POLITIKE IDENTITETAIris Marion Young, Pravednost i politika razlike (pog. 2., 4., 6.)

Pravednost je glavna tema politike filozofije kojom se i Young bavi. Young istrauje probleme pozitivizma i redukcionizma u politikoj teoriji. Pozitivizam uzima zdravo za gotovo institucionalne strukture koje bi se trebale normativno vrednovati. Redukcionizam se odnosi na sklonost suvremenih pol. teoretiara da reduciraju pol.subjekte na jedinstvo te da cijene openitost vie od specifinosti i razlike. Drugo poglavlje definira pojam ugnjetavanja koje ima 5 aspekata: izrabljivanje, nasilje, marginalizaciju, nemo i kulturni imperijalizam. Takoer se se bavi definicijom drutvenih skupina koje prethode pojedincima u drutvu. etvrto poglavlje se bavi idealom nepristranosti, na kojem se temelji veina suvremenih moralnih teorija i teorija pravednosti. Ideal neprist. podrazumijeva da se sve moralne situacije trebaju prosuivati prema jednakim pravilima i porie razliku izmeu subjekata tvrdei da zastupa stajalite koje svi mogu prihvatiti. U estom poglavlju zagovara naela i prakse koje poistovjeuju osloboenje s drutvenom ravnopravnou koja promie razlike i potie ukljuivanje i sudjelovanje svih drutvenih skupina u javnom ivotu.

2.poglavlje Pet lica ugnjetavanja

Ugnjetavanje kao strukturalan konceptMnogi Amerikanci ne bi koristili izraz ugnjetavanje da bi opisali nepravednosti u amerikom drutvu jer ga shvaaju na tradicionalan nain prakticiranje samovolje vladajue skupine.Dominantni politiki diskurs moe koristiti pojam ugnjetavanja da opie drutva razliita od naeg, obino komunistika ili navodno komunistika drutva. Unutar te protukomunistike retorike, ugnjetavanje podrazumijeva aspekte samovolje i kolonijalizma.Meutim, novi ljeviarski pokreti 1960-ih i 1970-tih promijenili su znaenje pojma ugnjetavanja. Oni su smatrali da ugnjetavanje oznaava potekoe i nepravednosti s kojima se neki pojedinci suoavaju, ali ne zato to ih na to prisiljava samovoljna vladavine, nego zbog svakodnevnih praksi dobronamjernog liberalnog drutva. Uzroci ugnjetavanja ugraeni su u nepropitane norme, navike i simbole i u pretpostavke na kojima se temelje institucionalna pravila i kolektivne posljedice potivanja tih pravila. Strukturalno ugnjetavanje ne moe se iskorijeniti oslobaanjem od vladajue skupine ili izradom novih zakona, jer se ugnjetavanje sustavno odrava u glavnim gospodarskim, politikim i kulturnim institucijama.Koncept drutvene skupineDrutvena skupina je zajednica osoba koja se svojom kulturom, praksama ili nainom ivota razlikuje od barem jedne drutvene skupine. Identificiranje sa drutvenom skupinom dogaa se u interakciji izmeu drutvenih zajednica koje se razlikuju po nainu ivota i oblicima udruivanja, ak i ako smatraju da pripadaju istom drutvu. Drutvene skupine nisu entiteti koji postoje zasebno od pojedinaca, ali nisu ni proizvoljne klasifikacije osoba prema vanjskim ili sluajnim obiljejima odvojenima od njihovih identiteta.Moralni teoretiari i politiki filozofi ee odreuju drutvene skupine kao udruenja nego kao skupove.Osoba prvo otkriva identitet skupine kao zadan, a zatim ga na odreen nain preuzima. Skupine nastaju, ali se nikad ne osnivaju. Skupine postoje samo u odnosu prema drugim skupinama. Pojedinci izvan odreene skupine mogu tu skupinu identificirati, a da oni koji se smatraju pripadnicima skupine nemaju svijest o sebi kao i skupini.Pristae modela skupova misle da su drutvene skupine nepoeljne fikcije koje proizvoljna obiljeja proglaavaju bitnima. Prema tom stajalitu, problem predrasuda, diskriminacije i iskljuivanja nastaju samo zbog neijih pogrenih uvjerenja da identificiranje sa skupinom utjee na sposobnosti, temperament ili vrline pripadnika skupine. Budui da ih drugi smatraju skupinom, oni su iskljueni i zazorni. Da bismo uklonili ugnjetavanje, moramo ukinuti drutvene skupine. Ljudi bi se trebali shvaati kao pojedinci, a ne kao pripadnici skupina i moralo bi im biti doputeno da slobodno odluuju kako e ivjeti bez stereotipa ili normi. Ova knjiga analizira i propituje to stajalite.

Lica ugnjetavanja1. IzrabljivanjeGlavna funkcija Marxove teorije izrabljivanja je objasniti kako klasna struktura moe postojati bez zakonski i normativno dopitenih klasnih razlika. Toj teoriji izrabljivanja nedostaje jasno normativno znaenje, iako tvrdnja da su radnici izrabljivani ima i normativnu i opisnu snagu.Glavna postavka teorije izrabljivanja jest da se ugnjetavanje odvija u stalnom procesu prijenosa rezultata rada jedne drutvene skupine u korist druge. Izrabljivanje podrazumijeva strukturalni odnos izmeu drutvenih skupina. Marksistiko shvaanje klase ne objanjava vane pojave poput spolnog i rasnog ugnjetavanja. Feministkinje su bez problema pokazale da se ugnjetavanje ena sastoji djelomice u sastavnom i neravnopravnom prijenosu sposobnosti sa ena na mukarce. Rodno izrabljivanje ima dva aspekta prijenos rezultata materijalnog rada na mukarce i prijenos brine skrbi i seksualne energije na mukarce. Feministike teorije rodnog izrabljivanja uglavnom se usredotouju na institucionalnu strukturu patrijahalne obitelji. Rasa je u najmanju ruku jednako temeljna struktura ugnjetavanja kao to su klasa i rod. Rasno odreene skupine u SAD-u se ugnjetavaju kroz kapitalistiko superizrabljivanje koje proizlazi iz segmentiranog trita rada na kojem se bijelcima dodjeljuju struna, dobro plaena radna mjesta s dobrom sindikalnom strukturom. Rasizam uvijek prati manje ili vie nametnuta pretpostavka da su pripadnici potlaenih rasnih skupina sluge ili bi trebali biti sluge povlatene skupine.Nepravednost izrabljivanja sastoji se u drutvenim procesima koji uzrokuju prijenos energije s jedne skupine na drugu i proizvode neravnopravnu raspodjelu i u nainu na koji drutvene institucije omoguuju nekolicini da gomilaju bogatstvo i spreavaju druge da ine isto. Nepravednost izrabljivanja ne moe se ukloniti preraspodjelom dobara. Pravednost zahtjeva institucionalne, strukturalne i kulturalne promjene.2. MarginalizacijaLjudi na margini su osobe koje sustav rada ne moe ili ne eli iskoristiti. I u kapitalistikim zemljama Treeg svijeta i u veini zapdanjakih kapitalistikih drutava poveava se podklasa ljudi koji su trajno ogranieni na drutvenu marginalizaciju, a veina njih je rasno oznaena. Dvije nepravde koje se ne odnose na raspodjelu povezuje se s marginalonou u naprednim kapitalistikim drutvima: 1. Pruanje socijalne pomoi proizvodi nove nepravde jer uskrauje onima koji o njoj ovise prava i slobode koje ostali imaju2. ak i ako socijalna drava ublaava siromatvo, marginalizacija je nepravedna jer spreava pojedince da iskoriste svoje sposobnosti na drutveno definirane priznate naine.Marginalizacija je povezana s osnovnim strukturalnim aspektima pravednosti, posebno onima koji se odnose na primjerenost meusobne veze izmeu sudjelovanja u produktivnim aktivnostima drutvene suradnje i pristupa sredstvima potronje.

3. NemoNemoan poloaj je najbolje opisati negacijom: nemoni nemaju autoritet, status i samosvijest koje obino imaju (visoko)kvalificirani zaposlenici. Statusne povlastice (visoko) kvalificiranih osoba imaju tri aspekta. Nedostatak tih aspekata kod nekvalificiranih radnika proizvodi ugnjetavanje.1. Stjecanje i prakticiranje zanimanja ukljuuje napredak i usavravanje.2. Iako mnogi (visoko) kvalificirani zaposlenici imaju nadzornike i ne mogu izravno utjecati na mnoge odluke ili postupke, veina ih ima dovoljnu svakodnevnu samostalnost u radu. 3. Povlastice kvalificiranih radnika utjeu i na cjelokupan nain ivota izvan radnog mjesta.

Nemo kao ugnjetavanje skree pozornost na podjelu rada u svim industrijskim drutvima drutvenu podjelu na one koji izvravaju poslove.4. Kulturni imperijalizamIzrabljivanje, marginalizacija i nemo odnose se na odnose moi i ugnjetavanja koji se provode u drutvenoj podjeli rada tko radi za koga, tko ne radi i kako sadrak posla definira jedan institucionalni poloaj u odnosu na druge.Biti izloen kulturnom imperijalizmu znai uvidjeti kako dominantna znaenja drutva ine stajalita vae skupine nevidljivima i istodobno stereotipiziraju jednu skupinu i oznauju je kao Drugo. Kulturni imperijalizam ukljuuje univerzalizaciju iskustva i kulture dominantne skupine i njihovo utemeljenje kao normi. Dvostruka svijest osjeaj stalnog promatranja sebe kroz oi drugih, procjene svoje due kroz svijet koji na nas gleda s bezbrinim prezurom i aljenjem. Dvostruka svijest se javlja kad potlaeni subjekt odbije prihvatiti omalovaavajue, objektivizirajue i stereotipizirajue vizije o sebi. Dvostruka svijest se javlja kad je pripadnik drutvene skupine definiran u dvije kulture : dominatnoj i podreenoj.5. NasiljeNasilje nije oblik ugnjetavanja zbog konkretnih prijestupa i postupaka, iako se oni esto odvratni, nego zbog drutvenog konteksta koji ih omuguuje i zbog kojih oni postaju prihvatljii. Nasilje nije samo moralni in pojedinca, nego i drutvena nepravda, jer je sustavna drutvena praksa. Nasilje je sustavno jer je usmjereno na pripadnike skupine jednostavno zato to oni pripadaju toj skupini.Kulturni imperijalizam ispreplie se s nasiljem. Nasilje je oblik nepravde koji ne moemo objasniti ako pravednost tumaimo kao raspodjelu.Primjena mjerilaOblici ugnjetavanja su mjerila koja odreuju jesu li skupine i pojedinci potlaeni, ali ne tvore cjelovitu teoriju ugnjetavanja. Primjena tih pet mjerila na poloaj skupina omoguuje usporedbu ugnjetavanja bez svoenja na zajedniku bit ili tvrdnju da postoji jedan osnovni sustav ugnjetavanja.

4. poglavlje - Ideal nepristranosti i graanska javnostMoralna teorija nadahnuta feminizmom sve vie propituje paradigmu moralnog promiljanja prema kojoj se moralno promiljanje sastoji u usvajanju nepristranog i 'neosobnog' stajalita o situaciji, koje nije uvjetovano nikakvim interesima, razmatranju svih interesa kao jednako vanih i donoenju zakljuka koji potuje opa naela pravednosti i prava, koja se nepristrano primjenjuju. Kritiari tvrde da ta paradigma ne opisuje koncept moralnog promiljanja nego specifian nain moralnog promiljanja u impersonalnim javnim kontekstima pravosua, birokracije i regulacije gospodarskog natjecanja. Ta 'etika prava' ne poklapa se s drutvenim odnosima u obitelji i osobnom ivotu, ije moralno usmjerenje ne zahtjeva objektivnost, nego emocionalnu reakciju i suosjeanje s odreenim stranama i situacijom. Neke feministike teoretiarke poele su propitivati tu opreku izmeu pravednosti i skrbi. Umjesto prihvaanja podjele na javno i privatno, te kritike tradicionalne moralne teorije trebaju nas navesti da istraimo je li ideal nepristranosti primjeren za svaki konkretni moralni primjer. Ideal nepristranosti u moralnoj teoriji izraava logiku identiteta koja pokuava svesti razlike na jedinstvenost.Ideal nepristranog moralnog uma poklapa se s prosvjetiteljskim idealom javne sfere politike koja dosee univerzalnost ope volje i ostavlja razliku u privatnim sferama obitelji i graanskog drutva. Tradicionalna javna sfera univerzalnog graanskog statusa iskljuivala je osobe koje su se povezivale s tijelom i osjeajima, posebno ene, crnce, amerike Indijance i idove. Mnogi suvremeni teoretiari participacijske demokracije prihvaaju ideal graanske javnosti u kojoj graani ostavljaju za sobom svoje posebnosti i razlike. Budui da takav univerzalistiki ideal i dalje moe podrazumijevati iskljuivanja pojedinih skupina, znaenja 'javnosti' treba se odnositi na pozitivnost razlika izmeu skupina.Postmodernistika kritika logike identitetaLogika identiteta izraava poriv da se o problemima razmilja kao o cjelini i da ih se reducira na jedinstvenu cjelinu. Logika identiteta konceptualizira entitete kao supstance supstanca je samosvjesni entitet koja je temelj promjene koja se moe identificirati, izbrojiti i izmjeriti. Logika identiteta stvara totalizirajue sustave u kojima se sjedinjujue kategorije sjedinjuju po naelima, a ideal je svesti sve na jedno prvotno naelo. Logika identiteta porie ili potiskuje razliku. Ona izbjegava bogatu partikularnost iskustva i njezinu neodreenost i pokuava stvoriti stabilne kategorije. Takoer pokuava svesti pluralnost odreenih subjekata i njihovo tjelesno specifino iskustvo na jedinstvenu cjelinu. U povijesti zapadnjake misli, ta logika identiteta stvorila je golem broj meusobno iskljuivih opreka na kojima se temelje cijele filozofije: subjekt/objekt, um/tijelo, priroda/kultura. Prvi pojam u dihotomiji uzdie se nad drugim jer oznaava ujedinjeno i sebstvu jednako, dok se drugi nalazi izvan ujedinjene cjeline kao kaotino, neoblikovano i promjenjivo koje uvijek moe prekoraiti granicu i unititi jedinstvo dobra.Ideal nepristranosti kao poricanje razlikeSuvremena etika odreuje nepristranost kao jamstvo moralnog uma. To shvaanje pretpostavlja da subjekt moe izbjei egoizam i dosei objektivnost ako prihvati univerzalno stajalite koje je jednako za sve razumne subjekte. Ideal nepristranosti rezultat je potrage za univerzalnim, objektivnim 'moralnim stajalitem'. Taj ideal nepristranosti subjekta porie ili potiskuje razliku na tri naina: 1. on porie posebnosti situacija; 2. budui da zahtjeva odsutnost osjeaja, nepristranost pokuava nadvladati ili ukloniti heterogenost koja proizlazi iz osjeaja; 3. ideal nepristranosti svodi partikularnost na jedinstvo svoenjem pluralnosti moralnih subjekata na jedan subjektivitet. Budui da zahtjeva univerzalnost, ideal nepristranog uma treba predstavljati stajalite koje bilo koji i svi racionalni subjekti mogu prihvatiti, izbjegavajui partikularnosti situacije koje ih ine posebnima. Nepristrani moralni sudac u idealnom bi se sluaju trebao prema svima odnositi jednako i u skladu s istim naelima koja se nepristrano primjenjuju.Rawls tvrdi da njegova izvorna pozicija omoguuje bolji prikaz nepristranosti jer definira nepristranost iz pozicije samih sukobljenih strana u sporu. Veo neznanja otklanja bilo kakve razlike izmeu pojedinaca i osigurava da svi donose zakljuke iz jednakih pretpostavki i istog univerzalnog stajalita.Nemogunost nepristranostielja za stvaranjem nepristranog uma ne proizvodi jedinstvo nego dihotomiju. Nepristrani um takoer proizvodi dihotomiju izmeu uma i osjeaja. Zbog njihove posebnosti, osjeaji, potrebe i elje iskljueni su iz univerzalnosti moralnog uma. Meutim, osjeaji, elje i predanost ne nestaju i ne prestaju motivirati samo zato to su iskljuene iz definicije moralnog uma. U pokuaju svoenja pluralnosti subjekta na jedno univerzalno stajalite, ideal nepristranosti stvara jo jednu dihotomiju, izmeu ope volje i pojedinanih interesa. Konkretni interesi, potrebe i elje osoba i osjeaji koji ih meusobno razlikuju postaju privatni i subjektivni. Nitko ne moe zauzeti stajalite koje je potpuno impersonalno, objektivno i potpuno odvojeno od bilo kakvog konteksta i osjeaja. Filozofija koja zagovara takvu ideju moralnog uma je utopijska.Veo neznanja svakog od nas odvaja od bilo kakve spoznaje o naoj specifinoj povijesti, osjeaja pripadanja skupini ili osjeaja odanosti, a zahtjev meusobne nezainteresiranosti osigurava da ih neemo ni razviti. Ideal nepristranosti je idealistika zabluda. Nemogue je razumno promiljati o vanim moralnim problemima, a da ne shvatimo njihovu bit, koja uvijek pretpostavlja neki specifian drutveni i povijesni kontekst. Nitko nije motiviran donositi moralne sudove i rjeavati moralne dvojbe ako ishod nije vaan, nije u neijem interesu ili nije mu emocionalno zanimljiv. Neki teoretiari pokazuju da, umjesto da razmiljamo o nepristranosti kao o pogledu niotkuda, moemo doi do istih rezultata shvaajui nepristranost kao pogled sa svih strana. Susan Okin rekonstruira Rawlsovu ideju izvornog poloaja kao proces razmiljanja koji uzima u obzir sve specifine pozicije i stajalita u drutvu da bi doao do pravednog ishoda. Okin smatra da ta ideja zauzimanja stajalita svakoga ne suprotstavlja um osjeajima ili iskljuuje partikularnost, nego ovisi o sposobnosti moralnog mislioca da suosjea sa svakim specifinim stajalitem i stavom. Meutim, taj pokuaj partikulariziranja nepristranosti zadrava elju za ujedinjavanjem i takoer nije ostvariv. Subjekti neosporno mogu razumjeti jedni druge i njihova razlika nije apsolutna, ali subjekt ne moe potpuno suosjeati s drugim subjektom u drugaije poloaju i usvojiti njegovo stajalite ako klasa, rasa, rod, seksualnost i dob definiraju razliite drutvene poloaje. Iako moralni um zahtjeva udaljavanje od naih trenutanih poriva, taj proces razmiljanja ne zahtjeva od nas da usvojimo stajalite koje je lieno partikularnosti.

Nuno je razlikovati znaenje univerzalnosti. Ono u smislu sudjelovanja i ukljuenosti svakoga u moralan i drutveni ivot ne podrazumijeva univerzalnost u smislu usvajanja opeg stajalita koje odbacuje specifine odnose. Teorija nepristranog uma pogreno izjednauje pristranost sa sebinou, ali postoji drugi nain na koji se subjekt liava egoizma: kroz susret s drugim ljudima. Moralno stajalite ne proizlazi iz konkretnog susreta s drugima, koji zahtijevaju da se njihove potrebe priznaju. Ako pretpostavimo da je moralni um proizvod rasprave izmeu razliito kontekstualiziranih subjekata koji ele priznanje drugih, nema potrebe za univerzalnim stajalitem koje bi ih liilo egoizma. Sebina osoba koja odbija sasluati potrebe drugih nee ni sama biti sasluana. Moralna racionalnost trebala bi se shvatiti kao dijalog i proizvod interakcije pluralnosti subjekata u uvjetima jednake moi koji ne potiskuju niije interese. U demokratskoj raspravi nitko ne zauzima nepristrano stajalite i nitko ne zastupa ope interese. Budui da zadovoljavanje potreba ovisi o postupcima drugih, ljudi su prisiljeni priznati mo drugih i podrediti se njihovim standardima, iako ih istodobno pokuavamo natjerati da priznaju nau mo i standarde. Prisiljeni smo 'Ja elim' promijeniti u 'Ja imam pravo na'. U tom pomaku od izraavanja elje do zahtjeva za pravednou, sudionici u dijalogu ne zanemaruju svoje specifine situacije i ne zauzimaju univerzalno stajalite ve se samo pomiu iz sebine potrebe prema priznavanju tuih zahtjeva. Logika identiteta u idealu javnosti graanaSuvremena normativna politika teorija i politika praksa ele utjeloviti nepristranost u javnoj sferi drave. Ta javna sfera postie svoju openitost samo iskljuenjem partikularnosti i svih aspekata ivota povezanih s tijelom. Najnovije feministike analize dihotomije izmeu privatnog i javnog u suvremenoj politikoj teoriji podrazumijevaju da je ideal nepristrane i univerzalne graanske javnosti sumnjiv. Nepristranost i racionalnost drave ovise o ograniavanju potrebe i elje na privatnu sferu obitelji. Univerzalni graanin je bestjelesan i bezosjeajan (muki) um, bijelac i pripadnik graanske klase. Ukratko, ideal normativnog uma i moralnosti oprean je elji i osjeajima.Ideoloke funkcije ideala nepristranostiiroka predanost idealu nepristranosti ima barem tri ideoloke funkcije: 1. Podupire ideju neutralne drave, koja slui kao temelj za paradigmu raspodjele pravednosti, 2. Opravdava birokratski autoritet i hijerarhijske procese odluivanja, neutralizirajui zahtjeve za demokratskim odluivanjem 3. Osnauje ugnjetavanje konkretizirajui stajalite povlatenih skupina kao univerzalno. Umjesto nepristranosti trebali bismo zahtijevati javnu pravednost u kontekstu raznolikosti i pristranog diskursa. Nepristranost oznaava univerzalno stajalite koje jednako uzima u obzir specifina stajalita. Ostvarivanje opih interesa nije spojivo s ostvarivanjem specifinih interesa u istoj osobi. Zato mora postojati zasebna klasa graana koji nisu ukljueni u ostvarivanje privatnih interesa u trinom drutvu. Budui da je potpuno autonomna od civilnog drutva, birokracija je, po Hegelovom miljenju, drutveni primjer ideje moralnih pravila. Meutim, ideja neutralne drave je mit. Nepristranost je nemogua i za birokratske donositelje odluka i za druge moralne djelatnike. Ako razmiljanje o pravednosti pretpostavlja dravu kao sferu nepristranog odluivanja koje nadilazi i obuhvaa sve pristrane interese i stajalita, jedina vana pitanja pravednosti odnose se na raspodjelu. Dok god donositelji odluka tee nepristranosti, demokracija je nepotrebna, jer e njihove odluke biti u svaijem interesu. Ideal nepristranosti stvara sklonost univerzaliziranju partikularnog. Takva sklonost podupire ugnjetavanje tamo gdje postoje razlike izmeu skupina i gdje su neke skupine povlatene jer se stajalite povlatenih i njihovo specifino iskustvo i mjerila smatraju normalnima i neutralnima. Lijek za dominaciju i ugnjetavanje jest razbijanje hijerarhije. Pravedne strukture odluivanja moraju biti demokratske i moraju osigurati slobodno izraavanje svim specifinim skupinama koje su ukljuene u odluivanje i na koje odluke utjeu.Participacijska demokracija i ideja heterogene javnostiMnogi suvremeni teoretiari participacijske demokracije zagovaraju ideal graanske javnosti kao i tradicionalni teoretiari. Barber smatra da proces participacijske demokracije zahtjeva potiskivanje drutvenih razlika, to prouzrokuje povlastice za neke skupine iji izraaji i stajalita prevladavaju u navodno opoj javnosti. Problem pluralizma interesnih skupina je u tome to je privatiziran. Da bismo promicali politiku ukljuivanja, participacijska demokracija mora promicati ideal heterogene javnosti koji podrazumijeva dva politika naela: (a) nijedna osoba, niti jedan njezin in ili aspekt njezina ivota ne bi se trebao prisiljavati na privatnost i (b) nijedna drutvena institucija ili praksa ne bi se trebala a priori iskljuivati kao primjerena tema javne rasprave i izraavanja. 6. poglavlje - Drutveni pokreti i politika razlikeLjudi su nekad ivjeli u sustavu kasta i klasa Crkva i drava opravdavale su drutvenu nejednakost tvrdei da ljudi imaju razliite prirode i da su neke prirode bolje od drugih.Prema prosvjetiteljstvu:1) svi su ljudi jednaki jer imaju jednaku sposobnost za razumno promiljanje i moralnost2) zakon i politika moraju svima jamiti jednaka pol. i graanska prava3) na tim je idejama utemeljena suvremena politika borbaDrava i zakon trebaju izraavati prava samo u univerzalnom smislu, koja se jednako primjenjuju na sve, a razlike izmeu osoba i skupina trebaju biti sluajne i privatne. Osobe bi se trebale shvaati kao pojedinci, a ne kao pripadnici skupina; njihovi ivotni izbori i nagrade trebale bi se temeljiti samo na njihovim pojedinanim postignuima. U novije vrijeme pokreti potlaenih skupina osporili su ideal osloboenja i emancipacije kao sredstvo za ukidanje razlika meu skupina uspjeh politikih pokreta protiv razliitih povlastica i za pol.ravnopravnost potaknuo je pokrete specifinosti skupina i kulturnog ponosa.

Ovo je poglavlje kritika ideala pravednosti koji definira osloboenje ili emancipaciju kao nadilaenje razlika izmeu skupinaideal asimilacije on promie jednaka prava kao glavno naelo pravednosti novi dru. pokreti potlaenih skupina osporavaju taj ideal i tvrde da pozitivna samodefinicija razlike izmeu skupina jami veu emancipaciju.Young zagovara tu politiku razlike i tvrdi da je stvar u samom znaenju drutvenih razlika.Egalitarna politika razlike definira razliku kao proizvod drutvenih procesa smatra da jednakost kao sudjelovanje i ukljuivanje svih skupina ponekad zahtijeva razliit tretman za potlaene ili ugroene skupine i da ponekad socijalna politika treba posebno tretirati skupine.Suprotstavljene paradigme osloboenjaWasserstrom ideal asimilacije suprotstavlja idealu raznolikosti i nudi tri glavna razloga za izabiranje asimilacijskog ideala osloboenja i odbacivanje ideala raznolikosti: 1. asmiliacijski ideal razotkriva proizvoljnost drutvenih razlika izmeu skupina koje se smatraju prirodnim i nunima zamiljajui drutvo u kojem rasa i spol nisu drutveno vani imbenici, jasnije emo uoiti kako snano te kategorije nepotrebno ograniavaju sposobnosti nekih priradnika postojeeg drutva2. ideal asimilacije jasan je i nedvosmislen standard jednakosti i pravednosti, koji pretpostavlja da je svaka razlika izmeu skupina ili diskriminacija skupine sumnjiva kad zakoni ili pravila, podjela rada i druge dru.prakse dodjeljuju razliite povlastice na temelju grupne pripadnosti, to je znak nepravde naelo pravednosti je jednostavno: ponaajte se prema svima pojednakim naelima, pravilima i standardima3. ideal asimilacije maksimalno poveava mogunost izbora u drutvu u kojem razlike nisu drutveno vane, ljudi se mogu razvijati kao pojedinci, bez ogranienja normi skupine i oekivanja

Ideal asimilacije zadrava vanu retoriku mo u borbi sa stereotipnim stajalitima o bitno razliitoj i manje vrijednoj prirodi ena, crnaca i drugih skupina. U amerikoj povijesti povremeno su pokreti potlaenih propitivali i odbacivali taj 'put prema pripadanju' jer su smatrali da je samoorganiziranje i zagovaranje pozitivnog kulturnog identiteta njihove skupine bolja strategija za postizanje moi i sudjelovanja u dominantnim situacijama. Danas veina zagovaratelja osloboenja homoseksualaca i lezbijki ele i graanska prava i afirmaciju homoseksualaca i lezbijki kao drutvenih skupina s posebnim iskustvima i stajalitima stvorili i izrazili zasebnu samodefiniciju i kulturu homoseksualni ponos pokazuje da je seksualni identitet pitanje kulture i politike, a ne samo ponaanje koje se treba odobravati ili zabranjivati.Humanistiki feminizam moe se usporediti s idealom asimilacije jer poistovjeuje spolnu ravnopravnost s rodnim sljepilom, procjenjivanjem mukaraca i ena prema jednakim standardima i jednakim tretmanom feministice su se poele okretati razlici i zagovarati pozitivnost i posebnost enskog iskustva i vrijednostiEmancipacija kroz politiku razlikeEmancipacijski pokreti koji zagovaraju pozitivan stav prema razlikama izmeu skupina preutno podrazumijevaju drugaiji ideal osloboenja koji se moe nazvati demokratskim kulturnim pluralizmom prema toj viziji, pravedno drutvo ne uklanja ili nadilazi razlike izmeu skupina, nego postoji ravnopravnost drutveno i kulturno razliitih skupina koje se meusobno potuju i podravaju jedna drugu u svojim razlikama.Razlike izmeu skupina postoje i neke skupine i dalje su povlatene u tim okolnostima, tvrdnja da jednakost i emancipacija povlae za sobom zanemarivanje razlika ima tetne posljedice iz tri razloga:1. Zanemarivanje razlika dovodi u nepovoljan poloaj skupine ija se iskustva, kultura i socijalizirane sposobnosti razlikuju od obiljeja potlaenih skupina. Cilj strategije asimilacije jest uvesti u prolosti iskljuene skupine u glavnu kulturu.. Povlatene skupine preutno definiraju standarde prema kojima e se procjenjivati sve skupine. Budui da njihova povlatenost ukljuuje zanemarivanje tih standarda kao kulturno i iskustveno specifinih, ideal zajednike ljudskosti u kojoj svi mogu sudjelovati bez obzira na rasu, rod, vjeru ili seksualnost smatra se neutralnim i univerzalnim. Meutim, stvarne razlike izmeu potlaenih skupina i dominantnih normi obino su za njih nepovoljne jer ne mogu dosei te standarde i zato politika asimilacije odrava njihov nepovoljan poloaj.2. Ideal univerzalne humanosti bez razlika izmeu dru.skupina omoguuje povlatenim skupinama da zanemare svoju specifinost. U opreci s navodno neutralnim humanistikim idealom, samo se potlaene skupine oznauju kao specifine i objektiviziraju kao Drugo.3. To omalovaavanje skupina koje ne udovoljavaju navodno neutralnom standardu esto proizvodi internalizirano obezvreivanje pripadnika tih skupina. Kad sudjelovanje znai asimilaciju, potlaena je osoba uhvaena u nerjeivu dvojbu: sudjelovati znai prihvatiti i usvojiti identitet koji nije tvoj, a pokuati sudjelovati znai podsjetiti se i dopustiti da te drugi podsjete na tvoj pravi identitet.

Temeljitija analiza ideala asimilacije razlikuje konformistiki i transformacijski ideal asimilacije1. konformistiki ideal institucije i norme smatraju se danima i od potlaenih skupina koje se ne uklapaju oekuje se da se prilagode2. transformacijski ideal prepoznaje da dane institucije izraavaju interese i stajalita dominantnih skupina. Za razliku od konformistikog ideala, transformacijska asimilacija prihvaa da su javne politike koje uzimaju u obzir grupne razlike nuno i primjereno sredstvo za transformiranje institucija da bi se uklopile u asimilaciju. Bez obzira na to je li konformistiki ili transformacijski, ideal asimilacije ipak porie da je razlika izmeu skupina pozitivna i poeljna svaki oblik ideala asimilacije shvaa razliku izmeu skupina kao prepreku ili nedostatakPolitika razlike tvrdi da potlaene skupine imaju zasebnu kulturu, iskustvo i stajalita o drutvenom ivotu s ljudski pozitivnim znaenjima, od kojih neka mogu biti superiorna u odnosu na dominantnu kulturu i stajalita. Politika razlike takoer promie solidarnost skupina u opreci s individualizmom liberalnog humanizma ona inzistira na emancipaciji cijelih skupina i to se moe ostvariti samo kroz osnovne institucionalne promjene te promjene moraju ukljuivati zastupljenost skupina u politici i ukidanje hijerarhije nagrada i povlastica koje prisiljavaju svakoga da se natjee za malobrojne visoke poloaje.

Rezultat zagovaranja pozitivne razlike je samoorganiziranje potlaenih skupina osnovno je naelo politike isticanja razlika izmeu skupina da pripadnici potlaenih skupina trebaju zasebne organizacije koje iskljuuju druge, posebno one iz povlatenijih skupina zasebno organiziranje vjerojatno je nuno da bi skupine otkrile i osnaile pozitivnost svojeg specifinog iskustva.Redefiniranje znaenja razlikaVea je vjerojatnost da emo izbjei dvojbu razlike ako znaenje razlike postane poprite politike borbe - drutveni pokreti koji zagovaraju pozitivnost razlika izmeu skupina utemeljili su to poprite i ponudili emancipacijsko znaenje razlike kao zamjenu za staro znaenje iskljuivanja. Opresivno znaenje grupnih razlika definira tu razliku kao apsolutnu drugost, meusobno iskljuivanje i kategoriku suprotnost razlika je pretvorena u iskljuivanje. Zagovarajui pozitivno znaenje svojeg identiteta, potlaene skupine ele preuzeti mo imenovanja razlika i ukloniti preutnu definiciju razlike kao odmaka u odnosu na normu razlika za njih ne znai drugost i iskljuivu opreku, nego specifinost, raznolikost i heterogenost.Uvaavanje razlike u javnim politikamaNeke nepravde prema potlaenim skupinama mogu se ispraviti samo pozitivnim priznavanjem njihove specifinosti. Politika koja priznaje razlike izmeu skupina ponekad je nuna za promicanje solidarnosti skupina i omoguuje im da promiu svoje interese u drutvu bez negativnih posljedica skupine ne mogu biti drutveno ravnopravne ako se njihova specifina iskustva, kulture i drutveni doprinosi javno ne promiu i priznaju. Demokratski kulturni pluralizam zahtijeva dvostruki sustav prava: opi sustav prava jednakih za sve i poseban sustav politika i prava koji priznaje razlike izmeu skupina.Tri sluaja u kojima je politika koja priznaje razlike izmeu skupina nuna za promicanje drutvene ravnopravnosti:1. Prava ena - Promiu li se enski interesi najuinkovitije kroz rodno neutralna ili rodno osvijetena pravila i politiku? Ta se rasprava uglavnom usredotouje na pitanje prava na radnome mjestu tijekom i nakon trudnoe. Rodno neutralna politika, koja shvaa muki ivot kao normu, nepovoljna je za ene. Model ravnopravnosti kao prihvaanje zagovara rodno osvijeteni pristup politici usmjerenoj na isticanje enskih oroenih kulturnih obiljeja kao 'besplatnih' za ene (rodno-specifina zanimanja, odgoj djece i dr.). Taj model otvoreno vrednuje ensko djelovanje i ponaanje kao jednake mukima. 2. Prava Latinosa - 80-ih se u SAD-u javio nacionalni pokret za proglaenje engleskog jezika slubenim jezikom SAD-a. Mnogi pripadnici kulturnih manjina i cijele drutvene skupine odluuju se asimilirati, ali mnoge to ne ele. Norma homogene javnosti stavlja neasimilirane osobe i skupine u nepovoljan poloaj u natjecanju za ograniene poloaje i sredstva i zahtijeva od njih da promijene svoj identitet da bi se asimilirale. Proglasimo li homogenost normativnom vrijednou, pogorat emo sukobe i podjele.3. Prava amerikih Indijanaca - Indijanci su rtve najozbiljnije marginalizacije i iskljuivanja. Mnogi su zasebni indijanski identiteti nestali, a indijanske su se skupine stopile ili reorganizirale odnose zbog represije bjelake politike. ideal asimilacije se svodi na genocid Young smatra da pravednost u obliku jasnog priznanja skupina amerikih Indijanaca kao punopravnih i jednakih pripadnika amerikog drutva zahtijeva da se amerika vlada odrekne apsolutne moi da mijenja ili ukida prava Indijanaca.

Heterogena javnost i zastupljenost drutvenih skupinaYoung zagovara tezu da bi demokratska javnost trebala omoguiti mehanizme za uinkovito priznavanje i zastupljenost posebnih stajalita i miljenja onih skupina koje su potlaene ili se nalaze u nepovoljnom poloaju. Takva zastupljenost skupina podrazumijeva institucionalne mehanizme i javna sredstva koja bi poduprijela:1. samoorganiziranje pripadnika skupina s ciljem kolektivnog osnaivanja i dubokog razumijevanja njihovog kolektivnog iskustva i interesa u kontekstu drutva, 2. analizu skupina i ponudu politikih prijedloga u institucionaliziranim kontekstima u kojima su donositelji odluka obvezni pokazati da su uzeli u obzir stajalita skupine 3. ovlast grupnog veta za odreene javne politike koje izravno utjeu na skupine, poput politike reproduktivnih prava za ene ili politike koritenja zemlje za indijanske rezervate.

Ako pravedno demokratsko odluivanje shvatimo kao politiku tumaenja potreba, dem.institucije moraju olakavati javno izraavanje potreba onih koji su drutveno marginalizirani ili izloeni kulturnom imperijalizmu zastupljenost skupina u javnosti olakava to izraavanje.Naelo zastupljenosti skupina zahtijeva posebnu zastupljenost drutvenih skupina, a ne interesnih ili ideolokih skupina naelo zahtijeva posebno zastupanje samo potlaenih skupinaProporcionalna zastupljenost pripadnika skupina moe ponekad biti nedovoljna ili prekomjerna za ostvarivanje tog cilja npr. u sustavu proporcionalne zastupljenosti skupina u dravnoj i saveznoj vladi u SAD-u, am.Indijanaci moda nee imati nijednog zastupnika.Ideja Koalicije duginih boja izraava heterogenu javnost s oblicima zastupljenosti skupina u Koaliciji duginih boja svaka skupina promie prisutnost drugih i specifinost svojeg iskustva i stajalita o drutvenim problemima doputa svakoj skupini da analizira gospodarske i drutvene probleme sa stajalita svojeg iskustva.

Liberalni multikulturalizamWill Kymlicka, Multikulturalno graanstvo (pog. 2.,3.,5.)

2. poglavlje - Politika multikulturalizma

Izazov multikulturalizma su zahtjevi manjinskih skupina za priznavanjem njihovih identiteta i uvaavanje njihovih kulturnih razlika. U ovom poglavlju autor objanjava 2 obrasca kulturne raznolikosti: 1. Kulturna raznolikost proistjee iz inkorporacije prethodno samoupravnih, teritorijalno koncentriranih kultura u neku iru dravu - te inkorporirane kulture naziva nacionalnim manjinama (one ele svoju autonomiju i samoupravu).2. Kulturna raznolikost proistjee iz useljavanja pojedinaca i obitelji - to su etnike skupine (one se tipino ele integrirati u ire drutvo i biti prihvaene kao punopravni lanovi, ele preinaiti institucije i zakone mainstream drutva kako bi se vie uvaavale kulturne razlike).Multinacionalne drave i polietnike draveJedan izvor kulturnog pluralizma jest koegzistencija vie nacija unutar dane drave. Nacija je povijesna zajednica povezana s idejom naroda ili kulture. Zemlja koja obuhvaa vie od jedne nacije je multinacionalna drava, a manje kulture unutar nje su nacionalne manjine. Do stvaranja multinacionalne drave moe biti dobrovoljna i nedobrovoljna. Mnoge su zapadne demokracije multinacionalne (npr. SAD koja ima neke nacionalne manjine (Indijanci, Portorikanci, Meksikanci) sve su te skupine nedobrovoljno inkorporirane kolonizacijom u SAD-u i tokom povijesti traile su autonomiju unutar federacije i stekle specijalan politiki status. Skupine takoer imaju prava to se tie jezika i upotrebe jezika. Ameriki politiari dosta esto omalovaavaju samo postojanje nacionalnih manjina i njihova prava na samoupravu. U Kanadi je bitno drugaije, tamo postoji federacija 3 posebnih nacionalnih skupina (Engleza, Francuza, starosjedilaca). Indijanci u Kanadi (Kanada je dvonacionalna) mogu se podijeliti u 11 jezinih skupina te se pretpostavlja da u starosjedilakom narodu Indijanaca postoji jo zasebno 35-50 naroda.Mnoge su zemlje diljem svijeta multinacinalne (dosta njih je prisilno inkorporirala uroeniko stanovnitvo- pr. Finska inkorporirala N.Zeland) jer su im granice povuene tako da obuvaaju teritorij koji su zauzimale ve postojee prethodno samoupravne kulture.vicarci npr. imaju snaan osjeaj pripadnosti zajednici i odanosti unato kulturnim, jezinim podjelama. Kritiari opisuju odanost kao oblik nacionalnog identiteta ali to nuno vodi u zabludu jer postoji razlika izmeu patriotizma, osjeaja privrenosti dravi i nacionalnog identiteta, osjeaja pripadnosti nacionalnoj skupini (U vicarskoj je takav osjeaj izraen jer i drava priznaje njihovu posebnu nacionalnu opstojnost).Drugi izvor kulturnog pluralizma je useljavanje = neka drava e pokazati kulturni pluralizam tako to e dopustiti useljenje velikog broja ljudi iz drugih kultura te im dozvoliti da odravaju svoju etniku raznolikost (to je oduvijek bilo bitno za SAD, Kanadu i Australiju). Prije 1960-ih od useljenika u te drave se oekivalo da odbace svoje posebno naslijee i kulturne norme, to je poznato kao anglokonformistiki model useljavanja (npr. Kinezima je ogranieno useljavanje u SAD, kao to je u Australiju bilo dozvoljeno useljavanje samo za bijelce). Nakon 1970-ih sve 3 zemlje su popustile i prihvatile tolerantniju i pluralistiku politiku.No tu je vrstu kulturne raznolikosti vano razluiti od kategorije raznolikosti nacionalnih manjina jer useljenike skupine nisu nacije i ne zauzimaju postojbine. Njihova je posebnost u obiteljskom ivotu, dobrovoljnim udruenjima, imaju svoju kulturu govora i jezika.SAD i Australija imaju odreen broj etnikih skupina koje su labavo agregirane subkulture unutar ireg drutva u kojem se govori engleski jezik te tako oituju ono to autor naziva polietninost.U Kanadi pak postoje etnike subkulture unutar drutva gdje se govori i engleski i francuski jezik. Mogue je u teoriji dakle da useljenici postaju nacionalne manjine ukoliko se zajedno nasele i dobiju samoupravne ovlasti (to se dogodilo irom Britansko carstva s kolonistima koji su govorili engleski, panjolskim kolonistima u Puerto Ricu te francuskim kolonistima u Quebecu). Neke drave mogu biti multinacionalne i polietnike kao to su to SAD i Kanada.Multikulturalizam = politika podravanja polietninosti unutar nacionalnih institucija odreenih kultura, obuhvaa niz udruenja, skupina utemeljenih na klasi, spolu, spolnoj orijentaciji, vjeri, moralnom uvjerenju i politikoj ideologiji. U politikom kontekstu, ovaj pojam se koristi za razne naine, s jedne strane trai se jednakost izmeu raznih kultura unutar jednog drutva, do poticanja uvanja raznolikosti kultura.Kultura = ona se odnosi na obiaje, gledita ili ethos neke grupe ili udruenja.

Kymlicka pojam kulture i multikulturalnog upotrebljava u razliitom smislu, objanjava onu vrstu multikulturalizma koji proizlazi iz nacionalnih i etnikih razlika. Naziv kultura upotrebljava kao sinonim za naciju ili narod tj. meugeneracijsku zajednicu koja ivi na odreenom teritoriju i slui se odreenim jezikom i povijeu. Drava je multikulturalna kada njeni lanovi razliitim nacijama (nacionalna drava) ili su se iselili iz razliitih drava (polietnika drava), uz pretpostavku da je ta injenica vaan vid osobnog identiteta i politikog ivota.On NE ukljuuje skupine definirane ivotnim stilom, pokrete, dobrovoljne organizacije, udruenja koje drugi autori ukljuuju. (Poanta kod njega je da grupno-diferencirano graanstvo ne bi trebalo tretirati i odnositi se prema njima kao marginaliziranoj skupini ve kao prema samoupravnim nacijama).Nacionalne manjine = posebna i potencijalno samoupravna drutva inkorporirana u iru dravu (on ne govori o rasnim skupinama ili o skupinama definiranim porijeklom nego o kulturnim skupinama primjerice engleska Kanada i francuska Kanada bi bilo ispravnije zvati anglofonska Kanada i frankofonska Kanada jer termini pogreno sugeriraju da su te skupine definirane etnikim porijeklom, a ne integracijom u neku kulturnu zajednicu)Etnike skupine = useljenici koji su napustili svoju nacionalnu zajednicu kako bi stupili u neko drugo drutvo.Oba ta pojma mogu se jasno razluiti od onoga to se esto naziva novim drutvenim pokretima i udruenjima (homoseksualci, ene, invalidi, siromani- marginalizirane grupe unutar vlastitog nac. drutva)Nacionalna pripadnost = trebala bi biti otvorena svakome bez obzira na rasu, boju koe, svakome tko eli nauiti jezik i povijest tog drutva te sudjelovati u drutveno-politikoj zajedniciKulturna raznolikost = 2 najea izvora su useljavanje i inkorporacija nacionalnih manjina3 oblika grupno diferenciranih prava1) Prava na samoupravuZahtijevaju neki oblik politike autonomije ili teritorijalne nadlenosti kako bi osigurale slobodan i pun razvoj svojih kultura i najveu korist za svoj narod. Prema Povelji UN-a- svi narodi imaju pravo na samoodreenje, no UN nije definirao taj pojam narodi te je stoga ta naela primjenjivao na prekomorske kolonije, a ne na unutranje nacionalne manjine (poznato kao teza slane vode). Jedan od mehanizama priznavanja prava na samoupravu je federalizam koji dijeli ovlasti izmeu sredinje vlasti i regionalnih pojedinaca (provincija/drava/kantona) - pod takvim okolnostima federalizam moe nekoj nacionalnoj manjini pruiti iroku samoupravu jamei joj sposobnost da na odreenim podrujima donosi odluke. Federalizam se esto upotrebljava kako bi se uvaila nacionalna raznolikost no jedna od potekoa u federalnom sustavu je odravanje ravnotee izmeu centralizacije i decentralizacije. Federalizam moe biti dobar mehanizam za samoupravu samo ako nacionalna manjina tvori veinu u jednoj od federalnih podjedinica kao to npr. Kvebeani tvore veinu u Quebecu. 2) Polietnika pravaOna obuhvaju grupno-specifine mjere (koje autor naziva polietnikim pravima) i putem njih eli se pomoi etnikim skupinama i vjerskim manjinama da izraze svoju kulturnu partikularnost i ponos, a da to ne smeta njihovom uspjehu u ekonomskom i politikom kontekstu. Njima se eli poticati integracija u drutvo, a NE samouprava.3) Prava na specijalnu (grupnu) predstavljenostOna se odnose na ideju da se to vie tite marginalizirane grupe putem zakonodavnih tijela, predstavnitava, da pripadnici rasnih, etnikih manjina ana, siromanih, invalida mogu sudjelovati u donoenju odluka. Jedan od naina je da se politike stranke uini inkluzivnijima i da se omogui u veem postotku enama, siromanima itd. da budu stranaki kandidati.3. poglavlje - Individualna i kolektivna pravaPrirodno je pretpostaviti da su kolektivna prava ona prava kojima se koriste kolektiviteti, za razliku od prava kojima se koriste pojedinci, te da se prva kose s potonjima. Ove pretpostavke ne vae za mnoge oblike grupno-diferenciranog graanstva. Unutranja ogranienja i izvanjske zatiteDvije vrste zahtjeva koje moe postaviti neka etnika ili nacionalna skupina: 1. Unutranja ogranienja obuhvaaju odnose unutar grupe - etnika ili nacionalna skupina moe pribjei upotrebi dravne moi kako bi ograniila slobodu vlastitih pripadnika u ime grupne solidarnosti. Neka od tih ogranienja mogu biti traenje od ljudi da plaaju poreze, da stupaju u vojnu slubu, porotnika dunost, pa ak i da glasuju (Australija); dok druge grupe nastoje nametnuti mnogo vea ogranienja slobodi svojih pripadnika kao to su: prisiljavanje ljudi da pohaaju konkretnu crkvu ili da se pridravaju tradicionalnih spolnih uloga. Kymlicka upotrjebljuje taj pojam mislei na potonji sluaj, gdje se temeljne graanske i politike slobode pripadnika grupe ograniavaju. 2. Izvanjske zatite obuhvaaju meu-grupne odnose, to jest etnika ili nacionalna skupina moe nastojati zatiti svoje zasebno postojanje i identitet ograniavajui utjecaj odluka irega drutva. Kritiari upozoravaju da na taj nain jedna grupa moe biti marginalizirana ili segregirana u ime ouvanja posebnosti druge grupe (sustav apartheida u J. Africi). S druge strane, odobravanje prava na specijalnu predstavljenost, prava na zemlju, ili jezinih prava nekoj manjini ne mora staviti, a esto i ne stavlja, tu manjinu u poloaj dominacije nad ostalim grupama.

Sva tri tipa grupno-diferenciranog graanstva mogu se upotrijebiti da prue izvanjsku zatitu:a) Prava na specijalnu grupnu predstavljenost u politikim institucijama irega drutva smanjuju vjerojatnost da e se nacionalna ili etnika manjina ignorirati u odlukama donesenim na razini zemlje.b) Prava na samoupravu prenose ovlasti na manje politike jedinice, tako da veina ne moe nadglasati ili nadjaati nacionalnu manjinu u odlukama koje su od osobitog znaenja za njenu kulturu, kao to su pitanja obrazovanja, useljavanja, razvoja resursa, jezika i obiteljskog prava. c) Polietnika prava tite specifine vjerske i kulturne prakse koje se ne bi moglo adekvatno poduprijeti posredstvom trita, ili koje je postojee zakonodavstvo (esto nenamjerno) uskratilo (npr. izuzee od zakonske odredbe o nedjelji kao neradnom danu ili pravila odijevanja koja se kose s vjerskim uvjerenjima). Druge su grupe, meutim, zaokupljene kontroliranjem unutranjeg disidentstva, i tee za grupno-diferenciranim pravima kako bi svojim pripadnicima nametnule unutranja ogranienja. Ova mogunost se esto pojavljuje u kontekstu zahtjeva uroenikih naroda za samoupravu. Primjerice, plemenska vijea u SAD-u povijesno su izuzeta od uobiajenog ustavnog potivanja prava navedenih u ameriko Povelji o pravima. Ta ogranienja primjene ustavnih povelja o pravima stvaraju mogunost da se pojedinci ili podgrupe unutar indijanskih zajednica ugnjetavaju u ime grupne solidarnosti ili kulturne istoe (npr. mogunost ugnjetavanja indijanskih ena u rezervatima zbog izuzea od uobiajenog ustavnog zahtjeva za spolnom jednakou). S druge strane, mnogi Indijanci uporno tvrde da taj strah od spolnog ugnjetavanja odraava stereotipe o njihovoj kulturi ispunjene neupuenou i predrasudama. Indijanski voe zabrinuti su da e bijeli suci nametnuti vlastiti kulturno specifini oblik demokracije ne razmiljajui o tome jesu li tradicionalne indijanske prakse jednako vrijedna interpretacija demokratskih naela. Mogue je i da se polietnika prava upotrebljavaju za nametanje unutranjih ogranienja. Etnike skupine bi mogle zahtijevati pravo da svoju djecu ispiu iz kole prije zakonski propisane dobi, kako bi smanjili mogunosti da dijete napusti zajednicu; ili pravo da nastave tradicionalne obiaje kao to su prisilno dogovoreni brakovi unato postojeim zakonima koji propisuju svjesni pristanak.Postoje skupine koje zaista zahtijevaju unutranja ogranienja. To su prije svega vjerske zajednice, odnosno kranske sekte poput amia u SAD-u koji su izuzeti od zakona koji se tiu obaveznog obrazovanja djece.

Dvosmislenost kolektivnih pravaProblem je dijelom u tome to je termin preirok, a dijelom u tome to ne uspijeva razluiti unutranja ogranienja od izvanjskih zatita. No, jo je dublji problem to navodi na lanu dihotomiju s individualnim pravima. Grupno-diferencirana prava mogu se dodijeliti pojedinanim pripadnicima skupine, ili skupini kao cjelini, ili federalnoj dravi unutar koje ta skupina tvori veinu.

Uzmimo u obzir manjinska jezina prava. Pravo frankofona u Kanadi da se na saveznim sudovima koriste francuskim jezikom jest pravo koje je dodijeljeno pojedincima i kojima se koriste pojedinci. Pravo frankofona da se njihova djeca koluju u francuskim kolama malo je drugaije: njime se koriste pojedinci ali samo onda kada je to opravdano brojnou. S druge strane, specijalnim pravima uroenikih naroda na lov i ribolov obino se koristi pleme (Indijanac kome je njegovo vijee ograniilo lov ne moe tvrditi da su mu time uskraena prava, jer indijanska prava na lov nisu dodijeljena pojedincima). Pravo Kvebeana na ouvanje i promicanje svoje kulture, potvreno u postojeem sustavu federalizma, etvrti je pak sluaj: njime se koriste provincija Quebec, iji su graani preteito Kvebeani, ali obuhvaa i mnogo nefrankofona. Sve su to grupno-diferencirana prava, budui da su dodijeljena na osnovi pripadnosti odreenoj kulturi. No, neka su dodijeljena pojedincima, neka grupi, neka provinciji, a neka u onim sluajevima kada je to opravdano brojnou. Razlog zbog kojega, recimo Grcima u Kanadi, nisu dodijeljena ni individualna ni kolektivna prava je taj to oni nisu nacionalna manjina. Dakle nije vano jesu li prava dodijeljena pojedincima ili kolektivitetima, nego je vano zato su odreena prava grupno-diferencirana.

5. poglavlje Sloboda i kulturaNamjera autora jest u ovom poglavlju pokazati da manjinska prava su ne samo u skladu sa individualnom slobodom, nego da je zapravo mogu i promicati. Brani ideju da ideal slobode esto svoj temelj pronalazi u autonomiji neke nacionalne skupine.Definiranje kulturaSocijetalna kultura jest kultura koja svojim pripadnicima osigurava smislene naine ivota u punome rasponu ljudskih aktivnosti, ukljuujui drutveni, obrazovni, vjerski ivot, razonodu, te ekonomski ivot, obuhvaajui i javnu i privatnu sferu. Te su kulture uglavnom teritorijalno koncentrirane i utemeljene na zajednikom jeziku. Socijalne kulture su tipino povezane sa nacionalnim skupinama.Socijetalne kulture nisu uvijek postojale, ve je njihovo stvaranje usko vezano uz proces modernizacije. Modernizacija obuhvaa irenje neke zajednike kulture nekim drutvom, to ukljuuje i standardizirani jezik, utjelovljen u zajednikim ekonomskim, politikim i obrazovnim institucijama.

Da bi neka kultura opstala i razvijala se u suvremenom svijetu, s obzirom na pritiske prema stvaranju jedne jedine zajednike kulture u svakoj zemlji, ona mora biti socijetalna kultura. S obzirom na ogromni znaaj socijalnih institucija u naem ivotu i u odreivanju naih opcija, svaka kultura koja nije socijetalna kultura bit e izloena sve veoj marginalizaciji. Sposobnost i pobuda za stvaranje i odravanje takve posebne kulture svojstvena je nacijama ili narodima (tj. kulturno posebnim, geografski koncentriranim i institucionalno dovrenim drutvima). Socijetalne kulture, prema tome, tee biti nacionalne kulture.

Autor smatra da su socijetalne kulture vane za slobodu ljudi i da bi se liberali stoga trebali zanimati za odrivost socijetalnih kultura. Da bih to pokazao, bitno je razmotriti prirodu slobode kako se razumijeva u okviru liberalne tradicije.Liberalizam i individualna slobodaBitna je znaajka liberalizma da svakom pojedincu pripisuje odreene fundamentalne slobode. Doputa ljudima odabir neke koncepcije dobroga ivota te im onda doputa da preispitaju tu odluku i usvoje novi i bolji plan ivota. Pretpostavka da su naa uvjerenja o dobrome ivotu pogreiva i podlona reviziji iroko je prihvaena u liberalnoj tradiciji. Imamo dakle dva preduvjeta voenja dobrog ivota:1. Prvi je da svoj ivot vodimo iznutra, u skladu s naim uvjerenjima o onome to daje vrijednost ivotu. Otud tradicionalna liberalna zaokupljenost privatnou pojedinca, te protivljenje nametanju morala.2. Drugi je preduvjet da moemo slobodno dovesti u pitanje ta uvjerenja, ispitivati ih u svjetlu bilo kakvih informacija, primjera i argumenata koje moe pruiti naa kultura. Otud podjednako tradicionalna liberalna zaokupljenost obrazovanjem te slobodom izraavanja i udruivanja.

Vano je naglasiti da je liberalno drutvo zaokupljeno s oba preduvjeta, drugim koliko i prvim, no zapravo se velik dio onoga to je karakteristino za liberalnu dravu tie oblikovanja i revidiranja koncepcija dobra koje ljudi imaju, a ne slijeenja tih koncepcija jednom kad su ve odabrane.Socijetalne kulture kao kontekst izboraSloboda podrazumijeva izbor izmeu raznih opcija, a naa socijetalna kultura ne samo da prua opcije, nego ih ini smislenima.Stoga, da bi smisleni individualni izbor bio mogu, pojedinci ne trebaju samo pristup informacijama, sposobnost da ih procijene promiljanjem i slobodu izraavanja i udruivanja. Treba im pristup nekoj socijetalnoj kulturi. Vrijednost kulturne pripadnosti No zato pripadnici neke nacionalne manjine trebaju pristup vlastitoj kulturi? Zato se ne bi dopustilo da se manjinske kulture raspadnu, dokle god njihovim pripadnicima osiguravamo pristup veinskoj kulturi (npr. poduavajui ih veinskom jeziku i povijesti)?Prema Rawlsu, zbog spona s jezikom kojim se koristimo u govoru i miljenju da bismo izrazili i razumjeli sebe, kulturne veze su obino presnane da bi ih se napustilo i zbog te injenice ne treba aliti. Stoga bi za potrebe razvijanja teorije pravednosti valjalo pretpostaviti da su ljudi roeni i od njih se oekuje da vode potpun ivot unutar istog drutva i kulture.Isto tako, kulturni identitet prua uporite za samoidentifikaciju ljudi i sigurnost lakog i sigurnog pripadanja. Identifikacija je sigurnija, manje izloena ugroavanju, ako ne ovisi o postignuu. Takoer, ovo znai da je samopotovanje ljudi nerazdvojivo povezano s potovanjem koje se iskazuje njihovoj nacionalnoj skupini. Ako se neka kultura openito ne potuje, tada e i dostojanstvo i samopotovanje njenih pripadnika biti ugroeno. Sloboda koju liberali zahtijevaju za pojedince, nije prvenstveno sloboda prelaska okvira svoga jezika i povijesti, nego prije sloboda kretanja unutar svoje socijetalne kulture. Liberalni je ideal drutvo slobodnih i jednakih pojedinaca. Liberalni teoretiari openito su prihvatili da su kulture ili nacije temeljne jedinice liberalne politike teorije. To ostavlja odreen broj nerijeenih pitanja:

1. Kako bi liberalne drave trebale odgovoriti na socijetalne kulture koje su neliberalne - liberali ne bi trebali spreavati neliberalne nacije da odravaju svoju socijetalnu kulturu, ali bi trebali promicati liberalizaciju tih kultura.2. Ako ljudi imaju duboku sponu s vlastitim jezikom i kulturom, zato se ne bi useljenicima dopustilo da razviju vlastite socijetalne kulture - odluujui se na odvajanje od svojih korijena, useljenici se dobrovoljno odriu nekih prava koja prate njihovu izvornu nacionalnu pripadnost. Na praktinoj razini, veina postojeih etnikih skupina je previe rasprena, izmijeana, asimilirana i integrirana da bi ostvarile samoupravu (kao nain ponovnog stvaranja socijetalne kulture). To ne znai da dobrovoljni useljenici nemaju nikakva prava koja se tiu izraavanja njihova identiteta. Naprotiv, ukoliko odbacimo opciju da se useljenicima omogui da iznova stvore svoju socijetalnu kulturu (putem mjera kao to su samouprava itd.), tada moramo razmotriti pitanje kako postii da mainstream drutvo bude gostoljubljivo prema useljenicima i izraavanju njihovih etnikih razliitosti. Integracija je dvosmjeran proces ona zahtijeva od mainstream drutva da se prilagodi useljenicima, ba kao to se useljenici moraju prilagoditi mainstream drutvu. 3. Jesu li neke nacionalne manjine tijekom vremena prestale posjedovati neku socijetalnu kulturu - socijetalne kulture nisu trajne i nepromjenjive, da jesu ne bi bila potrebna grupno-specifina prava da ih tite. Autor vjeruje kako odluka o integraciji mora ovisiti o samim pripadnicima manjine. Ono to je sa liberalnog gledita vano jest da ljudi imaju pristup socijetalnoj kulturi kako bi im bile osigurane smislene opcije koje obuhvaaju cijeli raspon ljudskih aktivnosti. Taj je pristup uskraen mnogim manjinskim skupinama po cijelom svijetu.elja nacionalnih manjina da opstanu kao kulturno posebna drutva nije nuno elja za kulturnom istoom, nego jednostavno za pravom na odravanje svoje pripadnosti nekoj posebnoj kulturi i nastavljanje razvoja te kulture na isti nain na koji su pripadnici veinskih kultura u mogunosti razvijati svoje.

KRITIKA MULTIKULTURALIZMABrian Barry, Kultura i jednakost (pog. 1., 4., 7.)

Brian Barry argumentira da multikulturne politike nisu dobro osmiljene za promicanje slobode i jednakosti i da upravo provedba tih politika vodi do udaljavanja od samih tih vrijednosti. Barry zastupa upravo onu poziciju koju multikulturalisti napadaju, a to je egalitarni liberalizam ije su dvije glavne znaajke jednakost ansi i jednaka graanska i politika prava neovisno o kulturnim, rasnim ili rodnim razlikama. Brian Barry zagovara ono od ega se esto ograuju drugi zastupnici liberalizma, a to je univerzalni egalitarni liberalizam. Ako je egalitarni liberalizam najbolja dostupna politika teorija, to Barry tvrdi da jest, onda ona ne moe biti ograniena na odreeno geografsko podruje sa svojim kulturnim i politikim nasljeem.

Njegova je kritika usmjerena protiv politike razliitosti kao alternative liberalizmu koja kulturnu razliitost uzima kao polazinu toku i temeljnu odrednicu svoje politike teorije, a iji su najpoznatiji zastupnici Will Kymlicka, Iris Marion Young, Bikhu Parekh i Charles Taylor. Barryjev obraun sa multikulturalistima zapoinje s onom vrijednou za koju se smatra da su joj pojedinci najvie odani i koja je esto najjasnija distinktivna znaajka izmeu kultura, a to je religija. Dva prigovora na koje on odgovara su: 1) liberalni prijedlog zanemaruje vanost religije u ljudskim ivotima; 2) prenoenje religije u privatnu sferu ne uspijeva zadovoljiti one ija miljenja ukljuuju uvjerenje da religija mora imati javni izraz. Barryjev odgovor na prvi prigovor jest da je stvar suprotna. Upravo zato to je religija vana, treba naglasiti neutralnost drave u odnosu prema njoj. Razlozi za to nalaze se u odgovoru na drugi prigovor. Odgovarajui na njega, Barry pokuava pokazati da bi vodee svjetske religije zbog svojih nezemaljskih uenja trebale imati sklonost privatizaciji religije. Taj odgovor povlai i odreenu interpretaciju religija, pa bi ak mogao i izai iz okvira neutralnosti koju on brani. Bolji odgovor je onaj praktine naravi, da je zahtjev da religija ue u javnu arenu esto zahtjev da jedna religija ue i kroji pravednost.

Pitanje koje se tu postavlja jest je li liberalizam kulturno neutralan ako je nespojiv s uvjerenjima ili ak s cijelim religijskim sustavima koji zahtijevaju da religija bude u javnoj sferi? Barry smatra da je apsurdno misliti da kulturna neutralnost [liberalizma] znai to da ne smije postojati svjetonazor s kojim je u sukobu. Liberalizam je neutralan time to je pravian; privatizacija religije osigurava jednak tretman, a upravo je jednak tretman ono to je pravino. Nadalje, upravo privatizacija religije i neutralnost javne sfere moe pruiti pojedincima ansu da promijene miljenje o svojoj religiji. Barry pod time podrazumijeva vie od odsutnosti sankcija od otpadnitva. U raspravi o grupnim pravima Barry e ak tvrditi da drava mora pojedincima osigurati alternativu izlaska iz grupe, u to ulazi i klasifikacija trokova izlaza, pa bi to znailo da drava moe prisiliti grupu da nadoknadi nepravedne materijalne trokove koje pojedinac trpi zato to je izaao iz grupe.

Jedan od zahtjeva multikulturalizma je i taj da bi kulturne manjine trebale imati prava na izuzea od zakona ako ih ti zakoni sprjeavaju u vrenju nekih vjerskih ili obiajnih praksi. Primjeri za to su npr. izuzea idova i muslimana od zakonske obveze oamuivanja ivotinja prije klanja. Multikulturalisti to opravdavaju time to zakonske obveze imaju razliite posljedice za razliite vjerske obiaje. Njihov je stav da ta injenica povlai potrebu za posebnim tretmanom. Barryjev odgovor je da svaki zakon uvijek vie pogaa jednu skupinu nego drugu, tako npr. pravedna distribucija vie pogaa one koji su nepravedno bogati. Poanta Barryjeva argumenta je u izjednaavanju preferencija i uvjerenja. injenica je da je postojanje mogunosti objektivna stvar i da pojedince zbog njihovih uvjerenja nita objektivno ne sprjeava da iskoriste te mogunosti. No Barryjev prijedlog treba shvatiti tako da se odnosi na zakone koji su javni i kao takvi se odnose na sve pojedince jednako.

Poput zakona, i kriteriji za zapoljavanje trebaju prema svima biti jednaki u smislu da oni koji su jednako dobro kvalificirani da obavljaju posao imaju jednaku ansu da ga dobiju. To i jest jedan od aspekata jednakosti ansi. Karakteristike koje proizlaze iz kulture i koje oito ne ometaju obavljanje posla, ne mogu se prihvatiti kao osnova za diskriminaciju na radnom mjestu. Tako Barry kae da noenje rupca na posao ili turbana u kolu ne predstavlja opasnost za javnost ili same pojedince, niti se moe uvjerljivo rei kako utjee na efikasno funkcioniranje posla ili kole. No ipak, postoji vjerojatnost da e se pojaviti sluajevi u kojima su odreene kulturne grupe upravo zbog svojih kulturnih karakteristika sprijeene u obavljanju nekih zvanja, ali to ne mora nuno biti nepravedno. To se moe opravdati jedino ako je zahtjev, koji pojedinac ne moe ispuniti zbog svojih kulturnih obiaja, uistinu nuan za uspjeno obavljanje posla.

Stajalite egalitarnog liberalizma, koje Barry zastupa, jest da pravednost zahtijeva jednaka prava i anse, ali ne nuno i jednake ishode za sve skupine. Prigovor koji je I. M. Young uputila liberalizmu jest da njegova naela jednakog tretmana potiu ideal asimilacije, to je u stvari tvrdnja da liberalizam porie raznolikost. Pitanje je zato je asimilacija neto samo po sebi loe i koje raznolikosti liberalizam porie? Barryjev odgovor na drugi dio pitanja jest da je prava koliina raznolikosti ona koja nastaje kao rezultat slobodnih izbora u okviru pravinih institucija i liberalizam se upravo temelji na takvoj vrsti raznolikosti. Za razliku od te vrste raznolikosti, poticanje kulturnih raznolikosti moe imati vrlo negativne posljedice. Barry smatra da posljedica moe biti ta da grupe ive u paralelnim svjetovima to e zasigurno oslabiti njihovo meusobno razumijevanje, zajedniku suradnju i osjeaj povjerenja, a demokraciju Barry shvaa upravo kao politiki sustav uzajamna pouzdanja i zajednikih moralnih obveza. to se tie asimilacije njegovo je miljenje da za egalitarni liberalizam, koji razliite ljude tretira jednako, ona uope nije potrebna. Barry asimilaciju definira kao spoj akulturacije (postajanje kulturno slinim), identificiranja s veinskom skupinom i prihvaanja od strane te skupine. Ta tri elementa ne znae da se pojedinac mora odrei svoje prijanje kulture. asimilacija moe biti i aditivna u smislu da se novo kulturno lanstvo moe prihvatiti uz zadravanje starog. No, iako Barry kree od indiferentnog stava prema asimilaciji, oito je da ju smatra poeljnom, ako ne i nunom, makar u aditivnom smislu.

Naime, kritizirajui multikulturalistiki koncept nacionalnosti koji je shvaen kao isto pravna koncepcija, na taj nain da nacionalnost samo znai biti dravljanin odreene drave, Barry nudi svoj koncept graanske nacionalnosti. Taj se koncept zasniva na osjeaju solidarnosti meu graanima, njihovom shvaanju zajednikih ciljeva i stavovima koje graani imaju jedni prema drugima. Da bi se ti uvjeti ispunili mora doi do asimilacije ili barem akulturacije meu graanima to Barry negira kao preduvjet. Ukoliko ti procesi nisu potrebni, nejasno je po emu je njegov koncept nacionalnosti vri od multikulturalistikog prijedloga.

Barry svoju kritiku ne ograniava samo na multikulturaliste. Jednako tako kritizira i razne koncepcije liberalizma koje sebe definiraju kroz bezuvjetno potivanje razliitih kultura i time zastupaju neku vrstu kulturnog relativizma. Ovdje e se posebno na udaru kritike nai Kymlicka i Kukathas koji sebe nazivaju liberalima, a zastupaju politiku razliitosti i veliki znaaj daju grupnim pravima. Barry smatra da liberal mora biti liberal, a ne kameleon. Pridavanje znaaja grupnim razlikama ide protiv liberalizma, jer je jedna od temeljnih implikacija liberalnog individualizma ta da grupa nema veu vrijednost od pojedinca. Liberalna naela ograniavaju mo grupe nad njezinim lanovima bez obzira kojim vrijednostima ta grupa bila odana. Kritika da je tako shvaeni liberalizam slijep na razlike za Barrya uope nije neto loe. Takva kritika po njemu moe biti upuena samo od strane koja kri liberalna naela, a time i prava i interese osoba zato jer naini ivota koji su spojivi s liberalnim institucijama nisu tim institucijama ugroeni. Prema tome, jedini naini ivota koji se trebaju pozivati na vrijednost kulturne raznolikosti jesu oni koji nuno ukljuuju nepravine nejednakosti ili zahtijevaju ovlasti indoktrinacije i kontrole nespojive s liberalizmom kako bi se odrali. Liberalizam nije teorija koja se mora prilagoavati kulturnim razlikama, ona ima svoj kriterij kojeg ine liberalna naela i na osnovi toga treba procjenjivati pravednost grupnih ili politikih praksi. Na osnovi tih kriterija, neke se kulture moe opravdano osuivati, Barry ak kae i prezirati, a to je u suprotnosti s kulturnim relativizmom. No univerzalnost liberalizma ne znai da on promie kulturni imperijalizam. Kulturni imperijalizam bi se odnosio na sredstva kojima e se promicati liberalna naela.

Politiki program multikulturalizma, osim to grijei u svojoj kritici liberalizma, jednako tako ima i krivu polazinu toku. On kree od pretpostavke da su distinktivni kulturni atributi odreujue obiljeje svih skupina, a ta je pretpostavka pogrena. Uz to to je pogrena, njezina je posljedica zanemarivanje stvarnih uzroka obespravljenosti skupina. Vrlo esto su ljudima uskraena prava na temelju spola, boje koe ili seksualne orijentacije. Takve karakteristike ni na koji nain ne ovise o kulturnim obiljejima. U mnogim sluajevima e pojedinci biti izloeni izravnoj diskriminaciji na osnovi vidljivih karakteristika, a ne na osnovi toga kojoj kulturnoj skupini pripadaju. Isto tako, razlike koje pogaaju ljude su socijalne razlike koje mogu biti velike i unutar iste kulturne skupine. Zato se svaka teorija koja za svoj cilj ima slobodu i jednakost meu graanima treba baviti individualnim, a ne grupnim, pravima.

Barryjev egalitarni liberalizam upravo te probleme uzima u obzir i da bi ih uspjeno mogao rijeiti zahtijeva sljepou na kulturne razlike. Ovaj prikaz obuhvatio je samo nekoliko aspekata vrlo opsene Barryjeve knjige. Teme koje Barry u knjizi dotie ukljuuju rasprave o socijalnoj pravednosti, meritokraciji, afirmativnoj akciji, obrazovnoj politici, viejezinosti, religiji, nacionalnosti te manjinskim pravima u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji. Svaka od tih tema mogla bi otvoriti jednu zasebnu raspravu. Njegov je stav u svim tim temama u okvirima egalitarnog liberalizma koji mora biti univerzalan. Naravno, ostaje pitanje koje su posljedice shvaanja liberalizma kao univerzalnog.

Ako se univerzalni liberalizam temelji samo na naelu da nikome nigdje na svijetu ne bi smjela biti uskraena zatita od nepravednosti i tlaenja, onda je takav liberalizam prilino osiromaen. Ukoliko Barry pod univerzalnim liberalizmom smatra to da sve grupe u liberalno ureenim dravama moraju prihvatiti liberalna naela neovisno o njihovim kulturnim karakteristikama kao onog okvira unutar kojega su njihove prakse opravdane, onda nije potrebno pozivanje na univerzalizam, jer te drave upravo imaju odreeno povijesno i kulturno nasljee pogodno za razvoj liberalizma. U tom sluaju su dovoljni samo argumenti protiv suprotnih naela, a takvih u Kulturi i jednakosti ne nedostaje.

Raspravljajui o javnom interesu u umjetnosti, Barryjev je stav da drava treba financirati umjetnost samo kada su neke umjetnike djelatnosti vrlo visoke kvalitete i imaju vrijednost veu od one koju im daje trite. Implikacija toga je da ukoliko odreena manjina nije toliko velika da bi osigurala trite ona bi, da bi se ouvala, morala prilagoditi nekim estetskim kriterijima domainske ili veinske kulture da bi pokazala svoju vrijednosti, a time bi izgubila distinktivne znaajke svoje umjetnike prakse. Egalitarni liberalizam bi trebao neke stvari vrednovati i izvan njihove trine vrijednosti, kulturni pluralizam u pogledu umjetnosti bi mogao biti jedna od njih. I upravo tako shvaeni pluralizam i jest jedna od vrednota modernih zapadnih drutava.

Barryjev odgovor glasi da to uope nije loa strana liberalizma, ve upravo suprotno. Takav liberalizam temelji se na individualnim pravima i moe osigurati integritet pojedinca, dok je politiki program multikulturalizma spreman initi ustupke na raun tih prava da bi pridonio ouvanju razlike i grupnim pravima koji esto mogu imati kobne posljedice.

Druga recenzija

Ve u uvodu knjige autor istie neke svoje intimne tegobe, a jedna od vanijih je nacionalizam kao popudbina praznine koja je ostala nakon raspada socijalizma i defanzive marksizma. Kako smatra Barry, Europom krui bauk neumjerenog nacionalizma, prekomjerne etnike samosvijesti i zanesenosti onime to ljude razdvaja nautrb onoga to ih povezuje. Sve se vie pojavljuju zahtjevi pojedinih skupina za posebnim tretmanom. Kako autor priznaje, vjerovao je u slom multikulturalizma koji zagovara politizaciju kulturnih razlika, ali to se ne dogaa. Nasuprot multikulturalistima, koji tvrde da liberalna politika ne osigurava jednakost i slobodu za pripadnike razliitih drutvenih skupina i da se prava sloboda moe postii samo politikom razliitosti, Barry eli pokazati da se upravo takvom politikom ne mogu ozbiljiti prava na jednakost i slobodu. On zastupa liberalnu dravu u kojoj je jednakost pred zakonom najbolji nain pomirenja kulturnih razlika. Tako je uinjeno s religijom koja je depolitizirana, a liberalni poredak je slijep za razliitost u religioznom smislu. Stoga, ono to liberalnoj opciji esto prigovaraju njezini kritiari da je asimilacionistika i da ne doputa identitetima da se razviju u svojoj punoi, autor porie navodeu pravo primjer religije i njezine depolitizacije kao krucijalne. To je, po njemu, ouvalo i protestantizam i katolicizam, a sprijeilo njihovo sukobljavanje sve do oruanih sukoba i moguih meusobnih istrebljenja.

U drugom dijelu knjige razmatra se tema Multikulturalizam i grupe. Liberalizam uva pojedinca pred grupom. To je bitno jer se time sloboda protee do svakog lana drutva. Ako je drava liberalna, grupa (npr. vjerska) ne moe kanjavati svoje pripadnike za neposluh, osim to ih moe izopiti. U nekim prijanjim razdobljima mo grupe nad pojedincem bila je velika, sve do prava na ivot svojih lanova, a problem odnosa pojedinac-grupa najdue se zadrao u porodici koja je sve do novijih vremena bila donekle zabrana za izvangrupne aktere, to je bilo osobito teko za djecu i ene. Multikulturalizam, izvodei svoju politiku iz teorije grupnih prava, esto suava opseg opcija otvorenih svakom pojedincu, pa se esto pojedincima unutar njihove grupe namee uniformnost i homogenost. Vano je stoga zatititi prava pojedinaca unutar njihovih skupina.

Autor je u kritikoj opreci prema Kymlicki, utjecajnom teoretiaru multikulturalizma. Tu razliku on istie na jednom primjeru. Tako Kymlicka smatra da bi nacionalne manjine trebale imati samoupravu i da samouprave nacionalne manjine ne bi smjele biti ograniene mjerama koje namee liberalna drava kako bi sprijeila krenje slobode i jednakosti. Stoga, prema tim navodima, drave se ne bi smjele mijeati u neki prostor ili dravu koja je neliberalna ili, primjerice, u neka krenja ljudskih prava od strane indijanskih plemena prema vlastitim pripadnicima. To Kymlicka naziva kulturnim imperijalizmom, dok Barry smatra da je to moralni relativizam. Njega bi trebalo zamijeniti univerzalizmom koji bi pomirio prava kolektiva na autonomiju, ali i prava pojedinaca unutar te skupine. Liberalna naela sama po sebi zahtijevaju da skupine imaju punu slobodu bavljenja svojim poslovima u skladu sa eljama njihovih pripadnika. Kao primjer autonomije jedne zajednice unutar ireg drutva i izuzee od zakona koji vrijede za ostale graane, autor navodi primjer zajednice amia u SAD-u. To je vjerska zajednica koja broji otprilike 130 tisua lanova i u stalnom je porastu. Njihov odnos prema dravi jest odnos nemijeanja, ali i tolerancije, s namjerom izuzea iz razliitih dravih obveza. Sluenje vojnog roka zamjenjuju civilnom slubom, parnienje na sudu izbjegavaju s tendencijom da se sporovi (barem meusobni) rjeavaju unutar zajednice, a ne na dravnim sudovima. Temeljno je pitanje jesu li amii dobrovoljno udruenje? Amii su se povukli iz socijalnog osiguranja SAD-a. Dokle god su u zajednici, amii mogu biti sigurni, tu je rodbina, crkva, prijatelji. Nita od toga nije na raspolaganju onome tko napusti zajednicu. Pitanje dobrovoljnosti tu je na vagi i na preispitivanju. Je li mogu dobrovoljni odlazak uz takvu cijenu izlaska iz zajednice, naroita osoba srednje i starije dobi? No, tu autor daje svoj komentar, navodei da teza odluio si, pa mora prihvatiti posljedice ne moe biti prihvatljiva. Tu se referira na J.S.Milla po kome ropstvo ne moe biti opravdano prvobitnim pristankom. Slino vrijedi i kod amia, utoliko to izlazak nakon odreenog vremena postaje pretjerano skup, pa ne moe iz istih principa biti valjan. To je, pojednostavljeno, bit Barryjeve teorije, pojedinac i njegova prava su ispred zajednice, a skupine mogu zatirati individualna prava, pa je tu uloga i znaaj moderne liberalne drave. Postoje, dakako, problemi i u ovakvim liberalnim naelima. Mogu li oni biti univerzalni za ljude koji su meusobno razliiti? Na primjeru sazrijevanja autor obrazlae zato tomu ipak nema alternative ili je vrlo problematina, skupa i teko provediva. U veini drutava odreena je dob kad ljudi mogu sklapati ugovore, eniti se, sudjelovati u politikom ivotu i sl. Ali ljudi nejednako sazrijevaju, to onda s univerzalnou tog tipa? Ipak, to je jedino rjeenje, sve drugo bi zakompliciralo stvar. Stoga drava treba, koliko je mogue, korigirati nedostatke socijalizacije, socioekonomskog statusa, obrazovanja i drugih okolnosti koje ljude stavljaju u neravnopravan poloaj. Roditelji nemaju pravo, na temelju svojih uvjerenja, nanositi tetu vlastitoj djeci. Autor o tome pie sljedee: u skladu s Millovom doktrinom, ljudi su slobodni djelovati onako kako misle da je najbolje u vlastitim stvarima, ak i kad je vjerojatno da e im to tetiti, no ta sloboda ne vrijedi kad je rije o donoenju odluka koje bi imale predvidive posljedice za druge. To je liberalni pristup, onako kako ga ja shvaam. Iako su roditelji formalno slobodni u odgoju i biranju obrazovanja za svoju djecu, praktino postoji jak socijalni pritisak, naroito vjerskih zajednica kojima roditelji pripadaju pa je i tu individualna sloboda diskutabilna. Pritisak je esto i u tome to se roditelji boje izopenja iz zajednice, pa prihvaaju socijalni konformizam.

U treem dijelu knjige tema je Multikulturalizam, univerzalizam i egalitarizam. Autor nastavlja razmatrati odnos grupnih obiaja, prava kolektiviteta na vlastiti skup vrijednosti i univerzalizam, koji polazi od jednakih prava za sve i afirmaciju pojedinaca (spominje primjer Maora koji su ubijali srodna plemena u Novom Zelandu). Masakri, silovanja, ubijanja civila nastoje se opravdati i razumjeti iz vlastite kulture pripisujui samo drugima genocidnost i barbarstvo. Nacionalne historiografije esto umanjuju zloine svojih i stvaraju mitske predodbe o ulozi vlastitih naroda u povijesti.Autor pri kraju knjige saima svoju kritiku multikulturalizma u nekoliko temeljnih primjedbi. Jedna od takvih je sklonost multikulturalista da probleme razliitih skupina trae u distinktivnim kulturnim atributima tih skupina. Prema miljenju autora, posljedica te kulturalizacije identiteta skupine jest sustavno zanemarivanje alternativnih uzroka obespravljenosti skupine. Tako lanovi skupine mogu patiti ne zato to imaju distinktivne kulturno odreene ciljeve, nego zato to im slabo ide ispunjavanje svima zajednikih ciljeva poput dobrog obrazovanja, poeljnih i dobro plaenih poslova itd. Nadalje, Barry se kritiki osvre na Kymlickinu knjigu Multikulturalno graanstvo. Kymlicka izjednauje nacionalnost i kulturnu specifinost, to je znaajka etnikog koncepta nacije, od Njemake do Balkana i srednje Europe. Prema miljenju autora, pokuaj utemeljenja navodne liberalne teorije na takvoj je doktrini neuspjean. Obrazovno zaostajanje kod crne djece nije u vezi s kulturnim razliitostima bijelih i crnih nego s njihovim socioekonomskim poloajem u drutvu. Stoga je, smatra Barry, potrebno osigurati ljudima sline polazne pozicije, materijalne resurse i ljudski kapital.

20