Otajstvo Krista u čašćenju svetihod 6. listopada do 1. studenoga 2019.

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji  •  GOD. XXXVI  •  CIJENA: 13 KN2019

10živoliturgijsko-pastoralni list

ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXVI. (2019.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1

Bez Krista nema svetosti

naša tema: Otajstvo Krista u čašćenju svetih 2

Kristovo otajstvo u čašćenju svetih, M. Dančuo

Sveti mučenici: uzori vjere i zagovornici kod Boga, Z. Pažin

otajstvo i zbilja 18

Biblijsko-teološka razmišljanja:A. Vučković, I. Raguž, D. Runje, I. Šaško, S. Slišković

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

Svi sveti

u duhu i istini 38

Moliti sa svetim Ivanom Pavlom II.

trenutak 40

Pranje ruku u slavlju mise

10 • 2019

Slika na naslovnici:Hermann Stenner:

Sveti u slavi anđela, 1913.

1živovrelo 10 - 201910 - 201910

Urednikova riječ

Bez Krista nema svetosti

Crkva je sveti saziv, okupljenost vjernika oko Isusa Krista. U svakome obliku poslanja, u djelima milosrđa i ljubavi, u liturgijskome slavlju, u činima pobožnosti, kao i u čašćenju sve taca, Crkva se predstavlja kao zajedništvo s Kristom, koji je sva njezina snaga. Bez Krista Crkve nema. Stoga ni kršćansko čašćenje svetaca nije moguće zamisli-ti bez usmjerenosti na Krista. Pojedine svoje članove Crkva je proglasi-la svetima upravo zato jer je u njima prepoznala snažan odsjaj Kristove svetosti. Časteći svece, Crkva proslavlja Krista, osvjedočuje se u ucijeplje-nost njegova otajstva u život Crkve te se nadahnjuje njihovim primjerom nasljedovanja Krista. Ako je »svetost trajno vrelo i neprevarljivo mjerilo njezine apostolske djelatnosti i njezinoga misionarskog zanosa« (Ivan Pavao II., Christifideles laici, 17), čašćenje svetaca vraća Crkvu na izvore svetosti, na Krista. U njihovu putu svetosti kršćani spoznaju da su i sa-mi pozvani na svetost po evanđeoskome življenju svoga poslanja. Sveci svojim primjerom ne privlače nikoga k sebi, jer to ni za života nisu činili. Kako su se za života posvema predali Kristu, tako i sada, proslavljeni u Bogu, sve privlače Kristu i njegovu daru spasenja, kako bi ih »stekli« za Krista (usp. 1Kor 9, 19-22). Sveci ostaju živo prisutni u životu Crkve jer svojim molitvenim zagovorom kod Gospodina »ne prestaju skrbiti za one koje su ostavili na zemlji« (Katekizam Katoličke Crkve, 2683).

U liturgijskome čašćenju svetih Crkva pred nebeskim Ocem ispovi-jeda: »Njihova zaslužena nagrada proslava je tvoje milosti; njihov život nam je primjer, njihov zagovor pomoć, zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva; mnogovrsno nam svjedočenje svetih pomaže u životnoj borbi, dok svi ne postignemo neuveli vijenac slave – po Kristu našem Gospo-dinu.« (Predslovlje svetaca, I). Čvrstom vjerom ispunjeno štovanje Bo-ga, čijemu je daru spasenja Krist jedini posrednik, ne otklanja pogled od svetaca. Oni su nesebičan Božji dar Crkvi. Krist se u njima nudi svojemu narodu kao nova mogućnost življenja evanđelja i puta svetosti. Biti zagle-dani u svece a ne vidjeti Krista, značilo bi odijeliti ih od Onoga kojemu su se za života sasvim predali. Bilo bi to novo ‘progonstvo’ svetih. Pogled na živote svetaca ne smije ostati zaslijepljen njihovim čudesnim ili herojskim djelima, nego nam ima otvoriti oči za Krista, za put svetosti koji vodi k njemu. U čašćenju svetih naša se vjera čisti od zabluda o ljudskoj moći i zaslugama naših djela. Sveci su nam pouka da bez Krista ne možemo ništa učiniti. On je objavitelj i darivatelj Božje svetosti.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Kristovo otajstvo u čašćenju svetih

Milan Dančuo

C rkva od samih početaka časti mučenike i svece jer u njima prepoznaje i slavi Kristovo otajstvo, njegovo spasenjsko djelo, zatim zahvaljuje Ocu za darovanu milost u Kristu koja postaje naročito vidljiva u nekim od njezinih članova. Mučenici, a zatim i svi sveci, predstavljaju oduvijek u povijesti Crkve najodličniji primjer suobličavanja Kristu i njegovoj žrtvi na križu predanjem vlastitoga života Božjoj ljubavi, a time postaju vjernicima prikladni primjeri za nasljedovanje. Kroz povijest je takav suodnos u tijeku liturgijske godine bio narušen disproporcionalnim povećanjem svetačkih slavlja pa je Drugi vatikanski koncil naglasio središnjost proslave Kristova otajstva. Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 102) naglašava da je zadaća Crkve u određene dane tijekom godine slaviti Kristovo otajstvo spasenja »svetim spominjanjem« (lat. sacra recor-datione). Na taj način Crkva slaveći otajstva otkupljenja, uvijek iznova vjernicima otvara blaga Kristove spasenjske muke i uskrsnuća te je tako Krist prisutan u svakom vremenu: vjernici se s njim susreću po liturgijskim slavljima i postaju dionici božanskoga spasenja i otkupljenja (usp. SC 102).

Novo uređenje kalendara iz 1969. godineČašćenje svetih može se, dakle, shvatiti na ispravan način jedino kroz prizmu Kristove središnjosti. Stoga koncilski oci nalažu da blagdani svetaca ne smiju nikada imati prednost pred onim blagdanima kojima se slave Kristova otajstva spasenja. Time se daje veći prostor razvoju kalendara i čašćenju svetaca u partikularnim Crkvama, narodima ili redovničkim obiteljima, a u općem kalendaru ostaju sačuvani sveci od sveopćega značenja (usp. SC 111). U konačnici, nakana je da se po liturgijskoj obnovi vjernici usmjere prema Kristovim blagdanima kojima se tijekom godine proslavljaju otajstva spasenja, pa je stoga bilo nužno započeti reformu kalendara i nanovo urediti sanktoral s jasnim kriterijem da temporal (lat. proprium de tempore) ima prednost pred sanktoralom, odnosno svetačkim slavljima te se time uspostavi uravnotežen ciklus cjelokupnog otajstva spasenja (usp. SC 108).

Liturgijskom obnovom nakon koncilskih zasjedanja započinje sveobuhvatan i dugotrajan rad na reformi kalendara što i nije bio jednostavan zadatak. Consilium zadužen za izvršenje liturgijske obnove najprije određuje kriterije revizije Općega rimskog kalendara

Krist je arhetip svake svetosti, a kršćanski sveci sveti su u mjeri u kojoj se

identificiraju s Kristom. Stoga nije neobično da

su mučenici bili prvi koje se častilo u Crkvi jer su svojom žrtvom života suproslavljeni zajedno s Kristovom žrtvom na križu. U najstarijoj rim-

skoj euhologiji mogu se za mučenike pronaći naziv poput imitator do-

minicae passionis ili beata passio, čime se njihovo mučeništvo uspoređu-je s Kristovom mukom.

Mučenik tako postaje povlašteni znak ljubavi

koja je pokrenula Krista da daruje vlastiti život za spasenje svih ljudi.

3živovrelo 10 - 201910 - 201910

na temelju smjernica iz Konstitucije o liturgiji. Prvi kriterij je uključivanje u Opći rimski kalendar svetaca iz cijeloga svijeta, ponajprije mučenika sa svih kontinenata, kako bi se pokazala univerzalnost svetosti Crkve, a i ‘ublažilo’ snažno rimsko obilježje povijesnog kalendara, pa je bila potrebna prilagod-ba novim okolnostima. Nadalje, slavlja iz pobožnosti trebala su biti reduci-rana, odnosno htjelo se smanjiti broj onih slavlja koja ne proslavljaju kon-kretnu činjenicu ili otajstvo života Krista, Djevice Marije ili svetih te ujedno izbjeći dvostrukost slavlja. Važan kriterij bio je i određivanje datuma slavlja pojedinoga sveca: prema njihovome dies natalis ili drugom najprikladnijem nadnevku, pogotovo ako je njihovo slavlje prije obnove padalo u korizmeno vrijeme ili u drugi dio Došašća. Ostali kriteriji predvidjeli su uključivanje u kalendar svih apostola i evanđelista, svih drevnih mučenika s univerzalnim štovanjem. Vodila se posebna pozornost o povijesnoj istinitosti pojedinih svetaca i njihovoj važnosti za cijelu Crkvu, a nastojalo se u opći kalendar Crkve uključiti svece iz svih crkvenih i životnih staleža, a koji su u općoj Crkvi prepoznati po svojoj duhovnosti ili apostolatu.

Nakon nekoliko godina predanoga rada Consiliuma, papa Pavao VI. po-četkom 1969. godine apostolskim pismom u obliku motu proprija Myste-rii Paschalis odobrava opća načela o liturgijskoj godini i uređuje novi Opći rimski kalendar. Papa, kao i konstitucija Sacrosanctum Concilium, u pismu ponovno ističe da slavljenje vazmenoga otajstva zauzima središnje mjesto u kršćanskome bogoslužju te primjećuje da je zbog povećanog broja slavlja potrebna reforma kalendara kako bi se danu Gospodnjem i različitim Gos-podnjim ciklusima tijekom godine vratilo njihovo prvotno značenje. Pismo nadalje naglašava da se slavlja svetaca s pravom slave kao rođendani naših svjedoka i pobjednika, a njihovim blagdanima naviješta se i obnavlja Kristo-vo vazmeno otajstvo.

Još nekoliko važnih naglasaka istaknuto je u Apostolskome pismu i u Općima načelima o kalendaru. Papa spominje izostavljanje pojedinih sve-taca, što zbog činjenice da je kod nekih od njih bilo poteškoća s povijesnim utemeljenjem što zbog toga što su manje bili poznati. Time se otvorio pro-stor za uvrštavanje novih svetaca, naročito mučenika iz krajeva u koje je Radosna vijest stigla kasnije. Na taj način u zajednički kalendar opće Crkve ulaze predstavnici brojnih naroda, čime kalendar doista i dobiva sveopće značenje. Novost u Općim načelima o liturgijskoj godini i o kalendaru jest različito stupnjevanje liturgijskih slavlja prema važnosti, u odnosu na pret-hodni ustroj: svetkovine, blagdani i spomendan. U br. 9. Općih načela na

Sveci su dionici istoga dara Božje svetosti.Freska u samostanu svetoga Ivana u Rili, Bugarska.

4

NAŠA TEMANAŠA TEMA

vodi se da se sveci koji imaju opći značaj slave obavezno u općoj Crkvi, a drugi sveci se upisuju u kalendar, ali se njihovo čašćenje ostavlja na izbor pojedinoj krajevnoj ili mjesnoj Crkvi, narodu ili redovničkoj obitelji. Na kraju, u načelima posvećenima kalendaru, donesena je Tablica liturgijskih dana prema redu prednosti, a tablicom se uređuje prednost među liturgijskim danima i kriteriji prema kojima se navedena prednost uređuje kada dva slavlja padnu na isti dan.

Novi kriteriji Općeg rimskog kalendaraNovi Opći rimski kalendar za cijelu Crkvu na snazi je od 1. siječnja 1970. godine. Revizijom je zadobio sveopće značenje prema različitim kategorijama: zastupljeni su sveci iz svih stoljeća povijesti Crkve, uključeni su novi sveci iz svih geografskih područja i dijelova svijeta, naročito mučenici posljednjih stoljeća. Nadalje, svetost se ne promatra samo kroz monašku i svećeničku duhovnost, već su zastupljeni i vjernici laici te posvećene osobe. Revizijom broja svetačkih svetkovina, blagdana i spomendana, svetomu Josipu dodijeljena je jedna svetkovina i jedan spomendan (19. ožujka i 1. svibnja), kao i sv. Ivanu Krstitelju (24. lipnja i 29. kolovoza), a sva slavlja apostola i evanđelista stupnjuju se kao blagdani, osim zajedničke svetkovine sv. Petra i Pavla (29. lipnja); sv. Petar i Pavao

posjeduju po još jedan blagdan (Obraćenje sv. Pavla i Katedra sv. Petra). U blagdane ili spomendane uvršteni su: roditelji Blažene Djevice Marije; važni novozavjetni likovi (Nevina dječica, sv. Marta, sv. Timotej i Tit, sv. Barnaba, sv. Stjepan); najvažniji drevni rimski mučenici; drugi istaknuti mučenici prvih stoljeća; najvažniji pape; crkveni naučitelji; osnivači velikih crkvenih redova te drugi istaknuti sveci (biskupi, svećenici, redovnici i laici).

U odnosu na prijašnja uređenja kalendara vidljivo je zamjetno smanjenje broja svetačkih slavlja. Prema načelima tridentske obnove kalendar pape Pija V. sadržan u brevijaru i misalu iz 16. stoljeća sadržavao je preko 150 slavlja svetaca raspodijeljenih prema različitim redovima slavlja u tijeku liturgijske godine. Taj se broj do polovice 20. stoljeća popeo na 230. Prema Općem rimskom kalendaru uređenom motu proprijem Rubricarum instructum pape Ivana XXIII. iz 1960. godine sanktoral sadrži 21 slavlje I. reda, 31 slavlje II. reda, 180 slavlja III. reda i 106 komemoracija. Opći rimski kalendar iz 1969. godine, kojeg pobliže analiziramo, prema novome stupnjevanju slavlja ima 4 svetačke svetkovine (Sv. Josip, Rođenje sv. Ivana Krstitelja, Sv. Petar i Pavao i Svi sveti), 15 blagdana, 58 obvezatnih spomendana i 89 neobvezatnih spomendana. Danas Opći rimski kalendar prema trećemu tipskom izdanju Rimskoga misala iz 2002. godine, s kasnijim ažuriranjima, ima 4 svetačke svetkovine, 16 blagdana, 62 spomendana i 106 neobvezna spomendana. Nakon posljednjeg izdanja misala dodan je još spomendan Marije Majke Crkve u ponedjeljak nakon Duhova, neobvezni spomendani trojice papa: Ivana XXIII. (11. listopada), Pavla VI. (29. svibnja) i Ivana Pavla II. (22. listopada), a spomendan sv. Marije Magdalene (22. srpnja) uzdignut je na stupanj blagdana.

On se posvema predao da sve privuče k sebi.

Krunoslav Bošnjak: Raspeti Krist.

5živovrelo 10 - 201910 - 201910

Geografski i partikularni karakter sanktoralaKriterij zastupljenosti svih geografskih područja može se razabrati i leti-mičnim pogledom na popis slavlja u novome kalendaru. Mnogi mučenici iz raznih dijelova svijeta koji su potvrdili vjeru u Krista svojim mučeništvom uvršteni su u sveopći kalendar u stupanj obvezatnog ili neobvezatnog spo-mendana te se time časte u cijeloj Crkvi. Iako su neka od imena tih muče-nika do tada bila relativno nepoznata, njihovo uključivanje u opći kalendar potvrđuje univerzalnost Rimske Crkve u svim dijelovima svijeta i u svako-me povijesnom razdoblju. Možemo navesti nekoliko primjera. U kalendar su uključeni sveci s američkih kontinenata: sv. Ivan Brebeuf, Izak Jogues i drugovi (19. listopada); mučenici iz 17. stoljeća s područja današnje Kanade; sv. Juan Diego Cuauhtlatoatzin (9. prosinca), meksički domorodac koji je doživio viđenje Djevice Marije u Guadalupeu, gdje joj je podigao svetište; sv. Kristofor Magallanes i drugovi mučenici (21. svibnja), podnijeli muče-ništvo u Meksiku za vrijeme vjerskih progona u prvoj polovici 20. stoljeća; sv. Martin iz Porresa (3. studenoga), dominikanac iz Lime u Peruu koji je posvetio život brizi za siromašne; sv. Turibije Mongrovejski (23. ožujka), biskup Lime u Peruu, koji je posvetio biskupsku službu uređenju crkvene hijerarhije i zaštiti prava domorodaca.

S afričkog kontinenta uključeni su i neki od sljedećih svetaca: sv. Karlo Lwanga i drugovi (3. lipnja), mučenici laici ubijeni u Ugandi za vrijeme pro-gona u 19. stoljeću; sv. Jozefi na Bakhita (8. veljače), Sudanka koja je nakon ropstva i krštenja postala redovnicom kanosijankom u Veneciji.

U opći kalendar s azijskoga kontinenta uvršteni su sljedeći mučenici: sv. Andrija Kim Taegon i Paolo Chong Hasang, drugovi mučenici (20. rujna), podnijeli su mučeništvo u Koreji tijekom 19. stoljeća uz više od stotinjak drugih svećenika i laika; sv. Pavao Miki i drugovi (6. veljače), japanski mu-čenici i misionari iz Nagasakija, koji su podnijeli okrutno mučeništvo u 16. stoljeću; sv. Andrija Dung Lac i drugovi (24. studenoga), preko stotinu mu-

Po pozivu na svetost svi postaju jedan, Božji narod.Josip Botteri Dini: Hrvatski sveci u nebeskome Jeruzalemu, akrilik na papiru, 2015.

6

NAŠA TEMANAŠA TEMA

čenika svih staleža ubijenih u Vijetnamu tijekom 18. i 19. stoljeća. Sva tri slavlja azijskih mučenika imaju stupanj obvezatnih spomendana, čime se ističe univerzalna važnost njihove mučeničke smrti. Od mučenika s Oceanije uvršten je spomendan sv. Petra Chanela (28. travnja), ubijenoga na otoku Futuna 1841. godine kao prvog mučenika Oceanije.

Europski mučenici uvršteni u kalendar rezimiraju strahote velikih svjetskih ratova 20. stoljeća i uključuju sve kršćane koji su se opredijelili za Krista i time podnijeli mučeništvo. Opći kalendar uvrštava kao obvezatan spomendan sv. Maksimilijana Mariju Kolbea, prezbitera i mučenika (14. kolovoza), žrtvu nacističkog režima u koncentracijskome logoru Auschwitz te sv. Tereziju Benediktu od Križa (Edith Stein), djevicu i mučenicu (9. kolovoza), karmelićanku ubijenu također u Auschwitzu zbog židovskog podrijetla. Od istaknutih vjernika laika može se izdvojiti i spomendan sv. Marije Goretti, talijanske djevice i mučenice (6. srpnja), ubijene u dobi od 12 godina.

Koncilska konstitucija o liturgiji, kao i pokoncilska obnova, daje veću ulogu mjesnim i krajevnim Crkvama: nakon uklanjanja većeg broja svetaca iz općeg kalendara otvara se prostor za njihovo čašćenje u raznim mjesnim Crkvama, narodima i redovničkim zajednicama, gdje su pojedini sveci prepoznati po svome mučeništvu ili svetosti. Tako je i Nacionalni liturgijski kalendar za područje Hrvatske biskupske konferencije, u uporabi od 30. studenoga 2008. godine, uredio slavlja hrvatskih svetaca i blaženika važnih za Crkvu u hrvatskom narodu. Slavlje sv. Ćirila monaha i Metoda biskupa (5. srpnja) slavi se kao blagdan na području cijele biskupske konferencije. Sljedeći sveci imaju slavlje u stupnju obvezatnoga spomendana: bl. Alojzije Stepinac, biskup i mučenik (10. veljače), sv. Leopold Bogdan Mandić (12. svibnja), sv. Marko Križevčanin, prezbiter i mučenik (7. rujna) i sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik (14. studenoga). Neobvezatni spomendani previđeni su za sljedeće svece i blaženike: bl. Ozana Kotorska (27. travnja), bl. Ivan Merz (10. svibnja), bl. Marija Propetog Isusa Petković (9. srpnja), bl. Augustin Kažotić, biskup (3. kolovoza) i bl. Gracije Kotorski, redovnik (8. studenoga). Važno je napomenuti da kalendar uključuje i neobvezatni spomendan Bl. Dj. Marije Bistričke (13. srpnja). Spomendan sv. Skolastike je odlukom našega partikularnoga kalendara premješten s 10. veljače na 9. veljače, kako bi se oslobodilo mjesto za slavlje spomendana bl. Alojzija Stepinca.

Proslava Kristova otajstva u čašćenju svetihOd samih početaka Crkva slavi Kristovu vazmenu pobjedu u svojim svecima, s radošću priznajući udioništvo vjernika u zajedništvu proslave cjelokupnoga Kristova otajstva. Krist je arhetip svake svetosti, a kršćanski sveci sveti su u mjeri u kojoj se identificiraju s Kristom. Stoga nije neobično da su mučenici bili prvi koje se častilo u Crkvi jer su svojom žrtvom života suproslavljeni zajedno s Kristovom žrtvom na križu. U najstarijoj rimskoj euhologiji mogu se za mučenike pronaći naziv poput imitator dominicae passionis ili beata pa-ssio, čime se njihovo mučeništvo uspoređuje s Kristovom mukom. Mučenik tako postaje povlašteni znak ljubavi koja je pokrenula Krista da daruje vlastiti život za spasenje svih ljudi. Život mučenika, a kasnije i drugih svetaca, sjaji kao nastavak i spomen na Kristov život jer očituje slavu njegova uskrsnuća.

7živovrelo 10 - 201910 - 201910

Neodvojivost življenja i slavljenja vjere u liturgiji čuva spomen na svjedo-čanska djela Kristovih vjernika koji su svojim životom trajno obilježili hod Crkve na putu svetosti. Liturgijska spomen-slavlja kršćanskih mučenika i svetaca, utkana su u ritam liturgijske godine, koja uprisutnjuje Kristovo djelo spasenja. Njihova slavlja ne predstavljaju zasebni vremenski ciklus ili cjelinu unutar godišnjega ritma slavlja, već usmjeruju prema Kristu. Uz posadašnjenje Kristovih otajstava, svetačka slavlja današnjoj zajednici pri-kazuju kako se Bog i dalje proslavlja u svecima te kako je moguće i danas vjerno hoditi putem svetog nasljedovanja na kojega Bog poziva sve kršćane. Sveci su dani za primjer cijeloj kršćanskoj zajednici, kao oni koji su znali u potpunosti živjeti ispunjeni Kristovim vazmenim otajstvom. Time postaju uzori kršćanskog života i vrijedni zagovornici za Božji narod. U obnovljeno-me sanktoralu Crkva proslavlja jedinstveno Kristovo otajstvo, a kada časti svece, prepoznaje i časti pobjedonosnu milost Kristove ljubavi: zahvaljuje Bogu za milost koja joj je darovana u Kristu, a zatim postala vidljiva i djelo-tvorna u pojedinim članovima i time u cijeloj Crkvi.

Sveci su, iako posjeduju našu ljudsku dimenziju i prolaznost, ipak savršenije preobraženi na sliku Kri-stovu. Već je sv. Pavao istaknuo da otkrivenim licem odražavamo Gos-podnju slavu, a darom se Duha pre-obražavamo u istu sliku (usp. 2Kor 3, 18). Bog po svecima učinkovito očituje svoju prisutnost i pokazuje svoje lice ljudima: po njima nam progovara i otajstveno pokazuje prisutnost svoga Kraljevstva. Stoga se i u temelje čašćenja svetaca stav-lja vjera, kako bi se u njima moglo prepoznati Božje lice: kult svetaca ne potiče isključivo i samo slijedi-ti njihov primjer, nego naglašava ponajprije zajedništvo s njima, a u konačnici i zajedništvo s Bogom. U Rimskome misalu jedan od tekstova predslovlja za svetačka slavlja ističe tu narav zajedništva sa sve-cima: »Njihova zaslužena nagrada proslava je tvoje milosti; njihov ži-vot nam je primjer, njihov zagovor pomoć, zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva«. Crkva u liturgiji uvijek moli zagovor nebeske Crkve i dok proslavlja u svecima cjeloku-pno Kristovo otajstvo, teži prema konačnom zajedništvu s Bogom.

Svojim životom svetosti sveti su suukopani u Kristovu smrt da bi bili proslavljeni zajedno s njim.Hermann Stenner: Polaganje u grob, 1913.

8

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Teologija čašćenja svetihNa tragu izrečenih promišljanja o čašćenju mučeni-ka i svetaca uvrštenih u Opći rimski kalendar, može se izvesti nekoliko zaključaka vezanih uz teologiju čašćenja svetih. Dar mučeništva i svetosti izvire iz participiranja na daru svetosti Boga koji je jedini Svet. Drugi vatikanski koncil, kako smo vidjeli, obnavlja središnjost Uskrsa u tijeku slavlja liturgijske godine, stoga je i kult mučenika i svetaca obnovljen u perspektivi Kristova vazmenog otajstva. Sveci su u kršćanskim zajednicama prepoznati i čašćeni kao oni koji su znali živjeti u punini Kristovo otajstvo te tako postaju uzori kršćanskog života i ostvaruju zajedništvo s putujućom Crkvom. U ciklusu slavlja raznih mučenika i svetaca Crkva slavi jedinstveno otajstvo Krista koje se ostvaruje u plodovima, odnosno u članovima Crkve koji su vlastite živote oblikovali prema Kristovoj svetosti. Crkva čašćenjem mučenika i svetaca u njima prepoznaje i slavi samog Krista koji se u njima i po njih proslavlja te zahvaljuje Bogu za ostvareno spasenje u Kristu, vidljive upravo u njezinim članovima koje pobožno časti.

Euhološki obrasci za svetačka slavlja često ističu djelo mučenika ili sveca kao poticaj zajednici na nasljedovanje. Spomen svečeva života u molitvama ne ističe toliko njegov život ili okolnosti koje su obilježile njegov život i primjer vjere, nego se više naglašava sâmo otajstvo Krista koje je u životu mučenika proslavljeno i time vjernicima jasnije približeno. Zborna molitva iz zajedničkoga slavlja sv. mučenika (a koja se koristi i na spomendan bl. Alojzija Stepinca) ističe djelo svetosti i mučeništva: »Svemogući vječni Bože, ti si svom blaženom Alojziju biskupu pomogao da se za pravdu moli do smrti. Daj nam po njegovu zagovoru iz ljubavi prema tebi podnositi sve protivštine i svim bićem težiti za tobom, jedinim pravim životom«. Dok Crkva u njemu promatra uzor svetosti koju je živio svojim životom i borbom za pravdu, zbog koje je i podnašao mučeništvo, kršćani mole njegov zagovor kako bi ga mogli nasljedovati prihvaćajući i nadvladavajući sve životne poteškoće i protivštine, svjesni da jedino u Bogu mogu pronaći pravi i istinski život. Liturgija tako postaje mjesto i iskustvo otajstvene Božje prisutnosti te okvir za življenju sadašnjost, preobraženu Kristovim otajstvom.

Konačno, euharistija je središnje liturgijsko slavlje i djelatan spomen na Kristovo djelo otkupljenja. Euharistija tako postaje izvor nadahnuća i snage za svako mučeništvo i za svetost upravo zbog svoje ostvariteljske dimenzije i povezanosti s Kristovim otajstvom. Ona daje mučeniku duhovnu snagu koja mu omogućuje podnositi i nadvladati poteškoće te se suočiti s mučeništvom. Euharistijska dimenzija mučeništva, ali i svetosti, uključuje eklezijalnu dimenziju koja se promatra kao odgovor Crkve na Kristovu ljubav, jer krv je mučenika krv Crkve. Moralni vidik svetosti, nadalje, ističe sveca kao uzor i primjer kršćanskog života. Proces revizije općega kalendara i sankto

Blažena Djevica Marija, prva među svetima.

Đuro Seder: Bogorodica sa sv. Ivanom Krstiteljem

i sv. Franjom Asiškim (prema zavjetnoj slici Gospe

Visovačke, samostan Visovac), 2019.

9živovrelo 10 - 201910 - 201910

rala u tome smislu želi ukloniti rizik da se izgubi poveznica s otajstvom Kri-sta. Čašćenje mučenika i svetih danas je prošlo i treba prolaziti uvijek iznova proces sazrijevanja, pročišćavanja i produbljivanja autentične kršćanske duhovnosti u kojoj je Kristovo otajstvo središte i konstanti cilj kojem teži vjera Crkve.

Zaključne misliZbog savršenoga uranjanja vlastitoga života u Kristovo otajstvo, sveci po-staju kršćanima uzori življene i konkretne vjere. Mučenici i sveci svih po-vijesnih razdoblja i geografskih područja svojim su življenjem posvjedočili da je život vjere predokus Božje vječnosti, participiraju na punini odnosa s Bogom. Mučenici ne postaju uzori samo po prihvaćanju mučeništva i dari-vanju vlastitoga života, već postaju primjer također u prihvaćanju i življenju svakodnevnih poteškoća i kušnja koje kršćanina pročišćavaju i otvaraju du-bljemu smislu života na putu prema punini u vječnosti. Kršćanska svetost odraz je Božje svetosti, ljubavi i žrtve na križu te tako premošćuje i prožima svako vrijeme i prostor. Svetost iz bilo kojega povijesnog vremena ima sna-gu u bilo kojemu povijesnom vremenu, uz naznaku da je i svetost utjelovlje-na, nadahnuta i poticana konkretnim okolnostima.

Čašćenje svetaca nije slavlje prošlosti, nego poglavito govor o budućnosti: iako su sveci dio povijesti, prava vrijednost im je u sadašnjosti i budućnosti Crkve. Njihovo čašćenje danas za Crkvu postaje izazov i poziv na prepozna-vanje Kristova otajstva u življenoj vjeri. Kršćanin je pozvan svojim životnim predanjem proniknuti i ući u zajedništvo življene vjere, unositi u svijet mu-drost evanđelja te biti svjedokom Božje svetosti i Kristove otajstvene prisut-nosti. Prihvaćeni dar svetosti tako stvara ozračje preobražene čovječnosti, koja odiše miomirisom neprolazne vječnosti.

U životnoj borbi do neuveloga vijenca slave…Mile Blažević: Kompozicija 12.

10

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Sveti mučenici: uzori vjere i zagovornici kod BogaTeologija čašćenja mučenika u Rimskome misalu

Zvonko Pažin

Donedavno se je li netko bio pažljiv na misi provjeravalo pitanjem: »Po kome je danas bilo evanđelje?«. Međutim, kada bismo poslije mise pitali vjernike koji je bio sadržaj misnih molitava, koliko bi ih znalo odgovoriti na to pitanje? A kada bismo to isto pitanje postavili i svećeniku, što bi odgovorio? Doista, koliko uopće čujemo kako Crkva moli? Pa ipak, misne molitve drevno su blago Crkve, stoljećima brižljivo sastavljano, čuvano i obnavljano. Iz njih možemo vidjeti što vjerujemo, prema drevnom pravilu da Crkva vjeruje onako kako moli: lex orandi – lex credendi. Tako iz misnih molitava možemo vidjeti kako Crkva razumijeva mučeništvo.

Od samih je početaka Crkva imala svoje mučenike – od prvih progona Heroda Mlađega, preko Nerona i drugih rimskih careva, sve do našega vremena. Tko su mučenici u našem kalendaru i što je to mučeništvo? Hrvatski nas izraz upućuje na to da se radi o osobama koje su trpjele sve do smrti. Međutim, izvorna grčka riječ puno je bogatija: grčki mártys (ili mártyros) označava osobu koja svjedoči na sudu za nešto što je osobno vidjela i doživjela. Kasnije ovaj pojam označava svjedočenje za neku ideju, sve do predanja vlastitog života. Za kršćane je prvenstveno Krist svjedok vjerni (Otk 1, 5). Nadalje, u Novome zavjetu ovaj pojam označava ponajprije svjedoke, osobito svjedoke Kristovog uskrsnuća. Tako Isus šalje svoje učenike riječima: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih, i u njegovo će se Ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.« (Lk 24, 46-48) To svjedočenje označava i svjedočenje vlastitim životom, kao što je to bilo u slučaju prvomučenika Stjepana. Uskoro u kršćana izraz martyria – mučeniš-tvo počinje označavati svjedočenje vlastitom krvlju za Krista, kako je to zabilježeno u mučeništvu sv. Polikarpa sredinom 2. st.

Kult mučenika je u osnovi sličan štovanju pokojnika. Dok su se pogani okupljali oko grobova svojih pokojnika o njihovu rođendanu, kršćani su se okupljali na grobovima svojih mučenika o njihovu nebe-skome rođendanu (dies natalis), to jest na dan njihova mučeništva. Oni su umjesto refrigerium (poganska žrtvena gozba), slavili euharistiju, a umjesto žalopojki, pjevali su himne i psalme. Nadalje, kršćani su se molili svojim mučenicima kao zagovornicima kod Boga, kako to svjedoče grafiti u Memoria apostolorum u današnjim katakombama

Od samih je početaka Crkva imala

svoje mučenike – od prvih progona Heroda Mlađega,

preko Nerona i drugih rimskih careva, sve do našega vremena. Tko su mučenici u našem

kalendaru i što je to mučeništvo? Hrvatski

nas izraz upućuje na to da se radi o osobama koje su trpjele sve do

smrti. Međutim, izvorna grčka riječ puno je

bogatija: grčki mártys (ili mártyros) označava

osobu koja svjedoči na sudu za nešto što

je osobno vidjela i doživjela. Kasnije

ovaj pojam označava svjedočenje za neku

ideju, sve do predanja vlastitog života.

11živovrelo 10 - 201910 - 201910

sv. Sebastijana u Rimu iz sredine 3. st. Uskoro se čašćenje mučenika širi prijenosom nji-hovih relikvija, ‘moći’. Napomenimo da je i ovdje hrvatski izraz siromašan. Pojam moći upućuje na predmet koji bi imao neku po-sebnu duhovnu snagu, dok je izvorni latin-ski izraz reliquiae označava (zemne) ostatke (kršćanskih mučenika). Uskoro se javljaju i kalendari i martirologiji u koje su se upisi-vali diei natalis mučenika. Kasnije spomeni svetaca ulaze u Misal i Časoslov.

Liturgija obnovljena nakon Drugoga vatikanskog koncila naglašava središnje mjesto Kristova vazmenoga otajstva u sve-ukupnom liturgijskom slavljenju te u tome svjetlu razumijeva i čašćenje svetaca. Kon-stitucija o liturgiji Sacrosanctum concilium u br. 104. ističe: »O rođendanima svetaca (Crkva) navješćuje vazmeno otajstvo u sve-cima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.«

U skladu s načelom lex oradni – lex credendi pokušat ćemo crkveni na-uk o smislu i značenju mučeništva iščitati iz misnih molitava. Kad se zbroje vlastita i zajednička slavlja mučenika, u današnjemu hrvatskom izdanju Rim-skoga misala nalazimo četrdeset i osam zbornih molitava, dvadeset i šest da-rovnih, dvadeset i tri popričesne molitve te jedno predslovlje. Navodit ćemo hrvatski prijevod molitava prema misalu iz 1980., ali ćemo posegnuti i za pr-vim prijevodom, onom iz 1973., u odlomcima koji su nešto vjerniji latinskome izvorniku. (Više o liturgijskoj teologiji mučeništva u: Z. Pažin, Mučeništvo u Misalu Pavla VI., u: Diacovensia V(1997.) 1, 17-68.)

Božje djelovanjeLiturgijske molitve slavlja mučenika naglašavaju da je sve što mučenik čini i što on jest, plod Božje snage. To se vidi već i po tome što su sve ove molitve, prema drevnom molitvenom pravilu, upućene Ocu, nipošto svecima. Ovdje se međutim ne radi samo o formalnoj ispravnosti, nego i o nauku Kristovu koji veli: »Bez mene ne možete ništa učiniti« (Iv 15, 5), a što opet uključuje da Isus ništa sam od sebe ne čini, nego ono što mu zapovijeda Otac (Iv 5, 30). Tako je i s mučenicima. Sve zbog čega ih slavimo, djelo je Božje.

Molitve ističu da Bog svoju čudesnu moć očituje u svojim svecima, on daje da sveci trpe za Krista. Bog poučava sv. Justina najveću mudrost: ludost Kristova križa. Bog je jakost svih svetaca. On se dostojao sveca ubrojiti u broj mučenika i okruniti palmom mučeništva. Mučenici, potaknuti Božjom

Mučeništvo je svetih svjedo-čanstvo Krista Raspetoga.Blaženka Salavarda: Raspeti Krist.

12

NAŠA TEMANAŠA TEMA

ljubavlju, podnose muke, što svojim slabim silama ne bi mogli. Božjom su milošću proslavljeni. Bog i nas vjernike okružuje i štiti slavnim svjedočenjem mučenika Marcelina i Petra. Poruka je jasna: Bog je djelatan u mučenicima.

U nekoliko primjera molitve pobliže označuju da Otac snagom Duha po-tiče mučenike da podnesu sve muke i polože svoj život za Boga i braću. Tako se opet naglašava nazočnost Božje snage, odnosno Duha Božjega po kojemu mučenik može činiti ono na što je pozvan. U tome smislu i vjernici mole istu Božju snagu i milost. Evo u tome smislu osobito bogate molitve o spomenda-nu svetog Jozafata (12. studenoga): »Gospodine, probudi u svojoj Crkvi Duha Svetoga, kojim je bio ispunjen sveti Jozafat te je dao život svoj za svoje ovce: po njegovu zagovoru ojači i nas tim Duhom da budemo spremni život položiti za braću.«

Vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća temelj je mučeništva. Tako vjernici mole da po primjeru svetih mučenika imaju udjela u muci i uskr-snuću Kristovu. Kristovo je vazmeno otajstvo nazočno i djelatno u euharistiji, kako stoji u popričesnoj molitvi zajedničkog slavlja mučenika u vazmeno vri-jeme: »Gospodine, u radosti današnjeg blagdana primili smo nebeske darove. Ovom gozbom navješćujemo smrt tvoga Sina, da sa svetim mučenicima zavri-jedimo slavu njegova uskrsnuća.«

Vjera – temelj mučeništvaBudući da mučeništvo nije neko izvanjsko herojsko djelo, nego svjedočenje za Krista vlastitim životom, razvidno je da je vjera u Boga temelj mučeništva. O tome naše molitve jasno naučavaju. U tome je smislu sjajan primjer zborna molitva o spomendanu sv. Ivana Fishera i sv. Tome Morea (22. lipnja): »Bože, ti hoćeš da mučeništvo bude najjasniji izraz prave vjere: ojačaj nas zagovorom Ivana i Tome, da vjeru koju ustima ispovijedamo, potvrdimo svjedočanstvom vlastita života.« Mučeništvo je, dakle, vrhunski izražaj prave vjere. Ona je te-melj i smisao mučeništva. Kad nje ne bi bilo, nasilna smrt nekog čovjeka bila bi ili herojsko djelo za neku ideju ili čista ludost. Zato je križ za Grke i bio ludost, a za Židove sablazan. U tome smislu se i vjernici pozivaju da svojim

Sv. Stjepan prvi je mučeničkom smrću

posvjedočio za Krista.Mučeništvo sv. Stjepana;

Sakramentar opata Bertolda, fol. 17v; opatija Weingarten,

Njemačka, početak 13. st. (The Morgan Library,

New York).

13živovrelo 10 - 201910 - 201910

svakodnevnim životom posvjedoče vjeru. Često se događa da se početci vjere u nekim krajevima temelje upravo na krvi mučenika navjestitelja vjere. Ta-ko su prvine vjere u Sjevernoj Americi posvećene propovijedanjem i krvlju misionara: »Bože, ti si početke vjere u krajevima sjeverne Amerike posvetio propovijedanjem i krvlju svetoga Ivana i njegovih drugova…«

Mučeništvo je najvjerodostojnije svjedočenje vjere. Tako vjernici mole da ih Bog učvrsti u vjeri koju je sveti Jozafat posvjedočio mučeničkom krvlju. To je onaj drugi vidik vjere: kao što je vjera bila temeljem mučeništva svetih, jednako tako Crkva moli da njihov primjer i zagovor vjernike učvrsti u vjeri, kao što vidimo u zbornoj molitvi o spomendanu sv. Pavla Mikija i drugova mučenika (6. veljače): »Bože, jakosti svih svetaca, ti si svetoga mučenika Pa-vla Mikija i njegove drugove po smrti na križu pozvao u život. Udijeli nam njihovim zagovorom da svoju vjeru čvrsto držimo sve do smrti.«

Mučeništvo: pritjelovljenje KristuMuke. U molitvama slavlja mučenika ponegdje se opisi Kristove muke prekla-paju s trpljenjima mučenika. Oni su nasljedovatelji Gospodnje muke, ali s njime i pobjeđuju. Osobito je dojmljiv primjer darovne molitve o spomendanu sv. Ignacija Antiohijskoga (17. listopada): »Gospodine, ti si svetog Ignacija, pše-nicu Kristovu, samljevenu zubima zvijeri, primio poput čistoga kruha. Primi u svojoj dobroti i ovaj prinos naše odanosti.« U nekoliko se navrata kaže da se radi o tjelesnim mukama koje mučenici nadvladavaju plamenom Božje ljubavi. Molitve govore i o strpljivosti mučenika koja je dragocjena, kao svjedočanstvo vjere i ljubavi, što je uzor i naše strpljivosti, kako bismo ustrajali do konca.

Mučenicima na putu vjernosti stoje i protivštine: katkada su mučenike i njihovi najbliži nagovarali da se javno odreknu Krista kako bi sačuvali život. Tako su sirmijskog biskupa Ireneja njegova žena i djeca, kao i žene njegovih rođaka, zaklinjali da zaniječe Krista te tako spasi život. Irenej je pak ostao vjeran, pa mu je 6. travnja 303. odrubljena glava, a tijelo bačeno u Savu. I svi ostali kršćanski mučenici, unatoč mnogih zapreka, ostali su postojani i tako nama dali primjer, kako čitamo u zbornoj molitvi o spomendanu sv. Martina I., pape (13. travnja): »Svemogući Bože, svetoga papu i mučenika Martina nisu zastrašile prijetnje ni slomile muke. Daj da i mi neslomljivom snagom duha podnesemo borbu u ovome svijetu.«

Križ je najčasniji znak mučeništva. Neki su mučenici i na tako izravan na-čin nasljedovali Krista: po križu su s njime prešli u život. ‘Ludost’ Kristova križa Božja je mudrost koja je vodila sv. Justina sve do mučeništva. Križ koji je bio Židovima sablazan a Grcima ludost, za nas je milosno otajstvo spasenja.

Krv. U misnim molitvama o spomenu mučenika krv ima osobito znače-nje. Krv pashalnoga janjeta spasila je u Egiptu židovske prvorođence, a krv Krista, naše Pashe, čisti nas od grijeha. Krv mučenika dobiva posebnu snagu upravo od Kristove žrtve. To se osobito lijepo izražava u predslovlju svetih mučenika: »Po primjeru Isusa Krista sveti je mučenik I. ispovjedio tvoje ime i krv svoju prolio. Mučenička krv čudesno očituje tvoju snagu, kojom podupi-reš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe…«. Mučenička je krv sjeme novih kršćana, kako to čitamo u drevnome spisu kršćanskoga pisca Tertulijana: semen est sanguis christianorum. Tako je Bog htio da upravo

14

NAŠA TEMANAŠA TEMA

krvlju mučenika budu posvećeni početci rimske Crkve. Čak i kada ne govore, mučenici ispovijedaju vjeru u Boga: »Bože… nevina su dječica za te svjedočila ne riječima, nego krvlju…« Mučenici ne žude za smrću kao takvom. Oni jednostavno daju svjedočanstvo za vjeru i istinu sve do predaje vlastitog života, ne štedeći života i ne čuvajući ga za sebe.

Plodovi mučeništvaMnogovrsni su i bogati plodovi svjedočenja mučenika. Oni su djelotvorni upravo jer su ucijepljeni u Kristovo vazmeno otajstvo. Izdvojimo neke od njih prema nadahnućima iz liturgijske euhologije.

Oproštenje grijeha, spasenje. Liturgijsko slavljenje mučeničkog svjedočanstva svetih čisti od grijeha, a euharistijski darovi koje vjernici primaju o spomenu svetih mučenika donose spasenje.

Pobjeda. Mučenička smrt, koja za ovaj svijet može izgledati paradoksalnom i nerazumnom, za svece je zapravo pobjeda: bili su vjerni do smrti, pa su time zaslužili pobjednički vijenac života (usp. Otk 2, 10). Dies natalis, dan mučeništva koji vjernici slave, dan je pobjede toga istog mučenika, pobjede koja je Božje djelo, kao što vidimo u zbornoj molitvi zajedničkog slavlja za mučenicu svetu ženu: »Bože, slavimo spomen svete I., kojoj si dao milost da pobijedi, jer se tvojim darom snaga u slabosti usavršuje. Daj da nam ona izmoli pobjedu u svim bojevima.« Dakle, u postojanosti mučenikâ očituje se kako se Božjim darom snaga u slabosti usavršuje (usp. 2Kor 12, 9). Zato se u mučeništvu svetih radi o nebeskoj pobjedi, koja obasjava cijelu Crkvu.

Milost. Mučenici su mogućnost da trpe za Krista smatrali posebnom milošću. Tako su apostoli, nakon što su bili išibani, bili »radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime« (Dj 5, 41). U istom duhu govori i zborna molitva na spomendan sv. Marije Goretti (6. srpnja): »Bože, ti si začetnik nevinosti i ljubitelj čistoće. Službenici svojoj Mariji u nježnoj si dobi dao milost mučeništva i djevičansku joj borbu vijencem okrunio. Po njezinu zagovoru daj i nama postojanost u tvojim zapovijedima.«

Svjedočanstvo. Mučenici polažu život radi Božje riječi i radi svjedočanstva za Isusa. Oni su u tome primjer i poticaj svim vjernicima (zborna molitva zajedničkoga slavlja više mučenika u vazmeno vrijeme): »Svemogući Bože, ti si svetim mučenicima I. i I. dao da život svoj polože za tvoju riječ i svjedočanstvo Isusovo. Molimo te da i mi snagom Duha Svetoga vjeru poučljivo primamo i odvažno ispovijedamo.«

Primjer, nasljedovanje. Smisao se mučeništva poglavito očituje u naviještanju, koje se onda potvrđuje primjerom: žrtvovanjem vlastitog života. Upravo su u tome mučenici nasljedovali Krista koji je prvi sebe prinio kao žrtvu (darovna u misi za mučenike misionare): »Gospodine, danas častimo mučeništvo tvojih svetih I. i I. Daj da ovom žrtvom dostojno navijestimo smrt tvoga Jedinorođenca, koji svoje mučenike ne potiče samo riječju, već ih i svojim primjerom krijepi.«

Vjernost mučenika, koji se radije pokoravaju Bogu negoli ljudima (usp. Dj 4,19), ostalim je vjernicima primjer i poticaj. Zato su oni za Crkvu tako dragocjeni, oni su trajno blago u Tijelu Crkve (zborna spomendana sv. Sebastijana, 20. siječnja): »Podaj nam, Gospodine, duh jakosti da se, poučeni primjerom

15živovrelo 10 - 201910 - 201910

svetoga Sebastijana mučenika, većma pokoravamo tebi negoli ljudima.« Krist je naš jedini vođa i jedini učitelj, a mučenici mogu biti primjer upravo zato jer su na najsavršeniji način nasljedovali Krista. Zato vjernici, nasljedujući mučenike, zapravo nasljeduju Krista, kako bi to rekao apostol Pavao: »Naslje-dovatelji moji budite kao što sam i ja Kristov!« (1Kor 1, 11).

Ljubav. Mučenike možemo najviše nasljedovati u onoj prvoj zapovijedi, zapovijedi ljubavi (zborna molitva na blagdan sv. Stjepana, prvomučenika): »Daj nam, Gospodine, da nasljedujemo što danas slavimo: da umijemo i ne-prijatelje ljubiti, jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana koji je molio i za svoje progonitelje.« Silno je važno ovo naglasiti: mučenici daju svoj život iz ljubavi prema Bogu, ali i iz ljubavi prema svakom čovjeku; mučenici su ispunjeni ljubavlju i prema svojim ubojicama, po primjeru Krista Gospodina. Kršćansko je mučeništvo najuzvišeniji izraz ljubavi: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.« (Iv 5, 13). A Isus među prijatelje, za koje polaže život, uključuje i one koji su ga dali raza-peti. Kršćansko je mučeništvo utjelovljenje Božje ljubavi prema slabom čovje-ku. Mučenik polaže svjedočanstvo života iz ljubavi. Zbog toga puko davanje života za neki plemeniti cilj, a koje ne bi u sebi sadržavalo i ljubav prema Bogu i prema svakom čovjeku, za Crkvu nije mučeništvo. Zbog toga i vjernici mole da »plamen ljubavi svetih mučenika zapali i njihova srca«.

Radost. Može zvučati neobično da se vjer-nici raduju mučeništvu pojedinoga sveca, međutim oni to čine zato što »izdržljivost u trpljenju donosi radost pobjede«. Vjernici se raduju i zbog zagovora svetih mučenika. Ta se radost umnožava: radujemo se euharistij-skoj žrtvi o spomendanu svetih mučenika, ali se radujemo i njihovoj slavnoj zaštiti, pri čemu se isprepliću mučeništvo i sama euharistijska žrtva (darovna molitva zajedničkog slavlja za mučenicu svetu ženu): »Gospodine, danas ti radosno prinosimo ovu žrtvu o spomenu ne-beske pobjede svete I.: zahvalni za njezin za-govor, navješćujemo tvoja divna djela.«

Liturgijsko slavlje o spomendanu mučeni-ka uključuje i eshatološku radost, koja je pot-ka svake kršćanske radosti, kako se to nagla-šava u drugoj zbornoj zajedničkog slavlja više mučenika u vazmeno vrijeme: »Bože, ti daješ postojanost našoj vjeri i snagu našoj slabosti. Po primjeru i molitvama tvojih mučenika I. i I. daj nam udio u muci i uskrsnuću tvoga Sina, te s njim uđemo u tvoje savršeno veselje.«

Slava. Razmjerno se često javljaju poj-movi koji izriču proslavu: gloria, gloriosus, triumphus, a što se prvenstveno odnosi na Boga. On je slava svojih svetih koja se onda

Nasljedujući Krista, oni prigrliše svoj križ.Ljubo Lah: Isus s križem.

16

NAŠA TEMANAŠA TEMA

naviješta poganima i očituje u euharistijskoj žrtvi. U sljedećem se primjeru prelijepo isprepliće slava Kristova uskrsnuća sa slavom mučenika i s onom nebeskom slavom koju i sami iščekujemo, kako čitamo u popričesnoj molitvi zajedničkog slavlja mučenika u vazmeno vrijeme: »Gospodine, u radosti današnjeg blagdana primili smo nebeske darove. Ovom gozbom navješćujemo smrt tvoga Sina, da sa svetim mučenicima zavrijedimo slavu njegova uskrsnuća.«

Sav je smisao mučeništva u nebeskoj slavi, po uzoru na Krista, kako molimo u zbornoj molitvi spomendana sv. Ignacija Antiohijskog: »Svemogući vječni Bože, ti resiš otajstveno tijelo Crkve svjedočenjem svetih mučenika. Današnji je dan svetom Ignaciju pribavio vječnu slavu, nek i nama bude izvor jakosti.«

Mučeništvo je poseban, slavan Božji dar mučeniku na slavu a Crkvi za primjer i zagovor. Zato se Crkva uvijek ponosila svojim mučenicima. Oni su slavodobitni (»trijumfalni«) pobjedni-ci, neusporedivo uzvišeniji od rimskih vojskovođa koji su nakon vojnih pobjeda isprazno ulazili u grad u ‘trijumfu’. Mučenici su se proslavili time što su svoju vjeru sačuvali sve do smrti, stoga je slavan i njihov zagovor i njihov liturgijski spomen. Konačno se i izrijekom spominje nebeska slava mučenika i buduća vječna slava vjernika. Mučenici osvajaju nebesko kraljevstvo i vječnu slavu. S druge strane, vjernici, zahvaljujući euharistijskom slavlju o spomenu svetih mučenika, dobivaju eshatološke darove: vječnu i nebesku radost, vječno blaženstvo, slavu i mir, itd.

Euharistija. Euharistijska žrtva počêlo je i izvor kršćanskog mučeništva, jer ona uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Prema tome, kao što je Kristovo vazmeno otajstvo ključno za naše spasenje, na sličan je način za nas dragocjena i smrt mučenika koji svojim darom »dopunjuju što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1, 24), oni uzimaju dijela u Kristovoj čaši, čaši njegove muke, da bi bili dionici i njegove proslave.

Zagovor svetih mučenikaJasno je da od Boga dolazi i snaga mučenicima i milost vjernicima. Crkva se rano počela moliti mučenicima, odnosno moliti za njihov zagovor kod Boga. Ipak se u tim prošnjama naglašava nezamjenjiva Božja uloga (zborna zajedničkog slavlja mučenika izvan vazmenog vremena): »Svemogući milosrdni Bože, dao si da tvoj mučenik I. nadvlada strahotu muka. Danas slavimo dan njegove pobjede. Daj da tvojom nenadmašnom zaštitom nadvladamo sve neprijateljske navale.« Pretpostavljajući da od Boga dolazi svako dobro, Crkva se utječe i zagovorima svetih. U euhološkim obrascima slavlja svetih mučenika desetak se puta susreće pojmove zagovor svetih, te pomoć koja se zadobiva po molitvama svetaca.

Ivo Dulčić: Sv. Nikola Tavelić, mučenik. (Vitraj u kapeli samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 1970.)

17živovrelo 10 - 201910 - 201910

LISTOPAD 6 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Blažena Djevica Marija od Krunice, spomendan

Jon 1,1 – 2,1.11; Otpj. pj.: Jon 2,2-5.8; Lk 10,25-37 8 U Svagdan: Jon 3,1-10; Ps 130,1-8; Lk 10,38-42 9 S Svagdan; ili: Sv. Dionizije, biskup i mučenik; Sv. Ivan

Leonardi, prezbiter: Jon 4,1-11; Ps 86,3-6.9-10; Lk 11,1-4 10 Č Svagdan: Mal 3,13-20a; Ps 1,1-4.6; Lk 11,5-13 11 P Svagdan; ili: Sv. Ivan XXIII., papa

Jl 1,13-15; 2,1-2; Ps 9,2-3.6.16.8-9; Lk 11,15-26 12 S Svagdan: Jl 4,12-21; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Lk 11,27-28 13 N DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 14 P Svagdan; ili: Sv. Kalist I., papa i mučenik

Rim 1,1-7; Ps 98,1-4; Lk 11,29-32 15 U Sv. Terezija Avilska, dj. i crkvena naučit., spomendan

Rim 1,16-25; Ps 19,2-5; Lk 11,37-41 16 S Svagdan; ili: Sv. Hedviga, redovnica; Sv. Margareta

M. Alacoque, dj. : Rim 2,1-11; Ps 62,2-3.6-7.9; Lk 11,42-46 17 Č Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, spomendan

Rim 3,21-30a; Ps 130,1-6b; Lk 11,47-54 18 P SV. LUKA EVANĐELIST, blagdan

vl.: 2Tim 4,10-17b; Ps 145,10-13b.17-18; Lk 10,1-9 19 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Brebeuf i Izak Jogues, mučenici;

Sv. Pavao od Križa, prezbiter: Rim 4,13.16-18; Ps 105,6-9.42-43; Lk 12,8-12

20 N DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU.Misijska nedjelja

21 P Svagdan: Rim 4,20-25; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 12,13-21 22 U Svagdan; ili: Sv. Ivan Pavao II., papa

Rim 5,12.15b.17-19.20b-21; Ps 40,7-10.17; Lk 12,35-38 23 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Kapistranski, prezbiter

Rim 6,12-18; Ps 124,1-8; Lk 12,39-48 24 Č Svagdan; ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup

Rim 6,19-23; Ps 1,1-4.6; Lk 12,49-53 25 P Svagdan; ili: Obljetnica posvete vlastite crkve

Rim 7,18-25a; Ps 119,66.68.76-77.93-94; Lk 12,54-59 26 S Svagdan: Rim 8,1-11; Ps 24,1-6; Lk 13,1-9 27 N TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P SV. ŠIMUN I JUDA, apostoli, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19 29 U Svagdan: Rim 8,18-25; Ps 126,1-6; Lk 13,18-21 30 S Svagdan: Rim 8,26-30; Ps 13,4-6; Lk 13,22-30 31 Č Svagdan: Rim 8,31b-39; Ps 109,21-22.26-27.30-31;

Lk 13,31-35

STUDENI 1 P SVI SVETI

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

* * *Kao što smo vidjeli, u molitvama je snažno naglašeno prvenstvo Božjeg dje-lovanja. Mučenici sami po sebi ne bi mogli ništa učiniti. Bog se proslavlja u njima i po njima. Zato Crkva, dok slavi mučenike, zapravo veliča Božju ljubav koja je po njima očitovana.

Mučeništvo nije isprazno junačenje. Vjera je temelj mučeništva. Mučenik je svjedok koji je svoju vjeru posvjedočio svojim životom, sve do smrti. Nadalje, mučeništvo se temelji na ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Mučenik je na naj-izvrsniji način sličan Kristu umrlom i uskrslom, u njemu se odražava Kristovo vazmeno otajstvo, što se ponazočuje i ostvaruje u euharistijskome slavlju.

U tom kontekstu valja gledati i osjetljivo pitanje zagovora. Vjernici že-le nasljedovati krjeposti mučenika i mole za njihov zagovor kod Boga. Moli-tve su upućene jedino Bogu, dakle, nipošto nekom mučeniku, pa je i iz toga vidljivo da je uvijek na djelu samo Bog. Spomenimo i to da se, za razliku od molitava iz prethodnog misala, više ne stavlja naglasak na čudesa koja je mu-čenik činio, nego na vjeru i ljubav koje je iskazao svojim mučeništvom. Time je postao uzorom i zagovornikom vjernicima Crkve.

18

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 224 Oče naš dobri ili: 79.3 Otkupio si nas, GospodineOtpj. ps.: 111 Ako danas Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 188 Na Isusov se spomen sam ili: 199-200 O Kruše živi, milosniZavršna: 610 O Marijo mila

6. listopada 2019.

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir, ti si Gospodar svega.

Est 13, 9.10-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, bolji si nego što zaslužujemo i želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši,a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvukoju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Hab 1, 2-3; 2,2-4Pravednik će od svoje vjere živjeti.

Čitanje Knjige proroka Habakuka»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate,

ne budite srca tvrda!Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš,a mi narod paše njegove,ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje 2Tim 1, 6-8.13-14Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova.Nego zlopati se zajedno sa mnomza evanđelje, po snazi Božjoj.

živovrelo 10 - 201910 - 201910 19

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu pokazao da se prava vjera očituje u iskrenome pouzdanju u njega i u njegovu riječ. Ponizno ga zamolimo da u nama učvrsti dar vjere.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

da bude uvijek poučljiva pred tvojom riječju te po svjedočanstvu vjere naviješta tvoje spasenje svim ljudima, molimo te.

2. Svim krštenicima otvori, Gospodine, oči vjere da te prepoznaju u svojim bližnjima i u njima ti radosno služe, molimo te.

3. Svojom dobrotom obdari braću i sestre koje smo zapostavili svojom sebičnošću; pomozi nam da uvijek budemo svjedoci tvoje ljubavi svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

4. Svojom milošću nagradi sve one koji su nam bili učitelji u vjeri, a nas ispuni hrabrošću ispovijedanja vjere i pomozi nam da te nikada ne zaniječemo pred ljudima, molimo te.

5. Za braću i sestre koja u vjeri usnuše: otvori im vrata vječnoga blaženstva, molimo te.

Primi, Gospodine, naše ponizne molitve. Prati naš životni hod svojom milošću da snagom vjere i kršćanskoga služenja budemo ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Umnoži nam vjeru, Gospodine.Đuro Seder: Uskrsli Krist s učenicima.

Pričesna pjesmaDobar je Gospodin svima što se u nj uzdaju, duši koja ga traži.

Tuž 3, 25

Popričesna molitvaSvemogući Bože, daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimo u ono što smo primili. Po Kristu.

Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 1Pt 1, 25Riječ Gospodnja ostaje dovijeka; ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno.

Evanđelje Lk 17, 5-10O da imate vjere!Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu:»Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati:»Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korije nom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Ne će li mu naprotiv reći:’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«Riječ Gospodnja.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

U množi nam vjeru! (Lk 17, 5). Tako apostoli mole Učitelja. Vjera, dakle, može rasti. Treba rasti. Nije nam dana jednom zauvijek. Može biti mala ili velika. Može rasti, množiti se, ali može opadati, umanjivati se i nestajati. Vjera je živa i ponaša se kao sve što je živo. Raste ili umire. Vjera je kao zrno. Gorušičino zrno, primjerice. Svako sjeme je malo čudo. U sjemenu je životna snaga. Gorušičino se zrno može koristiti u prehrani ili kao lijek. I, naravno, može ga se sijati. Pšenično zrno, primjerice, možemo samljeti i od njega ispeći kruh kojim se hranimo. No, možemo ga baciti i u zemlju i pustiti da umre i da iz njega izraste klas koji će donijeti puno više novih zrna. Čudesno je kako se hranimo sjemenom iz zemlje i još čudesnije kako svako sjeme u sebi nosi novi, umnoženi život.

Nešto od ovoga odzvanja u Isusovom odgovoru na molbu apostola da im umnoži vjeru. Apostoli mogu svoj život uložiti kao sjeme. Mogu se dati za hranu drugima i mogu umri

jeti i pustiti da iz njihova života izraste umnoženi novi život vjere. Dati se drugima za hranu znači imati vremena za njih, dati im prednost pred sobom, skrbiti za njihovo dobro i njihovo spasenje više nego za svoje, posvetiti se njihovomu rastu. To najveći dio roditelja, primjerice, čini sasvim spontano. Kada sjeme bude bačeno u zemlju, ono više ne čini ništa samo od sebe. Ono pušta da sve čini sila koja je iznad njega. Kad Isusovi učenici dozore do davanja sebe, i oni su kao bačeni u zemlju. Puštaju da na njima djeluje sila veća od njih. Oni su skriveni, ne pojavljuju se na površini, ne buče, ne busaju se u prsa. U skrovitosti umiru i iz njih kroz vrijeme izrasta novi umnoženi život vjere. U oba slučaja vjera se umnaža tako da Isusovi učenici sebe daju drugima za život.

Na molbu da im umnoži vjeru Isus svojim učenicima skreće pozornost na gorušičino zrno. Na drugom ih je mjestu (Mt 13, 31-32) poučavao da u gorušičinu zrnu prepoznaju kraljevstvo nebesko. Najmanje od sjemenja, bačeno u zemlju,

razvije se u stablo i postane sklonište pticama nebeskim. Ljudski život je, u usporedbi s kozmosom i životom, neznatan i sitan. Čovjek lako može sebe vidjeti kao nevažnog i beznačajnog. Potrebne su Božje oči da u malome otkriju veliko. Potrebno je gledati očima kraljevstva nebeskoga kako bismo vidjeli ono što je moguće, a ne samo ono što jest. Koliko nam je vjera sitna, opažamo i po tome što zastanemo na Isusovoj usporedbi o vjeri koja dudu kaže da se iščupa i presadi u more i on to učini. To nigdje ne vidimo. To nitko ne čini. To ni Isus nije činio. No, ostaje nam u ušima vjera kao moć, snaga riječi. Rečeš i bude. Kažeš i bude što nikada ne biva snagom tijeka stvari i prirodnih zakona.

XXVII. nedjelja kroz godinu

Umnoži nam vjeru

O kad biste imali vjere… (Petar Dolić: Apostoli, 2017.)

živovrelo 10 - 201910 - 201910 21

Što onda ova usporedba hoće reći? Čemu služi? Dud je golemo stablo i ima korijenje ko-je je veliko kao i krošnja. Može živjeti i preko šest stotina godina. Razlika između duda i zrna gorušičina je velika. No, Isus ne skreće pozor-nost svojim apostolima na veličinu prepreka i poteškoće, nego na snagu vjere koja se nalazi u malome. Usporedbu ne treba uzeti doslovno. Ona je slika za poteškoće koje će njegove uče-nike čekati na putu. Tada se valja osloniti na vjeru, na snagu koja nije njihova nego Božja, a ne dati se prestrašiti veličinom poteškoća.

U trenutku kada apostoli pristanu na to da njihov život naliči zrnu gorušičinu, oni pri-staju na to da su sluge Božje. Rade, ali njihov rad je suradnja s Gospodinom. Njihov rad nije usmjeren na nagradu. Za svoj rad ne očekuju najprije nagradu. To bi naličilo sluzi koji radi samo zato da bi se ponašao poput gospodara. Ili još više da bi zauzeo mjesto gospodarevo. U apostolskome poslanju čovjek lako upadne u očekivanja nagrade za ono što radi. Nagrada može biti novčana, materijalna, ali još češće emotivna.

Apostoli lako upadnu u očekivanje da ih se pohvali i nagradi za ono što rade. Tako očekuju da im se pohvali propovijed, a manje da se po-stavi u pitanje što je rečeno. Očekuju emotivnu nagradu za svaku inicijativu koju pokrenu. Isus ih i tu upućuje na realnost. Oni nisu gospodari. Sluge su. I to što čine njihova je dužnost. Uvi-jek iznova trebaju se u svijesti vraćati na to da čine ono što je njihova dužnost. I ovdje vjera raste povlačenjem i prepuštanjem prostora sili odozgor. Kao što zrno gorušičino ne raste sa-mo od sebe, nego su mu potrebni zemlja, voda i sunce, tako je i Isusovom apostolu potrebno kraljevstvo nebesko, uloga sluge i svakodnev-ni rad oko onoga što treba učiniti kako bi ra-stao u vjeri. Vjera nije moć da činim čudesne i neobične stvari. Vjera je snaga maloga da se ne boji veličine izazova. Vjera nije očekivanje nagrade. Ona je suradnja s Gospodarom u ma-lim, svakodnevnim poslovima.

Umnoži nam vjeru! (Lk 17, 5) mole aposto-li učitelja. Ne bojte se izazova! Imajte povjere-nja u nebeskog Oca! Radite svoj posao! Činite ono što treba biti učinjeno!

Kad se vjernici saberu oko Riječi i stola Gos-podnjega, onda s vremena na vrijeme slušaju Božju riječ i o učenicima, apostolima. Pouka koju Isus upućuje njima otvorena je svakomu. Vjernici znaju što Isus očekuje od svojih apo-stola. Tako upoznaju i učitelja i zadaće koje on daje svojim učenicima. Zato im ne će biti teško procijeniti kako se tko od njih odnosi prema učiteljevoj zapovijedi. Vjernici znaju da su apo-stoli pozvani biti sluge. I oni znaju za napast da se sluga pretvori u gospodara i zauzme njego-vo mjesto. Vjernici su tako dobrodošla pomoć apostolima da se uvijek iznova vrate u položaj sluge i u vršenje svojih svakodnevnih poslova samo zato što ih treba obaviti.

Nije teško uvidjeti kako poslušnost Isu-sovoj riječi rađa rastom vjere i u apostolâ i u vjernikâ. Mudrost Isusovih riječi iz današnjega evanđelja jednostavna je: vjera se množi kad se s povjerenjem oslanjamo na snagu nebe-skoga Oca. Vjera raste ako ne gledamo na svo-ju malenost, nego na Božju veličinu. Vjera se množi ako ne brkamo svoje služenje s mjestom i položajem Gospodara.

Ante Vučković

Premda se nalazi u poglavlju Isusovih pri-spodoba i pouka, smještenih u pripovijedanje o Isusovu putu prema Jeruzalemu, molba učenika »Umnoži nam vjeru« izvorno pripada, čini se, nekomu od susreta nakon uskrsnuća. Učenici se obraćaju »Gospodinu«, osvjedočeni da jedino on može dati i umnožiti vjeru. Moliti za dar vjere, znači izručiti se Božjoj svemoćnosti i onomu što je njegova volja. Vjera u Boga pobjeđuje svijet, pre-obražava naš odnos prema svijetu, pa stoga i na-še potrebe u svijetu. Stoga, tko istinski vjeruje, za-cijelo ne bio ‘čupao stabla’ i ‘premještao brda’, ali bi bio toliko ‘moćan’ da se posvema podloži Božjoj volji. Baš u tome povjerenju, u priznanju nemoći koja se izručuje Božjoj moći, otkriva se moć vjere. Gospodine, oslobodi me želje da mogu sve; ispuni me pouzdanjem u tebe, da hoću i mogu samo ono što ti hoćeš. Sve povrh toga, ništa je.

ZRNJE

22

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažel ili: 219 Gospode BožeOtpj. ps.: 115 Pred poganimaPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 101 Kušajte i viditeZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod

13. listopada 2019.

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Ako se, Gospodine,grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje,Bože Izraelov.

Ps 130, 3-4

Zborna molitvaGospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i pratite budemo sveudilj usmjereni na dobro.Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Kr 5, 14-17Naaman se vrati čovjeku Božjemi prizna Gospodina.Čitanje Druge knjige o KraljevimaU one dane:Naaman Sirac siđe i opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi Elizeja, čovjeka Božje-ga; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se od svoje gube!Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: »Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.« Ali on odgovori: »Živoga mi Gospodina, komu služim, ne primam.« Naaman navaljivaše da primi, ali on ne htjede. Tada Naaman reče: »Dobro, kad nećeš. Ali barem dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4Pripjev: Pred poganima Gospodin obznani

spasenje svoje.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje 2Tim 2, 8-13Ako ustrajemo, s njime ćemo kraljevati.Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom.Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, molitvei prinose svojih vjernika,da po ovoj svetoj službiprijeđemo u nebesku slavu.Po Kristu.

živovrelo 10 - 201910 - 201910 23

Zahvalni Bogu na svakome daru njegove dobrote, pouzdanom molitvom zajedno zazovimo njegovu milost za Crkvu i za cijeli svijet. 1. Prožmi, Gospodine, svoju Crkvu radosnim

pouzdanjem u tvoju dobrotu da pred svim izazovima svijeta hrabro naviješta radost evanđelja i svojim te životom proslavlja, molimo te.

2. Obnovi, Gospodine, milost vjere u svim krštenicima: ozdravi nas od svakoga grijeha da uzmognemo ustati iz svoje nemoći i vjerno slijediti put na koji nas zoveš, molimo te.

3. Pogledaj milostivo, Gospodine, sve koji trpe: po našemu kršćanskom služenju iskaži im svoju očinsku ljubav diznova otkriju radost življenja, molimo te.

4. Obnovi u svima nama duh molitve: pomozi nam da u svakodnevnome molitvenom predanju otkrivamo tvoju volju te trajno rastemo u poznavanju tebe i u svjedočenju vjere svojim bližnjima, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre obdari darom najvećim – životom vječnim, molimo te.

Svemogući Bože, sve što je dobro od tebe je. Čuvaj u nama žar molitve i zahvalnosti tebi kako bi ljepota tvoje ljubavi preobrazila sav život i sve naše odnose. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«Đuro Seder: Isus među narodom, 1990.

Pjesma prije evanđelja 1Sol 5, 18U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.

Evanđelje Lk 17, 11-19Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.Čitanje svetog Evanđelja po LukiDok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše dese-torica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine,ti nas hraniš tijelomi krvlju svoga Sina:daj da postanemodionici božanske naravi. Po Kristu.

Pričesna pjesmaOsiromašiše mogućnici i gladuju, a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Ps 34, 11

24

OTAJSTVO I ZBILJA

N e znam dogodi li se to tebi, dragi čitatelju, ali ja se često znam baš dobro nasmijati čitajući i meditirajući nad Svetim pismom. Mnoga sam razmatranja u Živom vrelu pisao smijući se, smješkajući se i smijuljeći se, pa tako i ovo. Naime, mnogi su mi biblijski tekstovi baš zafrkantski, puni šale. U njima zamišljam Boga koji se, gore, na nebu, baš onako dobro smije, smješka i smijulji. I kako da se onda i ja ne nasmijem, baš onako od srca?

Možda je nedostatak smijeha u današnjem pristupu Pismu znak koliko nam je ono postalo strano, koliko više ne uspijevamo osjetiti ton, melodiju, ozračje Božjih riječi. Možda smo previše moralizatori, odveć ozbiljni, pa uvijek nekakvim preozbiljnim, namrgođenim licem pristupamo Božjoj riječi te o njoj tako i propovijedamo. Ne uspijevamo primijetiti u svojem moraliziranju milinu, nježnost, gracioznost Božje riječi. Ili smo pak odveć šaljivdžije, preko Božje riječi olako prelazimo, ne razumijevajući i ne prihvaćajući dubinu, ozbiljnost i zahtjevnost Božje riječi koja nas ponekad reže žestoko poput dvosjekla mača.

A Božji humor, njegova šala nema nikakve veze s tim našim namrgođenim moraliziranjem, ali ni s našim neobvezatnim i komotnim relativiziranjem. Bog je ozbiljan baš zato što se osmjehuje: nitko nije tako ozbiljan kao Bog, jer njemu nije stalo do njega samoga, nije mu stalo do dokazivanja sebe i izvršavanja pravila zbog pravila (tako to čine moralizatori i zato u biti uopće nisu ozbiljni!), nego do nas samih. Zato se on u svojoj ozbiljnosti osmjehuje, šali se s nama, zafrkava se s nama, želi nam svojim stvarnim, nenamještenim(!) osmijehom pokazati koliko mu je stalo do nas. S druge strane, Bog se osmjehuje baš zato što je ozbiljan: njegov osmijeh jest osmijeh križa, osmijeh kojemu ništa ljudsko nije strano, osmijeh koji čudesno i iznenada dolazi iz provalije svega našeg ljudskog, iz naše bijede, zla, grijeha, patnje. Zaista, čudesan je taj Božji humor, nenadmašan humor u Isusu Kristu. Pokušajmo ga osjetiti.

Idi s mirom, na »novoj« si »zemlji«Zamisli da neki ugledan i bogat Šveđanin dođe u Đakovo i traži od tebe ozdravljenje. On očekuje nešto posebno, spektakularno, za medije i kamere vrijedno divljenja, a ti ga šalješ da se ide okupati. I to ne u nekom predivnom švedskom fjordu ili u plavetnom Jadranskom moru, nego u nekoj Jošavi, krajnje beznačajnom, gotovo močvarnom jezeru pokraj Đakova, gdje se i mi, Đakovčani, jedva želimo kupati. Pa kako bi taj Šveđanin reagirao? Vjerojatno bi se razljutio na tebe, shvatio bi to kao vrhunsku provokaciju, kao neozbiljan humor nekoga tko se olako šali s njegovom bolešću.

E, to se upravo dogodilo Naamanu Sircu. Elizej je zaista bio zafrkant. Nije htio učiniti nikakvo spektakularno čudo, premda je takva čuda u drugim okolnostima i činio. Htio je svojim šaljivim i zafrkantskim savjetom nužnoga kupanja u Jordanu slomiti Naamanovu umišljenost. Elizej je htio da Naaman ozdravi ne samo tjelesno, nego i duhovno: da ne bude samo zdrav, nego i spašen! Osjećaš li kako je Elizejev (Božji) humor zafrkantski, šaljiv, i baš zato tako ozbiljan! Naaman Sirac, nakon početnoga nećkanja i nakon nagovaranja drugih (poniznih slugu: najbolji su savjeti od poniznih!), prihvatio je Elizejev humor. I zaista je ozdravio ne samo tjelesno, nego i duhovno, primio je ozdravljenje, ali i spasenje. Shvatio je da je Elizejev Bog, Bog Izraela, takav Bog koji ne podnosi čovjekovu umišljenost, ali Bog koji se raduje čovjekovoj poniznosti. I ne samo to. Shvatio je da je to Bog koji ne donosi samo ozdravljenje, nego i spasenje. No, Naaman je dobro osjetio na svojoj koži da se Božje spasenje može dogoditi jedino po poslušnosti, u slamanju vlastitoga ega, vlastitih očekivanja, zahtjeva i prohtjeva. Nema spasenja, duhovnoga ozdravljenja, tamo gdje čovjek nije spreman poslušno prihvatiti Božju zafrkanciju, šalu kojom traži od nas ono što nam nije ni na kraj pameti, što se u konačnici protivi našemu razumu i našoj volji. A upravo tu, da, upravo tu događa se spasenje.

XXVIII. nedjelja kroz godinu

Da se malo nasmijemo…

živovrelo 10 - 201910 - 201910 25

Naaman je spašen, duša mu je spašena. Za-to i želi ponijeti dio zemlje na kojoj je primio spasenje, kako se ne bi više klanjao tuđim bo-govima. Šteta što prvo čitanje ne donosi nasta-vak teksta. Naaman, naime, ponizno priznaje da je još slab, uvjetovan time da će se možda i morati pokloniti, zbog svojega gospodara, i tuđim bogovima. Kako li mu samo nježno, bez moraliziranja, odgovara Elizej: »Idi s mirom.« Drugim riječima: »Znam, spašen si. Ali isto ta-ko dobro znam kako smo ti i ja grješni i slabi, uvjetovani smo iznutra i izvana, potrebno je vremena da u nama spasenje zaživi. Ali, ‘idi s mirom’, spašen si, živi od toga spasenja, nastoj iz dana u dan ponizno stajati na ‘novoj zemlji’. Ako se trudiš svim svojim srcem to činiti, ne boj se, imat ćeš Božji mir.«

Idi, spašen siA sada o Isusovoj zafrkanciji i šali. Gubavci osje-ćaju Isusovu moć ozdravljenja, čuli su za tu moć kao što je Naaman čuo za Elizeja. Zato gubavci, umjesto da Isusu idu ususret vičući: »Nečisti smo, nečisti smo«, kako se od njih prema Zako-nu očekivalo, oni viču: »Smiluj nam se!« I Isus uopće ne čini ništa spektakularno, posebno. Štoviše, on čini nešto vrhunski šaljivo. Uopće ih ne prima, ne dodiruje ih, čak i ne razgovara s njima. Čak im ne obećava da će ozdraviti, nego samo lakonski daje zapovijed: »Idite, pokažite se svećenicima.« Nevjerojatno. Moram priznati da bih se ja osobno ponašao gore nego Naaman. Izvikao bih se na Isusa, napao ga da me poniža-va, da me ne želi primiti, da ne želi razgovarati sa mnom, da mi ništa ne obećava. Ma zamisli, on mi čak i zapovijeda! Traži od mene nešto što je krajnje besmisleno, da idem učiniti nešto što će izazvati podsmijeh: pa kako ću se ovakav gu-bav pokazati svećenicima, kad oni zahtijevaju od gubavaca da kao nečisti budu izvan mjesta?! Ipak, gubavci nisu bili toliko umišljeni kao Naa-man, kao ti i ja, svojim ugledom i veličinom, na-puhanim egom, te su ipak poslušno prihvatili taj Isusov ludi, zafrkantski savjet.

I zamislite prizor! Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, shvatio je svu Isusovu zafrkanciju. Mogu si točno zamisliti scenu i njegov razgo-vor sa samim sobom: »Ček’, ček’, pa ja sam ozdravio zahvaljujući tomu čovjeku. Kakav to mora biti čovjek! Kako li me je samo nasama-rio! Učinio je tako veliko čudo kao da ga nije učinio! Nije mu bilo stalo do sebe, nego do me-ne! Stavio je sebe po strani, nije htio nikakvu slavu za sebe, nastavio je ići dalje ne tražeći ništa! Ma gle, namjerno se našalio sa mnom da vidi hoću li ga zaista prepoznati, hoću li mu zahvaliti, hoću li biti ponizan ili umišljen. Pa ne mogu vjerovati! I što čekam sada? Ja ne želim biti umišljen, želim biti ponizan. Idem se sjuriti njemu, baciti se pred njega na koljena, zahvaliti mu od srca ne samo zato što sam ozdravio, ne-go što sam spašen. Idem brzo, nadam se da ću ga ipak pronaći.«

I tu Isusov zafrkantski humor ne staje. Isus opće ne odgovara na riječi zahvalnosti našega gubavca. Opet diskretno pravi odmak od sebe, ne bavi se sobom, ne zadržava se na sebi, nego ga šaljivo pita: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovo-ga tuđinca?«

Eh da, ostadoše oni svi umišljeni i puni se-be! I onda se Isus ponovno tako milo i nježno obraća gubavcu: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« I ode gubavac, poput gubavca Naa-mana, ne samo ozdravljen, nego i spašen. I to spašen tim milim, nježnim, gracioznim Božjim humorom, šalom, zafrkancijom, u kojoj se kri-je sva Božja, Isusova ozbiljnost, ozbiljnost nje-gove ljubavi prema nama.

I kako da se onda ti i ja ne nasmijemo od srca Božjemu humoru, Isusovoj šali i zafrkan-ciji, kako da onda ne dobijemo osmijeh na licu, kako da onda ti i ja, nošeni, spašeni »novom ze-mljom«, Isusom Kristom, ne ustanemo na novi život, slaveći i hvaleći Isusa Krista u sav glas… Kako da onda ne zavolimo takvoga Isusa…

Ivica Raguž

26

OTAJSTVO I ZBILJA 20. listopada 2019.

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Ulazna pjesma Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti: prikloni mi uho i čuj riječi moje. Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih.

Ps 17, 6.8

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,daj da ti uvijek budemo odani i tvome Veličanstvuslužimo iskrena srca.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 17, 8-13Dok bi Mojsije držao ruke uzdignute,Izraelci bi nadjačavali.Čitanje Knjige IzlaskaU one dane:Dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: »Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.« Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zapodjene borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izra-elci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, na-djačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon otežaše. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede na nj, a Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 121, 1-8Pripjev: Pomoć je naša u imenu Gospodina

koji stvori nebo i zemlju.K brdima oči svoje uzdižem:odakle će mi doći pomoć?Pomoć je moja od Gospodinakoji stvori nebo i zemlju.

Tvojoj nozi on posrnuti ne dai neće zadrijemati on, čuvar tvoj.Ne, ne drijema i ne spavaon, čuvar Izraelov.

Gospodin je čuvar tvoj,Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje!Neće ti sunce nauditi danjuni mjesec noću.

Čuvao te Gospodin od zla svakoga,čuvao dušu tvoju!Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratakodsada dovijeka!

Drugo čitanje 2Tim 3, 14–4,2Da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola TimotejuPredragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spase-nje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.Sve Pismo, bogoduho, korisno je za pouča-vanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.

Darovna molitvaGospodine,obdari nas milošćui očisti od grijeha,da tvojim otajstvimaslužimo u slobodi srca.Po Kristu.

Ulazna: 214 Molimo tebe ili: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Pomoć je naša (ŽV 10-2010)Prinosna: 224.3 Oče naš dobriPričesna: 247 Uzmite, jediteZavršna: XVII O Bože, ti si oduvijek

Misijska nedjelja

živovrelo 10 - 201910 - 201910 27

Bogu Ocu, koji znade što nam je potrebno i prije negoli ga zamolimo, s pouzdanjem uputimo svoje prošnje:1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu

da bude uvijek jednodušna u molitvi te po življenju evanđelja gradi novo zajedništvo među ljudima, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću i snagom ljubavi papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve; čuvaj u njima hrabrost naviještanja Istine, vjernost na putu evanđelja i radost služenja prema svima koji su im povjereni, molimo te.

3. Budi snaga svim misionarima i svim navjestiteljima tvoje riječi, a nas učini hrabrim svjedocima kršćanske vjere pred ljudima koje susrećemo, molimo te.

4. Pročisti Gospodine našu molitvu od sebičnih htijenja i želja; nauči nas da u molitvi otkrivamo tvoju volju te se trajno obnavljamo u vjernosti evanđelju, molimo te.

5. Budi milosrdan prema našoj pokojnoj braći i sestrama: iskaži im svoju dobrotu i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Bože, ti nas slabe i grješne uvijek krijepiš svojom milošću. Čuvaj u nama duh poniznosti i molitve kako bismo umjeli spoznati što nam je uistinu potrebno i mogli prepoznati darove koje nam s ljubavlju povjeravaš. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.«

Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojav-kom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Heb 4, 12Živa je riječ Božja i djelotvorna;prosuđuje nakane i misli srca.

Evanđelje Lk 18, 1-8Bog će obraniti svoje izabranekoji vape k njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i mo-lila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit zaljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepra-vedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaGospodine, i ovom nas službom približi nebeskoj Crkvi. Prati nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti. Po Kristu.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Poruka prispodobe o ustrajnoj udovici i nepravednome sucu izrečena je una-prijed. Naime, tu je prispodobu Isus ispripovjedio da bi poučio svoje slušatelje »kako valja moliti i nikada ne sustati« (Lk 18, 1). O potrebi ustrajne molitve i o sigurnosti da će biti uslišana govori Isus i na drugim mjestima. Poznate sa nam primjerice ove Isusove riječi: »Ištite, i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!« (Lk 11, 9). Ili malo dalje: »Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!« (Lk 11, 13). Ti poticaji slijede nakon prispodobe o čovjeku koji usred noći budi svoga prijatelja da mu posudi tri kruha, jer mu

je svratio drugi prijatelj, a on mu nema što ponuditi (usp. Lk 11, 5-8). Poruka te prispodobe u biti je ista kao i one o udovici i zlom sucu: molitelj ne smije odustati dok god mu molitva ne bude uslišana. Ipak, svaka od navedenih prispodoba ima i svoje posebnosti. One su najuočljivije u tome što se u njima nalaze različiti likovi. Stoga ćemo promotriti prispodobu o udovici i zlom sucu, koju čitamo u današnjem evanđelju, tako što ćemo istaknuti posebnosti njezinih likova.

Sudac koji uslišava vapajePremda je udovica moliteljica glavni lik koji se slušateljima stavlja za uzor, prva na scenu u Isusovu propovijedanju ne stupa ona nego sudac. Njemu je posvećeno i više teksta nego njoj. Sudac je opisan kao čovjek koji se Boga ne boji, a za ljude ne mari. Drugim riječima, imamo pred očima lik čovjeka koji u svojim rukama ima takvu moć da može slobodno postupati po svojoj volji. Isus ga je izričito nazvao nepravednim, a to znači da taj sudac nije sudio po zakonu, nego onako kako je sâm htio. Nije se u svome poslu zauzimao za ranjive osobe poput udovice, nego je gledao samo svoju korist. Čak i onda kada napokon odlučuje obraniti udovicu od njezinoga tužitelja, to ne čini zato što mu je ona svojom ustrajnošću smekšala srce, nego da bi je se oslobodio. Ona mu je stalno dolazila sa svojom molbom i time mu dosađivala, pa je zaključio da će je se najbolje riješiti ako povoljno riješi njezin sudski predmet. Na temelju toga dobroga postupka inače zloga suca Isus izvodi zaključak o Bogu koji će sigurno uslišiti molitve svojih izabranih. Naime, ako je jedan takav sudac uslišio ustrajnu udovičinu molbu, kako li će tek dobri i pravedni Bog uslišiti one koji mu vape dan i noć.

Udovica je u prispodobi opisana vrlo kratko. Neprestano je dolazila sucu, a jedine njezine riječi glase: »Obrani me od moga tužitelja!« (Lk 18, 3). Taj tužitelj treći je lik u prispodobi, ali se njegova uloga opisuje samo u navedenim

XXIX. nedjelja kroz godinu

Ustrajna molitva

Chaim Soutine: Žarka molitva.

živovrelo 10 - 201910 - 201910 29

udovičnim riječima. On sâm ne pojavljuje se na sceni. Ne znamo kakve je optužbe iznosio protiv udovice. Mogle su biti i osnovane i ne-osnovane. Ali čini se da za poruku prispodobe to uopće nije važno. Sve je usredotočeno na udovičino ustrajno dodijavanje sucu sve dok joj nije odlučio pomoći. Srž poruke nalazi se dakle na relaciji udovica – sudac. A održavanje te relacije i njezin pozitivan ishod prikazani su kao plod udovičine ustrajnosti.

Ima li molitve u našoj vjeri?No, time prispodoba ne završava. Premda je kratka i jasna, poruka o ustrajnoj molitvi koja je izrečena već u uvodu, u praksi baš i nije jednostavna. Već sama činjenica da Isus ima potrebu o tome ispripovjediti prispodobu podrazumijeva da on pred sobom ima slušatelje koji imaju poteškoća s uslišanjem svojih moli-tava. Svaki molitelj ima iskustvo da mu molitva nije uvijek uslišana onako brzo kako bi želio, a niti uvijek dobije baš ono što je molio. Tu stvar-nost Isus izražava dvjema naoko protuslovnim tvrdnjama. On najprije govori o Bogu kao sucu koji će sigurno obraniti svoje izabrane, sve ako i odgađa rješenje njihova predmeta. A onda ka-že da će žurno ustati na njihovu obranu. Kako pomiriti to Božje odgađanje i njegovu žurnost? Moguće rješenje je da žurno ustajanje u obranu onih koji mu se mole shvatimo kao neu-pitnost Božje blagonaklonosti prema čovjeku, a odgađanje njihove stvari smjestimo u sferu Božjega poznavanja pravoga načina i trenutka za uslišanje molitve. On jedini poznaje i proš-lost i sadašnjost i budućnost. Samo Bog znade što je i kada najbolje za one koji mu se mole. A na nama je samo to da poput ustrajne udovice stalno molimo i tako održavamo odnos s njime, čvrsto se pouzdajući da nam on može i hoće pomoći.

Ali i taj zaključak jednostavniji je u teoriji negoli u praksi. Uz iskustvo (još) neuslišane molitve, događa se u našemu životu toliko stva-ri zbog kojih čovjek može lako izgubiti vjeru u

dobroga i svemogućega Boga. Mnoga moralna i fizička zla, pogotovo ona zbog kojih pate nevi-ni, navode nas na pomisao da Bog ili ne posto-ji, ili je svijet izmakao njegovoj kontroli. To su pitanja koja ne može izbjeći ni jedan