1

ZAGUSLAJ GA SAD Više grdilo nijesam mogō po staros’ dočekati no što sam dočekō. Otkidoše mi nos i pred svijetom me bez obraza ostaviše. Poginuk paśi, kō niko moj. Otkad nam je askurđel na Gologlavu vatru propirio u našem tragu vake bruke i zastiđa nije bilo ni će bivati. Poginuk bez zrna baruta. Ostak za bruku i sprdnju za vijek vjekova. I to da od koga, no od svoga! Onoga koga sam osobio i uza se privio više no sve druge koji su mi od trbu’a otpali. A bili smo glasita i poštovana kuća ko je’na poje’na. Još u tursko doba na glas nas iznese čukunđed Vukelja što ugrabi glavu nekakom turskom zulumćaru i gaziji i ostavi ga da nogom po ledini kopa. Zorili smo se i stijem uznosili, ajde jadan! Tada nas i prozvaše Zorlijama. I kako otad’, tako i do danas! Vazda puškonoše, `ajduci, komite. Barjačili u bunama i ratovima, kitili se ordenjem i gramatama. U pjesmarice uljegli na velika vrata. Guđelo se o nama na svakom skupu. A i ginulo se, bogami, i kosti ostavljane po dušmanskijem kazamatima. Ja, na sreću, pretekok ovaj pošljednji rat s Njemcima i produžik lozu. Braća mi ne bijagu te sreće. Izginuše još u prvom naletu. Znaš već kako je: – junakova majka najprva zakuka! Ukrka čik spomenicu, a kasnije, kad zato dođe vrijeme, dobru penziju i sva priznanja. Oženik se kako valja i izrodik brojnu porodicu. Sve pozavršavalo škole i otišlo za poslom po svijetu. Bogomi, da ne lažem, lijepo se poživljelo u onoj zemlji da je umjedoše ove vrane sačuvati. Življelo se, brate, komotno i s radošću iako je bilo i oskudice. Ja provedok život na selu u radu ali i u ratluku. Ku ća mi puna čeljadi, rođaka i komšija, svojte. Skupovi i sijela učestali. Ori se pjesma na sve strane. Ja voljak da zaguslam. Umio sam, a imō sam i dobre gusle, javorove. Gradio ig majstor manastirski što je ikone dubio, neki Radojko drvođelja iz Lađevaca. Nije ig gradio, no ig svoltō, kō da ig je od voska ljevō. Tak’og majstora nije bilo na daleko. Što je on rukom zametnuo, ljepotom je pjevalo. A na vr`u im glava od divokoze s onijem zakovrndanijem rogovima. Sad bi se, na moju dušu, zakleo da je živa, pa čekaš samo da silapi i u goru sune. Rano sam se pri`vatio gusala. Najviše je za to kriv pokojni Mikailo. Ja nijesam volio one guslare što viganjaju pa im po vratu iskoče žile, kō klupčad zmija. A glava im nabrekne i pocrveni od napora i krvi što navre u nju, pa dođe kō crven bronzin. I nijesam volio da se od guslanja pravi vašir i pre`stava. Za mene je guslanje nešto svoje i posebno, kroz koje čo`ek more da izkaže ośećanja, muku, bol ili rados’. I da ig podijeli, ne sa svijetom i nepoznatijem, no sa svoijem najbližima. Bogami si mogō uz gusle ožaliti onoga za kim te srce boli bolje no ikaka tužilja. A njihovijem si zvukom i jaukom mogō kamen rasplakati i kameno srce razigrati, ljucku dušu nebu uznijeti i klonulom nadu povratiti . Za osvetom mržnju raspaliti al’ i vru ći oganj utuliti...

2

Mikailo, Bog da mu dušu prosti, guslaše i pjevaše baš tako. Tiho da se jedva čulo, a tužno i žalostivo da te duša zaboli. Bijaše sastario, glas mu malaksō i pluća u’vatila sipnja, pa škripe kō rasušena drvena kola. I ne pjevaše ove nove pjesme, no one starinske, već zaturene i zaboravljene. Sijedi, prorijeđeni, metlasti brkovi, požućeli od duvana, nekako mu tužno visagu iznad ona nekolika požućela krnjatka. Vjeđe mu, sijede i nakostriješene, ništa manje od brkova. Oči zelenkaste, nagrižene mrenom i bez śaja, pobjegle ispod njig, jedva se naziru. Nos povijen i kukas`, a neveliki. Kad se uveče okupi sijelo pa raspaljena i razgorela priča počne posustajati i malaksavati, on bi se privaćō gusala. Gusle mu ne bijagu gizdave i šarane, no proste i obične po svemu. Ko ig je pravio, ne bik ti umio kazati, nako da te lažem, biće koji majstor iz sela. Gusle je, kō da su svete, uzimō polako i s poštovanjem. Pogledō bi u njig, kō da provjerava je li sve na svom mjestu. Prstom bi opipō dlaku da ośeti je li dovoljno zatežena, a kobilicu bi zapō malo ukoso. Zategō bi dlaku na gudalu, a onda njim lagano provukō je’nom `li dvaš, da provjeri zvuk. Ako mu se zvuk ne bi dopō, okretō bi gusle i gudalom provlačio po skoreloj smoli kojom su bile oblijepljene pozadi, kako bi strune oslobodio vlage i učinio im zvuk suvljim i melodičnijim. Bio je to uobičajeni ritual od kojeg Mikailo nikada nije o’stup ō. A onda bi već dobro znanim i uvježbanim pokretima stao guđeti, priudaraju ći prstima sitno i učestalo. Gusle bi se u početku oglasile tanko cvilikavo, kō da se nećkaju i stide. No, kako bi ubrzō gudalom, njihov bi se glas stao izvijati u već svima znani zvuk, pun smisla, harmonije i ljepote, od koje slušaoca obuzme neka milina koja ga stane uznositi u neke druge i drugačije svjetove. Potom bi naglo zabacio glavu unazad, dok bi mu pod grlom iskočila i zaigrala oštra jabučica na koju bi se čo`ek, kō na oštru britvu, mogō pośeći, puštajući jedva čujni glas. Nagoneći na nos, glas je mogō utopiti u zvuk gusala da nijesi razlikovō – šta su gusle a šta njegov glas. I to bi trajalo, činjelo nam se, čitavu vječnos’. A onda bi mu se iz usta otelo otegnuto i nekako sipljivo i jecavo pjevanje, više žalostivo no veselo: Aaaj, mjesec kara zvijezdu Danicu/ Đe si bila, zvijezdo Danice/ Đe si bila, đe si dangubila?/Ja sam bila, ja sam dangubila/ Više bjela grada Bijograda/Gledajući čuda velikoga/ Đe dijele braća očevinu/Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.../

Iako smo ovu pjesmu svi znali i ko zna koliko puta čuli, ona bi nas svaki put iznova rastužila. I svaki nas put vratila među braću Jakšiće da prisustvujemo drami njihove bracke nesloge. Ona nas je podsjećala i na naše „Jakšića diobe“ koje su, kō zla kob, pratile skoro sve naše porodice i bra’stva. Svak je imō, ili je očekivō, svoju

3

„Jakšića diobu“ . Otuda bi poslije nje nastala tišina, teška i gusta, skoro nepodnošljiva. I ko zna do kad bi trajala i kako bi se završila da se koje od one mlađarije ne dovati drugijeg gusala, koje je neko za svaki slučaj ponio. Da odagna nelagodu i crne misli, okretō bi sve na šalu: Aaaj, teško vuku koga svrake rane/ I junaku koga đeca brane/ Teško babi na zetovoj rani/ Prošenici u ljeskovoj grani/ Udovici samoj spavajući/ Kaluđeru u nju gledajući/ Teško zlatu na kaljavu vratu/Dobroj pušci u strašivoj ruci.../ To bi nas trglo i u život povrnulo. Ponovo bi živnuo razgovor i vrcnula po koja šala. Ja sam najviše volio onu o Ćesaru, što mi je đed recitovō još kad sam bio mali. Svu sam je još tada znao napamet, od riječi do riječi, a nijesam u školu bio pošō. A morō sam je utuviti, kako i ne bi’, kad je đed nije iz usta isturō. Ko, Ćesarija mu jade zadala. Klao se š njom oko Drine, a potlje mu na prag došla i u robiju ga oćerala. Jedva živu glavu iznio. I ja sam kō pokojni Mikailo volio da zabacim glavu kad guslam i da nagnam glas kroz nos i da ga stopim s guslama da ig nemoš razlikovati:

Bože mili na svemu ti fala/ Zagrajaše dva vjerna jarana/ Dva jarana dva vrana gavrana/ Nasred Beča grada bijeloga/ A na dvoru cara sijedoga ... A kad bi me život stiskō i utijesno sagnō, u inat bi viknuo onu o pretku

Vukelji, koja nas je oglasila i ime nam kroz narod pronijela: Oj junače s Gologlava Vuče/ Tvoja slava na sve strane puče/ Kad pośeče dušmaninu glavu/ I zadobi Obilića slavu/ Da se tobom pokoljenja diče/Tvoje ime s poštovanjem kliče... A kako sad, sinji kukavac, poslije ove bruke i sramote da zaguslam i u pomoć prizovem đeda Vukelju!? Ne da ga prizovem, no kako da ga i pomenem!? Najrađe bi’, kad bi umio kō Mikailo, zajecō guslama tanko glasovito, da se moja muka do nebesa čuje. Zažalio sam što nemam onaj starački i žalostivi Mikailov glas i što ne umijem da nagnam gusle da onako žalostivo pisnu i udare posred srca i guslara i onoga što ga sluša. Ali nije to tako žalostivo guslō i pjevō guslar no – prolaznos' života i nemoć starosti. Biće da je otuda i ostalo u narodu ono: – Oj starosti, najgore oružje!

4

5

A možda ni gusle više ne bi umjele da pisnu tanko žalovito. Ni one više nijesu što su bile. Nekad su znale da pjevaju i o našem, ali i o tuđem junaštvu, o tuđoj, ali i o našoj sramoti. A sad najrađe pjevaju o tuđoj sramoti. Svoje sramote kō da nema. Junaštva u oviijem vremenima još i manje. Kad su pjevale o đedu Vukelji pjevale su i o silnom gradskom dizdaru čiju je glavu ugrabila sablja Vukeljina: ...Ti Vukelja sabljo od junaka/Nijesi se sa megdana maka/ Ljutoj ćordi od tvrdoga grada/ No si glavu podmetnuo tada/ Pred silnoga gradskoga dizdara/ Što u carstvu ne imaše para/ Dočeka ga kod Veljeg kamena/I glavu mu ugrabi s ramena/

Od tada nas Zorlijama viču/Ko Zorlije ostasmo za priču...

Bojim se da će se od sad zaboraviti Vukelja. Pjevaće se i guslati o meni i mojoj sramoti. A kad je'nom sramotan uljegneš u pjesmu, niko te iž nje više ne išćera sem nova, još veća bruka i sramota.

Dobro je onaj čuveni pojet rekō: – A pjesmi se lako rodit nije, kad se rodi više ne umire!

No, niko meni nije kriv za moju muku i nevolju, no ono moje što mi je od sunca bilo milije. I niko te za srce ne more ujesti kō ono tvoje! Onaj moj srećo, unuk mi, od one šćeri te je udata u Biograd, ugrize me za srce gore no pašče. To mi je ona srednja šćer te ode na studije u Biograd. Bijaše gledna, oči šnje nijesi mogō skinuti. Li čita mi ona sestra Stojna, te je bila glednija od vile nagorkinje. Dok se ne udade, niđe se sijelo ja vašir nijesu mogli skupiti a de se oko nje ne pobiju i proliju krv. Tak’a je bila sestra mi Stojna. Tak’a je bila i ova mi šćer o kojoj pri čam. No, ljepota nije božiji dar, kako se misli. Ljepota ti je prije božija kazna. Ženska ti je ljepota gotova bruka u kući. I nema tako čvrste muške ruke koju ona neće zaoglaviti i ovladati njome. Ja ne znam nikoga ko je ponio a da mu je sreću donijela. Samo nevolju. I ova moja, ne ugrabi ni godinu studija da završi, udade se. Presalamanta je nakav mlakonja iz Banata. Kako, nikad neću saznati. Ama, nije on loš čo’ek, ali previše je miran i povučen. Rađaše u državnoj službi i gledaše svoja posla. Brzo se skućiše i dobiše i stan. Dobiše i troje đece: sina i dvije ćerke. Onaj im sin povučen, ali vaspitan i poslušan da to nije viđeno. Porastō je kod nas, vođe na selu. Čim raspust, eto ga u selo. Kō da nije iz Biograda. I vjeruj Boga, š njim nijesmo imali nikakav problem. Umiljat, fin, sve sluša, ama na ranu da ga priviješ. A ova druga đeca po selu i unučad mi, sve ters i taksirat. Kad uzmi da ćeraju loptu i skaču, priždi selo vikom i galamom. Bijaše i dobar đak. Nikak’ijeg problema ste, ne ste, no ni s jedne strane š njim nijesmo imali. Svak bi poželio tako dijete.

6

I ona mi druga đeca dobra i sva se snašla. Svako grize svoj komad ljeba. Ja sam jedva čekō ljeto i školske raspuste. Tada bi mi se okupila sva unučad i čudo bi se činjelo po Gologlavu. Uveče se okupi oko vatre, dođi i rođaci i komšije, zaturi priču i šalu do zore, iako se ujutru mora raniti na livadu. Ja se dovati i gusala pa razveži o Vukelji, a i o kome bi drugome. No, neđe o Maloj Gospojini spopade me Laketa, komšija mi prvi, da idemo u Biograd. Navalio kō nečastivi. – ’Oću, veli, na kontrolu kod doktora i da vidim đecu. Ajde i ti, otkad nijesi bio kod đece u Biogradu. Lakše nam je zajedno. Śedemo na voz kō u sobu i dok ispalimo dvije kutije duvana eto nas u Biogradu. Da ne duljim, tako i učini. Kad me viđeše čeljad obradovaše se, a baška ovaj mi unuk. – E, neka si đede došao! Potrevio si u pravi čas! Idemo u neđelju na paradu. – Kaku paradu? – čudim se. – Zar još ima parada? Mislio sam da su parade otišle s Titom. E, kake su to, sinko moj, bile parade! Cio nam je svijet zavidan bio. Čak je i Džugašvili od muke grizō brk.

– Čudno neko ime. Ko ti je taj? – Tamo jedan, bolje što ga ne znaš! A Biograd, postrojen pod konac. Uparadila se vojska, trudbenici, omladina, maršuju i prolaze ispred one tribine. Na njoj sila i svita: Tito, državno i politi čko rukovodstvo, generali, admirali, strane diplomate. Onaj na bijelom konju dojaši ispred njig, pa vikni, a imaše glasinu: „Druže maršale, sve je spremno za paradu! Dozvolite da parada otpočne! Raportira major Đoko Kurdulija“. Ječi Biograd, čini nam se i cio svijet! Zemljina kugla igra od one sile i zora. Nama suze revu na oči od radosti i ponosa! Ko, nije šala, pobijediti fašizam! – Pa i ovo je, đede, parada! Parada ponosa! – Parada ponosa? A čime se vi ponosite? – Evropskim vrijednostima i tekovinama! One su sad i nama postale dostupne. To su slobode i prava da ispoljavamo različitosti i da se svi volimo, bez obzira na te razlike. – Ko da se voli? – Svi: Pera i Mika, Anica i Marica ... – Ništa te ne razumijem. Ko im je to i dosad branio? – Branili su, branili, đede. No, sad je to naša evropska budućnost oko koje se okuplja sva napredna omladina. To je, đede, svjetski proces ili trend, kako se to moderno kaže. – To mu dođe nešto kō u ono moje vrijeme – velim mu – proleteri svih zemalja ujedinite se! – Tako nekako, đede. I mi mu dođemo neka vrsta proletera. Progone nas na sve strane. Sve ofanziva do ofanzive, a mi se ujedinjeni probijamo. – Tako sokole, tako, ne dajte se! A ’oće li biti tenkovi, avioni, vojska na paradi? – pitam ga.

7

– Ja se nadam da neće – veli. – Ali biće i lake i teške artiljerije – pa uze radosno da trlja ruke. Ja ga ne razumik ništa. No, da vidiš, junače, stiže i to čudo. Mi se začas taksijem obretosmo u centaru grada, iako se bijaše razmilio mravinjak po Biogradu. Lijep i sunčan dan. Ogromna svjetina, uglavnom mlađarija, uvatila kolonu pa šeta onom ulicom u kojoj ne bijaše saobraćaja. Gomila šarena, obukō se ko je kako stio, kō na vaširu. Nose u rukama nake parole, smiju se, galame. A oko njig trotoare zapośela milicija. Sve milicajac do milicajca! O’kle li ig 'noliko skupiše? Teško onom na či’ kazan pa’nu! Kuku onom onom koga budu bili! Ali, nije to ona narodna milicija iz našeg vremena, s „titovkom“ na glavi, zategnutom i ispeglanom uniformom i vaspitnom palicom o pojasu. Ovu zovu policija, bez ono – narodna! Sva bijaše pod oklopom, kō oni srednjovjekovni vitezovi. Samo što u rukama nemagu koplja, no štitove i nake dugačke crne, i vidi se, tvrde patarice. Ne dō bog da ti puknu pro leđa. Razapeli nake metalne ljese i njima razdvojili u česnike parade od naroda koji stoji po trotoarima. Narod narogušen, gunđa i dobacuje. Ponekad se i pogura s onom policijom. Ne dopade mi se to što viđok. Ne volim, brate, da vidim narogušen i namrgođen narod i policiju pod oklopom. – Šta je ovo!? – pitam unuka. – Što nas ovaj narod gleda poprijeko i šta će 'volika policija, od koga nas čuva!? – E, vidi, đede, ovako: – Mi smo ti za potpunu slobodu ličnosti. Mi smo napredni i ne znam hoćeš li me razumjeti, avangardni, a ovi tamo su nazadni, zarobljeni predrasudama i vuku nazad u prošlost. Okovani su i zaglupljeni primitivnim gledanjima na ljudsku li čnost i njene slobode. Ne razumiju i ne prihvataju evropske vrijednosti. Pravi su Balkanci. Reče to nekako učeno, kō školovan, pa ne razumjek najbolje. – Ne razumijem – velju. – Pa zar mi svi nijesmo isto!? – Kako da ti objasnim, đede? Nijesmo isto. Nas okuplja i veže ljubav, ponos. A njih okupljaju i vežu mržnja i prezir. I oni su nasilnici. Da nije policije oni bi kidisali na nas. A ni policija nije ništa bolja od njig. – Kako nije, kad nas čuva i brani!? – I ona bi nas tukla kad bi smjela od Evrope. Ne bi nas tukla, no bi nas najrađe pregazila. Mada, mi imamo i ponekog našeg među njom. – Znači, da nije Jevrope mi bi i od policije, a ne samo od naroda, dobili po prknu? – Bi! Da joj Evropa ne drži šefove za uši, policija bi zabranila paradu i razagnala nas kao kurjaci ovce! – Pa kaka je to parada i čija za ime Boga, kad su protiv nje i narod i policija!? I još parada ponosa!? – Pušti, đede, sad to! Objasniću ti drugi put – veli, a vidim u’vatila ga nervoza.

8

– Meni se ovo nimalo ne sviđa! No, da mi vatamo kaku prečicu i gledamo da kako umaknemo s parade ponosa, dok nije kasno. Nešto mi vođe smrdi. – Nije, valjda, đede, da si se prepao? Mi smo bar junačka kuća koja nikad ni pred čim nije streknula. Śeti se pretka Vukelje, ti si mi o njemu pričao i guslao. A i ti si sam na švabske bunkere skakao! Zašto si naređao toliko ordenje, ako nije tako? Ja se tek śetik ordenja koje bijak pripu čio na kaput. Kad je parada, pa još parada ponosa, mislim se, red je da se okiti ordenje. Opipak ga i šćak da ga otpučavam i sklanjam kud u džepove. Bojim se ako se ona svjetina uskomeša i dođe do kaka meteža, spašće mi i pogubiću ga, ja će mi ga ko maći s kaputa, pa ku' ću kući bez ordenja, za ime milosnoga Boga. – A na bunkere švapske jesam skakō, ali su oni bili babske kotule pri ovaj tvr đi na koju sam danas nagazio. No, da te molim i bogoradim, ajmo kud da vrdnemo u stranu dok još imamo kad, slutim veliku nevolju – velju mu i gledam ga u oči. – Tebi je baš ponestalo hrabrosti. Vidiš li koliko nas ima i koliko je policije. A tu je i Evropa, sve ona ovo gleda i knjiži. Vidio sam dvojicu, trojicu njihovih u koloni. Ima tu i ovih naših političara i oni su, poneki, s nama. Ne udara se, moj đede, danas baš lako na Paradu ponosa! Što bi rekao svijet!? – Ama pušti ti svijet i Jevropejce, kad nama pukne iza ušiju. Koga su oni branili taj je na čisto nadrljō. Ako se ovo zagovna kō što ’oće, oni će prkno u stranu, a po našem će pucati kō i vazda, upamti što sam ti rekō, ja ti jemac. – Nećemo se lako dati, đede! Bar nas dvojica. Zorlije smo mi! Ne smijemo danas obrukati đeda Vukelju. No, pridrži mi ovu zastavu, dok se ja malo ponamjestim – pa uze da kopa po onom rancu. Izdrije iž njega nakav pendrečić. Ja uzek onaj barjak i dade mi se da pogledam koje je boje i šta je na njemu, kad imam šta viđeti. Bijel čaršav, a na njemu nacrtane muške gaće, sve poprskane nakijem cvjetićima. Pozadi im, da oprostiš, đe dođe strina, pravi crnogorski brci. Ne mogu da se avizam i dođem sebi pa gledam u one barjake što je uprtila ona masa. Na svijem preovlađuju crnogorski brci, ali stavljeni, brate, đe se nikad, dosle, nosili nijesu. Da prostiš, ženska figura i na njoj male gaće, nijesu više od maramice, one što je gospoda turi u mali džep od kaputa i malo je izmoli napolje, tek koliko da se vidi, želeći da se njom zakiti i istakne otmenos’. I na njima, noj đe ne treba i đe nije prilike, zalijepljeni crnogorski brci, crne se kō krilo od gavrana. – Ama šta je ovo, za ime Boga danas – pitam unuka? – Kako šta je? Parada ponosa! – Pa što će 'voliki crnogorski brci po ovijem gaćama i to otpozadi, đe im mjesto nije? – Brci su, đede, prevaziđeni i oni su ostatak prošlosti. I Evropa ne gleda rado na njih. Vra ćaju joj sjećanje na toga tvoga Džugašvilija, kojeg često pominješ, od kojeg je i danas podilazi jeza! A, ako ćemo ukorak s Evropom moramo, makar i simbolično,

9

pokazati da smo spremni da radi evropske budućnosti, zaboravimo tu našu prošlost oličenu u brcima. Zato brci danas služe nečemu drugom! I nose se na drugačiji na čin. – Ama, šta to trabunjaš, pa neka si mi unuk po stotinu puta. Znaš li ti šta su Crnogorcu brci, jad te znō? Da si ranije dovatio Crnogorca do brka, odma bi tražio da se „obidete“, što bi rekli Piperi. On upiljio u me i ne trepće. – A šta ti to znači da se „obidemo“? – Pa da zbog uvrede potegnete jatagane i stanete obigravati jedan oko drugoga, gledajući ko će kome glavu ugrabiti. – E, pa vidiš, tu te čekam. Upravo, Evropa hoće da se to zaboravi. I taj duh prošlosti išćera iz svakog od nas. – Ama, kako da se brci zaborave, nesrećo je’na!? Pa to je svetinja i ponos svakog Crnogorca. Ostaviš li Crnogorca bez brkova, ostavio si ga bez svega. Kō da si ga skinuo i ostavio gologa pred svijetom. On, kō da je samo to čekō! – Tako je, đede! Evropa, upravo, hoće baš takvog Crnogorca. Svučenog i golog. E vidiš, mi, za razliku od ovijeg drugijeg što su preko puta nas, mislimo da mi svučeni i goli imamo šta da pokažemo Evropi! I s prijeda i otpozadi! I da se pred njom isprsimo. S ponosom! I da nam ona uzvrati: Mašala, mašala! U Evropu, se đede, više ne može s brcima i jataganima. Niti možemo, kad se šta ośetimo uvrijeđenim tražiti od Evropljanina da se „obidemo“! Druga i dr ugačija su ovo vremena, đede! No, da vidiš kad đavo ’oće. Ova se povorka, što kō rijeka tecijaše niz ulicu, nešto pobrka i uskomeša, pa zastade. Meni se dade da pogledam desno, put trotoara. Ugledak nāko, sad bi se zakleo da sam ga neđe viđō, kako pilji ume. Pogledak ga bolje. Ono drži kačket u rukama, vrućina, pa ga smaklo s glave. Ne skida pogled s mene i kō da se nešto snebiva. Bi, ne bi, da mi se obrati. Aaa, biće, prođe mi kroz glavu, naka naša zamlata. Obrela se ko zna kako u Biogradu, poznala me, pa ’oće da mi se javi, da potlje ima śedoka kad se bude falila dokle je sve po svijetu dospijevala. – Šta je, šta si izdrljačio, ne igra mečka!? – rekok mu ’nako kosan, a nijesam trebō. On me gleda još neko vrijeme, premišlja se nešto i meškolji, vidi se neprijatno mu, pa se ipak okuraži: – Znam te ja Zorlija! Svašta sam se u životu nagledō, ali, da ću tebe danas u tom društvu viđeti, to ni snijevati nijesam mogō. Nije tebi, Zorlija, mjesto u tom kolu, no bježi iž njega i ne brukaj naku kuću.

10

– Što se tebe tiče u kakom sam ja kolu!? Gledaj svoja posla! – A je li tako!? Dobro, dobro, čuće se podaleko za ovo! – Prijetiš mi nikogoviću, je li!? Ti se usdio da prijetiš jednom Zorliji!? – podviknuk mu, a već uzame krenuli mravi. Opipak onom slobodnom rukom ljevor od kojeg se nijesam odvajō, a u onoj mi drugoj onaj barjak. – A đe ti je, Zorlija, barjak s Bojne Njive i Pržišta, no si uprtio taj sramotni lancun te š njim brukaš bra’stvo!? – uđenu se u razgovor onaj što stajaše do njega. – Svaki barjak u svoje vrijeme! – podviknuk mu i popriječik ga očima kō da ću ga pośeći. – E, kad je tako Zorlija, božja ti vjera, biće za nas guslare posla. – Samo probaj, nikogoviću! – brecnuk se put njega. – Slušaj Zorlija, kad već ’oćeš tako: do danas si bio bracka perjanica i ponos, a o’ danas si samo izrod i bracko i crnogorsko zastiđe. Ti se, nesretnjiče, svrstō u to društvo!? A što obruka kuću Zorlija i u crno je zavi, za ime Boga!? Da ti je samo Vukelji da se iz groba digne i vidi u kakom si jatu sokolova!? Umiješa se i naka postarija gospođa. Ja se ponadak – uzeće me u zaštitu, a ona osu po meni: – Stidite se svojih godina! Pi! Umjesto da utičete na tu zavedenu i bolesnu omladinu i da joj pomognete da se liječi, a vi gori od nje! Podržavate je i barjačite još sa tim prostaklucima. I još se okitili tolikim ordenjem, sram vas bilo! Fuj! – frknu k ō divlja mačka i odbi se nekud uprijeko. Ja ne znam šta me snašlo. Vidim da nešto ne valja, ali šta!? Ona se svjetina komeša po onom trotoaru i prijeteći navaljuje put nas. Policija potkočila onu masu i odupire joj se onijem gvozdenijem ljesama. Onaj što me poznō, nikako da me ostavi na miru. – Što nema ko da dovati tu drvezinu što si uprtio pa da te njom osekne po toj nosini, da ne brukaš Zorlije. Šta je ovo, za ime boga, mislim se i gledam nemoćno unuka. On kō da mi pročita misli. – E, da vidiš, đede, kako je meni svaki dan! Nije lako na Balkanu biti Evropejac! I dok bijasmo u razgovoru, Bog jedini zna šta se desi. Zaljulja se ona masa, popuštiše one policijske ljese kojim nas bijaše ogradila i u tor saćerala. Grunu ona svjetina među nas, vjeruj Boga, ne znaš o’kle ti puca. Ja se mašik za ljevor, ali o’kle. Nemadok se kad uvatiti zanjiga. Neko mi slomi o nos onu dršku od barjaka te ga bijak uprtio. Svega me obli krv. Puče mi još nešto po glavi. Padok pod onu gomilu koja protutnje preko mene. Pregaziše me kō dronju. Šta mi bi s unukom ne znadok. Tek sam se dozvō i došō sebi u bolnici. Vidim ranjenike, leže po hodnicima i ječe. Ustrčale se sestre i doktori. Vidim i policije ranjeno, sila božija. Ama drugo Kosovo, pa eto ti.

11

I da ne dužim, okrpiše me doktori, ali najgore mi je s nosem bilo. Oseknulo me po onoj gredi pa otekla i vas nagrđena, došla kō vodijer. Ja sam se inače bio rodio s velikijem nosem. To mi je došlo po ujacima.Oni su svi odreda bili nosati. Vikaše đed da tako čega nije nikad bivalo u našem tragu. Najviše mi je smetō kad bijak mali. Malo sam pored šta mogo proći a da ga nosem ne zakučim i svega ga ne oljuštim i oderem. A, ako smo ikaku igru započeli kō đeca, na kraju je moj nos platio. A da ti i ne pričam da mi ga nijedan klis nikad nije razminuo. I vazda mi na onoj grbini od nosa stajaše po jedna čvoruga. Čini mi se da se nikad nije ni zamirivala. No, niko me nije smio zbog nosa javno zadirkivati, jer mi smo Zorlije. Pravili su se da ga i ne vide. Možda nikome nije ni smeto, osim meni. No da vidiš čuda kad se zamomčik. Đevojke trčagu za moijem nosem kō pomamne. Šta su našle i viđele u njemu, aj' ti zna’ni. A onijem mlađijem ženama, te nijesmo rod, samo li me ugledaju s onom silom i tvrđom, zaigraj jabučica pod grlom, a oči im stani migati kō na zaitinu, a uz obraze im udari crveni plam. One bestidnice, samo ako im nije čo’ek pored njig, prevari me i odma’ mi se nosa dovati: – Šta li mu je u radnji, kad mu je ovo u izlogu!? Bogomi, bježō sam od njig kō đavo od krsta kad ’oćemo đe u tijesno da se trevimo. A onaj nam zet Domazetović, te je u Italiji dugo službovō, bijaše ograisō oko mog nosa. –Bože – veli – što to čudo priroda meni ne dade. Vjeruj mi, da se u Italiji s tijem čudom pojaviš, ništa ne bi morō raditi. Samo bi od nosa živio kō gospodin. Tamo su nosonje kod žena na samo takoj cijeni. Bolje ćeš proći u Italiji s velikijem nosom no s grofovskom titulom. No, po ratu, kad se vratik s ordenjem i zaslugama, moj nos ostaviše na miru. Više ga niko nije smio dovaćati niti pominjati. Jedino je Laketa Krilaš, komšij a mi, s kojim sam porastō i s kojim sam bio blizak, kad vidi da sam baš dobre volje, znao na račun mog nosa napraviti kaku šalu i posprdicu. Znala bi me na kladi, kad cijepam drva, i kaka ćepanica oseknuti pro nosa. E, Laketa bi to jedva dočekō, pa bi mi toboš prijateljski i sažaljivo, podgušen smijehom, savjetovō: –Ne muči se s tijem mantrakom više zaboga, no idi kud po doktorima da ti to čudo kako stešu, ja oturpijaju. Vele da su se sad i u tome izvještili. Kako te vrat i glava ne zabole tegleći cio život toliku težu. E, sad kad ga ugledak u bolnici, svijet mi se okrenu oko glave. Evo mu prilike da ćosa s moijem nosom. Vodi ga je’na sestra pravo put moje sobe, vidim kroz otvorena vrata. Kad me viđe, zaleleka iz glasa: – Što učinje to, Blažija Zorli ću, o' sebe, ako Boga!? Ama, da mi je znati ko te tako nagrdi, sad bi mu za oči koptisō!? Ko te tako oseknu pronosa, za veliko ime božije!? Ne bi ništa ni znō da ne trevik onu dvojicu guslara iz Kršedola. Bili došli na nako guslarsko veče u Biograd, pa nalećeli na te i na tu žalosnu paradu. Vele, obeznanili su se kad su te viđeli u toj povorci. I da su te ukorili zbog toga. Ljudi ti mislili dobro, a ti osuo po njima. Sruči mi to sve u je’nom dahu.

12

– A, za veliko ime božije – nastavi dalje – otkud ti tamo!? Đe zaluta među te nesrećnike!? Kako ne ovarisa da kud strkneš uprijeko no se pomiješa š njima? I što, brate, lutaš sam po gradu i tražiš đavola!? I što smirom kod kuće ne śeđe!? – Bio sam – velju mu, a utroba mi se prevrće što se moram Laketi pravdati – na Paradi ponosa!? – A, otkud ti tamo, za Boga miloga!? – zinu, a izbeči oči kō da je smak svijeta. – Šta si zinuo!? Bio sam tamo s unukom. –Ama znaš li ti šta pričaš, Blažija!? Kaka parada ponosa, to ti je parada beščaća i sramote. To ti je rulja pozadinaca, i da ti ne kažem šta još! Pi! – Kakijeg, koijeg pozadinaca!? –Takijeg, kō što si vidio. –Pa u čiju slavu i zdravlje ti pozadinci paradiraju – pokušavam da bar nešto razumijem. – U k...... eto u čije! Au, pa nije tvoj unuk zar to!? – razrogači oči Laketa. – Koje to, Laketa!? Šta si zinuo!? To je napredna omladina, jevropski orijentisana! On me gleda kō da sam iz mrtvijeg ustō. – Pa ti, Blažija, i ne znaš đe si bio!? Tebe su prevarili! –Ama, o čemu ti to Laketa!? Nemoj slučajno da mi kaku ujdurmu napraviš s tijem guslarima i da mi unuka natruniš, imaćete posla sa mnom! Ti znaš: Ko je sa Zorlijama or ō, guzicom je vlačio! – Pa o guzici se i radi! To đe si ti bio toga dana ne valja ništa.Vama Zorlijama tamo nije mjesto. I ne vama, no ni je’nom krštenom čeljadetu. To nije parada ponosa no parada bruke! – pade u vatru Laketa. – Ama, ne zamotavaj više, no reci o čemu se radi!? – podviknuk mu. On me gleda, krši ruke, snebiva se, ’oće nešto da kaže, a, vidim, ne zna kako. Najpotlje oduprije. – Śećaš li se kad smo bili u vojsci one dvojice te im nijesmo nikad smjeli okrenuti leđa u kupaonici!? One, one dvojice, znaš ti na koje mislim, te se nijesi smio, ako ti ispa’ne sapun, sageti da ga podigneš. Inače ti strina odma’ zaplati! – Śećam. Misliš na one što smo ig zvali š.... meraklijama? – E, na te, na te! – veli on. – Pa kake veze oni imaju s Paradom ponosa!? – E, to ti je ta družina. To su ti Jevropejci! To su ti s ponosom. Ti koji se Boga ne boje, a ljudi ne stide! – Pa moj unuk je p....! – prođe mi kroz glavu. Okrenu se ona bolnička soba oko mene. Izgubi mi se Laketin lik u nakoj izmaglici i nestade. Izgubik se i ja i propadok u najdublju provaliju. Kad se povratik, oko mene se sjatili doktori i sestre. – A, evo ga, povrnuo se. Biće dobro! – čujem kako viču.

13

U tom mi u sobu bānuše ona ćerka i zet. –Vodite me iz ovijeg stopa iz bolnice! – podviknuk im. Oni stadoše da migolje, te ne daju ljekari, te da se obave snimanja, te ovo, te ono. – Sad! – podviknik im – ili će potlje biti kasno. – Na vašu odgovornost! – veli doktor. – Potpišite ovo. Tako se ja obretok kod njig na stanu. Čim malo otpunuk, ’oću, velju im, u kupatilo ra’sebe. Uđok i ugledak nakav konopac što se na njemu suši veš. Vidim gore do plafona prolazi cijev za grijanje. Vezak onaj udvostručen konop za nju, potegog da vidim ’oće li izdržati. ’Oće, vidim, čvrs’. Napravik omču, propek se na kadu i zamakok se. No, po nesreći ona cijev ne izdrža. Izvali se iz onog koljena, a ja se strovalik pro one kade. A, taman bijak počō da gubim svijes’. Utrčaše ona čeljad i spodbiše me međuse i uniješe u dnevnu sobu. Ona mi nesrećna šćer čupa kosu i skube obraze, a onaj mi se zet ukipio i obeznanio. One dvije unuke vrište u je’nom ćošku: – Nemoj deda, nemoj, molimo te! Mene žao što me iznevjeri ona cijev. Ona mi šćer uze bolovanje. Čuvala me i oka s mene nije skidala da jopet sebi ne kidišem na život. Odbik i da jedem i da pijem. I da ’oću, nemam apetita. Ne progovaram ni je’ne. Vide oni zlu priliku. Strpaše me u kola i dovedoše u selo. Ovi se moji sjatiše oko mene. Čine se nevješti. Kō biva, ne znaju ništa. Probaju da zapođenu razgovor sa mnom, a ja ig samo popriječim očima. Ležō sam u onoj magazi do śevera. Pored mene je neko stalno bio. Nadaju se sačuvaće me i odvratiti od moje namjere. A ja bi to volio učiniti, no se nanovo roditi. Obuzela me želja da kidišem sebi na život da vam to ne mogu opisati. Da ig zavaram, poček se malko i pridizati. Poček i hranu uzimati. S nekim bi’ pokoju i razmijenio o vremenu. Oni mišljagu – a pomozi Bože! No, ja sam samo čekō zgodnu priliku da se kako dočepam onijeg gusala što su bile u onoj magaščini što se u njoj siđelo. Stio sam da ig slomim sve u komade i bacim u vatru. Kō da su mi one krive. Da ne ostaju iza mene. Mi smo svoje odguslali! Ostō sam bio i bez ordenja i ljevora. Onaj dan kad se desi onaj kastig u Biogradu, otpadoše mi sva s kaputa. Ostak i bez je’nog rukava. Neđe mi ispade i onaj ljevor. Ostak, mislim se, i bez obraza i bez unuka, pa što će mi i ova gvožđurija. Šta će mi i život ’vako osramoćenom. Mili Bogo, šta dočeka čuvena kuća Zorlija. A unuka, nesrećnika, čini mi se, mogō bi živog rukama zadaviti. Pljunu i posra mi se na obraz i na sve Zorlije. Ispod jedne patosne podnice imō sam sakriven đedov naganjt. Ostō mu još iz onog prvog rata sa Švabom. Neke godine uzek da ga podmažem. Nađok i nekolka metka. Ostali nekako. Fala Bože, more li pucati, pomislik. Izi đok gore pod onu gredu i opalik onaj jedan metak u jedan podeblji ras’. Vjeruj Boga, privati i opali kō Gromovnik i probi onaj ras’, a bio je deblji no lju cka butina. E, nadam se da me sad, kad mi najviše treba, neće izdati.

14

Jedan dan poluotvorena vrata. Vidim, ona mi se sna mota oko drvljanika i pogleduje na me, drži me na oku. Ostali odoše u polje poslom. Ugrabik momenat te ispod one podnice izdrijek onaj ljevor. Gurnuk onaj jedan metak u kolo. Uzō da popušim zadnju cigaru, kad se ona vrata s treskom otvoriše. Na njima, unuk mi, onaj nesrećnik iz Biograda. Viđe mi pištolj u ruci pa viknu: – Udri đede i mene, ja sam za sve kriv! Udri i spasi me muka! Ja više ovako ne mogu! Ja ga gledam u čudu. Do malo prije, činjelo mi se, da sam ga smotrio sve bi dao da ga sravnim s mušicom onog naganjta. I zadovoljan bi i sretan umro. Sad se obeznanio, ništa ne ośećam. Nemam ni ljutnje ni bijesa. On raširio ruke, izbezumljen, ide prema meni. Uze mi onaj ljevor iz ruke i baci na jastuk. Obrgili mi mršava i uvela ramena rukama, nasloni glavu na moju i stade ridati. – Što ću, đede – veli – i što sam ja kriv što sam se taki rodio!? To nije moja ni krivica ni volja! Zar i ja nijesam ljudsko bi će!? Nadao sam se da ćeš me bar ti razumjeti!? Ako ne treba da živim i neću. Evo, došao sam da te molim da mi oprostiš ako možeš, pa ću i ja kao i ti. Ruku na se! Nama Zorlijama nikad nije falilo kuraži, ako je kuraž dići ruku na se. Meni se srce cijepa. Svaka mi ona njegova riječ burgija kroz mozak kō vrela žica. Obgrilik skoro nemoćnijem rukama i ja njega. Ridali smo zajedno. A onda nešto puče u meni. Dograbik onaj ljevor i onaj jedan metak ispalik u gredu, iznad glave. Ona mi sna utrča unutra, stravljena. Vrišti iz glasa. Ja ugrabik one gusle što sam mislio da ig polomim. – Śedi! – velju unuku – vođe pored mene. ’Oćemo li onu o Vukelji, a!? – Hoćemo, đede – veli brišući oči – mi smo Zorlije! – Jakako, no Zorlije!

15

16