili dvadeset godina. Naravno, dugo je bilo

poznato da takvi spolni odnosi postoje, ali je većina socijalnih posmatrača pretpostavljala da

vrlo snažni tabui, koji postoje o takvom ponašanju, znače i da je ono krajnje rijetko. To nije

bio slučaj. Seksualno zlostavljanje djece najčešće se dešava u nižim klasama ali postoji i na

svim razinama socijalne hijerarhije. Ipak, teško je, ako ne i nemoguće, proračunati pune

razmjere seksualnog zlostavljanja djece. Nacionalno društvo za zaštiu djece definiše četri

kategorije zlostavljanja: zanemarivanje, fizičko zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje i

seksualno zlostavljanje. Prijetnja nasiljem je dio mnogih slučajeva incesta. Većina djece

prisilni spolni kontakt sa odraslim članom porodice doživljava kao odbojno, sramno i

uznemirujuće iskustvo što može imati dugotrajne posljedice. Ono što je važno jeste poduzeti

sve potrebne korake kako bi se žrtve na vrijeme otkrile, i koliko je to moguće, ublažile

moguće posljedice koje ovakvi činovi imaju po njih.

12

ZAKLJUČAK

Onaj svet u kojem živimo obiluje raznim izazovima, nudi niz mogućnosti, ali nudi jednak broj

raznih poteškoća i neizvjesnosti. Time na sebe preuzimamo sve rizike koje nudi ovaj svet. U

svemu, emocionalni život ima veliku ulogu, a kad je u pitanju brak i porodica, onda to

emocionalno i lično dolazi do izražaja. Posljednjih decenija društvo je doživjelo velike

promjene upravo u ovim važnim životnim obrazcima. Ono što je za prethodne generacije bilo

nezamisljivo, sada je velika raznolikost u porodičnim modelima. Stupanje u brak i stvaranje

porodice, nažalost postaje sve malobrojnije, a i kada se dogodi to je u dosta kasnijim

godinama života. S druge strane stopa razvoda se povećala pa se time i broj porodica sa

jednim roditeljem manje povećava. Razvedeni često zasnivaju nove porodice, u koje se

ponekad uključuju i djeca iz prethodnog braka. A nije više rijetka pojava da ljudi kohbitiraju

prije braka, a i da nastave tako da žive zadržavajući neki stepen slobode. Dakle, svijet

porodice, razlikuje se veoma od onog prije recimo 50 godina. A zašto se mjenjaju porodice i

sastav domaćinstva? Mogli bismo reći da je to posljedica promjena očekivanja ljudi u

njihovim odnosima sa drugim ljudima. Kad kažemo "odnos" mislimo na njegovu primjenu na

lični život. To je termin novijeg datuma, a povezan sa intimnošću ili privrženošću drugome. U

tom smislu odnos je nešto aktivno na čemu treba dosta raditi. Dakle, da bi neko opstao, mora

zadobiti povjerenje druge osobe. Možemo reći da mnoge vrste seksualnih odnosa imaju danas

obilježja poverenja.

13

LITERATURA

1. Mirjana Rakela, Nasilje kao životni stil, Sarajevo, 20092. Giddens Anthony,Sociologija,Podgorica,19983.Patrick Pharo, Sociologija morala, Masmedia, Zagreb, 20064. Salih Fočo, Sociologija, Dom štampe, Zenica, 2000

14