Zdenko Lešić: Teorija književnosti

Neizvjesnost značenja (poststrukturalistička tema)

U posljednjih dvadesetak godina došlo je do radikalnog preokreta u razumijevanju jezika i načina na koji on proizvodi značenja, što je radikalno izmijenilo i shvaćanje književnoumjetničkog teksta. Naime, poststrukturalizam je osporio tradicionalno uvjerenje da se svijet može jezikom predstaviti, tj. da riječi mogu pouzdano opisivati elemente svijeta. Ne dovodeći u pitanje egzistenciju svijeta, poststrukturalisti smatraju da je ono što mi podrazumijevamo pod “svijetom” zapravo jezički konstruirano, da je oblikovano jezikom, a ne našim objektivnim saznanjem. Štoviše, po njima, i mi sami smo u vlasti jezika. Mislili smo da vladamo njime, a ispalo je da on vlada nama. Jezički izgrađeni svijet naseljen je subjektima koji su i sami “jezički konstruirani”.Po mišljenju poststrukturalista, jezik pomoću kojeg saznajemo svijet sasvim je nepouzdan instrument saznanja, jer nije sposoban opisati predmete koje saznajemo: jezički znakovi nisu “pričvršćeni” za pojmove koje označavaju, već slobodno lebde oko njih, zaviseći više jedan od drugog nego od onoga što označavaju. Značenje jedne riječi uvijek je “kontaminirano” značenjem drugih riječi: ne možemo definirati riječi dan, svjetlo, bijelo, dobro, bez svijesti o tome što znače suprotne riječi: noć, tamno, crno, zlo, rat. Osim toga, jezički znakovi nose u sebi, više ili manje zatomnjene, tragove vlastite historije, koji izbijaju na površinu i onda kad to ne očekujemo. Naša riječ plemenit, na primjer, čuva u sebi vezu s riječju plemstvo, pa nam, sasvim neočekivano, može nametnuti jedno značenje koje ne želimo. Najzad, jezički znakovi su često zasnovani na nekim već zaboravljenim metaforama, koje se mogu reaktivirati i našim riječima dati dvosmislenost značenja, a da mi toga nismo svjesni. Riječi bijelac i crnac, na primjer, čuvaju u sebi antitetičnost vrednosnih oznaka bijelo i crno čak iako mi to ne želimo. O tome je, u stvari, još 1929. pisao američki lingvist Edward Sapir: Ljudi u velikoj mjeri potpadaju pod utjecaj jezika koji je postao medij izražavanja u njihovoj zajednici... ‘Stvarni svijet’ je nesvjesno ugrađen u njihove jezičke navike… Čak i srazmјerno jednostavni opažaji mnogo više zavise od društvenih oblika koje zovemo ‘riječi’ nego što bismo mogli pomisliti. Mi vidimo i čujemo i na drugi način doživljavamo u velikoj mjeri onako kako nas jezičke navike naše zajednice predisponiraju za određeni izbor interpretacije… Utjecaj jezika na našu sliku svijeta – uočeno je davno – posebno je jak, i opasan!, u sferi apstraktnog mišljenja. Riječi kao sloboda, vjera, ljepota, razum, istina, dobrota i sl. imaju samo ono značenje koje im pridaje naše tumačenje. (“Sve je samo tumačenje!”, kažu poststrukturalisti.) Upravo u tim oblastima najbolje vidimo da jezik nije samo reproduktivni instrument pomoću kojeg se ideje oglašavaju već da je i sam organizator ideja, kao, uostalom, i čitave duhovne aktivnosti čovjekove. Mi raščlanjujemo “svijet”, organiziramo ga u pojmove i pripisujemo im značenja na način kako to omogućava naš jezik. Zbog toga su neki filozofi odavno skloni da vide

1

čovjeka kao zatočenika svog jezika, koji mu određuje način sagledavanja duhovnih, moralnih, psihičkih i društvenih fenomena. U tom pogledu ni pjesnici nisu u boljem položaju. Štoviše, njihovim izražavanjem osim jezika upravlja još i jedan drugi “modelativni sistem”, tj. tradicija same poezije. Poststrukturalisti su tu davno uočenu nepouzdanost jezičkih značenja doveli u prvi plan, zaključujući da se mi zbog toga nalazimo u svijetu “radikalne neizvjesnosti”: služimo se jezikom, a on nas neprestano izdaje. I nije tako samo s riječima. Jacques Derrida je doveo u pitanje sve pojmove koji su nekad određivali duhovna središta našeg svijeta, proglasivši ih prividima logocentrizma. Čovjek više nije mjera svih stvari, kako se doskora vjerovalo. Zapad nije centar civilizacije, iz kojeg se sve što je drukčije identificira kao drugo i marginalno. Historija bijele rase nije historija čovječanstva. Naša ideja Dobrog i Lijepog nije univerzalna ideja Dobrog i Lijepog. Pojam Vremena nije apsolutan. Bog nije jedan. Itd., itd. Po Derridi, cijela historija europske filozofije bila je zasnovana na “metafizici Prisustva”, tj. na vjeri u Centar, koji određuje značenja, a sam je van domašaja tumačenja, kao neosporiva Istina vječnog Razuma, kao Logos. Svi fundamentalni pojmovi filozofije (eidos, telos, energeia, transcendentnost, svijest, Bog, čovjek) upućuju na postojanja centara moći koji se, kao strogi autoriteti, nalaze po strani od žive igre različnosti, u kojoj jedino i nastaju, ukrštaju se i prepliću njihova značenja. Naš je zadatak – smatra Derrida – da se oslobodimo tog autoriteta Centra i da se prepustimo slobodnoj igri značenja. U tom smislu, i zadatak bi književne kritike bio u tome da u tekstu koji tumači otkriva prisustvo autoritarnih “centara”, da ih dekonstruira i da na taj način oslobodi skrivena značenja teksta i omogući njihovu slobodnu igru. Ako imamo hrabrosti za takav poduhvat, kažu poststrukturalisti, mi ćemo ući u jedan novi svijet, u kojem nema pouzdanih činjenica, već je sve samo interpretacija, nema vlasti centra, već je sve slobodna igra, nema apriornih datosti (ni Autor nije obavezujuća “datost”) već je sve samo Tekst, koji čeka da ga oslobodimo i lišimo autoritarnog prisustva Logosa. To je onaj metod koji je Derrida nazvao dekonstrukcija. Po njemu, dekonstruktivno čitanje “mora uvijek težiti otkrivanju izvjesnog odnosa, kojeg sam autor nije opažao, između onoga što on kontrolira i onoga što ne kontrolira u svojoj upotrebi jezičkih oblika…To čitanje nastoji da neviđeno izloži pogledu”. I dok drugi kritičari u tekstu otkrivaju paralele, ponavljanja, ravnotežu, simetriju, sve ono što ukazuje na koherenciju i jedinstvo, poststrukturalisti teže da u tekstu nađu protivrječnosti, sukobe, praznine, nepovezanosti, aporije, sve ono što otkriva razlomljenost i nejedinstvo. Oni su uveli čitanje teksta koje se ne obazire na njegova prividno čvrsta značenja, već nastoji prodrijeti u “tekstualnu podsvijest”, gdje su značenja često suprotna onima na površini. Za početak te dekonstrukcije teksta kritičaru dobro dođu svi izrazi koji odudaraju od konteksta, koji svoja značenja umnažaju neovisno o volji autora, koji aktiviraju “uspavane metafore” koje su u njihovoj osnovi, sve ono što je rečeno u suprotnosti s intencijama teksta ili što čak i nije rečeno. A to podrazumijeva ne samo drugi metod čitanja već i drukčije shvatanje jezika. Da bismo ilustrirali taj način čitanja, još jednom ćemo se vratiti Pjesmi jednom brijegu, za koju smo već rekli da se zasniva na sučeljavanju i suprotstavljanju čovjeka i brijega kao dvaju različitih vidova postojanja. Pjesma doslovno gradi jednu binarnu opoziciju i postavlja je

2

ovako: “Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek”. A u našoj svijesti binarne opozicije funkcioniraju uvijek tako što privilegiraju prvi od dva člana: bijelo i crno, svijetlo i tamno, mlado i staro, lijepo i ružno itd. Tako je i ovdje: nasuprot smrtnom čovjeku stoji brijeg, “susjed neba”, “plava skamenjena vječnost”. Tom mišlju pjesma se i poentira. Međutim, riječi pjesme, možda i protiv volje pjesnika, dovode u pitanje tog očito privilegiranog člana opozicije. U sredini pjesme kaže se: “Pod brijegom voda teče”. (U redu, kaže se još i “ljudi se muče s radom”!). A što se kaže za brijeg? “Pust je: Tu ne raste ništa. Tek kamenje se golo plavi”. Odjednom se ona binarna opozicija okreće u korist drugog člana, jer upravo tu gdje je čovjek, tu je život, a brijeg je samo “skamenjena vječnost”. I samo krutost Logosa može privilegirati ideju vječnosti u odnosu na smrtnost čovjeka, kad je upravo u toj smrtnosti, u toj prolaznosti, kao u onom proticanju vode pod brijegom, jedina mogućnost postojanja kao živog kretanja, kao slobodne životne igre, kao života. Ali, možda je pjesnik ipak slutio gdje je pravi smisao antiteze koja ga je dovela do onog bolnog (?) saznanja na kraju pjesme. Već u prvom stihu on je izjavio da na tom brijegu, tom simbolu vječnosti, miruje njegov pogled. Možda je to mirno suočavanje sa svojim antipodom ishod upravo te dublje, skrivene misli o “vječnosti” kao pustoj, skamenjenoj praznini. (O toj praznini poslije smrti Šimić je otvoreno govorio u nekoliko drugih svojih pjesama o smrti.) U ovom posljednjem razmatranju Pjesme jednom brijegu preokrenuli smo ona značenja koja smo isticali u prethodnim razmatranjima da bismo ilustrirali postupak dekonstrukcije. Ali smo time došli do ključne točke u teorijskom razmatranju strukture značenja u književnoumjetničkom tekstu: tekst pred nama stoji otvoren, i to ne samo u tom smislu što je otvoren za različita tumačenja već i u tom smislu što nije zatvoren u jedno značenje, što nije svodiv na jedan smisao, što nije dovršen, kao neka čvrsta struktura. U igri značenja koja ne da strukturi književnoumjetničkog teksta da se zatvori veliku ulogu igraju upravo figure značenja (...)

Pjesma jednom brijegu

Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek. Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različiti smisao

Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom. Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom. Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći, ta plava skamenjena vječnost.

3

Antun Branko Šimić

4