Ivan Biondić, Andrija Željko Lovrić i Đuro Vidmarović, kao dužnosnici Znanstvenog

društva za proučavanje podrijetla Hrvata (ZDPPH), glede emitiranja četverodijelne

dokumentarne serije «Genetsko podrijetlo Hrvata» (autor: Hrvoje Juvančić) na prvom

programu HTV-a, objavili su reagiranja (priopćenja).1

Budući da smo «etnogenetičari amateri», 2 čija orkestrirano pisana priopćenja o

njegovu autorskom filmu «nitko ozbiljan ne želi objaviti», jer smo «u srednjestrujaškim

medijima proskribirani kao fanatici-fundamentalisti»,3 te da naš «hiperideologizirani

diskurs ne prolazi ni na znanstvenoj ravni», Juvančić drži da u našoj «jalovoj borbi s

vjetrenjačama može pomoći samo dobra duhovna obnova, psihoterapija ili možda i

psihijatar». Ipak kao «čovjek sklon dijalogu, diskusiji», kao odgovor on podmeće prilog

«Ideologijska transformacija znanosti. Primjeri ideološkog mišljenja – pitanje porijekla

Hrvata», i to anonimnog autora iz kruga njemu «bliske sociološko-politološke znanosti»,

koji govori o našem «pristupu etnogenezi».4

Odakle anonimni tekst i tko je Juvančićev Anonim? Riječ je očito o tekstu

sociologa Duška Sekulića.5 Za razliku od nas «etnogenetičara amatera», taj će

«etnogenetičar profesionalac»,6 uzevši nekoliko istrgnutih odlomaka i «problematične»

1 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007: Ivan Biondić, «Priopćenje povodom dokumentarne serije 'Genetsko podrijetlo Hrvata'», Andrija Željko Lovrić, «Kritički protest protiv neznanstvenih falsifikata filmom 'Genetsko podrijetlo Hrvata'» i Đuro Vidmarović, «Pogrešan pristup htv-a temi o genetskom podrijetlu Hrvata».2 Dr. sc. Ivan Biondić, dopredsjednik i glasnogovornik ZDPPH-a; nastavnik povijesti i hrvatskog jezika i specijalni pedagog; doktorirao na sociologiji; izvanredni profesor Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu, predaje izborni kolegij Etnogeneza Hrvata. Autor je knjiga: Magna fraus – slom ideologije otvorenog društva (2002.), Historia reducta – drame hrvatske identifikacije (2005.) i Historia aperta – kraj južnoslavenske ideologije (u tisku). - Dr. sc. Andrija-Željko Lovrić, predsjednik ZV ZDPPH-a; biolog i paleolingvist; znanstveni je suradnik Zavoda za molekularnu genetiku Instituta Ruđer Bošković. Njegova bibliografija (1967.-2007.), većina se odnosi na pred(ne)slavensku etnogenezu, iznosi 456 jedinica od toga: 72 znanstvena rada s internacionalnom (citirani u CC/SCI) te 186 znanstvenih radova s nacionalnom recenzijom. - Đuro Vidmarović, član ZV ZDPPH-a; profesor povijesti i književnik; donedavno pročelnik Odjela za povijest Matice hrvatske. Bivši veleposlanik u Ukrajini; preveo i priredio rukopis Etnogeneza Hrvata u ukrajinskoj arheologiji, historiografiji, lingvistici i književnosti (u tisku)3 «Gledajući seriju Genetsko podrijetlo Hrvata HRT-a jednostavno me hvatala jeza zbog sramote što državna televizija moje zemlje ima obraza potpisati ovako loš i nefilmičan uradak» (Aleksandar Benažić, «Genetičko ili žukovinsko podrijetlo Hrvata», Zarez, 12. srpnja 2007.).4 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007. 5 Duško Sekulić, «Ideologijska transformacija znanosti. Primjeri ideološkog mišljenja – pitanje porijekla Hrvata», Revija za sociologiju, br. 3-4, Zagreb, 2004.6 «Duško Sekulić je ugledni sociolog, koji je do 1991. radio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na Odsjeku za sociologiju. Burne su ga tranzicijske godine odvele najprije u Ameriku, a sad i u Australiju, gdje predaje u Adelaideu na The Flinders University of South Australia. U nas se svojim prilozima o teoriji nacionalizma obično javlja u Reviji za sociologiju, a sudjeluje i na simpozijima posvećenima tranziciji u jugoistočnoj Evropi. […] Posebno je zanimljivo njegovo istraživanje iz 1996. građanskom identitetu kao

1

tablice iz jedne knjige,7 naspram suvremene «četničko-slavenske», razračunati s

fundamentalizmom i rasizmom «iranske paradigme» u etnogenezi Hrvata.8

Uz standardnu filološko-lingvističku (Gluhak) i historiografsku (Budak), očito je

Juvančiću «bliska sociološko-politološka znanost» bila ona, koja mu je pomogla

razriješiti, u biti lažnu, dvojbu «Jesu li Hrvati Slaveni ili Iranci»?

Propagandnom Juvančićevom dokumentarcu,9 tragom Bančeve dicte «Balkanu se

ne možete oduprijeti»,10 iza kojega stoje pažljivo birani slavenski «eksperti» i Anonim,

zato valja svakako odgovoriti, posebice što je upravo ovih dana započela njegova repriza.

Odgovaram na Internetu, kao demokratskom forumu, budući da nam je to

onemogućeno, kako točno kaže Juvančić, «u srednjestrujaškim medijima [jer smo]

proskribirani kao fanatici-fundamentalisti».

Odgovor je dan u surječju prerađena priloga «Kraj južnoslavenske idelogije», što

je pripravljen za raspravu na okruglom stolu «Genetička otkrića – nova vrela za

etnogenezu i povijest Hrvata!?»,11 koji je organizirala Matica hrvatska (Zagreb, 11.

siječnja 2006.).

KRAJ JUŽNOSLAVENSKE IDEOLOGIJEsupstitutu za jugoslavenstvo» (Zarez, Zagreb, 22. svibnja 2003.).7 Ivan Biondić, Magna fraus – kraj ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002.8 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 20079 «Gledajući seriju Genetsko podrijetlo Hrvata HRT-a jednostavno me hvatala jeza zbog sramote što državna televizija moje zemlje ima obraza potpisati ovako loš i nefilmičan uradak» (Aleksandar Benažić, «Genetičko ili žukovinsko podrijetlo Hrvata», Zarez, 12. srpnja 2007.).10 I. Banac, Nedjeljna Dalmacija, 26. siječnja 2001.11 Ti materijali, kako izgleda, neizravnom intervencijom dopredsjednika MH Vlahe Bogišića, ne samo što nisu tiskani, već sâm događaj, što je inače uobičajeno, uopće nije zabilježen u matičinom Vijencu.

2

Kako se svaka povijest bavi etnogenezama, pa tako i hrvatska, one su

«nezaobilazan uvodni dio povijesti svakog naroda».12 Ako je riječ o etnogenezi Hrvata,

ona je «jedno od najproblematičnijih pitanja rane povijesti srednje i jugoistočne Europe o

kojem se ujedno najviše i raspravljalo».13

Zato glede utemeljivanja moderne nacije, što je obilježava stekliška razdjelnica «Bi-

li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?»,14 kako negdašnje tako da ni sadašnje «naše političke

elite nisu načisto s nacionalnim identitetom».15 Štoviše, i uspostavom samostalne države,

ne riješivši pitanje političke identifikacije, posebice nakon smjene vlasti 2000. godine,

Hrvatska ostaje i dalje talac istočnog pitanja, kao dio zapadno-balkanskog imaginarija.16

Međutim, na prijelazu ovoga tisućljeća, upravo nakon epohalnih genetičkih otkrića

te, u svezi s tim, potvrde nalaza predslavenske i neslavenske hrvatske etnokulture, uz

ponovno «oživljavanje» otkrića Tanajskih ploča (2./3. st. po Kr.), došlo je do korjenite

promjene identifikacijske paradigme, tako da se, znanstveno gledano, može u mnogome

odgovoriti na spomenutu steklišku razdjelnicu.17

1. PRISTUP PROBLEMU

Odmah na početku valja poduprijeti priznanje, da će malo tko «biti toliko naivan i misliti

kako ideološka opredjeljenja i politička usmjerenja u znanstvenom životu ne igraju

nikakvu ulogu».18 S tim u svezi, glede predmeta ove rasprave, neka se dopusti jedan

antologijski primjer. Naime, Vojni je sud II. armije u Zagrebu, podaleke 1945. godine,

osudio Kerubina Šegvića na smrt (vješanje) zbog «raspirivanja nacionalne mržnje naroda

Jugoslavije», odnosno što teorijom «o neslavenskom podrijetlu Hrvata ruši slavensko

jedinstvo».19 Sâm predtekst optužnice, svojom poznatom «Pjesmom o pesti»,20 gotovo da

12 Radoslav Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb, 1999., s. 8.13 Walter Pohl, «Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni»; u: Neven Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, Zagreb, 1995., s. 86.14 Djela Dr-a Ante Starčevića III., Zagreb, 1995. (1894.). 15 Josip Županov, «Razgovor», Večernji list, Zagreb, 21. studenoga 2000.16 «Zapadni je Balkan geografski pojam i ne može se primjenjivati na zemlje koje poviješću i kulturom pripadaju srednjoj Europi» (Otto von Habsburg, «Razgovor», Večernji list, 15. travnja 2002.).17 Ivan Biondić, Historia aperta. Kraj južnoslavenske ideologije, Zagreb, 2007. (u tisku)18 R. Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, s. 60. Povijesne činjenice «pretpostavljaju određeni stupanj interpretacije», tj. one «uvijek uključuju moralne prosudbe - ili, ako vam je draži neutralniji izraz - vrijednosne prosudbe» (E. H. Carr, Što je povijest?, Zagreb, 2004., s. 65).19 Leksikon Tko je tko u NDH 1941-45, Zagreb, 1997., s. 378. 20 «Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo: Slavenstva smo drevnog čest. Tko drukčije kaže pa kleveće i laže, osjetit našu će pest!» (Vladimir Nazor, Pjesma o pesti, Zagreb, 1945.).

3

je ispisao onodobni predsjednik zavnohovske Vlade - pjesnik Vladimir Nazor. Međutim,

gotovo jučer, u Tuđmanovu zanimanju za nesretnu (vjerojatno podmetnutu) «tursku

vazu»,21 jedan od vodećih jugoslavenskih ideologa prepoznaje «podržavanje teorije

ekstremnih nacionalističkih krugova, koji tvrde da Hrvati nisu južnoslavenskog niti uopće

slavenskog porijekla».22 Slično će, pače još drastičnije, zaključiti i jedno od kultnih imena

hrvatskog recentnog novinstva i književnosti. «To da je netko uopće uzeo za radnu

hipotezu neslavensko podrijetlo Hrvata, svjedoči o njegovim ružnim traumama», u čijem

se rješavanju «prije povijesti i genetike, čini pozvanijom psihijatrijska znanost».23

Upravo, na tom tragu Juvančić drži da u našoj «jalovoj borbi s vjetrenjačama može

pomoći samo dobra duhovna obnova, psihoterapija ili možda i psihijatar».24

Kako, prema starokineskoj maksimi, «pogrešni pojmovi vode u rat», glede geneze

naroda (etnogeneze), potrebno je razlikovati barem nekoliko razina: rod (biogeneza),

narod (kulturogeneza) i nacija (politogeneza). I dok prve dvije, rod (etno-biološka) i

narod (kulturno-jezična), polaze od objektivnih, treća, nacija (volja, svijest i osjećaj)

polazi od subjektivnih obilježja. Po svojim vlastitim značajkama, objektivnim, kao i

subjektivnim, razlikuje se narod od naroda i svaki zauzima svoje posebno mjesto,

izgrađuje svoju povijest i stvara svoju kulturu. Tako se «stvaraju objektivno-subjektivne

narodne zajednice jer narod (subjekt) objektivne momente proživljuje i smatra za

svoje».25 S obzirom na to, «narod nije samo etnički pojam, premda su mu zajedničko

podrijetlo i jezik glavna osnovica, narod nije jedino ni kulturni pojam, premda mu je

kultura bitna značajka i u kulturi se najbolje vidi narodni duh, već je narod političko-

državni pojam [nacija], jer kao takav teži i mora težiti, da se osamostali i sâm sobom

upravlja».26 Međutim, glede rezultata populacijske genetike, što sam ih stavio u surječju

spomenute objektivno-subjektivne dijalektike,27 Juvančićev Anonim prepoznaje

21 «Čovjek koji domaću javnost uvjerava da je keramički ornament na hetitskoj posudi iz 18. stoljeća prije Krista - inače vrlo karakterističan za babilonske, maloazijske i grčke kulture staroga vijeka - dokaz starosti hrvatske nacije upravo je smiješan» (Ivo Goldstein, «Razgovor», Globus, 1999.).22 Predrag Matvejević, «Razgovor», Nacional, Zagreb, 22. rujna 1999. 23 Ante Tomić, Jutarnji list, 18. rujna 2005.24 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 200725 Filip Lukas, Hrvatski narod i hrvatska državna misao, knjiga II., Zagreb, 1944., s. 66.26 F. Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, Zagreb, 1997., s. 322.27 «Naime, dok se etničko ime, jezik i etnokultura lako mogu izabrati, promijeniti i prenijeti na druge, fizički antropotip i biogenetsko naslijeđe su dosad, uz razvijenu genetiku još uglavnom nezamjenljivi i obvezatno nasljedni. Pa tu nema ideološkog izbora niti slobodne zamjene – osim u demagoškim ideološko-političkim smicalicama i vratolomijama. Zato se ovim metodama, poput sudske medicine, tj. biogenetskom

4

«traženje biološke osnove mita o zajedničkom porijeklu», čime se «obogaćuje repertoar

rasizma u skladu razvojem moderne znanosti».28

O samom podrijetlu Hrvata, izim slavenske, danas postoji desetak različitih

hipoteza te više njihovih kombinacija i inačica, ovisno o znanju i usmjerbi njihovih

autora. Dosad su najviše razrađene i «dokumentirane» praslavensko-karpatska hipoteza o

srednjovjekovnom zajedničkom postanku Hrvata i Srba (podržavana u kraljevskoj i

socijalističkoj Jugoslaviji) te iransko-arijevska hipoteza o ranom antičkom podrijetlu

Hrvata (pretežito poticana i objavljivana u našem iseljeništvu).29 Inače, «službeno» je

proučavanje bilo jednostrano ograničeno na potvrđivanje kasna, srednjovjekovno-

slavenskog postanka Hrvata.30 Ini su ne(pred)slavenski pristupi bili unaprijed

diskreditirani, izopćeni etiketama nacionalizma i rasizma, a tko je u tomu pokušao nešto

objaviti bio je onemogućen zabranama i represijom.31

U razradbi etnogeneze sudjeluju mnogi pokazatelji (indikatori), čija je vrijednost

uvjetno hijerarhijski postavljena (v. tablica 1.). Naime, danas se znanstveni iskon

proučenih etnogrupa temelji na složenoj mnogostručnoj raščlambi: najprije na poredbenoj

analizom antropotipa danas donosi zadnja 'presuda' o općenarodnom očinstvu, tj. o podrijetlu većinskog dijela naroda» (I. Biondić, Magna fraus - slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002., s. 98–99).28 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 200729 «Još i sada se nastavljaju beskonačna idejno-politička sučeljavanja: je su li Hrvati podrijetlom provjereni podobni Slaveni iz zakarpatskih močvara, ili pak čistokrvni arijevski Iranci iz ahemenidske Perzije?» (A.-Ž. Lovrić, «Novopronađene rane civilizacije Prahrvata», HKL, br. 11, Zagreb, 1996., s. 13).30 «U prvoj i drugoj jugoslavenskoj državi – utemeljene na načelu južnoslavenskog jedinstva – teorije koje bi Hrvatima pripisivale neslavensko podrijetlo nisu uživale službenu podršku. Doduše, bilo je autora koji su dopuštali mogućnost da su tzv. Proto-Hrvati potekli iz drugih etničkih i jezičnih sredina, analogno primjeru Turko-Bugara ili Proto-Bugara u slučaju etnogeneze balkanskih Bugara. No, u školama i u javnosti plasirala se prilično jednostavna ideja o slavenskom podrijetlu Hrvata i drugih Južnih Slavena. Ukazati na eventualne neslavenske sadržaje u etnogenezi Hrvata i drugih slavenskih naroda bivše Jugoslavije dobivalo je gotovo neprijateljske konotacije» (Emil Heršak i Sanja Lazarin, «Veze srednjoazijskih prostora s hrvatskim srednjovjekovljem», Migracijske teme, br. 3, Zagreb, 1999., s. 27).31 Tako je, pored spomenuta K. Šegvića, fizički likvidiran Ivo Guberina (1945.) i poznati iranist Mihovil Lovrić (1976.). Istraživanje pa i sâm spomen ranijega predslavenskog podrijetla Hrvata ili drugih etnoskupina, u bivšoj se Jugoslaviji smatralo gotovo zlodjelom protiv države i društvenog uredjenja, a slavensko podrijetlo je u političkim direktivama kompartije postalo jedino moguće i priznato «naučno» gledište. Zato su na akademiji i fakultetima kroz tih sedam desetljeća mogli djelovati jedino zastupnici slavizma, koji je preko škole i javnih medija apsolutno dominirao u jednoumnoj kulturi, izdavaštvu i usmjerenim iztraživanjima. Štoviše, iz knjižarskog prometa i javnih knjižnica uklonjena i nestala je sva «sumnjiva» literatura o našem ranijem i neslavenskom podrijetlu, a u javnosti je silom nametnuto opće sveslavensko jednoumlje, kojega posljedice u svijesti većine Hrvata traju još i danas (A.-Ž. Lovrić, «Prof. dr. Josip Mikoczy-Blumenthal /1734-1800/, pionir hrvatske iranistike i njegovi sljedbenici»; u: Staroiransko podrijetlo, s. 51).

5

(antropo)genetici,32 zatim egzaktnim arheološkim nalazima33 i pisanim dokumentima

(filologija), dok su jezik (lingvistika) i slične struke tek pomoćni pokazatelji.34 Zato se u

identifikaciji jednoga naroda, treba podvući, uz jezičnu (sekundarnu), mora rabiti

mnogostručna objektivna (primarna) argumentacija.

ini pokazateljietno-kultura/jezik (etnologija-lingvistika)

pisani dokumenti (filologija)egzaktni arheološki nalazi (arheologija)

genom/DNK (poredbena/antropo/genetika)Tablica 1.: Hijerarhija indikatora etnogeneze

Međutim, kako ćemo vidjeti, već prema tradiciji, u dosadašnjim pristupima, uza sva

ograničenja lingvistike,35 jezik zauzima najvažnije mjesto u etničko-nacionalnoj

identifikaciji. Štoviše, iz područja operativnih indikatora, jezik ulazi u domenu čvrsto

utvrđenih kriterija etniciteta, tj. herderovskim se tragom, gotovo u pravilu, identificira

jezična s etničkom zajednicom.36 Svojim je jezičnim klasifikacijama, u doba stvaranje

moderne nacije, upravo filologija (lingvistika) zato postala temeljna znanost «koja je

opskrbljivala ideologije podatcima potrebnim za nacionalnu identifikaciju i

diferencijaciju».37

Iako je pitanje hrvatske nacionalne identifikacije, još uvijek obvezatno

viktornovakovskoj evaluaciji,38 bolno pitanje naše historiografije,39 u teorijskoj se i

32 Danas je, svakako, sve važnija uloga genetike, jer se biogenetskim metodama, poput sudske medicine, donosi zadnja etnogenetska «presuda» o općenarodnom očinstvu, tj. o podrijetlu većinskog dijela naroda (v. Alazawa, T. 1993: Evolution and dispersal of the modern Humans in Asia, Univ. Museum, Tokyo; također Jelinek, A. Chronology of Homo sapiens in southwestern Asia. Univ. Museum, Tokyo. 1993.).33 «Neosporno je da će najvažniju ulogu u proučavanju etnogenetičke problematike [Hrvata] imati arheologija», budući da «pisani izvori, veoma važni, iako ne tako brojni, mogu doživljavati naknadne reinterpretacije» (Mate Suić, «Pristupna razmatranja»; u: N. Budak /ur./, Etnogeneza Hrvata, s. 20). 34 «Opće je poznato da se jezici mogu lako nametnuti i asimilirati, jer se prenose osvajanjima, kulturnom dominacijom i migracijom» (Jacquetta Hawkes, «Prethistorija»; u: Historija čovječanstva, Kulturno i naučni razvoj, Svezak prvi/knjiga prva, Zagreb, 1966., s. 131). Usp. Aлekceeв, B. П.; Иctopичeckaя aнtpoпoлoгия и Эtнoгeнeэ, Mockba, 1989.35 «Lingvistika nije u stanju odgovoriti čak ni na pitanje: što je to tzv. nacionalni jezik, što dijalekt, a što regionalni govor» (A. Y. Greimas, Sémiotique et sciences sociales, Pariz, 1976., s. 63).36 Dubravko Škiljan, Govor nacije: jezik, nacija Hrvati, Zagreb, 2002., s. 174.37 Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., s. 40. 38 Razlikujući Starčevićevu pravašku (kao promicateljicu «rasističkog nacionalizma» i »budućeg klerofašizma») i Strossmayerovu jugoslavensku tradiciju (istinsku propovjedaonicu «bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda») još je Viktor Novak, ex-klerik i jugoslavenski mason - u knjizi Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (Zagreb, 1948., s. X) - uspostavio čvrste kriterije za prosudbu hrvatske političke povjesnice, što su ostali nepromijenjeni sve do današnjih dana (I. Biondić, Magna fraus. s. 17).39 Iako je glavna tema I. kongresa hrvatskih povjesničara (Zagreb, 1999.), što se održava tek deset godina (sic!) nakon uspostave samostalne nacionalne države, bio «Hrvatski nacionalni i državni identitet i kontinuitet», problem istraživanja «nacionalnog ujedno i etničkog identiteta [tada] nije ni postavljen niti se

6

političkoj zbilji (v. tablica 2.), naspram «prijeporna» ekskluzivnog političkog (državnog)

kroatizma («Bog i Hrvati»), može se razlikovati «poželjni» inkluzivni kulturotvorni

(jezični) slavizam koji, povijesno uvjetovano, ima dvije inačice: serbokrotizam («Srbi i

Hrvati») i slavokroatizam («Slaveni i Hrvati»).40

GENEZAMODEL

BIOGENEZA (ROD)

KULTUROGENEZA (NAROD)

POLITOGENEZA (NACIJA)

kroatizam(Bog i Hrvati)

«kov Korintiački» (Hrvati)

hrvatsko-latinska (Hrvati)

srednjoeuropska (Hrvati)

serbokroatizam (Srbi i Hrvati)

slavenska (Slaveni)

slavenska (Slaveni)

južnoslavenska (Jugoslaveni)

slavokroatizam (Slaveni i Hrvati)

slavenska (Slaveni)

slavo-romanska (Latini)

zapadnobalkanska (Euroslaveni)

Tablica 2.: Modeli hrvatske nacionalne identifikacije

U povjesničkom je razlaganju važno razlikovati znanstveno utemeljene pokušaje

da se «cjelovito opiše i objasni koji povijesni tijek» (modeli) od ideoloških zahvata

kojima se «jednostrano odabire i usmjerava mišljenje i osjećanje» (ideologemi).41 U svezi

s tim, suvremena znanstvena identifikacijska paradigma (politički kroatizam), naspram

ideološke (etničko-jezični jugoslavizam/euroslavizam), prikazana je poredbeno (v. tablica

3.). Tragom ranijih radova,42 kao korjenita alternativa importiranom etničko-jezičnom

serbokroatizmu i slavokroatizmu, u ovom su radu skicirane osnove autentična političkog

kroatizma Suprotno importiranom, gdje su tek odsječak (južno)slavenske/

zapadnobalkanske, suvremeni ili autentični model hrvatske nacionalne identifikacije,43

uzima Hrvate su samosvojni narod/nacija (srednjo)europske i svjetske povjesnice.44

MODELELEMENT POLITIČKI KROATIZAM JUGO(EURO)SLAVIZAM

o njemu raspravljalo» (Petar Korunić, «Etnički i nacionalni identiteti u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću»; u: Dijalog povjesničara-istoričara 6, Zagreb. 2001., s. 81).40 I. Biondić, Magna fraus, s. 14-20.41 R. Katičić, Uz početke hrvatskih početaka, Split, 1993., s. 149.42 I. Biondić, «Slavokroatizam: nova denacionalizacija hrvatske povijesti», Marulić, br. 2, Zagreb, 2000. Isti, Magna fraus - slom ideologije otvorenog društva, Zagreb, 2002. Mnogi su tamošnji nalazi i zaključci, posebice glede politogeneze, uključeni u ovaj rad. 43 «Moderna nacionalna država stvorila je uvjete da pitanje identiteta postane obaveza svim građanima unutar njezinog teritorijalnog suvereniteta» (Ivan Cifrić i Krunoslav Nikodem, «Socijalni identitet u Hrvatskoj. Koncept i dimenzije socijalnog identiteta», Socijalna ekologija, br. 3, Zagreb, 2006., s. 177).44 «Čovjek mora poznavati svoju povijesnu višeslojnost kako bi mogao rasuditi od čega se mora odvojiti, a na čemu dalje graditi, na koje se date poluge može osloniti da poduzme nove i do sada neviđene smione korake prema većoj čovječnosti» (Tomislav Šagi-Bunić, «Uvod», Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, I. srednji vijek, Zagreb, 1988., s. IX.).

7

glavni indikatori

genetika (DNA) slavenski jezik(Žitija Ćirila i Metoda)

• monopol slavista• državna prisila

• školski program

antropologijaarheo-nalazi

natpisi (Iran & Tanais) hrvatski pradijalekti

metodologija zaključci iz materijalnih činjenica

tim gore po činjenice suprotne dogmi

etnostarost od 33. st. pr. Kr. od stoljeća VII. (IX.)etnoskupina ranoarijska praslavenska

prvotno ishodište autentično (Stari Istok) importirano (Zakarpaće)identifikacija političko-državotvorna etničko-lingvistička

povijest odgovorna dogovorna politika emancipacija okupacija

Tablica 3.: Poredba znanstvene i ideološke etnogeneze Hrvata

1. ETNIČKO-JEZIČNI SLAVIZAM

Kao znanost, slavistika je duboko udarila temelje učenju o podrijetlu Južnih Slavena koji

se uzimaju neupitnim dijelom opće slavenske zajednice. Štoviše, uz njezine je okvire

vezano «prvo modernim naučnom metodom napisano historijsko djelo u našoj

historiografiji».45 Riječ je o poznatoj monografiji Franje Račkoga Viek i djelovanje sv.

Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov (Zagreb, 1859.). Upravo, zahvaljujući Svetoj

Braći «Hrvati kao Slaveni ulaze u krug svjetske politike»,46 dok Žitije Ćirila i Metoda

uopće Slavenima predstavljaju središnji dokument njihove etničko-jezične identifikacije.

Pače, po njima se temelji sve što znamo «o njihovu slavenskom učiteljstvu i nikomu još

nije pošlo za rukom da razložito ospori povijesnu pouzdanost te predaje».47

U određivanju je podrijetla Hrvata zato «u znanosti prihvaćeni slavistički model».

Naime, slavenstvo Hrvata u prvom je redu stvar jezika, «već zato što je najočitije i

najopipljivije».48 Prema tomu, posve je razumljivo izjednačavanje etničke i jezične

zajednice: «Kao što se Grci i Rimljani prepoznaju u ideji carstva (Romeioi - Romani),

tako se Slověne prepoznaju u jedinstvu jezika (jezik = narod)».49 Dakako, riječ je o

poznatom herderovskom jezičnom kriteriju (Blut und Sprache) koja je bio presudan u

45 Ferdo Šišić, Franjo Rački historik, Proslava stogodišnjice rođenja F. Račkoga, Zagreb, 1929., s. 34. Da je to «prvi znanstveni rad u hrvatskoj historiografiji» slaže se i Mirjana Gross, Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Zagreb, 2004., s. 138.46 Josip Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb, 1995., s. 135 i 16. 47 R. Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, s. 61.48 R. Katičić, Uz početke, s. 210.49 J. Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, s. 10.

8

određivanju, kako vidovdanske rasne50 tako i boljševičke rasno-klasne,51 inačice

jugoslavenske nacije. Uglavnom, od od najranijih52 pa sve do suvremenih,53 taj kriterij

rabe vodeći ideolozi hrvatskoga jugoslavenstva. Alemko Gluhak, jedan od središnjih

eksperata Juvančićeva dokumentarca, školski je demonstrirao taj pristup.54

Zbog svega toga, standardna povjesnica drži da je podrijetlo Hrvata «više od svega

filološko pitanje» te ga treba «prepustiti jezikoslovnim istraživanjima».55 Na taj način,

kako su izostali ini pokazatelji, «gledište o slavenskoj narodnosnoj osnovici Hrvata u

doba doseobe na istočni Jadran gotovo jednodušno zastupa moderna hrvatska

historiografija».56 Drugim riječima, «danas je opće prihvaćeno mišljenje da su Hrvati bili

slavenskoga porijekla, ili da su barem kao Slaveni naselili u Dalmaciji».57

50 «Jasna je činjenica da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan jedinstven narod jedne krvi i jednog jezika» (Franjo Poljanec, Istorija srpskohrvatskog i slovenačkog književnog jezika, Beograd, 1940., s. 6).51 U kombinaciji klasnog i rasnog, socijalističko jugoslavensko jedinstvo, zaglavljuje Rodoljub Čolaković (1955.), «polazi od ravnopravnih naroda bratskih po krvi, jeziku i kulturi» (Slavko Harni, «Jugoslavizam i kriteriji hrvatske retrospektivne bibliografije: bibliografski prijepori iz 1955. godine», Vjesnik bibliotekara Hrvatske, br. 3-4, Zagreb, 2004., s.68).52 «Mi Jugoslovjeni razdijeljeni smo jezikom, ovom pravom dušom naroda, glavnim, često i jedinim sidrom narodnosti» (F. Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.). J. J. Strossmayer je zagovornik «fanatične vjere u herderijanski pojam nacije» (William B. Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: Nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb, 2001., s. 53).53 U određenju nacije «odlučujuću ulogu igraju kulturna svojstva, a iznad svega jezik» (Ivo Banac, Nacionalno pitanje, Zagreb, 1988., s. 32). Znajući da termin nacija može biti različito shvaćen i tumačen, Banac je «pokušao dati definiciju koja ne bi ostavljala prostor za dvoumljenje» (Zlatko Matijević, «Iz američke perspektive», Gordogan, br. 22, Zagreb, 1986., s. 178).54 «Hrvati su jedan od slavenskih naroda i to je jednostavna slika, radi se o jezičnom poimanju…Što znači biti Slavenom? Pojmovi bivanja Slavenom, bivanja Germanom, bivanja Indijcem o tom smislu – to su jezični pojmovi, možemo reći jezično-folklorni. Radi se o nasljeđu jezika i ni o čemu više. Naravno to je pojednostavljena slika. To znači biti Slaven». 55 Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., s. 9. Zbog toga je i Prvi kongres hrvatskih povjesničara (Zagreb, prosinca 1999.), koji je najprije «morao» pričekati održavanje hrvatskih slavističkih kongresâ (Prvi u Puli, rujna 1995., i Drugi u Osijeku, listopada 1999.), nedvojbeno obilježio akademik Katičić, kao «lingvist koji je održao lekciju povjesničarima [postigavši] veći publicitet nego bilo koji drugi sudionik skupa hrvatskih povjesničara» (Nacional, 22. prosinca 1999.).56 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, s. 9. 57 N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994., s. 12.

9

Nakon dramatičnog sloma serbokroatizma58 i uspostave slavokroatizma,59 naspram

«tvrdoga» (slavenske isključivosti), uspostavlja se «meki slavizam». Riječ je o tzv.

modelu četničko-slavenske etnogeneze Hrvata, gdje se neka migracijska vojnička

manjina, obično okonjene nomadske čete (četnici),60 uz autohtone Iliro-Romane,

sljubljuje s većinom ratarskih (doselidbenih) Slavena (v. tablica 4). Usprkos tomu,

«izvoditi nacionalni image koji odudara od općeslavenskoga nema nikakve osnove».61

IDENTITET

AUTOR

MINIMA MAXIMA

migracija autohtonost migracijaBudak (1989.) Avaro-Slaveni

Iliro-RomaniSlaveniMargetić

(1998.)Proto-Bugari

Katičić (1999.) Irano-Hrvati

Tablica 4.: Model četničko-slavenske etnogeneze

Model četničko-slavenske etnogeneze izravno preuzima Juvančićev Anonim koji,

oslonjen na djelo Johna V. A. Finea (1991.),62 tvrdi da «etničke komponente koje

sačinjavaju stanovništvo buduće Hrvatske […] čini slavenska masa koja prodire prije

dolaska Hrvata (i čini većinu stanovništva) kao i etnički elementi stanovništva od ilirskih

plemena (naroda) do doseljenika kao posljedica kolonizacijske politike Rimskog

carstva».63 Spomenuti model, posve dosljedno, zastupaju i Juvančićevi sugovornici u

58 Na Prvom hrvatskom slavističkom kongresu (Pula, rujna 1995.), što je održan mjesec dana poslije oslobodilačke «Oluje», zgromljen našom slavistikom, akademik Katičić dramatično zbori: «Stojimo kao gromom ošinuti. I nije čudno kad se zna što nam se događa zadnjih godina. Nemamo usmjerenja, ne razmišljamo o onim temeljnim dugoročnim pothvatima bez kojih nema budućnosti». Ostajući na serbokroatističkom obzorju, glede neizvjesne budućnosti, on upozorava na težnje da se «dokine serbokroatistika kao struka», kojim se «slabi zapravo kroatistika», iako «bez valjane i suvisle kroatistike nema dobre serbokroatistike» (R. Katičić, «Hrvatski jezik u svijetu», Jezik, br. 1, Zagreb, 1995., s. 22-23).59 Na Drugom hrvatskom slavističkom kongresu (Osijek, listopada 1999.), R. Katičić čini zaokret: naspram «serbokroatističkom», on uspostavlja «kroatistiku na slavističkom obzorju» (Vijenac, 9. rujna 1999.).60 Bilo avarsko-slavenske (N. Budak, Etnogeneza Hrvata, Zagreb, 1995.), proto-bugarske čete (Lujo Margetić, Dolazak Hrvata/Ankunft der Kroaten, Split, 2001.) ili pontsko-kavkaske (R. Katičić, Uz početke hrvatskih početaka, Split, 1993.). Najveći autoritet ima potonja, Katičićeva teza, tj. da su se iz iranskog etničko-kulturnog kruga «profilirali Protohrvati» koji su se «asimilirali u etničku sliku svojih susjeda – Slavena» (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2003., s. 41). 61 I. Goldstein, «Razgovor», Nedjeljna Dalmacija, 2. srpnja 1999. 62 «Postoje važni dokazi koji upućuju na to da su Srbi i Hrvati koji su došli na Balkan u ranom sedmom stoljeću članovi druge (u poredbi sa Slavenima, op. I. B.) etničke skupine (vjerojatno iranske). Iako njihova imena jesu iranska, to ne isključuje mogućnost da su neki ili čak svi Hrvati i Srbi bili tada govornici slavenskog jezika» (John V. A. Fine, The Early Medieval Balkans. A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century, Ann Arbor, 1991., s. 56-57).63 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007

10

filmu (N. Budak, A. Rebić, E. Heršak i E. Paščenko) i tako «razbijaju sve iluzije o

kvaziteorijama kojima se, iz raznih političkih i nacionalnih kompleksa, željelo dokazati

da Hrvati nisu Slaveni. Svi stručnjaci tu činjenicu potvrđuju, unatoč tome što naše ime

nije slavenskog podrijetla već iranskog».64

Zanimljivo je da su starost i pradomovina Slavena zasad daleko nesigurniji i puno

lošije dokumentirani, nego li npr. podrijetlo i starost ranih Hrvata, koja je dosad bila najviše

zakomplicirana baš zbog ova neriješenog pitanja Praslavena. Inače, sva su svjedočanstva o

starim Slavenima i njihovom jeziku «posredna, a prema tomu često i nesigurna, pa se

moramo osloniti na podatke iz najstarijih pisanih spomenika».65 Štoviše, riječ je o

svojevrsnom paradoksu: dok su podrijetlo većine inih etničkih skupina u Europi

uglavnom određivali historiografi, pa arheolozi, antropolozi i tek onda jezikoslovci, o

etnogenezi su i topogenezi Praslavena uglavnom odlučivali jezikoslovci, dok su ini

nejezični pokazatelji, koji s tim nisu u skladu, većinom su bili zanemareni i odbačeni.66

U ozračju panslavističkog legendarija,67 preko isusovačke strategije,68 od narodna

je preporoda prevladala teza o isključivom slavenstvu Hrvata, uzimajući ih jednostrano,

kao jezičnu zajednicu obilježenu današnjim hrvatskim jezikom. Oni jedva postoje od

srednjega vijeka, a u užem smislu novoštokavskog standarda, kao Srbo-Hrvati

(Jugoslaveni) tek nakon Ilirskog pokreta (v. tablica 5). Kao neki noviji polujezik ili

varijanta, hrvatski se jezik razvio iz ranija «srpskohrvatskog» (novije

«srednjojužnoslavenski»), a taj navodno iz starija «južnoslavenskog», koji je nastao

preko srednjovjekovna «staroslavenskog», a taj opet iz hipotetskoga ranog (antičkog)

«praslavenskog jezika».69 Uz ino se tako tvrdi, da je prvo razdoblje historije

64 Jutarnji list, 9. lipnja 2007.65 «To su prijevodi Ćirila i Metodija iz IX. vijeka, sačuvani u prijepisima iz doba oko 1000. godina» (Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Sremski Karlovci-Novi Sad, 2001., s. 13-14).66 Mihovil Lovrić i sur., «Zagonetka ranih Praslavena i važnost Iranohrvata za njihovo zajedništvo»; u: Staroiransko podrijetlo, Zagreb-Teheran, 1998., s. 170.67 Nastavljajući na daleka Pribojevića, objavljeno je 1601. Orbinijevo znamenito kompilacijsko djelo Il Regno degli Slavi, «u kojem se povijesna vrela mute plemenitim fantazijama i domišljanjima […] Kako to obično biva, fantazmagorije su imale jači odjek i trajniji utjecaj nego provjerene činjenice i trijezne znanstvene rasprave; tako je Orbinijeva knjiga silno djelovala u 17. 18. stoljeću, zadovoljavajući i crkvenu strategiju i književnu maštu» (Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb-Ljubljana, 1987.s. 87).68 Potaknuta od protestanata polazeći od koncilskog optimizma, vatikanska strategija preko hrvatskih zemalja potiče povezivanje svih južnih Slavena i njihovo oslobađanje od turske uprave, uz pomoć vjerskih knjiga i jezičnih reformi (Marijan Stojković, Bartuo Kašić D. I. Pažanin /1575-1650/, Zagreb, 1919.).69 M. Lovrić i sur., «Zagonetka ranih Praslavena», s. 174.

11

srpskohrvatskog jezika «karakterizirano reorganizacijom praslavenskog materijala, već

reduciranog u južnoslavenskoj i srpskohrvatsko-slovenskoj prethistoriji sh. jezika».70

ETNOS DOBA JEZIK? prapovijest ?

Slaveni antika praslavenski(Iliri)

Južni SlaveniVII.-XV. staroslavenski

XVI.- XIX. južnoslavenskiSrbo-Hrvati (Jugoslaveni) XX. srpskohrvatski/hrvatskosrpski

Euroslaveni XXI. srednjojužnoslavenskiTablica 5.: Etničko-jezični slavizam

Počivajući na legendarnim a ne stvarnim pretpostavkama, 71 riječ je o projektu što

će Hrvatima pomutiti pa tendencijski i onemogućavati političku (nacionalnu)

identifikaciju. Nekoliko stoljeća kasnije, tragom «narodnog jedinstva» unutar jezične

standardizacije, Hrvati su iz srednjoeuropske izvedeni u balkansku civilizaciju. Naime,

naspram izvorne i većinske ikavice72 (što ju je promicala zadarska filološka škola),73

čijom bi divergencijom bilo omogućeno stvaranje samostalna hrvatskog jezika i političke

samosvojne nacije (politički kroatizam),74 izborom manjinske (primitivne) srbo-hrvatske

štokavske ijekavice,75 hrvatski su vukovci najzad modelom konvergencije omogućili

uspostavljanje tragičnog etničko-jezičnog jugoslavizma, odnosno danas etničko-jezičnog

euroslavizma (v. tablica 6.).

IDIOM MODEL STANDARD NACIJAŠTO-

ikavica divergencija hrvatski(Šime Starčević/Ante Kuzmanić)

politička-državotvorna(kroatizam)

ŠTO-ijekavica konvergencija srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski

(Gaj/Daničić/hrvatski vukovci)jezično-etnotvorna

(jugoslavizam/euroslavizam)Tablica 6.: Modeli standardizacije hrvatskog jezika

Namjerno ističući «prirodnu» razdiobu «srpsko-hrvatskih» dijalekata prvotno po

odnosno-upitnoj zamjenici što-ča-kaj, ideologizirana je slavistika promicala umjetno

70 D. Brozović, Standardni jezik, Zagreb, 1970., s. 1-2, 108.71 Iako moramo imati razumijevanja, glede situiranja u povijesnu zbilju, za teorijske, duhovno-kulturne i nacionalno-ideologijske okvire barokna slavenstva, ipak «ostaje činjenica da je riječ o ideji slavenstva koja zatire nacionalne mogućnosti budućnosti» (Miroslav Kurelac, «Predgovor»; u: V. Pribojević, O podrijetlu i slavi Slavena, Zagreb, 1997., s. 10).72 «Razgledajmo po svemu pučanstvu koje govori hervatski, i naći ćemo da je najviše ikavacah (dite), onda ekavacah (dete), a najmanje blekavacah (diete), koji s barbarstvom napreduje[…] Blekavština potiče iz cerkvenog jezika, i nesklada s narodnom hervaštinom. Razgledajmo po stariemu narodnu knjižtvu hervatskom, i naći ćemo da je ikavština u neizmernoj većini naprama ekavštini i blekavštini skupa uzetim» (A. Starčević, Književna djela, Zagreb, 1995., s. 421).73 Zlatko Vince, Putovima hrvatskog književnog jezik., Zagreb, 1978., s. 374-378.74 Tihomil Maštrović, Nad jabukama vile Hrvatice, Zagreb, 2001., s. 107.75 «Od svih kandidata za osnovicu standarda najprimitivniji je imao jedino šanse», dakle «dijalekatski tip civilizaciono najneprikladniji» (tj. kao «jezični instrument zatvorenoga izrazito etničkog tipa»), koji nije bio pripremljen »za modernu urbanu civilizaciju» (D. Brozović, Standardni jezik, s. 116, 113 i 122).

12

jezično jedinstvo većine «Srbo-Hrvata» preko najčešće inačice što.76 Tako su se svjesno

zabacivale i prikrivale kod nas stvarne etničke podjele prema bitnim inačicama staroga

glasa «jat» (ije, e, i), a to zapravo znači da su baš ikavci, ekavci i jekavci oni pravi

etnogenetski pokazatelji koji upućuju na iskon ovdašnjih naroda. Dakle, upravo ikavica

tvori jasnu i ključnu demarkacijsku barijeru hrvatstva spram istoka i tamošnjih

srbijanskih i inih balkanskih govora i, s tim u svezi, velikosrpske (vukovske) ekspanzije.77

Nažalost, poradi toga, dosad se o ikavcima moralo šutjeti, ili bar podatke eufemistički

zamagliti između redaka, budući da su središnji dokaz protiv ideologije

južno(jugo)slavenstva.78 Štoviše, gledano geografsko-povijesno i etnički, upravo je

rasprostranjenost ikavice govorila u prilog tzv. «velike Hrvatske».79

Ponovimo, spomenute je pokazatelje po «jatu» naša slavistika dosad uporno

zaobilazila i prikrivala, zato jer su očito neprikladni za «narodno jedinstvo» i širenje

bratskih naroda. Naime, Velika Ilirija, Velika Srbija i Jugoslavija, kao njena zamagljena

inačica,80 prostorno se mogla najviše razvući na račun «podobne» štokavštine koju su, uz

velikosrpske, jednako zdušno promicali i hrvatsko-jugoslavenski ideolozi.81 Kako je izbor

standardizacijske osnove u biti politička a ne jezična odluka,82 tako je upravo Gajevim

76 Za našu je slavistiku bila bitna «teritorijalna raširenost štokavštine pri čemu je bilo nevažno postojanje ikavice» (Stanko Lasić, Članci, razgovori, pisma, Zagreb, 2004., s. 184).77 Štokavska je ikavica - valja ponavljati - bila eminentno hrvatski etnički, teritorijalno i statistički najrašireniji modalitet, «visoko razvijena, neosporno nacionalnog identiteta hrvatskog jezika» (Zlatko Posavac, «Postulat: reinterpretirati Reljkovića», Marulić, br. 4, Zagreb, 1995., s. 701).78 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 212. Taktika se srbohrvaštine upravo sastojala u ignoriranju osobitih hrvatskih struktura te supostavi srpskoga i hrvatskoga isključivo na razinu štokavskoga (Leopold Auburger, Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Ulm/Donau, 1999.).79 Svi naši ikavski dijalekti zajedno (tj. štokavsko-ikavski, čakavski i dijelom ikavsko-kajkavski) obuhvaćaju i sada 2/3 hrvatskih pučkih govora i tvore prostranu etno-jezičnu cjelinu koja, pružajući se od južne Slovenije (tzv. ikavska slovenšćina) i Istre pa sve do Drine, Subotice i Sandjaka, čini tzv. Veliku Hrvatsku (Mitjel i Zelimir Yošamýa, Gan-Veyãn osce Bascanski besidãr /Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1/, Zagreb, 2004., s. 127).80 «Sa stanovišta srpske nacionalne ideologije, Jugoslavija je u svakoj verziji bila zapravo politička metafora velike Srbije. Tako je bilo i u monarhiji Karađorđevića, a na drugi način i u socijalističkoj Jugoslaviji. […] U prvoj nametan je ideologijski konstrukt jugoslavenstva, kao nadnacionalnog i državotvornog osjećaja i sadržaja, a temeljen je na politički dizajniranom srpskom narodnom eposu i tradiciji svetosavlja. U drugoj Jugoslaviji tu ulogu je preuzela kombinacija klasnog i nacionalnog programa: bratstvo i jedinstvo» (Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja, Zagreb, 1998., s. 193-194).81 Bila je to utopijska ideja, «okrenuta prema 'sretnoj' budućnosti Južnih Slavena pod okriljem 'najkulturnijega' južnoslavenskog naroda, Hrvata» (Dubravka Oraić Tolić, Muška moderna i ženska postmoderna, Zagreb, 2005., s. 291).82 «Stvaranje književnog jezika uvijek je politički čin» (R. Katičić, Jezikoslovni ogledi, Zagreb, 1971., s. 51). Jagić je tako «za fonetički pravopis u našem jeziku iz razloga oportuniteta [za volju jedinstvenosti u književnom jeziku kod Srba i Hrvata»], kao što se uopće ovom pitanju ne može prići znanstveno, već samo s razlozima oportuniteta» (V. Jagić, Izabrani kraći spisi, uredio/preveo M. Kombol, Zagreb, 1948., s. 486).

13

političkim posredovanjem u ilirski pokret unijeta «misao o hrvatsko-srpskoj štokavštini

kao jeziku jedinstvene književnosti na slavenskom Jugu».83 Na taj način, «Gajev

generičko-utopijski ilirizam», što je «zagovarao proslavensku u prosrpsku intenciju i

utapanja nacionalnog identiteta i imena u Velikoj Iliriji», otvarao je put do Velike Srbije.

Suprotno tome, «Kuzmanićev kroatističko-integralistički stav», uza sve dobrodošle

kulturne veze s ostalim narodima Europe i Balkana, «zagovara jezičnu i politički

hrvatsku samostalnost».84

Etničko-jezično identificiranje Hrvata sa Slavenima, uz svoje političke inačice

(austroslavizam, serbokroatizam, jugoslavizam, euroslavizam), duguje panslavističkom

rasizmu koji predstavlja defanzivni odgovor na ekspanzivne (posebice pangermanski)

rasizme.85 Zato se stvaranje jugoslavenske duhovne zajednice na temelju jezična

srodstva, što je jedna «materijalistička idiotarija»,86 pokazalo tragičnim geopolitičkim

promašajima. Ćirilometodska-panslavistička ideologija,87 sa svojim ciljnim sastavnicama

(v. tablica 7.), zakonita je «roditeljica» jedne i druge Jugoslavije, kao geopolitičke

izmišljenice i nakaznice. Međutim, ideja o jezičnom i etničkom srodstvu južnih Slavena

predstavlja originalni proizvod hrvatske sredine (posebice Strossmayerova JAZU), gdje

je ponikla i u njoj se trajno održavala,88 sve do današnjih dana. Štoviše, ona vrhuni u

83 Jaroslav Šidak, Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća, Zagreb, 1973., s. 120. 84 Ivica Matičević, «Pisci iz Slavonije u Zori dalmatinskoj», Zadarska smotra, br. 3-4, Zadar, 1995., s. 352. Vidi šire T. Maštrović, Nad jabukama vile Hrvatice.85 «Panslavizam koji je nadahnut idejom o zajedničkom porijeklu, o jednakosti nacionalnih interesa, o intelektualnom jedinstvu svih slavenskih naroda, postoji tek od našeg vremena […] stvoren političkim i intelektualnim razvojem romanske i germanske rase i njihovom reakcijom na slavensku rasu» (Imbro Tkalac, 1861.; prema: V. Novak, Vuk i Hrvati, Beograd 1967., s. 413). 86 «Narodi balkanskih zemalja bili su odraz školskih politika prethodnih naraštaja, što je doseglo grotesknu sliku kada je primijenjena na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu (1919.). Naime, pretpostavilo se da postojanje jezika ujedno znači da postoji – nacija. Naravno, to se načelo koristilo samo ondje gdje je odgovaralo političkoj svrsi. Ipak je na kraju svatko platio laskanje toj materijalističkoj idiotariji» (Ulick Varange, Imperium, the Philosophy of History and Politics, Newport Beach, 1963., s. 343).87 Naivnu i tendencijski opasnu ilirističku ideju (što se od Kašićeva protoslavizma promeće u panslavizam), kasnije je preuzela i u sveučilišnim (pretežno protestantskim) krugovima teorijski oblikovala slavistika, koja se odonda malo-pomalo zameće u primijenjenu geopolitiku. Uz utemeljivanje slavistike javlja se ideja panslavizma koji se putem slobodno-zidarskih loža, preko Češke, ekspanzivno širi po čitavom slavenskom svijetu (Milan Prelog, Slavenska renesansa, 1740.-1848., Zagreb, 1922., s. 1-3). Kao «apostol slavenske uzajamnosti», Jan Kollar u Jeni nije sakupio samo znanja, «nego je odavle ponio sa sobom i misao o kulturnoj uzajamnosti, a i misao političkog panslavizma» (isto, s. 55). 88 «Hrvati su i opet poticali ideje međuslavenskog zbližavanja i bili spremni da tim idejama pridonose žrtve; ilirizam, Bečki dogovor, Strossamayerovo jugoslavenstvo. […] pokret naprednjačke omladine potkraj stoljeća i pred prvi svjetski rat – svi su imali svoje korijene u Hrvatskoj, i nažalost, pretežno ostajali i ograničeni na nju, dok su ostali južnoslavenski narodi uglavnom od svih tih pokreta distancirali u obrani interesa svog nacionalnog integriteta» (Nevenka Košutić-Brozović, «O problemu slavenske orijentacije u hrvatskoj književnosti», Croatica, I, Zagreb, 1970., s, 167-193).

14

balkanskoj rasnoj ontologiji: «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i

bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».89

KONCEPCIJA CILJ IDEATORSlavenski kongres

(Prag, 1848.) «apostolat slavjanske uzajamnosti» Kolar, Šafarik et al.Književni dogovor

(Beč, 1850.) «jedan narod treba jednu književnost da ima» Vuk St. KaradžićOsnivanje JAZU(Zagreb, 1866.)

južnoslavenske narode «sliti u jedan književni jezik» («u jedan cjeloviti ustroj») Đuro Daničić

Enciklika Grande munus(Rim, 1880.) Ćiril i Metod sveci Katoličke crkve

J. J. Strossmayer(«papa Slavena»)

pravopis (1892.) gramatika (1899.) rječnik (1901.)

srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik

I. Broz T. Maretić F. Iveković

Tablica 7.: Temeljna uporišta ideologije serbo-kroatizma

Etničko i jezično identificiranje (una gens = una lingua) Hrvata kao Slavena u

serbo(slavo)kroatističkoj genezi, što je stekliški kazano «sanjarija na javi ludovanje»,90

izim što im (Hrvatima) zabacuje moguće pred(ne)slavensko i antičko identificiranje,

sastavnicom je, što će se kasnije dobrano dokumentirati, tragična južno(jugo)slavenskog

rasizma, koji polazi od prijeporna herderovskog modela «Blut und Boden nacije»,

odnosno communautès du sang ou du terroir (zajednica krvi ili tla).91 Sazdane kao

zajednice «krvi i jezika» (i kasnije klasnog bratinstva), one su gotovo školski primjer:

kako rasizam (etnicizam) nije ispravan temelj za političko djelovanje.92 Zapravo, u

jezičnom se određenju nacije nalazi «idejni temelj fašizma, jer kako bi to funkcionirao

svijet sastavljen od država temeljenih na jeziku i književnosti, umjesto na etičkim, tj.

moralnim i pravnim mjerilima?»93 Budući da nisu mogli tvrditi da postoji jugoslavenski

narod kao povijesno-duhovna zajednica, odričući se samonikle povijesne tradicije,

89 Da. Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», u: Jadranka Čačić-Kumpes (pr.), Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.Utoliko je problematična teza, da je «preimenovanje Jugoslavenske akademije (JAZU) u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) početkom devedesetih označio kraj jugoslavenske imagologije, a time i jugoslavenske ideologije i politike» (D. Oraić Tolić, Muška moderna i ženska postmoderna, s. 291).90 A. Starčević, Dela III., s. 26. 91 Ariès, Philippe, L'Temps de l'Histoire, Paris, 1986., s. 19. 92 «Tako se pokazalo da su složene države čije se jedinice temelje na etničkoj osnovi doista nestabilne i da se u konačnici uglavnom raspadaju» (Ljubomir Antić, «Međuratni smjerovi hrvatske politike»; u: Hrvatski katolički pokret, Zbornik, Zagreb, 2002., s. 474).93 Ivan Pađen, «Rasprava»; u: Tolerancijom protiv mržnje, Zagreb, 1997., s. 80. Govor bi Strossmayerova tajnika (Mirko Cepelić) danas tako bio obilježen kao tipičan «govor mržnje». Naime, on zbori «… oj i danas mržnja, sebičje i nesloga nas kolju, kolju nas ljuta zloba i jal – kolju nas tuđinskom krvi našem zdravlju uciepljene» (Mirko Cepelić, «Govor u slavu slavenskih apostola sv. Cirila i Metoda», Glasnik biskupije bosanske i sriemske, br. 14, Đakovo, 1881., s. 141-142).

15

ideolozi su hrvatskog jugoslavenstva posezali za etničkim (rasnim) i jezičnim supstratom

u stvaranju jedinstvene jugoslavenske zajednice (v. tablica 8.),94 tako da su njihove

nerealne katastrofalne političke projekcije,95 uza sve možebitne i najbolje namjere,

kasnije nužno skončale u totalitarnim eksperimentima.96

IDEOLOZI

BLUT UND SPRACHE NACIJA JEDINSTVO NARODA

J. J. STROSSMAYER

(1881.)

Braća su istočnog obreda«nama jedna krv i jedan

narod»

«…hrvatstvo i srpstvo samo [je] sredstvo, posljednji pako cilj da je jedinstvo

narodno [jugoslavensko]».

F. SUPILO(1916.)

«… mi svi Jugoslaveni, jedne krvi i rase velikog

slavenskog roda»

«Ovo je velika istina o jedinstvu jezika, krvi i rase naše

jest majka političke ideje narodnog jedinstva»

A. MAHNIĆ(1918.)

Hrvati su i Srbi«braća po krvi i jeziku»

«Evo narode hrvatski, na naumu je Providnosti» da preuzmeš među «rođenom braćom […] poslanstvo ujedinjenja»

I. BANAC(1988.)

U određenju nacije odlučujuću ulogu «igraju kulturna svojstva,

a iznad svega jezik»

Disertacija je «znalački uvod u nacionalne probleme međuratne, ratne i današnje [1988.]«

kako bi se «otklonila ozbiljna zapreka njezinom [Jugoslavije] skladnom jedinstvu».

D. BROZOVIĆ (1999.)

Hrvate i Srbe «smatramo Slavenima,

jednostavno zato što govore jezicima koje posve ispravno

smatramo slavenskima».

«Ne bi bilo loše kada bismo [Hrvati] radi potpunosti

svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».

Tablica 8.: Hrvatsko-jugoslavenske nacionalne ideologije

Onkraj izvorne identifikacije, Šišićevim tragom,97 slijedi posve paradigmatski

zaključak: «Pojavom Slavena na bizantskom tlu počinje novo doba povijesti naših

krajeva – južnoslavenska povijest. S njom je tijesno vezan početak hrvatske povijesti».98

Naspram zasebne i samostalne legitimne europske identitetne cjeline, hrvatska se uzima

kao dio ili privjesak (jugo)slavenske povjesnice. Na taj su način mnoge temeljne crte

hrvatske prošlosti sasvim krivo prikazivane, što je posljedica krivih pretpostavki koje su

se «apriorno postavile kao zahtjev cjelokupnog gledanja na našu povijest», da je ista

94 Usp. I. Biondić, Historia aperta.95 Strossmayer, otac zajedničke nadplemenske sinteze po imenu i kulturi, odustao je od vlastita političkog programa, «kad se, razočaran, uvjerio da ga je zasnovao na klimavim, neodrživim, zamišljenim temeljima» (Dubravko Jelčić /pr./, Josip Juraj Strossmayer, Izabrani književni i politički spisi I., Zagreb, 2005., s. 22).96 Stvarana i obnavljana da služi i ideološkim i strateškim potrebama bipolarnih alijansi a manje njenim narodima, upravo je «Jugoslavija bila jedna artificijelna, eksperimentalna tvorevina», tako da je povijest Srba i Hrvata do 1991. sa stajališta učinka političkih elita, «uglavnom iracionalna zbog uzaludnih nastojanja etničke i političke homogenizacije jednog i drugog stanovništva» (Đorđe Borozan, «Kritičko preispitivanje nacionalnog identiteta Srba i Hrvata u Jugoslaviji /1918-1991/»; u: Dijalog povjesničara-istoričara 4, Zagreb, 2001., s. 132).97 Pojavom Slavena «na granicama Panonije i Dalmacije započinje i povijest hrvatskog naroda» (F. Šišić, Povijest Hrvata – pregled povijesti hrvatskog naroda /600.-1526./, prvi dio, Zagreb, 2004., s. 71).98 Trpimir Macan, Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1992., s. 15.

16

«samo jedan odsječak slavenske prošlosti».99 S obzirom na to, kao narod, Hrvati nisu

došli do svijesti svoje političko-kulturne individualnosti, već su ostali na prirodno-

biološkoj lokalnoj osnovici, kao dio (južno)slavenske mase («ležeći u sredini između

Slovenaca i Bugara»),100 koju državno treba netko drugi oblikovati.101 Pače, to je

prevladavajuća teza, tamo još od iliraca, da u pravom smislu Hrvati ne mogu postati

samostalni narod, nego tek kao grana, ud ili pleme (Stamm) većega naroda – južnih

Slavena ili čak svih Slavena.102

Budući da su se uzimali dijelom južnoslavenske, kao zasebne etničko-jezične

zajednice, kao jedne cjeline, Hrvatima se prikraćuje državno-politička individualizacija.

Štoviše, svaka se usmjerba prema učvršćenju (jugo)slavenska zajedništva interpretira kao

napredna, dok su nastojanja oko punoga, pa i samo malo potpunijega, ostvarenja

nacionalna suvereniteta obilježena kao «hrvatski ekskluzivizam» koji je separatan,

nazadan i negativan.103 Raščlambom tako «šansi mogućih separatističkih avantura», uoči

jugoslavenskog raspada, «s neprikrivenom privrženošću jugoslavenstvu»,

matvejevićevski se pretpostavlja, «da opredjeljenje za jugoslavensku zajednicu nema

alternative koja bi bila razumna».104 Zato će Juvančićeva Anonima posebice nadahnuti

djelo povjesnika Johna V. A. Finea koji drži da je i danas hrvatski strateški interes «biti

dio jugoslavenske federacije».105 O čemu se radi?

99 Ivo Guberina, Državna politika hrvatskih vladar, II. dio, Zagreb, 1945., s. 6.100 V. Jagić, Izabrani kraći spisi, s. 305.101 «Nije li gorka povijesna istina da se je iz smiješane povijenosti i svođenja Hrvata na neku slavensku plemensku razinu začelo i rodilo naše najveće zlo. Nije li upravo kobno po svaki narod širiti malodušje tvrdeći: nismo narod, nego samo grana jednog narodnog stabla. U mnogima se takvim tvrdnjama rađa uvjerenje: ne možemo živjeti sami za se, treba nam se na nekog nasloniti. Tko bi mogao zamisliti Izraelca, pisca povijesti njegova naroda, koji bi tvrdio, da su Izraelci samo jedno semitsko pleme. Da su bili tako malodušni, zar bi se održali ove sve tisuće godina i konačno obnovili svoju državnu samostalnost, takorekuć usprkos svemu svijetu» (Silvije Grubišić, Od pradomovine do domovine, Sl. Brod, 2001., s. 142).102 Slično je razmišljala, glede svojega naroda, i prva generacija slovenskih «slobodoumnih prosvjetitelja» (Janko Kos, Duhovna povijest Slovenaca, Zagreb, 2004., s. 73).103 Jure Krišto, «Stare i nove paradigme hrvatske historiografije», Društvena istraživanja, br. 1-2, Zagreb, 2001., s. 179. 104 Predrag Matvejević, Jugoslavenstvo danas, Zagreb, 1988., 226-227. «[Štoviše, ne vidim] takve separatističke snage koje bi mogle ugroziti integritet Zemlje. 1971. godine, među pripadnicima tzv. nacionalističke euforije u Hrvatskoj, bio je minimalan broj stvarnih separatista, po mojoj procjeni možda 5 posto» (isto).105 «Kako bi podupro svoje stavove o Hrvatskoj kao državi koja je, kaže, ponajviše kriva za eksploziju nasilja na Balkanu, Fine analizira Titovu federaciju, navodeći da ona nikako nije bila umjetno stvorena država. Jugoslaviju idealizira kao lijepo društvo, što baš i nije neka znanstvena kategorija koje je preraslo etničku mržnju, nekritički hvaleći Titovu liberalizaciju i decentralizaciju, čak i demokratizaciju, i to još šezdesetih godina» (Željko Krušelj, Vjesnik, 23. i 24. travnja 2005.).

17

Kao odgovor na raspad socijalističke Jugoslavije, zalaganjem je svojih prvaka

(Branko Horvat, Milorad Pupovac, Predrag Matvejević, Vesna Pusić, Lino Veljak, Duško

Sekulić, Ozren Žunec i dr.), u Zagrebu (1989.) utemeljena Ujedinjena jugoslavenska

demokratska inicijativa (UJDI).106 Naime, nacionalnim je pokretima, kako se tvrdi,

«trebalo suprotstavljati zbiljske alternative: u prvom redu demokratsko konstituiranje

Jugoslavije po principu jedan čovjek – jedan glas».107 Na taj način, u doba kad je

Miloševićev režim spremao obračun s nesrpskim narodima, UJDI-jeva se organizacija

«zauzimala za opstojnost komunističke Jugoslavije».108 Uoči raspada Jugoslavije, kao

jedan od inicijatora buduće Koalicije narodnog sporazuma, Eugen Pusić (1989.)

otvoreno se zalaže za model «jedan čovjek – jedan glas», što je tada tjeralo vodu «prema

političkom programu restauracije, koji su objavili Milošević i generali, kao platformu za

preuređenje SFRJ po njihovome».109 Iako je taj projekt - tobožnje - «građanske»

preobrazbe propao, i kad je nakon dramatičnih okolnosti stvorena hrvatska nacionalna

država, zanimljive su teze njegova kasnijeg obnavljanja i nametanja u sklopu ideologije

Soroseva «otvorenoga društva». Važno je podvući da je, uz Vesnu Pusić, Juvančićev

Anonim središnji ideolog te preobrazbe.

Polazno se uspostavlja teza «o građanskom identitetu kao supstitutu za negdašnje

jugoslavenstvo», koje se moglo tumačiti «kao način adaptacije određenih ljudi na izazove

životne situacije». Budući da «Jugoslavije više nema, pa nema smisla govoriti o

jugoslavenstvu kao identitetu», naspram prijeporna hrvatskog nacionalnog identiteta, D.

Sekulić (2003.) otkriva «građanski identitet kao onaj koji preuzima određenu ulogu koje

106 «Jugoslavenstvujušće hrvatske integracije bile su simptom strave pred opasnošću historijskih katastrofa […] Jugoslavenstvo postalo je hermetičnom, magičnom formulom čarobne nade u idealnu i sigurniju hrvatsku budućnost, i, kao narkotik, ono je veoma često poslužilo sredstvom za uspavljivanje svijesti u tajnim historijskim momentima, kad je upravo u interesu hrvatske stvarnosti trebalo donositi neobično budne zaključke» (M. Krleža ,/1926./, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, Sarajevo, 1975., s. 565).107 Lino Veljak, Raspuća epohe, Zagreb, 1990., s. 223. Bilo je to «prema načelu većine (po logici stvari – etničke većine) u jedinstvenoj državi» (Josip Šentija, Ako Hrvatske bude, Zagreb, 2005.s. 124).108 Gojko Borić, Fokus, 24. rujna 2004. Ovo tobožnje «demokratsko konstituiranje volje većine», zagovarala je «srbijanska politika, [kao] održavanje izbora na cjelokupnom području Jugoslavije po principu jedan čovjek jedna glas» (M. Pupovac, Čuvari imena, Zagreb, 1999., s. 16-17).109 J. Šentija, Ako Hrvatske bude, s. 74, 124. «Mnogi su pobornici jugoslavenske ideologije i nakon njezina sloma ostali vjerni svojim mladenačkim idealima na prestajući hrvatsku državotvornu ideju, sada oličene u samostalnoj Republici Hrvatskoj, prikazati uvijek u negativnom kontekstu» (Ante Birin, «Ideološke polarizacije i najnovija hrvatska historiografija (1989.-2002.), u: Hrvatska historiografija 20. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, IDZ Ivo Pilar, Zagreb, 2005., s 40).

18

je prije ispunjavao jugoslavenski identitet».110 Stoga, u zemljama je postkomunističke

tranzicije, ideologija je «otvorenog društva» u izravnoj funkciji negiranja

novouspostavljenih nacionalnih država. Unutar Erasmus Gilde, uz poznati ideologem

«demokracija ili nacija»,111 tu će strategiju politički oblikovati Vesna Pusić –

«kozmopolitsko-liberalna politička femina».112 Riječ je o Praxis-filozofskoj školi

mišljenja koja je, iz tobožnjih kozmopolitskih obzorja, zazirala «od pojma nacije» i

nacionalne države, smatrajući to «prevladanim oblikom društvenog organiziranja».113

Zanimljivo je da još jedan od klasika sociologije, Max Weber (1948.), izričito

tvrdi da je «nacija zajednica koja se primjereno očituje u vlastitoj državi; nacija je stoga

zajednica koja normalno teži tvorbi vlastite države».114 Demokracija je historijsko-

genetski povezana s nacionalnom državom,115 tako da «svoju prirodnu slobodu narod ima

pravo emanirati u vlastitoj državi».116 Prema tomu, riječ je o potpunoj besmislici

ideologijska uma, koji a priori naciju isključuje kao negativnu stvarnost. Nacija je tobože

uvijek u nekom potencijalnom stanju kruta nacionalizma, tako da «prema toj

pojednostavljenoj logici, nacionalizam poništava demokratske procese».117 Ma koliko

svaka demokracija glasno proglašavala slobodu čovjeka, «ona tu slobodu ostvaruje uvijek

u jednoj datoj zajednici; i taj doživljaj ne znači slabljenje emocija prema zajednici o kojoj

je riječ, već naprotiv znači njihovo jačanje».118 Sve u svemu, «iako država nije razlog svih

110 Zarez, Zagreb, 22. svibnja 2003. «Duško Sekulić ispituje što bi moglo zamijeniti jugoslavenski identitet koji je uhvatio korijen i proširio se pred raspad Jugoslavije. Taj je identitet, osim što je bio kontroverzan, emocionalno i ideološki obojen predstavljao je za mnoge politički i još više građanski identitet. Devedesetih godina etnički identitet zamjenjuje građanski identitet, a tek u novije vrijeme se ovaj drugi ponovno obnavlja. Danas taj građanski identitet postaje funkcionalni ekvivalent starom jugoslavenskom identitetu» (Dragutin Babić, prikaz: Duško Sekulić et al., «Sukobi i tolerancija: o društvenoj uvjetovnosti nacionalizma i demokracija, Migracijske i etničke teme, Vol. 21 No. 3, Zagreb, str. 279-282). 111 V. Pusić, «Diktature s demokratskim legitimitetom: demokracija ili nacija», Erasmus, br. 1, Zagreb,1993., s. 8. Izlaz je «Druga Republika Hrvatska [koja] polazi od nacionalne države ka državi građana» (Slavko Goldstein, «Druga Republika Hrvatska», Erasmus, Zagreb, br. 1, 1993., s. 26).112 Zvonimir Berković, Pisma iz dilentanije, Zagreb, 2004., s. 122.113 Željko Krušelj, «Praxisovski autizam», Večernji list, 14. listopada 1996.114 H. Gerhl i C. W. Mills (ed.), From Max Weber: Essays in Sociology, London, 1948., s. 176. 115 David Jacobson, Rights acros Borders. Immigration and the Decline of Citizenship , Baltimor-London, 1996., s. 19.116 Tihomir Cipek, «Liberalizam – ideologija slobode», u: Cipek Tihomir i Vrandečić Josip (ur.), Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj, Zagreb, 2004., s. 23.117 Zoran Vukman, Hrvatska, ni crvena ni crna, Trogir, 2003., s. 115-116. 118 I. Bibó, «Bijeda istočnoevropskih malih država», u: Bibó-Huszár-Szücs, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., s. 17.

19

razloga, ona je (pred)uvjet svega: normalnoga života naroda, ostanka, slobode budući da

je narod bez države poput čovjeka bez vlastita doma».119

Suprotno tomu, glede odgovora na pitanje: «Je li nacionalizam hrvatska

sudbina?», što ga postavlja Juvančićev Anonim, skicirane su temeljne hrvatske političke

pozicije 90-ih prošlog stoljeća (v. tablica 9.). Samo već ovo pitanje «asocira na

opsjednust prof. Duška Sekulića Hrvatima kao nepopravljivim nacionalistima, što nije

ništa drugo nego sofisticiranija slika od one srpsko-populističke o Hrvatima ustašama i

troubel makerima u dvjema Jugoslavijama, na Balkanu i svijetu».120 Sekulić smatra da

«hrvatski nacionalizam ima svoje korijene u naslanjanju na kontinuitet hrvatskog

državnog prava i u svojoj evoluciji sintetizira teoriju državnog prava i etnički

nacionalizam», koji po definiciji «teži k ostvarenju samostalne države».121 Tragom

zlokobna viktornovakovskog aksioma, koji eo ipso isključuje ostvarbu samostalne

državne zajednice, kao «zločin samoodređenja»,122 priča je o prijepornoj hrvatskoj

nacionalnoj državi spomenutih godina u bîti jednostavna. Nakon pada komunističke

Jugoslavije, prvenstveno oslonjen «na kontinuitet onih političkih snaga koje su poražene

u drugom svjetskom ratu», HDZ-ov je integralni nacionalizam u Hrvatskoj bio prisutniji

nego neka nova demokratska sinteza, što se očekivala od Koalicije narodnog sporazuma

(KNS) i reformiranih komunista (SKH-SDP).123

119 Petar Selem, «Zapis o Autobiografskim zapisima Stanka Lasića», Forum, travanj – lipanj, Zagreb, 2001., s. 885. «Može se i bez doma živjeti, može biti sretan i onaj beskućnik što noći provodi pod mostovima i kolodvorima, tko će ga znati. Ali, dom, postojanje vlastita doma preduvjet je uljuđenog življenja, pa i preduvjet stanovitog osjećaja slobode. O čovjeku, o ljudima ovisi kakav će im biti dom. Uredan ili prljav, pun sklada ili nastanjen opačinama. O ljudima, o politici ovisi kakva će biti država. I kao što nitko nema pravo čovjeku zanijekati vlastiti dom, tako nitko nema pravo narodu zanijekati prava na vlastitu državu i gurati ga u razna sustanarstva i podstanarstva» (isto).120 Anđelko Milardović, «U sjeni suđenja Miloševiću u Haagu», Fokus, 21. veljače 2002.121 D. Sekulić, «Je li nacionalizam hrvatska sudbina»? (Is nationalism Croatia's destiny?), Revija za sociologiju, Zagreb, 2001., br. 3-4, s. 158. 122 Miroslav Tuđman, Krivi za zločin samoodređenja, Zagreb, 2003. «Bilo ih je i danas koji govore da je svaka državotvorna ideja kod Hrvata zločinačka ideologija: Haag je odličan instrumentarij za dokazivanje te ideologije» (Davor Domazet-Lošo, Hrvatsko slovo, 29. listopada 2004.). 123 D. Sekulić, «Je li nacionalizam hrvatska sudbina», s. 159. «Nažalost, osamostaljenje pod HDZ-om nije pošlo načelima Zavnoha [...] nego je ustaška primjesa Tuđmanove autokracije ozlovoljila svjetsku javnost i dala još više impulsa balvan revoluciji Srba-Prečana kao preteči velikosrpskke agresije» (Ivan Supek, Vjesnik, 5. rujna 2002.).

20

OPCIJABLOK NACIONALIZAM KONTINUITET DRŽAVA

HDZ integralni fašizam HrvatskaKNS liberalni antifašizam (neo)Jugoslavija

SKH/SDP demokratski antifašizam (neo)JugoslavijaTablica 9.: Hrvatske politički blokovi 1990. godine (prema: D. Sekulić, 2001.)

I dok je «na integralni nacionalizam iz Srbije, Hrvatska (HDZ) odgovorila

mobilizacijom integralnog nacionalizma u Hrvatskoj», suprotno tome, zabacujući

program nacionalne države (imajući u vidu obnovu jugoslavenskog saveza),

antifašističko-zavnohovski odgovor liberalnog nacionalizma (KNS) ili reformskog

socijalizma (koji je zagovarao SPD), bio je potučen. Na taj način, «desnica», koja u

hrvatskoj situaciji «ima formu integralnog nacionalizma», pobijedila je «i centar i

ljevicu» i tragom NDH-kontinuiteta ostvarila samostalnu nacionalnu državu. Naime,

utjelovljen u KNS na prvim izborima (1990.), «liberalni nacionalizam» u Hrvatskoj

smatrao je suviše riskantnim koaliranje s bivšim komunistima (koji promiču

«demokratski nacionalizam»), pa je na taj način gurnuo pobjedu u ruke «ekstremnom»

HDZ-u, koji je ulijevao najviše povjerenja na Miloševićev «radikalni pritisak». Ukratko,

HDZ-ovski «integralni nacionalizam» pocijepao je «potencijalnu reformsko-liberalnu

koaliciju», koja će se oživotvoriti tek deset godina kasnije.124

Suprotno povijesnoj ideji dovršenja procesa država-nacija na Balkanu, prema

ideologemu «demokracija ili nacija»,125 Vesna Pusić promiče anacionalni politički

liberalizam kojim se ex-jugoslavensko područje nastoji regionalno-politički oblikovati.

Glede poznata Bančeva kolonijalnog imperativa «Balkanu se ne možete oduprijeti»,126

slijedi obvezatno razgrađenje hrvatske nacionalne države i njeno prispodobljene zapadno-

balkanskom projektu.127 O pozadini toga imperativa zanimljivo svjedoči Janko

Vranyczani-Dobrinović (1999.), hrvatski veleposlanik VE u Bruxellesu. Naime,

međunarodna je zajednica željela da Franjo Tuđman u regiji odigra «ulogu multietnički

124 D. Sekulić, «Je li nacionalizam hrvatska sudbina», s. 166.125 «Ili nacija ili demokracija […] najviši je teorijski, filozofski i misaoni izraz gospođe Vesna Pusić» (Josip Jović, Život po protokolima, Prilog anatomiji hrvatske (samo)destrukcije, Split, 2002., s. 80).126 I. Banac, Nedjeljna Dalmacija, 26. siječnja 2001. U jednom razgovoru, George Soros podvlači da je «u interesu je hrvatske države da se integrira s ostalim državicama na prostoru bivše Jugoslavije. […] To je vizija Europske zajednice s kojom se ja slažem i shvaćam je vrlo ozbiljno, jer je važna ne samo u regiji, nego za Europu i cijeli svijet» (Joško Čelan, Trećejanuarska Hrvatska, Split-Dugopolje, 2002., s. 31).127 «U ostvarivanju projekta zapadnog Balkana iznimno je važno da se Hrvatska pretvori u multietničku državu kako bi bila slična Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, te kako bi se probleme manjina u svim državama zapadnog Balkana mogao rješavati na istim načelima« (Z. Tomac, Vjesnik, 2. travnja 2004.).

21

pomirljivog motora za Hrvate, europske Srbe, europske Muslimane, eurodemokratskog

Tita i jugohrvata». Iako mu je tu poruku prenosio, duboko svjestan iskušenja hrvatsko-

jugoslavenske ideologije, spomenutu ulogu Tuđman «nije želio, niti mogao prihvatiti».128

Tijekom svoje vladavine, suprotno projektu Sorosova otvorenoga društva,129 Tuđman je

odlučno odbijao bilo kakvo političko identificiranje Hrvatske s Balkanom, dakako,

ustrajajući na politici dobrih odnosa sa svim susjedima, a ne uvjetovanoj politici

pripadanja Balkanu. Naime, svojim geopolitičkim položajem, svojom poviješću i

ekonomskim vezama koje je vežu uz srednju i zapadnu Europu, Hrvatska će morati naći

svoje mjesto u samom srcu integrativne Europe.130

Međutim, nakon promjene vlasti, prihvaćanjem politike «novoga smjera» (koja je

samo kroatizirana inačica Supilova «novoga kursa»), prispodobno Brozovićevoj rasnoj

balkanskoj ontologiji,131 «Europa nam vjeruje otkad je Račan rekao da smo dio

Balkana».132 I dok je Hrvatska skoro čitavo desetljeće, naspram importirana balkanskog,

pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta

regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u

ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan - suprotno ustavnim odredbama -

organizirao europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu u studenome 2000. godine u

Zagrebu.133 Ironija sudbine hoće da će ovaj sastanak na vrhu pod francuskim

predsjedanjem istodobno blagosloviti povratak Hrvatske na Balkan i povratak Jugoslavije

u Europu.134 Uz poznato haaško političko uvjetovanje, istrgnuta iz srednjoeuropskog i 128 J. Vranyczani-Dobrinović, Večernji list, 24.-26. prosinca 1999.129 Popper je ostavio lažnu utopiju otvorenog društva, koju je George Soros, burzovni mešetar, prilagodio kao ideologiju postkomunističke tranzicije. Famozna Sorosova mreža, koja je čitavo prošlo desetljeće u ovom području funkcionirala kao paralelno ministarstvo društvenih znanosti, kulture i kontrakulture, svojom organizacijom i milijunima dolara, «odigrala presudnu ulogu u sada već uznaporedovalom rashrvaćivanju, odnosno rebalkaniziranju Hrvatske i Hrvata» (J. Čelan, Trećejanuarska Hrvatska, s. 141). Sorosovo otvoreno društvo «tipičan je slučaj zločinačkog udruživanja protiv Ustavnog poretka Hrvatske (čl. 135. Ustava RH)» (Hrvoje Šošić, Istine o dr. Franji Tuđmanu, Zagreb, 2003., s. 2421).130«Ali ističemo da smo za bilateralne odnose i eventualno zajedničke prometne i slične projekte, a protiv smo svih pokušaja integracije u balkanskim ili jugoistočnim europskim okvirima». (F. Tuđman, Hrvatska riječ svijetu, Razgovori sa stranim predstavnicima, Zagreb, 1999., s. 85 i 498).131 «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta» (D. Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», s. 224).132 J. Dobrinović-Vranyczany, Večernji list, 6. ožujka 2000. 133 Zagrebački summit, kao pravno-politički temelj za uspostavu zapadnog Balkana, održan je u Zagrebu 24. studenoga 2000. godine. Toga je dana usvojena Deklaracija koju Hrvatsku nužno vodi u nove balkanske državne integracije. Istoga je dana 1918. godine u Zagrebu donesena odluka da Hrvatska uđe u savez država pod krunom Karađorđevića. Je li je, neki su se upitali, samo riječ o slučaju?134 Jacques Rupnik, Libération, Paris, 3. studeni 2000.

22

sredozemnog miljea, Hrvatska biva i vraćena u projugoslavensku geopolitičku matricu sa

svim i dosad već poznatim negativnim posljedicama za njeno kulturno i duhovno biće.135

Nakon 3. siječnja 2000. godine, tvrdi Sekulić, imamo «povratak Hrvatske u

normalnu kolotečinu postkomunističkog europskog razvoja».136 Dakako, «normalna

kolotečina», pretpostavlja obnovu jugoslavenskog saveza, kao uvjeta «uključivanja u

Europu», tj. razgradnju hrvatske nacionalne države, budući da se HDZ-ov integralni

nacionalizam uspostavlja «kao određeni odjek ustaškog poraza u drugom svjetskom

ratu».137 I dok je stvaranje samostalne države HDZ-ov crimen, antifašističko-zavnohovske

inačice (liberalni nacionalizam i reformski socijalizam) imaju «povijesna» rješenja,

dabome, bez samostalne nacionalne države. Naime, polazeći od neojugoslavenskog

liberalnog saveza,138 Goldstein-Gotovčeva HSLS (i kasnije KNS) zato «u svoj program

uopće nije unijela formiranje samostalne hrvatske države».139 Isto tako, vjerujući da je

Jugoslavija «još uvijek naša velika šansa», reformsko-socijalistički lider Ivica Račan

također tada nije želio - samostalnu Hrvatsku. Naime, on tada tvrdi «da ne može biti

sumnje u odnos SKH prema Jugoslaviji. SKH je vrlo jasno rekao da mi budućnost SR

Hrvatske ne vidimo izvan Jugoslavije».140

Opis hrvatskog «integralnog nacionalizma» (posebice Pavelićeva, čiji je - tobože -

začetnik A. Starčević a dovršitelj F. Tuđman), što ga «proizvodi» otvoreno-društvena

(erazmička) inteligencija, posve je suglasan s ideološkom propagandom o genocidnosti,

odnosno ustaštvu svih Hrvata, koja se temelji na tvrdnji o pravocrtnom kretanju «od Ante

Starčevića do Ante Pavelića».141 Iz Starčevićeva učenja izvire, tvrdi se viktornovakovski,

«stoljeće rasističkih, da ne kažemo fašistoidnih naslaga [koje je teško] ičime rastopiti i

oprati»142 Naime, demonizacija Starčevićeva učenja, glede hrvatske nacionalne ideje i

države,143 kako će se pokazati, izravno je u promičbenoj funkciji: ili samo paravan za

velikosrpske teritorijalne i političke pretenzije (što su polazile od negiranja hrvatske 135 Branimir Lokin, «Zapadni Balkan: sljepilo stratega suvremenog svijeta», Vjesnik, «Stajališta», 7. studenoga 2003.136 D. Sekulić, «Je li nacionalizam hrvatska sudbina», s. 159.137 Isto, s. 158.138 Takva je projekcija, koja je bila u funkciji očuvanja Jugoslavije, tvrde neki izvori, stajala sponzore 270.000 dolara, što ih je početkom 1990. godine u New Yorku upravo preuzeo senior Goldstein (Ivo Omrčanin, Diplomatska i politička povijest Hrvatske, sv. 4, Washington, 1992., s. 20).139 Miroslav Brandt, Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., s. 124. 140 D. Jelčić, 100 krvavih godina, XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., s. 313.141 M. Gross, «Razgovor o korijenima», Erasmus, br. 1, Zagreb, 1993., s. 42.142 Nenad Miščević, Novi list, 10. prosinca 2005.

23

jezične i nacionalne samobitnosti), ili pak, uz pomoć Srbije, ona osobita promicanja

interesa velesila na hrvatskom geopolitičkom prostoru, koje u «političkom hrvatstvu»

vide smetnju za ostvarenje svojih ekspanzionističko-geostrateških ciljeva na ovim

prostorima. Zato je raspletanje priče o stvaranju nacija u 19. stoljeću na ovim prostorima,

što se vuče do danas, neodložna zadaća hrvatske povjesnice.144

Utemeljena u slavistici, standardna hrvatska historiografija Hrvatima odriče

nacionalnu posebnost, tako da se zagovorom nadnacionalnih ideja (ilirizam, panslavizam,

jugoslavizam, euroslavizam i sl.) u hrvatskoj povjesnici otvara prostor zatiranju svake

hrvatske političke i državne samostalnosti.145 Kao jedan od središnjih duhovnih

oblikovatelja zapadnog Balkana, zabacujući politički model, smatrajući upravo da

starčevićizam počiva «na anakronističkom državnom pravu»,146 Banac zato uzima naciju

kao kulturno-jezičnu (etnicističku) zajednicu, u čijem određenju odlučujuću ulogu «igraju

kulturna svojstva, a iznad svega jezik».147 Naspram političko-subjektivna, polazeći od

kulturno-objektivnog poimanja nacije, prema «kojem se obilježja nacije smatraju

143 Tako je, primjerice, Andre Wisson, u dnevniku Washintgton Post, od 17. travnja 1941. godine, ustvrdio, bez ikakve obrazložbe, da se «hrvatska nacionalna ideologija začela u glavi autentičnog hrvatskog luđaka Ante Starčevića u prošlom stoljeću» (Ivo Tasovac, «Korijeni zabluda», Hrvatska revija, br. 2, 1966.). Školski je zato primjer: kako je, tijekom najžešće agresije na Hrvatsku, pisao Ian Traynor, urednik za istočnu Europu londonskog lista The Guardian. U jednoj od njegovih kolumni (18. studenoga 1993.), kao «žestoki nacionalista», Starčević je opisan kao «misaoni začetnik ustaškog pokreta, koji su u sklopu svoje divljačke politike protiv srpske manjine odredili da se trećinu Srba ubije, trećinu protjera a trećinu prisili da prijeđe na katoličku vjeru». Sve to, naravno, nema veze sa Starčevićem koji je, naspram jezičnog, vjerskog ili etničkog nacionalizma, ustanovio hrvatsko državno pravo, povezujući s njime pojam «hrvatskog naroda». Dakle, kako zaključuje američka povjesničarka Sabrina P. Ramet, Starčević je «u duhu tolerancije i demokracije priznao da se pod pojmom hrvatskog naroda podrazumijeva politički narod uključujući u njega Hrvate, ali i Srbe i pripadnike drugih etničkih skupina koje žive na teritoriju hrvatske države» (Sabrina P. Ramet, «Ante Starčević – liberalni zagovornik građanske države» (tekst u rukopisu).144 «Čini se, da bez trijeznog i smirenog uvida u realije i u magle prošlosti nije moguća nikakva racionalna projekcija našeg naroda» (Josip Šentija, S Krležom, poslije '71, Zagreb, 2000., s. 205).145 «Jedanput smo se za volju tzv. viših zajednica, južnoslavenskih i panslavenskih, odrekli svojih neposrednih ciljeva te izgubili priliku stvoriti svoju narodnu državu, kad su je drugi narodi stvarali. Uspjeli smo od straha pred budućnošću, zbog malodušja i slabosti, posijati na balkanskom prostoru i svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omeli smo prirodan razvitak svih balkanskih naroda. Stoga nemamo pravo grditi samo Srbe, koji su znali iskoristiti našu slabost, te ih prikazivati kao krivce svemu zlu, nego se moramo vratiti na korijen zla, na pogrešnu definiciju naroda koju smo mi uveli, a drugi je iskoristili na našu štetu» (Ivan Korsky, Hrvatski nacionalizam, Zagreb, 1991., s. 100).146 I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, s. 90. «Srpski nacionalni pokret sebe (je) sve više zasnivao na prirodnom pravu nacionalnosti, što je bilo definirano uglavnom u jezičnim terminima». Prema tome, imamo «državno i istorijsko pravo kad je reč o Hrvatima, a prirodno i etničko kad je reč o Srbima, prvo (je) vezano za staro i prevaziđeno staleško društvo, a drugo za građansko, za modernija i savremenija shvatanja i tokove» (Vasilije Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, Beograd, 1991., s. 107, 61).147 I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, s. 32, 107.

24

unaprijed zadanim, nepromjenjivim i očevidnima»,148 Banac promiče etnonacionalizam

(«multikulturalnu etnokraciju»), čime se zatvara put prema državno-građanskoj

integraciji različitih skupina, u ovom slučaju Srba u Hrvatskoj kao «političkih Hrvata».

Na toj crti Banac posve dijeli Krestićeva velikosrpska stajališta.149

Kao predmet tragične instrumentalizacije, još od turskih provala pa sve do

današnje «nove» hrvatsko-srpske koalicije (Sanader-Pupovac),150 pravoslavna (srpska)

manjina u Hrvatskoj nije bila ništa drugo nego «trojanski konj» svih mogućih stranih

političkih i državnih vlasti i moći.151 Ukratko, na crti «razaranja hrvatskog suvereniteta»,

ona se nalazi «kroz više od tri stoljeća u protuhrvatskoj službi».152 Tragom importirnih

ideologija, prihvaćajući naglašenu etnizaciju svoje egzistencije te ometajući proces

hrvatske nacionalne integracije, hrvatski su Srbi, zapravo, bili taktičko sredstvo

austrijske, mađarske i talijanske, a strateško velikosrpske (u obje jugoslavenske inačice)

državne integracije. I nakon tragičnih iskustava - prije svega, kao žrtve svojih političkih i

intelektualnih elita – po crti rasno-klasne zavnohovske osnovice, oni i dalje odbijaju

integraciju u moderno hrvatsko građansko društvo.153

Nakon posvemašnje kriminalizacije Hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata, tj.

da su u temelje samostalne hrvatske države ugrađeni zločini (što je sastavnica Goldstein-

148 Holm Sundhaussen, «Postsocijalistička konstrukcija društvenog identiteta: Izazov intelektualcima»; u: Prošlost je teško pitanje, Zagreb, 2000., s. 82. 149 «U građanskom sistemu, svi Hrvati i svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su hrvatski politički narod. Njima su priznavana sva građanska prava, ali im nije priznata nacionalno-politička individualnost, odnosno konstitutivnost» (V. Krestić, «Državno istorijsko pravo Hrvatske – koren zla i sukoba sa Srbima», Zbornik radova Baranja – srpska zemlja, Beli Manastir, 1995, s. 13).150 «Prvi put od vremena Milutina Baltića, Stanka Stojčevića i Dušana Dragosavca imamo Srbe u Vladi birane po nacionalnoj kvoti, odnosno ključu. Tako birane članove izvršne vlasti imaju države s podijeljenim suverenitetom. SDSS je teško svrstati u klasične podjele na političkoj sceni, jer je alfa i omega njihova programa pretvoriti Srbe u Hrvatskoj u konstitutivni narod» (Tonči Tadić, Večernji list, 29. siječnja 2004.).151 «Naši Srbi, hrvatski renegati, saveznici talijanaša i Madžara, nijesu nego stafaža tuđinstva protiv slobode i ujedinjenja Hrvatske» (Fran Supilo, Politički spisi, Zagreb, 1970., s. 239). Kao pripadnici «službeničkog mentaliteta», Srbi u Hrvatskoj bili su jedno od uporišta mađaronske i austrijske politike te tako blokirali «razvoj hrvatske nacije u Hrvatskoj i Dalmaciji» (Drago Roksandić, Hrvatski tjednik, br. 2, Zagreb, 23. travnja 1971.).152 Antun Pinterović, «Predsjednik pred Unijom», Hrvatska revija, br. 3, Zagreb, 2003., s. 33. 153 «Oni i dalje ne pristaju biti 'politički Hrvati', oni i dalje žele biti politički narod. Oni, uostalom, više i ne kriju da žele biti važan politički faktor u hrvatskom životu, ali ne kao Srbi građani Hrvatske kao jedinke, nego kao Srbi kao nacionalna skupina politički organizirana. Zahtjevi koje su u tom pogledu iznijeli i upravo iznose samo su početak, a nikako ne predstavljaju kraj. Lista je poduža samo što će, poučeni povijesnim iskustvom, sada ići dozirano, korak po korak i milimetar po milimetar, s konačnim političkim ciljem da Srbi ne budu nikakva nacionalna manjina nego etnička skupina s ustavnim definiranim posebnim mjestom unutar hrvatske države» (Mladen Kevo, «Stajalište», Vjesnik, 10. siječnja 2004.)

25

Pusićkine erazmičke strategije), obnova ranijih «demokratskih» inicijativa nije isključena,

pa i moguća federalizacija Hrvatske pod patronatom međunarodnih čimbenika, gdje bi

jednostavno bio poništen hrvatski nacionalni integritet. Naime, «povratak Srba stvara

multinacionalnu zajednicu i pokreće pitanje građanskog ustava, izbija historijsku pobjedu

nad Srbima».154 U svezi s tim, zanimljivo je, neki ozbiljni politički raščlanitelji drže da,

stvarajući od svojega etniciteta profesiju,155 kao vodeći ideolog i svojedobno

«konzekventni eksponent Miloševićeva političkih interesa u Hrvatskoj», Pupovac

«onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda».156

Glede uspostavljana pokroviteljstva nad jednom od središnjih političkih organizacija

hrvatskih Srba,157 uz tzv. međunarodne čimbenike, Beograd ih je «odlučio iskorištavati

kao element zadržavanja Hrvatske u balkanskom kontekstu, kako bi i srpski dijelovi

Hrvatske u koncepciji mini Europske unije činili jedinstveni srpski duhovni prostor».158

Na taj se način, suprotno povijesnom dovršenju procesa građansko-nacionalne

države, hrvatskom narodu, još jednom, uz loše ponavljanje povijesti,159 dramatično

onemogućava proces nacionalne (političke) emancipacije i, s tim u svezi, normalno

uključivanje u europske i svjetske tijekove. Naspram Pupovčeva pogubna političkog

glavinjanja, «najviše ideja o položaju Srba u Hrvatskoj dolazi upravo od njega» (od

«rigidnog jugoslavenstva« do «malicioznog srbovanja«),160 više su nego ohrabrujuća

154 Branko Mamula, Balkanica, br. 3-4, Roma, 1997.155 «Reagiram [glede optužbi Hrvatske za etničko čišćenje Srba], prije svega, u ime onih građana RH, pripadnika nacionalnih manjina, pa i srpske, koji svakodnevno daju osobni doprinos razvoju i napretku Hrvatske, ne trgujući pritom, kao gospodin Pupovac, svojom nacionalnošću i ne stvarajući od nje profesiju» (Snježana Biga-Friganović, pokojna SDP-ova zastupnica u Hrvatskom saboru, Globus, 16. siječnja 2004.). 156 Davor Gjenero, Novi list, 22. prosinca 1997. Odbijajući koncepciju «političkog hrvatstva», srpski su političari u Hrvatskoj bili gotovo jedinstveni (razlike, bolje rečeno netrpeljivosti, bile su više osobne naravi), tako da su rješenje vidjeli «u dvojnom hrvatskom suverenitetu, federalizaciji Hrvatske i političkoj autonomiju za Srbe gdje su većina» (Vlado Šakić, Načelo Vukovar, Zagreb, 1997., s. 148).157 Zato će «u ovim trenucima a posebno u budućnosti - podvlači Pupovac - SRJ, nama matična država biti značajan faktor, značajan element u traženju odgovora na pitanje kako dalje i što sa Srbima u Republici Hrvatskoj» (Čuvari imena, s. 81). Suprotno tome, na izvanrednoj je skupštini Srpskog narodnog vijeća, Jovan Mirić izjavio da «naša matična država je Hrvatska, dok nam je Srbija eventualno može tek biti matica. Ona nije povijesno, ni politički naša matična država» (Novi list, 9. svibnja 1999.).158 D. Gjenero, Vjesnik, 20. ožujka 2001.159 «Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku» (V. Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, s. 266). 160 Miroslava Rožanković, Vjesnik, Zagreb, 4. veljače, 1999. Smatra se da je «teško razlučiti gdje kod nekad predanog uslužitelja (civilizirane) jugopartije završava partizanski jugokomunizam, a gdje počinje

26

razmišljanja mlađe akademske elite. Naime, mlađi srpski intelektualci u Hrvatskoj,

upravo kao Srbi, prelomili su u sebi činjenicu da je «rješenje hrvatskog nacionalnog

pitanja kroz samostalnu državu potpuno legitimno», pače prihvaćajući ga «kao olakšanje,

jer više ne žele biti jedina meta hrvatskog nacionalizma». Štoviše, »većinu je njih

osvijestila činjenica da je Jugoslavija bila prisilna zajednica u kojoj se Hrvati nisu

osjećali dobro», gdje su «stavljeni u poziciju njenih zaštitnika», što ih je «užasno

opterećivalo».161 Ako Srbi u Hrvatskoj prihvaćaju samostalnu hrvatsku državu kao okvir

svojega života,162 kao pojam hrvatskoga «političkog naroda», dakle, onih koji Hrvatsku

shvaćaju kao zemlju kojoj u političkom smislu pripadaju, šire od hrvatske zajednice u

etničkom smislu, svakako bi se suzio prostor hrvatskom etnonacinalizmu.163 Ukratko, kao

nacionalno-građanska država koja, pored inih manjina, priznaje sva manjinska prava i

kulturnu autonomiju etničkim Srbima na svojemu prostoru, tj. smatra ih «političkim

Hrvatima», 164 Hrvatska bi imala tek šanse ubrzane normalizacije i tzv. europeizacije.165

Onkraj matvejevićevska «konačnog rješenja», ostvareni hrvatski suverenitet 90-ih

nije postao paradigmatska odrednica za vrednovanje povijesnih zbivanja, tako da je, bez

srbovanje» (Marijan Krmpotić, «Pupovčeva khuenovština», Fokus, Zagreb, 16. ruja 2005.).161 Čedomir Višnjić, «Srbi u Hrvatskoj», Globus, 9. veljače 2001. «Dakle, očito je da Srbi iz Hrvatske jesu, svakako, dio hrvatske političke nacije» (Č. Višnjić, Feral Tribune, 11. lipnja 2004.).162 «Srpska manjina u Hrvatskoj jednom mora shvatiti tri važne stvari. U prvom, da je manjina, drugo, da je manjina koja će se kad-tad asimilirati, jer između sekularnih Srba i sekularnih Hrvata nema nikakve razlike (kultura Srba u Hrvatskoj je hrvatska i jezik je hrvatski), te da getoizacija nije u njihovu interesu» (Bogdan Denić, Vjesnik, 18. listopada 2000.). 163 «Srpska intelektualna i politička elita nije shvatila da je struktura dualiteta (vjernost Hrvatskoj, priznanje hrvatske države – vjernost srpskom nacionalnom biću, vraćanje k izvoru) jedino pravo i prirodno rješenje koje bi, doduše rađao kontradikcije, možda čak i teške kontradikcije, ali ne i želju da se dualitet ukine. U srpskoj dijaspori, nažalost, ideja dualiteta bila prezrena i odbačena i rijetki su pojedinci i grupe smatrali vrijednim od identiteta. Umjesto te tegobne, bolne, ali potencijalno najpunije i najplemenitije ideje javio se mit o ujedinjenju svih Srba, mit o velikoj srpskoj državi koja ima da se prostire gdje su srpski grobovi. Taj mit nije dopuštao Srbima izvan nacionalnog državnog teritorija da vide kakvo bogatstvo može biti dijaspora i kakve vrijednosti dualitet donosi i Srbiji i zemljama u kojima Srbi žive kao manjina i koje su njihove države. Jasno je da je visoka kultura ono tlo po kojem se tek može razviti ideja dualiteta. … Ali, srpska (i srbijanska) inteligencija nije čak ni uočila tu mogućnost i nije iskoristila klice koje su ipak postojale. Umjesto da rasvijetli ideju dvojne pripadnosti, da joj otkrije temelje, osobine i perspektive, ona je išla putem volje za moć, slijedila njemački i talijanski primjer u 19. i u 19. i 20. stoljeću te istakla tezu da će srpski narod biti sretan samo budu li na okupu» (S. Lasić, Članci, razgovori, pisma, s. 376).164 Odnedavno, između HDZ-a i SDP-a, imaju dogovor oko «ukidanja manjinskih lista», čime se «praktički u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata». Naime, smatra Račan, «vrijeme je da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate, u smislu da svi građani na jednak način i pod istim uvjetima budu birani u parlament» (Jutarnji list, 23. srpnja 2005.).165 Suprotno tomu, protuustavnim zahtjevom «Srbima vratiti status konstitutivnog naroda» (Novi list, 2. svibnja 2005.), Josip Boljkovac, kandidat na listi Stanimirović-Pupovčeva SDSS-a, vraća priču na početak tragičnih događaja 90-ih godina prošlog stoljeća. Štoviše, on tvrdi da je «Hrvatska nasilno rušila Jugoslaviju» (Novi list, 28. srpnja 2005.).

27

samosvojne državno-političke, u surječju etničko-jezičnog (jugo)slavizma preostala tek

regionalno-politička prepoznatljivost. Hrvati su tako i dalje «slavenski narod iz

južnoslavenske skupine»,166 tvrdi «hrvatska» encikopledija, što je posve u funkciji

legitimiranja zapadnobalkanskog imaginarija. Polazeći od koncepcije oživljavanja

neojugoslavenskih saveza, posebice Zapadnog Balkana,167 novopokrenuti bi Soros-

Bančevi «balkanski studiji» u Dubrovniku, zabacujući nacionalne povjesnice, zato trebali

«značajno pridonijeti pisanju povijesti regije, čemu posebnu pažnju posvećuju brojni

međunarodni i regionalni projekti».168

Naspram političkog kroatizma, školski programi povijesti, što su pod kontrolom

Sorosovih doktoranata iz Budimpešte, i dalje natura etno-jezičnu (južno)slavensku

identifikaciju («Hrvati od stoljeća devetog»),169 koja je posve obvezatna legendariju Žitija

Ćirila i Metoda. U povijesnu se pouzdanost te predaje ne dvoji, 170 iako povijesno-jezične

raščlambe govore posve suprotno.171 Zanimljivo je da su u slobodnoj Americi dopuštene

srednjovjekovne udruge koje privatno vjeruju npr. u ravnu Zemljinu ploču pa o tom

imaju svoj tisak i seanse, ali im je to zabranjeno nametati u školstvu i službenim

medijima. Naprotiv, tu na brdovitom Balkanu slični zastarjeli ravnozemaljci kao u crnom

srednjovjekovlju, sve dosad vladaju u javnosti i školstvu gdje pobiru glavninu financija, a

suvremeni znanstveni nalazi se još potiskuju u ilegalu po dogmatskoj logici: tim gore po

činjenice!172 Upravo, zahvaljući svojim mentorima, Juvančićev će dokumentarac ostati

sjajna metarofora ravnozemaljskog nepovijesna i protupovijesna pristupa.

166 Hrvatska encikopledija, sv. 4, Zagreb, 2002., s. 653.167 Hrvatsko je društvo svrstano pod kišobran «zapadnog Balkana», bez obzira na razvoj u odnosu na ostala društva ex-Jugoslavije minus Slovenija i plus Albanija, na utkane sredozemne i srednjoeuropske kulturne krugove (A. Milardović, Zapadni Balkan, Osijek-Zagreb-Split, 2000., s. 2).168 I. Banac, «Jugoistočno-europski studij», Zarez, Zagreb, 1. ožujka 2001.169 Glede obrazovnih postignuća posebice treba, kao početak hrvatske povjesnice, «vrjednovati djelovanje braće Konstantina i Metoda na širenju kršćanstva u slavenskim zemljama i na širenje glagoljice, posebno u Hrvata» (Eksperimentalni nastavni plan i program za osnovnu školu 2005./2006., Zagreb, 2005., s. 257).170 R. Katičić, Na kroatističkim raskrižjima, s. 61.171 Žiće Ćirilovo kompilacija je od šest različitih djela napisanih od 1. do 15. stoljeća, što ih je vješti kompilator povezao zajedno, tako da je izuzevši glavu 2. do 5. što ih je napisao suvremenik, u čiju namjeru ne smijemo dvojiti, za sve ostalo možemo i moramo staviti upitnik. «Kompilatoru nije bila svrha prikazati povijesnu istinu, nego je tražio duhovni poticaj i prikazati veličinu sveca, stoga brojna čudesa: mrtvi ustaju, hromi hode […]. Što crkva danas misli o takvim čudesima nepotrebno je isticati» (Marko Japundžić, Hrvatska glagoljica, Zagreb, 1988., s. 42).172 A.-Ž. Lovrić i sur., «Podvale i krivotvorbe o genetici Hrvata», Hrvatski list, 20. listopada 2005.

28

Uostalom, Neven Budak, stvarni režiser spomenuta dokumentarca, Hrvatima

uskraćuje pravo na vlastitu nacionalnu povjesnicu. Naime, on žali što je još

«komunistička vlast nehotice podržavala nacionalnu historiografiju», tako da, zapravo,

«nikada i nije postojala jugoslavenska historiografija, nego hrvatska, srpska, slovenska».

Međutim, ideološki slična «u doba komunizma i u Tuđmanova doba», hrvatska je

historiografija, zaključuje Budak «iz raznih razloga uvijek bila, neću reći nacionalistička,

nego vrlo nacionalna orijentirana».173 Poznato je da je «orjunaško rasno jugoslavenstvo

počivalo na isključivosti i negaciji svakog nacionalnog obilježja».174 Tako

viktornovakovskim tragom, uoči sama jugoslavenskog raspada, Budak je oštro osporio

Mandićevu monografiju Hrvati i Srbi - Dva različita naroda (1990.) te njezina autora,

iako je dao ponajbolju povijesnu razradbu ranohrvatske samobitnosti, skandalozno

obilježio «pamfletistom» i «hrvatskim nacionalistom», jer se «priklonio separatističkom

[a ne integrativno-jugoslavenskom – I. B.] rješenju hrvatskog pitanja».175

S obzirom na to, uspostavljena devedesetih prošlog stoljeća, prema

viktornovakovskom aksiomu,176 hrvatska se nacionalna država zato uzima kao

«zločinački pothvat», kako glasi haaški scenarij.177 Isti ima sasvim preciznu političku

ulogu: revizije novije povijesti178 brisanjem ili relativiziranjem razlika između žrtve i

agresora te stvarati pretpostavke novog suživota u okvirima zapadnobalkanske unije, što

je na tragu Brozovićeve rasne ontologija da «ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti

173 N. Budak, Nacional, 26. prosinca 2000.174 Ivan J. Bošković, Orjuna - ideologija i književnost, Zagreb, 2006., s. 456.175 I. Biondić, Vjesnik, 31. svibnja 1996.176 «Svaka je samostalna hrvatska nacionalnu država, gdje bi Srbi u Hrvatskoj bili etnička manjina, eo ipso ekskluzivna, totalitarna, genocidna i fašistička» (I. Biondić, Magna fraus, s. 208).177 Višnja Starešina, Haška formula, Zagreb, 2005. Skandaloznu je pozadinu spomenute strategije, posebice, posredno razotkrila Doris Pack, zastupnica u Europskom parlamentu i voditeljica njegova izaslanstva za jugoistočnu Europu. Naime, ona je priznala da je EU svjesno kažnjavala Hrvatsku zbog Oluje kojom je HV ljeti 1995. oslobodila gotovo trećinu hrvatskog teritorija. Drugim riječima, nije bila u pitanju vlast pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, njegov odnos prema Bosni, nije bilo u pitanju ponašanje te vlasti prema svojim državljanima srpske ili drugih nacionalnosti, već je u pitanju bilo upravo pravo hrvatskog naroda da oslobodi vlastiti teritorij. Neki političari u izvršnoj vlasti europskih institucija željeli su kazniti Hrvatsku za oslobađanje trećine svojeg okupiranog teritorija (Željko Ivanjek, «Pack priznala poraz», Jutarnji list, 17. prosinca 2001.).178 «Tribunal postaje pogon kojim gospođa Del Ponte gleda revidirati povijest balkanskih ratova» (Jeffrey T. Kuhner, Vjesnik, 28. listopada 2004.). Naime, to sudište nije osnovano sa svrhom kažnjavanja agresora za njegove čine, nego da «povjesničari na temelju tih presuda napišu povijest zapadnog Balkana», kako je nedavno u Lausannei (Švicarska), pred šest stotina studenata prava rekla Carla del Ponte (Jutarnji list, 3. prosinca 2005.). Prema vodećem «haggologu» (Ivan Zvonimir Čičak), «haaški će pravorijek biti obvezatan, politički, pravno i povijesno kao sudska odluka, ne samo za svijet nego i za Hrvatsku»; dakle, «u Haagu se piše istina o ovome ratu, a hrvatski političari mogu pričati što hoće» (Jutarnji list, 1. lipnja 2002.).

29

svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».179

Neriješenim pitanje nacionalne (političke) identifikacije, pri čemu je neprijeporno

sudbinski odgovorna nacionalna elita,180 ušavši u dramatičnu završnu etapu nacionalne

integracije,181 uz moguće «loše ponavljanje povijesti», Hrvatska je u novom

geopolitičkom prestrojavanju, ostavši i dalje talcem istočnog (balkanskog) pitanja,182

smještena u zemlje izvanjskoga europskog kruga (periferial ares).

2. POLITIČKI KROATIZAM

Međutim, na prijelazu tisućljeća, temeljem epohalnih istraživanja molekularne genetike

(koja je, kao «arhiv ljudskog roda», obilježena «Božjim rukopisom»), uz ine znanosti,

učinjen je pravi prevrat glede hrvatske nacionalne identifikacije. Naime, kako je

izvijestilo Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata,183 tada je, kuhnovski

kazano,184 došlo do pada ili sloma vladajuće slavističko-jezične paradigme.185

Genetika predstavlja «novi pogled na čovječanstvo», budući da danas tako znamo

da svaki naš gen ima svog izvornika, te da slaganjem naslijeđenih varijacija - što govore

o međusobnoj povezanosti porodica, etničkih skupina i rasa - dolazimo do slike naše

179 D. Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture», s. 224.180 «U nacionalnoj i kulturnoj tragediji hrvatskog naroda, posebno valja podvući, nezahvalnu, maćuhinsku i služinsku ulogu odigrao je razmjerno velik broj njezine političke elite i predstavnici kulture, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti» (Lucijan Kordić, «Dilema slobode u suvremenoj književnosti»; u: Hrvatski razgovori o slobodi /izbor/, I. domovinsko izdanje, Zagreb, 2000., s. 240). «Kako bi danas stajao narod hervatski i kod kuće i u mnenju narodah, da ga nebudu domaći sinovi obružili, izdali i raztrovali» (A. Starčević, Djela III., s. s. ).181 «Pred Hrvatsku se postavljaju sva, ali baš sva, pitanja o smislu naše egzistencije na ovim prostorima, i to na dramatičan način kako se nije događalo od Dolaska» (Zvonimir Berković, «Razgovor», Jutarnji list, 3. travnja 2004.).182 Riječ je o konceptu jednog umjetnog oblikovanja, «čiji glavni cilj je ovjekovječiti pogrješke prošlosti, zamrznuti i nastojati na taj način slomiti volju naroda» (Oto von Habsburg, «Zapadni Balkan», ABC, Madrid; prema: Nezavisna Država Hrvatska, Zagreb, ožujak-travanj, 1999.).183 Izvješće je u sklopu projekta «Geo-biološki i kulturno-povijesni uvjeti etnogeneze Hrvata» (2000.-2005.), čiji su suvoditelji dr. sc. Andrija-Željko Lovrić i prof. dr. sc. Ivan Biondić.184 Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, 1970.185 Izim što su obaviještene središnje nacionalne ustanove (znanstvene, kulturne i političke), održana je konferencija za novinare koja je, glede posvemašnje medijske blokade, bila prešućena u hrvatskoj javnosti. Tek je nakon mjesec dana, posve korektno, o konferenciji izvijestio Glas koncila (od 15. prosinca 2002.), dok je iscrpniji prikaz, naslovljen «Suvremena genetika poništila Južne Slavene», objavio zagrebački tjednik Fokus (od 27. prosinca 2002.).

30

prošlosti.186 Naša je DNA «ustvari kodirana povijest ljudskog roda»,187 tako da čitanje

genoma pruža «više znanja o našem podrijetlu, evoluciji, naravi i umu nego svi

dosadašnji znanstveni napori».188 S obzirom na to, genetička su otkrića i općenito

genetičke analize, «vrijedan izvor podataka za etnogenezu i povijest Hrvata».189 Suprotno

tomu, neki relativiziraju važnost genetike, držeći da nam ista «može dati zanimljive

informacije o povijesti stanovništva, ali ne i o povijesti naroda i nacija».190 Pače, kao

znanost, «genetika spašava čitave narode od ideološkog izluđivanja i od asimilacije pod

izmišljenim isprikama».191

Od devedesetih godina prošloga stoljeća, tako u svijetu naglo napreduje egzaktna

biogenetika koja je donedavno služila samo za sudsku identifikaciju i prepoznavanje

mrtvaca te za medicinsko dokazivanje očinstva zbog naplate alimentacija. S najnovijim

razvitkom sličnih sigurnih metoda za masovne analize cijelih naroda,192 sada se sigurnije i

znanstveno dokumentira povezanost i iskon etnoskupina (ljudskih populacija) tim

neutralnim i objektivnim biokemijskim analizama. Najviše je egzaktnih pokazatelja o

stvarnoj etnogenezi ljudskih populacija u najnovije doba dobiveno forenzičkim

metodama kroz biokemijske poredbe muških Y-kromosoma, tako da je temeljna

biogenetska slika ranija naseljavanja Europe podosta različita od donedavnih povijesnih

naklapanja na temelju jezika i kulture.193

186 Biserka Nagy, «Genetika – novi pogled na čovječanstvo», Zbornik radova simpozija o fundamentalnim istraživanjima, HAZU, Zagreb, 1997., s.171-173.187 Peter Underhill, «Razgovor», Nacional, Zagreb, 9. rujna 2003.188 Matt Ridley, Genom, Zagreb, 2003., s. 11. «Prateći neke gene, možemo ispisati povijest seoba ljudi posljednjih nekoliko tisuća godina. Za raspon između posljednjih četiri milijarde godina i posljednjih nekoliko tisuća godina genom je neka vrsta autobiografije naše vrste u kojoj su zabilježena važna događanja onako kako su se zbivala» (isto, s. 10). 189 Mario Šlaus, «Razmišljanja o temi: Genetička otkrića – nova vrela za etnogenezu i povijest Hrvata» iz bioarheološke perspektive», Okrugli stol MH «Genetička otkrića – nova vrela za etnogenezu i povijest Hrvata», Zagreb, 11. siječnja 2006.190 N. Budak, »Postoji li veza između biološke i kulturne antropologije pri proučavanju etnogeneza?, Okrugli stol MH «Genetička otkrića – nova vrela za etnogenezu i povijest Hrvata», Zagreb, 11. siječnja 2006.191 Mirko Vidović, «Je li svijet podijeljen u nespojive sekte?», Fokus, 9. prosinca 2005.192 Dok su dosadašnja genetička istraživanja omogućila okvirnu sliku migracijskih ruta u povijesti, novi će genografski projekt IBM-a i udruge Nat. Geographic Society, koji će sakupiti uzorke DNK više od 100.000 ljudi širom svijeta, nastojati dobiti cijelu i potpunu slika naseljavanja Zemlje, tj. omogućiti detaljniju sliku svih tih migracija, kao i njihovo preciznije vrijeme (www.nationalgeographic.com/genographic).193 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 122.

31

Naravno, treba naglasiti da genetsko podrijetlo i političko nastajanje naroda

predstavljaju posve odvojene procese.194 Kazano drugačije, ni u kom slučaju naš

nacionalni identitet «ne smijemo poistovjetiti s molekularnim obilježjima i našim

današnjim varijacijama u onom što nazivamo biljezima, odnosno genima».195 Međutim,

političko (nacionalno) će oblikovanje nekog naroda postati potpunije i jasnije «tek da

kada se zna njegovo genetičko podrijetlo, a tako će biti i s hrvatskim narodom».196 Prema

tomu, zaključuje se, «genetičke spoznaje o podrijetlu Hrvata omogućuju davanje realne,

ili možda točnije rečeno, realnije ocjene teorija o podrijetlu Hrvata».197

Od devedesetih godina prošlog stoljeća, istodobno s raspadom Jugoslavije, u

velikom istraživanju europskih naroda198 dobismo i prva poznata geografska ishodišta, za

sve haplotipove utvrđene na populaciji Hrvata.199 Ispitivanje genetičke strukture hrvatskih

otoka, nakon H. V. Tolka i sur. (2000.),200 što su ga na reprezentativnom uzorku (457)

poduzeli L. Barać i sur. (2003.),201 potvrdilo je u osnovi nalaze prvotna istraživanja (v.

tablica 10.). Postoje i neki drugi radovi koji među analizama haplotipova na y

kromosomu sadrže i analize uzoraka iz Hrvatske.202 S obzirom na to, «na osnovi tih

rezultata jedan od uglednijih svjetskih genetičara, Passarino, navodi da Hrvate više ne bi

na tradicionalan način trebalo svrstavati u slavenske narode».203

AUTORIGENOM

O. Semino et al. (2000.)

L. Barać et al. (2003.)

prahrvatski -Eu7 (srednjoeuropski ) 45 48baltoslavenski -Eu19 (istočnoeuropski) 29 25

prakeltski -Eu18 (zapadnoeuropski) 10 7

194 «Otiđite na Bliski istok ili bilo kamo gdje ima problema nasilja među skupinama ljudi. Ako im pogledate gene, razlike nema. Razlike koje ih navode na svađu nisu na genetičkoj razini, nego na kulturnoj, na nezrelosti vrste, nesposobnosti za toleranciju» (P. Underhill, «Razgovor», Nacional, 9. rujna 2003.).195 Pavle Rudan, Vjesnik, «Razgovor», 9. i 10. travnja 2005.196 I. Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2003., s. 16 i 159.197 Isto, s. 16 i 159.198 O. Semino i sur. (koautori Mladen Marcikić i Dragan Primorac), «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159. 199 Te haplotipove, prema povijesnim indikacijama, zajedno s A.-Ž. Lovrićem, obilježio sam posebnim imenima. Naročito obilježavanje daje i Ivan Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, s. 28.200 H. V. Tolk i sur., «Mt-DNA Haplogroups in the Populations of Croatian Adriatic Islands». Coll. Anthropol., br. 24, 2000., s. 267-279.201 L. Barać i sur., «Y chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates», European journal of human Genetics, br. 11, 2003.202 G. Passarino i sur., «The 49a,f Haplotype 11 is a New Marker of the Eu19 Lineage that Traces Migrations from Northern Regions of the Black Sea», Human Immunology, Vol. 62 (9), s. 922-932; Chikhi, L. I sur., «Y genetic dana support the Neolilthic demic diffusion model», Procedings of the Nationala Academy of Ssciences of the United States of America, Vol. 99 (17), s. 11008-11013.203 D. Primorac, «Razgovor», Nacional, 14. rujna 2004.

32

levantskosemitski - Eu4/Eu9/ Eu10/ Eu11 (mediteranski) 14 14ostali 2 5

Ukupno: 100 100Tablica 10.: Genetička struktura Hrvata

U spomenutom je istraživanju L. Barać i sur. (2003.) prvi puta egzaktnim

biokemijskim analizama pobliže prikazan genetski sastav pučanstva na dalmatinskim

otocima i njegovo stvarno fizičko podrijetlo (v. tablica 11.). Naravno, ono se prilično

razlikuje od donedavnih povijesnih nagađanja, napose glede seoba Slavena/Hrvata i

stvaranja rane hrvatske države na jadranskim prostorima. Međutim, posebice se sada

otkriva tajna njihova čudnoga («defektnog») bodulskog jezika. Riječ je o fenomenu tzv.

«cakavizmu», što je stvoren kao pogrdni naziv jugoslavista za tobožnji defektni izgovor

jadranskih otočnih starosjeditelja, koji slavenske riječi sibiliziraju pa njihove palatale (č,

š, ž itd.) često izgovaraju kao c, s, z.204 Međutim, suvremena je biogenetika na našim

glavnim cakavskim otocima već jasno pokazala da većina pripadnih otočana («jadranski

Boduli») ustvari nisu slavenskog iskona (Eu19) nego su 2/3 do 19/20 neslavenskog

podrijetla, a razmjerno najviše su dinarskog iskona Eu7. S obzirom na to njihov je tobože

«defektni cakavizam» zapravo logički povijesni rezultat njihova fizičkog iskona a ne

nekakva govorna mana depalatalizacije unutar navodnog južnoslavenstva.205

LOCUSGENOM KOPNO KRK BRAČ HVAR KORČULA Σ %

Eu 7 41 21 27 60 72 221 48Eu 11 1 0 3 1 14 19 4 Eu 10 2 0 1 1 2 6 1Eu 19 37 28 13 8 27 133 25Eu 18 17 12 3 1 1 34 7

204 Kao jezična osobitost («nerazlikovanje č, ž, š od c, z, s») pripada u skupinu tzv. dalmatinizmima, koji se javljaju «praktično svuda kraj Jadrana» (Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Sremski Karlovci – Novi Sad, 2001. s. 86). 205 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 1094.

33

Eu 20 2 0 0 13 8 23 5Eu 4 6 5 2 4 5 22 5Eu 9 2 8 0 3 3 16 4Eu 16 1 0 0 0 2 3 1

Σ 109 74 49 91 134 457 100Tablica 11.: Genetička struktura žitelja hrvatskih otoka (prema: L. Barać i sur., 2003.)

U svezi s tim, isto tako, zanimljiva su nedavna istraživanja, na uzorku od 256

muškaraca (90 Hrvata, 81 Srba i 85 Bošnjaka-muslimana), genetičke strukture

stanovništva Bosne i Hercegovine.206 Neki su rezultati više nego iznenađujući,207 koji će

vjerojatno poljuljati neke i najnovije ideologeme.208 S druge strane, sada i genetika

potvrđuje da je, kao nositelj našega etnokulturnog kompleksa (ikavica + bosančica+

stećki), ikavska šćakavica ključna jezgra izvorna hrvatstva u Bosni. Tek nakon početka

turskih provala na Kosovo, iz BiH poznajemo prvi jasan tekst na štokavskoj jekavici u

ćirilskom pismu vlaškog vojvode Sandalja Hranića upućena Dubrovčanima (1423.), što

se može uzeti početkom kraja hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini.209 U svakom

slučaju, onkraj političkih revindikacija, može se povijesno dokazati hrvatska protega

od rane doselidbe i kraljevstva Kotromanića do današnjih dana. 210

Očevidno je da je politička nadmoć ili političko opredjeljenje vladajućih slojeva

određenih naroda imalo najviše utjecaja na širenje jezika.211 Već prve biogenetske analize

u sjeni tisućljeća dokazuju da tzv. jezična genetika često nema znanstvene, nego

ideološko-političke temelje pa je prilično nesigurna kao pokazatelj etnička podrijetla, jer

206 «Htjeli smo vidjeti koji su osnovni faktori i migracijske epizode, tisućama godina unatrag, oblikovali bosansko-hercegovačku populaciju kakva je danas. […] Na osnovi frekvencija pojedinih haplogrupa može se predložiti okvir naseljavanja prostora današnje BiH, a u nastavku istraživanja planiramo utvrditi približno vrijeme u kojem su se odvijale pojedine migracijske epizode» (Damir Marjanović, Nacional, 14. rujna 2004.).207 Naime, Hrvati u BiH imaju čak 71 posto biljega Eu7, što su najveće frekvencije zapažene u cijeloj Europi. Bošnjaci imaju 43,5 posto spomenute haplogrupe (Eu7), za razliku od Srba koji toga istoga biljega imaju samo 30,9 posto (Marjanović D. i sur. «The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome haplogroups in the three main ethnic groups», Annals of Human Genetics, 69: 6: 757-764).208 Uz ine, tako Ahmed Aličić (1996.) tvrdi da su ovdašnji Bošnjaci-Muslimani «autohtoni i autentični i nikakve veze nema[ju] ni sa turskom rasom ni sa turskim etnosom ni sa turskom nacijom, baš toliko ni sa Srbima i Hrvatima osim kao slavenska rasa» (Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, Zagreb, 2004., s. 105). 209 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, 217.210 «Veliki dio političkih činitelja [još] u Banskoj Hrvatskoj, prema legitimističkim uzusima Monarhije, ističe njezina virtualna prava, tj. povijesno pravo na dio bosansko-hercegovačkog teritorija koji je prije potpadanja pod osmansku vlast bio u sastavu srednjovjekovnoga hrvatskoga kraljevstva, s istočnom granicom na bosanskoj rijeci Vrbas» (Nives Rumenjak, Politička i društvena elita Srba u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća. Uspon i pad srpskoga kluba, Zagreb, 2005., s. 54). 211 Usp. Zoe H. Rosser et al., «Y-Chromosomal DNA Variation in Pakistan», American Journal of Human Genetics 67, 2000., s. 1526-1543.

34

današnji javni jezik može biti naknadna kulturna nadgradnja bez ikakve veze sa stvarnim

genetskim podrijetlom. Najdrastičniji genetski dokazi, što jasno poništavaju tzv. jezičnu

«genetiku», jesu apsurdni primjeri Islanđana koji govore nordijskim

(sjevernogermanskim) jezikom ali su biogenetski većinom Irci (Kelti), pa Mađari koji

govore uralofinski a genetski 2/3 (preko 60%) porobljeni panonski Slaveni, nadalje Turci

koji govore istočnoturkijski ali su genetski uglavnom poturčeni Grci, Armenci i Kurdi,

tek uz minimum turkoidnih gena kod nomada u središnjoj Anatoliji. Sve su to bili dugo

porobljeni narodi, kad im je stara manjinska vlast nametnula tuđi osvajački jezik i svoje

lažno podrijetlo, nakon što je ukinula njihov iskonski etnogenetski govor i svojim

mitovima unatrag izbrisala stvarnu povijest dotične zemlje (v. tablica 12.).

ZEMLJA GENSKA VEĆINA NAMETNUT JEZIK UZROK I VRIJEME

Island Kelti (Eu 18) skandinavski vikinški gusari (9. st.)

Mađarska Slaveni (Eu 19) ugrofinski ugarski nomadi (10. st.)

Turska Semiti (Eu 9) turkmenski turski nomadi (11. st.)

Sardinija Tirenci (Eu 8) talijanski Italija-Garibaldi (18. st.)

Južna Afrika Crnci (Eu 2+3) engleski Commonwealth (17.-19. st.)

Ine kolonije Ini neeuropski engleski Commonwealth (17.-19. st.)

Hrvatska Dinarci (Eu 7) jugoslavenski hrvatski vukovci (20. st.)

Tablica 12.: Odnos genetike i jezika (prema: Zoe H. Rosser et al., 2000.)

U skupinu govorom nelogičnih naroda s apsurdnim jezikom suprotno genetskom

iskonu većine pučanstva spadaju nažalost i današnji Hrvati, koji su također kroz punih

devet stoljeća živjeli kao porobljeni kolonijalni narod s dijelom izbrisane i krivotvorene

povjesnice.212 Prema tomu, u mnogim slučajevima nije moguće povezati geografska

ishodišta haplotipova i postojanja sličnoga jezika. Gotovo je prirodno da se genetske i

jezične granice ne poklapaju, iako se «dalekosežna jezična klasifikacija u krupnim se

crtama poklapa s genetikom ljudskih skupina i s arheološkim podacima o njihovu

212 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 122.

35

širenju».213 No, činjenica je da kasnije razlike između indoeuropskih jezika i genetičke

strukture haplotipova nisu povezane, što, valja ponoviti, posebice svjedoči primjer

Mađara, slavenskih naroda pa i Hrvata.214

Molekularna genetika nam danas sve više pokazuje da je nad hrvatskom

populacijom (Eu7) dosad izvršen svojevrsni kulturocid i brisanje jezične memorije. Idejni

su izvršitelji toga «zločina», tragom bečkoga Književnog dogovora (1850.), bili hrvatski

vukovci s nametanjem umjetna srbohrvatskog jezika u 20. stoljeću pod dominacijom

Jugoslavije. Nova biogenetika sada nedvojbeno razotkriva te tragove, dokazujući kako

porobljeni narodi govore prisilni kolonijalni jezik okupatora suprotan prirodnom

većinskom genotipu.215 Zanimljivo je zato svjedočenje «jutarnjakova» kolumniste: «Uhr-

stanje hrvatskog jezika počelo onda kad je za književni jezik izabrana štokavska

ijekavica, što nije samo izbor dijalekta, nego i političko-kulturnog modela. Da bih

komunicirao i sa svojom kulturom i s ostalim Hrvatima, moram koristiti štokavsku

ijekavicu, jezik vitalnije i u povijesnom smislu pobjedničke kulture koja nije moja».216

Iako jezik nije bio najvažniji etnogenetski čimbenik, dugo se je mislilo i

naučavalo da je jezično jedinstvo odlučujuća sastavnica u građenju ili razgrađivanju

zajedničkih narodnih krovova. Međutim, pogled u sadašnju stvarnost i u povijesnu

genezu pojedinih naroda, napose slavenskih, govori posve drugačije. Tako, još na

početku 9. stoljeća, Einhard, tajnik Karla Velikoga i njegov posmrtni životopisac,

svjedoči da su narodi sjeverno od Dunava (Česi, Lužički Srbi i Bijeli Hrvati), «jezikom

gotovo slični, ali nutarnjim i izvanjskim načinom života veoma neslični» (lingua quidem

paene similes, moribus vero atque habitu valde dissimiles).217 Dakle, nije jedinstven jezik

bio sjedinjujući i niti etnički razjedinjujući čimbenik, nego mores et habitus, tj. posebni

način života, uvjetovan i razvijen dugotrajnim posebnim nutarnjim i izvanjskim (religija,

društvo, gospodarstvo i politika) okolnostima. Upravo ti etnički razjedinjujući mores et

213 Bernard Comrie, Stephen Matthews i Maria Polinsky, Atlas jezika, Podrijetlo i razvitak jezika u svijetu, Dopunjeno izdanje, Varaždin, 2003., s. 29.214 I. Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, s. 112.215 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 128.216 Jurica Pavičić, «Potonuće u nepismenost», Jutarnji list, 3. svibnja 2003. Međutim, prihvaćajući importiranu pobjedničku kulturu, povijene šije Jurica Pavičić kasnije shizofreno (double-bind) zaključuje: «Ne znam kako vi, ali ja neću da me se definira po onom što nisam, nego po onom što jesam. Huritima svaka čast, ali ja biram Mletke, Srbe i Bosance» (Jutarnji list, 14. siječnja 2006.).217 Vita Caroli M., c. 15. Monum. Germ. Hist.; Script. II, s. 451.

36

habitus razlikovni su u etnogenezi pojedinih tzv. slavenskih naroda, koji, međutim, još

nisu u svih otkriveni i razlučeni.218

Prema tomu, etničko-jezična identifikacija Hrvata kao Slavena, i to pomoću

slavenskog jezika, što je tobože «najočitije i najopipljivije»,219 kako je još tvrdio i

«patrijarh slavistike» Dobrovský (1810.),220 krajnje je problematična. Svaki jezik ima

svoju povijest, pa tako i hrvatski. Na taj način, kako se tvrdi, izrazi Slaveni, slavenski,

slavenski svijet i slično «samo mute pogled na raznolikost pojedinih naroda, koji

slavenski govore i krivo prikazuju jedinstvo, gdje se radi o velikim razlikama». Opstoje

samo Poljaci, Česi, Hrvati, Slovenci i dr. – «kod svakoga od ovih slavenski govorećih

naroda s jednom svaki put vlastitom problematikom».221 Uzimajući Slavjane kao «herpu

pučanstva Bog zna kakova» - koje je bez «spomenika domaćega i u domaćem jeziku, za

da se pozna narodno ime i narodni jezik» - na to je još ranije upozorio A. Starčević

(1867.).222 Na taj je način, posebice je zanimljivo, Starčević anticipirao suvremene teorije

glede dekonstrukcije postojeće percepcije slavenskog etniciteta.

Naime, nakon nedavne temeljne dekonstrukcije gotskog identiteta kao kasno-

antičke intelektualne konstrukcije, koja u stvarnosti nikada nije identitetski funkcionirala

kao zasebna etnička ili makro-etnička skupina,223 došao je red i na dekonstrukciju

postojeće percepcije slavenskog etniciteta.224 Uglavnom, danas sva važnija istraživanja

jasno pokazuju kako je identitetska oznaka «Slaveni» (i sve slične tipa «Germani»,

«Romani» itd.) tek mnogo stariji «situacijski konstrukt», što je nastao u posve drugačijim

okolnostima i za druge potrebe.225 Štoviše, smatra se da zajednički jezik nije utjecao na

218 S. K. Sakač, «Teorije, napose iranske, o postanku Hrvata»; u: Hrvati do stoljeća VII., Zagreb, 2000., s. 72-73. Slaveni se međusobno ne razlikuju po samosvijesti o vlastitom identitetu, nego po uočljivo drukčijem načinu života (W. Pohl, Die Awaren und ihre Beziehung zu den Slawen: Slowenien 1, s. 344).219 R. Katičić, Uz početke, s. 210. 220 «On je postavio kao apsolutnu vrijednost tezu: Kad se radi o razlikovanju jednoga plemena ili naroda od drugoga, jezik treba da odluči» (S. K. Sakač, «Slavistika i Hrvati», u: Hrvati do stoljeća VII., s. 186).221 Stadtmüller, Geschichtliche Ostkunde, München-Stuttgart, 1959. Prema: M. Marčinko, Indoiransko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2000., s. 400.222 «U celoj je stvari najteže što i kasnije, kad no zavergoše deržave na iztoku i severu, diže se deržava hervatska, bugarska, itd. a niema ni občine slavjanske; svaki narod, Hervat, Poljak, itd. zove svoj jezik imenom svojega naroda, a nitko nezove svoj jezik slavjanskim. Kasnie kon što se ovi narodi omedjašiše svojim narodnostimi, buduć nenajdojdoše nikakovi novi Slavjani, očita je stvar da to novo slavjanstvo ima samo zemljopisno znamenovanje» (A. Starčević, Djela III., s. 13). 223 P. Amory, People and Identity in Ostrogothic Italy, Cambridge, 1997. Također: A. S. Christensen, Cassiodorus, Jordanes and the History of the Goths, Copenhagen, 2002.224 Danijel Dzino, «Predgovor», u: Ivan Mužić, Hrvatska povijest devetoga stoljeća, Split, 2006., s. 9-19.

37

definiranje Slavena kao Slavena, već su to činila bizantska vrela. Naime, etnički je

identitet Sclaveni zapravo kognitivna konstrukcija bizantskih vrela, generičko ime za

velik broj različitih etničkih identiteta sjeverno do Dunava, koji su tek prelaskom Dunava

bili prepoznavani kao Slaveni, Veneti, Anti».226

Unatoč posudivosti i prenosivosti jezične nadgradnje, koja nije nužni ni stalni dio

etnokulture, jezik i njegovi dijalekti ipak mogu biti pomoćni ali ne jedini ni glavni

pokazatelji za genezu nekoga naroda, ali to samo ako se njegov jezik duže vrijeme

razvijao sua sponte i u prirodnom kontinuitetu bez izvanjske prisile. Naime, poradi

raznoraznih razloga (npr. vojnopolitičkog pritiska, gospodarskih pogodnosti ili kulturnih

utjecaja susjeda kao primjer kod Iraca, Židova, američkih Indijanaca, niza sovjetskih

naroda), jezik jednoga naroda može se posve zamijeniti drugim jezikom, a da se pritom

ne izgubi i ostala etnokultura niti, dakako, ne mijenja izvorno antropološko podrijetlo

toga naroda.227 Dakle, u onih naroda gdje je današnji njihov jezik naknadno nametnut i

bitno preoblikovan silom susjeda, ili samoubojstvenim utjecajem vlastite nacionalne elite

(što je očevidno tragičan slučaj u hrvatskih vukovaca u nas), takav je jezični kriterij za

etnogenezu znanstveno gotovo bezvrijedan.228 Što nam, posve ukratko, pokazuju

središnji hrvatski genomi - Eu7, Eu19 i Eu18.

Hrvatskom (dinarski) haplotipu Eu7 ili po novom I1b (tj. mutacija M170)

uglavnom je susljedan dinarski tip pučanstva Bosne i Hercegovine, te srednje i južne

Hrvatske. Riječ je o genotipu što pripada drugom valu migracija, koji se dogodio prije 24

tisuća godina, kao posljedica vrlo razvijene gravencijanske kulture. Znakovito je da se

Eu7 (M-170),229 kao euroazijski genom, pojavljuje u disjunkciji, tj. daleko izdvojenije još 225 Mladen Ančić, «Rekonstrukcija ili de/kon/strukcija»; u: Globalizacija i identitet, Zagreb, 2004., s. 139. Skupni makro-etnički identiteti koji su prepoznavali kao Kelti, Germani, Goti, Iliri ili Slaveni u novim interpretacijama «danas se prvenstveno vide kao produkt simplificirane, kognitivne percepcije pisanih vrela. Oni su ništa više nego subjektivna konstrukcije grčko-rimsko-bizantske intelektualne elite čija su svjedočanstva suvremeni povjesničari i arheolozi do nedavna prihvaćali kao objektivne prikaze, i vrlo često tumačili ih kroz interpretativne okvire koji su (ne)svjesno korespondirali s konstrukcijama modernih nacionalnih identiteta (D. Dzino, «Predgovor», s. 10).226 Florin Curta, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500-700, Cambridge, 2001., s. 36-43. 227 L. N. Gumilev, Etnogenesis and Earth biosphere. Univ. Press Leningrad, 1990., s. 493. «Običaji, tradicija, svagdje igraju ulogu: to su stara nasljedstva kojih se nitko ne oslobađa» (F. Braudel, 1990.; cit. prema: Z. Mirdita, Vlasi u historiografiji, s. 179).228 A.-Ž. Lovrić, «Znanstvena dokumentiranost protudokaza antičkom predslavenskom podrijetlu Hrvata»; u: A. Bauer i dr. (ur.), Tko su i odakle Hrvati, Zagreb, 1993., s. 12. 229 O. Semino i sur., «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159. R. S. Wells i sur., «The Eurasian heartland:

38

i u središnjoj Aziji, što je možda u vezi s dalekim praiskonom ranih dinaraca (neolitski

Hurw-Urduv). Dakle, on danas više nije ograničen na jugoistočnu Europu, kako tvrdi

«Rudanova ekipa» u Juvančićevu dokumentarcu, jer je odnedavna obilno nađen u oko 1/3

pučanstva na zapadnom Kavkazu, sjevernom Kurdistanu i u Teheranu, a na Kavkazu u

narodu Dargini dosiže čak 58%, tj. podjednako mnogo kao kod nas u Hercegovini i na

otocima. Naprotiv taj naš dinarski genotip posve izostaje dalje na jugoistoku oko antičke

Harauvatije, tj. u južnom i istočnom Iranu, Pakistanu i Indiji. To jasno pokazuje da naši

dinarci imaju stvarne genetske veze s Kavkazom i Kurdistanom, iako nam genetika zasad

još ne pruža izravne dokaze kako i kada su nastale te genske veze, tj. selidbom iz prednje

Azije na Balkan ili obratno, pa su tu razna idejna domišljanja uvijek moguća. Danas tom

genotipu Eu7 uglavnom pripadaju Germani i razne inačice naših ikavaca (ikavski

šćakavci, ikavski kajkavci i jadranski čakavci), a izrazito najviši udjel i apsolutnu većinu

Eu7 dostiže na otocima kod južne bodulske cakavice.

Naša je specifičnost u tomu, što je «hrvatski» genotip (Eu7) jedini ostao bez

posebnoga jezika, dok drugi haplotipovi u Euroaziji barem u dijelu populacije imaju svoj

posebni jezik bitno različit od inih. Taj «izgubljeni jezik», kako nam to posredno

pokazuje genetika, mogao bi biti starodalmatinski (danas ikavski).230 Tamo od polovice

15. stoljeća svjedoči činjenica «da je hrvatski jezik odnosno hrvatski koji se govorio u

Dalmaciji smatran najstarijim i najljepšim jezikom koji svi slavenski narodi razumiju i da

bi upravo taj jezik trebao poslužiti kao zajednički jezik svih slavenskih naroda».231 S tim

u svezi Vrančićev Dictionarium (1595.) spominje «dalmatinsko narječje» (idioma

Dalmaticum), što se odlikuje čistoćom onako kako se toskansko narječje ističe među

italskima.232 Zato se s pravom primjećuje da je «jezična i književna osjetljivost svih

Hrvata, od Jadrana do Drave, Mure i Dunava – dalmatinska».233

A continental perspektive on Y-chromosome diversity», PNAS, 2001., 98 (18), s. 10244-10249. P. A. Underhill i sur., «The phylogeography of Y chromosome binary haplotypes and the origins of modern human populations», Annals of Human Genetics, 65, 2001., s. 43-62. S. Rotsi i sur., «Phylogeography of Y-chromosome Haplogroup I reveals distinct domains of prehistoric gene flow in Europe», Am. J. humnan Genet, 75, 2004., s. 128-137.230 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 128..231 S. Krasić, Hrvatski list, Zadar, 30. rujna 2004.232 D. Škiljan, Govor nacije, s. 250-251. Uopće se tako u djelima humanističkih pisaca već nazirala teza kako «u temelju svih današnjih takozvanih slavenskih jezika nije bio nikakav praslavenski, nego upravo prahrvatski jezik» (M. Marčinko, Indoiransko podrijetlo, s. 426).233 R. Katičić, «Razgovor», Slobodna Dalmacija, 22. listopada 2005.

39

Baltoslavenski haplotip Eu19 ili danas po novom R1a (= mutacija M17) dominira

u istočnoj Europi, zapadnom Sibiru i srednjoj Aziji do Pakistana, tj. najviše kod

europskih Slavena, također kod mnogih naroda prednje Azije, pa uglavnom odgovora

istočnoj indoeuropskoj grupi satem-jezika.234 Protivno današnjem «južnoslavenskom»

jeziku, kod prisilnih «slavenskih» Hrvata to je manjinski tip, u prosjeku tek 23-38% ili

samo 1/4 do 1/3 pučanstva, tj. najviše spram sjevera i sjeverozapada, a najmanje na

dalmatinskim otocima. Dijalektalno je taj genom razmjerno najviše zastupljen kod raznih

jekavaca, osobito jekavskih kajkavaca i jekavskih štokavaca.235 Međutim, taj je

istočnoeuropski genom Eu19 finim genetskim analizama razlučen na više podtipova od

kojih su tek 1/3 Slaveni, a ostalo neslavenski istočnjaci.236 Prema tomu, Eu19 u Hrvatskoj

nije europsko-slavenski podtip, nego uglavnom indoarijski podtip 49af, koji je istovjetan

s najstarijim Ranoarijcima iz pranaroda Saraswati u Pakistanu, Afganistanu i Kašmiru, a

što potvrđuju i nalazi naše paleolingvistike.237 Možda je upravo taj podtip nositelj

«prahrvatskog jezika», kojega nam tradicionalna lingvistika predstavlja kao

«praslavenski jezik». Ako bi to bilo tako, onda ne bi bili slučajni i besmisleni navodi

srednjovjekovnih kroničara i povjesnika što su, još iz starije tradicije, slikovito opisali da

je hrvatski jezik majka («madre lingua – jezik majka») svih slavenskih jezika.238

Prakeltski (Eu18) glavni je zapadnoeuropski haplotip paleolitskoga iskona, koji

dominira kod većine naroda od Španjolske i Italije do Škotske i Baltika, pa uglavnom

odgovara skupini centum-jezika.239 On je nositelj najstarije paleolitske, tzv. 234 O. Semino i sur., «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159. R. S. Wells i sur., «The Eurasian heartland: A continental perspektive on Y-chromosome diversity», PNAS, 2001., 98 (18), s. 10244 -10249. G. Passarino i sur., «The 49af Haplotype 11 is a New Marker of the Eu19 Lineage», s. 922-932. Z. Zerjal i sur., «A genetic landscape reshaped by recent events: Y-chromosomal insights into Central Asia», Am. J. humnan Genet, 71, 2002., s. 466-482. R. Qamar i sur., «Y-chromosomal DNA variation in Pakistan», Am. J. humnan Genet, 70, 2002., s. 1107-1124.235 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 124.236 G. Passarino i sur., «The 49af Haplotype 11 is a New Marker of the Eu19 Lineage», s. 922-932.237 «To se i danas jasno odražava u gramatici i leksiku prajezika Gan-Vejãn koji je među europskim jezicima vrlo blizak iskonskom praidiomu satemskih jezika Euroazije, tj. veyski je u nizu osobitosti još arhaičniji od praslavenskog i blizak indoiranskom prajeziku Veda i Aveste» (M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 125). 238 S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću.239 O. Semino i sur., «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159. R. S. Wells i sur., «The Eurasian heartland: A continental perspektive on Y-chromosome diversity», PNAS, 2001., 98 (18), s. 10244-10249. Z. Zerjal i sur., «A genetic landscape reshaped by recent events: Y-chromosomal insights into Central Asia», Am. J. humnan Genet, 71, 2002., s, 466-482. R. Qamar i sur., «Y-chromosomal DNA variation in Pakistan», Am. J. humnan Genet, 70, 2002., s. 1107-1124.

40

aurignacienske kulture.240 U Hrvatskoj taj haplotip obuhvaća tek 10% do 16% pučanstva i

to razmjerno najviše na zapadu u Hrvatskom Zagorju, Gorskom Kotaru, Istri i među

otocima najviše na Krku (16%), što je logično glede blizine zapadne Europe.241 Genetska

se raširenost Eu18 uglavnom poklapa s antičkim širenjem Kelta kroz Europu242 i kod nas,

gdje je danas uglavnom dijalektalno zastupljen kod sjeverozapadnih ekavskih čakavaca i

ekavskih kajkavaca.243 Na taj se način genetski potvrđuju stari i neslavenski iskon

današnjih kajkavskih ikavaca. Naime, prvotnim kulturno-jezičnim i antropološkim

miješanjim ranohrvatskih ikavskih kajkavaca sa zapadnim Keltima, najprije nastaju u

srednjem vijeku reliktni jekavski kajkavci, a njihovim naknadnim miješanjem s tada još

nehrvatskim Slavenima nastaju mlađi i danas najbrojniji ekavski kajkavci.244

Iako je danas poredba i paralelizam dijalekata i biogenetike već neizbježni dio

suvremene znanstvene dijalektologije u svijetu, mi se nalazimo tek na početku, premda je

Hrvatska u Europi dijalektalno jedna od najbogatijih zemalja. Pritomu se suvremenim

multidisciplinarnim proučavanjima, glede zaštite mikrojezika i starih dijalekata diljem

svijeta, danas istražuju složene veze tih etnokulturnih rariteta s biogenetskim, kulturnim,

etnogenetskim i ekološkim značajkama njihova zemljopisnog okružja. Kod nas je dosad

objavljeno stotinjak klasičnih stručnih tekstova o domaćim dijalektima, koji su uglavnom

tretirani u obzorju ideologiziranoga «srpskohrvatskog» jezika».245 U svakom slučaju,

premalo još znamo o hrvatskosrpskim dijalektima i njihovoj povijesti da bismo išta

pouzdano mogli reći bez samovoljnih tvrdnji i neprovjerenih nagađanja.246 Međutim,

240 Aurignačka kultura (prema: Aurignac-Orinjak, nalazište u Francuskoj oko 60 km jugoistočno od Toulousa). Vidi: J. Hawkes, «Prethistorija», u: Historija čovječanstva, Zagreb, 1966., s.200-201.241 «Većina nas ne zna da su Kelti nekoć dominirali velikim dijelom Europe, od Crnoga mora do Atlantskog oceana – i to vrlo dugo. Rana inačica velškoga govorila se u Britaniji 1500 godina prije nego se ukorijenio staroengleski. Keltski jezici koji se i dalje govore u Europi datiraju još od kasnoga brončanog doba (1200.-800.) pr. Kr.) i civilizacije aristokratskih ratničkih plemena» (Tom O'Neil, «Keltsko kraljevstvo», National Geographic Hrvatska, ožujka 2006, br. 3, s. 84).242 Grci su ih ubrajali «među velike barbarske etnose antičkoga svijeta» (James P. Mallory, Indoeuropljani, Zagonetka njihova podrijetla – jezik, arheologija, mit, Zagreb, 2006., s.123).243 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 124.244 Isto, s. 219.245 Isto, s. 83.246«[Međutim,] niti nam je u tančine poznata povijest svih njegovih (hrvatskosrpskih) dijalekatskih skupina kao cjeline niti je još suvremena dijalektološka metodologija iskušana i probrana na tom gradivu. […] ( R. Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, s. 227 /?/).

41

iako ide u red «najglavobolnijih jezičnih čvorova na našem kontinentu»,247 srpskohrvatski

(srednjojužnoslavenski) se dijasistem uzima neupitnom činjenicom.

Zanimljivo je da je prvotno istraživanje, glede genetičke strukture Hrvata, u

prestižnom časopisu Science, očevidno iz pozicije južnoslavenskog rasizma, prvi doveo u

pitanje Juvančićev Anonim. Ponajprije, očito brkajući biološko i sociološko

uzorkovanje, on pokušava to relativizirati zbog tobožnja premalenog uzorka.248 Pače, riječ

«uzorak» on u stavlja navodnike jer želi upozoriti statistički obrazovana čitaoca da se ne

radi o statističkom uzorcima, a pogotovo ne o reprezentativnim uzorcima koji odražavaju

svojstva neke populacije u granicama statističke greške, nego o «uzorku» u medicinskom

smislu.249 Na tom je tragu, prvotni uzorak zabrinuo i poznata estradnog znanstvenika,250

čija je «kolonijalna» intervencija u britanskom časopisu Nature251 završila kao

nezapamćeni skandal u znanstvenim redovima.252 Vidjevši u tome čak rasistički revival,

Miroslav Radman u spomenutom časopisu i Ivan Đikić na portalu Connect,253 «smatraju

da na osnovi analize Y-kromosoma samo 58 muškaraca ne mogu izvesti znanstveni

zaključci o neslavenskom podrijetlu Hrvata».254 Posebno je zanimljivo da su se i neki

angažirani pisci-novinari, zabrinuti za slavensku identifikaciju i navalu hrvatskog

nacizma, 255 uključili u suptilna metodološka pitanja uzorkovanja.256

247 Da. Brozović, «Etničnost i jezik: uvodno razmatranje», u: Ružica Čičak-Chand i Josip Kumpes, Etničnost, nacija, identitet, Zagreb, 1998., s. 177.248 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007249 Isto. 250 «Ukupno, Miroslav Radman neodoljivo me podsjeća na poznati lik ruske književnosti, Ostapa Bendera, čiji je moto bio: Naše ideje, vaš novac!» (Matko Marušić, «Institut ili privatno ljetovalište?», Večernji list, 11. siječnja 2006.).251 U članku pod nazivom «Rasne tvrdnje izazivaju gnjev zbog školskog nastavnog plana i programa u Hrvatskoj» (Nature, rujan 2005.), Miroslav je Radman kazao: «Selekcija podataka kako bi oni odgovarali Primorčevim zaključcima upravo je zaprepašćućujuća. A, eksploatirati tako bezobzirno, iz tako oskudnih znanstvenih dokaza neodgovorno je!». Nadalje, u članku pod naslovom «Primorac zagađuje dječje umove», ustvrdio je Radman da «treba vidjeti kako je odabran uzorak za to istraživanje, odnosno jesu li odabrani muškarci iz čitave Hrvatske ili neke regije.[…] Bez znanstvene analize takvih podataka može se hraniti rasizam i nacionalizam, a to nam najmanje treba u vrijeme kad smo pred vratima Europske unije» (Novi list, 24. rujna 2005.).252 Vidi I. Biondić, Historia reducta, s. 192-195.253 Connect portal, 17. rujna 2005.254 T. Rudež, Jutarnji list, 16. rujna 2005. 255 «Nacisti su napokon bolovali od sličnih boljetica i liječili se genetskom teorijom o arijevskom narodu koja je, pravo za reći, bila samo neznatno znanstveno neutemeljenima od teorije Dragana Primorca» (Ante Tomić, Jutarnji list, 18 rujna 2005.). 256 «Posrijedi je uistinu totalno beznačajan podatak koji zapravo jedva zaslužuje deset redaka u stručnom časopisu, a kamoli da bismo zbog njega pravili reviziju povijesnih udžbenika za osnovne škole» (isto).

42

S obzirom na to, Vladimir je Paar pitao Tomića: «Kako se upušta u vlastitu,

neučtivo podrugljivu interpretaciju znanstvenih rezultata iz područja genetike duboko

vrijeđajući i omaložavajući znanost i znanstvenike».257 Isto tako, dakako besuspješno,

Paar je pitao Radmana: «Je li mu neugodno i je li pomislio na ispriku svim autorima

članka objavljenog u Scienceu, a koji uključuje neke od vodećih svjetskih eksperata».258

Međutim, u središnjem je Dnevniku HRT-a, antropolog Pavle Rudan posve opovrgao

Radmanove optužbe, tj. «da su na daleko većem uzorku (više od tisuću uzoraka)

potvrđeni rezultati dr. Primorca objavljeni u časopisu Science».259 Na taj je način,

međutim, Rudan priskrbio javnu diskvalifikaciju, budući da je uzet kao zorni primjer

«jednog novopečenog akademika koji je 30 godina svojega znanstvenog rada žrtvovao

kako bi u jednom trenutku podržao kvazi teoriju jednog hrvatskog ministra».260

Kad je riječ o uzorku, jednostavno se radi ili o podvalama ili elementarnom

neznanju.261 Krajnja se veličina genetskih uzoraka najbolje može provjeriti kroz masovne

analize u Kini: na milijardu i 300 milijuna Kineza genetski uzorci su analizirani sve do

11.000 osoba i tu je dokazano da preko 10.000 Kineza nema više nikakve promjene

postotnog odnosa. U istom omjeru na 4,300.000 Hrvata to znači da tu statistički

zadovoljava slučajni uzorak oko 27 Hrvata (v. tablica 13.). Naime, česte tvrdnje da su

uzorci mali, posebno kritika veličine uzorka u kapitalnom radu Ornelle Semino i sur.

(2000.), kao i biometrijski nedopustivo uspoređivanje s načinom uzorkovanja i veličinom

uzoraka kod prognoziranja rezultata izbora, ne uvažavaju činjenicu da je veličina uzorka

u biometrici dio formule i općenito sustava u kojem se zna kod koje veličine uzorka se

mogu donositi zaključci. Da bismo ustanovili ustanovili je li netko bijelac ili crnac, treba

257 Jutarnji list, 19. rujna 2005. 258 Slobodna Dalmacija, 29. rujna 2005.259 Isto. 260 Jutarnji list, 26. svibnja 2006. «Jeste li slušali predavanja dr. Pavla Rudana u listopadu 2005. u Hrvatskom prirodoslovnom društvu, te u studenom u Institutu 'Rudjer Boskovic'? Ja jesam. Tema predavanja bila je dokaz o nemogućnosti odredjivanja nacionalnog, plemenskog ili tome usporedivog podrijetla na osnovi biološko-antropoloških istraživanja. Tu je hipotezu prije toga autor objavio u nizu svojih radova, publiciranih u svjetskim časopisima. U prosincu 2005. pojavljuje se kompromis sa zastupnikom suprotne teorije, dr. Primorcem. Njega u programu sastanka antropološkog drustva dr. Rudan titulira 'njegova ekscelencija' - His excellence....! Dobiva i novcanu pomoc za organizaciju skupa. Nakon toga dr. Rudan biva kandidiran za redovitog clana HAZU (treci uzastopni pokusaj) i biva izabran.  U istom izbornom ciklusu u HAZU dr. Radman i dr. Jonjic nisu izabrani, iako je svu trojicu kandidirao Razred za prirodne znanosti» (podaci o autoru dostupni članovima CONNECT-a, 2006-07-05 13:14:04).261 A. Ž. Lovrić i dr., «Podvale i krivotvorbe o genetici Hrvata», Hrvatski list, Zadar, 20. listopada 2005.).

43

li nam veći uzorak od jedan? Sigurno je da u istraživanjima na uzorcima iz Hrvatske ne

postoji probleme veličine uzorka, pogotovo sada kad je analizirano oko 800 uzoraka.262 DRŽAVA

BROJKINA HRVATSKA

stanovnika 1,300.000.000 4.500.000

dosadašnji geno-uzorak 11.000 670

reprezant-uzorak 10.000 27

Tablica 13.: Genetičko uzorkovanje Kine i Hrvatske (prema: A.-Ž. Lovriću, 2005.) Međutim, postoji problem ispravnog uzimanja uzoraka, tako da se «sa

skupljanjem uzoraka počelo se manipulirati». Naime, «postoji članak u kojemu je spojen

jedan cjeloviti, ranijem objavljeni uzorak poznate veličine, izabrani dio drugog

objavljenog uzorak poznate veličine (što također može biti sporno), a onda dodan nova

22 uzorka. Struktura dodanih uzorak je čudna, rekao bi nemoguća ako se uzorci uzimaju

ispravno. Takovo neispravno uzorkovanje utjecalo je na zaključke u tome radu». S tim u

svezi, problem je «što se populacije s područja Balkanskog poluotoka, iz kojih su uzeti

uzorci, nejasno definiraju, a na osnovi rezultata nedefiniranih populacije donose se

neutemeljeni zaključci o jasno definiranim populacijama. 263 Ovdje je, dakako, riječ o

prijepornom članku,264 što je nastao istraživanjem «Rudanove ekipe» s Instituta za

antropologiju, koja je u Juvančićevu dokumentarcu tobože znanstveno urbi et orbi

demonstrirala arhitekturu zapadnobalkanskog imaginarija.

Međutim, «balkanska genetika pokopava Hrvate»,265 budući da im, naspram

panonsko-mediteranske, nameće balkansku identifikaciju. Uzastopce ponovljeni kružni

dijagram s lažnim postocima genetskih skupina i haplotipova nije neke znanstveni

rezultat, nego obična krivotvorina za obmanu javnosti. Naime, od ranijih 25% sada je

«slavenski» udio skočio na 34%, dok se raniji «hrvatski» (dinarski) od polovičnog 48%

snizio na jednotrećinski 33% (v. tablica 14.). To nisu stvarni genetski prosjeci većina

Hrvata, nego za jugoslaviste najpovoljniji djelomični prosjek iz unutarnje kontinentalne

Hrvatske, gdje je «slavenski» genetski udjel prividno veći nego drugdje kod nas. Iz toga

262 Ivan Jurić, «Genetička otkrića, poglavito varijabilnost Y kromosoma, nova su vrela za bolje razuimijevanje etnogeneze i povijesti naroda», u: Okrugli stol MH «Genetička otkrića – nova vrela za etnogenezu i povijest Hrvata», Zagreb, 11. siječnja 2006.263 Isto.264 M. Peričić i sur., «High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe (SEE) Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations», Mol. Biol. Evol. 22 (10): 1964–1975. 2005.265 Ivan Biondić, «Razgovor», Hrvatsko slovo, 13. srpnja 2007.

44

grafičkog prosjeka, izim serbokatoličkog Dubrovnika («slavenska Atina») namjerno je i

tendenciozno izbačena Dalmacija koja se uglavnom genetski ne uklapa u Slavene.

AUTORIGENOM

L. Barać et al. (2003.)

M. Peričić et al. (2005.)

prahrvatski -Eu7 (srednjoeuropski ) 48 32baltoslavenski -Eu19 (istočnoeuropski) 25 34

prakeltski -Eu18 (zapadnoeuropski) 7 16levantskosemitski - Eu4/Eu9/ Eu10/ Eu11 (mediteranski) 11 8

ostali 9 10Ukupno: 100 100

Tablica 14.: genetička struktura Hrvata u panonsko-mediteranskom i zapadno-balkanskom okruženju

U dokumentarcu stoji da je tu «novu gensku nomenklaturu a i zemljopisnu

raspodjelu po cijelom jugoistoku Europe» prihvatila i sama Semino, autorica rada u

Science. To je gruba manipulacija jer je u filmu izrekla samo jedinu rečenicu, da je u

ovom dijelu Balkana najučestalija je haplogrupa Eu7.   S tim u svezi zanimljiva je

genetička struktura,266 posebice glede odnosa slavenskog (Eu19) i prahrvatskog haplotipa

(Eu7), hipotetičke Zapadnobalkanije ili Euroslavije (v. tablica 15.), koja bjelodano

razotkriva južnoslavenski imaginarij. Gornju konstrukciju, kojim se Hrvatska iz srednje

Europe prebacuje ponovno na (zapadni) Balkan, podvaljuje novinarka Tanja Rudež -

Radmanova hagiografkinja.267 Naime, ona pripominje da je, u izjavi za časopis Nature

2005. godine, Semino pojasnila da je «Hrvatska prema profilu genetskih markera slična

ostatku Balkana»,268   što bi trebalo sugerirati da se ista odrekla svojega rada (Science,

2000.).

GENOMPOPULACIJA slavenski (Eu19) prahrvatski (Eu7) neslavenski

Hrvati (Hrvatska) 25 48 85Hrvati (BiH) 12 71 89

Srbi (BiH) 14 31 86

266 M. Peričić i sur., «High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe (SEE) Traces Major Episodes of Paternal Gene Flow Among Slavic Populations», Mol. Biol. Evol. 22 (10): 1964–1975. 2005. 267 Kako izgleda, afera je započela člankom «Na povijesti i Primorčeva teorija o porijeklu Hrvata» (Jutarnji list, 16. rujna 2005.). «Naime, dobili smo potvrđenu informaciju iz časopisa Science da je novinarka Tanja Rudež ujedno i članica Connect Portala, osobna nazvala taj ugledni časopis uvjeravajući da ministar i njegovi suradnici žele u nastavni Plan i program za osnovnu školu uvesti rezultate istraživanja, a protiv kojih se hrvatska znanstvena javnost pobunila, pružajući joj kao relevantne argumente članke Jutarnjeg lista» (Božo Pavičin, glasnogovornik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Hrvatske, Connect Portal, 21. rujna 2005.).268 Jutarnji list, 9. lipnja 2007.

45

Bošnjaci (BiH) 15 44 85Srbi (Srbija) 16 36 84

Albanci (Kosovo) 4 8 96Makedonci (Makedonija) 15 34 85

Romi (Makedonija) 2 5 89Ukupno 103 257 699

Tablica 15.: Genetička struktura tzv. Zapadnobalkanije (prema: M. Peričić et al., 2005.)

Uz egzaktno utvrđenu poligenetičku struktura Hrvata, što je još davno stekliški

prepoznata,269 kao i u inih «južnoslavenskih» naroda, senzacionalno je otkriće da

slavenski genom nije većinski. U svakom slučaju, izim za ideološke potrebe, liberalne270

ili komunističke,271 južni Slaveni ne postoje. Riječ je o konglomeratu neslavenskih

naroda, dok je rubno doseljavanje «pravih» Slavena tek djelomice dosegnulo Vojvodinu,

Slavoniju i Sloveniju, koje su vjerojatno i nazvane po njima. Pored spomenutih genetskih

analiza, uz nedostatke dokumentiranih pisanih izvora,272 i ranija su osteološko-

antropološka istraživanja antičkih i srednjovjekovnih grobišta od Hrvatske do Srbije273

jasno pokazala da južno od Save nema biološkog traga tzv. velike seobe Slavena. Glede

pretpostavljenih Protohrvata, moguće su sljedeće selidbene epizode: zadnje ledeno doba,

složene migracije iz pravca Srednjeg istoka, koje su počele pojavom ratara u neolitu (tzv.

neolitski haplotipovi),274 te vjerojatno višesmjerne i složene povijesne migracije

prvenstveno indoeuropskih govornih populacija iz Eurazije, čiji početci datiraju dvije

269 «Svaki je narod smesa različnih narodah, različne krvi. O nijednom se Hervatu ne može reći, da neima kervi n.p. rimske, ili gerčke, ili koje barbarske, a može se reći, da danas neima nigde same i čiste kervi Hervatah iz VII. veka, kako ni one od nijednoga naroda onoga doba. To se je kroz vekove tako pomešalo, da je svaki narod, svoje verste, kov Korintiački» (A. Starčević, Djela III., s. 39-40). 270 Tako uvodničar Slavenskog juga (10. prosinca 1848.) bilježi da su naši pravi liberalci oni «koji u ideji slavenstva žive, za tu se ideju žrtvovahu uvijek i žrtvuju, rade i posluju», tj. oni «pojam slavenstva sa pojmom slobode slažu».271 Kada u svibnju 1946. godine moli drugove u Zagrebu da rade na pripremi hrvatskog materijala za Veliku sovjetsku encikoplediju, vodeći partijski ideolog Radovan Zogović napominje da se naročito vodi računa o tomu «da povučemo svoj korijen što dublje u prošlost i da se predstavimo što više slavenski» (Čedomir Višnjić, Partizansko ljetovanje, Zagreb, 2003., s. 138).272 «Ni u zapadnim suvremenim izvorima nema nikakvih vijesti o provalama i naseljavanju panonskih Slavena u Dalmaciju. Ukoliko zapadni izvori spominju slavenske provale, to se odnosi na naseljavanje Slavena u alpske zemlje i provale preko Istre u Italiju» (Benedikta Zelić-Bučan, Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, Zagreb, 1994., s. 12).273 Živko Mikić, «Beitrag zur Antropologie spätromischer bis spätmittelalterlicher Bewölkerungen Jugoslawiens», ANUBiH Godišnjak, XXII, br. 20, Sarajevo, 1984., s. 5-109.274 I. Jurić, «Paleolitski starosjedioci najbrojniji predci suvremenih Hrvata» (u rukopisu).

46

tisuće godina unatrag.275 Ove su potonje, kad je riječ o ovdašnjem prostoru, nakon naroda

s mora, 276 kako izgleda, tekle u dva uzastopna vala (v. tablica 16.).

MIGRACIJE DOBA«narodi s mora» 12. st. pr. Kr.

osvajanje perzijskih Ahemenida 6. st. pr. Kr.«provale barbara» (pad Rimskog carstva) 7.-8. st. po Kr.

Tablica 16.: (Proto)hrvati u povijesnim migracijama

Uz pomoć genetike, danas se lakše može komparativno istraživati

pred(ne)slavenska etnokultura kao i podrijetlo imena Hrvat.277 Izim predslavenskog jezika

s nizom indoiranskih arhaizama u rječniku, pradialekt Veyska zayk iz otoka Krka, čiji se

govornici nazivaju arhajskim predslavenskim imenem Gan-Veyãn (indovedski: gan

veyah), ima u hrvatskoj etnokulturi još iznimnu književno-povijesnu važnost. Naime, riječ

je o dobro očuvanoj ranohrvatskoj predaji iz predslavenske antike u epskom ciklusu Veyske

Povede: na vejskom veye = domovina, veyska = iskonski (usp. u Vedama veyah i u Avesti

vaejo = domovina).278 Taj naš najveći mitološki ciklus obuhvaća desetak bogatih i prastarih

epskih legenda od prapovijesti i stvaranja svijeta pa do 15. stoljeća, od kojih je bar dijelom

zapisano i dosad očuvano njih 9, a ostale su uglavnom zaboravljene i vjerojatno već

izgubljene. Najraniji su predhistorijski mitovi indovedskog podrijetla iz neolita i halkolita,

koji obuhvaćaju stvaranje svijeta i animističke obrede naslijeđene od ranih predhrvatskih

predaka. Klasične antičke legende su liburnijska i iranohrvatska predaja koja nas upućuju

na gibanja naših antičkih predaka u starom vijeku. Mlađe srednjovjekovne legende, koje

su najbronije s povijesnom podlogom, uglavnom su iz doba starohrvatskog kraljevstva

Trpimirovića i Arpadovića. Vremenskim se slijedom mogu te legende poredati u tri

skupine (v. tablica 17.).

275 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 245.276 «Jadranska je obala mogla primiti predslavensku etničku komponentu u cirkulacijama naroda s mora kojima pripada i ukrajinski jug odnosno Krim koji je primao upade iranskih masa» (Evgen Paščenko, »O iranskom problemu u proučavanju etnogeneze Hrvata»; u: Staroiransko podrijetlo Hrvata, s. 114). s. 115).277 «Danas se lingvistika i napose dijalektologija više ne može tumačiti samo u svom zrakopraznom eteru i još nametati svoje cehovske umotvorine inim strukama kao što su povijest, etnologija i arheologija. U novije doba nadasve se brzo razvila populacijska biogenetika euroazijskih naroda, čiji niz pokazatelja odnedavna drastično poništava vukovske ideopolitičke dogme jugo-lingvista o tzv. južnim Slavenima i zajedničkim Srbo-Hrvatima» (M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 81).278 Usp. Fabijan Tomašić, Mihovil Lovrić i Andrija-Željko Lovrić, «Arhaična pučka predaja u cakajšćini brdskih sela na otoku Krku», Čakavska rič, br. 1-2, Split, 1997., s. 167-199.

47

LEGENDEDOBA VEYSKE POVEDE KRČKE LEGENDE

PRED-POVIJESNO

1. «Poveda od Mantatje tar slova Šalamunova»

(Legenda o aždaji i znaku Salomonovu) opisuje stvaranje svijeta, gradju nebesa,

borbe bogova i zmajeva

2. «Poveda od Hayebaja tar mantra od dazdja»

(Legenda o Kišom duhu i zazivu kiše) prikazuje prastare animističke rituale

dozivanja kiše pri ljetoj suši.3. «Poveda od Yndrah kady

parsjute restu»(Legenda o Indiji gdje rastu pršuti)

opisuje daleku Indiju kao izgubljeni zemaljski raj.

ANTIČKO

4. «Poveda od Bakodloaka tar mićeh Malytjah»

(Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima) odraz je arianskog mitraizma.

5. «Poveda od Mataneh navakyrah tar žloatneh yanaac»

(Legenda o pomorskim Mitanima i zlatnim ovcama) opisuje naseljavaje Kvarnera iz Crnoga mora.

6. «Poveda od šundrah kiesu zivarnule Uri-Kuoryta»

(Legenda o gusarima koji su razorili Korintiju) prikazuje borbe i izgradnju naselja na otoku Krku.

SREDNJO-VJEKOVNO

7. «Poveda od kruola Zminivera tar Zarjah harwatjeh»

(Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu) opisuje Hrvatsko kraljevstvo i gradnju crkve

Sv.Lucije.

8. «Povêda od kruola Belova tar pašoglaveh Uobrah»

(Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima) govori o hrvatsko-ugarskim kraljevima

i ratu s Tatarima.9. «Poveda od Frangipanah tar

nevyrneh Mletianah»(Legeda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima)

opisuje sukobe s Venecijom.Tablica 17.: Predslavenske (krčke) legende (prema: M. & Z. Yošamýa, 2004.)

Pojedine su slične pomorske legende donedavna postojale i na drugim jadranskim

otocima, ali većinom nisu zapisane jer su po slavistima «romanske», pa danas ubrzano

nestaju. Bogatstvom sadržaja, osobitim stilom i vrlo arhajičnim jezikom, Veyske Povede

daleko nadilaze sve ine «seljačke bajke» kod južnih Slavena. Budući da je u njima najjači

koncetrat ranohrvatskih povijesnih sjećanja, one se mogu ravnopravno usporediti s

najbogatijim epskim ciklusima kod inih europskih naroda (nordijske Sage, grčka Ilijada i

Odiseja i dr.) te staroindijskim Vedama. Slično kao što su vikinške Sage i grčka Ilijada

bile korisni pokazatelji za dalja povijesna istraživanja ranih plovidbi do Amerike, pa rane

grčke povijesti i trojanskog rata, tako i ove naše Veyske povede u kombinaciji s

neistraženim arheonalazištem Korintija-Bosar mogu postati važnim putokazom za dalja

proučavanja još uvijek slabo poznate ranohrvatske povijesti i doselidbe.279

Prema ideopolitičkom diktatu tijekom proteklih sedam desetljeća Jugoslavije,

naša je promašena etnologija bila kruto ograničena na istraživanje zajedničkih slavenskih

tradicija kod Srbo-Hrvata, dok su svi ini ne(pred)slavenski elementi u hrvatskoj

etnokulturi unaprijed odbačeni, zanemareni i prepušteni zaboravu kao tobože tuđe, tj. 279 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 1031.

48

romanske, germanske i ine primjese. Dosad se kod nas uglavnom nisu ni smjela

spominjati druga pretkršćanska vjerovanja izim slavenskih. Zato je starohrvatska

teogonija ostala najmanje poznatom među europskim narodima i najslabiji proučeni dio

naše etnokulture. Na taj se način, tek shematski, po analogiji navodilo da su Hrvati morali

imati sličnu pravjeru kao i druga «slavenska braća», a sve je ostalo izvan slavensko-

karpatske tradicije uglavnom prešućeno i zanemareno. Tako su u dosadašnjim prikazima

(JAZU itd.) naširoko razrađeni štokavski mitovi iz dinarskih krajeva jer se najbolje

uklapaju u te slavenske dogme, dok je zapadna kajkavska predaja jedva tek usput

spomenuta, a nepodobni čakavski mitovi i legende iz primorja i otoka su odreda

prešućeni i odbačeni kao posvema strani «romanski»280 ili «semitski».281

Međutim, izim slavenske predaje (Perun itd.), koja je u nizu izdanja JAZU (1896.-

1967.) najbogatija duž srednjega dinarsko-štokavskog područja (haplotip Eu19), u

terenskoj stvarnosti postoje bar još dva druga mitološka kompleksa s izrazitim

neslavenskim udjelom. Naime, od Zagorja je do sjeverne Istre očit zapadnoeuropski,

kelto-germanski utjecaj (haplotip Eu18). Naprotiv, duž je otoka i primorja do Like i

zapadne Hercegovine, tj. u čakavsko-ikavskom području (što ga potvrđuje pretežiti

«hrvatski haplotip Eu7») očuvan naš osobiti i prastari jadranski panteon indoiranskoga

podrijetla i u Europi jedinstven u Hrvata.282 Kako nije nikad «postojala jedinstvena

hrvatska mitologija»,283 što nas uvjeravaju dogmatski slavisti,284 Mihovil i Andrija-Željko

280 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 1066.281 U Juvančićevu dokumentarcu to je demonstrirao Adalbert Rebić: «Središnji do tog vjerskog poimanja kod starih Slavena se kretao oko glavnog Boga Peruna, gromovnika koji ubija zmaja. Staroslavenskoj tradiciji …Danas im ozbiljnih ljudi koji povezuju podrijetlo Hrvata sa starim Iranom, starim Hanan – u Zemlji u kojoj su živjeli Huriti, Hebreji i drugi narodi i samo na sličnosti po zvuku i onda traže na geografskoj karti mjesto koje zvuči kao hurve, horvat….».282 Zanimljivo je da pripadni «zbor duhova» na Kvarneru zovu Seune Nebešniki, što po predaji stoluju na velebitskom vrhuncu Sveto Brdo i odatle je simbolična važnost Velebita u svijesti Hrvata. U tom izrazito dualističkom panteonu indoiranskog tipa, dvadesetak poznatih duhova i demona predvode svijetli Sionbog-Sevyšna (Gospod Bog) i nasuprot njemu mračni Sionvrag-Sayta (Veliki Sotona). Uz njih je niz prastarih pomorskih duhova, uglavnom poznatih od Kvarnera do Dubrovnika i u ikavskom zaledju: pučinski duh sretne plovidbe Khulap ili Kulaf (prahrvatski Posejdon - iz grčkog kolpos), orkanski zloduh brodoloma i utopljenika Syun ili Šijun (indoiranski siuni), čudovište-velekit Orkul ili Njorgo (jednorog ili biblijski Leviatan), dobri duh ribolova Macić ili Macarolić (obalni patuljak), te duh ljepote i sreće Semera u liku zalazećeg Sunca na morskoj pučini s nebom u duginim bojama (Zjelimir Yošamya, «Dualna teogonija i orientalna pomorska kozmologija u starohrvatskoj baštini»; u: Staroiransko podrijetlo, s. 257-294).283 I. Mužić, Hrvati i autohtonost, Split, 1998., s. 12.284 «Uza sav trud odličnih slovjenskih i svjetskih naučenjaka nije pošlo za rukom dovesti u pravi sklad ono malo, što znamo o mitologiji pojedinih slovjenskih naroda, a ni cijelu slovjensku mitologiju dovesti u jedan sustav i u organsku vezu s mitologijama drugih grana velikoga stabla indoeuropskih naroda» (Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, Zagreb, 1931.).

49

Lovrić (Mitjel & Zjelimir Yošamýa) pokušali su podijeliti hrvatska mitološka shvaćanja

na tri panteona (v. tablica 18.). IDENTITET

PANTEON LOCUS DIJALEKT SADRŽAJ

središnjislavensko-štokavski

(Eu19)

Slavonija, Bosna,istočna Lika, istočna Hercegovina, Srbija,

Crna Gora i Makedonija

ekavska i jekavska

štokavština, štakavska

poluikavica

Perun& COdivovi, plave vile, vukodlaci,

šume jezera i jabuke

zapadnikeltsko-kajkavski(Eu18 + Eu19)

Podravina, Moslavina, Hrvatsko Zagorje,

Žumberak,Gorski Kotar i Slovenija

kajkavica,ikavsko-

kajkavski,ekavsko-čakavski,

Triglav (Troglav)Vidas (Vid)

Sv. Jana (Thana)Zeleni Juraj, zmaj Pozoj,

Svečari (krijesnice) razni patuljci, vile

južniirano-ikavski(Eu7 + Eu18)

istočno-jadranskoprimorje i otoci,

zapadna Lika,zapadna Hercegovina

primorska čakavština, bodulska cakavica,šćakavska

ikavica

Zloduh StrigonOrkanski Šijunkozlac (kozjak)

bijele vilepatuljcinaranče

Tablica 18.: Hrvatski mitološki panteoni (prema: M. & Z. Yošamýa, 2004.)

Posve su, dakle, jednostrana ona tradicionalna zaključivanja, obvezatna

slavenskoj dogmi, koja hrvatsku mitologiju svode i uspostavljaju izravno iz slavenske.285

Glede ishodišne (slavenske) hipoteze, tako se tvrdi da ćemo «do hrvatskoga bajoslovlja

doći samo zaobilaznim putem, tako da prvo rekonstruiramo praslavensko i onda dobivene

spoznaje primijenimo na hrvatske prilike».286 Isto tako, polazeći od ruskih jezikoslovaca

koji su «postigli odlučan proboj pri rekonstrukciji praslavenskog mitološkog i pravnog

nazivlja i frazeologije», bezupitno se utvrđuje «pretežni praslavenski pečat usmene

predaje u kulturi Hrvatske i drugih sklavinija na tlu rimskoga Carstva».287 Dakako, nije

prijeporno da slavenska predaja slična inim Slavenima, zbog manjinskih genetskih

primjesa kod naknadno kroatiziranih Slavena, dijelom zaista postoji i među Hrvatima. Ta

je predaja, najviše nazočna u središnjem štokavskom području a manje kod sjevernih

kajkavaca, dok kod obalnih i otočnih čakavaca slična slavenska predaja većinom izostaje

i uglavnom je zamjenjuje, drugačija i starija, rano-hrvatska-predslavenska mitologija koja

je bliže staroperzijskom dualnom mazdaizmu.288

285 Vidi posebno Franjo Ledić, Mitologija Slavena, Zagreb, 1969. 286 V. Belaj, Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Zgb, 1998., s. 32.287 R. Katičić, Litterarum studia, Zagreb, 1998., s. 305.288 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 1031. Usp. još ranija istraživanja Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, Zagreb, 1931.

50

S obzirom na to, američki i ini istraživači zaključuju da su indovedski Sarasvati-

Haraquati i iranski Harauvati mogući rani predci etnogrupe Horouathos oko Azova

(crnomorski/tanajski Hrvati) i današnjih Hrvata na Jadranu.289 Štoviše, poznati zlatni

lanac («Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš», koji se

rasprostire «od Jadrana do Indijskog oceana»,290 što ga, temeljem sustavne raščlambe

materijalne i duhovne kulture,291 uspostavlja još ranije Stjepan K. Sakač (1942.),

naknadno dobiva svoju potvrdu. 292 I dok za ranije moguće antičke Hrvate postoji barem

dvadesetak dokumentiranih vladarskih zapisa od Perzijskog carstva do azovskog

Tanaisa,293 dotle se, s obzirom na Prokopove i Jordanesove vijesti, ime Slavena (Sklavini,

Sklavi i sl.) pojavljuje tek sredinom 6. stoljeća po Kr.294 U svakom slučaju, za razliku od

tolikih danas čak mnogo većih europskih naroda (nacija), kako se čini, Hrvati mogu

duboko u prošlost svjedočiti svoje nepromijenjeno etničko ime (v. tablica 19.), što je

jedan od sigurnih znakova čvrsta i ničim prekinuta etničkog i kulturnog identiteta.295

IZVJEŠĆA DOBA IMEpiktogram 33.-31. st. pr. Kr. SaraswatiDushratta 1375. pr. Kr. HurrwuheSarduri 735. pr. Kr. HuratiDarije I. 522. pr. Kr. HarauvatišDarije I. 521. pr. Kr. HarraovatisDarije I. 521. pr. Kr. AruhattiDarije I. 519. pr. Kr. HarahvaitišDarije I. 516. pr. Kr. Harauvati

289 Usp. Z. Eiler, K. Elst, M. Witzel, «Sarasvati. Behistun, and the early Origins of the name Hrvat/Croat». In Kalyanaraman, S. (ed.); Indian Lexicon-Corpus of Inscriptionis, New Delhi, 1999. Vidi također: Lupic, J., Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia - historical overview, August 99, Internet. 1999; Sdrinias, D. et al.; Traces of the Croatian name. Deja news, August 96, Internet. 1996.290 S. K. Sakač, «Historijski razvoj imena Hrvat», Život, br. 23, Zagreb, 1942., s. 1-18.291 S. K. Sakač, Do stoljeća sedmog – Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, Zagreb, 2000.292 «Sakačev slijed kojim tumači izvorište i nastanak hrvatskog imena izgleda se nije uspjelo osporiti» (I. Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, s. 16).293 M. Lovrić, «Prvi dokumenti Prahrvata», s. 83-106. 294 L. Margetić, «Etnogeneza Slavena», Rad HAZU, knjiga 492, Zagreb, 2005., s. 89 i 129.295 «O narodu stanovitu moći je govoriti samo onda, kada se on povestnički odcepi od one množine i stane kao oseba za se. To će reći: govoreć o starini stanovita naroda, samo se razpravlja kada, kako i gde se on odverže od one množine i zadobi posebno ime» (A. Starčević, Djela 3, s. 10).

51

Darije I. 500. pr. Kr. Khorovato. Elefantin 500. pr. Kr. Hruhati

Darije I. 486. pr. Kr. HarauvatišKserks I. 486.-464. pr. Kr. Harahvatiš

Artakserks II. 400 pr. Kr. AruhattiTanais 175.-211. po Kr. HoroathosTanais 200. po Kr. HorouathosOrosius 418. po Kr. Horites

Zacharias 559. po Kr. HrwtsTablica 19.: Etnonim mogućih Prahrvata (kronika prapovjestno-antičkih, predslavenskih izvješća)

Godinama zatajivane296 i omalovažavane,297 Tanajske ploče (2./3. st. po Kr.)

vjerojatno su najveći skandal hrvatske (kolonijalne) historiografije.298 Zašto? «Kad su na

jednom kamenom spomeniku iz 13. st. pr. Kr. našli u Egiptu naziv: Izraelac, pisan jedan

jedini put, svakome je od onda jasno, da su Izraelci nekoć boravili u Egiptu. Tako

moramo zaključiti i o postojanju hrvatske naseobine na obali Azovskog mora, u Tanaisu,

a možda i drugdje po okolnim mjestima».299 Iako se one danas s pravom uzimaju kao

«europska osobnica Hrvata»,300 knjiga koja to svjesno prešućuje dobiva prestižnu

nacionalnu nagradu «Josip Juraj Strossmayer».301 Paradoksalno je da je u Juvančićevu

dokumentarcu, kao «ekspert za Tanais», nastupio Emil Heršak, povjesničar

migracionist, poznat po knjizi Drevne seobe – prapovijest i stari vijek (Zagreb, 2005.),

koja posve preskače «hrvatski» Tanais. Zato ta knjiga koja se, kako se tvrdi, «na razini

hrvatske tako i svjetske literature, mirne duše može svrstati u kapitalna djela»,302

bilandžićevski kazano, ipak predstavlja «znanstveno smeće». Naime, prešućujući

296 Iako je knjiga (B. Latyschev, Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini Volumen II, Petropoli, 1890.), gdje su paleografski opisane te ploče, bila zaprimljena u biblioteci JAZU iste godine - 1890., ona je doslovce ležala nerazrezana (sic!) sve do naših dana (I. Biondić, Historia reducta, s. 92). 297 I dok je Horuathos «Grk na ušću Dona», Sakačev «zlatni lanac» je povijesno ludilo, tj. «put u Stenjevac» (Miroslav Krleža, Pijana novembarska noć 1918. i drugi zapisi, Sarajevo, 1973., s. 217-218). Krležinim tragom, tanajska su imena (Horoathos, Horvathos) obilježena kao «najstarije insinuacije imena Hrvat» (Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 1993., s. 423).298 Vidi šire: Husein Kadić, «Chaman-Kuban-Tanais: odrednice hrvatskog identiteta», Marulić, br. 5, Zagreb, 2000.299 Silvije Grubišić, Od pradomovine do domovine, Chicago, 1979., s. 147.300 I. Biondić, Hrvatsko slovo, 13. lipnja 2003. Podrijetlo je imena Hrvat «najvjerojatnije iransko» i, pače, «vjerojatno je neki narod toga imena postojao u zaleđu Tanaisa, gdje je u antičko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika» (R. Katičić, «Boristenu u pohode», Forum, br. 10-12, Zagreb, 1999., s. 1259).301 Marina Miličević-Bradač, Stara Grčka – Grci na Crnom moru, Zagreb, 2004. Vidi I. Biondić, «Protiv teorije zaborava», Fokus, 18. studenoga 2005. Pače, Juvančićev nas Anonim također uvjerava da «nije riječ ni o kakvu zatajivanju, nego se radi o različitim interpretacijama njihova značenja» (www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007).302 Inoslav Bešker, Jutarnji list, 23. lipnja 2005.

52

epohalna otkrića genetike303 te zabacujući nalaze paleolingvistike («da zasad ne možemo

pročitati […] ni drevno pismo indske civilizacije»),304 naspram pretpovijesne i antičke

identifikacije, Heršak polazi od isključive slavensko-medievalne identifikacije

Protohrvata. U filmu on naprosto naređuje «Od Tanaisa se ne smije ići dalje!».305

Onkraj ideološke dijalektologije, glede jedinstva srpskohrvatskog jezika i

«srednjejužnoslavenskog dijasistema»,306 po prvi put je u nas primijenjena najnovija

povijesno-genetska dijalektologija, utemeljena na egzaktnim i neutralnim analizama

objektivne biohistorije i biokemije antropoloških populacija.307 Takav pokušaj, držeći se

uvjetno «nategnute» tablice, Juvančićev je Anonim oštro doveo u pitanje.308 Pače, u

lingvističkim i filološkim radovima te uopće u svekoliku hrvatsko-srpskome jezičnome

dodiru, upravo je serbokroatizam operirao apstraktnim mogućnostima koje nisu imale

podlogu u hrvatskoj jezičnoj zbilji. Takvom je primjenom došlo do odvajanja hrvatskoga

jezika od hrvatske jezične zajednice i isključivanjem složene sinkronijske i dijakronijske

dijalektalne stvarnosti hrvatskoga.309 Međutim, upravo na temelju neslavenske

biogenetike, pa fonetskih osobitosti, mnoštvo arhajskih izoglosa i dijela predslavensko-

praindoeuropske gramatike, bodulski cakavizam, dosad «slijepo crijevo» hrvatske

lingvistike (kao tobožnji defekt palatalne čakavštine), očevidno pokazuje kao prvobitno

praikavsko ishodište većinskog dijela predslavenskih Hrvata.310

303 «Ne ulazeći u sve što taj epohalni uspjeh [dešifriranje ljudskog genoma] može značiti za rješavanje ljudskih problema, analiza ljudskog genoma zacijelo će pružiti mnogo jasniji uvid u populacijske odnose, kao i u migracijska kretanja iz bliske i daleke prošlosti» (E. Heršak, Drevne seobe, s. 405).304 Isto, s. 406. Očito je to zastarjela referenca kod: J. P. Mallory, Indo-Europeans (Language, archaeology, myth), London, 1992. (Zagreb, 2006., s. 56). Suprotno tomu, usporedi: S. Kalyanaraman (ed.), Indian Lexicon /Corpus of Inscriptionis/, New Delhi, December 1999. 305 www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007.306 Iako rijedak u općoj lingvistici, kao krovni pojam za sva srpsko-hrvatska narječja, pojam je dijasistema dosta često bio u porabi u jugoslavenskoj dijalektologiji, da bi se naglasilo «zajedničko podrijetlo i pripadnost jednomu jedinstvenom jeziku». Brozovićev će pojam o «srednjojužnoslavenskom jezičnom području», drži finski slavis J. Nuorluoto (2002.), ostati u porabi «sve dok je na sceni naraštaj jezikoslovaca koji ga je uveo, i to u duhu jugoslavenstva» (http:/www.joensuu.fi/fld/methodsxi/abatracts/nuorluoto.html.)307 M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 83. 308 «Dalje nam Biondić i Lovrić sugeriraju da su genotipovi vezani uz jezik pa tako dobivamo i genetsku osnovu raznih dijalektalnih formi hrvatskog jezika» (www.hrvati.com/index.html - 138k - 25 srp 2007).309 L. Auburger, Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus. 310 Nakon najnovije antropogenetike i poredbene indoeuropske fonetike postaje sve jasnije stvarno podrijetlo našega bodulskog cakavizma i njegovih govornika. Kao prvo, sada je jasno da naš cakavizam (= genotip Eu7) nikako nije mogao nastati tzv. depalatalizacijom iz «srpsko-hrvatskoga», niti iz nijedna palatalnog slavenskog ili baltičkog jezika, nego se morao od njih izdvojiti još u pradavno doba pretpovijesti, prije negoli je opsežna palatalizacija zahvatila baltoslavensku jezičnu grupu (drugi genotip Eu19). Prema tomu, naši su južni Boduli jednako kao i ini rani Hrvati puno manje predisponirani za govornu palatalizaciju od sjevernih kopnenih Hrvata i od svih Slavena, pa to nema nikakve bliže veze s

53

Dugotrajni proces razvitka prahrvatskoga, kao samosvojna indoeuropskog jezika,

kako izgleda, počinje od prapovijesne indovedske kulture u Pakistanu i potom u antičkom

Iranu,311 gdje je pripadao indoiranskoj skupini,312 još u antičkom Tanaisu, da bi se od

srednjega vijeka postupno slavizirao do danas. Glede nalaza naše paleolingvistike,

posebice proučavajući ne(pred)slavensku etnokulturu, uz najnovija epohalna istraživanja

genetike, naspram importirana (južno)slavenskog, može se već rekonstruirati autentični

razvoj hrvatskog jezika (v. tablica 20.). Suprotno ideologiziranoj slavo-jezičnoj genetici,

pravi se hrvatski jezik (ne hibridni srbohrvatski «vukopis»)313 uglavnom nije razvio

divergencijom, tj. postupnim razlučivanjem iz srednjovjekovna «južnoslavenskog» i

potom novijega «srpskohrvatskog» jezika, nego jamačno baš obratnom konvergencijom

ili postupnim približavanjem i naknadnom slavizacijom antičkoga ranohrvatskog nakon

doselidbi, zbog slavenskog susjedstva i populacijskih miješanja.314

AUTENTIČNI RAZVOJ DOBA IMPORTIRANI RAZVOJsaraswati/samskrit hurrwuhé prapovijest ?

harauhvatiš/logos Horoathon (hrvatsko-iranski) antika (praslavenski)starohrvatski/arhidijalekti (hrvatsko-slavizirani) VII.-XV. (staroslavenski)

književno-hrvatski (trodijalektni) XVI.- XIX. (južnoslavenski)● XX. srpskohrvatski/hrvatskosrpski

hrvatski XXI. srednjojužnoslavenskiTablica 20. : (Ne)autentični razvoj hrvatskog jezika

Zbog svega toga, genetika će nužno disciplinirati dosadašnji filološko- lingvistički

«Begriffsspielerei», jer se, još jednom, pokazalo kako je u stvarnoj srodnosti većine

europskih naroda puno važnije prirodno zemljopisno podrijetlo nego sličnosti jezika, koji

je često tek novija i naknadna kulturna nadgradnja. 315 Naime, jezični geni ne postoje,

tako da svi jezici imaju jednaku vrijednost, a jezično «srodstvo» (germansko, slavensko,

romansko, semitsko) predstavlja samo komunikacijsku slučajnost i ništa više.316 Na

Mlečanima ni drugim sličnim domišljanjima dogmatske serbokroatistike (jugoslavistike) (M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 237-238).311 Usp. Z. Eiler, K. Elst, M. Witzel, «Sarasvati. Behistun, and the early Origins of the name Hrvat/Croat». 312 Vidi M. Lovrić i sur., «Zagonetka ranih Praslavena», s. 174-175. 313 «Ne mislim da će mi se moći išta prigovoriti, kada proglasim ikavski izgovor najbitnijom razlikom narječja zapadnoga (hrvatskoga) prema ekavskom, iztočnom (srbskom), dočim južni jekavski izgovor držim symbolom združenja i pomirenja. Narječje je štokavsko-ikavsko, zapadno, ja bih ali samo kao filolog rekao, hrvatsko» (Vatroslav Jagić, Književnik I, Zagreb, 1864., s. 342, 599).314 M. Horvat-Mileković i A.-Ž. Lovrić, «Podrijetlo starohrvatskog jezika»; u: Staroiransko podrijetlo Hrvata, s. 216.315 Prema tomu i sâm je pojam «slaveniziranje» odnosno «slavenizacija» primjenjiv samo kada je riječ o geografskom smještaju a ne s etničkog aspekta (Michael W. Weithmann, Die slavische Bevölkerung auf der griechischen Halbinsel, Ein Beitrag zur historische Ethnographie Südosteuropas, München, 1978.). 316 Anton Zakarija, «Biti između», Marulić, br. 3, Zagreb, 1995., s. 515-516.

54

temelju spomenutog epohalnog genetičkog istraživanja u Science (2000.), na američkom

je sveučilištu u Stanfordu napravljena distribucija narodnosnih skupina (v. tablica 21.)

koje su međusobno sukladne «prema zemljopisnom i kulturološkom aspektu».317

SKUPINA NARODI

I.

Baski Katalonci

Talijani (sjever) Francuzi

i drugi Zapadnoeuropljani

II.

Gruzijci Turci

Sirijci Kalabrezi

(juž. Italija)

III.

Hrvati Ukrajinci Poljaci Mađari

Tablica 21.: Srodne europske zemljopisno-kulturološke skupine (prema: Science, 2000.)

Sve u svemu, kao samosvojan indoeuropski narod, Hrvati konačno prestaju biti

zarobljenikom višestoljetna etno-jezičnog (rasnog) ideologema, a što je standardno

mjesto naše ideologizirane povjesnice, da su «Slaveni temeljna etnička podloga

hrvatskog naroda».318 S tim u svezi, dopunjena arheološkim,319 fizičko-antropološkim,320

paleolingvističkim,321 naspram importirane lažne južnoslavenske/zapadnobalkanske,

upravo su genetička istraživanja - uz Mađare, Poljake i Ukrajince - nepovratno potvrdila

izvornu srednjoeuropsku političku identifikaciju Hrvata.322 S obzirom na to, «treba

svakako naglasiti da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskog uljudbenog

317 D. Primorac, «Razgovor», Nacional, 28. studenoga 2000.318 T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, s. 139.319 Materijalna i duhovna kultura Hrvata pretkršćanskog doba, bliskom seobi, pokazuje se jedinstvenom od Balatona, Drave i Dunava do Jadranskog mora (Vladimir Sokol, «Panonija i Hrvati u 9. stoljeću», Izdanja Hrvatskoga arheološkog društva, sv. 14, Koprivnica, 1990., s. 46-52). Također: Mirjana Matijević Sokol i Vladimir Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2005., s. 33.320 Mario Šlaus, «Kranometrijska analiza srednjovjekovnih populacija središnje Europe s posebnim osvrtom na položaj hrvatskih nalazišta», Starohrvatska prosvjeta, Split, 1998., III. serija – svezak 25, 1998., s.104-105 (posebni otisak). M. Šlaus je tako ustanovio da su «Hrvati sličniji Poljacima i Mađarima nego Srbima» (Jutarnji list, 1. veljače 2002.).321 Današnja je egzotična oaza nepalatalne kajkavice u sjeverozapadnoj Sloveniji zadnji preostatak karantanskih Hrvata, a prostrana su područja «mazurenja» (nedovršena slavenska palatalizacija) u Poljskoj i Ukrajini jasni fonetski tragovi glasovno još neasimiliranih Bijelih Hrvata (M. & Z. Yošamýa, Gan-Veyãn, s. 231). 322 O. Semino i sur. (koautori Mladen Marcikić i Dragan Primorac), «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159.

55

kruga], kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije».323 Takve konstrukcije, glede

shizofrene političke situacije, međutim, bjelodano potiče aktualni predsjednik države -

Stipe Mesić.324 Čemu onda sintagma «hrvatski povratak kući u srednju Europu»?325

Naime, riječ je o tome da se Hrvatska vraća s Balkana u srednju Europu, gdje joj

je civilizacijski i geopolitički mjesto i gdje je pripadala sve do stvaranja dviju

imaginarnih Jugoslavijâ. Budući da se naslanja na Balkan, dakako, Hrvatska mora dati

svoj prilog sređivanju i stabilizaciji stanja na jugoistoku Europe.326 Dakle, ne želeći ostati

izolirana u europskim i svjetskim integracijama, samosvojna će Hrvatska prihvatiti i svoj

dio odgovornosti za daljnju stabilizaciju političkih prilika u našem istočnom susjedstvu,

ali ne želi biti tek sredstvo - kako je to u povijesti, kao talac istočnog pitanja, bila više

puta - za tuđe interese. Novu imperijalnu izmišljenicu «Zapadnobalkaniju»,327 nakon

tragičnih iskustava «Jugoslavija», na ovim prostorima kroje kolonijalni moćnici (pa tako i

imperijalne «međunarodne znanosti») i to «aršinom isključivo svojih stvarnih ili fiktivnih

interesa». Ostaje pitanje kada će ovdašnji narodi postati «doista ravnopravni subjekti

odlučivanja o svojoj sudbini, a jedino pod tim uvjetima mogu postati i u punoj svojoj

mjeri u svojim postupcima racionalni i odgovorni».328

Budući da je civilizacija kulturna, a ne politička pojava,329 hrvatska je nacionalna

identifikacija, kako su to pokazala multidisciplinarna istraživanja, «nezavisna i izvorna, i

kao samobitna posve drugačija od svake druge nacionalnosti na jugu, pa da prema tome

hrvatski narod ima na osnovi narodnog samoodređenja sva prava, što mu kao narodu

pripadaju».330 Međutim, još je matoševski zapaženo: «Životinja ima osjećaj vrste. Divljak

ima osjećanje plemensko (ilirsko, slavjansko, jugoslavjansko). Tek kulturan čovjek ima 323 D. Primorac, «Razgovor», Vjesnik, 16. rujna 2004.324 Naime, glede naše zapadnobalkanske identifikacije, «kao europski državnik i kao vođa u regiji», Mesić je nazvao «neistinom i glupošću» tvrdnje «pojedinaca i minornih skupina koji bi željeli uvjeriti najprije sebe, a potom i cijeli svijet, da Hrvatska ne pripada regiji i da sa zemljama regije nema ništa zajedničkog» («Mesić: Zemlje jugoistoka Europe moraju biti saveznici», Vjesnik, 6. prosinca 2006.)325 Usp. Ivo Sanader, Hrvatska u međunarodnim odnosima, Zagreb, 2000. «Vukovar je jedan od onih dokaza da je Hrvatska istinska srednjoeuropska zemlja. Vukovar je naša srednjoeuropska legitimacija, naša podunavska legitimacija, a srednja Europa i Sredozemlje kroz cijelu povijest su bili kolijevka europske civilizacije» (Ivo Sanader, predsjednik Vlade pri posjetu Vukovaru, Vjesnik, 4. svibnja 2006.).326 Gojko Borić, Slobodna Dalmacija, 1. srpnja 2000.327 «Taj je otok domovina dvadesetak milijuna stanovnika, multikulturalna, multikonfesionalna, međusobno povezana i međuovisna cjelina» (Stjepan Mesić, Hina, 29. svibnja 2007.).328 A. Kovačec, «Revue des etudes slaves: Dossier», s. 522.329 Kao «realiteti posebno duge trajnosti, civilizacije ostaju i preživljavaju političke, socijalne, ekonomske, pa i ideološke prevrate» (F. Braudel, History of civilistions, New York, 1994., s. 35).330 F. Lukas, Hrvatski narod i hrvatska državna misao, s. 34.

56

osjećanje narodno, državno. Hrvatstvo je misao narodna državna. Žrtvovati tu misao u

korist neke misli političke, znači ići natrag – među troglodite».331 Kako su narod (po

jeziku, kulturi, povijesti, teritoriju, državnom pravu), još je «Otcu domovine» bilo jasno

da Hrvati «moraju imati svoju zajednicu, a ne uvijek biti dio ili prirepak nečeg drugog,

većeg ili manjeg od sebe samih».332 Nakon tragičnih jugoslavenskih iskustava, kao «loše

ponavljanje povijesti», zahvaljujući otuđenim elitama, opet ulijećemo u maglene

projekte tzv. Euroslavije ili Zapadnobalkanije. Međutim, pretvaranje umjetnih

geografskih koncepcija, koje ne spadaju u istu grupaciju u jedan ahistorijski amalgam

(nepovijesnu mješavinu), znači jedan korak daljnjem konfliktu. 333

Padom stare ideološke (etnojezični slavizam)334 i uspostavom nove znanstvene

paradigme (politički kroatizam), što je gotovo na razini pada geocentričnog i uspostave

heliocentričnog sustava, stubokom se mijenja hrvatska povjesnica (ne samo ranoga doba),

tako da je tisuće slavističko-historiografskih radova, bilandžićevski kazano, preko noći

postalo «znanstveno smeće».335 Naspram iz «tuđe», kao samosvojan indoeuropski narod,

Hrvati konačno mogu pisati povijest iz «svoje glave» (v. tablica 22.).336

KROATIZAM(«iz svoje glave»)

DOBA SLAVIZAM(«iz tuđe glave»)

Sarasvati (sjev. Indija) 2000. pr. Kr. ?

Harahvatija (Afganistan i Iran) oko 1400. pr. Kr. ?Kraljevstvo Hurrwuhé (Mezopotamija)

1270.- 585. pr. Kr. ?

Hrvati na Crnom moru

331 Antun Gustav Matoš (1911.); prema: Srećko Lipovčan, «Beogradska komponenta u postanku Jugoslavenske nacionalističke omladine», u: Hrvatska historiografija 20. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., s. 182-183).332 Tomislav Ladan, «Predgovor»; u: Ante Starčević, Politički spisi, Zagreb, 1971., s. 34.333 Ovo spada u koncepte jednog umjetnog oblikovanja, «čiji glavni cilj je ovjekovječiti pogrješke prošlosti, zamrznuti i nastojati na taj način slomiti volju naroda» (Oto von Habsburg, «Zapadni Balkan», ABC, Madrid; prema: Nezavisna Država Hrvatska, Zagreb, ožujak-travanj, 1999.).334 «Pretvaranjem u Jugoslavjane, taj goli, naučni, imaginarni, bečki, jagićevski, nehistorijski, romantični, hipotetički pojam prestajemo biti Hrvati, što vrlo dobro znaju Srbi, pa zato toliko i izvoze jugoslavjansku misao u hrvatske krajeve» (A. G. Matoš, 1911.; prema: Srećko Lipovčan, «Beogradska komponenta u postanku Jugoslavenske nacionalističke omladine», s. 182-183).335 Naime, nakon sloma komunizma i demokratskih promjena (1990.), Dušan je Bilandžić svjedočio da su «preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće» (Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Rijeka, 1993., s. 990). «Dok sam bio sekretar Izvršnog komiteta CK SKH […] došao mi je predsjednik JAZU s molbom da odobrim popis novih akademika i da zatražim mišljenje drugova iz Savske (tamo je bilo sjedište Udbe za Hrvatsku). Očigledno je to tada bila takva praksa prije nego se akademici predlože za izbor» (Miko Tripalo, «Razgovor», Erasmus, br. 15, Zagreb, 1996., s. 26).336 I. Biondić, Historia aperta.

57

(Horiti-Horoathi-Hrwts)Tanajske ploče (2/3 st.)P. Orosius (418.)

[Alfred Veliki (871.-899.]

II. – V. po Kr. ?

Rh. Zacharias (559.) VI. po Kr.Slaveni

Pseudo-Cezarije (6. st.)Hrvati na Jadranu

Heraklije (610.-641.)papa Agaton (672.-681.)

VII. –VIII. po Kr. Slaveni

Hrvati u PanonijiTrpimir (852.)

- Benedicti doctrina -Hrvati

Bašćanska ploča (11. st.)

IX. –XI. po Kr.Južni Slaveni

Ćiril i Metod (863.)- Methodii doctrina -

HrvatiBašćanska ploča (11. st.)

Tablica 22.: (Ne)autentična hrvatska povjesnicaUspostavljanje nove paradigme, kuhnovski rečeno, predstavlja preustrojstvo

danoga područja na temelju novih temeljnih pretpostavki, tako da profesija mijenja čitav

pogled, na njegove metode i ciljeve; drugim riječima, «poslije prevrata znanstvenici rade

u jednom drugačijem svijetu».337 Naime, riječ je o rezultatima istraživanja, prema kojima

«i povijest i antropologija morat će se drukčije postaviti», tako da «padaju postulati koji

su dugo vladali».338 Zato se samo po sebi nalaže posvemašnja revizija, posebice glede

Hrvatskog nacionalno-obrazovnog standarda, koja je, obranom južnoslavenskog rasizma i

britanske kolonijalne politike,339 uz pomoć nekih naših «kolonijalnih» znanstvenika,

zasad privremeno zaustavljena.340 Uporaba utvrđenih genetičkih varijabilnosti kao novih

izvora za izučavanje etnogeneza i povijesti naroda postao je svjetski proces i u Hrvatskoj

se ne može ostati izvan njega. Zbog toga spoznaje o genomu čovjeka, pa i značajkama Y

kromosoma, treba unositi u nastavne programe biologije, a razmještaj haplogrupa po

YCC nomenklaturi u povijesne, pa i zemljopisne atlase uz napomenu da su prve analize

337 T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, 1970., s. 84. 338 D. Primorac, «Razgovor», Nacional, 28. studenoga 2000. 339 Napadajući Primorca za rasizam, iako je on potvrdio antirasističke teorije E. Pittarda (1924.), «dr. Radman je ispao, a da na to nije ni pomislio, podupiratelj [rasističkih] teorija grofa de Gobineau» (Mirko Vidović, Fokus, 9. prosinca 2005.). «Budući da svojim istraživanjima znanstveno ruši (južno)slavenski rasizam i, u svezi s tim, zapadnobalkanski imaginarij, iza kojega stoji britanska kolonijalna politika, kao znanstvenika i dužnosnika, Primorca je pokušao grubo etiketirati i diskvalificirati, uz pomoć Radman-Đikićeve pripremljene ideološke batine, britanski časopis Nature» (I. Biondić, «Genetika pokopala južne Slavene», Fokus, 14. listopada 2005.).340 U časopisu su Nature, neprimjernom «intervencijom» akademika Miroslava Radmana, tobože, «ismijane rasne teorije ministra Primorca o neslavenskom porijeklu Hrvata» (Novi list, 23. rujna 2005), koje je on «želio ugurati u školski program, a što ima potencijalno poguban učinak na međuetničke odnose na području Balkana» (Jutarnji list, 17. rujna 2005.).

58

na uzorku iz Hrvatske objavljenje u Eu sustavu haplotipova. Ukratko, «nema nikakvog

razloga ne koristiti genetičke spoznaje i u nastavnom programu povijesti».341

Poslije promjene identifikacijske paradigme, dabome, Hrvati ne će biti ni ljepši, ni

pametniji, ali zacijelo postaju sigurniji. Naime, opće je poznato da «narodi dvojbene

prošlosti s tjeskobom gledaju na budućnost». Bez obzira koliko nam «naša prošlost

izgleda teška poput najteža bremena», ona je kroz tu muku i brojne žrtve iznjedrila

današnju hrvatsku državu, dakle nacionalnu identifikaciju, «u kojoj po prvi put u povijesti

imamo privilegij odlučivati što s istinom činiti».342 Međutim, to ostaje na savjesti

hrvatske akademske i političke elite, koja je, umjesto ispred, često bila iza pa čak i protiv

svojega naroda (nacije).

Nakon oslobođenja višestoljetnog mita o podrijetlu, odgovorivši najzad na pitanje

političke identifikacije, u biću hrvatskog naroda ostaje još samo jedan - mit stvaralačkog

rada, što ga on «nije dovoljno svjestan, ali koji trajno živi u njegovom srcu iz kojega

njegov duh crpi životnu snagu.343 Zapravo, na «kraju povijesti», kako neki nazivaju doba

u kojem živimo, ostajući vjerni postulatima izvorne Benedicti doctrine («molitve i rada»),

usprkos tragičnih iskustava uvezene Methodii doctrine («bratstva po krvi i jeziku»),344

hrvatski narod (nacija) ulazi pobjednički u osvit trećega tisućljeća.

Sve u svemu, stekliški kazano, «dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod

biti za svoju samostalnosti i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka ovo je duh i smer

našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura može nastati temeljito

pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega narodna života».345 Ni manje, ni više!

341 I. Jurić, «Genetička otkrića, poglavito varijabilnost Y kromosoma, nova su vrela za bolje razuimijevanje etnogeneze i povijesti naroda».342 D. Primorac, «Predgovor», u: Ivan Jurić, Genetičko podrijetlo Hrvata, s. 16. 343 «Mali narod izvrgnut četirima razornim silama, imperijalističkim ekspanzijama sa sjevera (Mađari), juga (Talijani), zapada (Habsburzi) i istoka (Turci, Srbi), uspio se radom održati, i ne samo održati nego svjedočiti o tome da je rad jedan vrijednost na kojoj se može graditi europska politička struktura i u kojoj se može obnavljati i učvršćivati europska moralna struktura. […] Mit rada jest osnovna vrijednost koju kao viziju i stvarnost predajemo drugima i ugrađujemo u europsku cjelinu. U neizvjesnu evropsku budućnost – u kojoj će se formirati nova politička struktura (novi poredak) i u kojoj će se po svoj prilici, ipak rehabilitirati evropska moralna struktura – Hrvati ulaze s kapitalom kojem su se uvijek utjecali i koji je jedina snaga na koju se mirno mogu osloniti. Ali, da bi se taj kapital - koji zovem mitom rada - mogao rascvasti i dati pravog ploda, potrebno je troje: svijest o primatu znanja, država koja je sinonim slobode i volja za tolerancijom» (S. Lasić, Članci, razgovori, pisma, Zagreb, 2004., s. 252).344 «Katolička se crkva kao dvadesetostoljetni nezaobilazni čimbenik europske kulture bez odlaganja mora upustiti u proces pročišćavanja duhovnosti, stvaranih na povijesnom sjećanju i na često mitskim interpretacijama ključnih povijesnih događaja» (Bono Zvonimir Šagi, Kana, Zagreb, svibnja 2000, s. 5-6).345 A. Starčević, Djela III., s. s. 129.

59

4. UMJESTO ZAGLAVKA

U završnu (dramatičnu) etapu nacionalne integracije devedesetih godina prošloga

stoljeća, hrvatski je narod (nacija) ušao bez jasne političke identifikacije. Suvremenu

hrvatsku političku povjesnicu tako obilježava stoljetna poznata stekliška razdjelnica «Bi-

li k Slavstvu ili ka Hervatstvu», tj. između etničko-jezičnog slavizma (herderovski model

«Blut und Sprache nacije») i političkog kroatizma (roousovski model «ugovorne civilne

nacije»).

Etničko-jezični slavizam, sa svojim ideo-političkim inačicama (austroslavizam,

jugoslavizam, serbokroatizam, euroslavizam), Hrvatima više od stoljeće i pol priječi

nacionalnu (političku) identifikaciju. Kao primijenjena geopolitika, slavistika je

legitimirala totalitarnu (rasističku) ideologiju, tj. promicanje etničko-jezičnog jedinstva

(«jedan jezik = jedan narod = jedna država»), koja će se u 20. stoljeću («stoljeću smrti»)

pokazati tragičnim geopolitičkim eksperimentiranjima.

Na temelju znanstvenih inozemnih i tuzemnih epohalnih istraživačkih rezultata

(posebice molekularne genetike, arheologije i paleolingvistike), na prijelazu ovoga

tisućljeća u surječju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, naspram ideološke

etničko-jezične (slavizam), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata

(politički kroatizam).

Za razliku od tolikih danas čak mnogo većih europskih nacija, kako posebice

svjedoče Tanajske ploče (2./3. st. po Kr.) – europska osobnica Hrvata, kao samosvojan

indoeuropski, hrvatski je narod od iskona zadržao svoje nepromijenjeno etničko ime, što

je jedan od sigurnih znakova čvrsta i ničim prekinuta povijesnog i kulturnog identiteta.

Kroatistička paradigma nacionalne identifikacije omogućava da se, naspram

kolonijalnog i regionalnog odsječka (južno)slavenske/zapadno-balkanske historiografije

(historia reducta), opstojeći na moći iz sebe (ora et labora) hrvatski narod (nacija) čvrsto

utvrđuje kao zasebna i samosvojna cjelina (srednje)europske i svjetske povjesnice

(historia aperta).

60

Rješavajući pitanje nacionalne identifikacije kao neizostavnu pretpostavku inih

civilizacijskih pitanja (razvoj, modernizacija, demokracija, pravna država i dr.), u

složenim geopolitičkim okolnostima na jugoistoku Europe, isto tako, politički kroatizam

nedvojbeno doprinosi rješavanju gotovo dvostoljetnog tzv. istočnog (balkanskog) pitanja.

Zbog svega toga, suvremena identifikacijska paradigma (politički kroatizam) - što

je, temeljem istraživanja genetike i inih znanosti (arheologije, antropologije,

paleolingvistike i dr.), uspostavlja samosvojna hrvatska povjesnica (iz «svoje glave») -

izim u Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu, treba postati nezaobilaznom

sastavnicom nacionalne političke strategije.

61