God. 28, br. 3, 441-453 Zagreb, 1996.

UDK: 930(497.5) »19« Prethodno priopćenje Primljeno: 10. X. 1996.

Hrvatsko 20. stoljeće^

JURE KRIŠTO Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Autor nudi skicu za pregled političke povijesti hrvatskog naroda u 20. stoljeću.

Jedno stoljeće dugo je, često i uzbudljivo, razdoblje u životu svakog na­roda. Za hrvatski narod 20. stoljeće bilo je ne samo uzbudljivo, nego i dra­matično, pa i tragično. Tijekom toga stoljeća Hrvati su se našli u sklopu ne­koliko državnih zajednica, iskusiU teror protunarodnih i nedemokratskih reži­ma, prošh kroz dva svjetska rata, vodiU oslobodilački rat i postigh punu suve­renost i međunarodno priznanje. Ali ta je priča satkana od brojnih detalja, o čemu je riječ u ovoj skici.

Od svog doseljenja na prostor jugoistočne Europe u 7. stoljeću Hrvati su se smjestili zapadno od rijeke Drine, crte cara Teodozija, koja je razdvajala Zapadno od Istočnog Rimskog Carstva. Prihvaćajući uskoro kršćanstvo, pri­ključili su se utjecaju Runa, a time i latinskog Zapada.

Geografija prostora koji su Hrvati zauzeli nije uvijek bila dobar politički saveznik. Duž cijele bogato razvedene obale visoko se diže Dinarsko gorje, jugoistočni krak Alpa, odvajajući tako južni jadranski dio, provinciju Dalma­ciju, od sjevernog panonskog dijela, provincije Hrvatske-Slavonije. U sredini se našao brdoviti, teško prohodni središnji dio, koji čini Bosnu i Hercegovinu.

Jači sjeverni susjedi, Mađari i Germani, htjeli su dominirati sjevernim dijelom, dok su južni susjedi Mlečani (Talijani) posezah za prelijepom jadran­skom obalom i Dalmacijom. U 15. stoljeću s Istoka je zaprijetila opasnost Osmanlija, koji su 1463. zauzeU Bosnu, a u 16. stoljeću sveli Hrvatsko kra­ljevstvo na »ostatke ostataka«. S Turcima je počeo proces islamizacije, a na te su prostore došle i druge etničke skupine - Vlasi i Srbi.

U 19. stoljeću, kad se u Europi stvaraju nacionahie države. Hrvati također nastoje ostvariti jedinstvo hrvatskoga etničkog prostora. No, upravo tada Hrvati

' Ovaj je tekst prvotno bio napisan za videozapis, po kojemu je redatelj Jakov Sedlar napravio jednosatan film »Hrvatska. 20. stoljeće«. Budući da je »Feral Tribune« kritizirao tu video vrpcu i moj tekst (premda, u svojoj prepoznatljivoj maniri, više mene osobno), a kako vrpca nije lako dostupna, objavljujem tekst kao nacrt za pregled političke povijesti hrvatskoga naroda u 20. stoljeću, u nadi da će biti korisnih sugestija od čitateljstva.

441

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441^53 (1996)

442

SU bili fizički najrazjedinjeniji. Sporazumom Habsburgovaca s Mađarima, Mo­narhija se 1867. razdvojila na austrijski i ugarski dio, a hrvatski sjever (Hrvatska i Slavonija) ostao je s Madžarima, dok je južni dio (Dalmacija) ostao u sastavu Austrije. Bosna je tada već 400 godina bila pod turskom upravom.

U takvoj konstelaciji politički cilj Hrvata u 19. stoljeću bio je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu, tj. ostvarenje pune suverenosti. Bilo je posve razumljivo za političare 19. st. da Bosna i Hercegovina spada u hrvatske zemlje, premda su središte političkog života u Hrvata tada bih sjeverna Hrvatska i glavni grad Zagreb.

Za Hrvate dvadeseto stoljeće počelo je pet godina ranije, 1895. U lis­topadu te godine »njegovo carsko i kraljevsko apostolsko veličanstvo car i kralj Franjo Josip I.« posjetio je Zagreb. Za njegova boravka grupa mladića, stude­nata Zagrebačkog sveučilišta, odjevena u svečane sveučilišne odore, podigla je madžarsku trobojnicu i potpalila je.

Spaljivanje madžarskog barjaka pred carevim nosom časovito je stavilo Hrvatsku u središte europske pozornosti; europske su novine brujale o neču­venu događaju u Zagrebu. No, događaj je imao važnije i dalekosežnije poslje­dice za budućnost Hrvata. Nekolicini studenata bilo je zabranjeno daljnje školovanje u Zagrebu, te su ga nastavih u Pragu. Tamo su hrvatski studenti bi-h pod snažnim utjecajem češkog »realističkog« političara i ideologa T. G. Masaryka.

Povratkom u Hrvatsku, ti su mladi ljudi počeU svojski širiti Masarykove ideje. Većina ih se organizirala u grupaciji Napredna omladina, a izdavali su također svoj list Pokret. Bili su nezadovoljni svime što su našli u Hrvatskoj: politikom, političkim strankama, stanjem u književnosti, položajem naroda, te, kako su vjerovah, prevelikim utjecajem Katoličke crkve na hrvatsku kulturu.

Ti su mladi ljudi vjerovali da politici treba pristupiti s drugačijih polazišta, a politički su ključ vidjeli u udovoljavanju srpskun političkim zahtjevima. Stoga je mlađi naraštaj hrvatskih intelektualaca bio glavni promicatelj ideja slavenske uzajamnosti, suradnje sa Srbima i »narodne crkve«.

No, među Hrvatima je bilo i drugih političkih opcija, koje su promicale snažne hčnosti. Na sjeveru su Stjepan Radić, Josip Frank, hrvatski Srbin Sve­tozar Pribićević, te neki krugovi unutar Katoličke crkve obilježili svoje vrijeme, dok su na jugu najpoznatiji politički predstavnici bili Ante Trumbić i Frano Šupilo.

Početkom stoljeća mladi političari Dalmacije počeli su drugačije razmiš­ljati o hrvatskoj politici. Splitski pravnik Ante Trumbić izložio je 1903. u Dal­matinskom saboru pohtički program, koji je nazvao »novim kursem«. Novost tog programa bila je u inzistiranju na solidariziranju Hrvata, Srba i Talijana u Dalmaciji u vidu zajedničkog otpora Beču. Premda je Trumbić javno proglasio to novo političko usmjerenje, njegov idejni začetnik i najveći zagovornik bio je uspješni novinar iz Dubrovnika Frano Šupilo, koji je na Sušaku, gradiću nado­mak luke Rijeka, počeo uređivati Novi list.

Bilo je vidljivo da mladi dalmatinski političari sagledavaju hrvatsku poh-tičku budućnost iz regionalne perspektive, što znači da im je politika bila određena protugermanstvom. Glavni im je politički protivnik bio Beč, te su

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441^53 (1996)

443

tražili protubečke saveznike gdje god su ih mogli naći. Potražih su ih, i privre­meno našli, u Pešti, tradicionalnom neprijatelju sjeverne Hrvatske, a u doma­ćim Srbima su ih unaprijed imah. Tako su pristaše »novoga kursa« 1905. potpisali u Rijeci Riječku rezoluciju, koja je podržala ugarsku opoziciju u nasto­janju da, protiv volje Beča, ostvari svoju potpunu samostalnost. Zauzvrat, oče­kivali su jednako nedvosmislenu potporu madžarskih političkih krugova ostva­renju cilja ujedmjenja svih hrvatskih zemalja.

»Novi kurs« i Riječka rezolucija izgledali su nešto posve novo i svježe na hrvatskom političkom horizontu. Za mnoge je to bio znak rađanja politike koja se zasniva na interesima, a zanemaruje ideologiju. Činilo se da je to bila verzija hrvatske »realne politike«.

Premda su taj novi pristup hrvatskoj politici prihvatili dalmatinski Srbi, kojima je zajamčen politički status naroda umjesto etničke manjine, političari sjeverne Hrvatske nisu bili jednodušni glede programa »novog kursa«, očito­vanog u Riječkoj rezoluciji. Oporba toj politici dolazila je kako od političara od formata, kao Stjepana Radića i Josipa Franka, tako i krugova unutar Katohčke crkve.

Stjepan Radić, također povratnik s europskih studija, osnovao je, zajedno s bratom Antunom, svoju stranku. Hrvatsku pučku seljačku stranku, također u prosincu 1904. godine. Stranka je počivala na drugačijim ideološkim temeljima. Seljaštvo, većinski dio hrvatskoga stanovništva, trebalo je postati središnjica oko koje bi se stvarala pohtika. Radić se nije složio s »novokursašima« oko potrebe priklanjanja Pešti protiv Beča.

Najenergičniji i najradikalniji otklon od »novokursaške« politike formuh-rao je Josip Frank. Pokršteni Židov rodom iz Osijeka, čiji su roditelji bili doseljenici iz Mađarske i koji nikada nije uspio naučiti dobro hrvatski, Frank je bio istinski hrvatski domoljub u pravaškoj tradiciji. Smatrao je da politika »novoga kursa« predstavlja odvraćanje Hrvata od rada na uspostavi pune su­verenosti. Iako nije zanemarivao negativan odnos Beča prema Hrvatima, Frank je smatrao da politika novoga kursa služi ekspanzionističkoj velikosrpskoj poli­tici Srbije, te da bi pobjedom te pohtike položaj Hrvata bio mnogo gori nego što je bio pod Germanima.

Franka je kasnije historiografija, iskrivljena filojugoslavenskom i prosrp­skom ideologijom, okrivila da je bio protusrpski raspoložen, što je on odbijao, jasno razlučujući poštivanje Srba i oporbu onima koji su protivni hrvatskim političkim interesima.

Ne manje odlučno novokursaškoj su se politici oduprli neki malobrojniji krugovi u Katoličkoj crkvi. Idejno sljednici pravaške politike, nastojali su preko crkvenih organizacija stvoriti stranku na katoličkim temeljima, u čemu nisu postigli značajne uspjehe. Historiografija ih je obilježila posprdnim imenom »klerikalci« ili pogrdnim »furtimaši«. U Katoličkoj crkvi postojale su i druge tendencije. Krčki biskup Antun Mahnić poradio je oko organiziranja katohčke mladeži, stvarajući tako dosta jaki Katolički pokret, koji je u mnogočemu bio preteča kasnijih organiziranja na katoličkim osnovama.

Pokazalo se da dva pristupa hrvatskoj politici bitno ovise o dotadašnjem političkom iskustvu. Dok su hrvatski političari iz južnih dijelova definirali svoj

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441^53 (1996)

Usprkos protivljenju značajnih hrvatskih političara, na pozicijama Riječ­ke rezolucije prvi put se krajem 1905. svojim izbornim proglasom predstavila Hrvatsko-srpska koalicija. Uz izuzetak isticanja političke jednakosti srpske etničke skupine u Hrvatskoj s hrvatskim narodom, program Koalicije bio je kompilacija hrvatskih političkih htijenja toga vremena: opće pravo glasa i dru­ge građanske slobode, zaštita seljačkog posjeda, zaštita radničkih prava, sani­ranje nagodbenih povreda, financijska samostalnost i ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije. Izvan Koalicije ostale su Radićeva stranka i Frankova Starčevićan­ska hrvatska stranka prava. U Manifestu koahcije više nije bilo riječi o hrvat­skom narodu, nego o »narodu našemu hrvatskoga i srbskog imena«. To je sudbinski utjecalo na budućnost hrvatskog naroda, jer je Koalicija ostala na vlasti do kraja Monarhije, a ideologija koja ju je pokretala nastavila se i poslije.

Problem ideologije Koalicije i pohtičkog aranžmana utemeljenog na toj ideologiji bio je u tome što su omogućavah stvaranje dviju nacionalnih država, hrvatske i srpske, na istom geografskom prostoru, što je eventualno moralo dovesti do konfrontacije jedne nacionalne skupine protiv druge.

Sva ta politička nastojanja nisu ništa promijenila teško stanje velikog dijela hrvatskoga stanovništva. Socijalno, više od 80 posto hrvatskog stanovništva bilo je ruralno i, zbog raznih okolnosti, u nemogućnosti da preživi od zemljišnih posjeda. Budući da je industrija bila posve rudimentarna, nemali broj za rad sposobnih muškaraca u valovima se iseljavao, napose u Sjedinjene Američke Države.

Kao posljedica Berlinskoga kongresa i tajnih ugovora, dne 6. listopada 1908. godine Monarhija je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Umjesto rješenja, to je postalo uzrokom novih problema. U Bosni i Hercegovini, već četiri stoljeća pod turskom upravom, otpočeli su bili sukobi nacionalnih i vjerskih interesa. Dok su se muslimani opirali svim promjenama. Hrvati i Srbi vidjeli su rješenje u priključenju Bosne i Hercegovine matičnim državama. Hrvatskoj i Srbiji. No, Bosna i Hercegovina ostala je »carevinska zemlja« pod upravom zajedničkog ministra financija i tako od nade u njezino priključenje Hrvatskoj nije bilo ništa. Ali usprkos ljutnji hrvatskih političara zbog takva stanja, aneksiju su odobrava-

politički program s protugermanstvom kao bitnom odrednicom, sjevernim kra­jevima-su Mađari bili nelagodniji i agresivniji susjedi. Ni odnos prema pro­gramu srpske manjine nije bio isti. Dok su dalmatinski političari smatrali da Srbima mogu dati velike koncesije u zamjenu za podršku u borbi s Bečom, hrvatsko-slavonski političari smatrali su da popuštanje lokalnim Srbima služi velikosrpskim projektima, što bi eventualno dovelo Hrvate u mnogo težu si­tuaciju nego su bili u Monarhiji.

Danas bi se moglo suditi da je tragedija hrvatske politike u suton raspada Austro-Ugarske Monarhije bila što je južnjačka opcija pobijedila.

444

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441-453 (1996)

Tijekom Prvoga svjetskog rata ponovno su se suprotstavile dvije opcije za osiguranje političke budućnosti hrvatskoga naroda. Jedna opcija, koju je zastu­pao Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću, izišla Je 1917. godine s nejasno

445

li u nadi da će Monarhija pitanje Bosne eventualno morati riješiti u hrvatskom interesu.

Očekivano, hrvatske političke grupacije u hrvatskim zemljama različito su se postavile prema aneksiji Bosne i Hercegovine. Dok je Radić objavljivao knjižicu o hrvatskom pravu na Bosnu i Hercegovinu, s čime se slagala većina Hrvata u Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Šupilo je čak u Hrvatskom saboru govorio kako je bolje da ta pokrajina bude srpska nego da pripadne Monarhiji. Srbi u Hrvatsko-srpskoj koaliciji zagovarali su »slogu«, ah i samoodređenje za Srbe, Hrvate i muslimane u toj pokrajini, ali su intimno željeh priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji.

Početkom 1910. Šupilo se više nije mogao slagati s vođom Srba u Koahciji Svetozarem Pribićevićem. Uvidjevši da su Srbi nastavih štititi samo svoje inte rese, što se manifestiralo i u traženju kompromisa s monarhijskim vrhom napustio je Koaliciju. Šupilo nije izvukao pravu pouku iz dobivene lekcije - ni za dlaku nije promijenio osnovne odrednice svoje ideologizirane politike Umjesto napuštanja politike Koalicije, latio se traženja potpore toj istoj politici u drugim partnerima. Našao ih je u nacionahstičkoj omladini i socijahstima, tj. krugovima koji su zahtijevali još radikalniju politiku od one koju je vodila Koalicija.

Naglašeno kompromiserstvo Koalicije izazvalo je ponovno mladež. Među njima se pojavila ideja da je jedino nasiljem moguće naći rješenje nacionalnih pitanja. Ta i slična stajališta propagirala je tzv. nacionalistička omladina.

No, u intelektualnim krugovima udomaćila se još jedna nelogična ideja -zanos za Srbiju i za političko ujedinjenje s njome, koje je išlo tako daleko da su mnogi ugledni hrvatski umjetnici i intelektualci, kao kipar Ivan Meštrović, slikar Vlaho Bukovac i drugi, propagirah jugoslavensku naciju na temeljima mistificirane srpske kulturne baštine.

U atmosferi ponovne represije i ograničenja parlamentarnog života, što je izazvalo bune i proteste, zanos za Srbiju se pojačao. To idealiziranje Srbije kod Hrvata, napose mlađih, kulminiralo je početkom hstopada 1912. godine, kada su saveznici Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora započeli Balkanski rat protiv Turske. Izravna posljedica pobjede slavenskih saveznika u balkanskom ratu bila je još prisutnija ideja jugoslavenstva i aktivnost nacionalističke omladine kao glavne nositeljice te ideje, čak su i neki vodeći ljudi unutar Katohčkog pokre­ta počeli prihvaćati jugoslavensku ideologiju svojih nekadašnjih glavnih pro­tivnika.

I grupacija na vlasti, Hrvatsko-srpska koahcija, nastavila je promicati ideo­logiju »narodnog jedinstva«, ideologiju koja je smjerala, kako je to Pribićević izrazio, mnogo dalje od suradnje. Upozorenja ljudi u čistoj stranci prava, kao Ive Franka, Josipova sina, da je glavna svrha ideologije »narodnog jedinstva« promicanje srpskih interesa, nisu imala odjeka.

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 4 4 1 ^ 5 3 (1996)

* * * Hrva t sk i j e n a r o d t i j ekom d v a d e s e t a k g o d i n a ž ivota u novoj d ržavnoj za­

jedn ic i iskusio na jgora pon ižen ja i m o ž d a na j t eže časove n a r o d n o g života. Pol i t ička š ikani ran ja i obespravl j ivanja , e k o n o m s k o izrabljivanje, vojna i pol i ­cijska okupac i ja , t rgovina s h rva t sk im te r i to r i jem ( R a p p a l s k i u g o v o r ) , za tva ra ­nja i p r o g o n i , k u l t u r n o s i romašen je i n e p r a v d e svake vrs te bili su s u d b i n a h r v a t s k o g a n a r o d a u državi koju su Srbi sma t ra l i svojom, a sve d r u g e n a r o d e u njoj z a s l u ž e n i m r a t n i m p l i j enom, koji, s a m i m t im, m o r a biti obesprav l j en .

D o k j e m i r o v n a konferenc i ja u Versa i l l e su s tvara la novi e u r o p s k i - n e ­p r a v e d a n - p o r e d a k , pr ihvaćajući z a t e č e n o s tanje , u Hrva t sko j se n a po l i t i čkom h o r i z o n t u p o d i z a o lik S. R a d i ć a , koji j e u s k o r o p o s t a o s imbol h r v a t s k o g a o t p o r a i b o r b e za suverenos t . B u d u ć i da j e prije u p o z o r o v a o svoje ko lege u h r v a t s k o m p a r l a m e n t u da n e idu u B e o g r a d n e imajući u ruci h rva t sku d ržavu - his tor i jske su n jegove riječi u p o z o r e n j a da n e idu »kao guske u m a g l u « - i k a k o j e s m a t r a o ukl jučivanje H r v a t s k e u novu d ržavnu tvorev inu ne l ega ln im, R a d i ć se s a d a za lož io za s tvaran je h rva t ske r epub l ike . H t i o j e t o p o k a z a t i i mi jen jen jem i m e n a s t r a n k e t a k o d a u sebi sadrž i riječ » r e p u b l i k a n s k a « - H r v a t s k a r e p u b l i k a n s k a sel jačka s t r anka .

B u d u ć i d a za sve t o veliki nisu imali razumi jevanja , a t e r o r n a d h rva t sk im p u k o m se nas tav l jao . R a d i ć se od luč io n a još j e d a n , s igu rno očajnički , k o r a k : o t i šao j e s r e d i n o m 1924. u Moskvu . U s p r k o s l o š e m u iskustvu. R a d i ć z a s i g u r n o nije izbr isao svoj m l a d e n a č k i z a n o s za Rusi ju i n jez inu u logu u s lavenstvu o p ć e n i t o i u h r v a t s k o m n a r o d u p o s e b n o , t e se m o ž d a i p o n a d a o neko j p o m o ć i , č a k j e uč l an io svoju s t r a n k u u Sel jačku i n t e rnac iona lu .

P o p o v r a t k u iz Sovjetskog saveza R a d i ć a j e d o č e k a o z a k o n o zašt i t i d r žave u p e r e n p ro t iv n jegove s t r a n k e i - za tvaran je . T o j e označ i lo i ve l iku pol i t ičku p r e k r e t n i c u t oga v o đ e iza ko jega j e stajala vel ika već ina h r v a t s k o g a n a r o d a : u m j e s t o nastavl janja pol i t ičke b o r b e aps t inenc i jom, p r ihva t io j e d inas t i ju i c en ­tral is t ički us tav n o v o s t v o r e n e države . T i m č i n o m R a d i ć se p r i d r u ž i o p le jad i

446

f o r m u l i r a n o m Svibanjskom deklaracijom, č lanovi k luba zaht i jeval i su u jed in­jen je zemal j a nase l jen ih S lovenc ima , H r v a t i m a i S r b i m a »u okviru M o n a r h i j e « . D r u g u opciju preds tav l ja la j e g r u p a hrva tsk ih e m i g r a n a t a o rgan iz i r an ih , za­j e d n o s p r i p a d n i c i m a d rug ih n a r o d a s južnos lavensk ih p r o s t o r a , u Jugos l aven ­s k o m o d b o r u . T a g r u p a nije p r ihvaća la n i d u h ni s lovo Svibanjske dekla rac i je , n e g o se z a u z i m a l a za izravna povezivanja s d r ž a v a m a Srbi jom i C r n o m G o r o m . Pobi jed i la j e p o t o n j a opcija.

P o č e t k o m l i s topada 1918. u Z a g r e b u j e o s n o v a n o N a r o d n o vijeće Slove­naca , H r v a t a i Srba . Bilo j e sas tavl jeno od u g l e d n i h po l i t i ča ra i s t r anačk ih p r eds t avn ika , a n a čelu m u j e b io p reds j edn ik S lovenske l judske s t r a n k e , sve­ćen ik A n t o n K o r o š e c . U s k o r o j e Vi jeće p r e u z e l o svu vlast u svoje r u k e , t e j e , s l i jedom o d l u k e S a b o r a o r a sk inuću svih d r žavno -p ravn ih o d n o s a s M o n a r h i ­j o m , s tvori lo D r ž a v u S lovenaca , H r v a t a i Srba . U s k o r o j e , 1. p ro s inca 1918., m e đ u t i m . Vi jeće samoinic i ja t ivno i p r o t u p r a v n o , zaob i lazeć i Hrva t sk i s abor , pr ikl juči lo h rva t ske zeml je državi Srbiji i C r n o j G o r i u za jedničkoj državi K r a ­ljevini Srba , H r v a t a i S lovenaca s d inas t i jom K a r a đ o r d e v i ć a n a čelu.

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441-453 (1996)

447

hrvatskih političara, koji su, pod pritiskom vanjskih sila, posumnjali u snagu svoga naroda i u kritičnom trenutku odveli ga onamo kamo nikako nije htio ići. Radić je otišao u Beograd da bi postao ministar prosvjete, ne znajući da će to biti njegovo osobno stratište.

Stratište je upriličeno 20. lipnja 1928. u samom parlamentu. Srbi su ostali dosljedni: za egzekucije svojih kraljeva uvijek su voljeh dramatske scene, te su isto upriličih i za egzekuciju hrvatskih političara. Usred parlamentarnog za­sjedanja srpski poslanik je ubio dva hrvatska poslanika, a Radića je, s još dvojicom, ranio, premda je on bio pravi cilj.

No, i Radić je već 8. kolovoza umro, ostavljajući svoj narod samo da mu pripremi veličanstven sprovod kao izraz poštovanja. Poštovanja, ali i praštanja. Narod, koji je bio potpuno odan Radiću, nije odobrio takvo njegovo mirenje s Beogradom, u kojemu nije dobio ništa zauzvrat. I Katolička crkva mu je opros­tila, premda je bio neobuzdan i nepravedan kritičar svega katoličkoga, štoviše, upravo je Crkva u oporim vremenima koja su slijedila sačuvala dobru uspo­menu na Radića političara.

Tragična sudbina hrvatskoga pohtičkog idola morala se odraziti na po­litički život u Hrvata. Iskristalizirale su se dvije opcije: pregovaračka i čak dvije revolucionarne. Bitna dilema hrvatske politike postala je opstanak Jugoslavije ih stvaranje suverene hrvatske države.

Stupajući na čelo Radićeve stranke, Vladko Maček je postao utjelovljenje politike dogovaranja, trgovine i kompromisa u vidu očuvanja Jugoslavije.

Ante Pavelić, naprotiv, osnovao je nacionalnu revolucionarnu organizaciju Domobran, koja je kasnije u emigraciji dobila ime Ustaška, odlučan da stvori suverenu hrvatsku državu nevezanu za bilo koga. Pavelić je otišao u emigraciju pošto je kralj Aleksandar uveo diktaturu 6. siječnja 1929. (malo kasnije je također promijenio ime države u Kraljevina Jugoslavija). I mladež u domovini, frustrirana terorističkim režimom, počela se sve više zanositi revolucionarnim idejama. Premda ih nije bilo mnogo formalno učlanjenih u ustašku organi­zaciju, svakidašnje iskustvo tjeralo ih je prema nasilnim opcijama.

I komunisti su, kao revolucionarna internacionalistička grupacija, oživjeli tih godina. Godine 1937. osnovana je Komunistička stranka Hrvatske, a na če­lo Komunističke partije Jugoslavije došao je Josip Broz, koji će ostati zapam­ćen po konspirativnom imenu Tito. Komunisti su tada bili malobrojni i pohtič­ki beznačajni, ali, jer su radili za interese međunarodnoga komunističkog po­kreta, brojčana snaga nije umanjivala njihovu borbenost i volju za pohtičkim radom.

Država je nastavila živjeti u napetosti između kraljeve diktature i hrvatske opozicije. Hrvatski su političari izišh 8. studenog 1932. u Zagrebu s programom koji je postao poznat pod imenom Zagrebačke punktacije. U njima su prote­stirali protiv srpske hegemonije i primitivizma, te zahtijevali preuređenje drža­ve kako bi bile uvažena ravnopravnost naroda. To je bio nastavak pohtike reforma i sporazumijevanja sa Srbima.

Revolucionarna struja je, pak, provodila svoj program. Godine 1932. or­ganizirala je napad na žandarmeriju u Brušanima, što je ostalo poznato kao Lički ustanak. No, nacionalni su revolucionari sebi pripisali i veće pothvate. U vrijeme posjeta kralja Aleksandra Francuskoj, 9. listopada 1934. hrvatski su

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 4 4 1 ^ 5 3 (1996)

* * *

U o p ć e n e čud i š to j e Jugoslavi ja kap i tu l i r a la i r a spa l a se za m a n j e o d dva t j edna posl i je n a p a d a Osovinsk ih sila n a nju: bi la j e t o d ržava s k o j o m njezini kons t i tu t ivn i n a r o d i , os im S rba i neko l i c ine p ro jugos lavensk i opred i j e l j en ih H r v a t a , n isu bili zadovol jn i .

H r v a t i su o d m a h n a k o n n a p a d a N j e m a č k e n a Jugoslavi ju iskoristi l i pr i l iku i 10. t ravnja 1941 . proglasiH d ržavnu nezavisnos t . P i t an je j e s a m o bi lo t k o će p r e u z e t i vlast i kakva ć e bit i n o v o s t v o r e n a država . B u d u ć i d a j e M a č e k , k a o p r e d s j e d n i k na j jače h rva t ske s t r a n k e , o d b i o n a g o v o r a n j e N i j e m a c a d a s t ane n a če lo N e z a v i s n e D r ž a v e H r v a t s k e , Italija j e s p r e m n o po tkuč i l a u s t a še i Pave l ića s ko j im j e o tpr i je ima la n e k e d o g o v o r e o te r i to r i j a ln im u s t u p c i m a u Da lmac i j i i Is t r i .

K a d se Pave l ić 15. t ravnja 1941 . v ra t i o u Z a g r e b i p r e u z e o vlast u n o ­vos tvo reno j državi , b i lo j e vidljivo d a d ržava nije s ta la n a s r e t n u n o g u . Srbi su još m a n j e bili s p r e m n i pr ihvat i t i s a m o s t a l n u h rva t sku d ržavu o d rani je B a n o ­v ine ; poče l i su o r u ž a n i o tpo r . Osov inske vojske raspodi je l i le su se p o svim kra jev ima H r v a t s k e , t e č a k razdijel i le zemlju n a svoje i n t e r e s n e sfere . U k r a ­j ev ima ko je j e o k u p i r a l a Italija j e poče la ak t ivno p o m a g a t i s rp ske č e t n i k e p ro t iv h r v a t s k e d ržave . K t o m e , Pavel ićev j e rež im, u nas to jan ju d a se svidi N i j e m c i m a , p rog l a s io p r o t u r a s n e i p ro tuv je r ske z a k o n e i p o č e o p rovod i t i t e r o r n a d s rpsk im, ž idovsk im i r o m s k u n s t anovn i š tvom, k a o i n a d svima o n i m a koji se nisu slagali s r e ž i m o m . U m j e s t o r e d a , z a v l a d a o j e kaos , um je s to z a k o n a p r a v d u su n a svoju r u k u dijelih silnici i n e o b u z d a n a mlađar i j a .

Ka to l i čka crkva p o n o v n o se p o k a z a l a j e d i n o m zagovara te l j i com p r a v d e i z a š t i t n i com p rogon j en ih . N a p o s e j e zag rebačk i n a d b i s k u p dr . Alojzije S t e p i n a c , k a o p r e d s t a v n i k C r k v e u H r v a t a , p o s t a o p r o r o č k i glas za u s p o s t a v u p r a v e d n o s t i

nac iona l i s t i , z a j e d n o s b u g a r s k i m a , poslužil i k a o o r u đ e izvjesnim m e đ u n a r o d ­n i m s n a g a m a u kral jevu ubojs tvu. Poslije p o v r a t k a M . B u d a k a iz emigrac i je 1939. g o d i n e , M a č e k se p o t p u n o raz i šao s r e v o l u c i o n a r n o u s m j e r e n o m m l a d e ž i , s » f rankovc ima« . J e d n a o d razdje lnica i z m e đ u t ih dviju pol i t ičkih opci ja bi la j e i v a r a v a n a d a z a g o v o r n i k a h rva t ske d ržave da će nacis t ička N j e m a č k a i fašis­t ička Italija, ob je nezadov l jne s t an jem i svojim m j e s t o m u posl i jeversai l leskoj E u r o p i , p o m o ć i uspos tav i t i h rva t sku državu .

S v r e m e n o m su knez Pav le i nek i s rpski pol i t ičar i pr is ta l i , p o d u t jeca jem F r a n c u s k e i E n g l e s k e , d a s H r v a t i m a sk lope n e k a k a v s p o r a z u m . S r e d i n o m 1939. D r a g i š a Cve tkov ić sa s rpske s t r a n e s p o r a z u m i o se s M a č e k o m o os tva­renju o d r e đ e n e h rva t ske a u t o n o m i j e s tva ran jem B a n o v i n e H r v a t s k e , kojoj j e b a n p o s t a o so lunsk i dobrovo l j ac dr . Ivan Šubaš ić .

P r e m d a j e M a č e k m o g a o mislit i d a j e pol i t ika sporazumi jevan ja pos t ig la ve l iku p o b j e d u , u b r z o se p o k a z a l o d a Srbi lakše k r še d o g o v o r n e g o ga sk lapa­ju . Nezadovo l jn i h rva t sk im os tva ren jem kakve - t akve samos ta lnos t i , lokaln i Srbi su pojača l i ruš i lačke akt ivnost i u rani je o r g a n i z i r a n i m če tn ičk im p o s t r o j b a m a okomlju juć i se n a novouspos t av l j enu Banov inu . Srbi u Srbiji bili su n e m a n j e nezadovo l jn i h r v a t s k o m po l i t i čkom a u t o n o m i j o m .

448

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441-453 (1996)

Spasa, međutim, nije bilo. Ustaše i hrvatska redovna vojska, domobrani, doživjeli su ne samo poraz, nego i poniženje. Pošto su ih na austrijskoj granici Britanci uvjerili u nužnost predaje oružja, predali su ih komunistima, koji su ih, tjednima poslije formalnog završetka rata, masovno ubijali, a preživjele tjerah do iznemoglosti na marševima smrti, pazeći da prolaze kroz srpska naselja kako

i djelatni zaštitnik svih ugroženih. Javnom riječju, pismima i osobnim interven­cijama mladi je nadbiskup postao sunbol protesta protiv nepravde i zaštite slabih.

U taj su metež uskočili komunisti te atraktivnim sloganima o borbi protiv »nacifašizma i domaćih izdajnika«, o stvaranju »bratstva i jedinstva« i obnovi Jugoslavije na demokratskim osnovama, pridobili najprije dio pobunjenih Srba četnika, a zatim i hrvatsko stanovništvo, osobito u krajevima pod kontrolom Italije. Još važnije, komunisti su sabotažama, organiziranom borbom i »do­brom« politikom privukli pozornost Saveznika, te su i oni od 1943. napustili podržavati četnike i stavili se na stranu partizana.

Bio je to građanski rat, rat Hrvata koji su htjeli sačuvati makar i krnje suverenu Hrvatsku protiv Hrvata upregnutih u obnavljanje Jugoslavije.

Na prostoruna koji su kontrolirali komunisti su počeh organizirati lokalnu, a sredinom 1943. prešli su na organizaciju vlasti na široj osnovi. U tu svrhu organizirali su tijekom 1943. i 1944. zasjedanja svog Antifašističkog vijeća na­rodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH).

Premda je službena historiografija tvrdila da su komunisti time stvarah hrvatsku državu, činjenica je da im je prvotni cilj bila obnova Jugoslavije, a Hrvatsku su zamišljah samo kao (federalnu) jedinicu u toj državi. Uostalom, čim je netko od hrvatskih komunista ih njihovih političkih suputnika iz predrat­nih političkih stranaka istaknuo državnost Hrvatske, bio je smijenjen ili uklon­jen. To je već tijekom 1944. bila sudbina člana Hrvatske (republikanske) se­ljačke stranke Božidara Magovca, koji je smijenjen s položaja potpredsjednika Titove vlade, kao i Andrije Hebranga, koji je, također 1944., bio maknut s položaja sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, a kas­nije je, u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji, bio i fizički likvidiran.

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. i podrškom saveznika, komunisti su bili sigurni u pobjedu. Tako ojačan, Tito je lakše pristao na nagovor britanskog premijera Churchilla da s izbjegličkom vladom kraljevske Jugoslavije sklopi sporazum. Još mu je lakše bilo nagovoriti osvjedočenog Jugoslavena Ivana Subašića da prizna zamisli i odredbe komunista o ustroju buduće države i vlasti u njoj. U lipnju 1944. Šubašić je najprije na otoku Visu te nešto kasnije u Beogradu u tom smislu potpisao sporazum s Titom.

Pokušaj svrgavanja ustaške vlasti iznutra - tzv. puč Vokić-Lorković 1944. - došao je kasno i bio tako nestručno planiran da nije mogao ništa promijeniti.

8. svibnja 1945. godine komunistički partizani ušli su u opustjeli Zagreb, koji su dva dana prije napustih hrvatska vojska i veliko mnoštvo civila, povlačeći se na zapad prema, kako su vjerovali, spasu kod Saveznika.

449

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 4 4 1 ^ 5 3 (1996)

450

bi se s t anovn i š tvo n a n j ima m o g l o n a svaki nač in iživljavati. T o s m a k n u ć e h r v a t s k e vojske i civila os t a lo j e z a p a m ć e n o u h r v a t s k o m n a r o d u k a o B le ibu r ška t ragedi ja , p o i m e n u aus t r i j skog mjes ta gdje se najveći m a s a k r d o g o d i o , i k a o »kr ižni p u t

O d m a h posl i je u spos t ave k o m u n i s t i č k e Jugoslavi je p o s t a l o j e j a s n o d a će Srbi p o n o v n o imat i g lavnu riječ, a da j e H r v a t i m a n a m e t n u t n a l eda d o d a t n i t e r e t - t e r e t izdaje bivše Jugoslavi je i t e r e t t obožn je genoc idnos t i . K a k o bi učvrsti l i vlast , k o m u n i s t i su e l iminiral i svaku o p o r b u , a t e r o r o m i nas i l jem ušu tka l i svaki prosvjed . P o n o v n o se p o k a z a l o d a se s a m o Ka to l i čka crkva n e m o ž e ušu tka t i . K o m u n i s t i su mislili d a on i t o m o g u : poubi ja l i su n e k o l i k o s to t ina svećenika , d e s e t k e d rug ih zatvori l i - m e d u n j ima i n e k o l i k o b i s k u p a - a u svećens tvu pokuša l i nać i k o o p e r a t i v n e za s tvaranje » n a r o d n e c rkve« , koja b i bi la neov i sna ili b a r e m neovisni ja o Sv. Stolici.

K a d su b i skup i sa svoga p rvog zas jedanja u novoj državi 22. ru jna 1945. t o iznijeh u javnos t , k o m u n i s t i su pob jesn jeh i snovah p o d u z e t i oštr i je m j e r e . U h i t i h su n a d b i s k u p a S t ep inca i, posli je h in jena p rocesa , osudi l i ga 1946. n a 16 g o d i n a pr is i lnog r a d a . T r e b a h spomin ja t i d a su o p t u ž b e bi le n e u t e m e l j e n e i d a j e suđen je i m a l o sve ka rak t e r i s t i ke m o n t i r a n i h p r o c e s a ? Pr i t o m e su p a r a l e l e i u s p o r e d b e ne izb ježne : čini se d a su nek i us tašk i e l e m e n t i snoval i s m a k n u ć e n a d b i s k u p a S t ep inca , a h se nisu u s u d i h osudi t i ga i za tvor i t i , d o k su k o m u n i s t i p reš l i taj p r a g , a kasni je ga se htjeli os lobod i t i p ro t j e r ivan jem iz zeml je .

Posl i je u s p o s t a v e p o t p u n e k o n t r o l e u državi , jugos lavensk i su k o m u n i s t i doživjeli neoček ivan i šok. B u d u ć i da T i to nije h t i o bit i s a m o Stal j inov pos lušnik , Staljin j e izbacio Jugoslavi ju iz K o m u n i s t i č k o g Informaci j skog B u r e a u a , š to j e t r e b a l o bit i r a v n o n e s a m o izopćenju iz k o m u n i s t i č k o g a cars tva , n e g o i smr t i . K a k o m n o g i k o m u n i s t i n isu mogl i slijediti T i t a u po l i t i čk im obr ta j ima , nit i su b ih s p o s o b n i »preodgoj i t i« se, našl i su se u koncen t rac i j sk im logo r ima . Par t i j a j e , pak , nas tav i la p r o p a g a n d u o s tvaranju novoga d ruš tva i n o v o g a p r i v r e d n o g sus tava . N o , j e d i n a novos t b ih su uvijek novi kongres i Par t i je n a ko j ima j e če ln iš tvo iznijelo zakl jučke , a č lans tvo ih z a n o s n o p o d r ž a l o - d o zav r še tka k o n g r e s a , a o n d a se komed i j a nas tavi la sl jedeći pu t .

K a d a j e 1953., p o d p r i t i skom svjetske javnost i , n a d b i s k u p u S t e p i n c u za tvo r b io zami jen jen k u ć n i m p r i t v o r o m u r o d n o m Kraš iću , p a p a Pijo X I I . od luč io j e oč i tova t i svoje poš tovan je i poš tovan je Crkve t a k o h r a b r u i p r a v e d n u m u ž u -p rog la s io ga j e k a r d i n a l o m . T o j e to l iko ozlojedi lo k o m u n i s t e d a su p r ek inu l i d i p l o m a t s k e o d n o s e sa Sv. S to l i com, koji se n e ć e obnovi t i d o smr t i n a d b i s k u p a k a r d i n a l a S t ep inca .

T i j e k o m dvogodišnj ih p r e g o v o r a Sv. Stol ica j e 1966. sklopi la s b ivšom Jugos lav i jom s p o r a z u m , zvan P r o t o k o l , koji j e , p r e m d a hrva t sk i b i skup i nisu b i h n j ime zadovol jn i , d o n e k l e r egu l i r ao s t a tus Ka to l i čke crkve u k o m u n i s t i č k o m sus tavu . U s k o r o su bili izmijenjeni i d ip loma t sk i p reds tavn ic i , a 1971 . čak j e T i t o pos je t io p a p u Pav la V I .

N i pobo l j šan i o d n o s i Sv. Stol ice s d r ž a v o m nisu pobol jša l i položaj H r v a t a u njoj . H r v a t i su i u komunis t i čko j Jugoslavij i , u kojoj j e vojna , policijska, u p r a v n a , d i p l o m a t s k a i svaka d r u g a s t r uk tu r a bi la u r u k a m a S rb a - i u H r v a t s k o j - os ta l i podč in jen i n a r o d , p u k koji j e t r až io izlaz u bi jegu iz zeml je - o d 60-ih d o 80-ih g o d i n a n a s to t ine t isuća H r v a t a po t r až i lo j e k r u h u z e m l j a m a E u r o p e , A m e r i k e , K a n a d e i Aus t ra l i je .

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441-453 (1996)

Rušenje Berlinskog zida 1989. označilo je početak pada europskog komu­nizma. Tu se zrcalio i kraj bivše Jugoslavije. Na žalost, njezin kraj nije mogao

451

U siječnju 1970. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske održao je svoju Desetu sjednicu, na kojoj je prvi put jedno republičko partijsko tijelo kritiziralo centralizam i unitarizam u Jugoslaviji bez prethodnog usuglašavanja sa stajalištima Saveza komunista Jugoslavije.

Bio je to uvod u ono što je ostalo zapamčeno kao »hrvatsko proljeće«. Naime, Hrvati su se kroz medije i institucije, napose Maticu hrvatsku, gotovo plebiscitarno izjasnili protiv srpskog centralizma i unitarizma, a za veću hrvat­sku samostalnost. Nastao je cijeli pokret, koji je kuhninirao studentskim štraj­kom u Zagrebu koncem studenoga 1971.

Taj studentski protest bio je samo izlika Titu i njegovu krugu da udari ne na hrvatske studente, nego na cjelokupno komunističko vodstvo u Hrvatskoj i na ideju Hrvata da mogu težiti hrvatskoj suverenosti. Početkom prosinca 1971. Tito je pozvao hrvatsko komunističko vodstvo u srpsko Karađorđevo i prisiho ga da, poslije obilna pokajanja, podnese ostavke. To je bio kraj još jednoga hrvatskog sna o mogućoj suverenoj državi.

Očekivano, Tito se nije zaustavio na tome. Pobojavši se daje njegov vlastiti položaj nedodirljivoga vladara bio ugrožen, ukinuo je važne hrvatske kulturne ustanove, najprije Maticu hrvatsku, zatvorio ugledne znanstvenike i kulturne radnike, a na vlast doveo poslušnike, koji su žestoko napadali i prokazivah »hrvatske nacionahste«.

Gotovo cijelo to desetljeće proteklo je u progonima Hrvata i političkim natezanjima s Beogradom. Tijekom 80-ih za komuniste je sve krenulo nizbrdo. U zoru tog desetljeća, 1980., umro je Tito, a u njegovu sutonu počeo se raspa­dati europski komunizam. Poslije Titove smrti još je postalo bjelodanije kako je sistem bio krhak i bez ekonomske podloge. Režim je vidio rješenje u još većem teroru.

Očekivano, ni Katolička crkva nije bila pošteđena. Naprotiv, budući da je Crkva faktično postala jedina oporba partijskoj vlasti, a 1978. na stolicu sv. Petra sjeo papa Poljak, Ivan Pavao II. - pod čijim se utjecajem u Poljskoj razmahao radnički pokret Solidarnost - komunistička vlast u bivšoj Jugoslaviji bojala se da bi Crkva i među Hrvatima mogla pokrenuti nešto slično. Stoga su mediji i partijski funkcionari žestoko napadali Crkvu, podsjećajući je na posh-jeratne osude njezinih biskupa i svećenika. Crkva je, pak, organiziranjem ma­sovnih hodočašća i komemoracijama značajnih događaja iz hrvatske povijesti, davala komunistima do znanja uz koga je narod.

Među uhićenima i osuđenima 1981. bio je i umirovljeni general Jugo­slavenske vojske, povjesničar i bivši direktor jednoga povijesnog instituta. Hrvat iz Titova zavičaja, dr. Franjo Tuđman. Činilo se da je to njegov kraj, ah vrijeme je pokazalo da je to označavalo njegov stvarni politički početak.

Poslije zatvaranja Tuđman se posvetio pisanju knjiga - koje su tajno dopre­mane u inozemstvo i tamo objavljivane - kontaktiranju s političkim istomišlje-nicuna u domovmi i inozemstvu, te obznanjivanju svoje političke platforme.

J. K R I S T O , HrvaLsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441-453 (1996)

452

p roć i bez prol i jevanja krvi. P reuz ima juć i svu vlast u Srbiji, s rpski p r e d s j e d n i k S l o b o d a n Milošević d o k i n u o j e svaku a u t o n o m n o s t p o k r a j i n a m a K o s o v u i V o j ­vodin i , t e k r e n u o n a osvajanje vlasti u cijeloj Jugoslavij i . V i še o d želje za o s o b n o m vlasti , b i o j e t o p ro jek t p roš i ren ja Srbije n a veći d io zeml je p o d p a r o l o m d a Srbi imaju p r a v o živjeti u j e d n o j državi .

T o m u su se s rb i j anskom p ro j ek tu , d a k a k o , usprot ivi l i d rugi n a r o d i u d rža­vi, n a p o s e Hrva t i . P r e m d a bojažljivo i o p r e z n o , zas luga j e h rva t sk ih k o m u n i s t a š to su omoguć i l i o rgan iz i ran je poh t i čk ih s t r a n a k a i s l obodn ih izbora , koji su se održa l i 1990. g o d i n e .

Bilo j e vidljivo d a n a pol i t ičkoj sceni izranja bivši d i s ident dr . F . T u đ m a n . O r g a n i z i r a o j e s t r a n k u H r v a t s k u d e m o k r a t s k u za jednicu n a š irokoj osnovi in t e ­gr i ran ja razn ih pol i t ičkih opcija iz h rva t ske proš los t i , p o m i r e n j a ideo lošk i su-pro t s t av l j en ih h rva t sk ih g r a đ a n a i uključivanja isel jene H r v a t s k e u d o m o v i n s k u pol i t iku . N a i zbo r ima 22. t ravnja i 6. svibnja 1990. o d n i o j e v isoku p o b j e d u , a Hrva t sk i s a b o r ga j e i z ab rao za p r e d s j e d n i k a R e p u b h k e H r v a t s k e n a svojoj prvoj s jednici 30. svibnja.

R a d o s t h rva t skoga n a r o d a z b o g u spos t ave d e m o k r a c i j e i m o g u ć n o s t i stva­ran ja s u v e r e n e d ržave bila j e p o m u ć e n a o r u ž a n o m p o b u n o m s rpske e tn ičke za jedn ice . Nije t o bila j e d i n a mani fes tac i ja protivl jenja s rpskog s tanovniš tva h rva t sko j suve renos t i , a h j e bila t r eća o r u ž a n a p o b u n a u j e d n o m stol jeću. T a p o b u n a s rp skog s tanovniš tva u to l iko j e bi la opasn i ja š to su iza nje s tajale Mi loševićeva Srbija i d o b r o n a o r u ž a n a jugos l avenska vojska.

N a t r ažen je m e đ u n a r o d n e za jedn ice . H r v a t i su se 19. svibnja 1991 . re fe ­r e n d u m o m odluči l i za s u v e r e n u H r v a t s k u , š to j e S a b o r i s l u ž b e n o p rog la s io 26. l ipnja, t e t a k o r a z d r u ž i o H r v a t s k u o d Jugoslavi je .

D o k su H r v a t i slavili, a svijet s nev je r icom g l e d a o sa s t r a n e , Srbiji j e t o b io z n a k za p o č e t a k t o t a l n o g r a t a p ro t iv h rva t ske d ržave , a rad i s tvaranja ve l ike Srbi je; cilj im j e b io z a u z i m a n j e c r t e K a r l o b a g n a m o r u p r e k o Kar lovca n a d o ­m a k Z a g r e b a d o Virovi t ice n a granic i s M a đ a r s k o m . U z p o m o ć jugos l avenske vojske, iz ko je su već pobjegl i m n o g i H r v a t i i Slovenci , t e s rpskih i c rnogor sk ih p l aćen ika , Srbija j e poče la r aza ra t i h rva t ske g r adove , ruši t i ka to l i čke crkve i k u h u r n o nas l i jeđe , osvajati p o d r u č j a i ubijati i prot jer ivat i h rva t sko s tanov­niš tvo . R i j e k e izbjeglica ostavljale su svoje mr tve , r a z o r e n e d o m o v e i o p u s ­t o š e n a p o d r u č j a , te pot raž i l i spas u s l o b o d n i m di je lovima H r v a t s k e ih u i no ­zems tvu .

D o s t a zakašn je lo i s r a m o t n o nevol jko , m e đ u n a r o d n a j e za jednica k o n a č n o 15. siječnja 1992. p r i zna la H r v a t s k u , a 22. svibnja iste g o d i n e o n a j e p r im l j ena u Organ izac i ju u jedin jenih n a r o d a .

Z a m j e t n o j e bi lo d a j e Sv. Stol ica učini la n e o b i č a n i n e o č e k i v a n i zuze tak o k o p r i znan ja R e p u b l i k e H r v a t s k e . S u p r o t n o svojoj us ta l jenoj p raks i , p rva j e p r i zna la H r v a t s k u t e t a k o p o t a k l a i d r u g e e u r o p s k e zeml je d a n e oklijevaju s p r i z n a n j e m . H r v a t i su se oduži l i Sv. O c u Ivanu Pavlu I I . ve l i čans tven im d o ­č e k o m mil i junskog m n o š t v a u rujnu 1994. k a d a j e p a p a pos je t io Z a g r e b .

I u v r i j eme p a p i n a pos je ta H r v a t s k a j e bila s u o č e n a s p r i j e tn jom uniš ten ja . N o , taj žilavi n a r o d , koji j e u p o z n a o m n o g e osvajače i porob l j ivače i n a d j a č a o ih, nije č e k a o mi los t velikih i nije se od luč io p r e d a t i , n e g o bor i t i . U r e k o r d n o m r o k u , uz i zuze tno vel ika odr ican ja , s tvor io j e j a k u vojsku, o rgan i z i r ao državu i

J. KRIŠTO, Hrvatsko 20. stoljeće God. 28, br. 3, 441-453 (1996)

Tako završava priča o narodu brojem malom, ali srcem, umom i voljom velikom, priča o Hrvatima. Priča je to koja sadrži sve obrate dramatskoga teksta, ali i priča s happy endom. Kako na kraju te priče ne prisjetiti se ptice feniksa? Kao i ona, Hrvatska se diže još jedanput iz pepela. Primjetno je da nas geografski oblik Hrvatske podsjeća na pticu u letu. T a plamena ptica ovaj put se čini mnogo snažnijom i jačom, što ulijeva pouzdanje da će kroz duga stoljeća na krilima sjeverne ravnice ponosno nositi i svijetu pokazivati nevjerojatno lijepu obalu s prečisto modrim Jadranskim morem i njegovim otocima. Nek ti je sretno, ptico Croatijo!

S U M M A R Y

THE CROATIAN 20™ CENTURY

The author provides a short review of the most important events in Croatian history during the 20"^ century. He begins by emphasizing the importance of the burning of the Hungarian flag in Zagreb during the visit of emporer Franz Joseph in 1895. Other turning points of Croatian history in the 20* century were: declaration of the Rijeka resolution, which was the basis of the Croato-Serbian Coalition; the end of long term relations vvith the Habsburg monarchy, and the entry into a unified state with Serbia; the expirience of Serbian domination in that state; the events of the Second World War; and the renevval of Yugoslavia under a communist dictatorship. The author has decided to publish this review as a model for a further historical study of this period.

453

dovoljno ekonomski ojačao da je mogao prijeći na oslobađanje okupiranih područja. U briljantno izvedenim akcijama pod nevremenskim imenima »Blje­sak« i »Oluja« oslobodio je sve okupirane dijelove, a mah ostatak u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu prepustio je međunarodnoj zajednici da omogući njihovu mirnu reintegraciju u pravni sustav Repubhke Hrvatske.

Hrvati su poslije mnogo vremena bih jedinstveni i nisu se borili jedni protiv drugih za interese nekih stranih ideologija i pohtičkih interesa. Možda je u tome najveća zasluga predsjednika dr. Franje Tuđmana.