Sveučilište u Mostaru

Filozofski fakultet

Odjel: hrvatski jezik i književnost

Predmet: Hrvatska srednjovjekovna i renesansna književnost

Seminarski rad

Lauda u pjesmi „Poj željno“

1

Kazalo

Uvod.....................................................................................................................................3

Pariška pjesmarica...............................................................................................................4

Lauda...................................................................................................................................5

„Zač mi tužiš, duše“............ ................................................................................................6

Analiza....,,,,.........................................................................................................................8

Zaključak.............................................................................................................................9

Literatura...........................................................................................................................11

Uvod

2

U ovom seminarskom radu ukratko ću analizirati pjesmu Zač mi tužiš duše koja je možda

i poznatija po svom podnaslovu Poj željno. Jedna je od deset pjesama koje su sakupljene

na kraju Pariškog kodeksa u pjesmarici koja se stoga naziva Pariška pjesmarica. Ova je

pjesmarica važna za hrvatsku kulturu iz nekoliko razloga. Ponajprije, radi se o najstarijoj

antologiji hrvatskoga srednjovjekovnog pjesništva. Osim toga, sadrži razne lirske uratke

koji svjedoče o raznovrsnosti hrvatskog srednjovjekovnog pjesništva. Naime, osim laude

koja će biti predmet analize u ovom radu, pjesmarica sadrži još i dvije svetačke, dvije

eshatološke, jednu pasionsku, božićne, pa i jednu svjetovnu satiričku pjesmu. Pjesme su,

dakle, različite ne samo po formi i namjeni, već i po tematici.

Nakon kraćeg definiranja laude kao vrste izdvojit ću elemente pohvalne pjesme koje

možemo pronaći u ovom lirici.

Pariška pjesmarica

3

Najstarija poznata hrvatska pjesmarica pisana je na glagoljici. Naziva se Pariškom zato

što je zapisana u Pariškom kodeksu, koji se čuva Francuskoj nacionalnoj knjižnici pod

signaturom Code slave 11. Na njegovu svršetku (193b-199b) nalazi se zbirka od deset

starohrvatskih pjesama, koju obično nazivamo Pariškom pjesmaricom.1

Kodeks je po svom sastavu „putna“ redovnička ili svećenička knjiga koja sadrži kalendar

s pashalnim tablicama, dijelove misala, brevijara i rituala, kojima se vlasnik mogao

služiti u raznim prigodama svog duhovnog poziva; „Kodeks ima putni karakter i pjesme

su u njega uvrštene najvjerojatnije kao praktična dopuna brevijaru, misalu i ritualu.“2 U

ranijoj literaturi kodeksu je pripisivana pavlinska provenijencija primorske ili

kontinentalne Hrvatske.3 Na samome kraju zbornika, pridodana je i zbirka dugovnih

pjesama, poznata u znanosti kao najstarija ili prva hrvatska pjesmarica. Ta pjesmarica,

koja prema kalendaru iz zbornika datira u 1380. godinu, nije prva potvrda hrvatske

silabičko-tonske versifikacije. Naime, u kolofonu Misala kneza Novaka iz 1368.

zabilježeno nekoliko osmeračkih stihova pjesme Plačimo srce i očima ili Pisan na

spomenutje smrti.4 Sve pjesme iz pjesmarice su poznate u mlađim varijantama iz drugih

zbirki i zbornika osim dvije; Pisan svetogo Jurja i Svit se konča.

Pariška pjesmarica nije samo najstarija hrvatska pjesmarica nego i najstarija antologija

hrvatskoga srednjovjekovnoga pjesništva: u njoj se nalaze raznovrsne pjesme; dvije

svetačke (Pisan svetogo Jurja, Mihaile preblaženi), jedna pasionska (Pisan ot muki

Hrstovi), dvije božićne (Proslavimo Otca Boga, Bog se rodi v Vitliomi), dvije eshatološke

(Bratja, brata sporovodimo i Tu mislimo, bratja, ča smo), jedna svjetovna satirička (Svit

se konča) i jedna pjesma Isusu (Zač mi tužiš duše). Zbog kontinuiranog zapisivanja

pjesama i nedostatka nekih naslova, u literaturi se dosta raspravljalo o točnom broju

pjesama u pjesmarici. Danas se ipak uzima da se ona sastoji od deset gore navedenih

pjesama.

Lauda

1 Kapetanović, 2010:2 Malić, 1972:3 Malić, 2011:4 Kapetanović, 2010:

4

Riječ lauda dolazi od latinske riječi laudare što znači hvaliti. U mnogim se rječnicima

definira kao religiozna pučka pjesma ili kao hvalospjev Bogu ili svecima. Nastala je na

području Italije, točnije Umbrije, u 13. stoljeću. Postanak joj se često vezuje uz

djelovanje svetoga Franje Asiškog kojemu se pripisuje poznata lauda Pjesma bratu

suncu. Laude su njegovale i vjerske bratovštine. Od 13. do 19. stoljeća središnji je dio

talijanske pučke crkvene glazbe.Kao uglazbljene duhovne popjevke u početku su bile

jednoglasne, a kasnije troglasne i četveroglasne. 5

U svojoj originalnoj formi lauda je kratka rimovana pjesma koja sadrži pohvale Bogu,

Bogorodici ili svecima, no vrlo brzo se razvija u tzv. dijalošku laudu koja počinje

tematizirati Stari i Novi Zavjet i razne svetačke legende. Kako su ove teme bile pogodne

za scensku izvedbu, dolazi do pravog procvata scenski interpretiranih legendi sa

svetačkom tematikom, najčešće u središnjoj Italiji. U svojoj primarnoj formi, kao kraća

lirska pjesma s pohvalom svecima, lauda svoj ponajbolji oblik pronalazi u djelima

Jacoponea da Todija (Gospin plač) u 13. stoljeću.

Iz lauda, što ih je kao popratnu glazbu svojih duhovnih konferencija u 16. stoljeću u

Rimu primjenjivao sveti Filip Neri, razvio se oratorij. Uz rukopise, među izvorima za

upoznavanje važna je zbirka Laudi Spirituali, objavljena u Rimu 1853. godine.

U hrvatskoj književnosti najpoznatija je lauda Šibenska molitva, zapisana u jednome

latinskome kodeksu u knjižnici šibenskih franjevaca. To je recitativna pjesnička proza

bliska litanijama i ubraja se u najljepše i najpoetičnije tekstove hrvatske srednjovjekovne

književnosti.6

„Zač mi tužiš, duše“

Poj željno 

5 http://www.hrleksikon.info/definicija/laude.html66 Karpatský, 2008:

5

 Zač mi tužiš, duše, iznemagajući dragostiju? 

Pošlji ljubav po Isusa da ustaneš iscěljena s radostiju. 

 

I kada ti pride ljubvom se k njemu vedući, 

pogovori mu tako rekući: 

 

Davori ljubvo moja Isuse, 

ne hodi daleko ot mene, 

 

jere u sem slznom dolu 

kako bes tebe vesel biti mogu? 

 

Moja jedina ljubvo i dragosti 

ki isplnjuješi vse želje tvojih čistih radosti. 

 

Željno te dobro [moje] molju 

ne ohodi me

bes tebe u sem žalostnom dolu. 

 

Volja, ljubvo, ovdě budi sa mnom 

a volja

me pojmi tamo s tobom. 

 

Jere mně

bez tebe biti 

gore je negoli umrěti, 

 

a s tobom plteno umrěti 

mani slatko j' ožiti.

Jere ti jesi moj život i dika 

6

ki si lěpota onoga vika. 

 

Hvalite ljubav moju, Isusa, nebo i zemlja i vse tvari 

ki vse lěpo krasi svojimi dari. 

 

Hvalite, gore, polja i vsa drěva 

jere vas vsako lěto lěpo oděva. 

 

Hvalite, lěto s cvětjem 

i ptičice s željnim pětjem. 

 

A nadasve vinu hvali 

ti, člověče, prepodobna tvari. 

Analiza

Ova pjesma preuzeta iz već spomenutog Pariškog kodeksa, gdje se nalazi s još devet

duhovnih pjesama. Kasnije ju je dopunio Stjepan Ivšić i pokušao ju rekonstruirati u

usporedbi sa sličnim tekstom iz ćirilskog Libra od mnozijeh razloga iz 1520. godine.

7

Zbog defektnosti i iskvarenosti glagoljskog rukopisa, to nije bio lagan zadatak. Obično se

izostavlja posljednih 16 stihova.

Pjesma se izvornim lirizmom izdvaja iz šablonske duhovne poezije. Starost joj potvrđuje

slobodan stih vrlo različite veličine. U rukopisu je pisana kontinuirano, ali se rime mogu

uzeti kao znak kraja stihova, pa se danas prikazuje rekonstruirana u takvoj formi. Iz

naslovne rubrike Poj željno dolazimo do zaključka da se pjesma pjevala, vrlo vjerojatno u

liturgiji zbog svoje tematike.

Nastala je na ikavskom jezičnom području i ima tragova starocrkvenoslavenskog jezika.

Primjer je laude Isusu Kristu, koji u ovoj pjesmi predstavlja simbol spasenja izmučene

duše. Iskazana je neizmjerna ljubav prema Isusu, što vidimo iz stihova: Pošlji ljubav po

Isusa da ustaneš iscěljena s radostiju i Davori, ljubvo moja, Isuse. Pjesnik, koji ostaje

nepoznat, u Isusu vidi svoj krajnji cilj, samo u njegovom prisustvu njegova duša može

biti mirna, spašena. Pohvale Isusu mogu se pronaći u svakom stihu ove pjesme, a

najočitije su možda u izravnom veličanju:

Moja jedina ljubvo i dragosti 

ki isplnjuješi vse želje tvojih čistih radosti. 

(...)Jere ti jesi moj život i dika

ki si lěpota onoga vika.

Pjesma je tipična sakralna srednjovjekovna lauda, što vidimo ne samo iz tematike

(veličanje Isusa), već i iz uporabe riječi i motiva. Često se tako spominje riječ hvala

(hvalite, hvali), ali ne samo u kontekstu slavljenja Isusa, već i prirode:

Hvalite, gore, polja i vsa drěva

jere vas vsako lěto lěpo oděva.

Hvalite, lěto s cvětjem

i ptičice s željnim pětjem.

8

Na taj način divljenje prema Isusu povezano je s divljenjem naspram prirode. Pjesma

počinje figurom retoričkog pitanja:  Zač mi tužiš, duše, iznemagajući dragostiju?, koje

nalazimo i dalje u tekstu: (...)jere u sem slznom dolu, kako bes tebe vesel biti mogu?

Pjesnik strahuje da će ga Isus napustiti te moli Isusa da ga ne napušta, govoreći da je bez

njega i vjere bolje umrijeti:

Željno te dobro [moje] molju 

ne ohodi me

bes tebe u sem žalostnom dolu. 

Jere mně

bez tebe biti 

gore je negoli umrěti, 

Nastavlja sa hvalom Isusu:

Hvalite ljubav moju, Isusa, nebo i zemlja i vse tvari 

ki vse lěpo krasi svojimi dari. 

 Hvalite, gore, polja i vsa drěva 

jere vas vsako lěto lěpo oděva. 

U odsutnosti Isusa ljudski je život prožet bolom, nema radosti i nema utjehe bez njega.

Stoga pjesnik poziva i prirodu da s njim slavi Krista, želi da čitav svijet s njim pjeva, da

svi zajedno pokušaju dočarati kolika je njegova ljubav naspram sina Božjega.

 

Zaključak

Kao tipična lauda, ova je pjesma svojom tematikom prilično jednostavna. Radi se o

veličanju i pohvali Isusu Kristu, koji predstavlja ne samo duhovno spasenje, već i krajnji

cilj ljudskog života. Bez njega nema smisla živjeti, on je tu kao primjer dobrote, simbol

ljubavi i težnja spasenju. Pjesma je po svojoj namjeni vrlo vjerojatno bila liturgijska;

9

zbog svoje rime i melodioznosti pogodna je za pjevanje, pa se najvjerojatnije i izvodila u

crkvama. Tipičan je primjer srednjovjekovne poezije koja se odlikuje jednostavnošću i

jasnom tematikom, bez upotrebe mnogih stilskih sredstava. Način na koji je danas

rekonstruirana pjesma prikazuje ju u pravilnoj formi s rimom AA BB ili ABA u nekim

strofama.

Sadrži sve elemente laude: hvali Isusa pa je tematski bliska talijanskim srednjovjekovnim

laudama koje su najčešće tematizirale ljubav prema Kristu, po upotrebi riječi (hvaliti,

hvala) ispunjava svoj cilj najveće pohvale upućene Isusu, a pogodna je i za pjevanje što

se vidi i po podnaslovu.

 

Literature

- Amir Kapetanović, „ODRAZ NAJSTARIJE HRVATSKE PJESAMRICE U

PETOGRADSKOM BERČIĆEVU ZBORNIKU BR. 5, Institut za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, Zagreb 2010.

10

- Dragica Malić, „Jezik najstarije hrvatske pjesamrice, Htvatsko filološko društvo,

Zagreb 1972.

- Dragica Malić, „ODJECI NAJSTARIJE HRVATSKE PJESMARICE U

MARULIĆEVIM STIHOVIMA“, Zagreb 2011.

- http://www.hrleksikon.info/definicija/laude.html

- Dušan Karpatský, “Hrvatsko pjesništvo kroz stoljeća”, 2008. (prijevod Dubravka

Sesar)

11