VLADIMIR PETER GOSS

REGISTAR POLOŽAJA I SPOMENIKA

RANIJE SREDNJOVJEKOVNE UMJETNOSTI

U MEĐURIJEĆJU SAVEIDRAVE

VJadimir Peter Goss

REGISTAR POLOŽAJA I SPOMENIKA RANIJE SREDNJOVJEKOVNE UMJETNOSTI U

MEĐURIJEČJU SAVE I DRA VE

Studije i monografije Instituta za povijest umjetnosti

knjiga42

IZDAVAČ

Institut za povijest umjetnosti Ulica grada Vukovara 68/111, I O 000 Zagreb

www.ipu.hr

ZA IZDAVAČA

Milan Pelc

RECENZENTI

Željko Tomičić Diana Vukičević Samaržija

UREDNICA

Ana Plosnić Škarić

LEKTURA

Ana Turkalj-Belušić

OBLIKOVANJE

Franjo Kiš, ArTresor naklada

ISBN 978-953-6106-96-7

CIP zapis dostupan u računalnomc katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 819912.

© 2012. Vladimir Peter Goss

© 2012. lnstitutza povijest wnjctnosti

Izdanje ove knjige financijski je potpomognuto sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Naslovnica:

Gornja Glogovnica, kućni broj 61, kanonik Sv. grobajeruzalemskog ( Godfi·ey de Bouillon? ), 1·eljef, oko 1200. godine

Vladimir Peter Goss

REGISTAR POLOŽAJA I SPOMENIKA RANIJE SREDNJOVJEKOVNE

UMJETNOSTI U MEĐURIJEČJU SAVE I DRAVE

INSTITIIT ZA POVIJEST UMJETNOSTI

ZAGREB, 2012.

Vladimir Goss - prema hrvatskoj kulturnoj ekologiji

Svaka vitalna znanost, tako i povijest umjetnosti, neprestano se obnavlja i ši-ri granice svoga djelovanja. Za povijest umjetnosti koja se posvećuje novijem umjetničkom stvaralaštvu, podrazumijeva se širenje granica u primjeni metodo-

logije i prilagodbi načela istraživanja odnosno interpretacije, dok se od istraživača

okrenutih dalekoj prošlosti to rjeđe očekuje, a rijetko se i događa. Upravo je zato

vrijedan pionirski pokušaj Vladimira Gossa da hrvatskoj povjesnoumjetničkoj di-

sciplini otvori nove vidike prema povijesnoj građi koja je bila zastrta nevidljivom,

a ipak gotovo posve neprozirnom koprenom, građi o kojoj .~e malo znalo, pone-

što nagađalo, a najviše ju se ignoriralo. Gossov Registar položaja i spomenika ranije srednjovjekovne umjetnosti u meduriječju Save i Drave, nastao uz vrijedno sudjelova-nje njegovih suradnika, predočava novu sliku kulcurnog krajolika srednjovjekovne

sjeverne Hrvatske. Taj dio srednjovjekovne Hrvatske koji se u syojoj kulturnoj di-

menziji dobrim dijelom doživljavao kao enigma, ovdje će barem u određenoj mjeri

otkriti svoje tajne zahvaljujući zapažanju istraživača koji umije proniknuti u njegove

šifre i zahvaljujući metodi istraživanja koja nije usko specijalistička.

Taj dio Hrvatske sastavni je dio kulturnoga krajolika srednjoeuropskoga

srednjovjekovlja. On je prihvaćao, razvijao i davao kulturne impulse koji se stolje-

ćima održavaju, sporo mijenjaju i dugo traju. Kultura je ovdje shvaćena u najširem

životnom smislu, u smislu povijesne antropologije i njezinih pokušaja tumačenja

prošlosti. Desetljeća bavljenja srednjovjekovnom umjetnošću Europe i Bliskog

Istoka, ponajprije predromaničkog i romaničkog razdoblja te posebice bavljenje

takozvanom »nižom« umjetnošću, dovela su Vladimira Gossa do shvaćanja koja

imaju široke raspone i koja revidiraju odnosno rclativiziraju krute inteprecacijske

sheme starije povijesti umjetnosti. Njegov rad uvodi čitaoca u povijesnu kulturnu

ekologiju .~jevcrnohrvatskog pejsaža koji mapiranjem spomenika i njihovih polo-

žaja dobiva jasnije obrise i postaje gotovo fizički dostupan.

Prof Goss ulazi u osmo desetljeće svoga plodnog i uzbudljivog života u ko-

jem je povijest umjetnosti bila zvijezda vodilja čiji sjaj nikad nije bio lažan, koja

5

traži iskrenog i predanog sljedbenika. Izdavanjem ove knjige Institut za povijest umjetnosti želi mu zahvaliti za doprinos struci koju je svojim radom suodredio i

obogatio; za doprinos povijesti umjetnosti za koju će i ova studija, naoko skrom-nog naslova ali i te kako zahtjevnog sadržaja, značiti novi proboj i važan iskorak prema boljem razumijevanju hrvatske kulturne prošlosti.

U Zagrebu srpnja 2012.

MILANPELC

6

Sadržaj

UVOD 9

REGISTAR 51

Osvrt na izbor literature 52

SPOMENICI 53

INSTEAD OF A SUMMARY 157

Literatura 179

Popis slikovnih priloga 191

7

Uvod

U jesen 2002. potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Repu-blike Hrvatske pokrenut je znanstveni projekt » Romanika u međuriječju Save i Drave i europska kultura«. Poticaj za istraživanje i podrška došli su i od

našeg velikog učitelja i uzora, pokojnog akademika Andre Mohorovičića. U času kad smo krenuli u istraživanje, nismo mogli sagledati sve aspekte pro-

blema u koji se upuštamo. Moglo bi se reći da _ie G. Szabo prije stotinjak godina poznavao pola tuceta romaničkih spomenika u sjevernoj Hrvatskoj, a A. Horvat

pred pola stoljeća šezdesetak. Nadali smo se da ćemo dobro znanstveno obraditi ono što je već poznato i to staviti u kontekst europske kulture, a možda naći i

pokoji neprepoznati spomenik. Rezultat naše~ rada jest popis s više od pet stotina položaja, a kak.o se na mnogima nalazi više oci jednog spomenika, broj je pojedi-načnih spomenika daleko veći.

Kad smo krenuli u istraživanje, računali smo da ćemo se baviti gotovo isklju-

čivo sakralnim spomenicima jer se te barem cionekle moglo potražiti na temelju poznatih popisa župa Zagrebačke i Pečuške biskupije iz tridesetih godina 14. sto-

ljeća, uz sasvim razumnu pretpostavku da je većina župa koje su postojale u to vrijeme, postojalo i barem stotinu godina ranije, a možda i prije.

U Zagrebačkoj bi.~kupiji na području između dviju rijeka bile su u 14. sto-

ljeću 282 župe (ukupno 412 u cijeloj biskupiji). Od toga je 178 bilo ubicirano. Slična je gustoća župa i u međuriječnom području Pečuške biskupije. Za ilustra-

ciju, samo u Požeškom arhiđakonatu bilo je oko 100 župa! Tome valja dodati

dokumentirane pa i prepoznate križarske crkve te dvorske i područne kapele. U zrelom srednjem vijeku u međuriječju ima vi.~e od 600 crkvenih zgrada! Postojala

je, dakle, nada da će se uz već poznato, naći i nešto nepoznato i neprepoznato, i ta je nada bila utemeljena.

Pokazalo se da se crkvena arhitektura ne moic razmatrati bez svjetovne, ponajprije bez rvrdavne i cvrđavno-stambene arhitekture. U međuriječju Save i

Drave postojeći su popisi i zemljovidi bilježili na stotine položaja plemićkih gra-dova, »gradišta« (navest ćemo tijekom rada znaćenje i sadržaj tog pojma), utvr-da, opkopa, nasipa. Crkvene i tvrđavne zgrade tvorile su jezgre naselja i moglo

9

ih se ispravno razmotriti tek temeljem studija, gdje je to bilo moguće, naselja u

kojima su nastale. A cjelokupna slika počela je dobivati stvarni smisao kad su se naselja sagledala u prostoru! Pomalo je izranjalo nešto o čemu jedva da smo i

sanjali - obrisi starih kulturnih pejsaža, otisaka ljudskog duha u prostoru, u fi-zičkom i duhovnom okolišu. U svijetu u kojem nismo imali neki zavidan broj

očuvanih spomenika - i nakon radikalnog povećanja broja prepoznatih položa-ja - ukazalo nam se nešto drugo: natpojedinačni sklop koji je, kad smo barem

donek.Jc naučili njegov» jezik« - počeo prilično jasno govoriti o svom vremenu, prostoru, stvarateljima i korisnicima nadomještajući ono što smo izgubili ne-

stankom pojedinačnih ostvarenja. A kako smo poboljšavali svoje :manje jezika starih prostora, oni su nas počeli voditi do dorada nepoznatih i neprepoznatih

spomenika. Dok smo u početku rada ovisili o sreći, intuiciji i šturim podacima iz malobrojnih, nerijetko nerazumljivih ili sumnjivih pisanih izvora, na terenu smo našli izvor koji nas je upućivao u pravom smjeru. Naučili smo ocjenjivati gdje bi i kako trebali bici smješteni spomenici :Ga koje smo znali da su postojali, no nije im

bilo vidljivog traga, odnosno i takvi koji se barem zasada ne mogu povezati s bilo

kojim imenom iz objavljenih dokumenata. Upoznavanje s pravilima prostorne organizacije pokazalo nam je da se na

primjer mogu (pa i moraju) povezati sakralni i svjetovni spomenici, to jest crkve-

ne i političke župe, odnosno njihova sredi.~ta po načelu: ako je pronađena crkva, niti utvrda, sijelo svjetovne vlasti, nije daleko, i obrnuto. A također su se počeli

otkrivati neki uzorci njihova zajedničkog smještaja u prostoru i odnosa prema širim populacijama, odnosno prema utjecajnim elementima prirodnog pejsaža.

Upravo takva zapažanja omogućuju u nekim slučajevima novo datiranje, na što

ćemo se još osvrnuti. Šco je »Registar položaja i spomenika ranijcsrcdnjovjekovne umjetnosti u

međuriječju Save i Drave«? Počnimo s onim najočitijim. Meduriječje Save i Dra-ve, »južnopanonska Mezopotamija«, zemlja je između Savc, Oravc i Dunava te

između Sutle i krajnjih izdanaka Istočnih Alpa. Pok.Japa se otprilike s rimskim provincijama Panonijom Savijom (Pannonia Savia) i Panonijom Sekundom (Pannonia Secunda), međurijcčnim dijelom Zagrebačke i Pečuške biskupije i središnjim dijelom srednjovjekovne Slavonije u geografskom smislu, s njezinim

glavnim središtima Zagrebom, Križevcima, Viroviticom, Požegom i Vukovarom. Na taj prostor odnosi se sastavljeni Registar - popis položaja na kojima posto·

je spomenici, bilo očuvani, bilo djelomično očuvani, bilo poznati na koji drugi način (iz pisanih izvora, tradicije, starih ilustracija), ali i popis takvih lokacija na

kojima vjerujemo da bi se mogli naći spomenici vremena koje istražujemo.

10

Po čemu se taj popis razlikuje od postojećih popisa i registara arheoloških lo-

kaliteta? Kao povjesničare umjetnosti zanima nas vizualni, likovni aspekt mate-rijala, bilo očuvanog, bilo djelomično očuvanog, bilo rekonstruiranog. Ukratko,

zanima nas likovni fenomen. Naravno da postoje znakovita preklapanja s arheo-

loškim registrima, a neki su ti registri i korišteni pri radu na ovom projektu. Nije uvijek lako izabrati, i sigurno je da smo negdje i pogriješili. Uzmimo za primjer

granični slučaj nestalog naselja. Postoje li naznake da je takvo naselje predstav-ljalo znakoviti spomenik vizualne, likovne kulture, uključit ćemo ga u Registar.

Ako takvih naznaka nema (ne znači da one u budućnosti neće biti pronađene), ne uključujemo ga u Registar. Ustvari, daleko je lakše donositi odluke o pojedi-

načnim spomenicima. Iskopine jednobrodne crkvice s polukružnom apsidom i arheološki su spomenik - spomenik materijalne kulture - ali, ako ga znamo re-

konstruirati, i spomenik arhitekture, dakle djdo likovne umjetnosti. S komplek-snim naseobinskim situacijama stvari su daleko reže i jedan od budućih koraka

bit će pročišćavanje i, nadajmo se, proširivanje našeg popisa upravo u pogledu naselja. Nije nikakva šteta i nitko se neće protiviti nađe li se isti spomenik i u arheološkom ili povijesno-umjetničkom registru.

Registar, popis, po svojoj je naravi niz vrlo kratkih jedinica. Spomenici nisu obrađivani, već su smješteni, koliko je to bilo moguće, unutar prostorno-vremen-

skih koordinata. Važno je bilo da se oni popišu, da su prepoznati za buduća istra-

živanja i da ih se više neće izostavljati niti zaboraviti. Upravo zbog toga su manje poznati spomenici i zanimljive hipoteze dobile u Registrn više redaka teksta od

poznatih spomenika. Konačno, uglavnom svatko zna gdje je zagrebačka katedra-la, no tko je hio na kalničkom Mihalju? Tako spomenicima pripada nekoliko

redaka temdjnih informacija popraćenih, uz iznimke, ne s više od dvije-tri isto rako temeljne reference. O izboru istih bit će još riječi.

Definirajmo prije svega raniju srednjovjekovnu umjetnost.

Ovaj popis bavi se spomenicima od avarsko-slavenskog doseljenja u Karpat-sku kotlinu do zrelog srednjeg vijeka. Donja mu je granica druga polovica 6. sto-

ljeća. Obuhvaća Karolinško doba (od kraja 8. do početka 10. stoljeća), razdoblje veza s hrvatskom narodnom dinastijom ( 1 O. i 11. stoljeće) te razdoblje vladavine Arpadovića ( od kraja 11. do početka 14. stoljeća), iako bi za nafo područje gornja granica ipak trebala biti tatarska provala (1242. godine) jer se militarizacijom ze-

mlje nakon provale, duh jednog izrazito raskošnogkulcurnogvremena stubokom promijenio. U smislu stila ranijj srednji vijek obuhvatio bi predromaniku, roma-

niku te kasnu romaniku ili ranu gotiku. Dok se u popisu služimo tim stilskim ka-tegorijama, želimo upozoriti da bi dosljedno pridržavanje istima bilo neprimjere-

11

no jer nemamo dovoljno točno datiranih spomenika da bismo uspostavili jasne granice između razdoblja. Kakve su razlike, recimo, između zemljane utvrde 11. i

14. stoljeća? Retardacije postoje u svakoj sredini, »napredne« gradske i dvorske

cjeline odvajaju se od onih »tradicionalnih« ruralnih. Tako nije neobično da se romanički oblici mogu zateći i iza 1300., a gotički i prije te godine. Uopće, razdo.

blje 13. stoljeća, o.mbito njegove prve polovine, u Karpatskom je bazenu vrijeme jedne sjajne umjetnosti koju određuje tradicija i genius loci, ne više romaničke, ne još gotičke, a opet i jedne i druge, koja je samosvojna čak i kad jasno uvodi oblike rane pa i zrele gotike. 1 Upravo taj stil nestaje nakon 1242. godine, a »prava« se

gotika javlja u ograničenom broju spomenika i nije se nikad u potpunosti udo-maćila. Zaco sredina 13. stoljeća, a ne smjena dinastije pola stoljeća kasnije, pred· stavlja onu gornju granicu, iako u popisu ima i spomenika koji nastaju nakon nje.

I o tome bit će još riječi. Neki oblici uopće ne poznaju stilske međe.Jednobrodne crkve s pravokutnim svetištem nastaju od 9. do 15. stoljeća, kako u kamenu, ta-ko i u drvu.2 Dodajmo da su gotovo sve očuvane romaničke crkve dozidavane u

kasnijim razdobljima - Bapska, Novi Mikanovci, Koška - i da su rijetki primjeri

gdje to nije slučaj (Morović, s onu stranu granice u Srijemu). Srednjovjekovna je Slavonija bila temom istraživanja mnogih uvaženih pred-

stavnika povijesnih znanosti. Zašto onda postoji dojam da se tako malo zna o

tom »potonulom svijetu«, kako piše S. Andrić.3 Možemo prizvati »tehničke činbenike«, na primjer >>nedostatak koordinacije

Je li hrvatska umjetnost, odnosno umjetnost u zemljama koje povijesno na-stanjuju Hrvati, zaista provincijalna, perfirena i granična kao što je 1963. godine ustvrdio doajen hrvatskih povje.mičara umjetnosti Lj. Karaman?5 Osim nekih

vrijednih uvida M. Preloga, nitko nije ozbi)jnije preispitao eezu Lj. Karamana.

Bez rezerve ustvrđujem da je Lj. Karaman, čije središnje mjesto u hrvatskoj povi-jesti umjetnosti nije sporno, želio dobro. Namjera mu je oila pokazati, a u tome je

i uspio, da se u hrvatskoj umjetnosti odražava IZvjesni genius loci, differentia speci-fica, kao uostalom u svakom umjetničkom djelu koje nastaje u nekom podneblju unutar izvjesne ljudske skupine. U nekoliko sam nedavnih tekstova naglasio da je Lj. Karaman vrlo točno osjetio bit hrvatske kulturne ekologije. U nedostatku

»velikih spomenika«, Lj. Karaman je pokušao stvoriti pozitivan pogled na na-vodnu skromnost hrvatske umjetnosti naglašujući njezinu »slobodu stvaranja« u perifernoj sredini.6

Desetljeća bavljenja srednjovjekovnom umjetnošću Europe i Bliskog Istoka, posebice predromaničkog i romaničkog razdoblja, te posebice takozvanom » ni-

žom« umjetnošću (to zanimanje dugujem upravo Lj. Karamanu), dovelo me je do shvaćanja da u .wakoj sredini postoje provincijalne i periferne pojave i da je

svaki umjetnički segment graničan u odnosu na neki drugi. Kad se na lijepom

portalu u Oloron-Saince-Marie na podnožju francuskih Pirineja pojavljuju čovjcčuljci koji preko ramena nose goleme, krasno isklesane losose, to nije sloboda

periferne umjetnosti, već reklama industrije kojom su se građani rog pirinejsko-ga gradića bogatili stoljećima. U svakoj sredini postoji »visoki«, dvorski, urbani izraz i onaj >>niski« pučki, seljački. Počevši od »slobodnih oblika« predroma-

ničke arhitekture u Hrvatskoj, Lj. Karaman je usmjerio pogled upravo na ovaj

drugi vid, što i nije čudno jer monumentalni su spomenici veiikim dijelom nestali ili nisu bili prepoznati i točno protumačeni.7 Najjednostavnije rečeno, u srednjo-

vjekovnoj Slavoniji možemo imati samo dvije katedrale jer imamo dvije biskupije - zagrebačku i pečušku (đakovačka i srijemska su kasnije, marginalne pojave).

Današnje područje države Hrvatske uvijek je bilo demografski deficita.mo i stoga

je bilo manje jakih središta, jakih naručitelja i željnih >>potrofača«. No kada se radi veliki projekt, nalaze se jaki naručitelji, ioscatna sredstva, najbolji majstori.

U umjetnosti Majstora Radovana nema ničega provincijainog, perifernog ili gra-

5 KARAMAN 2001. 6 GOSS2005. 7 KARAMAN l 930.; PR.ELOG 1954.

13

ničnog. Naprotiv, umjetnik poznaje stilove i ikonogarftju cjelokupne kršćanske Europe i stvara djelo ko~e je sukus i rriumfalni završetak svega što je romanika stvorila u umjetnom skulpturc.8

U Slavoniji se u vri_ieme kada se Lj. Karaman bavi tom problematikom, re-

gistar svodio na malen broj skromnih seoskih zdanja (i ta skromnost je koji put bila ishod nei.~pravnih tumačen_ia). Stav Lj. Karamana predstavlja primjer onoga što M. Ježić naziva :;,induciranom hrvatskom malodušnošću«,9 to jest primjer

stava: sve hrvatsko je zastari_iclo, provincijalno, nevrijedna spomena u usporedbi s modelima» Velikog Svijeta«. Takav provincijalizam izražava se ili omalovaža-vanjem svojega ili pak !')retjeranim uzdizanjem - i jedno i drugo izraz je osjećaja manje vrijednosti - jedan je od najružnijih vidova hrvatske nacionalne psihe.

Danas znamo mnogo više o ključnim spomenicima ranijesrednjovjekovne umjetnosti u kontinentainoj Hrvatskoj - o Čazmi, Gori, Rudini, Medvedgradu - dok još uvijek ne znamo gotovo ništa o prcdgotičkoj katedrali i drugim ranijim spomenicima Zagreba, !loka, ili o samostanskim crkvama u Nuštru, Topuskom, Bijeli, ili o gotovo potpuno izgubljenom bogatstvu cvrđavne arhitekture. Sve to prkosi kategorijama Lj. Karamana i ruši mit da u hrvatskom koncincncalnom

srednjovjekovlju nema ništa vrijedno spomena. Istina, tuda su prošli Tatari i Turci, barok, modernizacija i restauratori, no nema razloga da ta umjetnost ne i:.:roni, bilo stvarno, bilo kroz znanstvene rekonstrukcije. 10

Slavonija nije neka kulturna biicla mrlja već južni dio Panonskog bazena i u srednjem vijeku dio prostrane i prosperitetne države i kulture. Centar se tog bazena nalazio u srcu kotline, u brežuljkastom zavoju Dunava, a rubne su mu ze-

mlje Slovačka, Erdelj, Banat, Bačka, Mačva, Branićcvo, Usora i sredn_iovjekovna Slavonija. Zagrebačka se biskupija procezala duboko u jugozapadnu Ugarsku, a velik dio Pečuške bisku!)ije zalazio je južno od Drave. Krajolik i etnička struktura mogu dovesti do specifičnih razlika, no puls povijesti nije bio sporiji u Zagrebu nego u V eszpremu ili Gyulafehervaru. MetodoHki je pogrešno sustavno datira-

ti slavonske spomenike, u duhu >>inducirane malodušnosti«. kasnije od onih u središnjoj Ugarskoj. U !>rvoj polovini 13. stoljeća Zagreb, Čazma i Mcdvedgrad pokazuju izrazite stilske paralelizme s umjetnošću koja nastaje u domeni ugarskih kraljeva. Očito su kraljevske radionice stigle i do jugozapadne Panonije. u

14

8 GO.S.S 2005. 9 JEŽIĆ 2004.

10 GO.S.S 2005.

u GO.S.S 2007.

Isto je tako pogrešno u duh u » ugarske nadmoći« napisati za neki spomenik:

» ... daje u Mađarskoj datirao bih to oko 1200., no budući da je u Hrvatskoj, mo-

ra bici 50 godina kasnije«. Isti su ljudi, poput biskupa Stjepana II., ordinirali u

Eszcergomu i u Zagrebu, isti su maiswri krstarili iemljama Krune Sv. Stjepana.12

Nadalje, područje Slavonije bilo je dio međunarodne kulturne zajednice. Svima je poznata važnost kolonizacijskog pokreta » renesansa 12. stoljeća«

za europsku kulturu, posebice za nicne rubne istočne krajeve. Prvi zapadni kolo-

nisd stižu u arpadsko kraljevstvo već u 11. stoljeću. Imigracija Sasa u Sedmograd-sku u 12. i početkom 13. stoljeća najočitiji je primjer tog zapadnog kolonizacij-

skog vala.B Hrvatski su povjesničari dobro ociienili ulogu hospica u srednjovjekovnim

gradskim srcdifoma, no kao i u Sedmogradskoj, Sasi su imali utjecaja i na ladanju. Sasi je i ime naselja na Savi preko puca Zagreba te na Fruškoj gori. 14 Naša istra-

živanja oblika romaničke arhitekture u istočnoj Slavoniji pokazuju što je značilo prisustvo doseljenika s donjorajnskog područja u selima istočne Slavonije.15 Ne

znamo jesu li doseljenici doveli i svoje zidare ili su cek dobro pamtili oblike cr-kava u domovini. Ono što je rclevancno jest da crkva istog saksonskog tipa stoji u Moroviću u Srijcmu i na poiohju Saška crkva u Novom Brdu na Kosovu. 16 ž. Tomičić je skrenuo pažnju na pojavu toponima vezanih uz Sase u Japranskom bazenu sjeveroistočne Bosne (Sasina). 17

U tom smislu neke skromne crkve, no ne skromnije nego drugdje u Kar-

patskom bazenu, preu:dmaju ulogu važnih povijesnih dokumenata. One su dio velike općeeuropskc subkulcure koja se iz donje Njemačke širi u Skandinaviju,

na Britansko otočje te u Istočnu i Jugoistočnu Europu.ll1 Ta subkultura još čeka svoje opće povjesničare, no oni koji su se pozabavili nekim njenim vidovima ili područjima, ostavili su vrijedne tipološke studije i razvili terminologiju.

Ne bi trebao biti problem prepoznati jednostavnu romaničku crkvu, ali problem nastaje kad su njena romanička obilježja prekrivena kasnijim .dojevima.

12 GOSS 2007.d; GOSS 2007.a. 13 GOSS 2003.a; GOSS 2003.b; GOSS 2004.a; KLAIĆ: 1976.; ROTH 1934.; FABINI

H.- FABINIA.1991.;K.ARAČ 1996. 14 GOSS 2004.a. 15 GVOZDANOVIĆ V. l 969.-1970.: GOSS 2003.a; GOSS 2003.b: GOSS 2004.a. 16 GOSS 2003.a; GOSS 2003.h. 17 TOMIČIĆ 2000. 18 HASKINS 1927.; 'J'he 'Jivelfth 1969.

15

Mađarski kolege obavili su sjajan posao uklanjajući premaze i dogradnje s deseta· ka baroknih i klasicističkih crkava otkrivajući pod njima romaničke.19 I kod nas je počeo isti proces. U Markuševcu kraj Zagreba crkva sv. Šimuna i Jude Tadeja klasiftcirana je kao barokna crkva s kasnogotičkim svetištem. Prilikom ne tako davnih popravaka, na baroknom se brodu otkrio lijep romanički prozorčić. Isto

se prije toga dogodilo u obližnjem Vugrovcu na crkvi sv. Mihajla te u istočnom dijelu Hrvatske u Luču i Kneževim Vinogradima u Baranji i u Dragocinu kraj

Đakova.20 Skida.nje baroknih elemenata s crkve sv. Marije Magdalene u Čazmi otkrilo nam je izvanrednu kasnoromaničku crkvu vrhunske kvalitete.21 Pred mnogo godina otk.riven je romanički prozor na južnoj fasadi crkve sv. Marka u Zagrebu,22 no taj nikad nije privukao dovoljno pažnje da bi se rekonstruirala sa·

ma građevina, što se čini sasvim provedivim. Danas znamo ili naslućujemo da su neka od prostranih svetišta slavonskih crkava zapravo dijelovi romaničkih ro-

tondi (Samarica, Orljava.c, Brestovac, Zrinski Topolovac). Vjerojatno vdik broj stručnjaka ne zna da u dvorištu biskupske palače u Đakovu stoji dio zida svetišta

srednjovjekovne katedrale uključujući cijeli kasno romanički prozor!23

Kako otkriti tragove romanike? Radovi mađarskih kolega mogu poslužiti kao primjcr.24 Ne postoje razlozi

da u Slavoniji bude razmjerno manje spomenika romanike nego u jugozapad-noj Mađarskoj koja je ionako dijelom potpadala pod Zagrebačku biskupiju. Ako gotička ili mlađa crkva pokazuje >,anomaliju«, gotovo je sigurno da se ispod nje krije ranija zgrada. U svojim pionirskim radovima o gotičkoj crkvenoj arhitekturi u Slavoniji i Hrvatskom zagorju, D. Vukičević-Samaržija je, osvrćući se na izosta·

nak romanike, točno naslutila da se romanička crkva nalazi ispod gotovo svake gotičkc.25 Stoga se mnoge od njih pojavljuju i u ovom popisu. Gotovo je sigur-no da se ispod gotičke crkve nalazi romanička ako primjećujemo čudne odnose broda i svetišta (Zajezda, Sv. Križ Začretje, Prigorcc, Tuhelj, Marijanci, Maruše-vec, Batina), nepravilne planove svetišta (Lovrečan, Prigorec, Sv. Lovro u Požegi,

Dragotin, Đurađ, lvankovo, Sv. Juraj nad Je:terom, Bdec/Sv. Marija Snježna),

16

1~ VALTER 2004. 20 DOBRONIĆ 2003. 21 GOSS 2005. 22 BEDENKO 1992. 23 GOSS 2005. 24 VALTER 2004. 25 VUKIČEVIĆ-SAMARZ[JA 1986 .• 1993.

neobične položaje sakristije ili zvonika (Kloštar Ivanić, Lobor, V dika, Gocalovec,

Vinica) i slično.26

Zanimljiv je slučaj Sv. Benedikta u Oriovčiću na vrhu brda u divljini Dilja, usred starog no još uvijek kori.~tenoga groblja. Tu je 1926. sagrađena kapela kakve

se nalaze u mnogim sdima brodskog posavlja. Sagrađena je loše, pa se do danas

urušila i otkrila da je sagrađena od izvrsno klesanog kvadra, djelomično prerađenog da bi se mogao bolje iskoristiti. U podnožju istočnog zida nalazimo nekoliko

kamenova s kvalitetno izvedenim romaničkim reljefom zvijezda.27 No kako znati gdje tražiti ako spomeniku naizgled nema traga? Jer znati da je

negdje stajala stara iupa, danas ne znači baš ništa. Mogla se preseliti, mogla je pro-

mjeniti ime. Ako i niie tako, možemo stajati metar od tragova crkve u neprobojnoj šikari i nećemo je vidjeti. Počnimo s najjednostavnijim: vide se tragovi ostataka.

Na Svetin_iskom bregu kraj Hlebina stajala je župna crkva sv. Križa. Bregje prostrano gradište, staro naselje, a na njemu je na svojoj zemlji naivni umjetnik

kipar Josip Peradin podigao križ u spomen nestale crkve. U temelj križa ugradio je male romaničke opeke koje je donio s ruševine na susjedovoj zemlji udaljenoj

nekoliko metara. Opeke su roma.ničkog tipa.28 Tako je nađena crkva! U GornJem Križu na Bilogori romanička se crkva otkrila nakon što su se

» oljuštila«, čini se, dva sloja gotike. Dokaz je hrpa malih romaničkih opeka koja je ležala uz crkvu kad smo ie pred nekoliko godina posjetili. Isti tip opeke nalazi

se u crkvi u Sv. I van u Žabno te u tornju crkve u Novom Štefanju. Treba ipak upo-zoriti da veličina i boja opeke nisu sasvim siguran vodič. Romaničkih opeka ima velikih, malih i srednjih, iako male (»mađarice«) prevlada vaju. Naravno, posto-

je položaji na koiima se primjećuju tragovi na površini ili ispod zemlje (Mihalj,

Vetovo, Šanac Gradina. Lončarica, Igrišće na Kalniku) ili samo tragovi usjeka gdje je nekoć stajao temeljni zid (Kladešćica, Selci Đakovački).2~

Pisani spomenici trebali bi bici ključni izvor informacija. Već smo spomenuli

popise župa Zagrebačke i Pečuške biskupije nastale između 1332. i 1335., a od-nose se na prikupljanje papine desetine za križarski rat. Popis za Zagreb sastavio

je 1334. godine Hrvat. lva.n Arhiđakon Gorički te ga je lakše interpretirati od popisa za Pečuh nastalih između 1332. i 1335. ier su ih sastavljali stranci koji su

26 GOSS 2005. 27 GOSS 2005. 28 HORVATZ. 1972 .. 2003.a, 2~ GOSS 2005.

~7

često bilježili imena na vrlo osebu,ian način.30 Ti se popisi mogu nadopuniti ne

baš brojnim listinama ili kronik,una nastalima od oko 800. do oko 1300. godine.

U svrhu nadopunjavanja popisa služe i postmedijevalne vizitacije koje opisuju stare crkve ili njihove ruševine; takvih je zdanja u 17. i 18. stoljeću još bilo na-

pretek, posebice na slavonskom području Pečuške biskupije. Medu tim, pitanje je

vjerodostojnosti i primjene pisanih izvora. Za ranija ra:tdohlja srednjeg vijeka imamo izuzetno malo pisanih izvora. Ka-

ko je pokazao W. Jacobsen,31 za romaničku fazu katedrale u Wormsu postoji tek jedan dokument, i taj je sporan! Stare su listine većinom nepotpune, nečitljive,

ne

za razdoblja prije i 1. stoljeća kad su i materijalni spomenici i pisani izvori prava rijetkost. Zahvaćanje u područja lingvistike i kulturne antropologije pokazuje

dragocijeno.'>t jezičnog macerijala.35

»Gospodine lsuse Kriste, spasi grad, zaustavi Avarina, i zaštiti Rimi onoga

koji je ovo napisao« ugrebano je u opeku drhtavom rukom tijekom avarske opsa-

de Sirmija 582. godine. Molitva nije uslišena i padom grada započinje više od dva

stoljeća » povijesnog mraka« u Panoniji, pa tako i u njezinom hrvatskom dijelu.

Već tijekom,. stoljeća urušava se rimski poredak. F. Curta je, doduše, ukazao na postojanje mogućih justinijanskih položaja poput Fcnekpuszste južno od Blat-

nog jezera (oko 550. godinc?),36 no tragovi ranobizancskogpejsaža 6. stoljeća u me-

đurijcčju Save i Drave mogu se danas samo naslutiti iz toponomastike, na primjer: crkave posvećene sv. Kuzmi i Damjanu (Krešcelovac, Virovitica, Kuzma, Kuzmica,

Vecovo, Dolac. Nova Bukovica, Ladimirovd, Kladešćka, Kuzminec), sv. Dimitriju

(Novska, Trenkovo, Požeški Drenovac) i sv. Andriji (Sv. Andrija kod Virovitice,

Trešćan), tipičnim svecima rekonkviste. Kostroman ( Castrum Romanum) na Savi kod Babine Grede, čiji se tragovi naslućuju u dobro zaštićenom meandru ispod veli-

kog višnjika, vjerojatno je rijedak materijalni svjedok predromaničkc (karolin.~kc?) naseljenosti, a ne bismo ga našli da se ime nije sačuvalo, dapače, povezalo se s jed-nom od najvažnijih vladajućih obiteljj - Kocromanićima.37 Istina je da pri svemu

tome treba bici krajnje oprezan i odlučivati od slučaja do slučaja radi li se, na primjer

o toponimu iz nekog određenog ranog razdoblja ili iz kasnijih. No svaka, čak i sum-njiva indicija vrijedna je dok god nije nekritički prihvaćena.

Međurijećie Save i Drave doživljava svoju prvu intenzivnu kristijanizaciju na-

kon Milanskog edikta te izvjesnu potvrdu tijekom rekonkviste. Od kraja 6. do kraja

8. stoljeća u Karpatskom bazenu nestaje organizirano kršćanstvo, iako manje gru-

pice »divljih Kršćana« preživljavaju u poganskom moru, pa je takva jedna skupina

pri južnom vršku Balatona dočekala i »osloboditeljske snage« Karla Velikoga. I u

međuriječju bi se mogao pretpostaviti opstanak nekih manjih kdćanskih zajednica

u gudurama Hrvatskog zagorja, na obroncima Medvednice (Kozelin/Ku~elin), na

zapadnoslavonsKim planinama i u prašwnama oko Daruvara.38

Tek se malo vi.fo zna o novim vladarima - Avarima i njima pridruženim

Slavenima ko1i i dalje ostaju, odvoje.no i zajedno, jedna od velikih zagonetki eu-

3s GO.S.S 2009.c; GOSS 2009.d. 36 East Centra! and liastern Euro/Je 2005. 37 GOSS 2009.d. 38 GOSS 2009.d.

lS

ropske povijesti. Kako niti niihov središnji hring u potisju, otkuda je Karlo Veliki

odnio velike količine zlata, nikad nije pronađen, tako niti na proučavanom područ

ju nema sigurnih tragova ranog slavensko-avarskoga graditdjstva. No na avarske

naseobine upućuju toponimi kao što su Obar, Obrovo, Okrugljak, Kruge i slično

(Obrovo polje kod Saga, Okrugljača kod Sibinja i Valpova, Okruglica i Obrovac kod Tenje, Okruglo kod Vrpolja, Petrovaca i Na~ičke Breznice, Krugljača kod

Garčina, Okrng.ijak kod Slavonskog Broda, Okrugljak i Okruglica kodJakšića, dva

Okrugljaka kod Nove Gradiške, Okrugljice i Okruge kod Cernika, Okrugljak kod Slatine, Obrov vrh na Papuku, Okrugljak kod Gradine i u Zagrebu, Kruge u Za-

grebu, Oborovo Kod Zagreba, Obrova šuma kod Grubišnog Polja itd.). Avarski su

toponimi očuva.ni u slavenskom jeziku, a zanimljivo je da ih ima više na zapadu Slavonije, što ie molda rezultat slabije naseljenosti izrazito šumovitog i močvarnog

slavonskog istoka. I to nam može nešto reći o suživotu A vara i Slavena te o ranom

.~lavcnskom pejsažu, gdje nam već i ovaj sloj naznačuje znatnije naseljcnjc oko nekih jačih kasnijih sredniovjekovnih središta u Požeškoj kotlini, u daruvarskom kraju, u

Prigorju te u zaštićenim meandrima slavonskih riieka. Nije svako ime siguran vodič do nestalog s~omenika, no bez imena bismo bili potpuno izgubljeni.3\1 Treba sva-

kako naglasiti da je vrijednost navedenih toponima u prvom redu indikativna jer

arheologija mjc potvrdila postojanje avarskih naselja na takvim položajima, na što

točno upozorava Ž. Tomičić. Važni su ipak kao indicija postojanja kružnih naselja

kakva se mogu povezati s autohtonim Slavenima.

Daleko je bogatija ranoslavenska toponomastika vezana ponajprije uz mi-

tologiju, kako ic danas rekonstruira kulcurna antropologija.40 Dok je gromovnik

Perun rijetko zascupijen (Perunika kod Orljavca) jer su Perunova sjedišta kasnije

preuzeli neki idjučni kršćanski sveci, postoji mnoštvo toponima koji se odnose na njegovog suparnika V elesa/zmiju, boga podzemlja (Vološka dolina u Baranji,

Vdiškovci koci. Retkovaca i kod Valpova, Vcleševec kod Siska, velik broj Zmaje-vaca, Zminjaka, Zmijnjaka, Dolova, Crnih mlaka, pa imena poput Vražjeg blata

kod Đak.ova, Vražjih leda u Baranji itd.). Sekvenca koja se nalazi u istočnoj Ba-

ranji (Zmajcvac, Vraž_ja leda, Đavolja greda, Vološka dolina, Zminjak) zajedno s velikim marijanskim prošteništem u Aljmafo s južne strane Drave (Marija i

druge važne :;veuce nasijeđuju položaje Mokoše, žene Perunovc, koja prede uz vodu) te Bijelo Brdo (Perunova sjedište), zacrtava nešto poput svetog trokuta u

20

39 GO.SS 2009.d; SEKELJ-IVANČAN 1992. 40 BELAJ V. 2007.; KATIČIĆ 2008.

pejsažu. Takve svete trokute su za neke druge dijelove Hrvatske predložili V. iJ. Bdaj (Ivanec, Manin breg, Zagreb, Liburnija itd.).11 Osobito su česta u zapadnoj

Slavoniji imena neKih svetinia: svetih voda, svetih bunara, svetih šuma (možda su najpoznatiji primjeri vezani uz izvor jspod kapele sv. Kuzme i Damjana kod

Kreštelovca, ·.lamn kod Daruvarskog Brestovca te kod Orolika, Okučana, Emo-

vaca, Čačinaca). Daruvarski kraj bogat je materijalom koji se može vezati uz sta-roslavensku tradiciju; nad gradom Daruvarom je uzvisna Stari Slavik, nedaleko

su sela T reglava 1 T rojeglava koja su možda uspomena na likove višeglavih slaven-skih bogova, J. na krajnjem zapadnom Papuku nalazimo vrlo zanimljiv položaj,

Pogano Sv. Petar, napušteno naselje između Pctrovog i Poganog vrha. Pogano Sv. Petar se spominje kao župa krajem 14. stoljeća i tamo se još i danas nalaze

poprilični ostaci kamenih zgrada i opkopa uključujući i kružnu udubinu kod koje se nalazi »pisani kamen«. Samo detaljna istraživanja mogu pokazati radi li se o slavenskom svecom krugu i nekoj vrsti runa ili je to »mitološka pozornica« na kojoj je Petar smijenio V desa, a viši Pogani vrh u obliku savršene piramide, bio je

Perunov stan. U tu se priču uklapaju i Pogano Sv. Petar u čijem je susjedstvu Du-brava, mjesto sukoba dvaju bogova te Glamočinc - sveta bara (kakve susrećemo i u dalekom polablju, a valja spomenuti i Glamaču kod Đulovca), Crna mlaka,

lvanova jama. Ta »pozornica« kozmičkog sukoba vidljiva je jasno iz svih važnih

punktova Zapadne Slavonije i određuje položaje naselja, utvrđenja i sakralnih središta do u i

Pečuške biskupije I 009. godine ( odnosno Zagrebačke 1094. na zapadu međuri

ječja). Potvrdu sredniovjekovnog nascljcnja posjedujemo u bezbrojnim imenima kao što su Sdišce, Staro Selo, Kućište, Crkvina, Crkvište, Stara Crkva, Zidina,

Gradina, Graciac, Gradište, Klisa itd. Naravno, bez detaljnog istraživanja ne mo-

že se ustvrditi koja je na primjer gradina pretpovijesna, koja srednjovjekovna. Na-žalost, jedino istražena gradi.~te u Slavoniji jest ono u Mrsunjskom lugu kraj Sla-

vonskog Brocia. koje može poslužiti kao primjer predromaničkog naselja utvrđe

nog palisadom i opkopom. Nazivi poput navedenih nalaze se nagusto na cijelom području kojim se bavimo te navodimo samo neh od izrazito gustih klastera:

Sclišta/Selišća oko Pakraca. Vinkovaca, Otoka, Koške, Donjeg Miholjca, Pctro~ vaca, Slavonskog Broda; Kućišta oko Pakraca, Požege, Sibinja; Crkvi ne i Crkvišta

oko Vinkovaca. Ivankova, Daruvara, Pakraca. Veća naselja s imenom Gradišre nalaze se u Požeškoj kotlini i kod Vinkovaca. Poznate Zidine su kod Nuštra (be-

nediktinski samoscan), Slatine (templarski posjed), Rokovaca, Virovitice. Kod Virovitice je i sdo Gradina, izraslo na višedijelnom gradištu. Gradine, Gradišta i

Gradci (zajedno s isto tako brojnim Kućištima, Selištima, Crkvištima ... ) osobito su česti u brdovitoj središnjoj Slavoniji, na obroncima Psunja, na zapadnom Pa-

puku, u Požeskoj kodini posebno oko Vetova i Jakšića (tri Gradca!), u Prigorju, na Medvednici. »Kućište« je jezični ekvivalent .~vcdskoj riječi »husa(r)« koja

označuje prer!)ovijesne i predkršćanske položaje, no do koje se mjere to može pri-mijeniti kod nas, ioš ne znamo. Unošenje reda u to mnoštvo materijala iziskivat

će godine i godine intenzivnog istraživanja, no i ovdje postoje neke čvršće točke na kojima i sada možemo konstruirati dio »priče«. Toponim Klisa, iz turskih

vremena - kod Pakraca .. Ćačinaca, Đulovca (Mala i V dika Klisa, Klisa), Orljav-ca (Klisa i Klišanica), Klisina brda kod Bučja, ukazuje na položaje starih crkava koje su postojale u vrijeme dolaska Osmanlija. Zaista, na Kliškovcu kod Suho-

polja Ž. Tomičić je uspješno istražio ostatke srednjovjekovne crkve.44 Nadalje, neke Crkvine odnose se na vidljive ili nekoć vidljive i zabilježene ruševine popne onih ranoromaničke crkve u Borincima. Istraživanja V. Jukića u istočnohrvatskoj ravnici uspjela su za velik broj spomenutih, ali nejasno lociranih župa naći

adekvatan toponim (Selište, Staro Selo, Crkvina, Gradina, Zidina ... ) blizu prec-

postavljenog položaja i onda ispitivanjem terena odrediti koja od mogućih točaka najbolje odgovara središtu starog naselja, odnosno župe. To se također notira u ovom Registru. Iako konačnu potvrdu može donijeti jedino iskapanje, ipak izra-

44 TOMIČIĆ 2008.

22

oja obris mreže župskih naselja zabilježenih u 14. stoljeću, no većinom nastalih

daleko ranije. To pokazuje da je romanički kulturni pejsaž bio izrazito bogat i da

je sustav naselja u ruralnim zonama (a co je zapravo cijelo proučavano područje)

vrlo vjerojatno nastao na temd_iu ranijih, pretpovijesnih i ava.rsko-slavenskih pcj-

saža služeći se sigurnim polofajima u meandrima, močvarama, na gredama te u

gorskim područ_iima na brežuljcima i gorskim izdancima.45

U nekim siučaievima stare ilustracije itekako pomažu pri prepoznavanju sti-

la ili pri pronalaženju mogućih položaja. Postoji crtež iz 18. stoljeća koji prikai.uje srednjovjekovnu crkvu u Pregradi prije rušenja. Vidimo podosta dotrajalu zgradu

s poligonalnim goričkim svetištem i pravokutnom lađom. Ispod strehe je vijenac od ravno završenih konzola, poput onoga na rotundi u Selu u Prekomurju, dakle

romanički motiv. Sada prepoznajemo i zazidane otvore na lađi kao možda ro-

maničke. Crtei crkve u Kamenici iz prihližno istog vremena dovodi nas na trag

jednog rijetko mogućegpolikonhosa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj."6

Sve ovo zajedno vraća nas na pitanje određivanja teritorijalne organizacije,

materijalnog vida kulturnog pejsaža, čije razumijevanje može biti važno istraži-

vačko oruđe. Sakralni spomenici o kojima je dosad uglavnom bila riječ, nisu do-

.~tatni za razumijevanje teritorijalne organizacije. Jednako su važni i spomenici

sekularne naravi. stambeni i tvrđavni, pojedinačni ili sklopovi, odnosno sklopovi

koji objedinjuju i sakralna i sekularna ostvarenja.

Po našem mišl_ienju, naglasak. treba biti na tom posljednjem. Moramo se vra-

titi i na pitanje značenja riječi »gradištc«. Naše iskustvo pokazuje da je tradicio-

nalno uvjerenje da se gradište odnosi na srednjovjekovne položaje, a »gradina«

ili »gradac« na pretpovijesne, jednostavno krivo. Ne postoje nikakva pravila koja bi vezala toponime kao što su Gradište. Gradišće, Gradina, Gradec, Gračac, Gra-

čec, Gradić, Gradiš. Gradečak s nekim određenim razdobljem. Premda su sustav-

no provedena istraživanja temeljem kojih je ponuđena definicija »gradišta«,47

naše se mišljenje ponešto razlikuje: gradišre se može definirati jedino po funk-ciji, a to je staro naselje na povišenom mjestu, na otoku ili meandru u močvarnoj

nizini. Ono je najčešće (ne isključivo) kružno, nerijetka višedijelna, s višestrukim

prestenovima odnosno dijelovima. Zafoćcno je jarkom, zemljanim bedemom i

drvenom palisadom, iako se može pojaviti i trajniji građevni materijal. Sjajnih

4s GOSS 2009.d; JUKIĆ 2009. 46 VUKIČEVIČ-SAMARŽIJA 1993. 47 TKALČEC 2004.

23

primjera graaišca nalazimo posebice u zapadnoj Slavoniji (be:limena gradišta kod Velikog Paši_iana i Male Trnovitke, Bedehcm, Orlov Grad, Grčina kod Stare

Plošćice, Duhovi, Mišinka-Klisa), prostrana napuštena naselja, čak i bezimena,

nekoć zasigurno središta i crkvene i političke vlasti. Nascobinski karakter je ono što odlikuje ~rad ište. Tako mogu postojati i daleko manja gradišta, recimo tek

jedan krug unutar opkopa i jarka na vrhu brijega ili pak u ravnici okružen vodom,

nerijetko unutar za.šticnog meandra. To je tip gradi.~ca koji je dobro poznat iz Sedmogradske. gdje je i sustavno pručavan. Najraniji primjeri iz 12. stoljeća takva

su kružna utvrđena naselja na brežuljcima ili u ravnici (bauernburgen).48 Gradište nije izvorno sijdo moćnika, ili nije .~amo sijelo moćnika. No plemić nastoji ući u gradištc i tamo pociići svoj stambeni toranj i tako podvrgnuti stanovnike svojoj

vlasti. Isto čini crkva. Rezultat ie jasno vidljiva podjela vlasci po sistemu spojenih ili rastavljenih osmica: crkva u jednom oku osmice, utvrda zemaljskog vladara u

drugom. I Zagreb je golema osmica: crkveni Kaptol i purgerski Gradec kao kolek-

tivni zemaljski gospodar u vidu slobodnog kraljevskoga grada. Prema magistarskom radu T. Tkalčec, oko 12% istraženih primjera otpa-

da na dvostru.Ka i višestruka gradišta.49 Navest ćemo neka od njih. Dvostruka i višestruka graaišca su: Čepelovac, Gudovac, Severin, Greda u Staroj Ploščici,

Gradina kod Šandrovca, Petnja, Gornje Predrijevo, Budrovec, Turski stol u Ku-

tini, Gradina kod Virovitice, Turbina, Međurić; rastavljana višestruka gradišta su: Gudovac. Torčec, Aušovo kod Kutine, Drljež i Svibovac kod Narte, Grčina i

Greda u Staroj Ploščici, Hajcićev stol i Gradina kod Sandrovca, Svečeva gradina i Vojvodske livade kod Međurače. Napominjemo da nije uvijek sigurno da ra-stavljene osmice pripadaju istom sustavu i vremenu. No vrijedi imati na umu da

dokumetirano oripadajuće kružnice mogu biti podosta razdvojene. Takav je slu-čaj s Požegom. gdje je središte civilne vlasti (Požega) udaljeno od sjedišta crkvene

(Kaptol) petnaestak kilometara.so

Vrlo često gradište je veliki kotač okružen jednim ili više jaraka - Kolo kod Pavlovca, Ša.fargrad, Poljangrad, Sokolovac, Ratkov dol, Povučje, Mala Kovačica.

Tom tipu pripada i istraženo gradištc u Mrsunjskom lugu koje nastaje u 10. sto-ljeću. Kružni oblik katkad je izravno uvjetovan položajem u menadru: Gradina

u Starom Čiču. Gradina u Sv. Petru Ludbrcškom. I ova posljednja, djelomično

24

48 FABINI H.-rABlNIA.1991. 49 TKAU~EC 2004.

so GOSS 2006.c.

istražena, mogla bi biti ranog datuma, kao i Ratkov dol i Povučje.51 U nekim slu-

čajevima očuvan je dio naselja koje_jasno odražava kružnu gradišnu strukturu. U

velikom kružnom gradišm Mala Crešnjevica stoji još uvijek u sredini crkva sv.

Martina ( danas ~ravos!avna), a isto tako dobar je dio Virja nastao na prostranom

kružnom gradištu i jasno odražava staru strukturu.52 Nova Rača s ovećom pregra-

đenom srednJovjekovnom crkvom u središtu, u biti je golemo kružno gradište. Vrlo je zanimljivo nasdje Gornji Miholjac, veliki krug obilježen nastambama vje-

rojatno na položaju starog opkopa s kružnom gmajnom u sredini. Ili pak Sigetcc

koji je smješten u meandrima stare Drave. Konačno, i neki burgovi od trajnog

materijala preuzimaju kružni tlocrt. Takav je golemi kotač od opeke Korođvar,

jedan od najvrjednijih starih gradova u Hrvatskoj te još veći kameni kotač u Le-vanjskoj varoši, očuvan tek u tragovima. Na nekom sličnom temelju nastao je

i grad Đurđevac. Kružne formacije s ulaznom kulom nalazimo i na vrhuncima

brda: Gračanica, Bedcmgrad, također oblik poznat iz Sedmogradske. Varijacija je

grad u obliku elipse: Garić, Viškovački grad, Dolac, Ošcrc.53

Naš pregled povećao je i broj gradišta u obliku slova D ili polumjeseca, u ko-jima na ravnom potezu nema fortifikacija jer se nalaze nad nepristupačnom padi-

nom; pokazao se w !Jrikladan način da se uštedi trud i iskoristi teren za stvaranje

sigurne polukružne utvrde. Takvi su Gradina kod Sandrovca, Črcšnjevac, Gornja Rašenica, Obrova šuma. Betlehem, Gradišče kod Zeline. Otvoreno je pitanje jesu

li ta gradišta podigli Kelti, odnosno jesu li gradena u keltskoj tradiciji jer je takav tip gradnje popularan u Irskoj. Neki se kasniji kameni burgovi možda temelje na

sličnim ranijim strukturama (Lobor, Belec).

Prema istraživanjima H. i A. Fabini u Sedmogradskoj, najranije kružne utvr-de koje ondje podižu kolonisti Sasi u 12. stoljeću zemljane su utvrde s palisadom koje služe kao zbjeg za naselje u podnožju.H Oveći broj utvrda kojima se bavimo,

mogao bi slijediti taj uzorak (Dominkovica, Bačkovica, Stdovača, Beloblaće).

Kao slijedeći stupanj H. i A. Fabini navode sličnu utvrdu, ali od trajnog mate-rijala, koja mož

i crkva i utvrda i saksonska struktura naselja dobro očuvane, te u Grabrovnici, također selu sa širokom saksonskom gmajnom koju sa sjevera štiti mala kružna utvrda Hac (ne zamo da li je tu bila samo utvrda ili možda i crkva). Uđe li vlaste-lin u utvrdu, ,y-aai stambeni toranj (fortalicium), dakle ono što bi gradio u slučaju vlastitih projekata, odnosno utvrdenu kuću unutar palisade ili zida od trajnog materijala (turmburg). Fortaliciurn se može povezati s crkvom kao njen zapadni ili pak kao korni roran_i (chorturm). Za sve ovo imamo lijepih primjera u nas, koje smo već djclmično i naveli. Sv. Juraj u Belcu je fartalicium unutar male utvrde koji je postao zapadni toranj crkve. Ovomu možemo dodati s dosta sigurnosti

zapadni torani Sv. lvana u Sv. Ivanu Zelini, a u Ivancu čini se da sefortaliciurn našao kao chormrm crkve koja se još istrafoje. Postoji velik broj primjera crkava unutar manjih utvrda: Martin, Turna.~ica,Jakopovec, Draganec, Srednji Lipovac, Crkvari, Gorn.ia Stubica, Kašina, Glogovnica - sve na vršcima brežuljaka, te Ku-

zminec, Novi Pavljani, Koprivna, Donja Stubica, Stenjevcc - u ravnici okružene vodom. Kako se tu ne radi o naseobinskoj formaciji (što ne znači da naseobina

nije nedaleko 1, u našem popisu izbjegavamo u takvim slučajevima uvriježeni izraz » gradišni položaj«, već govorimo o utvrdi ili tvrdavnom ili strateškom položaju.

Uopće, treba naglasiti da se termin gradište koristi samo ukoliko postoji očica nascobinska Komponenta ili se ona moie s dosta vjerojatnosti pretpostaviti.

U biti, naša gradišta su dobrim dijelom naselja koja se nisu održala, a sliku o njima mogu nam dočarati očuvana gradišta, naravno, vrlo pregrađena očuva

na povijesna naselja. Ovamo pripada i velik broj naselja na vrhu brijega (hilltop settlements), na položaju koji se kod nas često naziva kastdjerski položaj.55

Vjerujemo da se mogu prepoznati eri tipa naselja: na vrhu brežuljka, na gor-skom izdanku i na gredi. No izolirani se brežuljak može nalaziti na kraju izdanka,

dugački i'.ldanci mogu sličiti gredama, a dugačke grede mogu imati više uzvišenja

u kojem se slučaju na svakom može nalaziti naselje. Skupina od nekoliko brežu-

ljaka može biti temelj za višefokalno naselje. Zapadni dio međuri_iečja: Prigorje, Hrvatsko zagorje, Moslavina, svojim pej-

sažnim karakteristikama najbolje pogoduje razvitku naselja na vrhovima brežu-

ljaka. Klasični su primjeri Sv. I van Zelina, Križ i Kutina. Dugačka greda teče od Sesveta daleko na sjeveroistok. i tu nalazimo također niz naselja: Sesvete, Pro-

wrje, Brckovl,iane, Vrbovec. Zagreb, najveće središte sjeverozapadne Hrvatske,

nastao je na nekoliko gorskih izdanaka odnosno greda.

55 GOSS 2009.b.

26

'

Naselja ovog upa ima i u ravnoj Slavoniji, gdje nekoliko metara visinske ra-

zlike može predstavljati razliku između kmeta i palatina. Lijep su primjer Gor-

jani, sjedište !noćne obitel_ii Gorjanskih (Garai), koji se dižu petnaestak metara

nad ravnicom, što im je u srednjem vjeku i za turskih vremena osiguralo položaj prijestolnice istočnoslavonske ravnice.

Za razliku od Istre, gdje se gotovo sve zida u trajnom materijalu, u starim

kontinentalnim nasdiima gradi se od drva, a kao zaštita koriste se zemljani op-kopi i palisade. Najčešće je crkva jedina zgrada od trajnog materijala. Tragova gradskih zidova od trajnog materijala nalazimo u Zelini, Vrbovcu, Gornjem Kne-

cincu i u Loboru. o Naselja na vrhovima brežuljaka ne bi trebalo zamijeniti s naseljima koja se

sastoje od plemićkoga grada i podgrađa (Kalnik), s visinskim gradišcima (Mihalj,

Sv. Ana), crkvama unutar gradišta (Crkvari, Novo Mesto Zelinska, Mala Ćrešnjcvica) ili crkvama na vršcima brijega (Psarjevo, Ivanić Miljanski). Kao što smo

već vidjeli, ovai

s bregova i izi.aze iz močvara te nastaju pravilna, uglavnom ušorena »krajiška«

odnosno »švaoska« sela. Za sada možemo preporučiti jedino logiku terena; pri-

mjerice, utvrde na sjevernim padinama Bilogore imaju svoju logiku prije 1102. godine - za.foru od mađarskih provala. One na južnoj strani mogle bi zaista biti

iz kasnog razdoblja, nastale kao nabrzinu podizana obrana protiv Tura.ka. No to

nikako ne vrijedi za gradišta izrazito naseobinskog karaktera ili za gradišta vezana uz dokazano scara nasel_ia. Ćinjenica da je velik broj takvih formacija datiran iz-među 14. i 16. stol_ieća, zasniva se na nalazima najkasnijeg sloja jer se na nekima i danas na površini može sakupljati keramika iz tog vremena (na primjer Turčak),

što jedino dokazuje da su ci položaji bili i tada naseljeni. Već .m10 ustvrdili da su neka nestala i anonimna nasdia mogla biti središta župa za koje znamo iz izvora, aJi ih ne možemo naći. a naveli smo već i zamisao da su višestruka, .~ascavl_iena ili

rastavljena gradišta bila središta i svjetovne i crkvene vlasti. Naravno, ne može se predvidjeti na kojem će gradišcu izrasti crkva, na kojem ucvrcteni .~can.57

Fascinancan srednjovjekovni pejsaž može se prilično detaljno reknostruirati u dolini rijeke Ko mamice zapadno od Novigrada Podravskog. Pokraj Komarnice

nalazimo veliko kružno gradišce Poljangrad, a u Novigradu veliko otočno gradi-štc Pavetićcv mlin. Između njih je i ranosrednjovjekovno naselje kod Poligače

vog mlina, a kao još jedna moguća utvrđena točka javlja se brežuljak s crkvom na

novigradskom groolju. Komarnica je bila velik i važan arhiđakonat Zagrebačke biskupije sa 47 župa ( drugi po broju župa iza Gorice koja ih je imala 62), 58 a samo

središte sadržavalo je tri župe. Nema sumnje da je Komarnica bila i važna poli-

tička jedinica, iupa u predarpadskom vremenu, a njeno se središte sastojalo od niza sela i utvrda, što je prema iskustvima iz Sedmogradske tipično za slavensko naseljen je. 59

Još jedan takav zaniml_iivi potez jest dolina Glibokog potoka, također u Po-

dravini. Počevši s Rasinjom gdje je križarski posjed, crkva i turmburg, nalazimo prema Dravi .~care župe Goricu ( možda Hergorichia), Kuzminec ( crkva u utvrdi), Imbriovec i Đelekovec ( u blizini_je gradište).60 U srednjoslavonskim planinama

staro se naselje uglavnom smješta na položaje .~ kojih se nadziru dvije ili više do-lina. Ti su položaji još i danas markirani grobljima, a neki i crkvama, na primjer

28

57 GOSS 2006.c. 58 BUTURAC 1984. 59 FABINI H. - FABINl A. 1991. 60 BUTURAC 1984.

pavlovac kod Ratkovice, Zdenci na Dilju, Oriovčić. Starinu tog posljednjeg po·

cvrđuju susjedni toponimi Gradina i Okrugljak koji bi se mogli vezati uz avarsko-

slavensko razdoblje. Vrlo zanimljiv primjer je Lovčić, gdje se s utvrđenoga groblja .~ lijepo očuvanom romaničkom crkvom sv. Martina, nadzire čak četiri doline, s

izravnim pogledom na Slavonski Brod i na Pleternicu. Sjeverno ispod Lovčića

nalaze se i tragovi čini se prastarog pretpovijesnog zida i opkopa. Tako se i Lovčić nameće kao središte župe (drveni gradac možda je stajao na zarasloj uzvisini juž-no od crkve). Sjajno oslikani Sv. Martin pokazuje i kakvu se umjetničku kvalitetu

očekivalo od majstora na mjestu koje je danas u najdubljoj zabiti Dilj gore.

Groblja su posebice dobar vodič do nestalih ranijih srednjovjekovnih spome-

nika i nasdja. Pritom ne mislimo samo na bjelobrdska groblja jer ona uglavnom prate naselja poznata i iz drugih izvora i služe kao korisna potvrda naseobinske slike (navedimo samo golemi kompleks Lijeve Bare u Vukovaru), već i na ona

koja su još u uporabi.61 Stari Đclctovac vjerojatno se nalazio na današnjem gro-blju koje se diže na malom platou otprilike kilometar južno od sadašnjeg naselja.

Groblje je strateški dobro položeno, a srednjovjekovna se keramika nalazi i na površini. Isto vrijedi za Privlaku i za Retkovce. Groblja su se posebno često use-

ljavala u stara naselja kad su se ova spustila ili obnavljala na nižim kotama nakon prestanka turske opasnosti u zapadnoj Slavoniji (Novska, Rajić, Borovac, Pavlo-

vicakod Vočarice), ali i drugdje (Tenje). Veliko groblje u Gornjem Vrapču nalazi se na položaju starog naselja, a u Poljanici Bistranskoj označuje položaj gdje se u

12. i 13. stoljeću nalazio kod crkve sv. Nikole glavni stožer plemena Ača. Upravo su oni bili vlasnici dijela kulturnog pejsaža koji se u ranijem sred-

njem vijeku cijenio isto toliko koliko i dobar položaj u močvari ili meandru, a to je gora. Planina je izvor hrane, vode, odjeće, građevnog materijala, ruda, stočne

hrane, ogrijeva, ljekovitog bilja, sunca, zraka, fizičke rekreacije, estetskog doživ-

ljaja. Služi i kao zbjeg za slučaj da ponovno dadu Tatari. Povijest nadmetanja oko vlasništva Medvednicc jasno pokazuje kakvu je važnu ulogu gora igrala u jednoj

civilizaciji koja s velikim oprezom motri ravnicu, cestu i riječnu dolinu. Med-vednica je cvrd:ava i magazin okružen utvrdama i naseljima (nerijecko tvrđavnog

karaktera) koje poput kula zatvaraju ulaz u srce planine: na prigorskoj strani Su-scdgrad, Gornji Stenjevec, Gornje Vrapče, Medvedgrad, Gračani, Markuševec,

Čučerje, Granešina, Vugrovec, Planina, Kašina, Blaguša, Koželin, Zelinagrad, Psar, Moravčak i Bedenica, a na zagorskoj strani: Žitomir, Marija Bistrica, Ma-

61 TOMIČIĆ ~992.; TOMIČIĆ 2000.a; TOMIČIĆ 2000.b.

29

Medvedgrad, pogled s juga na grad i kapelu, oko 1230. - 1240. godine

tcj, Gornja Stubka, Donja Scubica i Poljanica Bistranska. Svako od ovih mjesta

ima ili pravu tvrđavu. utvrđenu crkvu, ili neki drugi oblik. obrambenoga graditdj-scva.62 Ako dobar položaj ne osigurava gora, dobro će poslužiti greda kakvu smo

već opisali istočno od Zagreba. Slična greda proteže se od Vinkovaca do Đakova

(Denkovačka gm.ia), a na njoj nalazimo stara naselja i/ili župe: Borinci, Ivanko-vo, Vođinci, Mikanovci (Stari kao župa, Novi kao plemićki posjed s utvrđenom

crkvom), Đakovo. Požeška je kotlina revers Medvednice. I ovdje je srce izvor sigurnosti i života, a to je srce plodna dolina branjena sa svih strana golemom prirodnom tvrdavom srednjoslavonskih planina; na svakom ulazu stoje utvrde

ili utvrđene crkve i naselja, na obje gorske padine.63 U ravničarskoj Slavoniji istu ulogu preuiima_iu beskrajni meandri nebrojenih rijeka i potoka, a njihova se ušća

i sutoci osiguravaju utvrdama (na primjer Sclak na sutoku Vučice i Breznicc). Takav se položaj koristi i drugdje (Gumnik kod Čazme na sucoku Česme i Glo-

30

62 GOSS 2006.c. 6·~ GOSS 2006.c.

govnicc). Graci se može osigurati i jarkom koji povezuje dva vodotoka i u tako nastalom trokutu grad je gotovo neosvojiv.

Niz većih naseobina meduriječja još jasno pokazuje svoje ranijesrednjovje-

kovne korijene. ·varaždin je nastao u močvari u trokutu triju puccva, Križevci su

grcdni grad, Zagreb nastaje na dvije grede, na dva gorska izdanka. Požega jako lije-po odražava romamčku strukturu nepravilnih ulica i trgova organički smještenih

između Orljave, staroga grada i obronaka Požeške gore. Zagrebački Gradce (faza iz 13. stoljefa i kasnije)64 i Čazma nova su pravilno građena naselja, bastides, koje gledaju u buciućnost: na cestu, na rijeku i prilike za razvoj trgovine. Manja naselja

mogu dobro odražavati stare urbane obrasce (Sv. I van Zelina s nepravilnim raste-rom na brdu oko crkve). Purga kod Lepoglave, na brežuljku oko crkve sv. Jurja,

koja je i sama u maioj utvrdi, pravi je biser romaničkog strukturiranja naselja s uskim puteljcima koji završavaju na poprečnim cesticama i njihovim zidovima (T raskrižja). Iako se i u Purgi recentna podiglo nekoliko nezgrapnih i mjestu neprimjerinih zdania, nju bi se još uvijek moglo, i morala, zaštiti kao cjelinu. Sli-

čan sustav komunikacija nalazimo i u kružnom toku zapadng dijela Gorjana. U Osijeku raster grada oko Sv. Križa također ukazuje na romaničku podlogu.

Romaničkom trokutnom planiranju, koje se u velikim razmjerima pokazuje

u Varaždinu, i)ripada niz središta čak i sasvim malih naselja. Radi se o trokutu ko-

ji čine tri ceste, a unutar trokuta može biti crkva u utvrdi. Lijepo se to vidi u Jal-žabccu i Kdemenu, ali i u nasdjima koja su znatno izmijenila svoju sliku, kao na

primjer u Ruševu. U popisu smo zabilježili takve trokute gdje god smo ih zapazili. Došli smo i do pitanja najranije sekularne arhitekture, odnosno starih utvrda

ili utvrđenih stanova. O onima u drvu ne znamo ništa, osim da su sigurno stajali u mnogim zemlianim utvrdama u koje je vlastelin uspio ući i nametnuti se .~ra-

novnicima. No pitanje materijala i nije toliko značajno. Ponovno naglašavamo

da je datiranje vrlo nesigurno, materijal je, usprkos vrijednim naporima, slabo

poznat. Stoga ćemo opet posegnuti :ta oruđem logike terena i smješataja u pro-storu. Građevine od tra_inog materijala .~igurno se javljaju već u J 1. stoljeću, a kao najranije primJere navodimo njih nekoliko. Jedan od njih je velika kamena kuća sastavljena od niza zgrada i dvorišta - Stari grad nad Orahovicom. Nekoliko ele-

menata govori u prilog dubokoj starosti. Prvo, položaj na nedostupnom gorskom hrptu, nebu pod oblacima, na gotovo 700 metara nadmorske visine. Drugo, zide

od sitnog lomljenca i nadenog kamena i oblutaka. Treće, izostanak bilo kakvog

64 BEDENKO 1992.

31

posebnog oblikovanja ili komfora. Drugi je takav primjer najstarija faza Okića ( u slučaju burgova nekoliko ćemo puta preći Savu, no prekosavski položaji nisu

uneseni u popis), u sličnoj zidnoj strukturi, na nedohvatnoj stijeni izrazito odvo-jenoj od bila Plešivice. Visoko nad južnim rubom Požeške kotline, na brdskom

izadnaku, stoji Viškovački grad koji strukturom i jednostavnošću ( eliptični oko! s okruglom kulom kakva je vrlo česta u okolici Požege) podsjeća na Stari grad

nad Orahovicom. Važno je navesti i grad iznad Slatinskog Drenovca, prema sta-rim nacrtima i opisima izduženi romboid na uskom gorskom izdanku unutar kojeg su izgleda stajala tri kružna tornja. Bio je građen dobrom, možda dijelom i

rimskom opekom. Stari grad nad Orahovicom, Viškovački grad i Okić danas su planinarske destinacije. Stari su gradovi u kontinentalnoj Hrvatskoj obično na visini i:i:među 400 i 800 metara, a otprilike pola sata do sat i pol hoda od plodne zemlje, izvora života. Nalaze se na nedostupnim gorski hrptovima, hridima ili na

izdancima, pa su već prema tome ili izrazito izduženi i uski ili se pak kompak-tno svijaju oko vrhunca brijega. To su zaista jednostavne, ne osobito sofisticirane utvrđene kuće onih koji su se nekako nametnuli prirodnom i ljudskom okolišu

i stekli dovoljno važnosti i imetka da to valja čuvati i braniti. Značajnu razliku između takvog »orlovskoga gnijezda« i utvrđene kuće razvijenoga grada 13. i kasnijih stoljeća, pokazuje usporedba Staroga grada nad Orahovicom i obližnje

Ružice u koju su se negdje oko 1200. godine spustili vlasnici Staroga grada. Ruži-ca je složeni kompleks na dobro zaštićenom izdanku daleko bliže plodnom tlu i ravnici, raskošni stan dobro utvrđen pojasom zidova, s velikom kapelom i sasvim

sigurno visokim stupnjem konfora, iako je njeno srce još uvijek utvrđena kuća. Sagrađena je od opeke koja osigurava toplinu, s kamenim potezima i klesanim detaljima. Slično Starom gradu nad Orahovicom strukturirane su hrbatne utvrde poput Požege, Opoj-grada, Margečana,Jelcn-grada.

Ovaj posljednji je, u današnjem obliku, velika kamena kutija iz 13. stoljeća, ali

s možebitno ranijim potezima sitnog zida na šiljku koji je okrenut prema jedinom mjestu od kud se gradu može pristupiti - prema grabi koja dijeli uski izdanak, je-

zičac, od mase gore. Ono što smo spomenuli kod Viškovačkoga grada, potvrđuje se u slučaju Jelen-grada i mnogih drugih ranih gradova: grad nastaje na gorskom izdanku koji je niži od zaleđa gore. Tako se u grad zapravo silazi, iako postoji pri-stup i iz doline (takvi su primjeri i Turčak, Stdovača, Tocilj grad, Dominkovica,

Bukvik kod Grginca, Oštri zid, Turčcvić polje itd.). Izdanak je bočno zaštićen dvje-ma dolinama kroz koje često teku potoci. Redovito je okružen višim bregovima

koji oko grada tvore » lonac« ili » polulonac«. Prije pojave puščanog praha takav je položaj bio dobro zaštićen od vjetra i znatiželjnih očiju, a okolni visovi i udolina

32

između grada i njih, predstavaljali su prirodni obrambeni sustav. Na mjestu gdje se

izdanak približuje planinskoj masi, nalazi se prirodna graba, često znamo prošire-

na i produbljena ljudskom djelatnošću. Osim Viškovačkoga grada i Jelen-grada, i

sljedeći se poznati spomenci smještaju po istom načelu: Bijela stijena, Medvedgrad, žumberak, niz gradova na Moslavačkoj gori ( Garić, Šanac-gradina, T určak na Goj-Ju, Kutinec-grad), Moravčak, Vinka kod Varaždina, Vinica kod Slavonskog Bro-da, Kostelgrad, Blaguša. Dramatičan je primjer takvoga grada Imotski, smješten na

vrletnoj stijeni u sn:dištu gorostasnog kamenog polulonca. U biti je taj polulonac

golemo potkovasto gradište, preslikano na prostor, u koje grad priječi pristup. Lo-

nac je isto tako ogromno kružno gradište komu je grad središte, kao što se u središtu gradišta nalaze ključni vjerski i ~-vjetovni objekti.

Ipak, i ovdje postoje razlike. Raniji se gradovi i gradovi sitnijegplemstva uvla-če duboko u šume i gudure, na primjer Blaguša na istočnoj Medvednici ili Vinica na Dilju, a oni kojima vlada društvena elita ponosno se poka:rnju u fokusu svojih

planinskih kulisa, što sjajno svjedoče kraljevski Medvedgrad, župski Garić i Veli-ki Kalnik. Taj aspekt pokazivanja nije nevažan jer kako crkva štiti dušu dok god je vidi i dok god ova vidi crkvu, tako i utvrda istovremeno bdije nad prostorm koji nadzire i foti one koji su pod njenom budnom paskom. Sasvim su sigurno takvi

važni prostorni orjentiri bili, kako sakralni tako i svjetovni, vizualno povezivani. Medvdgrad vidi Okić, a Okić vidi Lobor u srcu Hrvatskog zagorja! Takva se po-

vezivanja naslućuju i u najranijcm razdoblju slavenske prisutnosti u međuriječju,

na što ćemo se još osvrnuti. Promatranje položaja u pjesažu može nam mnogo reći o nedokumentiranim

i neistraženim gradovima. Raniji srednjovjekovni grad oblikom je utvrđena ku-ća. Najtipičniji oblik romaničkoga grada, bilo u drvu ili trajnom matrijalu, jest

toranj (turmburg). On je često kvadratičnog tlocrta, što pokazuju sljedeći pri-mjeri: Židovina, Podgorje, Doljanovac, Rasinja, Stupčanica. Stupčanica je odli-čan primjer dobro očuvanog stambenog tornja iz 12. ili 13. stoljeća na strmom i

kratkom izdanku na zapadnim obroncima Papuka. Toranj je okružen kamenim okolom i dubokom grabom. Uglove mu naznačuju klesani kvadri, od kojih su

neki antičke spolije. I Stupčanica budno bdije nad dolinom sa svog neosvojivoga gnijezda. Da su se takvi gradovi podizali u 12. stoljeću, svjedoči Tuščak u Žum-berku, gdje je stariji od dva tornja datiran metodom C-14 u 1198. godinu. Kako smo već vidjeli u slučaju Okića, takav se toranj može dodatno poboljšati tako da

se pretvori u peterokut, a šiljak se uperi u smjeru otkuda prijeti najveća opasnost. Takve tornjeve nalazimo na Čaklovcu te u Velikoj, gdje je nedavno otkopan vi-sokokvalitetni fragment reljefa iz 13. stoljeća. Toranj sa šiljkom nalazi se unutar

33

složenijega grada u Velikom Gradišu (spomenut 1267. godine). Monumentalna kvadratična kuća bila je srce grada Trakošćana, što se još uvijek razabire usprkos

pregradnji u 19. stoljeću, a isro tako i renesansnog Velikog Tabora. Tornjevi su jezgra i mnogim kasnije proširivanim gradovima: Varaždinu, Milengradu, Gre-

bengradu. Dva takva tornja stoje unutar ovalnog okola Garić-grada koji također nastaje na uzanom izdanku i odvaja se od brda golemim jarkom. Zide okola nije

jedinscveno i ima izrazico arhaičnih poreza te su tornjevi po svoj prilici kasniji umetak u jedno vrlo rudimenrarno zdan_ie. Slično je bilo i s Malim Kalnikom, prvobitnom nastambom na vrletnoj i kao nož uskoj hridi, pravim rroglodirskim

skloništem ko1c je možda i:..vorno uključivalo drvene nad.mcšnice i kolibe. Kasni-

je, u 12. ili 13. stoljeću, izgrađen je kvadratni toranj. Daleko veći, ali isto tako vr-letni Veliki Kalnik rakoder je izvorno bio sustav ćelija, možda u suhozidu i drvu,

na okomitoj kamenoj stijeni, da bi se kasnije pretvorio u zaista složeni splet pro-

stora, tornjeva i obrambenih zidova. Oba se stara grada Kalnika ponosno uzdižu

nad golemim orostranstvorn južne pa'dine Kalnika i križevačkog kraja. S pravom,

jer su jednostavno nedostupni.

Zaista su zac.iivliujuće neke od tih najstarijih kamenih ucvrdcnih kuća, popri-lično raznolike ier se graditelj prilagođavao nevelikom gradilištu na vrleti. Pretež-

no su pravocrcne kao u jezgi Kostcla i Vinice, a savinutih poteza ima na Loboru,

Beku i Dolcu. Vraćamo se i već spomenutim gradovima na Moslovačkoj gori, ko-

jima je središnji element, sudeći po Košuta gradu, bio čunj okružen zidom unuca.r

kojeg se nala:,,iia neka stambena zgrada. Taj strm.i hum bio je okružen jarkom na

koji se na jugu priključio također utvrđeni trokutasti dodatak, premalen da bi se

smatrao podgrađem.; prije je to predbran ili stanište za poslugu i bojovnike te pro-

stor za radionice i spremišta. (Zanimljivo je da je takvo skučeno podgrade ne tako

davno iskopano na Trsatu.) Kameni je zid, koji se vidi tek u tragovima, okruživao

i čunj Šanac-gradine, a plan Košuta grada gotovo se potpuno preslik.ava kod Tur-

čak grada i Kutincc-gra

Pojedinačna zgrada i naselje, odnosno sklopovi naselja te njihov dijalog s pri-

rodnim pejsaiem, kockice su od ko_iih se izravno gradi opipljivi, fizički vid kul-

curnog pejsaža. No važne i posebne zgrade nose i dodatni pečat stvaralačkog duha _ doprinose umietnosti kiparstva i slikarstva.

Iako su danas obrađeni i objavljeni gotovo svi poznati fargemenci romaničke

skulpture u Slavoniji, slika još uvijek nije jasna.66 Prepoznaje se nekoliko značajnih ili potencijalno značajnih središta, no teško ih je za sada povezati bilo hori-

zontalno bilo vemkalno. Sliku stanja moguće je opisati kao niz linija koje se naglo prekidaju, možda se nastavljaju, a možda i ne, ponovno se prekidaju, i tako dalje.

Postoje izrazito jasna i bogata razdoblja (rano 13. stoljeće) i položaji (Rudina),

ali isto tako i nevjerojatne lak.une (ranije 12. stoljeće, zagrebačka romanička kate-drala). Treba imati na umu da _je skulptura skupo umijeće, da je srednjovjekovna

Slavonija patila od nedostatka dobrog kamena, a ponajviše korišteni sipljivi pje-ščenjak brzo se pod utjecajem atmosferilija pretvarao u pijesak.67

Prisustvo Pečuške biskupije u jugoističnom kutu Panonije, doduše ne u Slavoniji već u Baranji, Srijemu, Bačkoj i Banatu, dokumencirano je u Hrvat-

skoj ulomcima pioče i kapitelom iz Belog Manastira (nalaze se u Muzeju Sla-vonije u Osijcku) iz vremena oko 1100. (usp. za ploču: Zalaapiti, 1070.-1080., Szćkesfehervar. 1083., Pecsvarad, oko 1100., Dombo/Rakovac, oko 1100.; za

kapitcl: Mohacs, 1050.-1100., Csolcmonoscor, oko 1100.? godine), a pripadaju prilično velikoj skupini plitkih reljefa s jugoistočnog područja Panonskog bazena (Banoštor, Titel, Arača, Rakovac, Sombor itd.).68 Neki su rdjefi pribavljeni za

Arheološki muzej u Zagrebu u vrijeme dok je Srijem (prije 1918. godine) pri-padao Hrvatskoj. Ti bizantizirajući pleteri iz Srijema, kojima su se bavili T. von Bogay, A. Horvac, S. Toch i V. P. Goss, danas se sve više doživljavaju kao reflek-sija bizantizma koji dolazi preko sjeverne Italije (Venecija - Aquileia - Grado ), no povezuju se i s istočno,iadranskom obalom. Iločki pilastar s reljefom Agnus

Dei koji se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu, naznačuje kontinuitet ove djelatnosti u najistočnijem dijelu Hrvatske, a razvijeni smisao za kvalitetno pri-

kazivanje volumena, uz atrofirani pleter, smjdta cu plastiku u vrijeme oko 1150. godine, isto kao i sličan ulomak iz Szekesfehervara ( oko 1100.-1150.). Međutim,

66 GOSS 2007.c. 67 GOSS 2010.a; GOSS 2010.b. 68 GOSS 2007.c; GOSS 2010.a.

35

iločki fragment dekorom podsjeća i na drveni romanički stubac u insbruškom

Ferdinan

ke, s naznakom »mekšeg« stila kraja 12. stoljeća. U zapadnom međuriječju se 12.

stoljeću može pripisati i »kamen iz Beka«, nađen ispod crkve sv. Marije Snježne. Radi se vjerojacno o dijdu lunetc; vide se ostaci dvaju svetačkih likova u izrazitom

reljefu, no i s uglavnom linearno urezanim pojedinostima koje u prvi mah podsjeća

ju na predromaniku. Lučni dio ukrašen zupcima još je jedna indicija mogućih veza

111eđuriječja i ~jcvcrnotalijamkih laguna.71

I slavonski je istok u 12. stoljeću bio spreman za monumentalne pothvate. Ne svjedoči tome samo iločki Agnus Dei već i dvije baze s ugaonim listićima, sve što se danas, aa temelju opisa nakon oslobođenja od Tura.ka, sa sigurnošću može

pripisati velikoj crkvi benediktinaca u Nušcru (prostranoj trobrodnoj zgradi, du-

ljine 70 m, koia ima wes,werk, a koju su pregradili Gorjanski dvadesetih godina 15. stoljeća podigavši novo pročelje s dva zvonika). Te baze s ugaonim listićima tipičan su rad kasnijeg 12. stoljeća, kao možda i dva fragmenta koji bi mogli pri-padati nestalom Sv. Pavlu u Požegi.72

Dok se u Zagrebu pojavljuju kraljevske radionice oko 1200. godine, u Glo-

govnici kraj Križevaca pojavljuju se majstori izrazito idiosinkrastičnog duha ra-deći vjerojatno za kanonike jeruzalemskog Sv. groba - sepulkralce. Nije isključe

no, ali ni sasvim sigurno da se oni vežu uz crkvu sv. Ma.rije u Donjoj Glogovnici. Danas se šest g1ogovničkih fragmenata nalazi na četirima lokacijama: u Grad-

skom muzeju u Križevcima (jedna puna plastika), u crkvi sv. Mari je ( dva reljefa) i

župnom dvoru u Donjoj Glogovnici (dva reljefa, odvojena no dijelovi iste figure) te u podrumu dvorišne zgrade na broju 61 u Gornjoj Glogovnici (jedan reljef).

Glogovničke figure najmonumentalniji su primjeri romaničke plastike u koncinentalnoJ Hrvatskoj. Već i same dimenzije onih izmjerljivih iznose oko

70 cm x 45 cm. Dok omašna glava (puna plastika) u križevačkom muzeju pred-stavlja dio izrazito arhitektonskog repertoara (konzolu), sve ostale (visoki relje-

fi) predstavljaju uspravne likove, a barem tri predstavljaju redovnike scpulkral-ee, koje prepoznaJemo po dvostrukom križu i kesi (sepulkralci su bili poznati novčari). Radi se o četiri figure. Dvije se nalaze, kako je navedeno, na crkvi; ona

na tornju predstavlja sepulkralca, a možda je, zajedno s onom na župnom dvoru

(zgrada iz 19. stol_ieća; figura je horizontalno prepolovljena i ugrađena u dvor), sačinjavala dekor portala. Figura u južnom brodu teško je uočljiva; predstavlja lik koji, izgleda. čuči u stavu molitve, a vjerojatno je služila kao postolje stupa

71 GOSS 2007.c:; GOSS 2010.a. 72 GOSS 2007.c.

37

ili polustupa. Konačno, figura iz podruma Gornje Glogovnicc br. 61 predstavlja osobu na prijcscoiju, u punom frontalnom položaju, sa scpulkralskim križem na

prsima. Stil je svih fragmenata isti: jake, gotovo agresivno naglašene prcccžito zao-

bljene forme, u i

šire. Križ iz Martina još je bliži križevima na štitovima na freski kripte u U ngentu. primjećujemo da se motiv križa unutar križa javlja i na križarskom maču nađenom u rijeci Bednji, na kojem se maleni križ nalazi ispod spoja oštrice i poprečne ručke.

Scoga se martmski križ može s dosta sigurnosti datirati na kraj I 2. ili na početak 13. stoljeća. Razvidna ie da se i u slučaju križarskih projekata radi o razbacanim ostva-renjima različite kvalitete n rasponu od kraja 12. do druge polovine 13. stoljeća.74

Jedini kopleks iz I 2. stoljeća koji se može donekle sustavno istraživati, jest plastika benediktinskog samostana sv. Mihajla u Rudini iz sredine ili iz druge

polovine stoljeća. Iz Rudine već stotinjak godina pristižu arhitektonski, dekorativni i figuralni

elementi, od kojh su najpoznatije »rudinske glave«. Tih 20 reljefa prepoznato je kao vrhunski rad romaničke stilizacije, možda rustičan no potresno ekspresi-van u strogoj linearnosti koja ipak dozvoljava bujni život plastičnim detaljima. Radi se o stilu za koji nije bilo moguće naći pravih analogija bilo u Karpatskom bazenu, bilo drugdje, što vodi do zaključka da je taj osebujni izraz nastao upravo na padini požeških gora. Kompleks rudinske skulpture konačno je dobio makar i kratku monografiju.75 Na tim se skulpturama već na prvi pogled zamjećuje rad više ruku. Tvorac rudinskog stila, »glavni majstor«, suvereno vlada osebujnim

ekspresivnim izrazom koji se temelji na pravocrtnim i kosim užljebljenjima koja daju njegovom radu izvanrednu izražajnu dubinu, no također i izvjesnu klasičnu ravnotežu i ekonomičnost. U tom smislu izražajna je bradata glava koja jasno pokawje majstorov smisao za poštivanje kadra, ali i za vještinu u variranju kon-veksnih i konkavnih površina, ravnih i zakrivljenih poteza. »Majstor oštrih bri-dova« prevodi »slobodu« »glavnog majstora

V dike i izrazito izbuljene oči ima komad s tri frontalne glave koje prilično podsjećaju na »~lavnog majstora«, no oblici su mekši, zaobljeniji, ali i agresiv-

niji. Taj »majstor zaobljenih oblika

atrijem, s klaustrom i pratećim samostanskim zgradama, slijedi benediktinska

rijcšenja središnje Panonije, na primjer Somogyvar (12. stoljeće). Neki rudinski eJcmenci pokazuju dodirne točke s pečuškom katedralom ( dijamanti, profilacije, oblik i format konzola, arkadice), no dok je u oblikovnanju arhitekture očito da

su rudinski majstori pratili proces izgradnje katedrale u njihovoj biskupiji, rudin-ska je skulptura - napose figuracija - sasvim izuzetna i izvorna.77

Jedino razdoblje u kojem se u Slavoniji može podrobnije govoriti o umjet-nosti skulpture, jest prva polovina 13. stoljeća, kad pred sam svoj kraj ranija sred-

njovjekovna umjetnost Panonskog bazena, ali i Hrvatske i Dalmacije, doživljava

svoj apogej u širokom krugu od Trogira do Đak.ova. Vjerojatno već 1225. godine kad dolazi na zagrebačku bi.~kupsku stolicu, Stjepan II. započinje s opsežnim pro-

jektom stvaranja novoga grada, Čazme: to je jedina bolje poznata hrvatska ville-neuve, bastide, na strateškom brežuljku na »velikoj cesti« i nad prijelazom preko

rijeke Česme, gdje je vjerojatno odvajkada stajala neko manje utvrđeno naselje. Godine 1232. Stjepan II. osniva zborni kaptol s 12 kanonika, a od 1234. godine tu stoluje herceg Koloman ( slavonski herceg od 1226. do 1241.) koji je u Čazmi »u skrovitom mauzoleju u samostanu braće propovjednika« i pokopan nakon

što je smrtno ranjen u bitci s Tatarima na rijeci Šaju 1241. godine. Monumental-na građevina prijelaznog stila s dva tornja i izvanrednim arhitektonskim detalji-

ma, koja je sustavno istražena, vjerojatno je crkva sv. Marije Magdalene upravo cog samostana, no u Čazmi su postojale još i crkva sv. Duha zbornog kaptola, crkve sv. Marije, sv. Katartii.e, sv. Andrije i sv. Ivana (neke od njih moguće mlađe), palače hercega Kolomana, biskupa Stjepana i zbornog kaptola, utvrda i sasvim sigurno nekakav sustav obrane oko cijeloga grada. Od bogate aktivnosti u smislu

skulpture, očuvana je vrhunska arhitektonska plastika, bilo in situ ili u pohrani u crkvi sv. Magdalene, te niz fragmenata jednako visoke kvalitete, uglavnom do

sada neobjavljenih i neobrađenih, pretežno nepoznate ili nesigurne ( dakako čazmanske) provenijencije, okvirna datiranih u 13. i 14. stoljeće, a koji se nalaze u Gradskom muzeju Čazma. Izdvajamo fragment glave ratnika, svakako jedan od najkvalitetnijih figuralnih radova hrvatskog duecenta, koji i u današnjem stanju pokazuje srodnost s fragmentima iz Zalavara koji se nalaze u Kesteljskom muzeju ( 1200.-1240.), iz Tate, ali je možda i nešto dalji odraz onog ozračja u kojem oko

1230. godine nastaje izvanredni sarkofag kraljice Gertrude iz Pilisa.78

77 GO.S.S 2007.c; GOSS 2009.a; GOSS 2010.b. 78 TOMA ARHIĐAKON 1960.; GOSS 2007.a; GOSS 2007.d; GOSS 2010.a.

41

Visoka kva1 i teta čazmanskog klesanog materijala, in situ i u muzejskoj pohrani, upućuje da su ovdje za hercega Kolomana i biskupa Stjepana djdovali majstori iz

dvorskog kruga Bele IV., iz Esztergoma i iz Bude. Istom krugu pripada i kamena

plastika Medvedgrada te Stjepanove kapele u sklopu nadbiskupskog dvora u Za-

grebu. Važno je napomenuti da se u Stjepanovoj kapeli pojavljuje likovni jezik koji

izlazi iz okvira ovog našeg zadatka jer problemi kapde (očite notkirche) te slijeda njene gradnje. porijekla i moguće prenamjene nekih njenih skulptura, zahtijevaju

ozbiljnu i posebnu studiju. Ne zaboravimo da je herceg Kolornan posvetio pažnju i Medvedgradu (gdje je svakako nešto moralo postojati i ranije). U istom se krugu

nalazi i fragment giave neke životinje, nije isključeno da je riječ o prikazu Agnus Dei, koji je otkrivenu Mll'.L.eju Sveti Ivan Zelina. Kapitele medvedgra

izgledi da se ploču negdje u Čazmi iskopa kad krenu sustavna istraživanja tog vr-hunskog srednjovjekovnog lokaliteta. Ako se to obistini, znat ćemo je li ta ploča izgledala poput one čiji su fragmenti nađeni u Eszcergomtt ( oko 1230. godine), čije su mjere otprilike 200 x 70 x 9 cm, koja prikazuje ugravirani lik ratnika, a

koju L Takacs povezuje s krugom Villardade Honnecourta.80

Ono što na zapadnom kraju međuriječja označuje krugom biskupa Stjepana,

to u njegovom istočnom dijelu predstavlja krug katedrale u Đakovu. Lijepi kapi-tel s isprepletenim zmajevima koji se može dosta pouzdano datirati u sredinu 13. stoljeća, predstavlja mogućnosti đakovačke sredine. Te su mogućnosti, sudeći po kapitelu, na razini istodobnih fantazija Ugarske i zapadne Panonije. Taj stadij

u iscočnoj Slavoniji isto tako lijepo prezentira fini ulomak reljefa Agnus Dei iz Našica (u Muzeju Slavonije u Osijeku). Arhitektonski ulomci iz Iloka i Gornje Bukovice svjedoci su kvalitetne kamene gradnje u istočnoj Slavoniji na prijelazu romanike u gotiku krajem 12. stoljeća.81 13. stoljeću pripada i lijepi nedavno ot-

kriveni mali kapice! sa staroga grada V dike. Našički Agnus Dei svija leda u finoj napetoj krivulji ispod koje buja život.

Luk Leda kao da slijedi neki nestali arhicekconski kadar, poput onih trodijelnih lukova koji se javljaju na južnom portalu katedrale u Jaku, na portalu kapele sv.

Jakoba ujaku, pa u Cscmpeskopacsu, u Sitke te unutar luneta u Domanjšcvcima i Vasalja-Pinkaszenckiraly. No niti jedan taj prikaz, čak niti onaj na katedrali u Jaku, nema ljepotu obrisa i otmjenu, napetu voluminoznost našičkog fragmenta.

Najbliži njemu, no ipak inferiorni, jesu prikazi s kapele sv. Jakoba ce onaj iz Sitke. Na temelju svega navedenog, može se zaključiti da je našički fragment mogao na-stati sredinom 13. stoljeća. Je li pripadao bočnom portalu nestale našičke župne crkve ili se nalazio unutar kakvog slijepog luka u vrhu fasade?82

S izuzetkom Glogovnice i Medvedgrada, govorimo uglavnom o fragmenti-ma u muzejskim zbirkama. Malo ih je očuvano in situ - tek nekoliko skromnih portala ili njihovih dijelova (Martin, Koška, Lovčić, Zdenci, Križovljan), od ko-jih su neki vjerojatno i mladi, ali nadahnuti romaničkim oblicima.

Ako bi se iz svega navedenog trebalo nešto zaključiti, reklo bi se da se potvr-

đuju uvodne riječi: u srednjovjekovnoj se Slavoniji stvaralo, poprilično i kvalitet· no, no uzorak koji je došao do nas, ne dozvoljava stvaranje jasne slike. Stižu vrsni

majstori iz središta Karpatske kotline, iz sjeverne Italije, pa i iz udaljenijih krajeva.

80 TAKACS I. 2006.; ŠTRK 2006. 111 GOSS 2007.c. 82 GOSS 2007.c.

43

Javljaju se vrijedni i izvorni domaći autori. No veze pucaju, a lakune su veće od poznatog nam materijala. Ipak, već i to govori da je Slavonija u ranijem srednjen1 vijeku bila zemlja Karpacskog bazena i, u stvaralačkom smislu, na razini ostalih susjednih zemalia tog područja. Nažalost, uništeno je toliko da se desetljećima

sumnjalo u samo postojanje uijudbe u južnopanonskim prostorima. Na Rudini su nađeni fragmenti i vrlo kvalitetnog zidnog oslika koji se danas ču

vaju u Gradskom muzeju u Požegi. Ističe se ulomak s prikazom golog cijela (Krista?) koji svjedoči o umjetnikovu lijepom osjećaju za moddaciju unutar čvrstog, sintc-

cičnog obrisa. U istom se muzeju čuvaju i fragmenti oslik.a i:l rotundc u Dolcu. No jedino mjesto u Slavoniji gdje možemo doživjeti snagu i ljepotu obojene romanike,

od poda do stropa, Jest Lovčić. Tu su djelomično očuvana dva sloja zidnih slikarija, romanički i goučki; oba su zavidne kvalitete, zagasitih boja, plošnih, uravnoteženih oblika apostola i šahovnica, ali pokazuju smisao za živu iako suzdržanu naraciju. Taj

kompleks :Gaslužuje monografsku obradu i koju ~vakako treba provesti.83

Sve iznesena o našem rawmijevanju srednjovjekovne skulpture u međuriječju, odnosi se i na slikarstvo toga razdoblja i na tom području. Oslik zida je ra:lmjerno jeftina umjetnost; kad zastari lako se mijenja, lako se uništava i zato je malo romamčkih sklopova zidnog slikarstva u srednjovjekovnoj Slavoniji došlo do nas. Uz već navedene, očuvani su dijelovi kasnoromaničkog oslika zagrebačke

katedrale (južni brod) i njene sakristije. U katedrali već pod kraj 13. stoljeća rade kvalitetni taiijanski majstori iz Lombardije odno.mo Lacija. Još i kasnije, u 14. stoljeću, nastaje četirimetarski lik sv. Kristofora na južnom vanjskom zidu Sv. Nikole u Hrašćini, dva sloja fresaka - jedan iz vremena oko 1300., drugi 200 godina mlađi. Kao i u Hrašćini, oslik iz ]4. stoljeća u Sv. Petru u Novom Mestu

Zdinskom visoke je kvalitete, a predstavlja možda najraniju pojavu ciklusa o sve-

tom kralju Ladislavu. Zagrebačka katedrala si je očito mogla omogućiti najbolje. no isto vrijedi i za Lovčić! Zaštrašu.iuće je i pomisliti koliko smo stotina ciklusa zidnog slikarstva izgubili u kontinenclanoj Hrvatskoj. Kako smo već vidjeli, fra-gmenti kvalitetnih figuralnih fresaka nađeni su također u Rudini, a nešto deko-rativnih ulomaka u Dolcu. Svi se nalaze u Gradskom muzeju u Požegi. Ovome bi

se, nakon sustavnog istraživanja, mogao dodati dio oslika u Koprivni.84

Nakon izvanrednog otkrića K Fili peca na Loboru, smatramo potrebnim reći nekoliko riječi posebno o predromanici. Nalaz velike predromaničke crkve na ostacima još veće ranokršćanske crkve i baptisterija, jasno ruši sve teze o neposto-

83 GOSS 2005. 84 GOSS 2005.; GOSS 2010.a.

44

;anju ranijesrednjovjekovnc umjetnosti u kontinentalnoj H rvarskoj. Istraživanja

još nisu završena, no u ;vakom slučaju riječ je o crobrodn oj crkvi koja ima west-werk i zidna ojačanja - lezene, što ukazuje na mogućnost svoda s možda ravnim istočnim završetkom trodijelnog kora te desedma ulomaka pleteme skulpture (nalazi nisu objavljeni). U vidu tog nalaza treba promatrati i ranije poznatih šest pletera iz Siska, danas u Gradskom muzej u u Sisku i Arheološkom muzeju u Za-

grebu), od kojih dva vrlo vjerojatno ( ostaU možda) iz Siska i potječu . Kako zna-.mo da su Sisak utvrđivali za Ljudevita Posavskog majstori iz talijanskoga Grada, a loborski pleteri pokazuju gornjojadranske osobine, to se pomalo stvara slika povezanosti jugozapadne Panonije s gornjojadranskim prostorom. Uz kamenu crkvu na Loboru otkopani su tragovi i drvene jednobrodne crkve s pravokutnom apsidom. Obje se datiraju u ranije 9. stoljeće, a u slučaju kamene predlaže se i više faza iz 9. stoljeća. Sa.wim je izgledno da bi se predromanički tragovi mogli naći i drugdje: u Hrvatskom zagorju, na Kalniku, u Prigorju i Zagrebu, Gori, na srednjem i donjem Pokuplju, u područjima gdje postoje indicije za izrazitiju ranu nasdjenost. Ako se ka!)itel iz Zagreba zaista može datirati u 11. stoljeće, vezao bi se, zasada nejasno, za taj stvarni i imaginarni raniji kompleks.85

Na drugom kraju, na istoku Slavonije, materijalnih indicija predromanike nema. Metodijanski sloj u Srijemu koji je sigurno postojao, nestao je tijekom ma-đarskih upada i doseljenja u 10. stoljeću. Obnova u ranoj romanici, kako je pret-

hodno navedeno, događa se uspostavom Pečuške biskupije početkom 11. stolje-ća, a ostavila ie materijaine tragove diljem jugoistočne Panonije. Pred 30 godina oprezno smo sugenrafi da bi čudno oblikovana i jo.~ čudnije smještena sakristija

Majke Božje :.i Moroviću mogla biti ostatak predromaničke crkve. Oče