volja naroda, peter hallward

7/30/2019 Volja naroda, Peter Hallward

1/26

Peter Hallward

86

Volja naroda*

Natuknice u smjeru dijalektikog voluntarizma

Pod voljom naroda mislim na promiljen, emancipacijski i ukljuiv proceskolektivnog samo-odreenja. Poput svake druge volje, izvravanje voljenaroda svojevoljno je i autonomno pitanje stvarne slobode; kao i svaki drugi oblikkolektivne akcije, ono ukljuuje udruivanje i organizaciju. Noviji primjeri tipanarodne volje koju imam na umu ukljuuju nastojanje, sabrano oko junoafrikeUjedinjene demokratske fronte, da se zbaci apartheid utemeljen na kulturi i rasi,ili mobilizaciju haianske stranke Lavalas kako bi se suprotstavilo apartheiduutemeljenom na povlasticama i klasi. Uvjetovane specifinim stratekimogranienjima koja strukturiraju odreenu situaciju, takve mobilizacije stavljajuna kunju istinu izraenu u starom klieu: gdje ima volje, ima i naina. Ili, daprilagodimo manje prozainu frazu Antonia Machada, koju je kao moto preuzeoPaulo Freire, one smatraju kako ne postoji put, put stvaramo hodajui.1 Reikako put stvaramo hodajui znai suprotstaviti se moi povijesnog, kulturalnogili drutveno-ekonomskog terena kako bismo utvrdili na put. To znai inzistirati

da je u oslobodilakom politikom tijeku dogaaja u prvom redu odluujua

* Ovaj je lanak uvodni pregled tekueg projekta. O dijelovima ovdje predstavljenog materijalaprvo se raspravljalo na predavanjima na sveuilitima York (listopad 2006.), Nottingham (veljaa 2007.),Cornell (travanj 2007.), Kalifornija u Irvineu (studeni 2007.), Kent (oujak 2008.) i London (oujak 2009.).Na detaljnim komentarima na nedovrenu skicu zahvalan sam Bruni Bosteelsu, Albertu Toscanu, AdrianuJohnstonu, Peteru Kaposu, Christianu Kerslakeu, Nathanu Brownu, Tracy McNulty, Franku Rudiu, AlexuWilliamsu i Richardu Pithouseu.1

Antonio Machado, Proverbios y Cantares XXIX, 1912, u Selected Poems Izabrane pjesme

Antonia Machada, prev. Betty Jean Craige, Louisiana State University Press, Baton Rouge, 1978.


2/26

Zenike sveske

87

volja naroda da odredi, kroz teren koji se pred njima isprijeio, tijek svoje vlastitepovijesti. To znai dati prednost odlunoj volji naroda da zauzme i zadri svojemjesto kao tvorca i sudionika svoje vlastite drame2 nad sloenou terena imodelom znanja i vlasti koji upravlja njoj prilagoenim ponaanjem.

Rei da svoj put stvaramo hodajui ne znai, meutim, pretvarati se kakoizmiljamo tlo kojim hodamo. To ne znai pretpostaviti da volja iznenada ili ex

nihilo stvara samu sebe i uvjete svojeg izvravanja. To ne znai pretpostavitida stvarni pokret koji dokida postojee stanje stvari nastavlja kroz prazan ilineodreen prostor. To ne znai ne obazirati se na prepreke ili povoljne prilike kojekarakteriziraju odreeni teren, ili porei njihovu sposobnost da utjeu na utiranjeputa. Umjesto toga, to znai prisjetiti se, prema Sartreu, da se prepreke doimajutakvima zbog namjere njihova zaobilaenja. To znai pamtiti, prema Marxu, dami sami stvaramo svoju povijest, bez biranja okolnosti njezina stvaranja. To

znai shvatiti teren i put posredstvom dijalektike koja se, spajajui objektivne isubjektivne oblike nastojanja, orijentira kroz prvenstvo potonjega.

Potvrda takvog relacijskog prvenstva upuuje na ono to bi se moglonazvati dijalektikim voluntarizmom. Dijalektiki voluntarist pretpostavlja daje kolektivno samo-odreenje u veoj mjeri nego je to procjena onoga to seini izvedivim ili prikladnim naelo koje pokree politiku akciju. Dijalektikivoluntaristi imaju povjerenja u volju naroda do te mjere da svaki od dotinihpojmova promiljaju kroz onaj drugi: volju kroz udruivanje, promiljanje inastojanje, a narod kroz izvravanje kolektivnog htijenja.

I

Dolazak volje naroda kao aktera na politiku pozornicu tijekom 18. stoljeabio je sam po sebi revolucionarni dogaaj, a tako ga je doivio i sm narod.Braniti racionalnu i kolektivnu volju naroda kao izvor politikog autoriteta i moiznailo je odbaciti alternativne koncepcije politike utemeljene na pretpostavkamameusobnog iskljuivanja drutva i volje (politika odreena prirodnom, povijesnom

2

Karl Marx, The Poverty of Philosophy(1847), Foreign Languages Press, Beijing, 1966, s. 109; usp.Peter Hallward, Whats the Point: First Notes Towards a Philosophy of Determination, u: Rachel Moffat i

Eugene de Klerk [ur., Material Worlds, Cambridge Scholars Publishing, Cambridge, 2007, s. 14858.


3/26

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

88

ili ekonomskom nunou), ili prvenstva neke druge volje (Boje volje, volje Bojihpredstavnika na zemlji, ili njegova polu-sekularnog ekvivalenta: volje elite koja imapravo vladati na temelju svojih akumuliranih privilegija i sposobnosti).

Ako francuske i haianske revolucije kasnog 18. stoljea ostaju dvanajpresudnija politika dogaaja modernog doba, to nije zato to su potvrdililiberalne slobode kojima se danas toliko lako (jer je u pitanju neravnomjerno)odaje poast. Ono to jest i ostaje revolucionarno o Francuskoj 1789-94 i Haitiju1791-1803 direktna je mobilizacija naroda da zahtijeva ova univerzalna prava islobode u izravnom sukobu s najmonijim interesnim grupama.3 Versailles, invazijaTuileriesa, Rujanski pokolj, progon irondinaca, nebrojeni sukobi s neprijateljimanaroda diljem zemlje: ovo su promiljene intervencije koje su definirale i tijekFrancuske revolucije, i neprestanu kontra-revoluciju koju je prouzroila. Haianskirevolucionari otili su korak dalje i nametnuli, po prvi puta, trenutanu i bezuvjetnuprimjenu naela koje je inspiriralo radikalno prosvjetiteljstvo u cijelosti: potvrivanjeprirodnih, neotuivih prava svih ljudskih bia.4 Kampanja ponovne uspostave mira unarodu odvija se na razliite naine i na razliitim mjestima sve otad.

Dogaaji iz 1789.-94., i mobilizacija naroda koja ih je omoguila, nastavilisu biti okosnicom naega temeljnog politikog izbora izmeu ovlatenja ilionemoalosti volje naroda. U Robespierreovoj Francuskoj postoje samo dvijestranke: narod i njegovi neprijatelji, i tko nije za narod, protiv naroda je.Usprkos dobro znanim ogranienjima njegova vlastitog populizma, ThomasJefferson pronaao je slinu osobinu na djelu u svakoj politikoj strukturi: postojeoni koji se boje i ne vjeruju narodu, i ele im oteti svu mo i predati je u rukeviih klasa, i postoje oni koji se identificiraju s narodom, imaju povjerenja u

3

Posebice vidi: Sophie Wahnich, La Libert ou la mort: Essai sur la terreur et le terrorisme, LaFabrique, Paris, 2003; Wahnich, La Longue Patience du peuple: 1792, la naissance de la Rpublique,Payot, Paris, 2008; Florence Gauthier, The French Revolution: Revolution and the Rights of Man and theCitizen, u: Michael Haynes i Jim Wolfreys ur.,History and Revolution: Refuting Revisionism, Verso,London, 2007. to se tie Amerike revolucije, Robespierre je brzo uvidio da je ista bila utemeljena naaristokraciji bogatih (Maximilien Robespierre, OEuvres compltes, ur. Eugne Dprez et al., Socit destudes Robespierristes, Paris, 19101967, V, s. 17).4

Usp. Nick Nesbitt, Universal Emancipation: The Haitian Revolution and the Radical Enlightenment,

University of Virginia Press, Charlottesville, 2008; Peter Hallward, Haitian Inspiration: Notes on the

Bicentenary of Independence, Radical Philosophy 123, January 2004, s. 27.


4/26

Zenike sveske

89

njega i smatraju ga najsigurnijim mjestom pohrane svojih vlastitih prava.5Usprkos svemu to se promijenilo u tijeku posljednjih dvjesto godina, alternativaostaje uglavnom ista: ili inzistiranje na prvenstvu narodnog samo-odreenja, ilipretpostavka da je narod preprimitivan, previe barbarski ili predjetinjast da bi biosposoban primjenjivati racionalnu i razboritu volju.

Razliite verzije ovog izbora preuzele su vodstvo svaki puta kada bi sepojavila prilika za sukob sa sistemom dominacije koji strukturira odreenusituaciju. Volja, kako Badiou napominje, u osnovi je borbeni proces.6 Haiti,Bolivija, Palestina i Ekvador neka su od mjesta gdje je posljednjih godinanarodu, usprkos znatnoj opoziciji, uspjelo oblikovati i do odreene mjerenametnuti svoju volju kako bi promijenili situaciju koja ih titi. Reakcije natakav namet bile su sklone slijediti termidorski model. Mjeavina starih i novihkontra-revolucionarnih strategija kriminalizacije, podjele, a potom postupnograspadanja volje naroda kako bi se narod vratilo u njegovo normalno stanjerasprenog i pasivnog stada po svoj e prilici definirati teren oslobodilakeborbe za budunost koju je mogue predvidjeti.

II

U europskom kontekstu, filozofsko izraavanje povjerenja u volju narodadatira iz vremena Rousseaua, i razvija se u razliitim smjerovima preko Kanta,Fichtea, Hegela i Marxa.7 Tijekom ove putanje kategorija se naroda razvija odanakronistike idealizacije male homogene zajednice u smjeru anticipacijeovjeanstva kao cjeline. to se vie pribliava globalnoj univerzalnosti, to teepostaje, naravno, pojmiti narod pomou naivno neposredne ili samo-ostvarujue

5

Robespierre, OEuvres,IX, s. 4878; Thomas Jefferson, pismo Henryju Leeu 1824, u: The Writingsof Thomas Jefferson, ur. Andrew Lipscomb i Albert Bergh, Thomas Jefferson Memorial Association,Washington DC, 190304, XVI, s. 73; Jefferson, pismo Johnu Tayloru 1816, ibid., XV, s. 23.

6

Mirotvorno shvaanje dobrovoljnog ina ne moe postojati (Badiou, La Volont: Coursdagrgation,17. listopada 2002, biljeke zapisao Franois Nicolas, www. entretemps.asso.fr/Badiou/0203.2.htm; zahvalan sam Adrianu Johnstonu to mi je skrenuo panju na ove biljeke s predavanja.

7

Bitnija istraivanja koja pokrivaju dio ovog podruja ukljuuju djela Patricka Rileya: Will and PoliticalLegitimacy, Harvard University Press, Cambridge MA, 1982 i The General Will before Rousseau, PrincetonUniversity Press, Princeton NJ, 1986; zatim Andrewa Levinea, The General Will, Cambridge University Press,

Cambridge, 1993 te Johna H. Smitha,Dialectics of the Will, Detroit, Wayne State University Press, 2000.


5/26


90

predodbe volje. Kantova apstraktna univerzalizacija radi pregrubu razliku izmeunastojanja volje i njezine realizacije; Hegel odlazi predaleko u drugom smjeru.

Pretpostavit u ovdje da je najplodniji nain da se zapone razmiljati odijalektikom voluntarizmu koji bi se na koncu mogao pribliiti gleditima i Kanta iHegela zapoeti s povratkom Rousseauu i njegovim jakobinskim sljedbenicima,odnosno ponajprije Robespierreu i Saint-Justu, uz dodatak aktualnijihintervencija koje bi se ugrubo moglo opisati neo-jakobinskim terminima.

Rousseauova koncepcija ope volje ostat e najvaniji doprinos logici koja jena djelu u dijalektikom voluntarizmu. No, za razliku od Rousseaua ili Hegela,moja pozornost ovdje nije usmjerena na narod shvaen kao drutveno ili etikiintegriranu jedinicu, onu koja svoj prirodni horizont nalazi u dravi-naciji, kolikona narod koji sudjeluje u aktivnoj voljnosti za opom voljom kao takvom. Takvaje volja na djelu u mobilizaciji svake oslobodilake kolektivne sile nacionalneborbe za osloboenje, pokreta za socijalnu pravdu, ovlatenja politikog iliekonomskog udruenja, i tako dalje. Narod o kojemu se ovdje radi naprosto jeonaj koji, u bilo kojoj situaciji, brani i podupire sveopi (i stoga posve ukljuiv iravnopravan) interes nad bilo kojim diobenim ili iskljuivim interesom.

Jaz koji razdvaja marksistiku od jakobinske koncepcije politike akcije dovoljnoje oit, i u prvom redu dijalektiki voluntarizam moe nauiti vie od potonje negood prethodne. Ipak, ono to je najbitnije kod Marxa nije neminovan ili nehotianproces gdje se moe doimati kako kapitalizam sam sebi kopa grob, nego prijesvega nain na koji priprema teren na kojemu se mogu pojaviti uporni kopai.Osloboenje radnike klase, propisuje dobro poznata prva reenica za pravila kojaje Marx sastavio za Prvu Internacionalu, mora izvojevati sama radnika klasa.8ak je i Marxov najvie ne-dobrovoljni posao najbolje opisati kao nastojanje da sepokae kako se volja za smjenom kapitalizma moe razviti u uspjenu preobraujuu(revolucionarnu) aktivnost, ili kao napor ne samo da se izgradi Povijest nego i da je

8

Marx, Rules and Administrative Regulations of the International Workingmens Association(1867), u: Collected Works of Marx and Engels, Lawrence & Wishart, London, 19752005, XX, s. 441;usp. Hal Draper, The Two Souls of Socialism, 1966, 1, www.marxists.org/archive/draper/1966/twosouls/index.htm; Draper, The Principle of Self-Emancipation in Marx and Engels, 1971, www.marxists.org/

archive/draper/1971/xx/emancipation. html.


6/26

Zenike sveske

91

se dri u akama, i praktino i teoretski.9 (Slian argument, kako Adrian Johnston,Tracy McNulty i nekoliko drugih upozoravaju, moe se izvesti u vezi s Freudom iLacanom.10) Koncentracija kapitala i pojaanje eksploatacije i bijede koja ga prati nedovode do automatskog kolapsa kapitalizma nego do porasta u veliini, uestalostii intenzitetu revolta radnike klase. Ta e klasa, kako su predvidjeli pripadniciParike komune, obaviti razborit posao izvlatenja izvlatenika11 Jednom kadaodnese pobjedu, ta e ista klasa nadzirati uspostavu naina proizvodnje obiljeenuprije svega prevlau autonomije, vjetina i slobode. Nanovo pridrueni proizvoairacionalno e zakonski urediti svoju razmjenu s prirodom i podloiti je svojoj opojkontroli, umjesto da ona vlada njima kao putem neke nevidljive moi. Oni e na tajnain omoguiti potvrdu ljudske kreativnosti i energije kao cilja samog po sebi.12Shvaen kao stvarni pokret koji ukida postojee stanje stvari, komunizam, moglibismo rei, pospjeuje pretvorbu rada u volju.

Optimizam koji obiljeava takav pristup jo je uvijek izraen kod Gramscija(koji pokuava staviti volju, u krajnjoj analizi izjednaenu sa stvarnom ilipolitikom aktivnou, u temelje filozofije13) te u ranim radovima Lukcsa (zakojega odluka, subjektivna volja i slobodna akcija imaju strateku prednostnad prividnim injenicama situacije14). Usporedivi prioriteti takoer usmjeravajupolitike spise jo nekolicine suvremenih filozofa, kao to su Sartre, de Beauvoir i

9

Ben Fine i Alfredo Saad-Filho,Marxs Capital, Pluto, London, s. 1112; Jean-Paul Sartre, Search fora Method, prev. Hazel Barnes, Vintage, New York, 1968, s. 89.

10

Adrian Johnston, Tracy McNulty, Alenka Zupani, Ken Reinhard, pisma autoru, 200709; Slavojiek, To Begin from the Beginning Over and Over Again, lanak izloen na konferenciji Ideja komunizmaThe Idea of Communism, Birkbeck, Sveuilite u Londonu, 15. oujka 2009; usp. Johnston, ieksOntology, Northwestern University Press, Evanston IL, 2008, s. 102.

11

Karl Marx,Kapital svezak I, prev. David Fernbach, Penguin, London, 1976, s. 929; usp. Karl Marx,Civil War in France, Foreign Languages Press, Beijing, 1977, s. 756.12

Marx,Kapital svezak III, pogl. 48, www.marxists.org/ archive/marx/works/1894c3/ch48.htm; cf.Karl Marx, Grundrisse, prev. Martin Nicolaus, Penguin, London, 1973, s. 611, 7056.

13

Antonio Gramsci, Study of Philosophy, Selections from the Prison Notebooks, ur. i prev. QuintinHoare i Geoffrey Nowell Smith, Lawrence & Wishart, London, 1971, s. 345; usp. Gramsci, The ModernPrince, u: Selections from Prison Notebooks, s. 12533, 1712.14

Georg Lukcs, What is Orthodox Marxism?,Political Writings 19191929, ur. Rodney Livingstone,prev. Michael McColgan, NLB, London, 1972, s. 267; usp. Lukcs, History and Class Consciousness ,

prev. Rodney Livingstone, Merlin Press, London, 1971, s. 23, 145, 181.


7/26


92

Badiou. Kada oite razlike stavimo na stranu, ono to ovi filozofi imaju zajednikonaglasak je na ostvarivom prvenstvu samo-odreenja i samo-osloboenja. Kolikogod ograniena bila tvoja situacija, jo si uvijek slobodna, kako je Sartre voliorei, stvoriti neto od onoga to je stvoreno od tebe.15

Sve u svemu, ipak, teko je zamisliti kanonski pojam koji je bez manjeoklijevanja osuen u suvremenoj zapadnoj filozofiji, nego to je to pojam volje,a da i ne spominjemo opu volju koja je u ogromnoj mjeri osuena kao preteatiranije i totalitarnog terora. U filozofskim krugovima, voluntarizam je postao jedva

neto vie od zlouporabljenog izraza, i to impresivno nestalnog: ovisno o kontekstu,on moe evocirati idealizam, nazadnjatvo, vitalizam, infantilno ljeviarstvo, faizam,malograanski narcizam, neokonzervativnu agresiju, puko-psiholoke iluzije Odsvih sposobnosti odnosno svojstava onoga ljudskog subjekta koji je bio istisnutiz centra post-sartreovskih preokupacija, nijedna nije bila odlunije prognana negonjegovo svjesno htijenje. Strukturalistiki i poststrukturalistiki mislioci u cijelostisu protjerali htijenje i namjeru do sfere obmanjujue, imaginarne ili humanistiki-ideoloke pogrene spoznaje miscognition, la mconnaissance. Radije nego daispitaju naine na koje bi politika odlunost mogla ovisiti o kolektivnom samo-odreenju subjekta, suvremena filozofija i kulturalna teorija teile su privilegiranjuraznih oblika neodreenosti (meuprostorno, hibridno, ambivalentno, simulirajue,neizvjesno, kaotino) ili hiper-odlunosti (neograniena etika obveza,boanska transcendencija, nesvjesni nagon, traumatsko potiskivanje, strojnaautomatizacija). Navodno zastario pojam ujedinjenog naroda pueblo unidozamijenila je razlikovnija i vie snishodljiva pluralnost sudionika fleksibilniidentiteti, premostive povijesti, improvizirane organizacije, rasprene mree,vitalne svjetine, polivalentni sazivi, i tako dalje.

ak i najletiminiji pregled suvremene europske filozofije dovoljan je da prizovenjezinu opu sklonost nepovjerenju, opozivu ili prevladavanju volje sklonost koju je,u ekstremnom obliku, predvidio Schopenhauer. Razmotrimo nekoliko imena s popisakoji je lako proiriti. Nietzscheov itav projekt pretpostavlja da ne postoji neto kaoto je volja u uobiajenom (dobrovoljnom, promiljenom, namjernom ) smislu te

15

Sartre, Search for a Method, s. 91; Sartre, Itinerary of a Thought, New Left Review 58, November

1969, s. 45.


8/26

Zenike sveske

93

rijei.16 Heidegger, tijekom niza svojih predavanja o Nietzscheu, osuuje volju kao silusubjektivne dominacije i nihilistikog svretka prije nego to krene nagovarati svojeitatelje da se voljno odreknu voljnosti.17 Arendt u potvrdnom oitovanju naspramnarodne politike volje (najopasnijoj od svih modernih koncepata i zabluda), nalaziiskuenje koje moderne revolucionare pretvara u tirane.

18 Za Adorna, racionalnaje volja aspekt potrage za vlau i kontrole prosvjetiteljstva koja je zemlju ostavilauarenu od trijumfalnog mira. Althusser obezvreuje volju kao aspekt ideologije,u korist znanstvene analize povijesnog procesa koji se nastavlja bez subjekta. Negri

i Virno volju naroda povezuju s autoritativnom dravnom moi. Nakon Nietzschea,Deleuze prednost daje preobraujuim tijekovima dogaaja koji zahtijevaju obustavu,unitenje ili paralizu dobrovoljne akcije. Nakon Heideggera, Derrida volju povezuje sasamoprisutnou i samopouzdanjem, zauvijek bezuspjenim naporom da se odredineodredivo (neprikazivo, dvosmisleno, neodluno, razlikovno, odgoeno, neskladno,transcendentalno, drugo). Nakon ovih i jo mnogih drugih, Agamben sumiraveinu novijeg europskog promiljanja politike volje kada je uinkovito naprostoizjednaava s faizmom.

ak i oni mislioci koji su, usprkos naravi vremena, inzistirali na primatu samo-odreenja i samo-osloboenja bili su skloni to initi na nain koji je obezvreivaopolitiku volju. Uzmimo Foucaulta, Sartrea i Badioua. Vei dio Foucaultova opusamogue je itati kao proirenu analizu, prema Canguilhemu, naina na koji se narodde-voluntarizira stalnim prisilama koje su na djelu u disciplinarnoj moi, prisilamakreiranima da bi uspostavile ne opu volju nego automatsku poslunost. 19Foucault nikada nije napravio ustupak to se tie njegove izjave o svojevoljnojnepokornosti nasuprot iznova gueim oblicima vlasti i moi, i u kljunimpredavanjima iz ranih 1970-ih prikazao je kako je razvoj moderne psihijatrijskei zatvorske moi, na tragu Francuske revolucije, bio dizajniran prije svega kako bi

16

Friedrich Nietzsche, The Will to Power, ur. Walter Kaufmann, Vintage, New York, 1968, 488, usp.666; usp. Nietzsche, Genealogy of Morals I 13, u:Basic Writings of Nietzsche, ur. Walter Kaufmann, ModernLibrary, New York, 2000, s. 481; Twilight of the Idols, prev. R.J. Hollingdale, Penguin, London, 1968, s. 53.

17

Martin Heidegger,Discourse on Thinking, Harper & Row, New York, 1969, s. 59; usp. John Caputo,The Mystical Element in Heideggers Thought, New York, Fordham University Press, 1986, s. 177; Bret Davis,

Heidegger and the Will: On the Way to Gelassenheit, Northwestern University Press, Chicago, 2007.

18

Hannah Arendt, On Revolution, Penguin, London, 1990, s. 225; usp. s. 156157, 291, biljeka 24.

19

Michel Foucault,Discipline and Punish, prev. Alan Sheridan, Pantheon Books, New York, 1977, s. 169.


9/26


94

nad-vladao i slomio volju naroda koji je bio dovoljno lud doslovno se smatratikraljem20; unato tomu, Foucault je u objavljenim djelima sklon vidjeti volju kaosuuesnika u modelima samo-nadzora, samo-regulacije i samo-podlonosti. Sartreje vjerojatno uinio vie nego bilo koji drugi filozof svoje generacije u naglaavanjunaina na koje oslobodilaki projekt ili grupa ovise o nastojanju konkretne volje,no njegova filozofija nudi problematini temelj za bilo kakvu vrstu voluntarizma.On kao neumanjivu prihvaa namjeru i ciljeve koji se orijentiraju na temeljniprojekt pojedinca, no radi jasnu razliku izmeu takve namjere i samo svojevoljnograsuivanja ili motivacije: budui da je za Sartrea potonje uvijek sekundarno iobmanjujue, posljedica je prikazivanje primarne namjere nejasnom i s onu stranuinterpretacije.21 Slijedom toga, Sartreov kasniji opus ne uspijeva pojmiti kolektivnuvolju u bilo kojem drugom smislu osim iznimnom i kratkotrajnom. Badiouovuutjecajnu obnovu militantne teorije subjekta lake je uskladiti s voluntaristikomagendom (ili barem onime to Badiou naziva volont impure22), no ona pati odslinih ogranienja. Nije sluajnost da se Badiou, kada promatra kransku tradiciju,poput Agambena i ieka, ne okree Mateju (s njegovim propisima kako postupatiu svijetu: prezirati bogate, potpomagati siromane, prodaj sve to ima) negoPavlu s njegovim prezirom naspram slabosti ljudske volje i pozitivnim vrednovanjem

nagle i bezgranine uzvienosti kreposti.

U iekivanju snanije filozofske obrane, suvremeni su kritiki teoretiariskloni odbaciti pojam volje kao stvar obmane ili devijacije. No, budui dase ne svodi na puno vie nego perverzno prilagoavanje temeljnijih oblikarevolucionarne odlunosti, ne postoji razlog za prihvaanje faistikog velianjabuenja ili trijumfa volje kao posljednje rijei o subjektu. Istinski inovatori umodernom razvoju voluntaristike filozofije su Rousseau, Kant i Hegel, a temeljnanaela takve filozofije najlake je prepoznati u praksi ljudi kao to su Robespierre,

20

Michel Foucault, What is Critique?, u: The Politics of Truth, ur. Sylvre Lotringer i Lysa Hochroth,Semiotext(e), New York, 1997, s. 32; Michel Foucault,Psychiatric Power, prev. Graham Burchell, Palgrave,New York, 2006, s. 11, 278, 339; usp. Foucault,Abnormal, prev. Graham Burchell, New York, Picador,2003, s. 120, 1578; Foucault, Truth and Juridical Forms, Essential Works III: Power, ur. James D.Faubion, New York, New Press, 2000, s. 25.

21

Jean-Paul Sartre,Being and Nothingness (1943), prev. Hazel Barnes, Routledge Classics, London,2003, s. 5856; s. 472, 479.

22

Alain Badiou, La Volont, 13. oujka 2003.


10/26

Zenike sveske

95

John Brown, Fanon, Che Guevara Upravo se takvim ljudima trebamo okrenutikako bismo se sjetili ili ponovno shvatili istinsko znaenje narodne politike volje.

III

Na temelju toga moemo nabrojati, po liberalno neo-jakobinskim naelima,neke od karakteristinih znaajki volje naroda:

1. Volja naroda iziskuje, po definiciji, dobrovoljnu i autonomnu akciju. Za

razliku od nehotinih ili refleksima nalik reakcija, volja ako postoji potie akciju putem slobodnog, racionalnog rasuivanja. Kako to kaeRousseau, temeljno naelo svake akcije lei u volji slobodnog bia; nepostoji vii ili dublji izvor Bez slobodne volje nema slobode, nemasamo-odreenja, nema moralne uzronosti.23 Robespierre je ubrzoprikazao naosnovniju politiku implikaciju kada je shvatio da kada ljudihoe ili ele biti slobodni, oni e to i biti. Sieys je poantu predvidiouoi 1789: svaki ovjek ima inherentno pravo promiljati i eljeti sm zasebe, i netko ili eli otvoreno ili je prisiljen eljeti, trea mogunost nepostoji. Izvan dobrovoljnog samo-zakonodavstva ne moe biti niegadrugog osim vladavine jakog nad slabim i njezinih groznih posljedica.24

Namjernu slobodu nije mogue svesti tek na pravo slobodnog izbora ililiberumarbitrium.25 Ako nam je govoriti o volji naroda, ne moemo je ograniiti (kaoto Machiavelli i njegovi nasljednici ine) na pasivno izraavanje odobravanja ilisuglasnosti.26 U pitanju je proces aktivne voljnosti ili odabira koji odreenom tijeku

23

Jean-Jacques Rousseau,mile, ou De lducation, Institute for Learning Technologies online edition,http://projects.ilt.columbia.edu/pedagogies/rousseau/contents2.html, 1008; Rousseau,Premire version duContrat social, u: Political Writings, ur. Charles Vaughan, Wiley, New York, 1962, I, s. 499.

24

Robespierre, OEuvres, IX, s. 310; Emmanuel Joseph Sieys, Views of the Executive MeansAvailable to the Representatives of France in 17891789, u: Sieys, Political Writings, ur. i prev. MichaelSonenscher, Hackett, Indianapolis, 2003, s. 10.

25

Usp. Hannah Arendt, Willing, u: The Life of the Mind, Harcourt, New York, 1978, II, s. 67.26

Niccol Machiavelli,Discourses, prev. Harvey C. Mansfield i Nathan Tarcov, Penguin, London,1983, 2:24, 3:5; usp. 1:16, 1:32; Niccol Machiavelli, The Prince, prev. George Bull, Penguin, London,

2004, pogl. 9.


11/26


96

akcije daje prednost pred drugim. Uvijek obvezana, obrazlae Sartre, slobodanikada ne postoji prije njezina izbora: sami sebe nikada neemo shvatiti drugaijeosim kao izbor u nastanku.27 Augustin te potom Duns Scotus ve su shvatili danaa volja ne bi bila volja kada to ne bi bilo u naoj moi. 28 Descartes je takoerprepoznao da su svojevoljno i slobodno jedna te ista stvar, i da je u naojnedjeljivoj i nemjerljivoj slobodi volje naa najosnovnija slinost s bogom.29 Kant (aslijedi ga Fichte) potom radikalizira ovaj voluntaristiki pristup definirajui aktivnostvoljnosti kao uzronost putem razuma ili uzronost kroz slobodu.30 Volja postieostvarivo osloboenje razuma od ogranienja iskustva i objektivnog znanja. Kaoto je Kant shvatio jasnije nego bilo tko drugi prije njega, sma dobra upoznatost sonime to jest ili je bio sluaj, kada se radi o etici i politici, majka je iluzije. 31 Upravoje aktivna voljnost ono to odreuje to je mogue i ispravno, i ini ga takvim. Kaoto e Francuska revolucija potvrditi, ljudi tek kao voljna ili praktina bia imajusvojstvo ili mo bivanja uzrokom i tvorcem svojega vlastitog napretka.32

Iz voluntaristike perspektive, propisivanje ciljeva i naela prethodi proraunuonoga to je mogue, ostvarivo ili zakonito, prema utvrenim kriterijima koji slueprocjeni akcije unutar situacije. Potvrditi prvenstvo izvrenja volje znai inzistirati dasu u politici svi izvanjski (prirodni, socioloki, povijesni, nesvjesni, tehniki) oblici

27

Sartre,Being and Nothingness, s. 501.

28

Augustine, On Free Choice of the Will, prev. Thomas Williams, Hackett, Indianapolis, 1993, s.767; usp. Duns Scotus, The Existence of God, u:Philosophical Writings, prev. Allan Wolter, Hackett,Indianapolis, 1987, s. 546.29

Ren Descartes, Letter to Pre Mesland, 9 February 1645, u: John Cottingham et al. [ur.,Philosophical Writings of Descartes, Cambridge University Press, Cambridge, 1984, III, 246; Descartes,Meditations IV, ibid., II, 3940; Sixth Set of Replies, ibid., II, 291;Principles of Philosophy, ibid., I, 35, 37.

30

Immanuel Kant, Groundwork of the Metaphysics of Morals, u njegovoj:Practical Philosophy, ur. i prev..Mary Mc- Gregor, Cambridge, Cambridge University Press, 1996 (u referencama na Kanta koristi se standardnanjemaka paginacija), s. 4:461, 4:446; usp. Kant, Critique of Practical Reason, u: Practical Philosophy, p. 5:15;Kant,Metaphysics of Morals, u: Practical Philosophy, s. 6:392. U svojim predavanjima o Kantovoj praktinojfilozofiji iz 1930. Heidegger naglaava ovu misao dati ovu prednost u svemu, htjeti trebanje istoga htijenja(Heidegger,Essence of Human Freedom, trans. Ted Sadler, Continuum, London, 2002, p. 201).

31

Immanuel Kant, Critique of Pure Reason, ur. i prev. Paul Guyer i Allen Wood, Cambridge UniversityPress, Cambridge, 1997, s. A3189/B375.

32

Immanuel Kant, The Contest of the Faculties, u:Kants Political Writings, ur. Hans Reiss, Cambridge

University Press, Cambridge, 1970, s. 181; usp. Kant, Toward Perpetual Peace, u:Practical Philosophy, s. 8:351.


12/26

Zenike sveske

97

nastojanja, ma kako znaajni, ipak sekundarni, kao to su to i svi oblici regulacijei zastupanja. Htjeti, kao to to Badiou kae, znai ubrzati toku nemogunosti,kako bi je se uinilo moguim.33 Vodeu strateku maksimu, prigrljenu usituacijama koje se proteu od Lenjinove Rusije 1917. do Aristideova Haitija 1990.,najjezgrovitije je iznio Napoleon: on sengage puis on voitprvo se obveimo, aonda emo vidjeti, op.prev.. Oni skeptini naspram politike volje, suprotno tomu,pretpostavljaju da svojevoljna pristajanja jasno maskiraju puno dublje neznanje ili

smanjenje apetita (Hobbes), uzronosti (Spinoza), konteksta (Montesquieu), navike(Hume), tradicije (Burke), povijesti (Tocqueville), moi (Nietzsche), nesvjesnoga(Freud), ugovora (Wittgenstein), pisanja (Derrida), elje (Deleuze), nagona (iek)

2. Volja naroda ukljuuje kolektivnu akciju i direktnu participaciju. Demokratskapolitika volja ovisi o moi i praksi ukljuenog udruenja pri podupiranjuzajednike obveze. Kao to je mnogo njegovih itatelja upozorilo, onoto Rousseaua razlikuje od ostalih mislioca koji takoer (poput Platona iliMontesquieua) privilegiraju ope nad partikularnim njegovo je inzistiranje dasamo aktivna voljnost moe omoguiti ukljuivo udruivanje, udruivanje saktivno opim interesom.34 Ono to poopuje javnu volju nije kvantitetaglasaa nego opi interes koji ih povezuje35, a ono to podupire ovaj intereszajednika je volja da ga se prepozna i postigne.

Obrana ope volje, nije nuno ni napominjati, pitanje je kolektivnog htijenjana svakom stupnju njezina razvoja. Uvodno udruivanje najsvojevoljniji je in nasvijetu, a ostati aktivni sudionik udruenja znai htjeti ono to je u zajednikomili opem interesu. Ukoliko (i samo ukoliko) budu slijedili ovaj interes, svakaosoba stavlja samu sebe i svu svoju mo pod vrhovnu kontrolu ope volje.36

33 Alan Badiou, La Volont, bilan de septembre 2003.34

Usp. Patrick Riley, Rousseaus General Will, u: Rile [ur., Cambridge Companion to Rousseau,Cambridge University Press, Cambridge, 2001, s. 124, 127; Judith Shklar,Men and Citizens, CambridgeUniversity Press, Cambridge, 1969, s. 184.35

Jean-Jacques Rousseau,Premire Version, in Political Writings, ur. Vaughan, I, s. 472.

36

Rousseau, Social Contract4:2, 1:6. U Sartreovoj jeKritici dijalektikog uma, koju bi se na mnogonaina moglo itati kao opseno razmatranje procesa u kojemu opa volja poprima oblik i nestaje, ovajtrenutak udruivanja potvren kolektivnom prisegom (Jean-Paul Sartre, Critique of Dialectical Reason,

prev. Alan Sheridan-Smith, Verso, London, 2004, s. 417).


13/26


98

Rousseauova je analogija poznata: Kao to priroda daje svakom ovjekuapsolutnu mo nad svojim udovima, socijalni pakt daje politikom tijelu apsolutnumo nad svim svojim lanovima; upravo ta mo, kada njome upravlja opa volja,nosi ime suvereniteta. Definirana na ovaj nain, opa volja uvijek je na straninajpovoljnijoj za javni interes, ili drugim rijeima, najpravednijoj strani, tako da jenuno samo biti pravedan da bi se sa sigurnou slijedilo opu volju.37

Kako stvari stoje, takva volja moe ostati suverena samo u mjeri u kojojnjezina voljnost ostane opa, a ne partikularna. Opi interes nadvladat e samoako volja da ga se slijedi bude jaa od odvlaenja panje od strane partikularnihinteresa; razmiljanje o tome kako je na najbolji nain ojaati, kako najboljeunijeti sebe u sveope jedinstvo, Rousseauova je briga koja ga je najvieopsjedala. Zakonodavac koji tei sudjelovati u stvaranju naroda mora, jednomrijeju, oduzeti ovjekov vlastiti utjecaj kako bi mu dala nove koji su mu strani, ikoje ne moe koristiti bez pomoi drugih.38

Rei da je opa volja jaka ne znai da gui razilaenja u miljenju ilinamee uniformnost. To znai da u procesu premoivanja razlika izmeupartikularnih volja, voljnost od opeg interesa na koncu pronalazi nain daprevlada. Ukljuujua opa volja postoji utoliko to oni koji joj se u poetkuprotive ispravljaju svoju pogreku i shvaaju da je moje privatno miljenjeprevladalo, bio bih napravio neto drugo umjesto onoga to sam htio tojest, neto u neskladu s mojim tekuim sudjelovanjem u opoj volji.39 Doklegod traje, sudjelovanje u opoj volji, bila to volja nacionalnog pokreta,politike organizacije, socijalnog ili ekonomskog udruenja, radnikogsindikata, i tako dalje, uvijek ukljuuje odluku da se ostane pri svojemkonanom sudu, ne kao izravan arbitar ispravnog i pogrenog nego kaoproces kolektivnog promiljanja i volje za onime to je ispravno. Sudjelovanje

37

Rousseau, Social Contract2:4; Rousseau, Discourse on Political Economy, u:Rousseaus PoliticalWritings, s. 66.

38

Rousseau,mile, 24; Social Contract2:7; usp. Riley, The General Will before Rousseau, s. 18297, 257.39

Rousseau, Social Contract4:2; usp. Emmanuel-Joseph Sieys, Views of the Executive MeansAvailable to the Representatives of France in 1789, u: Sieys, Political Writings, s. 11; Louis-Antoine de

Saint-Just, OEuvres compltes, ur. Anne Kupiec i Miguel Abensour, Gallimard, Paris, 2004, s. 482.


14/26

Zenike sveske

99

u opoj volji ukljuuje prihvaanje rizika da u svakom trenutku budete u krivus narodom radije nego u pravu bez njega.40 Kao dokaz toga, upravo se utolikoto ostaje aktivno sposobna za tenje i voljnost kolektivnog prava moemosloiti s Rousseauom i Sieysem kada inzistiraju da, na duge staze, opa voljane moe ni pogrijeiti niti iznevjeriti. Vladar, samom injenicom da postoji,uvijek je ono to bi trebao biti.41

Najneodlonije pitanje, kako e to uvidjeti jakobinci u periodu 1792.-94., manjeje ono legitimacije ope volje nego ono njezine daljnje egzistencije. Bez jedinstvavolje, shvatio je Sieys, nacija ne moe postojati kao djelatna cjelina; ipak, nacijamoe htjeti, njoj dostaje da hoe i da se njezinu volju obznani kako bi svo pozitivnopravo uutilo u njezinu prisustvu, jer je upravo ona izvor i vrhovni poglavar svegapozitivnog prava.

42

Nakon Robespierrea, Saint-Just sumira cijeli jakobinski politikiprojekt odbijanjem isto spekulativne ili intelektualne koncepcije pravde, kaoda su zakoni izraaj ukusa prije nego ope volje. Jedina legitimna definicija opevolje jest materijalna volja naroda, njegova simultana volja; njezin je cilj posvetiti seaktivnom, a ne pasivnom interesu najveega broja ljudi43

Mobilizaciju ope volje naroda ne smije se, prema tome, zamijeniti s pukimpuistikim vodstvom pokreta. Iznenadno prisvajanje orua vlasti od stranenekolicine alkemiara revolucije nije zamjena za razvoj narodne vlasti.44Usprkos oitim stratekim razlikama, Lenjin nije nita vie u iskuenju od

40

Jean-Bertrand Aristide, citirano u: J.P. Slavin: Haiti: The Elites Revenge, NACLA Report on theAmericas, sv. 25, br. 3, prosinac 1991, s. 6.

41

Rousseau, Discourse on Political Economy, s. 66; Social Contract2:3; Rousseau, Social Contract1:7, prijevod izmijenjen.

42

Emmanuel-Joseph Sieys, What is the Third Estate?1789, u: Sieys, Political Writings, s. 134,1368. Kao to bi, suprotstavljajui se Burkeu, to obrazloio Thomas Paine, pravo parlamenta tek je pravou pohrani, delegirano pravo, a ak i to od strane vrlo malenog dijela Nacije, No, pravo Nacije je prvobitnopravo , i sve se mora prilagoditi njezinoj opoj volji (Thomas Paine,Rights of Man, u: Paine, PoliticalWritings, ur. Bruce Kuklick, Cambridge University Press, Cambridge, 2000, s. 131).43

Saint-Just, OEuvres compltes, s. 547.

44

Vidi: Marx i Engels, Les Conspirateurs, par A. Chenu (1850), on-line na internetskoj straniciwww.marxists.org/archive/ marx/works/1850/03/chenu.htm; Marx, Meeting of the Central Authority,September 15, 1850, u: Collected Works of Marx and Engels, X, s. 6259; Engels, Introduction, u: Marx,

Civil War in France, s. 14.


15/26


100

Luxemburg da zamijeni blankistiku urotu za borbu za vlast naroda putemmobilizacije irokih masa proletarijata.45 Nije u pitanju nametanje vanjskevolje ili svijesti inertnom narodu, nego je u pitanju narod koji radi da bi

razjasnio, koncentrirao i organizirao svoju vlastitu volju. Fanon dolazi do istog

zakljuka kada izjednaava pokret za nacionalno osloboenje s ukljuujuim ipromiljenim radom cjeline naroda.46

Takav rad slui razlikovanju politike volje od svakog tek pasivnog miljenjaili sklonosti, koliko god prevladavali. Aktivna opa volja razlikuje se od pukevolje sviju (koja nije nita drugo doli zbroj partikularnih volja) zbog njezinaposredovanja za vrijeme kolektivne mobilizacije naroda.47 Narod koji podupire

volju naroda nije definiran partikularnim socijalnim statusom ili poloajem, negosvojom aktivnom identifikacijom nastalog opeg interesa te identifikacijom snjim. Suverenitet je svojstvo takve akcije. Shvaena na takav nain kao opavoljnost, vlast naroda nadilazi snagu povlastica ili vlasti, i daje pravo narodu da

nadvlada sile koje mu se suprotstavljaju ili ga zanemaruju. Ako takve sile prueotpor, tvrde jakobinci, jedino je rjeenje naoruati narod na koji god nain tobilo potrebno da bi se te sile savladalo.

45

Lenin, The Conference Summed Up (7. svibnja 1906), www.marxists.org/archive/lenin/works/1906/may/07. htm; usp. Draper, The Myth of Lenins Concept of The Party, 1990, www.marxists.org/archive/draper/1990/ myth/myth.htm.

46

Iskustvo dokazuje, dodaje Fanon, da ono to je vano nije da tri stotine ljudi uoblie plan iodlue ga provesti, nego da cijeli narod planira i odluuje, ak i ako im treba dvostruko ili trostruko due(Frantz Fanon, The Wretched of the Earth, prev. Constance Farrington, Grove Weidenfeld, New York, 1968,s. 1556; usp. s. 198, 2045; usp. Jane Anna Gordon, Of Legitimation and the General Will: CreolizingRousseau through Frantz Fanon, The C.L.R. James Journal: A Review of Caribbean Ideas, sv. 14, br. 1,predstojei broj).

47

Rousseau, Social Contract2:3. Ovdje je osnovni problem u esto spominjanoj razlici izmeuRousseauove volont gnrali Montesquieuova esprit gnral. Okolnosti za samo-odreenje prvogapojavljuju se kada kolaps ili iscrpljenost postojeih drutvenih odnosa narodu daju mogunost dazahtijevaju nov i hotimian poetak. Potonji, za razliku od toga, nastupa kroz kombinaciju mnogih stvarikoje utjeu na narod: klima, religija, zakoni, maksime vlasti, primjeri prolih stvari, obiaji i bonton.(Charles Montesquieu, The Spirit of Laws, prev. Anne M. Cohler et al., Cambridge University Press,Cambridge, 1989, 19:4). Budui da je opi duh uvelike rezultat svoje okoline i organski uspostavljenogporetka stvari, Montesquieuova filozofija preporua, anticipirajui Burkea i de Maistrea, kako bismose trebali prilagoditi ovome ivotu i pokuati ga ne ugurati silom u obrasce koje smo sami izmislili(Montesquieu, The Spirit of Laws, 1:2; Norman Hampson, Will and Circumstance: Montesquieu, Rousseau,

and the French Revolution, Duckworth, London, 1983, s. 9).


16/26

Zenike sveske

101

3. Volja naroda stoga je pitanje materijalne vlasti i aktivnog ovlatenja,prije nego pitanje zastupanja, autoriteta ili zakonitosti. Ono to dovodido podjele u drutvu njegova je reakcija na narodno samo-ovlatenje.Jefferson ide toliko daleko da prednost daje pobuni ak i kada se moedoimati zavedenom ili obmanutom: ne moe itav narod, i to uvijek, bitidobro upuen, priznaje Jefferson pozivajui se na ShaysevuPobunu, nonarod ima pravo, ako ne i dunost sauvati duh otpora usprkos svimpotekoama.48 Ovo je u jednakoj mjeri marksistiki koliko i jakobinski uvid.Svaka drutvena promjena moe se dogoditi samo kao ishod slobodne akcije proletarijata, tvrdi Lukcs, i samo stvarna klasna svijest proletarijataposjeduje sposobnost preobrazbe stvari. Takva praktino orijentiranafilozofija nije izumrla nakon politikih neuspjeha 1920-ih godina. Sartre sepozabavio istom temom u ranim 1950-im godinama (prije Badioua u 1970-ima): to se tie politike, klasu nikada nije mogue odvojiti od konkretnevolje koja je pokree niti od ciljeva kojima tei. Proletarijat se ustanovljujesvojim akcijama iz dana u dan. Postoji samo kroz akciju. On jest akcija. Ako

prestane djelovati, on se raspada.49

Od svih stvari koje povezuju Rousseaua i Marxa, malen ih je dio toliko ozbiljankao kritika dogovornog parlamentarnog zastupanja. Budui da volju nije moguezastupati, onda vrhovnu vlast, budui da nije nita doli izvravanje ope volje,nikada nije mogue ukloniti i moe zastupati samo samu sebe; vlast je naravnomogue ustupiti, ali volju ne. Narod moe (i mora) ovlastiti zastupnike daprovode njegovu volju, no ne moe ovlastiti njihovu voljnost kao takvu.50 Marxslijedi Rousseaua, nasuprot Hobbesu, kada kritizira modernu buroasku politikukao u osnovi predstavniku odnosno, kao izvlatenje narodne vlasti od stranedrave.51 Buroaska drava hvata u mreu, kontrolira, regulira, nadzire i poduava

48

Jefferson, pismo Williamu Smithu, 13. studenog 1787, u: Michael Hardt ur., Jefferson, TheDeclaration of Independence, Verso, London, 2007, s. 35.

49

Lukcs,History and Class Consciousness , s. 205; Jean- Paul Sartre, The Communists and Peace,prev. Martha Fletcher, Braziller, New York, 1968, s. 89.

50

Rousseau, Social Contract2.1; usp. 3:15.51

Drava ne pretpostavlja narod iji je produkt odnosno delegat koji mu slui, ba suprotno, upravoje drava ta koja one koje predstavlja uspostavlja kao politiki subjekt, kroz neprestano izvlatenje njihove

sposobnosti za politiko djelovanje u prvom licu (Andr Tosel,tudes sur Marx, et Engels, Kim, Paris,


17/26


102

civilno drutvo od njegovih najobuhvatnijih pojavnosti ivota sve do njegovihnajnevanijih kretanja. Narodno osloboenje zahtijevat e obustavu takve dravei njezinu smjenu, kroz borbu klase proizvoaa protiv klase vlasnika sredstavaza proizvodnju, politikog modela sposobnog za nadgledanje ekonomskogosloboenja rada.

52 Po uzoru na Marxovu kritiku Komune, Lenjinova Drava irevolucija dovodi ovaj argument do njegova loginog zakljuka.

Volja, a ne zastupanje, nadzire pokretanje akcije. Izvravanje politike voljeukljuuje preuzimanje vlasti, ne prihvaanje iste, na temelju pretpostavke da je(kao stvar razuma ili prirodnog prava) narod uvijek ve ovlaten preuzeti je.Potlaeni ne mogu ui u borbu kao objekti, navodi Freire, e da bi tek kasnijepostali ljudska bia53 Nema smisla, kako je tvrdio John Brown tijekom svogsuenja 1859., postupati s imperativima pravde kao s pukim preporukamakoje moraju ekati na svoje vrijeme: Jo sam premlad, rekao je Brown uoisvojega smaknua, da bih shvatio da Bog radi ikakve razlike meu ljudima.54Slina nestrpljivost upuuje strateki voluntarizam Che Guevare, koji je znao daje besmisleno ekati skrtenih ruku da objektivni uvjeti sazriju. Svatko tko ekada vlast padne u ruke naroda kao zrelo voe nikada nee prestati ekati. 55

Kao to jedan od danas rjeitijih zagovaratelja ivljenja komunizmapredlae, ukljuiva narodna politika mora zapoeti s bezuvjetnom tvrdnjom

1996, s. 71). Otuda dolazi ogranienje Laclauove nedavne rekonceptualizacije populizma. Budui da Laclauustrojstvo naroda ne shvaa pomou moi, jedinstva i volje nego pomou heterogenosti, razlike i jezika,on svako narodno ustrojstvo niza ravnopravnosti shvaa prvenstveno u obliku zastupanja. Za Laclaua,u raspravi protiv Rousseaua, glavna je potekoa s klasinim teorijama politikog zastupanja to toje veina njih volju naroda shvaala kao neto to je bilo ustrojeno prije zastupanja, prije nego krozzastupanje. (Ernesto Laclau, On Populist Reason, Verso, London, 2005, s. 1634).

52 Karl Marx, The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte, Foreign Languages Press, Beijing, 1978, s.59; Marx, The Civil War in France, s. 74.

53

Paulo Freire,Pedagogy of the Oppressed, prev. Myra Ramos, Penguin, London, 1996, s. 50.

54

Citirano u: Arthur Jordan, John Browns Raid on Harpers Ferry, International Socialist Review, sv.21, br. 1, 1960, www.marxists.org/history/etol/newspape/isr/vol 21/no01/jordan.htm. Opa volja, da bito uistinu bila, mora biti opa u svojemu objektu jednako kao i u svojoj biti; mora doi od svih kako bi bilaprimijenjena na sve (Rousseau, Social Contract2:4).

55

Che Guevara, The Marxist-Leninist Party, u Che: Selected Works of Ernesto Guevara, ur. Rolando

E. Bonachea i Nelson P. Valdes, MIT Press, Cambridge MA, 1969, s. 1046.


18/26

Zenike sveske

103

o ovjenosti svakoga ljudskog bia. Naa politika, kae Sbu Zikode,predsjedatelj Pokreta stanovnika straara Abahlali base Mjondolo u Durbanu,ukorijenjena je u mjestima koja smo zauzeli i zadrali:

Vie neemo tiho ekati da naa ovjenost konano jednoga dana budepriznata. Ve smo zauzeli nae mjesto na zemljitima u gradovima i zadralismo tu zemlju. Takoer smo odluili zauzeti nae mjesto u svim politikimodlukama i to ga zauzeti odmah. Preuzimamo nae mjesto smjerno, ali vrsto.Ne dozvoljavamo dravi da nas dri uutkanima u ime budue revolucije kojane dolazi. Ne dozvoljavamo NGO-ima da nas dre uutkanima u ime buduegsocijalizma koji ne mogu izgraditi. Zauzimamo na{e mjesto kao narod koji vrijedi

jednako kao i svatko drugi.56

Oni kojima nedostaje povjerenja u ljude, nasuprot tomu, predlau vrlinustrpljivosti. Takav nedostatak povjerenja preuzima opi oblik inzistiranja nadrutveno posredovanom vremenu, vremenu za tekui razvoj. Narod se previeuri; prerano je za njih da sami odreuju svoje zahtjeve. 57 Uvijek je prerano, izove perspektive, za jednakost i participaciju. Tek kada naraste ili napreduje,dananji narod moe postati vrijedan prava koja razborito drutvo zadravaza sebe. Izmeu povjerenja u narod i povjerenja u povijesni razvoj, kao to jeRousseau predvidio, postoji jasan odabir.

4. Poput svakog oblika slobodne ili svojevoljne akcije, volja je ljudi utemeljena

u praktinoj dostatnosti njezina provoenja. Volja nije nita vie sutinaili objekt znanja nego cogito, razliito preinaen i potvren od strane Kanta,Fichtea i Sartrea. Temeljna sloboda ili praktino provoenje razumadokazuje se kroz ono to ini i stvara, vie nego kroz ono to jest, ima ili

56

Sbu Zikode, The Burning Issue of Land and Housing, 28. kolovoza 2008, www.diakonia.org.za/index. php?option=com_content&task=view&id=129&Itemid =54.

57

Verzija ove pretpostavke nadahnjuje noviji opus Simona Critchleya. Budui da ne moemo odreditinae vlastite ciljeve kako bismo nadili na motivacijski deficit, moramo prihvatiti heteronomnumotivaciju koja nam je nametnuta od drugoga ili izvana; drugoga koji je neizmjerno vii odnosno vie svetod nas samih. Odgovornost za tako uzvien odnosno neogranien zahtjev premauje itavu tek autonomnuslobodu (Critchley,Infinitely Demanding, Verso, London, 2007, s. 567). Nuna taktika posljedica takvogapotovanja umanjena je, samo-unizujua bezvrijednost: sveto velianstvo drugoga zahtijeva od sebe ne

prometejsku autentinost nego smijenu nevjerodostojnost (s. 124, 82).


19/26


104

zna. Sloboda predouje i opravdava samu sebe kroz voljnost i djelovanje, iliuope ne.58 Mi smo slobodni, pie Beauvoir, no sloboda je samo u stvaranjusamih sebe, Mi smo slobodni utoliko to elimo biti slobodni59, a elimo bitislobodni prelazei prag koji razdvaja pasivnost i manjinu od snage volje iaktivnosti. elimo biti slobodni s one strane razlike koju naa sloboda stavljaizmeu sebe i prethodne neslobode. Slobodni smo kroz samo-oslobaanje.

Kako bi se izdigao iz none more povijesti, narod stoga treba predosjetiti mosvoje vlastite volje. Narod je prisiljen, prihvaa Robespierre, na podizanje hramaslobode rukama jo punim oiljaka od okova despotizma. Volja, individualna ilikolektivna, ne moe zapoeti u potpunosti posjedujui vlastitu svrhu ili mo; onaba hoe radije nego to prihvaa vlastito razjanjenje.60 Voluntaristiki nalogmora unaprijed uzeti u obzir uinke koji omoguuju njegov uzrok.Rousseau uviatu nunost: Kako bi narod u nastanku mogao uvaiti odjek politike maksime islijediti temeljna pravila umijea voenja drave, uinak bi morao postati uzrok;prije stvaranja zakona, narod bi morao biti ono to bi trebao postati pomou tihistih zakona.61 Pritisak dogaaja potaknut e Robespierrea i Saint-Justa na slinezakljuke. Marx je isti problem formulirao na najproduktivniji nain kada ga jeuokvirio pomou procesa koji bi mogao educirati edukatore.62

Proces prijelaza od potlaenosti do participacije, napominje Michael Hardtpozivajui se i na Lenjina i na Jeffersona, uvijek ukljuuje auto-trening umogunostima samo-vladavine Narod ui o demokraciji samo prakticirajui

58

Koliko smo uistinu ili objektivno slobodni, inzistira Kant, tek je spekulativno pitanje, koje moemoostaviti po strani sve dok razmatramo to bi trebalo odnosno ne bi trebalo uiniti (Immanuel Kant, Critiqueof Pure Reason, A8014/B82932; usp. Groundwork, 44750). Rousseau opet anticipira poantu: Imam

volju djelovati, i djelujem Volja mi je poznata po svojim djelima, ne po svojoj prirodi (mile, 983).59

Simone de Beauvoir,Ethics of Ambiguity, prev. Bernard Frechtman, Citadel Press, New York, 1976,s. 245, 13031.

60

Robespierre, citiran u: David Jordan, The Revolutionary Career of Maximilien Robespierre, FreePress, New York, 1985, s. 231. Psihoanaliza nam omoguuje da prepoznamo, kae Badiou, da volja nijenuno transparentna u sebi (Badiou, La Volont, 13. oujka 2003).

61

Rousseau, Social Contract2:7.

62

Robespierre, OEuvres, V, s. 1920; Marx, Theses on Feuerbach 3, www.marxists.org/archive/

marx/works/ 1845/theses/index.htm.


20/26

Zenike sveske

105

je. Vei dio opusa Jacquesa Rancirea organiziran je oko paralelnog pitanja: sobzirom na drutveno razlikovanje vladajuih i onih nad kojima se vlada, uiteljai poduavanih, kako moe prvotno pasivan, podinjen ili neovjeno tretirannarod postii osloboenje kroz iekivanje jednakosti, traenje svojih prava ijee dokazivanje retrogradno uiniti nevaljalim svaki temelj prvotnog razlikovanjafunkcija ili inteligencija?63 Za razliku od toga, oni ve-educirani skloni su brizioko toga da e, ako ga se ostavi bez kontrole, narodno samo-obrazovanjedovesti samo do zauvijek-predstojee tiranije veine. Od poetaka drutva,tvrdi Draper, nije bilo kraja teorijama koje dokazuju da je tiranija neizbjena,a sloboda-u-demokraciji nemogua; nema prikladnije ideologije za vladajuuklasu i njezine intelektualne ulizice, i jedini je nain da im se dokae da su ukrivu u samoj borbi.64

5. Kako stvari stoje, ako eli ustrajati, politiko se udruenje moradisciplinirati i uiniti nedjeljivim.65 Unutarnja razlika i debata unutarorganiziranog udruenja jedna su stvar, injenine podjele ili izme sudruga. Narodna sloboda odolijeva sve dok je brani narod. Kako socijalnipakt ne bi bio prazna formula, kako glasi Rousseauov uveni argument,on preutno ukljuuje pristajanje, koje i smo moe dati snagu drugima,na to da e svatko tko odbije posluati opu volju biti prisiljen to uiniti odstrane cjelokupnog tijela; to ne znai nita drugo nego da e biti prisiljenbiti slobodan. Ouvanje javne slobode, u Robespierreovu oaravajuemizrazu, zahtijeva priznanje despotizma istine. Kolektivna e slobodaizdrati, ukratko, samo onoliko dugo koliko se narod moe braniti odpodjele i obmane. Opa volja uvijek je u pravu i uvijek tei ka javnojkorisnosti, no iz toga ne slijedi da su odluke ljudi uvijek u jednakoj mjeri

ispravne Narod nikada nije pokvaren nego je esto obmanut, i tek setada doima kako eli ono to je loe.66

63

Hardt, Introduction, u: Jefferson, The Declarat ion of Independence, XIXXX; usp. Hallward,Rancire and the Subversion of Mastery, paragraf, sv. 28, br. 1, 2005, s. 2645.

64

Draper, Two Souls, 10.

65

Suverenost je neotuiva iz istog razloga iz kojeg je i nedjeljiva, jer je volja opa, ili to nije(Rousseau, Social Contract2:2; usp. Robespierre, OEuvres, VII, s. 268).

66

Rousseau, Social Contract1:7; Robespierre, OEuvres, IX, 8384; Rousseau, Social Contract2.3.


21/26


106

Vrlina je ime koje su Rousseau i jakobinci dali praksama nunim za obranuope volje protiv obmane i podjele. Prakticirati vrlinu znai privilegirati kolektivnenad partikularnim interesima, i osigurati da se drutvo ravna samo premazajednikom interesu Svaka je osoba kreposna kada se njezina privatna voljau potpunosti prilagodi opoj volji. Ako tada elimo da se ostvari opa volja,naprosto trebamo uiniti da se sve privatne volje sloe s njom, ili drugimrijeima: uiniti da vrlina vlada.67

Francuski revolucionari prigrlili su Rousseauov savjet. Ako je Robespierre

prevladao tijekom 1793., to je bilo zato to je najjasnije shvatio zato (kao toje to napisao u vlastitim biljekama) nam je potrebna jedinstvena volja, JEDNAvolja une volont UNE. Ako e ta volja biti republikanska, a ne rojalistika,onda su nam potrebni republikanski ministri, republikanske novine, republikanskipredstavnici, republikanski ustav. A budui da domai otpor takvimrepublikanizacijama javne sfere dolazi od buroazije, onda da bismo poraziliburoaziju, moramo ujediniti narod.68

S onu stranu razlika koje povezuju i razdvajaju Marxa i Robespierrea

odmiemo se od narodnoga bunta u smjeru diktature proletarijata No, toimplicira pribjegavanje takvoj diktaturi, ako ne truizam da bi kohezivnanarodna volja bila nadmona u istinski demokratskoj dravi?69 Temeljnostrateko naelo jo je jednom anticipirano na rubovima jakobinske prakse.Prvi i kljuni korak prema ravnopravnijoj raspodjeli resursa i prilika, znao je toBabeuf, bilo je postizanje istinski uinkovite demokracije kroz koju je narodubilo mogue izraziti svoju volju. Bivajui svjedokom sudbine Robespierreai Saint-Justa, meutim, u jesen 1794. Babeuf radi prve korake na putu kojie komunistiki militant istraivati sljedee stoljee i pol. Budui da se nanehomogenu masu ljudi nije moglo osloniti da sma podri revolucijunasuprot svojim neprijateljima, partizani koji zahtijevaju nastavak revolucije

67

Rousseau, Social Contract2.1; Discourse on Political Economy, s. 69, 67, prijevod izmijenjen.68

Robespierre, biljeke zapisane poetkom lipnja 1793, u: J.M. Thompson, Robespierre, Blackwell,Oxford, 1935, II, s. 334.69

Thomas Sowell, Karl Marx and the Freedom of the Individual, Ethics, sv. 73, br. 2, 1963, s. 119;usp. Draper, The Dictatorship of the Proletariat from Marx to Lenin, Monthly Review Press, New York,

1987, pogl. 1.


22/26

Zenike sveske

107

prvo se moraju konsolidirati, kroz posredovanje narodnih drutava i udruenja,vie discipliniranih i koherentnijih oblika politike organizacije.70

6. Kako stvari stoje, praktino provoenje volje nastavlja se smo, usprkosotporu. Htjeti znai uvijek nastaviti htjeti, usprkos tekoama ili ogranienjima.Nastaviti ili ne nastaviti ovo je temeljni izbor koji je na kocki u svakojmilitantnoj etici.71 Ili neto eli pa to i uini, ili ne. ak i kada otkrije raznolikostnaina djelovanja odnosno ne-djelovanja, ovo su alternative s kojima sepolitika volja mora suoiti: da ili ne, za ili protiv, nastaviti ili stati, gdje statiprije kraja znai propasti.72 Kao onaj koji je (privremeno) preivio Thermidor,Babeuf je znao i vie nego dobro da organizacija stvarne jednakosti isprvanee zadovoljiti svakoga. Utoliko to je cilj Revolucije unititi nejednakosti iznova uspostaviti ope blagostanje, Revolucija nije dovrena sve dokbogati dominiraju nad siromanima.73 Tada kao i sada, revolucija razdvaja onekoji je nastoje okonati od onih koji su odluni nastaviti je.

Kao i obino, Sieys anticipira temeljnu logiku antagonizma koji e nadahnutii jakobinski tijek dogaaja: privilegirana klasa je tetna jednostavno zato topostoji.74 I, kao i obino, Robespierre die ulog: budui da su bogati i tirani koji ihtite po prirodi korba naroda, onda narod koji se usudi zbaciti tiraniju ima samojedan put kojime moe izbjei osvetu kraljeva: pobjedu. Pobijediti ih ili nestati; ovosu tvoji jedini izbori. U govorima koji su odluili o sudbini njegova vlastitog kralja,Saint-Just se oslonio na istu logiku. Kralj u svojstvu kralja je stranac-neprijatelj unaoj sredini koji mora vladati ili umrijeti; ako je kralj nevin, narod je kriv.75

70

R.B. Rose, Gracchus Babeuf: The First Revolutionary Communist, Stanford University Press,Stanford, 1978, s. 104, s. 1679.

71

Usp. Beauvoir,Ethics of Ambiguity, s. 278; Alain Badiou, Ethics, prev. Peter Hallward, Verso,London, 2001, s. 52, 91.

72

Robespierre, OEuvres, X, s. 572.

73

Babeuf,Manifesto of the Equals, 1796, www.marxists. org/history/france/revolution/conspiracy-equals/1796/ manifesto.htm; Analysis of the Doctrine of Babeuf, 1796., lanak 10, www.marxists.org/history/france/revolution/ conspiracy-equals/1797/placard.htm; Babeufs Defense, veljaa-svibanj 1797.,www.historyguide.org/ intellect/defense.html.

74

Sieys, What is the Third Estate?, u: Sieys, Political Writings, s. 157; usp. Fanon, Wretched, s. 200.

75

Robespierre, OEuvres, VI, s. 625; V, s. 61; Saint-Just, OEuvres, s. 479, 512.


23/26

Ako za jakobince iz 1793. teror poinje igrati ulogu dopune vrlini, to je iznadsvega posljedica njihove odlunosti da nadvladaju otpor kraljeva i bogataa. Narod sevodi razumom, kako je Robespierre objasnio u veljai 1794, a

neprijatelji naroda terorom... Ako je glavna pobuda narodne vlasti u vrijeme miravrlina, glavna je pobuda narodne vlasti tijekom revolucije u jednakoj mjeri i vrlina i

teror; vrlina, bez koje je teror poguban; teror, bez kojega je vrlina nemona. Terornije nita vie nego brza, estoka i nefleksibilna Pravda; stoga je on emanacija vrline;manje je naelo po sebi nego posljedica opeg naela demokracije, primijenjena nanajneodlonije potrebe patrie.76

Razlozi zbog kojih jakobinski teror nastavlja uasavati na politiki establiment,

na nain na koji to puno krvavija represija Komune iz 1871. ne ini, nema nita skonkretnom koliinom ukljuenog nasilja. Iz perspektive onoga to je ve uspostavljeno,napominje Saint-Just, ono to proizvodi ope dobro uvijek je uasno. Teror ujakobinskom smislu (suprotno od termidorijanskog) implementacija je koje god sile kojaje potrebna da bi se nadvladalo partikularne interese koji tee potkopati ili onemoatikolektivni interes. Jakobinski terror bio je vie defanzivan nego agresivan, vie pitanjesuzbijanja nego oslobaanja putanja s lanca narodnog nasilja. Budimo grozni, rekaoje Danton, tako da narod to ne mora biti.77 Potrebu za vie ogranienim ali nita manje

otpornim oblicima samo-obrane iskusilo se neto nedavnije, na razliite naine, ali saslinim rezultatima, od strane politikih militanata u gradovima-straarama Port-au-Prince i Johannesburgu, u selima Altiplana te u izbjeglikim kampovima Gaze i Libanona.

7. U dokaz tomu, praktino izvravanje volje razlikuje se od puke elje ili matarijesvojom sposobnou zapoinjanja procesa istinske realizacije.78 Volja uvijekneto hoe, navodi Arendt, i na taj nain prezire puko razmiljanje, ija

76

Robespierre, OEuvres,X, s. 3567.

77

Saint-Just, Institutions rpublicaines (1794), in OEuvres, s. 1141; usp. Saint-Just, OEuvres, 65960;Danton, 10. oujka 1793, citirano u: Wahnich,Libert ou la mort, s. 62. U svojemu opepoznatom Pismu Adamai Eve, Jefferson je branio poetnu fazu jakobinskog terora iz istog razloga. Sloboda itave Zemlje bila je ovisnao ishodu borbe , i radije bih vidio pola zemlje uniteno nego da borba doivi neuspjeh (Jefferson, pismoWilliamu Shortu, 3. sijenja 1793., u: Hardt [ur., Jefferson,Deklaracija nezavisnosti, s. 467).

78

Usp. Sartre, Being and Nothingness, s. 505; Gramsci, The Modern Prince, u: Selections from Prison

Notebooks, s. 175 biljeka 75.


24/26

Zenike sveske

109

cjelokupna aktivnost ovisi o tome da se ne ini nita.79 Kao to polisemijanjezine uporabe u engleskom nagovjetava, volja se poklapa s budunouza kojom tei. ak je i Kant mogao vidjeti da u mjeri u kojoj elimo njezinoostvarenje, puka no praktina ideja moralnog svijeta doista moe i trebaimati utjecaja na svijet osjeta, kako bi postigla da se to je vie moguesloi s ovom idejom.80 Kantovi jakobinski suvremenici predvidjeli su, usvojoj vlastitoj praksi, implikaciju koju e post-kantovska filozofija uskororazviti u teoriji. Samo prikladne republikanske institucije i edukacijske

prakse, napisao je Saint-Just, mogu sluiti kao garancija javne slobodei potaknuti javnu vrlinu. Okrenuli smo se nametanju realnosti, ponosnoje proglasio Robespierre, zakone vjene pravde koje se prezrivo nazivalosnovima humanitaraca. Moralnost je jednom bila ograniena na knjigefilozofa; mi smo je stavili u vlast nacija.

81

Politika volja odolijeva, tako, do razine ustrajanja u svojoj materijalnojrealizaciji ili aktualizaciji. Nakon Fichtea, Hegel dopunjuje voluntaristikuputanju potaknutu od strane Rousseaua i Kanta, i otvara vrata Marxu,

identificiranjem slobodne kolektivne volje volju koja hoe i realizira svojevlastito osloboenje kao naela koje nadahnjuje konkretna politikaudruenja. Shvaena na takav nain, volja nije nita drugo doli miljenje kojesamo stvara vlastitu egzistencijuAktivnost volje sastoji se u otkazivanju inadilaenju aufzuheben kontradikcije izmeu subjektivnosti i objektivnostii u prevoenju njezinih ciljeva od njihove subjektivne odlunosti u objektivnuodlunost.82 Nakon Hegela, Marx e proiriti materijalnu dimenziju takvekonkretne odlunosti, bez da je ikada odustao od ideje da ultimativno odluujuifaktor nisu dana ekonomska i povijesna ogranienja nego slobodna ljudskaakcija sposobnost svake pojedine individue da odredi svoje vlastite ciljeve

79

Arendt, Willing, s. 3780

Kant, Critique of Pure Reason, s. A808/B836; usp. Frederick Beiser, German Idealism: The Struggleagainst Subjectivism 17811801, Harvard University Press, Cambridge MA, 2002, s. 27980.

81

Saint-Just, Institutions rpublicaines, u: OEuvres, s. 108889, 1135; Robespierre, OEuvres,X, s.229.

82

Hegel,Elements of the Philosophy of Philosophy of Right, prev. H.B. Nisbet, Cambridge University

Press, Cambridge, 1991, 4A, 28, prijevod izmijenjen.


25/26


110

i stvori svoju vlastitu povijest.83 U istom smislu, nakon Lenjina i Gramscija,

partizani dvojne vlasti tee izgradnji, korak po korak, narodnih institucijasocijalnog okvira odgovornog za stvarnu volju naroda.84

8. Realizacija volje naroda usmjerena je prema univerzalizaciji njezinihposljedica. Kao to je de Beauvoir shvatila bolje od Sartrea, ja mogu eljetimoju vlastitu slobodu jedino elei slobodu svih; jedini subjekt koji moepodnijeti posao neprestanog samo-osloboenja jest narod kao takav,ovjeanstvo kao cjelina. Kant, Hegel i Marx poduzimaju neke od potrebnihkoraka kako bi se odmakli od Rousseauove ograniene koncepcije narodado njegove univerzalne potvrde, no rezultat je opet predvidjela jakobinska

praksa: zemlja slobodnog naroda otvorena je svim ljudima na zemlji, ijedini legitimni suveren na zemlji jest ljudska rasa Interes, volja naroda,jest ona ovjeanstva.85

9. Volja naroda, meutim, nije apsolutna. Proces miljenja koje samostvara vlastitu egzistenciju nije mogue shvatiti u doslovnomfichteovskom ili hegelovskom smislu. Uiniti volju apsolutnom takoerznai de-voluntarizirati je. Samoodreenje djeluje unutar ogranienjasvoje situacije, i oslobaanje koje je slobodna volja relativan je i relacijskiproces.86 Kretati se u ovom kontekstu od misli do postojanja jednostavno

znai odrediti, korak po korak, posljedice narodne volje. Sudjelovanje uprocesu koji osnauje kolektivnu spobosnost praktini je i politiki prijenego ontoloki process. On propisuje ono to narod moe odabrati uiniti,ne ono to narod jest.

10. Krajnja posljedica koja slijedi iz ovog inzistiranja na prvenstvu politikevolje jest sljedee: dobrovoljno ropstvo, iz ove perspektive, tetnije je od

83

Marx and Engels, The German Ideology1A, www. marxists.org/archive/marx/works/1845/germanideology/ ch01a.htm#a3; usp. Marx, Capital, Volume I, s. 739.

84

Brian A. Dominick, An Introduction to Dual Power Strategy, 1998, http://sandiego.indymedia.org/en/ 2002/09/2403.shtml; usp. Alberto Toscano, Dual Power Revisited, Soft Targets, sv. 2, br. 1, 2007,www.softtargetsjournal. com/v21/alberto_toscano.php.

85

Saint-Just, OEuvres, s. 551; Robespierre, OEuvres, IX, s. 469; VII, s. 268.

86

Badiou, La Volont, 13 March 2003.


26/26

Zenike sveske

vanjske dominacije. Ako je volja odluujui faktor u prvom redu ondanajdalekoseniji oblici opresije ukljuuju dosluh potlaenih. Ovu je poantupredvidio Etienne La Botie, a potom su je na razliite naine radikaliziraliDuBois, Fanon i Aristide (a takoer i Foucault, Deleuze i iek): na krajuje narod taj koji osnauje svoje tlaitelje, koji mu mogu nauditi samo domjere do koje su voljni nositi se s njim.87

Ne bi bilo teko napisati povijest dvadesetog stoljea, naravno, na takav nainda se opie oita uzaludnost politike volje. Neuspjeh njemakog komunizma u1920-ima, neuspjeh sovjetskog ovjeka u 1930-ima, neuspjeh anti-kolonijalnogpokreta osloboenja u 1950-ima i 1960-ima, neuspjeh Maoizma, neuspjeh 1968.,neuspjeh proturatnih i antiglobalizacijskih protesta svi ovi tobonji neuspjesimogu se doimati kao da prikazuju jednu te istu temeljnu poantu: difuznu,sistemsku i stoga nepremostivu prirodu suvremenog kapitalizma, i oblika drave idisciplinarne moi koja ga prati.

Takva iskrivljena povijest, po mome miljenju, svela bi se na tek malo vie odracionalizacije poraza pretrpljenih u zadnjoj etvrtini 20. stoljea. U kasnim 1940-im godinama Beauvoir je ve oplakala nau tendenciju da mislimo kako nismovladari nae vlastite sudbine; mi se vie ne nadamo da moemo pomoi stvoritipovijest, mi joj se pokorno podvrgavamo.88 Do kasnih 1970-ih takav je prigovor,prevrednovan u velianje, postao stvar rastueg konsenzusa. Ovaj konsenzussada prevladava, i u politici i u filozofiji, ve vie od trideset katastrofalnih godina.Vrijeme je da to ostavimo iza sebe.*

Prevela s engleskog: Vlasta Pauli

87

tienne La Botie, The Discourse of Voluntary Servitude, prev. Harry Kurz, Columbia UniversityPress, New York, 1942, www.constitution.org/la_boetie/serv_vol.htm, prijevod izmijenjen.

88

Beauvoir,Ethics of Ambiguity, s. 139.

* Izazovno tivo dugijemo izvrsnom zagrebakom spisatelju, direktoru Subversive film festivala i naemsuradniku i prijatelju Sreku Horvatu i svojevrstan je, nedvosmislenihommage i prilog tristotoj godinjici

volja naroda, peter hallward

Documents