400

Vapnarstvo (japjeničarstvo) na otoku Šolti

Nikola Blagaić

Povijest vapnarstva (japjeničarstva) na otoku Šoltio proizvodnji vapna na Šolti ima vrlo malo pisanih tragova, a da je u stara vremena (od starih Rimljana, Ilira) ta tradicija bila razvijena znamo i po brojnim ostacima građevina koje su bile građene s vezivom u kojem je bilo vapno, a nalazimo ih diljem otoka.

Na pojedinim mjestima (starim iskopinama) pro-nađeni su ostaci ložišta u zemlji (studenac) što nam ukazuje da se vapno najčešće dobivalo u blizini gra-dilišta, u improviziranim pećima koje su bile u ze-mlji i obložene kamenom, a služile su za jednokratnu uporabu.

Vapno se na Šolti stoljećima proizvodilo u japjeni-cama paljenjem šume, u periodu od više dana, što je zavisilo o veličini vapnenice.

Prema ostacima vapnenica što su do danas sačuva-ne može se zaključiti da je na Šolti gradnja vapnenica i proizvodnja vapna poznata više od tisuću godina.

Neke od tih starih ostataka vapnenica prekrilo je more (u uvalama Nečujam, Podkokošica i Rakotina).

Težak život i stalna borba za golu egzistenciju stare Šoltane je natjerao da se počnu baviti gradnjom va-pnenica te trgovinom vapna, što je vezano za razvoj pomorstva i prijevoz vapna morskim putem, zato i danas nalazimo ostatke vapnenica uz samo more.

Stari šoltanski način gradnje vapnenica poznat je na srednjodalmatinskim otocima. Način koji se ko-ristio na drugim otocima nije bio dobar jer se moglo dogoditi da vapnenica ne izgori, dok je šoltanski način gradnje osiguravao proizvodnju (vapnenica je morala izgorjeti). Pere Vidulić, meštar sa Šolte, prenio je šol-tanasku vapnenicu na otok Hvar u 19. stoljeću.

Poznate su šoltanske tvornice za proizvodnju va-pna u uvali Šešula (vlasnik Juraj Dobrinović) te Sto-

morskoj (vlasnik obitelj Zlendić). Još starija tvornica (industrijska proizvodnja) nalazi se u uvali Tatinja, na južnoj strani otoka, gdje se u ostacima te tvornice još i danas se mogu uočiti tri peći i kolosijek za prijevoz kamena (vlasnik obitelj Dorati).

Šoltansko vapno bilo je poznato kao jedno od naj-kvalitetnijih, tako da mu je tržište bilo osigurano u cijeloj Dalmaciji.

Gradnja i radovi na vapneniciGradnju vapnenice dijelimo na sljedeće radove: a) iskop jame kotla b) gradnja vapnenice c) branje šume (bušak-fraška ) d) paljenje vapnenice e) krcanje i isporuka vapna

Iskop jame (kotla)Prije početka radova na vapnenici osnovala bi se

družina (zvana čurma) od šest do deset ljudi (radni-ka), što je zavisilo o veličini japjenice. Ta čurma oba-vezno je imala jednog do dva specijalista za gradnju (meštra) vapnenice.

U većini slučajeva vapnenice su se radile na već postojećim, ranije paljenim vapnenicama, tako da bi bila olakšana gradnja (već iskopana jama - kotao (6)). Vapnenica je imala zadanu veličinu te izgrađene unu-tarnje i vanjske zidove jame. U takvom slučaju bi se eventualno izvršili popravci na postojećim zidovima.

Gradnja vapneniceNakon uređenja i popravaka vanjskih zidova (4)

pristupilo bi se izgradnji unutarnjeg zida (1). Ta grad-

Vapnenica (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)

Otok Solta.indd 400 7/16/2012 5:51:16 PM

401

nja je iziskivala dobre meštre jer je tu trebalo paziti na otvore (dušnike, 2) kroz koje bi tijekom paljenja trebala vatra doći do vrha vapnenice. Naročitu pažnju trebalo je posvetiti tome da se prostor između vanj-skih zidova (4) i unutarnjeg (1) napuni zemljom koja se pomno nabijala (3). Ta zemljana nasipina je vrlo bitna jer ona sprječava prodor topline prema vani.

Meštri su tijekom gradnje osobito pazili na izgrad-nju volta (potrebno je upotrijebiti duže kamene ko-made radi zatvaranja volta). Kada gradnja dođe do vi-sine vanjskog zida, nastavlja se gradnja gornjeg dijela (masica) s kamenom oblogom (parapet, 5).

Posebnu pažnju trebalo je posvetiti izgradnji vra-ta (kroz koja se vrši paljenje) koja su trebala biti od zdravog kamena (7).

Tijekom gradnje obavezno je trebalo izgraditi po boku vapnenice stepenište koje je služilo za gradnju (masice) i kontrolni obilazak tijekom paljenja vapne-nice, a nakon paljenja za prijenos vapna.

Branje šume (fraške)Branju šume (fraške) pristupalo se već tijekom

gradnje, za što bi se unajmili nadničari (zvani fraš-kari) koji bi radili više dana na pogodbu (žurnatu). Šuma se brala na privatnim posjedima, uz posebno odobrenje lugara te određenu odštetu vlasnicima šume.

Za potrebe vapnenice (npr. od pet vagona) trebalo je cca tisuću snopova fraške (brimena).

Nakon određenog vremena sušenja (20 do 30 dana) fraška bi se prenosila uz samu vapnenicu, u čemu su sudjelovali svi radnici koji su je skupljali u brimena, te posebno dvojica koja su to brime dizali ženi (fraškarici) na glavu da bi ga donijela do va-pnenice. Možemo zamisliti koliko je taj rad bio težak za fraškarice koje su brime trebale nositi po kozjim stazama, pazeći na svaki korak. Naročitu pažnju je trebalo obratiti na odlaganje brimena kod vapnenice, a taj posao je radio radnik zvani stivač. Sama hrpa koja bi se naslagala i do visine od deset metara pučki se zvala kopa.

Paljenje vapneniceKada su svi radovi završeni (gradnja, branje šume)

vrše se pripreme za paljenje. Za paljenje je potrebno imati dovoljan broj ljudi koji se rasporede u smjene zvane gvardije. Gvardija je vrijeme u kojem rade tri radnika i to privukač, podavač i žegač.

Privukač ima zadatak privući frašku do ruku po-davaču, podavač priprema potrebnu količinu (stupin) koju stavlja u otvor (vrata) vapnenice, žegač pomoću vila taj stupin ubacuje u vapnenicu. Kako je žegaču bilo najteže (u blizini otvorene vatre) njegova gvar-dija je trajala dva sata, a slobodan bi bio četiri sata. Dodavač i privukač su radili četiri sata i bili slobodni četiri sata. Tako su se izmjenjivali dok je trajalo pa-

Vapnenica – presjek (Izvor: Nacrtao autor)

Vapnenica – prednja fasada (Izvor: Nacrtao autor)

Vapnenica – tlocrt (Izvor: Nacrtao autor)

Otok Solta.indd 401 7/16/2012 5:51:22 PM

402

ljenje vapnenice (šest ili više dana, ovisno o veličini vapnenice).

Paljenje je, osim o samoj veličini vapnenice, ovisi-lo i o vremenskim uvjetima. Ponekad se događalo da se paljenje obavljalo i po kiši, što je otežavalo rad a i produžavalo vrijeme paljenja.

Uz vapnenicu je uvijek bila izgrađena poljska ku-ćica pokrivena pločama gdje se spavalo, a po kiši i kuhalo.

Kod paljenja vapnenice postizala se u kotlu tempe-ratura čak i viša od tisuću stupnjeva. Nakon određe-nog vremena na vrhu masice pojavio bi se tzv. sinjal - plavičasti plamen.

Kada bi se na vrhu masice - parapeta užarilo ka-menje kao željezo, bio bi to znak da je vapnenica iz-gorjela. Tada bi se gornji dio masice pokrio pločama i zemljom, vrata zatvorila kamenom i zemljom, od-nosno vapnenica je plombirana za sljedećih petnaest dana dok se vapno ne ohladi.

Krcanje (isporuka)Većina vapnenica sagrađena je uz more. Prilikom

izvlačenja vapna iz vapnenice radnik je punio va-pnom oveću kašetu vapna od pedeset kilograma i to se prenosilo do usidrenog broda.

Vlasnik i brodar brojili su prenesene kašete u brod. Kada se brod napunio, izbrojile bi se kašete i utvrdila količina vapna u brodu u kilogramima. Nakon ukrca-ja utvrđivala bi se ukupna količina vapna izvučena iz vapnenice.

Cijena po kilogramu je dogovarana između vlasni-ka vapnenice i brodara.

Povijesni izvori i etnografija šoltanskoga vapnarstva

Marina Blagaić

tehNika dobivanja vapna sagorijevanjem kamena vapnenca u jedinstvenim nadsvođenim kamenim zdanjima kružnog tlocrta umijeće je koje se na oto-ku Šolti prenosilo s koljena na koljeno više od tisuću godina. Ne postoji priručnik za ovaj zahtjevan posao; znanje se doista prenosilo usmenim putem te tijekom godina iskustvom nadograđivalo, dosegnuvši zavidan tehnički stupanj. O isplativosti samog posla, nažalost, ne možemo govoriti. Nisu se vapnenice gradile za bogaćenje, nego za preživljavanje, pričaju pripadni-ci starijih šoltanskih naraštaja, sudionici tradicijskog načina proizvodnje vapna.

Općenito o vapnu i njegovoj proizvodnjiVapno je najučestalije korišteno vezivo u graditelj-

stvu, što potvrđuju ostaci vapna na najstarijim gra-đevinama čovječanstva. Upotrebljava se i za ličenje, dezinfekciju unutrašnjih i vanjskih zidova te u poljo-privredi, medicini, umjetnosti. Od živoga se vapna čak proizvodio rasvjetni plin korišten u rudnicima. Živo vapno ili kemijski kalcijev oksid dobiva se pe-čenjem vapnenca ili prirodnog kalcijeva karbonata u pećima vapnenicama, i to na čak 900-1200 stupnjeva Celzijevih, pri čemu se odvaja ugljični dioksid i na-staje živo vapno - porozan materijal u grumenima ili prahu, prljavo bijele boje i bez mirisa. Gašeno vapno se dobiva stavljanjem živoga vapna u vodu. Prva ot-krivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Me-zopotamiji u blizini grada Ura i potječe iz 2. tisućlje-ća pr. Kr. (Karleuša, 2007.a:56.-57.).

Primjena živoga vapna doživjela je svoj vrhunac za vrijeme Rimskog Carstva, a njihove su peći za žarenje vapnenca pronađene, među ostalim, i u Hrvatskoj: u Vinkovcima (Cibalija) te u Ščitarjevu (Andautoniji). Riječ je o »poljskim pećima« odnosno onima građe-nima izvan naselja (ibid, 2007.b:149.). Nalazimo ih i

Otok Solta.indd 402 7/16/2012 5:51:22 PM

403

u ravnici, ali i u Gorskom kotaru, gorskim predjelima Slavonije te na obali. Najčešće se ne radi o zaseb-nim građevinama već o rupama u tlu koje su sa stra-ne oblagane kamenjem. Vapno se najčešće dobivalo nadomak gradilišta u improviziranim pećima koje su uglavnom služile za jednokratnu uporabu. O raspro-stranjenosti i važnosti proizvodnje vapna kao već ra-zvijene obrtničke djelatnosti, koja je čak poprimala oblike industrijske proizvodnje, svjedoči činjenica da je na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi iz 1864. godine u Zagrebu bilo izloženo i živo vapno kao prodajni eksponat (ibid, 2007.b:149.-150.).

Vapnenice su s obzirom na područje na kojem se javljaju imale različite oblike i tehnike gradnje. Lič-ka vapnenica, primjerice, bila je opletena prućem, a unutarnji je zid, osim od kamena, znao biti od opeke ili naprosto ilovače. Na istarskom poluotoku je pro-izvodnja vapna bila vrlo razvijena (japleničari, ja-plenice). Ovaj je tip vapnenice blizak šoltanskome, ložište je također kupolasto nadsvođeno. Razlika je, primjerice, što gornji dio vapnenice, šoltanski pa-rapet, nije uvučen te u položaju vrata - ona su kod istarske vapnenice uglavnom u razini zemlje. Pokraj Žminja je za potrebe obnove Staroga mosta u Mosta-ru obnovljena stara peć, jer se prema staroj recepturi trebalo napraviti klasično vapno za mort. Bio je to poticaj obnavljanju proizvodnje vapna na tradicijski način u komercijalne svrhe. Slična je inicijativa za-živjela i u Grdunu na karlovačkom području (2007.c: 251.-253.).

Povijesni izvori o šoltanskom vapnarstvu Zapisi o šoltanskoj proizvodnji vapna rijetki su i

uglavnom pravno-administrativne prirode. Svjedoče ipak o važnosti ovog obrta za otok te o ugledu koji su šoltanski majstori uživali na ostalim dalmatinskim otocima.

Najstariji pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu po-tječe iz srednjega vijeka. Riječ je o Splitskom statutu iz 1312. godine. Šoltanska je privreda zastupljena u nekoliko članaka statuta kojima su propisivana pravi-la oko proizvodnje maslinova ulja, vina, žita i vapna. Prema gl. IV., vapno koje su Šoltani proizvodili za vlastite potrebe te za prodaju Splićanima i Trogirani-ma, bili su obvezni dovoziti u Split. Ako bi se oglušili o ovu odredbu te prenijeli i prodali vapno u nekom drugom mjestu, kazna je bila oduzimanje polovice vapna te davanje četvrtine količine prijavitelju. Pro-daju vapna trebalo je odobriti Veliko vijeće. Doku-mentom iz 1369. dozvoljava se, primjerice, Stipanu Prviniću i Obradu Mihoviloviću prodaja 100 modija odnosno 875 litara šoltanskog vapna Trogiraninu Ni-koli Jakovljevu (Andreis, 1990.:13.).

Razdoblje mletačke vlasti nad splitskom komunom (1418.-1797.) odrazilo se i na šoltansku privredu, pa tako i na proizvodnju vapna. Sve do 1499., kada je splitska komuna oslobođena gradnje vapnenica na Šolti za trogirske utvrde, Šoltani su osim Splitu bili obvezni davati vapno i Trogiru. Grohoćanin Šimun Oribobović podnio je 1535. godine, u ime sva četiri

Izgrađena vapnenica (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)

Otok Solta.indd 403 7/16/2012 5:51:22 PM

404

sela (Grohote, Donje, Srednje i Gornje Selo) molbu kojom su Šoltani zahtijevali ogra-ničavanje obveze davanja vapna samo za potrebe utvr-đivanja zidina u gradu ili na splitskom teritoriju te istu cijenu vapna kao i u Splitu. Molba je odobrena 19. srp-nja 1535. godine (ibid:14.). Odredbom mletačkog dužda Francesca Donata iz 1547. godine u potpunosti je zabra-njena gradnja vapnenica na Šolti bez namjenske odluke splitskoga Velikog vijeća, osim za potrebe zidanja utvrda i kuća na području splitske komune (ibid).

Na Korčuli se u zapisu o dobivanju vapna uoči i nakon Drugoga svjetskog rata navodi da su postojala dva načina – stari i šoltanski (stari nije bio najsigur-niji, jer se moglo dogoditi da klačina ne izgori). Šol-tanski je način donio Pere Vidulić – prednost je bila u tome što se stavljalo više zemlje pa klačina nije mo-gla dušit i sva se toplina u njoj zadržavala, a i žerava se nije morala vaditi (Karleuša, 2007.b:153.).

Etnografsko istraživanje tradicijske proizvodnje vapna na otoku Šolti1

Posljednje razdoblje aktivnog građenja i palje-nja vapnenica je ono nakon Drugoga svjetskog rata (1945.-1960.). Vrativši se na otok nakon osmomje-sečnog progonstva, Šoltani su se našli u jako teškoj

1 Etnografsko istraživanje tradicijske kulture otoka Šolte provedeno je u okviru znanstveno-istraživačkog projekta Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Projekt Tradicijska kul-tura, globalizacija i lokalne prakse trajao je od 2007. do 2012. godine, pod vodstvom dr. sc. Zorice Vitez.

situaciji. Domaće životinje te zalihe vina i ulja bile su po-kradene, a kako su im za pro-izvodnju vapna trebali samo drvo i kamen, upravo su se s pomoću vapnarstva spasili od gladi. Vapno su prodavali na susjednim otocima i kopnu na potezu od Splita do Zadra. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. i dalje se spora-dično pale vapnenice, ali više za osobne potrebe i prodaju na samom otoku. Posljednja je vapnenica zapaljena 1993.

godine u blizini Gornjeg Sela; više za uspomenu nego potrebu. Razlog prestanka je pojava industrijski pro-izvedenog vapna te otvaranje drugih, povoljnijih rad-nih mjesta na samome otoku, ali i izvan njega.

Gradnja vapneniceLokalni je naziv za vapno japno, a za kamene gra-

đevine u kojima su ga dobivali japjenica. Japjeniča-rima su nazivani muškarci koji su ih gradili, a njima je u spomen jedna od ulica u Grohotama, otočnom središtu, nazvana Put japjeničara.

Vapnenice su se gradile drevnom graditeljskom tehnikom suhozida (usp. Muraj, 2008.). Gradnja va-pnenice započinje kopanjem jame, odnosno ložišta. Veličina jame ovisila je o željenoj količini vapna, a kretala se od dva do čak deset metara u promjeru te od dva do četiri metra dubine. Od kamenja koje je vađeno iz jame odvajalo se ono koje je dobro za dobivanje vapna od onoga koje će poslužiti za vanj-ski zid koji se tehnikom suhozida gradi oko jame. Kamen namijenjen za vapno testirao se prije početka gradnje stavljanjem uzorka na vatru - ako bi kamen

Nezapaljena vapnenica kod Gornjega Sela, obitelj Blašković (Foto: Vidoslav Bagur) Vrata vapnenice (Foto: Gordana Burica)

Ostaci zapaljene vapnenice (Foto: Vidoslav Bagur)

Otok Solta.indd 404 7/16/2012 5:51:29 PM

405

pucao smatralo se da nije pogodan za proizvodnju vapna. Na razmaku od 20 do 30 cm gradi se unu-trašnji zid iz kojega će se nakon višednevnog lože-nja dobiti vapno. Između vanjskog i unutrašnjeg zida stavljala se zemlja kao izolator topline te još jedan sloj tanjih kamenčića (grondal) od kojih je također dobivano vapno, ali je do njih toplina posljednja dopirala. Unutrašnji se zid gradi do visine vrata va-pnenice, odnosno otvora kroz koji su se ubacivala drva za održavanje vatre. Iznad njega započinje se s nadsvođenjem vapnenice preciznim slaganjem većeg kamenja šiljastog oblika (kini) po utvrđenom raspo-redu. Također, od visine vrata do vrha vapnenice na pravilnim se razmacima ostavlja mjesta za dušnike, svojevrsne dimnjake – oduške kroz koje je izlazio dim, ali isto tako ulazio zrak (Sule, 2009.:49.). Izbo-čeni, valjkasti dio vapnenice zove se parapet. Nje-gova je visina proporcionalna ostatku vapnenice. U želji da se dobije što više vapna, znali su pojedinci izgraditi previsok parapet koji bi onda zbog zagrija-vanja i slijeganja kamenja vršio prejaki pritisak na vanjski zid vapnenice. Po završetku gradnje na vrh vapnenice postavi se kameni križ koji se prije počet-ka paljenja ukloni.

Osnovni alat za gradnju vapnenice bio je: mašklin (pijuk), motika, mašur, poluga, mlat (čekić), maca (malj), vile, čvire, trpanj te puntiželi (debele daske) (Blagaić, Burica, 1990.:175.).

Paljenje vapneniceVapnenice su se bez prestanka ložile (palile) od pet

do čak mjesec dana, ovisno o veličini. Vatra bi se oba-vezno zapalila blagoslovljenim šibicama. Održavala se prethodno pripremljenim drvima koje su brali od-nosno sjekli muškarci te ih pažljivo slagali u snopo-ve koje bi onda žene na glavama nosile do vapnenica slažući ih u stog (kopa). Posada koja je u smjenama radila na vapnenici sastojala se od tri člana: paljača ili žegača, podavača i privukača. Privukač je osoba koja rukama izdvaja jedan od snopova drva sa stoga i privlači ga što bliže vapnenici. Podavač namješta snop na sama vrata, a paljač ga posebnim pribo-rom, tzv. vilama ubacuje u vapnenicu. Održavanje visoke temperature (kamen vapnenac mijenja svoja svojstva na 900 do 1200 stupnjeva Celzijevih, kako je već gore spomenuto) bilo je od ključne važnosti za uspjeh same vapnenice. Smjene (gvardije) trajale su po pet sati, a ona najteža, u zoru, četiri sata (od 4 do 8 ujutro). Samo se paljač češće izmjenjivao, jer je stajao kod samih vrata vapnenice iz kojih je isijavala nepodnošljiva toplina. Tu je ulogu preuzimao vlasnik vapnenice ili više njih kad se radilo o udruženom po-slu. Ulogu podavača često je preuzimala žena, supru-ga vlasnika vapnenice. Ona je stajala s desne strane, pa se ta strana naziva ženskim bokom, a ona nasuprot muškim bokom vapnenice. U kamenoj se niši ženskog boka držao sat (ura), a u muškom bokal vina.

Bilo zbog prevelikog parapeta ili kakva drugog propusta u gradnji, znalo se dogoditi da se vanjski zid vapnenice pod pritiskom topline uruši. Kako bi se izbjegla tragedija u pomoć su priskakali suseljani. Na desetke muškaraca u kratkom bi roku podzidalo ugroženu stranu vapnenice. Rijetki su, ali ipak pozna-ti slučajevi tragičnih pogibija zbog urušavanja vapne-nica tijekom paljenja.

S loženjem vatre može se prestati kad se na vrhu vapnenice pojavi plavičasti dim. To je znak (sinjal) da se gotovo svo kamenje pretvorilo u vapno. Jama vapnenice napuni se drvima, a vrata se zatvore većim kamenom i vapnom te se i do desetak dana čeka da se proces dovrši i vapno barem malo ohladi. Kad je vapno spremno, skida se vanjski sloj kamenja. S po-moću mašklina odvajaju se komadi vapna te stavljaju u drvene kašete. Vaganje vapna odvijalo se uz vapne-nicu, čovjek koji je vagao nazivan je decimal. Težak posao nošenja vapna do broda obavljale su žene. S teretom od 50 kg spretno su prelazile krševitu obalu pa se preko daske (puntižele) penjale na provu broda i ne skidajući kašetu s glave već se saginjući ostavljale vapno mornaru koji ga je raspoređivao (paližavanje). Za jakoga je vjetra daska koja je povezivala obalu i brod bila nestabilna pa se znalo dogoditi da koja žena s vapnom padne u more. Zbog nastale bi se štete, na-žalost, više žalilo za propalim vapnom nego ženom u nevolji.

Žene na vapneniciIako se nisu smjele popeti na samu vapnenicu

dok je trajalo paljenje zbog vjerovanja da će donije-ti nesreću, žene su u ovom poslu preuzimale iteka-ko važne uloge. Kao nadničarke one su nosile šumu odnosno drva do vapnenice. Taj se posao naziva na Šolti ići u frašku, a žene koje su to radile fraškarice. Među njima znalo se naći i djevojaka od 14 godina. I muškarci su znali ići u frašku, a zabilježeno je da su žene bile nešto slabije plaćene od njih. Za posao no-šenja vapna do broda dobivale su duplo veću nadnicu. Ukoliko su bile supruge vlasnika vapnenice, kako je već spomenuto, one su preuzimale ulogu podavača te su bile zadužene za kuhanje. Hrana se pripremala na otvorenom ognjištu u blizini vapnenice ili se, ovisno o udaljenosti od sela, donosilo svakodnevno hranu iz kuće. To su bili procesijuni žena s konistrama hrane, sjeća se kazivačica iz Gornjega Sela. Žene su u vri-jeme ručka stizale kod vapnenice, a usto bi donijele i večeru te sutrašnji doručak (kafu).

Strategije za osiguravanje uspješnosti vapnenice

Uspjeh ovako složenoga graditeljskog i organiza-cijski zahtjevnog poduhvata nastojalo se osigurati i dodatnim praksama, koje spadaju u kategoriju pučkih vjerovanja. Kako je već navedeno, na samom bi se

Otok Solta.indd 405 7/16/2012 5:51:29 PM

406

završetku gradnje na vrh vapnenice postavljao ka-meni križ. Prije početka paljenja on bi bio uklonjen. Vatra se obvezno palila blagoslovljenim šibicama ili dijelom blagoslovljenog brimenca. Ako bi netko prošao mimo vapnenice koja je u žegu, odnosno koja gori, uvriježeno je bilo pozdraviti članove gvardije pozdravom: Dobra srića dobri judi (usp. Sule, 2009.: 49.). Vjerovalo se da će moguć neuspjeh paljenja va-pnenice prouzrokovati i žena za koju se sumnjalo da je vištica.

Život uz vapnenicuTijekom paljenja vapnenice, vlasnik (ili više njih

u slučaju udruženog pothvata) i nadničari spavali su u poljskoj kućici ili u, za tu potrebu, improviziranoj kućici. Spavalo se u radnoj odjeći, najčešće i obući, u smjenama, s obzirom na to da je dio radnika uvijek bio dežuran u paljenju. Pojedinci su ipak pridavali pozornost higijeni te su se i u tako oskudnim teh-ničkim uvjetima redovito brijali, te sa sobom nosili ogledalo i potreban pribor. Najčešće se uz vapnenicu kuhalo na tronogama na otvorenoj vatri. Kuhala je žena vlasnika, a u slučaju više vlasnika žene su se izmjenjivale. Kruh bi se ispekao kući i raspodijelio na cijeli tjedan. U slučaju da je paljenje vapnenice trajalo nekoliko tjedana, vlasnik bi odlazio u selo po potrebne namirnice. Nastojala su se kuhati što krep-kija jela, ali to nije uvijek bilo moguće zbog veli-kog siromaštva. Često se kuhao bakalar i riba široke potrošnje te riža. Nerijetko bi tijekom paljenja dio muškaraca koji nije bio u dežurstvu otišao uloviti ribu. Gulaš ili kakvo bogatije jelo skuhalo bi se pri-je samog završetka paljenja. U svojem je prilogu o vapnenicama šoltanski istraživač Dinko Sule zabi-lježio da »Kad izajde sinjal, žena gospodara japje-nice dužna je pofrigat pršurate i donit ih gvardiji.« (2009.:49.).

IsplativostMukotrpan i dugotrajan posao građenja i paljenja

vapnenice nije, nažalost, bio previše isplativ vlasni-ku vapnenice. On bi se najčešće već prije početka gradnje zadužio u brodara – trgovca vapnom te bi tim novcem kupio osnovne namirnice i otkupio šumu za paljenje. Naime, do prije samo šezdeset godina su se na, sada borovima zaraslom otoku, drva kupovala. Većina otoka bila je obrađena ili pak ogoljena radi paljenja vapnenica (što je znatno smanjivalo pojavu požara). Kada bi brodar u cijelosti otkupio vapno, vlasnik bi platio nadničare i ako bi mu ostale nadnice za vlastiti rad, smatrao je posao uspješno obavljenim. Financijski su puno bolje prolazili upravo vlasnici brodova koji su odvozili vapno na prodaju.

IzdržljivostŽivjeti danima uz goruću vapnenicu, u improvizi-

ranim skloništima od kamena i drveta s veoma ogra-ničenim higijenskim uvjetima, raditi naporno bez obzira na vremenske prilike, koristeći svoje ruke kao glavni alat, a sve to za puko preživljavanje, nije bilo jednostavno. Iako ponosni na vlastite strategije pre-življavanja, sudionici te stvarnosti nadaju se da se ona više neće ponoviti.

Korištenje vapnaŠoltani su gašeno vapno koristili za bijeljenje zi-

dova. Tek rijetki mještani nisu svake godine zbog dezinfekcije zidova farbali zidove svoje kuće. »Neka zavonja japno« - bili bi rekli Šoltani. Dio vapna su koristili i za tzv. bordosku juhu, korištenu za prskanje vinograda.

Pokušaji industrijske proizvodnje vapnaU uvali Šešula kod Maslinice 1885. godine sagra-

đena je i u pogon stavljena prva racionalna vapnara u Dalmaciji – nazivana racionalna japnenica ili tvorni-ca – za 24 sata neprekidnog rada ona je mogla proi-zvesti 25-30 kvintala vapna, što se onda smatralo do-voljnim za cijelu pokrajinu (narudžbe su stizale čak iz

Iznošenje vapna (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)

Japnar na vezu u Rogaču (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)

Otok Solta.indd 406 7/16/2012 5:51:30 PM

407

Hercegovine) (Peričić, 1985.:116.). Izgrađena je pre-ma zamisli Petra degli Albertija, a bila je u vlasništvu Jurja Vranyczany-Dobrinovića iz Rijeke. Umjesto drva, ova je vapnenica koristila ugljen te je u svako doba godine bilo moguće proizvesti 2,4-3 tone vapna dnevno. Zabilježen je podatak o tehničkim nedostaci-ma zbog kojih nije mogla solidno pretvarati kamen u vapno te o uklanjanju tih nedostataka 1889. godine, nakon čega je davala kvalitetniji proizvod, ali nema podataka o daljnjem radu.

Inicijativa industrijske proizvodnje vapna na Šol-ti poduzeta je u Stomorskoj 1916. godine. Izgradnja vapnenice trajala je dvije godine, a graditelji su bili Crnogorci. Bila je četvrtasta oblika, a u podnožju su postavljene rešetke koje su štitile ložište od zatrpava-nja vapnom. Zapošljavala je 20 radnika, a u samom procesu pečenja također je korišten ugljen. Punim ka-pacitetima radila je svega do 1920. (Blagaić; Burica, 1990.:178.).

Značaj šoltanskoga vapnarstvaMaterijalni ostaci zapaljenih i rjeđe nezapaljenih

vapnenica brojni su. Pretpostavlja se da ih na otoku ima čak šest stotina (usp. Blagaić, Burica, 1990.). Ve-ćina ih je na obalnom i priobalnom dijelu otoka, ali ih ima i u blizini sela, čak i na gradinama. Ponegdje su vlasnici zemlje na kojoj su bili ostaci vapnenice saču-vali istu, čak je i uklopili u novu kuću. Češća je ipak praksa da se ostaci uklanjaju. Kod Gornjega Sela, na posjedu obitelji Blašković, ostala je sačuvana jedna uistinu impozantna nezapaljena vapnenica. U nepo-srednoj je blizini i ostatak zapaljene vapnenice te ta dva, možemo slobodno reći spomenika kulture, pru-

žaju mogućnost za kulturno-turističku interpretaciju ovoga važnog dijela šoltanske baštine.

Sačuvano je i nekoliko tzv. dječjih vapnenica. One su manjih dimenzija, gradila su ih djeca, najčešće upravo tako svladavajući tehniku gradnje suhozida.

Paljenje vapnenica na otoku Šolti jedan je od sta-rijih otočnih zanata, a njegov je značaj velik. Šoltani izražavaju ponos na ovaj dio svoje povijesti. Povijest i materijalni ostaci šoltanskoga vapnarstva svjedoče o kompetentnosti i vrijednosti šoltanskih težaka i ribara u često izuzetno teškim uvjetima života.

LiteraturaAndreis, M. (1990.) Povijest Šolte. U: Otok Šolta: monogra-

fija. M. Mihovilović i suradnici, ur. Zagreb: vlastita naklada, 11-22.

Blagaić, A.; Burica, M. (1990.) Japjeničaratvo (vapnarstvo) na otoku Šolti. U: Otok Šolta: monografija. M. Mihovilović i surad-nici, ur. Zagreb: vlastita naklada, 174-178.

Blagaić, M. (2010.) Japjeničari – šoltanski robinzoni (etno-grafska crtica o vapnarstvu na Šolti). Bašćina 19:61-64.

Karleuša, R. (2007.a) Proizvodnja i primjena vapna (I.). Gra-đevinar 59.1:55-60.

*** (2007.b) Proizvodnja i primjena vapna (II.). Građevinar 59.2:149-156.

*** (2007.c) Proizvodnja i primjena vapna (III.). Građevinar 59.3:249-257.

Muraj, A. (2008.) Otisci drevnoga graditeljskog umijeća u šol-tanskom krajoliku. Bašćina 15/16:61-68.

Peričić, Š. (1985.) Prilog poznavanju gospodarskih prilika otoka Šolte u 19. stoljeću. Geografski glasnik 47/1:105-120.

Sule, D. (2002.) O japjenici sa štovanjem. Bašćina 9:49-52. Statut grada Splita, Književni krug Split, Split, 1985.

Japjenica izgorila, čurma na okupu 1957. (Izvor: Sule. D. (ur.): Svu smo robu izgorili – Šolta i Šoltani na starin letratima, Grohote 2006.)

Otok Solta.indd 407 7/16/2012 5:51:30 PM