2. Fovizam

Istraživali su djelovanje čistih tonova i nastojali bojom ostvarivati oblike. Napuštaju vibra-cije impresionističkih slika i tzv. prirodnost u korist imaginativnih vizija. Koriste čiste bojeiz tube, bez nijansi i prelaza: crvenu, zelenu, žutu, plavu. Napuštaju "zračnu pespektivu"(opadanje intenziteta boje prema dubini) i geometrijske konstrukcije u kompoziciji. Ostva-ruju novu likovnu harmoniju odbacujući sve nebitno u korist bitnog (Matisse: "sve što slicine koristi, šteti joj"). Negiraju tradicionalne akademske forme, perspektivu i anatomiju, svereduciraju na odnose linije i boje. Slika je ravna površina koja prima zrake svjetlosti i vraćaih u prostor. Služe se diskontinuiranim, isprekidanim crtežom. Ostavljali su bjeline platnauz pojedine namaze kistom ili su nanosili crne tonove kao neutralizirajuće zone.Fovizam obuhvaća nekoliko labavo povezanih osobnih stilova. Oko 1907. g. skupina se raspada zbog nestanka inspiracije i neuspješne prilagodbe izazovima kubizma. Fovizam je po stilu i idejamaprvi moderni pokret 20. st. Ubrzao je pojavu kubizma (preko Braquea, Matissea i Deraina), omogućio razvoj njemačkog ekspresionizma, utjecao na grupu Die Brucke, dao impulse talijanskom futurizmu, otvorio mogućnost pojave apstraktne umjetnosti i stvorio preduvjete za nadrealizam. Vođa pokreta bio je Henri Matisse.

GEORGES ROUAULT 1871 - 1958U mladosti radi u pariškim radionicama vitraja i oduševljava ga srednjovjekovna umjetnost,što je bitno odredilo njegov likovni izraz. Učio je na Ecole des Beaux-Arts kod E. Delaunayai G. Moreaua. Njegova religioznost kasnije skreće u misticizam, a radovi iz prve faze, kom-pozicije s biblijskim temama u zagasitim smeđim tonovima, u granicama su konvencional-nosti. 1903. g. sudjeluje na prvom Salonu d' Automne, a od 1905. izlaže s fauvistima iako senije uključio u njihove likovne metode, a kasnije ga nije zanimao ni kubizam. Izgradio jevlastiti ekspresionističko-vizionarni izraz. Slike u ulju, gvašu i akvarelu podsjećaju na vitra- je: unutar oštrih, crnih kontura zatvorene su plohe čistih boja. Motivi: bijeda svijeta, muka ismrt Kristova, groteskni likovi osuđenika, cirkusanata, skitnica i bludnica. Socijalna kom-ponenta vidi se u slikama radnika, seljaka i predgrađa, a pejzaži nalikuju na fantazmagorije. Rouault je pravi nasljednik Van Gogha i Gauguina kada je rijeć o zabrinutosti zbog pokvarenosti suvremenog svijeta. Oduševljen srednjovjekovnom umjetnošću učio je raditi vitraje.

.KRISTOVA GLAVA 1905. Za Rouaulta ekspresija treba pokazati "odraz strasti na ljudskom licu", a izražajnost je postignuta i divljim, reskim potezima kista.

STARI KRALJ 1937. Sjajne boje i crnim linijama obrubljena polja,nadahnuti su gotičkim vitrajima. Lice kralja odaje rezignaciju i unutarnju patnju.

ANDRÉ DERAIN 1880 - 1954.1899. g. s Matisseom i Vlaminckim formira L' écolede Chateau. Godine 1905. s Matisseom odlazi u Co-lioure, gdje slika pejzaže razbuktalim fauvističkimbojama. Izučava grčku i srednjovjekovnu skulpturui crnačku umjetnost. Često slika čistim bojama, alimanje grubim namazima i harmoničnim koloritom,vodi računa o formi i konstrukciji. 1905. g. sudjelujena Salonu d' Automne (Matisse, Vlamnick, Marquet).1908. pod utjecajem Cezannea i kubizma radi sliku Kupačice, uskoro napušta sirove boje i prekida sfauvizmom. Između 1912 - 14. nastaju djela njegove"gotičke" faze. Nakon rata slika pejzaže i ženske aktove, radio je drvoreze, ilustrirao knjige, bavio se kostimografijom, scenografijom i povremeno mode-lira u glini.

Londonski most', 1906.– nakrivljena perspektiva;njegove fovističke slike ubrajaju se među najbolje što je naslikao; on je u biti bio akademski slikar koji je slučajno upao u revolucionarni pokret – njegov smjer uvijek je bio suprotan od eksperimenata 20. st.(on je preko 19. st. išao natrag prema renesansi);'Slikar sa svojom obitelji', 1939.– sumira njegovo slikarstvo; grubo crtano, koloristički neutralno

 

VAN DONGEN Nizozemac, naturalizirani Francuz. U početku na njegautječu Gaugin i Vuillard. 1905. g. priključuje se fauvisti-ma. Njegove su boje bez nijansa i tonova, "istisnute iztube". Započinje slikati ženske portrete i aktove mode-la iz polusvijeta, animalno senzualne, s cinizmom i bru-talnom stiliziranošću. Poziraju mu i slavne osobe iz te-atra, kabareta i filma (Mistinguett, Josephine Baker, ka-snije Brigitte Bardot) Ovi su portreti hipetrofiranih dimenzija, na granici farse i bliski plakatima po svojim dekorativnim zahvatima i jakim kontrastima boja. Radio je i u nizozemskoj realističkoj tradiciji: portret starog Anatola Francea, mrtve prirode, pejzaže iz Holandije,Venecije, Maroka i Egipta.

Povremeno je izlagao sgrupom "Die Brucke", na koju je nesumnjivo utjecao.

AKT DJEVOJKE, 1907.

RAOUL DUFY 1877 - 1953.U početku se bavi figuralnim kompozicijama, a od 1903. izlaže na Salonu des Independants.U tom periodu slijedi luminizam impresionista, a njegov ležerni skicozni način blizak jeToulouse-Lautrecu. Jedan je od prvih pripadnika fovista i od 1905. izlaže s Matisseom,Vlaminckom,Rouaultom,Derainom, Marquetom i van Dongenom. Fovizam je zanjega nije bio program, već okvir za izražavanje njego-vog potpuno slobodnog individualnog izraza, lirskog i imaginativnog, s dozom finog humora. Najviše je radioakvarele, skicozne, rafiniranih arabesknih formi i čistihboja (crveno, plavo, zeleno, u svim tonalitetima). Kolorističke su mu vibracije gotovo muzikalne i često je radio motive povezane s glazbom. U akvarelu radi pejzaže prozračne atmosfere i pune svjetlosti, matisseovske interijere i mrtve prirode. Inspirira ga i ritam pokreta naplažama, regatama, hipodromima, lukama, u cirkusu,kavanama i na koncertima. Tema ulice sa zastavama – predstavlja gotovo simbol traganja za slobodom, apstraktnom bojom; tuistu temu slikali su Manet, Van Gogh, Ensor, Picasso, znao obuhvatiti prizor panoramskim pogledom i minucioznim potezima boje i nervoznim arabeskamalinije nagovijestiti pokret i uzbuđenje ljudske gomile na odmoru. Crteži perom su letimično nabačeni, stenografski reducirani i kaligrafski precizni,kao kod Japanaca. Na pariškoj svjetskoj izložbi 1937.izlaže Vilu Elektrike "najveću sliku na svijetu", 60 x 10metara. JEDRILICA KOD SAINT ANDRESSEA, 1912

MAURICE DE VLAMINCK 1876 - 1958. Samouki slikar. Od 1904. izlaže na Salonu des Indepen-dants, a zatim s ostalim fovistima na Salonu d' Automnei samostalnim izložbama u Parizu. Slika u chiaroscuru, jakim i tamnim kontrastima, a u izrazu koristi dramatske akcente. U fovističkim slikama za njega je bila karakteristična upotreba kratkih, valovitih Van Goghovih potezakistom kojima postiže sličnu vrstu kolorističkog dinamizma; stalno koketira sa Cezanneom, kubizmom, ali taj napor je za njega prevelik i 1915. prelazi na neku vrstu ekspresivnog realizma koji je nastavio do kraja života. Česta tema su mu normandijski pejzaži, sela u vihoru, snijegu ili poplavi pod tamnim nebom kao i motivi iz predgrađa. Pejzaže radi i u

bakropisu, litografiji i dr-vorezu), a bavi se i ilustracijama knjiga. JEDRILICE NA SEINI, 1906.

ALBERT MARQUET 1875 - 1947. Od 1897. radi s Matisseom u ateljeu Moreaua, te je po-vezan s umjetnicima koji kasnije postaju fovistima.Ovom pokretu pripada više deklarativno nego svojim djelima. Do 1912. pretežno radi figuralne kompozicijeu kojima se osjeća Moreauov utjecaj, a kasnije slika pejzaže i vedute. Naslikao je seriju pogleda na Seinu,njene obale, pristaništa i mostove u različita godišnja doba i pod različitim

svjetlom. Sljedbenik je tradicije francuskih pejzažista od Poussina do Corota. PLAŽA U FECAMPU, 1906.

3.EKSPRESIONIZAM, izvor, Die Brucke i Der Blaue Reiter

Ekspresionizam se suprotstavlja impresionizmu i umjetnosti koja oponaša prirodu, a djelo mora izrasti iz unutrašnje potrebe i introspekcije. Dok je u Francuskoj naglasak na likovnojformi (fovizam i kubizam), njemačke ekspresioniste zaokupljaju psihički problemi i duševni izraz, često dovedeni do ekstatike, a jedna od glavnih karakteristika je dualistički odnos prema tradicionalizmu: povratak idejama romantizma i pobuna protiv tradicije. Obilježava ga osobno, što intenzivnije izražavanje unutarnjih stanja, osječaja, strasti, nemira...oslobađanje emocija i instinkata likovnim sredstvima ( začetnik Van Gogh). Slobodan izbor intenzivnih boja oslobođenih opisnosti, suprotstavljenih lokalnoj boji predmeta, slobodan dinamičan rukopis, izraz unutrašnje, subjektivne, instiktivne dinamike stvaralačkom i izražajnom gestom, potezi, mrlje, grumeni, linije, predmeti i likovi realnog svijeta preobraženi i deformirani, otkrivaju potisnuti svijet strave, straha, užasa. Na ekspresionizam u Njemačkoj snažno je utjecao fovizam. Budući da je ekspresionizam imao duboke korijene u gotici, privlačnoj sjevernjačkom duhu, u Njemačkoj je bio širi iraznovrsniji i trajao je mnogo duže nego u Francuskoj. Fovizam je bio manje bolećiv i neurotičan, dok je njemački impresionizam obilježen većim osjećajnim krajnostima ispontanijim pristupom. Najveći doprinos njemačkog ekspresionizma je obnova grafike, kao važne umjetničke forme. Začetnikom ekspresionističkog slikarstva smatra se Edvard Munch, norveški slikar koji je u svojim djelima prvi počeo primijenjivati elemente ekspresionizma. Njegove slike Strah i Krik prvi su relevantni primjeri pesimistične ekspresije unutrašnjeg stanja koja će obilježiti ekspresionizam. Krik u svojoj izvornoj, koloriranoj verziji, nastaje već 1893. (dakle, 12 godina prije utemeljenja prve ekspresionističke skupine!) bolni vrisak prenesen u vidljive vibracije koje se šire kao valovi zvuka, a Strah 1894.. Kasnije, točnije 1895., izradio je crno-bijelu verziju Krika uz obrazloženje da jedino bezbojnost doista

može iznijeti pravo značenje krika. Njegove stalne teme: bolest i smrt (najveći dio života je bio

bolestan on i njegova obitelj – rana smrt sestre i majke); opsjednut seksom– žena prikazana kao nevino dijete i vampir istovremeno; gotovo klasičan primjer problema koji je upravo u to vrijeme Freud istraživao.

Die Brucke 1905. U Njemačkoj ekspresionizam započinje skupinom Die Brücke, koju su 1905. u Dresdenu osnovali Kirchner, Heckel, Schmidt - Rottluff i Bleyl, polaznici Arhitektonskog odsjeka Više tehničke škole. 1906. g. pridružuju se Nolde, Amiet, Pechstein i Gallen-Kallela, a s njima indirektno surađuje i na njih utječe van Dongen. Redovito izlažu od 1905. do 1912. Skupina je najčvršće povezana u prvim godinama, kada rade zajedno, prema istim modelima, uKirchnerovom ateljeu u Berlinerstrasse. Ljeti odlaze u okolicu Dresdena, gdje žive istvaraju u prirodi. 1912. g. skupina seli u Berlin, a 1913. g. Die Brücke prestaje postojati. Njihov manifest ističe važnost emocionalnog doživljaja kao testa moralnih i

umjetničkih vrijednosti, a vrlo važan oslonac njihovom slikarstvo bio je pejsaž.

Početnu fazu skupine Kirchner naziva "monumentalnim impresionizmom", iako su od impresionizma preuzeli jedino slikanje u prirodi. Kako bi ostvarili prvotni intuitivni odnos prema motivu i postigli željeno pojednostavljenje, radili su brzo i u jednom dahu završavali slike. Toliko su pojačavali linije i boje, da je zbog njihova naglašavanja dolazilo do deformacije koja se javlja kao sredstvo izraza. Nije negiran realan izgled stvari, već su označene samo njegove glavne karakteristike. Uz reduciranje oblika, vidi se i nov način tretiranja prostora i atmosfere: snažni namazi boje ujedno opisuju lik i definiraju prostor oko njega. Time su se donekle služili Munch,van Gogh i fovisti, koji su posredno utjecali na skupinu (osobito Munch).Die Brücke je obilježen ekspresionističkim načinom izražavanja, socijalnim akcentom i"nordijskom tjeskobom", nemirom, bolećivom osjećajnošću, a uznemiruju ga religiozni,seksualni, politički i moralni problemi. Najčešće teme su pejzaži, aktovi, mistične kompozicije, scene s ulice, sela, cirkusa, kavane i polusvijeta. Boje su čiste, žarke, punedinamike, tonovi izražajni, a namazi tanki. Plohe boja okružene su čvrstim konturama -utjecaj crnačke umjetnosti i drvoreza. Nacionalsocijalizam je proglasio ovu skupinu zaEntartete Kunst , a rehabilitirana je nakon II. svjetskog rata.

ERNST LUDWIG KIRCHNER 1880 - 1938.Jedan od osnivača skupine Die Brücke . Pod utjecajem Munchove ekspresivnosti i kolorističke slobode neoim-presionista, djelima izražava pobunu protiv društvene i umjetničke konvencije koja priječi iskazivanje istinskog sadržaja ljudske egzistencije. Bez sentimentalnosti,stvarnost slika grubim, oštrim linijama, sirovim bojama i bešćutnim licima. Dolazak u Berlin u njegova djela unosi gradsku užurbanost i nemir, živi fluid gradskog i mondenog života, a likovi kicoša i koketnih dama karikirani su pomoću lagane ironije i sarkazma. Nakon liječenja u Davosu (1917.) mijenja likovni izraz: ekspresivnost je zamijenjena jačim naglašavanjem konstruktivne uloge crteža. Kontakt s pejzažom budi smisao za neposrednost zapažanja. Djelomice pod utjecajem Picassoa, uskoro se u njegovim slikama javlja težnja prema redukciji. Nakon 1928. ova je tendencija još naglašenija i on se potpuno

oslobađa okvira stvarne percepcije i kreće u apstrakciju. POSTDAMER PLATZ 1914.

ERICH HECKEL 1883-1970 Samouki slikar, u početku impresionist, razvija se prema ekspresionizmu. Jedan od osnivača skupine Die Brücke. Pod utjecajem Muncha, u svojim grafikama nastoji prikazati duševni nemir, napetost i intenzitet unutrašnjeg doživljaja.Na uljima iz tog razdoblja ističu se klaunovi, artisti,aktovi i pejzaži s prikazima elementarnih nepogoda. Heckel je bio izvanredan i u drvorezima, koji su tada smatraninacionalnim sredstvom umjetničkog izraza.VJETRENJAČA U DANGASTU 1909. ŽENA PRED OGLEDALOM 1908 Jedna od grafika nastala pod utjecajem etnografske umjetnosti i Gauginovih drvoreza. Heckel oponaša način crtanja ranih njemačkih "primitivaca",obline joj daju izvorno obilježje drevne božice plodnosti, a ne Dürera, koji je u početku inspirirao skupinu.

EMIL NOLDE 1867 - 1956.Već je radio u ekspresionističkom stilu kad su ga 1906. pozvali da se pridruži Die Brücke.Dosljedno izgrađuje svoje "ekstatično" slikarstvo u kojem je boja nositelj svega psihološ-kog i likovnog, a crtež i kompozicija su joj podređeni. Volio religijske teme kao i Rouault, panjegovi likovi također iskazuju suosjećanje s ljudskom patnjom. Njegove figuralnekompozicije s biblijskim temama znače oštro suprotstavljanje tradiciji idealiziranja, štopokazuju likovi i fizionomije na njegovim platnima. Bavio se drvorezom i bakrorezom

POSLJEDNJA VEČERA 1909. Debeli namaz boje i namjerno nezgrapan crtež odbacuju likovnu rafiniranost u ime izvor ne izražajnosti inspirirane Gauginom. Lica, bez ikakve idealizacije, podsjećaju na Ensorove groteskne maske.

Galeriju i časopis "Der Sturm" osnovao je H. Walden u Berlinu i ubrzo je privukao članove skupina Die Brucke i Der Blaue Reiter, a 1910. g. također i Oskara Kokoschku. Negirao jetradiciju i bio snažni promotor ekspresionizma u likovnoj umjetnosti, filmu i književnosti.

Der Blaue Reiter 1911. Drugi val njemačkog ekspresionizma počinje u Münchenu 1911. g, zbog razmimoilaženja oko slike Kandinskoga "Posljednji sud", neki članovi istupaju iz Neue Kunstlervereinigunga (Novog umjetničkog udruženja): Kandinski,Marc, Kubin, Gabriele Munther, uglavnom članovi umjetničkog almanaha Der Blaue Reiter, a sljedeće godine im se pridružuju Klee i Javljenski. Ime su dobili po istoimenoj slici Vasilija Kandinskog, ruskog slikara koji je emigrirao u Njemačku, koji s Franzom Marcom formulira estetske vrijednosti grupe.1911. u galeriji Thannhauser otvorena je izložba redakcije Plavog jahača, na kojoj sudjeluju i H.Campendonck, A. Macke, Vladimir i David Burljuk,kompozitor A. Schönberg, a od Francuza izlažu R. Delaunay i H. Rousseau.1912.Der Blaue Reiter  priređuje veliku izložbu na kojoj su se okupili svi istaknuti slikari suvremenih pravaca: Braque, Derain, Fresnaye, Picasso i Vlaminck (fauvisti i kubisti), njemački ekspresionisti iz grupe Die Brucke, Rusi Larionov, Maljevič i Gončarova, te Arp, Gimmi i Luthy.1913.posljednji put Der Blaue Reiter  izlaže u Berlinu na jesenjem salonu galerije Sturm, a grupa se ubrzo raspada zbog početka I. svjetskog rata.Slikari grupe Der Blaue Reiter nisu imali određeni program, a njihovo zajedničko djelovanje počinje u vrijeme izlaska istoimenog prvog almanaha moderne umjetnosti (1912.) i prvog značajnog teoretskog spisa tog razdoblja - O duhovnom u umjetnost, kojeg je napisao Kandinski ,a u kojem iznosti načela skupine, čija se estetika bazirala na traženju duhovnoga u umjetnosti, čime se razlikuju od skupine Die Brücke.. U redakciji almanaha bili su Kandinski, Marc, Burljuk, Macke, kompozitor Schönberg i dr., a objavljeni su: uvodni članak Kandinskog Princip unutarnje nužnosti, pregled novih likovnih pokreta u njemačkoj umjetnosti (Die Brücke, Neue Sezession, NeueKunstlervereiniung), članci o ruskoj avangardi i kubistima, seljačkom slikarstvu alpskihzemalja i Rusije, te dječji crteži kao dokumentacija o izražavanju nesputane psihe.Neslužbeni program grupe Der Blaue Reiter bile su misli Kandinskoga kako se harmonijaboje i forme mora temeljiti na principu djelovanja na ljudski duh, da je oblik boje sredstvokojim umjetnik djeluje na duhovnu sferu, da umjetnik može napustiti oblike iz prirode ikoristiti samo izražajne mogućnosti čistih oblika i boja, te kako je jedini princip i pravilodjelovanja "unutarnja nužnost". Oko ovih postavki u grupi Plavi jahač začelo se apstraktnoili "apsolutno", odnosno nefiguralno slikarstvo u djelima Kandinskog i Kleea. Rad grupebio je značajan za razvoj njemačkoga ekspresionizma, ali i kasnijeg slikarstva nakon I.svjetskog rata, kada su njeni preživjeli članovi djelovali u Bauhausu.

VASILIJ KANDINSKI 1866 - 1944.Od 1904. g. izlaže u pariškom Salonu d'Automne, a u Munchen se vraća 1907. gdje izlaže s grupom Die Brücke u Berlinu i Dresdenu. Godine 1909. u Münchenu osniva Novo umjetničko udruženjei ovdje upoznaje F. Marca, A. Mackea i P. Kleea. 1911. izdaje almanach Die Blaue Reiter  i osniva istoimeni umjetnički pokret. Izložbe ove grupe (1911. 1912. 1913.) prekretnice su u njemačkom slikarstvu i označavaju početak apstraktne umjetnosti.U najranijoj fazi Kandinski je inspiriran ruskom pučkom umjetnošćui djela mu karakteriziraju ornamentalnost, dekorativnost i živahnost boja. 1898. g. upoznaje djela Moneta, slikarski je na tragu impresionista i postimpresionista, a u pejzažima se približava fovistima.1910. svojim prvim nefigurativnim radom "Apstraktni akvarel"napušta interpretaciju vidljivoga u prirodi i stvara oblike koji trebaju pobuditi "unutrašnje zvukove" slika. Prekida s tradicionalnim slikarstvom stvarnosti, iskazuje čistu ekspresiju i nastoji slikom dati "vizualnu muziku". Od 1911. prelazi na apstraktne motive. U apstraktnim slikama (koje naziva "konkretnima"),uz naglašene odnose boja, kombinacijom odnosa pravaca, krivulja, višekutnika i krugova, nastoji ostvariti svoju viziju

psihičkih doživljaja i raspoloženja. U djelu O duhovnom u umjetnosti razlaže funkciju i harmoniju boja. Koristi geometrijski omeđene obojene plohe i linije. Nastoji dokučiti mehanizam psihičkog djelovanja slike, naći zakone primjene i značenja boje i evocirati atmosferu pomoću oblika koji u prirodi ne postoje. Jedina bitna stvarnost jest umjetnikova stvarnost.Simboliste  je smatrao svojim prethodnicima. Kao i Gaugin, želi stvoriti umjetnost duhovne obnove. Njegova je umjetnost bliska teozofiji Rudolfa Steinera. Smatrao je da je čovječanstvo izgubilo vezu s duhovnošću jer se vezalo uz materijalne stvari, pa slikama nastoji probuditi tu uspavanu svijest.SKICA I ZA KOMPOZICIJU VII, 1913. Koristeći se duginim bojama i slobodnom, dinamičnom slikarskom tehnikom pariških fovista, stvorio je potpuno nepredmetni stil.

FRANZ MARC 1880 - 1916.Uznemiren duhovnim previranjima krajem 19. st., pod utjecajem kasnog impresionizma,Nabisa i Jugendstila, počinje putem pojednostavljivanja pronalaziti uzajamne odnose oblika u prirodi (kubistička varijanta njemačkog ekspresionizma). Družeći se s Kandinskim i Mackeom, traži analogije između boje i zvuka. Sudjeluje u pokretanju revije i grupe Der Blaue Reiter . Godine 1911. započinje ciklus motiva sa životinjama (Crveni konji, Sudbina životinja, Srne u šumi, Žuta krava, Kula plavih konja, Bik). Nije slikar životinja u tradicionalnom smislu, već uživljavanjem u bit životinja pokazuje težnju čovječanstva da se vrati ustanje suglasja sa svemirom, u skladu s filozofijom R. Steinera. Kao i van Gogh, razradio je osobni simbolizam boja (plavo je muško načelo, žuto je žensko, crveno je gruba i teška materija). 1912. g. orfizam Roberta Delaunaya pokazuje mu sve mogućnosti boje u izražava-nju mističnih vjerovanja. Iste godine futurizam mu je pomogao oslikati dinamizam prirode.SUDBINA ŽIVOTINJA Njegova vizija dosiže apokaliptičku snagu. Kristalni oblici nalik krhotinama stakla koji prodiru jedni u druge asociraju na mračne sile koje vladaju nerazumnim životinjama. Ovdje je dosegnuta granica "više" simbolične stvarnnosti. Godinu dana kasnije gotovo sasvim napušta figurativnost i radi apstraktnim stilom, jednako tako avangardnim kao što je onaj Kandinskoga.AUGUST MACKE 1887 - 1914.1907. dolazi u Pariz gdje na njega utječu impresionisti, ali on ubrzo prihvaća fovizam.Nakon povratka u Njemačku susreće se s naprednom umjetničkom strujom u Münchenu,gdje 1911. s Kandinskim, Marcom i Javljenskim sudjeluje u osnivanju grupe i pokretanju revije Der Blaue Reiter . Svojom smirenom kolorističkom harmonijom i usmjerenošću na ćulne doživljaje bitno se razlikuje od spiritualizma Kandinskog i Marca. Slikao je šetače naobali jezera, djevojke pod stablima, djecu u igri ili žene pred izlozima dućana, ali uvijek kaodio realnog svijeta u kojem bruji život. Napravio je i nekoliko slika na apstraktni način podutjecajem Delaunaya. Značajni su mu poetski akvareli nastali na putovanjima po Tunisu.

PAUL KLEE 1879 - 1940. Švicarski slikar i grafičar, studira na akademiji u Minhenu, gdje 1911. dolazi u dodir s pokretom Der blaue Reiter . Putujući Tunisom stvara brojne akvarele, muzikalne u kolorizmu i poetske u viziji. Karakteristična je njegova sposobnost poetske transpozicije viđenog u svijet irealnog, gdje viđeno postaje likovnim šiframa koje vode u svijet mašte i nostalgičnog sanjarenja. Klee je izraziti romantik među modernim europskim slikarima. S Kandinskim je predavao na Bauhausu, gdje je artikulirao svoj stav: "...umjetnost je iznadstvari, iznad realnog, iznad imaginarnog ...mi u igri oponašamo sile koje su stvorile svijet".Svijet simbola na njegovim slikama postaje sve jednostavniji: strelice, znakovi interpunkcije, slova, brojevi i arabeske. Kasnije izlaže i s grupom Der blauen Vier grupa "Plava četvorica" koju su 1924. osnovali slikari A. Javljenski, V. Kandinski, P. Klee iL. Feininger (na poticaj Javljenskog), nastavljaju likovne smjernice grupe Der Blaue Reiter ,kojoj su svojedobno pripadali. Izlagali su u Njemačkoj i Americi, a najznačajniju i posljednju izložbu održali su 1929. u Berlinu.

4.Ekspresionizam u Austriji Schiele i Kokoschka (sličnosti i razlike)

Austrijski slikari Oskar Kokoschka i Egon Schiele, specifični su po svom slikarskom izrazu. Kokoschkin stil vjerno je prikazao gusto namazane boje i debele slojeve istih, što je bila znakovita odlika ekspresionističkog slikarstva, uz određenu dozu mašte, dok je Schieleov stil prepun nakaradnih i deformiranih prikaza (načelno su to bili ekspresionistički portreti) preko kojih autor izražava svoje ogorčenje.OSKAR KOKOSCHKA 1886 - 1980.Austrijski slikar i grafičar, započeo je u doba bečke secesije i G. Klimta. Rani radovi nose pečat morbidne psihološke analize i strasti. Sudjeluje u "Wiener Werkstätte", te radi ilustracije i nacrte za predmete umjetničkog obrta. Postepeno se oslobađa secesijske dekorativnosti, teme su mu transponirane u imaginarne prostore, linija je nemirna, a bojan estvarna i podređena liniji. U tom periodu pretežno slika portrete osoba iz bečkih literarnih i umjetničkih krugova, kao i mrtve prirode. Ubraja se u najveće portretiste 20. st1910. odlazi u Berlin i objavljuje članke u reviji "Sturm". Novo poglavlje u stvaranju označava "Oluja" (1914.): u strastvenom pokretu drama zahvaća cijelu sliku, a ekspresija i halucinantna vizija dosežu krajnju točku ekstaze. Nakon I. svjetskog rata živi u Dresdenu, a bojamu postaje opora, potez izmučen i težak. Poetičnosti zamjenjuje dramatičnost (Autoportret,1917.). Istodobno, pod utjecajem dresdenske intelektualne avangarde, na slikama se javlja egzaltiranost, poza, podrugljivost i sarkazam, a namaz je pastozan. Slijedi period smirenja, nestaje psihička mora koja grči potez i izobličuje fizionomiju. Opet se javljaju aktovi, mrtve prirode i pejzaži.Neko vrijeme živi u Parizu, a impresionisti i doživljaj pejzaža definitivno formiraju njegov stil. U tom "dramatskom impresionizmu" slika pejzaže i "portrete" gradova (Lyon, Marseille, Carigrad, Venecija, Tower Bridge u Londonu).AUTOPORTRET 1917.Njegov glavni doprinos su portreti koje je naslikao prije Prvog svjetskog rata, kao što je Autoportret.Kao i Van Gogh vidi sebe kao vizionara koji svjedoći o istini i sttvarnosti svog unutarnjeg doživljaja, kao degenerirani umjetnik.ZARUČNICA VJETRA 1914. Utemeljena na romantičnim slikama Danteovih tragičnih ljubavnika Paola i Francesce, slika prikazuje autora s Almom Mahler, muzom mnogih njemačkih i austrijskih umjetnika. Dramatičan i strastveni kovitlac zahvaća cijelu sliku.

EGON SCHIELEKao i Kokoschka, dolazi iz kruga bečke secesije, mentor mu je bio Klimt. Secesijski ornament u njegovim djelima postaje sve treperaviji i nemirniji, a zbog ekspresionističkog izobličenja uglatiji i koščatiji.Majstor je erotskih crteža, što mu donosi stigmu pornografskog slikara. Ove slike iskazuju patnju uzrokovanu seksualnošću i mračnu stranu erotizma u kontekstu teorija S. Freuda.Kompozicijske metode su silovite i agresivne, a likovi su prikazani iz krajnje visoke ili niske točke gledanja. Manje su ekstatične slike gradova, sjetnih boja, s tajanstvenom atmosferom i jedinstvenom perspektivom gdje je dosegnuo, ali ne i prekoračio granice apstrakcije.ŽENA KOJA LEŽI 1917.

5.Kubizam

Cezanne nastojao sačuvati oblik od potpunog rastvaranja u impresionističkim točkama boje;fovisti se zalažu za konačno oslobađanje boje, a razmišljanja o obliku bila su u drugom planu;želja za izražavanjem je kod ekspresionista dovela do razaranja oblika;kubisti su se pobunili protiv toga; njihovim slikarstvom vladaju svijest i razum; subjektivnu istinu pronalaze u obliku;temeljno mu je obilježje svođenje nepravilnih prirodnih oblika na pravilne geometrijske oblike, slikanje u "kockicama"-kristalični karakter, izraz je upotrijebio kritičar kao reakciju na Braqueovu sliku. A prvi primjer kubizma je Picassova slika Gospođice iz Avignona.Osnovni problem njihove umjetnosti je pitanje prikaza trodimenzionalnih tijela na dvodimenzionalnom platnu bez korištenja perspektivne iluzije prostora. Sljedeći slikarstvo Cezannea koji je nakon raspada oblika u impresionističkoj slici, ponovno vratio volumen (njegove mrtve prirode sa čvrsto zaobljenim jabukama i nabranim stolnjakom jednako su oblikovane snažnom modelacijom poput krajolika s brdom St. Victoire), neki su slikari toliko pojednostavili oblike, da su kuće bez prozora i vrata postale nalik običnim kockama, time su stekli ime kubisti. Kubizam je slikarski

pravac, nastao u Francuskoj 1908.god. prethodnik kubizma je Paul Cezanne, a osnivači kubizma su Georges Braque i Pablo Picasso.Kubizam je zaokupljen problemom «objekta» kojeg treba rekonstruirati, nasuprot rasplinutosti i nepostojanosti impresionističke površine. U kubizmu je prisutan utjecaj crnačke umjetnosti, a osnova je kocka. Kubisti na slici prikazuju simultano (istovremeno) ono što u zbilji možemo vidjeti samo sukcesivno (u slijedu vremena, uzastopno). Za razliku od Cezanne, a posebno snažnog fovističkog kolorita, njihovi tonovi su prigušeni, paletom njihovih ranih godina vladaju siva, oker, smeđa, zvučna tamnozelena, te samo povremeno nešto snažno crveni naglasak. Oblici su skraćeni, geometrijski pojednostavljeni, zgusnuti. Ne odriču se plastičnosti volumena, no ona nije iluzionistički razrađena, već plošno oblikovana.Posebnu vaznost za kubiste imalo je proučavanje crnačke plastike, koje im je otkrilo iskonsku snagu i izražajnost jednostavnih, sažetih oblika. U prvoj fazi tzv. analitičkog kubizma struktura slike još se bazira na stvarnosti i rješava se u smislu iluzionističko-plastičnog prostora.U daljnjem razvoju nastaje tzv. sintetički kubizam, oblici se stiliziraju geometrijski i približuju ornamentu i dekoraciji. Kubizam je prvi suvremeni likovni pravac koji svjesno ukida optičku iluziju i racionalnom analizom elemenata stvarnosti uspostavlja autonoman likovni poredak na slici,cime anticipira mnoge kasnije likovne postupke ,napose apstrakciju.Analitički (fasetni) kubizam 1907. Analitičko promatranje oblika sa svih strana, analiza i razlaganje oblika, pojednostavljenje na osnovne geometrijske likove i tijela, "od boce se pravi valjak", poliperspektiva, prikazivanje predmeta viđenih sa više strana. Kao što se u labaratoriju rastvara i analizira materiju do najsitnijih čestica tako su u analitičkom kubizmu slikari rastvarali i analizirali oblike, najčešće ljudski lik ili mrtve prirode, razbijajući ih do tako sitnih ulomaka rasutih po površini slike da se ponekad jedva moglo prepoznati od čega potjeću. 1909-1912. dolazi do razbijanja većeg, čvrsto zatvorenog oblika – on se raspada na sve manje fasete, tijela bivaju podijeljena;kubisti do kraja domišljaju antiiluzionizam; nisu slikali predmete onako kako ih vide nego kako ih promišljaju;uvodi se četvrta dimenzija,lome predmet, uništavaju mu volumen, više ne promatraju stol, stolicu samo s jedne točke gledišta, već s više njih, obilaze oko predmeta ,to postaje istovremeni prikaz različitih razina stvarnosti; različiti pogledi u različito vrijeme prikazani su istodobno; u sliku ulazi vrijeme! boja bi tu samo smetala, pa se ograničavaju na sive i oker ili smeđe tonove. Objekt je razlomljen u dijelove raznih kristalnih formi, čime se postiže dinamičnost površine koja ide do apstraktnog izgleda.

Sintetički (kolažni) kubizam 1914.Slikari su počeli primjenjivati nov način gradnje slike srodan tehnološkim postupcima moderne industrijske proizvodnje, od prepoznatljivih djelova, cijevi, poluge, kotači, stvara nove spojeve i nove konstrukcije. U sintetičkom kubizmu slikari su počeli komponirati pojedine oblike stvarnih predmeta u nove odnose i spojeve., u mrtvim prirodama npr. čaše, boce, voće, novine, gitara. Ova se faza naziva i kolažni kubizam, jer  je tehnika kolaža zacrtala početak stila. Narednih godina Picasso i Braque "slikaju" mrtve prirode isključivo od izrezanih i naljepljenih komadića raznih materijala, uz dodatak samo nekoliko linija. Sastojci kolaža imaju svoj izvorni vlastiti identitet i ostaju strani element unutar djela (prezentativna funkcija), ali su ujedno i dio slike i imaju figurativno značenje (reprezentativna funkcija). Dok se u analitičkom kubizmu još uvijek osjeća određena iluzija dubine prostora na slici, u sintetičkom kubizmu prostor slike leži ispred plohe slike i stvoren je preklapanjem slojeva nalijepljenih materijala tiskanog papira, kartona ili tkanina. Kolaž će kasnije koristiti i neki drugi umjetnički pokreti: Dada, Nadrealizam, Pop-art.

GEORGES BRAQUE 1882-1963 1907. upoznaje Picassa (preko galerista Kahnweilera, židovskog trgovca umjetninama, ima galeriju u Ulici Vignon) vidi ‚Gospođice iz Avignona‘ u njegovom ateljeu,1900. odlazi u Pariz na učenjeslikanja, proučavao je stare majstore u Louvreu, zanimao se za egipatsku i primitivnu skulpturu, otkrivaimpresioniste, 1906. iz ranog impresionizma počeo je prelaziti u fovističku svijetlu kolorističku paletu, kao i Cezanne, otkrio je da je u mrtvoj prirodi moguće kontrolirati prostor i svjetlost: ‚Kuće u l’Estaqueu’, 1908.

– Cezanne bi cijelu kompoziciju sagradio bojom, a Braque podređuje boju da bio stvario geometrijsku strukturu zakošenih planova koji definiraju ograničena i kontrolirana dubina slike –kuće i drveće postaju geometrijski volumeni, ali sa značajnim naglašavanjem kocki; iluzija dubine postiže se očiglednim volumenom zgrada i drveća – njihovim poklapanjem i iskošenim pokretnim oblicima,naziv ‚kubizam’ opet je dao kritičar Vauxcelles, jer je pišući kritike rekao da Braque sve svodi na kocke.-od 1909. Braque i Picasso, shvativši da nezavisno idu prema istom cilju, odlučili su raditi zajedno;mrtva priroda će postati glavna tema obojice, jer njena ikonografija otkriva njihov svakodnevni život;‘Mrtva priroda s muzičkim instrumentima’Uvodi novost: rukom pisane riječi i brojevi koji obogaćuju kubističkoistraživanje stvarnosti. Uvođenje kolaža obilježilo je kraj prve ili analitičke faze Picassovog i Braqueovog kubizma;počinju stvarati slike koje nisu bile prvenstveno destilacija promatranog iskustva, nego su bile građene, uz primjenu svih plastičnih sredstava koja su im stajala na raspolaganju,uključujući svaki materijal koji im je dolazio pod ruku: druga faza - sintetički kubizam obuhvaća mnoge nepovezane eksperimente

koje su izvodili. POŠTA 1914. Kolaž od duhanske ambalaže, novina i imitacije drvene strukture, uz dodatak nekoliko linija.Braques je izmislio papiers colles (ljepljeni papir). Izbijanjem 1. svjetskog rata 1914. prisna suradnja Picassa i Braquea je prekinuta, slike iz 1917-18. bile su zamišljene u širokim ujednačenim površinama boje s točkastim, površinama kao akcentima;linearna struktura je bila pojednostavljena na geometriju. Osnovna odlika Braqueovog stila koji se javio oko 1919. je fakturna čulnost u kojoj se ugaona geometrija ranijeg kubizma počela rastakati u sasvim solidnu kombinaciju organskih oblik, a poč. 20-tih je počeo raditi i male skulpture u kojima se ogledala njegova zainteresiranost za klasične figure, 1930. najdramatičnije promjene pod utjecajem grčkog slikarstva vaza; plošni, linearni stil.

6.Pablo Picasso, 1881-197 3 faze i osnovne karakteristike

Š panjolski slikar, kipar, grafičar, keramičar i scenograf Pablo Picasso jedan od najvećih i najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća, široj publici poznat je kao suosnivač kubizma (sa Georgesom Braquom), avangardnog pokreta s početka 20. stoljeća. Također, smatra se jednim od pionira asamblaža, umjetničkog procesa uslijed kojeg nastaju dvodimenzionalni i trodimenzionalni objekti sastavljeni od pronađenih predmeta, kao i jedan od začetnika slikarske tehnike kolaža te mnogih drugih stilova i tehnika koje je kroz svoje dugogodišnje djelovanje istraživao i razvijao.  U Barceloni, gdje je pohađao školu, i u Madridu, gdje je bio svakodnevni posjetitelj muzeja Prado, stekao je prva znanja o slikarstvu. Slikarsku slavu steći će u Parizu, kamo stiže u listopadu 1900. godine. Tada su na njega snažan utjecaj imali P.Gauguin, E.Degas i Lautrec. Tada su na njega snazan uticaj imali f t 1901-1904. -Plava faza- počinje ubojstvom njegova prijatelja Carlosa Casagemasa,od tada se služi pretežno plavom paletom za slikanje figura i tema koje su izražavale patnju – često glad i hladnoću, nedaće koje je trpio pokušavajući se snaći;pokazuje simpatiju za patnje drugih, jer ih razumije. Na

slikama su mu uglavnom prosjaci, slijepci, alkoholičari i prostitutke. Njegova slika Plava soba

utjecala je na tu fazu. Žena koja pegla, 1904. – ta očajna, ispijena žena postala je simbol svih neprivilegiranih i eksploatiranih, boje su neutralne,

sive. 1905-1907. – Ružičasta faza: njegova melankolija je dobila romantičnu karakteristiku, zaljubljuje se u Fernande Olivier i smatra se da se pod utjecajem novih okolnosti u privatnom životu u njegovim slikama pojavljuju crvene, bež i ružičaste boje i započinje njegov ružičasti period koji će trajati do 1906. Ta sretna veza bila je razlog da Picasso promijeni svoje boje iz plavih u ružičaste i crvene, najčešće slika cirkusante, žonglere, klaunove, harlekine (tradicija Seurata i Toulouse-Lautreca), ali ih prikazuje intimno, bez sjaja, kao patetične individue;to je prva klasična faza – utjecaj grčkog kiparstva i slikarstva vaza. »Gospođice iz Avignona«, slika koja će obilježiti kompletan razvoj umjetnosti 20. stoljeća, nastaje 1907. godine i smatra se pretečom i inspiracijom kubizma. Kao i na kasnijim kubističkim slikama, objekti/subjekti slike lome se na kompozitne geometrijske elemente te se ponovno sastavljaju poput kolaža, tvoreći pri tome apstraktnu kompoziciju. Nastaju fizikalno nemogući prikazi, iz više gledišta, koji u to doba šokiraju i zaprepašćuju javnost. 

Nadahnut francuskim postimpresionističkim umjetnikom Paulom Cézanneom (1908.) Picasso i francuski slikar Georges Braque slikaju krajolike u stilu koji su kasnije kritičari nazvali malom kockom, što je vodilo ka terminu kubizma. Neki od njihovih radova iz tog perioda toliko slični da ih je teško razlikovati. Ova suradnja između Picassa i Braquea potrajala je sve do 1911. Njih dvojica su razvili prvu fazu kubizma zvanu analitički kubizam. Picassove omiljene teme bila su: glazbala, mrtva priroda i njegovi prijatelji. Jedan od najčuvenijih portreta njegovih prijatelja je onaj Daniel Henry Kahnweilera. Nakon analitčikog kubizma Picasso prelazi na drugu fazu kubizma - sintetički kubizam. Ova druga faza kubizma dekorativnija je, a boje igraju veću ulogu, dok oblici ostaju isfragmentirani i ravni. Prva pojava kolaža u umjetnosti je u periodu sintetskog kubizma kada s još više izlomljenih fragmenta, izrezanim komadićima papira, gradi cjelinu. Pod utjecajem Prvog svjetskog rata Picasso postaje zaokupljen opisom realnosti i taj period njegovog stvaralaštva naziva se klasično ili realistično razdoblje (1918-1927), a taj povratak u realizam simboliziraju radovi »Tri žene na zdencu« (1921) i »Dvije žene koje trče na plaži« (1922).

Nakon 1927. Picasso biva zaokupljen novim kulturnim i filozofskim pokretom, nadrealizmom, čija je umjetnička manifestacija bila logičan nastavak kubizma. Pod utjecajem nadrealizma sve češći motiv na Picassovim radovima postaje minotaur, simbol kojeg su često koristili nadrealisti. Njegova

najznačajnija slika iz tog perioda i jedno od njegovih najvažnijih radova uopće je »Guernica« (1937), prikaz njemačkog bombardiranja Guernice za vrijeme španjolskog građanskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata Picasso je već bio najpoznatiji svjetski živući umjetnik te su brojne oči bile uprte u svaki njegov pokret. Sve više se javno politički aktivira kao član Komunističke partije, u razdoblju nakon 60-te postaje još odvažniji, radeći izražajnije radove s još više boja te je do kraja svog života proizveo još mnoštvo slika i grafika. Za razliku od kompleksnog sintetskog kubizma kasniji Picassovi radovi postaju jednostavniji, koristeći pri tome siroviju i grublju tehniku nalik dječijem crtežu. Izvrstan primjer tog razdoblja je rad »Autoportret okrenut smrti« (1972), crtan olovkom i kredom u boji. Osim društvenih, kulturnih i političkih okolnosti važan aspekt Picassovog umjetničkog stvaralaštva je bio i njegov emotivni život. Kroz Picassov život prošlo je mnoštvo žena, od kojih su neke snažno utjecale na njegov umjetnički rad, jedna od njih je i Dora Maar, fotografkinja hrv. podrijetla.

7. Gospođice iz Avignona  

Picassove Les Demoiselles d'Avignon, kako glasi originalni naziv slike iz 1907. godine, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti umjetnosti. Njome započinje kubizam. Slika je nastala kao posljedica jedne studije u jednom bordelu u ulici Avignon, u zloglasnom djelu Barcelone koji je slikar u mladosti posjećivao. Na slici vidimo pet ženskih figura, pet aktova prikazanih iz različitih perspektiva, pred pozadinom izvedenom u nekoliko plavih tonova, u prostoru koji nalikuje na kaleidoskop. Promatrač ih vidi sprijeda, sa strane, čučeći ili koso odozgo. U čitavoj slici nema čvrstog središta, nema horizonta, nema težišta niti osjećaja dubine, kao ni određenog izvora svjetlosti. S obje strane naznaka je zavjese u smeđim tonovima. U prednjem je dijelu slike jedna mrtva priroda, prikaz voća na stolu.Pet nagih žena grubih uglatih tijela i shematskih lica, nosovi prikazani en face ili u ¾-profilu,savijeni u stranu, utisnuti u plohu, tijela su bez dojma plastičnosti;dojam tjelesnosti postiže pomoću paralelnog nizanja izduženih zelenih tj. plavocrnih poteza kistom umjesto uz pomoć kontrasta svijetlo-tamno; ovo nizanje primijenjeno je samo na likovima žena-maskina desnoj polovici slike i to je prvo svjedočanstvo kubizma. Tijela su oslikana apstrahirano i geometrijski: oštrih kutova i ukočenih pogleda. Tri stojeće figure na lijevoj strani slike razlikuju se od dviju na desnoj, jedne u profilu i jedne koja čuči, kojima su uzor bile afričke maske. Likovi su uglato izobličeni, sa snažno razlomljenim linijama, a figure na desnoj strani imaju karakteristike primitivne etnografske umjetnosti. Srušena je klasična ideja ljepote, zanijekane proporcije i kontinuitet oblika. Likovi kao i pozadina razlomljeno je u uglate površine i klinove, i oblici nisuplosnati već su osjenčani, tako da sugeriraju i treću dimenziju.Platno nalikuje na "polje smrvljenog stakla". Napravio je 700 skica, a još uvijek traju istraživanja mogućih utjecaja i izvora za ovo djelo.

8.Picasso i nadrealizam, Guernica

Pod utjecajem nadrealizma sve češći motiv na Picassovim radovima postaje minotaur, simbol kojeg su često koristili nadrealisti . Naslovnicu za prvi broj umjetničkog časopisa Minotaurea dizajnirao je Pablo Picasso. Vjerojatno Picassovo najpoznatije djelo, naslikano kao neposredna reakcija na Španjolski građanski rat i bombardiranje baskijskog grada Guernice. Guernica pokazuje tragedije rata i stradanja pojedinaca, posebno nevinih civila. Ovaj rad postaje trajni podsjetnik tragedijama rata, antiratni simbol i utjelovljenje mira. ‚Guernica’ rađena za španjolski paviljon na Svj. izložbi u Parizu; to je ogromna slika rađena crnim, bijelim i sivim bojama, scena terora i pustoši; izražajno najsnažnija

primjena kubizma ikad ostvarena. Avioni njemačke legije Condor bez ikakvog su vojnog povoda zasuli bombama maleno baskijsko mjesto Guernicu u trenutku kad su njegovi stanovnici bili okupljeni na mjesnom trgu, ovo je bila generalna proba za totalni rat koji je počeo nekoliko godina kasnije,Picasso nije prikazao njemački napad,već njegove posljedice; slika je slikana crnim, bijelim i sivim tonovima; osnova kompozicijska shema je plošan trokut čiji je vrh tupi kut; ovaj trokut u sebi obuhvaća osam likova-žrtava terora; u središtu slike propinje se pogođeni apokaliptični konj izdužena vrata, a njegov bombom razneseni jahač leži na tlu.najznačajnija slika 20. st. s povijesnom tematikom.

9.Orfizam ROBERT DELAUNAY 1885 - 1941. i SONIA DELAUNAY 1885 - 1979.Razvili su nepredmetni, potpuno apstraktni stil, kojega je Apollinaire (glavni teoretičar pokreta) nazvao orfizmom, prema Orfeju. Slijedeći ideje Seurata i Gaugina, nastojali sustvoriti čiste harmonije boja, nezavisne od prirode poput muzike. Krajem 1912. Delaunay započinje slikati niz "Istodobnih suprotnosti ", na kojima je vrtložni pokret boja treba oprikazivati ritmove kozmosa. Orfizam trajao samo nekoliko godina, a Delaunayevi su se zatim posvetili futurizmu.Među rane članove pokreta ubraja se Marcel Duchamp, a stil je djelovao i na Franza Marca, Fernanda Legera, Marca Chagalla i čak na Paula Kleea. Ideju su preuzeli i Amerikanci koji su radili u Parizu: Stanton Macdonald-Wright i Morgan Russell, koji su taj pokret nazvali sinkronizmom.

10.Futurizam Futurizam je kulturni pokret nastao početkom 20. st. u Italiji, a stekao je poklonike i u drugim zemljama, naročito u Rusiji. Onako kako su ga u početku zamislili Picasso i Braque, kubizam je bio stil skladne ravnoteže primijenjen na uobičajene teme: mrtvu prirodu, portret i akt. Drugi slikari su uočili kako je kubizam osobito pogodan za izražavanje geometrijske preciznosti svojstvene tehnici, koja je taj stil činila izvrsno prilagođenim dinamici modernog života. Kratkotrajni futuristički pokret u Italiji primjer je takvog shvaćanja. Pjesnik Filippo Tommaso Marinetti i njegovi sljedbenici objavili su (1909 - 1910.) nekoliko manifesta u kojima energično glorificiraju budućnost, odbacuju prošlost i uzdižu ljepotu stroja.U svom manifestu (Pariz, 1909.) Marinetti naglašava ljepotu brzine i dinamike, tvrdi kako je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, te poziva na rušenje muzeja, biblioteka i akademija.Godine 1910. petorica mladih slikara Boccioni,Carrà, Russolo, Balla, Severini u Torinu objavljuju "Manifest slikara futurista" u kojem se zalažu za Marinettijeve ideje i novu viziju svijeta. Intencija je pokreta ne prikazivati jedan fiksirani trenutak sveopćeg dinamizma, već samu dinamičku senzaciju. Uvodi u sliku pokret i vrijeme, predmet nemiruje, nego se neprestano pojavljuje i iščezava, razbija plohu umnožavanjem i prožimanjem planova u kretanju. Prenosi u slikarstvo nova iskustva fotografije i filma(pokretne slike i slijed pokreta temelj su futurizma).Futurizam je u osnovi milanski pokret – počeo kao pobuna mladih intelektualaca protiv kulturne ustajalosti (u koju je Italija utonula tokom 19. st.).Svoje ideje su propagirali manifestima.Prvi manifest 1909. -poziva na uništenje biblioteka, muzeja,akademija i gradova iz prošlosti.- v e l i č a o j e i d e j e r e v o l u c i j e , r a t a , b r z i n e i d i n a m i z a m m o d e r n e t e h n o l o g i j e ( k a o n o v u v r e d n o t u p r o k l a m i r a ljepotu brzine i dinamike).Futurizam je napadao neuravnoteženo aristokratsko i buržoasko društvo, a u području politike postao je temelj fašizma. Drugi manifest 1910. – slavio ideju simultanost vizije,metamorfoze i kretanja koja umnožava predmet u pokretu.Glavna tematika kojom se futurizam bavi je dinamika pokreta –koju postižu umnažanjem (zarazliku od kubizma koji se bavio problematikom poliperspektive).- Opsjednuti su mašinama 20. stoljeća (prenosili su ljepotu stroja na platno).1912. godine u Parizu priredili zajedničku izložbu.Utjecao na tadašnji ekspresionizam u Njemačkoj i Francuskoj, a i na dadaizam (Duchamp,P i c a b i a ) p r e k o i n o v a c i j a B o c c i o n i j a k o j i j e u « Manifestu futurističkog kiparstva» 1 9 1 2 . p r e p o r u č i o u p o t r e b u n o v i h m a t e r i j a l a k a o š t o s u : s t a k l o , d r v o , c e m e n t i d r u g i h t a d a neuobičajenih materijala u skulpturi, te time anticipira dadaističke manifestacije.Primjeri: Umberto Boccioni «Grad se diže», 1910.Carlo Carra  Pogreb anarhista Gallija, 1911. (kasnije će postati metafizičar)Luigi Russolo – zainteresiran za mogućnost futurističke muzike – posvetio se izradi atonalnih orgulja (ta muzika je bila preteća današnje elektronske muzike). Napisao manifest«Umjetnost buke» (u glazbu uključivao čudne zvukove

struganje, urlike i slično. Gino Severini:Vlak crvenog križa, 1914., Arnason, 214 Giacomo Balla:Dinamika psa na uzici, 1912.UMBERTO BOCCIONI– najdarovitiji među futuristima. Bio je slikar i kipar. Najveći doprinos futurizma ostvario je svojim skulpturama.1912. napisao je manifest futurističke skulpture (koji je bio jako važan za razvoj moderne skulpture). Boccioni je nastojao figuru ili objekt povezati s okolnim prostorom (težio je skulpturi kaoambijentu).Razvijao je ideju „skulpture okoliša»“koja je najavljivala «prostornu» skulpturu Moorea,Ahipenka i konstruktivist a . Zalaže se za otvaranje skulpturalne forme (ukidanje zatvorene skulpture). Inzistirao na primjeni svih vrsta materijala (staklo, drvo, karton, željezo, cement, konjska dlaka, koža, tkanine, elektronske sijalice...). Napadao je čitavu akademsku tradiciju (temu akta).Manifest je utjecao na razvoj konstruktivističke skulpture, dadaističkog i nadrealističkogasemblaža i ambijenta pop-kipara 60-tih. Razvoj boce u prostoru , 1912. (rastvara formu boce, odmotava je i spaja sa podlogom) –  primjer skulpture-okoliša.

11. Geometrijska apstrakcija

Apstrakcija nije nešto neprirodno. Npr. mikroskopske slike ne nalikuju ničemu stvarnom, što u prirodi možemo vidjeti golim okom, one se čine "apstraktnima" iako prikazuju najkonkretniju stvarnost – samu materiju. Neke avionske fotografije, ili još više satelitski i svemirski snimci, toliko sliče apstraktnim slikama da bismo ih mogli međusobno zamijeniti. Neke apstraktne slike su čak izrazile osjećaj bestežinskog stanja, jer na njima ne postoji više "gore" i "dolje" (što im je javnost najviše zamjerila) – decenijama prije nego su ga astronauti doživjeli u svemiru. I kao što priroda stvara nepravilne, krivudave i zavijene oblike, posebno u organskim tvarima, te pravilne, geometrične, kristalične oblike, posebno među mineralima, tako se i dvije glavne struje apstraktnog slikarstva, prema njihovim vizualnim osobinama zovu: organskom i geometrijskom apstrakcijom. Organska apstrakcija se javlja kao produkt odvažnih kubističkih istraživanja u djelima rusa Vasilija Kandinskog oko 1910. g., a traje, u raznim oblicima, sve do današnjih dana. Proizlazi iz nove spoznaje o strukturi materije(otkrića nevidljivog svijeta mikroskopom), karakteriziraju je slobodni oblici nalik na organske, boje su slobodne kao i način slikanja.

Geometrijsku apstrakciju osnovao je Kazimir Maljevič, a slika koja najodlučnije prekida sa tradicijom je njegov Crni kvadrat na bijelom polju (1913.) kojim iskazuje da je kontrast osnova umjetnosti. Godine 1915. objavljuje manifest "Od kubizma do suprematizma" u kojem se zauzima za dominaciju (supremaciju) čistog osjećaja u umjetnosti. teži dostići savršenu harmoniju oblika i boja nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova: kvadrata, kruga i trokuta. Jednostavno, definirao je 'suprematizam' kao vrhunac, izvanrednost umjetnosti u apstrakciji. Maljevič zastupa purističko stajalište i krajnji minimalizam u likovnom izrazu. To je bila prva škola apstraktnog slikarstva. Njegova najodvažnija slika je Bijeli kvadrat na bijelom polju. Suprematizam je pokrenuo i odgovarajući pokret u kiparstvu – konstruktivizam čiji je osnivač Vladimir Tatljin.

12. Suprematizam- Maljević Potpuno ruski pokret nastao 1913. u Moskvi pod utjecajem ideja kubizma i futurizma.Osnivač

suprematizma je Kazimir Maljević, koji je 1913. naslikao prvo suprematističko platno"Crni kvadrat na bijeloj površini ", a 1915. objavio u Moskvi manifest "Od kubizma do suprematizma". Oko Maljevića se formira grupa istomišljenika: A. Rodčenko, V. Tatljin, ElLissitzky i književnici

Majakovski i Maturič. Suprematizam teži za apsolutnom harmonijom linija, oblika i boje, nastojeći

ustanoviti vizualne kvalitete koje su u korijenima umjetničkog doživljaja. Nepredmetno slikarstvo kao izravan čisti osjećaj nepredmetnosti i odsutnosti svake pomisli na stvarnost, zagovara čistu geometrijsku apstrakciju, u poćetku ograničavanjem na kvadrat, a kasnije je kvadratu pridodan trokut i krug. Boja i oblik trebaju imati supremaciju, odnosno biti nadređeni prikazu vidljivog svijeta.U početku suprematizam koristi osnovne geometrijske forme (kvadrate, kružnice, trokute,ravne linije), kasnije se proširuje slobodnijim elementima, a oko 1919. vraća se asketskoj strogosti ranijeg razdoblja. Maljevičevo platno "Bijeli kvadrat na bijeloj površini ", predstavlja najradikalniju posljedicu suprematističkog shvaćanja– doveo jeapstrakciju do krajnjeg geometrijskog pojednostavljenja (izraza) – prvi puta geometrijski lik izložen kao umjetničko djelo.. Svojim formalnim izrazom suprematizam označava početak geometrijske apstrakcije, anticipirajući kasniji konstruktivizam i neoplasticizam.

13. Kandinski, 1. apstraktna slika

Vasilije Kandinski naslikao je prvu apstraktnu sliku, vodenim bojama 1910.g, svoje radove naziva kompozicijama, improvizacijama,impresijama, to su improvizacije turbulentnih kompozicija boja i poteza kista, apsolutno bezpredmetno slikarstvo. Rana apstraktna djela pripadala su organičkoj apstrakciji, a kasnije prelazi na geometrijsku apstrakciju. Napisao je i teoretski manifest o apstraktnom slikarstvu, O spiritualnom u umjetnosti koje je prvi put izdano na njemačkom 1912. U tom djelu, istraživao je fiziološke učinke boje i napravio je usporedbe između slikarstva i glazbe.

14.Apstraktna umjetnost Jedna od glavnih struja modernog umjetničkog izraza. Označava proces raščlambe i pojednostavnjenja promatrane stvarnosti. Prethodnici pokreta apstrakcije bili su i Cezannei Seurat. Nefigurativna apstrakcija ne sadrži nikakvo podsjećanje na realnost, bez obzira jeli ona polazišna točka umjetnika ili nije. Apstrakcija pokazuje isključivo elemente kompozicije: crtež, plohu, formu i boju. Razvila se u prva dva desetljeća 20. st. kao konačna konzekvenca evolucije impresionizma, fovizma (Kandinski) i

kubizma (Maljevič, Mondrian).

JOSEPH STELLA 1877 - 1946. Američki slikar talijanskog porijekla, od 1896. živi uAmerici i studira na New York School of Art. Nakon boravka u Europi (1909.) priklanja se futurizmu i slika prizore iz američkog industrijskog

života:Brooklynski most, Coney Island, Borba svjetala. BROOKLYNSKI MOST 1917.Apoteoza mosta postignuta sintezom futurizma i Demuthovskog 

precizionizma. PIET MONDRIAN 1872 - 1944. Holandski slikar, 1912. g. dolazi u Pariz. Pod utjecajem kubista slika serije stabala u kojima postu-pnom redukcijom svodi motiv na osnovnu grafičku shemu. Do 1904. slikar naturalist;od početka ima karakteristične vertikalno-horizontalne kompozicije, naglašava linearne strukture;rani pejzaži držali su se principa frontalnosti, naročito na slikama s vjetrenjačama, odsječeni krupni plan;od početka – instinkt za kontroliranu, apstraktnu organizaciju prostora slike;1911. prvi posjet Parizu, zaokupio ga je kubizam;omiljene teme: drvo, dine i ocean, crkve, vjetrenjače; na njima se može pratiti njegov razvoj od naturalizma, simbolizma, impresionizma, postimpresionizma, fovizma i kubizma – do apstrakcije. Oko 1915. posve napušta realni motivi slobodno komponira plohu u smirenom ritmu obojenih kvadratnih površina obrubljenih rasterom crnih linija, a boje su reducirane na žutu, plavu icrvenu. Godine 1917. jedan je od osnivača grupe De Stijl i formulira principe svog neoplasticizma. Uposljednjim radovima dosegao je krajnju moguću formalnu redukciju - platna mu sadrže tek nekoliko obojenih ploha na bijeloj podlozi. Ova dosljednost čini Mondriana najistaknutijim apstraktnim slikarom njegova dobaSIVO STABLO 1912. Mondrian je bio glavna ličnost utemeljenju geometrijske apstrakcije tijekom 1. svj. rata;njegov utjecaj obuhvatio je ne samo apstraktno slikarstvo i skulpturu nego i forme međunarodnog stila u arhitekturi – zahvaljujući nastavi u Bauhausu te izdancima Bauhausau SAD, Mondrianove teorije raširile su se po cijelom zapadnom svijetu;u SAD je bio legenda – osobito su ga cijenili apstraktni ekspresionisti; iz njega proizlazi islikarstvo obojenog polja.

KOMPOZICIJA S CRVENIM, MODRIMI ŽUTIM, 1930. Crtež je sveden na horizontale i vertikale, a bojena tri osnovne (uz crnu i bijelu). Cilj je bio prikazati "čistu stvarnost" koju je Mondrian definirao kao ravnotežu postignutu "uravnoteženjem nejednakih, ali jednakovrijednih suprotnosti". Imao jetako izuzetan osjećaj za dinamičku ravnotežu, da poznavatelji

odmah mogu otkriti krivotvorinu. Mondrianova fasciniranost nepotpunim u potpunom, tenzija linija

presječenih rubom platna;otvorena kompozicija s naglaskom na velikim bijelim ili svijetlo sivim površinama dominirala je njegovom produkcijom tijekom 20-tih; krajem 20-tih u nekoliko slika proces obrnut - linearna struktura je jednostavna, dok dominantu površine pokriva jedna od primarnih boja u maksimalnom intenzitetu.

 15. De Stijl 1917.-1924. Naziv časopisa (i pokreta) kojeg su osnovali Piet Mondrian,Theo van Doesburg i Bart van der  Leck, a izlazio je u Leidenu i Parizu. U poslijeratnim traženjima novih načina likovnog izražavanja, De Stijl je jedan od najradikalnijih pokušaja. Ideolog je bio Mondrian, koji se od svog boravka u Parizu 1912. (gdje su na njega utjecali kubisti) bavio analizom formi.Nasuprot ruskim avangardistima (Maljevič, Tatljin, Gončarova) i kasnijim dadaistima (Arp) s jedne strane, te apstraktnom ekspresionizmu (Kandinski) s druge,neoplasticisti (Mondrianov naziv za pripadnike De Stijla) rješenje vide u geometrijskoj apstrakciji. Prema njima, novi stil mora biti odraz znanstvenog i tehničkog savlađivanja prirode, jasan i matematički logičan poput moderne željezne konstrukcije, treba postati univezalnim jezikom, kolektivnim stilom i izražavati osnovnu formalnu zakonitost u prirodi. Pokretu su pristupili G. Severini, H. Arp,K. Schwitters, Man Ray, El Lissitzky, C. Domela, anapuštaju ga Mondrian i T. Van Doesburg (koji objavljuje manifest elementarizma). Teorija neoplasticizma imala je odjeka i u arhitekturi (Bauhaus, Alvaar Alto, Mies van der Rohe), umetodičnom i ritmičnom raščlanjivanju ploha i masa građevina.Estetika De Stijla razvijena 1917. u doba kad je katastrofa 1. svj. rata dosegla svojvrhunac, izraz je čežnje za mirom, a glavno obilježje joj je statičnost;umjetnici okupljeni oko njega isticali su potrebu za apstrakcijom i simplifikacijom,matematičkom strukturom nasuprot impresionizmu i svim ‘baroknim’ oblicima umjetnosti. Težili su ‘jasnoći, izvjesnosti i redu’; to prevode pomoću ravne crte, pravokutnika ili kvadrata, kao i boja svedenih na primarne: žuto, crveno, plavo i neutralne: bijelo, sivo,crno;prema Mondrianu, ne bojama u arhitekturi odgovara prostor, a bojama materija.

THEO VAN DOESBURG (1883-1931)pokretački duh u stvaranju i razvoju De Stijla, naročito impresioniran esejom Kandinskog ‚O duhovnomu umjetnosti‘;‚Igrači karata‘ 1916-17. Van Doesburg, Mondrian i Van Der Leck neko vrijeme su nadopunjavali jedan drugoga, ali 1920. svatko ide svojim putem, nakon 1918. Van Doesburg je nastavio biti najartikuliraniji propagator načela De Stijla putujući i držeći predavanja; imao je dosta utjecaja na studente i na neke profesore Bauhausa u Weimaru;bio je zainteresiran za dadaizam;1924. objavio je ‚Osnove nove umjetnosti‘ – tu je počeo napuštati strogu vertikalno-horizontalnu formulu Mondriana i De Stijla i uvodi dijagonale – to dovodi do Mondrianovog povlačenja iz De Stijla, a Van Doesburg je svoj novi zaokret nazvao ‚elementarizam‘ i tvrdio da nagnuta površinaunosi iznenađenje, nestabilnost i dinamizam;‚Cafe‘ L‘Aubette‘, Strasbourg, 1926-28. – najmonumentalniji izraz tih novih principa.

16.Bauhaus 1019.-1032.1919. g. arhitekt Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji je cilj povezivanje umjetnosti s društvom i premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti.Umjetnost više nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život.Slikarstvo, kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn postaju elementi Gesamtkunstwerka. Gropiusu su uzori bile srednjovjekovne masonske lože kao zajednice umjetnika i obrtnika, secesija i Deutscher Wekrkbund. Utjecaj na program škole imali sukonstruktivizam i De Stijl. U Bauhaus su došli Doesburg, Lisicki, Gabo, Maljević, Kandinski,Moholy-Nagy i Klee, a predavači su bili i obtnici, majstori oblikovanja. Godine

1925. zbog političkih pritisaka Bauhaus je preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, Moholy-Nagy, Schlemmer i Klee. Posljednji voditelj Bauhausa bio je arhitekt Mies van der Rohe, a1932. g. nacional socijalisti Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju.OSKAR SCHLEMMER (1888-1943)1920-29. na Bauhausu je predavao scenografiju, skulpturu i zidno slikarstvo, njegove slike bile supovezane s klasičnim protonadrealizmom De Chirica, Carre i metafizičke škole, Legerovim kubizmom,Ozenfantovim purizmom. Jedan od posljednjih velikih majstora perspektive; njegova je glavna tema ‘čovjek u prostoru' reducirao je ljudski lik na stereometriju njegova tijela i smjestio ga u prostor. Sličnosti s velikim talijanskim zidnim slikama 15. st., Piera della Francesca i njegovim bezličnim skulpturalno pojednostavljenim figurama i matematički preciznim prostorom;u slikarstvu figurativan, u skulpturi apstraktan, ali s uvijek očiglednim ili nagoviještenim figurama.

LASLO MOHOLY- NAGY Radi pod utjecajem Maljeviča i Lisickog, a 1923- 1928. g. podučava na Bauhausu. Istraživao je upotrebljivost predmeta iz svakodnevnog života(npr. žica, papir, tkanina) koji su postajali mate-rijalom za umjetničku obradu. Time se nadovezivao na kubističke i konstruktivističke kolaže,kao i na dadaističko-nadrealistički readymade. Stvarao je konstrukcije od trokuta, kocke, kruga i izduženih cilindričnih oblika. Nakon Bauhausa,u Berlinu eksperimentira na području filma, fotografije i

kazališta. Bio je pionir u stvaranju strojeva ‘svjetlost i pokret’, izrađenih od metala koji reflektiraju

svjetlost i od prozračne plastike; jedan od glavnih prethodnika mehanizirane kinetičke skulpture koja je procvala nakon1950.; radio je i na apstraktnoj, modeliranoj ili konstruiranoj skulpturi. KOMPOZICIJA A XXI. 1925. Od 1937. živi u Chicagu, tu osniva Novi Bauhaus gdje nastaju djela kombinirana od slike i plastike,koja naziva "prostorni modulatori"- trodimenzionalne konstrukcije od prozirnih ploča između kojih se javlja igra svjetla i sjene. Jedan je od glavnih stvaratelja kinetičke umjetnosti 20-ih (mehanizi-rane kinetičke skulpture), a veliki broj suvremenika istražuje takve mogućnosti: Gabo, Pevsner,Tatljin, Rodčenko. Bavi se fotografijom i nekoliko mjeseci nakon Raya također razvija fotograme,fotografije bez fotoaparata.

17.Apstrakcija u Rusiji

Rani ruski avangardni pokreti (osnovani na geometriji): Rejonizam 1912.- Ovu prvu programatsku umjetnost ruskog porijekla stvorio je Mihail Larionov i Natalija Gončarova, na izložbi ‘Meta’ pokazalisu svoja djela, a porijeklo joj je u futurizmu i kubizmu. Teži osamostaljenju boja i oblika. Mrlje i zrakasti potezi boje,sukladni futurističkim snažnim linijama, raspoređeni su neovisno o motivu u samostalne kompozicije, posve slobodno, bez figurativnih asocijacija.Utemeljen na spoznaji da se svijetlost širi zrakasto. Godine 1913. objavljen je"Rajonistički i futuristički manifest". Suprematizam- Osnivač suprematizma je Kazimir Maljević, koji je 1913. naslikao prvo suprematističkoplatno "Crni kvadrat na bijeloj površini ". Teži za apsolutnom harmonijom linija, oblika i boje, nastojeći ustanovitivizualne kvalitete koje su u korijenima umjetničkog doživljaja, boja i oblik trebaju imati supremaciju, odnosno biti nadređeni prikazu vidljivog svijeta.Koristi osnovne geometrijske forme (kvadrate, kružnice, trokute,ravne linije), kasnije se proširuje slobodnijim elementima, a oko 1919. vraća se asketskojstrogosti ranijeg razdoblja. Tada nastaje Maljevičevo

platno "Bijeli kvadrat na bijeloj površini ",koje predstavlja najradikalniju posljedicu suprematističkog shvaćanja. Konstruktivizam- jedna od novih značajnih ideja u skulpturi 20. stoljeća (ideja konstrukcije). Osnovni problem konstruktivističke skulpture je isticanje skulpturalnog prostora prije nego skulpturalne mase.Kod konstruirane skulpture forma se stvara od elemenata drva, metala, stakla i plastike. Vladimir Tatljin– osnivač ruskog

konstruktivizma. Na njega utječu Piccasove konstrukcije (implikacije kolaža u 3D-prostoru), koje je

vidio 1913. kada je u Parizu posjetio Picassa.1915. stvara Kontra-reljefe- visjeli su na žici u kutu prostorije, reljefi bili su prve potpuno apstraktne kompozicije u povijesti skulpture (konstruirani od drveta, metala i kartona s površinama obloženim gipsom i razbijenim staklom). Kasnije se Rodčenku i Tatljinu pridružuje i El Lissitzky. EL LISICKI (1890-1941 ) Važniji kao veza nego kao originalni talent, jer povezao je rusku apstrakciju s De Stijlom i Bauhausom. Svoje neobjektivne, nepredmetne slike-konstrukcije nazvao je PROUN (pro unovis = za novuumjetnost, projekt postanka novog), a predstavljale su geometrijsku apstrakciju+perspektivnu iluziju, to su pogledi na gradove iz mašte, lebdeće urbane teme, blokovi zgrada, trgovi; njegovi su oblici ritmički raščlanjeni, kreću se ispred beskonačnih prostora, unutar različitih slojeva slike.Na velikoj berlinskoj izložbi 1923. uredio je ‘oglednu sobu’ u kojoj postavlja dovršene reljefne Proune, kuglu, kubus, šipke – ključni primjer konstruktivističke prostorne instalacije; umjetnost je za njega bila prijelazna postaja na putu do arhitekture.

18. Metafizičko slikarstvo- Pittura metafisica Tvorac osebujnog stila nastalog u Italiji-magičnog realizma bio je Giorgio de Chirico, a s njim i Carlo Carra, Fillip dePisis i Giorgio Morandi, trajao je 1915.- 1917. ,nazvan pretečom nadrealizma. Bili su zadivljeni tradicijom toskanske škole primitivnih umjetnika, klasičnim figurativnim slikarstvom (Giotto, Massaccio) i simbolista. Tražili su vezu između suvremenog i klasičnog slikarstva. Sjedinjavanje realnosti i nadrealnosti, slično snu donjelo je tom stilu naziv "metafizički stil". Metafizički slikari su zadržali forme renesansne realnosti – perspektivni prostor, prepoznatljiv ambijent, skulpturalne figure i objekte smještajući ih u razne pozicije koje su izazivale efekt iznenađenja, šoka, atmosferu čudnovatosti i straha.

Giorgio de Chirico- glavni predstavnik «metafizičke škole».Imao ljubav prema mitovima i klasičnoj skulpturi. Na de Chirica je utjecala Nietzscheova filozofija. Proučavao je svijet snova: prazni trgovi okruženi sjenovitim kolonadama, pusti trgovi sanijemim figurama, prazne i negostoljubive građevine i udaljena groblja. Svoju je umjetnost opisao kao metafizičku zato što ona pokazuje svijet koji je skriven iza stvarnoga. Njegove slike ostavljaju ugođaj tajanstvenosti i nelagode –slikao je ambijente gradova osvjetljene jarkom svjetlošću, oštro ocrtanih bridova kasičnih građevina,uporabom tamnih, dubokih sjenki, praznih prostora punih nepoznate prijetnje, anonimnih lutaka, bizarnim nizanjem predmeta, tezagonetnim naslovima svojih slika, a emotivno podsjeća na izgubljenost i otuđenost čovjeka u suvremenom životu i svijetu.

PIAZZA D ITALIA, 1913. TAJNOVITOST I SJETA ULICE, 1914. -remek djelo, najljepši primjer duboke perspektive iskorištene

za stvaranje emocionalnog efekta; raspoloženje zastrašujuće , njegov perspektivni prostor ima arhitektonsku jasnoću talijanske renesanse.

19. Dadaizam- DADA

1916.- Umjetnički i intelektualni pokret nastao za vrijeme prvog svjetskog rata kao stav radikalnog odbacivanja tradicionalne umjetnosti i kulture. Pokret se javio u slikarstvu, kiparstvu i književnosti s

destruktivnim idejama obaranja svih vrednota civilizacije i kao protest protiv besmislenih ratnih krvoprolića. Umjetnici su napadali i ismijavali društvo, osobito nositelje vlasti, a društvo im je još oštrije odgovorilo, optužujući ih da su rušitelji kulture,opasni i neozbiljni, te djetinjasti i bolesni. Dadaistički pokret razvio se u Zurichu 1916., Švicarskoj, jedinoj neutralnoj europskoj državi gdje je grupa pjesnika i umjetnika osnovala Cabaret Voltaire gdje su se održavale večeri poezije i slikarstv, a osnovali su ga pjesnik Tristan Tzara i slikar Hans Arp. Naziv je uzet nasumično iz riječnika koji na francuskom označuje drvenog konjića, igračku. kao djetinja riječ, koja može značiti sve i ništa.Zagovaraju apsurd, destrukciju, obaranje svih tradicionalnih estetskih vrijednosti, negacija svih likovnih kriterija- programatski apsurd. Ukidaju uporabne vrijednosti slučajno odabranih predmeta i uspostavljanje estetske funkcije, pronađeni predmeti, otpadci civilizacije svrstani su u nov estetski kontekst- assamblage- asamblaž, tehnoka spajanja raznorodnih predmeta i materijala u nov kompozicijski odnos). Pronađeni predmeti lijepljeni su na platno ili je zgotovljeni neumjetnički predmet označen i izložen kao umjetničko djelo- ready made.

Dada u Zurichu 1916.-1919. Cabaret Voltaire - dadaistički klub u Zurichu osniva Hugo Ball 1916. To je ujedno i naziv prve

dadaističke publikacije koju Ball izdaje. Tristan Tzara 1918. g. izdaje Manifest dade. HANS (Jean) ARP Francuski slikar, kipar i grafičar. 1911. u Munchenu susreće Kandinskog i otkriva da su im umjetnički ciljevi zajednički, a 1912. izlaže na drugoj izložbi Der Blaue Reitera. U reviji Der Sturm objavljuje crteže ljudskih figura lelujavih linija. 1915. g. slika djela izvedenauglavnom ravnim linijama, ali uskoro napušta takav način i oblici mu postaju rudimentarni,izlomljeni i iracionalni, što već najavljuje dadaizam.Godine 1916. u Švicarskoj sudjeluje u osnivanju grupe Dada i surađuje u svim njenim publikacijama. Sa suprugom Sophie Taeuber u Zurichu eksperimentira s automatizmom u kolažima.(Kolaži od kvadrata organizirani prema zakonima slučajnosti,1916.). Arp smatra kako se zakon slučajnosti može ostvariti samo potpunom posvečenošću Nesvjesnom, a tko slijedi taj zakon zapravo slijedi čisti život (približavanje idejama nadrealizma). Za boravka uŠvicarskoj nastaju njegovi prvi apstraktni polikromni reljefi u drvetu - Dada reljefi.1923. g. s Kurtom Schwittersom izdaje reviju Merz, a 1925. u Parizu se povezuje s nadrealistima. Postaje članom grupe "Krug i kvadrat" i 1930. sudjeluje na njenoj međunarodnojizložbi. Nacisti njegov rad proglašavaju za Entartete Kunst. Apstrakcija kojoj se okrenuo zasnivala se na prirodi i živim organskim oblicima. Trebalo mu je jako puno vremena da pronađe svoj pravac;eksperimentirao je s geometrijskom apstrakcijom baziranom na

kubizmu- preko slikarstva > kolaž > skulptura. Napravio je nekoliko kolaža od komadića obojenog papira – drapa papire pa radi crteže kao Tzara riječi iz novina za pjesme;u to doba pronašao je neku vrstu reljefa koji se sastojao od slojeva drveta, čiji su oblici nagovještavali bilje, sa snažnim implikacijama života, razvoja i metamorfoze (kontura je izrezana iz tankog sloja drveta) – konturne linije bile su organske, u smislu što su nagovještavale nepravilnost živog organizma, a 20-tih godina razrađuje motive koje naziva pupkom,izrezana rupa u krugu obavezno znači pupak. 30-tih do 60-tih izrađuje slobodne skulpture u mramoru i broncu s nagovještajima o r g a n s k o g o b l i k a ( g l a v a , t o r z o i t d . ) – z a n i m a o g a j e p r i k a z m a s e k a o o s n o v n i e l e m e n t skulpture suprotno konstruktivistima koje je zanimao prostor. KONFIGURACIJA 1928., Torzo-pupak 1920.

20. Berlinska Dada 1919.

Osnivači Berlinske dade su slikari Raul Hausmann i George Grosz. Dada u Berlinu započinje 1918. kada se Richard Huelsenbeck iz Züricha vratio u Berlin i u galeriji J. B. Neumanna pročitao svoj "Prvi njemački dada manifest".Među osnivačima su bili George Grosz, Raoul Hausmann, Johannes Baader  i John Heartfield. Berlinska se dada razli-kuje od ostalih po bitno agresivnijem i politički motiviranom pristupu umjetnosti, jer je predkraj rata Berlin bio poluizgladnjeli grad, u socijalnom i političkom kaosu. Pokret je osobito zainteresiran za publicističku djelatnost i tadašnje mass-medije. Klimaks berlinske dade bio je "Prvi međunarodni dada sajam" (i ujedno jedini), čija je tema bila:"Umjetnost je mrtva! Živio Tatlin!" Izlagali su svi vodeći berlinski dadaisti, a centralni eks-ponat bila je lutka sa svinjskom glavom odjevena u uniformu njemačkog časnika, koja je visila sa stropa. Dadaisti su pod utjecajem ekspresionizma, neki kubizma ili futurizma, a nakon 1920. na njih je utjecao Giorgio de Chirico. Grosz i Heartfield razvili su tehniku fotomontaže, koju su potom oduševljeno preuzeli ruski konstruktivisti. FOTOMONTAŽA 1918.Kombinacija više fotografija tako da čine dojam jedne. Velikim dijelom je izum berlinske Dade, koja je koristi za političku propagandu, socijalnu kritiku i šokiranje publike.Pomoću nje su se stvarali dadaistički efekti, a akasnije i nadrealistički, a stvarali su se izrezivanjem i ponovnim ljepljenjem u novom i šokantnom kontekstu, fotografija pojedinih ličnosti ili događaja, plakata, omota za knjige, često popračena satiričnim tekstovima. Raoul Hausmann je tvrdio da je on 1918. izmislio fotomontažu, no uz njega ravnopravno stoje John Heartfield i Hannah Höch-

prva umjetnica koja je postala ravnopravna muškarcima. Koriste je i nadrealisti i pop-artisti. Kasnije su je preuzeli nadrealisti.- Kurt Schwitters osnivač je Hanoverske dade. i Max Ernst osnivač je Kolnske dade.

KURT SCHWITTERS Njemački slikar i grafičar. Nakon završetka 1. svjetskog rata pod utjecajem je Kandinskog iF. Marca. Preko ekspresionizma, nadrealizma i apstrakcije dolazi do reljefnih konstrukcija.– bio mu je onemogućen pristup Berlinskoj dadi, pa je osnovao svoju varijantu dade u Hanoveru pod nazivom «Merz». te izdaje časopis Merz (1923 - 32.). Riječ jenastala 1919. g. slučajnim rezanjem riječi Commerzbank za jedan kolaž i od tada kolaže naziva Merzbilden (Merzslike). Eksperimentirao je slikarstvom, kolažom i konstrukcijom. Radio je apstraktne slike i plastične strukture od raznih otpa-dnih materijala.Kolaži – rađeni od otpadaka nađenih na ulici (kutija od cigareta, karte,

novine, svega što bi privuklo njegovu maštu). Stvara niz velikih konstrukcija koje je nazvao « Schwitersov stub» ili «Merzbau-Hanoverski Merzbau,1925. (apstraktna gipsana konstrukcija s a š u p l j i n a m a , s a s t o j a l a s e o d p r e d m e t a k o j e s u g a a s o c i r a l i n a p o j e d i n e umjetnike – njegove dadaističke i konstruktivističke prijatelje.

MAX ERNST 1919. pristupa dadaističkom pokretu, s Arpom 1920. osniva grupu u Kölnu i radi prve kolaže. Od 1924. g. jedan je od glavnih predstavnika nadrealizma. U suvremeni slikarski izraz uvodi i nove tehnike: kolaž-fotografiju i frottage, gdje potezima olovke preko papira položenog na određeni predmet otkriva strukturu njegove površine. Kasnije sam kreira strukture imitirajući oblike iz prirode ili izmišlja strukturalno bogate površine, koje su osnovni sadržaj njegovih slika, bilo da se radi o fantastičnim pejzažima ili kristalnim strukturama s likovima ljudi i životinja."Izmislio" je i tehniku dekalkomanija, u kojoj se uljena boja pritiskom prenosi s neke druge površine na platno. U svojim je kolažima proizvoljno slagao fragmente stvarnosti, stvarao potpuno nov sustav međusobnih odnosa stvari i pojmova i time utro put nadrealizmu.1919-20. radi kolaže i fotomontaže s metamorfozama i dvostrukim identitetima objekata;koristi biološke crteže mikroorganizama i gravure

iz 19. st. – sve je to kasnije karakteristično za nadrealizam. Arp je otišao ka apstraktnom, organskom

nadrealizmu u kojem figura ili ostali objekti mogu biti nagoviješteni, ali rijetko kada eksplicitni; Ernst, slijedeći primjer De Chirica, potaknut vlastitom ‚gotičkom’ imaginacijom, postao je glavni utemeljitelj onog krila nadrealizma koje je koristilo magični realizam, tj. precizno ocrtane, prepoznatljive objekte,

iskrivljene i preobražene, ali ipak nemilosrdnim realizmom Slon sa Celebesa’, 1921.– nepovezani elementi, nije namijenjena racionalnom tumačenju niti je simbolična, ta slika nagovještava košmar, djeluje na nivo percepcije ispod svijesti. Mehanizirano čudovište sa kravljom glavom + t o r z o b e z g l a v e m a š e r u k o m u b i j e l o j r u k a v i c i .

N j e g o v i e l e m e n t i s u n e p o v e z a n i - nadrealizam. 1925. otkriva FROTTAGE – trljanje- papir polaže na neravnu pozadinu, pa trljanjem izvlačiteksturu

drva, lišća...a potom to reorganizira; to dovodi do ekspresionističkog izgleda njegovih slika30-tih. Pieta ili revolucija noći’– pred zidom, iz kojega s desne strane strši tuš, stoji malograđanin uogrtaču, a na rukama nosi mladića plave kovrčave kose, odjevenog samo u hlače i košulju. ‘Sveta Cecilija’ – prikazana kao lik uzidan na pomičnom postolju, golubica što lebdi okomito u zraku

ihvata s donje strane otvoreni trokut, sastavljen od tri kugle.

Dada u New Yorku 1915.-20 . Nastaje za vrijeme Prvog svjetskog rata, dolaskom Marcela Duchampa i Francisa Picabije uNY, gdje su našli odgovarajuće okruženje u avangardnoj galeriji fotografa Alfreda Stieglitza, a pridružio im se i Man Ray. MARCEL DUCHAMP Nakon ranih radova u Cezanneovom stilu, postaje začetnikom dinamične varijanteanalitičkog kubizma (bliske futurizmu): faze pokreta u vremenu smješta na jednu sliku, što nalikuje na višestruko eksponiranu fotografiju. Na Armory Showu 1913. u New Yorku izlaže"Akt koji silazi stubama" i "Le

passage de la vierge a la mariee". AKT KOJI SILAZI STUBAMA 1912.- Prikazan je vremenski slijed pokreta,odnosno "statički

prikaz pokreta". Ova parodija ljudskog lika već pokazuje ironiju koja je u temeljima njegova djela. 1913. počinje raditi svoje ready made koji izazivaju zgražanje- nasumce odabrani masovni proizvodi izolirani su iz svog funkcionalnog konteksta i izloženi kao umjetničko djelo. Prvi ready made: Kotač bicikla montiran na kuhinjsku stolicu - to je rad s preinakom, ali ostali radovi su bez ikakve intervencije: Stalak za boce, pisssoire ("Fontana")... za izložbu Njujorškog udruženja nezavisnih umjetnika 1917. ponudio je porculanski pisoar nazvan ‘Fontana’, potpisan R. Mutt; kad je eksponat bio odbijen izašao je iz udruženja;Fontana (pisoar) je bila najslavnija od svih njegovih ready madea; potpomognuti ready made – 1919. ‘fotografija Mona Lise s nacrtanim brkovima i bradom +naziv L.H.O.O.Q’‘. Ready made je izbor jednog iz velikog broja nezanimljivih predmeta masovne produkcije i razlikuje se od Objet trouvé (nađenog objekta) koji je izabran zbog estetskih kvaliteta, ljepote ili jedinstvenosti. Godine 1919. na plakatu Mona Lise crta brkove. 1915. g. Duchamp osniva dadaistički pokret "Antipeinture" i prekida sve veze s tradicijom i konvencijama. 1916. osniva

Udruženje neovisnih umjetnika, 1923. svoj Muzej moderne umjetnosti, 1941. u New Yorku s A. Bretonom organizira izložbu nadrealista, a 1942. izdaje reviju "VVV" (s Bretonom, Hareom i Maxom Ernstom). Svakodnevne predmete unio je u izložbeni prostor i proglasio ih umjetničkim djelima: bio je daleko ispred svog vremena; s njim započinje brisanje granica, interdisciplinarnost, tj.stapanje slikarstva, kiparstva, ambijenta i umjetničkog objekta.

FRANCIS PICABIA 1878 - 1953. Nastoji otkriti jednostavan svijet imaginarnih oblika. Jedan je od protagonista pariške avangarde i približava se kubistima. Odlazi u Ameriku i 1913. izlaže na Armory Showu u New Yorku. Iste godine izlaže apstraktne slike na pariškom Salonu des Indépendants i Jesenjem salonu. Oko 1917. slika djela s temama iz svijeta mehanike(Ventilator ,Dada-Rezonator , Ljubavna parada) koja supreteče dadaizma, kojem pristupa 1918. u Zürichu. Njegov kolorit je škrt, koristi neobične materijale (komadi će drveta, zlatni i srebrni prah), a stroj predstavlja fetiš- pokušaj afirmacije novog svijeta, ali manje agresivan od futurističkog. 1919. sudjeluje u dadaističkim demonstracijama u Parizu.1924. g. odustaje od dade jer je smatra zastarjelom i pridružuje se Bretonu i nadrealistima. 1926. vraća se figurativnom slikarstvu i radi tzv. transparentne slike (više crteža iste teme postavljeni jedni iznad drugih, tako da djeluju prozirno). Od 1945. opet se vraća apstrakciji.

MAN RAY Američki slikar, grafičar i umjetnički fotograf. Kubističkim stilom radi do 1913, a 1917. s Picabiom i Duchampom osniva dadaističku grupu u New Yorku. Iza 1921. prelazi u nadrealizam i radi raznim tehnikama uključujući "aerograf"(airbrush), a takve svoje slike naziva aerografima. Uz to radi"predmete" od kojih su neki postali ikonama 20. st. ("Poklon"iz 1921.: glačalo s redom čavala na donjoj glatkoj površini).Slikao je apstraktna platna i eksperimentirao s dadaističkimi nadrealističkim postupcima. 1921- 40. u Parizu radi kao cijenjeni modni i portretni fotograf ,bavi se i snimanjem nadrealističkih filmova. Prvi je od avangardnih umjetnika koji fotografiju koristi kao umjetnost. Na-stoji proširiti izražajne mogućnosti fotografije postupkomsimultanog snimanja (fotogrami), razvija tehniku solarizacije, a često postavlja razne objekte na nerazvijeni fotopapir koji zatim fotografski obrađuje("rayogrami"- fotografije bez foto-aparata). Za vrijeme 2. svjetskog rata živi u Holywoodu, a nakon 1951. vraća se u Pariz. Ingresova violina iz 1924 ,želatinski srebrotisak.

Morska zvijezda-scene u filmu snimljene su kao odraz u ogledalu ili kao difuzno teksturirano staklo. Pjesnički mutno vizualni stil koji je bio inovativan u to vrijeme.Dva lika, žena i muškarac koji se udaljavaju jedan od drugoga, riba zvijezda predstavlja utjelovljenje izgubljene ljubavi.

Dada u Parizu -dada u Parizu traje i nakon raspada NY i ciriške dade, a u Njemačkoj je samo Schwitters nastavio individualni dadaistički pokret;od 1918. surađuju pariški pisci Aragon, Breton i Tzara; Tzara dolazi u Pariz, Picabia već izdaje svoj‚391’;tako se pred kraj rata dadaistički pokret razvijao u Parizu, ali je prije svega književne prirode. Pariška se dada sastojala od čestih manifesta, demonstracija, časopisa koji su nasilniji i histeričniji nego ikad; traje dok su se sve ostale dade već ugasile, a kulminira kongresom1922.; bivšim dadaistima uključujući i Picabiju koji je krenuo za Bretonom, prišli su novi,snažni glasovi, Cocteau i Ezra Pound;1924. ta se grupa konsolidirala pod imenom NADREALIZAM.

21. Alfred Stieglitz 1864.-1946. Alfred Stieglitz, fotograf, izdavač i galerist, 1905. g. otvara u New Yorku malu galeriju,poznatu pod nazivom "291". Isprva je bila namijenjena fotografima, ali uskoro je postala najznačajniji centar za izlaganje modernih američkih i europskih umjetnika (do 1911.izlagali su Rodin, Cezanne, Picasso). Od 1905 - 1917. g. izlagali su brojni europski modernisti kao i mladi američki umjetnici (među njima i

Georgia O'Keeffe). 1917. g. zbog financijskih teškoća galerija se zatvara, a Stieglitz se narednih 8 godina posvetio svom fotografskom radu, započevši seriju portreta G. O'Keeffe, koju je završio 1937 U SAD-u, pred kraj 19. stoljeća, događa se razvoj socijalno-dokumentarne fotografije kao vrlo važne struje u fotografiji, i on se nastavlja u novo stoljeće. Alfred Stieglitz utemeljitelj je moderne fotografije u SAD-u na koju je imao dominanatan utjecaj tjekom cijelog života. Bio je neumorni zagovornik fotografije kao umjetnosti što je objavio u svom časopisu Djela fotografskog aparata.Fotografiju tretira kako pandan slikarstvu. 1907. godine otvorio novo razdoblje svojom fotografijom »Pod palubom« započevši razdoblje promatranja koje se istovremeno usredotočilo na odnose između oblika i dubokog ljudskog osjećanja. I sam ju je smatrao svojom najljepšom snimkom jer je uhvatila osjećaje koji prate polazak na put, pustio je likovima i kompoziciji da pričaju priču. Most djeli prizor na dva dijela, naglašavajući suprotnost između ljudi ispod palube( gdje su mjesta najjeftinija i promatrača na gornjoj palubi. Veći dio života proveo je u New Yorku i u ranim godinama 20 st. je dokumentirao prerastanje tog grada u metropolu. Njegov cilj je bio da radi ono što nitko nije pokušao, kao što su noćne fotografije, snimci oluje ili kiše, ili u zoru ili sumrak- po veoma teškim svjetlosnim uvjetima. Na čelu apstraktne umjetnosi nastali su njegovi Ekvivalenti 1930. snimka oblaka koja odgovara stanju duha koji nastoji naći svoj puni izraz, a ne samo opisni prizor s mjesečinom. Na fotografijama Ruke i Akt se nalazi ista osoba- Georgija O'Keeffe, jedna od najvećih američkih likovnih umjetnica u prvoj polovini 20. stoljeća. Stieglitz je od 1918. do 1937. napravio čak 300 portreta svoje drage, a izložba iz 1921, na kojoj je prikazan i veći broj fotografija nage Georgie, izazvala je pravi šok u NY.

22. Fotografija u Dadi Novo gledište na fotografiju došlo je usporedno sa dadaističkim napadajima na tradicionalnu umjetnost.Potkraj 2. svjetskog rata dadaisti su 'izmislili' fotomontažu i fotogram premda su ti sasvim različiti postupci korišteni još i ranije. U službi protuumjetnosti podjednako su uspješno posegnuli za fantastičnom kao i apstraktnom umjetnošću. Fotomontaže su jednostavno djelovi snimki izrezani i ponovno spojeni u nove slike, dadaističke montaže služe se tehnikama sintetičkog kubizma kako bi izvrgle ruglu društvene i estetske konvencije . Moglo bi ih se nazvati gotovim slikama orema Duchampovim gotovim predmetima . Kasnije su fotomontaže našle mjesto u pomno dizajniranim posterima.Surađujući s dadaistima i nadrealistima, Man Ray je spoznao očaravajuće osobine predmeta i s tim ciljem ostvario niz slika i umjetničkih predmeta koji su naglašavali auru što je ti otkriveni predmeti isijavaju čim ih se makne iz svakodnevnog okruženja i smjesti u umjetnički kontekst. Smještanjem predmeta u nesvakidašnje okruženje, izolirajući i stavljajući ono svakidašnje u centar pažnje, fotografija je uspjela snažno ukazati na čaroliju predmeta. Najočitija veza slikarstva i fotografije je fotogram u kojemu se predmeti postavljaju izravno nafotografski papir i osvjetljavaju. M. Ray nije bio prvi koji ih je upotrebljavao, prije njega upotrijebio ga je Fox Talbot kako bi napravio negative biljaka koje je nazvao fotogeničnim crtežima. Ali je poznat preko svojih rayografa- postupak otkriven slučajno, duhovito lice na slici nastalo je zakonom slučaja kada je bacio komad špage, dva komada papira i nešto vate na fotografski papir te ih priljubio jedne uz druge prije nego šro će ih snimiti.Rezultat slika smiješnog stvorenja koja pikazuje spontanu stranu dadaizma i nadrealizma.

23.Nadrealizam 1924.

Književni i umjetnički pokret nadrealizam pojavio se kad se dada ugasila u Parizu. Službena godina nastanka pokreta smatra se1924. - objavom nadrealističkog manifesta Andre Bretona. Metafizička škola smatra se prethodnicom nadrealizma. Cilj je bio čisti psihički automatizam kojim bi se izrazio istin-ski proces mišljenja, oslobođen djelovanja razuma i bilo kakve estetske ili moralne svrhe.Ideja da se ono nesvjesno može "automatskim rukopisom" izravno prenijeti na platno upraksi nije funkcionirala, jer je izvjestan stupanj kontrole u tom procesu bio neizbježan. U početku su nadrealisti istraživali neispitane dijelove duha putem frojdovskog oslobađanja potisnute podsvjesti, nekontrolirane emocije koriste kao stvaralačke impulse,snovi i halucinacije služe im kao izvor nadahnuća, ili objektivnu stvarnost sagledavaju kroz prizmu dalijevskog "paranoidnog delirija interpretacije". Kasnije proširuju taj program i čisti psihički automatizam zamijenjen je nadrealističkim aktivitetom misli, koji predstavlja viši stupanj kontrolirane spoznaje nove iracionalne vizije, postignute jedinstvom percepcije onog podsvjesnog i percepcije stvarnosti. Istražuju"primarnu spontanost" u crtežima djece i mentalnih bolesnika, daju nov značaj kolažu, rade"nadrealističke predmete", koriste metode u kojima više sudionika kontinuirano nastavlja raditi na crtežu, pri čemu nitko od njih ne zna što je prethodilo

njihovu udjelu. Težili su individualnosti pošto su individualnost i usamljenost bili u srži pokreta. Fotografija i film postat će bitni mediji nadrealističkog izraza: Duchamp 1924. radi «Američki film»,

Man Ray snima 1928. «Morsku zvijezdu», a Salvlador Dali i Luis Bunuel rade 1929. «Andaluzijskog psa».

Nadrealizam u slikarstvu ima 2. pravca: ORGANSKI– slikari bliski apstrakciji (prevladava automatizam – misli bez kontrole duha)Predstavnici:Miro, Andre Masson, Matta- o r g a n s k i n a d r e a l i z a m u t j e c a o j e k a s n i j e na apstraktni ekspresionizam – Pollock (preko A. Gorkog) NATURALISTIČKI- nadrealizam (superrealizam) – služi se slikama iz podsvijesti i snova – za koje Freud tvrdi da su izvan kontrole svjesnog uma.Predstavnici: Dali, Yves Tanguy, Rene Magritte. Prva zajednička izložba nadrealističkih umjetnika - 1925. u Galerie Pierre: ARP, DE CHIRICO, ERNST, KLEE, MAN RAY, MASSON, MIRO‘, PICASSO;te godine prišao im je i YVES TANGUY;nadrealistička galerija otvorena je 1927. i tada im prilaze i DUCHAMP i PICABIA;RENE MAGRITTE i DALI‘ prišli su kasnije (oko 1928.);= to je prva generacija nadrealističkih umjetnika.

MAX ERNST 1891 - 1976.

1919. pristupa dadaističkom pokretu, s Arpom 1920. osnivagrupu u Kölnu i radi prve kolaže. Od 1924. g. jedan je od gla-vnih predstavnika nadrealizma. U suvremeni slikarski izrazuvodi i nove tehnike: kolaž-fotografiju ifrottage, gdje potezima olovke preko papira položenog na određeni predmet ot-kriva strukturu njegove površine. Kasnije sam kreira strukture imitirajući oblike iz prirode ili izmišlja strukturalno bogate površine, koje su osnovni sadržaj njegovih slika, bilo da se radi o fantastičnim pejzažima ili kristalnim strukturama s likovima ljudi i životinja."Izmislio" je i tehniku dekalkomanija, u kojoj se uljena boja pritiskom prenosi s neke druge površine na platno.1925. počeo je raditi frottage– crteže koje je tako nazivao; papir na neravnoj površini, trljao jeolovkom (kao kad se radi otisak novčića); tako nastala slika posljedica je zakona slučaja,20-tih i 30-tih Ernstove slike poprimaju ekspresionistički izgled, koji podsjeća na romantičare 19. st.(Moreau, Böcklin). Radio je i grataž = struganje, struktura biva ugrebana u površinu slike. ‘Nadrealizam i slikarstvo’, 1942.– prikazana čudovišna zvijer napravljena od blago zaobljenih dijelova ljudske anatomije, zmija i ptičjih glava; sukob između nadrealizma i apstrakcije; zanimanje za geometriju Ernst podvrgava satiri;30-tih polako prelazi u skulpture.

PRIPREMA MLADENKE 1940., ŽENA KOJA SE LJULJA 1923., ...I ČOVIJEK OD CIJEVI,

kolaž, 1920.

SALVADOR DALI 1904 - 1989. Osim umjetnosti, i život mu je bio nadrealistički. 1924. radi pod utjecajem metafizičkog slikarstva (Chirico), a 1928. u Parizu upoznaje djela nadrealista i surađuje sa svojim prijateljem, redateljem Luisom Bunuelon u realizaciji nadrealističkih filmova "Zlatno doba" i "Andaluzijski pas" - u kojem je Dalí sam glumio. Film je digao toliku prašinu za sobom upravo zbog svoje ekstravagantnosti, te zbog uvodne scene u kojoj se vidi kako jedan glumac mladoj djevojci reže oko britvom. Ta scena ušla je u povijest kao jedna od najšokantnijih u povijesti. Predstavnik je verističkog nadrealizma - likove ljudi, životinja ili stvari slika fotografskom točnošću, s detaljima grotesknog i halucinantnog karaktera. U slikanju se služi asocijativnim reakcijama koje naziva"activite paranoiaque-critique", registrirajući stanja transa, histerije,neurotičnih ispada, delirija i podsvjesnih kompleksa. Preko S. Freuda ulazi u simboliku podsvjesti i snova, koja se javlja u njegovim slikama na kojima su vrijeme, oblici i prostor izobličeni na zastrašujuće prirodan način. Bio je apsolutni majstor samo reklame. 1928. dolazi u Pariz i susreće nadrealiste, 1928/29. postao je službeni član grupe (i oženio Galu, bivšu ženu nadrealističkog pisca Paula Eluarda), formulirao je teorijsku osnovu svog slikarstva i opisao ju je kao paranoidno-kritičku:stvaranje vizionarske realnosti od elemenata vizija, snova, uspomena i psiholoških ili patoloških izopačenost. Često je upotrebljavao poznate objekte kao polaznu točku – Milletovu sliku ‚Molitva’ (zanjega seksualni fetiš), satove, kukce, klavire, telefone, stare grafike ili fotografije,zajedno s Luisom Bunuelom počeo se baviti filmom i snimio je dva značajna: ‘Un Chienandalou’, (A. pas)1928. i ‘L’Age d’Or’, ( Zlatno doba)1930. Andaluzijaki pas- bijeg u ljudsku podsvijest, nadrealistički protest protiv gađanskog društva, apsurdne i nadrealne scene. Film nadahnut njegovim snovima, naglašen simbolizmom i bavi se frojdovskim psihoanalitičkim motivima, elementi dadaizma. Kreiraju stilizirani,

alternativni svijet. Krv je slađa od meda’, 1927. – karakteristični prizori i simboli: magarca koji se raspada oblijeće roj muha.. Upornost sječanja 1931. - satovi: slika postaje poznata zbog prezentiranja poznatih objekata u

neobičnom kontekstu– omlitavljeli satovi postaju vizualni sinonim za nadrealističku fantaziju. Na toj slici slikovito prikazivanje dostiže ono što se nalazi u našoj podsvijesti. I sam Dali prisutan je na slici i to u prikazu uspavane glave. "Raspadanje postojanosti pamćenja" (1952 -1954)- Dalijev ponovni rad na "Upornost sječanja" rađen je u duhu "atomskog misticizma". Mekani satovi se polako raspadaju, dok se svijet oko njih polako fragmentiše u kamene blokove geometrijski preciznih dimenzija. Veći dio scene nalazi se ispod vodene površine koju je pretvorio u kožu. -od 1950. glavna su mu djela posvećena kršćanskoj religioznoj umjetnosti koja veliča tajnu Krista imolitve:‘Raspeće’, 1951., ‘Tajna večera’, 1955.

RENE MAGRITTE 1909 - 1967. Belgijski slikar, isprva je pod utjecajem kubista i futurista, a oko1925. g. u djelima mu se javljaju prvi znakovi nadrealističke fantastike,te počinje slikati svoj svijet pod utjecajem De Chirica. Ne služi se motivima iz podsvjesti, već sliku gradi neobi-čnim konfrontacijama poznatih objekata ili događaja. Smještaju-ći predmete u neuobičajene okolnosti daje im smisao koji djelujeiznenađujuće. Stvara jukstapozicije običnog, čudnog i erotičnog.Tipični leitmotivi: veliko kamenje koje pluta zrakom i ribe s ljud-skim nogama. Precizan crtež i jasan kolorit. Ugroženi ubojica, 1926.- upotrijebio elemente koji će koristiti tijekom cijele karijere , prazan

perspektivni prostor, ženske figure – poput lutke iz izloga, voštana lica, precizni realizam.. U njegovim se slikama

uočava utjecaj filma-Čovjek s novinama, 1926., poput filmskih kadrova u nijemom filmu. Ovo nije lula tj. Perfidija Euklidova šetališta’, 1955.– na štafelaju stoji platno na kojem je naslikan pogled kroz prozor i točno zaklanja taj stvarni prozor na zidu iza štafelaja i tako prenosi problem priroda-iluzija-slika u četvrtu dimenziju (avenija vizualno postaje trokut koji ponavlja konusni oblik obližnje kule i tako šetalište postaje euklidovsko); gromade što lebde, jabuke i ruže koje gigantski ispunjavaju cijelu sobu;uvijek čovjek u polucilindru i crnom odijelu.

JOAN MIRÓ1893 - 1983. Španjolski slikar, radi u Barceloni i Parizu. Oko 1920. pod utjecajem je kubizma, a 1924.prilazi nadrealističkom pokretu i supotpisuje nadrealistički manifest. Postepeno u njegovuslikarstvu jača utjecaj P. Kleea, a oko 1927. njegov je stil definitivno formiran - motivi sureducirani na ideograme nalik naivnim crtežima ili simboličkim znakovima. Ovi znakovičesto imaju oblik krivudavih ameboidnih organskih oblika i stoga mu je stil nazvan" biomorfnom apstrakcijom". U kasnijim radovima teži većoj jednostavnosti, pa umjestoživosti oblika na slikama prevladava samo nekoliko plošnih znakova. Radio je litografije iintenzivno se bavio keramikom. 1919. ‘Akt s ogledalom’– miješa kubističko fasetiranje, površine plošne boje i geometrijske šare sa skulpturalnom figurom, do 1924. slika u tradiciji geometrijskog, primitivnog realizma,grupom slika iz

1923-24. ulazi u područje fantazije, stvarajući svoj rječnik čudesnog. niz gvaševa‘Sazvježđa’, što su prikazani 1945. u NY, utjecali su na pojavu apstraktnog

ekspresionizma. Najmonumentalnija izvedba: 2 keramička murala za sjedište UNESCO-a u Parizu, nazvani ‘Dan i noć'

PAUL KLEE 1879 - 1940. Švicarski slikar, 1911. izlaže u Munchenu i upoznaje slikare grupe"Der Blaue Reiter. Idejno je blizak Kandinskom, ali ga više privlačipoetski duh Mackea i Marca. Putujući Tunisom slika mnogo poet-skih akvarela, koji ga prikazuju kao najizrazitijeg romantika međumodernim europskim slikarima. Bitni su mu oblici iz prirode, ali sa-mo kao metafore sa skrivenim smislom. Bio je pod utjecajem ku-bizma i orfizma, etnografske umjetnosti i dječjih crteža. Od 1916.izlaže s grupom Die Blauen Vier (Kandinski, Jawlenski, Feininger),predavao je na Bauhausu (1922 - 31.), a 1925. sudjeluje na prvojnadrealističkoj izložbi u Parizu. Pred kraj života proučavao je ide-ografe, ideograme i hijeroglife, što je rezultiralo novim grafičkim jezikom "ideografskim stilom"(npr. "Park pokraj Lucerna", ulje i no-vinski papir). Stroj koji cvrkuće, 1922.

.Apstraktni ekspresionizam-SAD poslije rata, kraj 40-tih i 50-te. Tada oko 1950. centar umjetnosti iz Pariza prelazi u NY.Preteče apstraktnog ekspresionizma- Ashile Gorky i Hans Hofmann. Dvije gl. tendencije: slikari akcije i slikari obojenog polja.

24.Akciono slikarstvo

JACKSON POLLOCK 1912 - 1956. Najvažniji predstavnik akcijskog slikarstva. Studirao je kod regionaliste Bertona i preuzeo regionalizam, macho-image i alkoholizam. 1939. započinje terapiju jungovskom psihoanalizom. Neko vrijeme je pod utjecajem meksičkih muralista i nadrealizma. Sredinom 1940-ih počeo je s akcijskim slikarstvom. Glavna ishodišta njegova djela su nefigurativni ekspresionizam Kandinskog i nadrealističko korištenje slučajnih efekata. Umjesto na stalak, platno polaže na pod i uglavnom slika prolijevanjem, kapanjem i štrcanjem boje s kista "dripping", dodaje pjesak i krhotine stakla, boju razmazuje štapom, špahtlom ili nožem, a ponekad i hoda po platnu. Oblici na platnima određeni su rijetkoćom boje, brzinom i smjerom geste,odnosno udara boje na plohu, a rezultat je živa i bogata površina. Prva izložba 1948. šokirala je javnost, ali i zapanjila originalnošću i dinamizmom. Apstraktno slikarstvo je učinio direktnijim, s više improvizacije i uveo je velike dimenzije platna. 1951. prekida s ovim drip-paintingom i vraća se kvazi-figurativnosti. On je prvi američki slikar koji je postao "celebrity", ali nakon smrti. Vjerovao je da umjetnost dolazi iz podsvjesnog, sebe je vidio kao osnovnog subjekta svojih slika, a vrijednost djela ocjenjivao je prema autentičnosti osobne ekspresije. Govorio je da ne želi ilustrirati već izraziti vlastite osjećaje, spontano i neposredno.JESENSKI RITAM 1950. WILLEM DE KOONING Nizozemac, stvara u SAD. Započeo je figurativnim stilom, ali pod utjecajem Miroa i Gorkog počinje prikazivati unutarnji svijet neovisan o vanjskim utjecajima. Nestaju reminiscencije na stvaran svijet, a ekspresivna boja određuje prostor slike koji nije definiran nikakvom perspektivom. Sadržaj slike postaje prikazivanje slikarske akcije, iako serije slika idolsko-demonskih kompleksnih ženskih figura daju naslutiti utjecaj sjećanja na viđeno ili doživljeno. To su metamorfoze viđene stvarnosti i istovremeno unutrašnjeg doživljaja. Srodan je Pollocku po bjesomučnoj energiji u postupku slikanja. Motivi su mu krajolici i lik žene. Žena I. i Žena VI, 1952-3.

25.Slikarstvo (obojenog)" Polja"

Krajem 40-ih godina XX. st. neki slikari napuštaju "akcijsko slikarstvo" i preuzimaju stil nazvan slikarstvo "polja" u kojem se platno lavira tankim, prozirnim premazima boje. To može biti uljana boja ili tuš, a najčešće se koristila akrilna boja, koja se može razrjeđivati svodom tako da slobodno teče po platnu. Slikarstvo obojenih "polja" stapa nervozne pokrete i žestoke boje akcijskog slikarstva u široke oblike nijansi koje donekle evociraju duhovnost istočnjačkog misticizma.CLYFFORD STILLNapetost njegovog monokromatskog slikarstva velikih dimenzija proizlazi iz kontrasta velikih i malih površina boje i klinastih formi koje ih probijaju. Slikarska gesta je suzdržana, a ekspresivnost se postiže pastoznim nanosom boje koja slici daje vibrirajuću živost. I kod Stilla tema slike je slikarski proces.

MARK ROTHKO Do sredine 40-ih radi stilom koji potječe od nadrealista, a potom prihvaća rano akcijsko slikarstvo. Uskoro napušta agresivnost akcijskog slikarstva, njegovi se oblici počinju "otapati", a slike pokazuju mir i kontemplaciju. Ne prikazuje neko mistično iskustvo, već tragični pogled na svijet prožet sjetom, a pojednostavljeni oblici djeluju kao univerzalni simboli temeljnog smisla života. Boja lebdi u nedefiniranim prostorima i postupno nestaje prema rubu slike, koja se može nastaviti i izvan granica platna. 1947. formulira svoj zreli stil, koji se sastoji od velikih, lebdećih obojenih oblika s nepravilnim neodređenim rubovima koji im daju osjećaj pokreta i opipljivu dubinu;sljedećih nekoliko godina ti oblici su se toliko pojednostavili da su se pretvorili u obojene pravokutnike koji lebde na obojenoj osnovi; uljana boja je nanesena u tankom premazu sa znatnom tonalnom razlikom;radio je slike velikog formata, što je pojačalo djelovanje okružujuće, opkoljavajuće boje – to je onavrsta slikarstva što čistom osjećajnošću obojenih površina, dimenzijama i osjećajem beskrajnog širenja bez središnjeg fokusa treba promatrača asimilirati u totalni doživljaj boje. 50-tih Rothko se zadržao na velikim nepravilnim obojenih pravokutnicima koji lebde u prostoru, ali im je mijenjao boju i oblik.

HELEN FRANKENTHALER Inspirirana Rothkovim primjerom, među prvima koristi platno preliveno bojama. Za razvoj američkog slikarstva izvan apstraktnog impresionizma značajna je njena nova tehnika:rijetkom tekućom bojom natapa grubo, negrundirano platno(soak stain technique). Stvara jednake biomorfne oblike kao i akcijsko slikarstvo u svojim počecima. Nadovezuje se na slikarstvo ranog Kandinskog, Pollocka i Gorkog. Koristi vlastitu varijantu akcijskog slikarstva, manje dramatičnu od prethodnika. Po lirskim i dekorativnim obilježjima njene slike podsjećaju na djela Georgie O'Keeffe.

26.ENFORMELSlikarski pokret u apstraktnoj umjetnosti, nastao u Parizu oko 1945. g. Naziv je smislio kritičar Michel Tapie. Osnovni motiv je oslobađanje od pravila, konformizma i tereta tradicije. Nestaje iluzija da umjetnost može popraviti svijet, a slikarstvo pokazuje dinamizam boje, impulzivnu liniju, spontani rukopis i koristi grube, ne estetske materijale.Za enformel je značajna i potraga za novom izvornošću daleko od civiliziranog svijeta.Koristi se sustav znakova davnih kultura, a bojom, gustim namazima i neslikarskim sredstvima stvaraju se strukture nalik reljefu. To je posljednji umjetnički pravac koji je nastao u Europi (Pariz, oko 1945.), a pridružuju mu se razna srodna strujanja američkog slikarstva. Na Francuze najviše utjeće Pollock tehnikom lijevanja boje iz kista ili posuderavno na položeno platno (dripping). Ako razne druge kategorije predstavljaju različite vidove/manifestacije enformela: tachisme(od francuske riječi tache) - tašizam = uporaba mrlje, pjege, točke, kapi u slikanju kako bise

istakla spontanost i intuitivnost i lirska apstrakcija u svojoj slobodno dekorativnoj fazi. Apstraktna kaligrafija, slikarstvo materije- isticanje boje kao materije, pojačano pijeskom,

glinom;slično apstraktnom ekspresionizmu, ovaj izraz je tako širok i sveobuhvatan da je gotovo besmislen, ističe ono što je suprotno svim fazama disciplinirane, geometrijske ili konkretne umjetnosti. Glavna ideja informela: slobodna forma izraza, stvaranje bez kontrole, potpuno intuitivno i spontano. DUBUFFET, FAUTRIER, WOLS, TAPIES, FONTANA-predstavnici

ANTONI TÀPIES Španjolski slikar, nakon Wolsa jedan od najznačajnijih umjetnika enformela. Prve poticajedobiva od Picassa, Miroa, Kleea i nadrealista, ali vremenom stvara vlastiti stil koji se temeljina kontrastu praznih, tihih prostora i oblika, slučaja i reda, slobode i kontrole. Slike asociraju na raspuknute zidove, zagonetne asirske i arapske natpise, kratere i pješćane dine. To nisu metafizički nego telurski (zemaljski) krajolici koji ukazuju na oblike praživota, tamni,sivi i gotovo monokromatski. U gradnji slike koristi gips, cement, mramorni prah, pijesak i zemlju (mix-media). Čovjek se ne pojavljuje kao figura, ali se vidi njegov trag u materijalu.Tàpies je imao velik utjecaj na dio minimalista, umjetnika

arte-povere i procesnu umjetnost. EMIL SCHUMACHER Najstariji od njemačkih umjetnika tašizma i enformela. Slika krajolike, ali ne prema realnomsvijetu. To sutelurski pejzaži nastali prema njegovu unutrašnjem doživljaju. Napetost gradisuprotsavljanjem

grafičkih znakova pozadini slike i sukobom forme i antiforme. ZA BERLIN 1957. TERRANO XII. 1990.

JEAN FAUTRIERJedan je od najranijih i najznačajnijih predstavnika nove moderne (enformela) koja jeprekinula sve veze s klasičnim modernizmom sredine 20. st. Najpoznatiji ciklus "Taoci"(1943 - 45.) sadrži 30 slika, a Pollock i De Kooning bili su oduševljeni tom serijom. "Taoci"prikazuju izmučene, izopačene i deformirane glave, a serija slika "Objekti" (ili Nagi) ostatke tijela u raspadanju. Sve je samo naznačeno, figura je postala šifrom, a dojam je jeziv i šokantan. Za razliku od ostalih slikara enformela, Fautrierove forme se zadržavaju unutar zadanog okvira slike. Njegov je najveći doprinos upotreba kompaktnih plastičnih materijalai uvođenje otvorene strukture slike. Izlagao je uGaleriji

Drouinu Parizu. IZMUČENI ČOVJEK 1942. serija‘Aktova’ – zasječeni unakaženi oblici u polureljefu izlaze iz guste mase gline, boje i ljepila;anonimnost žrtava i neizravan odnos prema prikazanom daju tim slikama autentičnost; sve je samonaznačeno, figura je postala šifrom, a dojam je jeziv;umjetnikovo inzistiranje na slici kao objektu po sebi, sa stvarnom, fizičkom egzistencijom;dosljedno odbacuje tradicionalne oblike i tehnike;za razliku od ostalih slikara enformela, njegove se obojene forme zadržavaju unutar zadanog okvira slike; njegov je najvažniji doprinos upotreba kompaktnih plastičnih materijala i uvođenje otvorenestrukture slike

JEAN DUBUFFETAkcijsko slikarstvo je snažno djelovalo na europsku umjetnost, koja tih godina nije imalaništa slične snage i uvjerljivosti. Međutim, Dubuffet je dosegao tako čudesnu izvornost da je sam stvorio novi pokret. Tražio je naivnost i spontanost u crtežima duševnih bolesnika,naivaca i djece. Ove dojmove prenosi na svoje neoprimitivno slikarstvo 40-ih i 50-ih godina,kojim protestira protiv "elegantnog slikarstva" i tradicionalnih vrijednosti, a svoju umjet-nost je nazvao l'art brut ("sirova umjetnost")- djela stvorena bez umjetničkih ili estetskihpobuda, iz unutrašnjih stvaralačkih potreba. U Engleskoj se taj tip umjetničkih djela naziva Outsider Art. Također je izlagao je Galeriji Drouin. Hvalio je izravnost i spontanost amatera, nasuprot savršenstvu profesionalnih umjetnika.Za njega je karakteristična gola neposrednost te eksplozivna i izazovna prisutnost. Otkriva poeziju u svakodnevnim materijalima, malim stvarima, jednostavnom životu čovjeka,životinje i prirode. Njegov rukopis podsjeća na puzzle i ornament. Kasnije, od odbačenihslika na papiru stvara asamblaže nazvane "Teatar sjećanja".Dubuffetova tehnika zasnivala se na debeloj podlozi napravljenoj od pijeska, zemlje idodavane boje i fiksativa; tehnika slikanja odražava i bit slikarske materije: koristi debelupodlogu od pijeska, gline, zemlje, boje, fiksativa, ugljenog praha pomiješanog s cementom,trstiku, korijenje, na koju djeluje grebanjem, paranjem, urezivanjem figura – iz podlogeizranjaju čudnovate figure.METAFYSIX 1950. Slika iz serije "Tijela gospođa". Boja je teška i mutna kao premaz žbuke, a linije koje iscrtavaju zdepasto tijelo izgledaju kao da su izgrebale površinu slike.

ALBERTO BURRI Apstrakcijom se bavi od 1948. g., a 1949. g. koristi stare vreće, jutu, grubo spojene šivanjem na slici kao element kolaža i često je šprica crvenom bojom tako da nalikuje krvavim zavojima (Vreća s crvenim, 1954.).50-ih godina na slikama koristi i druge materijale: djeliće drveta i zahrđalog metala, a ponekad pali djelove slike (sugerira iskustvo rata). Jedan je od prvih koji time istražuje evokacijsku snagu otpadnih materijala. U njegovu radu ima paralela s Arte poverom i Junk-Artom u SAD (utjecao je i na RauschenbergoveCombine paintings iz 1955.). Ekspresivna snaga tih kompozicija pojačana je gomilanjem krpa, njihovim gužvanjem, obješenim komadima koji bacaju sjenu na površinu slike;plameno crvena boja mnogih slika-vreća podsjeća na teške ozljede, a crni krateri na nekim plastičnim slikama na mjesečev krajolik ili miris dima i raspadanja.

27. "COBRA" Pokret koji je u Parizu 1948. g. osnovala grupa umjetnika iz sjeverne Europe kao reakciju na geometrijsku apstrakciju i socrealizam. "COBRA" su prva slova za Kopenhagen, Bruxelles i Amsterdam, glavne gradove zemalja porijekla glavnih umjetnika, među kojima su najvažniji Danac A.

Jorn, Nizozemci Karel Appel, Constant i Corneille, te nadrealistički belgijski pjesnici Dotremont i Noiret. Pokrenula ih je ista težnja prema spontanoj umjetnosti, odbijanju svakog intelektualizma i teorijskog dogmatizma u korist slobodnog eksperimentiranja s direktnim i intuitivnim izražajnim načinima. Njihova je umjetnost provokativna, iskazivala je hedonističko zadovoljstvo i kreativnu gestu. S jedne strane umjetnost grupe istraživala je vlastito korijenje u živahnoj nordijskoj narodnoj umjetnosti, a s druge je strane bila rezultat fuzije nekih elemenata izvučenih iz trendova moderne umjetnosti: pribjegavanje snu, literarni tekst, psihički automatizam nadrealističke poetike i ekspresionističke boje.Teme su bile žene, djeca, ptice, sunce, mjesec i nadasve mitološkibestijarij, napola fantastičan, napola naivan. Grupa se razišla krajem 50-ih.KAREL APPEL 1912.Nizozemski slikar, jedan od utemeljitelja skupine COBRA koja je djelovala u Danskoj, Belgijii Nizozemskoj. Glavni poticaj bili su im L'art brut i apstraktni ekspresionizam. Appel dodaje Dubuffetovim temama oštre poteze kista i žive boje slične De Kooningovima. Pod utjecajem američkog akcijskog slikarstva i jazz glazbe, njegove slike pokazuju eksploziju boja koje prikrivaju prisutne figurativne elemente. Prihvatio je apstraktni impresionizam, ali i inzistirao na važnosti sadržaja, te tako stvorio presedan koji će slijediti mnogi europski i neki američki slikari, koji su se

bavili istim problemom. KRAJOLIK 1961. IZGORENO LICE 1961.

28. FRANCIS BACON 1909 - 1992.Engleski slikar, vezan uz ekspresionističku tradiciju, majstor u prikazivanju osjećaja tjeskobe. Preuzimao je elemente drugih slikara koje transformira kako bi im dao novo značenje. Nastojao je stvarati slike koje "otvaraju dublje mogućnosti osjeta". Kasnije je često slikao triptihe i serije slika s dijelovima koji se mogu mijenjati, jer se nije mogao izraziti na samo jednoj slici. Divio se pioniru fotografije Muybridgeu i režiseru Eizensteinu. Blizak mu je i Van Gogh kao primjer izoliranog čovjeka i umjetnika. Nakon retrospektivne izložbe u Londonu 1962. g. afirmira se kao vodeći

figurativni slikar u Engleskoj. STUDIJA PAPE INOCENTA X. 1953.- Djelo nastalo prema Velasquezovom portretu Pape Inocenta X. Bacon je napravio čak 30slika na ovu temu.GLAVA OKRUŽENA GOVEĐIM POLOVICAMA 1954.- Vidljivi utjecaji Velasquezove slike "Papa Inocent X.",izraz lica preuzima iz jedne scene iz Eizensteinovog filma Krstarica Potemkin, a goveđe polovice preuzete su od Rembrandta. Djelo je usporedivo s Fuselijevom"Noćnom morom", Ensorovim "Kristovim ulaskom uBruxelles" ili Munchovim "Krikom".

29. Grupa ZeroGrupu su u Düsseldorfu osnovali Otto Piene,Heinz Mack i Günther Uecker, a surađivali su s

Yvesom Kleinom, Luciom Fontano i minhenskom grupom ZEN (Rupprecht Geiger, WilliBaumeister, Fritz Winter, Rolf Cavael i Theodor Werner). Glavni ideolog grupe "Zero", Otto Piene, smatra kako snagu boje pojačavaju nijanse. Bujicu boje zamjenuje red temeljen na redukciji, a dramatični efekti boja zamjenjuju se istančanim odnosima svjetlosti i sjene,finim nijansiranjem jedne boje i redukcijom na crno i bijelo. Geometrijska struktura kompozicije zamijenjena je poljima boje, a slike su ispunjene rasterom, mrljama ili mrežom boje.Pobuna protiv tašističkog slikarstva započinje 1957., a prvi manifest grupe Zero javlja se1958. Cijenili su vitalnost J. Pollocka i mističnost Wolsa, ali se opiru zahtjevu da umjetnost bude odraz vremena (Piene: "Tada bi umjetnik bio običan dopisnik"). S poslijeratnog pesimizma prešli su na optimističke vizije. Zero nije bila samo njemačka umjetnička grupa,već je postala međunarodni umjetnički pokret.U 60-im nestaju granice između klasičnih umjetnosti slikarstva, grafike i skulpture, počinjuse koristiti svjetlo, pokret, riječ i zvuk, te nastaju interdisciplinarna umjetnička djela. GrupaZero i njeni prethodnici doprinose nastavljanju ideja ranije začetih u dadaizmu, futurizmu,konstruktivizmu i nekih

ideja Bauhausa (Kandinskog, Moholy-Nagya...) OTTO PIENE Jedan od osnivača grupe Zero , postavlja pitanje zašto slika ne bi sadržavala samo jednu boju, pa je tijekom godina slikao crvene, žute, bijele i smeđe slike. U umjetnost je uveos trukturu rastera, koristio dim i vatru, te stvarao igru svjetla na tragu Moholy-Nagya. WILLENDORFSKA VENERA1963. - Slika je stvorena korištenjem ulja i dima na platnu.

YVES KLEINSmatran je ocem Zero pokreta. Pronašao je duboku ultramarin plavu boju koja mu jeomogućila izražavanje materijalne i spiritualne kvalitete boje. Slikao je glatke, a kasnije poput spužve reljefne slike prekrivene IKB bojom (patentirao je "International Klein Bleu"boju). 1958. u bijelo obojanoj praznoj galeriji napravio je izložbu u kojoj nije izložio ništa -nematerijalni princip, oblikovanje slikarske tišine. Kasnije je plamenom slikao po zraku slike koje nestaju kad se vatra ugasi. S Armanom i Claudeom Pascalom "podijelio" je svijeti potpisao se na nebo, a sarh.Wernerom - Ruhnauom koncipirao je klima uređaje velikihgeografskih površina. Komponirao je "Monotonu simfoniju" od jednog jedinog tona. Od1960. nakon susreta s Novim realistimana papir otiskuje tragove golih tijela obojanih plavom bojom, ili pištoljem s bojom prska tijela modela koji leže na platnu i tako radinjihove negative. Potaknuo je razvoj konceptualne umjetnosti sve do

naših dana. ANT 63(Antropometrija) 1961. RE 19 1958.

30.Pop art Pop-art je sredinom 50-ih godina u Londonu pokrenula skupina umjetnika i intelektualaca, impresioniranih utjecajem koji su na život Britanaca izvršili američki masovni mediji nakonII. svjetskog rata. Posegnuli su za obradom komercijalnih proizvoda koji su udovoljavali ukusu široke publike, a koje su pripadnici intelektualne kulturne elite smatrali prostim i antiestetskim. Zaštitnici pop-arta postali su Marcel Duchamp i neki dadaisti, koji suprezirali svaku pravovjernost u umjetnosti.Najveći je procvat pop-art doživio u Americi. Za razliku od dadaizma, on nije bio iskaz gađenja prema suvremenoj civilizaciji. Komercijalna kultura mu je bila sirovina i izvor likovnih tema, a ne zlo koje treba napadati. Nasuprot dadi, pop-art nije imao agresivan stav prema uvriježenim vrijednostima moderne umjetnosti. To je trijumf trivijalnog nad uzvišenim, ukidanje granica između slikarstva i objekta, upotreba svakodnevnih materijala,miješanje originala i reprodukcije, serijsko nizanje predmeta na slici, odbacivanje rukopisa i svakog dubljeg značenja, izbor objekata koji odgovaraju principima reklamne industrije i korištenje tehničke proizvodnje. Gotovo simultano s pop-artom javljaju se novi realizam,hepening i environment.

EngleskaRICHARD HAMILTONSljedbenik Marcela Duchampa, autor prvoga djela ("Što to čini suvremeni dom takorazličitim, tako privlačnim?") koje se može smatrati proizvodom pop-arta. To je kolaž kojisadrži većinu trivijalnih tema koje će koristiti popartisti: strip, film, komercijalni dizajn,golotinja, jeftin dekor, kućanski aparati - simboli moderne materijalističke kulture.ŠTO TO ČINI SUVREMENI DOM TAKORAZLIČITIM, TAKO PRIVLAČNIM? 1956. Kolaž koji prikazuje pin-up djevojku i mišićavog muš-karca kao Adama i Evu u potrošačkom raju, stanu ispunjenom proizvodima masovne kulture.

DAVID HOCKNEY Engleski slikar i fotograf  (uvijek je poricao da je pop-artist), poznat po svojem satiričkom slikarstvu, crtežima i portretima suvremenika. Od 1960-ih napušta apstrakciju u korist narativnog slikarstva i radi seriju slika bazena u Los Angelesu, od kojih je najpoznatija Bigger splash. Inspiriran je Baconom i Dubuffetom. Oko 1963. jača realizam i koristi akrilne boje kojima pojačava plošnost slike, a kao predložak koristi fotografije. Početkom 70-ihpočinje spajati fotografije kako bi se približio načinu percepcije ljudskog oka, tako da višenema konvencionalne "one point" perspektive. Sredinom 70-ih radi scenografije i kostimografiju za opere, vraća se ulju i odmiće se od naturalizma.A BIGGER SPLASH PEARLBLOSSOM HIGHWAY

Amerika JASPER JOHNS Johns i Rauschenberg nisu umjetnici pop-arta, ali su utrli put tom pravcu. Johns minuciozno i precizno slika poznate svakodnevne predmete poput zastava, meta, novina, brojeva ili karata, a ljudskih likova gotovo nema. Zanimaju ga činjenice bez vrijednosti i jednostavne,bezlične i neutralne stvari. Više ne postoje uzvišene teme i iluzije perspektive. Koristi tehniku enkaustike (pomiješani pigment i zagrijani vosak) koja omogućava slojevito nanošenje boje koje slici daje karakter objekta. Prethodnik mu je bio

slikar Charles Demuth slikama kao što je "Vidio sam brojku 5 u zlatu".META 1958

TRI ZASTAVE 1958. KARTA SVIJETA 1971.

ROBERT RAUSCHENBERGMlađi od Johnsa, neko su vrijeme živjeli u istoj kući.Miješa elemente akcijskog slikarstva i neodadaizma na tragu Schwittersovih kolaža i Duchampovih ready madea, nadrealizam u korištenju pronađenih ma-terijala (objects trouvés) i besmislene kombinacije.Ovo antiklasično slikarstvo kolaža i objekata poveza-no je s tzv. Combine Paintings. Koristi teme koje ka-snije obilježavaju pop-art: trijumf trivijalnog nad uzvišenim i ukidanje granica između slikarstva i objekta. Smatra da je "slika stvarnija ako se sastoji od di jelova stvarnosti". 1953. obrisao je crtež De Koonin-ga i praznom papiru dao nazivObrisani De Kooning.1955. Rauschenberg uzima svoj jastuk, prekrivač i plahtu s kreveta, oslikava ih u stilu akcijskog slikarstva, a zatim taj dio realnog života i ujedno dio slikarstva vješa na zid (Combine paintings).

ROY LICHTENSTEINVarira standardizirane slike tradicionalnih stripova na temu nasilja i sentimentalne ljubavi.Njegove slike su u stvari jako uvećane kopije pojedinih sličica stripa, s "balonima" u kojima je ispisan tekst koji likovi izgovaraju i krupnim rasterom koji se vidi kad se poveća jeftinitisak na novinskom papiru.

Istražuje stroge i prepoznatljive konvencije crteža stripa. WHAAM! 1963

ANDY WARHOL 1928 - 1987.Ekscentrik i majstor ironičnog komentara modernog društva. Gledateljima pokazuje estetska svojstva slika iz svakodnevnice (npr. konzerva juhe) koja obično ne primjećujemo,bavi se temom smrti (električna stolica prekrivena svilenom zavjesom) ili prometnih nesreća koje pokazuju kako su masovni mediji umiranje sveli na banalni prizor. Warhol dolazi iz svijeta reklame, izvrsno razumije način na koji masovni mediji oblikuju svijest i bio je majstor u manipuliranju medijima. "Zarađivanje novca je umjetnost, rad je umjetnost, a dobar posao je najveća umjetnost".TROSTRUKI ELVIS 1962.

31. OP-ART Pokret iz sredine 50-ih, cvjeta 60-ih, povezan je s optikom, odnosno fizičkim i psihološkimaspektom vida. To je apstraktna umjetnost koja istražuje optički fenomen zbog kojeg se dobiva dojam da neko djelo vibrira ili pulsira. Op-art nastoji proširiti carstvo optičkih iluzija korištenjem novih materijala i postupaka, u što su uključeni znanost, tehnika i laserska tehnologija. Velik dio op-arta sastoji se od konstrukcija i instalacija koje ovise o svjetlosti i pokretu. Na slikama se stvara dojam stalne izmjene plošnih i prostornih dijelova oblika, ana crno-bijelim grafikama dojam stalnog premještanja naglaska s pozitiva na negativ, skonkavnog na konveksno. Op-art često na nov i dinamičan način uključuje gledatelja uumjetničko djelo. Korijeni op-arta nalaze se već kod poentilista Seurata i orfista Delaunaya.JOSEF ALBERS 1888 - 1976.Dolazi u Ameriku nakon što je Hitler zatvorio Bauhaus i postaje utemeljiteljem op-arta.Radio je slike u nizovima kako bi do kraja istražio pojedinu temu. Od oka traži stalnu aktivnost, jer se boje i oblici opiru svakom fiksiranju. Oko se provocira i iritira. Svaka seboja mijenja u dodiru sa susjednom, pa jednostavni oblici poput kvadrata dobivaju višeznačnost i kompleksnost. Posljednji niz "U počast pravokutniku" bavi se odnosima boja među jednostavnim geometrijskim likovima, svedenima na nekoliko temeljnih tipova.Unutar ovih granica mogao je stvarati beskrajne kombinacije, temeljene na nijansama primarnih boja, koje je postupno izbljeđivao bijelom ili sivom bojom. VICTOR VASARELY

Najutjecajniji predstavnik op-arta. Uporište mu je u konstruktivizmu koje nastoji utemeljiti na egzaktnim znanstveno-teorijskim postavkama. U početku ga zanimaju mreže, spletovi i nizovi linija, rasteri, žice i vodovi. Primjena serijske proizvodnje odgovara njegovu stavu da umjetničko djelo treba biti ponovljivo, da se može stalno umnožavati i realizirati u raznim oblicima, od dvodimenzionalnih prikaza do kinetičkih objekata. On je najvažniji zagovornik"ars multiplicate", umjetnosti koja se može ponavljati i koja je dostupna svakome. Slika jeoriginalna ideja izvedena matematički organiziranima plošnim geometrijsko-apstraktnim oblicima, s plošno primijenjenim standardiziranim bojama..

BRIDGET RILEY Britanska umjetnica, počinje slikati pod utjecajem Seuratovog poentilizma, što je uskoro dovodi do zanimanja za optičke efekte, dok kasnije na nju djeluju radovi Vasarelyja ifuturista. Krajem 50-ih stvara svoja poznata crno-bijela djela ravnih, izlomljenih ili krivudavih linija, koja stvaraju iluziju pokreta. Prvi put samostalno izlaže 1962. u Gallery One u Londonu, a 1965. u New Yorku na izložbi koja po prvi puta skreće pažnju na op-art.Krajem 60-ih počinje koristiti puni raspon boja, vjerojatno nakon što je u Egiptu upoznala tradicionalnu dekoraciju.

32. Minimalizam Umjetnički pokret i stil rođen u SAD, reducira umjetničko djelo na minimalni broj boja,oblika, linija i tekstura. Minimalizam odbija svaki društveni komentar, narativnost, aluzije na povijest, politiku ili religiju. David Burlyuk je prvi upotrijebio ovaj naziv u katalogu izložbe Johna Grahama, u New Yorku 1929. g., a termin je kasnije primijenjen na umjetnički pokretu 60-im godinama. Osim termina minimalizam, još se koriste nazivi: ABC art, reduktivizam i rejective art. Prethodnici minimalizma bili su ruski suprematizam, Duchamp, Klein…Minimalizam je postao poznat po djelima Franka Stelle čije su Crne slike prvi put izložene u MOM-i u New Yorku, 1959. g. Iako nikada nije bio organiziran i objavljen kao pokret,minimalizam je postao dominantan u slikarstvu, skulpturi i instalacijama. Ključni događaj unjegovoj povijesti bila je izložba Primarne strukture, održana 1966. u New Yorku. Minimalistička umjetnost je precizna i "oštrih rubova" (hard edge), koristi uzorke geometrijskih oblika koji se ponavljaju, jednolike plohe zasićene boje, ravno iz tube. Djela su često temeljena na rasteru i matematički komponirana, a zajednička im je i upotreba industrijskih materijala kako bi se eliminirali tragovi umjetnikove ruke. Minimalisti su nastojali da gledatelji njihove radove doživljavaju ne ometani kompozicijom, temama iostalim elementima tradicionalnog slikarstva.Suština djela je sam medij i korišteni materijali, bitna je doslovna fizička prisutnost djela, a upotrijebljeni materijal nema nikakvu drugu simboliku. Boja se ne koristi da iskaže osjećajili raspoloženje, ona jednostavno definira plohu. Odbacuje se ideja kako umjetnost treba odražavati osobnu ekspresiju autora. Ona treba biti bez emocija, skrivati prisustvo i osjećaje umjetnika, a najvažnija je gledateljeva osobna reakcija. Umjetnici minimalizma:FRANK STELLA , ELLSWORTH KELLY, AD REINHARDT , ROBERT MORRIS , BARNETT NEWMAN, SOL LE WITT, AGNES MARTIN, RICHARD SERRA.AGNES MARTINUmjetnica koja se najviše isticala u slikarstvu "oštrih rubova". Izvršila je velik utjeca jslikama i crtežima na kojima su apstraktni oblici reducirani na seriju horizontalnih ivertikalnih rastera, te

anticipirala nadolazeću minimalističku i konceptualnu umjetnost. ELLSWORTH KELLYRani predstavnik hard edge slikarstva, Amerikanac Kelly napušta Rothkovu impresionističku mekoću. Plosnate površine boje ograničava precizno iscrtanim oblicima. Odbacuje sadržaj, sliku reducira na

boju i površinu koje zajedno čine cjelinu i ne znače ništa drugo osim onog što zaista jesu. Slika sama postaje predmetom slike. Prvotna stroga konstrukcija oblika kasnije je oslabljena nepravilnim prelamanjima geometrijskih oblika(shaped canvas), pa mnogi njegovi radovi izlaze iz okvira slikarstva

i graniče s plastikom. CRVENA, PLAVA, ZELENA, ŽUTA 1965.

FRANK STELLANjujorški slikar, počeo je kao obožavatelj Mondriana, radio u stilu apstraktnog impresionizma, a kad je upoznao radove Jaspera Jonesa razvio je vlastiti nefigurativni stil. Bio je vodeća figura minimalizma.Nije ga zanimala ravnoteža vertikala i horizontala koja jeMondriana još povezivala sa svijetom prirode. Napustio je tradicionalni pravokutni oblik platna, kako bi naglasio da njegove slike nemaju sličnost s prozorima. Sam oblik slike sada postaje sastavnim dijelom crteža. Naglašava bezličnu preciznost površine i uklanja svaku usporedbu s "ručnom" izradom štafelajnih slika. Bavio se Matisseom i slijedio njegove slikarske principe. Za njega je slika samodostatni fizički objekt, a ne metafora za nešto drugo. Potpuno uklanja iluzionizam - slika je samo ravna ploha i ništa više.Kasnih 50-ih stvara prve crne slike geometrijske strukture na kojima je crna površina prekidana bijelim linijama. 60-ih godina slijede "Oblikovana platna" na kojima se izmjenjuju matirane i sjajne površine fluorescentne boje. Glavna mu je namjera bila stvoriti slikarstvo koje "…popularno zovemo dekorativnim". 70-ih godina vidljiva je njegova "barokna"komponenta - stvara aluminijske reljefe od raznih dijelova, a zatim montažne slike barokne punoće suprotne purizmu ranijeg razdoblja. Te slike

ponekad prelaze u treću dimenziju i postaju objekti ili čitavi slikarski prostori ukrašeni kulisama. INDIJSKA CARICA,1965.- Oblik slike određen je prodorom znakovau obliku slova "V" u raznim

smjerovima. .Znakovi su iste veličine i oblika, ali različitih boja koje sadrže metalni prah i daju bjelkasti odsjaj.

NIKAD SE NIŠTA NE DOGAĐA,1964.- Ulje na platnu. Jedna od crnih slika čija je površina isprekidana bijelim linijama.

33. NOVI REALIZAM ( Nouveaux realistes) 60-te Pokret su 1960. osnovali Pierre Restany i  Yves Klein. Restany je napisao manifest grupe, azajedničku deklaraciju potpisuju  Yves Klein,Arman,Daniel Spoerri,Raymond Hains,JeanTinguelyi Jacques de la Villeglé1961. pridružuju im se César , Mimmo Rotella, a zatim Nikide Saint Phalle and Gerard Deschamps Unatoč raznorodnosti svog umjetničkog jezika, okupili su se na temelju "kolektivne pojedinačnosti" (collective singularity ), a zajednička im je bila metoda direktnog "prisvajanja" stvarnosti, odnosno "poetsko recikliranje gradske, industrijske i oglašivačke realnosti" (Restany). Za njih je svijet slika iz koje su uzimali dijelove i ugrađivali ih u svoje radove.Naziv Novi realizam skovao je Pierre Restany 1960. tijekom prve zajedničke izložbe napariškomFestivalu avangarde. Vraćajući se realizmu kao kategoriji, on se referirao naumjetnički i literarni pokret iz 19. st., koji je imao za cilj opisivati običnu, svakodnevnu realnost, bez ikakve idealizacije. Ovaj realizam je bio "novi" jer se povezivao s novom stvarnošću urbanog potrošačkog društva, a i njegov način izražavanja bio je nov, jer se više ne koristi stvaranjem slike, već prezentacijom predmeta koje odabiru umjetnici.Restany je također "obranio" Novi realizam na međunarodnoj sceni

pred nadolazećim Pop-artom iz Amerike, te osigurao financijsku potporu putem mreže kolekcionara i prodavača umjetnina. Zajedničke aktivnosti i izložbe održavale su se od 1962. do 1963., ali djelovanje Novog realizma traje sve do 1970. Iako je pokret uspoređivan s pop-artom (zbog korištenja predmeta masovne produkcije), ipak je bliži dadaizmu.ARMAN Nekadašnji pripadnik enformela i tašizma, počeo je od svakodnevnih predmeta stvarati serije akumulacija, što ga dovodi do rada s gotovim industrijski proizvedenim dijelovima.Predmete za svakodnevnu upotrebu spaja smjesom od poliestera, ili odbačene predmete poput okvira za naočale, tube s bojom ili posuđe izlaže bez dodatne umjetničke intervencije, pa objekt sam postaje umjetničkim predmetom. CHOPINOV WATERLOO1962.- Arman je za svoje kreacije (rezanje, razbija-nje, paljenje, presvlačenje broncom i asem-blaže) najčešće koristio muzičke instrumen-te. Na otvorenju izložbe u Gstaadu, 1962. g. javno je čekićem uništio okomito postavljen piano, a zatim slomljene dijelove fiksirao na unaprijed pripremljen pano.

DANIEL SPOERRIizlaže "topografiju slučaja": zaustavlja tragove života skupljajući npr. ostatke hrane nakon prijateljskog druženja i takvim slikama-zamkama zaustavlja vrijeme. Slučajno nađene predmete koristi za svoja djela, koja često kao i svoje Sentimentalne muzeje proširuje u duhovite ambijente. Kasnije odustaje od muzeja i zamki i počinje lijevati stolove u bronci. Čak i smrt svrstava u "Kabinet životnih kurioziteta" kako umjetnost ne bi bila smrtno dosadna.MADŽARSKI OBROK 1963.

RAYMOND HAINSZapočeo se baviti fotografijom, koristeći objektive koji su izobličavali sliku i tako fotografijama davali izgled "eksplozije". Prvu samostalnu izložbu ovih fotografija održao je1947. u Parizu. Nekoliko narednih godina koristio je ovaj postupak pri snimanju eksperimentalnih filmova. Godine 1949. razmišljajući o snimanju plakata na ulicama, pala mu je napamet ideja da ih "prisvoji". Skupa s Jacquesom de la Villegleom, počeo je sakupljati poderane reklamne plakate. Nakon priključenja Novim realistima, 1960. g.nastavio je izlagati poderane plakate, zajedno s Villegleom i Mimmom Rotellom. Godine1959. započinje sakupljati plakate skupa s njihovim drvenim ili metalnim podlogama, što mu je omogućavalo uspostavljanje dijaloga između podloge i boja na plakatima.PANO ZA REKLAMNI PLAKAT1960.Metalni pano s ostacima poderanih plakata. To je djelo na kojem umjetnik "ne radeći ništa" funkcionira kao onaj koji je samo učinio izbor: "Moja su djela postojala i prije mene, ali ih ljudi nisu vidjeli jer su bilislijepi". Hainsa zanima pojavljivanje podloge ispod površine razderanih slojeva plakata, koja dovodi do promjene percepcije odnosa "slike" i njene podloge.To je također i "nađeni objekt" na tragu Duchampovih ready madea. Suprotno slikarskoj tehnici, ovakvo djelo predstavlja negativnu akciju kojom se parcijalno oduzimaju boja i oblik izvornih plakata, a na površinu se probija izgled podloge na koju su zaljepljeni.

CÉSAR RICARDGovoreći o "otkrivanju industrijske i urbane prirode",Pierre Restany je ove radove smjestio u svijet tehnologije. Njihove jednostavne pravokutne mase anticipiraju buduće eksperimente s minimalističkom skulpturom. Césaru je bilo najvažnije pitanje oblika "Kompresije", odnosno odnos proporcija i njene površine("kože"), kad je 1961. započeo s idejom Manipulirane kompresije. Odabirući materijal koji je zatim uvjetova ooblik, karakter, boju i postupak prešanja, bio je u mo-gućnosti predvidjeti efekte dobivene strojem za prešanje i dodati svoju kreativnu svijest u inače impersonalni mehanizam.

34. Grafiti & cartoon art Predstavljaju značajan doprinos urbane subkulture likovnoj umjetnosti. Već su Dubuffet i njegovi suvremenici u svoja djela ukljućivali natpise i likove u kojima su djeca, duševni bolesnici i odmetnici iz društva pronašli priliku za svoje kreativno izražavanje. Popularnost grafita počela je rasti nakon 1966. g. s crtežima mladih writera velike snage i ekspresivnostiu njujorškoj podzemnoj željeznici. Ali

masovnim imitacijama i ponavljanjima u Europi iAmerici, grafiti su vremenom postali isprazna gesta. Grafiti ima dosta elemenata zajedničkih s TV crtićima i stripom (cartoon): sadrži crtež ili sliku, simbole, tekst (poruka može biti politička ili šaljivog sadržaja) i može biti u obliku sukcesivnog prikaza (kao kadrovi stripa). KEITH HARING Njujorški umjetnik koji je grafite uzdigao na razinu visoke umjetnosti. Izlagao je i na Documentiu Kasselu, što je dovelo do ogromnog rasta cijena njegovih radova.

JEAN MICHEL BASQUIAT Američki umjetnik španjolskog porijekla, karijeru je započeo crtajući grafite na ulicama New Yorka (nije "napadao" podzemnu željeznicu). Svoje kritičke i narativne scene, te crtačko-slikarske komentare stanja društvenih manjina i situacije u svijetu podzemlja kasnije prenosi na platna, koja izlaže 80-ih na Times Square Showu. Koristi snažne boje,afričke maske i grafizme s elementima riječi, fraza, strelica, raketa, nebodera, itd.

d Kiparstvo, skulptura

1 . Rano 20 stoljeće -u skulpturi i arhitekturi 19. stoljeće donijelo je malo novih prostornih eksperimenata;čak i Rodin, koji se smatra ocem moderne skulpture, najčešće se zadovoljavao da svoje grupe organizira kao rotirajuće, spiralne ritmove kasne renesanse i baroka; samo u nekoliko glavnih djela,kao što su ‚Građani Calaisa’ i ‚Vrata pakla’ počeo je ispitivati nove prostorne koncepcije;uz nastavljanje poznatih skulpturalno-prostornih tendencija.U 20. st. moderni eksperimentalni kipari napravili su bitno nove zaokrete, naročito u skulpturi kao konstrukciji ili asamblažu, u eksperimentimas novim materijalima i u ispitivanju skulpture kao oblikovanog prostora, a ne mase koja postoji u prostoru. Na francuske kipare mlađe generacije pretežno je utjecao Rodin, ali oni su bili sposobni krenuti vlastitim putom. Najbolji

među njima bio je Maillol.

ARISTIDE MAILLOL 1861 - 1944. Započeo je kao simbolist, ali nije bio protivnik grčkog kiparstva, pa bi ga se moglo smatrati"klasičnim naivcem". Divio se jednostavnoj snazi ranih grčkih kipova, ali je njihove kasnijefaze odbacivao. Najvažnija osobina njegovih kipova su sklad i mir. Za njega je skulpturamorala biti statična, konstruktivno uravnotežena poput arhitekture i prikazivati stanje nakoje ne mogu utjecati neposredne okolnosti, bez one nemirne energije vidljive u Rodinovimdjelima. Maillol je posljednji značajni

majstor klasične tradicije. ENA KOJA SJEDI ("MEDITERAN") 1901.Podsjeća na arhaičan i strog stil, a ne na Fidiju i Praksitela. Čvrsti oblici i jasno omeđeni volumeni podsjećaju na Cezanneovu tvrdnju kako se svi prirodni oblici osnivaju na stošcu, kugli i valjku.Poza lika (rukom podržava glavu) je adaptacija michelangelove "Noći", koju je veoma cijenio.

ANDRE DERAIN 1880 - 1954.Derain, fovistički slikar i kipar, smatra se začetnikom protokubističke skulpture. NjegovaFigura koja čuči (1907.) klesana je sa svega nekoliko naznaka, pognute glave i savijenih koljena, pa poprima oblik bloka kamena. Ovakvo rješenje suprotstavlja se nemirnoj površini i optičkim senzacijama Rodinovih skulptura.

HENRI MATISSE Djeluje u tradiciji slikara-kipara ("slikarsko kiparstvo"). Njegove se brončane figurice i glave oko 1900. g. nastavljaju na Rodina, a 1907. skulpture mu se približavaju fovizmu:Ležeči ženski akt - u izvinutom položaju pokazuje izokrenutu i degeneriranu anatomiju.La Serpentine(1909.) - se ističe zakrivljenim tijelom i istanjenim udovima, a lik iscrtava konturu arabeske, naznačujući temu prožimanja tijela i prostora, često radi tijela u obliku slova S - contrapposto (kasno renesansno kiparstvo). Između 1910 - 1916. radi seriju od 5 ženskih glava nazvanih "Jannette". Peta glava pokazuje asimetriju i slobodnu preobrazbu fizionomije, nalik Picassovoj Glavi žene (1909.), ali bez kubističkih fasetiranja.

ERNST BARLACH1870 - 1938.Potpuna suprotnost Lehmbrucku - Barlach je "gotički primitivist". Glavni je predstavnik njemačkog ekspresionističkog kiparstva. Na njegov rad utječe boravak u Rusiji gdje se inspirirao ruskom pučkom umjetnošću. Glavni mu je materijal drvo, koje je tehnički potpuno savladao. Karakteristične su glomazne površine, oštri bridovi, tragovi dlijeta i nepolirane plohe. To su kompaktne emotivno nabijene forme.U svojim likovima prosjaka,seljaka i skitnica bliži je Milletu i Meunieru nego programskom ekspresionizmu.

CONSTANTIN BRANCUSI Spaja tradiciju rumunjske narodne umjetnosti s ograničenim afričkim utjecajima. U počecima, na akademski način radi poprsja i dječje glave pod utjecajem Rodina i Medarda Rossa.Nakon 1907. odbacuje rodinovski tretman površine i stvara svoj stil. Smatra kako površina nije bitna, već jezgra skulpture i njena esencija. Njegov rječnik čine kubus, valjak i krnja piramida. Najkasnije 1909. našao je svoj oblikovni prototip – sferičnu formu, jaje. Već 1910. oblikuje rumunjsku mitsku pticu Maestra, prototip svih njegovih ptica, simbol leta; glava, ptica, labud, riba i tuljan varijacije su na temu, a sve u obliku jajeta;varirao svoj motive u mramoru, ispoliranoj bronci, alabasteru. Teme: glave, ptice i parovi u zagrljaju, pojednostavljenih formi, glatke površine,ovalnih oblika. Od 1913. do 1923. rezbari drvene figure koje nisu u skladu s čistim formama koje prevladavaju u njegovu opusu.

POLJUBAC 1907. Temeljno djelo moderne skulpture, vjerojatno nastalo pod utjecajem Deraina. Muški i ženski lik spojeni su u blok, kao reakcija na Rodinovu bogatu modelaciju. "Poljubac" postaje primjer  minimalističkoj umjetnosti 60-ih. USNULA MUZA 1912.Ovom skulpturom koja prikazuje položenu gla-vu, Brancusi doseže vrhunac savršeno pročiš-ćenog oblika. BESKRAJNI STUP1937., - Spomenik ratu podignut na Tirgu Jiu u Rumunj-skoj, dio je cjeline kojoj još pripadaju Vrata po-ljupca i Beskrajni stup (1937.), njegova najradikalnija apstrakcija, čija će shema ponavljanja modula (niz okrnjenih piramida) biti značajna za minimalizam 60-ih. PTICA U PROSTORU - 1928.-bio je opčinjen pticama i idejom leta:obličje ptice pretvorilo se u apstraktni pojam leta.

2. Kubistička skulptura

PABLO PICASSO Uz Brancusija, najdalekosežnije posljedice za skulpturu dolaze od Picassa. U početku bavljenja skulpturom koristi tradicionalan način modeliranja (Glava žene, 1909.), a od 1912.on razvija tip konstruirane skulpture (Gitara, 1912.) od kartona, žice, limova, odnosno industrijskog materijala, (koji kasnije postaju uobičajeni kiparski materijali), što pokazuje da se njegov koncept refererira na stvarnost, a ne imitaciju stvarnosti. Kod konstruiranes kulpture forme se ne grade samo masama, već i prazninama između masa. Time Picasso uspostavlja novi razvojni put skulpturi.GLAVA ŽENE1909.- Pojedinačni oblikovni elementi razlažu glavu na udubljene i izbočene plohe, čime se dobiva pravilna izmjena svjetla i sjene.Modelacija se sastoji od oštrih uglastih lukova i ureza, a stvarni oblik glave je podređen izmjeni izbočenih i udubljenih oblika,prema Picassovom pretkubističkom sustavu.GITARA1912.- Skulptura je konstruirana iz komada raznobojnog kartona i strune.ČAŠA APSINTA 1914.- Picasso je izlio u vosku 6 varijanti, svaku različito oslikava i svakoj je dodao jedan upotrebni predmet (žlicu za apsint).U smislu tema, medija i materijala gubi se razlika između vi-soke i niske umjetnosti, a prepoznatljiv motiv ritmički je rastavljen na dijelove i prožet prostorom.-oko 1928. Picassove nadrealističke slike oživjele su i njegov interes za skulpturu; radi skulpture u metalu – prva pojava direktne metalne skulpture; ‚Žena u vrtu’, 1929-30.– metamorfno čudovište odliveno u bronzi koje izgleda kao da jede vlastiti rep.-među skulpturama od nađenih predmeta najpoznatija je ‘Glava bika’, 1943.– od sjedala i guvernala bicikla (to je potvrda Duchampove izjave da je za umjetnika važna samo ideja);nakon završetka rata raspoloženje mu se razvedrilo.

ALEKSANDAR ARHIPENKO Pionir kubističke skulpture. Od 1910. razvija stil stereometrijskih pojednostavljenja figuralnih oblika,tordiranih volumena i kristalastih lomova koje preuzima od kubista. 1912. otkriva prožimanje volumenai prostora. Te godine radi skulpturu Žena koja hoda,u kojoj analizira figuru kroz geometrijske forme koje rastvara različitim udubljenjima i otvorom u sredini,kako bi stvorio kontrast između punoće i praznine.1913. uvodi tehniku kolaža u skulpturu - svjetle polikromne konstrukcije od raznih materijala. Radi skulpture Medrano I . iMedrano II ., plesne figure od drva,metala i stakla, žice, kugli, stožaca oslikane i učvršćene na platno. Sljedećih godina razvija ovu ideju u "slikama-skulpturama", u stvari slikama s komponentama reljefa u kojima koristi drvo i metal. 1924. izmislio je "Archipen-turu", vrstu kinetičkog slikarstva, a nakon 2. svjetskog rata eksperimentira s "laganim skulpturama" od plastike.

RAYMOND DUCHAMP-VILLON

U počecima je pod utjecajem Rodina, a 1910. otkriva kubizam i upoznaje Arhipenkova djela.Radi portrete koji potenciraju apstrakciju, ali u njima zadržava psihološke i prepoznatljive fizionomijske karakteristike, što većina kubista izbjegava (portreti Baudelairea 1910.,Maggy 1911. i Profesora Gosseta 1918.). Vrhunac analitičkog kubizma su razne varijante konja rađene 1914 - 18., uobličene vertikalama, zakrivljenim i spiralnim linijama,udubljenjima i izbočenjima, tako da nalikuju monstrumima nastalima iz rotirajuće mehanike i životinjskih tordiranih udova. Ovaj dinamizam ga već povezuje s futuristima.

HENRI LAURENSPariški slikar, kipar i ilustrator. Rani radovi su mu pod utjecajem Rodina, a oko 1915. g. uključuje se u kubizam, kada nastaju dva drvena Klauna nalik Arhipenkovim Medranima.Najčešće radi mrtve prirode s kubističkim repertoarom glazbenih instrumenata, boca, čaša i voća, te glave i figure.Ostaje na tragu slikarstva, pa njegove konstrukcije ostaju reljefi koji se promatraju iz jedne točke i time predstavljaju doprinos sklulpturi sintetičkog kubizma.KLAUN 1915.1917. počinje iz kamenih blokova klesati figure s pojednostavljenim kubističkim sredstvima i ritmizacijom, solidnog volumena tijela i čvrstih masa udova, koji 30-ih postaju zaobljeniji i više pokrenuti. Postaje jednim od najznačajnijih kipara ženskog lika u modernoj umjetnosti. Postupno se rješava snažnih volumena i tjelesnosti u korist razigrane plesne pokrenutosti figure, a umjesto u kamenu radi u fleksibilnijoj bronci.

UMBERTO BOCCIONI 1912. objavljuje manifest futurističke skulpture u kojem odbacuje korištenje samo jedne vrste materijala i smatra da na jednoj skulpturi može biti dvadest različitih materijala: staklo, drvo, karton, željezo, konjska struna, koža, platno, ogledalo, itd. Te godine stvara asamblaž Sjedinjenje glave i prozora , u kojem sadrenu glavu kruni djelovima prozorskog okvira, umeće pramen konjske strune i stakleno oko. To je preteča ready madea kojeg kasnije uvodi Duchamp. JEDINSTVENOST OBLIKA KONTINUITETA U PROSTORU.1913.Plameno-krilata izduženja muskulature, zglobovi poput kugličnih ležajeva i šiljate plohe usječene u volumen mogu se tumačiti kao futuristička sinteza Nike, trkačeg auta i nekog čudovišta.RAZVOJ BOCE U PROSTORU1913.Skulptura iskazuje Boccionijevu futurističku dinamiku: dijelovi rotiraju oko središta boce, a konkavno i konveksno, udubljeno i izbočeno međusobno se isprepliću i prožimaju.

3. Ruski konstruktivizamKonstruktivizam je 1913. utemeljio Vladimir Tatlin. Pokret se razvio pod utjecajima kubizma, talijanskog futurizma, suprematizma i neoplasticizma. Termin podrazumijeva reljefne konstrukcije, skulpture, kinetičke objekte i slikarstvo. Odovarajući na tehnološke promjene u suvremenom životu, konstruktivisti nastoje mijenjati likovnu umjetnost i arhitekturu kako bi odražavale socijalne i ekonomske probleme. Grupu čini 20-ak mladih umjetnika i teoretičara iz moskovskog Instituta za umjetničku kulturu.Braća Naum Gabo i Antoine Pevsner  pridružuju se pokretu, koristeći u svojim radovima kubističke skulpturalne elemente s aluzijama na arhitekturu, tehnologiju i strojeve. Prvi manifest izlazi 1921. kad je u Moskvi osnovana prva grupa konstruktivista. Pokret se najprije proširio u Nizozemsku i Njemačku, a zatim je postao međunarodno poznat. U početku ga je podupirao sovjetski režim, ali kasnije ga zabranjuje, pa Gabo i Pevsner emigriraju, a Tatlin ostaje u Rusiji.Radovi su načešće geometrijski i precizno komponirani, ponekad uz pomoć matematike imjernih instrumenata. Koriste se temeljni oblici: kvadrat, pravokutnik, krug, trokut, amaterijali su: drvo, najlon, pleksi staklo, žica i metali, kojima se želi naglasiti dominacija strojeva u modernom svijetu. Među značajnim konstruktivistima bili su: Manuel Rendón Seminario, Joaquín Torres García, Laszlo Moholy-Nagy, Antoine Pevsner  i Naum Gabo. 

VLADIMIR TATLIN

Osnivač konstruktivizma. Nakon susreta s Picassom u Parizu počinje raditi reljefne strukture načinjene od metala, drveta, kartona, stakla, ljepila i žice, predviđene za kutove prostorija. Odbacuje svaku asocijaciju sa stvarnim svijetom, udaljava se od tradicionalne skulpture i traži "iznalaženje forme iz samog materijala", a njegove konstrukcije su same sebi dovoljne. Iako su bili prijatelji, Malevič se nije slagao s Tatlinom zbog utilitarističkog koncepta konstruktivizma. Pred kraj života Tatlin je počeo proučavati let ptica, a njegova lebdeća naprava (Letatlin) pokazuje organsko-ritmičko, a ne mehaničko razumijevanje letenja.SPOMENIK III. INTERNACIONALI,  1919.Trebao je biti napravljen od željeza, stakla i čelika. Unutar njegova skeleta planirana su tri bloka sa staklenim prozorima, koja su se trebala okretati raznim brzinama: prvi u obliku kocke - jednom u godini, drugi nalik piramidi - jednom mjesečno i treći u obliku valjka - jednom dnevno. Nije izveden zbog prevelikih troškova.

ALEKSANDAR RODČENKO 1915. upoznaje Tatlina i Maleviča, a krajem 1919. pristupa Udruženju za sintezu slikarstva, skulpture i arhitekture. Radi ekscentrično uravnotežene propagandne kioske, kao svoj doprinos Revoluciji. 1920. postaje član-osnivač Instituta za kulturu  INHUK u kojem su se vodile rasprave o odnosu kompozicije i konstrukcije. Bio je glavni i odgovorni za razvoj teorije i praktičnu, umjetničku realizaciju konstruktivizma. 1921. stvara 6 visećih kartonskih konstrukcija geometrijskih likova: kruga, trokuta i šesterokuta, koje predstavljaju prijelaz u treću dimenzijui u kojima je moguće prepoznati prve mobile. 1922. sudjelujena izložbi konstruktivizma u Berlinu. Intenzivno se bavio fotografijom i

fotomontažom. OVALNA VISEĆA KONSTRUKCIJA,1919.

NAUM GABO Boraveći kod Antoina Pevsnera (svog brata) u Parizu (1913 - 1914.), Gabo je upoznao Arhipenka i ostale avangardne umjetnike. Tijekom 1. svjetskog rata živi u Oslu sPevsnerom i tamo radi svoju prvu figurativnu skulpturu od metala i celuloida, inspiriranu kubizmom (Konstruirana glava br. 2 .iz 1916.). Dok su Tatlina zanimali društveni i ekonomski problemi, Gabo se više bavio modernom tehnologijom i industrijskim materijalima. Kad su se Gabo i Pevsner nakon revolucije vratili u Rusiju, vlast je preusmjerila umjetnost od istraživanja prema propagandi. 1920. g. oni izdaju Realistički manifest konstruktivizma koji dijele na moskovskim ulicama. U njemu proklamiraju kako su uloga i vrijednosti umjetnosti neovisne o državi, a principi geometrije trebaju biti temelji skulpture. Zastupaju upotrebu transparentnih materijala u cilju definiranja volumena i naglašavaju značaj praznog prostora umjesto punog materijala. 1920. Gabo radi Kinetičku kompoziciju ,skulpturu pokretanu motorom, koja demonstrira njegove umjetničke principe.1922. Gabo odlazi u Berlin gdje živi 10 godina i radi s Moholy-Nagyjem i ostalim umjetnicima u Bauhausu, te nastavlja stvarati monumentalne konstrukcije od stakla, metala i plastike. 1932. u Parizu se pridružuje grupi Apstrakcija-kreacija, od 1936 - 46. živi u Engleskoj gdje propagira konstruktivizam i s Benom Nicholsonom izdaje manifest Krug (1937.). U njegovim tadašnjim radovima krivulje zamijenjuju kutove u prostornim konstrukcijama načinjenimaod žica i plastike. 1946. odlazi u SAD i predaje na Harvard Graduate School of

Architecture. LINEARNA KONSTRUKCIJA I., 1943.

ANTOINE PEVSNERPevsner i njegov brat Naum Gabo smatraju se očevima konstruktivističke skulpture. U Realističkom manifestu konstruktivizma (1920.) ističu: "Odbacujemo volumen kao slikarsku i skulpturalnu prostornu formu... Uzimamo četiri plohe i njima gradimo isti volumen kao i masom teškom četiri

tone". U umjetnost uvode novi element - kinetički ritam. Obojica stvaraju sve slobodnije i otvorenije

volumene pomoću pokretnih ploha. SPOMENIK OSLOBOĐENJU DUHA MAKETA 1952.,

FASADA MUZEJA 1944. 

4. Bauhauska skulpturaU Bauhausu u prvi plan izbijaju slikari, pa stoga on nije dao nikakav povijesni doprinos skulpturi. Izuzetak je mađarski emigrant Laszlo Moholy-Nagy, koji je od 1923. vodio radionicu za metal.LASZLO MOHOLY-NAGYPrvi moderni multimedijski umjetnik koji se bavi svjetlosnom skulpturom, dizajnom, foto-grafijom, filmom, scenografijom i teorijom. 1930. g. u Parizu postavlja rotirajući Svjetlosno- prostorni  modulator  visok 120 cm, sastavljen od perforiranih prozirnih kolutova, šipki istaklenih spirala, a 140 žarulja i 5 reflektora projiciraju na zid apstraktne pokretne sjene.Bio je pionir kinetičkih svjetlosnih efekata i probrazitelj "visoke" u "nisku" umjetnost.Zbog ljevičarske ideologije novog direktora Bauhausa, 1928. odlazi u Amsterdam, a 1934. u London gdje stvara prve Prostorne modulatore- savijene plohe pleksiglasa koje promjenom položaja sugeriraju razna prostorna iskrivljenja. Nakon 1940. u Chicagu vodi Školu dizajna.

5. Dadaizam MARCEL DUCHAMP 1887 - 1968. 1913. počinje raditi svoje ready made koji izazivaju zgražanje- nasumce odabrani masovni proizvodi izolirani su iz svog funkcionalnog konteksta i izloženi kao umjetničko djelo. Prvi ready made: Kotač bicikla montiran na kuhinjski stol - to je rad s preinakom, ali ostali radovi su bez ikakve intervencije: Stalak za boce, pisssoire ("Fontana")...Ready made je izbor  jednog iz velikog broja nezanimljivih predmeta masovne produkcije i razlikuje se od Objet  trouvé (nađenog objekta) koji je izabran zbog

estetskih kvaliteta, ljepote ili jedinstvenost. ZAŠTO NE KIHNUTI, ROSE SÉLAVY? 1921.Asamblaž (naziva ga objet assisté) koji se sastoji od bijelo obojane ptičje krletke ispunjene mramornim kockama koje imitiraju kocke šećera ili leda,sipine kosti i termometra. Iz ovog rada kasnije će proizići mnogo brojni nadrealistički objekti s kavezima i životinjskim kostima, osobito kod Giacomettija.

Dadaistički pokret je krenuo iz Zuricha (1916.), a zatim se proširio preko Kolna, Berlina,Hannovera do New Yorka, pružajući snažan otpor ratnom ludilu i malo građanštini. Najznačajnija dvojica

umjetnika koji su iz temelja poljuljali vrijednosne odnose bili su Man Ray i Kurt Schwitters.. MAN RAY Američki umjetnik koji se izravno nadovezuje na Duchampa. Osnovao je Dadu u New Yorkuzajedno s Duchampom i Picabiom. Razvija koncepcijuobjet trouvé, a njegovi radovi 10 godi-na kasnije snažno utječu na nadrealističku skulpturu (npr. spajanje stroja s antropomorf-nim elementima)

6. Nadrealizam- u skulpturi i asamblaž (3D kolaž)1930. nadrealisti objavljuju novi manifest, koji potpisuje André Breton, zahtjevajući da se"otkrije čudan simbolički život većine običnih i jasno definiranih predmeta". Kao posljedica toga javlja se nova vrsta nadrealističkog objekta koji nije ni gotov proizvod ni skulptura, već trodimenzionalni kolaž koji nije sastavljen zbog estetskog efekta, nego slijedi isključivo diktat podsvjesnog. Nadrealisti u svom odabiru objekata mistificiraju "objektivnu slučajnost"i daju im magično ozračje. Nadrealistička skulptura 30-ih pod utjecajem je S. Freuda,opsjednuta je seksualnošću i rađena je s namjerom da bude ili uznemirujuća ili odbojna.MERET OPPENHEIM -jedna od najpoznatijih nadrealističkih umjetnica 20. stoljeća. Ime je dobila prema liku iz romana Gottfrieda Kellera „Zeleni Heinrich“, djevojčici Meretlein koju su krasile mnoge vještičje osobine. Kada joj je bilo 16 godina, Meret Oppenheim je svoju školsku bilježnicu ispisala: „X=Zec“, dodavši ovoj formuli i ilustraciju u crvenom i bijelom. Slikari nadrealizma kao što su Max Ernst, Hans Arp, Alberto Giacometti, Marcel Duchamp i Kurt Seligmann, postali su njezini prijatelji. Među njima je konačno pronašla istomišljenike, ljudi koji su je razumjeli i koji njezine crteže poput X=Zec nisu smatrali nimalo čudnim. Kad je Picasso primijetio krznenu narukvicu koju je Meret sama napravila, rekao je kako bi se puno toga dalo prekriti krznom, a Meret je otišla kući i krznom prekrila tanjur, šalicu i žlicu. Slavni nadrealist André Breton nazvao je slavni krzneni rad "Doručak u krznu", aludirajući na Manetov "Doručak na travi". Taj pomalo jeziv rad upozorio je na činjenicu da zadaća umjetnosti nije uvijek stvar ljepote i užitka. Posebnu pažnju posvećivala je posredovanju između spolova, ljudi i životinja, prirode i kulture, snova i stvarnosti. Iza nje su ostale slike oblaka, ogrlice od kostiju, građevine od plastičnih slamki. Materijale je pronalazila svuda; u prirodi, na cesti, kuhinji. Uz kombinacije njezinih riječi, ona je sve pronađeno pretvarala u umjetnička djela koja govore o svemu što joj je u tom trenutku palo na pamet – o snovima, mitovima, igrama. U svom se je radu podjednako referirala na mitove, igre i snove, kao i na literarne predloške i zapise C.G. Junga.Meret pamte i kao model za neke od najljepših Man Rayovih erotskih fotografija .Rukavice prekrivene krznom- iz kojih vire kandže obojene u žarko crvenu boju

PABLO PICASSO1928. se ozbiljno zainteresirao za skulpturu, kojom se intenzivno bavi narednih pet godina.Njegovo približavanje nadrealistima rezultiralo je upotrebom otpada i krhotina moderne industrijske civilizacije. "Glava žene" sastavljena je od cjedila i drugih metalnih odbačenih predmeta, a "Glava bika" od dijelova bicikla.SALVADOR DALIMilonska venera- u sadreni odljev ugrađuje ladice, koje se podređuju tijelu i izvlače krznenim ručkama.

Telefon-jastog, 1936.

HANS ARPStvara možda najčišći tip nadrealističke skulpture. Oko 1930. svoje reljefe prenosi u trodimenzionalne oblike i nekoliko godina kasnije stvara niz skulptura koje naziva Ljudski konkrementi . To su biomorfni oblici savršeno izvedeni u raznim materijalima: glini, gipsu,mramoru, drvetu i ponekad u bronci.

ALBERTO GIACOMETTIŠvicarski kipar i slikar, živi u Francuskoj. Nakon 1927. napušta kubizam i počinje raditi plošne, radikalno pojednostavljene Glave. Godine 1932. Pod Picassovim utjecajem stvara žičane konstrukcije nalik prozračnim kavezima, kao trodimenzionalne pandane nadrealis-tičkim slikama(Palača u 4 sata ujutro). Čuvena Viseća kugla iz 1939. ogledni je primjer nadrealističke skulpture, u kojem se ukrštaju muška i ženska simbolika. On je jedini umjetnik koji je skoro pola stoljeća radio isključivo nadrealističke skulpture. Često koristi kubističke okvire kako bi skulpturama dao jasnu prostornu definiciju.NOS 1947., PALAČA U 4 SATA UJUTRO 1932., ŽENA S PREREZANIM GRKLJANOM 1932., NEVIDLJIVI OBJEKT 1934.

Od 1935. opet počinje raditi studije modela,dolazi do zaključka da "prirodna veličina ne postoji" i smanjuje figure na dimenzije šibice. Pronašao je "stil" kojim oblikuje uspravljene ženske figure i izdužene muškarce u raskoraku, potpuno ih istanjuje dok ne postanu čiste vertikale, a likovi pokazuju frontalnu ukočenost. Tamo gdje nekoliko figura stoji na okupu bez međusobne komunikacije (npr."Trg"  ili "Šuma" ) ne znači samo izolaciju ili otuđenje, već konstelaciju različitih mjera i egzaktno odmjerenog među prostora. U takvim kompozicijama Giacometti je razvio majstorsko prikazivanje blizine i daljine.U kasnijoj fazi radi poprsja (Glava Diega, Annette, Elie Lotar ) u kojima više ne sažima volumene onako ekstremno kao ranije. Postavio je temelje novom načinu gledanja skulpture,suprostavlja se kubizmu i snažno utječe na minimalističko i postminimalističko kiparstvo.TRG 1948., TRI ČOVJEKAKORAČAJU 1949.

JUAN MIRÓU svojim skulpturama kombinira nađene stvari (kamen, predmete nađene na plaži, razne alate) s modeliranim dijelovima i zatim to odljeva u bronci, u čemu je glavna razlika uodnosu na izvorne objets trouvés. Od 1953. do 1956. eksperimentira s keramičarom Lorensom Artigasom, pa iz neobičnih mješavina keramike i načina pečenja nastaje serija majčinskih, grotesknih, monstruoznih žena i ptica, od naivnih do snažnih formi. Nakon1966. skulpture mu dobivaju monumentalne dimenzije. Nastaju zaobljene, trbušaste i šiljate varijacije biomorfnih tijela, kao reminiscencije na mediteranske božice-majke.

JULIO GONZALESKatalonac koji od 1900. živi u Parizu. Budući da je u Španjolskoj izučio zanat obrade metala, Picassa je podučio tehnici zavarivanja, a ovaj ga je podsticao u njegovu umjetničkomstvaralaštvu. Gonzales je trideset godina balansirao između slikarstva, kiparstva i umjetničkog obrta, dok nije postao otac moderne željezne skulpture. Znao je rješavati one probleme zbog kojih su ostali umjetnici odbacili željezo kao građu za svoje radove. Ključna djela su muMala plesačica i Don Quijote (1920/30. g.) na kojima već nadilazi kubističko raščlanjivan je i koristi prostor " kao da se radi o nekom novom materijalu" , ravnopravnom željezu (gornji dioDon Quijotea potpuno je ispunjen zrakom).

ALEXANDER CALDERKao student bio je fasciniran cirkusom i izrađivao šaljive žičane skulpture cirkuskih atleta i životinja, nalik trodimenzionalnim crtežima. 1926. dolazi u Pariz, a 1931. upoznaje Mondriana i pokušava stvoriti pokretljive viseće pandane Mondianovim crtežima. Pod utjecajemArpa i Miroa oslobađa se strogog geometrizma u korist zaigranih organskih zakrivljenja.Calderov najvažniji doprinos modernoj skulpturi su njegovi mobili - uravnotežene konstrukcije od žice i lima, spojene i ovješene tako da se pokreću i uz najmanje gibanje zraka. Prvesu mobile osmislili konstruktivisti, čiji je utjecaj vidljiv u

Calderovim najranijim skulpturama pokretanima motorom i s oblicima nalik apstraktnim geometrijskim likovima. Ubrzo napušta motorni pogon, a od Miroa preuzima biomorfne oblike. Radio je i "stabilne" skulpture("stabile" kako ih je nazvao Arp) od čeličnih ploča, velikih dimenzija, biomorfnih i zoomorfnih oblika, namijenjene postavljanju u eksterijer. Godine 1973. izvana je oslikao cijeli avionDouglas DC 8, a 1975. g. jedan Boeing 727

7. HENRY MOORE U njegovom djelu dominira isključivo ljudski lik, čvrste tektonske konstrukcije, sa snažnim utjecajima sumerske, egipatske, afričke, indijanske i oceanijske kulture. Moore ne preuzima repertoar moderne, već ga preoblikuje - pomirio je modernu s klasičnim kiparstvom.Do 1930. radi pod utjecajem Deraina i Brancusija (npr.Dva oblika), a zatim nastaju ležeće figure pod utjecajem kipa Šak Moola, boga kiše indijanskog plemena Tolteka: ruke i noge čine nepomičnu bazu iz koje se izdižu glava, koljeno i rame, koji ne izlaze iz bloka. Ovim biomorfnim skulpturama pridružuje se i tema obitelji.Figure kasnije gube istaknutu frontalnost, dozvoljavaju da ih se obilazi i dopuštaju prodor prostora kroz otvore na sebi. Mooreove brojne ležeće figure kao i više djelne skulpture iz60-ih podsjećaju na bregove i stijene, koje kao da su stvorili prirodni procesi erozije("...uprikazu ljudskog lika može se istovremeno iskazati npr. pejzaž...) . Kasnije figure postaju istanjene, izdužene i oslonjene na svoje udove kao na konstrukciju.

GERMAINE RICHIER Francuska umjetnica, nakon studija uči kod Bourdella u Parizu od 1922. do 1925. Ranih40-ih počinje miješati aspekte ljudskih oblika sa životinjskim i biljnim formama. Stvara izjedene brončane volumene i kosture, virtuozno obrađene prijelome i raspukline, pa ljudski lik postaje ugrožena ili prijeteća kreatura. Povezana je s egzistencijalističkim pokretom, koji se javlja kao reakcija na ratne traume. Jedna je od vodećih francuskih umjetnica u poratnom razdoblju, utjecajna u Francuskoj kao što je Moore u Engleskoj.

8. EnformelRazvija se 50-ih godina, a prethodnici su Picasso ("Sova", 1933.) i Lipchitz. Jean Fautrier već 1943/44. u vrijeme okupacije Francuske radi Glave taoca u tehnici ulja, papira i gline naplatnu, ili ih lijeva u bronci nejednake teksture. Već Schwitters i Arp pridaju važnost svakodnevnom otpadu, ali tek 50-ih dolazi do svjesnog napuštanja svakog estetiziranja. Tih godina enformel je bio polazište većini mladih kipara. Sklonost biomorfnim oblicima,mineralima, rastu i propadanju stapa se sa slobodom oblikovanja. JEAN DUBUFFETGodine 1954. modelira četrdeset "Statueta ugroženog života" iz komada novina, celuloze, cementa, lave,spužve, ostataka užeta i razbijenog stakla, čije visine variraju od jednog centimetra do preko metra.LUCIO FONTANANjegove keramike, dijelom iz 30-ih, a također i kas-nije skulpture nalik na izbušene plodove ("Concetti spaziali, Natura" ) dotiču enformel.

9.Grupa Zero 1957.Otto Piene i Heinz Mack osnivaju grupu Zero i kontaktiraju s avangardnim strujama

uFrancuskoj, Nizozemskoj i Italiji. Godine 1961. pridružuje im se Günther Uecker . Ova tri

umjetnika zastupaju postenformelsko, serijsko, monokromno slikarstvo, a jednako su im važni reljefi i

objekti kojima se hvata, ritmizira i nijansira svjetlo. Nastoje ostvariti pozitivnu utopiju

kombinirajući umjetnost i tehniku - svjetlost, dinamiku, energiju.

OTTO PIENE Nakon 1959. iz projekcija svojih perforiranih slika-rastera razvija Svjetlosni balet, u početku koristeći ručne svjetiljke, a kasnije uz pomoć mehaničkog ili elektronski programiranog osvjetljenja. Za razliku od sličnih pokušaja umjetnika iz Bauhausa, ovaj svjetlosni balet uključuje promatrača i nastoji postići privid nematerijalnoga. Piene je utemeljitelj Sky arta, a proslavili su ga veliki svjetlosni nebeski projekti poput duge od pet polietilenskih cijevi(460 m) ispunjenih helijem, prigodom zatvaranja Olimpijskih igara u Munchenu 1972. g.Izmjenujući se s Mackovim srebrnim vodenim oblakom, na

dugi je zasvjetlilo 600 svjetala. HEINZ MACK Njemački slikar, crtač, kipar, fotograf, umjetnik svjetla i jedan od prvih land art umjetnika. Njegovi projekt u Sahari uključuje ogromne svjetlosne fontane, umjetno sunce, zid od ogledala, pješčane reljefe i svjetlosne stele. Ovakve projekte je kasnije uspješno prenio uskulpture za muzeje i otvorene prostore. Omiljena mu je forma oblik stele, a svjetlo unjegovim radovima ima značenje materijala jednako kao kamen ili metal.

10. Pop art

ROBERT RAUSCHENBERG Prvi umjetnik u čijem se djelu ogleda američko masovno potrošačko društvo. Nakon Schwitersa (Merz art) ni jedan umjetnik nije s toliko žara pristupao otpadu. Poput Ducham-pa, odbacuje ideju da je samo odabrani materijal prikladan za umjetnost. Nakon 1953. oslikava i slaže Combine Paintings, koje nadopunjava fragmentima uličnih znakova, odbačenim namještajem, životinjskom kožom i

reprodukcijama iz časopisa. Skulpturu - objekt "Monogram"  radi od daske oslikane debelim potezima kista i preparirane koze provučene kroz automobilsku gumu.

JASPER JOHNS Rođeni slikar koji rijetko kada radi u trećoj dimenziji. Njegove limenke piva i konzerva solovkama izlivene u bronci i zatim oslikane, djeluju na minimal art ponajviše zato što dokazuju da slike mogu biti objekti i obratno.

DUANE HANSON Njegov je dokumentarni realizam pod utjecajem Kienholza i Segala. Sredinom 60-ih on iska-zuje društvenu kritiku i modelira otpadnike društva u poliesteru, staklenoj vuni i smoli. Uistu skupinu spadaju mrtvi vojnici i iscrpljeni beskućnici, a kasnije radi Amerikance srednjeklase, studente, turiste, ženu s kolicima u šopingu. Figure su u prirodnoj veličini i začuđu- juće stvarne, ali nisu naturalističke. Likovi su individualizirani, ali i tipični primjerci društva

CLAES OLDENBURG  "Nadrealist svakodnevnice" i kipar koji radi u čvrstoj jezgri pop arta. 1960. sklapa prvi am-bijent od prometnih znakova, grafita, nađenih stvari, silueta ljudi i automobila. U to vrijeme se ugledao na Dubuffetovart brut , dječji likovni izraz i stripove. 1961. postavlja svoj poznati"Dućan" , koji je istodobno atelje, galerija i prostor za performanse. Police je ispunio haljinama od gipsa, cipelama, hot-dogom, hamburgerima i mrtvom prirodom punom aluzija: od"muškog" korneta za sladoled do "ženskog" sendvića. 1962. postavlja drugi"Dućan" sa sašivenim divovskim živežnim namirnicama i dijelovima odjeće po podu i zidovima. Od ta-da"Soft sculpture" postaje njegov zaštitni znak: predmeti postaju meki, mlitavi i obješeni.1963. radi treći ambijent"Spavaća soba" u kojem omekšava oblike. Metodu uvećavanja iomekšavanja primjenjuje pri izradi telefona, pisaćih strojeva, ruževa, noćnih posuda itd.Iako prikazuje uporabne predmete, svodi ih na krug, kocku i valjak, a meki plastični materi jal i jastučaste obline dozvoljavaju seksualne konotacije. Metodom omekšavanja radi i spomenike - uvećava banalne predmete i daje im značenje monumenta. Na Yaleu podiže spomenik od 8 m u obliku ruža za usne na tenkovskim gusjenicama, a u parku Sonsbeek spo-menik zidarskoj žlici (12 m) čija ručka asocira na labuđi vrat. Nakon toga, izvedeni su mu mnogi javni spomenici.

11.Arte Povera Pokret koji nastaje 60-ih godina, uz vidljive utjecaje konceptualne umjetnosti i minimalizma.Namjera te struje bila je valorizirati umjetnost u njenoj jednostavnosti, ostavljajući udrugom planu predmet ili kreativni postupak. Ova umjetnost koja nastaje iz svakodnevnih materijala ili čak otpada, javlja se u cijelom svijetu, snažno je usredotočena na osobno iskustvo umjetnika i nastoji emocionalno uključiti gledatelja. Pripadnici pokreta stvarali suu raznim medijima: slikarstvu, kiparstvu, fotografiji, performansima i instalacijama.Pripadnici Arte povere, među ostalima, bili su:Mario Merz, Jannis Kounellis, Joseph Beuys, Lucio Fontana, Michelangelo Pistoletto, Gilberto Zorio. Naziv Arte povera promovirao je talijanski kritičar Germano Celant 1967. g. aludirajući narepertoar skromnih materijala koje su koristili autori.JOSEPH BEUYSNjemački umjetnik čija djela iskazuju pomirenje razuma i imaginacije, prosvjećenosti imagije, prošlosti i sadašnjosti. Bio je crtač, slikar, kipar, umjetnik objekata, instalacija,ambijenata i hepeninga, Fluxusa, Arte povere i akcionizma. Mnoštvo likova nalik totemima(zec, jelen, los, ovan, pčela ili gavran), nomadske legende, ruža i križ, poganski i kršćanski likovi i simboli, antropozofske figuracije, šamanski ambijenti, ali i predstavnici suvremenog svijeta, svi se javljaju na crtežima i ponekad služe kao skice za kasnija trodimenzionalna djela. Ova romantičko-vizionarska i magiji usmjerena umjetnost i dosljedno umjetničko djelovanje imali su utjecaja na mnoge učenike i kolege. Nijemci ga smatraju

svojim najvećim umjetnikom nakon Durera. U ratu 1944. srušen mu je avion iznad SSSR-a, gdje su

ga spasili Tatari koji su mu održavali tjelesnu toplinu tako da su ga namazali mašću i zamatali u filc. Mast i filc postali su materijali koje vrlo često koristi u svojim radovima. 1962. kratko je povezan spokretom Fluxus i njihovim multidisciplinarnim radovima. Uskoro napušta slikanje i posvećuje se performansu i instalacijama. U njegovim radovima vidi se utjecaj antropozofije,mitologije i religije. Nastoji povezati umjetnost sa životom i zdravom okolinom. VOLIM AMERIKU I AMERIKAVOLI MENE 1974.- Zbog svojih socijalnih stavova u jednom periodu nije bio omiljen u Americi, pa stoga izvodi ovaj performans u New Yorku, tijekom kojeg je 7 dana zamotan u filc živio u istoj sobi skupa s kojotom, koji je kao autohtona životinja po njegovu mišljenju

simbolizirao vitalnost američkog duha. 12.MinimalizamMinimalizam kreće 60-ih godina iz New Yorka. Pojavljuju se strojno obrađene kocke i kutije,neonske cijevi, multiplicira se raster i stvaraju prostorne strukture. Ovi jednostavni obliciisključuju svaku asocijaciju, sadržaj ili simboliku, a koriste elementarnu geometriju iponavljanje. U početku se taj novi pravac naziva ABC Art ili "primarna struktura", dok se1965. nije proširio termin filozofa Richarda Wollheima - minimal art.Prethodnici minimal arta bili su Jackson Pollock (splet linija ravnomjerno raspoređenih poplatnu, bez hijerarhijskih odnosa), Barnett Newmann (velika monokromna platna) iEllsworth Kelly (jednostavne skulpture od aluminija), ali također i Brancusi

(Beskrajni stup)i Rodčenko (konstruktivističko reduciranje forme). DONALD JUDD 1928 - 1994. Američki minimalistički umjetnik. Koristi industrijske materijale i gradi"specifične objekte",bokseve od nehrđajućeg čelika, s prednjim stranama od aluminija ili pleksiglasa u boji.Ovisno o poziciji gledatelja, ovi objekti pokazuju svoje bočne, donje i gornje dijelove,lomove svjetla i odsjaje. Judd smatra kako umjetnost ne treba predstavljati ništa (osim sebe same), već jednostavno postojati. Protivnik je iluzije i privida, a njegovi su radovi jasni, čisti i do kraja definirani. Posebnu pažnju posvećuje međuodnosu gledatelja, djela i njegove okoline.

ROBERT MORRIS 1931.

Tijekom 60-ih i 70-ih godina Morris ima središnju ulogu u tri glavna pokreta tog doba:minimalističkoj skulpturi, process artu i earth worksu. Prve minimalističke objekte, jednostavne kutijaste drvene konstrukcije, radio je za plesne performanse koje je koreografirao. Polovinom 60-ih uz drvo počinje korisititi aluminij, čelik i žicu, stvarajući seriju neo-dada skulptura kojima ironizira mitove o samoizražavanju umjetnika. Međuostalim, to su bili ironični "autoportreti" poput skulpture mozga i elektroencefalograma,inspirirani Duchampovim kvazi naučnim istraživanjima percepcije.Drvo, aluminij i čelik od kojih su načinjeni njegovi minimalistički radovi, kasnije zamijenjujemekanim materijalima poput filca, koje koristi za istraživanja u process artu. U serijama radova trake filca slaže, nabacuje ili vješa na zidove, ispitujući efekte gravitacije i bacanjana obične materijale. Ranih 70-ih stvara instalacije od neobičnih materijala poput zemlje iotpadaka, a radi i velike earthworks projekte.

 

  13. Fluxus George Maciunas bio je osnivač pokreta i istoimene revije u Americi 1962. g. Prva izložba"Fluxus International Festspiele" održana je u Wiesbadenu 1962. g. Projekt je ciljao na fuziju svih umjetnosti, poštujući specifičnosti medija. Fokusirao se na interdisciplinarnost i novi koncept umjetnosti u smislu "total arta" spoj svih umjetničkih izričaja. Napuštaju se čvrste granice između vizualne umjetnosti, glazbe, teatra, književnosti, te između akademske i popularne umjetnosti. Cilj nije bio kreiranje novog umjetničkog jezika, već postizanje drugačije upotrebe etabliranih umjetničkih struja i oslobođenje umjetnosti od bilo kojeg specifičnog jezika.U korijenima pokreta mogu se naći usko povezani fenomeni poput hepeninga (prvi pokušaj fuzije između ratličitih oblika izražavanja), nasljeđa dade (osobito Duchampa) i eksperimen-talne glazbe Johna Cageau New Yorku. Fluxus nije pokret koji je imao definirane izražajne načine, on je stav prema životu, pokušaj eliminiranja svakog odvajanja između egzistencije i umjetničkog stvaranja. Umjetnici Fluxusa (Brecht, Nam June Paik,Yoko Ono,Vostel,Watts,Joseph Beuys...) dosižu estetske vrijednosti često prakticirajući humor i besmislenost.Osim performancea i koncerata, produciraju knjige, multiple i filmove.I u današnje doba umjetnici Fluxusa aktivni su u cijelom svijetu, iako ne kao zajednice u pojedinim gradovima. Pojava interneta 1990-ih omogućila je da se nekima od izvornih umjetnika iz 60-ih i 70-ih pridruže mnogi pisci, glazbenici i performeri stvarajući Fluxus zajednicu u cyberspaceu. Fluxus je jednostavno međunarodni fenomen koji je na nekim mjestima povremeno postajao organiziran djelovanjem određenih osoba. Što je umjetnost fluxusa nudila publici? – koncerti sastavljeni od niza jednostavnih akustičnih i vizualnih sekvencija, koji su nazivani events, ponekad i activity; ti su koncerti izvođeni u prisutnosti izvođača ili bez njih, pred publikom koja je nekada u njima i sudjelovala. Fluxus je proizveo i maštovite predmete i ‘instrumente’, npr. Paikov instrument ‘Praglazba’– drvena kutija preko koje su napete jednostavne žice, a na jednoj od bočnih strana pričvršćena je limenka koja se okreće i proizvodi zvukove;brojne je predmete Maciunas prodavao po

niskim cijenama u posebnim flux-trgovinama. To nije pokret nego tijek (flowing),važan je utjecaj Duchampa i Cagea,ekspresivna glazba + performansi,uvođenje svakodnevnih, stvarnih predmeta u svijet umjetničkih djela rezultiralo je happeninzima,performansima, video umjetnošću;to je sistematično konstruktivna, konkretna umjetnost.Osnovno za fluxus je komunikacija – umjetničko djelo nije potpuno bez promatrača,želi stvoriti neočekivana značenja,odbija zapadnjačku tradiciju koja je misli usmjerila ka značenju; pogled na svijet koji ne vjeruje u postojanje ‚višeg smisla’; želja da se sudjeluje bez fiksiranih ciljeva,važan je proces i sudioništvo uprocesu, poništavanje hijerarhija,sudjelovanje umjetnika u umjetničkom djelu je oslabljeno,ističe se djelo koje ne govori ni o čemu izvan sebe samoga, propituje se ‚značenje’, ‚vrijednost’, ‚smisao’;važnost slučaja – da se naglasi promjenjiva priroda svijeta; individualno

umjetničko djelo uvijek je pod utjecajem drugih umjetničkih djela i društva u kojem je nastalo. GEORGE MACIUNAS Tipični trodimenzionalni radovi Fluxusa najčešće su neugledni, mali i smješteni u kutije (ideja potekla od Ducahmpa). Od 1960. Maciunas radi serije kovčega u kojima sortira i preko 30 predmeta raz-nih umjetnika: stare stvari, puzzle, kolaže, gramo-fonske ploče. multiple, pečate itdNAM JUNE PAIKNam June Paik "preparira" piano zvoncem bicikla, ljuskama jajeta, fotografijom, sirenom, usisavačem, tranzistorom i staklom. Taj je rad netipično velikih dimenzija s obzirom na ostale predmete Fluxusa.Nam June Paik se također smatra "ocem video umjetnosti", a bavio se i kazališno insceniranim izvedbama kompozicija, apsurdnim i agresivnim djelima koja su nadmašila J. Cagea. Zanimalaga je estetika video slike, koju je svojim zahvatima stvarao, izobličavao ili uništavao. 1970. g. izmislio je i patentirao video-sintesajzer

14. YOUNG BRITISH ARTISTS = to je ime grupe konceptualnih umjetnika iz Velike Britanije, od kojih je većina pohađala Goldsmiths College u Londonu;termin YBA potječe od predstava takvoga imena u Galeriji Saatchi od 1992. na ovamo, koje su umjetnicima donijele slavu;danas su oni svi u 40-tim godinama; poznati po taktici šoka, upotrebi smeća i divljem životu;dominiraju britanskom umjetnošću 90-tih;  jezgra kasnijih YBA-a potječe još iz 1988. – grupa od 16 studenata Goldsmiths collegea sudjelovala je u izložbi 'Freeze', koju je organiziraoDAMIEN HIRST (1965-)u napuštenoj zgradi/skladištu londonske luke; Saatchi ostao zapanjen Hirstovom prvom"životinjskom" instalacijom"Tisuću godina" koja se sastojala od velikog staklenog kaveza u kojem su se crvi i mušice hranili trulom glavom krave; Saatchi je nakon toga postao glavni kolekcionar YBA i njihov sponzor; on je skupini dao ime YBA kroz seriju izložbi nazvanih po njima, započetih 1992. g. kada Damien Hirst izlaže morskog psa pod nazivom"Fizička nemogućnost smrti u duhu nekoga tko je živ"; kao rezultat Saatchijeva pokroviteljstva, za YBAse čulo u svim medijima. Damien Hirst je postao

međunarodno priznat autor i izlagao u Europi iAmerici. Od 1992. u Saatchiju počinje serija izložaba pod imenom YBA; na prvoj su se predstavili HIRST, SARAH LUCAS, MARC WALLINGER, RACHEL WHITEREAD.

BRAĆA CHAPMAN Jake Chapman (1966.) i Dinos Chapman (1962.) gotovo uvijek rade zajedno, često izazivaju kontroverze koristeći subverzivnu strategiju; velik broj njihovih radova sastoji se od plastičnih lutaka, a često se referiraju na Goyu, Hieronimusa Bosha, Rodina i Poussina; obojica su bili suradnici Gilberta i Georga; u svojim radovima se kritički i sa cinizmom bave genetskim modifikacijama,

nuklearnimratom, anti-kapitalizmom i kulturnim holokaustom, te ukazuju na kontradikcije i hipokriziju suvremene kulture; jedno od ranijih djela sadrži 83 scene torture, inspirirane serijom Goyinih gravira "Strahote rata",izvedene od malih trodimenzionalnih plastičnih lutaka; jednu scenu kasnije rade u prirodnoj veličini,pod nazivom "Velika djela protiv mrtvoga", koja je zajedno sa "Zygotic Acceleration", "Biogenetika" i"Desublimirani libidinozni model" izložena na izložbi "Sensation" 1997.;PAKAO, 2000. - pokazuje povratak njihovim ranijim minijaturnim oblicima; rad se sastoji od pejzaža sa stotinama minijatura drveća, planina i 5000 vrlo malih figurica žrtava i nacista koji provode torturu,smještenih u 9 velikih staklenih kutija koje su postavljene u oblik kukastog križa. VELIKA DJELA PROTIV MRTVOGA, 1994. - skulptura se sastoji od tri raskomadana tijela koja vise na drvetu, a inspirirana je Goyinim gravirama "Užasi rata".

15. BEČKI AKCIONIZAM (1960-1971) -kratak i nasilan pokret 60-tih;predstavnici:GÜNTER BRUS, OTTO MÜHL, HERMANN NITSCH, ARNULF RAINER, RUDOLF SCHWARTZKOGLER

-serija crno-bijelih fotografija većeg formata, gusto poredanih jedna uz drugu, prikazuje lice muškarcapremazano bijelom sasušenom bojom, kojom mu je oslikan i vrat, odjeća i uzdignuta ruka; sredinomtjemena naslikana je rasjekotina koju grubo povezuju niti špage ili žice; čovjek si nastoji crnom bojompovući crtu koja ide od vrha čela preko nosa do brade = 'samooslikavanje', kako je i nazvanasekvenca;te fotografije dokumentiraju akcije, odnosno performanse koje je 1964. i 1965. u Beču izvodio GÜNTER BRUS.= 'bečki akcionisti' početkom 60-tih svoje tijelo su izabrali kao medij kojim će izraziti dramatična duševna stanja kakva su umjetnici enformela ili akcionog slikarstva izražavalina slikama; riječ je o nastojanju da umjetnost postane sam umjetnik;živu prisutnost tijela u slikarskoj materiji mogli smo prije naći u djelu Jacksona Pollocka;njegove su slike nastajale kapanjem tekuće boje koja je curila iz probušenih kanti dok se on kretao površinom platna postavljenog na pod;bečke umjetnike sve je manje zanimalo platno i boja, a sve više tijelo koje se napinje u grču i sudjeluje u neobičnim igrama koje su često sličile krvavim žrtvovanjima: napinje, ubada,zarezuje vlastito tijelo, premazuje ga krvlju ritualno zaklanih životinja; tijelo je ovdje i subjekt i objekt u akcijama koje su ovi autori izvodili pred zgranutom publikom. Upravo činom uključivanja vlastita tijela, kao i tijela drugih sudionika u slikarskom procesu, nastajunovine dotad nepoznate u slikarskoj praksi; ponekad ovi autori tijelo podvrgavaju i ekstremnim nasilnim metodama, poput samo osakaćivanja; poigravaju se vlastitom krvlju, izlučevinama,mokraćom, vrlo okrutno i eksplicitno, čak u toj mjeri da bi ih publika možda fizički napala da je bila uživo prisutna; gotovo svi su imali problema s policijom ili su zbog svog rada kažnjavan. Bečkim akcionistima svakako je prethodio američki hepening (jer su bez hepeninškog iskustva teakcije nezamislive), ali također i američki poslijeratni apstrakni ekpresionizam, uz dobro poznavanje idomaće ekpresionističke tradicije, Egona Scielea i Oskara Kokoschke;prestali su djelovati nakon skandala 1968, kad su na Bečkom sveučilištu izvodili akciju Umjetnost irevolucija; bilo je sudskih tužbi, procesa i progona, tako da su Brus i Nitsch napustili Austriju; početkom80-ih Brus i Nitsch osjetili su potrošenost avangardnih modela te su odlučili da će se, uz privid povratka klasičnom slikarstvu, nastaviti baviti istim sadržajima; time je započela druga faza njihova djelovanja, koja traje do danas.

RUDOLF SCHWARTZKÖGLER-najekstremniji predstavnik bečkih akcionista: u svojim akcijama napada svoje tijelo na najokrutnije moguće načine - tretira ga kao tijelo bolesnika, omata se u zavoje, bode medicinskim iglama, šprica krvlju; postoji priča, kasnije demantirana, da se dogodila nesreća ili možda samoubojstvo

tijekom jedne od akcija, kada je izvršio samokastraciju i iskrvario; većina njihovih akcija zabilježena je nafilmskoj traci.GÜNTER BRUS- jedan od najzapaženijih akcionista, imao je dojmljive akcije sredinom 60-ih godina: od šetnje Bečom,gdje obojen u bijelo poput utvare šeće gradom i na kraju ga privodi policija, do akcija samooslikavanjai samoosakaćivanja, gdje potpuno pokriva svoje tijelo bijelom bojom, gusto i grubo nanesenom, pričemu djelomice crnom bojom označava pojedine dijelove tijela; okružen je žiletima, čavlima,noževima, pilama, skalpelima, kliještima i sjekirom, kojima također djeluje na vlastito tijelo koje tako postaje dio apstraktnog reljefa, živa slika na kojoj Brus izvodi akciju.aHERMAN NITSCH -sve svoje aktivnosti - slikarstvo, pisane upute, kompozicije i akcije, koordinira u projekt OrgienMysterien Theater, koji je bio "proširenje ili nastavak slikarstva drugim sredstvima"; zajedno s Mühlom1963. g. izvodi Akciju slikanja krvlju janjeta, tako što je zidarskom lopaticom tukao i trgao truplo janjeta i krvlju koja je šikljala slikao; njegovi noviji radovi kulminirali su akcijom u kojoj je stotinjaksudionika na nov načiin ujedinilo slikarstvo, teatar i glazbu (orkestar limene glazbe) i zvuk (brojnacrkvena zvona) s brutalnim naturalizmom vađenja iznutrica iz zaklanih životinja, gnječenja plodova,polijevanja crvenom bojom ljudi pribijenih ili položenih na križ; asocijacije na antičke orgije isrednjovjekovne martirije, na raspinjanja i golgote

16. Umjetnički pokreti koji imaju korjene u dadi (KONCEPTUALNA UMJETNOST, HAPPENING, BODYART)

BRUCE NAUMAN (1941-) i tijelo kao medij -BODY ART temeljno iskustvo s kraja 60-tih i početka 70-tih otkriće je ljudskog tijela kao medija;nakon 1965. on vlastito tijelo upotrebljava kao instrument za otkrića u umjetnosti iidentitetu umjetnika; ponekad izduženi odljevi koljena, ruku, šaka, ušiju, ukazuju na postojanje; djelo sastavljeno od komada šake, ruke i ustiju naziva ‘Iz ruku u usta’;nakon 1967. snimanjem na video vrpcama bilježi promatranja samoga sebe u ateljeu: hodanje u kvadratu, loptanje u ritmu; 1970. prostor postaje zasebna tema: sobe, hodnici, obrnute piramide i tuneli filtriraju opažanje;nakon brojnih eksperimenata s neonskim natpisima, filmom, videom, fotografijom i hologramima, 1976. ponovo izrađuje skulpture od željeza, drva i staklene vune, u obliku velikih, međusobno isprepletenih prstena i dijelova koluta koje postavlja kao mostove;u posljednjem desetljeću šokira – željezne stolice kao sprave za mučenje vise na šipkama, ana žicama se ljuljaju odljevi glava u prirodnoj veličini;raskomadana tijela divljih životinja načinjenih od pjenaste gume nanovo stavlja i rotira oko sebe;pionir na području video umjetnosti; sredinom 60-tih nastaju njegovi objekti od savitljivih materijala; od1968. počeo svoje tijelo tretirati kao skulpturu. 1985. ponovo počinje stvarati nakon 12 godina pauze; ‘Ne, ne, ne’ viče užasnuti klaun;ostali sudionici te instalacije (‘Mučenje klauna’, 1987.) okušavaju se u apsurdnim i nemogućim situacijama, a jednog od njih nadziru za vrijeme velike nužde.

VITO ACCONCI (1940-) -body-art - intimna veza između performera i publike;leži ispod rampe i drka dok to publika čuje preko zvučnika u galeriji;komponenta rizika – seksualne iscrpljenosti;svoje tijelo izlagao ekstremno napetim situacijama; kasnije ih je popratio kamerama i tonom, kako bi svoja razmišljanja prenio publici; za njega karakteristično za publikuizravnim obraćanjem uvlači u vlastito duhovno stanje;u‘Recording Studio from Air Time’14 dana je sjedio ispred ogledala u njujorškoj galeriji LeoCastelli u prostoriji nedostupnoj posjetiteljima, a video kamera je na monitoru postavljenom izvan galerije prenosila njegovo izlaganje rendgenskom zračenju i samo ranjavanje.

GILBERT (1943-) i GEORGE (1942-)-žive od toga što rade kao živuće skulpture kombinirajući elemente body-arta s engleskom tradicijom music halla;engleski humor;od 1969. nazivaju sami sebe ‚živom skulpturom’; oni same sebe, svoj život, svoju umjetničku suradnju pretvaraju u umjetničko djelo;‚skulptura koja pjeva’, 1971.- još kao studenti, 1970. g. izveli su performans "Pjevajuće skulpture":obojani u zlatnu metalik boju stajali su na stolu i pravili se da pjevaju, ponekad satima;brojni radovi iz ranih 70-ih sastojali su se od njih dvojice kako se napijaju, najčešće džinom."Smashed"-iz 1973. sadrži set dokumentarnih fotografija o njihovoj večeri opijanja, a film "Čini naspijanima" prikazuje ih kako piju Gordon's džin, ponekad izgovaraju "Gordon's nas čini vrlo pijanima" i pritom slušaju klasičnu glazbu; sve radove su izvodili smrtno ozbiljnih lica;‘Uvijek ćemo pozirati za tebe, draga umjetnosti!’cijeli svoj život pretvorili u koncept, parodija, sve što rade nazivaju skulpturama, šalju na razne adrese komade odjeće, kose....fotografije, sve uokvireno;poslovna odijela koja su nosili tijekom ovih performasa postala su neka vrsta njihove uniforme i rijetko su se u javnosti pojavljivali bez njih; također, nikada ih nitko nije vidio razdvojene; odbijali su odvajanje svojih performansa od svakodnevnog života, inzistirajući na koncepciji da je umjetnost sve što rade, a sebe su smatrali živim skulpturama;poznati su i po fotomontažama velikih dimenzija, kao što su "Kozmičke slike" (1993.), često obojane jarkim bojama i obasjane stražnjim svjetlom, koje podsjećaju na vitraje.

CHRIS BURDEN (1946-) -performance umjetnik,izložio je sebe u sobi renesansnih slika u UtahMuseum of Art,oblijepljen selotejpom, ispod njega su gorjele svijeće od 9 ujutro do 5popodne; polio se zapaljenim alkoholom pa su na njemu to gasili;1971. dao da mu pucaju u ruku i to je snimio i dokumentirao.

KONCEPTUALNA (POJAVNA) UMJETNOST -od sredine 60-tih do sredine 70-tih, prebacuje pozornost s umjetničkog djela na samu zamisao; rabe nove materijale i postupke – polaroid, film, video, tijelo, a tako se zove i nova umjetnička praksa, jer se nastoji što više odvojiti od tradicijskih pristupa djelu. Suvremena konceptualna umjetnost propituje prirodu samog umj. djela i čina, bavi se idejama i značenjima; predmet svakodnevne uporabe, izvađen iz čovjekova okoliša u kojem u zbilji jest, a prebačen u prostor izložbe, postaje predmet promišljanja. Drugi tip konceptualnog rada je intervencija, pri čemu se neki predmet (tekst, fotografija)stavlja u neuobičajene okolnosti i time prebacuje pozornost s predmeta na taj novi odnos. Treći tip je dokumentacija, kada se rad umjetnika prikazuje i posreduje gledatelju bilješkom, grafikonima, skicama, fotografijama, pr. Kosuth: ‚Jedan i tri stolca’ – zapravo zamisao: što je stolac, kako ga predstaviti; izložen je drveni stolac, fotografija istog stolca i tumačenje riječi stolac iz rječnika;četvrti tip služi se riječima, gdje se koncept, prijedlog ili istraživanje predstavlja u jezičnom obliku: B. Nauman staklenim slovima ispisuje riječi po zidovima galerije;kad se ističe postupak i dokumentacija, land art prelazi u konceptualnu umjetnost. Karakteristike:upotreba riječi, brojki, znakova, često tautološka djela (objavljuju ono što jest, a jest ono što se objavljuje), prividna bezličnost konceptualne umjetnosti otkriva paradoks, jer se konceptualna umjetnostusredotočuje na osobnost umjetnika, umjetničko djelo je dokinuto i pažnja se premješta na osobu, čin slikanja i proces jednako su zanimljivi kao i rezultat, umjetnost se smatra dokumentacijom vlastitog postupka: djelo prati povijest svog ostvarenja, ruši se barijera između umjetnosti i života,umjetnost prikazuje obred.Umjetnik ne želi biti samo umjetnik, nego i umjetnost; on se smatra šamanom, izabranom osobom jer umjetnost podsjeća na šamanovo otkrivanje vlastita poziva preko trpljenja;uska veza s body artom i happeningom, video artom;dematerijalizacija umjetničkog objekta;1970. izložba ‘Information’ u Muzeju moderne umjetnosti NY – kustos Kosuth;u

konceptualnoj umjetnosti ideja ili koncept najvažniji je aspekt rada. JOSEPH KOSUTH (1945-) -koncept postoji još u minimalizmu, ali tek sada se razbija optička barijera i odlazi se dalje od objekta u domenu jezika, znanja, znanosti i informacije i podataka kao sadržaja umjetnosti. 1965. ‘jedna i tri stolice’– prava stolica + fotografija iste + definicija stolice iz rječnika; progresija iz realnog u idealno; umjetnik izlaže mehanizme značenja povezivenje vizualne percepcije i mentalnog koncepta;kasnije napušta prve dvije varijante i izlaže uvećane izvatke iz rječnika;preteča k.u. – Duchamp, uvođenje readymadea.umjetničko djelo postaje takvo samim time što ga kao takvo identificiramo ili ‘označimo.Kosuth jezik upotrebljava kao svoj medij, a jednom je izjavio kako"umjetnost jest umjetnostako je netko nazove umjetnošću". Za njega je umjetničko djelo tautološko i opisuje samosebe. Jedan od njegovih radova: "Leaning, clear, glass, square" sastoji se od četirikvadratične staklene ploče jednakih veličina postavljenih uza zid, na kojima pišu navedene4 riječi koje odgovaraju činjenici na koju se odnose, a sve ostale konotacije izvan toga zaumjetnost nisu važne.

HAPPENING i PERFORMANCE

Ideja o integriranju različitih umjetnosti i umjetnosti sa životom. Hepening – improvizirani događaji u kojima sudjeluju suradnici koji su prije izvedbe dobili kratke upute. Izvori hepeninga možda u manifestacijama dade.Začetnik hepeninga i ambijenta je Alan Kaprow. 50-tih pojavio se na likovnoj sceni, ali je ozbiljniju i širu pozornost doživio 60-tih. A l a n K a p r o w d e f i n i r a o j e hepening, S k u p z b i v a n j a i z v e d e n i h u v i š e n e g o j e d n o m vremenu i više nego na jednom mjestu. Alan Kaprow– PRVI HEPENING Njegov prvi hepening se zvao"18 hepeninga u 6 dijelova" i izveden je 1959. u Reuben Gallery u New Yorku. Iz ovog performansa nastao je termin„hepening“, izvorno korišten kako bi se označila vrlo određena, uvježbana i heterogena produkcija. Termin je kasnije dobio drugačije značenje ikoristio se za spontana i ne režirana događanja, što neodgovara karakteru izvornog događaja kako ga je koncipirao Kaprow. Prostor je podijelio u 3prostorije pomoću plastičnih zidova. Posjetitelj je dobio ulaznicu koja ga je upućivala do određenog sjedala u svakoj sobi, u strogo određeno vrijeme i precizno određenim smjerom kretanja, za vrijeme trajanja hepeninga. Uz ulazice poslane poštom, svi pozvani su u koverti dobili i razne čudne predmete: komadiće papira, fotografija ili izrezane brojeve. Među ostalim, publika je mogla vidjeti djevojku koja cijedi naranču, umjetnika koji je palio šibice i slikao, te

orkestar s instrumentima-igračkama. Među izvođačima bili su Rauschenberg, Jasper Johns, Alfred Leslie iLester Johnson. Iako je imao čvrsti scenario i plan, ovaj je hepening zadržao atmosferuspontanosti, jer

nije bilo zapleta, dijaloga, likova, profesionalnih glumaca, ni podsjećanja na tradicionalne umjetnosti.

Gutai

Japanska avangardna grupa formirana 1954. u Osaki. Naziv grupe se prevodi kao"utjelo-vljenje" ili "konkretnost". Osnovao ju je umjetnik Yoshikara Jiro, koji ju je i financirao. Na ra-nim izložbama 1955. i 1956. Gutai umjetnici su kreirali seriju radova kojima su anticipirali kasnije performase,

hepeninge i konceptualnu umjetnost. Najpoznatiji događaj udjelovanju grupe bila je akcija "Izazov

blata"u kojoj se Shiraga poluodjeven kotrljao u hrpiblata. Godine 1955. Murakami je izveo performans

"Razdiranje papira" , trčeći kroz papirnatiparavan. Na drugoj Gutai izložbi 1956. Shiraga je stopalima slikao po velikom platnuraširenom po podu. Nakon 1950. Shimamoto radi slike na sljepljenim naslagama novina,koje najprije oslikava, a zatim po njima buši rupe, anticipirajući kasniji rad Lucia Fontane.Godine 1954. Murakami je napravio seriju slika bacajući po papiru loptu namoćenu utintu.

1956. Shimamoto stvara djela nazvana "Lijevanje boje" razbijajući staklenke punjen bojom po platnu koje je ležalo na podu. Grupa se raspala 1972. g. nakon smrti Yoshikare.

John Cage – kompozitor koji je eksperimentirao sa muzičkim (glazbenim) formama- uključivao je u svoja djela neplanirano sudjelovanje publike (tišina i neočekivani šumovi).- 1937. napisao je MANIFEST MUZIKE BUDUĆNOSTI ( zvukovi iz prirode i svakodnevni šumovi kao novu mogućnost glazbe).- koristio je i orijentalnu glazbu-Zvučni performance= «4 minute i 33 sekunde» (muzika bez zvuka, za to vrijeme samo je sjedio ispred klavira). JOHN CAGE upoznaje Schönberga, koji 30-tih boravi u Kaliforniji; Cage 1938. upoznaje Duchampa – povezuje Duchampov ready-made sa čistim zvukom Schönberga;40-tih John Cage počinje izučavati zen budizam – javlja se pojam istoka, važno za doba neodade; oko 1950. sintetizira sve što je do tada naučio;u SAD tada jak ekspresionizam; Cage odbija ekspresionizam, zanima ga gola, sirova stvarnost > radi u glazbi ono što u likovnoj umjetnosti rade umjetnici dade;u glazbu nastoji uključiti prave zvukove: prvo veliko djelo ‚4 minute i 33 sekunde’ = na pozornici pred klavirom sjedi izvođač, ne svira, čuju se zvukovi iz dvorane; TOTALSOUNDSPACE – to ga zanima;tu je važan moment vremena – zbiti u vremenu nešto što se odvija, dobiva značenjeumjetničkog čina; izvođač ne proizvodi nikakav zvuk, on je pred klavirom – to asocira naDuchampa > da su mu djela izvan muzeja, ne bi bila umj. djelo;ujedinjavanje umjetnosti u SAD se počinje radikalno odvijati oko 1960. – upravo John Cagepostaje pionirom nove estetike;susret sa zen budizmom 1947. ostavio je traga u njegovom stvaralaštvu; otkrio je fenomen tišine koji postaje glazbeni ekvivalent Ničemu i svojim se radom približio ideji oravnopravnosti svih stvorenja; to ga je potaknulo da odbaci svaki hijerarhijski odnosizmeđu tonova koji su proizvedeni namjerno i šumova koji nastaju slučajno kao njihova popratna pojava; pritom ga je vodila budistička misao da svaka stvar mora dobiti priliku zavlastito izražavanje.

Yves Klein – novi realist (neki ga ubrajaju među prve promicatelje hepeninga).- svoje slikarske seanse pretvarao je u javne ceremonije (stvorio je vrstučovjeka-kista = gole djevojke umočio je u boju i zatim ih otisnuo na platnoAntropometrije plavog perioda, 1960.-Skok u prazno– 1960.

PERFORMANCE ART-razbijanje statične forme i unošenje vremenske komponente: narativna umjetnost, ulični radovi, body-art, process art;najkarakterističniji izraz 70-tih;erozija plastičnih umjetnosti prema kazalištu – prisutna od početka stoljeća, a evidentna od kad su kritičari prihvatili De Kooningov i Pollockov način rada;oslobađanje od art-objekta, direktni kontakt s publikom, neograničenost tema, mjesta i vremena radnje;maksimalna mogućnost oslobađanja od luksuzne fetiš-komponente umjetnosti u smjeru direktne vizualne komunikacije;najdirektnija vrsta komunikacije: umjetnost sama - publika/društvo.JOSEPH BEUYS (1921-1986) obilježio 60-te i 70-te;1952. stvara voštanu skulpturu ‘Matica’ – u vosku, kao mekanom materijalu i u kristalno oblikovanim saćima leži temelj njegove skulpturalne teorije: skulptura je tekući proces između organskog života i učvršćenja, topline i tvrdoće;nakon 1964. počinje raditi velike hepeninge koji se svojim koncentriranim, dugotrajno ritualnim nastajanjem razlikuju od koncerata Fluxusa. Izbjegava izložbe i muzejske postave; član radikalne njemačko-američke grupe Fluxus;imao 2 mecene koji su kupovali sve što je napravio, napravio je kult svoje ličnosti, ali ne onako komercijalan kao kod Warhola;’24 hours’, 1965. – 24 sata kleči na kutiji i maše rukom – ispit izdržljivosti;‘How to explain pictures to a dead hare’, 1963.njegovo uvjerenje je da je uloga umjetnika da stvara istinu, a ne da je jednostavno samo otkriva;‘Scotish (od Celtic) simphony’, 1970. Edinburgh;Beuys odgovoran što je Dizeldorf 70-tih postao svjetski centar avangardne umjetnosti;počinje se probijati još 50-tih godina. 60-tih bavi se asamblažom, ambijentalnom umjetnošću, akcionim egzibicijama; upotrebljava materijale neprikladne za simboličke svrhe. rehumanizacija umjetnosti i

života sužavanjem granica između to dvoje;koristi sve moguće načine da učini formi prijenosnikom značenja:Nakuplja simetrične hrpe životinjske masti u praznim sobama, umata se u salo, ritualizacija materijala i tehnika krimskih Tatara.velike njegove akcije (‘Šutnja Marcela Duchampa je precijenjena’, ‘Kako objasniti slikemrtvom zecu’- lice prekriveno srebrnim listićima (šaman), liječnik koji će magijskom inkantacijom vratiti toplinu smrznutom svijetu.), uključivale su, osim prisutnosti samog umjetnika, njegov glas, različite predmete i specifične materijale – sumpor, drvo, glinu, bakar, karton, životinjsku mast, med, krzno; oni su mu bili potrebni za izražavanje njegovog shvaćanja teorije skulpture. Akcija ‘I like America and America likes me’, 1974. u NY, jedna od najznačajnijih – glavne uloge imali umjetnik i divlji kojot – umjetnika se doživljavalo u ulozi šamana; priroda je bila jedan od njegovih glavnih pokretačkih elemenata. 1982. na Documenti VII u Kasselu inaugurirao je akciju sadnje 7000 hrastova kao ispunjenje nužne obveze prema biosferi;akcija ‘The end of the Twentieth Century’ – skulptura koja se razvila iz akcije 7000hrastova, a čini ju nekoliko desetaka velikih komada bazaltnog kamena međusobno nepravilno razbacanih, tako da se doimaju poput porušenih kamenih nadgrobnih spomenika; na svakom komadu bazalta on je izdubio konični krug kako bi kreirao metaforičku ranu, koja je nakon tretiranja glinom zacijelila. 1969. nastaje ‘The Pack’ (‘Čopor’) – velika instalacija, koja je od 1976. glavna točka njegove kolekcije u Kasselu; sastoji se od 24 saonica koje izlaze iz stražnjeg dijela volkswagenova kombija; svake saonice nose opremu potrebnu za čovjekovo preživljavanje:rolu pusta, komad masti i baterijsku svjetiljku.

JEFF KOONS 1955.Američki suvremeni umjetnik i kipar, poznat po upotrebi kiča u svojim slikama i skulpturama ekstremno velikih dimenzija. Upočetku radi kao broker, a zatim se počinje baviti umjetnošću. Koonsovi radovi se smatraju neo-pop ili post-pop umjetnošću, koja je nastala80-ih kao reakcija na minimalizam i konceptualizam 70-ih. Iako im je polazna točka konzumerizam i komercijalna imagerija, njegova djela uključuju konceptualni pristup iironiju. Izazivao je kontroverze time što je u umjetnost uvodio besramni kič.80-ih organizira studio nalik radionici (poput Warholove "Tvornice") s 30 ljudi koji proizvo-de njegove radove.Među najranijim radovima bile su konceptualne skulpture "Potpunaravoteža 3 lopte u spremniku" ili "Potpuna ravnoteža 2 lopte u spremniku".1991. oženio jeporno-divu Ilonu Staller, koja ga inspirira na seriju polupornografskih platna.MICHAEL JACKSON & BUBBLES1988.Djelo iz serije "Banalnosti" i najveća keramičkaskulptura na svijetu (107 X 179 X 83). Pozlačen lik Jacksona sa svojim ljubimcem majmunom.

17. BLACK MOUNTAIN COLLAGE Eksperimentalna škola za razvoj cjelovite stvaralačke ličnosti nastala u duhu New Deal reformi i decentralizacije američkog školstva 30tih godina, smješten blizu Ashevillea u Sjevernoj Karolini.Osnovali su ga John Andrew Rice i Theodore Dreier. Na školi je bilo devet predavača i dvadeset dva učenika koji su uglavno došli s Rollins Collega na Floridi,College je bio vlasništvo nastavnika a studenti su imali važnu ulogu u upravnim i organizacijskim poslovima. Nastavno osoblje i studenti su sudjelovali u radnim programimaškole, npr. izgradnji kampusa. Nastavni program odvijao se kroz regularnu nastavu i ljetne radionice (Summer Institutes) Prvih osam godina škola je bila smještena u Blue Ridgeu u blizini sela Black Mountain. Od 1933. predavali su profesori Bauhausa Josef i Anni Albers. Ubrzo nakon njih došao i Xanti Schawinsky, student Bauhausa eksperimentirao s novim plesom, kazalištem i dizajnom 1941. College je preseljen u vlastiti kampus na Lake Edenu. Prvu verziju kampusa napravili su bauhausci W. Gropius I M. Breuer, a konačni američki arhitekt Alfred Lawrence Kocher.Prve Ljetne sesije su održane 1944. U povodu sedamdesetog rođendana kompozitora Arnolda Schonberga okupili su se značajni kompozitori i izvođači moderne glazbe. Između ostalih na collegu su boravili slikari A. Ozenfant, ,L. Feininger, R. Motherwell, F. Hillsmith , a tijekom 40 tih nastavu su održavali M. Caroline Richards (knjiženost) , A.

William Levi (filozofija), J. Wallen (psihologija) , D. H. Corkran (povijest) , Ilya Bolotowsky (umjetnost), Theodore Rondthaler (povijest i latinski jezik) T. Guermonprez iz tkanja, M. Wilhelm Dehn (matematika), J. Albers (slikarstvo), A. Albers (dizajn tekstila) došao na college kao student Robert Rauschenberg predavali su između ostalog John Cage, De Kooning, , Beaumont i Nancy Newhall, Fuller članovi prvobitnog nastavnog osoblja nakon unutrašnjih konflikata napustili su koledž,vodeća figura do zatvaranja 1957. bio je pjesnik Charles Olson, predavao 1948 i 49 Utjecaj Johna Cagea, predavao glazbu bio je znatan.

18.GAY UMJETNOST -je umjetnost izražavanja, prikazivanja i konstruiranja individualnog i kolektivnog muškog homoseksualnog identiteta u okviru kulture i društva. Razlikuje se od homoerotske po tome što je homoerotsko izražavanje, prikazivanje i konstruiranje samo jedan od aspekata izražavanja, prikazivanja i konstruiranja složenog individualnog i kolektivnog gay identiteta, odnosno povijesnog , aktualnog i svakodnevnog načina života i ponašanja -70-tih godina 20. st.vrijeme zakonskih priznavanja prava na javnu egzistenciju ne heteroseksualnim rodnim opredjeljenjima i kada dolazi do uspostave akademskih i aktivističkih diskursa teorije roda, gay, lezbijskih i queer studija. Suvremena gay kultura i umjetnost se temelji na biopolitičkim teorijama Michela Foucaulta čije tumačenje gay kulture vodi s jedne strane, historiziranju i legitimizaciji gay identiteta i zastupanja gay identiteta kroz zapadnu povijest društva, s druge strane pomaku identifikacije gay osobe (društvene individue i subjekta) od izvršioca homoseksualnog seksualnog čina na osobu specifičnog složenog životnog stila i mnogostrukog društvenog identiteta. Teorija umjetnosti – gay teoretizacije : Craiga Owensa, Douglasa Crimpa, Jonathana D. Katza. Gay umjetnost ima izraziti društveni karakter , budući da se njome iskazuju prava homoseksualnih individua i kolektiva na javno izražavanje identiteta, razrađuju se mehanizmi gay identifikacija u heteroseksualnoj i homoseksualnoj umjetnosti, prezentiraju se oblici života i ponašanja u homoseksualnim zajednicama , uspostavlja se kritička analiza homofobije i društveno konstruiranog i izvedenog straha od AIDS-a , dekonstruira se sistem klasifikacija homoseksualnosti kao perverzije i bolesti, prikazuje se homoseksualana želja, uživanje, strah , zazornost (abject) , pogled , vizualni izgled ; uspostavlja se heterogeno polje diferencijacija gay estetike (od estetike campa do estetike tehnokulture 90tih) - -izvodi se gay povijest i teorija umjetnosti kao reinterpretacija homoseksualne umjetnosti u europskoj povijesti. Gay: Visoka i Popularna gay umjetnost Popularna – ima funkciju regulacije slobodnog vremena, ali i političke ponude fantazmatskih objekata uživanja i objekata klasne , generacijske i svakako rodne identifikacije. Visoka – ima više smjerova: 1. jezikom visoke modernističke i postmodernističke umjetnosti izvod se gay narativ o životu , identitetu , politici, prirodi , svijetu (Francis Bacon ,Lucien Freud, David Hockney, Salome, Martin Kippenberger, Derek Jarman) 2. visoka gay umjetnost koja iz partikularnog izraza ili prikaza gay identiteta izvodi univerzalne umjetničke i estetske vrijednosti unutar dominantne heteroseksualne kulture Zapada (Cy Twombly, Robert Wilson, Jan Fabre, Francesco Clemente, Felix Gonzales Torres) , 3. visoka gay umjetnost koja ne referira gay upisima , izrazima ili prikazima u djelu, a u gay umjetnosti se svrstava po gay stilu života umjetnika (John Cage, Jasper Johns, Rober Rauschenberg, Larry Rivers), 4. gay umjetnost koja relativizira odnose visoke i popularne umjetnosti i kulture (Andy Warhol, Robert Mapplethorpe) 5. gay umjetnost koja iz područja visoke i popularne umjetnosti provodi subverziju dominantnih heteroseksualnih estetskih , etičkih i političkih kanona umjetničkog izražavanja i prikazivanja ( Gilbert&George, Jϋrgen Klauke, Paul McCarthy).

19. Land art (Earth art ili Earthworks) pokret umjetnika raznih ciljeva, započet kasnih 60-ih i ranih 70-

ih.Zajedničko im je da su svi izašli iz galerijskih prostora i stvarali u prirodi, koristeći prirodne materijale (kamenje, pijesak, zemlju, itd). Ovi radovi se često referiraju na fenomene poput procesa erozije ili putanja planeta i zvijezda, mnogi nastoje pomoći da bolje razumijemo prirodu, a neki prikazuju razlike između civilizacije i prirode, često naglašavajući želju umjetnika da shvate i kontroliraju prirodne procese. Ova djela su velika, nepokretna i često sklona brzom propadanju, pa ih je nužno dokumentirati videom ili fotografijama (koji se opet vraćaju u galerijske prostore).

ROBERT SMITHSONSPIRAL JETTY 1970.Najpoznatije djelo Land arta (u Great SaltLakeu, Utah), izrađeno od kamena i zem-lje, formiranih u obliku spirale u vodi tamno ljubičaste boje zbog algi. Vidljivost djela ovisila je o razini vode u jezeru, ali zbog erozije danas je ovo djelo prisutno samo kroz vizualnu dokumentaciju.CHRISTO & JEANNE CLAUDE OKRUŽENI OTOCIU blizini Miamija jedanaest otoka okruženo je polipropilenskim materijalom ružićaste boje.

JOSEPH BEUYS7000 HRASTOVA1982.Na izložbi Documenta VII. u Kasselu inaugurirao je akciju sađenja 7000 hrastova "kao ispunjenje nužne obaveze prema biosferi i prema čistoj materiji ekološkog sklada.

Arhitektura

1. Funkcionalizam- Chikaška škola

Razvoj novog tipa arhitekture započeo je oko 1880, a uključivao je ideje W. Morrisa i novu strojnu estetiku kombiniranu s novim građevinskim materijalima i tehnikama. Proces je trajao nekoliko desetljeća, tijekom kojih su arhitekti eksperimentirali različitim stilovima.Njihov je simbol postao neboder, a prvo sjedište Chicago, metropola u procvatu i neopterećena povijesnim stilovima. Prvu čikašku školu čine Root, Jenney i Sullivan, koji oko 1890. utemeljuju moderni funkcionalizam i građevine oblikuju na temelju funkcije i konstrukcije. U to vrijeme funkcionalizam u europskoj arhitekturi manifestira se tek pojedinačnim primjerima, npr. Eiffelov toranj i Paxtonova kristalna palača u Londonu.

Funkcionalizam u arhitekturi je princip prema kojem arhitekt projektira građevinu isključivo na temelju njene namjene. Ideja funkcionalizma može se naći već kod Vitruvija, koji„utilitas“ stavlja

rame uz rame s „venustas“ (ljepotom) i „firmitas“ (čvrstoćom). Početkom 20. st. Louis Sullivan(Chicago) popularizira stav „forma slijedi funkciju“, prema kojem svi elementi građevine trebaju biti u skladu isključivo s njenom namjenom. Iz ovog principa proizlazi da arhitektonska ljepota građevine nužno i prirodno proizlazi iz zadovo-ljavanja svih njenih funkcionalnih aspekata, a ovakav stav isključuje upotrebu ornamenta. Korijeni moderne arhitekture nalaze se u radovima Le Corbusiera i Mies van de r Rohea , kojisu bili funkcionalisti. Mies je započeo karijeru projektima radikalno simplificiranih građevina koje su slijedile Sullivanov koncept. Le Corbusier je poznat po rečenici „kuća je stroj za stanovanje“, a njegov rani projekt Villa Savoya smatra se

prototipom funkcionalnosti. Sredinom 30-ih funkcionalizam se počinje shvaćati kao estetski pristup, a ne više kao integralni princip projektiranja. Često se povezuje samo s gubitkom ornamenta i postaje pejorativni termin povezan s dosadnim i grubim načinom zatvaranja prostora, kao na jeftinim komercijalnim građevinama.

LOUIS SULLIVAN 1856 - 1924. Glavna mu je teza: "oblik proizlazi iz funkcije". Posebno mjesto u njegovu opusu imaju projekti nebodera iz 90-tih godina 19. st., na kojima je naglašeno raščlanjen korpus uvjetovan čeličnom konstrukcijom uspio uskladiti s arhitektonskom dekoracijom. Oblici njegovih građevina podređeni su materijalu i karakteru čelične konstrukcije (Wainwright Building,Chicago). Žestoko se protivio historicizmu i tražio ostvarenje stila koji će iskazivati duh 20.st. i služiti se najnovijim tehničkim dostignućima. Projekt pojedinog nebodera treba ovisiti o namjeni i konstruktivnom materijalu, koji ne smije biti skriven, a ljepota svake građevinemora biti individualna. Njegove su ideje utjecale na Wrighta, Gropiusa i Le Corbusiera.WAINWRIGHT BUILDING St. Louis, 1891. Jedan od prvih nebodera od armiranog betona.Eksterijer odražava unutrašnji čelični kostur, što se očituje u vitkim kontinuiranim "stupovima" od cigle koji se između prozora protežu od polukata do potkrovlja. Fasada izgleda kao rešetka omeđena ugaonim stupovima i horizontalama potkrovlja i polukata. Sullivan nije izumio nebodere, ali je zaslužan za razvoj arhitektonskog izraza prikladnog za takve visoke konstrukcije.

MIES VAN DER ROHE 1886 - 1969.Mies van der Rohe, Gropius i Le Corbusier spadaju među velikane moderne arhitekture.Mies je stvorio utjecajni stil 20. st. iznimne jasnoće i jednostavnosti. Njegove zgrade koriste moderne materijale poput čelika i staklenih ploča kojima zatvara unutrašnji prostor, a za svoje građevine kaže da su "kost i koža". Težio je kreativnom racionalnom pristupu, a poznate su njegove izjave: "manje je više" i "bog je u detaljima". Karijeru je započeo u studiju Petera Behrensa (1908 - 1912.), ali se ubrzo osamostaljuje.KUĆA KROLLER PROJEKT, 1912. U početku se divio proporcijama i jednostavnim pravokutnim volumenima neoklasicista Karla Friedricha Schinkela. Iz tog vremena datira projekt kuće i galerije Kröller . Nakon 1. svj. rata, radeći po narudžbi klasične kuće, paralelno se zanimao za avangardne projekte koji će odgovarati stilu nove inustrijske demokracije. Kao veliki protivnik ornamenta, 1921. projektira stakleni neboder i nastavlja sa serijom pionirskih projekata poput Njemačkog paviljona na izložbi u Barceloni 1929. i Vile Tugenthat u Brnu, 1930.NJEMAČKI PAVILJON 1929. Njemački državni paviljon sagrađen je 1929.na svjetskoj izložbi u Barceloni. Iako je paviljon bio privremenog karaktera, napravljen je od trajnih materijala: čelika, stakla, sadre i mramora, a uz njega je pravokutni bazen.Osam slobodno stojećih križnih nosača nose ravan krov, a zidovi su od prozirnog zelenog stakla i poliranog mramora. Tlocrt je asimetričan i dozvoljava kontinuirani protok prostora.-Mies je jedan od osnivača udruženja arhitekata Der Ring. Njegove modernističke ideje nastajale su pod utjecajem estetike ruskog konstruktivizma i njihovih skulpturalnih konstrukcija od modernih industrijskih materijala. Koristio je jednostavne pravokutne forme, čiste linije i boje, na način DeStijla. Kao i ostali europski arhitekti bio je oduševljen protokom prostora i otvorenošću građevina Wrightovog prerijskog stila. Predavao je naBauhausu i bavio se dizajnom namještaja (Stolac Barcelona i Stolac Brno). Nakon Waltera Gropiusa, Mies postaje direktorom Bauhausa 1930. g. Nacisti ubrzo zatvaraju Bauhaus zbog ranije povezanosti s komunizmom, socijalizmom i drugim progresivnim ideologijama.-Godine 1937. odlazi u SAD gdje postaje upraviteljem arhitektonske škole na IIT u Chicagu,gdje odmah projektira novi kampus. Tijekom svoje 30-godišnje američke karijere nastojao je zatvoriti velike "univerzalne" prostore jasnim struktralnim okvirima od čelika ispunjenima opekom ili staklom, koji su podsjetili na već gotovo zaboravljen duh Čikaške škole. Njegovu arhitekturu, čiji su korijeni bili u internacionalnom stilu, prihvatile su zasvoje zgrade velike američke kompanije. Najvažniji projekti u SAD bili su zgrada u 860-880Lake Shore Drive, Kuća Farnsworth, Crown Hall i Seagram Building u New Yorku. FARNSWORTH HOUSE,1951.

Građevina pored Chicaga kojom je Mies dokazao kako se čelikom i staklom može stvoriti velika arhitektura. Stakleni paviljon je podignut 1,5 m nad terenom pored rijeke,okružen šumom i prerijom. Izvrsno izrađen jednostavni bijeli strukturalni okvir i stakleni zidovi od poda do stropa zatvaraju jednostavan prizmatični unutrašnji prostor.Drvom obložena jezgra kuće koja sadrži sa-nitarne prostorije, kuhinju i kamin, definira dnevni boravak i spavaće sobe, bez pregradnih zidova koji bi odjeljivali prostorije.Pomične zavjese od poda do stropa uzduž perimetra građevine osiguravaju hlad i intimu, gdje i kada je to potrebno. Ova je kuća utjecala na stotine modernističkih staklenih građevina (npr. Staklena kuća Phillipa Johnsona), a njena elegantna  jednostavnost smatra se važnim doprinosom internacionalnom stilu. SEAGRAM

BUILDINGNew York, 1958. Zgrada koja je smatrana vrhuncem moderne visoke arhitekture. Visoka je 39 katova, s bazom od granitnih pilona, izvedena je od bronce i smeđeg stakla. Na parceli je pomaknuta tako da je omogućila stvaranje trga s fontanom. Philip Johnson je sudjelovao u uređenju interijera, projektu trga i restorana Four Seasons. Zgrada Seagram je rani primjer inovativne "fast-track" gradnje u kojoj projekt i konstrukcija stoje ravnopravno.

FRANK LLOYD WRIGHT Nakon Sullivana, drugi veliki čikaški arhitekt. Bio je njegov učenik i neko vrijeme radio u njegovoj tvrtki. Već u projektima "prerijskih kuća" (nakon 1893.) očito je međusobno prožimanje prostora. Ove građevine su izrazito horizontalno usmjerene, a prijelaz interijer-eksterijer je ublažen. Kuće su prizemnice, krovova blagih nagiba i niskih vanjskih zidova.Unio je revoluciju u projektiranje obiteljskih kuća. Posvetio se građevinama koje će biti uskladu sa svojom konstrukcijom, a konstrukcija u skladu s materijalom. Njegova centralna tema bila je stvaranje organičke arhitekture, s usklađenim interijerom i eksterijerom,karakterom i prirodom njene funkcije. "Prerijske kuće" imale su slobodne, razvedene tlocrte, prostor im je organiziran oko kamina kao centralne točke, a prema pejzažu su otvorene kontinuiranim horizontalnim trakama prozora.1928. inaugurira izraz "Usonia", pod kojim podrazumijeva egalitarističku kulturu koja bi se trebala pojaviti u SAD, odnosno kombinaciju individualizma običnih ljudi i novog raspršenog oblika civilizacije, koja je moguća zbog masovne proizvodnje i dostupnosti automobila. U tom smislu stvara koncepciju utopijskog grada (Broadacre City) kojom se zalaže za postupno uklanjanje razlika između grada i sela putem ujednačenog naseljavanja cijele zemlje. Za "usonijansku" kulturu radi projekte koji su kasnije izvedeni kao PriceTower (Bartesville) i administrativna zgrada Johnson Wax (Wisconsin), a sastoje se od armiranobetonskih konzolnih istaka prekrivenih staklenom opnom.Iz ekonomskih razloga napušta "prerijski" način gradnje tradicionalnim materijalima i okreće se armiranom betonu i staklu, stvara građevine oštrih, geometrijskih linija, a staklo smatra najvažnijim suvremenim materijalom. I dalje zastupa ideju da svakom pojedincu treba individualizirani prostor, koji treba imati odgovarajući formalni jezik, ali napušta koncepciju grupiranja prostora oko centralne točke, te stvara raznovrsnije i ekonomičnije tlocrte.Organička arhitektura   Filozofija arhitekture koja potiče harmoniju između čovjekove nastambe i njenog prirodnog okruženja, tako da građevina svojim izgledom, građevnim materijalom, namještajem i opremom bude integrirana u okolinu, kako bi se stvorila međusobno povezana skladna kompozicija. Termin „Organička arhitektura“

skovao je 1939. g. Frank Lloyd Wright. Teoretičar David Pearson predložio je listu pravila za projektiranje organičke arhitekture, poznatu kao „Gaia povelja za organičku arhitekturu i dizajn“.

Prema Pearsonu, arhitektura treba biti: - inspirirana prirodom, održiva, zdrava i različita (ne unificirana) - iznikla poput organizma iz svog sjemena- treba postojati u „kontinuiranoj sadašnjosti“ - treba slijediti tokove i biti fleksibilna i prilagodljiva - treba zadovoljavati društvene, fizičke i duhovne potrebe - treba izrasti iz terena na kojem se nalazi i biti jedinstvena- treba slaviti duh mladosti, igre i

iznenađenja. Poznati primjer organičke arhitekture je Kuća na slapovima F. L. Wrighta, rađena za obitelj

Kaufman, u Pennsylvaniji. Građevina je postavljena direktno iznad vodopada, ima razvedeni tlocrt i građena je od betona, drva, stakla i kamena, s interijerom izvedenim u drvetu. Poznati

arhitekti ovog usmjerenja su: Gustav Stickley, Antoni Gaudi, Louis Sullivan, Rudolf Steiner , Bruce

Goff i Anton Albers.

KUĆA NA SLAPOVIMA Pennsylvania, 1936. Utjelovljenje ideala stambenog prostora spo jenog s prirodom, kuća u simbiozi sa slapovima nad kojima je sagrađena. Izvedena je od armiranobetonskih konzola i okomitih greda terasa učvrščenih u kosinu nasipa. Zidovi interijera su od grubo klesanog kamena, a podovi od nepravilnih kamenih ploča.Unutrašnji prostor je

kontinuiran, a vidljive barijere između kuće i okoline se ukidaju.

2. Otto Wagner i kult. kontekst u Austriji Bečka Secesija Bečku Secesija 1897.godine brojni umjetnici od slikara Gustava Klimt-a, Maxa Klinger-a do arhitekta Josepha Hoffman-a, su se povukli od tradicionalnog Beča i svojih izložbenih akademskih umjetnosti, i osnovali Bečku Secesiju koja je dominirala umjetničkom scenom na kraju stoljeća i postala austro- ugarski umjetnički kapital. Novoosnovano udruženje umjetnika postalo je model za ostale sekcionare, one u Minhenu i Berlinu. Ali nije samo paviljon Secesije, sa krovnom kupolom napravljenom od čeličnih lovorovih listova, bila drugačija od općenite slike arhitekture grada, već su secesionističke izložbe predstavljale drugačiju sliku izložbi od dotadašnjih, tradicionalne izložbe. Umjesto zidova koji su bili toliko popunjeni, da skoro nije bilo moguće ništa vidjeti, sa slikama koje su visile u nekoliko redova, izložbe su favorizirale selekciju i predstavljanje, tako da je svakom umjetničkom djelu dat primjeren prostor, da bi razvio svoj efekat. Arhitektura, sa svojim ozbiljnim tektonskim jezikom, bila je jasno različita i od Hortinih vegetativnih modela i od Gaudijeve prevelike mašte, pa zato ima izuzetno važnu uloga kao poveznica za funkcionalni razvoj moderne arhitekture. Iako je Otto Wagner prekrio fasadu svoje takozvane „Majolika House“ sa luksuznom cvjetnom dekoracijom, formalni jezik njegovih zgrada je najčešće kubičan i mnogo smireniji.

Wagner Otto (1841 – 1918)

Austrijski arhitekta, urbanista i pedagog, zagovarao odmicanje od historicističke arhitekture. Postao jedan od osnivatelja moderne europske arhitekture. 1861-1863 studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. 1894 imenovan profesorom arhitekture na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, do 1913. Wagnerovo nastupno predavanje utjelovljuje njegovu filozofiju arhitekture i dizajna, objavljeno pod naslovom „Moderne Architektur“. 1894 dizajnira postaje nadzemne i podzemne željeznice (Stadtbahn) u Beču. Postaja koja je dizajnirana na početku njegove karijere predstavlja konvencionalni, historicistički rad dok su kasnije (Schönbrun i Karlsplatz kolodvor) inovativnijeg karaktera (utjecaj učenika Josefa Hoffmanna i Josef Maria Olbricha). Stambene zgrade na Linke Wienzeile 38 i 40 secesijskog su karaktera. Poštansku štedionicu u Beču, 1906, karakterizira linearnost, glatkoća, oštrina dizajna, osjećaj monumentalnosti, fleksibilna upotreba prostora. Vanjski zidovi su prekriveni mramornom oplatom sa vidljivim spojevima. Unutrašnjost centralne hale, dvostruki stakleni krov, lagane i elegantne konstrukcije u kombinaciji čelika i stakla. Kuća Majolika, Beč, 1898. Fasada u stilu tekstila sa Art Noveau ornamentacijom. Glazirane keramičke pločice prekrile su cijelo pročelje. Cvjetovi rastuće dekoracije bili su oslikani nježnom crvenom, pupoljci tirkiznom a bujno lišće na balkonskim nišama sjajnom zelenom bojom. Austrijska Poštanska banka građena u dvije faze Prvi dio je izgrađen u rekordnom vremenu na široj strani trapezoidnog zemljišta između 1904. i 1906. Drugi dio zgrade je završen između 1910. i 1912. Wagner tu odgovara na zahtjev za »maksimalnom

postojanošću« fasadom od mramornih ploča čija su sidrišta vidljiva, pa čak i naglašena, debelim aluminijskim glavama zakovica. Na zgradi su vidljive klasične reference u gradaciji visine i simetričnoj podjeli podijeli iako su naglasci uglavnom ostvareni preko upuštenih staklenih traka, npr. ili preko koncentriranih metalnih rubova, kao što je i vidljivo na glavnome pročelju. Šalterska dvorana – stupovi u ovoj dvorani probijaju krovnu konstrukciju i završavaju na stupovima s kojih je obješen stakleni svod. Staklene prizme u podu propuštaju svjetlost do podruma.

Hoffmann Josef (1870 – 1956) Austrijski arhitekt i dizajner. Hoffmann je studirao na Višoj državnoj Obrtnoj školi u Brnu 1887. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod Karla Freiherr von Hasenauera i Otte Wagnera diplomirao s Prix de Rome 1895. U uredu Wagnera upoznao Joseph Maria Olbricha. Zajedno osnivaju Bečku Secesiju 1897 uz Gustava Klimta i Kolomana Mosera. 1899 predaje na Školi za primijenjenu umjetnost u Beču. Oblikuje proizvode Wiener Werkstätte: najpoznatiji su "Sitzmaschine" stolica, lampa, i komplet čaša - zbirka Muzeja moderne umjetnosti MOMA. Hoffmann gradi svoj prvi veliki projekt na periferiji Beča, Sanatorij Purkersdorf. Projekt figurira kao inspiracija moderne arhitekture u prvoj polovici 20. stoljeća. Kroz kontakte s Adolphe Stocletom gradi Palais Stoclet, Bruxelles, 1905 - 1911. Vrhunski rad Jugendstila, primjer Gesamtkunstwerka. Klimtovi murali u blagovaonici. Godine 1907, Hoffmann je bio suosnivač Deutscher Werkbunda, 1912 i Österreichischer Werkbunda.

Palača Stoclet u Bruxellesu, 1905. – 1911 Vanjština je kao i unutrašnjost napravljena za belgijskoga bankara Adolphea Stocleta, skupa ,ekskluzivna i isprojektirana do zadnjeg detalja. Glatke površine od norveškoga mramora uokvirene su trakama od bronce. Prozori gornjega kata probijaju liniju vijenca naglašavajući bestežinsko u čistim kristalnim ravninama. Ova kuća, izgrađena za bankara, Adolpha Stocleta, je karakteristična za svoje kubne blokove, i svoju ekonomičnu upotrebu ukrasa na fasadi, koji se unaprijed raduju modernoj arhitekturi, poslije Prvog svjetskog rata, kada je uticaj pokreta kao što je De Stijl u Holandiji ili bauhaus u Njemačkoj dominirao. Uprkos svojim inovatnim aspektima palais Stoclet je bio zadnji ekstravagntni cvijet¸ Jungend stila. Ekstravagancija u upotrebi materijala također, cijela fasada prekrivena mramornim pločama, oivičena bronzom. U unutrašnjosti mozaici Gustava Klimta, su se stopili sa dekorom, koju Hoffmann prevodi u suradnji s Bečkom radionicom praveći jedinstveno umjetničko djelo.

Olbrich Joseph Maria (1867 – 1908)

Joseph Maria Olbrich, austrijski arhitekt, suosnivatelj umjetničke grupe Bečke Secesije. Olbrich studira arhitekturu na Wiener Staatsgewerbeschule i Academy of Fine Arts u Beču. 1893 počinje rad za Ottu Wagnera i vjerojatno radi detalje na zgradama Bečke gradske željeznice. 1897, Gustav Klimt, Olbrich, Josef Hoffmann i Koloman Moser osnivaju umjetničku grupu Bečke Secesije. Olbrich dizajnira izložbeni paviljon - Paviljon Secesije (Secession Hall). 1899, Ernest Louis, Veliki Vojvoda od Hessena, osniva Darmstadt Artists' Colony te angažira Olbricha da sudjeluje u planovima za izložbene zgrade. Dizajnira keramiku, namještaj, uveze knjiga i glazbene instrumente. Doprinosi izložbi u St. Louisu. Imenovan je dopisnim članom Američkog instituta arhitekata.

Kuća Secesije u Beču, 1897. – 1898. Iza ulaza flankiranoga masivnim kubusima je izložbena hala s podijima i ostakljenim svodom. Eiječi ugravirane iznad portala – Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njena sloboda – bile su moto bečkih Secesionista koji su u ovom prostoru stvorili forum umjetnika – istomišljenika uključujući i Gustava Klimta, Josepha Hoffmanna i Kolomana Mosera. Jedinstveno pročelje i monumentalnost zgrade okrunjene kupolom od lovorovog lišća bio je odraz načina na koji se bečka avangarda vidjela na prijelazu stoljeća.

Antoni Gaudi (1852.-1926)

Antoni Placid Guillem Gaudi i Cornet, španjolski, katalonski arhitekt koji je radio u razdoblju Art Nouveau, postao poznat po svojem jedinstvenom i vrlo individualnom dizajnu izvan dosega Modernizma (u užem smislu vidi Katalonski Modernizam). Gaudijev glavni projekt je Hram Svete obitelji, djelo kojem je posvetio gotovo cijeli svoj život. 1879. godine počeo je rad no svom prvom projektu, Casa Vicens u Barceloni (1883.-1885.). Na njoj je od početka vidljiv Gaudijev afinitet za kamen iz kamenoloma i obojene keramičke pločice. Njegov rad je jedinstven u arhitektonskoj historiji. Gaudi, čije su gotovo sve zgrade u Barseloni, bio je nejvažniji predstavnik Modernizma, španske varijante Art Noveau-a. Ignorirajući funkcionalnost, Gaudi je razvio bogat formalni jezik koji je uključivao gotičke i maurske elemente kao i njegove vlastite kreacije Dijelovi stakla i keramike bile su ugrađene u mozaik koji su animirali fasade kuća i klupe u Guell Parku, nazvanom prema njegovom najvažnijem pokrovitelju, Eusebi Guell-u. Veličina Gudijevog uspjeha za života bile su dvije stambene zgrade Casa Batilo (1904.-1906.) i Casa Milla(1906.-1910.) . Umjesto uobičajene fasade Gaudi je kod Casa Batilo kreirao fasadu koja se izdizala i vraćala, u bojama duge i ponegdje oživljena malim keramičkim tanjirićima. Prizemlje je karakteristično po stubovima nalik na slonovske noge, čudni prozorski otvori na prvom spratu izgledaju kao otvorene čeljusti pra-historijskih životinja. Bizarno napravljene maske oživjele su već uveliko živu fasadu. Okrugle forme dominiraju kako u unutrašnjosti tako i na i vani, sa vratima i prozorima specifičnih oblika, oblikovanih Gaudijevom maštom. Gaudijeve apstraktne arhitektonske fantazije probudile su asocijacije u mislima koje nikad ne mogu biti do kraja biti objašnjene, pa usprkos svoj mašti koja je pokazana, posmatrač ostaje zbunjen. Zoomorfni oblici dominiraju kućom u vlasništvu proizvođača tekstila Josepa Batllóa i Casanovae: sljeme krova podsjeća na leđa zmaja, a cijelo pročelje nalikuje kući nekog reptila. U unutrašnjosti prevladavaju meki oblici s finim prijelazima bez kutova i oštrih bridova . Lijepa zelena craclé boja i pastelno obojane pločice daju stubištu poseban karakter. Krov je na uličnoj strani prekriven crijepom; na dvorišnoj strani je to mozaik u cementu izrađen od polomljenih pločica

Balkoni u obliku maski, krov nalik na leđa zmaja, raspored bez desnih uglova – blok luksuznih stanova u Casa Batilo predstavlja svu maštu i tehničko majstorstvo potpuno jedinstvenog umjetnika katalonskog arhitekta Antonija Gaudija. Gledajući sa ulice, vide se tipični cilindrični bočni tornjevi kuće, fasada kojoj je promijenjen obrazac prirodnog kamena i raznobojne mali keramički crijep. Za razliku od ostalih umjetnika Modernizma i Art Noveau, Gaudijeve organski oblici, nisu ornamentacija koja je dodata na, ini prekrivaju cijelu zgradu, određujući njnu konstrukciju: arhitektura postaje skulptura.

Od 1914.godine Gaudi se u potpunosti usredočio na izgradnju Katedrale Sagrada Familia u Barseloni projekta koji ga je zaokupia do kraja života, kada je kompletirano samo 25 % projekta. i koji do danas nije dovršen.

3.ADOLF LOOSJedan od prvih arhitekata koji se okrenuo protiv dekorativnog secesijskog stila. Teži "čistoj arhitekturi", oslobođenoj utjecaja drugih umjetnosti. Smatra kako arhitektura nije vrsta umjetnosti s 3 dimenzije, već organizacija prostora, a samo jedan mali dio arhitekture(grobnice, spomenici) spadaju u umjetnost. Zastupa antigesamtkunstwerke stav, premakojem namještaj i oprema interijera ne spadaju u područje koje bi arhitekti trebali oblikovati. 1893. odlazi u Ameriku, gdje su na njega velik utjecaj izvršili neboderi i Sullivan,osobito racionalistički aspekt izraza. Svoje teze o uklanjanju ornamenta iz arhitekture objavljuje u eseju "Ornament i zločin"1908.- ) odbacio je floralni stil Bečke secesije.1920 - 1922. u Beču je zadužen za gradnju općinskih stanova, u kojima koristi svojRaumplan, odnosno arhitektonsku strategiju za prevladavanje kulturne ostavštine buržoaskog društva, koja je odbacila pučku tradicionalnu kulturu, a umjesto nje nije mogla prisvojiti kulturu klasicizma. U projektu ekonomičnog stambenog bloka (naselje Heuberg)kocku, svoj omiljeni oblik, preobražava u

stepenasti terasasti presjek.1923. u Parizu se druži s dadaistima i projektira kuću za Tristana Tzaru, a 1930. u Pragu gradi kuću Muller, svoju posljednju veliku građevinu, s prostorijama na različitim razinama i skupim materijalima u interijeru. Smatra da se efekt ornamenta treba zamijeniti efektom proizašlim iz skupocjenih materijala.KUĆA STEINER Beč, 1910. Jedna od prvih privatnih kuća izgrađenih od armiranog betona, čistih ravnih linija, horizontalne fenestracije, na kojoj dominiraju kubusi.Ova jednostavna prizma bez ukrasa javlja se 8 godina prije pojave internacionalnog stila. Unajmljen od krojačke tvrtke Goldman i Salatsch, napravio je oskudnu, žbukanu zgradu, čija je jedina dekoracija, diktirana materijalima, bila prirodni kamen na prizemlju. Zgrada je bila i prebivalište i prodavnica, i nevjerovatno je kako je Loos uklopio elemente susjednih zgrada (kao to je portal Michealkirche) i da je vlasnik uzeo u obzir urbanističku prednost nad ekonomskom u postavljanju zgrade na vodeću lokaciju, sa jednim zidom okrenutim prema trgu, radije već odlučujući se za maksimalnu upotrebu zemljišta, na tradicionalan način, postavljajući je na ugao. Loos je poznat po otvorenoj borbi protiv dekorativnog građenja kao i po ideji svog „prostornog građenja“, što u stvari nije bilo formulisano od njega samoga, već kao odgovor u njegovim radovima. Bit prostornog planiranja jeste riješiti dimenzije za pojedinačne sobe u zgradi, po njihovoj funkcionalnoj i izložbenoj ulozi. Loos je uzeo svoje ideje da ima sobe različitih visina iz Engleske, gdje je građenje galerija u srednjovjekovnim salama našlo svoje mjesto.

4.TONY GARNIER- INDUSTRIJSKI GRADNacrte Industrijskog grada objavljuje 1917. g. Za grad od 35.000 stanovnika zamislio je polubrdovit teren koji presjeca rijeka, u koji je čak uključio i srednjovjekovnu gradsku jezgru. Grad je podijelio na rezidencijalni i rekreacijski dio, centar, industrijski dio,željeznički čvor i javne građevine, a zatvori i policija nisu potrebni u takvom novomsocijalističkom društvu. To je bila revolucionarna urbana vizija s nekim temeljnim postavkama modernističkog pokreta: jasna razdioba među funkcijama, lokalni prometni koridori, stambene četvrti okružene pojasima zelenila, pješačke zone, sportski dio sastadionom itd. Građevine raznolike tipologije trebale su biti izvedene od armiranog betona,a u industrijskoj zoni od čeličnih konstrukcija velikih raspona, po uzoru na Palaču strojeva.Bila je to vizija nikada izgrađene mediteranske socijalističke Arkadije, koja je utjecala namodele planiranja u SSSR-u između 1917 - 1927. godine.

5.Arhitektura De Stijla Grupa De Stijl je formirana u Leidenu 1917. oko istoimenog časopisa. Najznačajniji članovi bili su arhitekti Theo van Doesburg, J.J. Pieter Oud, Gerrit Rietveld, slikari Piet Mondrian,Gino Severini i kipar Georges Vantongerloo. De Stijl je pod jakim utjecajem kubizma,suprostavlja se tradiciji i vodi

računa o socijalnim i ekonomskim uvjetima svog vremena. GERRIT RIETVELD Umjetnost De Stijla temelji se na neoplasticizmu(Nieuwe Beelding ). Pripadnici pokreta nastojali su

izraziti novi ideal duhovne harmonije i reda, zagovarajući apstrakciju i univerzalnost putem redukcije na jednostavne oblike i boje - pojednostavljivali su kompozicije navertikale i horizontale i koristili samo primarne boje, uz crnu i bijelu. Arhitektura De Stijla bila je pod utjecajem kubizma, Bauhausa i arhitektonskog internacionalnog stila, a od arhitekata na nju su utjecali Berlage i Frank Lloyd Wright. Značajni arhitekti:Gerrit Rietveld, J. J.P. Oud i Mies van der Rohe koji je bio nastavljač ideja De Stijla. Godine 1924. Rietveld jedovršio Schroeder House, jedinu građevinu koja je u cijelosti projektirana

prema principima De Stijla. Dizajnirao je poznati stolac - CRVENI I PLAVI STOLAC, 1917. koji je 3

D projekcija neoplasticističke estetike.

6. Bauhaus 1919. Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji je cilj povezivanje umjetnosti s društvom i premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti. Umjetnost više nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život. Slikarstvo,kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn postaju elementi Gesamtkunstwerka. Gropiusu su uzori bile srednjovjekovne zajednice umjetnika i obrtnika, secesija i Werkbund. Utjecajna program škole imali su konstruktivizam i De Stijl.U Bauhaus dolaze Doesburg, Lisicki, Gabo, Malević, Kandinski, Moholy-Nagy i Klee, a predavači su bili i obtnici, majstori oblikovanja. 1925. zbog političkih pritisaka Bauhaus je preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, Moholy-Nagy, Schlemmer i Klee.Posljednji voditelj Bauhausa bio je Mies van der Rohe, a 1932. g. nacionalsocijalisti Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju.

7.WALTER GROPIUS1907. započinje raditi u Behrensovom birou kao arhitekt i industrijski dizajner. Njegova prva važnija građevina bila je 1911. tvornica Fagus koju radi u suradnji s Adolfom Meyerom. To je bio korak prema čelično-staklenim konstrukcijama, ali još jasno ne pokazuje vertikalne potpornje na uglovima zgrade. Bio je direktor Bauhausa u Weimaru (1919 - 1925.) i Dassau (1925 - 1928.). Projektirao je kompleks Bauhausa u Dessau, koji se sastojao od zgrade s učionicama, mostom povezane sa zgradom s radionicama, studentskog hostela i zgrade sa zajedničkim prostorijama.Za stambeno naselje Dammerstock u Karlsruhe 1928.radi projekte i koordinira arhitekte. To su bile paralelno postavljene peterokatnice, poprečno orijentirane na liniju ulice, s mnogo zelenila. U stambenom naselju Siemensstadt (Berlin, 1930.) gdje projektira dva bloka,koristi sličnu shemu: dugačke peterokatnice s velikim prozorima.

8.Purizam- Le Corbusier Prva izložba purističkog pokreta održana je 1918. u Galeriji Thomas u Parizu. Katalog je sadržavao manifest "Nakon kubizma" koji su potpisali Amedee Ozenfant i Le Corbusier.Nakon što su objavili "bankrot kubizma", najavljuju novu umjetnost, ekonomičnu, u suradnji s tehnologijom i posve geometrijskog karaktera.

LE CORBUSIER1913. u Le Chaux-de-Fonds osniva svoj projektantski ured, radi s armiranim betonom, a njegova najznačajnija građevina u tom gradu je Villa Schwob (1916.), u stilu art Nouveaua.Na konstruktivni kostur postavljeni su elementi u secesijskoj tradiciji, tlocrt je simetričan, paladijevskog karaktera, prozori postavljeni prema zlatnom rezu. Kasnije temu kuće-palače razvija u dva smjera: slobodnostojeće individualne vile i kolektivne stambene zgrade.1917. seli se u Pariz, piše članke i eseje u časopisu L' esprit Nouveau, a 1923. izdaje knjigu"Prema arhitekturi". Formulacijom "kuća je stroj za stanovanje" naglašava potrebu apsolutne racionalnosti

projektiranja, mogućnost serijske proizvodnje i funkcionalnost. U tekstu "Pet točaka nove arhitekture" (1927.) raspravlja o temeljnim elementima nove estetike racionalizma: stupovima, krovnim terasama, slobodnim tlocrtima, kontinuiranom nizu prozora, slobodnoj kompoziciji fasade.Na Pariškom salonu 1922. izlaže projekte za "Maison Citrohan"i "Ville Contemporaine" (Suvremeni grad). Projekt "Maison Citrohan" je niz standardiziranih građevina pravokutnog volumena podignutih na stupove, u kojima se po prvi put nalaze dvoetažni stanovi. "VilleContemporaine" je plan grada predviđenog za 3 milijuna stanovnika, sa stambenim blokovima od 10 - 12 katova, s 24 poslovna tornja po 60 katova (tzv. kartuzijanski tornjevi, jer su križnog tlocrta i predstavljaju jezgru moći, poput profanih hramova)PAVILJON ZA L'ESPRIT NOUVEAU 1925.1925. U Parizu je otvorena "Međunarodna izložba primijenjene i industrijske umjetnosti",na koju su bili pozvani svi umjetnici čija djela imaju "jasne moderne tendencije, a svako kopiranje ili oponašanje starih stilova strogo je zabranjeno". Za ovu izložbu Le Corbusier  je projektirao Pavillon de l'Esprit Nouveau, kao primjer visoko kvalitetne, avangardne arhitekture namijenjene masama. Paviljon je bio dizajniran kao temeljni standardizirani modul njegova utopijskog plana iz ranih 1920-ih.Le Corbusier razvija tip arhitekture ("Cite Radieuse") s kontinuiranim nizovima zgrada, s prodavaonicama u prizemlju i rekreacijskim sadržajima na krovu. Čelijsku strukturu postiže uvučenim balkonima koje odsunca štite brisoleje. Tako koncipirana arhitektura stvara aglomeraciju privatnih stambenih jedinica,dok ulice s trgovinama i zajedničke prostorije na krovu tvore javno područje. Građevina je postavljena napilone čije su proporcije proizašlele iz Le Corbusierovog "Modulora".

9. Internacionalni stil Termin se počeo upotrebljavati u SAD 1920-ih za označavanje racionalizma, posebnog aspekta europske moderne arhitekture. O njemu raspravlja H. Russel Hitchcock 1932. u knjizi"Moderna arhitektura, romantizam i reintegracija", gdje ukazuje na pojednostavljene mase,teksturu površine, reducirani i apstraktni ornament, te naglašava kako su europski arhitekti racionalizma pod utjecajem kubizma i neoplasticizma. Hitchcock je imenovao i osnivače pokreta: Le Corbusier, Oud, Gropius, Rietveld i Rohe. Apoteozom internacionalnog stila smatra seLovell sanatorij u L.A. (1927.) Richarda Neutre: skeletna čelična konstrukcija obavijena sintetskom opnom, asimetrična kompozicija i slobodna tlocrtna osnova . 1932. u MOMA-i (New York) postavljena je međunarodna izložba "Moderna arhitektura" i uz nju publikacija (Hitchcocka i Johnsona) u kojoj su definirani estetski principi internacionalne arhitekture: volumen umjesto mase (prostor zatvoren tankim plohama), pravilnost, elegantnimaterijali, promišljene proporcije i fleksibilni tlocrti. Termin "internacionalni stil" u Europi ima nešto drugačije značenje (Gropius je 1925.objavio "Internationale Architektur"), pa uz stilske oznake koje je izdvojio Hitchcock,podrazumijeva se arhitektura koja iskazuje duh vremena, koja je potekla iz tehnoloških dostignuća, te poput strojeva i mehanizacije ima internacionalni karakter. Osim toga,europsko poimanje ove arhitekture veže se uz socijalnu političku ideologiju - naziv"internacionalna" aludirao je na socijalističke i boljševičke Internacionale, a arhitektura je smatrana katalizatorom transformacije društva. U američkom shvaćanju termina"internacionalna arhitektura" nisu postojale ove tehničke i socijalne dimenzije. Internacionalni stil se proširio Zapadom, ali nikada nije bio toliko homogen ni univerzalan kao npr.neoklasicizam. Umjesto toga, odlikovao se univerzalnim pristupom: gradnja laganim materijalima,korištenje suvremenih sintetičkih materijala, standardizirani modularni elementi i skeletna konstrukcija. Nakon Hitchcockove i Johnsonove izložbe (1932.) internacionalni stil se širi izvan granica Europe i Sjeverne Amerike, pa se javlja u Južnoj Americi, Japanu i Africi.

Nakon 2. svjetskog rata internacionalni stil u SAD dobiva novo značenje i veže se uz građevine oštrih uglova, ravnih krovova, bez ornamenata, staklenih zidova i otvorenih interijera. U MOMA-i je 1947. organizirana izložba posvećena Miesu van der Roheu, skatalogom u kojem Johnson tada definira ove

karakteristike internacionalnog stila: pošten odnos prema materijalu, repetitivni modularni ritam, jasnoća, staklo kao važan materijal,ravan krov, kutijasti volumeni, izostanak ornamenta.Tipične karakteristike visokih građevina rađenih u internacionalnom stilu: 1. kvadratni ili pravokutni tlocrti 2. jednostavne pravokutne forme građevine 3. prozori teku u horizontalnim nizovima, tako presječenima da stvaraju rešetkuZa internacionalni stil je karakteristično da su njegovi projekti indiferentni prema lokaciji,terenu i klimi, što je jedan od razloga zbog kojeg se naziva internacionalnom arhitekturom.Ona nema odnos prema lokalnoj prošlosti ili nacionalnoj kulturi, pa jednake građevine nastaju po cijelom svijetu (što se kasnije smatralo jednom od primarnih slabosti stila).Zbog poslije ratne američke antikomunističke politike i odbacivanja funkcionalizma P. Johnsona mnogi su arhitekti, sudionici Weissenhof projekta koji su vodili računa o funkcionalnosti, otišli naIstok. Taut, Mart Stam, Hannes Meyer (drugi direktor Bauhausa) i još neke važne figure interna-cionalnog stila stigli su u SSSR 1930. kako bi radili velike, idealističke urbane projekte i sagradili cijele nove gradove iz ruševina. 1936. g. ove sovjetske namjere bile su osuđene na propast,Staljin je arhitekte i njihove učenike protjerao, a Hitler im nije dopustio povratak u Njemačku, pa su se razišli po Turskoj,

Francuskoj, Meksiku, Keniji i Indiji, šireći tako internacionalni utjecaj. ALVAR AALTO 1898 - 1976. Finski arhitekt. Iza 1927. projektira standardizirane stambene blokove od prefabriciranih betonskih elemenata - projekti usporedivi sa suvremenim eksperimentima Gropiusa i Miesavan der Rohea. Gradi prve javne modernističke građevine u Skandinaviji, gdje ga smatraju ocem modernizma. Zahvaljujući pozitivnim kritikama Siegfrida Gideona, 1929. postaje priznatim članom internacionalne arhitektonske avangarde. Radi modernističke projekte(ali ne radikalni modernizam ravnih linija) povezane s tradicionalnim građevnim materijalom - drvom. Slično Wrightu, naglašava vezu s krajolikom. U stambenim građevinama čestokoristi "U" tlocrt. Bavi se dizajnom namještaja i stakla.

RICHARD NEUTRA 1892 - 1970.Jedan od najznačajnijih modernističkih arhitekata. Rođen u Beču, studirao je kod Adolfa Loosa, bio je pod utjecajem Otta Wagnera, a Njemačkoj je radio u studiju Ericha Mendelsohna. Postaje američki državljanin 1929. U SAD je kratko vrijeme radio za Wrighta.Stvorio je tzv. moderni regionalizam Južne Kalifornije, gradeći jednostavne obiteljske kuće u kojima kombinira lagane metalne okvire s tankim betonskim plohama. Projektirao je Lovell sanatorij u Los Angelesu (1929.), jednu od najznačajnijih građevina internacionalnog stila, skeletne čelične konstrukcije, asimetrične kompozicije i slobodnog tlocrta.KUĆA LOVELL, LOS ANGELES, 1929.

OSCAR NIEMEYER 1907.Brazilski arhitekt, smatran jednim od najvažnijih autora internacionalne moderne arhitekture. Bio je pionir u istraživanju mogućnosti pred napregnutog i armiranog betona. Iako je zagovarao utilitarizam, njegove građevine nisu bile hladni blokovi koje često kritiziraju postmoderni kritičari. Njegovi radovi imaju tako dinamične forme i zakrivljene mase, da su ga neki smatrali više kiparom nego arhitektom. Projektom zgrade Ujedinjenih nacija 1947. u New Yorku potvrđen je njegov svjetski ugled.

Godine 1954. projektirao je Muzej moderne umjetnosti u Caracasu i ovdje je po prvi put kreirao arhitekturu kao simbol njena sadržaja, pristup koji je kasnije koristio u projektiranju Brazilije. Zgrada nije sagrađena, ali crteži i snimke makete pokazuju njegov budući stil.PALAČA CAPANEMA, Brazilija 1943. Sjedište ministarstva kulture i kulturne baštine. To je bila prva vladina modernistička zgrada u obje Amerike i daleko većih dimenzija od svega što je npr. Le Corbusier do tada sagradio.Na njoj su bili primijenjeni svi elementi koji su kasnije postali poznati kao brazilski modernistički pokret: lokalni materijali i tehnike gradnje, modificirane korbizjeovske brisoleje, kapitelisa stiliziranom Imperijalnom palmom (poznati kao brazilski red) i posebno naručena djela brazilskih umjetnika.BRAZILIJA - započeta 1956.Urbanistički plan novog glavnog grada Brazila izradio je Lucio Costa (brazilski arhitekt i urbanist),a najveće vladine i javne zgrade projektirao je Oscar Niemeyer . Pejzažni arhitekt Roberto BurleMarx dizajnirao je okoliš kako bi unio zelenilo u inače suhi, žućkasti pejzaž savane. Ciljevi izgradnje Brazilije, novoga glavnoga grada, bili su poticanje razvoja središnjeg dijelaBrazila, smanjenje pritiska stanovništva na Rio de Janeiro i njegova rasta, te stvaranje nacionalnog ponosa zbog izgradnje grada za 21. stoljeće.Kompleks zgrada Kongresa, Katedrala i Auditorium definirali su glavne gradske osi oko kojih su smještene ostale vladine zgrade. Grad je podijeljen po zonama: stambene, upravne, kulturne,trgovačke itd. Upravo zbog takvog „zoninga“ cijeli koncept projekta nije se pokazao uspješnim i stanovništvo ga nije prihvatilo s oduševljenjem. U mentalitetu stanovnika tog podneblja postoji potreba za komunikacijom i druženjem unutar manjih cjelina (lokalni trg, crkva, lokalni servisi,zanatlije ili prodavaonice), što grad ovako podijeljen na funkcionalne cjeline nije omogućavao.

addaddadaddaDADA U ZÜRICHU1916 - 1919

DADA U ZÜRICHU1916 - 1919

.

.

reTada su na njega snazan uticaj imali francuski slikari Paul Gaugin, Edgar Dedas i Henri de Toulouse-Lautrec. Njegova slika Plava soba pokazuje njihov uticaj i njegovu evoluciju ka tkz. PLAVOM PERIODU, tako nazvanom, jer razliciti oblici plavoga nekoe bio neki v liko narednih godina dominiraju u njegovim radovima. Na njegovim slikama iz tog perioda moguce je vidjeti slijepce, prosijake, alkoholicare i prostitutke. Neki kriticari vjeruju daslike iz ovog perioda izrazavaju njegov strah od smrti, siromastva i bolesti. Nakon sto se nastanio u Parizu u zgradi pod imenom Bateau-Lavior, Picasso susrece Fernande Oliviera, koja ce uticati na teme, stil i raspolozenje njegovih radova. On je promenio svoje boje iz plavih u ruzicaste i crvene, i godine 1904. i 1905. se nazivaju RUZICASTIM PERIODOM. Inspiraciju je tada nalizio u cirkusu, koji je posjećivao nekoliko puta sedmicno. U ljeto 1906. godine za vrijeme njegovog boravka u mjestu Gosol u Spaniji, usao je u novu fazu- PROTOKUBIZAM,, koju karakterisu uticaji grcke i africke umjetnosti. Godinu dana kasnije (1907.) pada u depresijui psihicki oboljeva. Nadahnut postimpresionickim umjetnikom Paulom Cezanneom, godine 1908. Picasso i francuski slikar Georges Braque slikaju krajolke u stilu koji su kriticari kasnije nazvali- mala kocka, sto je vodilo ka terminu KUBIZMA.. Zanimljivo je da su neki od njihovih radova iz tog perioda toliko slicni da ih je tesko razlikovati. Ova saradnja izmedju Picassa i Braquea trajalo je sve do 1911. godine. Oni su stvorili prvu fazu kubizma, zvanu ANALITICKI KUBIZAM. Picassove omiljene teme bile su mrtva priroda i njegovi prijatelji. Nakon analipickog kubizma Picasso prelaz na drugu fazu, zvanu SINTETIČKI KUBIZAM. Ova druga faza kubizma je dekorativnija, a boje imaju vecu ulogu, dok oblici ostaju isfragmentirani i ravni. c. Njegova slika Plava soba pokazuje njihov uticaj i njegovu evoluciju ka tkz. PLAVOM PERIODU, tako nazvanom, jer razliciti oblici plavoga nekoliko narednih godina dominiraju u njegovim radovima. Na njegovim slikama iz tog perioda moguce je vidjeti slijepce, prosijake, alkoholicare i prostitutke. Neki kriticari vjeruju daslike iz ovog perioda izrazavaju njegov strah od smrti, siromastva i bolesti. Nakon sto se nastanio u Parizu u zgradi pod imenom Bateau-Lavior, Picasso susrece Fernande Oliviera, koja ce uticati na teme, stil i raspolozenje njegovih radova. On je promenio svoje boje iz plavih u ruzicaste i crvene, i godine 1904. i 1905. se nazivaju RUZICASTIM PERIODOM. Inspiraciju je tada nalizio u cirkusu, koji je posjećivao nekoliko puta sedmicno. U ljeto 1906. godine za vrijeme njegovog boravka u mjestu Gosol u Spaniji, usao je u novu fazu- PROTOKUBIZAM,, koju karakterisu uticaji grcke i africke umjetnosti. Godinu dana kasnije (1907.) pada u depresijui psihicki oboljeva. Nadahnut postimpresionickim umjetnikom Paulom Cezanneom, godine 1908. Picasso i francuski slikar Georges Braque slikaju krajolke u stilu koji su kriticari kasnije nazvali- mala kocka, sto je vodilo ka terminu KUBIZMA.. Zanimljivo je da su neki od njihovih radova iz tog perioda toliko slicni da ih je tesko razlikovati. Ova saradnja izmedju Picassa i Braquea trajalo je sve do 1911. godine. Oni su stvorili prvu fazu kubizma, zvanu ANALITICKI KUBIZAM. Picassove omiljene teme bile su mrtva priroda i njegovi prijatelji. Nakon analipickog kubizma Picasso prelaz na drugu fazu, zvanu SINTETIČKI KUBIZAM. Ova druga faza kubizma je dekorativnija, a boje imaju vecu ulogu, dok oblici ostaju isfragmentirani i ravni.