2001.g., mate Šimundić: "hrvatski smrtni put"

MATE ŠIMUNDIC / HRVATSKI SMRTNI PUT

Stran 1 SD

MATE ŠIMUNDI Ć / HRVATSKI SMRTNI PUT

Prof. dr. Mate Šimundić, jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca, pojavljuje se u knjizi Hrvatski smrtni put i kao povjesničar. U djelu su iznesene pojedinosti dogañanja od 10. travnja 1941. pa do naših dana. U doba NDH izdana je knjiga o zločinima partizana i četnika nad hrvatskim življem, ali je Šimundićev opis daleko nadmašuje svojim dopunama, odnosno nizom novih i često nepoznatih podataka. Na taj način je autor oteo zaboravu premnoge zločine nad pripadnicima hrvatskoga naroda, koji su bili krivi samo zato što su bili Hrvati i katolici. Dogañanja u ovoj knjizi pisac je iznio na temelju dokumenata, pričanja, pa čak i osobnih uspomena. Dijelovi ove knjige su ponekad pisani i u ponešto subjektivnoj formi, ali to će pomoći da knjiga još uvjerIjivije djeluje na čitatelja. Dojam je kad se knjiga čita kao da je Simundić sva zbivanja osobno doživio što daje cijelom djelu pojam životnosti, a se samo suhoparnog nabrajanja činjenica.

Iz ocjene rukopisa knjige Hrvatski smrtni put dr. Ivana Mužića


Stran 2 SD

IZDANJA MATICE HRVATSKE SPLIT IZVANREDNO IZDANJE

Urednik: Ivan Bošković

Likovna oprema korica i ovitka:

Fra Ante Branko Periša

Naklada: 500 primjeraka

2


Stran 3 SD

MATE ŠIMUNDIĆ

HRVATSKI SMRTNI PUT

(Prilog novijoj hrvatskoj poviesti)

Predgovor: Ivan Bošković (umro 2002)

MATICA HRVATSKA - SPLIT SPLIT 2001.

3


Stran 4 SD

Izdavač:

Matica hrvatska Split Split, Marmontova 1/II.

Priprema i tisak:

"Franjo Kluz" d.d. Omiš, Četvrt Vrilo 7

Bez odobrenja nasljednika auktorskih prava i izdavača nije dopušteno objavljivanje (tiskanje) ili umnažanje bilo pojedinih dijelova (poglavlja) knjige bilo djela u cijelosti.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 355.293 (497.5) "1945"

341.322 (497.5) "1945" 94 (497.5) "1945"

ŠIMUNDIĆ, Mate

Hrvatski smrtni put : (prilog novijoj hrvatskoj povijesti) / Mate Šimundić ; predgovor Ivan Bošković. – Split : Matica hrvatska, 2001. - 545 str. ; 24 cm. - (Izdanja Matice hrvatske, Split. Izvanredno izdanje) Bleiburg - najveća tragedija hrvatskog naroda: str. 7 - 10. - Bibliografija: str. 533-535. - Kazalo. ISBN 953-6159-50-3 ISBN 953-6159-50-3


Stran 5 SD

Svima što su trpjeli, borili se i život žrtvovali za DRŽAVU HRVATSKU

5


Stran 6 SD

NAPOMENA: SPECIALNE-VOJNE ODNOSNO PARTIZANSKE KARTE SUKOBA IL I BITAKA NA PODRUČJU SLOVENIJE U MJESECU SVIBNJU 1945 MOGU SE VIDJETI NA OVOME CD-ju POD NASLOVOM »FINALE NA KOROŠKEM« odnos no pravi naslov knjige je »VELIKI FINALE NA KOROŠKEM« autora FRANC STRLE IZ 1977.g.


Stran 7 SD

BLEIBURG - NAJVE ĆA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA

Središnja tema vrlo opsežnog djela dr. Mate Šimundića Hrvatski smrtni put je bleiburška tragedija hrvatskog naroda koja, dakako, ne obuhvaća samo žrtve pobijene u Bleiburgu nego prvenstveno u Sloveniji i duž Križnoga puta.

O Bleiburgu i Križnom putu dosad je objavljena prilično brojna, opsežna i raznovrsna

literatura. Auktori se često ne slažu u pitanju ukupnog broja žrtava. Dok jedni navode preko petsto tisuća ubijenih Hrvata, drugi zaokružuju broj na pedeset tisuća. Susrećemo se i s apsurdnim tvrdnjama jugoslavenskih komunista i izravnih sudionika bleiburškog pokolja koji tvrde da je u Bleiburgu ubijeno tek desetak, odnosno niti deset (10) Hrvata.

Budući da se vjerojatno nikad ne će moći utvrditi točan ukupan broj hrvatskih bleiburških žrtava, osobita je zasluga dr. Mate Šimundića što je tijekom tridesetak godina, djelujući kao profesor Mariborskog sveučilišta, ustrajno, dovodeći često i sebe u opasnost, istraživao i prikupljao podatke o broju ubijenih Hrvata i mjestima njihova pogubljenja u Sloveniji (u kojoj zapravo počinje bleiburški Križni put hrvatskog naroda), čime je pridonio da istina o Bleiburgu bude što potpunija.

Potajno razgovarjući s preživjelima slovenskim svjedoCima i očevidcima zločina, vrlo kritički se odnoseći prema dobivenim podacima (ističući da svjedoci ponekad nisu pouzdani), redovito zaokružujući brojke o žrtvama na manji broj od onoga koji su navodili svjedoci, dr. Šimundić je zaključio da je u prva dva poslijeratna mjeseca 1945. (svibanj-lipanj) u Sloveniji ubijeno oko 125.000 Hrvata, žrtava "srbokomunističkog genocida". Sam auktor navodi da će se taj broj nekima učiniti "previsokim, drugima nizkim", ali je on, nažalost, stvaran.

Možda je od samoga približno točnoga broja žrtava važnija činjenica da je auktor "pribilježio najviše ubijališta u susjednoj državi". Meñutim, kako i sam ističe, na nekim se ubijalištima ne će moći provesti ekshumacija jer su na 7


Stran 8 SD

mnogima od njih kasnije podignuti stambeni blokovi, tvornice i druge javne zgrade, a s nekih gubilišta kosti otkrivene prigodom pripremnih zemljanih radova za buduća gradilišta potajno su noću kamionima odvožene u nepoznatom pravcu.

Ta dva podatka - približno točan broj ubijenih Hrvata u susjednoj Sloveniji tijekom svibnja i lipnja 1945., te lociranje mjesta i načina njihova pogubljenja - najznačajniji su prinos dr. Mate Šimundića što potpunijem rekonstruiranju zločina koji je izvršen nad hrvatskim vojnicima i civilima (djeci, ženama, starcima) nakon predaje Hrvatske vojske u Bleiburgu i lažnog obećanja visokih dužnosnika britanskih oružanih snaga da im se ne će ništa dogoditi.

Toj temi - bleiburškom Rokolju i Križnom putu - posvećeno je V., stožerno poglavlje Hrvatskoga smrtnog puta. Meñutim, smatrajući da je bleiburška tragedija zapravo samo najkrvavija posljedica višestoljetne velikosrbijanske ideje, auktor u uvodnom poglavlju (Uroñena pohlepa) sasvim opravdano iznosi genezu te u samoj osnovi zločinačke zamisli, kojoj zametak nalazi u osnutku Pećke patrijarhije.

Zanimljivo je da je sličnu tvrdnju znatno prije Šimundića iznio mañarski slavist Laszlo Hadrovics (po ocu Hrvat) u knjizi Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, koja se temelji na proučavanju srpskih (srbijanskih) izvora, a tiskana je u Parizu godine 1947., dok se "u socijalističkoj Jugoslaviji nije moglo objaviti jer demistificira ulogu Srpske pravoslavne crkve" , pa je tako sve do ove godine ostala nepoznata hrvatskoj javnosti (naravno, i pok. Mati Šimundiću), kad nakladnik Tomislav Pušek (Nakladni zavod "Globus") objavljuje njezin hrvatski prijevod (Željko Krušelj: Turci su raširili Srbe na području gdje ih u povijesti nikad nije bilo, "Večernji list", 11. veljače 2001., str. 16.).

U drugom poglavlju (Početak do kraja) auktor piše o prvim zločinačkim posljedicama te ideje na hrvatskom nacionalnom prostoru nakon stvaranja Kraljevine SHS do proglašenja NDH-a.

U trećem poglavlju (Radost, razočarenje i rat) pisac vrlo iscrpno govori o četničkim i partizanskim, odnosno zajedničkim četničko-partizanskim i četničko-talijanskim pokoljima Hrvata na cjelokupnom državnom prostoru NDH-a tijekom II. svjetskog rata i nakon partizanskih "oslobadanja" pojedinih hrvatskih gradova i sela tijekom 1943., 1944. i 1945.

Četvrto poglavlje (U susret k praznoj nadi) posvećeno je povlačenju Hrvatske vojske u svibnju 1945. i bijegu hrvatskih gradana zbog straha od partizanskih pokolja. Zbijeg je krenuo preko Slovenije u Austriju s nadom da će se tamo predati savezničkim snagama i tako spasiti gole živote. Meñutim, 8


Stran 9 SD

već sam odlazak prema Bleiburgu bio je označen smrću. Partizanske snage već su tada (u Sloveniji) započele svoj krvavi pir.

U tom poglavlju dr. Mate Šimundić ponavlja važan podatak (iznesen već u Pristupu) koji izgleda da tadanjoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu nije bio poznat, a mogao je vjerojatno spriječiti bleiburšku tragediju, odnosno učiniti da broj žrtava bude znatno manji. Naime, auktor na početku poglavlja spominje "mali Bleiburg", to jest britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila koji su koncem travnja i početkom svibnja 1945. krenuli preko Trsta u Italiju u namjeri da se predaju saveznicima. Britanci su ih, meñutim, izručili jugoslavenskim partizanima.

Iako će se nekomu možda učiniti da su prva dva poglavlja suvišna, odnosno da su zapravo ponavljanje već otprije poznatih dogodaja, ona se ipak stapaju u cjelinu s glavnom temom djela, jer upozoravaju na prvotne uzroke koji su doveli do bleiburške tragedije. Osim toga, ona za mlade, dovoljno neupućene čitatelje predstavljaju svojevrsni repetitorij iz hrvatske i srbijanske (i srpske) povijesti, upoznavaju ga s postankom i razvojem, te praktičnom (zločinačkom) primjenom velikosrbijanske ideje.

Hrvatski smrtni put dragocjen je prinos proučavanju najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda. Ono je rezultat ne samo proučavanja objavljene literature, nego u prvom redu vlastitog istraživanja, te osobnog svjedočenja o četničkim i partizanskim zločinima kojima auktor bijaše očevidac.

Kriti čki raspoloženi čitatelj prigovorit će da pisac za dobivene podatke o broju ubijenih i o ubijalištima ne navodi dokaze, odnosno svjedoke, pa da su stoga njegove tvrdnje upitne, sumnjive. Taj je prigovor načelno na mjestu, ali samo načelno. Jer, kako sam već rekao, auktor je svoja istraživanja provodio u veoma opakim vremenima kad su partizanski zločini bili zabranjena tema. Govoriti ili pisati o njima ne samo da nije bilo moguće, nego i veoma pogibeljno i opasno. Stoga je pisac morao itekako dobro paziti da o svojim svjedocima ne ostavi bilo kakav pisani trag. Meñutim, otkrića masovnih grobnica u Sloveniji u posljednje dvije-tri godine, meñu njima posebno one u Teznu pokraj Maribora, objavljivanje svjedočenja preživjelih očevidaca, kojima se i devet godina nakon pada komunizma u Sloveniji prijeti smrću (Zvonimir Despot: Očevicima masovnog ubojstva Hrvata kraj Maribora prij ete smrću!, "Večernji list", 10. svibnja 1999.), brojni članci, pa i knjige, o tim zločinima sve to potvrduje vjerodostojnost podataka dr. Mate Šimundića iznesenih u Hrvatskom smrtnom putu.

Već je rečeno da je dr. Mate Šimundić bio očevidac nekih od partizanskih zločina u II. svjetskom ratu (o čemu piše na više mjesta u ovoj knjizi), pa i njihovim zarobljenikom (vidi str. 248.-250.), a i poslije rata iskusio je 9


Stran 10 SD

"blagodati" komunističkih zatvora (Mate Šimundić: Mučilište i morilište u vojarni na Gripama, "Hrvatska obzorja", g. IV., br. 3., Split, rujan 1996., str. 575.-582.). Sve ga je to ispunjavalo gorčinom i opravdanim bijesom, kao uostalom tisuće i tisuće progonjenih Hrvata. Stoga mu ne treba strogo zamjeriti na mjestimice teškim izričajima, iako smo mu dr. Ivan Mužić i ja, kao ocjenjivatelji rukopisa, savjetovali da ih ublaži.

Uza sve moguće (opravdane i neopravdane) prigovore treba reći da je Hrvatski smrtni put zaista izvorno i studiozno djelo o temi koja će nesumnjivo još dugo privlačiti pozornost hrvatskih (i ne samo hrvatskih) povjesnika i publicista i o kojoj još nije rečena konačna riječ, tim prije što mnogi dokumenti, koji se odnose na bleiburšku tragediju, ni danas nisu dostupni znanstvenicima a kamoli javnosti.

Mislim da bi Hrvatski smrtni put trebalo prevesti na neki od svjetskih jezika (u prvom redu na engleski), kako bi svi dobronamjerni (a i oni nedobronamjerni da se i dalje ne bi "pravili Englezima") bili upoznati s uzrocima koji su doveli do najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda.

Ivan BOŠKOVIĆ 10


Stran 11 SD

PRISTUP

Kako je označeno u podnaslovu, knjiga je tek prilog novijoj hrvatskoj poviesti.* Budući da je novija hrvatska poviest širim pojmom, ovdje je uglavnome omedena na razdoblje od pada Kraljevine Jugoslavije 1941. do svršetka 2. svjetskog rata 1945. i nekoliko poratnih godina. Težište je dakle na Bleiburžkome stradanju i pokolju hrvatskoga naroda, što se dogodili na samu kraju te prvih poratnih dana i mjeseci. Sve do IV. poglavlja može se uzeti kano uvod u Bleiburžku tragediju.

Doselio sam u Sloveniju zadnjih dana 1965., u kojoj ostah trajno. Samim time nametnuo mi se Bleiburg kano zadatak, jer sam se našao na prostoru, s kojega poče i dovrši se vrhunac propasti hrvatskoga naroda, njegove jedne petine. Gotovo 600 tisuća Hrvata ušlo je u Sloveniju u travnju i početku svibnja 1945. Pretežita ih je većina prešla talijansko-slovensku i slovensko-austrijsku granicu. Od njih je pak golema većina vraćena natrag. Britanska ih vojska izručila srbokomunističkim krvolocima. Samo je malomu postotku uspjelo izmaknuti budnu oku britanskih vojnika, probiti se dublje u Italiju te Austriju, i tako izbjegnuti jugoslavensku klaonicu. Potom ih čekao razlaz po bielome svietu.

U nas gotovo da se i ne zna, kako je južnom strujom, dakle uz sjeverojadransku obalu te preko Istre i Trsta jedna skupina hrvatskih vojnika i izbjeglica ušla u Italiju. Zaustavila ih britanska vojska, potom izručila Titovim zločincima. Dogodilo se to 10 dana prie Bleiburga. Zanimljivo je, da je to ostalo nepoznato hrvatskoj vladi i Glavnome stožeru Hrvatskih oružanih snaga. Da su to znali, vjerojatno i ne bi hrlili u Austriju k tim istim Britancima, jer bi im bilo unapried jasno, što će doživjeti. Paluba se najprie poče čistiti u svjeroiztočnoj Italiji. Gonjeni silom u Jugoslaviju, upravo su u Sloveniji Hrvati doživjeli prve i najteže udarce, podnieli visoke gubitke. Dok je hrvatski vojnik nosio oružje, do tada ga ne bi lako pokoriti. A kada je na - - - - - - * Po izričitoj auktorovoj žetji zadržan je pravopis koji je on rabio i nazivao Hrvatskim pravopisom. 11


Stran 12 SD

prievaru razoružan i obezpravljen, na njemu i izbjeglicama mrcinaški se i krvnički izživljavala ušljiva i odrpana partizanska soldateska. Prva usmrćivanja sbila se još na Bleiburžkome polju, množtvena su nastavljena, čim se prešla austrijsko-slovenska granica i provodila se na cielome Križnome putu, tj. do makedonsko-grčke granice. Velik je danak u krvi i mukama plaćen na slovenskome tlu. U podpunosti je ta pregolema hrvatska nesreća sažeto izražena u dvostihu, što se uskoro pjevao u Imotskoj krajini:

Slovenijo, ne triba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.

S nacionalnoga motrišta bijaše vrlo zahvalno iztraživati usud hrvatske vojske i izbjeglica, što se nañoše u Sloveniji u proljeće 1945. Meñutim u Titoslaviji bilo se veoma opasno time baviti. Koliko god sam oprezno postupao u skupljanju podataka, ipak je to došlo do ušiju dr. Vladimira Bračića dekana Pedagožkoga fakulteta, inače velikoga Cerbera boljševičkoga vladajućega sustava. Mojemu tzv. hrvatskomu nacionalizmu, što bi naročito važan poslie Titova državnoga udara 1971. u Karadordevu, isti mi pridodao i zanimanje za Bleiburg. Sbog svega toga bijah iztjeran iz službe, u koju sam s mukom vraćen nakon godinu dana provedenih na ulici. Uzprkos tomu, ne prestah se zanimati Bleiburgom, ali od tada s mnogo više opreza. Gotovo je suvišno spominjati, kako bijah pod stalnim nadzorem tajnoga redarstva. Jednako u Sloveniji, takoñer i u Hrvatskoj, kada bih se za praznika našao u domovini: Pozivan sam i na obavjestne razgovore. Punih 17 godina snimani su svi moji brzoglasni razgovori, a jedva da mi prispje svako treće pismo, jednako zadržavana i ona, što sam ih pošiljao. Na ulici sam redovito opažao svoga "andela čuvara". Držalo me se redarstvo kano pijan plota. Dakako, naučih uskoro, kako im zametnuti trag. Srbokomunistički vladajući sustav nipošto ne htje, da se zna istina o njegovim zločinima!

Izhode svojih odkrića predstavljam u naslovljenoj knjizi. Svjestan sam, kako nisam obuhvatio sve, štošta mi je promaknulo, ali sam barem predočio najviše, a time ujedno omogućio drugima nastavak izpitivanja. Late li se mladi povjestničari ovih dogañaja, sigurno će ih dopuniti te izpraviti, gdje se pokaže opravdanim. Nekolikim se putovima izvlačile stotine tisuća Hrvata iz domovine. Na svome hodu bijahu ometani. Manje-više vraćani su istim pravcima, stalno pljačkani, izgladnjivani, premlaćivani i ubijani. nije lako pohvatati sve konce kretanja tamo i natrag tolikoga množtva u najsurovijim ratnim nevoljama. Na raznim se mjestima istodobno dogañale mnoge drame, a pero može sliedjeti tek jednu, zatim drugu i tako redom. Na kraju ipak izpadne jedna kakva-takva cjelovita slika. 12


Stran 13 SD

Godine i godine bio sam zaokupljen Bleiburgom te kanio staviti na papir izhode svojih

traganja, kada uztvrdim, da sam prikupio najviše osnovnih podataka. Pratio sam hrvatsku vojsku na hodu u nepoznato, s njome još brojnije izbjeglice, njihov ulazak u Italiju i Austriju, dotaknuo se uzputnih bitaka i stradanja, potom izručenje iz tih država te njihovo desetkovanje na povratku kroz Sloveniju. Do sada je ovo najcjelovitiji prikaz kretanja nekolikim pravcima tih nesreća, što ih pratile. Pribilježih i nekoliko nepoznatih grobišta. Istina, Bleiburg je veoma kratak odsjek hrvatske poviesti, ali veoma buran. S obzirom na njegove posljedice za čitav hrvatski narod svakako je najznačajniji u najgoremu značenju rieči. Prikazan zasebno, dakle bez oslonca na dogañanja izprjed njega, donekle bi lebdio kano list na vjetru. Bleiburg je posljedicom dugačka niza poviestnih kretanja, što mu biše predhodili. Ne stiže, kano s neba pa u rebra, kako veli narodna izreka. A predhodili mu mnogi, oni bliži, dalji te daleki. Osnovni uzročnik tragičnoga Bleiburga 1945. te ostalih hrvatskih Bleiburga nahodi se u osnutku Pećke patriarhije 1577., koja trajaše skoro 2 stoljeća. U prvome trenutku može se data tvrdnja činita nemogućom, gotovo i nestvarnom. U najblažoj prosudbi pretjeranom, precienjenom. Meñutim, neprekinutost idućih dogañaja na našemu prostoru neprieporno podkrjepljuju ovu tvrdnju. Kako bi se razumjela potrjeba stvaranja Pećke patriarhije, moralo se poći od osnivanja srbijanske države, od njezina dalekoga otca Stevana Nemanje te njegova sina Rastka, poznata pod svetačkim imenom sv. Sava. Prvi srbijanski vladar poče osvajati tuñe zemlje. Prvom njegovom žrtvom bi država Duklja (poslie preimenovana u Zetu i na koncu u Crnu Goru), potom se dalje širio prema južnoj Hrvatskoj te iztočnoj Bosni. Osvajački je duh udahnuo svojim nasljednicima te svima srbijanskim vladarima do našega vremena. S njime uzporedno išao Sava, osnivač Srpske pravoslavne crkve, dakle nacionalne. Tako od sama početka srbijanske državotvornosti djeluju skupa i dopunjuju se država i crkva na učvršćivanju i proširenju srbijanstva. Kada Turci uništiše srbijansku državu, SPC će u osnovi preuzeti njezinu ulogu. A pravoslavni Vlasi na zapadu te dvie seobe na sjever proširit će srbstvo do dakelih meda. Zahvaljujući SPC, Srbima će postati Vlasi, nomadski romanski narod, nastanjen zapadno od rieke Drine te sjeverno od Save u Hrvatskoj.

Druga je stalnica srbijanske politike sjedenje na dvjema stolicama, licumjernost. Prve je srbijanske vladare krunio rimski papa, da bi se onda priklonili k Carigradu, potom k Rimu. Kako im se činilo probitačnije. I tako će ostati do Draže Mihailovića i Slobodana Miloševića! Bez očite dvojnosti gotovo i nema srbijanske politike! 13


Stran 14 SD

Na početku druge polovice XIX. stoljeća Hrvatski državni sabor priznat će dojučerašnje

Vlahe, tada već pretvorene u Srbe, za drugi narod u Hrvatskoj. Tim činom službene Hrvatske hrvatskomu je narodu nanieta jedna od najtežih nesreća u cieloj njegovoj i onako bremenitoj poviesti. Te Vlahosrbe, dakle Srbe u Hrvatskoj, vješto će koristiti austro-mañarska protuhrvatska politika. Oni će trajno djelovati protiv Hrvatske, koja im pružila gostoprimstvo. A njihov oslonac na Srbiju dodatno će obteretiti težko stanje hrvatskoga naroda. Hrvati tako u vlastitoj kući stvorili gospodara! Te će se rak-rane jedva osloboditi.

Da je bezgranična hrvatska lakovjernost i naivnost, dokazom je prihvaćanje jugoslavenske zamisli, potom 1918. sliepo srljanje u državnu zajednicu sa Srbijom. Tim se korakom Hrvatska dragovoljno podredila Srbiji, postala njezinom kolonijom! Takav se primjer ne može naći u svjetskoj poviesti. Hrvatski političari - osim Stjepana Radića i Dragutina Hrvoja - upali u skupno ludilo i sljepilo! Da poslušaše Radića, najprie bi bili stvorili Hrvatsku Državu, zatim kano ravan s ravnim pregovarali o možebitnoj zajedničkoj državi. O konfederaciji. Ali robovske duše odbaciše Radićev savjet! Odlepršale u Beograd darovati opančarskomu kralju svoju domovinu. Izgubili se kano guske u magli, kako reče S. Radić. Težke posljedice toga njihova postupka jedva podnosio cio hrvatski narod u doba Kraljevine Jugoslavije. Baš se i na njih podpuno odnose stihovi iz poeme More A. G. Matoša:

Tuñem sluzi sluge, tuñe prirepine, Mešetari moje - tvoje domovine!

Razsap izvitoperene države Jugoslavije 1941. listom pozdravio vas hrvatski narod i s mnogo dobra razpoloženja prionuo na izgradnju svoje države. Na nevolju, rušili je tudi i domaći neprijatelji i iztrajali, dok je nisu uništili. U ratno doba Srbija se u golemoj većini nalazila na njemačko-talijanskoj strani, ali se pravodobno obrnula te stala pod crvenu petokraku zviezdu i preuzela vodstvo u partizanskome pokretu. Zahvaljući svojoj veličini, glavnomu gradu i činjenici, što je "osloboñena" prie Hrvatske, mogla se postaviti u ulogu Starijega Brata. Na veliko joj išao u prilog poraz partizanskoga pokreta u Srbiji 1941. Kolovode, iztjerane iz Srbije, prebjegnuše u Hrvatsku i postavile se na čelo hrvatskih partizana. Ovi to prihvatili kano "bratsku pomoć", a ne vidjeli, kako postaju sluganima u vlastitoj domovini. Gospodaru vierno služahu do kraja rata te još skoro pola stoljeća do propasti te nakaznice, protiv koje moradoše u Domovinskome ratu ustati goloruki i njihovi unuci, kako bismo obranili goli život od neprijatelja, koga oni izboriše za gospodara. Djedovi jeli kiselo grožde, a unucima trnuli zubi. 14


Stran 15 SD

Neposrjedno po izručenju u Bleiburgu petine hrvatskoga naroda srbokomunistima se

pružila savršena sgoda izvršiti željeni genocid nad hrvatskim narodom. Dakako, uz obilnu pomoć hrvatskih slugana. Srbijanci počeše iztrjebljivati Hrvate u Odesi 1916., nastavili krvavu rabotu u prvoj Jugoslaviji, potom u 2. svjetskom ratu tzv. ustankom u Srbu te do kraja rata, a najviše neposrjedno po njegovu svršetku te u tieku nekoliko sliedećih godina. Konačan obračun s hrvatskim narodom, njegov posljednji Bleiburg, nastavili 1991. Dio slugansko-podrepaških Hrvata tek tada poče progledavati. Drugi ni do kraja Domovinskoga rata, niti će valjda do svoje smrti. Za ljubav izkrenosti mora se kazati gorka istina, da je u 2. svjetskom ratu i poraću najviše Hrvata usmrćeno od - hrvatske ruke! I to poglavito za volju i korist srbijansko-srbskoga gospodara! Ovdje vriedi biblijska izreka: Perditio tua, Israel, ex te! (Tvoja propast, Izraele, nastaje od tebe)! Kada je spomenuti Matoš bugasio o naravi pojedinih Hrvata, njihovoj spremnosti služiti tuñinu, svakako takve imaše na umu. K tomu, napisa bremenitu tvrdnju: Hrvat je Hrvatu najveći naprijatelj. Na nesreću, veoma je često potvrñivana u 2. svjetskom ratu i poraću.

Srbijanska politika - navedeno je - sliedi čvrstu neprekinutost, odnosno stalnost od Stevana Nemanje do našega doba. To je težnja za osvajanjem tuñega zemljišta i širenju srbijanstva. U tome se lancu, nakon Nemanje, Stevan Prvovjenčani i njegovi nasljednici te Dušan Silni, neumorna SPC, dinastije Obrenovićevih i Karañordevićevih, Vuk Karadžić, Ilija Garašanin te čitava plejada ostalih do Aleksandra Rankovića, Moše Pijade, Slobodana Miloševića. Ne napuštaju ih osvajački nagoni, koji idu do cjelovita uništenja hrvatskoga naroda, kako bi se na njegovo tlo proširila Velika Srbija. Tim više, što je Srbiji odpalo širenje na iztok i jug, pa sve sile usmjerila prema zapadu. I to joj pošlo za rukom. Postignula cjelovit uspjeh 1918., kada joj je darovan prostor zapadno od Drine te sjeverno od Dunava i Save. Srbijanska satrapijsko-lupežka vladavina u većine hrvatskoga naroda učvrstila je nacionalni osjećaj i navela ga na odpor kakav bi moguć u danim prilikama.

Četničko-srbokomunistički ustanak 1941. imao je cilj osvojiti vlast u kratkotrajnu ratu. Komunisti se odazvali na poziv iz Moskve u "obranu prve zemlje socijalizma", četnici se latili oružja takoñer s oslonom na pravoslavnu Rusiju. I partizani i četnici zaključivali, kako će rat potrajati koji mjesec, jer će snažna sovjetska vojska pobjedonosno stići do Jadranskoga mora. Vodstvo obaju pokreta nahodilo se u Srbiji. Oba pokreta na početku zajednički surañivala, potom četnici komunistima okrenuli leda. Naravski, i jedan i drugi nastavljali srbijansku osvajačku politiku, oba htjela podjarmiti Hrvate te stvoriti Srbijance i Srbe gospodujućim narodom u budućoj svojoj 15


Stran 16 SD

Jugoslaviji. Srbokomunisti vlastite nakane ovijali komunističkom ideologijom, družtvenom pravdom i jednakošću svih grañana i naroda, obećavali raj za sve, četnici pak nastupali otvoreno želeći ostvariti Veliku Srbiju. Upravo im Hrvatska bijaše najvećim kamenom spoticanja na putu postizanja cilja. Ratna se sreća okrenula na srbokomunističku stranu.

Tzv. Ustanak naroda Hrvatske u Srbu 1941. stvarnoje četnički ustanak. Prve njihove žrtve biše susjedi Hrvati, mirni seljaci. Budući da je njemačka vojska munjevito naprjedovala u Sovjetskome Savezu, to se razplinulo uvjerenje, kako će sovjetska vojska uskoro doprieti na Jadran. Dosljedni sebi, srbski se ustanici diele: jedni ostaju četnicima, drugi će se zvati partizanima te staviti na glavu crvenu petokraku zviezdu. Bilo, da rat dobiju Niemci ili Rusi, oni - Srbi i Srbijanci - ne mogu izgubiti. Još se jednom bizantizam dokazao na djelu. Crvena zviezda i četnička značka podpuno se razumjele i poštivale. A ne može se ni govoriti o medusobnim sukobima triju srbijanskih vojnih postrojba - četnika, Neñićeve Srpske državne straže i Ljotićevih zboraša, stvarno fašista. Naprotiv, pomagali se uzajamno, kako doliči Srbijancima i Srbima. Medusobno klanje ostaje Hrvatima, naročito kada se komunistima pridruže i nametnu srbijanske poglavice, gospodari. Bilo pak da se prema Hrvatima našli četnici ili partizani, žrtvom uviek bila hrvatska strana.

Koliko mogah iztražiti srbokomunističke i četničke zločine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uglavnome množtvene, izložio sam ih u kraćim crtama te naveo broj umorenih, koliko mi bi dostupan, zapaljena naselja, pljačke i ostala nedjela. Budući da se zločini dogañali na čitavu prostranstvu NDH i nepriekidno svih ratnih godina te u svima krajevima, zaključiti je, da su vršeni sustavno i upravljani iz jednoga mjesta. Predočih ih veći broj, nikako sve. Meñutim, kada bi se uzeli tek pars pro toto, dosta bi i tada kazivali. Tko je doživio i preživio 2. svj. rat, njemu će dotična knjiga osvježiti mnoge uspomene i upoznati ga sa stanovitim nepoznatim dogañajima. Mlañi naraštaji te budući težko će vjerovati, da se takva što uobće moglo dogañati. Neka ih opominje na oprez prema istočnome susjedu, kako se nikada ne bi našli s njime u bilo kakvoj državnoj ili sličnoj zajednici. Hrvati nakupismo i previše gorkih izkustava, da ne smijemo ni pomisliti na bilo kakvo sbliženje sa Srbijom. Prema njima držati čvrst medašnik. A kada se zahuktaju pljačkaške požude te mučiteljski i ubijački nagoni, onda ljudi-zvieri uživaju u njima i daju im neograničen mah. Eto u što se mogu pretvoriti razpojasani pojedinici pa i čitave skupine. Ubijački nagoni ne zaustavljaju se adjednom, dakle prestankom rata, kako je to pokazala naša stvarnost u poratnim godinama. Naročito ako ih potiče i izvodi država 16


Stran 17 SD

utemeljena na nečovječnoj i bolestnoj ideologiji. Bez obzira na sva zlodjela u težnji za izkorjenjivanjem hrvatskoga naroda, bez obzira na genocid vršen nad njim, ipak se narod i trava ne mogu uništiti! Hrvatski se narod oddržao, premda je u ratu prošao izmeñu svoje Scile i Haribde, izdržao uništavanja, ali ostao na nogama. Samohrane su matere preuzele na sebe ulogu obaju roditelja i u velikim jadima i siromaštvu svoju djecu podignule i uvele u život. S obzirom na težka poratna vrjemena te zapostavljanja i proganjanja od strane vlasti, ipak su pobiedile u neravnopravnu boju. Siročad stasala, njihov život krenuo uspješno.

Vlastita je država najveća i najtrajnija svetinja svakoga naroda. Nakon što je u ratu i poraću desetkovan hrvatski narod i doživio svoj Veliki petak, u Domovinskome je ratu uzkrsnuo stvorivši svoju Državu. Upravo je na njegovu primjeru cjelovito potvrñeno, kako nema Uzkrsa bez Velikoga petka. Bleiburg 1945. i svi Bleiburzi njegov su Veliki petak, a Uzkrs je neovisna Republika Hrvatska!

Pisac 17


Stran 18 SD

P.S. Tekst sa zadnje stranice ovoja ove knjige

Istaknuti borac za čistoću hrvatskoga jezika prof. dr. Mate Šimundić roñen je 6. studenoga 1928. u župi Lovreć-Opanci kraj Imotskoga. Godine 1941. počinje pohadati Franjevačku klasičnu gimnaziju u Širokom Brijegu, ali u ratnom vihoru s obitelji odlazi u Vrpolje pa nastavlja školovanje u gimnazijama u Slavonskom Brodu i Osijeku, gdje maturira 1949. Upisuje hrvatski jezik i slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu diplomira 1953., a doktorira godine 1965. disertacijom Govor Imotske krajine i Bekije koja je tiskana godine 1971. u Sarajevu u nakladi ANU BiH-a. Radio je kao profesor u Dakovu, Lovreću i SPlitu, u meduvremenu odležavši devet mjeseci u vojnom zatvoru zbog svojih političkih i nacionalnih uvjerenja. Od godine 1966. profesor je na Pedagoškom fakultetu u Mariboru. Tu je sve do svog umirovljenja predavao hrvatski jezik, dijalektologiju i povijesnu gramatiku. Meñutim, iako nije mogao raditi u Domovini, odlaskom u Sloveniju dr. Šimundić je iznimno njegovao kultume mostove sa svojim zavičajem i Hrvatskom. Objavio je više od stotinu stručnih i znanstvenih članaka o jeziku i onomastici, a neki su i prevedeni na ruski, slovački, njemački, engleski i albanski jezik. I sam je prevodio poeziju više suvremenih pjesnika sa slavenskih jezika. Tek rasapom jugoslavenskog režima otvaraju mu se šire vrata novinskih i nakladničkih kuća pa su mu tiskane i knjige Rječnik osobnih imena (Nakladni zavod MH, Zagreb, 1988.), Rječnih suvišnih tudica u hrvatskomjeziku ("Barka", Zagreb, 1994.), te ðakovačka toponimija (MH Dakovo, 1996.). Boreći se za čistoću hrvatskoga jezika i povratak korienskoga (morfonološkoga) pravopisa, uvjetujući objavu svojih članaka u onakvom obliku kakvom ih je autor napisao, dr. Simundić je zadnjih godina žustro i često polemizirao s kolegama u više časopisa. Ostavio je traga na brojnim filološkim poljima, pisao o pohrvaćivanju hrvatskoga jezika, njegovi su prilozi i savjeti u najširoj lepezi, primjerice od podrijetla Moliških Hrvata do suvremenog vojnog nazivlja. Za svoj znanstveni rad dr. Simundić dobio je odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića te godišnju nagradu Splitskodalmatinske županije godine 1998. Dr. Mate Šimundić umro je 27. srpnja 1998. u 70-oj godini u Radenskim Toplicama nedaleko Maribora, gdje se oporavljao od pete operacije srca. Pokopan je na groblju u rodnom Lovreću. Još je rano izreći cjelovite sudove o dosezima, možda i pokojim Šimundićevim zabludama u kreiranju hrvatskoga književnog jezika. Ali nitko ne može zanijekati da je riječ o nastavljaču Jonkeova djela, čuvaru i ustrajnom promicatelju izvornosti desetljećima rashrvaćivanoga hrvatskog jezika, jednom od vodećih hrvatskih onomastičara koji nas je zadužio s nekoliko kapitalnih djela. Marom za čistoću našega dičnog nam jazika, dr. Mate Šimundić posvjedočio se kao nepokolebljivi borac za samobitnost hrvatskoga književnog jezika. U mozaik višestoljetne baštine hrvatskoga jezikoslovlja priložio je svoj častan i uočljiv kamenčić.

Mladen Vuković 18


Stran 19 SD

Naviest

Ali sve žrtve hrvatskoga naroda za volju sloge nisu Srbima dovoljne, jer oni ne će

slogu ni ljubav, nego smrt hrvatskoga naroda!

Josip Miškatović

19


Stran 20 SD

prazno 20


Stran 21 SD

I. POGLAVLJE

UROðENA POHLEPA

PEĆKA PATRIARHIJA I BALKANSKI VLASI - Hrvatski smrtni put - kako imenujem najteže razdoblje hrvatske poviesti - posljedicom je srbijansko-srbskoga imperializma. Taj je imperializam roñen s postankom srbijanske države i nije prestao do kraja XX. stoljeća, niti mu se može predvidjeti kraj. Osnovica ovoga, drugoga doba srbijansko-srbskoga imperializma postavljena je stvaranjem Pećke patriarhije 1577. Djelovala je do 1776. Naravski, utemeljili je Turci kano podporu svojim daljim osvajanjima prema zapadu i sjeveru. Turski veliki vezir Mehmed-paša Sokolović za prvoga patriarha postavio je svoga brata Makarija. U nadiranju u Europu željela Otomanska carevina imati mirnu i sigurnu pozadinu te nade za to rješenje u podizanju te vjersko-narodnostne ustanove. Podpuna suradnja Srpske pravoslavne crkve (SPC) s turskim osvajačima pokazala se veoma koristnom za obje strane. Suradujući s turskim vlastima, SPC je oddržala svoj obstanak i područno se razširila do neslućenih daljina. A dokle je ona doprla, dotle uglavnome dospje i - srbstvo! Suradnja s Turcima i sa svakim, pa i s crnim vragom, ako joj se to izplatilo, poklapalo se to s njezinim bizantskim načinom mišljenja i postupanja. I tako se s polumjesecom pomicao i pravoslavni krst.

Budući da balkanski Vlasi - mahom pastirski nomadi razasuti po zapadu do Istre - biše pravoslavne vjere i bez vlastite crkve, to ih Pećka patriarhija stavila pod svoju upravu i zaštitu. Stvarno im se nametnula pretvarajući ih s vrjemenom u Srbe. Sbog čestih turskih ratovanja u medašnim krajevima prorjeñivano je hrvatsko pučanstvo. Za nesreću, s njime odlazilo i svećenstvo. Preostalo je stanovničtvo bilo prepuštano samo sebi te sbog toga bijaše lakim plienom srbijanskoga svećenstva. Milom i silom je prevodeno na pravoslavnu vjeru. Takvi se zamašni podhvati dogañali u Sriemu, iztočnoj 21


Stran 22 SD

Hercegovini, Lici i Bosni. SPC je od Otomanske carevine bila izposlovala pravo ubiranja poreza u Hrvata katolika. Time je Hrvatima život postajao još težim. Navedeni i drugi razlozi pospješivahu prielazak na pravoslavlje, što je ujedno značilo i primanje srbstva. Sličnu sudbinu dieljahu prognanici i doseljenici iz Bugarske, Grčke i Makedonije, što se u manjim skupinama doseljavali u Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu, Banat i drukdje. Bijahu osudeni na posrbljenje sbog pripadnosti pravoslavnoj vjeri.

Prebjegnule Vlahe smieštala Austrija uz granični pojas prema Turcima. Mamila ih davanjem mnogih olakotnosti. Izmeñu ostaloga oslobodila ih svih feudalnih obveza, kako bi ostali u trajnoj vojnoj službi. Ušli u prazne hrvatske domove i zaposjeli tuñe imutke.

Jednako kano i Srbijanci i pravoslavni se Vlasi stavili u tursku službu, jer im to jamačno odgovaralo. Kretali se na zapad skupa s Turcima, bili njihovom, tj. turskom pomoćnom vojskom. Otimali i robili po hrvatskim krajevima, iztjerivali iz svojih kuća preostalo hrvatsko stanovničtvo te u njih useljavali. Obćenito uzevši, ponašali se gore nego turska vojska. Ti pastirski nomadi ne biše vezani za zemlju, za zemljoradnju jedva i znali. Stoga nisu bili priviknuti na tjelesni rad i kano takvima najprikladnija bijaše pljačka. Za nju su bili kano stvoreni. Nalazili se na turskoj ili austrijskoj strani, lastno joj se stavljali u službu, no uviek se nasilnički ponašali prema domaćim Hrvatima. I ti će Vlasi postupno prerasti u Srbe. Meñutim, srbijanska "istoriografija" to ne uzima u obzir, nego tvrdi, kako su Srbi zapadno od rieke Drine izvorni, izkonski. Meñutim, političarima se kadkada znalo omaknuti, da su Srbi u Hrvatskoj već tri stoljeća. A ovo je, dakako, naprjedak u odnosu na "istoričare". Primjerice, javno je to na saboru u Donjem Lapcu 1991. izrekao njihov voda dr. Jovan Rašković! On se djelomice školovao u pravoslavnome samostanu Krki pa je upućeniji u to pitanje. Ako ne drugo, mogaše to čuti od ondašnjih monaha.

Dodati je uzput, da su najstariji pravoslavni samostani u Hrvatskoj u većini najprie bili katoličkim, potom se na razne načine nadoše u rukama pravoslavnoga svećenstva. Upravo kano najstariji spomenuti samostan Krka.

OSVAJA TEK STVORENA SRBIJANSKA DRŽAVA - U odnosu na Hrvate, Crnogorce i Bugare dosta su kasno Srbijanci osnovali državu. Življahu pod Bizantom. U X. st. knez Časlav (931.-960.) stvara labavu srbijansku državu na uzku prostoru, ali nju Bizant brzo briše, i sve vraća u predhodno stanje.

Do srbijanske države trebaše čekati još puna dva stoljeća. Njezin je osnivač Stevan Nemanja (vladao od 1168. do 1196.), vješt državnik i uspje 22


Stran 23 SD

šan vojskovoña. Bizantski car Manojlo Komnen (1143.-1180.) pronašao braću Tihomira, Miroslava, Stratimira i Nemanju, potomke plemićke obitelji iz Raške, što se sklonili u Duklju sbog nekakve opasnosti. Sposobnošću se izticao Nemanja. Braća biše katoličke vjere. Nemanja izkoristi carevu naklonost i uskoro se oslobodi braće. Car ga postavio velikim županom i dao mu na upravu ondašnje srbijanske pokrajine. Osjetivši se moćnim, Nemanja odkaza poslušnost Bizantu te oružanim odporom odbije bizantski nasrtaj. U drugoj navali Bizant ga porazi i zarobi. Zarobljenik u Carigradu uspieva ponovno pridobiti carevu milost te je vraćen na prijašnji položaj. Sada se oslanja na Ugarsku, potom priseže podaničku prisegu križarskomu voñi njemačkomu caru Friedrichu Barbarossi, koji je na iztok prolazio s vojskom. Bizant se time pomirio.

Nemanja se sdružuje sa svakim, kako bi ostvario svoju namjeru, ali ni s kime iskreno. Bit će to stalnica srbijanske politike do našega časa. Ali će Nemanja ostvariti još jednu, koja će takoñer ostati voditeljica njegovih nasljednika u sliedeća dva stoljeća. To je osvajanje tuñih država i podjarmljivanje nesrbskih naroda. Nakon što se u sredini XIX. st. ponovno osovi na noge srbijanska država, nastavit će Nemanjinu i Dušanovu osvajačku politiku. Nje se nikada nije odrekao ni jedan srbijanski vladar ni vlada!

Nemanjin sin Rastko postao svećenikom u samostanu na Atosu u Grčkoj. I upravo to bi presudno za srbijansko odricanje od katoličanstva i pristajanje uz pravoslavlje i Bizant. Ako je Stevan Nemanja otac srbijanske države, njegov je sin Sava (to mu je monaško ime) otac Srbske pravoslavne crkve. No, minut će skoro dva stoljeća, dok se ona podpuno osamostali. Čvrste joj je osnove udario Sava, koji će biti proglašen svetcem. O tome I. Pilar veli:

"Upravo za vladavine Nemanjića odluči se Srbstvo konačno u korist anatolskog kršćanstva; upravo za vladavine ove narodne kuće, srasli su država i Crkva, vjera i narod kod Srba tako čudesno, da je to za svakog zapadnjaka gotovo nepojmljivo (odtisak M. Š.). Ne bijaše samo narod odan bizantskom pravoslavlju zbog tradicije i odgoja, on bje odatle dobio i pokrštenje, prvi kršćanski nauk, pa i pismo i prvu narodnu književnost. Dinastija kao takova opredielila se izričito za iztočnu Crkvu, te započela prema katolicizmu onu politiku, koju je kasnije Srbstvo tako često i uspješno vodilo. Ona se približi katolicizmu i nastoji kod njega pobuditi što više nada i očekivanja. Sad nastoji Srbstvo susretljivost, koja je posljedica tih očekivanja, izkoristiti što se više može, te se onda u odlučnom trenutku povuče na stranu ili čak i neprijateljski izstupi protiv katolicizma. Tako se Stjepan Prvovjenčani približio papinstvu, da stekne protutežu Bizantu. Za uzdarje dobi on od Rima krunu i kraljevski naslov (...). Čim bijaše ta prednost 23


Stran 24 SD

stečena, otude se Srbi od pape i započnu provoditi onu politiku, koja je u vrieme Stjepana Dušana Silnoga dovela do okrutnog progona katolika" (Južnoslavensko pitanje, 52.).

Pilarevoj se tvrdnji skoro ne treba ništa dodavati, niti joj se može što oduzeti. Država i Crkva hode skupa. Dalja će poviest potvrditi, kako je Crkva u tursko doba nadomienila državu, te redovito hodila izpred nje. Uz ovo obvezatno dvoličje: ići s Carigradom, takoñer s Rimom, kako bi se izvukla što veća korist.

Prievare i nepoštivanje zadane rieči i podpisana dogovora - prati Srbijance u tieku ciele njihove prošlosti.

Iduća dva stoljeća Srbijom će vladati dinastija Nemanjićevih. U tome će se vrjemenu srbijanska država učvrstiti i s posljednjim Nemanjićem Stevanom Dušanom - dostignut će svoj vrhunac.

Čim je Stevan Nemanja ojačao Srbiju, osilio se i uskoro prešao u osvajanje. Prva na udaru bi neovisna država Duklja (potom nazvana Zeta i napokon Crna Gora). Srbijanski se vladar "oddužio" svojim gostoprimateljima, odnosno roñenoj zemlji tako, da ju je vojno napao i pokorio. Time je znatno proširio svoju državu izbivši na Jadransko more. Poslie zaposjeo sjevernu Albaniju i giad Skadar. Potom se bio okomio na Dubrovnik, ali mu to ne pode za rukom.

O navedenom osvajanju V. Nikčević piše: "Čim je umro Mariojlo Komnin (1180.), raški je veliki župan Stefan Nemanja, u savezu s

Ugrima, napao zetsko-humskog kralja Mihaila, osvojio njegovu zemlju i pripojio je svojoj (raškoj) zemlji, tek otrgnutoj od vizantijske vlasti. Objašnjenje istoriografije o osvajanju Zete pod izgovorom išćerivanja iz nje Grka ne slaže se s činjenicom o gašenju vlasti domaće, zetske, dinastije. Raška (tj. Srbija, prim. M. Š.) je Zetu ratnijem pustošenjem slomila da bi se domogla njezinijeh primorskijeh gradova. U Kotoru se Namanjina vlast pominje tek 1186. godine, ñe je inače smjestio svoj dvor" (Crnogorski jezik, 136.).

Srbijanci se u osvojenoj Duklji pokazali u pravoj slici. U kulturnome i gospodarskome stanju Duklja, naročito njezin primorski pojas, bijaše daleko prjed Srbijom. U njoj se nalazili brojni samostani, u kojima je cvjetala nabožna književnost, a ne bi zanemarena ni svjetovna. U Kotoru djelovaše državni ured (kancelarija), što bi znakom postojanja neovisne države. Budući da je Srbija stala uz Bizant u vjerskome i političkome odredenju, željela je i Duklju prevesti na pravoslavlje. U provedbi svoga nauma bili joj se izpriečili samostani. Obće je prihvaćeno mišljenje, da su u dukljanskim samostanima nastala najpoznatija djela crkveno-slavenske književnosti, primjerice 24


Stran 25 SD

Marijino evandelje, Sinajski psaltir i dr. U zatiranju tih vjersko-kulturnih ustanova svesrdno pomagao i Nemanjim sin Sava, silom namećući pravoslavlje. O tome Nikčević:

"Kada je raška vojska osvojila Zetu, barski nadbiskup Grgur (Antivarensis humilis archiepiscopus) godine 1189. ispred Nemanjine odmazde bježi u Dubrovnik, a odatle u Zadar, ñe je ostao do smrti. Tada je prestala da postoji Barska nadbiskupija. Prilikom Nemanjinih osvajanja raška vojska je u Zeti/Duklji razorila katoli čke crkve i manastire (odtisak M. Š.), izuzev kotorskijeh, jer je Kotorska biskupija u to vrijeme bila podredena Bariju u Italiji. Već 1190. godine u pisanijem izvorima prvi put se spominje Vukan, najstariji Nemanjin sin, kao namjesnik u Zetu/Duklju."

I niže: "Godine 1212. Sava Nemanjić je izdejstvovao osnivanje srpske autokefalne

arhiepiskopije. Te iste godine u Zeti/Duklji formirao je tri episkopije u njezinome sastavu: Zetsku, sa sedištem u bivšemu benediktinskome samostanu Sv. Arhangela na Prevlaci kod Tivta (na ostrvu Stradioti, odnosno Ilovik, Luštica), Budimljansku u manastiru Sv. Georgija (danas ðordevi Stupovi) kod Berana i Humsku u hramu Bogorodice u Stonu na poluostrvu Pelješcu. Time je učinjen prvi prodor pravoslavlja na Jadran. Na taj način je zadat težak udarac katoličanstvu na tome prostoru" (Crnogorski jezik, 236.237.).

Dakle srbijanska vojska i SPC na čelu sa sv. Savom mačem osvojiše Crnu Goru, Hum te dio Hrvatske države. Katoličke svećenike protjeraše, crkve sravniše sa zemljom, a Sava uzpostavi svoje episkopije. Mač i svetiteljev krst sdruženi krčili put otimajući prostore tudih država i istodobno ih posrbljujući. Mladi državno-crkveni srbijanski imperializam bijaše poletan, jak i surov. Naprosto gazio sve ispred sebe.

Po postanku daleko mlada Srbija zaposjela Zetu/Duklju, neovisnu državu, kojoj potom trebala dva stoljeća, dok je povratila neovisnost. I očuvala vlastitu državu do konca 1. svj. rata. Akoli Crna Gora bijaše Srbijom, koga je osvajala ta Srbija?! Kada Srbiju pregaziše Turci, Crna Gora osta svoja na svome. A službena Srbija do danas uztrajava u promičbi, kako su Crnogorci Srbima. Sve crnogorsko - to je srbsko. Suluda tvrdnja, ali obstoji.

Ovdje se nameće uzporedba s postupcima srbsko-srbijanskim od 1991. do 1995. Na zaposjednutu prostoru Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine osvajači popališe i sravniše sa zemljom 95% katoličkih crkava i samostana! Dakle, taj bizantsko-srbijansko-pravoslavni duh ne podnosi ništa, što ne pripada pravoslavlju! Nikakvo inovjerstvo. Za podkrjepu date tvrdnje poslužit će slučaj srbijanskih muslimana i njihovih džamija. Već za 25


Stran 26 SD

1. srbijanskoga ustanka iz Srbije morali bježati domaći muslimani u Bosnu i Makedoniju. Njihovo je iztjerivanje dovršeno u drugoj polovici XIX. st., kada je Srbija uglavnome postala neovisna. Porušene su i sažgane džamije i svetišta. Zna se, da u samu Beogradu bi više od 150 džamija. Od njih osta tek jedna mala, i to prenamienjena u druge svrhe, dakako!

U naše su vrieme potomci nekadašnjih srbijanskih muslimana, što se naselili u Bosni, takoQer prognani sa svojih ognjišta. Takva je na djelu srbijansko-srbska "verska tolerancija i humano preseljenje stanovništva."

VRHUNAC SRBIJANSKE DRŽAVE - Ne samo da je papa okrunio Stevana Nemanju već - rečeno je - i njegova nasljednika sina mu Stevana Prvovjenčanoga. Obojica to učiniše, kako bi u Rimu pridobila oslon u opiranju Bizantu i time ojačala svoj položaj. Kada su u tome uspjeli, papi okrenuše leda te se obrnuše prema Carigradu. Pred kraj svoga vladanja oba se povukla u samosan na Atosu. Ovakve zaokrete i licumjerja primit će u nasljedstvo srbijanski vladari, bilo da su carevi, knezovi, kraljevi i predsjednici republike. U tome kano da ne bi iznimke.

Uz ovo idu i ženitbe srbijanskih vladara. Na primjer, Stevan Prvovjenčani oženio se kćerju bizantskoga cara Aleksija III., jer trenutno Bizant bijaše moćan. Kada je pak oslabio, potjera svoju ženu te se nato oženi unukom mletačkog dužda Andrije Dandola. To sbog činjenice, jer se bila uzdignula Venecija nad Bizantom.

Stevan Uroš II. u tome je prednjačio. Najprie dovede Grkinju, kćer tesalskoga namjestnika. Kada je njezina rodbina oslabjela, ženi se kćerju ugarskoga kralja Stjepana. Čim se bi osnažila Bugarska, tjera i drugu ženu te stupa u brak s kćerju bugarskoga cara Jurja. Zatim na red dolazi Simonida, kći bizantskoga cara Andronika II. Ista se osoba okretala, kako puše politički vjetar. Čija zviezda bi u zenitu, postajao Uroš II. njezinim zetom.

Ni ostali srbijanski vladari ne sustezahu se od političkih brakova. Akoli Stevanu Nemanji nije uspjelo zaposjesti Dubrovnik, nije time ugasnula želja

srbijanskih vladara za širenjem na zapad. Stevan Uroš IV. zavladao je dielom države Bosne, njezinom Banovinom zvanom Usora i Soli. Zahvaljujući svojoj ugarskoj punici, u posjed dobi Sriem. Na jugu je srbijanska vlast proširena do rieke Neretve, ali se pritom oddržao neovisni Dubrovnik.

Najveći uzpon pridobila je Srbija za vladanja cara Stevana Dušana Silnoga (1308.-1355.). Vlast je preuzeo, nakon što je s priestolja svrgnuo svoga otca. Malo koji srbijanski vladar osta na priestolju do smrti. Uglavnome je sin sbacivao otca, zatim se krunio. Dušan je vojnički pokorio Makedoniju, Tesaliju, Epir i ostatak države Albanije. A zauzeo je i dielove 26


Stran 27 SD

zapadne Bugarske. Kada je toliko proširio svoju državu, 1345. u Skolju je okrunjen za cara Srbima i Grcima ("cara Srbljem i Grkom"). Pokušao je posjesti Carigrad, ali mu ne pode za rukom. Na zapadu se usmjerio na Hum.

Dušan je srbijanska osvajanja doveo do krajnjih granica, ali je time iztanjio svoje snage. Iza njegove smrti Srbija naglo oslabljuje. Njegov sin Uroš (1355.-1371.) bio je nesposoban vladati. Iskoristile to pokrajinske velmože te zavladale u njima neovisno. S iztoka počinju prodirati Turci i postupno zauzimaju svaku od tih državica. Njhovi voditelji u pravilu postaju turskim vazalima i s Turcima se bore u korist njihova (turskog) osvajanja. 1445. propade despotovina, posljednji ostatak srbijanske države. Nestankom te države nije nestalo Srbijanaca. Uspomene na nekadašnju moć ne će se utrnuti, nego se prenositi s koljena na koljeno. Dapače, slavit će se vazali i poturice, porazi će prerasti u mitove! Bit će to valjda jedinstven slučaj u svjetskoj poviesti, da jedan narod slavi svoje ratne poraze, od njih stvara svoje podvige, opija se mitovima, u njima živi. Najveći mit je onaj kosovski. Blago rečeno, njegova je poviestna podloga sumnjiva, jer o kosovskoj bitci 1389. ne postoji nikakva pisana potvrda ni srbijanska ni turska. Turski dvorski ured je bilježio i najsitnije dogañaje u svome Carstvu, naročito pak one, u kojima je car sudjelovao. Naprosto je nemoguće, da je jedna takva bitka, kakva bijaše kosovska prema tvrdnji srbijanske poviesti, ostala nezapisana na turskome dvoru. Pogotovo, ako je na Kosovu ubijen car, kako to tvrdi ista poviest! Narodna pjesma ne može biti nikakvim dokazom.

Kano što se vidjelo, srbijanska je srednjovjekovna država počela osvajati tuñe zemlje, čim je stala na vlastite noge, a na svome je vrhuncu bila uvećana skoro trostruko. Obstajala je gotovo u nepretrganu osvajanju. I kada je konačno uklonjena s poviestne pozornice, ostale su živjeti njezine imperialističke težnje, koje će živjeti trajno. Novovjekim žrtvama toga imperializma bit će Makedonci, Bugari, srbijanski muslimani, Albanci, Hrvati i Bošnjaci.

SRBSKA PRAVOSLAVNA CRKVA - Napomenuto je, da je Srbsku pravoslavnu crkvu osnovao Nemanjin najmlañi sin Rastko, svećeničkim imenom prozvan Sava. U svojoj je osobi sjedinio srbstvo, pravoslavlje, osvajačtvo i vještu diplomatičnost. U svemu je hodio očevim političkim putem, kadkada izpred otca, no uviek je koristno dopunjivao Nemanjinu politiku. Budno je motrio politička previranja u Bizantu. Kada europski križari osvojiše Carigrad, od Bizanta gotovo više ne bi ništa. Ostade malo poluzavisno Nicejsko carstvo i Epirska despotovina. Obje su krnje države u nevolji iskale saveznika protiv katoličkih osvajača. Sava bi zaključio, kako se iz njihova jadna položaja može izvući korist za Srbiju. 27


Stran 28 SD

Do tada je Srbija crkveno podpadala pod Ohridsku arhiepiskopiju, tj. nadbiskupiju. Sava

se 1219. nade u Niceji. Tu u razgovoru s carem Teodorom Laskarinom izhodio je, da Srbija dobije svoga nadbiskupa. Dakako, nadbiskupom je odmah imenovao - sebe glavom i bradom! Car u Srbima našao varljiva saveznika. nije pomogao ni prosvjed tadašnjega ohridskoga nadbiskupa. Srbija je tim činom dobila samostalnu (autokefalnu) crkvu. Ne triebaše dugo čekati, da Sava, samopostavljeni nadbiskup, na svoj način počne djelovati u Srbiji, svojoj dakle nadbiskupiji. Grubo i bez milosti protjerao je sve svećenike i biskupe po rodu Grke. Bilo je to svojevrstno etničko čišćenje, odnosno zahvala tuñincima, što su nesebično i predano djelovali meñu Srbima! Današnjim bi se rječnikom to nazvalo sacerdocid. Naravski, na njihova je mjesta postavio Srbe. Nadbiskupiju je razdielio na 9 biskupija. Od toga jedna bi u Dabru, druga u Stonu. Tim izturenim biskupijama namienio ulogu širenja pravoslavlja, stvarno srbstva, naročito stonskoj. Druge ga trebale prenositi na Bosnu i preko Save i Dunava. Uočiti je, kako je Sava strategijski znao razmišljati i postupati.

Ni je moguće izključiti tvrdnju, da je Sava pomogao, neka papa Honorije III. okruni za cara njegova otca Stevana Nemanju, potom da papa okruni njegova brata Stevana Prvovjenčanoga. Kada je i to učinjeno, potrudio se, da se prekinu sveze s papom, te on, ne priznajući potom papinu krunidbu, ponovno okruni brata, ali po pravoslavnome obredu. Neobičan je slučaj, da je jedan kralj dva puta krunjen za vladara jednoga naroda. Napokon će okruniti i priestolonasljednika Radoslava.

SPC je od svoga početka državnotvorna ustanova, a vjerska utoliko, koliko to učvršćuje i širi državu. Da je, u najmanju ruku, uzporedno hodila s državom, svjedočit će i sliedeći podatak. Kada je 1345. car Dušan u Skoplju okrunjen za cara Srba i Grka, istodobno je i srbijanski nadbiskup (arhiepiskop) proglašen za patriarha Srba i Grka! Srbijanska država i SPC uzajamno se dopunjivahu. Rečeno je, kada su Turci pokorili Srbiju, čuvanje i širenje srbstva uzet će na se SPC.

Ovdje ću ostaviti netaknutih nekoliko stoljeća i predočiti najnoviji podatak. U drugoj polovici 1992. srbijansko-srbske horde, oličene u "slavnoj i nepobeñivoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji" i pojačane novostvorenim četničkim postrojbama, bradatim momcima odjevenima u crne odore, kojih je šubaru "krasila" poznata značka, nasrnuše na Republiku Hrvatsku od mañarske granice na Dunavu do Prevlake na jugu. U Hrvatskoj palile i žarile, pljačkale, silovale, odvodile u robstvo i ubijale, osobito pak rušile katoličke crkve, samostane i druga svetišta. Hrvatska se borila na život i smrt. Upravo se tada oglasio "prvosveštenik" SPC patriarh Pavle. Taj ostarjeli sjedobradi Pavle piše papi Ivanu Pavlu II., neka utječe svojim ugledom i moći 28


Stran 29 SD

na predsjednika Republike Hrvatske Franju Tudmana i poglavara crkve u Hrvata kardinala Franju Kuharića, kako bi spriečili stradanja - srbskoga naroda u Hrvatskoj! Taj srbski narod u Hrvatskoj, povlaštena i gospodujuća manjina do zubi naoružana i podpomognuta srbovojskom, listom se dignula protiv roñene domovine Hrvatske i zaposjela četvrtinu njezina prostora, u očima patriarha Pavla postao je - žrtvom. Žrtvom hrvatskoga naroda, što se branio i lovačkim puškama. Prvi je to put u poviesti čitava čovječanstva, da je napadač u jeku početnoga uspješna napadaja pretvoren u braniteljevu žrtvu. nije šala, tvrdnja je to "visokopreosveštenog lica", skoro gole glave i podpuno siede brade, patriarha SPC Pavla. Tvrdnja dostojna najuzvišenije razine bizantsko-srbijansko-pravoslavnoga duha, sažeta u narodnoj izreci: Drž'te lopova!

VLASI - Službeno priznanje Vlaha u Hrvatskoj dogodilo se u XVIII. st., kada je carica Marija Terezija izdala uredbu o položaju vlaškoga pučanstva. Naslovljena je Statuta Valachorum (Vlaški statut). U to doba u Hrvatskoj ni spomena nema Srbima. Da su onda prebivali Srbi, ta bi se isprava imenovala Statuta Serborum ili Statuta Servorum. Vlaškim se pitanjem primjereno pozabavio Pilar. Evo što uz ostalo kaže:

"Poviestno je dokazano, da se do 13. st. Vlasi pojavljuju i u Bosni i Hercegovini. Osobito mnogo mora da ih je bilo na jugu Hercegovine, jer se u dubrovačkim izvorima spominje, da Vlasi iz Hercegovine i današnje Crne Gore kupuju godišnje 10.000 tovara soli u Dubrovniku. Moralo je biti brojno to vlaško pučanstvo, koje je trošilo tolike količine soli. (...). Držim svakako, da ti Vlasi bijahu pravoslavni. Razlozi tomu su sliedeći: a) Stanovničtvo pred dolazak Slavena bijaše već zacielo kršćansko, kad ga slavenski osvajači odtjeraše u gore, a organizatorno bijaše vezano za Bizant; b) Iztjerano pučanstvo držalo se neprijateljski prema osvajačima, pa budući da Hrvati bijahu katolici ili bogumili, lako je shvatljivo, da su se Vlasi iz prkosa držali udomaćenoga iztočnog obreda; c) Srbi, koji opetovano prodirahu u Bosnu, brinuli su se u crkvenom pogledu za ono malo pravoslavnih u zemlji, tj. za Vlahe; na temelju mnogih razloga držim, da su Vlasi sa središnjeg Balkana prigodom svojih seoba došli u Bosnu već u doba prie Turaka. Temelj za ovakvo shvaćanje nalazim u mjestopisnom nazivlju Bosne, ali se ovdje ne mogu baviti pojedinostima.

Prema tome su u Bosni ne doduše mnogobrojni, a u Hercegovini to mnogobrojniji pravoslavni Vlasi poslužili kao jezgra za stvaranje novog pravoslavnog pučanstva" (odtisak M. Š., Južnoslavensko pitanje, 113.).

Tovar soli težio od 100 do 120 kg, što će reći, kako Vlasi kupovahu u Dubrovniku 100 tisuća kg soli, uzme li se, da je u tovaru samo 100 kg. 29


Stran 30 SD

Vjerojatno su mali dio davali stoci, ali je unatoč tomu količina veoma velika. Odatle zaključak, kako je u dubrovačkome zaledu živio zavidan broj Vlaha. Stanovničtvo u srjednjoj i sjevernoj Bosni obskrbljivalo se solju iz Tuzle. Stoga se ne može misliti, da je možda dio soli iz Dubrovnika odlazio dalje na sjever.

U doba turskoga osvajanja države Bosne i Hercegovine, koje je izpunjeno napriekidnim ratovima izmeñu Turske i Ugarske, naveliko je stradavalo hrvatsko katoličko pučanstvo. Na po kojim je prostorima i nestalo. O tome Pilar tvrdi:

"Na taj način bijaše katolički element posvema istriebljen u onom dielu današnje Bosne, sjeverne Dalmacije i južne Hrvatske, koji spadaše u doba prie Turaka u t. zv. ugarsku, t. j. katoličku Hrvatsku, a zamieni ga središnje balkansko, pravoslavno, polunomadsko i većinom vlaško stanovništvo" (Južnoslavensko pitanje, 114.).

U poznijim ratovima izmeñu Turske te na suprotnoj strani Venecije i Austrije Bosnu i Hercegovinu stalno napuštahu Hrvati. Naseljivali se po mletačkoj Dalmaciji i Ugarskoj. O tome najuvjerljivije govori exodus hrvatskoga življa iz srjednje Bosne 1697., kada se austrijski vojskovoda povlačio iz Sarajeva dolinom rieke Bosne. Naprosto je golemi vihor meo stanovničtvo na putu njegova izlazka iz Bosne. Rieku je Savu tada prešlo najmanje 40.000 ljudi. Tisuće i tisuće osoba napuštalo je tuzlanski i ramski kraj, takoñer zapadnu Hercegovinu. Na njihova ognjišta sjedali Vlasi.

U doturskoj Bosni obstajala su 33 katolička hrvatska samostana. Turci uništiše njih 30. Poštedjeli su samostan u Kraljevskoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu.

Hrvati su temeljno iztrjebljivani u Bosni i Hercegovini u tieku petostoljetnoga turskoga upravljanja Bosnom i Hercegovinom.

Slovenac Benedikt Kuripešič posjetio je Bosnu 1530. i ostavio za sobom niz važnijih opažanja u putopisu naslovljenu Itinerarium. Pisan je južnonjemačkim narječjem. Evo jedne njegove tvrdnje u prievodu I. Pilara:

"U proputovanoj kraljevini Bosni našli smo puk triju vjera i narodnosti. Prvi su stari Bošnjaci; oni su rimsko-kršćanske vjere, a Turčin ih je, osvojivši bosansku kraljevinu, našao i ostavio u njihovoj vjeri.

Drugi su Srbi, nazivaju se Vlasima, a mi ih zovemo Ćićima ili martolozima (oba odtiska M. Š.). Oni dodoše od Smedereva i grčkog Beograda, a vjere su sv. Pavla. I njih smatramo dobrim kršćanima, jer im se vjera malo razlikuje od rimske.

Treća su narodnost pravi Turci; oni su vojnici i činovnici i nekako čudni, te vladaju nasilno nad spomenuta dva kršćanska i podložna naroda, 30


Stran 31 SD

kojima je turski car ostavio vjeru, da bi obrañivali zemlju." (Južnoslavensko pitanje, 120.).

Dakle, tek se 1530. u Bosni spominju Srbi, kojih je naziv istovjetan s Vlasi i Ćići. Oba su ova naziva i danas u uporabi, t. j. Srbi = Vlasi, a Ćić se nañe kao prezime. A da su Vlasi bili pomoćnom turskom vojskom - martolozima - to je već prie spomenuto. U svemu je najbitnije, da su u Bosni Srbi, odnosno Vlasi/Ćići, pridošlice iz Srbije, nikako pak starinci!

Budući da je Pećka patriarhija nametnula svoju crkvu Vlasima nastanjenim zapadno od rieke Drine, to su oni za nju postali - Srbima. Nomadski vlaški puk nije imao vlastitih svećenika, roñenih Vlaha, niti svoje samostalne crkve. Koliko je bilo moguće, obsluživali ih svećenici Srbi, koji im se postupno nametnuše kano jedini. Rumunji, kojima su Vlasi srodni po jeziku, nisu ovima pružali nikakvu podporu, niti se pak Vlasi pokušali oslanjati na Rumunjsku (koje ne bi kao države do polovice XIX. st.). Svoj su jezik Vlasi gubili, zapadno od Drine prihvaćali hrvatski, ali u narodostnome i potom u nacionalnome smislu postajali lakim plienom napadačke Srbske pravoslavne crkve. Posrbljivanje Vlaha u Bosni i Hercegovini, zatim u Hrvatskoj tecijaše u znaku bezobzirna širenja i jačanja SPC. Izrazitije je živnulo, odkada je Patriarhija premještena u Sriemske Karlovce. U polovici XIX. st. službena hrvatska politika, potom i maQarska biše izrazito naklonjene učvršćenju srbstva i SPC u Hrvatskoj. Hrvatska širokogrudnost, otvorenost, iskrenost i naivnost urodile poraznim posljedicama za hrvatski narod!

SRBI U BOSNI I HERCEGOVINI - Radi nazivaljske odredenosti mora se reći, kako su u Srbiji nastanjeni Srbijanci (Srbijanac, Srbijanka, srbijanski), prjeko Dunava, Save i Drine jesu Srbi (Srbin, Srbkinja, srbski). Svi pak pripadaju srbskoj naciji. U hrvatskome je jeziku uhodana ova razlika i bit će provedena do kraja u ovome djelu. Za Srbijance su dotičnici obično Srbi Prečani, još kraće Prečani (Prečanin, Prečanka, prečanski).

Srbijanske osvajačke težnje prema Bosni i Hercegovini, nakon pokoravanja Crne Gore, počinju još u zametku srbijanske države. Tako je već knez Časlav bio nakratko posjeo Bosnu. Njegovo vladanje nije ostavilo nikakvih posljedica, jer trajaše najdulje 20 godina.

O vladavini Nemanjićeve dinastije Pilar napisa: "Od većeg je značenja doba Nemanjića, jer su oni dulje vremena držali u svojoj vlasti

dielove Bosne na sjeveroiztoku i jugozapadu. Stjepan Dragutin ne stekne svojom ženitbenom politikom samo najsjevernije dielove današnje Srbije, nego i banovine Usoru i Soli; to je približno čitav sjeveroiztok od 31


Stran 32 SD

Vrbasa na iztok. Nemanjići stekoše nadalje veći dio današnje Hercegovine, koja postade sekundogarniturom njihove kuće, a držali su je oko 150 godina do jačanja bosanske sile u doba Kotromanića. Ova dva razdoblja srbskog vladanja već su ponešto važnija. S izključivo etničkog stanovištva bila su i ona po mom shvaćanju bez ikakvog značenja, jer u osvojena područja ne useli ni dovoljno Srba, da bi te pokrajine postale srbske u etničkom smislu. Srbski utjecaj bijaše uglavnome političke i crkvene prirode, ali ga ipak ne smijemo podcjenjivati za kasniji razvoj Bosne. Crkveni utjecaj sastojao se u tome, što su Nemanjići radili na proširenju pravoslavlja, kuda god su stigli, jer to bijaše u tradiciji njihove kuće. I premda se taj rad Nemanjića većinom opet izgubio u kasnijem razdoblju bosanske vladavine, ipak je položio osnove kasnijim težnjama i nastojanjima, s kojima ćemo se još morati obširnije pozabaviti. Svakako su eventualno zaostali ostatci pravoslavne crkvene organizacije radili u pravcu širenja i uzdržavanja pravoslavlja. Oni ' postadoše veoma značajni za današnje nacionalno svrstavanje u Bosni, gdje je pravoslavlje istovjetno sa srbstvom, a katolicizam s hrvatstvom. Osim toga moramo već u ovom razdoblju smatrati, da je Srbstvo radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu Srbstva." (Južnoslavensko pitanje, 112.).

Kako se iz poduljega navoda razabire, o srbstvu i pravoslavlju u doba dinastije Nemanjića, dok se Srbija nalazila na vrhuncu moći, u Bosni i Hercegovini jedva se može govoriti o Srbima i pravoslavlju. I ta njihova neznatnost ostvarena je srbijanskom kolonialnom vladavinom, doseljenjem malobrojnih službenika i vojnika.

Do sbližavanja država Bosne i Srbije došlo je - kako izpravno primjećuje Pilar - u trenutku kada se bosanski kralj Stjepan Tvrdko (oko 1338. - 1391.) okrunio na grobu sv. Save. Time je nastojao svoj utjecaj proširiti na Srbiju, na svoj način vratiti Srbijancima milo za drago. Meñutim, u tome kraćemu roku nisu se dogodili nikakvi vjerski pomaci.

Sliedi zaključak: do propasti srbijanske i potom bosanske države u Bosni i Hercegovini nije bilo Srba.

Pilar dodaje: "Današnji Srbi počeli su nastajati u Bosni tek nakon što su Bosnu godine 1463. osvojili

Turci. Postanak Srba u Bosni ne može se, kao ni većina drugih pojava družtvenog razvoja, svesti samo na jednu formulu, nego je posljedica zajedničkog djelovanja više komponenata." (Južnoslavensko pitanje, 113.)

O posljedicama zajedničkoga djelovanja više sastavnica bit će rieči nakon najnovije tvrdnje suvrjemenoga znanstvenika. 32


Stran 33 SD

U drugoj polovici XVIII. st. pojedini Srbi pišu, kako su Bosna i Hercegovina oduviek

srbske zemlje. Uskoro je probijena takva meña, pa se tvrdilo, da zapravo i nema Hrvata, nego kako su to Srbi "rimskoga zakona". Naravno, tu je pohotu za tudim narodom i zemljom počela pratiti "srpska istoriska nauka". Doduše bez znanstvenih oslonaca, koji za nju nikada i ne biše odlučujući. Manje-više "naučno" bijaše sve, što je iñaše u prilog srbstvu. Stvar bi sasvim prosta: akoli sada ima Srba u objema pokrajinama, sigurno su tu od najstarijih vrjemena. Tim više, jer su "Srbi" i oni njihovi stanovnici, koji izpoviedaju katoličku vjeru i sebe smatraju Hrvatima. Sve je dakle srbsko. Meñutim, znanost utemeljna na čvrstim podatcima, tvrdi drugačije. Oslanjajući se na poznate povjestničare i vlastita iztraživanja, I. Mužić o tome kazuje:

"U srednjovjekovnoj Bosni bosanskih krstjana izgleda da nije bilo mnogo. U tadanjoj Bosni pravoslavnih vjernika uopće nije bilo (odtisak M. Š.). Pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo. Sve do XVI. st. defteri iz XV. st. registriraju samo dvije pravoslavne crkvene zgrade na bosanskom teritoriju, i to jednu sasvim istočno u Dobrunu kod Višegrada i samostan Mileševo. Na području što ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora a na sjeveru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakvih podataka, da je tu postojala bilo koja grkoistočna crkva ili manastiri; samo s onu stranu Neretve u Humskoj Zemlji, koja je nekoć prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kraljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. Ovaj potonji su 1333. Dubrovčani, postavši kupnjom vlasnici Stona i Rata, sekularizirali, a kaluderi odseliše u Jerusalim... Prve grkoistočne crkve i manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u istočnoj Bosni niz manastira: Tamna, Ozren (1577.), Papraća i Lomnica (1579.), svi u isto doba i jamačno sagrañeni od istih majstora." (Slaveni, Goti i Hrvati, 265.).

Dakle, srbijansko doseljivanje u Bosnu počinje u XVI. st. i to na prostor, što ga već zaposjeli Turci. Svakako u krajeve uz Drinu, koje su bili napuštali domaći Hrvati.

Šire o posljedicama zajedničkoga djelovanja više sastavnica, o čemu govori Pilar. Na to je već djelomično odgovoreno, sada potanje. Da bi se cjelovitije razumjelo srbijansko-srbsko obilaženje istine, prilagodljivost svemu i svačemu, ako je u pitanju obćenita koristnost, razvijen smisao za prisvajanje tuñega i sl., trieba predočiti stanovite poviestne podatke, što proiztječu iz bizantsko-srbijansko-pravoslavne naravi. Upravljahu se Srbijanci i Srbi prema trenutnim prilikama i potrebama: od opasnih gospodara lako se pretvarali u vierne i odane slugane! O tome će svjedočiti i ovi šturi podatci: 33


Stran 34 SD

a) Udovica kneza Lazara kneginja Milica svoju kćer Oliveru dade turskomu caru Bajazitu

I., nakon što je Bajazitov otac naredio ubojstvo njezina muža i pretvorio Srbiju u vazalnu državu. Takoñer je despot ðorQe Hrebeljanović svoju kćer Maru dao caru Muratu. Ovim su davanjima svojih kćeri željeli udobrostiviti zetove, kako bi pridobili boljitak za sebe i svoju vladavinu. Ništa nova, zna li se, kako su Nemanjići svoje brakove uprezali u politička kola. Stoga je ovo tek nastavkom.

b) Turke su Srbi dobrohotnije pomagali u ratovima. 1396. despot Stevan, sin kneza Lazara, na turskoj se strani tukao sa svojom vojskom kod Nikopolja protiv križarske vojske, zatim 1402. blizu Angore protiv Tatara; koje je predvodio legendarni Timurlenk. U blizini grada Ankare i sada se jedna uzvisina imenuje Srbijansko brdo.

Dok se u Maloj Aziji borili na turskoj strani, istodobno se sporazumievali s njihovim (turskim) protivnicima Madarima. Svoju su dvoličnost izkazivali tamo, kdje god bi im se pružila prilika.

c) Knjaz Miloš Obrenović (nazvan po očuhu Obrenu, jer Srbijanci dobivaju prezime tek u šestdesetim godinama XIX. st.) ubija Karadorda, voñu 1. srbijanskoga ustanka, i vojno pomaže Tursku protiv njezinih odmetnika (dahija) u Srbiji. d) U tieku turskoga upravljanja Srbijom stupahu Srbijanci u većemu broju u pomoćnu tursku vojsku, poznatu pod imenom martolozi. Brinuli se za obskrbu turske vojske, ujedno u pozadini pljačkali stanovničtvo, što su ga Turci pokorili.

e) U 2. svjetskom ratu četnički voda Dragoljub Draža Mihailović, pukovnik bivše jugoslavenske vojske, ljeti 1941. počeo se opirati njemačkotalijanskim osvajačima, potom stupio u savez s komunistima, da bi ih uskoro mučki napao. Istovrjemeno je prešao na njemačko-talijansku stranu. Od njemačke i talijanske osvajačke vojske primao svu obskrbu - naoružanje, strjeljivo, odjeću, obuću, liekove, hranu i novac. U istome su razdoblju četnici dobivali vojnu i novčanu pomoć od saveznika Britanaca. U Mihailovićevu se stožeru nalazili predstavnici britanske vojske,, poslie i vojske Sjedinjenih Američkih Država, Kako biva, četnički zapovjednik sjedi na dvjema sukobljenim stolicama! Od jeseni 1941. do konca rata 1945. njegove se postrojbe, postavljene rame uz rame s njemačkom i talijanskom vojskom, od kojih primaju i naredbe, bore protiv partizana. Sigurno je to osamljen slučaj u 2. svjetskom ratu, da t. zv. pokret odpora prima obilnu tvarnu pomoć od medusobno zaraćenih strana - njemačko-talijanske i britansko-američke. Saveznikom je Mihailović osvajačkih vojska - njemačke i talijanske te njihovih neprijatelja Velike Britanije i SAD! 34


Stran 35 SD

O četničkim pljačkanjima, paljevinama, rušenjima, pokoljima i ostalim zločinima na

prostoru zapadno od Drine, dakle u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napisano je više knjiga, stoga se ovdje ne kanim osvrtati na to. Čitatelj će o tome štošta doznati u sliedećim poglavljima. Meñutim, današnja je Srbija na Ravnoj Gori Draži Mihailoviću podignula veličanstven spomenik kano voñi "prvog pokreta otpora u Evropi". Takve proturječnosti, takve najkrupnije i najočitije laži u srbijanskome su pravoslavno-bizantskome duhu od Stevana Nemanje i sv. Save do naših dana.

f) U svima ustavima bivše Jugoslavije stajalo nedvojbeno, kako svaka Socialistička Republika može iztupiti iz zajedničke države, t. j. Jugoslavije. A ustav je osnovni i glavni zakon svake države, iz kojega proizhode svi zakoni. Niti jedan mu ne može biti suprotan. To ustavno pravo izkoristile su 1990. i 1991. Slovenija i Hrvatska, potom Makedonija te Bosna i Hercegovina. Njihovi se grañani na slobodnu izboru (referendumu) odlučili za izlazak iz Jugoslavije i neovisnost svojih država. Meñutim, čim je Slovenija izkoristila tu ustavnu pravicu i proglasila svoju neovisnost, odmah ju je napala Jugoslovenska narodna armija, u osnovi srbovojska. Ta je "nepobediva vojska" ubrzo u Sloveniji polomila zube i razpala se u sudaru s tek osnovanom slovenskom vojskom kano zvonik od karata. Bijah svjedokom njezina razsapa. Kada se potom osamostalila Hrvatska, uskoro bi žestoko napadnuta od te iste vojske i domaćih Srba. Potom isto doživi Bosna i Hercegovina. U želji za oddržavanjem dobrih odnosa s Grčkom radi odstupnice te susjedstva s Bugarskom, s kojom nisu poravnati granični računi, srbijansko vodstvo bijaše prisiljeno popuštati pa je naredilo povlačenje svoje vojske iz Makedonije, kdje ne bi nikakvih sukoba.

Uzprkos činjenici da ustav nedvosmisleno omogućuje pravo na odcjepljenje svakoj Republici, za srbijansko vodstvo taj podatak kano da ne obstoji. To ga vodstvo, s njime i njegove priobćajnice, nije javno spomenulo od 1990! Za njih naprosto te odredbe nema. Naprotiv, govore jedino o "separatističkim Republikama", koje se drznule uporabiti zakonsku mogućnost i razglasiti svoju neovisnost. A te Republike samo se poslužile svojim pravom.

Nakon Slovenije SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) vojno napade Hrvatsku, zatim Bosnu i Hercegovinu. Za njih to ne bi nikakav napad na druge države, već je to "gradanski rat". I dalje. Srbi u Hrvatskoj imaju pravicu na samoodredenje, kosovski Albanci na to nemaju. Hrvati u Bačkoj i Sriemu nisu narodna manjina u Srbiji, nisu ni Hrvati, već su nekakav - broj !

Dakle, srbijansko-srbskomu licumjerju nikada kraja! 35


Stran 36 SD

SRBI U HRVATSKOJ - Po zemljopisnome položaju Srbi u Hrvatskoj naslanjaju se na

one u Bosni i Hercegovini, stoga ne mogu biti drugoga podrietla, negoli su njihova subraća iztočno od njih. Pisanije o njihovoj "autohtonosti" tek su promičbeni potezi, što služe dnevnopolitičkoj svrsi u službi srbijanskoga imperializma. Dapače, u Hrvatskoj su mlañi 100 do 150 godina od bosanskih. Vlasi bježali iz zaposjednute Bosne i Hercegovine, dakle iz Turske države, u Hrvatsku pod austrijsku zaštitu. O tome Pilar u v Južnoslavenskome pitanju:

"Od početka 16. st. pojavljuju se ovi turski prebjezi sve češće, te ih austrijske vojničke vlasti naseljivahu duž turske granice kao protutežu upadima Bosanaca i njihovih (vlaških) istovjernika.

C. i kr. ratni arhiv u Beču pun je izvještaja o njima. Dolažahu pod najrazličitijim imenima, ali većinom ih nazivahu: Rasciani sive Wallachi, , Raci ili Vlasi. A zovu ih 'Thraces' pa 'Wallachen, alias Altromer'. Izpočetka nalazimo ih takoñer pod imenom Rasciani atque Wadlachi, pa se prema tome razlikovahu slavenski Raci od romanskih Vlaha. Kasno udomila se oznaka 'Rasciani sive Wallachi', jer se više nije raspoznavalo, koji su jedni, a koji oni drugi. U pravoj Srbiji bijahu romanski pastiri sašli s brdina, odnosno upali s juga kao čisti Romani." (188. - 119.) Nazivali se: Raci ili Vlasi, Tračani, Vlasi zapravo Starorimljani, Raci dakle Vlasi. Na kraju prevladalo Raci ili Vlasi, naposljedku ostalo tek Vlasi. Značajno je, kako se niti jednom i nikdje ne nalazi naziv Serben, t. j. Srbi. Da je barem u jednoj skupini tih prebjega bila većina Srba, sigurno bi ih austrijske vlasti, točnije vojničke vlasti i oslovile njihovim imenom, dakle Srbima. Naravski, srbijanski i srbski "naučnici" i "istoričari" to naprosto ne opažaju, za njih ne postoji Carski i kraljevski ratni arhiv u Beču. nije ga, kada se piše o postanku Srba u Hrvatskoj. Da se možda u ovoj prigodi samo jedanput spominje imenica Srbin/Srbijanac, podignuli bi to na velika zvona. Budući da toga ni je, prelazi se preko date činjenice, kano da ne obstoji ni Beč!

Iz navedena Pilareva djela prenosim i sliedeće podatke: "Još u doba Marije Terezije piše carski komesar Taube: 'Ovi Vlasi nauče doduše ilirski

jezik, ali im se još danas pozna, da su Vlasi.'." (119.). Ni povjerenik Taube ne spominje Srbe. U osnovi su svladali hrvatski jezik, ali ne toliko, da se ne bi poznalo, kako su Vlasi! Kada bi dotičnici bili Srbijancima, ne bi se toliko trudili učeći hrvatski jezik.

Na istoj stranici pisac navodi više vlaških osobnih imena uzimajući ih prema vlaško-rumunjskim sufiksalnim morfemima -ul, -as, -eš, -man, -or te još nekima. Glede njih ne bi toliko sretne ruke. Ne može se taj promašaj pri 36


Stran 37 SD

pisati njemu, već stanju ondašnjega jezikoslovstva, osobito Tomislavu Maretiću. Meñutim, više njih ipak posjeduje vlaško-xumunjski korienski morfem. To su Bambul, Barbul, Čirigul, Drakul, Furtul, Kuhul, Kutul, Licul, Manul, Musul, Pimpul, Regul, Sirkul, Šamšul, Šikul, Trankul; Basara, Basrak, Besara, Bocman, Cucor, Ćić, Dardali, Dokman, Durman, Erfor, Kakeš, Kapor, Kecman, Kinan, Kotas, Peleš, Princip, Skapor, Šola, Šurman, Udman. Akoli i nije baš svako vlaško-rumunjskoga izvora, ono je sigurno vlaško osobno ime. Od većine njih izvedena su prezimena, ostala su poprezimenjena.

Nakon Mohačke bitke 1526. Turci u zapadnu Slavoniju naseljuju vlaške nomade, kako bi ih suprotstavili domaćim Hrvatima. Uz to, Austrija ih mamila, neka prieñu na njezinu stranu, da bi ih uperila protiv Turaka. I tako nicahu pravoslavna vlaška naselja s obje strane nestalne i nesigurne granice. Obće je poznato, kako se i sada u Hrvatskoj Srbi nazivaju Vlasima, a područje u zapadnoj Slavoniji dugo bijaše Mala Vlaška. Da se po Hrvatskoj naselili Srbijanci, nosili bi naziv Srbi, a nikada ne bi bilo Male Vlaške. Jednostavno rečeno, bili bi Srbi, a kraj oko Pakraca imenovao bi se Mala Srbija.

Datoga se pitanja dotaknuo, dosta šturo, Slovenac Fran Miklošič, uz V. Jagića, najveći slavist. Njegovu je tvrdnju donio Pilar u Južnoslavenskome pitanju:

"Ove odnose smetale su seobe Srba, osobito od zasnivanja turske vladavine u Europi, i ona neodoljiva asimilatorna snaga srbskog naroda, koja je posrbila na zapadu Hrvate, na jugu Šćipetare, posvuda Vlahe (Rumunje) (odtisak M. Š.), a na iztoku i jugoiztoku Bugare." (121.)

Premda sažet, Miklošič je vrlo jasan: posvuda su Vlasi posrbljeni. Dakako, i u Hrvatskoj! Akoli pak nije tako, nameće se naravno pitanje: što se dogodilo s tim toliko spominjanim Vlasima? Njih nikdje, osim što se i hrvatski i bosansko-hercegovački Srbi zovu Vlasima. Ni malo bez podloge, niti slučajno.

Kada se javlja srbsko ime za hrvatske Vlahe? Koliko se može sustavno pratiti, rada se uzporedno s pojavom Hrvatskoga preporoda (1835. - 1849.). Naime, 1836. u Dalmaciji je izišao prvi broj srbskoga godištnjaka nazvana Srbsko-dalmatinski magazin. Pokrenuo ga Drnišanin pop Teodor Petranović. Uz manja odstupanja Petranović u njemu sliedi Vuka Karadžića. A u godištnjaku se očituju i stanoviti utjecaji iz Crne Gore. Petranović i njegove pristaše sustavno šire i nameću srbstvo u Dalmaciji. Pridružuje im se većina pravoslavnih svećenika, koji crkvu koriste za promicanje ove zamisli. Budući da su pravoslavci u Dalmaciji potomci nekadašnjih Vlaha, to ih ne bi težko 37


Stran 38 SD

učiniti Srbima, jer biše izgubili svoj jezik, a sa Srbijancima ih sdruživalo pravoslavlje.

Uz Petranovića pristao karlovački patriarh Josip Rajačić. On je 1861. u Hrvatskome državnome saboru na zaključak predložio spomenicu, u kojoj se tvrdi, kako u Hrvatskoj i Slavoniji osim Hrvata prebivaju i Srbi. Naravski, Rajačiću je u cielosti išao naruku Hrvatski državni sabor. Zastupnik Ivan Vončina sastavio je tu pogubnu Izjavu i 11. svibnja 1867. predložio Saboru na odobrenje. Ista glasi:

"Sabor Trojedine kraljevine izjavljuje svečano, da Trojedina kraljevina priznaje srbski narod, koji u njoj živi, istovjetnim i ravnopravnim s hrvatskim narodom."

Izjava je izglasovana jednoglasno. Jedan bi hrvatski znanstvenik rekao: "Bezglasno!". Ta je jednorečenična Izjava najpogibeljniji čin u svekolikoj poviesti hrvatskoga naroda, pogibeljniji i pogubniji od Pactae conventae od 1102. Najviše hrvatsko zakonodavno tielo priznaje vlašku manjinu u Hrvatskoj za "srbski narod, koji u njoj živi, istovjetnim i ravnopravnim s hrvatskim narodom.". Upravo u predočenu izsječku leže najveća zla, nesreće i tragedije hrvatskoga naroda od 1867. skoro do kraja XX. st. Hrvatski državni sabor dragovoljno ustoličuje vlašku manjinu, tada "srbski narod", za ravnopravan sebi u svojoj vlastitoj domovini! Navukoše najopasniji rak na zdravo nacionalno tielo. Svi potonji dogañaji - Khuen Hedervary, Zadarska rezolucija i Hrvatsko-srbska koalicija - samo su posljedicom i nastavkom ubitačne zablude od 1867! Kada bi i malo predvidali mjerodavni o budućnosti hrvatskoga naroda, lako bi zaključili, da ga čekaju goleme težkoće. Jasno je, kako će taj novopečeni srbski narod tražiti svoje vrhovničtvo (suverenitet) u Hrvatskoj, Hrvatska će postati dvonacionalna država i država dvaju vrhovničtava (suvereniteta)! Time su Hrvati stvorili precedens u europskoj poviesti: učinili manjinu vrhovničtvenom u svojoj jedinoj domovini! Može to tek lakovjerna, golubinja i sliepa ćud.

Ni je bez značaja, da niti jedan saborski zastupnik nije izustio rieč Vlah. I tako je prjeko noći u Hrvatskoj stvorena srbska nacija! I to je nisu učinili ni Srbijanci, ni Austrijanci, ni Mañari. Stvoriše je - Hrvati. Zastupnici Hrvatskoga državnoga sabora.

Sastavljač i predlagatelj dotične Izjave, jednorečenične, Ivan Vončina ne pade u zaborav. Naprotiv! Njegovim je imenom ovjenčana ulica u Zagrebu. Biva, kako mi Hrvati visoko cienimo i grobare svoga hrvatstva!

Do kraja XIX. st. Vlahosrbi se u Hrvatskoj podpuno pretvaraju u Srbe, učvršćuju se u cjelokupnome hrvatskome životu. Pravoslavno svećenstvo širi meñu njima osjećaj pripadanja srbstvu. SPC je veoma djelatna, pače i napad 38


Stran 39 SD

na, jer njoj "pripadaju" vjernici u tudoj državi, ona ih posrbljuje neusporedivo više negoli srbijanski političari. A svi skupa rade neprjekinuto i pojačano iz godine u godinu.

Ne posve neočekivano, na pomoć im priskače austrougarska vlast prjeko hrvatskog bana grofa Dragutina Khuena Hedervarya. Banovaše 20 godina (od 1883. do 1903.). Austro-Ugarska u blizkoj budućnosti, zajedno s Njemačkom, nastojala ostvariti svoj Prodor na iztok (Drang nach Osten). U tu svrhu trebala imati Srbiju uza se kano graničnu susjedu. Željela joj pružiti jamstva i jasne dokaze vlastite naklonosti i prijateljstva. Najlakše joj to bijaše, pridobije li na svoju stranu Srbe u Hrvatskoj. Mogla to veoma uspješno na štetu hrvatskoga naroda. nije se žacala ni najgorih postupaka. Khuen je proveo zaključke Hrvatskoga državnoga sabora od 1867. i štošta im dodao. Osim uvedbe ćirilice u Hrvatskoj su stvorene srbske osnovne škole, prolepršala srbijanska zastava, osnovane novčarske ustanove, pokrenuta glasila... Podkrjepljujem tvrdnju stanovitim podatcima. U Zagrebu je otvorena Srbsko-pravoslavna djevojačka škola, u Pakracu Srbsko pravoslavno sjemenište. Obje su uglavnome podignute na državni trošak, potom dalje obilno pomagane iz državne blagajne. 1895. u Zagrebu je ustanovljena Srbska banka, s golemom dioničkom glavnicom, koja novčano podpomaže srbsku trgovinu i indrustriju. Hrpimice je Khuen "srbski ban", kako se nazivao, primao Srbe u državnu službu, i to na najviše položaje, potom dobiše najunosnija bilježnička i odvjetnička mjesta.

Konačno, Khuen je za dopredsjednika Hrvatskoga državnoga sabora postavio Vasu ðordevića, Srbina. Tada dakle prvi put u hrvatskoj poviesti Srbin postaje dopredsjednikom Sabora. I on se tužio, kako su zapostavljeni Srbi u Hrvatskoj! Naravski, bio je on pravi Srbin.

1894. u Zagrebu počinje izlaziti srbsko glasilo Srbobran. Svakako, na trošak srbijanske vlade. Khuen na to osta miran, list nastavio izlaziti.

U Hrvatskome državnome saboru bijahu zastupljene srbske stranke, uztrojen Srbski klub. Kako je očekivati, uviek se te stranke držale uz bana i bile protiv hrvatskih težnja. Prijašnja težka zabluda toga Sabora sada mu se grdno osvećivala, još više hrvatskomu narodu. Uzgojio Sabor guju u svojim njedrima, potom klala čitav hrvatski narod. Eto dokle dovede hrvatska čovječnost, lakovjernost, golubinja ćud i zatvaranje očiju prjed skorom budućnosti! Srbi zastupnici, već osamostaljeni, podporovani od bana, uzeše maha preko mjere.

1905. u Rieci predstavnici većine hrvatskih političkih stranaka viećali o političkim prilikama u zemlji i odreñivali pravac budućega djelovanja. Posljedak toga viećanja bijaše Riečka rezolucija. Dakako, bili su pozvani 39


Stran 40 SD

voditelji srbskih stranaka i narodni zastupnici Srbi, ali se oni nisu odazvali. Izkazali tako svoju moć, neovisnost, ali najviše protuhrvatsko držanje. Hotjeli dočekati zaključke riečkoga sastanka, kako bi se izpravnije mogli postaviti u svome daljemu nastupanju.

Neposrjedno iza okončanja riečkoga viećanja, točno nakon 14 dana, nade se u Zadru na okupu 26 srpskih zastupnika na razgovoru o Riečkoj rezoluciji. Dne 17. listopada 1905. izglasovaše svoju t. zv. Zadarsku rezoluciju.

U Riečkoj rezoluciji ne spominju se Srbi u Hrvatskoj; u Zadarskoj to ne izostaje. Sbog duljine ne može se prenieti u cielosti, stoga evo dva njezina stavka, izzauvodni i predzadnji:

"A današnju borbu mañarskog naroda pozdravljamo tim radosnije, što je sadašnji državni sklop, protiv koga je ta borba uperena, svom snagom, sputavao i što danas sputava razvitak naše otačbine hrvatskog i srbskog naroda." (Odtisak M. Š.)

I dalje: "Što se tiče zahtjeva braće Hrvata za utjelovljenjem Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, koje

je pozitivnim zakonom zajamčeno, pripravne su srbske stranke uložiti i svoju snagu za ostvarenje ovog zahtjeva, ako se sa hrvatske strane ukloni zapreka, koja je dosad priečila srbskoj strani na Primorju, da se za sjedinjenje izjavi, a to je da se sa strane Hrvata obvezno prizna ravnopravnost srbskog naroda s hrvatskim." (Odtisak M. Š.)

Hrvatska je dakle "otačbina" hrvatskog i srbskog naroda. Tako na početku stoljeća. Već u sredini i na kraju stoljeća oružjem će njihovi potomci nastupiti protiv hrvatskoga naroda, kako bi Hrvatsku sbrisali sa zemljina lica i pretvorili je u dio Velike Srbije! Potom uvjet Hrvatskoj glede sjedinjenja "srbskoj strani na Primorju". I to triebaju Hrvati izjaviti. A zatim žalopojka za priznanjem ravnopravnosti "srbskog naroda s hrvatskim". Budući da se u svojoj domovini hrvatski narod našao u neravnopravnu položaju prema vlaškoj manjini, mogao bi se prihvatiti taj dio, kada bi išao u hrvatsku korist. Meñutim, ovdje se licumjerno ukazuje na srbski podreden položaj prema Hrvatima opet po onoj poznatoj: Drž'te lopova!

A ondašnje hrvatske političke vode ne bi bile Hrvatima, ako ne bi odgovorile na Zadarsku rezoluciju. 18. studenoga iste godine u Dalmatinskome je saboru zastupnik i ujedno dubrovački gradonačelnik gospar dr. Pero Čingrija pročitao saborske zaključke, koji glase u cjelini:

"Klubovi hrvatske stranke i srbske narodne stranke uztraju u načelu, da su Hrvati i Srbi jedan narod (odtisak M . Š.), da je jedan drugome ravnopravan i da moraju upravo danas, kada se prieteći na horizontu u velikom 40


Stran 41 SD

svietu i još više unutar Monarhije pojavljuju sudbonosni dogañaji, koji se neposredno tiču njihovih životnih probitaka, svoju moć i svoju narodnu snagu držati na okupu, da zaprieče, da ih tok dogañaja ne iznenadi.

Poradi toga će Hrvati i Srbi u Dalmaciji rame o rame kao ravnopravna braća raditi u narodno-političkim stvarima; oni će se osobito zajedničkim silama truditi, da isposluju što prije utjelovljenje Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, jer je to glavni uvjet za osiguranje bolje narodne budućnosti tih zemalja.

Da se temeljna načela hrvatskog jedinstva i ravnopravnosti Hrvata i Srba u Dalmaciji ne primjenjuju samo kod narodnih zastupnika, nego trajno i u vladinom (sic!) djelokrugu, čast mi je u saboru u ime kluba predložiti na prihvat sliedeće zaključke:

l. Shodno zaključku sabora od 21. srpnja 1883. poziva se c. i k. vlada, vrši svoj upliv onamo, da sve vladine oblasti i svi uredi u vezi s narodnim jezikom upotrebljavaju uviek izraz "hrvatski ili srpski"; da se u dalmatinskim školama hrvatskom i srbskom imenu odredi častno mjesto i da se u školskim knjigama vodi računa o srbskoj i hrvatskoj poviesti i da se u njima uči jednako latinski i ćirilski alfabet tako, da djeca nauče čitati i pisati oba pisma (odtisak M. Š.).

2. Poziva se dalmatinski zemaljski odbor, da sve pismene odluke odpravi onim pismom, kojim su molbe i podnesci napisani."

Smatram, da zaključke nije potrjebito čitati dva puta. Već u uvodu podpuna proturječnost. Akoli su Hrvati i Srbi jedan narod, čemu u zaključcima dva naroda? Dalje, koji su oni narod: ili samo Hrvati, ili samo Srbi? Jesu li jedan narod, mogu se onda tražiti prva tek za taj jedan i jedini narod! Meñutim, u sadržaju se govori o dva naroda. Srbskaje manjina učinjena drugim vrhovničtvenim narodom u pokrajini Dalmaciji. Hrvati se odriču nacionalnoga naziva svoga jezika, i to u Dalmaciji, kolievci hrvatske državnosti i hrvatske književnosti. "Dični zastupnici" ne prizvaše u sjećanje ni hrvatsku poviest ni književnost. Primjerice, smetnuli s uma, kako u naslovu spjeva Judite, prvoga djela hrvatske književnosti, stoji, da je spjevana "u versih hrvacki". U doba dok u Hrvatskoj ne bi ni jednoga Vlaha, otca tih Srba, pred kojima oni (zastupnici) ničice padaju na početku XX. st. Uz to ćirili čko se pismo uvodi u sve škole u pokrajini, takoñer i u upravu (administraciju).

Dakle, po ugledu na starije zastupnike u Hrvatskome državnome saboru u Zagrebu sada i dalmatinski podoše njihovim putem. Ali stvarno odoše i dalje. Pristadoše na zator nacionalnoga imena i naziva svoga jezika. I to u korist potomaka dotepene Vlaščadi. Samoponiženje i izdaja 41


Stran 42 SD

nacionalnog bića i bitka nañoše se na samu dnu! Da se moglo dublje pasti, nije sumnje, kako to ne bi učinili zastupnici.

Bit će i stoga gospar dr. Pero Čingrija počašćen od svojih sugrañana tako, što je jedna ulica u Gradu "ukrašena" njegovim imenom i prezimenom. Eto još jedno izdajstvo pretvoreno u vrlinu i zaslugu!

Riečka je rezolucija pokrenula jedan politički zamah, na nju se nastavila Zadarska rezolucija, zaokružila ih Izjava Dalmatinskoga sabora. nije na ovome stalo, niti mogaše ostati, jer se plazina bila zahuktala. Iz predhodnoga je proizašla politička ustrojba nazvana Hrvatsko-srbska koalicija. Oblikovana je 11. prosinca 1905. U njoj se našle Napredna stranka, Srbska samostalna stranka i Socialdemokratska stranka (do travnja 1906.). Koalicija dualizmu u Monarhiji suprotstavlja se suradnjom Hrvata i Srba. Kraće razdoblje surañuje s Mañarskom koalicijom, jer ista uskoro mienja pravac te prjekida suradnju.

Hrvatsko-srbska koalicija, kano politička udruga, odredila je svoj cilj. Najprie učvršćenje svoga saveza, potom u konačnici stvoriti jugoslavensku državu. Na čelu joj stajaše Frano Supilo, bivši pravaš i urednik glasila Crvene Hrvatske. Ta tragična osoba vjerovala Srbima i Srbijancima, takoñer i njegovi suradnici Hrvati. Srbskim članovima Koalicija bila tek sredstvom za postizanje uvjeta za ustoličenje Velike Srbije.

Nakon Pripojenja (Aneksije) pokrajina Bosne i Hercegovine AustroUgarskoj u Koaliciji nastaje razkol. Naime, hrvatske stranke žele uključenje Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, a srbske se zauzimaju za njezinu široku autonomiju. Osnovno je, da BiH ne uñu u sastav države Hrvatske. Budući da voditelji žive i rade u Hrvatskoj, ne mogu se zalagati, da obje pokrajine pripadnu Srbiji, dakle tuñoj državi. To je najviše, što se tada moglo činiti u Austro-Ugarskoj. Kako su radili na stvaranju države Jugoslavije, Bosna i Hercegovina naći će se u Srbiji, kada se oddiele od Austro-Ugarske. Ni takvo srbsko djelovanje jedva da je i malo osviestilo hrvatske političare u Koaliciji.

Vlada Hrvatsko-srbske koalicije ostaje na vlasti do konca 1. svj. rata. Tuñinci, što upravljahu Hrvatskom i neki domaći, što žuñahu za vlašću, u Srbima nañoše

dobre saveznike. Srbi su Hrvatsku razjedinili iznutra, tuñinci i naši prodanci za to ih nagrañivali. Dokle dospje austro-mañarska protuhrvatska politika, najpodpunije svjedoči vladavina Dragutina Khuena Hedervarya. U dvadesetogodišnjemu razdoblju u Hrvatskoj je posrbljeno skoro sve pravoslavno žiteljstvo, stvarno vlaški puk. U Hrvatskoj je i službeno priznata srbska nacija, uvedena srbijanska zastava te ćirili čko pismo u škole.

"Srbski ban" nakanio ići do kraja. Na putu mu se izpriečio hrvatski pravopis i jezik, stoga ih moraše zamieniti srbijanskim. U drugoj polovici 42


Stran 43 SD

XIX. st. do kraja bijaše izgraden hrvatski književni jezik i pravopis. Za banovanja Ivana Mažuranića (1873. - 1880.) ozakonjeni su konačno književni jezik i pravopis. Dakako, u mnogočemu se razlikovali od srbskoga jezika i pravopisa, jer su to dva jezika. Svemogući ban odredio Hrvate lišiti njihove najbitnije nacionalne sastojnice i nametnuti im tudu. I u tome uspio do kraja.

Za najprotuhrvatskiju rabotu u Hrvatskoj se moglo uviek naći pristaša, stvarno izdajica. U dotičnome primjeru prodanih pera. U osobi profesora Ivana Broza nalazi Khuen pravopisca, stvarno oponašatelja srbijanskoga pravopisa Vuka Karadžića. I taj Broz ubrzo dogotovljuje Hrvatski pravopis, koji se pojavljuje 1892., drugo izdanje biva sliedeće godine. Čim je izišao, uveden je u sve škole i urede. Broza čekaše mjesto sveučilištnoga profesora, ali ga uskoro zadesila smrt. I time je korienski (etimologijski) hrvatski pravopis, inače postavljen na znanstvenoj osnovi, morao ustupiti svoje mjesto Karadžićevu fonologijskomu, primitivnu i neznanstvenu pravopisu. Na pregolemu hrvatsku nacionalnu i kulturnu nesreću, taj je i takav pravopis i sada (1977.) u službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj!

S pravopisom ide i slovnica. U izboru njezina pisca Khuen takoñer ne bi loše sreće. Pisanje slovnice srbskoga jezika povjerio profesoru Tomislavu Maretiću. Pod naslovom Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika izlazi u Zagrebu 1899. U naslovljenoj slovnici ne obstoji ni jedan primjer iz hrvatske književnosti! Unatoč tomu što joj se u naslovu nalazi prid. hrvatski! Kolikoga li licumjerja i laži! Izključivo je osnovana na srbskome jeziku! Za tu prodaju duše davlu njezin je pisac dospio na Sveučilište u Zagrebu.

I time je zatvoren krug: Hrvatskoj je nametnut srbski jezik i pravopis! Bijaše to jedan od najkrupnijih poraza hrvatskoga nacionalnoga bića i bitka i njegov pad u najdublji ponor. Od tada i potječe srbijansko-srbska tvrdnja, kako oni dadoše Hrvatima svoj jezik i pravopis. Posljedice toga kolonialnoga čina snosimo i sada i još ćemo ih dugo osjećati. Dielom je o tome progovorio Miroslav Palameta u članku Stećci i njihov kulturološki kontekst. Na početku veli:

"U posljednjih 5-6 godina na javnim mjestima često se isticalo kako je hrvatska kultura bila potiskivana, hrvatska baština nijekana i hrvatska prepoznatljivost zatirana. Budući da se radi najčešće o politikantskim porukama govornika i autora, one su se trebale razumijevati kao potreba izlaženja iz zagrljaja u koji su Hrvati ušli 1919. i iz kojega su se pokušali izvući 1941. da bi većina toga naroda zapala u kafkicijanske sfere bratstva i jedinstva. Meñutim, kada se govori o duhovnoj hrvatskoj tradiciji, onda taj zagrljaj ima dulju povijest, koja zasigurno traje od Bečkoga dogovora iz sredine prošloga stoljeća kada su hrvatski profesori, lingvisti prihvatili mamac samouko- 43


Stran 44 SD

ga srbijanskoga seljaka te hrvatsku stoljetnu tradiciju književnoga jezika vratili na razinu bespovijesnoga folklora i guslarskoga iskaza (odtisak M. Š.).

Što se sve dogodilo tijekom skoro jednoga i pol stoljeća u smislu hrvatske svjesne samozataje, s jedne, i potiranja s druge strane, ledeni je blok od kojega smo vrh tek rascijepili u Domovinskom ratu, a posao koji predstoji u razdvajanju njegova podvodnoga dijela, daleko većega, stoji pred nama. Nema sumnje da je preispitivanje hrvatske kulturne baštine nužno i s ovog stajališta opravdano u svim njezinim dijelovima." (Ljubuški kraj, 161.-162.)

Prihvativši Karadžića, glede književnosti, Srbijanci se vratili na početak, na "bespovijesni folklor i guslarski iskaz". Do naših se dana nisu oporavili. Za Hrvate je to bio manji potres s obzirom na moćnu književnu baštinu na sva tri jezika, osobito na štokavskome. Ali veoma porazno sbog . toga, što smo pravopisno i jezično podvrgnuti srbstvu i Srbijancima, da su nam veoma lako mogli nametnuti svoj bizantsko-balkansko-pravoslavni duh za razliku, primjerice, od Slovenaca, koje je pred tim utjecajem kano snažna brana štitio književni jezik i pravopis. Hrvatski jezikoslovci i političari srljali u zagrljaj Srbijancima i Srbima kano prase u surutku, ne želeći ocieniti s kime se sdružuju, i kakve će to posljedice imati za hrvatski narod. Da se barem tko od njih sjetio Šenoine pjesme Budi svoj!

Dobivši prevelike povlastice u Hrvatskoj i podporu austro-mañarske vlasti, Srbi se u Hrvatskoj naglo osiliše. U Hrvatskoj se počeli vladati kano povlašten, gospodujući narod, osobito kada su pridobili gospodarsku podlogu. Hrvat je u vlastitoj domovini postupno postajao gradaninom drugoga reda. To je želio kolonialni gospodar, a manjinski Srbi, dojučerašnji Vlasi, hodili s njime uzporedno, jer im to odgovaralo. Valjda nikdje nije toliko izkazana hrvatska naivnost i lakovjernost kao u odnosu prema Srbima. Vlaškomu polunomadu i golaću Hrvatska dala najšire gostoprimstvo i gospodujući položaj, on joj uzvratio na najgrublji i najsuroviji način.

Odkada hrvatski Vlasi postaše Srbima, - ponavljam - oni će nepriekidno djelovati protiv hrvatskoga naroda. O ovome će biti govora i u idućim poglavljima. Udruživahu se sa svakim neprijateljem hrvatskoga naroda i svoje hrvatske domovine, koju nikako nisu priznavali. Vodeni iz Srbije i od drugih hrvatskih neprijatelja, ustajahu na svaki njezin poticaj za samostalnošću. A "matica otadžbina" Srbija vješto ih koristila u politici stvaranja Velike Srbije.

Vrhunac je njihova protuhrvatstva priključenje srbijanskoj vojsci 1991., s kojom su skupa oružjem napali Republiku Hrvatsku. Ta Vlaščad kano jedan ustala sa "svojom braćom" Srbijancima, kako bi uništila hrvatski narod, od Hrvatske napravila Veliku Srbiju. I nakon početnih uspjeha biše 44


Stran 45 SD

zaustavljeni, Hrvatska osta na nogama. U protuudaru Hrvatske vojske 1995. njihova je vojska nestala iz Hrvatske zajedno s većinom naroda. U naglosti odgrabiše u "matičnu zemlju" Srbiju, kako bi se najposlie svi Srbi našli u jednoj državi. Na skupu i okupu. Hrvatska se tako oslobodila opasna raka na vlastitu tielu. Za beogradskim malim, balkanskim Hitlerom krenuli kano stado za ovnom predvodnikom, a taj ih strovalio u bezdan.

Naposljedku, što o svemu reći? Odgovaram: Došli Vlasi - otišli Srbi! I nazdravlje im budi! A što ostaviše za sobom? Ostavili znatno smanjen broj pripadnika svoje narodne manjine, po većini nastanjene u gradovima. U poviesti hrvatskoga naroda, naročito one XIX. i XX. st. stoje najgorče uspomene i duboki ožiljci množtva i množtva zločina, što ih učini ta posrbljena balkansko-romanska skupina. Obistinio se i uporan srbijanski zahtjev, da svi Srbi moraju prebivati u jednoj državi. Eto, svoji se našli sa svojima, ali u Srbiji.

SRBIJANSKE SEOBE I SPC - Po ukinuću Pećke patriarhije (1776.), nakon prve srbijanske seobe prjeko Save i Dunava do Budima, srbijansko je vjersko središte preneseno, u Szent Andreu, gradić nedaleko Budima. Gospodarski ojačani doseljeni Srbi, u kulturnoj i gospodarski naprednoj Ugarskoj, živnuli su i prihvatili srjednjoeuropsko ponašanje. Nova Patriarhija počinje jače djelovati na svoje vjernike u novonaseljenim panonskim krajevima. A odrazuje se to donekle i u Srbiji. K tomu, ugarski Srbi vjerski i kulturno i politički povezuju se s Rusijom, najviše sbog istovjerstva. (Na Rusiju će se neprekidno oslanjati Srbija do kraja 1. svjetskog rata. Odnosi su im zamrznuti 1948. za sliedećih manje od 10 godina, potom su uzpostavljeni i oddržavaju se stalno. Budući da kralj Aleksandar Karañordević ne htje uzpostaviti diplomatske odnose s komunističkom Rusijom, SPC mu se sdušno priključila. Dakako, uviek kročila s državnom vlasti!) Sbližavanje s istom urodilo je tolikom podredenosti, da su ugarski Srbi svoj slavenosrbski književni jezik zamienili srbskoruskim (mješavinom slavenskosrbskoga i ruskoga). Pravoslavna je Rusija širila svoj utjecaj na pravoslavni Balkan. Da bi Austrija umanjila i omela ruski prodor na slavenski jug, Srbima je popuštala pružajući im mnoge povlastice. Naravski, Srbi ih znali i umjeli obilno koristiti. Osobito kadaje vjersko, kulturno i gospodarsko središte premješteno u Sriemske Karlovce.

Dodatnu podporu SPC dobiva nakon uspjela 2. srbijanskoga ustanka i ureñenjem stanovite autonomije u Beogradskome pašaluku. Blizina matične Srbije ulievat će joj ohrabrenje i snagu, bit će jačom. SPC i državna vlast u Srbiji tješnje suraduju i izpomažu se; najizrazitije se dopunjuju u srbijan 45


Stran 46 SD

skome imperializmu. Može se mirno kazati, kako je to dvojstvo u podpunosti jedinstveno.

Izražavanje vjerskosti, vjerskoga života - već je uzputno rečeno - u pravoslavnim (nacionalnim) crkvama, takoñer i u SPC, sasvim je neznatno. Daleko od toga, da bi se moglo uzporeñivati s onim u Katoličkoj crkvi. Na misama je veoma malo vjernika, niti 10% u odnosu na posjećenost u katoličkim crkvama. Veoma nizak broj vjernika prima svete sakramente. Visok ih je postotak nekrštenih. Pravoslavni vjernici nisu obremenjeni vjerskim zanosnom, do vjerovanja im nije puno stalo.

Pravoslavne crkve su nacionalne, sljubljenje su sa svojom državom. K tomu, osjetno su zatvorene u se. S obzirom na to jedva da i mare za obćenitost (univerzalnost) pravoslavlja kano takva. Vjernici i nevjernici u svojim crkvama nalaze jaku nacionalnu ustanovu, uz koju se svrstavaju, čim ona to , zaište. Na njezin poziv pripravljeni su se svrstati u sbijene redove i krenuti za njom. Nedostatak vjerskoga osjećaja prenose u nacionalni duh i zanos. U tome su izprjed katoličkih vjernika, pripadnika obće, medunarodne crkve.

Pravoslavne crkve nerado se sbližuju s katoličkom i drugim crkvama, premda propoviedaju Deset Božjih zapoviedi. Tvrde, kako su svi ljudi braća, služe se često krilaticom: Brat je mio, koje vjere bio. Na pitanje zašto ne prilaze k ekumenizmu, njezini predstavnici redovito odgovaraju: "Za to još nije došlo vrieme." I tako iz desetljeća u desetljeće, iz stoljeća u stoljeće. Uzpostave li se stanoviti odnosi, u pravilu su povrjemeni, najčešće osobni, stoga redovito oprezni, tanki, krhki i kratkotrajni. U dodirima s Katoličkom crkvom često se vidi opasnost za pravoslavlje.

Za vrieme obiju srbijanskih seoba u nekadašnju Ugarsku s narodom se kretalo i svećenstvo. U izseljeničtvu se snašlo i s narodom gradilo crkve, samostane, škole i sve ostalo potrjebito za vjerski život. Sve činjaše, kako na široku prostoru, meñu miešanim i inovjernim pučanstvom, da se ne bi osipali njihovi vjernici te prelazili na druge vjere, poglavito ne na katoličku. Ujedno je oddržavalo i širilo njihovu nacionalnu sviest i pripadnost srbijanstvu. Svećenstvo se s narodom prenaglašeno opiralo pripojenju Rimu, t. j. unijaćenju. I taj je odpor ugarske Srbe sbližio s Rusijom, u kojoj nalažahu kakvu-takvu zaštitu.

Pod Turcima vas život u Srbiji bijaše potrt i učmao; tek se životarilo. Naprotiv, u Ugarskoj je nacionalno življenje naprosto plamsalo. Za to je najzaslužnija SPC kano ustrojena i moćna udruga.

Bez obzira kroz kakve je težkoće prolazila, nikada nije zaboravljala na svoje širenje na štetu hrvatskih katolika, odnosno na širenje srbstva. Rječito o tome svjedoče ovi primjeri: 46


Stran 47 SD

a) Prjed Turcima je mahom katoličko svećenstvo pobjeglo iz Sriema, ostavilo hrvatske

vjernike bez vjerskoga života. Novonastalu prazninu popunjivali pravoslavni popovi i s vrjemenom zamienili svoje predhodnike prevodeći narod na pravoslavlje. Novi pravoslavci postali samim time - Srbima.

Slično se dogañalo u Bosni i Lici. b) Iztočna Hercegovina bijaše katolička i hrvatska. U gradu Trebinju stolovao biskup.

Turska suradnica SPC koristila svoje dobre odnose s carigradskim gospodarima. Katolicima nametnula svoj dodatni porez. U turskih vlasti izposlovala progon trebinjskoga biskupa. Zatim je usliedio lov na katoličke duše. Vjernicima se silom nametnula i prevodila ih na pravoslavlje. Zahvaljujući tomu, za katoličko je hrvatstvo uglavnome izgubljen najveći dio iztočne Hercegovine.

c) Prevodenje katoličkih Hrvata na pravoslavlje nije nikada prestalo. Uz pomoć srbijanske vlasti u Kraljevini Jugoslaviji desetci su tisuća Hrvata prevedeni na pravoslavnu vjeru, samim time i na srbijanstvo. Ostvarivana je latinska izreka: Cuius regio, illius religio. U prievodu: Čija je zemlja, onoga je i vjera. Pravoslavlje imalo prednost izprjed drugih vjera. Tko je želio kakav boljitak (napredovanje u službi, viši vojni čin, manji porez te još koješta), primio je pravoslavnu vjeru. I tako se povećavao broj njezinih vjernika.

d) SPC i država beziznimno se dopunjuju u učvršćivanju srbijanske države, u snaženju srbstva i njegovu širenju izvan Kraljevine Srbije. Biše im isti ciljevi te u velikoj mjeri i načini njihove ostvarbe. Skoro je suvišno navoditi, odnosno ponavljati, kako je SPC za srbstvo izvan Srbije učinila neuzporedivo više negoli obje srbijanske vladarske kuće. No, obćenito uzevši, SPC i kralj skladno surañivahu u najvažnijim pitanjima srbijansko-srbskoga bića. Riedka manja nesuglasja uglavnome se javljala oko provedbe željena cilja. Akoli bi dinastiji što triebalo, uviek se mogla osloniti na patriarha. Iz saveza srbijanske države i crkve proiztekla je krilatica: Srbin je, tko je pravoslavne vjere. Nju je uskoro zamienila: Srbin je, tko je srbske vjere. Eto pravoslavlje posta srbskom vjerom; izjednačena je vjera s nacionalnom pripadnosti.

*** SPC je veoma osjetljiva na sbirališta (koncentracijske logore), jer je u 2. svjetskom ratu u

Jasenovačkome sbiralištu nastradao i priličan broj Srba. U njemu su trpjeli i usmrćivani takoñer Hrvati, Židovi, Cigani te pripadnici ostalih naroda. Znanstveno je utvrdeno, kako je u Jasenovcu zaglavilo najviše 50.000 sbiralištnika (logoraša). Srbijanska promičba i posebno SPC dignuše taj broj na 1 milijun! I to samo Srba. O drugima SPC jedva da je ikada progovorila. Možda je uzgredno izustila, kako nestajahu i Židovi, a nastradalih Hrvata i ostalih za nju uobće nije bilo u tome paklu. I jaseno- 47


Stran 48 SD

vačku tragediju ponavlja nepriekidno, najčešće pak za vrieme Domovinskoga rata te u poraću. Ne obzire se na podatke o usmrćenima u Jasenovcu, što proizlaze iz dva popisa stanovničtva, jer joj to ne odgovara.

Meñutim, ta i takva SPC nikako "ne zna", da se vlast Milana Nedića u Srbiji 1942. na sva usta hvalila, kako je Srbija prva zemlja u Europi, koja je riešila židovsko pitanje, te da je Beograd podpuno očišćen od Židova. To što se dogaña izprjed njezinih vrata, kano nije postojalo, kad da toga i ne bi.

Četnici oružničkoga bojnika Jezdimira Dangića u Višegradu 1941. poklali na mostu, što spaja Bosnu sa Srbijom, 7.000 muslimana u jednom zamahu. Rieka je Drina njihova trupla predala Savi, ova Dunavu. Mnoga su viñena na riečnoj površini pokraj Beograda, neka biše izbačena na obalu. I, gle, čuda! U Srbiji je podignuta vika, da to rieka nosi - bosanske Srbe, što ih poklaše - ustaše! SPC je tu laž objeručke prihvatila kao gotovu činjenicu i . izkoristila je, kako bi ocrnila Hrvate. Kada je pak nakon rata odpala ta srbijansko-srbska laž na sudenjima četničkomu vodi Dragoljubu Draži Mihailoviću i Jezdimiru Dangiću, SPC osta mirna, kano da se ništa nije dogodilo. Ne pocrvenje od stida.

Kdje god mogahu, četnici ubijali hrvatski i muslimansko-bošnjački narod. Samo do kraja lipnja 1942. pokolje su izvršili u ovim mjestima u Bosni Hercegovini, kako je naveo A. Beljo u knjizi pod naslovom YU-genocid. Tu su mjesta: Blaž (ubijenih 11), Gostilja mala (25), Dolovi (11), Gostilja Polje (18), Dubovo (40), Gostilja velika (26), Kupusovići (26), Hrtar (22), Koritnik (27), Kapetanovići (32), Kuka (32), Lahci (13), Mañarevići (13), Moremišlje (26), Mušići (55), Obravnje (9), Omeragić (26), Odžak (12), Odžaci (12), Strmica gornja (10), Strmica (36), Šip (25), Presjeka (6), Prelevo (19), Rutenovići (16), Rudo (27), Rujišta (39), Sendići (6), Sokolovići (31), Žljeb (53), Vlahovići (33), Resnik (94), Orahovci (297), Štitarevo gornje (25), Klašnik (90), Varcar-Vakuf, Draganić, Trnovo, Bistrica, Šehovci, Staro selo, Bočac (55), Štitarevo donje (25), KladanjTuholj (26), Glamoč (34), Stolac-Ljubinje (94), Bileće, Plana, Šakotić (26), Čapljina (25), Cim, Bilići (84), Krnjeuše, Vrtoče (82), Drvar (46), Knin ( 16), Trebinje (17), Radoškovci, Opačić (10), Priedor (225), Namik, Čehići, Prozor (915). Broj usmrćenih je veći, jer su ovdje predočeni tek nositelji kućnoga ognjišta. A koliko li su ubili ljudi do konca rata te poratnih mjeseci? Na to pitanje tek trieba odgovoriti.

Ostala je SPC do kraja niema i mirna na predočene i ostale četničke pokolje u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, koji su navedeni imenom i prezimenom. Ni onda niti sve do sada ta velika zlodjela njezinih vjernika i sunarodnjaka za nju se nisu dogodila. 48


Stran 49 SD

***

U srjedini ljeta 1991. srbovojska je napala Republiku Hrvatsku svom raspoloživom snagom uzduž čitave njezine granice sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom te Crnom Gorom, a ne mirovahu ni njezine posade u Hrvatskoj. Bez većih sukoba zaposjela je zapadni Sriem, Baranju, iztočnu i zapadnu Slavoniju, Slunj, Obrovac, Benkovac, Knin, dubrovački kraj i dr. Grad Vukovar odolievao napadima 3 mjeseca. Srbsko pučanstvo u Hrvatskoj jugovojska pravodobno naoružala i obskrbjela strjeljivom. Srbijansko-srbski ratni cilj bijaše: zaposjesti sav prostor do crte Karlobag - Karlovac - Bjelovar. nije ostvarila zadani cilj, ali je zauzela skoro jednu četvrtinu područja Republike Hrvatske.

Ta barbarsko-pravoslavna i genocidna vojska okomila se na svakoga Hrvata na bojištu i daleko u pozadini. Korjenito se latila iztrjebljenja hrvatskoga naroda te svih njegovih kulturnih, vjerskih i gospodarskih vriednosti. Dakako, uvod u sve nebrojene zločine bijaše temeljita pljačka svih pokretnih dobara. Skidana su vrata, prozori i sve ostalo, što se mogaše odtrgnuti. Nakon toga je najviše kuća spaljeno. Primjerice, u Srbiji i Crni Gori jugovojnici i članovi njihovih obitelji prodavali hladnjake i televizore po 100 DM. Zaista izpod svake ciene! I to sbog velike ponudbe. Izza njih osta spaljena zemlja. Tko se nije spasio biegom, ubijen je ili odveden u srbijanska sbirališta. nije se uzimala u obzir ni dob ni spol. Proganjan, mučen i ubijen je svaki Hrvat, koji dopade njihovih šaka, akoli im nije mogao poslužiti u zamjenu za njihove zarobljene vojnike.

Istodobno na redu bijahu silovanja žena. Stvarno je to nastavak, koju četnici provodili u iztočnoj Bosni i Hercegovini te Dalmaciji u 2. svjetskom ratu. Sada srbovojnici, ti pravoslavni sinci, povodili se za svojim djedovima te silovali nemoćne Hrvatice i Bošnjakinje Muslimanke. Eto, i to je pravoslavlje na djelu. Za nj ljudsko biće ne vriedi ništa. Brojna silovanja uza sva ostala zla srbijansko-srbske vojske imaju svrhu i zaplašivanja, unošenje straha u svaku žensku dušu. Javno govorili, kako i na taj način žele, da bi se rodilo više Srba, kako bi mogli lakše vladati. Dakle, silovana žena, do dna ponižena od množtva silovatelja, kada rodi, morala bi odgajati očeva nasljednika, svakako Srbina ili Srbijanca. Izprjed njih se mora bježati, oni pak dobivaju čist prostor. I time se provodi etničko čišćenje. I taj je zločin utkan u osvajačku politiku, dielom je jedne strategije.

Srbijansko-srbski voditelji znaju, što Hrvatima predstavljaju crkve, kapelice, samostani, groblja, uzputni križevi i svećenici. Dokle god su doprli, dizahu u zrak katoličke crkve, samostane te druge svetačke ustanove. Usmrtili i mnoge svećenike, druge protjerali skupa sa častnim sestrama. 49


Stran 50 SD

Jednaku sudbinu doživjele muslimanske džamije. Tako glasovitu džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci minirali, a ne prodoše bolje ni manje poznate. U istome gradu dignuta u zrak i katolička stolnica, usmrćeni svećenici.

Hrvatski katolički narod osobito štuje mrtve predke, mrtvu rodbinu, svojtu i prijatelje. Na Dušni dan, koji pada na početak mjeseca studenoga, na grobljima se obično služi sv. misa, na grobove se postavljaju vienci, cvieće i pale svieće. Množtvo naprosto hrli na groblje, stanoviti pače za tu prigodu pristižu iz tuñine, kako bi izkazali sućut svojim umrlima i pomolili se na njihovu grobu. Tako bi i 1991. Srbijansko-srbski bezbožni barbari znali za taj običaj. I kada se na grobljima nalazilo najviše posjetitelja, obično izmeñu 10 i 13 sati, u dometu svojih topova po grobljima otvarali vatru. Pod njihovim udarcima našao se Dubrovnik, Sinj, Šibenik, Zadar, Gospić, Karlovac, Sisak, Nova Gradiška, Brod n/S, Županja, Vinkovci, Osiek. Poginulo je i ranjeno na desetke ljudi, oskvrnjeni mnogi grobovi. Eto, groblja i vjernici biše njihovi "vojni ciljevi". I to na Dušni dan.

Navedena barbarstva manje-više biše očigledna i znana domaćoj i svjetskoj javnosti. Važnije svjetske priobćajnice prenosile slike tih užasa i viesti o zločinstvima. Konačno, trgnula se i prozborila svjetska javnost. Sjedinjeni narodi su Saveznu Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) proglasili napadačem na priznate države Republiku Hrvatsku te Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ujedno Jugoslaviji nametnuli zabranu trgovanja (uvoza i izvoza) s ostalim svietom i prekinuli kulturne, športske i druge odnose. A diplomatske svele uglavnom na odpravničtvo poslova. Nakon toga ne bi sumnje, tko je poveo rat. Ta je zabrana potrajala skoro tri godine. nije da se u cjelini poštovala, dosta se kršila, ali je u većemu postotku ipak držana. Jugoslaviju je mnogo unazadila u svakome pogledu, i na kraju je ipak morala popuštati, te je zabrana ukinuta.

Srbijansko-srbska vojska stvorila sbirališta u Manjači blizu Banje Luke, u Boki Kotorskoj, kraj Bieljine, potom u Vojvodini nekoliko sbirališta. Kada je jugovojska zauzela grad Vukovar i zapadni Sriem, odvela je veći dio njihova stanovničtva u srbijanska sbirališta, druge protjerala. Na sreću, taj genocid su snimile slikopisne kamere i slike obišle sviet. U sviet odoše i slike ljudskih kostura u Manjači, kdje se dogañali najteži zločini, kano što je izgladnjivanje, batinanje, silovanje i usmrćivanje. Isti je postupak primienjen i na sbiralištnike po Vojvodini. Iz vukovarske su bolnice odvedeni svi ranjenici i dotučeni u nedalekoj Ovčari. U velikome grobu nadeno je 200 mrtvaca. I za njih zna sviet. Kada je hrvatska vojska u završnim podhvatima zaposjela zapadnu Bosnu, na više je mjesta našla množinska grobišta. Iz njih su izvañeni usmrćeni. U zaposjednutu dielu Republike Hrvatske, od Sinja do 50


Stran 51 SD

Pakraca nadeno je više takvih grobova, u kojima leži uglavnome domaće pučanstvo. U tome prjednjači Banovina.

Kada je srbska vojska posjela zaštićeni grad Srebrenicu, pomorila je sve gradane. Cieni se, da ih u okolnim grobištima vječni san sniva 7.000. Takav se genocid nije u Europi dogodio od 2. svjetskog rata.

Dalje. Križni put golema broja Hrvata protezao se preko Vojvodine i Srbije 1945. Srbovojnici i domaće stanovničtvo desetkovali su zarobljenike. Stoga sva sbirališta i sve zločine mora se gledati i prosudivati u cjelovitosti, bez obzira kdje se nalazila, i kada se zločini dogodili, te tko ih je počinio. Sve karte položiti na stol, potom pripisati svakomu njegov udjel. Izticati Jasenovac, Jadovno i druga sbirališta, a istodobno prešućivati Banjicu, Šabac, Križni put, Manjaču, Ovčaru i druge, znači, prekrivati težke zločine jedne strane. Redovito tako postupa i Srbija i Crna Gora. Na njihovu nesreću, nedjela se ne mogu skriti. Ona su poznata, njihove posljedice ostaju. Dok se iz Beograda upravljalo željeznom rukom, morao je vladati muk. No, toga više nema. I svatko će položiti račune. Na javu su izišli svi postupci, sva razbojstva.

Za SPC ništa se od navedena nije desilo. Ostajala i ostaje gluha i sliepa ta "Hristova crkva"; kada se radi o najtežim zločinstvima i razbojničtvima njezinih pripadnika i sunarodnjaka! Ali je - kako je prie navedeno - progovorila licumjerno moleći papu i kardinala Kuharića neka se zauzmu za "goloruki srpski narod", koji strada u Hrvatskoj. Velikodostojanstvenici Katoličke crkve morali bi se zauzeti za napadača, koji "goloruk" žari i pali u tudoj zemlji! Takva je vjera i moral bogougodnika SPC.

SRBIJANSKI USTANCI - Djelotvoran zamah steče srbstvo u doba 1. ustanka od 1804. do 1813. Srbijanci se u Beogradskome pašaluku bijahu otresli turske vlasti te stvorili kakvu-takvu državu. SPC se bila vidno uključila u ustanak. Narodnostni je osjećaj prožeo većinu srbijanskoga naroda i donekle se bio prenio meñu njihove sunarodnjake izvan Pašaluka. Kada je ustanak zadušen u krvi, mnogi se videniji ljudi našli u Austriji i Ugarskoj, kako bi izbjegli turskoj osveti.

Iako Turci uništiše Karañordevu državu, u srbijanskome je narodu ostalo uvjerenje o vlastitoj snazi i moći, a čežnja za neovisnom državom tinjaše i dalje kano žeravica pod pepelom. I nije dugo trebalo čekati na 2. ustanak. Planuo je 1815. Kano voda izkočio je Miloš Obrenović, veoma lukav i okretan, častohlepan i nemilosrdan u bitci za vlast. Najprie naredi ubojstvo mogućega takmaca ðorña Petrovića, od Turaka imenovana Karadorñe, stvarnoga voñu 1. ustanka. Kako bi jednim udarcem pogodio dvie 51


Stran 52 SD

muhe, Karadordevu glavu šalje sultanu u Carigrad! Ulagujući se Turcima, služeći im koristno, Miloš je postupno stvarao autonomiju, iz koje je izrastla Kneževina Srbija, potom Kraljevina Srbija u drugoj polovici XIX. st.

I srednjovjekovna i novovjeka srbijanska država nose jednu zajedničku osebinu. To su nepriekidna unutardinastijska i meñudinastijska trvenja u boju za priestolje. U srednjovjekovnoj državi tek dva vladara umrieše naravnom smrti. Redovito - rekoh - sbacivaše otca s priestolja.

U XIX. st. na vlasti se smjenjivahu dinastije Karadorñevićevih i Obranovićevih. Svrgavanje s priestolja i ubijanja biše redovnom sastavnicom nacionalnoga života. Medudinastijski obračuni okončani 1903. ubojstvom kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin. Od tada vladaju Karañorñevići. Do napuštanja zemlje 1941. nikada nisu prestala unutardinastijska razračunavanja u požudi, da se sjedne na priestolje. 1934. u Marseillesu je ubijen kralj Aleksandar Karañorñević. Budući da njegov najstariji sin Petar bi maloljetan, državom je upravljao namjestnik Pavle, bratić njegova oca.

Taj Pavle je jedini bio obaviešten, da se priprema kraljevo ubojstvo u prilici njegova posjeta Francuzkoj, ali bratiću ne htje priobćiti tu viest. Ostao je u Beogradu na kraljevskome dvoru i čekao viest o sudbini bratića Aleksandra pripremajući se za preuzimanje vlasti, ako kralj bude ubijen. Čim je kralj sišao s lade u Marseillesu, uzpostavio Pavle otvorenu brzoglasnu svezu s Marseillesom. Tamo je sjedio njegov čovjek sa slušalicom na ušima i obavješćivao Pavla o kraljevu kretanju. Kada mu je povjerena osoba javila, da je kralj mrtav, Pavle odmah preuze državno kormilo u ulozi kraljevskoga namjestnika.

Eto još jednoga primjera srbijanskoga prevratničtva.

SPC PROŽDIRE DRUGE PRAVOSLAVNE CRKVE - Pobiedivši Tursku 1912. u l. balkanskome ratu, saveznici medusobno podieliše Makedoniju. Najveći dio, t. zv. Vardarsku Makedoniju, dobila je Srbija. Nitko od saveznika nije priznao makedonsku naciju. Svoj je dio Srbija proglasila južnom Srbijom, dakle čisto pukim zemljopisnim pojmom. A njezini se "naučnici" požurili, kako bi što prie "dokazali", daje Makedonija oduviek sastavnim područjem srbijanske države. Jezikoslovac Aleksandar Belić uporno dokazivaše, da je makedonski jezik narječjem srbskoga jezika. Tko prvi put čuje koju makedonsku rečenicu, uztvrdit će, kako je makedonski poseban jezik. Ni takve bjelodane činjenice ne smetaju srbijanskim "naučnicima" tvrditi suprotno, kada su u pitanju probitci njihove nacije. 52


Stran 53 SD

SPC nije zaostala za tom imperialnom politikom. Odmah je makedonske pravoslavne vjernike pripojila sebi i tako povećala svoj prostor te broj samih vjernika. Država i SPC nastupale složno. nije SPC smetalo, što je u tursko doba taj prostor pripadao Carigradskoj patriarhiji. Kada je meñutim u šestdesetim godinama u SR Makedoniji stvorena Makedonska pravoslavna crkva, SPC je nije do sada priznala. Dapače, nareñivala joj, neka se vrati pod njezino okrilje. A čini to i odkako je osnovana neovisna Republika Makedonija. Sirotica SPC ne može se lako odreći svoga pliena. Ali nije tek na ovome ostalo.

Crnogorska pravoslavna crkva na čelu s vladikom postojaše nepriekidno od srjednjega vieka u neovisnoj državi Crnoj Gori. Čim je Srbija 1918. usrknula Kraljevinu Crnu Goru, time i Crnogorce pretvorila u Srbe, 1922. ukinula je CPC, crnogorske vjernike uključila u SPC. "Bratski" Srbijanci sbrisali Crnu Goru kano državu i njezinu pravoslavnu crkvu.

1993. utemeljena je ponovno Crnogorska pravoslavna crkva, ali ne može u domovinu. Njezin je patriarh u - Kanadi.

Pravoslavni vjernici u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, takoñer i oni riedki u Sloveniji, naći će se u krilu SPC.

Protezanje svoje uprave na vas prostor Kraljevine Jugoslavije izvela je SPC "posve naravno i u skladu s jevanñeoskim naučavanjima i Božjim zakonima".

Ostaje dodatni zaključak: Stvaranjem države Kraljevstva Slovenaca, Hrvata i Srba, što bi ubrzo okrenuto u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., ona, SPC, nastavlja započeto. Na ukupnome prostoru obstojahu do tada tri samosvojne (autonomne) pravoslavne crkve na razini mitropolije. To bijahu: Crnogorsko-primorska s dielom Bukovičko-primorske i dielom Bukovičko=dalmatinske, Karlovačka (sa sjedištem u Sriemskim Karlovcima) i Beogradska mitropolija. Uz njih Srbsko-pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini. Njome izravno upravljao carigradski patriarh. Imperialistička SPC uz isto takva kralja samovladara (absolutista) našla se u najpovoljnijemu svojemu položaju, odkako postoji. I ne bi težko predvidjeti prvi korak u njezinoj nezajažljivosti. U mjesecu svibnju 1919. ona u Beogradu proglasi sjedinjenje svih spomenutih pravoslavnih crkava u jednu i jedinu Srbsku pravoslavnu crkvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. I tako je SPC dospjela do svoga vrhunca gazeći sve pred sobom. Za nju ništa ne predstavljaju nikakva proturječja, kao primjerice da su na tome prostranstvu prebivali pravoslavni Crnogorci, Makedonci, Cincari, Vlasi, Sarakačani, Rumunji, Albanci, Bugari, Ukrajinci, dio Hrvata. Svi su podvrgnuti Srbskoj pravoslavnoj crkvi. A ne smije se zaboraviti, da su - ponavljam - pravoslavne 53


Stran 54 SD

crkve - nacionalne crkve. SPC to pravo nije priznala navedenim crkvama. A sebi daleko više od toga. Valjda i stoga, što na nebesima "Srbin sjedi Bog", kako reče pjesnik.

PRODOR SPC U HRVATSKU I SLOVENIJU - Dakako, SPC se nije ni time zadovoljila. Našavši se u zaletu i najpogodnijim prilikama, ne htjede se lako ustaviti. Nastojala se što više prošiti i učvrstiti u Hrvatskoj i Sloveniji. Za Hrvatsku je vriedila tvrdnja: Što Khuen počeo - to Karadorciević dočeo. A na tlu sve Srbodržave od Gevgelije do Maribora svaki je pripadnik pravoslavne vjere na početku življenja nove države - navedeno je pripao pod upravu SPC, htio to on ili ne htio. Uz to je službeno smatran Srbijancem ili Srbinom. Pripadanje toj nacionalnoj crkvi odlučila je vjera svakoga državljanina bez obzira na njegovu nacionalnost, pa makar isti bio i nevjemikom, što ne bi preporučljivo javno pokazati. Konačno, kada na nebu "Srbin sjedi Bog", mora i država biti srbijanska, akoli ne i ciela Zemlja!

U Hrvatskoj SPC bijaše posao dosta lak. Gotovo da i nije triebalo graditi crkve, jer su pravoslavne razsijane po svoj državi. Pripadnici srbske manjine biše razmješteni na širemu hrvatskome prostoru. Hrvati prilično poznaju pravoslavne~ običaje. U Kraljevini Jugoslaviji bila je Hrvatska srbijanskom kolonijom; pritisak na Hrvate bi izrazito jak i surov. Tražeći spasa i lagodnosti, nekoliki podlegoše i prihvatiše pravoslavnu vjeru. Bolji poznavatelji drže, kako je u tome razdoblju na pravoslavlje prevedeno 50.000 katoličkih Hrvata, drugi podvostručuju taj broj. Bit će izpravnije reći, kako se taj broj kreće nekdje po sredini izmeñu njih. Slabići, lienčine, podlaci i pohlepnici za višim i visokim položajima i kojekakvim blagodatima prielazkom na tu vjeru postizali razne priednosti. Primjerice, koji je častnik Hrvat hotio redovno napredovati u službi, morao se oženiti pravoslavkom. U protivnome bi dospio do poručnika. Ako bi pak udovoljio tomu zahtjevu, t. j. glavnomu uvjetu, dotjerao bi do - bojnika, vrlo riedki do pukovnika.

Budući da u Sloveniji ne bi niti jedne pravoslavne crkve, to je kralj Aleksandar sagradio pravoslavnu crkvu u Ljubljani i Mariboru. Službeno je obrazloženo, da će iste služiti za potrjebe novonastanjenih častnika, dočastnika i njihovih obitelji te vojnika. A stvarno su kano jezgra bile namienjene širenju pravoslavlja u Sloveniji. U odnosu na Hrvate pokazali se Slovenci neuzporedivo tvrdima. Ponudba visokih novčanih svota, bezplatnih školovanja, viših položaja i drugih pogodnosti jedva da i nadoše odziva. Za cielo vrieme svoje vladavine u Sloveniji na pravoslavlje nije prevedeno niti 50 osoba! izmeñu tih jedan postade svećenikom, protom. 54


Stran 55 SD

POVLAŠTENA SPC - U svakome pogledu SPC bijaše povlaštena u prvoj Jugoslaviji.

Druge crkve, poglavito Katolička i Muslimanska kano najbrojnije, nalazile se daleko izza nje. Njihovo je djelovanje ometano i sprječavano na razne načine. Tako su, na primjer, Crkvi u Hrvata oduzete velike oranične i šumske površine i davane bezplatno Srbima dovedenima iz Bosne, Like, Hercegovine te Crnogorcima. Meñu njima bi više t. zv. solunaša, t. j. dragovoljaca što stupiše u srbijansku vojsku i tukli se na solunskome ratištu. Naseoba (kolonizacija) Srba u Vojvodinu i Slavoniju u doba Kraljevine Jugoslavije posebno je pitanje posrbljivanja tih prostora. Ovdje može biti tek dotaknuto. Hrvatsko podunavlje te iztočna i srednja Slavonija naseljavani su od iztoka prema zapadu. Tako je na sjevernome dielu Vinkovačke obćine izgradeno solunaško selo Mlaka, izmeñu Markušice i Laslova podignuta su Ada i Podrinje. Naselje Silaš u Osječkoj obćini napučeno je većim brojem srbskih doseljenika, tako da se domaći Hrvati u njemu gotovo izgubili. Istu sudbinu doživješe i Križevci. U njih su dovedeni brojni bosanski Srbi. Budući da im smetao naziv izveden od im. križa, a ne krsta, to ga preimenovaše u - Karadžićevo! U slatinskome kraju niknulo je selo Aleksandrovac. Ne trieba sumnjati, da je nazvano po kralju Aleksandru. Po stanovitim slavonskim selima smještavano je po nekoliko srbskih obitelji, kojih članovi služahu kano doušnici ondašnje vlasti. U gradove dovodeni službenici, častnici, trgovci i drugi. U jednu rieč, ti naseljenici postali stupovima srbijanske vladavine u Hrvatskoj, pored potomaka nekadanjih Vlaha. Bez obzira na njihove životne razlike, sve čvrsto povezivala pravoslavna vjera i osjećaj pripadnosti vladajućemu narodu. U stvarnosti pravoslavna vjera bijaše državna vjera. Kano takva uživala je SPC sve povlastice, što izlažahu iz takva njezina položaja. Ona ih, naravski, obilato koristila.

Tvrda sprega SPC i srbijanske monarhije urodila je njezinim jačanjem. Malo je tko s pravoslavlja prešao na drugu vjeru. Tiek bijaše obratan.

KARADŽI ĆEVI PREDHODNICI U srbijanskoj kuturnoj, znanstvenoj i političkoj poviesti Vuk Karadžić nije početnikom

djela, što ga je ostvario i namjeravao provesti u život. Morao je već od nečega početi. U svome se radu i smjernicama oslonio na nekoliko predhodnika, meñu kojima su svakako značajni sliedeći: JOVAN RAJI Ć (1726.-1801.). - Roñen u Sriemskim Karlovcima. U rodnome je gradu polazio srednju školu, studirao na Duhovnoj akademiji u 55


Stran 56 SD

Kijevu. Po povratku skuplja grañu za srbsku poviest. Radi toga odlazi u samostan Hilandar na Atosu u Grčkoj. Profesoruje u S. Karlovcima i Novome Sadu. Zaredio se 1772. i od tada boravi u samostanu Kovilju, kdje i umire.

Rajić je pisao slavenosrbskim jezikom. Izza njega ostaše pjesme, priče, tragedije. Glavno mu je djelo Istorija raznih slavenskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov (Beč, 1794.-1795.). Zauzima 2.000 stranica. Osim slabo razumljiva jezika sadržaj je veoma sbrkan, neprosudben i neznanstven. Ali je Rajić znao za post srbskomu svetcu. Pisac nastavlja težnje Pećke patriarhije, t. j. širenje Srbije i srbstva daleko na zapad. Za nj su Bosna i Hercegovina, Slavonija i Dalmacija sastavnice države Srbije. Rajić je proučavao djela hrvatskih povjestničara Mavre Orbinija i Pavla Rittera Vitezovića. Uzprkos tomu, on smatra Srbijom najveći dio prostora zapadno od rieke Drine te dalje na sjeveru.

Srbijanski su ustanci na početku XIX. st. pobudili zanimanje za Srbiju, stoga se mnogi latili Rajićeve kupusare, kako bi upoznali srbijansku prošlost. Tako je taj pseudoznanstvenik priman u početku bez mnogo sumnje u izložene tvrdnje. Više ih je naprosto nasjelo na njegove laži, meñu kojima su Franjo Pejačević, Johann Christian Engel, L. A. Gebhardi, L. Ranke, Konstantin Jireček i drugi manje poznati.

Biva 'tako, ako se prihvaćaju gotove tvrdnje, kada se ne vrjednuju oprezno i prosudbeno. Zahvaljujući Rajiću, jedne se krupne laži ponavljaju skoro dva stoljeća.

Vuk Karadžić hodio Rajićevim stopama.

DOSITEJ OBRADOVI Ć (1739.-1811.) - Krupnija je pojava u srbijanskome javnome životu. Okanio se svećeničkoga poziva, postao prosvjetitelj i političar. Govorio nekoliko jezika. U Zagrebu je studirao latinski jezik. Uz to, posjetio je više europskih država. Kano prosvjetitelj svoja razmišljanja i poglede izložio u djelima Život i priključenja te Pismo Haralampiju. Pored drugoga u Pismu Haralampiju (1783.) govori o prošlosti srbskoga jezika i naroda. Meñu južnim Slavenima nalazi Bugare i Slovence, izmeñu njih su na široku prostoru nastanjeni jedino Srbi. Govore srbskim i hrvatskim jezikom, koji su za nj jedan jezik. Stvarno njime govore "čisti Srbi", odnosno "braća Srblji". Dakle, na slavenskome jugu ne postoje Hrvati; naziv hrvatski jezik tek je slučajan i suvišan. Ne smeta mu, što je dielom školovan na tome jeziku u Zagrebu, i što od niti jednoga Hrvata nije čuo, da je za sebe kazao, kako je - Srbin!

Obradović je bio ministrom prosvjete u Karañorñevoj vladi. 56


Stran 57 SD

SAVA TEKELIJA (1761.-1839.) - Poznat meñu ugarskim Srbima kao borac za prava srbskoga naroda na tome prostoru. Izticao se i svojim bogatstvom. 1806. izdao zemljopisnu kartu. Na njoj su u medama srbskih zemalja Dalmacija s Dubrovnikom, Crna Gora te Bosna i Hercegovina. Kako se vidi, dobrano je zagrabio preko Drine. Na nj će se pozivati mladi naraštaji. DIMITRIJE DAVIDOVI Ć (1789.-1838.) - Takoñer političar kano i Tekelija, uz to se bavio i književnošću. Bio je i ministrom u srbijanskoj vladi. U Beču objavljivao Novine serhske. U njima se pojavio njegov članak Pametodostojni dani Srbima Zagrepcima. Stvarno naslov govori sve. Davidoviću su Zagrepčani Srbima, a Zagreb je, dakako, srbski grad. JOZEF PAVEL ŠAFARIK (1795.-1861.) - Po okončanju studija u Jeny ovaj je Slovak postavljen za ravnatelja Velike srbske gimnazije u Novome Sadu, koju izdržavaše SPC. Na toj dužnosti djeluje od 1819. do 1833. Uz drugo radio je na objavljivanju starih srbskih rukopisa. Ostavio je izza sebe obsežnije znanstveno djelo. Izdvajam Slovanske starožitnosti, izišle 1836. U njima je prikazan život slavenskih naroda do primanja kršćanstva. Pogubna je njegova tvrdnja o Hrvatima štokavcima. Nih je Šafark, voña češkoga i slovačkoga nacionalnoga pokreta, nazvao Slavoserben katoličke vjere! Dakle, štokavski su Hrvati u njega Slavosrbi, odnosno slavenski Srbi katoličke vjere. Kano narod Hrvati ne obstoje. Šafarik se povodi za Čehom Jozefom Dobrovskym, još više za Jovanom Rajićem.

Budući da su Jan Kollar i Šafarilc pokretačima slavenske uzajamnosti (sveslavenstva, panslavizma), oni se pročuli po svemu slavenskome svietu i izvan njega. Naravski, i ovaj Šafarikov o nijekanju hrvatskoga naroda.

Uzputno je dodati, kako je Čeh Dobrovsky otac slavističke znanosti, veoma zaslužan i cienjen u svietu. Na žalost, slabo je poznavao poviest, jer Bugare i Hrvate drži - Srbijancima. Skoro je suvišno i spominjati, da se Šafarilcom i njime oduševljavali srbijanski povjestničari. Političarima je postavio odskočnu dasku za posizanja na Hrvatsku.

VUK KARADŽI Ć OTAC NOVIJEGA SRBIJANSKOGA IMPERIALIZMA - Navedeno je, da srbijanski imperializam počinje osvajanjima Stevana Nemanje, otca države Srbije, s kojim uzporedno idaše SPC. Poslie propasti države Srbije ulogu oddržavatelja i širitelja srbstva preuzima Pećka patri- 57


Stran 58 SD

arhija. Izrazitije ga oblikuje Patriarhija u Szent Andrei, potom u Sriemskim Karlovcima. Najjače i najobuhvatnije djelovanje nastavila je ista po prenošenju svoga sjedišta u Beograd, u neposrjednu blizinu vrha srbijanske vlasti. Iz krila SPC iznjedren je, može se reći, srbijanski imperializam.

Otac je novijega srbijanskoga imperializma Vuk Karadžić ( 1787.1864.). Taj uglavnome samouk pismen seljak nañe se u Beču po slomu 1. srbijanskoga ustanka. Predavši na državno nadzirateljstvo (cenzuru) svoj kraći sastavak o tome ustanku, ne mogaše ni sanjati, kakav će posljedak proizteći iz toga čina. Državnim nadzirateljem za objavu knjiga na slavenskim jezicima u Beču bi Jernej Kopitar, veoma kulturan Slovenac i poznavatelj slavenskih jezika. Na veliku hrvatsku nesreću, a donekle i na slovensku, Kopitar se bio posvadio s Maksimilianom Vrhovcem, zagrebačkim biskupom, sbog kajkavskoga jezika. Dakako, Vrhovac je odbacio tu tvrdnju kao neosnovanu. Jezikoslovac Kopitar u podjeli slavenskih jezika oslanjao se na zemljaka Janeza Valentina Popoviča (1705.-1774.), još više na Austrijanca Augusta Ludwiga von Schlozera (1735.-1809.). Iako je Popovič djelovao prie Franza Boppa, prvi je izticao važnost slavenskih jezika u indoeuropeistici te podielio (nepodpuno) slav. jezike. Popoviča je zanimalo bosansko narječje, koje izdiže iznad svih drugih na slavenskome jugu po njegovoj čistoći i ljepoti. Nastavljajući ga, Kopitar prihvaća Schlozerovu podjelu te ga imenuje srbsko narječje. Razumije se, Karadžić je objeručice preuzeo tvrdnju svoga učitelja. Bila mu ujedno i osloncem za posegnuće na sve hrvatsko štokavsko i dio čakavskih govora, pa do zlokobne crte Karlobag - Karlovac - Bjelovar. Kopitar bijaše istinski austrofil. S pomoću Karadžića nastojao spriečiti ruski utjecaj u Srbiji.

Zatekavši na radnome stolu Karadžićev rukopis, stvarno kraći opis l. srbijanskoga ustanka, Kopitar zaključio, kako bi se s Karadžićem dalo štogod postignuti. Dakako; i protiv Vrhovca. Tako ga nagovorio, neka napiše slovnicu srbskoga jezika. O njezinoj nevriednosti suvišna je svaka rieč. Ali Kopitar ne odustajaše od svoje "lovine". Karadžiću izposlovao novčanu podporu i uputio ga po Hrvatskoj skupljati narodne pjesme, pripoviedke i rieči za budući rječnik. Potom je još nekoliko puta posjećivao Hrvatsku te Crnu Goru i bilježio narodno blago. Zatim je pjesme i pripoviedke izdao, dakako, pod srbskim imenom. Meñu srbskim pjesmama našla se i dobro poznata hrvatska narodna balada Asanaginica, koju je Karadžić preveo na srbski jezik iekavskoga izgovora i naslovio je Hasanaginica. Asanaginicu je unio u svoju knjigu Put po Dalmaciji talijanski putopisac Alberto Fortis, koju je objavio 1774. u Veneciji. Kako stoji, Karadžiću ni ovdje poštenje ne bi dobra strana. A po običaju, njezin izvor nije naveo. U daljemu izlaganju pokazat će se, kako ga cjelovito nasljeduju srbijansko-srbski "naučnici" do našega vrjemena. 58


Stran 59 SD

Gradivo za Srpski rječnik (Beč, 1818.) crpio Karadžić iz nekolikih hrvatskih rječnika i

narodnih govora iz krajeva, kroz koja je prolazio. Složio je manji rječnik, a njemačko i latinsko tumačenje tih "srbskih" rieči dao je Kopitar. Karadžić je slabo vladao njemačkim, latinski uobće nije poznavao. Stvarni su pisci toga rječnika Kopitar i Karadžić, i to u odnosu 2 : 1 u Kopitarevu korist. Koliko god Kopitar tu uložio truda, nije htio svoje ime na Srpskome rječniku!

Već jedno stoljeće srbska strana bez priekida iztiče, kako je Hrvatima "dala svoj jezik, jer svoga uopšte nisu imali". Kada se jedna laž ponavlja i ponavlja, mnogi u nju povjeruju. Radi neupućena čitateljstva predočit ću hrvatske rječnike i slovnice do pojave V. Karadžića u jezikoslovstvu, kako bi se zaključilo, koliko je srbijansko-srbska strana lagala. Evo spiska rječnika hrvatskoga jezika:

1. Roccabonella, Nicola: Liber de simplicibus (arapsko-grčko-latinskohrvatski botanički rječnik), Zadar, 1449.

2. Lupis, Pedro Valentino: Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi, alli piccoli e alle done, Ancona (?), 1527.

3. Galenis (Hruby), Sigismund: Lexicon symphonum, Prag, 1537. i 1544. 4. ðurñević, Bartol: De afflictione tam captivorum quam et iam sub Turcae tributo

viventium christianorum, Antwerpen, 1544. 5. Parčić, Carlo: Vocabolario italiano-slavo (illirica), Zadar, 1558. 6. Benešovsky, Matouš: Philonomus, Prag, 1587. 7. Megiser, Hieronimus: Dictionarium quatuor linguarum, videlicet Germanicae, Latinae,

Illuricae quae vulgo Sclavonica appellatur, et Italicae sive Hetruscae, Graz, 1592. i Frankfurt am Main 1608., Celovec, 1775.

8. Vrančić, Faust: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae, Venecija, 1595.

9. Palerme, Jean: Pćregrinations (francuzko-talijansko-grčko-turskohrvatski /dubrovačkin rječnik, (?), 1606.

10. Megiser, Hieronimus: Thesaurus polyglottus, Frankfurt am Main, 1606. o. 1613. 11. Uskufi, Hevaji: Potur-Šahidi (izvorno: Makbuli-arif (=ono što se sviña razumnima), (?),

1631. 12. Mikalja, Jakov: Blago jezika slovinskoga, Loreto-Ancona, 1649.1651.

59


Stran 60 SD

13. Habdelić, Juraj: Dictionar ili reči slovenske z vekšega v kup zbrane, Graz, 1670. 14. Vitezović Ritter, Pavao: Lexicon latino illyricum (rukopis, XVII. st.) 15. Della Bella, Ardelio: Dizionario italiano-illirico, Venecija, 1728., Dubrovnik, 1782. 16. Nepoznat pisac: Zvanik novi latinsko-arvaski, Venecija, 1737. i 1804. 17. Belostenec, Ivan: Gazophylacium seu latino-illyricorum onamatum aerarium, Zagreb,

1740. 18. Jambrešić, Andrija: Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica

locuples, Zagreb, 1742. 19. Pomey, Franjo: Flos latinitatis, Zagreb, 1747., 1797., 1820., 1834. 20. Wagner, Franz: Syntaxis ornata, Zagreb, 1747. 21. Tadijanović, Blaž: Svašta pomalo (njemačko-hrvatski razgovorni i sistematski rječnik),

Magdeburg, 1761. 22. Tadijanović, Blaž: Radices linguae Latinae cum derivatis suis in tribus idiomatibus

Latino-Croatico-Germanico, Zagreb, 1788., Budim, 1801. 23. Grubišić, Klement: In originem et historiam alphabeti sclavonici vulgo Hieroniami

disquisio, Venecija, 1766. 24. Voltić, Josip: Ricsoslovnik, Beč, 1803. 25. Stulli, Joakim: Lexicon latino-italiano-illyricum, I. dio, Budimpešta, 1801. 26. Stulli, Joakim: Ričosložje slovinsko-italijansko-latinsko, Dubrovnik, 1806. 27. Katančić, Matija Petar: Pravoslovnik - Etymologicon Illyricum, ad leges philologiae

dialecto Bosnensi Exactum (rukopis), na početku XIX. st. I da ne nabrajam dalje, dodajem, da su u XVIII. st. i ovi leksikografi izdali rječnike: L.

Cekinić, J. Jurin, M. Klašić, I. M. Matijašević, ð. Matijević, A. Patačić, I. S. Reljković. Ovaj popis nije podpun, ali dosta kazuje za sebe. Pripomenuti je, kako je Belostenčev

Gazophylacium prvi hrvatski enciklopedijski rje čnik i ujedno treći na svietu. Prvi je talijanski, drugi francuzki. Pomeyev latinski frazarij preveden je na hrvatski i izdan četiri puta. Katančićev je pak prvi hrvatski etimologijski rječnik. Nastao prie Boppova odkrića srodnosti indoeuropskih jezika!

Da se Karadžić poslužio jednom petinom hrvatskoga rječničkoga blaga, mogao je od šale složiti Srpski rječnik! Naravski, njima se obilno 60


Stran 61 SD

služio. Srbijanci ne priznaju ništa hrvatskoga, stoga za njih ne obstoji ni navedena leksikologija. Njihov se Karadžić predstavio na početku XIX. st., te se od njega računa i hrvatska leksikografija kano vrieme od Isusa Krista. Akoli je tko komu dao književni jezik, jasno je, da ga samo Hrvati mogahu predati Srbijancima i Srbima. Narodna mudrost veli: Tko nema poštenja diči se sramotom. Kada bi njihov bio, primjerice, Vrančić, Mikalja, Habdelić, Della Bella, Belostenec, Jambrešić, Voltić, Stulli i Katančić, vjerojatno bi tvrdili, kako su nekolikim europskim narodima dali - srbski jezik.

Radi cjeline evo većine slovnica hrvatskoga jezika do Karadžićeva vrjemena: 1. Kašić, Bartol: Institutionum lingue illyricae libri duo, Rim, 1604. 2. Babić, Tomo: Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis accommodata,

Venecija, 1712. 3. Reljković, Matija Antun: Nova slavonska i nimačka gramatika, Zagreb, 1767., 1774.,

1789. 4. Šitović, Lovre: Grammatica Latino-illyrica, Venecija, 1713., 1742., 1781. 5. Kornig, Franz: Kroatische Sprachlehre fur Deutsche, die kroatische Sprache..., Zagreb,

1795. 6. Vitković, Ivan: Grunde der kroatischen Sprache zum Nutzen der Deutschen, Zagreb,

1799. 7. Appendini, Franjo Maria: Grammatica della lingua ilirica, Dubrovnik, 1808., 1818.,

1828. 8. Matijević, Josip Ernest: Horvaczka gramatika oder Kroatische Sprachlehre zum

Gebrauche aller jener..., Zagreb, 1810. 9. Starčević, Šime: Nova ričoslovnica Ilirička vojničkoj mladosti krajičnoj poklonjena

trudom i nastojanjem Šime Starčevića župnika od Novog u Lici, Trst, 1812. 10. Starčević, Šime: Mozin Nova ričoslovnica iliričko franceska prinešena po Šimi

Starčeviću župniku od Novoga u Lici na potribovanje vojničke mladosti iliričkih državah, Trst, 1812.

11. ðurkovečki, Josip: Jezičnica horvatsko-slovinska za hasen Slovincev i potreboču ostaleh stranskog jezika narodov, Pešta, 1826.

Kano ni rječnici ni slovnice nisu predočene sve. Opaziti je, prvi je hrvatski rječnik napisan u XV. st., slovnica na početku XVII. st. Time Hrvati stadoše uz bok velikim europskim narodima. Do početka Hrvatskoga preporoda ostvaren je bogat zaklad hrvatskoga jezikoslovstva. Uoči Preporoda iziñe i prvi hrvatski pravopis. 61


Stran 62 SD

Popis rječnika i slovnica, što su u Hrvatskoj objavljeni do konca XIX. st. veoma je dug.

Reći je, da je 1880. u Zagrebu pokrenut poviestni Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Njegov zadnji svezak, 23., ugledao je danje svjetlo 1976. Jedan je od najpodpunijih poviestnih rječnika slavenskoga jezika! U Srbiji se nakon Karadžićeve ništavne slovnice pojavljuje tek prva pred kraj istoga stoljeća! Srbijansko se rječničtvo i slovničarstvo ni po čemu ne mogu ni izbliza uzporeñivati s onim, što je učinjeno na hrvatskoj strani: ni poviestno, ni količinski, ni po kakvoći! Kada pak srbijansko-srbski "naučnici" pišu o Srpskome rječniku i Karadžiću, redovito ne navode niti jedan predhodni hrvatski rječnik, niti slovnicu, ostavljajući tako lažan dojam, kako Karadžiću pripada prvo mjesto u "srpskohrvatskom" rječničtvu. Ni malo slučajno. Poluistine mogu vidno koristiti, kako će se dalje zaključiti. Jedan mali rječnik uzdiže se meñu zviezde, uza nj i smušena slovničica. Da . se možda nahode u hrvatskome jezikoslovstvu, ne bi nikako bila zapažena ta djela.

Naime o drugim poluistinama u svezi s Karadžićem moraju se navesti i ove dvie činjenice:

a) Obvezatno se pisalo i piše i predavalo u jugoslavenskim školama, kako je baš on, Vuk Karadžić, prvi uočio i označio sva četiri naglaska i za njih stvorio naglasne znake i izzanaglasne duljine i primienio ih u Srpskome rječniku. Dakako, istina je u podpunosti drugačija. Naime najprvi je označio i uporabio četiri naglaska i duljine Šime Starčević u Novoj ričoslovnici iliri čkoj, tiskanoj u Trstu 1812. Srpski je rječnik objavljen 1818.!

b) Do iznemoglosti se ponavljalo u školama, da je Karadžić prvi izrekao pravopisnu zasadu: Piši, kao što govoriš, a čitaj, kako je napisano! I uviek to bi popraćeno tvrdnjom, kako je to najveleumnija zasada u sveukupnome svjetskome jezikoslovstvu! Zaista je tvrdnja od veleumnosti veoma, veoma daleko, jer se ne može pisati, kao što se govori, niti pak čitati, kako je napisano. Naime, govor je zvukovna stvarnost, a pisanje ručna (mehanička). Bez obzira na nemogućnost njezine ostvarbe, mora se kazati, kako je ta stvarnost stubokom drugačija, jer Karadžić bijaše nezreo i nesposoban za stvaranje i takve zasade. U Europi je dotična zasada plodom racionalističkih pogleda i bijaše poznata kao ADELUNGOVA ZASADA. Sročio je i objavio njemački jezikoslovac Johann Christoph Adelung (1732.-1806.). A. V. Karadžić dosljedan sebi - preuzeo je ne označivši njezin izvor, pa se u Srbiji u XIX. st. steklo uvjerenje, kako je ista zaista njegova! A čim je djelom jednoga Srbijanca, samim time spada u vrh najvećih dostignuća ljudskoga uma!

Doznali su poslie i srbijanski jezikoslovci i znanstvenici srodnih struka, da Karadžić nije ni stvorio ni prvi primienio četiri naglasna znaka i tri 62


Stran 63 SD

izzanaglasne duljine, niti je izložio navedenu zasadu o pisanju, ali svejedno uporno ponavljaju te krupne neistine. Adelungovo se ime nikdje ne spominje, jednako tako ni Š. Starčevića. Dati postupak kazuje mnogo o Karadžiću kano kradljivcu tuñe umotvorine te, dalje, o znanstvenome i ljudskome nepoštenju. Karadžić zatajio tvorca jedne zasade misleći valjda, kako se to ne će nikada odkriti. A njegovi sunarodnjaci do danas polaguju krupno lupežtvo svoga predvodnika, dignuta na razinu nedotakljiva božanstva. Čine ga jednako otcem uztvrñivanja lirvatskoga naglaska i tvorcem naglasnih znakova i duljina te njihove primjene u Srpskome rječniku. A on gotov sustav i primjenu prihvatio od Šime Starčevića.

Dakako, najglavnije u svemu tek dolazi. Svojevrstnu bibliju srbijanskoga imperializma izdao je Karadžić u Beču 1849. pod naslovom Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. I stvarno, naslov te omanje knjige te podnaslov govore sve bitno, što se u njoj tvrdi. Osobito zvučno odjekuje podnaslov Srbi svi i svuda. Tu zakon označuje vjeru. Dakle, radi se o pripadnicima pravoslavne, katoličke i muslimanske vjere na srbijanskocrnogorskim te bosanskohercegovačko-hrvatskim prostorima. Karadžić sve te narode ubraja meñu Srbe, koji su tek vjerom oddieljeni; ta je razlika meñu njima neznatna i pukom je slučajnosti. U svemu je ipak najvažnije, što za nj uobće ne obstoje Hrvati. Srbi su, prema tome, razdieljeni vjerama kano npr. Niemci, Nizozemci, Albanci i sl., ali ne i nacionalno. Raztrkani su kojekuda, ali će se u povoljnim poviestnim prilikama svi naći na okupu u zajedničkoj državi kano jedan te isti narod!

Izmeñu drugoga pisac tvrdi: "... mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskoga ne će Srbi da zovu /.../. Svi

pametni ljudi i od Grčkijeh i od Rimskijeh Srba (t. j. Hrvata katolika, prim. M. Š.) priznaju da jesu jedan narod i trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili barem umanjili što se više može, samo je onima Rimskog zakona još teško Srbima nazivati se, ali će se po svoj prilici i tome malo po malo naviknuti, jer ako neće da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena (odtisak M. Š.). /.../ Da reku da su Hrvati, ja bih rekao da ovo ime po pravdi pripada najprije samo čakavcima, koji su po svoj prilici ostaci Porfirogenetovijeh Hrvata i kojijeh se jezik malo razlikuje od Srpskoga, ali je opet današnjijem Hrvatima u Zagrepskoj, Varaždinskoj i Križevačkoj varmeñi, kojijeh se domovina prozvala Hrvatskom poslije Muhačkoga boja, koji je bio godine 1526. (a donde se zvala gornja Slavonija) i kojijeh je jezik kao prijelaz iz Kranjskoga u Srpski...".

Karadžić ne miruje, već nastavlja slamati Hrvate. U pismu Lukijanu Mušickomu, književniku, 1833. navedenu misao iznosi otvorenije: 63


Stran 64 SD

"Samo da je Šokce dotle dovesti da reknu da su Srbi i da prime naša slova, a neka veruju

šta im drago..." Ti bezimenjaci, potom Šokci, nisu se ugnuli na poziv njihova srbijanskoga uništavatelja.

Hrvatski je narod znao, tko je i što je, te da pripada - sebi. I nije se obzirao na želje šumadijskoga polupismenjaka.

Jednako trn u oku Karadžiću bi Ljudevit Gaj i njegov Ilirizam, stvarno jugoslavenstvo. nije dopuštao, da bi u nj uronilo srbstvo. 1836. javlja Justinu Mihajloviću:

"Gaj ima dobru volju, ali hoće li što učiniti, to će vrijeme pokazati. I ime je jedno od velikijeh smetnji: njih je teško nagovoriti, da su Srbi, a mi bismo ludi bili, kada bismo pristali na to, da ostavimo naše slavno ime…"

Srbsko je ime slavno, druga to ne zaslužuju. A Hrvati se moraju pretvoriti u Srbe pa će ponieti slavno ime, ali se nikako ne daju za to pridobiti, kako to zahtieva jedan balkanski bizantinac Karadžić. Hrvate jamačno drži bezpoviestnim i bezkulturnim narodom, kao što su Srbi, stoga će se lako odreći sebe i prigrliti njegovo srbstvo. 1838. piše Kopitaru:

"U Zagrebu je meñu Ilirima revnost vrlo velika, mnogo veća nego razum. A ovde su svi znatniji ljudi protiv Gajeve ortogra~je, a upravo misle, kao i Vi, da bi bolje bilo učiniti 8 novijeh slova, nego onako krpiti..." (iz djela N. Bašić: V. S. Karadžić, 102.-103.).

Tko o čemu, Kardžić protiv svega, što se dogaña u Hrvatskoj. Ti "znatniji ljudi" svakako su Srbijanci i Srbi, njegovi istomišljenici. Za Karadžićevu ljubav triebali bi Hrvati učiniti 8 novih slova. Da su tako postupali svi narodi, koji se služe latinicom, najmanje bi se podvostručio broj njezinih znakova.

Karadžić je trima dodatnim pismima sebe dodatno potvrdio. Ni su Hrvati jedini narod, kojega niječe srbijanski imperializam, uranja u vlastito more

svoje nezasitosti, ali su svakako prvi na redu, jer su najjači, najbogatije kulture, i time mu najopasniji. Kada njih proguta, lakše će ostale. U našemu će stoljeću po drugi put u svojoj poviesti doći na red Makedonija i Crna Gora, a na miru ne će biti posve ostavljena ni Slovenija.

Koliko je u vlastitoj zadrtosti Karadžić nizko padao, pokazao je Naum Malin, potomak doseljenih zagrebačkih Grka. U pismu Stanku Vrazu bilježi: "Koliko sam ja iz govora g. Vuka i potom iz govora drugih ljudi čuo i razumiti mogao, to g. Vuk sam za svoju granu Ilira živi, a drugo sve prezire, on je Srb i njegova najveća želja jest sve Ilire posrbiti, o tomu smo se ovdje osvjedočili, gdi jest jednoga Dubrovčanina na taj krivi i nevaljali put navesti htio" (odtisak M. Š., N. Bašić: V. S. Karadžić, 111.). 64


Stran 65 SD

Eto Karadžić pojedinca Hrvata nagovara, neka postane Srbijanac. A taj je Dubrovčanin, -

kako je stalno tvrdio - već od roñenja bio Srbijanac kano i svi štokavski Hrvati. Ako je tako, što ga triebaše nagovarati, neka postane ono, što je, t. j. Srbijanac?!

*** Pri kraju valja prosboriti koju o hrvatskome književnome jeziku. Odkako je u drugoj

polovici XIX. st. u Srbiji pobiedila Karadžićeva jezična preobrazba (reforma), bez priekida se govori i piše, - ponavljam - da su Srbijanci dali Hrvatima svoj jezik, odnosno da je Ljudevit Gaj uzeo Karadžićev jezik za hrvatski književni jezik. I tim i takvim brbljarijama ni kraja ni konca... Stvar se dakle vuče od Šafarlca. Kako je spomenuto, Šafa~s nije priznavao Hrvate; njemu su svi štokavci - Srbijancima. Prema tome svi su štokavski Hrvati - Srbijancima! Tu je ludu tvrdnju prihvatio Karadžić, ali se jače oslonio i na svoje predhodnike Srbe. Karadžićevo nijekanje hrvatskoga naroda i njegov imperializam naišli na plodno zemljište u srbijanskih i srbskih političara, znanstvenika i svih naraštaja. Tu se jedva nade kakva iznimka. Srbijansko jezikoslovstvo počinje na početku XIX. st. i tek pri koncu istoga - ponavljam - dobiva primjerenu slovnicu. Dakle, u tome su Srbijanci pravi skorojevići. Budući da hrvatske rječnike i slovnice ne mogu preoteti, preko njih prelaze mukom, stvarno kano da ne postoje, kako bi sve moglo početi od Karadžića! Uzputno dodano, hrvatska književnost počinje s imenom Marka Marulića (1450.-1525.). Sliede je ðore Držić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić, Ivan Gundulić, Petar Zoranić te drugi pisci XVI. i XVII. st. Potom se javlja književnost u sjevernoj Hrvatskoj. Njezino je najveće ime komediograf Tito Brezovački. Do početka Hrvatskoga preporoda u prvoj polovici XIX. st. hrvatska književnost je trojezična, t. j. na čakavskome, štokavskome i kajkavskome jeziku, što predstavlja golemo kulturno blago i naciorialno bogatstvo. Od 1836. uglavnom umire književnost na čakavskome i kajkavskome, da bi oživjele na početku XX. st. pod nazivom narječne (dialektalne) književnosti. U našemu su stoljeću na njima nastala ostvarenja zavidne umjetničke visine, na prvome mjestu pjesničtvo. Dakle, ponovno je hrvatska književnost - trojezična! Početak je hrvatskoga (čakavskoga) jezika posvjedočen na Baščanskoj ploči (1101.) te više drugih spomenika, nabožnih i pravnih. Liepa je književnost roñena na početku XVI. st. Hrvatska književnost ne zna za umjetan jezik, srpska je njime ušla u drugu polovicu XIX. st. 65


Stran 66 SD

***

Karadžić je snažno podtaknuo srbijansko-srbski imperializam. Njegovu protuhrvatsku rabotu nastavilo je više poznatih političara i znanstvenika, od kojih ću iznieti sliedeće:

ILIJA GARAŠANIN (1812.-1874.) - Uzporedno s Karadžićem nastupao je mladi političar Ilija Garašanin. U svome je djelovanju bivao ministrom i predsjednikom srbijanske vlade. 1844. objavljuje Načertanije, knjižicu o zadatcima srbijanske politike. Na stranu činjenica, što je pisana jezičnom mješavinom srbskoga, ruskoga i dielom crkvenoslavenskoga, dakle nekaradžićevskim jezikom, u njoj jasno izlaže način i pravce djelovanja srbijanske politke na dulji rok. Njezina su dva osnovna pravca: prodor na zapad (u Bosnu, Hercegovinu i Hrvatsku) i širenje na jug (u Makedoniju i izlaz na Egejsko more). U svojim je snovanjima Garašanin otvoren, niti malo diplomatski uvijen. Zna što hoće, i to kaže svakomu i svima. Njegov će politički nacrt sliedjeti i provoditi manje-više svi potonji srbijanski političari do dana današnjega.

S tim i takvim Garašaninom, drugim otcem srbijanskoga imperializma, tiesno surañuje nitko drugi doli "koljenović" J. J. Strossmayer, dakovački biskup. Garašanin hoće Veliku Srbiju, Strossmayer se hvata u njegovo kolo kano jugoslaven. Garašaninovoj Srbiji kani priključiti hrvatski narod. Kneževina Srbija, poslie Kraljevina Srbija, na svome području ne ñopušta niti jednu katoličku crkvu. U cieloj Srbiji bi djelatnom tek kapelica u austrougarskome poslanstvu. A samu pak J. J. Strossmayeru nije nikada dopuštan ulazak u Srbiju, kako bi posjetio malobrojne vjernike svoje biskupije! I sve ga to nije smetalo težiti k sjedinjenju domovine Hrvatske s tom i takvom Srbijom! Sa Srbijom koja ne priznavaše ni njega niti hrvatski narod. To više ne bi sluganstvo, to je bolestan slučaj. Eto i takav bijaše "veliki vladika", iztaknut "usrećitelj" svoga naroda. (Unatoč tomu, Sveučilište u Osieku nosi njegovo ime, ime najznačajnijega jugoslavena, i samim time protuhrvata. Ali pokoljenja djela sude, kako veli Njegoš. Jugoslavenstvo biskupa Strossmayera i ono sve do našega vrjemena dokazom su na djelu kano golema hrvatska nesreća, najveća što zadesi Hrvate nakon poraza na Krbavskome polju.)

TODOR PAVLOVI Ć (1804.-1854.) - U svome kraćemu životu bio poznat meñu vojvoñanskim Srbima kao političar i kulturnjak. U Bratislavi je završio studij pravnih znanosti, potom se u domovini bavio odvjetničtvom te ureñivanjem nekolikih glasila. U dva je navrata ureñivao Letopis Matice srbske, izdavao Srbski narodni list, Srbske narodne novine i godišnjak 66


Stran 67 SD

Dragoljub. Kano tajnik Matice srbske (kako se ona tada pisala) mogaše nesmetano politički djelovati, osobito protiv hrvatstva i Hrvata. Naslanja se na Šafari'ka i Karadžića, stvarno ih potvñuje. Izravan je dakle nastavljač Karadžićevih tvrdnja izloženih u sastavu Srbi svi i svuda. Počeo je od ocjene Brlićeve Gramatike ilirskoga jezika. nije toliko važno, što ne prihvaća naziv Ilir, ilirski, već niječe u cjelini hrvatski jezik. Drži, kako bi izpravan naziv dotičnoga djela bio Gramatika srbskoga jezika, jer se tako - kako u njoj stoji - govori u Srbiji, Hercegovini, Bosni, Crnoj Gori, Dalmaciji, Slavoniji, Dubrovniku te još nekim hrvatskim krajevima. A budući da su to srbske zemlje, naslovljena je slovnica usustavila - srbski jezik. Samo Srbi nastanjuju nabrojene zemlje, a njihova vjera nije važna. Pripadnici rimokatoličke vjere nemaju nikakva imena, premda su Srbi, stoga moraju prihvatiti srbski naziv. Srbi rimokatolici ne mogu nositi drugo ime osim - srbskoga. Osobno mu pri tome ne smeta, što on piše nekakvim umjetnim jezikom, koji jedva i sam do kraja razumije. I taj je jezik njemu srbski jezik, nudi ga Hrvatima kano njihov.

Pavloviću je otac hrvatske književnosti Marko Marulić, dakako, srbski pisac. Naime, njegova je Kronika napisana čistim "serbskim ezykom". Sbog ovoga će se lakše razumjeti ovovjeki Pavle Popović, koji će svu stariju hrvatsku književnost jednostavno prabaciti u srbsku. Izmeñu spomenute dvojice oglasilo se više srbijanskih imena, kao što su S. Milutinović, G. Mušicki, G. Pantelić, G. Petrović, P. A. Popović, M. Svetić i ostali. Svakako, i oni pisahu umjetnim jezikom.

JOVAN SUBOTIĆ (1817.-1886.) - Sriemski Srbin. Rodio se u selu Dobrincima. Gimnaziju pohañao u Sriemskim Karlovcima i Szegedinu, u Pešti studirao pravo. Doktorira iz filozofije 1836., iz prava 1840. Kano povjerenik patriarha Rajačića 1848. u Zagrebu zastupa narodnu vladu pri banskoj upravi. Od 1863. u Zagrebu je viećnikom Stola sedmerice, takoñer i zastupnikom u Hrvatskome državnome saboru. Kano zastupnik srbske strane predlaže u Hrvatskoj ravnopravnu upotrjebu ćirilice i latinice te srbskoga imena u Hrvatskoj. Po tome je predtečom donedavnih promicatelja t. zv. bratstva i jedinstva.

Pred odlazak iz Zagreba 1868. nalazio se u upravi Zemaljskoga kazališta. Vrativši se u Novi Sad, postaje predsjednikom Matice srbske.

Bavio se književnim stvaranjem. Pisao je pjesme, pripoviedke, romane, drame. Njihova vriednost nije nikakva.

Kako izhodi, Hrvatska mu pružila široke mogućnosti u javnome životu. A kako joj se oddužio? Prie negoli će stupiti u Hrvatsku, u Letopisu 67


Stran 68 SD

Matice srbske objavio je razpravu Neke misli o književnom sojuzu Slavena na jugu i imena toga sojuza. I. Pilar odatle preuzima tvrdnju:

"Dalmatinci, Bosanci, Hercegovci, .Slavonci, hrvatski Srbi, Srbijanci, sve su to pravi Srbi (odtisak M. Š.). A što su Hrvati? Oni su pravi Srbi. Hrvatske nije bilo u azijskoj Sarmaciji, a ipak se zna da su Hrvati pored Srba tamo živjeli kano Srbi." (Južnoslavensko pitanje, 198.)

Pisac kao "svestan Srbin" prihvatio je mišljenje J. Rajića, ali je od njega otišao dalje. Nijekanje obstanka i života hrvatskoga naroda za Srbe je i Srbijance sasma obična stvar. Veli: "Hrvatske nije bilo u azijskoj Sarmaciji, a ipak se zna da su Hrvati pored Srba tamo živjeli." Subotić sebi grdno proturječi, jer "Hrvatske nije bilo", ali su Hrvati tamo ipak prebivali. Valjda kano - Srbi. Bedastoća se podmeće za znanost. Eto, Srba bijaše svakdje, Hrvata - da, no tek kao Srba. Srbsko-srbijanska "naučna" narav ne zna kraja ~ nikakvim vratolomijama!

Takva je čovjeka bila ugostila Hrvatska!

STOJAN NOVAKOVI Ć (1842.-1915.) - Uz Garašanina meñu znanim Srbijancima biva Stojan Novaković. U sebi je spojio političara i jezikoslovca. Triput bijaše ministrom prosvjete, pa jednom ministrom unutarnjih poslova, veleposlanikom u Parizu i Petrogradu. Ministrom unutarnjih poslova bi u Garašaninovoj vladi. Naravski, s Garašaninom tiesno suradivao, i može se smatrati njegovim neposrednim nasljednikom u srbijanskoj osvajačkoj politici. Obično ga se smatra piscem prve slovnice srbskoga jezika, iz njegova je pera izišla i osrjednja poviest srbske književnosti.

Kano političar i znanstvenik sliedio je Garašaninova Načertanija, osobito na štetu hrvatskoga naroda i njegove kulture. On je uz Karadžića stvorio najvažnije preduvjete za izranjanje jednoga Pavla Popovića.

Kada je Austro-Ugarska pripojila Bosnu i Hercegovinu, Novaković bi predsjednikom srbijanske vlade. Kraljevina Srbija podignula gustu prašinu prieteći Austro-Ugarskoj, jer da Bosna i Hercegovina pripadaju njoj, Srbiji. U prietnji se Srbija oslanjala na Rusiju, kojoj se nije ratovalo za malu balkansku kraljevinu, i ako je - pravoslavna ta kraljevina. Dakle, Srbija trebala sezati do gradova Siska, Gospića, Dubrovnika. Bila je to osnova za potonjega "balkanskoga Hitlera Slobodana Miloševića", koji je, dakako, išao još dalje. S. Novaković nije postao srbijanskim Bismarckom, ali Srbija nikada ne će zaboraviti na "prisajedinjenje" Bosne i Hercegovine majci Srbiji.

JOVAN CVIJI Ć (1865.-1927.) - Najveći je srbijanski zemljopisnik. Proučavao je balkanski poluotok, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Budući 68


Stran 69 SD

da je mnogo polagao na antropogeografiju, to je u zemljopisu nasljedovao i nadopunjivao Karadžića. Srbijanci su, tvrdi, na sredini Balkanskoga poluotoka, moraju se širiti u svim pravcima. Oni su u svakome pogledu najvrjednija nacija u odnosu na ostale, koje on jedva da i pozna. Tu se postavlja rasistički. Vješto veli, kako Srbija ima svako pravo pripojiti sebi sve srbske zemlje, t. j. Bosnu i Hercegovinu te Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju, sjevernu Albaniju i Vojvodinu. Suzdržava se uporabiti rieč Hrvat, radije katolik. A Srbi su, razumije se, još katolici i muslimani. Najsrpskije zemlje izvan Kraljevine Srbije jesu Bosna i Hercegovina. One su jezgra srbijanskoga naroda. Izpade, kako Srbija posjeduje dvie narodnostno-državne jezgre - Srbiju te Bosnu i Hercegovinu. Cvijić izriekom veli:

"Od Srbije mogu da poñu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese." (Govori i članci, II., 69.)

Evo srbijanskoga Hitlera prie pojave Austrijanca Adolfa Hitlera te "balkanskoga Hitlera". Naime, Cvijić je i otac "životnoga prostora", Hitler ga nazivao "lebens Raum". Odnosi se na sjevernu Albaniju, kdje Cvijić traži izlaz na more za Srbiju:

"To znači, dakle, zauzimanje istina jedne geografski strane oblasti, ali takve koja se mora zauzeti zbog osobito važnih privrednih interesa, upravo zbog životne potrebe." (Govori i članci, III., 15.) Sve je dopušteno i opravdano, što odgovara i koristi Srbiji, t. j. otimanje tuñega područja za vlastite potrebe. Da je Adolf Hitler znao za ove Cviji ćeve tvrdnje, predpostaviti je, da bi se na nj pozvao kano na predhodnika.

PAVLE POPOVIĆ (1868.-1939.) - Kritičar i povjestničar književnosti. Od 1905. do 1938. predaje srbsku književnost na Univerzitetu u Beogradu. U svome lupežtvu kulturnih vrjednota dospje dalje od ostalih, po kojih je stazama hodio. Pregled srpske književnosti objavio je 1909. Bez ikakva suzdržavanja on većinu starije hrvatske književnosti, osobito onu stvorenu u Dubrovniku, uključuje u srbijansku književnost. U poviesti svjetske književnosti nije poznato, da je ukradena jedna književnost te ugradena u tuñu. Jedini je to učinio Popović. Njegov prljavi čin srbijanska je javnost objeručke prihvatila. Dakako, i državna vlast, koja stajaše izza svega. Od tada za Srbijance i Srbe ne postoji najveći dio starije hrvatske književnosti. Pisci Marin Držić, Ivan Gundulić, Ignjat ðurdević i množtvo drugih jesu srbijanski književnici. U nas se stoga govori o "duhu Pavla Popovića", ja pak o - zloduhu! Kada bi se drukdje u svietu desilo takvo što, ustali bi domaći ljudi u obranu istine, no za to Srbija nema sluha, nije sposobna. Meñutim, za 69


Stran 70 SD

suprotan čin - da! Popovićev je. postupak pozdravljen u Srbiji. Tako je srbijanskoj pismenosti pridodana jedna tuña književnost srodna jezika. Jednoj je pismenosti na umjetnu jeziku namah priključena književnost duge prošlosti i visoka umjetničkoga dometa. Što ne vriedi za čitav kulturni sviet, u Srbiji prolazi uz veliko odobravanje. Prihvaća se i kulturno hrvatožderstvo, kulturocid. Karadžić Hrvatima ukrade većinu ustmene književnosti, Popović stariju umjetničku književnost. Tako eto rade nasljedovatelji srbijanskobizantsko-pravoslavnoga duha!

ALEKSANDAR BELI Ć (1876.-1960.) - U srbijansko hrvatožderstvo spada svakako i jezikoslovac A. Belić. Vjerno služio Kraljevinu Srbiju, Kraljevinu Jugoslaviju i Titoslaviju. U prvoj je Jugoslaviji nametnuo Hrvatskoj svoj pravopis srbskoga jezika pod nazivom Pravopis srpskohrvatskog jezika. Slično je ponovio na t. zv. Novosadskome dogovoru 1954., potom na stvaranju novoga pravopisa, dvomatičnoga, koji se pojavio 1960.

O radu Pravopisne komisije u prvoj Jugoslaviji pisao je Stjepan Ivšić kao njezin član i glavni sudjelovatelj s hrvatske strane. U razgovoru sa mnom, kano sa svojim bivšim slušačem na fakultetu, potvrdio je pisane navode te ih proširio. Reče, kako je izza Belića stajala kraljevska vlast, on pak zastupao njezine i svoje, dakako, velikosrbijanske kolonialne težnje. Belić je hrvatskoj strani naprosto nareñivao. A najmanje 80°lo njegovih priedloga moralo ući u zaključke; njemu - Ivšiću - i drugima preostale tek mrvice, sitnež. Takav bi Aleksandar Belić prema Hrvatima.

Napried je rečeno, da je pisao o makedonskim govorima. Izdao svoju knjigu pod naslovom Dijalekti Istočne i Južne Srbije. Već naslov nedvojbeno govori, što su za nj makedonska narječja i Makedonija. Ukratko: Srbija i srbski jezik! Takav bi "veliki naučnik" A. Belić!

MIROSLAV SPALAJKOVI Ć (1869.-1951.) - U Parizu je studirao družboslovlje, kako bi se pripremio za diplomatsku službu. Školovao se na državni trošak. Pred kraj stoljeća, 1899., u Parizu je izišla njegova netom obranjena doktorska disertacija La Bosnie et Herzegovine (Bosna i Hercegovina). Suvišno je sumnjati, da je izza nje stajala srbijanska vlada, politički i novčano. Kako bi dobila na značenju, nagradio ju je Pravni fakultet, na kojemu je isti studirao. Ni fakultet ne osta kratkih rukava. Ni jedna takva poznatija francuzka ustanova nije to željela, makar bi bila dobro plaćena.

S obzirom na to da je pisac družboslovac, ocjenjujući naslov dotične knjige, lako je zaključiti, kako je djelo političke naravi. Uz to je na fran 70


Stran 71 SD

cuzkome jeziku, jeziku velike kulture, pa je jasno, da je njezina poruka namienjena čitateljstvu u zapadnoeuropskim državama, prvenstveno političarima te znanstvenicima, što se zanimaju europskim jugoiztokorri.

Kao najvažnije, Kraljevina je Srbija slikana u najljepšim bojama, da ljepša od nje ne može biti niti jedna država u Europi. A srbijansko-srbski narod nastanjen je po čitavu Balkanu. U njegov Balkan spada i Hrvatska. Hrvati su tek jednom uzgredice spomenuti. Istina u Bosni i Hercegovini žive stanovnici triju vjera, ali su svi oni - Srbi! Prema tome, europske su države nepravedno postupile, kada su na Berlinskome skupu Bosnu i Hercegovinu dodielile Austro-Ugarskoj. Meñutim, za Srbiju ta stvar nije zauviek propala. Austro-Ugarska je paklena država, bolestna do srži, od nje se mora oduzeti Bosna i Hercegovina i predati u konačnici majci Srbiji. Dokle se to ne desi, obje srbijanske države - Srbija i Crna Gora - ne mogu se pomiriti s postojećim stanjem, jer se svi balkanski Srbi i Srbijanci moraju nalaziti u jednoj državi - Velikoj Srbiji.

Krivotvoriti poviestne istine srbijanskim "naučnicima", neriedko obilno plaćenim perima, nikada ne bi težko. Meñu njima je stršio Spalajković u pisanju o Bosni i Hercegovini. Izturio golu tvrdnju, po kojoj je u Bosni najstarija - pravoslavna vjera! Ne boli ga glava, što prie XIII. st. u Bosni nema ni spomena pravoslavlju u Bosni. I što je prvu dvojicu srbijanskih vladara okrunio papa. Izpada, kako u Bosni prebivahu pravoslavni Srbi prie postanka pravoslavlja! Dakle, Bosna, s njome i Hercegovina - prema Spalajkoviću - valjda biše nenaseljene do pojave pravoslavlja u XI. st. Katoličanstvo kao najstariju vjeru i mlade bogumilstvo, iznjedreno iz njega, za dotičnika kano da bivaju mlade pojave od pravoslavlja. Obstojanje triju vjera u Bosni i Hercegovini tek je nevažnom pojavom, jer se nositelji tih vjera listom osjećaju - Srbima. One, eto nisu važne, ali se ipak mora navesti, kako je najstarije pravoslavlje. Bez njega nema srbstva.

Austro-Ugarska protunaravno drži Bosnu i Hercegovinu, tlači srbski narod. Te pokrajine ona mora vratiti Turskoj, državi kojoj i dalje pripadaju, jer je Austro-Ugarska izpunila mandatarsku obvezu prema njima. A zna se, što će se dogoditi nakon toga. Bosna i Hercegovina naći će se u - Velikoj Srbiji.

Imajući pred očima poviestne netočnosti i krupne laži, uztvrditi je, kako je prihvaćanjem i nagradivanjem naslovljene knjige Francuzka izišla u susret srbijanskoj osvajačkoj politici. U znanstvenome smislu prihvatila rog za svieću, odnosno progutala - ježa. Eto još jednoga primjera, dokle može nizko pasti jedna nastavno-znanstvena ustanova, ovdje Pravni fakultet u Parizu. 71


Stran 72 SD

***

Može se navoditi više imena nositelja srbijanskoga imperializma i ujedno krupnih hrvatoždera meñu Srbijancima i Srbima. Nezaobilazni su Dragutin Dimitrijević Apis, Vasa Čubrilović, Nikola Pašić i Stevan Moljević. Napose se pak Dragoljub Draža Mihailović, o kojemu već bi rieč. Meñutim za obći uvid i sliku o polaganju prava na nesrbske prostore i narode bit će dosta i ovoliko. Jednostavno izraženo, u pitanju je jedna višestoljetna osvajačka težnja vodećih srbijanskih ustanova te lažna znanost u službi te bolestne pohlepe. A te duge i duge osvajačke težnje dovele jedan narod na rub ludila. Kdjekada je i prieñen taj rub. Na otrježnjenje će se dugo čekati; ono redovito nastupa nakon cjelovita vojnoga poraza. U oba je svjetska rata Srbija pregažena i pobiedena, ali se na koncu našla na pobjedničkoj strani. I oba je puta nagradena za svoj poraz. Kako biva, dogaña se i takav obrat. Gubitak dvaju ratova zorno svjedoči o slaboj srbijansko-srbskoj ratobornosti. Ali su imali veliku sreću, da su ih u zadnjih stotinjak godina obilno podporovale Francuzka i Englezka. Bile i ostale Srbiji moćnim zaštitnicima.

Suvremeni srbijansko-srbski imperializam trenutno je zamrznut prema jugu, ali je vrlo snažan prema zapadu, t. j. Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. I u označenome će pravcu ostati trajniji. Suzbijen je jakim hrvatskim odporom u svima bitkama od 1991. do 1995. Srbija je osbiljno uzdrmana; na prostranstvu zapadno od rieke Drine na nogama je oddržala politika zapadnih država. Na hrvatsko-bošnjačku nesgodu, jer je u tome klica budućih nesporazuma i mogućih ratnih sukoba.

POKUŠAJ RUŠENJA SUSJEDNIH DRŽAVA

NAPAD NA BUGARSKU - Bugarska je dulje stenjala u turskome robstvu negoli Srbija. Kada su Srbijanci u drugoj polovici XIX. st. konačno uzpostavili svoju državu, ne mogahu mirovati, već se poveli za primjerom Stevana Nemanje. Krenuli dakle u osvajanje.

Prva na redu bijaše Bugarska. 1885. sjedinile se dvie bugarske države Kneževina Bugarska i Iztočna Rumelija. To Srbija ne mogla odtrpjeti, nego je mladoj državi naviestila rat. Htjela je pregaziti. Ne uspije li, onda joj oteti zapadne dielove. Na zapadu Bugari imali male snage, većina se vojske nahodila uz tursku granicu na iztoku. Meñutim, Bugarska je uspjela prebaciti dio vojske s jugoiztočne strane, oslabljujući se prema Turskoj, ali je suzbila srbijanske napadače i dobrano ih potukla. Srbijanci bili prisiljeni zatražiti primirje. Poletna li i snažna napadača, koji već na početku rata ište - primirje! 72


Stran 73 SD

Budući da od srbijanskoga prodora na zapad, u Bosnu, ni tada niti u dogledno vrieme ne bi ništa, to se Srbija htjela proširiti na iztoku. Uostalome, bojala se i jedne jake Bugarske. Srbijanski povjestničari pišu, kako se u tome ratu Srbijanci nisu željeli boriti protiv Bugara. Tako obično opravdavaju svoje neuspjehe, svoje vojne poraze.

Ovdje se nameće uzporedba sa Slovenijom i Hrvatskom 1991. Čim proglasiše neovisnost, bijahu napadnute. Iste godine njezina vojska bi pobiedena uz pridobitak diela hrvatskoga prostora. Nakon toga takoñer mučki napala Bosnu i Hercegovinu. U Hrvatskoj počinila nezapamćena zvjerstva i polomila napadačke zube. nije dobro prošla ni u Bosni i Hercegovini. Da ne bi vanjskih činbenika, u zadnjemu hrvatskobošnjačkome napadaju srbske snage našle se u priličnu razsulu i bile bi , uništene.

Srbija je napadnuta u 1. i 2. svjetskom ratu. Stoga su Niemci i Talijani imperialisti, mrzki zaposjedatelji njihove svete zemlje i sl. Meñutim, kada Srbija napada neovisne države, onda sebe ne imenuje napadačicom nego ugroženicom. Biedna mala Srbija.

BOMBAŠKA AFERA . - Budući da se Srbija nije uspjela proširiti na zapad (u Bosnu i Hercegovinu) i iztok (Bugarsku), odlučila prodrieti na jug, u Kneževinu Crnu Goru. U Beogradu se nalazilo podosta crnogorske mladeži na školovanju. Srbija ih nastojala izkoristiti za svoje umazane ciljeve. Kanila "ujedinjenje srpstva" priključenjem Crne Gore sebi, kako bi istodobno dobila i izlaz na more. Ubacivanjem skupine izroda u Crnu Goru, naoružanih bombama izradenim u Kragujevcu, što ih je (bombe) poslala tajno na odreñena mjesta, htjela podignuti na ustanak nezadovoljne Crnogorce i srušiti vladu na Cetinju.

Pravodobno crnogorska vlada odkrila urotu, urotnike pozatvarala i izvela pred sud. Na sudenju je obtužena srbijanska vlada. Dokazana je izravna njezina umiešanost u crnogorske unutarnje odnose. Više je sudjelovatelja osudeno. Srbija tada nije postignula žudeni uspjeh, ali nije ni odustala od svojih namjera. Čekala tek pogodan trenutak.

Ni je naodmet reći koju o srbstvu u Crnoj Gori. U dugoj poviesti Crne Gore do vladateljske kuće Petrovića nije se spominjala Srbija. Bilo, kano da je nema. Tek dolazkom Petrovića na čelo te male države pojavi se srbijansko ime i Srbija. Gotovo se svi vladari Petrovići osjećahu Srbijancima, a Crnu Goru smatrali dielom Srbije. Najdalje je pak otišao pjesnik Gor~koga vijenca Petar Petrović Njegoš. Posljednji Petrović, kralj Nikola, nije iz Bombaške afere izvukao pravi zaključak. I dalje je ostao uz Kraljevinu Srbiju, uz iste što 73


Stran 74 SD

njemu radili o glavi i državi Crnoj Gori. U 1. svjetskom ratu crnogorska je vojska štitila povlačenje srbijanske vojske kroz Albaniju, a sama se razsula ili dopadnula robstva. Kada se "pobednička" srbijanska vojska, uz obilnu pomoć francuzke i englezke vojske, vratila u Srbiju, najprie utrčala u Crnu Goru pod izgovorom, kako bi preduhitrila Talijane. A kralju Nikoli i njegovoj obitelji zabrani povratak u domovinu njegov zet kralj Petar I. i priestolonasljednik Aleksandar, Nikolin unuk. Tako su na kraju "nagradeni" Petrovići za vlastito srbovanje.

OD RIEČI NA DJELA

ODESA 1916. - Na djelo, krvavo, naravski, prešla je srbijanska strana 1916. u ukrajinskome gradu Odesi. Prvi svjetski rat bio se razplamsao na bojištima po Europi, kraj mu se nije nazirao. U ruskome zarobljeničtvu do tada se našle desetine tisuća zarobljenih Hrvata. Njih se sjetila srbijanska vlada te se sa svojom saveznicom Rusijom dogovorila, da te zarobljenike može novačiti u - srbijansku vojsku. Kako se u Odesi i njezinoj blizini nahodilo najviše hrvatskih zarobljenika, srbijanski se promičbenici razmiljeli po njihovim sbiralištima. Posao im ne bi otežan, jer bi dobro poznato, da Hrvati ne ljube Austro-Ugarsku. Sbog toga se mnogi željeli boriti protiv nje. Ali kao Hrvati! Budući da Srbija nije priznavala postojanje hrvatske nacije, to je od njih hotjela učiniti Srbe, čemu se oni žestoko protivili. Do njih biše doprli glasovi o postojanju Jugoslavenskoga odbora u Londonu, stoga predlagali, da bi nosili naziv jugoslavenski dragovoljci. Srbija ustanovila, da Hrvate ne može pretvoriti u Srbe, a na jugoslavenstvo nikako ne htje pristati, uporabila potom srbijanske "metode uveravanja". Zarobljene Hrvate njezini krvoloci premlaćivali, mučili i napokon ubijali. I to na tlu treće države, ali svakako s njezinim blagoslovom. Uzprkos tomu što ratne zarobljenike štiti medunarodni zakon o ratnim zarobljenicima. Crno more i jedno groblje postalo tada najvećom hrvatskom grobnicom. I stotine i stotine hrvatskih ratnih zarobljenika, zaista pravednika, platiše životima svoje hrvatsko uvjerenje! Život im odnie krvnička srbijanska desnica.

Evo kako se na taj pokolj osvrnuo Miroslav Krleža u eseju Stjepan Radić na odru u knjizi Deset krvavih godina i drugi spisi, Zagreb, 1957. Piše:

"U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u 'Karantnom zavodu', gdje se masakriralo en masse i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, 'jer su Hrvati'. U Odesi se klalo, tamo su pucale 74


Stran 75 SD

kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrieljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju. Šesnaest mrtvaca ostalo je ležati na Jelačićevom trgu, a šest ih leži po mramornim stubama Vidovdanskog hrama, toj veličanstvenoj gradevini našega genijalnog graditelja i kipara Ivana Meštrovića." (275.)

Akoli ništa drugo, ono je Krleža pokazao stanovitu hrabrost, kada se oglasio 0 odeskome pokolju u doba Kraljevine Jugoslavije. A dodao mu i pokolj na Jelačićevu trgu u Zagrebu.

Viest o pokolju zarobljenih Hrvata u Odesi uskoro pristigla u Hrvatsku. O njemu se razpravljalo u Hrvatskome državnome saboru. Zastupnici jednodušno osudiše dogañaj. Sabor je to jedino i mogao učiniti u ratnim prilikama. Na veliku žalost, ti isti zastupnici iz toga nisu izvukli nikakav poučak. Navedeni je slučaj veoma označljiv za poglede i vladanje tih narodnih zastupnika, takoñer i većine tadašnjih političara. Oni će na tome položaju dočekati raspad države Austro-Ugarske i odlučivati potom o budućnosti Hrvatske Države. Pravodobno su na djelu upoznali zvjersku ćud "srbijanske braće". A ta srbijanska ćud do dna svoga bića bijaše hrvatožderska. Mnogi potezi srbijanske vlade i cjelokupna njezina politika u daljoj i najbližoj prošlosti bili upereni protiv obstanka hrvatskoga naroda i njegove područne cjelovitosti.

ZAJEDNI ČKO LUDILO - Unatoč nesretnu poviestnomu izkustvu i nedavnu pokolju hrvatske mladosti u Odesi, narodni zastupnici Hrvatskoga državnoga sabora, svi osim dvojice - Hrvoja i Radića - glasovat će, neka saborsko izaslanstvo, ništa manje negoli njih 28, krenu u Beograd i namjestniku Aleksandru ponude Državu Hrvatsku budućoj zajednici, stvarno Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. A ta će se uskoro preimenovati u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, kako je već navedeno. Srbijanci će tako dobiti Veliku Srbiju, koja će pod imenom Kraljevine Jugoslavije ostati do njezine propasti 1941. Razpravljalo se o tome u Saboru 24. studenoga 1918. na noćnoj sjednici. Stjepan Radić je na njoj oddržao svakako svoj najnadahnutiji govor. Tražio je, neka Hrvati najprie osnuju svoju državu, Republiku Hrvatsku, pa kano ravni s ravnima pregovaraju sa Srbijom o mogućemu ulazku u skupnu državu. Upozorio je, kako ni jedno izaslanstvo Narodnoga vieća nema pravo prenesti vrhovničtvo (suverenitet) hrvatskoga naroda na bilo koju drugu državno-političku tvorevinu, a da prie toga ne bi bio saslušan hrvatski narod koji bi to odobrio. Dode li do stvaranja zajedničke države, onda ona mora biti konfederacijskoga sustava. Svršio je svoje izlaganje već poslovičnom izrekom: "Ne srljajte kao guske u maglu!". Na pregolemu hrvatsku tragediju, Radić stvarno govoraše - guskama. One odmah odlepršaše u maglu, 75


Stran 76 SD

u Beograd - odredište svoje gusje pameti. Kada stignuše do Beograda, Aleksandar ih ostavio čekati u Zemunu 30 sati pod izgovorom, kako nema plovila, koje bi ih prevelo u Beograd. Ni ta ih satrapova Canossa nije niti malo opomenula, niti im je išta značila. Robske hrvatske duše pretrpješe i to osobno poniženje ne trepnuvši okom, jer htjedoše do posljednjega prizora odigrati svoju gnusnu ulogu, najgnusniju i najsramniju u svoj hrvatskoj poviesti. Hrvatski sabornici odjednom upali u skupno ludilo, na nemilost predadoše svoju državu balkanskoj satrapiji. Ljudska je poviest prepuna pogrješaka i ludosti, ova svakako spada u sam njezin vrh!

Čitava je ova stvar za psihoanalizu, jer je sama po sebi psihopatologijska; po sriedi je skupno ludilo izabranih predvodnika jednoga naroda, njegovih političkih voditelja, koji odkazaše povjerenje svomu narodu i turiše ga vuku u čeljusti. Nakon više stoljeća pružila se prilika stvoriti vlastitu državu, a oni, gotovo kao jedan, ne htjedoše izkoristiti pruženu poviestnu priliku ~i stvoriti vlastitu državu, već iz jednoga robstva odoše u mnogo gore. Odletješe kano ovce na sol. Pokušat ću upozoriti na stanovite dogañaje u prošlosti, koji su, vjerojatno, u maloj ili većoj mjeri utjecali na tu zlokobnu odluku.

PRVI IZVORI ZAJEDNI ČKOGA LUDILA - Sveslavenska misao, iz nje onda i jugoslavenska niknuše u hrvatskim glavama. Povjestničari Vicko Pribojević i Mavro Orbini (XVI. st.) zanosili se sveslavenstvom (slavenskom uzajamnosti, panslavizmom). Pribojević idaše tako daleko i tvrdio, da je pače meñu apostolima bio jedan - Slaven! Meñutim njih dvojica ne mogahu time znatnije utjecati na sunarodnjake, jer političke prilike u podie-' ljenoj Hrvatskoj nisu omogućivale širenje takve zamisli. Sve osta na maglovitim tvrdnjama i željama. Na opipljivu ostvarbu dat će se jedan zanesenjak mlañi od njih. Bit će to svećenik Juraj Križanić (1618.-1683.), čovjek što se zaputio u Rusiju, u državu o kojoj imaše tek nejasne predočbe. Sa sobom ponio svoju lakovjernost i naivnost. Takav se našao u Rusiji, da bi nagovorio cara glavom, neka pristane na vjersko jedinstvo s katolicima i tako se nañe u Europi. Zatim će lako osloboditi male narode na slavenskome jugu. Slaveni će se tako naći u jednoj državi pod ruskim vodstvom. Eto, Hrvat kano da ne može živjeti samostalno, nego redovito ište gospodara i kojekakve zajednice! Car ga "nagradio" dvadesetogodištnjim progonstvom u Sibiriji u gradu Tobolsku! Tu je napisao poznato djelo Politiku ili razgovor ob vladateljstvu. Svoj je jezik prilagodio obćeslavenskoj zamisli. Mješavina je hrvatskoga, ruskoga i crkvenoslavenskoga jezika. Za ruske prilike Križanićeva Politika posjeduje golemo značenje, jer je u njoj predstavio gospodarstvo i bogatstvo ondašnje Rusije. 76


Stran 77 SD

IZ SVESLAVENSTVA U JUGOSLAVENSTVO - Dok se spomenutu trojicu može

donekle razumjeti, ali ne opravdati, stvaratelje i ostvarivatelje jugoslavenstva u XIX. st., Ljudevita Gaja i Josipa Jurja Strossmayera, tu dvojicu hrvatskih "koljenovića", ne može riikako. Za njih ne obstoji niti trunak opravdanja. Prvi je potomak francuzkoga doseljenika, drugi austrijskoga. Strossmayer je mlañi od Gaja. Gaj je Hrvatski preporod nakon prve uspješne tri godine njegova širenja i rasta potpuno pojugoslavenio prekrivši to ilirskim nazivom.

Bio Gaj pokušao jugoslavenskom misli prodrieti u Sloveniju i Srbiju, donekle i u tursku Bosnu. U sjeveroiztočnoj Sloveniji pridobio dvadesetak pristaša na čelu sa Stankom Vrazom. U Ljubljani doživio pravi neuspjeh. Slovenska priestolnica na čelu s Janezom Bleiweissom i F. Prešerenom odklonila svako jugoslavenstvo te krenula vlastitim putem. U Srbiji pokušaj Gajeva pokreta u zametku bijaše odbačen, a austrijski veleposlanik A. Mihanović, pjesnik Liepe naše, morao ostaviti Beograd. Ti podpuni promašaji Gaja donekle odtrieznili. Slom Hrvatskoga preporoda 1849. ujedno bijaše i njegov slom. Kao do kraja skršen, prešao na stranu austrijske politike. A mjesto njegove smrti nosi u sebi snažnu znakovnost (simboliku). Naime, smrt ga snašla, dok je sjedio na zahodskoj školjci. Taj podatak niemo svjedoči o njegovu jugoslavenstvu. Oboje skončaše u - zahodu. Šteta, što tadašnji i kasniji sljedbenici jugoslavenstva; osobito u Hrvatskoj, ne htjedoše zdravo pročitati taj sudbinski znak, svoj i svoga maglovita, u stvari, izdajičkoga pokreta.

Srbija izgradivala vlastitu državu i stvarala uvjete, kako će južnoslavenske narode priključiti sebi. Osim srbijanske nacije nije priznavala niti jednu drugu. U tome uvjerenju trajno ostala čvrsta i nepopustljiva. Za Gajevo i Strossmayerovo jugoslavenstvo ne htjela nikada čuti, jer se ono oštro kosilo s njezinim težnjama. A znadijaše samo i jedino za Veliku Srbiju! Srbijanske nakane biše ostvarene i jasne kano vedar dan. Na preveliku hrvatsku tragediju, hrvatski političari prjed time zatvarali oči, u to naprosto ne htjeli povjerovati. Trajno ostali sliepi i gluhi. Dok je svojedobno Gaj, primjerice, barem, mienjao političke postupke, Strossmayer nije htio ni to, nego jugoslavenstvu ostao vjeran do posljednjega daha.

Na stolici ðakovačko-sriemske biskupije, vrlo bogate, pokazao se Strossmayer veoma poduzetnim sagradivši na daleko znanu stolnicu u ðakovu, bogoslovnu sgradu i još štošta. Jednako bilo značajno i njegovo mecenatstvo diljem domovine i slavenskih država. Davao je pozamašnu svotu za osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Budući da je uglavnome stvorena njegovim novcem, odnosno novcem njegove biskupije, bijaše vlastan odrediti joj i ime i pravac djelovanja. Ne bi mu 77


Stran 78 SD

ni na kraj pameti, da bi tu najvišu nacionalno-znanstvenu ustanovu nazvao hrvatskim imenom. Osamljen je to slučaj u svemu svietu. Svaka akademija znanosti i umjetnosti u nazivu sadrži nacionalno ime osim njegove. Opravdavao to obćom potrebom, kao da će, tobože, ista služiti svima južnoslavenskim narodima. Postavio se tako, kao da će život trajno ostati nepromienjen. Kada su u meñuvrjemenu potom i Srbijanci i Bugari, konačno i Slovenci, za njima Makedonci i Crnogorci stvorili svoje akademije znanosti i umjetnosti, nametnulo se pitanje dalje svrhovitosti njezine uloge i naziva. Najprie se promjeni naziva protivio biskup, potom državne vlasti i mnogi hrvatski jugoslaveni i slobodni zidari. Da je to učinio barem prjed smrti i prid. jugoslavenska promienio u hrvatska, dakovački bi se "vladika" donekle izkupio. O Hrvatima i Hrvatskoj mnogo bi se više znalo u svietu. Tako i dalje ta ustanova pripadala nepostojećemu narodu i državi, a nakon stvaranja obiju Jugoslavija pronosila ime jedne države, ugnjetavačice i tamnice hrvatskoga naioda, za koju je taj isti narod davao dio svoga znoja i truda! Niti jedno Akademijino izdanje nije nosilo ništa hrvatskoga na vanjskome izgledu, nikakvo hrvatsko obilježje, a razašiljana su po cielome svietu. Kazivahu o Jugoslaviji, širila su njezino ime. I tako je najstarija akademija znanosti i umjetnosti na slavenskome jugu ostala tuñom po nazivu i dobrano po duhu, kojim bi prožeta. Malo bi hrvatska, više nehrvatska. I to zahvaljujući najviše "vladiki" Josipu Jurju Strossmayeru!

Kano Jugoslavenska akademija primala u članstvo ljude u većini prožete takvim duhom. Kada je 1940. već obstojala Hrvatska banovina, pokrenuto je pitanje zamjene naziva u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Budući da njezini tadašnji članovi u većini bijahu jugoslaveni i slobodni zidari (zadnji biše veći jugoslaveni od drugih), priedlog, razumije se, nije prihvaćen. U obrani jugoslavenskoga imena naročito se izticao kipar Ivan Meštrović.

I Gaj i Strossmayer, krupne pojave u Hrvatskoj devetnaestoga stoljeća, udariše dubok žig na Hrvatsku svoga doba te XX. st. Nalazili meñu Hrvatima dosta pristaša jugoslavenske misli. Kraj minuloga stoljeća i početak dvadesetoga obilježeni su porastom jugoslavenstva meñu Hrvatima. Tako se i neki videniji članovi Stranke prava nadoše u jugoslavenskome sedlu! A prihvatiti jugoslavenstvo - značilo je prieći na srbijansku stranu. Izraženije je to posvjedočeno na dalmatinskoj obali i otocima. Srbija je bila prozvana Piemontom, od nje se očekivao spas, a nije se htio priznati njezin imperializam. I namjesto spasa pristiglo robstvo.

Kako neovisni Piemont na čelu s kraljem bijaše jezgrom, oko koje se okupile talijanske države, uzet je kao obrazac za najveći dio slavenskoga 78


Stran 79 SD

juga. Srbija i jugoslaveni radili punim parom na sjedinjenju južnih Slavena sa Srbijom. Meñutim, bitna razlika meñu Piemontom i Srbijom bi u tome, što na Apeninskome poluotoku uglavnome življahu Talijani, na slavenskome jugu pak više nacija. A balkanski ih Piemont želio prigrabiti i učiniti Srbijancima. K tomu ih i prevesti na pravoslavlje. Lakovjerni hrvatski jugoslaveni očekivahu skladan život u zajednici sa Srbijom, pravu ravnopravnost meñu srodnim narodima pod žezlom srbijanske monarhije. Kako li biše bez zrna razuma! U svoju politiku unosili osjećaje i puštali, neka ih oni nose. Ne htjedoše znati, da u politici nema mjesta osjećaju. U njoj vlada hladan razum, sebičnost, pohlepa za tudim, želja za vlastitim uzdizanjem, namećanjem svoje moći drugima, pljačkanje podredenih narod i dr.

Hrvatski se jugoslaveni ne željeli upitati: zašto Bugari nikako ne će biti skupa sa Srbijancima u jednoj državi? Bugari mislili o sebi, stoga ni pod koju cienu ne htjeli živjeti sa Srbijancima. Uz to, na vlastitoj koži osjetili više puta srbijanski imperializam. Ne, hrvatski jugoslaveni pred bugarskim primjerom zastalno zatvorili oči!

Srbijanska promičba sustavno djelovala u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, na Kosovu i Sandžaku, u Vojvodini. A na ruku joj idaše austro-ugarska politika, koja bi uperena protiv Hrvatske. Manje ili više, u srbijansku krmu puhali povoljni vanjskopolitički vjetrovi. Srbija ih umjela koristiti. Akoli su drugi što takva htjeli postignuti, morali se naprezati iz petnih žila. Srbiji pak obilni slastni zalogaji nuñeni na pladnju.

Srbijanska se strana malo zaklanjala, bila pretežito otvorena, a hrvatska maštaše i maštaše... Srbski je političar Nikola Stojanović (1880.-1964.) u Srpskome književnome glasniku 1902. objavio članak Srbi i Hrvati, potom ga prenio zagrebački Srbobran. Čita se u njemu i sliedeće:

"Hrvati dakle nisu ni pleme i posebna narodnost... I šta može biti ta raja u borbi s narodom kod koga je pojam Srbin identičan s pojmom junak... Oni koji nemaju nikakvih specijalno svojih pogleda na svet (u vjeri, običajima, vaspitanju i t.d.), nikakve nacionalne umjetnosti ni književnosti, usuñuju se govoriti o hrvatskoj kulturi... Dok Srbi odbijaju tuñince (često puta i domaće ljude) jer smatraju osobitom časti biti Srbin, dotle Hrvati primaju svakoga raširenih ruku... Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska narodnost... Borba koja se po svemu svetu vodi... oličena je kod nas u borbi Srba i Hrvata... Ta se borba mora voditi 'do istrage naše ili vaše'... Srbi što žive mešano sa Hrvatima mogu u tom pogledu mnogo učiniti."

Na stranu što Mostarac Stojanović mieša ekavicu i iekavicu te što nije nikakav stilist. Podpuno je razgovietan u gledanju na Hrvate. Za nj nisu oni 79


Stran 80 SD

ni pleme, a kamoli narodnost, ne posjeduju nikakvih duhovnih vriednosti, oni moraju postati - Srbima! Meñutim taj N. Stojanović, najjasniji i najcjelovitiji hrvatožder, u 1: svj. ratu naći će se u Jugoslavenskome odboru s nekolicinom Hrvata. Oni u Stojanoviću ne će htjeti vidjeti upravo njega, hrvatoždera Stojanovića, nego će s njime tiesno surañivati u porobljivanju vlastita naroda. Osobito će s njime uzko sudjelovati predsjednik toga Odbora Ante Trumbić, pravnik i nekdanji pravaš. Ne će za njim puno zaostajati ni kipar Ivan Meštrović. Bijaše osnovno, da ih je nijekao kao Hrvate, jer su oni već bili ostavili hrvatsku naciju i pretopili se u jugoslavene! A kada je taj Trumbić odigrao svoju ulogu u zatiranju hrvatstva i stvaranju Jugoslavije, izbacio ga gospodar iz beogradskoga hrama. Njegov dalji životni put primjeran je sudbini mnogih hrvatskih jugoslavena toga i drugih naraštaja, naročito onih iz primorske i otočne Dalmacije. Obično počinjali kano pravaši, potom se prebacivali u jugoslavensko sedlo te se zalagali za stvaranje Jugoslavije. Kada bi obavili posao, gospodar ih odrinuo u kut i zamienio ih drugim ljudima. Zadržao one, što bijahu pripravljeni izvršiti svaku njegovu prljavštinu protiv hrvatskoga naroda. A. Trumbić i njegovi plačidruzi po protjerivanju iz raja, što ga stvarahu, vraćali se u naručje k majci domovini Hrvatskoj. Ona ih, kano brižna mati, primila u svoje krilo.

(Podrugljivošću sudbine A. Trumbić doživje priznanje kano iztaknut Hrvat, odkako je uspostavljena Republika Hrvatska. Meñu zaslužnim Hrvatima našla se i njegova slika u Matici hrvatskoj! O, tempora, o, mores! Tim činom Matica na mala vrata uñe u - jugoslavenstvo. I to "u srid zime, kad joj vrime ni je", kako reče narodni pjesnik.)

Srbijanski častnici bijahu osnovali urotnički pokret imenovan Crna ruka. O njoj J. Marjanović veli:

"Profesor Milorad Ekmečić u svojoj izvanrednoj studiji o ratnim ciljevima Srbije 1914. ističe da su crnorukci, čije je poglede izražavao list 'Pijemont', smatrali da buduća jugoslavenska država treba da bude samo 'uvećana Srbija'. 'Pijemont' je 25. avgusta 1914. pisao: 'Pokrajine u kojima žive Srbi pripašće Srbiji. To su: Bosna, Hercegovina, Dalmacija, jedan deo Istre, Hrvatska, Slavonija, Srem, Bačka, Banat.". Crna se Gora ima pripojiti. U vojnim školama Srbije učilo se da su Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Hrvatska, Banat i Slavonija - srpske zemlje (odtisak M. Š.). A 'Crna ruka je gospodarila vojskom', piše M. Ekmečić. (Ovdje se ne spominje Makedonija jer je Srbija posle balkanskih ratova bila već zauzela vardarski deo Makedonije; koji je nazivan 'južnom Srbijom'). (Draža Mihailović, 43.).

Glasilo Pijemont službeno nije bilo vladino. Ako se pak u vojnim školama, dakle državnim ustanovama, predaje, kako su dielom Kraljevine 80


Stran 81 SD

Srbije tuñe zemlje, onda to dobiva službenu podlogu. nije u pitanju ni novinar niti znanstvenik, koji piše kano pojedinac, već je to stvar državne politike. Ta je politika dobila polet, nakon što se Srbija proširila u Balkanskim ratovima. I ovdje valja iztaknuti, kako je Srbija nastupala otvoreno. Svoje imperialne nakane nije diplomatski ni uvijala ni prekrivala, kako se to inače dogaña. Po svemu izgleda, da to Austro-Ugarska nije uzimala osbiljno, jer joj mala Srbija nikako nije mogla preoteti njezin pozamašan dio. A štošta joj gledala kroz prste radi dalekosežnih ciljeva prodiranja na iztok. Meñutim, Srbiji zapuhali povoljni vjetrovi u krmu.

S LUDILOM U SLJEPILO - Srbijanski nasrtaji na malu Crnu Goru, surovi postupci prema Albancima na Kosovu i Makedoncima nakon 1. balkanskoga rata te pokolj više tisuća Albanaca nisu otvorili oči hrvatskim jugoslavenima. nije pomogao ni pokolj hrvatskih zarobljenika u Odesi. Sve hodilo mimo njih, kano da se ništa i nikada nije dogodilo!

Imali pred očima srbsko-crnogorske pobjede u 1. i 2. balkanskome ratu te proširak Kraljevine Srbije i Makedoniji. A za krvave posljedice tih osvajanja ne htjeli čuti.

Iako su u 1. svj. ratu Srbija i Crna Gora bile pregažene i ostatci srbijanske vojske brojili koju desetinu tisuća, u Srbiju se vratili uz pomoć daleko brojnije francuzke i britanske vojske kano velikani. Uzprkos svemu, ona iz rata iziñe pobjednicom! To joj dalo krila. I pružila joj je najpogodnija prilika ostvariti svoje osvajačke nakane. Nikada ni pomišljala ni je, da bi se u njezinim granicama našla i Slovenija. Budući da to htjedoše Britanija i Francuzka, sile pobjednice, Srbija se potrostručila. Triebala njezinim zaštitnicama kao protuteža Mañarskoj i Austriji, a do stanovite mjere i Italiji. Imajući je na svojoj strani, lastno mogahu nadzirati skoro svu jugoiztočnu Europu.

To je ondašnjim hrvatskim političarima moralo biti jasno i vidljivo, ako su uobće i htjeli otvoriti oči. Ali im se nije otvaralo očiju. A Srbija se na kraju rata nañe na pobjedničkoj strani. Posjedovala kakvu-takvu vojsku, oružničtvo, redarstvo, rizničarstvo, imalo službeničtvo i svoj novac. Kada joj je omogućeno, zaposjela sve krajeve sjeverno od rieke Dunava i Save te zapadno od Drine. Srbijansku vlast i zakone protegnula na vas predani joj prostor. Naravski, Beograd i dalje ostao glavni grad. A čiji je glavni grad, njegova je i - država!

Veoma važan čimbenik bijaše pravoslavlje i SPC. Srbija pripadala iztočnoj, bizantskoj kulturi, vjeri, načinu razmišljanja i postupanja, Hrvatska i Slovenija zapadnoj, katoličkoj Europi. Te dvie suprotnosti ne mogu se spojiti. A tko je jači - taj kvači, kaže narodna mudrost. 81


Stran 82 SD

Srbijanci i Srbi, vladajući i najbrojniji narod u zajedničkoj državi, balkanski surov i

pljačkaški, sklon ubojstvima, izkoristit će sve prednosti, što mu ih pružao položaj kolonialnoga gospodara. Silom će zadržati svoju nadreñenost dokle god može i upotriebit će svako sredstvo, kako bi je očuvao.

Sve navedeno spada u političku abecedu. Voditi uspješnu politiku, znači znati dobro predviñati i zaključivati. A trenutno osim zastupnika Hrvoja i Radića, meñu hrvatskim političarima ne bi nitko, tko bi htio sliedjeti razum, provoditi političku abecedu. Prevladalo skupno ludilo, i zastupnici svoj narod uveli u robstvo balkanskih nasilnika.

Prw i najveću pogrješku učinio Hrvatski državni sabor, kada je u XIX. st. priznao Srbe u Hrvatskoj kano drugi narod u vlastitoj domovini. Druga je ona, daleko pogubnija od prve, stvarno njezin nastavak, kadaje pri koncu 1918.. svoje ovlasti prenio na novopečeno Narodno vieće Države SHS. Od toga čina ne može biti ni većega bezzakonja, ni poniženja, ni veće izdaje, ni pogrješke, niti ludila! Hrvatski državni sabor, to najveće zakonodavno tielo hrvatskoga naroda, protuzakonito svoju ulogu, dužnost, značaj i moć predaje nezakonitoj izvansaborskoj skupini izdajica hrvatskoga naroda; dragovoljno se predaje hrvatožderstvu, u vučje ralje tura hrvatski narod i državu. Sumnjam, kako poviest ljudskoga roda zna narodohulan, izdajički čin, kakav stvori Hrvatski državni sabor po drugi put u svojoj poviesti! Neizmjerljiva je provalija, u koju se svojevoljno dvaput strovalilo najviše hrvatsko zakonodavno tielo!

I sve se to odvijalo unatoč postojanju izvršne vlasti na čelu s banom. Izabrani predstavnici hrvatskoga naroda sami sebe razvlastili, odbacili. Ban i Hrvatski državni sabor posjedovali oružanu silu - Hrvatsko domobranstvo. K tomu, iz sjeverne Italije generalisim Svetozar Borojević nudio Saboru dodatnu vojsku, kojom je zapoviedao na talijanskome ratištu, s kojom bi stao na Drinu i Savu. Izkusan veliki ratnik cjelovito razumio političko stanje i, što je najvažnije, poznavao dobro Srbijance te predvidao budući robski položaj hrvatskoga naroda u državnoj zajednici sa Srbijom. Vojnik Borojević u predvidanju hrvatske budućnosti svrstao se s političarima Hrvojem i Radićem. Hrvatska oružana snaga i Borojevićeve ratištne postrojbe - mogahu se uspješno suprotstaviti srbijanskoj vojsci i ne dopuštati joj prielaz preko rieka Drine i Save. Ali Narodno vieće, ne više izhlapjeli Sabor, ne bi bilo ono, što je, kada bi stalo u zaštitu probitaka svoga naroda, poslužilo se vlastitom vojskom i proglasilo Republiku Hrvatsku. Ne, to Narodno vieće (grdne li podrugljivosti u njegovu nazivu!) ne smatraše potrjebnim niti odpisati generalisimu Borojeviću! U obćemu ludilu gotovo nitko nije htio uporabiti bistru pamet, niti dielak razbora. Navedeni je podatak nedvosmislenim primjerom, kako ničemu ne služi snaga, ako je bez zdrava uma i dalekovidna pogleda. 82


Stran 83 SD

Vidjeli su narodni zastupnici; kako je Srbija vojno zaposjela saveznicu Crnu Goru i

pripojila je Srbiji. Valjda im taj čin mogaše biti najzornijim primjerom srbijanskoga imperializma i nezasitne pohote. I ne trepnuše okom na to. I slaboumniku bi bilo jasno, kakav usud čeka Hrvatsku, čim u nju stupi srbijanski opanak kljunaš.

Već je spomenuta važnost glavnoga grada. Na vriednosti on dobiva u višenacionalnoj državi. Glavni grad je upravno i gospodarsko srjedište. Najednom Beograd posta gradom, iz kojega se upravlja širokim prostorom te nekolikim narodima. A narod, kojemu isti pripada, već samim time manje ili više postaje gospodujućim. Bijaše to Beč u Austro-Ugarskoj, Moskva u Rusiji, Bruxelles u Belgiji, London u Britaniji, Madrid u Španjolskoj itd. Hrvatski su političari na svojoj koži osjetili, što su za Hrvatsku bili Beč i Pešta. A kada ih se naposljedku Hrvatska otresla, te gradove političari zamieniše tudim Beogradom, priestolnicom satrapske monarhije, daleko gore i opasnije od austrijske i mañarske. A da se i ne govori o nizkoj kulturi njegovih stanovnika i ciele Srbije. Ti hrvatski političari naprosto ne znahu, tko im nosi glavu, kada zamieniše gospodara!

Da ta komedija do kraja ostane komedijom, t. zv. čin ujedinjenja (ne hrvatski: sjedinjenja!), nikada ne dode prjed zastupnike u Hrvatski državni sabor na pretres i odobrenje (ratifikaciju). I tako nikada nije postao pravovaljanim. Prema tome, Hrvatska se nezakonito nalazila u prvoj Jugoslaviji.

DODATNI PRIPOMENAK - Na mjestu je pomisliti, da možda dio zastupnika ili pak većina u Hrvatskome državnome saboru nisu poznavali srbijansku kolonialnu politiku, stoga nisu toliko ni krivi za svoje postupke guranja hrvatskoga naroda u državnu zajednicu sa Srbijom. Reći je o ovome, kako većina njih bi visoko školovana, sbog čega se na njih na može odnositi dotična primjetba. Zamisli li se trenutno, da zaista nitko meñu njima nije imao pojma o Srbiji i njezinu posizanju za prostorima sjeverno od Dunava i Save te zapadno od Drine, upravo mu se te, 1918., pružila sjajna prilika do srži upoznati cjelokupnu srbijansku poviest, od početka do najnovijega vrjemena. Naime, 1918., prie svršetka rata u Beču se pojavila podebela knjiga Die sudslawische Frage und der Weltkrieg - ubersichtliche Darstellung des Gesamt - Problem von L. v. Sudland. Dodati je, kako je u doba Nezavisne Države Hrvatske izišla u prievodu pod naslovom: L. V. Sudland: Južnoslavensko pitanje - prikaz cjelokupnog pitanja. Pod imenom L. V. Sudlanda krije se Ivo Pilar. Ipak je nakon više godina starojugoslavenska vlast odkrila pisca i usmrtila ga. Službeno je proglašeno, da se ubio u nastupu duševne stiske. Ni malo neobičan postupak srbijanske vlasti! 83


Stran 84 SD

Pilar je dosljednom znanstvenom akrlbijom izložio poviest srbijanske države od njezinih

početaka do propasti, stanje pod turskim osvajačima, seobe, ustanke, ponovno oživljavanje srbijanske države, njezine ratove i unutarnja trvenja, radanje Srbske pravoslavne crkve, njezino poistovjećivanje s državnom vlasti i dr. Komu bijaše stalo upoznati cjelovitu srbijansku poviest, naročiti njezine imperialne težnje prema Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, triebaše mu pročitati tu knjigu. Prie odluke o slanju poklonstvenoga izaslanstva ka kralju u Beograd svaki zastupnik bijaše dužan upoznati se s tom knjigom. Stoga ne obstoji nikakvo opravdanje za njihovo srljanje u zagrljaj sa Srbijancima. Taj im čin poviest nikada ne će oprostiti! Svoj hrvatski narod, domovinu dragovoljno izručili na milost i nemilost srbijansko-pravoslavnoj balkanskoj strahovladavini!

Svi zastupnici, barem po svojoj dobi, bijahu zrjeli ljudi. Pratili su dnevnu politiku i ratne nesreće. Znali su za Odesu i Solinsko sudenje, doživjeli zaposjednuće Crne Gore, u Balkanskim ratovima srbijansko podjarmljivanje Makedonije. Kada se spoje samo ti dogañaji, sliedi nedvojben zaključak, da je Kraljevina Srbija imperialistička i strahovladna država, koje se trieba kloniti. Daleko od nje! Bilo ih je, koji se poslie pokajali, ali sve bi kasno. 84


Stran 85 SD

II. POGLAVLJE

POCETAK DO KRAJA

U BALKANSKOJ TIRANIJI - Rečeno je, da je hrvatski narod utjeran u skupnu državu sa Srbijancima i Srbima voljom svojih saborskih zastupnika, raznih političara i europskih sila pobjednica u 1. svj. ratu. Meñutim, Hrvatski državni sabor nikada nije potvrdio ulazak Države Hrvatske u novopečenu zajednicu. O tako važnu, upravo sudbinskome činu mjerodavna je jedino volja hrvatskoga naroda. A hrvatskomu narodu nije pružena mogućnost, kako bi na izboru (referendumu) slobodno odlučio o svojemu budućemu položaju. Ne, ne bi toliko vriedan, da bi mu bilo dopuštano odrediti se o najosnovnijemu pitanju svoje sudbine.

U Austro-Ugarskoj hrvatski se narod nalazio u nekoliko državnopravnih jedinica. Uzprkos tomu, za sve je Hrvate Banska Hrvatska s glavnim gradom Zagrebom bila srjedištem svekolikoga nacionalnoga života. Duhovno dakle bijaše sjedinjen. Budući da ga nisu razdjeljivale državne granice, to su medusobni dodiri svih njegovih krajeva trajno ostajali živahni i čvrsti, osobito nakon što su se 1878. Bosna i Hercegovina našle unutar Austrougarske monarhije.

Bez obzira na nepovoljno političko stanje hrvatskoga naroda u Monarhiji, tu je državu resila najosnovnija vrlina: red i zakonitost. U naše doba se kaže pravna država. Da, Austro-Ugarska bijaše na čelu pravnih država u Europi te cielome svietu. Svaki je državljanin znao svoje dužnosti i prava. Jedva da je i postojala podkupljivost (korupcija). Primjerice, listonoša gubio službu sbog neizručene dopisnice naslovniku. Riedko se čulo, da je podkupljen državni službenik, a naročito sudac.

Našavši se u srbijansko-srbskoj državi, hrvatski je narod na samu njezinu početku osjetio podkupljivost državnih službenika, bezzakonje i strahovladu velikosrbskoga državlja, kojima ne bi nikakvih meda. Srbijanska 85


Stran 86 SD

balkanska vlast ustoličila u Hrvatskoj pojam bakšiša, odreñenije bakšiš-sustav. To je podkupnina. Iznad svakoga zakona nalažaše se - podkupnina. Novcem i položajem te pripadanjem srbstvu kupovala se i dobivala - pravda. Uzporedno s novcem i položajem te pripadanjem srbstvu hodila redarstvena palica i oružnička kopitnica (kundak), počesto i puščano zrno. Koristnici takva prava, t. j. nasilja i bezzakonja u ime te države nisu odgovarali za zločine, već su redovito bili nagradivani. I ta se balkansko-pravoslavna tiranija u Hrvatkoj odkrila u cielosti, čim je stupila na hrvatsko tlo. I takva će neizmienjena i nepopravljiva ostati do svoga posljednjega daška. Zločinačkom azijatskom vladavinom nepriekidno ozlojeñivala i uništavala hrvatski narod, da bi na koncu sama pala u jamu, koju je drugomu kopala. Pri tome očekivala, da se u slučaju potrjebe ti ugnjetenci bore za nju, za jaram, što im ga nataknula na vrat, a sama se Srbija toliko srozala, da je 1941. u jednome mahu pala na koljena ne izpalivši, tako reći, ni jedan pucanj. Evo nekoliko primjera njihove vladavine u Hrvatskoj:

POKOLJ U ZAGREBU - Hrvatski smrtni put nastavljen je 1918., odmah po završetku 1. svjetskog rata, upravo u danima, kada je "pobedonosna" srbska vojska bojažljivo i oprezno prešla rieke Dunav, Savu i Drinu te se doklatila do Karavanka. Njezino prvo predstavljanje hrvatskomu narodu i manjinama bijaše - pljačka obuće i odjeće. Ta "pobedonosna" vojska, "junaci s Kajmakčalana" i sl. bila obuvena u opanke kljunaše i odjevena u dronjke francuzkoga kroja i izradbe. Izgledali prosjacima prema austro-ugarskoj vojsci i hrvatskomu domobranstvu. Na svome se "napredovanju" preobuvala i presvlačila na štetu stanovničtva onih krajeva, kojima se pomicala. Sapun i brijaći pribor za nju biše tek mislenim pojmovima. Hrvati u zadnjih stodvjesta godina prvi put ugledali bradatu vojsku. I toliko kosatu, da se mnogima činilo, kako pred sobom imaju naoružane kaluñere. Sapun otimali u seljačkim kućama, brijači ih morali bezplatno brijati i šišati. Plaćati ne bijahu naviknuti; nikakvih novaca nisu posjedovali. Budući da se s njima nije pomicala skoro nikakva obskrba, to se obskrbljivali otimačinama. Najmanje su neugodnosti nanosili oni, što se kretahu vlakovima. Pješaci se na putu "dotjeravali", kdje im se pružila mogućnost. Kako odmicahu prema zapadu, biše odjeveniji, obuveniji i ugladeniji. Po koji domaći odjeveniji mužkarac ostajao u gaćama! U zamjenu bi dotičnik dobivao njihove ušljive poderotine čakšire, džamadane i opančine, kako bi se mogao dovući do doma. Za ulazak u grad Zagreb bijahu se posebno pripravili. Upadala u oči velika razlika u vanjskome izgledu izmeñu častnika, dočastnika i vojnika.

Dne 5. prosinca veća je skupina hrvatskih domobrana 25. i. 53. pješačke pukovnije u Zagrebu izišla na ulice očitujući se za republiku. 86


Stran 87 SD

Poglavica Narodnoga vieća Svetozar Pribičević, Srbin iz Hrvatske, ovlastio domaćega izdajicu Budislava Grgu Angjelinovića, neka ih suzbije oružjem. U službu Narodnoga vieća stavili se mornari, što za ovu prigodu biše prebačeni s jadranske obale. Angjelinović ih razmjestio u nekoliko kuća na Jelačićevu trgu. Kada se domobrani našli na trgu, po njima je osuta paljba iz pušaka i strojnica. Na mjestu je ubijeno 11 hrvatskih vojnika, više ih je ranjeno, mnogi strpani u zatvor. Jelačićev trg poplinuo u krvi i posut truplima, ranjenici zapomagali ištući pomoć. "Pobednici" likovali s prozora, potom iztrčali i hvatali domobrane te ih odvodili u zatvor. Ranjenike udarali nogama i kopitnicama.

Nakon stanovita vrjemena na sud je izvedeno 20 uhićenih domobrana. Osudeni su na zatvorsku kaznu od 1 do 10 godina. Ubijeni se u hrvatskoj poviesti imenuju Prosinačke žrtve. Srbijanskaje opančarska dinastija našla vierne izdajice meñu Hrvatima. Dakako, pokolj je ona naredila, ali je, naoko, sačuvala obraz svojoj vojsci, t. j. srbijanskoj. Kano da napadači ne bijahu u njezinoj službi i pod njezinim zapovjedničtvom?! Tim je činom naviestila, kako će upravljati Hrvatskom! I to je jedino njezino obećanje i zasada, što ih je bez iznimke izvršivala do svoje neslavne propasti u travnju 1941. Za sve vrieme te vladavine u Hrvatskoj cvjetalo srbijansko-srbsko zlodjelo. Državni zločin.

Bojeći se hrvatskoga oružanoga odpora, Srbija potom u pomoć pozvala francuzku vojsku kano pojačanje slabih srbijanskih snaga. Meñu njima bilo dosta kolonialnih vojnika iz Afrike, osobito surovih Senegalaca. Francuzka je sdušno pomagala saveznici Srbiji u smirivanju nezadovoljnih Hrvata.

*** Miroslav Krleža, predvodnik hrvatske književne ljevice izmeñu dva svjetska rata, u eseju

Teze za jednu diskusiju iz godine 1935., u podnaslovu stoji Svakodnevna stvarnost, ovako je ocrtao srbijansko upravljanje u Hrvatskoj:

"Ova ugledna i nesumnjivo rodoljubiva gospoda (Pribičević, Banjanin i Kramer, prim. M. Š.) jednostavno osuduju svaku mogućnost Sporazuma, a oni iz tog političkog vinograda daju narodu nove političke direktive, koje ostaju ovjerovljene okrutnom, slijepom i tiranskom stvarnošću najsvakodnevnijih dogañaja. Leitmotivi, koji prate našu svakodnevnu stvarnost već više od petnaest godina ostali su nepromienjeni i uvijek jednako isti: žandarska eskorta u vozu, gdje možeš da dobiješ u drobinu čitav magazin metaka, jer si se posvañao sa kondukterom, batine u dimnjaku, prebijene kosti, vješala, defenestracije iz trećespratnih policijskih apsana, inkvizicija, ovrha, i svako pomanjkanje bilo kakve najminimalnije zapadnoevropske grañanske slobode. Od novembra i decembra godine 1918. krv i batine, političko osiro 87


Stran 88 SD

mašenje čitavih provincija postepeno sve nepodnošljivije i sve sivlje: kao, biva, nivelacija prečanskih krajeva... Ta stvarnost znači, poderanu, staru, krvavu krpu, krvavu stražnjicu, krvave dlanove, poniženja i sramote, a nad svim tim čovjeka nedostojnim stanjem, pod olovnom policijskom kacigom, pijane nam mariborske lutke deklamiraju o: "historijskom razvo u jugoslavenske misli" (Deset krvavih godina, 517.-518.).

Uzputice je pripomenuti, da Krleža ne bi nikada hrvatski nacionalist. Meñu prvima je hrvatskim književnicima, koji je u novoj državi odbacio hrvatski jezik i pisao srbski! Kada je nakon ubojstva Stjepana Radića i drugih prvaka Hrvatske seljačke stranke 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu čitava Hrvatska bila na nogama i u žalosti, vratio se ka hrvatskomu jeziku, ali stanovite osebine srbskoga zadrža do konca života. Vješto će ih oko opaziti i u navedenu sadržaju. (Na nesreću, stanoviti hrvatski jezikoslovac danas ih unosi u slovnicu kao dio - hrvatskoga jezika!) Meñutim, ovdje Krleža progovara kao čovjek; ne može ostati miran na sve, što se dogaña oko njega. Progovara iskreno i pošteno o jednome surovu i nečovječnu vladanju. Naprosto nije mogao šutjeti.

Kraljevina Srbija dobila na dar Hrvatsku u kolonialni posjed. Pljačkala i zatirala Hrvatsku do krajnih granica, upravljala njome, kako je to u naravi balkanske despocije. U svemu bila podpomagana od SPC.

Hrvatski ban - nositelj vrhovničtva Hrvatske Države - na samu je početku nove vladavine odgurnut u kut, sveden na obična službenika poglavice Svetozara Pribičevića, namjestnika Kraljevine Srbije u Zagrebu. Oduzeta mu je sva vlast, nije više služio ni za kakav svečan mimohod, niti za vanjski ukras srbijanskoj vlasti. Uskoro će Hrvatska i službeno ostati bez bana.

SRBIJANSKA VOJSKA U AUSTRIJSKOJ KORUŠKOJ - Ovdje bih uzgredno predočio jedan podatak, bitno važan za slovenski narod i njegovu državu. Budući da u Sloveniji prebivam od početka 1966., češće navraćam u austrijsku Korušku zanimajući se uzputice zašto je 1920. na obćemu odlučivanju većina tamošnjih Slovenaca odredila ostati trajno u Austriji unatoč tomu, što je u njih veoma izraženo domoljublje. Za ostanak u Austriji nagnala ih je srbijanska vojska. Odredeno rečeno, njezin izgled i još više ponašanje. Srbijanska je vojska bila posjela čitavu austrijsku Korušku na čelu s pokrajinskim glavnim gradom Klagenfurtom (Celovcem). Tamošnji Slovenci u većini bijahu za jedinstvo s maticom Slovenijom, ali se odvratili, kada se našli skupa s onima, s kojima bi morali živjeti u istoj državi. Novopridošli vojnici bijahu šareno obučeni i obuti. Osobna čistoća ne bi njihovom vrlinom; brijali se možda jednom na mjesec, najviše dvaput. Vladanje bi primitivno i surovo; domaći sviet naočigled ostajao bez svojih pokretnih 88


Stran 89 SD

dobara. A nisu se suzdržavali ni od silovanja. Dočastnici i častnici javno tukli vojnike. Takvo što nije se moglo zamisliti u austrijskoj vojsci, niti u družtvu uobće. Europski uljuñene koruške Slovence to je brzo odvratilo od nametnute "braće". I čim im je pružena mogućnost, na slobodnu odlučivanju listom glasovali za ostanak u Austriji. A da se kojim slučajem i ostala Slovenija tada mogla slobodno odrediti prema Srbiji, nova bi država bila bez Slovenije! Balkanstvo se ne prihvaća u Europi, pripada Aziji, odakle je prispjelo.

Često se tvrdi, kako se poviest ponavlja, ali da u ponavljanju sudjeluju drugi ljudi. U prvome redu misli se ovdje na vrjemenski slied odnosno razmak. Potvrdeno je to takoñer u austrijskoj Koruškoj. Najprie u nju upada srbovojska 1919., potom 1945. Oba je puta pokazala svoju balkansku surovost, ali sada mnogo izrazitiju. O tome N. Tolstoy piše:

"Tek je dva dana potom, 19. svibnja uvečer, partizanski pukovnik Ivanović stigao u Keightleyev štab u Klagenfurtu (Charles Keightley, britanski krilnik, M. Š.) radi pregovora o izručenju ostatka Srba i Slovenaca, jer je o repatrijaciji Hrvata već 15. bilo odlučeno u dogovoru s Hočevarom (Franc Hočevar, jugoslavenski pukovnik, M. Š.). Prve četiri klauzule govorile su o evakuaciji svih jugoslavenskih trupa s cijelog austrijskog područja. Više od tjedan dana naoružane partizanske skupine pustošile su britanskom okupacijskom zonom u Austriji, koju je Tito želio anektirati. Počinile su bezbrojne zločine, krade, silovanja, ubojstva, pa su im se počeli suprotstavljati ne samo stanovnici već i britanska vojska koja im je dotada bila sklona." (Odtisak M. Š., Ministar i pokolji, 130.).

O ponašanju srbijanske vojske 1919. u austrijskoj Koruškoj gotovo da i nije pisano, meñutim o njezinu vladanju 1945. zna se u cielosti. Kada bi se skupilo sve na jedno mjesto, mogla bi se izdati podeblja knjiga. Konačno, neka ipak sviet jednom znade, osobito zapadna Europa, tko su i kakvi su Srbijanci, koje njihovi političari stalno gledali blagonaklono. A britanskome krilniku bi jasno, što čeka izručenike, ali ga to nije ganulo. No, o tome obširno u idućim poglavljima.

PLJAČKA I ZLO ČINI U HRVATSKOJ Kraljevina Jugoslavija, zaista Srboslavija, bijaše državom državnoga zločina. Za prikaz svih njezinih nedjela izvršenih u Hrvatskoj bila bi potrebita knjižurina. Kako to ne ulazi u okvir ovoga djela, navest ću ih još nekoliko izrazitih. To su: 89


Stran 90 SD

1. Godine 1919. država je smanjila vriednost austrijskoj kruni (novcu) za 20%. Od

naroda što bijahu u Austro-Ugarskoj otela je više od 922 milijuna kruna: Izvela je to tako, da je svakomu izdala doznaku, na kojoj bi označena vriednost, koju će poslie država odkupiti. Dakako, nikada to nije ostvarila. List papira ljudima ostao za uspomenu na jednu lupežku vlast. Ali je pošla i dalje: oduzeti je novac puštala ponovno u obtjecaj, ali kao svoj. U početku je srbijanski dinar bio izjednačen s austrijskom krunom (1 : 1). Kada je meñutim izvršena zamjena, t. j. kruna povučena, iznos bi 1 : 4 u korist toga dinara. Ponovno je dakle srbijanska vlast ogulila sve stanovničtvo bivše Austro-Ugarske monarhije, koje se našlo u njezinim granicama.

Pored svega Hrvatska morala odplaćivati i 300 milijuna dinara duga Kraljevine Srbije. Toliko je na nju odpalo. S tim dugom Hrvatska nije imala ništa. Bezkonačno je srbsko-bizantsko licumjerje i otimanje tudih dobara!

2. Dne 19. kolovoza 1919. svemu su prostoru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nametnuti vojni zakoni bivše Kraljevine Srbije. Tobože privrjemeno. Uz ostalo uvedeni su batinanje i talačtvo.

Čim je srbijanska vojska stigla na hrvatsko tlo, počela batinati stanovničtvo, naročito seljake. Ustanovilo se tada, kako dočastnici i častnici tuku svoje vojnike i muče na različite načine. Jednako i oružnici i redarstvenici batinali narod. Iznenadenje bijaše sveobće, jer takvi postupci i zakonski propisi u Hrvatskoj biše zaboravljeni. Naime još je 1869. Hrvatski državni sabor ukinuo batinanje. A nakon 50 godina uzkriesila ga srbijanska vlast. R. Horvat prenosi ovu naredbu pukovnika Petra Teslića, koju je dotičnik objavio u Bjelovaru kao najstariji vojni zapovjednik:

"Uvreda kralja ili republikanstvo kažnjava se (i za civile) s 25 batina. Propusti u stražarskoj i inoj službi kažnjavaju se s 25 batina. Vojni bjegunci se kažnjavaju s 25 batina. Ako rodbina ne izda vojnog bjegunca, stavit će se u zatvor svi članovi njegove obitelj dotle, dok on ne doñe u Bjelovar. Isti je postupak onima, koji se ne odazovu vojnomu pozivu, kad ih se pozove pod oružje. Prekoračenje dopusta kažnjava se s 5 batina za jedan dan prekoračenja, a za svaki daljni dan 2 batine više. Tko ukrade vrijednost do 200 kruna, kaznit će se s 15 batina, do 500 kruna s 20 batina, a do 1000 kruna s 25 batina." (Hrvatska, 63.).

Na pragu 3. desetljeća u Europi bijaše ozakonjeno batinanje. Batinanje za prekršaje i kaznena djela. Bez obzira na zakonsku podlogu provodeno je do razpada te države.

Njezina je osobitost i uvoñenje talačtva u zakonski sustav. Teslić izričito navodi, kako će rodbina vojnoga bjegunca biti uhićena i ostati u 90


Stran 91 SD

zatvoru, dok se on ne javi vlastima. Uzput pripomenuto, zaboravio dodati, da se sbog toga u opasnosti našla i njegova - zaručnica! Njezin se brat nije odazvao pozivu na odsluženje vojničkog roka. Odjednom se to nije odnosilo na nju. Zna se zašto. Danu pravnu "tečevinu" Hrvatska bila zaboravila, dok je u nju ponovno ne presadiše Srbijanci.

O batinanju i uhićenjima kao srbijanskome državnome zlodjelu 1919. javno se izrazio S. Radić riečima:

"Ne možemo zaboraviti, da je bilo izubijano i utamničeno 30.000 hrvatskih seljaka samo zbog svojega republikanskoga uvjerenja. Nikada se ne može zaboraviti, da su bile batinane naše žene, naši starci, naši mladići, naša djeca."

Zakon batine poče vladati u Hrvatskoj, njime mahala balkanskopravoslavna srbijanska tiranija. Nesrbijanske su narode u nju spratile i "demokratske" države V. Britanija i Francuzka i stalno podupirale srbijanski despotizam. Još gore prolažahu hrvatski vojnici pod srbijanskom šajkačkom. I ta Srboslavija i njezine podpornice očikale, da će ponižavani i prebijani vojnik braniti takvu državu, svoju tamnicu. 3. Srbijanske vojne vlasti 1920. počele udarati (užarene) žigove na seljačke konje i volove, obilježavati ih za svoje potrjebe. Dakako, činile to silom, jer im tako doličilo. nije smatrala nuždnim objasniti svrhu toga postupka, stoga ljudi zaključili, - poučeni množtvom loših izkustava - kako će im oteti tu stoku. Na to najprie u Moslavini 5. rujna seljaci odgovorili pobunom. Postupno pobuna zahvaćala Podravinu i napokon se preniela na Hrvatsko zagorje. Vlast na njih poslala oružnike i vojsku. nije ustanovljeno, koliko je seljaka usmrćeno i ranjeno. Ne će biti pretjerano tvrditi, kako bijaše 10 mrtvih i najmanje toliko ranjenih. Zatvorenih i pretučenih najmanje deset puta toliko.

Uzrok ustanka ne bi samo žigovanje stoke. Od postanka se nova država vladala protuhrvatski i zločinački, čime se zamjerila golemomu množtvu hrvatskoga naroda. Kada je nasilje prevršilo mjeru, ljudstvo ne htjelo dalje trpjeti i dignulo se protiv ugnjetača i tlačitelja.

4. Uskoro po osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Splitu je osnovana Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Bila to fašističko-jugoslavenska ustrojba, kojoj je srbijanska vlast bila preblaga u Hrvatskoj te je po ugledu na Mussolinievo Stupanje na Rim snovala svoje Stupanje na Beograd. Njezini članovi bijahu jurišnicima srbijanske vlasti, voditelji pak Hrvati iz primorske Dalmacije. Nekažnjeno premlaćivali i ubijali iztaknutije Hrvate. U Hrvatskoj na mučilištu prikazao je R. Horvat njihov jedan "podhvat" u Zagrebu: 91


Stran 92 SD

"U dvorani hrvatskoga Sokola prirediše umirovljeni hrvatski časnici u ožujku g. 1922.

svoju kućnu zabavu. Dok se izvodio koncert, udariše Orjunaši na zgradu s kamenjem, koje je kroz prozor padalo u dvoranu. Predvodeni od Berislava Angelinovića i Ede Bulata (obojice iz primorske Dalmacije, prim. M. Š.), pokušaše Orjunaši provaliti u samu dvoranu, ali su ih suzbili hrvatski sokolaši. Pri tom je proliveno i krvi, jer su Orjunaši pucali iz svojih revolvera. Tako je Angelinović ustrijelio pravnika Šnidaršića. Niti radi ovoga surovog napadaja nije Demetrović (Pribičevićeva desna ruka u Hrvatskoj, M. Š.) postupano protiv Orjune, koja je nadalje strahovala po Zagrebu. To je neke hrvatske rodoljube prisilio, da na ustuk Orjune organiziraju "Hrvatsku nacijonalnu omladinu" (skraćeno "Hanao", 150.-151.).

Taj Berislav Angelinović, brat zloglasnoga Budislava Grge, s orjunašima gušio rudarski štrajk u Trbovlju, kada je ubijeno nekoliko rudara. Ni za to ni je. odgovarao ni on niti itko iz njegove družine. U 2. svjetskom ratu bio Budislav ministrom u posljednjoj kraljevskoj jugoslavenskoj vladi. Iz Vatikana bijaše uzpostavio radijsku svezu s D. Mihailovićem. Kada se izza rata Budislav povratio u Jugoslaviju, dospio u zatvor u Zagrebu. Pored ostaloga bio izpitivan o navedenim ubojstvima. U razgovoru sa mnom ponosio se tim zločinima. U zatvoru mu oprošteno Trbovlje sbog ubojstva pravnika Šnidaršića. Napomenu, kako je iztražiteljima rekao, da je u Zagrebu to bio - ustaški skup. Odakle ustaše 1922.? Smijao se, što je nasamario Udbu, iako nisam u to nije vjerovao. U razdoblju srbokomunističke uprave njegov stan u Splitu bio načičkam fotografijama valjda svih Karadordevića i Obrenovića. Vlast mu to dopuštala. Težko da je Srbkinja rodila takva četnika, a Hrvatica toliku - izdajicu!

5. Orjunaši se bili razmiljeli i po manjim mjestima. U Makarskoj su 7. svibnja iste godine na ulici po danu tvorno napali svećenika Glavaša. I to naočigled množtva prolaznika i dvojice redarstvenika. Svećenik je grdno premlaćen. A čuvari reda i zakona ne maknuše prstom, kako bi zaštitili napadnutoga. Jednako ne učiniše ništa, da bi napadače priveli na odgovornost. Na kraju, i zašto bi, kada su isti obavljali dio njihova posla!

Veoma su brojni Orjunini zločini, ovo je tek pars pro toto. 6. Uništavanjem školstva na dulji rok stradava vas narod. O tome uvjerljivo kazuje

Horvat: "Beogradska je vlada - počevši od 5. lipnja 1922. - zabranjivala narodnim zastupnicima u

Hrvatskoj i Slavoniji obdržavanje javnih pučkih skupština. Nesmiljeno je vlada progonila hrvatske novine i reducirala hrvatske činovnike i suce. Pribičević je kao ministar prosvjete godine 1922. otpustio, umirovio ili premjestio 400 hrvatskih učitelja i mnogo uglednih profesora. To je proizvelo toliko ogorčenje, da su protiv progona Hrvata ustali i 92


Stran 93 SD

neki Srbi, tako od radikala Stojan Protić i dr. Momčilo Ivanić, a od demokrata: Ljuba Davidović, dr. Vojislav Veljković i Pavle Andelić." (151.)

Gotovo je sigurno, kako ovoliko nedjelo u Hrvatskoj Pribičević nije proveo bez odobrenja kralja Aleksandra. U Hrvatskoj je valjda 400 učitelja bila trećina svih učitelja: Na mjesta premještenih i odpuštenih Pribičević postavljao Srbijance. U zločinačkoj državi državni zločini bili svakodnevnom pojavom; nikoga potom nisu iznenadivali.

Hrvatska je još jače poćirili čena. Željezničke postaje i pošte obvezatno morale nositi i ćirili čki nadpis, dok u Srbiji ostaše samo ćirili čki. Besjedne oznake na novcu u većini biše ćirili čke, takoñer i na poštanskim oznakama (markama). U školama bi obvezno ćirili čko pismo. Priručnici sadržavali najmanje polovicu štiva pisanih ćirilicom, stanoviti u cjelini bili ćirili čki i ekavski. U vojsci ostao službeni jezik srbski i ćirili čko pismo.

Na svima važnijim položajima u Hrvatskoj našli se Srbijanci i Srbi, odnosno vladini (režimski) ljudi. Postavljeni su na banovinske stolice, za predsjednike svih sudova, redarstvenih, oružničkih i rizničarskih postaja, na čelo svih gimnazija, najvažnijih ministarstava i dr. Vojska i diplomacija izključivo držane u srbijansko-srbskim rukama.

7. Dne 4. lipnja 1922. bio je Hrvatski Sokol upriličio izlet iz Zagreba na Plitvička jezera. Meñu izletnicima se nalazilo mnogo žena i djece. Za njihov vruć doček pobrinuo se ministar Svetozar Pribičević i političar dr. ðorñe Branković. Podignuli na noge okolne srbske seljake, naoružali ih i poveli u napad na mirne i nenaoružane gradane. Pala je krv, a većina je ljudi premlaćena, uključujući žene i djecu. Razumije se samo po sebi, da nije potom pokrenuta iztraga o dotičnim zločinima. Izza ministra Pribičevića tada još stajao kralj Aleksandar.

Taj dogañaj stvarno bijaše navještaj zabrane rada Hrvatskoga Sokola. Na nju se nije dugo čekalo. Stiže već 14. lipnja iste godine, nakon što su Hrvatski Sokol, osnovan 1874., i Hrvatska žena, dva domoljubna družtva u Zagrebu, 11. lipnja dovela 20.000 ljudi u Šestine na grob Ante Starčevića. Pokazan je time hrvatski nacionalni osjećaj, budeno hrvatstvo. Za beogradske silnike to ostao neoprostiv grieh. Kano uzgred, zabranjeno je djelovanje udruzi zvanoj Hrvatice Katarine grofice Zrinske.

I da podrugljivost bude veća, sva tri su družtva uklonjena na osnovi Bachova patenta od 1852.! Kada je Srboslaviji što išlo u prilog, posluživala se davnim austrijskim zakonima, koji bijahu zaboravljeni, jer se na austrijskome prostoru nahodili dugo izvan krieposti. Opančarska srbijanska dinastija na svome tlu provodila zakon nepostojeće države! Primjer je to, kako se novi absolutizam oslanja na stari, i to bez obzira čiji je i od kada je. 93


Stran 94 SD

8. Srboslavija našla podporanj u hrvatskim Srbima, stvarno ih pretvorila u svoje janjičare.

Što ne mogla Orjuna, oružnici i redarstlro, činili to domaći Srbi. Tako se uz podporu državne vlasti bili ustrojili i napadali domaće Hrvate, najčešće svoje susjede. Kada vlasti ostadoše gluhe na hrvatska upozorenja, Hrvati sbili vlastite redove. Primjerice, u Gospiću 17. lipnja 1922. u uličnoj tučnjavi skupina je mladih razjarenih Srba ranila noževima dvojicu hrvatskih mladića te nehotice ubila svoga pripadnika i jednoga oružnika, i to kada se potom izmeñu sebe posvadili i potukli. Udarac namienjen Hrvatu pogodio Srbina, i to kolovodu. Ponieti nagonom, obrušili se i na oružnika. Nepripravljen, jer od svojih nije očekivao napad, ubrzo posta njihovom žrtvom. Premda sve bijaše jasno, vlast je zatvorila devetericu uglednih gospićkih Hrvata , i ako s time nisu imali ništa. Pušteni su nakon dva dana, pošto njih peterica platiše globu, svaki po 1.000 kruna! I to na temelju austrijske naredbe od 1873. tobože sbog neprijavljena skupa. Akoli ništa drugo, ono vlast dobila pozamašnu svotu od ljudi, koji "ni luk jeli, ni lukom mirisali". Evo nepobitnih dokaza, koliko je srbijanska vlast u Hrvatskoj priznavala minulu Austro-Ugarsku!

Hrvatski će Srbi ostati u Hrvatskoj stupom vlasti u objema Jugoslavijama. 9. Kada je srbijansko-srbska uprava uvidjela, da ne može lako slomiti odpor hrvatskoga

naroda, koga predvodi Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) na čelu sa Stjepanom Radićem, odlučila je ukinuti stranku i time obezglaviti cio narod. Dne 23. prosinca 1924. beogradska vlada izdaje Obznanu, zakon o zabrani HRSS. (Od 1945. srbokomunisti pisali i govorili, kako je Obznana bila uperena protiv njihove stranke. U trenutku njezina donošenja komunisti već bijahu skršeni. Naime 1. kolovoza 1921. zabranjena je Komunistička partija Jugoslavije i to Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi. U nizu nebrojenih laži ne znači puno još jedna laž. Na se komunisti protegnuli Obznanu, da se ne bi spominjala HRSS. Glavni protivnik srbijanskomu imperializmu 1924. bi HRSS.)

Uvod u zabranu HRSS predstavlja uhićenje njezina vode Stjepana Radića 6. studenoga 1924. U zatvoru je - po srbijanskome balkanskome običaju - nemilosrdno tučen koječime, osobito volovskom žilom, dok nije slomljen, da se javno morao odreći republikanstva. U protivnome "skočio bi s trećega kata kroz prozor", t. j. bio bi noću izbačen kroz prozor iz redarstvene sgrade s trećega poda i od pada našao smrt na uličnome pločniku. Navodi i Krleža takva izbacivanja kroz prozor iz sobe zagrebačkoga redarstva. Kada je izišao iz zatvora, stupio je u beogradsku vladu kano - ministar prosvjete. Naravski, nije dobio ni ministarstvo vojske, ni unutarnjih ni vanjskih poslova! Ali ni na tome položaju ne osta dugo. 94


Stran 95 SD

Nakon zabrane HRSS zatvoreni su svi njezini glavni voditelji u Zagrebu i drugim

hrvatskim gradovima, takoñer u Bosni i Hercegovini. Zabrana trajaše, dok je kraljevao Aleksandar te još godinu dana nakon njegova smaknuća. Naime 9. rujna 1934. Aleksandar je ubijen u francuzkome gradu Marseillesu. Pao je od makedonske ruke: iz samokresa ga ubio Vladimir Kerin. Sva je prilika, kako je izza ubojstva stajao i dr. Ante Pavelić, bjegunac u Italiji i voña hrvatskih ustaša. Od 1941. do 1945. Poglavnik Nezavisne Državne Hrvatskim. Kada je uklonjen nositelj nasilničtva (diktature), počeo se odtapati led, i oživjele političke stranke, s njima i HSS.

*** U svezi s izloženim, što uobće reći o slobodi tiska u Hrvatskoj, takoñer i u Jugoslaviji?

Slobodna tiska nije bilo. Novine su često plienjene i zabranjivane, novinari zatvarani. Kdje nema gradanskih sloboda, kdje vlada tuñinsko nasilje, ne može biti nikakve slobode, najmanje pak slobodna tiska. Domaća se glasila lako ušutkivala izbacivanjem pojedinih članaka, visokim globama, zapljenama odredenih brojeva i sl. Na sreću, to se nije moglo odnositi na glasila što izlažahu u tuñini. Ali takvima bi zabranjen uvoz. Primjerice, Ministarstvo unutrašnjih dela 26. svibnja 1922. izdaje rješenje, kojim zabranjuje uvoz i razturanje Hrvatskoga lista, što izlazi u New Yorku, i Hrvatske republike iz Pittsburga, "jer pišu protiv interesa države". A pisahu o srbijanskoj zločinačkoj vladavini u Hrvatskoj. Protivnik je, dakle, tko ukazuje na zločine, a sam se zločinac zaštićuje novim zločinima. K tomu, onda novinske pošiljke slane putničkim ladama, koje plovljahu tri tjedna preko Atlantika. S velikim bi zakašnjenjem pristigle u domovinu. Ali na to vlast nije polagala ništa.

10. O poreznoj nejednakosti u Jugoslaviji izviestio je 8. siečnja 1928. u Zagrebu dr. Ante Pavelić t. zv. Hrvatski Blok. Crno na bielu stoji, kako su neposredni porezi predvideni 992 milijuna dinara za svu državu. Na Srbiju s Crnom Gorom i Makedonijom odpadalo je 248 mil. Za trošarinu u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji naplatit će se 162,600.000 din, na preostalu prostoru 650,400.000.

Slične se brojke nižu dalje. U prihodima Srbija, Crna Gora i Makedonija sudjeluju s 21,78%, a ostali 78,22 postotka. Dakle, iztočna polovica ne daje niti 1/4 prihoda, ubire pak 2/3 tuñega novca. Najviše je uplaćivala Hrvatska, a dobivala najmanje. Hrvatski narod oddiran do kože.

11. Dne 20. lipnja 1928. u beogradskoj konjušnici, pretvorenoj u Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije, u tieku sjednice ubijeni su zastupnici hrvatskoga naroda Pavao Radić i ðuro Basariček, težko ranjen predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić i Ivan Pernar, lakše Ivan 95


Stran 96 SD

Granña. Od zadobivenih rana preminuo S. Radić 8. kolovoza iste godine. Na hrvatske je zastupnike pucao poslanik Puniša Račić po naredbi kralja Aleksandra I. Karañorñevića. Kralju bijahu potrjebita ta ubojstva, kako bi uveo osobno silničtvo, koje je razglasio 6. siečnja 1929.

Za vrieme kraljeva silničtva, kano uostalome prie i poslie njega, u Hrvatskoj carevali oružnici i redarstveni progoni: premlaćivanja, zatvaranja pojedinačna i skupna, osuñivanja viñenijih Hrvata bijahu svakodnevnom i redovnom pojavom. Pretraživanja stanova i kuća, pod izgovorom da se ište skriveno oružje i protudržavni spisi, bila veoma česta. Uobičajen prizor bi vidjeti, kako oružnici odvode vezana u zatvor pojedinca, dvojicu, trojicu, pače i veću skupinu. Redovito za njih bili "protivudržavni elementi", i to redom mlañi ljudi, Hrvati. U zatvorima im lomili rebra, nemilice ih prebijali. Po koji je podlegao mučenjima, druge odpustali umrieti doma. Tada se učvrstila izreka, što se neprekidno ponavljala: Prebio te ja ili žandar, svejedno ti je!

12. Od 1929. kraljevska se vlast okomila na sve, što nosi hrvatsko ime. To su na prvome mjestu stališka družtva i udruge. Najprie bi na redu Hrvatski sokolski savez, koji je morao prestati djelovati 1929. Iduće godine ukinuto je vieće Hrvatskoga Radiše, zatim Savez hrvatskih učiteljskih društava. Izza toga je stvoren Filipovićev savez učiteljskih društava Savske banovine. (Učitelj Ivan Filipović - slavljen u objema Jugoslavijama - javno djelovao prosrbski, stoga se njime kitile protuhrvatske vlasti. Umjele ga pronaći.)

1931. nestaje Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora. Isto se moralo utopiti u Jugoslavensko profesorsko društvo. 1934. razpustan je Savez hrvatskih pjevačkih društava.

Pribjegavanjem vještim dosjetkama njihovih voditelja ostala je u Zagrebu Matica hrvatska te u Sarajevu Hrvatsko kulturno društvo Napredak.

U nasrtaju na hrvatsko ime za prve Jugoslavije sadašnji će čitatelj prepoznati i drugu Jugoslaviju, što znači, kako Hrvatska ne može ni s jednom Jugoslavijom, izpravnije Srboslavijom!

13. Godina 1932. bila u Hrvatskoj te dielom Bosni i Hercegovini osobito burna. Javljao se jači nacionalni odpor kraljevskoj samovladi. Počeše zagrebački sveučilištarci. Na sveučilištnu sgradu izvjesili tri hrvatske zastave. Jugoslavensko redarstvo - ne mareći za sveučilištnu nepovrjeñivost provalilo u sgradu, skinulo zastave, zatvorilo veći broj sveučilištaraca i grozno ih mučilo. Jedan podlegao mukama. Mladost mislila, kako ih štiti nepovrjedivost Sveučilišta, ali se grdno prevarila.

Bojeći se narodnoga gnjeva i osvete, vlast za svaki slučaj napadala svakoga, u koga je sumnjala, da diše hrvatski. U mnogim mjestima po Hrvatskoj uhićuje ljude, muči ih i usmrćuje. Ubojstva se dogañaju kod 96


Stran 97 SD

Stubice, Nina, u Stonu, Imotskoj Krajini, Bosanskome Brodu, Benkovcu, Virovitici, Polači kraj Knina, Sanskoga Mosta, blizu Tinja, Gospića i drukdje. Koliko se moglo doznati, te je godine ubijeno najmanje 60 Hrvata! Nitko ne zna broj pretučenih. A najgore tek je triebalo stignuti. Desilo se u Lici. Odstriel Hrvata bijaše redovita pojava u Kraljevini Jugoslaviji. Tko je sbog bilo čega sumnjiv vlastima, mogao je biti priveden na saslušanje, zadržan u zatvoru, mlaćen i biti osuñen. A oružnici i redarstvenici mogli su batinati ljude po miloj volji. Baš je 1932. nekoliko zatvorenika podleglo udarcima; mrtve ih iz zatvora predavali rodbini. I nije poznato, da je i jedan batinaš i krvopilac na bilo koji način odgovarao, osobito ne prjed sudom. Inače nakon zločina ubojice bivale unaprijeñivane!

14. Velebitski ili Lički ustanak dogodio se u noći 6. na 7. rujna 1932. Oružano je napadnuta oružnička postaja u selu Brušanima. Napad trajao pola sata, u njemu poginuo napadač Stipe Devčić. I to bi sve. Zasnovao ga dr. Ante Pavelić u Italiji. U njemu sudjelovalo 20 napadača; po napadu većina pobjegnula u Italiju, preostali se razbježali. Stvarno, napad uobće nije uspio. Budući da strah ima velike oči, i još u uzburkanoj Hrvatskoj te godine, srbijanska je vlast osim oružničtva i redarstva pokrenula i vojsku u srednjoj Lici i njezinu primorju. Na tome je prostoru svaki seljak za nju bio - ustaša. Provedena je oštra osveta nad ljudima, što s tim upadajem (diverzijom) ne imadoše ništa. Na najsuroviji način pretraživane su kuće i staje, iskano oružje i razpršeni preostali ustanci. Oružja pronadeno malo, ali je mnogo ljudi pozatvarano i mučeno. Pojedini su odpustani iz zatvora obogaljeni. U kućama uništavana tvorivna dobra. Uhićenici ostajali po zatvorima mjesece i mjesece, iako njih najviše za ustanak u Brušanima doznao tek kada se našao u lancima. Na koncu je u Beogradu njih 12 izvedeno na sud. Jedan je osuñen na smrt, jedan na doživotnu robiju, ostali na višegodištnje kazne.

Ne bi riedak slučaj, da su hrvatski politički obtuženici odvodeni u Srbiju (Beograd, Kragujevac, Niš) i tamo osudivani. Bijaše to još jedan način zastrašivanja Hrvata i jačega proganjanja. Donekle i razterećivanja sudova u Hrvatskoj, koji stalno imahu pune ruke posla. Politička sudenja Hrvatima, pojedincima i skupinama, bila svakodnevna i ne jenjavahu iz godine u godinu. I to po svoj Hrvatskoj. Srboslavija bila državom političkih sudenja znanim i malo poznatim Hrvatima.

Ni je se nikada dogodilo, na primjer, da je koji okrivljenik iz Srbije doveden u Hrvatsku i u njoj suden!

15. Godine 1935. ponovili se dogañaji od prie tri godine. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer oštro ustao protiv državnih zločina u Hrvatskoj. 26. svibnja posjetio je u Beogradu namjestnika kneza Pavla, pročitao mu i predzo 97


Stran 98 SD

spomenicu. Aleksandrova bratića i nasljednika u namjestničkoj ulozi, jer priestolonasljednik Petar II. ne bi punoljetan, ni malo nije uzbudila nadbiskupova poslanica, jer mu bijahu poznata nedjela bratićeve i njegove vladavine u Hrvatskoj. Knez Pavle takoñer bio nasilnik i hrvatožder kano i Aleksandar. R. Horvat je spomenicu u cjelini uvrstio u svoju Hrvatsku na vješalima (str. 548. do 554.). Opet je nasiljem obuhvaćena Hrvatska Hrvatsko zagorje, Slavonija, Lika, Dalmacija. U odnosu na 1932. sada je više ljudi zatvarano i premlaćivano. Iz nadbiskupove spomenice vidi se, kako je pretučeno i obogaljeno 200 ljudi, ali ni on ne navodi konačnu brojku. Moji podatci upućuju na najmanje dva i pol puta toliko. Usmrćenih je 6.

Za razliku od 1932. sada je proganjano i zatvoreno osjetno više svećenika. Predpostavljam, kako je ta činjenica najviše ponukala nadbiskupa dignuti svoj glas i osobno poći u Beograd. Hrvatski su svećenici uviek bili uza svoj narod, stoga su srbijanski vlastodržci odlučili onemogućiti svećenstvo u svome duhovnome i nacionalnome radu, pa bi time odpala njegova podpora narodu.

16. Selo Sibinj druga je želj. postaja na pruzi Brod n/S - Zagreb. 19. veljače 1935. iz Sibinja uputila se skupina seljaka zaprežnim kolima u Kotarski ured u Brodu n/S, kamo je pripadalo njihovo selo. Htjeli s nositeljima vlasti riešiti nepravde, što im naniela ista vlast. Nitko od njih nije posjdovao ni hladno ni vatreno oružje. Na putu ih presreli oružnici i odmah ih napali. Seljaci se branili bičevima, kojima tjerali konje, i pokretnim daskama za sjedenje. Iz pušaka je usmrćeno 15 ljudi, ranjeno više. To su poznate Sibinjske žrtve, kojima se 19. veljače svake godine oddaje dužna sućut.

17. Na nesreću, postoje i Senjske žrtve. U Senju 9. svibnja 1937. gostovalo Hrvatsko pjevačko društvo Trebević iz Sarajeva. Na njihovu priredbu pristignulo brojno slušateljstvo iz okolnih mjesta. Na otvorenu teretnjaku dovezla se iz Gospića veća skupina momaka s nekoliko djevojaka. Skup ne bi po volji srbijansko-srbskoj vlasti, najmanje pak dolazak gosta iz Gospića. Nastup sarajevskih pjevača minuo bez i najmanjega izgreda, niti je itko davao odduška nacionalnim osjećajima, kako vlast ne bi imala nikakva povoda za bilo kakav izstup. Ali bez obzira na to gospićki je teretnjak na izlazu iz grada dočekala u zasjedi velika oružnička skupina i osula paljbu po mladosti. Usmrćeno je 6 momaka i 1 djevojka. Od zadobivenih su rana umrli jedna djevojka i jedan momak u Gospiću. Prvi put je tada u Jugoslaviji uporabljeno razprskavajuće strjeljivo (dum-dum zrna). U zadnja dva stoljeća u gradu Senju nije se sbio razbojnički čin. Nakon prolivene krvi oružničke se krvopije hladnokrvno udaljile s razbojišta. Mrtve i ranjene ostavile tuñoj skrbi.

Da ni za ovaj zločin nije nitko odgovarao, odviše je i spominjati. 98


Stran 99 SD

18. Ni pitorni primorski gradić Primošten nije poštedjela srbijanskosrbska oružnička

ruka. Jugoslavenska kraljevska vlada bila je razpisala prievrjemene izbore, koji su trebali biti u prosincu 1938. Primošten pripadao Šibenskomu kotaru. Hrvatski je narod toga kotara skupa s Primoštencima listom pristajao uz Hrvatsku seljačku stranku. U čitavoj Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini hrvatski je narod te godine, u predvečerje stvaranja Banovine Hrvatske, buduće izbore doživljavao kano stvarnu odluku, plebiscit, za osnivanje Države Hrvatske. Vodeća se stranka za njih pripremala temeljito. Skupovi bijahu veoma česti, narod na njih hrlio, kako bi čuo glas svojih predloženika. U Hrvatskoj su već djelovale udruge Seljačka sloga i Seljačka zaštita. Prva bi gospodarstvena, druga poluvojna.

U Primoštenu bijaše vrlo jaka ustrojba Hrvatske seljačke stranke; gotovo i ne bi čovjeka, koji bi se našao izvan nje. Sbog toga je Primoštenu pripala čast, da u njemu bude sbor za južnu polovicu Šibenskoga kotara. Skup je održan 27. studenoga, dakle jedva dva tjedna prie izbora. Taj dan se našle u Primoštenu na okupu najmanje 2 tisuće ljudi, odreda mužkaraca. Pristignuli iz uže i šire okolice. Naravski, srbijanska vlast nije gledala umiljato na prilike u Hrvatskoj. Njezini upravni službenici, oružnici i doušnici bili stalno budni. Primoštenski je sbor napeto pratila oveća oružnička skupina. Sborovanje teklo u podpunu redu i miru, kako dolikovaše kulturnoj razini ljudstva toga kraja. Po svršetku se narod počeo mirno razilaziti. Svatko se uputio k svojoj kući. Glasbeni hrvatski primorci ne mogli bez pjesme. Hodeći, pojedine se skupine oglasile pjesmom prožetom hrvatskim duhom. Oružnici čekahu upravo takav povod. Odmah nahrupili na ljude kopitnicama, kako bi koga dohvatili. Napadnuti se branili, postupno im prilazili drugi, te odpor bivao sve jači. Branitelji se i dalje brojčano povećavali. Odjednom oružnici obrnuli puške i pucali doslovce u goloruk narod. Na mjestu ostala ležati 2 mrtva i 14 ranjenika! Od posljedica ranjavanja uskoro umrla trojica, pa okončan izhod bi 5 mrtvih i 11 ranjenih. To su Primoštenske žrtve. Svietle žrtve.

19. Kolonialnim i k tomu tiranskim vlastima uviek su na putu umnici (intelektualci), naročito iztaknuti. Malo je učenih Hrvata, koji ne bijahu progonjeni i zatvarani, akoli nisu pognuli glavu. Neriedki su iztjerani iz državne službe, zatvarani i osudivani. Nemali ih se broj spasio bježanjem u tuñinu i tamo tavorili prognaničkim životom. Njihova su mjesta popunjivana Srbijancima i Srbima. Iz množtva tolikih slučajeva izdvojit ću tek njih nekoliko, koji su vjernom slikom zla udesa hrvatskih umnika u Srboslaviji:

a) Sveučilištni profesor dr. Milan Šufflay, albanolog svjetskoga glasa, po družtvenome podrietlu aristokrat, kano takav ne bi poželjan sbog srbskih nakana za osvajanjem države Albanije. Umirovljen je prie vrjemena već 12. studenoga 1918. skupa s dr. Izidorom Kršnjavim. Učiniloje to Narodno vieće 99


Stran 100 SD

Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, koje - kako stoji - od svoga osnivanja bi protuhrvatsko. A zna se, da je u njemu vodio glavnu rieč Svetozar Pribičević, Srbin iz Hrvatske. To je isto ono Narodno vieće, koje će u Hrvatsku "pozvati" srbijansku vojsku. O umirovljenju na brzu ruku te dvojice brzo se pronio glas po Hrvatskoj, a u europskim državama meñu tamošnjim albanolozima. Meñutim, odmah Šufflayu mañarska vlada ponudila albanologijsku stolicu na Budimpeštanskome sveučilištu, ali se s time nije složila beogradska vlast, jer ga se više bojala nañe li se u tuñini. U tuñini bi joj smetao kano - albanolog. Sbog toga mu nikako nije htjela izdati putovnicu. Aristokrat Šufflay nezakonito ne željaše preko državne granice.

Namještenim sudskim progonima - sudskim, kako bi poprimili privid zakonitosti! - kolonialni su vlastodržci zastrašivali i slamali iztaknute Hrvate. A sudovi sudili, kako im je nadreñeno s vrha vlasti. Tako 12. lipnja 1921. u Zagrebu poče najavljena sudska razprava protiv 15 Hrvata na čelu s Milanom Šufflayem. Biše obtuženi ništa manje negoli za kovanje urote protiv Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na koncu ih je troje osloboñeno obtužnice, drugi osudeni na kazne od 2 mjeseca do 12 godina. Šufflay dobiñ 3,5 godine tamnice, koju je odležao u Lepoglavi.

Politikom se Šufflay nije zanimao, ali mu srbijanska tiranija nije opraštala - albanologiju. Skutonoše beogradskoga satrapa širile glasove, kako će Šufflay od albanskoga kralja A. Zouga primiti golem novac za svoje strukovne radove. Naime, po izlazku iz Lepoglave nastavio se baviti svojom strukom, što nije odgovaralo Beogradu, stoga je odlučio osloboditi ga se za svakda. I kada su sve priprave bile ostvarene, vlast je prešla na djelo. Maglovite večeri 10. veljače 1931. Šufflay izlazi iz kuće u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu, na nj se iz zasjede obrušio redarstveni suradnik, inače plaćeni ubojica, udarajući ga željeznom šibkom po glavi. Žrtva osta na pločniku u lokvi krvi i podpunoj nasviesti, iz koje više ne će doći k sebi. Preniet je u bolnicu, u kojoj je uskoro izdahnuo.

Koliko sam upućen u stvar, Akademija nauka i umetnosti AP Kosova, njezin Albanologijski oddjel htio objaviti Šufflayeva ukupna djela, ali je u tome grubo spriečen. A poslie državnoga udara u Karañordevu, o tome se ne smjede ni govoriti. Vodstvu je rečeno, kako je Milan Šufflay - ustaša. Naravno, bio ustašom prie negoli su roñene ustaše. Sve je moguće, dakle i nemoguće ludosti, ako trenutno koriste srbijansko-pravoslavnomu bizantizmu.

b) U pol biela dana 7. svibnja 1932. napadnut je kolcima znani književnik Mile Budak, kada je stupio u prizemlje sgrade u ulici Ilici, nedaleko Jelačićeva trga u Zagrebu. Tu je imao svoj odvjetnički ured. Izčekala ga dva unajmljena državna ubijatelja i tukla ga po glavi i tielu. Na 100


Stran 101 SD

glasno zapomaganje i pozive upomoć, mnogi prolaznici utrčali u vežu i raztjerali krvoločne napadače. I uspjeli svladati jednoga. Bio musliman iz Tuzle. Iz ruku razjarenih hvatača spasilo ga, dakako, - redarstvo. Svoga čovjeka. Drugi pobjegao.

Bojeći se za život, po izlazku iz bolnice Budak se sklonio u Italiju, kdje je ostao više godina. Meñutim, posljedice je toga napada osjećao do kraja života. Često se crvenio u licu i razpaljivao sbog manjih neugodnosti; kadkada i nije podpuno vladao sobom.

c) Pred početak 2. svjetskog rata 1941. ustrieljen je u Ilici u Zagrebu izpred Topničke vojarne književnik Ivo Kozarčanin. Pretežito se bavio novinarstvom. Kano novinar ne bi po ćudi srbijanskoj vlasti, sbog toga ga uklonila po najkraćemu postupku, kako to ona često činjaše. Ubio ga, tobože, vojnik na straži, ali se nikada nije doznalo njegovo ime. Da je stvarno pucao vojnik, ne bi tajnom ostalo njegovo ime. Konačno izpalo, da vojnik može slobodno ubijati grañane prolaznike!

Srbijanska vlast nikada nije izvela pred sud niti jednoga svojega ubijatelja, jer bi time sudila - sebi!

20. U primoskome gradiću Omišu oddržavao se Euharistijski skup 12. srpnja 1931. Nazočevalo mu množtvo vjernika. U jeku Aleksandrova silničtva vlast i u vjerskome slavlju vidjela opasnost za sebe. Kada se vjernici skupili na jedinome trgu i okolnim uličicama, najednom se u blizini stvorili oružnici i bez upozorenja iz pušaka udarili po ljudstvu. Više je osoba lakše i teže ranjeno, 2 su usmrćene. Potom je usliedjelo službeno obrazloženje, kdje stoji, kako su oružnici bili prisiljeni uporabiti silu, jer su "vernici pevali hrvatske pesme". Ta je "hrvatska pesma" naslovljena Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Bez obzira što je ta pjesma izključivo prožeta vjerskim razpoloženjem, kolonialna je vlast nije podniela sbog izricanja hrvatskoga imena! Pravi je uzrok bio zatrašivanje hrvatskoga naroda. "Neka znade, što mu strah valjade", veli Ivan Mažuranić.

U kraljevskoj i srbokomunističkoj Jugoslaviji mnogi su Hrvati osudivani i ubijani akoli bi zapjevali hrvatsku budnicu spjevanu još u doba Hrvatskoga preporoda i bitke protiv mañarskoga imperializma. Primjerice, Još Hrvatska ni j' propala, zatim mladu Ustani, bane. Omiški slučaj dokazuje, da se ginulo i sbog čisto vjerskih pjesama.

Omiški je pokolj odjeknuo daleko, da se na nj osvrnuo nitko drugi doli - Svetozar Pribičević, veliki hrvatožder, ali tek kada ga je kao izkorištena odgurnuo njegov obožavani Aleksandar I. U izgnanstvu je objavio svoju Diktaturu kralja Aleksandra. Sliedeći je odlomak iz nje uvrstio V. Nikolić u Bleiburšku tragediju hrvatskoga naroda: 101


Stran 102 SD

"Da pokažem na primjeru, iznijet ću jedan slučaj represije radi najnedužnijih izraza

hrvatskog pučkog osjećanja u obliku masovnih ubijstva ljudi, žena i djece. U hrvatskome gradu Omišu, u Dalmaciji, bila je jedna vjerska manifestacija, Euharistijski kongers. Kada se je puk poslije svečane mise počeo razilaziti i formirati procesiju, pjevajući religiozne pjesme, nenadano se pojave žandari pod zapovjedništvom potporučnika Markovića, koji su do tada bili nevidljivi, otvoriše vatru protiv bespomoćnog svijeta. Pucali su na razasuti narod bez ikakve prethodne obavijesti i opomene. Vjernici su u početku mislili, da se radi o pucanju u zrak. Nažalost, prve žrtve, koje su pale na glavnom trgu Omiša, pokazaše protivno. Vidjevši strašnu stvarnost, nevjerojatna panika je zaokupila svijet. Bježalo se, padalo i vikalo. Žandari su pokidali jednu zastavu katoličke akcije iz Vranjica, jer je, uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 osoba ranjenih, od kojih neke teško. A žandari nisu bili zadovoljni ni s time. Iste noći u selu Celine (stvarno Čeline, prim. M. Š.) ubili su na samim vratima kuće dva brata Becić, jedine sinove starca roditelja. . . Ubili su ih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Gradanstvo Splita, gdje su umrli u Bolnici, htjelo ih svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreće, odnijeli ih, a da se ne zna kamo..." (130. - 131.)

Opis je ovaj iz pera najboljega poznavatelja srbijansko-srbskoga duha i načina njegova upravljanja Hrvatskom. Roñenog Srbina iz Hrvatske. Upravo je on 1918. sve poduzeo, da srbijanska vojska što prie ude u Hrvatsku. Njegovo je djelo pokolj na Jelačićevu trgu u Zagrebu i još množtvo zala učinjenih u Hrvatskoj. Budući da je stekao izkustva u zločinima, ne bi mu težko opisati ovaj omiški. Za zasluge bijaše nagraden ministarskom stolicom u Beogradu. Kada je prognan u tuñinu, postao iskren te je dosta vierno oslikao nasilničtvo do nedavna svoga obožavanoga kralja Aleksandra. Kada se isti okrenuo i protiv njega, poče Svetozar pjevati drugačiju pjesmu.

Ni je poznato, da je beogradska vlast bilo kada, pa ni za kraljeva silničtva ustala protiv i jednoga slavlja bilo koje pravoslavne crkve, njezine zastave, niti srbijanske nacionalne zastave. To se vasda moglo slobodno pokazivati, ujedno izkazivati nacionalni osjećaj. Sve progone Katoličke crkve u Hrvata i pretežke zločine nad katoličkim viernicima SPC je mirno promatrala, nikada nije ni riečcom ustala protiv njih. A ona zaklinje na Isusa Krista... U nje je najprie srbstvo, kojemu sve mora biti podredeno!

Hrvatsko nacionalno znakovlje srbijanskoj vlasti bio povod, da može udarati po Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvata. Ponašali se kano krvoločni 102


Stran 103 SD

kolonialni gospodari u Europi XX. st. uz blagoslov svojih "demokratskih" podupiratelja.

21. Prie je spomenuto, kako je 1932. bila kobna za hrvatski narod. Radi potvrde evo stanovitih potankosti:

a) Na blagdan sv. Petra (29. lipnja) u selu Krušljevu nedaleko grada Stubice oružnici u crkvenome obhodu usmrtili mužkarca i ženu, više ljudi ranili, jer su uz crkvenu zastavu nosili i hrvatsku trobojnicu.

b) U selu Ljubču kod Nina oružnici ubili momka Ivu Duševića, u Stonu vozača Aljinovi ća, u Bos. Brodu Stjepana Matkovića, potom još jednoga čovjeka i ženu, u Kelebiji Ivanu Kajdu i Pavla Lukača, blizu Sanskoga Mosta Ivana Čorka, u Polači pokraj Knina Jakova Peraicu. Njihov je popis dug, ovo je tek nekolicina.

c) U Hrvatskoj na mučilištu R. Horvat navodi: "Jednako je neki srpski četnik u selu Opancima, kod Imotskog ubio seljaka Jozu Olujića.

Drugi četnik Ivana Domitrovića u njegovoj kući." (515.) U navedenome se razumije, kako su Olujić i Domitrović ubijeni u Opancima. A može se

shvatiti, da su obojica iz dotičnoga sela. Ovdje je potrebita objasnitba. Domitrović nije iz spomenuta sela, niti je poznato, odakle je. Jozo Olujić je iz Opanaka (sada Lovreća). Torbario po Slavoniji. U selu Budincima (osječkoj okolici) domaći ga Srbin udario sjekirom po glavi. Jozo, stasit i vrlo razvijen, izdržao udarac i bježao 6 km. Umaknuo progonitelju, ali je pao sbog velika gubitka krvi te izdahnuo. Ubojica bio četnik, stoga nije odgovarao za ubojstvo. Jozo Olujić, po domaće Šević, izgubio glavu, jer se osjećao Hrvatom.

22. Dne 29. lipnja u selu Krstaticama u Imotskoj krajini, takoñer na blagdan sv. Petra, upriličen je crkveni obhod. Uz vjerske nošena je i hrvatska zastava. Oružnici čekali skriveni u zasjedi. Čim opazili trobojnicu, podignuli se te bez ikakva upozorenja zapucali po povorci. Ubijena je jedna žena, ranjeno nekoliko vjemika. Zastavu potrgali, usmrćenu i ranjene ostayili i povukli se na stanovitu udaljenost motreći, ne će li se možda pokazati još koja zastava. I ovdje hrvatski stieg za srbijansku vlast bijaše što i crveni rubac za bika u areni.

Isti dan u selu Donjoj Glavini, što s južne strane medi s Imotskim, domaći Srbi iz zasjede noću ubili dva momka Hrvata, svoja susjeda. Pucahu u njih iz samokresa. Vodom glavinskih četnika bio Dušan Kadijević, zvan Ćola, otac generala Veljka Kadijevića, krvnika hrvatskoga naroda u Domovinskome ratu. Prema svojim mogućnostima - kako se vidi - i otac i sin usmrćivali Hrvate! Veljka odgojio otac četnik, sin glumio komunističko uvjerenje, četničko posvjedočivao noseći na čelu crvenu petokraku zviezdu! 103


Stran 104 SD

Za zločinstvo u Krstaticama ubojice biše unaprieñene i premještene u tražena mjesta.

Izza razbojničtva u Donjoj Glavini najviše dospjelo u zatvor - Hrvata. Dušan Kadijević, glavni krivac, ostao pošteñen, premda svatko u nj upirao prstom. Naposljedku neki Knežević osuñen na kraću kaznu i našao se u Srbiji.

23. nije naodmet navesti i jedno ubojstvo, koje nije imalo političko obilježje. Osobno mi je u podpunosti poznato, jer se dogodilo u rodnome mi Lovreću (Imotskoj krajini) na početku 1938. U Lovreću obstojale oružnička i rizničarska postaja. Ukupno u njima bivalo oko 15 ljudi. U pravilu žandari bijahu Srbijanci i Srbi; iznimke se riedko javljale. A meñu rizničarima našao bi se koji Slovenac i Hrvat. U drugoj polovici 1937. unajmiše kuharicu Hrvaticu, stariju djevojku. S njome prijateljevao žandar Milivoj Čumić, Srbijanac. Kada je s njime bila zatrudnjela, u veljači iduće godine Milivoj se riešio djevojke tako, što ju je usmrtio iz svoje službene puške. Taj nemio dogañaj bolno odjeknuo po čitavu kraju i naišao na obću osudu i gnušanje. Očekivalo bi se, kako će ubojica biti osuñen na smrt ili visoku zatvorsku kaznu. Stariji i upućeniji govorili, kako bi bio težko osuñen, da nije Srbijanac. Budući da je Srbijanac, možda bude tek premješten. I dobro procienili. Čumić ne povonja niti pravi pritvor, nekmoli zatvori, nego je premješten na službu u Srbiju, i k tomu odlikovan Ordenom sv. Save! Pripadnost srbijanskoj naciji štitila i čuvare reda za najteže zločine. Za smrt jedne žene i neroñena djeteta, dakle dvoje Hrvata, primalo se visoko odličje, i to koje nosi ime srbijanskoga svetca!

24. nije Kraljevina Jugoslavija ubijala Hrvate samo iz zasjede, neusporedivo češće se služila dugogodišnjim osudama na težku robiju i sudskim umorstvima. Sudski progoni i smrtne osude za političke "krivice" trajahu od početka do sloma toga balkanskoga čudovišta. Zaslužuju posebnu knjigu. Težko bi se našao i jedan mjerodavan sud u Hrvatskoj, a po potrjebi i oni u Srbiji, koji u tieku godine nije izrekao nekoliko političkih osuda. Viši sudovi sudili i na smrt. Budući da sudstvo bijaše prie sve negoli neovisno, provodilo je državnu politiku. Na političkim suñenjima sudci se upravo natjecali u osudivanjima okrivljenih Hrvata. Navedeno je, da je bio zatvoren Stjepan Radić. Njegov nasljednik Vladko Maček bio osuñen na 3 godine tamnice. Silnik kralj Aleksandar najradije vidio voñe najjače hrvatske političke stranke - u zatvoru! Evo još dvaju suñenja:

a) Dne 4. svibnja 1931. poče u Zagrebu sudska razprava dvadeset i trojici obtuženika na čelu s Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom. Osuda izrečena tek 30. lipnja. Oba su prvoobtuženika osuñena na smrt, šesnaesterica na zatvorske kazne od 18 mjeseci do 18 godina! Peterica osloboñena obtužbe. 104


Stran 105 SD

b) Na sliedeće suñenje nije se dugo čekalo. Iz razumljivih razloga odvijalo se u

Beogradu. Na sud dovedeno 12 Hrvata iz Slavonije. Prvi obtuženik bi Ivan Rosić. I ovdje padoše dvie smrtne osude, drugi kažnjeni od 10 mjeseci do 15 godina!

Te su godine osuñeni na smrt Marko Hranilović, Matija Soldin, Ivan Rosić, Franjo Zrinski i Josip Begović. I svi su obješeni. I idućih se godina osudivalo na smrt i vješalo.

*** Nabrojeni su izrazitiji primjeri krvoločtva tuñinskoga upravljača. Svakovrstna nasilja i

ubojstva u Hrvatskoj nisu prestajala. Krvožedna vlast ostala u svojoj koži do posljednjega izdisaja, o čemu pišem malo dalje. Pojedinačnim uhićenjima, lomljenjima rebara, kljašćenjima (sakaćenjima), ranjavanjima i ubijanjima jedva bi se našlo broja. O "odgovornostima" službenih osoba za vlastita zlodjela bilo je govora. U t. zv. prečanskim krajevima srbijanska vlast unapried podielila nagrade svojim krvnicima. Meñutim u jednome primjeru nije mogla. A kako je postupila, neka djela govore.

Puniša Račić, ubojica Stjepana Radića i njegovih suradnika, morao je biti izveden pred sud sbog pritiska svjetske javnosti. Za tri namjerna ubojstva i dva ranjavanja Račić je osuden 20 godina tamnice, i to u državi u kojoj postojala smrtna kazna! Kraljev ljubimac i izvršitelj najgnusnijih zločinstava izdržavao prividnu kaznu u niškoj kaznionici. Stvarno u tamničkoj vili do kaznionice. Primao novinare i prijatelje. Njegova žena svaki mjesec dobivala visoku novčanu nagradu iz državne blagajne. Svota iznosila 3.000 din, koliko su bile tri profesorske mjesečne plaće. O tome postoji i službena potvrda. Iz "tamnice" Račić upravljao svojim imanjima na Kosovu, koja je oteo albanskim vlastnicima. Izlazio iz nje i vraćao se kada god je želio. Obilazio svoje imutke na Kosovu. Ima navještaja, da se bio našao i u Parizu.

Neobičan kažnjenik u isto tako neobičnoj državi - lupežkoj, ugnjetačkoj i razbojničkoj. Zakon u njoj bijaše sprdnjom.

IZJAVA PROSVJETNOGA SAVEZA

O naravi i ćudi srbijansko-srbskoj valjda najvjernije kazuje Izjava Prosvjetnoga saveza, što su je podpisali predstavnici svih najpoznatijih hrvatskih prosvjetnih družtava 5. srpnja 1928. u povodu usmrćenja hrvatskih velikana u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja iste godine. Meñu 32 podpisnika jesu sliedeći: dr. Miroslav Čačković, dr. Oton Frangeš, Ivan 105


Stran 106 SD

Tomašić, dr. Albert Bazala, dr. Mile Budak, Aleksandar Freudenreich, arh. Ćiril Iveković, dr. Vladimir Katičić, Milutin Mayer, dr. Dragutin Mašeg, dr. Stjepan Matičević, Rudolf Matz, Josip Predavec, dr. Milan Rojc, dr. Zdenka Smrekar, dr. Josip Šilović, dr. Janko Thirry te prof. Mate Ujević. Izjava glasi:

"Hrvatski je narod već u prvom svom narodnom preporodu - u doba Marulića, Gundulića, Kačića, Križanića i Vitezovića - a pogotovo u drugom preko Gaja, Preradovića, Mažuranića, Račkoga i Strossmayera stvarno stvorio ideologiju i etičku bazu narodnom jedinstvu južnih Slavena, za koje smo mislili, da je ostvareno ujedinjenjem koncem g. 1918. Meñutim bizantinski mentalitet i orijentalne metode podvaljivanja i hegemonističkog izrabljivanja onemogućile su harmonički razvoj naših ideala. Taj mentalitet i te metode došle su do svoje kulminacije i našle su svoj izražaj dne 20. lipnja 1928. u umorstvu, - usred parlamenta - Pavla Radića i dra ðure Basaričeka, koji su bili ne samo političari, nego kao i kulturni radnici tipični sljedbenici hrvatskih preporoditelja. Beogradsko umorstvo - u toj jubilarnoj godini (t. j. desetogodišnjici postanka države SHS) - etički je onemogućilo svaku kulturnu suradnju sljedbenika zapadne kulture s onima, u čijoj je sredini niknuo ovaj užasni zločin (odtisci M. Š.). Radi svega toga hrvatski prosvjetni radnici - povodom tragične smrti svojih suradnika Pavla Radića i dra ðure Basaričeka - odlučuju prekinuti sve veze s poklonicima ubijstva, pljačke i korupcije, te se vratiti svome narodu, pa u skladu s evropskim pojmovima kulture i civilizacije svoju staru slavensku etičku kulturu čuvati i samostalno razvijati unutar svojega Prosvjetnoga saveza u Zagrebu."

Ova i slične izjave ne pogañahu beogradske vlastodržce niti koliko je crno izpod nokta. Čvrsto držali vlast u svojim rukama i smijali se hrvatskim papirnatim prosvjedima. Konačno, tko je Hrvatima kriv, što se u njih pojavila i njegovala jugoslavenska zamisao. Eto im je i dalje, ali Srbijancima i Srbima ostaje vlast, koju ljubomorno čuvaju ne dieleći je ni s kime!

DRŽAVNI UDAR 27. OŽUJKA 1941.

O dogañaju 27. ožujka 1941. u Beogradu do sada se pisalo mnogo i doma i u tuñini, tako da je manje-više o njemu sve poznato. Ovdje bih se osvrnuo na jednu njegovu sastavnicu, o kojoj se javno vrlo malo pisalo i govorilo. Dne 25. ožujka 1941. u Beču je podpisano pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, kojim je činom Jugoslavija službeno stala uz sile Osovine, što je činile Njemačka, Italija i Japan. Jugoslaviju zastupali pred 106


Stran 107 SD

sjednik vlade Dragiša Cvetković i ministar vanjskih poslova dr. Aleksandar Cincar Marković. Dr. Vladko Maček, voda Hrvatske seljačke stranke, bijaše dopredsjednikom vlade. Meñutim, vojni vrh na čelu s generalom Dušanom Simovićem, zapovjednikom zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije, dočekao svoj trenutak. Tim je udarem maknuta vlada i namjesničtvo na čelu s knezom Pavlom Karadordevićem. Izza urotnika nalazila se britanska politika. Hitler bijaše ozlojeden dogañajem u Beogradu te je odlučio skupa s Italijom uništiti Jugoslaviju. Jugoslavija je napadnuta već 6. travnja, a 17. je njezina vojska podpisala bezuvjetnu predaju.

Priprave za državni udar traju više mjeseci, takoñer i više godina, ali se izvodi munjevito. Tako je bilo i sa Simovićevim udarem. Iztican je protufašizam njegovih izvoditelja, volja jugoslavenskoga naroda za rat protiv Njemačke i Italije te još štošta u tome smislu. Osnivanje Banovine Hrvatske kano čina, s kojim se nije slagao vojnički vrh te kano uzroka toga udara, ponavljam, jedva se i spominjalo. Evo što navodi srbijanski povjestničar J. Marjanović:

"Nema ni najmanje osnova za verovanje da su Apisovi sledbenici (pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, voditelj Crne ruke, strieljan u Solunu 1917., prim. M. Š.), prijatelji i poštovaoci 25 i više godina kasnije ma i malo odstupili od pomenutih shvatanja. Otuda i veliko nezadovoljstvo srpskih gradanskih krugova sporazumom Cvetković - Maček (politički dogovor 26. kolovoza 1939. o osnivanju Banovine Hrvatske, prim. M. Š.) i stvaranjem Banovine Hrvatske (odtisak M. Š.). Već je spomenuto da upravo SKK izraduje tada projekt 'Srpske zemlje', koji se velikim delom poklapa s iznetim pisanjima 'Pijemonta'. Štaviše, prevrat je nekim srpskim krugovima mogao izgledati kao da sad 'dolazi naših pet minuta', ili 'i mi konja za trku imamo', a u svakom slučaju kao negacija Pavlove politike kompromisa. Taj srpski nacionalizam su u datom trenutku hteli da iskoriste i Britanci, i Rusi, pa i Nemci (obećanje Soluna!)." (Draža Mihailović, 43.)

Srbijanskomu vojnomu soju nikako nije odgovarala Banovina Hrvatska. Njegov možebitni protufašizam nikako nije bio glavnim uzrokom sbacivanja s vlasti kneza Pavla. Tim više, što barem za stanovito vrieme Hitler nije želio uništiti Jugoslaviju. D. Simović i ostalo vodstvo valjda je toliko svjestno, da se ne može uspješno obraniti od njemačko-talijanske vojne sile. Po svome obrazcu željeli riešiti unutarnje pitanje, t. j. ukloniti Banovinu Hrvatsku. Dodati je, da je Simovićeva vlada već na svojoj prvoj sjednici izjavila, kako ostaje u Trojnome paktu! Ne, Hrvatska ne smjede posjedovati niti trunak samostalnosti. 107


Stran 108 SD

KRUPNA RAZBOJSTVA I NA IZDISAJU

Od 1918. do 1941., kada se razcrvotočila Jugoslavija - ta tamnica hrvatskoga naroda - vas se hrvatski narod nepriekidno nalazio na mukama, osim - razumije se - šačice privlastica i ulizica i podrepina. Jednom rieči, prodanih duša. Poče Srboslavija krvoprolićem u Odesi i Zagrebu, okonča pokoljima na hrvatskim prostorima. Izmeñu spomenutih nadnevaka (1918. 1941.) na robiju su osudene tisuće i tisuće Hrvata, a velik ih je broj usmrćen jedino sbog toga, što bijahu - Hrvati. K tomu, izmeñu 50 i 100 tisuća ih je prevedeno na pravoslavlje, što će reći, kano su isti posrbljeni, jer u Srboslaviji pravoslavlje bi - srbijanska vjera! A ta država - ponavljam počela i dočela mučenjima i ubijanjima Hrvata.

Njemačka i talijanska vojska napale su Jugoslaviju 6. travnja 1941. i pregazile je za desetak dana skoro bez odpora. Glavni stožer Jugoslavenske vojske podpisao je u Beogradu bezuvjetnu predaju već 18. travnja 1941. U tieku toga dvanaestodnevnoga rata srbijanska je vojska izvršila ove pokolje:

a) Dne 8. travnja, dakle drugoga ratnoga dana, svakako prie proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, bez i najsitnijega povoda redovna je Jugoslavenska vojska hladnokrvno poubijala više Hrvata u Sriemskoj Mitrovici. Kako na ratištu bi do kraja nemoćna, izkaljivala svoj bies na mirnim hrvatskim gradanima. Dosta je bilo biti Hrvatom, da mu se pod grlom nade srbijanski nož!

b) Kada se 8. travnja u Bjelovaru protiv Jugoslavije pobunila 108. pješačka pukovnija te preuzela vlast u gradu, Jugoslavenska je vojska u obližnjemu selu Kapeli pobila 11 hrvatskih seljaka, ljudi koji s dogañajem u Bjelovaru ne imahu nikakvih dodira. Da srećom u tome ne bi spriečena, bila bi nastavila svoju koljačku rabotu.

c) Fra Gabriel Tomić, onda šestnaestogodištnjak, bijaše očevidcem zločina Jugoslavenske vojske u Siveriću na Uzkrs 13. travnja. Opis toga krvoprolića, što izide iz njegova pera, uvrstio je fra Ante Čavka u svoju knjigu naslovljenu Graña za suvremenu povijest Drniške krajine. U obširnijemu se opisu čita i sliedeće:

"Kada smo već mitili crkvu, primijetili smo vojnike koji su od željezničke pruge išli uz brijeg, preko predjela 'Kravaruše'. Vojnici nisu išli svi zajedno, nego u malim skupinama 3-4, a bilo ih je možda 30-40. Kada smo došli do Odakovih kuća, vojnici su već izišli na put kojim smo išli. Boja (suputnica, prim. M. Š.) će krenuti prema Odacima, a Marica i ja trebali smo nastaviti istim pravcem i susresti se s vojnicima, a ja sam joj govorio da se nemamo zašto plašiti vojnika, jer oni idu svojim kućama. Ni meni ni Marici, 108


Stran 109 SD

a ni Boji nije moglo ni pasti napamet, da bi vojnici mogli biti četnici. Marica je htjela izbjeći susret s vojnicima, pa sam je poslušao te zajedno s Bojom krenusmo lijevo u Odake. Ispred nas na nekih 15 metara išle su dvije cure, sestrice, sedmogodišnja Marija i osmogodišnja Anka Bukarica. Netom krenusmo prema kućama Odaka, četnici za nama zapucaše (odtisak M. Š.). Potrčasmo prema kućama. Dok smo trčali, Marica mi reče da je ranjena. Odgovorih joj da sada ne smijemo stati, jer su nam kuće na dohvat ruke. Čim smo zašli iza prve kuće, vidio sam da je Marici metak prošao kroz lijevi dlan ruke." (23. - 24.)

Na nesreću, osim u ruku djevojčica je ranjena i u trbuh, što je poslie uočeno. I ne bi joj spasa. Meñutim, zlodjelo se tu nije ustavilo; nastavljen je odstriel po siverićkim ulicama. Pisac produžuje:

"I tako, umjesto da Uskrs provedemo u pjesmi i radosti, provedosmo ga u plaču i žalosti. Neprijatelji Hrvatske, zločinačke četničke duše, ubijajući nevine živote, navijestili su smrt mladoj Hrvatskoj državi. Odmah ustadoše na oružje jer im je bilo teško i pomisliti da poslije 23-godišnjeg terora nad Hrvatima, sada Hrvati mogu uživati slobodu u viastitoj domovini. I u tom četničkom naletu padoše tri žrtve: moja sestra Marica, mala Marija Bukarica i Boja Šiklić. N. B. Marica Tomić roñena je 21. XI. 1914., Marija Bukarica roñena je 21. VIII. 1934., a Boja Šiklić 1897." (25.)

A bijaše to tek početak. U obližnjemu selu Grahovu u noći 26./27. srpnja 1941. četnici zaklaše četiri člana obitelji Šiklićevih: mater, otca i dva sina. I baš taj zločin slavili srbokomunisti kano Dan ustanka naroda Hrvatske!

d) Dne 13., 14. i 15. travnja - dok je u Hercegovini još djelovala stara vlast - četnici i slušači Dočastničke škole iz Bileće u Čapljini i u njezinoj okolici ubijaju 25 Hrvata, mužkaraca i žena. Priredili pravi lov na narod. Sve živo ostavljalo domove i sklanjalo se u sbiegove. Goloruku svietu za spas ostale jedino brze noge, ali ih svatko nije imao.

e) Petnaestoga travnja isti koljači, sada u većemu broju, nahrupili u mostarsku četvrt Cim i nedaleko selo Iliće. Oba mjesta biše nastanjena Hrvatima. Počinjen je tu najveći zločin srbijanske soldateske. Ti askari i Cim i Iliće doslovce u crno zaviše: ukupno usmrtili 90 njihovih žitelja. Mužka, ženska, djece i starčadi. Ujedno bio to uvod u četnička zvjerstva, što će se ostvarivati nakon pada njihove države Srboslavije. Čim se k Mostaru sa zapada primaknula talijanska vojska, te krvopilačke junačine, sinovi "slavnih pobednika sa Cera, Kolubare i Kajmakčalana", ne suprotstaviše se stvarnu neprijatelju, već dadoše petama vatru u pravcu Crne Gore, da ih motorizirana talijanska vojska nikdje ne stiže! Jednostavno se otopili u svojoj "junačkoj" zemlji. U hajdučkome gniezdu. 109


Stran 110 SD

f) U travanjskome ratu Hrvati su ubijani na prostoru većega diela ondašnje Srboslavije. O

tome je nešto pribilježio Dragutin Kamber, onda svećenik u Doboju: "Meñutim i u samom klanju koje se je od 1941. do 1945. razvilo izmeñu nas i Srba (Srba

u četničkom i partizanskom obliku), Srbi su kronološki dali prve udarce. Ne doduše svagdje, ali posve sigurno. Za vrijeme kratkotrajnog jugoslavensko-njemačkog rata četnici su - u tome blesavom ratu koji je više bio nalik na cirkus i metež suludih ljudi - ubijali naše ljude i vojnike. Povlačili su sobom razne naše civilne osobe kao taoce, pa ih pri povlačenju ubijali i masakrirali. Ubijali su i hrvatske vojnike, radi kakvih bilo razloga: ako su se povlačili, kao i svi drugi, ili ako je zapjevao hrvatsku pjesmu, ili ako je po dužnosti došao javiti da su Nijemci tu i tu. Ja sam sam u Doboju pokopao 5-6 takvih nevinih žrtava. Njihova sam tjelesa morao sabirati kao Tobija i uvlačiti u crkvu. Tu su čekali dok je svršila ta ratna tragikomedija pa sam ih onda pokopao u zajedničku bezimenu grobnicu, jer su bili bez ikakva znaka. Iz ðakova su na primjer doveli sobom neke naše uglednije ljude, pa su ih ubijali i zakopali plitko po njivama i ledinama. I mene su htjeli zadnja dva dana uzeti za taoca, pa sam pobjegao i tako se spasio. Triput su dolazili po mene u kuću, a ja sam bio unutra. Poznato je da su isto tako ubijali naše vojnike na povratku iz Makedonije preko Srbije, i to na ovaj način: Pitali su jednostavno - Kako se zoveš? - i ako je izgovorio nesrpsko ime, bio je ubijen. To su mi pričali vojnici koji su to doživjeli. A što je bilo u Hercegovini i na drugim mjestima, znade se. Pa sada, koji bi i kakav bi to narod mogao biti da nakon ovih daljih i bližih izazivanja i ugrožavanja gleda na Srbe kao na braću, a na Jugoslaviju kao na majku?! Ja osobno nisam vidio, ali pripovijedali su mi da su prvi leševi koji su zaplovili Savom bili hrvatski, a ne srpski." (Slom N. D. H., 23.-24.)

Profesorovati počeh u ðakovu 1953. i poznat mi je slučaj uzimanja talaca u tome gradu u travnju 1941., kada se srbijanska vojska povlačila s mañarske granice u Bosnu i dalje u Srbiju. U ðakovu i njegovoj okolici za ovaj čin ne bi nikakva povoda. Smetalo Srbijancima hrvatstvo grada ðakova, ništa drugo! Primjećujem, kako ovdje biva i stanovita znakovnost. Kano da se Srbijanci namjerno izkazali Strossmayerovu jugoslavenstvu. Biskup radio na stvaranju zajedničke države s njima pod svaku cienu ne uzimajući u obzir, što je jugoslavenstvo Srbijanaca tek izgovorom za velikosrbstvo, za uništenje hrvatskoga naroda. Još će se dva puta u takvu svijetlu predstaviti ðakovu i posebno stolnici, najvećemu biskupovu djelu. O tome u idućim poglavljima.

Dodajem, da su na prolazu kroz Strizivojnu i Vrpolje (sela na jugu ðakovačkoga kotara) skupini dakovačkih talaca priključili Andriju Živkovi ća, nastanjena u Strizivojni u ulici imenovanoj Kraljevo. U Doboju 110


Stran 111 SD

Andrija uspio pobjeći, ðakovčani svi poubijani. Kada se vratio, hodeći pješke, prvi je donio glas o tome pokolju.

Moj susjed Ivan Iko Šimundić pok. Mane (iz Lovreća) u obćemu razsulu jugoslavenske vojske iz Ivanjice se vraćao doma. Vozio se na kotaču. Opreza radi nosio dvie ručne bombe, jer je čuo, kako na putu Srbi ubijaju vojnike Hrvate. U Kalinoviku ga presreli domaći Srbi i htjeli ga ubiti. Pravodobno na njih hitnuo bombu i tako sačuvao glavu.

OBRAČUN NA VAGNJU

Koliko je vodstvo te države i vojske živjelo u dosta daleku minulu vrjemenu, potvrdit će i ovaj slučaj. Drugi ili treći dan travanjskoga rata zapovjednik pukovnije u Sinju, dakako Srbijanac, pokrenuo cielu pukovniju na bugarsku granicu. Htio se tući s Bugarima. Topove, strjeljivo i svu obskrbu vukli - volovi. I to volovi oduzeti okolnim seljacima. Vojnici i dočastnici koračali, a častnici jahali. Kada bi prevaljivali put, kako bi predvideno, na cilj bi prispjeli za mjesec dana! Vojska, što se kreće brzinom volovskoga hoda, i to po slabim cestama i oputinama, triebala bi se suprotstaviti motoriziranoj njemačkoj i talijanskoj vojsci. Vojskama, kojima motor daje silnu pokretljivost. Zaista dva svieta! Sinjska povorka zapela već na prievoju Vagnju, prostoru imenovanu Bili brig, na planini Kamešnici iznad Sinja, koje vrhovi biše osnieženi. Livno - prvo prenoćište - bi toliko udaljeno, da se u nj nije moglo stići niti do jutra. Častnici Hrvati, naravski niži i u većini pričuvni, jer viših i nije moglo biti, tražili savjetovanje o daljemu putu sbog zloćudnosti sjeverne strane planine Kamešnice u tome razdoblju. Mogla bi se naći zavijana sva pukovnija. Domaći častnici poznavali njezinu prevarljivu ćud. Dogovor počeo u lugarskoj kući. Nabačeno je, kako nije opravdano hoditi na bugarsku granicu, jer se time ostavlja nebranjena jadranska obala, te da će se oni pomicati izmeñu dva ratišta i ne će koristiti nikomu. Napetost se podizala do usijanja. Napokon progovorilo oružje. Nekolicina sudjelovatelja ubijena. Meñu njima i Milan Luetić, pričuvni poručnik, roñen u Župi (Biokovskoj), po zanimanju sudac. Odmah se nakon toga pukovnija razpala.

Sličnih se dogañaja može nanizati dulji popis. Taj kratkotrajni rat pokaza zorno svu biedu jedne srbijansko-balkanske tiranije, podpunu trulost krpeža oličena u Kraljevini Jugoslaviji. 111


Stran 112 SD

VOJSKA U SRBIJANSKIM RUKAMA

Srbijanci i Srbi posjedovali državu Jugoslaviju, uistinu Srboslaviju. Njihova bila vojska, oružničtvo, redarstvo, rizničarstvo. Premda po brojnosti Hrvati činjahu trećinu ukupna stanovničtva u toj državi, bilo bi očekivati, kako će razmjerno tomu jednako biti zastupljeni u častničkome sboru od dna do vrha. Uoči 2. svjetskog rata u vojsci bi jedva 10% častnika Hrvata, i to listom nižih. Od preko 160 djelatnih krilnika (generala) tek 1 (slovima: jedan) bi Hrvat te 1 Slovenac. I taj jedini Hrvat dobi čin na zahtjev dopredsjednika vlade dr. Vladka Mačeka! Svi ostali krilnici bijahu Srbijanci i Srbi.

Za sve vrieme prve Jugoslavije ministar vojske bio uviek Srbijanac. Sva se oružana sila u cielosti nalazila u srbijansko-srbskim rukama. I tu se nije odstupalo, ni koliko je crno izpod nokta!

U dočastničke i častničke škole primano malo Hrvata. A kada bi se uključili u postrojbu, najčešće se našli na najneugodnijim dužnostima u zabačenim mjestima. Dakako, hrvatski su častnici i dočastnici jasno vidjeli i osjetili svoj podreñen položaj, stvarno bili drugorazredna značaja. Duševno trpjeli i sbog ugnjetavanja svoga naroda i to od onih, u kojih su službi. Sbog takva položaja viden broj njih ostavljao vojnu službu i prelazio u grañansku, jer ne mogahu podnositi podreñenost.

U Jugoslovenskoj se vojsci naveliko srbovalo i na druge načine. Osim što je službeni jezik bio srbski, veličala se srbijanska nacija. U nastavi se slavili i uzdizali dogañaji iz srbijanske poviesti, počevši od Stevana Nemanje, njegova sina sv. Save, Stevana Prvovjenčanoga, Cara Dušana, kneza Lazara, ðurña Brankovića, Pećke patriarhije, Seoba Srba, Arsenija Crnojevića, obaju srbijanskih ustanaka, Karadorda i dinastije preuzvišenih Karadordevića, Miloš Obrenović i knez Milan, drugi su nerado spominjani, osobito ne posljednji Obrenović i njegova supruga. Veliki junaci bijahu vojvoda Sindelić, Hadži-Ruvim te još neki.

Slavljene su srbijanske pobjede kod Velbudža, na Mišaru, Kumanovu, Ceru, Kolubari, Kajmakčalanu i dr. Preko više uzmaka i poraza mučke se prelazilo. Akoli je ipak triebalo što reći, redovito se odgovaralo: "Tu je neprijatelj bio nadmoćniji." Meñutim, iznad svega je uzdizan poraz na Kosovu 1389.! Taj bijaše pretvoren u mit. I Srbijanci i Srbi nepriekidno žive u kosovskoj mitomaniji te je prenosili narodima kojima upravljahu. Vidovdan, dan njihova sloma na Kosovu, bio državni praznik, potom uvedena svetkovina Svetosavlja. U vojsci se još svetkovao pravoslavni Badnjak i Božić i Uzkrs, Bogojavljenje. Izpalo kano, da su u Jugoslaviji samo Srbi i Srbijanci, i da je svatko pravoslavne vjere! 112


Stran 113 SD

Gajile se, dalje, udruge Sprske majke, Kolo srpskih sestara i, osobito, četnička Narodna

odbrana te Četnik. Na njihove priredbe rado dolazili dočastnici i častnici, i ako se to službeno kao nije smjelo. Zabrana se stvarno odnosila na posjete hrvatskih udruga, ako ih je i bilo, jer su u većini razpršene. Ukidanje pak srbijansko-srbskih nacionalnih udruga ostalo tek na papiru. Zaista i na taj način poticano učvršćenje i širenje srbstva.

Vojni nabavljači, odnosno liferanti, kako se nazivahu, biše uglavnome Srbijanci i Srbi. Za posade izvan Srbije (u Makedoniji, Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji) obskrba kupovana u većini u Srbiji, premda u blizini posadnih mjesta bila često cjenija, a da se pritom i ne računaju prievozni troškovi.

U jugoslovenskoj vojsci bi dopuštano batinanje. Svaki dočastnik i častnik mogao je šakama, nogama i šibom tući vojnika, kada god mu se prohtjelo i koliko god je želio. Uz to je vojnik trpio uvrjede i najbezobraznije psovke. Poznato je, koliko su Hrvati osjetljivi, opsuje li im se mati. No, morali su i to odtrpljivati. Sve to spadalo u srbijansku "kulturu ponašanja". Kazne biše veoma raznolike. Bivalo slučajeva, da je vojnik odpuštan prie izteka služećega roka, jer je napola bio obogaljen tjelesno ili duševno. Posljedice jakih udaraca pojedini snosili do kraja života. Iz vojske se razširila česta izreka srbijanskih dočastnika i častnika: "Bre, ako te dunem, ostaviću te nesposobna!" Jedna od ponižavajućih kazna bilo "lajanje na lampu". Naime vojnik je kao pas morao lajati na svieću pola sata ili cielu uru.

Svaki tjedan vojnik je šišan do gola. U momačkim godinama nije se morao služiti češljem. Pravdali to izgovorom, da ne bi dobio "vaši".

Naravno, moguće je još puno pisati o jugoslovenskoj vojsci, ali i ovih nekoliko šturih i više uzgrednih napomena svjedoče nedvojbeno o njezinoj srbijansko-balkanskoj naravi te podreñenosti nesrbijanskih vojnika njoj.

Konačno, točnost izloženih navoda potvrduje srbijanski povjestničar J. Marjanović: "Oficirski i podoficirski sastav u ogromnoj većini verno je služio monarhiji. Osim toga,

oiiciri su živeli na slavi pobeda srpske vojske u prvom svetskom ratu. Oni mladi, kasnije školovani u vojnim akademijama, vaspitavani su u najekstremnijem velikosrpskom duhu. Sem toga, Srbi su i bili u velikoj većini u oficirskom i podoficirskom sastavu, naročito meñu višim oficirima. Svi ministri vojske izmeñu dva rata, svi načelnici Generalštaba, svi komandanti pojedinih rodova vojske, izuzev mornarice, svi komandanti armijskih oblasti, a u aprilskom ratu svi komandanti armija - bili su Srbi. Meñu generalštabnim oficirima mogli su se na prste nabrojati oni koji nisu bili Srbi. Taj i takav sastav, pored monarhizma i srpskog nacionalizma, bio 113


Stran 114 SD

je duboko zadojen antikomunizmom, koji je uporno propovedan i u podoficirskim školama i u vojnim akademijama. Pomenimo da je u Generalštabu postojao i bio vrlo aktivan Odsek za borbu protiv komunizma. Niži komandanti su bili dužni u svojim izveštajima višim komandama da se osvrnu i na taj 'sektor rada' i da kažu nešto o političkom raspoloženju svojih vojnika, naročito u vezi sa eventualnom pojavom 'komunističkih agitatora'. O tome svedoči sačuvana dosta obimna arhiva pomenutog Odseka Generalštaba, kao i brojni izveštaji nižih komandi višim." (Draža Mihailović, 27.)

Srbijansko-srbska opanačka gospoda zasjela na sve položaje i obilno se koristila priednostima, što im isti pružali. Držali pak pritom, kako će se za njih i njihovu naciju u slučaju rata boriti Hrvati, Slovenci, Makedonci i ostali. I ti se balkanski skorojevići bili dobrano uživjeli u svoje uloge. K tomu, driemali na tobožnjim lovorikama "srpskih pobeda" iz 1. svjetskog rata. Blago rečeno, bijaše to prilično neobična pobjednička vojska, koja pobjegla iz domovine i predala je neprijatelju, potom se vratila uz pomoć savezničkih vojska!

ZA PROPAST KRALJEVINE JUGOSLAVIJE KRIVI HRVATI

Ta srbijansko-srbska država i njezin glavni oslonac vojska srušiše sa kano kula od karata na prvi udar napadačkih vojska. Srbijanski generali i admirali skupa s kraljem i vladom prvi pripremili kovčege za bieg u tuñinu. Častnici, dočastnici i vojnici bježali izprjed neprijatelja kao zečevi pred lovačkim psima. Ratište se razpalo već na prvi neprijateljski pucanj. Kralj, vlada, više generala i admirala zrakoplovima odmaglili k Britancima u Grčku, odatle u Jeruzalem, pa Kairo i napokon u London. Na najsigurnije mjesto. U ratnim se danima na svakome koraku očitovalo razsulo. Namah izhlapjela sva vika i krika o odlučnosti, da se "otadžbina mora braniti do poslednjeg čoveka". Od silna busanja u prsa osta jedino - bieg.

Čim se izbjegla vlada skupila u samostanu nedaleko grada Jeruzalema, upriličila prvu sjednicu. Razprava o uzrocima propasti Kraljevine Jugoslavije trajala kratko, ali se mnogo dulje zadržala na sastavljanju, odnosno dopuni već pripravljene izjave, u kojoj se osudivali Hrvati sbog - izdaje! Triebaše pronaći žrtvenoga jarca. Prihvaćanju te izjave suprotstavila se tri ministra, te nije prihvaćena, niti pročitana preko radia. Time vlada željela sa sebe i srbijansko-srbskoga naroda skinuti odgovornost za slom i prevaliti ga na obezpravljene Hrvate. A kano ne bi izdajička ta ista vlada i Glavni stožer 114


Stran 115 SD

njezine vojske, koji pravodobno ostaviše narod na cjedilu, izdadoše njega i državu i skupljenih skuta smjestiše se pod sigurno britansko okrilje. Za bezsramnu propast svoje Srboslavije morali biti krivci drugi, i to narod što bijaše stalno obezpravljen, obezvlašten i pljačkan, koji u vlastitim rukama nije imao ništa, niti sebe. Istina, kao ni ostali, ni on se ne htje boriti za svoga surova i krvoločna gospodara te njegovu zločinačku vlast. Takvim je silnicima moralo biti jasno, da se podjarmljenici ne će boriti, da bi i dalje nosili jaram, nego će sve učiniti, kako bi ga što prie sbacili s vrata. U poviesti se nije dogodilo, da se rob sdušno tukao za gospodara. I u Srbiji se u tieku čitava rata obtuživalo Hrvate za poraz 1941. Bilo to prihvaćeno kano istina bez priziva. Nikada pak spomena o - sebi! nisu mogli navesti niti jedno mjesto, kdje se oni, barem u Srbiji, oduprli napadačima, ti "sinovi pobednika sa Cera, Kolubare i Kajmakčalana". A "prestonicu Beograd" zaposjelo 9 (slovima: devet) njemačkih vojnika! Na beogradskim ulicama nitko na njih ne hitnu ni kamičak! Eto, tako su branili "otadžbinu". Meñutim, ti isti "junaci" nikako nisu zaboravili ubijati Hrvate vojnike, što se izza sloma probijali k svojim domovima, jer se poveli za sinovima vladajućega naroda, koji prvi nagnuše u bieg. Da nisu zaposjedatelji skupljali njihovo odbačeno oružje, sigurno bi brže naprjedovali.

SVAKI HRVAT - USTAŠA

U objema je Jugoslavijama žestoko napadano ustaštvo. Svaki je Hrvat i Hrvatica uviek mogao biti proglašen ustašom, što će reći najvećim neprijateljem države Jugoslavije. I svatko mogaše tu naljepnicu prišiti Hrvatici i Hrvatu. Iz dosadašnjih se navoda vidjelo, kako su neki suñeni sbog ustaštva, za koje se nije niti znalo u razdoblju za koje su i kada su sudeni i klevetani. (Od početka Domovinskoga rata službena i neslužbena Srbija Republiku Hrvatsku svakodnevno imenovala ustaškom. Potrajalo to još i godinu dana po svršetku rata. Svi Hrvati bili ustašama.) Premda je ustaštvo mrtvo od 1945., ono je živjelo i živi u glavama tih neprijatelja hrvatskoga naroda. I još mu kraj nije blizu. (I pisac ovih redaka bi proglašen ustašom, dok je služio u Jugoslovenskoj ratnoj mornarici, potom zatvoren, iako nikada ne imaše ništa zajedničkoga s ustaštvom ni ustašama. Bio kriv, što je roñen Hrvatom i ne htio dušu prodati vragu.)

Osim napada na ustaštvo kano na najveće zlo, što ga je iznjedrio hrvatski narod u svojoj višestoljetnoj poviesti na tlu od Dunava do Jadranskoga mora, nikada se nije moglo čuti ni pročitati o uzrocima pojave i trajanja toga pokreta do njegove smrti 1945. To se nikako nije smjelo, i budno se motri 115


Stran 116 SD

lo, da se slučajno ta predmetnost ne bi načinjala. I predobro je znano, kako nema posljedice bez uzroka, i obratno. Stoga ću u najkraćim potezima izložiti postanak, trajanje i umiranje ustaštva.

O srbijanskoj vlasti i vladavini u Hrvatskoj ovdje je do sada napisano dosta, da se mogla dobiti jasna slika o posvemašnjemu ugnjetavanju i zatiranju hrvatskoga naroda. I to od balkansko-pravoslavnoga naroda niže kulture i uljudbe negoli je posjeduje hrvatski narod, što pripada europskoj katoličkoj kulturi i uljudbi. Naravno, u Hrvata se rodio odpor protiv toga nasilja. Stjepan Radić, mirotvorac i tolstojevac, uzprotivio se tuñinskomu zatiranju sredstvima parlamentarne demokracije, a koje stvarno nikada i nije bilo u Srbiji, još manje u Jugoslaviji. Ali i kao takav ne smjede djelovati, te gaje kralj Aleksandar naredio usmrtiti 1928., kako bi se riešio najjačega političkoga protivnika i sam uzeo čitavu vlast u ruke. Tada je i naizgled srbijanski opanak kljunaš cjelovito zagospodario hrvatskoj lakiranoj postoli. U drugoj se Jugoslaviji naveliko tvrdilo, kako je 6. siečnja 1929. kralj uveo monarho-fašističku diktaturu. Ne, bilo je to osobno monarhističko silničtvo!

Držati cio jedan narod u okovima nije ni lako niti trajno moguće. Odpor se pojavljuje u svakome narodu, kako bi skinuo lance s ruku i živio slobodnim nacionalnim životom. Hrvatski je narod već 9 stoljeća previše krvario boreći se za svoj obstanak i uspio se oddržati. A njegova bitka protiv daleko jačih neprijatelja, naročito višestoljetna protiv Turaka i njihovih pomagača srbijanskih martoloza, učinila ga za Europu predzidem kršćanstva (antemurale christianitatis). Na taj se dugi odsjek hrvatske poviesti u cjelini primjenjuju stihovi:

S krvlju ručak, a s krvlju večera, svak krvave žvače zalogaje.

Nikada i nikdje mira, bezpriekidno se živjelo u ratu. U njemu se radalo, živjelo i umiralo. Hrvat se nije dielio od svoga oružja. A njegovu hrabrost i vrline priznale i najveće europske vojskovode i državnici. Unatoč bezkonačnu krvarenju, hrvatski je narod istodobno stvarao i znanstvene i umjetničke trajne vriednosti u skladu sa suvrjemenim kretanjima u europskim zemljama. Imena Marka Marulića, Marina Držića, Ivana Gundulića te drugih renesansnih književnika, Julija Klovića, slikara, Jurja Dalmatinca, graditelja, Ivana Meštrovića, kipara, Markantuna Gospodnetića, filozofa, Ivana Belostenca, leksikografa, Bartola Kašića, slovničara, Matije Vlačića, latinista i reformatora, zatim znanstvenika Benedikta Kotruljevića, Rudera Boškovića, ðura Baglivia, Nikole Tesle, Andrije Mohorovičića i tolikih ostalih svjedoče sama za sebe. S njima su i vojskovoñe Petar Berislavić, Josip Jelačić, Svetozar Borojević, Stjepan Sarkotić. 116


Stran 117 SD

I takav hrvatski narod, prožet zapadnoeuropskom katoličkom kulturom, Srbijanci na

prievaru te uz oblinu pomoć ondašnjih europskih velesila bili podpuno podredili sebi. Srbijanci počeli pisati svojim jezikom i najprimitivnijim pravopisom na svietu tek u drugoj polovici XIX. st. U isto vrieme dobivaju i - prezime. Do tada su bezprezimeni, sluše se patronimikom. Zaostali u svemu, no s pomoću pobjedničke Velike Britanije i Francuzke nastojali se podignuti na razinu europskoga naroda, istodobno zajahujući na vrat hrvatskome; slovenskome, crnogorskome i makedonskome narodu. Vrhuncem je srbijanske zlotvorske politike krvoproliće 20. lipnja 1928. u Beogradu u bivšoj konjušnici pretvorenoj u t. zv. Narodnu skupštinu, kada su pobijeni voditelji hrvatskoga naroda. Njihov kralj kanio time staviti hrvatski narod pod svoj opanak kljunaš. Izza takve kraljeve politike nalazila se pretežita većina njegova srbijansko-srbskoga naroda.

Taj kralj nije dopuštao hrvatsku parlamentamu oporbu oličenu u HSS-u, jer je usmrtio njezine voditelje i uveo osobno nasilničtvo i razpuštao sve političke stranke u državi. Dakle, u državi ne smjede obstojati nikakav politički život. Razumije se samo od sebe, da će se isti prenieti u tuñinu u bilo kakvu obliku. I to se dogodilo.

Dr. Ante Pavelić, kao predstavnik Stranke prava, u Zagrebu bio izabran za zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini. U trenutku kada je P. Račić pucao u hrvatske zastupnike, našao se blizu skupštinskih vrata i hladnokrvno promatrao pokolj. Vidjevši to, odlučio je prenieti u tuñinu središte bitke protiv Srboslavije. Uskoro prešao u Austriju, odatle u Bugarsku i konačno se smjestio u Italiji, jedinoj državi koja ga htjela prihvatiti i podpomagati. Počeo primati dobjege istomišljenike. Njihov broj nije prelazio 500. Smješteni bijahu u sbirališta, obučeni bili u vojnu odoru posebna kroja i boje te učili vojne vještine. Izdašno ih podpomagala talijanska vlast.

Pavelićev bijaše cilj osnivanja Hrvatske Države. I tu je mogućnost dočekao 1941., kada se razpala Kraljevina Jugoslavija pod udarcima Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije. Stvorena je tada Nezavisna Država Hrvatska na veliku radost hrvatskoga naroda. Kakva-takva, ali ipak država. Svaki narod ima pravo na svoju državu. Sa srbijanskoga motrišta Hrvati ne smjedoše stvoriti vlastitu državu. Bio to njihov (hrvatski) magnum crimen. Sbog toga proglašeni fašistima, suradnicima njemačko-talijanskih osvajača, genocidnim narodom te još koječime.

U početku XIX. st. Srbijanci se podignuli na oružje dva puta protiv turskoga osvajača, i oba puta proglasili svoju državu. I to se uzima za najjunačkiji čin te najkrupniji dogañaj u srbijanskoj prošlosti. A to isto pravo ne 117


Stran 118 SD

smjedoše imati ni Hrvati, ni Makedonci, ni Crnogorci, ni Slovenci! Takvo je njihovo mjerilo, takva je njihova pravda.

Dr. Ante Pavelić izkoristio povoljne poviestne prilike te postupio onako kako bi učinio svaki domoljub u pogodnim trenutcima. Za hrvatski narod Kraljevina Jugoslavija bila i ostala nezakonita država, jer Hrvatski državni sabor nije potvrdio t. zv. čin ujedinjenja sa Srbijom 1918. Svaki meñunarodni ugovor postaje valjan tek kada ga prihvati njezino najviše zakonodavno tielo. Budući da je to izostalo, pravno Hrvatska ne bi dielom jugoslavenske države. Hrvatska bijaše zaposjednutom državom! 1941. nastavljeno je, što je prekinuto 1918.!

***

Po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske hrvatski se komunisti nakratko bijahu oddvojili od jugoslavenskih, što će reći, da su priznali . novostvorenu državu. O tome mjerodavni dr. Blagoje Nešković u razgovoru s M. Marićem:

"Početkom jula 1941. Vlada Popović je iz Zagreba javio da se CKKP Hrvatske odvojio od CKKPJ i da, pošto je već stvorena nova država NDH, s njim više ne treba da ima direktne veze (odtisak M. Š.). Broz me je poslao da vidim o čemu se radi. U Zagrebu sam bio od 10. jula do prvog avgusta. Saslušavao sam Radeta Končara, Pavla Papa, Bakarića i Hebranga, Brozovu tadašnju ženu Hertu Has, Lea Matesa i njegovu tadašnju ženu Vandu Novosel. Svi su se posipali pepelom i priznavali da su prenaglili i pogrešili. Saslušao sam Kopiniča 'Vazduha'. Rekli su mi da je on održavao vezu s Kominternom, kojoj je javio da su prekinute veze CKKPH sa CKKPJ, na šta je od Dimitrova usledila direktiva da se izveštaji šalju direktno Kominterni." (Deca komunizma, 300.)

Zadnja se rečenica može jedino razumjeti tako, da se i Kominterna s time složila, jer traži, neka Kopinič izvještaje šalje izravno njoj. Ako se ne bi Kominterna slagala s odlukom vodstva hrvatskih komunista, t. j. oddvajanjem njegova CK KPH od CK KPJ, ustala bi protiv oddjeljivanja hrvatskih komunista od vodstva jugoslavenskih komunista. U prilog takvu zaključku ide podatak, da je Sovjetski Savez priznao oddvojenu Slovačku Državu nakon što je Hitler pregazio Čehoslovačku. Koliko je poznato, nudio je Sovjetski Savez priznanje Nezavisne Države Hrvatske, ali je Pavelić oklievao primiti njegovo prizanje. Inače Pavelić nije proganjao hrvatske komuniste i, čini se, bio voljan priznati njihov obstanak. Zatvoreni komunisti u Kerestnicu, što ih je tu nasliedio od Jugoslavije, gotovo i nisu čuvani. Za svoje potrjebe odlazili slobodno u Zagreb. Konačno, u njima Pavelić gledao hrvatske ljevičare, s kojima je i suradivao u boju protiv Jugoslavije. 118


Stran 119 SD

Voditelji se hrvatskih komunista pokajali i vratili u krilo CK KPJ. Bakarića, Hebranga i

Matesa, preživjele rat, Tito je sbog toga grieha držao u šaci do konca života, njihova i svoga. Kako im ne bi stavio pod nos staru pogrješku, morali ga sliepo sliedjeti. Usmrćivanje A. Hebranga drugoj je dvojici bilo to jasno upozorenje, da im je stavljen nož pod grlo. Bakarić najposlušnije nasljedovao svaki Titov mig. A čim je Njemačka napala Sovjetski Savez, isti dan nekolicina hrvatskih komunista pošla u šumu tući se za "prvu zemlju socijalizma".

Na tome se pitanju poprilično zadržao Franjo Tudman u svojim Bespućima napisavši, izmeñu ostaloga, i ove redke:

"Isto tako treba biti na čistu i s povijesnom pozadinom odnosa ustaških prvaka prema hrvatskim komunistima prvih dana NDH. Pošto su se mnogi hrvatski nacionalni revolucionari nalazili zajedno s hrvatskim komunistima u jugoslavenskim robijašnicama, i budući da su se programski jedni i drugi izjašnjavali za slobodnu Hrvatsku, to prvih dana NDH nije bilo progona komunista nego čak i obećanja da im se neće ništa dogoditi ukoliko neće djelovati protiv hrvatske države (odtisak M. Š.). (Spominjani poziv ustaškog predstavnika Wagnera članu CK KPH Vladi Janiću u Sisku nije u tom pogledu bio osamljen slučaj.) Meñutim, kako je revolucionarna i antifašistička djelatnost hrvatskih komunista konkretno bila usmjerena protiv NDH, to se ustaški teror ubrzo sručio na sve komuniste..." (Bespuća, 434.-435.)

Ide uz navedeno napomenuti, kako su medusobne dobre odnose prekinuli komunisti, kada su 22. lipnja 1941. u okolici grada Siska prihvatili oružje i počeli napadati Hrvatsku. Stvarno NDH naviestili rat. Država se, kako je očekivati, počela braniti. Budući da su komunisti nastavili napade, odslie nije moglo biti popuštanja i milosti. Zna se, tko se latio oružja, tko je napao.

Na toj istoj stranici pisac nastavlja: "Vodstvu hrvatskih komunista pripisuju se separatističke namjere (Dedijer i dr.) i u svezi

s pokušajima uplitanja Kominterne u unutarnje odnose u KPJ 1941. godine. Tada je, naime, uplitanjem 'predstavnika' Kominterne J. Kopiniča preko partijskog komiteta u Zagrebu, došlo do pokušaja smjenjivanja CK KPH i imenovanja novog, s posljedicom tragične pogibije velikog broja istaknutih hrvatskih komunista, nakon manjkavo organiziranog njihova osloboñenja iz Kerestinečkog logora. Ovo uplitanje Kominterne povijesno još nije do kraja rasvijetljeno, ali ima osnove za pretpostavku da se vjerojatno radilo o nakani imenovanja, novog, posebnog vodstva za KP NDH. Na ovo upućuju slijedeće činjenice: Sovjetska vlada primila je slom Jugoslavije kao fait accompli, pa je ubrzo (08. O5. 1941.) nakon 119


Stran 120 SD

razbijanja i podjele jugoslavenske države prekinula diplomatske odnose s kraljevskom izbjegličkom vladom. Sam taj čin morao se tumačiti kao priznanje novo nastalog stanja. No, vodstvo KPJ, koje se inače pod Titom osamostalilo od Moskve, nije, jamačno, za to imalo sluha. Zbog toga ni akcija Kominterne preko svoga 'predstavnika' u Zagrebu nije uspjela, a provedena je njena direktiva o otcepljenju od KPJ pokrajinske organizacije u Makedoniji i njenom priklju čenju bugarskoj KP (što je kasnije opozvano na zahtjev Tita). Jednom Hrvatu koji se u travnju 1941. našao u Moskvi ponudeno je da ostane tamo kao predstavnik NDH, ali je on to odbio pošto za to nije imao odobrenje vodstva HSS. Neki diplomatski službenici priopćili su svoja sjećanja, kako su im sovjetski predstavnici (u Berlinu i Bratislavi) izjavili spremnost Moskve da - poput Slovačke - prizna NDH i uspostavi s njome diplomatske odnose (odtisak M. Š.). Pavelić, meñutim, nije požurio da prihvati ove sovjetske ponude...".

Iz svih priloženih podataka moguće je bez dvojbe zaključiti, kako je Staljin razbijao KPJ i želio priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku. Do toga nije došlo jedino sbog Pavelićeve suzdržljivosti uvjetovane svakako i njegovim protukomunističkim stavom. nije mario za pravoslavnu Rusiju, još manje za komunizam. Staljin je vodio samostalnu politiku ne osvrćući se na Kominternu, o kojoj je uviek slabo mislio. Poznato je, da je predstavnike komunističkih stranaka iz europskih država nemilice skraćivao za glavu. 120


Stran 121 SD

III. POGLAVLJE

RADOST, RAZOČARANJE I RAT

ZANOS I GORČINA - Nakon što je uzpostavljena Nezavisna Država Hrvatska, meñu Hrvatima vladao velik zanos i zadovoljstvo, što konačno posjedujemo svoju državu. Očekivalo se, da će njemačka i talijanska vojska uskoro napustati Hrvatsku. Meñutim, zanos i veselje ne trajahu dugo. Čim su 18. svibnja 1941. podpisani Rimski ugovori, kojima je najviše hrvatskih otoka te velik dio hrvatske jadranske obale prigrabila Italija, zanos izhlapio odjednom, zadovoljstva nestalo. Gnjev je bio uzkipio, kada je objavljeno, da će Hrvatska postati kraljevinom i na priestolje sjesti "designirani kralj Države Hrvatske" glavom i bradom Aimone vojvoda od Spoleta, član talijanske vladarske kuće. Vojvoda triebaše biti okrunjen krunom kralja Zvonimira, dakle nekakav Zvonimir II. Na sreću, dotičnik se nikada nije pojavio u Hrvatskoj, ni sam, niti sa ženom, grčkom princezom Irinom.

Srbokomunistički "istoričari" na sva usta kričali, kako je dr. A. Pavelić Talijanima prodao primorsku Hrvatsku. Zar je NDH mogla stati nasuprot Kraljevini Italiji i ne ustupiti joj ono, što je tražila. Tim više, što je Njemačka dala Italiji slobodne ruke u Hrvatskoj. Naprosto Hrvatska morala prihvatiti talijanske zahtjeve. Uz to, poglavnik A. Pavelić pokazao se mekan i popustljiv u pregovorima s talijanskim subesjednicima. nije bio dorastao toj poviestnoj ulozi. S druge strane, hrvatske oružane sile jedva da je tada i bilo, pa se Hrvatska nije imala na što oprieti. A da je kojim slučajem i razpolagala snažnijom vojskom, težko bi se mogla suprotstaviti moćnoj i neuzporedivo brojnijoj talijanskoj vojsci. I nije Italija ostala na tome. Kdje god joj se ukazala prilika, podrivala je mladu Hrvatsku Državu. Nastojala na svoju stranu pridobiti Srbe na njezinu zaposjednutu području, dakle na južnoj polovici Države Hrvatske. A to joj je zaista išlo k ruci preko svake mjere, jer Srbi nisu htjeli prihvatiti Hrvatsku Državu bez obzira na to, kako ona bila 121


Stran 122 SD

ureñena. I svesrdno prionuli na posao njezina razbijanja. Odlučili se za krupan podhvat - za priključenje Kraljevini Italiji ravnokotarsko-kriinskoga kraja. U tu svrhu prikupili ubrzo 16.000 (slovima: šestnaest tisuća) podpisa punoljetnih mužkaraca i molbu s podpisima uputili talijanskome kralju . Radije i s crnim vragom, nego živjeti u hrvatskoj državi! U zemlji kdje se nasilno naseliše sjedajući na izpražnjena hrvatska ognjišta kano pomoćna turska vojska. Lutajući po Balkanu, konačno se ustavili na tuñemu dobru. Vlaški nomadi okanili se skitnje. Meñutim, stoljeća življenja u Hrvatskoj morala se odraziti na njihovo držanje prema njoj i hrvatskome narodu. Uzprkos tomu, većina ih neprijateljski gledala na nju, posrbila se i hrvatsko tlo nastojala pripojiti Srbiji. Zoran je to primjer srbskoga duha, njegove nezahvalnosti, nemoralnosti i trajne urote protiv nove domovine i hrvatske države! Ti vlaški potomci žele najveći dio hrvatske države pripojiti Srbiji. Kada je 1941. srušena Jugoslavija, nikako ne će ostati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Naime, Italija zaposjela skoro polovicu mlade države, velik dio njezina primorja pripojila sebi. Tamošnji Srbi hotjeli u krilo Kraljevine Italije. Bijaše to javna stvar, o kojoj su onda hrvatske i talijanske novine dosta pisale. Meñutim, za službenu jugoslavensku "istoriografiju" nije se uobće dogodila. A kada je ne bi, ne može se o njoj ni pisati. Čim su pretrgani okovi, istina izišla na vidjelo. Primjerice, talijanska je vlast uskoro u Splitu pokrenula dnevnik San Marco, koji je donosio i prilog na hrvatskome jeziku, tobože, kako bi ga čitali i oni riedki, što ne znaju talijanski. Već 8. svibnja 1941. u njemu je objavljena viest, da je dr. Niko Novaković Longo, dotadašnji zastupnik u Narodnoj skupštini u Beogradu, u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije zatražio pripajanje Kraljevini Italiji ciele Dalmacije.

Meñutim, nije na tome ostalo. Četnički voña dr. Novica Kraljević 19. kolovoza 1941. u Kotoru je predo perfektu zahtjev, u kojemu ište od vlade Kraljevine Italije u ime hercegovačkih Srba, neka Carevina Italija zaposjedne Hercegovinu, jer to želi pravoslavno stanovničtvo sve Hercegovine i svih srbskih zemalja (odtisak M. Š.).

Domaći "istoričar" Dušan Plenča u svojoj knjizi Kninskim ratnim vremenima uobće ne spominje navedene podatke. U tima i drugim slučajevima srbokomunistička je povjestnica potvrdila sebe. Što ti ne odgovara - prešuti ga!

Ali ti isti "istori čari" u tieku pola stoljeća redovito pisali, kako je Ante Pavelić prodao Italiji velik dio hrvatskoga prostora. Srbijansko-srbska pera ne mogu bez dvojna mjerila. A za sebe vele, kako su naučnici, t. j. znanstvenici. Sve dakle prema političkoj procjeni. 122


Stran 123 SD

Za ljubav istine, mora se kazati, kako takvih biše i meñu Hrvatima. Iznimka su oni, što

djelovahu u tuñini. Na nesreću, prodanih pera nade se svakdje i u svakome vrjemenu.

I DRUGA STROGO ČUVANA JAVNA STVAR - Nakon što se razpala Kraljevina Jugoslavija, Srbija je učinjena lutkastom državom na čelu s "armijskim deneralom" Milanom Nedićem. Posjedovala ministarstva vojsku, redarstvo, oružničtvo, rizničarstvo. Do njezina kraja jeseni 1944. ostala vierna svomu njemačkomu gospodaru. Naravski, u srbokomunističkoj Jugoslaviji u početku se ta država obezvrjeñivala, umanjivao se njezin značaj, dok se o njoj nije podpuno prestalo pisati i govoriti.

Kada se u srpnju 1941. šaka komunista odmetnula u šumu i počela igrati svoj krvavi pir, protiv njih javno ustali najvideniji Srbijanci. Upada u oči, kako se nikada nisu oglasili protiv četnika, koji do tada ne bijahu baš otvoreno stali na njemačku stranu, a da se i nespominje Nedićeva i Ljotićeva vojska. Navesti je, da je poslie prva dva ratna mjeseca njemačka vojska i dalje strjelovito naprjedovala u Sovjetskome Savezu, pa je izgledalo, da je pobjeda na njemačkoj strani. U novonastalim prilikama mnogi htjeli osigurati i učvrstiti položaje ulagujući se njemačkomu osvajaču. Otvoreno se priklonili njegovoj strani osudujući komunistički ustanak na samu njegovu početku. Učinili to vlastitim podpisom APELA SRPSKOM NARODU, što ga objavilo beogradsko Novo vreme 13. kolovoza 1941. A Novo vreme bio glavno dnevno glasilo u tadašnjoj Srbiji. Iz sadržaja APELA SRPSKOM NARODU ne može se zaključiti, tko ga je sastavljao, ali je sigurno, kako ga je blagoslovila njemačka vojna uprava u Srbiji i Gestapo. Evo ga u prievodu:

"Srbijanski narod doživljuje težke dane. U ovim sudbonosnim vrjemenima dužan je svaki Srbijanac, svaki pravi domoljub svima svojim snagama pomoć u zemlji sačuvati mir i red, jer je samo tako moguće uspješno izvršiti veliko djelo nacionalne obnove domovine i našemu napaćenomu narodu osigurati bolju budućnost.

U trenutku kada golema većina našega naroda jasno uvida, da je to jedini put našega nacionalnoga spasa, šaka tuñinskih plaćenika i sabotera po naredbama zločinačkoga boljševizma svojim bezumnim pothvatom dovodi u pitanje sve napore na sreñivanju naših prilika i namjerno u zemlji pokušava izazvati požar uništenja i iztrjebljenja, u varljivoj nadi, da će time štogod pomoći svojim gospodarima.

Razbojničke bande, sastavljene od komunista (odtisak M. Š.) i odbjeglih robijaša, koji su se odmetnuli od vlasti, upropašćuju narodnu imovinu, ubijaju i pljačkaju naše sugradane i ugrožavaju živote pravednih žena i djece. 123


Stran 124 SD

Ovim svojim nedjelima ti zločinci dovode u pitanje obstanak cjelokupnoga našega

stanovničtva, ciele srbijanske nacije. Svaki trjezven i pametan Srbijanac, svaki dobronamjeran sin ove zemlje, koji misli

svojom glavom, shvaća opasnosti, kojima je jedna pobiedena država izložena, kada se u njoj pomuti mir. Njegovo je gnušanje izazvano naročito, kada se na pobjednikovu ponudbu za iskrenu suradnju odgovara pucanjem iz zasjede. Ovakav mučki i nedostojan način borbe ne odgovara vitežkomu duhu našega naroda, i baca težku ljagu na vas srbijanski narod.

Naš narod nije komunist, niti ima bilo kakve sveze s ovim medunarodnim rušiteljem najsvetijih tečevina europske kulture. Sbog toga ne smiemo više skrštenih ruku gledati, kako nas oni na naše oči guraju u ponor.

Ne smijemo dopustiti, da sbog njihovih zločina i ovaj dio naše zemlje, ovaj spasonosni otok cjelokupnoga srbijanskoga naroda, bude ugrožen, a naš narod desetkovan i prognan iz svojih domova.

Kucnuo je posljednji čas, da se prednemo i ustanemo u odbranu svoga obstanka. Svaki pravi srbijanski domoljub dužan je svima silama učiniti, kako bi se onemogućile paklene namjere komunističkih zločinaca.

Zato pozivamo cjelokupan srbijanski narod, neka odlučno u svakoj prilici i svima sredstvima pomogne naše vlasti u borbi protiv ovih zlotvora srbijanskoga naroda i njegove budućnosti."

Prilažem izvornik te dio njegovih podpisnika: 124


Stran 125 SD

125


Stran 126 SD

126


Stran 127 SD

Apel je nedvosmislen i jasan. U cjelini je protuustanički i protukomunistički. Dosta je

upozoriti na stanovite nazive i izraze, što se u njemu nalaze, a potječu iz Goebbelsova promičbenoga rječnika. Primjerice, to su: šaka tuñinskih plaćenika i sabotera, zločinački boljševizam, razbojničke bande sastavljene od komunista i odbjeglih robijaša, zločinci, medunarodni rušitelji najsvetijih tečevina europske kulture, komunistički zločinci, zlotvori.

Podpisalo je Apel prjeko 400 znanih ljudi, uglavnome Beograñana. Na prvome su mjestu svećenici, bivši ministri, diplomati i visoki državni dužnostnici, visoki častnici, narodni zastupnici, sveučilištni profesori, ravnatelji srjednjih škola, učitelji, glumci, književnici, štedioničari (bankari), veleobrtnici (industrijalci), obrtnici, poduzetnici, gospodarstvenici, trgovci, ljekarnici, inženjeri, knjižari, knjigovezci, sudci, odvjetnici, sveučilištarci. Jedino nema smetlara i seljaka.

Ovoliko visok broj u cielosti svjedoči sam za sebe. Većina se profesora Beogradskoga sveučilišta svrstala uz njemačkoga osvajača i jasno se odredila spram partizanskomu pokretu i komunizmu. Unatoč svemu, Beogradsko sveučilište u srbokomunističkoj Jugoslaviji slovilo kano crveno! I to u crveno doba, dok na njemu predavali profesori podpisnici predmetnoga Apela. Ništa nova, zna li se, kako je to očitovanje srbijanskopravoslavno-bizantskoga duha, koji sebi dopušta sve. Ravna se prema datome trenutku.

Kako se čita, na čelu su brojne skupine "preosveštena lica", voditelji Srbske pravoslavne crkve (SPC). I to episkop niški Jovan, episkop zvorničko-tuzlanski Nektarije, episkop budimljanski Valerijan. U daljemu su nizu protojereji M. Krsmanović, Milorad Mihailović, Mihailo Popović i Dušan Vasić. Ne zaostaju nekadašnji ministri, diplomati i častnici kao n. pr. Kosta Kumanudi, Miroslav Spalajković, inače poznati hrvatožder, zatim Aleksandar Cincar Marković, Velizar Janković, Dragutin Pećić, Aleksandar Mijović, Milan Aćimović, Svetislav Popović, Dušan Letica, Dimitrije Ljotić, Rista Jojić, Lazar Marković, Žika Rafajlović, ðura Janković i dr. Nezaobilazan je "armiski deneral" Petar V. Kosić, posljednji ministar kraljevske vojske prie državnoga udara 27. ožujka 1941., Tasa Dinić, pukovnik.

Protukomunističkomu se podhvatu, dakle protupartizanskomu, u najvećemu broju odazvali profesori Beogradskoga sveučilišta. Evo nekolicine čuvenijih: Aleksandar Belić, predsjednik Srbske Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti, Petar Mišić, rektor Beogradskoga sveučilišta, Aleksandar Jovanović, rektor Gospodarsko-trgovačke visoke škole, Petar Konjović, rektor Glasbene akademije i skladatelj, Toma Rosandić, rektor Umjetničke akademije i kipar, Miloš Trivunac, dekan, 127


Stran 128 SD

Milan Budimir, Jovan ðorñević, Ilija ðuričić, Jovan Erdeljanović, akademik, Stevan Hristić, profesor Glasbene akademije i dirigent, Miodrag Ibrovac, ðoka Jovanović, akademik i kipar, Milutin Milanković, akademik, Miloš Moskovljević, Viktor Novak, Jovan Radonjić, akademik, Svetomir Ristić, Stanko Škerlj.

Valjda se polovica profesora Beogradskoga sveučilišta ustala protiv t. zv. oslobodilačke borbe protiv okupatora i domaćih izdajica, a stvarno komunista, i time prešla na njemačku stranu. Dakako, biše uvjereni u pobjedu njemačkog oružja, stoga se vlastitim podpisom nastojali osigurati. A meñu njima ne bi malo ni bezpriekornih nacista. Meñutim, kako se ratna sreća okretala na drugu stranu, tako joj se i oni priklanjali. Jednostavno počinjali suradivati s partizanima! Neke ću ukratko predstaviti, kako bi se o njima dobila približna slika s težištem na njihovo poratno djelovanje:

a) Aleksandar Belić, predsjednik Srbske akademije znanosti i umjetnosti, kako je navedeno, jezikoslovac, po "osloboñenju" nastavio upravljati istom ustanovom, koja više ne bi kraljevska po naslovu, ali se u stvarnosti ništa u njoj nije izmienilo. Nastavio profesorovati i izrazito djelovao na stvaranju zajedničkoga pravopisa utemeljena na t. zv. Novosadskome dogovoru. I odviše je spominjati, kako je dotadašnji hrvatski pravopis izgubio i posljednji ostatak hrvatske osobitosti. U drugoj Jugoslaviji Belić nastavio, kdje je stao u prvoj, kraljevskoj, kada je prof. Stjepanu Ivšiću, žastupniku hrvatskoga pravopisa, nametnuo najmanje 80% svojih zahtjeva. On uviek ostao hrvatožder oslanjajući se na državnu vlast, koja ga podupirala. A neslavno končao i prvi i drugi t. zv. zajednički pravopis. Zaista srbijanski.

Kakav Belić bijaše jezikoslovac i velikosrbijanac, uz navedeno, dokazom je, kako je uporno dokazivao, da makedonski jezik nije drugo doli dio srbskoga jezika! Tvrdi, spada eto u staroštokavsko narječje. A Makedonije je tek - zemljopisni pojam. Ne trieba čovjek poznavati ni makedonski ni bugarski jezik iz temelja, ali je srjednje školovanu čovjeku jasno, kako ta dva jezika idu skupa, te da se njihova sklonitba bitno razlikuje od srbske i hrvatske. Jednaka je sklonitbi u romanskim jezicima. Meñutim, kada je u pitanju srbijanski imperializam, njihovi su ga znanstvenici, na čelu s Belićem, uprezali u njegova kola. Kako bi se postignuo cilj, dopustano je svako sredstvo!

b) Jovan ðordević bio profesorom na Pravnome fakultetu u Beogradu. Bez kolebanja stavio svoj podpis na Apel. Kako se mienjale prilike, pristajao na drugu stranu, na onu protiv koje bio ustao. Po ratu primljen u SAZU, postavljen predsjednikom Jugoslavenske udruge za političke znanosti, dopredsjednikom Meñunarodnoga društva za političke znanosti te obnašao više družtveno-političkih dužnosti, kdje je oblikovao jugoslavenski socia 128


Stran 129 SD

listički sustav. Ipak mu ne uspje stvoriti jugoslavenski pravni sustav. Bio k tomu pomoćnikom ministra za Ustavotvornu skupštinu, tajnikom Vieća za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti, sudcem Ustavnoga suda i dr. Mora mu se priznati, da je vješto i uspješno plesao, kako mu svirali srbokomunisti. Odradivao dug.

c) Miloš Moskovljević, profesor ruskoga jezika, trajno djelovaše velikosrbski, osobito u nametanju zajedničkoga pravopisa. Komuniste izazvao rječnikom, u kojemu je četnike gotovo izjednačio s partizanima. Naravski, taj se rječnik našao na lomači, ali se piscu nije ništa dogodilo. Valja mu priznati, kako je u izjednačenju jednih i drugih postupio izpravno. Ali je više puta potvrdio svoje hrvatožderstvo.

d) Viktor Novak je osobit slučaj. Roñen je Hrvat. Neki vele, da se razsvećeničio. Kano docent Filozofskog fakulteta u Zagrebu prešao na Beogradsko sveučilište, kdje je predavao pomoćne poviestne znanosti. U Beogradu postaje protuhrvatska perjanica i član slobodnozidarske lože. Ratne je godine proživio u Beogradu kano miljenik srbijanske vlasti, jer je imao težkoća s Gestapom sbog članstva u slobodnozidarskoj loži. Po ratu nastupio njegov trenutak. Kano takva srbokomunistička vlast izkoristila ga za napad na Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj i hrvatsko svećenstvo. Izdale mu knjižurinu Magnum Crimen (Veliki grieh). Kanio napisati poviest klerikalizma u Hrvatskoj, koji nikada ne uhvati dublje koriene meñu hrvatskim narodom. nije bio odmaknuo daleko od početka, kada mu namignu sam vrh jugoslavenske vlasti, neka svoje pero stavi u službu dnevne politike. U spomenutoj se knjizi žestoko obara na nadbiskupa Alojzija Stepinca, hrvatske biskupe te većinu svećenika. Tvrdi, kako se Crkva u Hrvata stavila na stranu ustaške vlasti. A tko će poviknuti "Drž'te lopova! ", nego sama lupežina. Od knjižice načinio knjižurinu umećući u nju desetke i desetke osuda "narodnih sudova" u poratnim godinama zbog tzv. neprijateljskoga djelovanja klera u Hrvatskoj. Kako bi se izkupio, taj se sveučilištni profesor pretvorio u najnižega podrepnika i slugana jedne zločinačke vlasti. Tom kupusarom do danas maše srbijanska vlast, troši velik novac prevodeći je na tuñe jezike.

Svoj povoljan položaj Novak izkoristio odlazkom u Pariz, kada se putovnice malo komu izdavale, radi učlanjenja u tamošnju slobodnozidarsku ložu, jer u Jugoslaviji biše ukinute. Ni sbog toga mu se ništa nesgodna nije desilo.

Jedva da bi se našla veća prodana duša i izdajica od V. Novaka, niti pak žešći protuhrvat i proturimokatolik. U protuhrvatskoj raboti srbokomunisti ga do kraja izciediše. 129


Stran 130 SD

e) Stanko Škerlj izza rata nastavio profesorovanje u Beogradu. U neku ruku smatran

žrtvom slovenskoga naroda, one skupine, što bi 1941. protjerana u Srbiju, i ako s prognanicima nije imao ništa zajedničkoga. S tamošnjim rječničarima (leksikografima) Radomirom Aleksićem i Vidom Latkovićem 1964. objavio Slovenačko-srpskohrvatski rječnik, kojega je drugo dopunjeno izdanje izišlo 1975. Odviše je i napominjati, da u tome rječniku nije ništa hrvatskoga.

Nikada u Sloveniji, kano ni u Srbiji, Škerljevo ime nije spomenuto u nepovoljnu značenju, premda bio prekoračio na drugu stranu. Ali je njezino komunističko vodstvo trajno ostalo veoma osjetljivo prema - ustaštvu. Četničtvo se uobće nije spominjalo, bjelogardijstvo tek iznimno. Zanimljivo, ni slovenski protukomunistički povjestničari, njih nekoliko, ne znaju za hrvatske domobrane. I za njih su svi - ustašama. Žalostno, ali istinito. (Pisac ovih redaka po slomu Hrvatskoga proljeća bijaše maknut sa stolice Sveučilišta u Mariboru sbog - ustaštva, premda s ustaštvom nikada nije imavao ništa. Ustaše poznavao po videnju.) Meñutim, Škerlj je Slovenac, podpisao Apel s mnogim Srbijancima. I oni i on ostali nedotakljivi. Tako svoj štiti svojega. Ovo je veoma izrazit slučaj u drugih naroda. U Hrvata je osjetno drugačije bilo.

Ni srbijanski književnici ne biše odporni prema nositeljima "novoga poredka". Podpisaše Apel Vladimir Velmar Janković, Siniša Kordić, Damjan Kovačević, Kosta Luković, Petar Odavić, Sima Pandurović, Veljko Petrović, akademik te Svetislav Stefanović. U Titoslaviji se V. Petrović bio odlično "snašao", vlast ga uzdizala kao svojega čovjeka i velika stilista. A on joj se oduživao svojim perom. Na njezinu i njegovu nesreću, nije stvorio ništa trajnijega.

Poratna t. zv. narodna vlast uobće nije htjela načinjati pitanje podpisnika Apela srbskomu narodu. Za nju isti nije ni postojao, jer triebaše zaštititi srbstvo i ne prikazati ga kano protukomunističko. Valjalo sačuvati vodstvo SPC, svećenstvo i umničtvo (intelektualstvo). Da je ta vlast uklonila sveučilištne profesore podpisnike, mogla je zaključati Sveučilište. Konačno, okorjeli su četnici značku na kapi zamienili crvenom petokrakom zviezdom, i kano takvi upućeni u Hrvatsku. Iz toga je roñen Bleiburg, Križni putovi te sustavna pljačka hrvatskih dobara.

U cjelovitosti drugo mjerilo važilo za Hrvate i Hrvatsku. Istina, množtvo ih ratovalo na partizanskoj strani, stoga ih i najviše položilo živote za "bolju budućnost". Dakako, u srbokomunističkome raju. Hrvatski komunistički poglavari svjestno prihvatili Srbijance, Srbe i Crnogorce za svoje zapovjednike. Zatvorili oči prjed činjenicom, kako su sebi i hrvatskomu 130


Stran 131 SD

narodu nametnuli opaka tuñinskoga gospodara, prave kabadahije. U 2. svj. ratu pobjednici u bitkama na Neretvi, Sutjesci, Kninu, Istri, Trstu i drugdje plodove tih pobjeda prepustali srbijanskomu kljunašu opanku, a sebe zadovoljili mrvicama s njegove "trpeze". Uz to, svoj narod nemilice uništavali na svaki način, potom ga izseljavali. I bili krotki i ponizni prema gospodaru gedži. Davali mu sve, najviše hrvatsku obalu. I pri svemu tome ne osjećali niti malo grižnje savjesti, ni trun srama. Uspjeli su srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku, a za nagradu dobili balkansku satrapiju. Ratovali srdcem, ali bez glave.

U svemu se nameće uzporedba Hrvatske sa Srbijom. U poraću Hrvati se našli na Križnome putu, potom tlačeno i proganjano sve hrvatstvo. Nestalo i hrvatskoga imena. Nemilice proganjana Crkva u Hrvata na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Visoke vrjemenske kazne pljuštale iz dana u dan, smrtne ih pratile. K tomu, mnogi osudenici i ne vidjeli suda, a t. zv. sudenja pretvaranja u sprdnju. Poglavice hrvatskih komunista likovale do zapjenjenosti uživajući u proganjanju pravednih sunarodnjaka. SPC ostala nedodirljiva kao prava "narodna crkva", oslonjena na "bratsku" rusku crkvu. nije ni malo važno, što je Apel upravo ona prva podpisala. To joj nikada ne bi spočitnuto. Naprotiv! Niti jedan njezin voditelj nije izveden prjed sud sbog podpisa ili čega drugoga. Za Apel se znalo, ali ga hrvatski komunistički podrepaši nikada ne spomenuše. Bojahu se uzeti u usta Starijega Brata, Srbijanca! Primjerice, o djelovanju Crkve u Hrvata i Slovenaca za vrieme 2. svj. rata napisano je više knjiga te tisuće člariaka nainepovoljnijega sadržaja, ali o SPC nikada ništa slaba! Kako bi od nje bile odgnane možebitne obtužbe sbog "suradnje s okupatorom i domaćim izdajnicima", službeno je proglašena - žrtvom mrzkoga okupatora. I kano takvu moralo se ostaviti u miru te, prema potrjebi, štititi. A što se njezino vodstvo odredilo protiv partizanskoga pokreta i komunista, prjeko toga se priede jednim zamahom.

Domaće Srbe ne smjedoše hrvatske poglavice postaviti na obtuženičku klupu niti za najteže ratne zločine nad pravednim Hrvatima. A sve četiri ratne godine žarili i palili po Hrvatskoj. Starijima je dobro poznato, koliko je puta Jugoslavija od SAD tražila izručenje Andrije Artukovića, dok ga konačno nije dobila u njegovoj 85. godini i osudila na dugogodišnju robiju. Nikada i ne pokuša takoñer od SAD zaiskati izručenje četničkoga vojvode Momčila ðujića, težka ratnoga zločinca! Glavno je, što je Srbin. Narodnost ga branila.

Hrvatski se voditelji, zagovaratelji "bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti", pretvarali, kao da nikada nije objavljen Apel srbskomu narodu, mladi stvarno za nj nisu mogli znati, jer se o njemu ne smjede ni pisnuti u svoje doba, potom je vrieme učinilo svoje, t. j. gurnulo ga u zaborav. 131


Stran 132 SD

SLOVENSKA PROTUKOMUNISTI ČKA SPOMENICA – Nakon što je Italija izpala

iz rata, u Sloveniji je izrazito oslabio partizanski pokret. Narod se sve više priklanja vlasti krilnika Leva Rupnika sbog njezina nacionalnoga značaja te sbog komunističke surovosti i krvoločtva. Najbolje se to očitovalo u prilici podpisivanja Protukomunističke spomenice prjed Božić 1943. O njoj B. Godeša piše:

"Ali ni opreznija taktika (partizanska, prim. M. Š.) te prilagodba prilikama, kao što se pokazalo, bijahu nepodpune i dvosjekle. Najjasnije je to posvjedočilo podpisivanje Protukomunističke spomenice, koju je izaslanstvo zastupnika javnoga života dva dana prjed Božić 1943. - odatle naziv božićna - izručilo predsjedniku Rupniku. Cieli je podhvat bio brižno pripravljen. Tako su već prjed objavu pribavili podpise 141 uglednoga javnoga radnika i oko 130 obćinskih zastupnika. Potom su je objavili u dnevnim novinama i počeli naveliko skupljati podpise. Uskoro je tih bilo 3.000. Zatim su rok za podpis, uz tvrdnju, da je žele podpisati još mnogi, produljili do svibnja 1944. Podhvat je okončan s 40.131 podpisom." (Tko nije s nama, 250.)

Dakako, Spomenica bijaše velik poraz t. zv. Osloboditeljske fronte. Komunisti na nju uzvratiše podpisivanjem t. zv. Avnojevske odluke kaneći je obezvriedjeti većim brojem podpisa svojih pristaša, ali doživješe podpun neuspjeh. Avnojevsku odluku podpisaLo jedva 5.000 osoba. Poznavajući komuniste, opravdano je sumnjati i u taj nizak broj, jer se oni redovito služili lažima i krivotvorenjima, kada god im to išlo u korist. Valjda ih u tome nitko nije nadmašio! Uzporede li se brojevi podpisa Protukomunističke spomenice i Avnojevske odluke, ovaj drugi je smiešno malen. Kazuje, kakav stvarno bijaše odnos snaga obiju strana. Komunisti poraženi do kraja, našli se na najsporednijemu kolosieku. Meñutim, oba podatka oni tajili od početka do konca svoje vladavine. Što im ne odgovaraše, za njih se to uboće nije dogodilo. Sbog toga očita poraza i ne trepnuše okom. Naposliedku, nakon njemačkoga sloma na Staljingradu i pada Kraljevine Italije, saveznička pobjeda ni malo ne bi upitna. Vrieme radilo za njih.

Ni je naodmet spomenuti Sbornik zimske pomoći objavljen pri kraju 1944. U njemu sudjelovalo 110 znanstvenika i kulturnjaka, meñu kojima i 22 sveučilištna profesora. Na čelu se nahodio dr. Milko Kos, rektor Ljubljanskoga sveučil~šta, dr. Rajko Nahtigal, dr. Anton Trstenjak, dr. Milan Vidmar i druga znana imena. Potvrdili se i svi predstavnici odnosno voditelji nacionalnih ustanova kao France Koblar, predsjednik Družtva slovenskih književnika, dr. Rajko Ložar, ravnatelj Etnografskoga muzeja, Josip Mal, ravnatelj Narodnoga muzeja, France Marolt, ravnatelj Folklornoga instituta pri Glasbenoj matici, Vilko Ukmar, ravnatelj Ljubljanske opere, dr. Milan Vidmar, predsjednik SAZU, Oton Župančič, upravnik Narodnoga kazališta. 132


Stran 133 SD

Kakav bijaše odnos komunističke vlasti prema njima, neka potvrdi Župančičev primjer. Toj vlasti služio kano predvoditelj slovenskih umnika, bio uzdizan vrlo visoko. Uglavnome se zažmirilo na oba oka, a Sbornik zimske pomoći službeno zaboravljen. Tek je prvi i jedini put spomenut sedamdesetih godina. Tako Slovenija čuvala svoje poznate ljude. Kao i Srbija.

ČETNIČTVO - Četnička je ustrojba nastala na početku XX. st. u Kraljevini Srbiji kano krajni izdanak njezinih osvajačkih težnja. Predvodio je Voja Tankosić. Četničtvo bijaše vojnički ustrojeno, a pomagano i vodeno od srbijanske vlade i Glavnoga stožera njezine vojske. U pravome značenju rieči bilo poluvojna ustrojba. Naoružani pojedinci i manje skupine četovahu po Makedoniji, Sandžaku i Kosovu, u krajevima koji onda biše u medama Turskoga Carstva. Od njih najviše stradavali tamošnji seljaci, najmanje pak država. Izbjegavali sukobe s redovnom vojskom; stvarno bila to hajdučija.

Nakon 1. svj. rata t. zv. četnička udruženja bila prekrila, tako reći, svu Jugoslaviju. Nalazila se skoro u svima gradovima. Blizu stopostotno činili ih Srbijanci, Srbi i Crnogorci. U svakome pogledu četnicima ususret izlazila država: postavljala četnike na vodeće položaje u državnoj službi, davala im zajmove, gradila im naselja u čisto hrvatskim krajevima darujući im zemlju oduzetu t. zv. agrarnom reformom, nudila im razne povlastice i pogodnosti. Članovi posjedovali osobne iskaznice, koje im otvarale vrata državnih ustanova. Četnici bijahu stupovima srbomonarhističke vlasti; zastrašivali i krvavo se obračunavali s hrvatskim narodom u njegovoj domovini.

U Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj djelovali četnički odredi. Kako im naziv govori, biše to vojne postrojbe, koje bi triebale biti sposobne u svakome trenutku stupiti u oružani podhvat na svojemu prostoru po uzoru na rimske veterane. Odredi se poglavito imenovali po iztaknutim srbijanskosrbskim vojnicima, četovoQama te hajducima iz narodnih pjesama kao n. pr. Miloš Obilić, Car Lazar, Vojvoda Sindelić, Hadži-Ruvim, Petar Mrkonjić, Stari Vujadin, Karañorde i dr. I s pomoću njih kanila se suvrjemenost jače povezati s prošlošću.

U kratkotrajnome ratu 1941. izmeñu država napadateljica Njemačke i Italije te napadnute Jugoslavije četničtvo se ne bi niti oglasilo. Podielilo sudbinu svoje izvitoperene i trule države. Pretežita većina Srbijanaca i Srba bila uvjerena, kako je njihova država~veoma čvrsta i jaka, da joj ne može nahuditi ni jedna neprijateljska država. Njemačka se i talijanska vojska skoro u cielosti motorizirale, stvorile moćne oklopne postrojbe, naročito Njemačka, i zrakoplovstvo, dotle se jugoslavenska vojska kretala konjskim i volovskim zapregama. Posjedovala francuzke oklopaše iz 1. svj. rata, a malobrojno zrakoplovstvo u većini bijaše zastarjelo; najnovija se jugoslavenska letala ni 133


Stran 134 SD

izdaleka ne mogahu nositi s njemačkim. U uzporedbi s talijanskom ratnom mornaricom jugoslavenska ostala joj podreñena u svakome pogledu. Uzprkos tomu, Srbijanci se i Srbi zanosili svojim pobjedama na Ceru, Kolubari i Kajmakčalanu; time upravo biše zasliepljeni, da nisu bili sposobni vidjeti stvarnost oko sebe. Obsjenuli se svojim ratničkim vrlinama, kakvih je u stvarnosti malo bilo. Odatle u priličnoj mjeri i podcjenjivanje svakoga budućega neprijatelja. Kada se pak nadoše u ratu, od svega ne bi ništa, njihov se zanos i opijenost samim sobom razplinuše kano mjehur od sapunice. A četničtvo od sebe ne dade ni najmanji znak; naprosto kano da nije ni postojalo. Meñutim, njegove su mnogobrojne ustrojbe time jedva uzdrmane.

Dragoljub Draža Mihailović, pukovnik kraljevske vojske, našao se u Slavoniji blizu mañarske granice, kada je Jugoslavija napadnuta. Bio je pomoćnik načelnika Stožera 2. armije. Ni njegova 2. armija ni on osobno nije se nikdje osbiljno oprla neprijatelju, nego se razpadla sama od sebe, a on se pješke probijao preko Bosne u Srbiju sa šačicom svojih sljedbenika. Uzput je budno pazio, kako ne bi dospio u zarobljeničtvo. Smjestio se u predjelu Ravnoj gori na planini Suvoboru sa svojom pratnjom. Kada je 22. lipnja 1941. Njemačka napala Sovjetski Savez i počele se stvarati partizanske postrojbe, odlučio se i Mihailović na ustanak. Svakako mu je pogodovalo, što je u ratu pravoslavna Rusija.

Novostvoreni dogañaji pobudiše i Kostu Milovanovića Pećanca, četničkoga vojvodu iz doba 1. svjetskog rata i meñuraća. Pod njegovim su vodstvom ustanovljene manje postrojbe, ali je njegove zapovjednike Mihailović privukao na svoju stranu. Do kraja 1942. sve se Pećančeve postrojbe našle u Mihailovićevu kolu. Od ljeta 1941. Mihailovićeve skupine postupno jačale u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te Lici, Dalmaciji, meñu srbijanskim i srbskim pučanstvom. U Sloveiji, Makedoniji, Kosovu i Vojvodini četnički pokret jedva da je i postojao.

Izbjeglička jugoslavenska vlada u Londonu prihvatila i priznala Mihailovića kano jedinoga voñu svih četnika 7. prosinca 1941. i promaknula ga u čin brigadnoga generala, 19. siečnja 1942. već je divizijski general te ministar vojske i rata. 17. srpnja iste godine dobio je čin armijskoga generala. Zamalo, dakle, više od pola godine triput je unaprjeñivan. Valjda ni jedan visoki častnik u 2. svjetskom ratu u Europi nije tako vrtoglavo unaprjeñivan kano Mihailović! I to bez i jedne dobivene bitke.

Uskoro su vlade Velike Britanije, zatim Sjedinjenih Američkih Država poslale svoja vojna izaslanstva na Ravnu goru. Nakon kraćega razdoblja pristizat će četnicima zračnim putom pomoć njihovih vlada. Oružje, strjeljivo, odjeća, obuća, liekovi i novac dotjecat će im do pred kraj rata. I britanskoj i 134


Stran 135 SD

američkoj vladi bit će poznata četnička suradnja s Niemcima i Talijanima, kano i podatak da ih isti jednako obskrbljuju vojnim i drugim potrebštinama, ali će s njima manje-više ostati u dobrim odnosima, upravo kao da se ništa hrdava ne dogaña. Niemci i Talijani imali od četnika vidljivu vojnu korist, zapadni saveznici ne dobili ništa.

Mihailović znao igrati svoju igru na pravoslavno-bizantski način. I neprijatelji i saveznici s njime suradivali, preko njega bijahu u stanovitu dodiru. To umiljato janje svojim protupartizanstvom (stvarno protukomunizmom) odgovaralo meñusobno zaraćenim stranama, on pak objema bio saveznikom. Ondašnji predsjednik britanske v`lade Winston Churchill izjavljivao, kako mu je najteži saveznik Draža Mihailović. Istodobno priklanjanje prijatelju i neprijatelju, dvoličnost, licumjerje i izdaja utkani su u srbijansku poviest. Smatram, da je tu srbijansko-srbsku osebinu vierno izrazio njihov književnik Gojko ðogo rečenicom: "Najpametniji su oni Srbi, što su otišli u četnike, a vratili se iz - partizana."

Prve postrojbe Mihailovićeve vojske imenovale se Četnički odredi jugoslovenske vojske. Nakon kraćega razdoblja stegnuo je Mihailović taj naziv u Vojno-četnički odredi. Čim su uzpostavljeni čvršći odnosi s izbjegličkom vladom i ona prihvatila Mihailovića kao glavnoga zapovjednika četničkih snaga, tada su konačno postale Jugoslovenska vojska u otadžbini. Meñutim nepriekidno su rabljeni obći nazivi četnik - četnici, četničtvo.

U iztočnoj Bosni četnike je vodio oružnički bojnik Jezdimir Dangić, u Hercegovini Petar Baćović. Split bijaše pretvoren u sjedište vojvode Ilije Trifunovića Birčanina. Njemu biše podredeni dalmatinski četnici, zapadnobosanski te lički. Dakle i razpop Momčilo ðujić, vojvoda t. zv. Tromede (pokrajine Dalmacije, Like, Bosne).

Uskoro po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., točnije po njezinu proglašenju, počele se okupljati četničke skupine južno od rieke Save na tlu, kdje obitava srbijansko i srbsko stanovničtvo. Srbi u Hrvatskoj bili pripravljeni prihvatiti bilo koga, nikako pak slobodne Hrvate i hrvatsku državu. Vojno i politički surañivali s talijanskim i njemačkim osvajačima protiv Nezavisne Države Hrvatske, dakle svoje domovine. Poslie početnih vojnih uspjeha ubrzo ih zaustavile Hrvatske oružane snage, zatim ih uspješno potiskivale. Ali nalazili pribježište na prostoru zaposjednutu od talijanske vojske u Srbiji. Možda su najviše uspjeha pridobili u iztočnoj Bosni u prvoj polovici 1942. Ali tada Francetićeva Crna legija krenula u protunapad. U kratku je roku očišćena sva iztočna Bosna, i do nogu razbijeno 7.000 četnika. Učinilo to 1.500 hrvatskih vojnika! Uz to, tomu se podhvatu protivila njemačka vojska. Mnogi četnik našao spas preko Drine. 135


Stran 136 SD

Ubrzo nakon toga neuspjeha i ojačanja partizanskih skupina četnici su "legalizirani" na

njemačko-talijanski zahtjev. Meñutim, kada im se pružila prilika, izza leda su napadali hrvatske vojnike i gradane. Na bojnome polju malo kdje se dokazali. U najvećoj su mjeri za savezničku talijansku i njemačku vojsku obavljali crne poslove. Pljačke, paleži, mučenja i ubijanja hrvatskih ljudi, nemoćna i nenaoružana naroda bijaše njihova svakodnevna zadaća.

O nizkoj četničkoj ratničkoj vriednosti najbolje svjedoči bitka na lievoj obali rieke Neretve, na tlu iztočne Hercegovine, zimi 1943. Od zapada partizane snažno pritiskala njemačka i talijanska vojska, stoga potražili izlaz prjeko Neretve. Tu ih dočekala spremna glavnina četničke vojske, kojom je iz nedaleke pozadine osobno zapoviedao Draža Mihailović. Primietiti je, da su partizansku vojsku predstavljala 52% Hrvata iz Dalmacije. Nastao tu odlučujući sukob u pokretu. Budući da partizanski prodor ne mogahu zaustaviti, odtisnuli se u bieg, koji se pretvorio u razsulo. Prividan izlaz iskahu u - brijaćemu priboru. Kako bi uklonili svoje vanjsko obilježje, na brzinu brili duge brade i šišali isto takve vlasi. Hrvatski ih partizani hametice porazili, da se od toga udarca nikada nisu oporavili! Do svršetka rata ne činjahu osbiljnu borbenu moć. Bijaše to ujedno i jedina prava bitka izmeñu partizana i četnika. Naime, jedni i drugi izbjegavahu medusobne veće sukobe, jer u osnovi biše isti. Tito na Neretvi nije nalazio drugi izlaz, doli napasti četnike, kako bi se izvukao iz škripca. K tomu, glavninu njegove vojske tu predstavljali Hrvati, koji poletno nasrnuli na četnike. Naposliedku, riešili s njima dosta starih računa.

Zapadni saveznici, naročito Velika Britanija, nepriekidno nudkali D. Mihailovića neka pokrene svoje snage protiv njemačko-talijanske vojske. On to ne htje nikada. Pa niti onda, kada mu privrjemeno uzkratiše vojnu pomoć. Mihailović osta uztrajan, nepopustljiv, stvarno tvrdoglav. Ne smiju se pri tome zaboraviti njegove obveze prema Niemcima i Talijanima, jer ga i oni obilno pomagali svima vojnim potrebštinama. Zapadna Europa i Amerika nije dorastla srbijansko-bizantskomu pravoslavlju, koje ih neriedko vuklo za nos. Mihailovićev je postupak tek nastavkom politike Stevana Nemanje i njegovih nasljednika Stevana Prvovjenčanoga, sv. Save, cara Dušana, kneza Miloša Obrenovića, potomaka "vožda" Karadorña do Slobodana Miloševića. Zapadni političari lako nasiedaju takvu srbstvu. Na primjer, najveći srbijanski političar Nikola Pašić, zvani Nikolče, izjavljivaše, kako je medudržavni ugovor obično "parče artije". U tome ga u stopu sliedio S. Milošević.

Zapadne države i ne mogu i ne žele pojmiti srbijansko-srbske pokolje hrvatskoga naroda u 2. svjetskom ratu. Jednako i bošnjačkoga. Isto se ponovilo u Domovinskome ratu. Kada to mjerodavni ipak ugledaju, jednos 136


Stran 137 SD

tavno stiskaju oči, učine se sliepcima. Sbog svojih sebičnih prohtjeva, akoli nemaju druge, onda izjednačuju krvnika i njegovu žrtvu! Kano, pa svi su jednako krivi.

*** Koliko god četnici biše prevrtljivi sjedeći nepriekidno na dvjema stolicama, u jednome

ostali napokolebivi: u uništavanju hrvatskoga i bošnjačkoga naroda. U sukobima s hrvatskom vojskom, osobito s ustašama, redovito ostajali kratkih rukava. Pod zaštitom svojih saveznica, talijanske i njemačke vojske, osobito prve, redovito se izživljavali na hrvatskim i bošnjačkim seljacima: pljačkali ih, mučili, ubijali, palili im kuće. Ne ostavljali ni živo diete u kolievci. Zahvaljujući Talijanima i Niemcima, ostali dosta pokretljivi, jer ih isti prevozili svojim teretnjacima i vlakovima. Ni približno se ne zna, koliko je Hrvata i Bošnjaka zaglavilo od četničke ruke, niti iznos tvarne štete. Tu je praznoću dužna popuniti hrvatska poviestna znanost.

ČETNIČKE I OSTALE SRBIJANSKO-SRBSKE SNAGE - Čim je 1941. Jugoslavija pregažena, Niemci uzskrsnuše Državu Srbiju. Njezin poglavar armijski general Milan Nedić ustrojio je vojsku nazvanu Srpska državna straža, fašistički voda Dimitrije Ljotić svoj Srpski dobrovoljački korpus, pukovnik Dragoljub Draža Mihailović četničke postrojbe te svoje četnike Kosta Milovanović Pećanac. Ukupno su te snage brojile 34.000 ljudi na koncu 1941. Na kraju 1942. oko 100.000, a već 1943. porastoše na 150.000 ljudi pod oružjem. Na koncu 1944., pošto su partizani osvojili najveći dio države Srbije, pod oružjem se nalazilo 65.000 ljudi, a konac rata zatekao je vojne postrojbe na broju oko 43.000 vojnika. Dati su podatci preneseni iz Vojne enciklopedije, VI., 373.-375. Brojke su osjetno umanjene, ali ni ove nisu malene. Meñu njima biše najviše četnika. Odkuda pred kraj rata njihovo svodenje na jednu petinu nekadašnje moći? Uključeni su u partizanske postrojbe. Od tada će desetkovati Hrvate pod znakom crvene petokrake zviezde.

U istome svezku Vojne enciklopedije na str. 364.-365. nahode se podatci o četničkim postrojbama. Mihailović je razpolagao s 364 brigade, 3 divizije, 79 korpusa, u kojima se našlo 13 pukovnija. U svakome korpusu bilo 1.000 do 1.500 momaka. Prostorno bijahu razmještene ovako: 10 korpusa, 26 brigada i 2 pukovnije u Crnoj Gori, 11 korpusa, 76 brigada te 2 pukovnije u Bosni i Hercegovini, 4 korpusa, 1 divizija, 32 brigade i 3 pukovnije u Hrvatskoj, 3 korpusa i 11 brigada u Makedoniji, 48 korpusa, 2 divizije, 219 brigada i 5 pukovnija u Srbiji. Kako pokazuju stvarni podatci, Mihailović je na vrhuncu svoje moći razpolagao sa 120.000 vojnika. Dakako, to nije bio mali broj. 137


Stran 138 SD

ČETNIČKI POKOLJI

U Enciklopediji Jugoslavije, knjizi koja bi morala stati na najvišoj znanstvenoj razini, biva natuknica Četnici u Drugom svetskom ratu. U njoj je obširnije prikazano četničtvo. A podnaslov Četnički pokolji stanovništva jedva da zaprema jedan stupac, t. j. polovicu stranice. Začudo, na prostoru zapadno od rieke Drine, t. j. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, predstavljeni su tek oni, što su počinjeni 1943. i dalje. Kano da ih na njezinu tlu uobće nikako nije bilo prve dvie ratne godine. K tomu, Uredničtvu ni na kraj pameti nije padalo, da bi se dotaknulo četničkih razbojstava u dvanaestodnevnome ratu 1941., kada su četnici ubijali Hrvate zaštićeni okriljem redovne jugoslavenske vojske. I to vojske u razpadu. Umjesto da se borila protiv napadača, ona štitila četničke krvnike i sama usmrćivala nedužni narod. U navedenu djelu prvi je pokolj sažet ovako:

"Tako je avgusta 1943. u oblasti Ustikoline zaklano 2000 muslimana. Na dan 10. januara 1943. popaljena su u Srezu prijepoljskom 33 muslimanska sela i pobijeno oko 1400 lica, u Foči i okolini zaklano je više hiljada lica; u okolini Prozora 23. oktobra 1943. godine zaklano je oko 2000 lica, pored mnogih drugih sličnih četničkih zločina izvršenih nad muslimanskim i hrvatskim življem."

Dalje se šturo spominju četnički pokolji u Srbiji od 1941. Sve u svemu, nepodpuno i pristrano. Enciklopedija Jugoslavije nastala je u srbokomunističko doba, kada su četničtvo i njegova zlodjela svedeni na smiešno malenu mjeru i riedko kada spominjano. Trebalo ga zaboraviti. Izpalo je, kano da prve dvie ratne godine - ponavljam - ne bi četničkih zločina, što će reći ni četnika. A oni počeli klati upravo na prostoru, o kojemu se govori. Srbijansko-srbski četnici ubijali kod Čapljine, Mostara, Bjelovara i Sriemske Mitrovice još u trenutku, dok se Kraljevina Jugoslavija nalazila u smrtnome hropcu. A nastavljena razbojstva po padu te države. Stoga ću se ovdje dotaknuti stanovitih četničkih zločina bez težnje, da bi to bilo izcrpno i cjelovito.

Vrhovno nadzorničtvo Oružanih snaga NDH 1943. objavilo je pismo zapovjednika Ozrenskoga korpusa poslano zapovjedniku Županskoga vojnoga četničkog okruga, u kojemu su 13. siečnja 1943. navedeni ciljevi četničkoga pokreta. U cjelini glasi: 138

138: Foča, Prijepolje


Stran 139 SD

P.S. dopunjeno ručno zbog slabih nečitljivih i izjedenih starih slova. VRHOVNO NADZORNIŠTVO ORUŽANlH SNAGA

Tajno! Broj 1125/1943

OKRUŽNICA

Iz jednog uhvačestog pisma Kontandanta Ozrenukog korpusa naslovljenog komandantu Županskog vojnog četničkog okruga bratu Golubu Mitroviću, a koje je pismo zavedeno pod strogo povjerljivi broj 21 od 13. siečnja 1943. navodi se sliedeće:

1. Borba celokupnog naroda pod skripiom kralja Petra II. 2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čiatu i u granicama predratne

Srbije, Crna Gore, Bosne i Hercegovine, Srem, Banata i Baćke. 3. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoloboñenih teritorija pod

Talijanima i Nemcima (Trst, Gorica, Istra, Korška kao i Bugarka i severna Albanija). 4. Stvoriti neposredno zajedničke granice izmeñu Srbije i Slavenačke, ćišćenje Sandžaka

od muslimanskog življa, a Bosnu i Hercegovinu od muslimanskog i katoličkog. 5. Ciljevi su ogromni zato je i borba toliko zahvalnija za one koji se bore za njeno

ostvarenje. Možda Tebi i Tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi vellki i neizvodljivi. Setite se borbe za osloboñenje pod vodstvom Vožda Karadorda. Srbija je bila puna Turaka. U Beogradu i ostalim srpskim varošima skršene su muslimanske munare.

NI JEDAN MUSLIMAN NEČE MOČI MEðU NAMA OSTATI. Naša vlada u Londonu posredovanjem Engleske i savezničke prijateljske vlade nastoji da

ovo ugovori u Ankari sa g. Ineniem Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragićnim danima, kao i sve

intelektualce i sve ekonomski jaće nemilosrdno ćemo uništiti i poubijali. Seljački, isto tako sitniji radnićki svet poštediti i od njih napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.

Eto lo su citjevi našc velike borbe i kad doñe čas mi čemo to ostvariti. Mi smo ih več u nekim delima naše otadžbine ostvarili. Sigurnu ste čuli za našc najnovije velike borbe oko Foče, Čajniča i Višegrada. pod vodstvom samoga ministra. Tamo sada nema ni jednog muslimna, a za njihova naselja i kuče više se i nezna. Ta srpska zemlja, koju su do sada uzurpirali turski uljezi sada čeka na srpske ruke da ih obrad. Čui ste i za uspeh naših boraca u srezu Stolačkom. Nekada je u tom srezu bilo oko 28.000 katolika i muslimana. Sada osim nekoliko familija u samom Stolcu i čitavom srezu nema ni jednog katoli- lika ni muslimana. Počelo se je spremno i uspješno, treba samo nastaviti. ZKRZ-GUZ; br.5228/46, knt.114 139


Stran 140 SD

Ni je težko odrediti obrazovnu visinu pisca priložene izprave s obzirom na uporabu jedne

civilizacijske rieči. U 5. redku biva srkriptom namjesto skiptrom . Prva je izved. od lat. scribo, 3. - pisati, a znači: spisi; bilježke po predavanjima; tiskana predavanja visokoškolskih profesora; priručnik. Im. skeptar dode od grč. skeptron - žezlo, znak vladarske moći i časti. Jamačno je ovakva zamjena srbskim častnicima, stvarno vojničinama tek sitnicom. Osnovno poznavanje klasičnih jezika njihovoj naciji nikada ne bi dobra strana.

Zapovjednik Ozrenskoga korpusa stvarno je izložio nacrt, što ga četničtvo uzelo za cilj još od svojega osnutka na početku XX. st. Naročito ga ostvarivali od ljeta 1941., dakle već dvie godine, a uznastojat će na njegovoj ostvarbi, dok se ne uzpostavi Velika Srbija, i to Srbija od Trsta do Varne. U njoj se mora naći dio sjeveroiztočne Italije te austrijska Koruška, sjeverna Albanija i - zamislite - Bugarska! I dok se udari dlanom o dlan, čitav će se ovaj golemi prostor naći u granicama silne Velike Srhije! No, taj je zapovjednik sliedio svoga voñu Dražu Mihailovića, ovaj pak svoje predhodnike Voju Tankosića, Iliju Garašanina, Vuka Karadžića i tolike druge. A tada D. Mihailović hijaše vojnim ministrom izbjegličke vlade i kao takav provodio njezinu politiku. U cjelini velikosrbijansku. I na sadržaj predočene izpravc najpodpunije se može primieniti poznata izreka: Da je snageo kao u lude pameti - Srbijanci bi zavladali svietom! - Nareñuje se iztrjebljene hrvatskoga i muslimanskog naroda, genocid prie negoli je stvoren dotični naziv u medunarodnome pravu! Takoñer se iznosi, kako je Stolački kotar u cjelovitosti očišćen od Hrvata i muslimana. Meñutim, srbijanska "istoriografija" o njemu mukom muči. Upravo kano da nikada nije stvoren i oživotvorivan. Odnosi se jednako kao i prema drugima blizka sadržaja. A ni za srbijanske političare ništa ovakva ne obstoji. Hrvati i muslimani - žrtve srbijansko-srbskoga genocida - proglašeni su genocidnim narodima. Takva je srbijanska "istoriografija" i politika.

Naputaka gotovo istovjetna sadržaja četničko je vodstvo izdalo na desetine. A ostvarivani su, kdje god su četnici to mogli. Evo jednoga broja njihovih zlodjela:

DONJOLAPAČKI KOTAR - U Donjolapačkome kotaru od osnutka Nezavisne Države Hrvatske do ustanka tamošnjega srbskoga stanovničtva nije bilo hrvatske vojske. Nahodile se redovne oružničke postaje. U svako,j službovalo 5 ili 6 oružnika. Život tekao bez ikakva osobitijeg dogañanja. Svc državne službe obnašali domaći Srbi. Našla se meñu njima tek dvojica Hrvata. Dapače, hrvatski oružnici domaćemu pučanstvu išli naruku. Kriomice bi obaviestili onoga, tko bi morao biti uhićen, neka se skloni. To će

140

140: Donji Lapac, Brotnja, Boričevac, Kulem Vakuf


Stran 141 SD

im dobročinstvo i izdaja hrvatske stvari uskoro "pošteno" naplatiti njihovi štićenici. Zapravo je, uz manje izmjene, djelovala stara vlast. Stoga i nije oduzeto oružje, što ga prigrabili domaći Srbi nakon razpada Kraljevine Jugoslavije, točnije Jadranske divizije kraljevske vojske. Oružja i strjeljiva imali u izobilju.

Koliko je poznato, u Drvaru se 20. srpnja 1941. sastali srpski prvaci (Ljubo Babić, ðoko Jovanić, Milutin Morača i drugi) na razgovor o ustanku. Složili se, neka se najprie dignu u Srbu, Drvaru i Donjemu Lapcu. I zaišta 27. srpnja prva je puška puknula u Donjolapačkome kotaru i bosanskopetrovačkoj okolici. Dakako, prvi se na udaru nadoše oružnici. Ubijeni su svi osim jednoga. O sudbini hrvatskoga naroda na tim prostorima L. Pavičić u svojoj Kronici veli:

"Svi Hrvati koji se nisu uspjeli povući, pobijeni su, sve kuće i gospodarske zgrade opljačkane i spaljene. Spaljene su sve škole, crkve, porušena groblja - sve što je pripadalo Hrvatima. Isto se dogodilo Hrvatima i u općinama Gračac, Zrmanja, Bruvno i Mazin." (243.)

O ondašnjoj tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj uboće se ne može govoriti. Sgrabili oružje, jer se Rusija našla u ratu, i predviñali kratkotrajan rat, u kojemu će stvoriti Veliku Srbiju. Ne bi im naporno svladati šačicu oružnika, jedinih naoružanih postrojba. K tomu, većina je oružnika s njima surañivala. Na putu im se našao nenaoružan hrvatski narod. Kriv bio, što živi na vlastitoj zemlji. I već prvi dan počeli temeljito obračunavati s hrvatskim susjedima: redom ih ubijali, sažigali njihove kuće, crkve, škole, oskvrnjivali grobove. Brisana je svaka uspomena na Hrvate. Takva je, eto, ljubav od Srbina brata, srbska zahvalnost. Kada se plazina zavaljala, nije se lako ustavila. Na redu biše druga hrvatska mjesta.

I taj su i takav četnički ustanak poslie komunisti razglasili kao Ustanak naroda Hrvatske. Četnički ustanak i njihovo klanje mirna hrvatskoga naroda proglašen je kano i ustanak hrvatskoga naroda "protiv okupatora i domaćih izdajnika" (ne izdajica, kako ta im. glasi u hrv. jeziku). I taj se nadnevak službeno praznikovao svake godine.

Hrvatski komunisti, prvoborci i potom mladi ratnici, prihvatili to kao istinito, premda mnogima bi znano, što se dogodilo. Meñutim, za njih službene istine bijahu bez prizivne, u njih se nije smjelo ni posumnjati. Robska komunistička sviest sposobna je jedino sliedjeti - protuhrvatstvo. I to u svemu i do kraja. Bilo bi zanimljivo upoznati barem jednoga, koji je javno ustao protiv ove laži u tieku skoro pola stoljeća srbokomunističke vlasti. Svi uši po sebi i upali u dubok muk, podvijali skute i rukave. I ta ponižavajuća laž njih nije pogañala, niti im je smetala. Naprotiv, s njome se cjelovito slagali. 141


Stran 142 SD

Izza 2. svjetskog rata u Donji Lapac i njegovu okolicu nisu se mogli povratiti domaći

Hrvati partizani, a nekmoli ostali. Bijaše taj prostor nacionalno čist: u njemu obitavali izključivo Srbi.

BROTNJA - Selo Srb bijaše obćinsko srjedište, jedna od obćina u Donjolapačkome kotaru. Srbu pripadalo 17 što sela i zaselaka, meñu njima i Brotnja. U njoj živjelo nekoliko hrvatskih obitelji, šest na broju. Svi se prezivali Ivezić.

Kada se "ugroženi" Srbi ustaše 27. srpnja, Ivezići bijahu njihove prve žrtve. Već su taj dan na njih nasrnuli najbliži susjedi, zatvorili ih i opljačkali im domove. Od njih se spasilo troje, ubijeno 37 osoba. U jamu na Dabinu vrhu, iznad Brotnje, ubacivali ih žive u bezdan, i to prema dobi i uz obred. Prisilili jednoga starca, neka pjeva uz gusle, dok su u odredenu vrjemenskome razmaku strmoglavljivali žrtve. Ali su iste prie usmrćivanja zvjerski mučene 3-4 dana. Nekolicina je strieljana u Srbskome klancu. Njihovom smrti nesta i posljednjega Hrvata u donjolapačkome kraju. Srbovlaški razbojnici nastavili izkaljivanjem svoje pljačkaško-ubijateljske ćudi i najniže mržnje prema narodu, koji im širokogrudno pružio gostoprimstvo u svojoj zemlji.

Osim Vlaha u Hrvatskoj svoju drugu domovinu našli još Austrijanci, Česi, Mañari, Niemci, Romi, Rusini, Slovaci, Talijani, Ukrajinci i drugi. I nitko nikada nije ustao protiv Hrvatske. Suprotno! Svi je prihvatili kano svoju domovinu osim Srbovlaha. Oni uviek ratovali protiv nje, rušili je, u 2. svjetskom ratu uništili sve hrvatsko, što im se našlo na dosegu, usmrtili svakoga Hrvata.

Tu su, u Brotnji i njezinoj okolici, osvjedočeni četnički koljači i skorašnji Titovi prvoborci uspješno položili svoj krvoločni izpit i ospodobili se za buduće pokolje, u kojima će biti usmrćene stotine tisuća Hrvatica i Hrvata.

BORIČEVAC - Sjeveroiztočno od Donjega Lapca steralo se selo Boričevac. U srpnju se većinski donjolapački Srbi latili oružja, počeo dakle četnički ustanak. Na spisku za uništenje prvo se našlo hrvatsko selo Boričevac. Ustanici poslali poruku Boričevljanima, neka se gube, kamo god znaju, jer će nestati. Nezaštićeni, ne mogahu se nadati nikakvu dobru. A svoje su susjede i predobro poznavali, da ih ne bi shvatili osbiljno. Nastala odjednom pometnja i žurba. Seljani na brzinu grabili najnužnije predmete, trpali u zavežljaje i ostavljali rodna ognjišta. Nikada se na njih ne će vratiti. Ostala tek starčad i nemoćnici. Nekolicina zaostala prilikom napuštanja svojih domova. 142


Stran 143 SD

Rano ujutro 2. kolovoza 1941. četnička rulja nahrupila u selo. Odmah se otisnula u

pljačku svega, što se dalo uzeti. Ubrzo je promienila vlastnika svaka stvarca. nije poznato, koliko je duša ostalo u selu, no drži se izmeñu 10 i 15. Nitko nije pošteñen. L. Pavičić piše:

"Svi su pobijeni, neki su živi spaljeni. U svojoj je kući, u plamenu, okončao i stari, nepokretni, slijepi Pipina Krpan, otac Mande Krpan, djevojke koja je napustila oca da bi mogla spasiti četverogodišnju djevojčicu, spomenutu Milicu Pilipović, jedinog preživjelog člana velike srpske obitelji iz susjednoga sela." (Kronika, 256.)

Kada kuće ostaše prazne, odjednom iz njih liznuše plameni jezici. U dimu i plamenu nesta Boričevca. Naravski, za sve vrieme srbokomunističkoga vladanja Boričevac se ne smjede ni spominjati.

Budući da nevolja ne stiže sama, ta za Boričevljane ne bi jedina. Mnogi našli utočište u Kulen-Vakufu i njegovoj okolici. Već 6. rujna napadnut je, opljačkan i popaljen Kulen-Vakuf. I tu su mnogi nestali. U Kronici je L. Pavičić zabilježio:

"U mjesecu rujnu, šestoga, na kraljev roñendan, poslije roñendanskog mitinga, na kojemu je komunist Gojko Polovina klicao kralju (odtisak M. Š.), ustanici su napali nedaleko bosansko mjesto Kulen Vakuf, u kojemu su se Boričevljani i mnogi drugi izbjegli Hrvati sklonili. Napadači su lako zarobili nekoliko stotina (prema nekim izvorima više od tisuću) neboraca Hrvata i muslimana, i sve ih pobili." (256.)

Spomenuti Gojko Polovina poslie će se naći na komunističkoj strani, jednako će uništavati hrvatski narod. Zamienit će tek znakovlje.

Iz Kulen-Vakufa i okolice množtvo ljudi bježalo prema Bihaću, ali ih ustanici zaskočili na putu. Pobili ih i turili u jame Bezdanku i Golubnjaču na prostoru zvanu Bubanj. Četnički je očevidac zabilježio: "Posebno je bilo stravično kada su ubijali stare bake Hrvatice." Kada je što stravično koljaču, kako li je tek običnu čovjeku?!

KULEN-VAKUF - I ovdje Srbi prodali rog za svieću. Lički i bosanskokrajiški Srbi na svaki način svoj ustanak, od njegovih prvih dana, poštopoto nastojali prikazati kano partizanski. I u slučaju koji to uobće ne dopušta. Kako ne bi bilo nejasnoće, dat ću više prostora sudjelovatelju pri zauzimanju Kulen-Vakufa te potom piscu knjige Ustanak naroda Hrvatske u Srbu i okolini Danilu Damjanoviću Daniću. Isti nošaše viši čin u Jugoslovenskoj armiji. Pored drugoga tu veli:

"Kada je glavnina ustaških snaga razbijena u Dulibi, muslimanski živalj iz Kulen Vakufa, Klisa, Orašca i Ćukova, počeo je bježati s ustašama 143


Stran 144 SD

jer se bojao odmazde zbog ustaških zločina nad srpskim narodom. U pomoć ustašama u Kulen Vakuf krenuo je iz Bihaća bataljon ustaša i napao ustanike na Dranovači. Taj napad ustaša djelomično je uspio, pa su se ustanici morali povući na novi položaj kod Nebljusa i Pirovišta." ( 196.)

Dakle, muslimani napuštali svoja ognjišta, upravo kao da su svi oni ubijali Srbe pa se bojali njihove osvete. Stvarnih razloga za bieg imahu i previše. Za koji dan potvrdit će se to u osvojenome Kulen-Vakufu. Damjanoviću se omaknula istina, premda stresa krivnju sa svojih četnika, koje tvrdoglavo imenuje partizanima. Dalje nastavlja:

"Dok se toga dana vodila borba s neprijateljem, oko Dulibe, uveče se vratio u Kulen Vakuf Pero ðilas s grupom svojih boraca. I dok se na Dulibi još lila krv naših boraca, on je na silu otvorio neke kafane i dozvolio svojim borcima da piju. Komanda mjesta mu se nije mogla oduprijeti. I dok je ðilas tako sa svojom družinom pijančevao, u varoš su nahrlili neki okolni seljaci i počeli pljačkati (ovaj i idući odtisak M. Š.). ðilas je u toku noći počeo da masakrira stanovnike; naredio je da se znatan broj stanovnika strelja. Ujutro 7 septembra zapalio je Kulen Vakuf . Preostalo stanovništvo iz Kulen Vakufa prebačeno je u Donji Lapac i Bjelaj, gdje je zaštićeno, a ðilas je jednu grupu Muslimana poveo u Martin Brod radi fizi čkog uništenja." (196. - 197.)

Eto, nepoznati ðilas sa skupinom svojih vojnika poklao stanovničtvo gradića Kulen-Vakufa. I to pored svemoćnoga zapovjednika ðoke Jovanića, kojega je bojna nazvana Sloboda, "oslobodila" mjesto. Tako biva, kada razbojnička Sloboda oslobada! Odmah, kao slučajno, u gradić upada vlaška gomila iz okolnih sela te odnosi sve pokretno. I na koncu taj Dilas sažiga Kulen-Vakuf. I sve se to dogodilo gotovo slučajno. Pisac dodaje, kako je taj Pero ðilas bio pročetnički razpoložen, a nakon toga dogañaja prešao ka kninskim četnicima. Kano da dotičnik sa svima ostalima na čelu s ðokom Jovanićem nije bio četnik!

Vlaške su horde odiskona pljaškaške i ubijačke i nije ih trebalo nagoniti na zlodjela; jedva su čekale na pogodnu priliku. I čim bi se ukazala, kao strvinari sletjeli bi se na žrtvu. Dakako, pisac ne spominje, kako su isti mučili i ubijali gradane te podpaljivali njihove kuće. Izživljivali se na njima izkaljujući svoje zvjerske nagone. Po kulenvakufskoj se okolici zatim naveliko krčmilo. Kućanski i odjevni predmeti prodavani izpod svake ciene. Na srbskim seljankama vidjela se odjeća i obuća gradskih žena. Odreda izgledale šarene i neukusne. Po puteljcima i oputinama hodile u postolama visokih podpetica, stoga uskoro hramale. Vlaščad se vidljivo opomogla pljačkom gradića Kulen-Vakufa. 144


Stran 145 SD

Kulenvakufska tragedija cjelovito je uhodala četničko-srbokomunistički postupak po

upadu u hrvatsko mjesto. Najprie pljačka svega, što se može nositi, onda odvodenje, mučenje i usmrćivanje domaćega svieta, potom palež. A ni silovanja ne bijahu nepoznata. Ovako će biti do kraja rata i u poraću.

Damjanović ne spominje izravno broj ubijenih u Kulen-Vakufu, već to čini posrjedno u bilježci u podsadržaju. Evo te podsadržajnice:

"Grupa muslimanskih prvaka iz Banjaluke obratila se 22. XI. 1941. muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi i protestvuje protiv ustaških zločina. U tom pismu oni, izmeñu ostaloga, konstatuju:

"Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju i ubijanju hrišćana (Srba) pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kamiona ustaša došli iz prijeka pod fesovima na glavi, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo u Bosanskoj Kostajnici, kada je na isti način i za jedan dan poklano 862 hrišćana (Srbina). I u Kulen Vakufu su to isto uradili i tu se je naročito istakao MIROSLAV MATIJEVIĆ ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana (Srba), što je bio povod za osvetu četnika od 6. rujna kada je Kulen Vakuf popaljen i gdje je platilo glavom 1365 muslimanskih ljudi, žena i djece." (ZB NOR-IV/2, stranica 430.-433.)

Za osudu je svako razbojstvo, jednako tako i ustaško. Prvi veliki četnički genocid pisac trpa u tuñu vreću, obilazi ga i opravdava. Budući da su prie usmrćeni Srbi, to je njihovo ubijanje kulenvakufskih muslimana u većoj mjeri opravdano gnjevom preživjelih Srba. Razumije se, ne spominje, tko prvi poče razbojstvima i paleži. Pisac srbski genocid na svaki način umanjuje i opravdava, kano da se zločin može opravdati protivnim zločinom! Pisac na bizantski način predstavlja svoj zločin, jer ga ne može mimoići.

Srbski genocid u Kulen-Vakufu najveći je od početka njihova ustanka. Nastavit će se u Udbini, Guduri, Lovincu, Svetome Roku, Poljicima te desetinama mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Srbski "istoričar" Damjanović, kano uostalome i svi zemljaci "naučnici", podešavaju stvarnost prema potrjebama svoga vrjemena. Naravski, kano zmija noge on krije četničku narav srbskoga ustanka u Hrvatskoj. Ne pada mu ni na kraj pameti pribilježiti, kako je on, njegov poglavica ðoko Jovanić, Milutin Morača te svi ustanici nosili na glavi četničku značku i ginuli s imenom kralja Petra II. na usnama! Srbi i Srbijanci utvrñivali i snažili srbstvo i velikosrbstvo, komunizam gajili Hrvati, vječiti sanjari!

Taj Danilo Damjanović Danić glumi zaborav. Ne navodi, da je KulenVakuf napadnut 6. kolovoza, na roñendan Njegova Veličanstva kralja Petra II.! nije slučajno izabran taj nadnevak. A neposrjedno prjed napad, kako su 145


Stran 146 SD

napadači slušali govorancije svojih glavara o srbstvu, dinastiji i klicali kralju Petru II. Opijeni time i obećanjima o pridobivanju velika pliena, lako su pokrenuti u napad.

*** Poslie mjesec-dva ustanici zaključili, kako se naoko moraju razdieliti. Odtrieznili se od

početnih uspjeha, a kraj rata ne bi na vidiku. Njemačka vojska u Sovjetskome Savezu naprjedovala nezadrživo, izgledalo, kako će ta država uskoro podleći. S obzirom na to triebali se odrediti i ustanici; nije ih ostavila njihova bizantsko-pravoslavna narav. Njihovu medusobnu podjelu uvjetovalo stanje na europskim ratištima te naročito izhod 2. svj. rata. Bilo, kako bude, jedna će strana pobiediti. Prema tome, srbstvo će se u svakome slučaju naći na pobjedničkoj strani! A podjela će biti i ostati tek po vanjskome izgledu. Daje tako ostalo do konca rata, bijaše očito. Na našu nasreću, hrvatski partizani to ne htjedoše vidjeti, niti shvatiti. K istome cilju vodila i crvena petokraka zviezda i četnička značka. Hrvatski se duh opijao komunističkim naukom, srbsko-srbijanski se borio za stvaranje Velike Srbije pod imenom ovakve ili onakve Jugoslavije.

I braća se mirno razišla. Jedni zadržali na kapi značku, drugi metnuli crvenu zviezdu, u srdcu ostali velikosrbi. Jasno, doživješe to i ustanici, što su zaposjeli Kulen-Vakuf i prostor do Srba, Korenice i dalje. Damjanović pri kraju navedena poglavlja dodaje, kako su pročetnički razpoloženi voditelji Jovo Keča, Stevo Radenović i Boško Rašeta izravno ubijali nedužne ljude te poticali na pokolje svoje podreñene. Potom su, naravski, pristupili k četnicima. A on i njegova "partizanska" strana ne ubiše nikoga. Budući da to ne spominje, triebalo bi mu vjerovati. Da su imenovani kojim slučajem ostali s njime, t. j. partizanima, sigurno ne bismo doznali ništa o njihovim zlodjelima. Bili bi oni i mnogi drugi cienjeni "drugovi rukovodioci", nosili visoke činove te spomenicu 1941. Kada bi Damjanović bio iskren, naveo bi, kako su on i stanoviti voditelji ostavili četničtvo i okitili se crvenom zviezdom. U duši i na djelu bez priekida ništili hrvatski narod. Zar, primjerica, njegovi "partizani" uskoro ne usmrtiše i komunista Marka Oreškovića Krntiju, svoga zemljaka, samo sbog toga, jer bi Hrvat po roñenju?! A poslie mu pjevali pjesme pohvalnice. Tako postupaju Srbovlasi.

Od početka ustanka u Srbu na njegovu čelu stajaše ðorde ðoko Jovanić iz Korenice, potonji general i Titov ljubimac. Tito ga bio imenovao zapovjednikom Zagrebačke vojne oblasti, stvarno glavarem gotovo čitave Hrvatske. Tvrdilo se prjed kraj Titove smrti, kako se nalazio meñu žavjerenicima protiv Tita. Za kaznu je priedobno umirovljen i podpuno odbačen u kut. Jovanić je izravno kriv za kulenvakufski genocid, po čemu se svrstao u ratne zločince. A manjih zločina nosi na duši i napretek. 146


Stran 147 SD

GUDURA - Nakon uspješnih razbojstava u Kulen-

Vakufu i Udbini četničko-partizanski krvoloci krenuli u lovinački kraj. Njihova 6. lička brigada ili divizija nasrnu na Lovinac. Osjetno slabija obrana popuštala, oni u mjesto upali 25. prosinca 1942. Iz Gradačca prema njima se uputili Talijani vodeći sobom saveznike četnike za obavljanje crnih poslova. Uz njihovo pokriće uništiše hrvatska sela Ličko Cerje i Ričice,

stanovnike raztjerali i pobili, dim se dizao u nebeske visine. U tim zvjerstvima suprostavila im se hrvatska vojska i protjerala ih u Gradačac.

Dok su četnici nasrtali na Cerje i Ričice, njihova subraća na Lovinac, jači je oddjel napao selo Guduru. Uzevši sve skupa, vidi se, kako su svi podhvati uzkladeni - onih s petokrakom zviezdom na čelu te onih s četničkom značkom. nije krv pura, kaže narodna mudrost.

Guduru branila malobrojna posada, napadnuta na Silvesterovo 1942. O tome L. Pavičić: "Napad na Guduru izvršio je takozvani bataljun "Bude Borjan", čija je popuna s područja

od Krupe do Obrovca. Ta krvoločna četnička rulja s petokrakom na šajkači došuljala se preko Prezida, svakako uz potporu četnika iz Gračaca i Talijana i na Silvesterovo napala plemenito hrvatsko naselje Guduru." (Kronika, 90.)

Ta opjevana 6. lička, koja je, tobože 1944. kod Drvara "spasila maršala", eto, surañuje s talijanskom vojskom i četnicima. Kakvi li su to partizani, "zakleti neprijatelji okupatora i domaćih izdajnika", koje ti isti neprijatelji propuštaju preko svoga prostora, da bi ubijali mirne Hrvate?! Najblaže kazano, sumnjivi neprijatelji.

Pisac nastavlja: "Kentauri Bude Borjana uništavali su, uz visoku cijenu, sve hrvatsko na što su naišli:

starce, djecu, nemoćne - po kućama, pašnjacima, njivama. Svako ljudsko biće Gudure koje se nije sklonilo ubijeno je, bacani su živi u plamteće kuće, masakrirani. Naselje Gudura potpuno je zatrveno. Nakon 1945. godine nitko od preživjelih nije pokušao obnoviti život." (90.)

U Guduri je usmrćeno 178 seljana! Padoše od "oslobodilačke" ruke. Tako je vrlo često ostvarivano "bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti". Potamanjeno je 111 nositelja prezimena Ivezić, u Brotnji 37, što skupa iznosi 148!

Ubojice ostale vierne sebi i mnogo godina poslie. Objavljen je sbornik Kotar Gračac u NOR-u 1941.-1945. U njemu nije uobće spomenuta Gudura, niti i jedna žrtva partizansko-četničkoga genocida. 147

147: GUDURA - Ličko Cerje


Stran 148 SD

VIŠEGRAD, FOČA, ČAJNIČE, STOLAC - Prva žrtva četničke kame iz Imotske

krajine bi mladi hrvatski oružnik Frane Petričević iz Lovreća. U okolici gradića Glamoča na prievaru ga uhvatiše domaći Srbi. Izdahnuo, dok ga mučili. Pri koncu te 1941. u četničkome pokolju u Višegradu nesta i rizničar Bože Šimundić, bratić moje matere, takoñer iz Lovreća. S rizničarima su ubijeni oružnici, neki službenici, stanovnici grada i okolice, muslimani i Hrvati. Broj nije dostupan, ali iznosi koju stotinu.

U tome pogledu grad Foča strši po visini usmrćenih. Razpoloživi podatci kazuju, kako je u njoj na mostu doslovce zaklano 7.000 osoba, najviše muslimana te manji broj Hrvata. Tamošnji je most bio pretvoren u klaonicu. Umorene je odnosila Drina, dalje Sava, potom Dunav. Beogradani opažali trupla i u njima, dakako, vidjeli Srbe, što ih ustaše pobile. A i tko bi drugi, jer oni - Srbi i Srbijanci - nisu sposobni ni za kakve zločine, a kamoli ubojstvo tolikih ljudi. U istočnoj Bosni četnici se bili razmahali i odredili očistiti cieli taj prostor, kako bi na njemu ostali jedino Srbi.

Na red zatim stignulo Čajniče i Stolac te još neka mjesta, što ih četnička ruka liši mnogih stanovnika. Žrtve svakdje muslimani i Hrvati. Krvnici se nisu obzirali na dob i spol: usmrćivali starce, mlade i djecu. U priloženoj izpravi zapovjednik Ozrenskoga korpusa donosi broj 28.000 katolika i muslimana u Stolačkome kotaru, kojih više nema na svojim ognjištima. Tko nije na vrieme utekao, nije preživio četničku kamu. Ujesen 1941. sustavno su ubijani stanovnici iztočne Bosne i Hercegovine. Srbi željeli čist taj prostor.

Viesti o pomorima u iztočnoj Bosni i Hercegovini brzo dospjele u Beograd. Kako je i očekivati, pripisani su Hrvatima, a žrtve biše - Srbi. I po pravoslavno-bizantskome običaju, njihov je broj uvećan nekoliko puta. Podatak je preko Carigrada poslan izbjegličkoj vladi u London. Do proljeća 1942. SPC je broj podignula na 300.000 pobijenih Srba. Uskoro će se više nego podvostručiti navedeni broj. Ništa neobična u Srbiji, zemlji podvale, kako ju je nazvao Sekula Drljević!

GLAMO Č - Gradić Glamoč u većini bio nastanjen srbskim pučanstvom, manjinu u njemu tvorili Hrvati i muslimani. Po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske u mjestu se malo što izmienilo. Pristignuli hrvatski oružnici te nekoliko obćinskih službenika Hrvata. Bez ikakvih uznemirenja život promicao do 22. lipnja 1941., kada je Njemačka napala Sovjetski Savez. Ustanak u Lici djelotvorno utjecao i na glamočke Srbe. Tvrdo se vjerovalo, kako će za mjesec-dva pravoslavni Rusi stići na Jadransko more. Oživjela njihova četnička udruga i Četnički odred Gavrilo Princip. 148: Foča, Čajniče 148: Stolac 148: Višegrad

148


Stran 149 SD

Odred zadržao svoje naoružanje, potom ga popunili u razsulu starojugoslavenske vojske. Hrvatske vojske ne bi u Glamoču, Grahovu, niti ikdje u blizini. Šaka hrvatskih oružnika bi iznenadena i brzo svladana. Osjetili se ponovno Srbi svoji na svome. Odmah na red došli stanovnici Hrvati, koji doživjeli svoju Bartolomejsku noć. Tko god se našao u blizini domaćega Srbina, bio je uhvaćen i odveden na mučilište. Odvodenjem obitelji iz svojih kuća nastalo pražnjenje istih. Rodila se svada meñu pljačkašima oko pliena. Naime skupilo se mnogo više pljenitelja, negoli bi pliena. Kuće su naglo ostale bez namještaja, staje bez stoke i poljodjelskoga oruda.

Uhićeni Hrvati molili svoje susjede, da im poštede život te će odmah napuštati Glamoč i preseliti se daleko. Srbi se pokazali mekšima, dok su od uhićenika primali zlatne nakite i novac. Čim su ih izmuzli, podpuno se promienili prema njima. Počeli ih mučiti, kako to umije i može jedino vlaško-srbska razbojnička bratija. Uposlili noževe, batine, kolce, konopce i druga mučila. Mučitelja se nakupilo i napretek, njihov sadizam išao do bezkraja. Udarci batinama, šakama, nogama kano da bijahu uvodom u najteže muke: sa živih ljudi oddirali kožu, bockani nožima po cielome tielu, rezane im uši i nosovi, vadene oči... Mnogi zaklinjali mučitelje, neka ih dokrajče, no njima se nije žurilo. Prie negoli će izdahnuti, prerezan im je grkljan. Drugi su obješeni, treći strieljani. Neki su nabijeni na kolac i pečeni. Nagonili mučenike, neka viču: "Živio kralj Petar! Ovo je Srbija! Dolje Pavelić!".

Tako je ljeti 1941. u najgroznijim mukama u Glamoču izdahnulo 183 Hrvata i muslimana. Gradić i njegova okolica ostali narodnostno čisti. Malo se ljudi spasilo u biegu.

Rat se bio odduljio, Rusi uzmicali namjesto, da jure prema jugu. To uplašilo i glamočke ustanike. Kako bi se Vlaščad osigurala, podielila se na dvoje. Od Četničke brigade Gavrila Principa oddvojila polovicu i imenovala je Partizanska brigada Gavrila Principa. Obje se dobro razumjele i nisu se sukobljivale. Pobjeda u svakome slučaju morala ostati na njihovoj strani!

VRGORSKI KRAJ - Pri kraju kolovoza 1942. u

napadaj krenula talijanska vojska na partizane u planini Biokovu i selima na njezinu sjeverozapadnome podnožju. Taj podhvat nazvala "Albia". Za pojačanje i najcrnja nedjela svojim teretnjacima dopremila iz iztočne Hercegovine četnike te ðujićeve koljače iz kninskoga i grahovskoga prostora. 20. kolovoza prispjeli u Vrgorac i tu zanoćili. Meñu njima se nalazio nekadašnji oružnički narednik, što je prie rata službovao u tome gradiću. Dakako, rodom Srbijanac. Kano dobru poznavatelju vrgorskoga kraja, sva je

prilika, da je njemu bilo povjereno i vodenje te četničke postrojbe. nije izostao ni Petar Baćović kano 149

149: Vrgorac


Stran 150 SD

glavni zapovjednik. Bivši je narednik najavio pokolje rekavši javno: "Vama se ne treba bojati, ali napred će da bude mesa." A podreñene ovlasti riečima: "Imate slobodne ruke punih osam dana. Osvetite se ustašama" (P. Bezina, Franjevci, 37.)

Sutra dan, 29. kolovoza, uputili se prema odredištu, na kojemu se prostiru sela Ravča, Vlaka, Kljenak, Dragljane, Zavojane, Kozica, Rašćani, Župa, Šošići i Duge Njive. Poštedjevši Ravču kao "svoju", napried su, po prihvaćenu običaju, najprie pljačkali, potom mučili seljane i ubijali ih, naposliedku palili kuće. Najgore prošla Kozica. U njoj su ubili 63 seljana. nije pomoglo ni to, što su za prve Jugoslavije Kozičani u većini glasovali za državne predloženike. Jednako je svršio i njihov župnik fra Ladislav Ivanković, roñen u Bogomolju na otoku Hvaru. Ubijen je naočigled svoje matere.

Visok dim i plamene, što se dizali iz mnogih kuća, opažali stanovnici okolnih sela, stoga bježali u brda; biegom mnogi spasili život. Tko nije pravodobno utekao, nije izmaknuo četničkoj kami. U Rašćanima je zaklano 40 ljudi, u Župi 26. Prema znanim podatcima u tome je pohodu usmrćeno 147 seljana, sažgane 702 sgrade.

Četnički krvnici naročito bijahu postrvni na katoličke svećenike i crkve. Iz crkava odnosili vriedne predmete i misno rublje. Nakon što lišiše života fra Ladislava Ivankovića, još im dvojica naprosto uletješe u mrežu. Rašćanski župnik don Ivan Čondić naprosto nije mogao povjerovati, da bi bilo koja vojska mogla ubijati mirno pučanstvo i paliti njegove domove, pa se odlučio posrjedovati, ne bi li odvratio zločince od njihova nauma. Iz Kozice se četnici uputili u Rašćane. Kada se biše dohvatili prvih rašćanskih zaselaka, on im na kotaču krenuo u susret. Ali u zao čas po se! Zaveli ga koji stotinjak metara od ceste prema Biokovu, izboli noževima i ostavili. Nakon 3 dana našli ga vraćeni seljani. Psi mu bili lice nagrdili. Roñen je u selu Svibu u Imotskoj krajini, u Rašćanima proveo duge godine službovanja.

Za vrieme napadaja zapovjedičtvo se talijanske vojske smjestilo zapadno od sela Župe, na prievoj Turiju, odakle je imalo dobar priegled na dolinu, u kojoj leži većina navedenih sela. Kano i don Ivan Čondić jednako je i župski župnik don Josip Braenović kanio zaštititi Župu pred četničkim hordama. S domaćim cestarem Brunom Leutićem stigao na Turiju i dokazivao zapovjedniku, kako je Župa mirno selo i bez ikakve vojske. Talijanski mu zapovjednik izdao pismenu potvrdu, stvarno preporuku, koju neka preda četnicima, pa će oni poštedjeti selo. U Leutićevoj pratnji don Josip izišao pred četnike. Za njih talijanska preporuka ne imala nikakvu vriednost. Obojicu odvukli dublje u Biokovo i dokrajčili ih kamama. Župljani ih u biokovskoj vrleti pronašli četvrti dan. 150


Stran 151 SD

Po obavljenu "poslu" četnički se krvoloci popeli na talijanske teretnjake i odpremili se,

odakle se dovaljaše. Vozili sobom golem plien - odjeću, obuću, posteljinu, razno pokućstvo, vino i rakiju. U tieku vožnje prepirahu se oko prostora, jer ga mnogo odpalo na opljačkane stvari. U domaji se žestoko svadali, dok su raznosili plien. Bilo i medusobne pucnjave. Po povratku u iztočnu Hercegovinu P. Baćović 4. rujna brzojavljuje glavnomu zapovjedniku Draži Mihailoviću:

"Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog, Podgore i kod Makarske izbili na more. 17 ustaških sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno. Nekoliko katoličkih sveštenika živih odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži Mihailoviću. Naši gubici minimalni."

Baćović, dakako, pretjeruje. nije izgorjelo 17 sela; možda zaseoke ubraja u sela. A što se tiče ubijenih 900 ustaša, istina je, kako se ne sretoše niti s jednim ustašom! Onda ih tu naprosto nije bilo. Da ih je na tome prostoru bila i stotina, ne bi ni koraknuli četnici prijeko Neretve, jer se kao vojnici uobće ne mogahu mjeriti s ustašama! Tih 900 ustaša u stvari jesu ubijeni seljaci (njih 173), meñu kojima uglavnome bijahu žene, djeca i starčad.

Dalje, Baćović se hvali, kako je "nekoliko katoličkih sveštenika živih odrano". Oddiranjem živih ljudi u XX. st. u Europi ponose se jedino Srbi i Srbijanci!

N. Kujundžić u svojoj Imotskoj krajini (na str. 145.) prenosi odlomak iz knjige D. Gizdića naslovljene Dalmacija 1942. Počinje riečima:

"Dok su ustaše i Talijani činili ova zvjerstva u Imotskome i okolo njega, u Biokovu je bjesnila njihova velika ofenziva 'Albia', u kojoj su Talijani, ustaše i četnici doživjeli potpun neuspjeh."

Tih se dana pisac ovih redaka nalazio u Zadvarju, selu desetak kilometara zapadno od Župe. Susretah se s više izbjeglica iz ugroženih sela, što jedva spasiše glavu. Kano jedan, svi spominjali četnike, što muče, robe, pale i ubijaju, i to pod zaštitom talijanskih vojnika, koji se takoñer ne žacahu prisvojiti kakvu vriednu stvar. Promaknuli ljudi kroz talijanske redove na Turiji. Za sve vrieme nitko ne opazi ni jednoga ustašu! izmeñu 1956. i 1960. prokrstario sam svima tim selima i propitivao se o tome strašnu dogañaju. Narod odlučno tvrdio, kako tada u njihovu kraju ustašama ne bi ni spomena. A daje Gizdić pisao po direktivi, kako bi umanjio četnička razbojstva i djelomično ih svalio na ustaše, potvrdio je to još koji put u istoj knjizi. Bitke je vidio tamo, kdje se nije pucanj čuo kao, na primjer, u Lovreću, Studencima, Ržanu, Svibu, Cisti Provu. 151


Stran 152 SD

Kujundžić bijaše dužan provjeriti dani podatak, jer mu to kano Imoćaninu ne bi bilo

naporno.

DREŽNICA I PROZOR - Četnici nisu mirovali. Štićeni od talijanske vojske, jedna se brojnija skupina 1. listopada 1942. uputila vlakom u Drežnicu. Tu ih čekalo 3.000 četnika, a 2.000 ih kreće preko Goranaca, dakle desnom stranom rieke Neretve. Njihovo odredište bi gradić Prozor i njegova okolica. Taj je kraj naseljen hrvatskim i muslimanskim pučanstvom. Odjednom ga prekrila

četnička pošast u broju, u kakvu se rjede sastajali. Vas prostor obkolili, da se ni ptica iz njega nije mogla izvući. Nakon toga mogaše započeti krvavo pirovanje. Svrha njihova dolazka u miran prozorski kraj bi u cjelini jasna: potamaniti hrvatski i muslimanski narod. Što se tiče uzrasta, mjerilo bijaše duljina puške kragujevke. U smrt je poslan svatko, tko bi viši od puške!

Kada se četnici "utvrdili" na "osvojenome" području, dali se u otimačine svega vriedna i nevriedna, što se moglo nositi. Sve - od nakita do posteljine. Tko nije ponudio i predao, bio je smjesta zaklan. Kada je uvodni dio bio obavljen, nastupilo je skupno ubijanje. A izkusni koljači laćali se i obrednoga usmrćivanja. Vrjemena imali dosta, ni od koga ne biše ometani. Bijaše primjera, kada se ne držahu prihvaćena pravila o visini svoje puške. U nekim su domovima poubijali i dječicu u kolievkama. Po temeljitoj pljački pojedinih kuća u istoj su zapalili žive ukućane. Tako su u Drežnici uništili najbrojniju zadrugu. Nakon što su izpraznili kuće, ukućane spratili u jednu kuću, pričvrstili otvore, zatim je zažgali. Uživali u smrtnim jaucima vlastitih žrtava. Bijahu i kolo poveli.

U drežničko-prozorskoj koljačini usmrćeno je više od 1.000 ljudi! Izza četničkih zločinaca ostala posijana trupla i dimeća sgarišta. Mnogi su domovi za svakda utrnuti.

Dotični su pokolj upriličili Talijani, koji i nadzirahu ta krvoprolića i paljevine. Latinska gospoda ne htjela mazati ruke, za njih to činili potomci nekadašnjih Vlaha, takoñer Romana. Ta se "nepobediva vojska kralja Petra II." na povratku toliko obremenila otetim stvarima, da je tudim gospodarima to predstavljalo težkoće u prievozu. Uzprkos tomu, razbojnici se nisu olako razstavljali od svojega diela pliena. U kratku je razmaku u iztočnu Hercegovinu po drugi put dopremljeno blago sa zapada.

SRJEDNJA POLJICA - U Srjednjim Poljicima, ravnoj

uzvisini iznad gradića Omiša, izvršen je težak zločin 1. listopada 1942. Po već uhodanoj navici, talijanska je vojska prevezla željeznicom iz Knina u Split veću četničku postrojbu razpopa Momčila ðujića. Predvodili ih njegov zamjenik Mane Rokvić i "preosvešteno lice" kaluñer Kalik. Talijanskim teretnjacima

152: Prozor

152: Omiš – Sednja Poljica


Stran 153 SD

152 navečer 30. rujna, dan uoči razbojničtva, iztovarili se u Priku kod Omiša. Tu prenoćili. Kako banuše prilično kasno, to se glas o njihovu prispjeću nije raznio do Srjednjih Poljica. Ujutro rano pokrenuli se uzbrdo u Gata, priestolnicu stare Poljičke Republike, te susjedne Naklice, potom će ostali oddjeli u sela Ostrvicu, Čišla i Zvečanje. Dakako, bio to kazneni pohod uz podporu talijanske vojske, bez koje se u tim krajevima gotovo, da i nije kretala Dražina bradata vojska. Stupali u nebranjeno mirno područje. Prve njhove žrtve biše djevojke iz Gata i Naklica, što nošahu mlieko u Omiš. Neke su odmah silovane, onda sve zaklane. Jednoga seljaka dokrajčili tako, što mu razbojnik u sljepoočnicu uperivao praznu pušku i okidao. "Ljutio se" na strjeljivo, koje, eto, nije izpravno. U tome mučenju čovjek se srušio mrtav. Valjda mu odkazalo srdce.

Razbojnička se družina razmiljela po navedenim selima, pljačkala, mučila, oduzimala sve, što je htjela, palila kuće i usmrćivala seljane. nije birala ni spol ni dob. Malo četnici ubijali vatrenim oružjem, uglavnom nožima. Komu se pružila prilika, spasavao se biegom, ali mnogi zaglaviše bježeći. Koliko se moglo uztvrditi u Gatima je zaklano 90-98, 30 ih je ranjeno. U Naklicama ubijena 1 osoba, zapaljeno 7 kuća. Čišla prodoše slabije: u njima našlo smrt 9 seljana. Stanovnici sela Ostrvice i Zvečanja na vrieme napuštali domove. Kuće im opljačkane, zapaljene uglavnome one uz cestu.

Gata skoro sva progutao oganj. Izgorjelo 115 kuća. Četnici su naročito tražili svećenike. Na sreću, ne dokopaše se ni jednoga. Osvetili se

župnim kućama. Sve tri su izgorjele sa svim kućnim namještajem i pismohranom. Smetahu im matične knjige.

Izza krvava posla, pred večer, smjestili se krvnici u borovu šumu u Gradcu i tu se zalagali pečenom ovčetinom i teletinom, otetom svojim žrtvama. Ne zna se koliko popiše vina, ali se cieni, da ga je nestalo najmanje stotinu stolitara.

Ljeti 1945. stignuo u Split iz Sjedinjenih Američkih Država domaći čovjek Bogdan Radica. Doputovao preko Beograda. U svojoj knjizi Hrvatskoj 1945. ovako opisuje taj pokolj:

"Gata su prije kobnog listopada 1942. imala 125 zadruga, 780 stanovnika. U listopadu 1942. došli četnici popa Momčila ðujića u pratnji Talijana i popalili 125 zadruga i poubijali, prije i poslije, oko 275 stanovnika. Represalije su počele pošto su partizani iz obližnjega Mosora i Kozjaka porušili put koji su Talijani gradili kod Omiša. Splićani se sjećaju da su četnici Momčila ðujića išli na Gata, preko splitske obale, pjevajući:

"Kralj Petar iz Londona reče Da ni jedan Hrvat biti ne će."

153


Stran 154 SD

- Bilo je to kao da je sva nevolja pala na nas - veli mi starica Ivana Generalić, koja je

pretekla 80 godina i imala šesnaestero djece, od kojih danas niti jedno nije živo. - Došli jedno jutro bradonje (misli četnici) i počeli da nas pozivaju da ispadamo iz kuća van. Vikali: "Napolje! - "Napolje," a ja ti jadnica ne znam što mu je to "napolje". Sve nas tako poredali gore ga gumno i bradonja počeo nešto da govori i baca bombe na nas. Muški pobjegli, a majke se bacale na djecu da bi sačuvale djecu živu. Svojim tijelima pokrivale nejaku djecu. Mnogo je djece poslije izmiljelo i pobjeglo u Mosor. Odnijeli nam sve iz kuća i zatim popalili kuće. Klali nas noževima. Mnogi od nas pobjegli u potok, i tu smo stajali tri dana a da ništa nismo okusili. Maloga zaklali, Rafajla, Anku. Čula sam, kako im majka viče: "Zašto mi kolješ dite moje?..."

Za sve to vrieme Talijani su gadali topovima s mora. Talijani su prebacili u Gata sa svojim kamionima 120 četnika. Rulja ide prema selu i ubija svakoga koga sretne. Kolju mljekarice i prethodno siluju. Sve to kroz tri dana" (69.-70.)

Pisac ne spominje, da su u tome naletu četnici desetkovali sela Naklice, Ostrvicu, Čišla i Zvečanje. Možda ih je uključio pod pojam Gata. Broj žrtava što ih navodi, mogao bi biti viši od stvarnih. Donosi, kako je sudjelovalo 120 četnika. Očito ne bi podpuno obaviešten. Bijaše ih najmanje dva ili pače tri puta toliko.

KOTLENICE I DUGOPOLJE - Na preveliku

žalost, koljači nastavili svoje opako djelo. Iz Srjednjih Poljica talijanska vojska vlastitim povozom prevezla četnike preko Splita u Klis. Hitro se bio raznio glas o njihovim zločinima u Gatima i susjednim selima, stoga narod u ostalim Poljicima i Sinjskoj krajini postao oprezan, jer je predosjećao, kako se krvnici i njihovi talijanski štićenici ne će zadovoljiti "uspjehom" u Srjednjim Poljicima. Naprosto ih privlačila nebranjena sela u Gornjim

Poljicima i njihovu susjedstvu, kako što su, primjerice, Kotlenice i Dugopolje. Tu mogahu neometano sijati smrt, paleže i pljačkati do mile volje.

Pucnjem iz Klisa - po dogovoru - hrvatski bi oružnik upozorio puk navedenih i bližnjih sela, da im se primiče opasnost. Seljani se uskoro razbježali po šumama i brdima noseći sobom najnuždnije predmete za svakodnevnu uporabu. Na nesreću, svatko ne mogao ili nije hotio tješeći se, kako se osjeća pravedan. Ta je zabluda mnoge stajala života. Na ognjištima ostala pretežito starost i nejakost. U tako izpražnjena sela 3. listopada unidoše četnici s talijanskim zaštitnicima. Dugobradi se strvinari uskoro dali na svoj poznati posao: pljačku, mučenja, usmrćivanja, paleže. Oba sela opljačkali. Što ne ponieli sobom, to uglavnome uništili. U Kotlenicama pronašli 15 osoba i sve 154

154: Kotlenica, Dugopolje


Stran 155 SD

ih poklali. Stoku i ostala dobra, za njih "ratni plen", dotjerali u Dugopolje te pridodali otetu dugopoljskom blagu. Stoka je potom upućena prema Splitu. Talijani, naime, ne željeli ostati praznih ruku. Italija, pored ostaloga, naveliko oskudievala u mesu. S Poluotoka - kako u zaposjednutoj Hrvatskoj Talijani redovito imenovali Italiju - stizalo smiešno malo hrane, najmanje pak mesa, sbog toga tu goruću nestašicu nadoknadivali otimačinama, koje uz njihovu izravnu podporu poglavito vršili četnici. Naposliedku, ruka ruku mije!

U Dugopolju uništeno malo manje domova negoli u Kotlenicama, ali je odniet veći plien. Usmrćeno 32 seljana. Na nekim se žrtvama izživljavali vadeći živima oči, siekući uši i nosove, nekolicini izčupali srdca, a ne zaboravili ni odsiecati glave!

Oskrvrtnute su crkve, odnešeno misno rublje, kaleži, križevi te druga oprema, nagrdene kapelice, uništeni župni uredi, zapaljeni spisi i pismohrana. Oganj proždiraše kuće...

Iztražujući četnička zlodjela u Dugopolju, naiñoh na slučaj, koji ne mogah razmrsiti. U pitanju bijaše četnički voditelj. Jedni tvrdili, kako to bi Srbijanac, poručnik bivše jugoslavenske vojske, što ga Talijani vratili iz svoga zarobljeničtva i postavili zapovjednikom te skupine. Drugi govorahu, da bijaše nekdašnji učitelj, Srbin, koji kraće vrieme službovaše u Dugopolju. Sbog toga ne kanim navoditi ni jedno ime, niti je to odviše važno. A slučaj što se s njime sbio, neobičaj je u našim ratnim neprilikama, kdje se štošta dogañalo. Naime, Dugopoljčanki Anñi Ban, roñenoj Jurenić, taj je zapovjednik prjed njom ubio njezine dvoje male djece. Ne časeći ni trena, razjarena se mati kao panter baci na razbojnika i udavi ga golim rukama i zubima. Majčine su ruke iztrgnule grkljan i dušnik, koje onda pregrizla. Izvela to strjelovito. Kada se njegova pratnja snašla i priskočila mu u pomoć, već je otresao nogama. Ne trieba sumnjati, kako je na istome mjestu Anda razstavljena od života. U zaseoku Banima potom ubiše i dvie starice.

Dotično razbojstvo, t. j. ubijanje Anñine djece, njezin podhvat te neka druga ubojstva ne minuše bez svjedoka. Skriveni ga motrili Jadre i Ćoško Ban. Imaše sreću i preživješe klanja, kako valjda ne bi ostala nepotvrdena od ljudskih pogleda. Još je jedan zločin našao svoju svjedokinju. Banuli četnici u poddrum, u kojemu odkrili skrivenu staricu. U nju odmah zapucali, i ona se stropoštala na tlo. Potom iz strojnice izrešetali desetostolitarsku bačvu punu vina. Opijali se i odnosili ga, koliko im se našlo posuda pri ruci. Starica bila ranjena. Plivala u vinu i pritajila se, kano da je mrtva. Izliveno vino blago djelovalo na njezine rane, koje se tako biše stisnule. I to je spasilo od gubitka krvi. Kada se pijana rulja izvukla, ona se pridignula. Uspjela preboljeti rane. Češće pripoviedala, kako se ponašale ubojice. 155


Stran 156 SD

Evo slikovita primjera četničke bratije na djelu. Odlični u najgorim zlodjelima i odlučni

izlievati najniže požude, kako dolikuje vlaškosrbskoj ćudi. Pod zaštitom tudih gospodara nisu prezali niti od najpotresnijih postupaka. Ubojice se gostile pokraj svoje žrtve uzgred mokreći po njoj. Po dobi je svakomu mogla biti majka, stanovitima i baka. Posebna pozornost pripada njihovu zapovjedniku, koji se, pored ostaloga, pretvorio u djecoubojicu! Na veliku nesreću, ne bi on sam niti usamljen. Kada se radilo o uništavanju hrvatskoga naroda, ni zapovjednici ni njihovi podredeni ne sustezahu se ni od najzvjerskijega zločina. Junačili se nad nemoćnicima, - staru i nejaku naročito kada se osjećali sigurnima pod kišobranom latinsko-germanskih zaštitnika. Podpuno se suprotno držali, kada bi se našli na bojnome polju prjed hrvatskom vojskom i partizanima. Tada im redovito bio na umu uzmak i bieg.

Junačkoj materi Andi Banovoj u ime svih hrvatskih matera dužna je Hrvatska podignuti dostojan spomenik kano znak neizmjerne majčinske ljubavi i samopriegora. Bezkrajan materinski osjećaj, i golemo junačtvo, i osobnu žrtvu mogla je dokazati jedino Velika Mati, Velika Žena i Hrabra Hrvatica! Svojedobno se Poljičanka Mila Gojsalićeva žrtvovala za spas rodne Poljičke Republike podpalivši barut i odletjevši u zrak skupa s turskim silnikom, koji bi naviestio uništenje njezine uže domovine. August Šenoa je opjevao u pjesmi, u njezinu čast skladao je istoimenu operu Jakov Gotovac. A naše je stoljeće iznjedrilo množtvo hrabrih i odlučnih matera, meñu kojima je valjda na prvome mjestu Anña Banova. Njezin bi se spomenik nalazio u Dugopolju, ali ujedno i u blizini Gornjih Poljica. Tako bi Milu i Andu dielio mali mjestni razmak, sjedinjavala pak Žrtvenost, Odlučnost, Samožrtvovanje i Hrabrost uzprkos vrjemenskoj udaljenosti.

*** Četničku pohodnju (ekspediciju) istim povozom Talijani vratili u njezin kninski brlog.

Dovukli i mrtvoga zapovjednika, kojemu četnici i Talijani priredili svetčan pogreb. Bijahu mu nazočni svi četnički prvaci te pravoslavno svećenstvo. Razumije se, glavni bi krilnik Paolo Berardi, zapovjednik talijanske divizije imenovane Sassari. A kdje je na takvu skupu visoki častnik i moćnik, s njime je i njegova počastna postrojba te osobna pratnja. Njezini su pripadnici na kraju izpalili pet počastnih pucnjeva (plotuna) iz svojih kratkih pušaka, i to u čast "velikomu vojniku". Dakle, "prvim gerilcima u Evropi" t. zv. neprijatelj izpaljuje počastne pucnjeve. I to u nazočnosti Mussolinieva krilnika. Veliki li bijahu "neprijatelji" Paolo Berardi, četnički poglavar razpop Momčilo ðujić te njegov podreñeni Mane Rokvić!?

Dok trajaše obred na groblju, već bila započela svada oko diobe bogata pliena; grabio naime svatko, koliko mu došlo pod ruke. Netom je obred 156


Stran 157 SD

svršio, svada prerastla u oštar sukob, u kojemu se lešinari ljuto zakrviše. I da ne bi straha od umješavanja talijanskih gospodara, što biše privučeni vlaškim komešanjima i kričanjima, prietnjama i najmaztnijim psovkama te guranjima, došlo bi do oružana sukoba. Sbog nezadovoljstva njih 70 ostavilo svoje postrojbe i zaputilo se prema Lici, odnosno Bosni. Odnieli malo pliena, spretniji, uglavnome domaći, daleko bolje prošli.

POKOLJI U VRLI ČKOME KRAJU

BITELI Ć - Selo Bitelić leži na lievoj strani rieke Cetine u široj okolici gradića Vrlike. U Biteliću živjelo 80% Hrvata, ostalo činili Srbi. Budući da je na tome predjelu nekoliko srbskih sela, to četnici naumili uništiti Bitelić, takoñer sela Kosore i Vučipolje, kako bi taj širi prostor pretvorili u srbski. Smetalo im inače i hrvatstvo kano takvo, ujedno očekivali obilan plien, jer su u većini živjeli od talijanske pomoći i pljačkanja hrvatskih sela.

20. listopada 1942. velika četnička povorka uz podporu manje skupine talijanskih karabinjera napušta

Knin i upućuje se prema jugu. U Vrlici se dieli. Manjina se oddvaja i nastupa preko sela Laktaca, dakle lievom obalom rieke Cetine. Glavnina s Talijanima spušta se njezinom desnom stranom i ustavlja se u Hrvatcama; selu ni 10 km sjeverno od Sinja. Tu prenoćili. Na sreću, u Vrlici prisilno uzeli za vodiča tamošnjega čovjeka Stipana Marinovića. Isti nosio prišvarak Kalča. Bio veoma okretan i snalažljiv. Vodeći četnike, doznao od njih, kako će sutra uništiti Bitelić. U hrvatačkome bivalištu četnici ložili vatre i prigotavljali večeru. Uzgred oštrili kame za sutrašnji "podhvat". U talijanskoga častnika izposlovao Marinović navečer svoje odpuštanje. Taj mu odobrio, ali na vlastitu odgovornost. Kako ne bi bio opažen, Marinović pješačio sutjeskom rieke Cetine, da ga ne bi tko opazio. Uzputice na pravcu svoga kretanja, na njezinoj lievoj obali obavješćivao seljake, da će sutra naići četnici. U Dadićima, prvome selu, čuo ga Mile Dadić, potom u Jukića Torini Mile Jukić. Stanovnici obaju tih sela pobjegnuli u selo Zasiok. Do zore upozorio i Biteljčane na opasnost. I zaista najviše trieba zahvaliti njemu, što su mnogi ljudi ostali na životu.

Lieva četnička povorka prolazi kroz Laktac (srbsko selo) i namjerava se probiti do Vučipolja, diela župe sela Zasioka. Njima se, meñutim, izpriečile seoske straže iz Vučipolja, Dabra i Zasioka. Braniteljima nareduju Talijani, neka propušte četnike, no oni ne uzmiču ni pod cienu sukoba s njima i četnicima. Tada četnici mienjaju pravac i izbijaju u selo Ribarić (sada poplavljeno) kod Potravlja. 157

157: Bitelić, Maovice


Stran 158 SD

Glavnina iz Hrvatca prelazi most na Panju i užurbano se pomiče uzvodno prema Biteliću.

Budući da je seoska straža lievoj povorci pokvarila račune, to njihov nacrt nije ostvaren. Naime, ljevostrani su triebali dočekati bjegunce iz Bitelića, nakon što oni, četnici, proñu kroz Vučipolje te ih izza Vučipolja poubijati. Smatrahu, kako će Biteljčani ostaviti selo, čim mu se primakne njihova glavnina. Ta im se namjera izjalovila. Oni nesmetano ušli u Zasiok i našli zaštitu domaćih branitelja. Nažalost, nekolicina ostala u svojim domovima ufajući se, kako će biti poštedeni. Pripomenuti je, kako su izbjegle i ustaške i partizanske obitelji. Bez ikakve razlike svi nadoše sklonište u Zasioku.

Čim su četnici s juga usrnuli u više negoli izpražnjen Bitelić, dali se na svoju uhodanu rabotu pod stanovitim osiguranjem talijanskih prijatelja. Odmah počeli zlostavljati i ubijati zatečeno stanovničtvo. Po selu ih vodao jedan bitelićki Srbin i pokazivao im hrvatske kuće, u koje su odmah nasilno upadali i izvodili sve živo, zatim klali. Nikoga ne poštedješe. Usmrtiše 60 osoba. Čim je koja kuća opljačkana, namah bi planula. Plameni mlazovi lizali visoko, dim se dizao stotine metara. Ne osta netaknuta niti jedna hrvatska kuća! Vatra proguta 229 sgrada!

Skoro je i suvišno dodavati, kako niti jednomu domaćemu pravoslavcu ne poletje ni vlas s glave, niti je njihova i jedna kuća spaljena. Ali je više njihovih kuća popunjeno pokućstvom iz domova susjeda Hrvata.

Akoli je koji zatečeni Hrvat posjedovao veću svotu novca ili zlatninu, mogao se odkupiti. Na nevolju, mogle se tako spasiti tek dvie osobe! Seljani bili siromašni. Devet je ljudi udareno na muke, kakvima biše vješti i sposobni Srbovlasi, da bi im na kraju prerezali grkljan. Jedna je osoba skončala u plamenoj buktinji vlastita doma.

MAOVICE - Kao i Bitelić, i Maovice se prostiru u vrličkoj okolici. Kraj je veoma pitom i plodan. Tu, blizu izvora rieke Cetine, proniknu poznati narodni ples Vrličko kolo. Njime, doradenim dakako, svršuje opera Ero s onoga svieta Jakova Gotovca. Taj ugodan kraj i čestit narod doživje svoj pakao zimi 1943. Najprie ga zaposjeli partizani, koji ga naglo izprazniše 25. siečnja. Sutra dan ujutro u nj se doklatariše kninski četnici na čelu s poglavicom razpopom Momčilom ðujićem. Kano za svaki slučaj da mu se nañu pri ruci i k tomu budu svjedoci njegova "junačtva", pratila ga i manja skupina talijanskih oružnika. Ništa nije slutilo na dobro, jer su svakdje bradate spodobe donosile nesreću.

Maovice su nastanjene bile Hrvatima i Srbima. Na Hrvatima nezvani gosti izkalili svoju pravoslavnu vlaškosrbsku ćud. Dobro pazili, kako ne bi povriedili svoje pravoslavce. Po ulazku prepuštali se hvatanju Hrvata, njihovu 158


Stran 159 SD

mučenju i ubijanju. Zaklanaje 41 osoba. Meñu njima bi više žena. Dob ubijenih kretala se od 15. do 71. godine. Četnici se na njima zvjerinjski izživljavali. Žive su izpekli Nikolu Blaževića, Antu, Ivana i Marka Milkovića, nožima živu izvadili oči Ivanu Brtanu Stani i Mili Škalicu. Više njih je preklano.

Iz srbskih kuća u partizanima se nahodilo njih 60. Unatoč tomu, njihovi su domovi i obitelji poštedeni. Hrvatske su kuće, kako već ide, marljivo izpraznili, potom ih popalili.

Videći smrtnu opasnost, narod je u većini ostavljao svoja sela i smjestio se u okolnim brdima ili je bježao prema Sinju. Naravski, svatko ne mogaše. U Vrlici je usmrćeno 11 ljudi te 1 iz Kosora. Meñu njima i pravoslavac Jovo Hrnjak, jer koljači bijahu dočuli, kako isti kani prieći na katoličku vjeru.

Obrušili se potom zločinci na selo Kijevo. U tome je naletu ostalo bez svojih 10 stanovnika.

Razumljivo je samo od sebe, kako je bogata pljačka krenula u Knin te okolna srbska sela.

POKOLJI U IMOTSKOJ KRAJINI

S KRAJA NA KRAJ IMOTSKE KRAJINE - Dne 3. i 4. ožujka 1943. četnici Nevesinjskoga odreda, Trebinjskoga i Romanijskoga upali u Imotsku krajinu s jugozapadne strane. Ukupno ih 800. Stignuli iz Splita preko Blata na Cetini do Šestanovca. Pomicahu se pješke. Talijanska im vojska ne dala povoz osim za ranjenike. U susjednome se Zadvarju nalazila jaka talijanska posada, s njome manja domobranska postrojba. Domobrani Talijane gledali kao neprijatelje, ali ih morali trpjeti. Četnici željeli k Talijanima u Zadvarje, kdje bi proboravili stanovito vrieme na talijanskim jaslama. Domobransko se zapovjedničtvo tomu odlučno suprotstavilo. A talijanski zapovjednik hotio pokazati, kako je on vlastnik u kući. Na pregovore doveo i četničkoga zapovjednika, da bi se osnažio. Pregovori potrajali dugo, ali hrvatska strana ostala pri svome: četnici ne će stupiti u Zadvarje. Istodobno domobrani posjeli borbene položaje i bili spremni oduprieti se talijanskoj posadi i četnicima. Videći njihovu odlučnost, popustao talijanski pukovnik, a četnički se odvukao neobavljena posla. I jedni i drugi podvili rep pred odlučnim malobrojnim hrvatskim vojnicima.

Iz Šestanovca, sela Omiške obćine, preko Žeževice, četnici ušli u Grabovac, prvo selo Imotske krajine. Bijahu se uputili na sjever prema Lovreću, 159


Stran 160 SD

ali im se izpriečio partizanski vod, stoga skrenuli sigurnijim pravcem. Iz Grabovca, kdje ubiše mirna tamošnjega seljaka, prispjeli u Zagvozd. Tu strieljaše četvericu domaćih ljudi. Odatle krenuli na sjever ravno u Imotski. Glas o njihovu prolazku hitro se širio, pa im se uklanjao, tko god je mogao. Njihova kama sijaše smrt. Dakako, već su u Grabovcu počeli pljačkati, nastavili u Zagvozdu te redom, kamo prolažahu. Hvatali seljane po skrivalištima i na njih tovarili otete stvari, uzput koga i ubili više iz navike i zastrašivanja. "Posjetili" sela Donju i Gornju Glavinu, Kamen Most, Grubine, Poljica, Proložac, Ričice, Gornje i Donje Vinjane i dr. Imotski odabrali za sjedište. Kdje se našli, tu pljačkali i prolievali krv. A kako bi trajnije označili svoju "maršrutu", zažegli bi koju kuću. Taj trag bijaše vidljiv dugo godina. Usve usmrtili 33 čovjeka, nedugo potom umrla trojica ranjenika. Da se nije narod uklonio, sigurno bi bilo žrtava osjetno više.

Dogodila se ovdje i jedna neobičnost. Naime, na početku XVIII. st. Venecija u Imotsku krajinu naselila manji broj pravoslavaca iz Popova polja. Žive u selima Crnogorcima, Nebriževcu i Glavini. Sebe smatraju Srbima, premda su izvorno Cmogorci. Kada naidoše četnici, nekolicina njih izišla im u susret kao svojim osloboditeljima. Čim su se predstavili, da su domaći Srbi, odmah ih ubiše njihova četnička braća. Rekoše im: "Da ste vi Srbi, bili biste s nama. Niste vi nikakvi Srbi!" O tome se nakon rata šutjelo. Da su slučajno pali od hrvatske ruke, bilo bi drugačije. Hrvati bi bili proglašeni genocidnim narodom.

Četnike vodio Petar Baćović, poznati suradnik Draže Mihailovića. Desnom mu rukom bi Milivoj Joji ć, predratni kotarski poglavar u Imotskome. Ostao neumoljiv na molbe, da bi zabranio usmrćivanja nedužna svieta i sustavne otimačine svih pokretnih dobara. Bijaše to njegova posljednja osveta narodu, kojim je nekada surovo upravljao.

Poslie dva krvava dana haračenja četnička rulja nastavila put prema zapadnoj Hercegovini, u kojoj se ponašala jednako kano u Imotskoj krajini. Iz Imotske krajine odvukla zavidan plien.

Vriedna je spomena i jedna četnička "duhovitost". Prisilni nosač njihova pliena bio odpuštan u Imotskome. (Sva je prilika, da ga uhvatiše oko Zagvozda.) Dali mu svoju "propusnicu" i naredili, neka se vraća istim putom, kojim je došao. Na tobožnjoj propustnici pisalo ćirilicom, neka ga ubije posljednji četnik, s kojim se nesretnik sretne na povratku. Jadnik nije poznavao ćirili čko pismo, stoga bio siguran, kako će se nesmetano vratiti kući. Kada se našao sa zalaznicom, bio zaustavljen. Naravno, nikada ga živa ne vidje njegova obitelj.

Tako je prohujala četnička pošast Imotskom krajinom. 160


Stran 161 SD

POKOLJ U LOVRE ĆU - U Imotsko selo Lovreć ušetali partizani 17. kolovoza 1942. Talijanska ih vojska uskoro odtjerala, ali se zatim i sama povukla, pa čitav zapadni prostor Imotske krajine prepuštala partizanima. Gotovo bez priekida držali ga godinu dana. U njemu postavili stalnu manju posadu, koja se češće mijenjala. Odatle se zalietali u napade na Talijane i domobrane na cesti izmeñu Šestanovca i Grabovca. Osjećali se u Lovreću podpuno

sigurni. Pripucali bi na Talijane i domobrane na spomenutoj cesti, onda se povlačili. Kadkada bi zarobili po kojega vojnika, uglavnome hrvatskoga. Zarobljenike dovodili u Lovreć te ih strieljali na groblju. Podatci kazuju, da tu ubiše sedam-osam zarobljenika do srjedine 1943., dok ne dode red i na njih. Talijanska i njemačka vojska odlučile im stati na kraj. Niemci se uputili iz Imotskoga, Talijani iz Šestanovca. U zoru 22. srpnja 1943. spojile se južno i iztočno od sela i počele ga obkoljivati. Po već znanu postupku, Talijani sobom vodili kninske četnike, koji im služili za najcrnje poslove. Ništa ne sluteći, u zoru Mosorski odred krenuo cestom prema Sinju. Na izlazu iz sela naišli na Talijane, koji im tek presjekli put. Dakako, Talijani na njih postrojene otvorili žestoku paljbu. Kako na sjeveru, iznad sela, još nije bio zatvoren obruč, to se preživjeli izvukli ostavivši mrtve i ranjene.

Talijani i njihovi slugani četnici odmah se predali "svomu" poslu. Iz kuća odnosili sve vrjednije predmete i tovarili na mazge. Orobili sve kuće do temelja. Niemci se suzdržali svake pljačke. Kako biva, niti jedna osoba nije smjela ostati živa. U jednu su kuću utjerana 24 mužkarca, potom je ista polita benzinom i upaljena. Svi su nesretnici živi izgorjeli do neprepoznatljivosti. Drugi ubijani po kućama, dvorištima, svinjcima, vrtovima. Ukupno je usmrćeno 40 mještana. Četničke kame biše uposlene, zločinci svi izkrvavljeni, jer su uz to poklali više od 30 zarobljenih partizana, u većini mladih momaka.

Nakon podpune pljačke i klanja selo je zapaljeno, zločinci ga potom ostavili, povukli se. Ovaj put neki su četnici bili odjeveni u talijanske odore. Meñutim, izdavale ih duge brade

i kosa, jezik i kame. Svaki je obvezatno nosio kamu obješenu o opasač na prednjoj strani. Nedjeljko Kujundžić o lovrećkoj tragediji meñu ostalim napisa: "Pošto je od svojih

doušnika prikupio podatke o Cetinskome partizanskom odredu, neprijatelj je odlučio da u noći 21/22. srpnja 1943. godine opkoli 1. mosorski bataljon 'u Lovreću i da ga iznenada napadne. Za realizaciju toga zadatka angažirao je 31. bataljon 4. bersaljerskog puka talijanske divizije "Bergamo", bataljon 7. SS divizije "Princ Eugen", mitraljesku četu divizije "Murge" i ustaške jedinice iz Omiša i Šestanovca (odtisak M. Š.). 161

161: Lovreć – Imotska krajina


Stran 162 SD

Tom neprijateljskom akcijom rukovodio je komandant 26. puka divizije "Bergamo". Zahvaljujući svojim špijunima i ustašama, koji su poznavali teren, neprijatelj je uspio da po noći zaposjedne najvažnije položaje i napravi više zasjeda oko Lovreća, a posebno na cesti Lovreć - Cista Provo.

Mosorski je bataljon 21. srpnja navečer dobio naredenje od Štaba odreda da odmah krene prema Cisti Provo. Meñutim, ne očekujući da bi ih neprijatelj mogao napasti noću, komanda je odlučila da Bataljon izvrši pokret u ranu zoru 22. srpnja 1943. godine kako bi se borci, koji su taj dan bili u borbi, malo odmorili. Na nesreću, tako je i učinjeno. Bataljon je izvršio pokret u samo svanuće. Ispred Bataljona, koji se kretao u četverorednoj koloni, bila je prethodnica, a pozadi zaštitnica. Pobočnih patrola nije bilo. Na čelu kolone bila je zastava, svirala je harmonika i pjevalo se." (Imotska krajina, 148.)

Kada pobjednik piše poviest, onda se dogañaji podešavaju prema prilikama, u kojima živi, odnosno potrjebama politike njegova časa. Kano prvo, pisac tvrdi, kako su u bitci sudjelovale "i ustaške jedinice iz Omiša i Šestanovca." Pod pojmom vojne jedinice biva množina, najmanje njih dvie, možda i više. Razumije se više vojnika, valjda nekoliko desetina, akoli ne i više. Možda stotina. Meñutim, stvarnost je cjelovito suprotna. Te "ustaške jedinice" činjahu trojica (3) ustaša, i to Ante Mustapić (Purkanović) iz Lovreća, Mate Madunić (Antunović) iz susjedne Ciste Prova te Srećko Merćep iz obližnjih Katuna. Partizanski "istoriografi" viñevali gomile ustaša i tamo, kdje ih ne bi ni šačica. Sva se ova trojica zauzimala za domaći sviet, kako ne bi stradao od četničke kame i talijansko-njemačkoga zrna iz vatrena oružja. Poimence se može navesti najmanje 30 mještana, što ih spasi spomenuta trojica. Primjerice, četnici biše na ravan prostor iznad zaseoka Milinovića stjerali sve seljane i spremali se započeti svoj krvavi pir. U posljednji trenutak dotrčala tu dvojica navedenih ustaša (Mustapić i Merćep) sa strojnicama u rukama i odagnali ðujićeve "junačine" te narod uputili izvan opasna područja. Jedva se može i zamisliti, da bi domaći ljudi, kao što su trojica ovih ustaša, učinili bilo što protiv svoga naroda. Kamo sreće, da ih bijaše više! Barem bi bio obuzdan četnički bies. Za "istoričare" je najveći dokaz sluganstva i razbojičtva pripadanje ustaštvu!

Meñutim, "istoričar" ni riečcom ne spominje - četnike. Uzprkos tomu što i sam izhodi iz Imotske krajine. U Titoslaviji četnici spominjani u poratnim godinama, potom sve rjede i rjede, da bi napokon - nestali. Naprotiv, broj se djelatnih ustaša s vrjemenom uvećavao, i skoro ih svakodnevno navodile priobćajnice. Bauk opaka ustaštva neprekidno lebdio iznad svih hrvatskih glava do konca srbokomunističke vladavine. N. Kujundžiću ne može biti nepoznato, da su 22. srpnja 1943. u lovrećkome pokolju sudjelovali kninski 162


Stran 163 SD

četnici. Upravo su oni usmrtili domaće pučanstvo i zarobljenike. Što ih pisac ne spominje, on to najbolje zna. Bit će, kako je razumio duh vrjemena. Kano roñeni Lovrećanin do u potankosti iztraživah lovrećki pokolj. Pomnjivim izpitivanjima ustanovio sam, da se tada u Lovreću nalazilo najmanje 30 četnika. Nakon pokolja svi do jeñnoga bijahu izkrvavljeni. Dugokose, dugobrade i krvave upamtili preživjeli mještani. Na životu je najmanje tridesetak starica i staraca (1996.), koji mogu posvjedočiti izniete navode.

Pisac prešućuje činjenicu, da Dane Marušić, zapovjednik 1. mosorskoga bataljona, sa svojom postrojbom nije napuštao Lovreć, kako je to pismenom naredbom tražio Stožer Cetinskoga odreda. Zapovied je primio na ruke oko 16 sati dan uoči lovrećke nesreće. Dane i njegova svita za tu večer zakazali - ples. Ples neprijatelju pred nosom, kano da nije ratno stanje. Dane i njegovi momci veselili se sa svojim djevojkama, službeno zvanim drugaricama. A za odkazivanje poslušnosti u ratnim vrjemenima dospieva se pred vod za strieljanje.

K tomu, niti na jednu stranu nisu odaslane obhodnje, kako bi izvidale stanje oko Lovreća, jer mu je službeno javljeno, kako će biti napadnut. Kujundžić iztiče "špijune i ustaše", koji dojavljivahu, što se dogaña u Lovreću. Ustaša nije moglo biti, o možebitnim dojavljivačima nema nikakvih podataka. Srbokomunisti uzroke mnogih vlastitih neuspjeha i poraza uglavnome vidjeli u dojavljivačima i izdajicama. Talijansko je zrakoplovstvo zadnjih dana učestalo motrilo čitav kraj, a partizanski svakodnevni napadi na cesti Šestanovac - Grabovac potvrñivahu, da je napadač u Lovreću. U pogledu obavješćivanja partizani su mnogo bolje stajali. Zapovjedničtvo Cetinskoga odreda pravodobno je doznalo za sutrašnji napad talijanskonjemačko-četničkih postrojba, stoga i naredilo hitno povlačenje svoje bojne iz Lovreća. Ali ona tu produljila boravak. A kada se konačno pokrenula sutra dan u svitanje, uputila se cestom, na čelo četveroreda stao harmonikaš i pjevači. Time oddavali svoj položaj i pravac kretanja.

U ovome je označljiva jedna stvar. Prjed starom kapelicom, usrjed sela, četnici su nožima zaklali 35 zarobljenih partizana. Svima su prerezani grkljani. Od mjesta njihova usmrćenja strmo se odvija uzka cesta prema jugu. Niz tu je strminu njihova krv tekla najmanje 30 m. Pokopali su ih moj stric Ante, odmila zvan Antić, te susjed Ante, nadimkom Gungo. Dakle, u Srboslaviji se nije smio javno spomenuti četnički zločin izvršen nad zarobljenim partizanima, nego se svaljivao na neobstojeće ustaše. Zanimljivo bi bilo doznati, što su o tome mislili roditelji i bližnji usmrćenih partizana, kojima istina bi znana? 163


Stran 164 SD

PONOVNO U ŽUPI - Skoro godinu dana nakon prvoga pokolja selo Župa će doživjeti

drugu nesreću, koja će odnieti mnoge njezine mještane. Talijansko-četničke ubojice tada će primieniti stanovitu novinu. Talijanski gospodari bijahu načistu, da Župljani više ne će doma dočekati četnike, jer ih opeklo prošlogodišnje gorko izkustvo, kada su Talijani doveli četnike, koji u crno zaviše sela zapadno od Vrgorca uključujući i Župu.

U polovici srpnja 1943. talijanska je vojska krenula u napadaj nazvan Biokova. Partizanski je odpor bio mlak; vidjelo se, kako se nisu nakani osbiljnije oduprieti neprijatelju, nego se izvukli prema Lovreću, a narod puštali na cjedilu, kako to redovito činjahu ti borci za narod i narodna prava, kako govorahu o sebi. Na svu sreću, većina je Župljana izbjegnula u sjeverne zaseoke pod domobransku zaštitu, potom i preostali, te selo osta prazno. Budući da ne mogahu izvršiti svoj zločinački naum, pozivali stanovnike, neka se vrate obećavajući im, da se nikomu ne će dogoditi ništa slaba. Što se desilo izza njihova povratka, o tome svjedok Tomislav Luetić u svojoj knjizi Zupi Biokovskoj doslovce kaže:

"Što se zapravo dogodilo? Nakon što su namamili izbjeglice da se vrate svojim kućama, Talijani su doveli skupinu četnika, preodjevenih u ustašku odoru (odtisak M. Š.). Znalo se da narod uz Biokovu već ima iskustvo i da pokolj neće uspjeti ako četnici ne budu preodjeveni u ustašku odoru. "Rezultati" su stravični. Prve vijesti su bile 26 ubijenih, bez Mare Luetić ud. Ante, jer je ona tada nestala i pronadena je nakon nekog vremena u jednom grobu (po nekima u nekom špilju) u sjedećem položaju. Znači da su je živu strpali u grob. Prema sudski ovjerenom popisu, koji je raden pri kotarskom odboru Makarska (poslije rata je Župa bila neko vrijeme u sastavu kotara Makarska) u Župi su 20. srpnja 1943. ubijene 23 osobe i to: 10 ubijenih, 11 bačenih u vatru i izgorjelih, 1 masakriran i 1 živa zatrpana u grob (Mara Luetić). U tomu popisu, što ga je dr. Marko Turić dobio u Makarskoj, nedostaju dva Turića meñu zapaljenima. Turića je naime u jednoj kući izgorjelo osmero, a u popisu ih je samo šestero. To me navodi na zaključak da je prva vijest o broju stradalih bila najbliža istini. Kada tu uključimo Ivana Luetića pok. Marijana kojeg su Talijani odveli i poslije ubili u Metkoviću, dolazimo do broja 25 ubijenih. (105.)

Talijanska je lukavština prilično uspjela. Prvi put se susrećemo s činjenicom, da su se četnici preobukli u ustašku odoru! U daljemu opisu dati je podatak potvden, stoga se ne može dovesti u sumnju. Znano je u cjelini, da su partizani često u ustaškoj oñori upadali u sfbska sela, neriedko i u hrvatska, usmrtili po nekoliko ljudi i zatim nestajali. Tako sijali strah i opasnost te pridobivali ljude na svoju stranu. Za njima se u Župi poveli četnici, ne da bi koga pridobivali za se, već jednostavno usmrtili što više hrvatskoga svieta. 164


Stran 165 SD

U navedenu izvještaju Makarskoga kotara nekoliko se puta ponavlja, kako su žrtve

potamanili Niemci i Talijani, i ako tada u Župi nije bilo niti jednoga njemačkoga vojnika! Razumljivo, o četnicima ni spomena, premda je bjelodano, kako je zlodjelo izvela talijanska vojska dovevši četnike za ubijačke poslove. Taj put jedino kano - ustaše!

Malo dalje pisac nastavlja: "Još veće je licemjerje bilo proglasiti da su zlodjelo počinili ustaše i to "ustaše

Krstačani." To su obilato koristili komunisti partizani. Nakon prvoga pokolja u Rašćanima i Kozici (susjednim selima, M. Š.) širili su krilaticu: "Tko se bori protiv četnika, uza nj smo." Sada je trebalo reći: "Tko se bori protiv ustaša, uza nj smo." Nakon toga, manji broj ljudi je stvarno počeo surañivati s partizanima." (105.)

Tako srbokomunistička "istoriografija" kao često i do tada četničke zločine svaljivala na ustaše, ovdje na ustaše iz susjedstva, koji o vlastitim "zločinima" doznali, kada o njima čitali prvi put. Ugled Starijega Brata čuvao se i na najprimitivniji način, ponižavale njegove žrtve i preživjeli. nije ih boljela glava, što govore svjedoci tih pokolja Jure Turić i njegova žena Manda, koji su skriveni promatrali krvnike na djelu. Njihove izjave biše zaglušene službenom

zvonjavom.

POKOLJ U DOLNJEMU DOLCU I SINJSKOJ KRAJINI - Njemačka 7. SS divizija nosila dodatan naziv Prinz Eugen. Nazvana dakle po austrijskome vojskovodi francuzkoga roda Eugenu Savojskome, koji se u austrijsko-turskim ratovima borio u Sriemu i Banatu. Do jeseni 1944. u tim pokrajinama, takoñer i u Slavoniji, živjelo gotovo pola milijuna pripadnika austrijske i njemačke manjine. Službeno biše Volksdeutscheri. U svojim domovina i meñu sobom redovito govorili njemački, u školama naučili srbski i hrvatski, ali se u većine opažalo, kako im nisu

materinski. Najtvrdi njihov njemački jezik bio je u Banatu, jer su tu obitavali u većini. Kada je nestala Kraljevina Jugoslavija, od članova tih manjima stvorena je spomenuta divizija njemačke vojske. Njezinu jezgru činili Banaćani, za njima po broju dolazili Sriemci, potom Slavonci. Protiv partizana ratovali u Srbiji, Crnoj Gori i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Bila poznata po svojim okrutnostima i rado se služila četnicima za najprljavije svrhe.

26. ožujka 1944. jedna je brojnija postrojba te divizije osvanula u Dolnjemu Dolcu, selu na sjeveru nekadašnje Poljičke Knežije. U njihovim se redovima našlo izmeñu 50 i 100 četnika, koliko se približno dalo uztvrditi. Bijahu u njemačkim odorama. Prie ih unajmljivali Talijani za izvršenje najcrnjih nedjela, potom ih preuzeli Niemci. Bila je to kaznena pohodnja, 165

165: Donji Dolac, Sinj


Stran 166 SD

kojom naumili ostaviti partizane bez tvarne pomoći, svakodnevne podpore. A četnici biše za to kano stvoreni, jer su od 1941. usavršili svoj vražji obrt. Toga kobnoga dana umorena su 272 mještana. Nestao zasvakda, tko nije umaknuo ili se pukim čudom spasio. Naravski, lišeno je života najviše ženskih, zatim djece i staraca. Iz kuća plamen lizao, širio se vonj spržena ljudskoga mesa.

Pokolj preživjeli oni, što se pravodobno uspješe skriti po škrapama, škripovima, vrtačama i šumama. Po koga spasila i slučajnost. Ostalo ih živih toliko, da bi mogli svjedočiti o razbojstvima i zločincima. Volksdeutscheri govorili njemački, veoma riedko srbski, a preobučeni četnici svojim iekavskim izgovorom. Dolčani i Sinjani, ikavci, lako razpoznavali njihov izgovor. Čuli tako rieči: dijelit, mjera, plijen, živjet, takoñer, ćerat, de, ñeca, devojke, neñeljica, smrñet, videt te krumpijeri i sedit, sutra, zenica. Uz njih i cokule, kama, komanda, komandant, komandir, komandirat, šajkača. Zvahu se meñusobno ðorde, Jovelja, Mrgude, Ristane, Savo, Simane. I vanjštinom odudarali od njemačkih vojnika. Biše valjda 10 dana neobrijani, prilično zakosatili i umazani.

Sutra dan ova se pohodnja uputila u Sinjsku krajinu. 28. ožujka upala u sela Grab, Otok, Galu i Rudu. Na tome prostoru nastavila svoje krvavo nedjelo. Redom naplaćivala danak u krvi. U Rudi usmrtila 299 seljana i popalila dosta kuća. Meñu ubijenima su 153 ženske i 70 djece, ostali (njih 76) bijahu mužkarci, meñu kojima najviše starci. Ovamo spadaju 22 mještana, što su ih uhitili i prisilili, neka im nose hranu i strjeljivo. Njih strieljali u selu Kamenskome, na krajnemu cilju svoje pohodnje.

Gumno poslužilo za golemo usmrćivalište. Na njemu ostalo gotovo stotinu ubitih. Ipak tu jednu djevojčicu mimoišla smrt; ubijatelji je promašili. Zastrašena i možda onesvieštena dočekala odlazak tih krvopilaca te se izvukla iz hrpe mrtvaca. Kakvo bi njezino dalje djetinjstvo i mladost, ne trieba ni spominjati. K tomu izgubila svoje najbliže. Ipak, kada je poodrastla, našla utjehu u Bogu te stupila u red častnih sestara.

Njemačko-srbski krvnici na tome se nisu zaustavili. Kano da im bi malo pravedničke krvi. Jednako krvničili u drugim selima. U Gali lišili života 11 ljudi, u župi Grabu više od 300, u Otoku usmrćena 271 osoba. U ove brojeve ubrajaju se nasilno povedeni nosači njihove opreme u Kamensko. Iz Gale je povedeno 6 ljudi, iz Graba 4, iz Otoka 1 1. Svršili su u Kamenskome zajedno s onima iz Rude. Ni u ovim selima nitko nije pošteñen, tko na vrieme ne izmače. Bijaše, kano da je kuga pomorila vas kraj. Ostala trupla, prazni domovi i sgarišta.

Za njemačko-četnički zločin u Dolnjemu Dolcu bilo se pravodobno doznalo u Sinjskoj krajini, i stanovničtvo se moglo ukloniti. Nažalost, 166


Stran 167 SD

zadržalo ga uvjerenje da nije krivo, stoga ostalo u svojim kućama. Bila to još jedna kobna pogrješka.

Plaćena pera nekoliko puta pisala o dotičnim pokoljima, ali svaki put tvrdila, kako je pokolje izvršila 7. divizija Prinz Eugen. I morala to ostati istina bez priziva. Točno je, kako je klanja poticala i vodila navedena postrojba, ali su najviše zločina počinili priklju čeni joj četnici. Konačno, za tu svrhu su i unajmljeni. I nije vraga, kako tim piskaralima nikada ne doprije glas niti jednoga preživjela svjedoka, koji je čuo navedene rieči, odnosno prepoznao četnike. Primjerice u Grabu se neki odkrili i rekli, da su iz Bosne, od Doboja! Ali je s njima bilo i kninskih četnika. Potvrdom je izgovor stanovitih rieči, što ih upamtili preživjeli. Ali se pred tom činjenicom namjerno zatvaralo oči, kako ne bi bio izazvan gnjev Starijega Brata!

Izmedu 1956. i 1966., dok se ti potresni dogañaji bolje pamtili, razgovarah najmanje s dvanaestak svjedoka, što u tim nesrećama izmaknuše smrti. Osobito me zanimao jezik tih krvnika. Skoro je svaki potvrdio, kako je osim njemačkoga i srbskoga ekavskog čuo i iekavski izgovor te navedene rieči i osobna imena bosansko-kninskih Srba. K tomu, množtvo je žrtava ostalo iznakaženo, kako su to četnici često provodili. Niemci biše tomu manje skloni; oni su najčešće strieljali. Ovime, dakako, ne želim niti malo umanjiti njemačku krivnju za strašne pokolje, ali za ljubav istine ne smiju se prikrivati četnička zlodjela.

JESU LI IKADA OKON ČALI ČETNIČKI ZLO ČINI?

Izloženi četnički zločini u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini ni izdaleka nisu cjeloviti, nego su tek jedan njihov priesjek. Toliko da se stekne stanovit uvid u njih i četničtvo kano ustrojbu. Nažalost, četnička krvoločtva nad hrvatskim i bošnjačkim narodom od 1916. (od prvih pokolja u Odesi) do našega vrjemena (1997.) nisu nikada posve prestala. Izvodena su pod četničkom značkom i crvenom zviezdom petokrakom. U Domovinskome ratu (1992.-1996.) Srbija nastojala sbrisati hrvatski narod sa Zemljina lica. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini usmrtila 200.000 ljudi, više od milijun moralo ostaviti svoje domove i potražiti spas u tuñini. Na neosvojenu tlu Republike Hrvatske našlo se 560.000 hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica.

U 2. svjetskom ratu četnici se nisu suzdržavali silovanja hrvatskih i muslimanskih žena. U Domovinskome ratu silovanja provodili sustavno kano sastavnicu svojih bitaka. Osvajanjima, mučenjima, umorstvima, otimačinama i 167


Stran 168 SD

paležima pridodali silovanja. U tome se izjednačili s Rusima u njemačkoj vojsci u 2. svjetskom ratu, koji su harali po Hrvatskoj boreći se protiv partizana.

Desetkovane četničke postrojbe, koje ne priedoše k partizanima, na jesen 1944., partizani iztjerali iz Srbije, skupa s Nedićevim i Ljotićevim vojnicima. Skoro preko noći osvanuli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. S njima se našao i D. Mihailović. Bio nakanio svojom vojskom kroz Hrvatsku stići na zapad. Njegove su predhodnice dospjele na odredište, kdje su prijateljski privaćene. Našle se s Britancima u sjevernoj Italiji. U meduvrjemenu se Mihailović predomislio i iz srjednje Bosne vratio natrag sa svojom malobrojnom vojskom. Budući da je 2. svjetski rat već svršio, to je njegov putni pravac Jugoslovenska armija budno nadzirala iz zraka i na tlu. Četnici su se kretali pod bitkom, trpjeli gubitke i razsipali se. U Srbiju ih prispjelo vrlo malo. S Mihailovićem ostala šačica najodanijih četnika. Od tada do njegova hvatanja u iztočnoj Bosni skrivat će se kano progonjena zvier.

Na tome svome posljednjem povlačenju ostali četnici, što i jesu, t.j. pljačkaši i ubojice. Primjerice, u okolici grada Konjica presretoše skupinu putnika, što je konac rata dočekala u Slavoniji. Doma u Dalmaciju i Hercegovinu uputili se pješke, jer željeznica nije još bila proradila. Neželjeni prolaznici jadnicima oteli biednu hranu te odjeću i obuću, zatim ih zaklali. Meñu njima se nahodio moj susjed Ivan Šimundić pok. Šimuna. Uzalud ga očekivala žena i dva sina.

I tako se četnici oglasili skupnim pokoljima na izdisaju prve Jugoslavije i roñenju druge.

BEZ SPOMENA I SPOMENIKA

Sva Jugoslavija bila načičkana kojekakvim spomen-pločama i spomenicima "žrtvama fašističkog terora". Dakako, bijaše u njima mnogo neukusa i kiča. Činjeno je to na državni trošak. Po gradovima su ulice i trgovi imenovani npr. Trg žrtava fašizma. Meñu fašiste ubrajani Niemci, Talijani, ustaše, domobrani. Osobno mi nije poznato, da su četnici i ostala njihova subraća nazvani fašistima. Bili izključeni iz te najopakije skupine. Stoga nikdje nije postavljena spomen-ploča ni spomenik žrtvama četničkih zločina. Službeno, četničkih pokolja nije bilo, stoga se pazilo, da se takva što ne učini. Svaka neugodnost, što pripadaše vladajućemu narodu, morade se utrnuti, nestati. Stariji Brat morao biti bez mrlje, dakle savršen, te mu se ništa takva ne će moći predbaciti. 168


Stran 169 SD

Akoli iznimka potvrduje pravilo, tada postoje dvie iznimke. Svojedobno je u Gatima

pokrenut zahtjev za podizanje spomenika žrtvama četničkoga pokolja. Kada ni poslie 10 godina čekanja nije stignuo odgovor mjerodavnih vlasti, odlučio se mjestni župnik na svoju ruku izvesti ono, što je u suprotnim prilikama vlast trkimice učinila. U Gatima je postavljen manji spomenik žrtvama četničkoga zločina. A vlast prjeko toga prieñe šutke, kano da se ništa nije dogodilo. Budući da je time izazvana i metnuta u nesgodan položaj, nije se usudila spriečiti taj čin, ali mu se ne htje ni priključiti. Da je zločin izvršio tko drugi, već bi u prvim poratnim godinama ta ista vlast dignula velik spomenik u Gatima. Ne bi izostao ni nadpis, niti pak na vrhu crvena petokraka zviezda.

U Lovreću je 1958. umirovljeni učitelj Nikola Frankić o vlastitu trošku dao izraditi spomen-ploču, na kojoj su imena dvadeset i četverice domaćih ljudi, što ih 1943. četnici žive izgorješe u jednoj kući. Nikola je ujak moga otca, bismo blizki, stoga se sa mnom savjetovao o sadržaju, što će se upisati na ploči iznad imena žrtava spaljenica. Složismo se, da se jasno označe kninski četnici, njihove stvarne ubojice. Kada za to dočuše partijski komiteti u Imotskome i Makarskoj, izričito zatražiše, da se na ploči ne smiju spomenuti četnici! Ne bi druge, nego ih poslušati. Spaljenici su navedeni imenom i prezimenom, ali kano "žrtve fašističkoga terora." O vojnoj i nacionalnoj pripadnosti njihovih zvjerskih ubojica ni traga! Ali na vrhu moraše biti uklesana petokraka zviezda, i ako niti jedna žrtva ne bi partizanski razpoložena. Na njezinu odkriću nazočevale partijske poglavice iz Imotskoga i Makarske. U svojim govorima ni riečcom ne dadoše naslutiti, tko su razbojnici, usmrtitelji tih pravednih ljudi. Govorahu zanosno o Lovreću, koji je dao velike žrtve, jer je istodobno u svojim kućama tada usmrćeno još toliko seljana - žrtve za bolju i sretniju budućnost te još koješta, ali im se besjeda četnik ne prevali prjeko jezika. Njih se trojica - koliko ih se oglasilo - u partizanima borila protiv četnika, jednomu nekoliko članova obitelji stradalo od četničke kame, ali ostaše pozorni i oprezni, kako ne bi izgovorili strogo zabranjenu i bogohulnu rieč četnik. Bez pogovora se sluganska narav hrvatskih komunista pokoravala Starijemu Bratu.

I ratne žrtve bijahu podieljene prema svojim ubojicama: jedne biše obilježene i za njih se znalo, druge neoznačene, zamučane. Ali cvjetale i gole laži. Poznato je, da je angloameričko zrakoplovstvo 5. prosinca 1943. bombardiralo Kaštel-Sućurac (kao što to učiniše i u Dubrovniku 28. studenoga iste godine) i usmrtilo nedužne mještane u župnoj crkvi te oko nje. Poslie rata "osloboditelji" na zvoniku, koji srećom osta nauzgoru, postaviše spomenploču, na kojoj su izpisana imena poginulih, ali ih označili kano "žrtve fašističkog terora". Premda domaćima bijaše jasno kao vedar dan, tko usmr 169


Stran 170 SD

ti te ljude, poruši crkvu i još koju kuću, ta je ploča ostala do prosinca 1993., kada je ta krupna laž konačno izpravljena. Službene srbokomunističke laži morale ostati nedodirljive, u njih se nije smjelo posumnjati. Jednostavno, bijahu to dogme jedne bezbožne vlasti i ideologije.

Od početka do kraja partizanskoga rata ustaštvo i ustaše najviše bijahu izticani i napadani kano njihov glavni neprijatelj, kojega se mora zatrti, izkorieniti. Kada su ustaše vojno poražene, i oni i ustaštvo nastaviše živjeti jače negoli za vrieme rata. Svaki Hrvat, koji biegom u tuñinu izmače njihovoj osveti i zatiranju, bi proglašen - ustašom. Samim je time odreñen za odstriel. Za to je svemoćna Udba uviek razpolagala velikim novčanim iznosima za plaćanje njihovih ubojica, bilo da su iz njezinih redova, bilo da su unajmljeni tuñinci. Nakon svakoga takva usmrćenja u jugoslavenskim bi se novinama pojavio člančić obično naslovljen Obračun meñu ustaškim podzemljem. Pridjev ustaškim kadkada bi bio zamienjen pridjevom emigrantski. U srbokomunističkoj politici stalno moraše živjeti ustaštvo. Ustašama bijahu označivani i mladi naraštaji, roñeni izza rata, koji iz kazivanja starijih i po čuvenju u školama doznavali o bivšim ustašama. Sve političke hrvatske udruge u tuñim državama biše ustaške, takoñer i svi pojedinci u tuñini i domovini, što se ne slagahu sa srbokomunističkom vlasti. Stvarno je izmeñu pripadnosti hrvatskomu narodu i ustaštvu postavljen znak jednakosti!

Desetljeće je za desetljećem minulo, s njima živjelo ustaštvo i povećavalo se. Prjed izdizaj srbokomunističke Jugoslavije Hrvati su proglašeni i genocidnim narodom! Pored vojske i redarstva u objema je Jugoslavijama diplomacija pripadala Srbijancima i Srbima. Od 1945. do sada stalno se trudila i trudi iz petnih žila, kako bi Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazala fašističkom državom, ustaše i hrvatski narod fašistima i genocidnim narodom. Na veliku hrvatsku sreću i zlo, u tome je postizala zavidne uspjehe. Potvrñivalo se to 1990. i 1991., kada je većina država podupirala Jugoslaviju, a time bile protiv samostalne Hrvatske! Kada u tome ne uspješe, nametnuše nam zabranu uvoza oružja. Priznale goloruku državu, ujedno joj onemogućile naoružati se, kako bi se branila! I to protiv napadača naoružana do zubi.

U Domovinskome je ratu srbijanska promičba bez prestanka na sva usta ponavljala, da su svi Hrvati ustaše i fašisti, kako je hrvatski narod genocidan. Istoznačnica za svakoga Hrvata bi - ustaša. I uzprkos tomu, što na hrvatskoj strani ni u čemu hrvatskome ne bi traga ustaštvu. A na njihovoj se skupa s redovnom vojskom borile četničke postrojbe obilježene svojim znakovljem te dugim bradama i vlasima. Po osvojenome Vukovaru stupale u stroju noseći crnu zastavu, na kojoj bi mrtvačka glava, na kapama četničke značke. Glasno pjevale: 170


Stran 171 SD

Druže Slobo, šalji nam salate, Biće mesa, klaćemo Hrvate!

Zahvaljujući televiziji, te je slike i pjesmu vidio i čuo sviet! Ljeti 1945. u Beogradu prebivaše B. Radica. Pod nadnevkom 10. kolovoza u svoj je

dnevnik unio: "Značajno je da sve ovo vrijeme ne čujem kod beogradske čaršije nikakve mržnje protiv

Hrvata. Nitko ne govori protiv Hrvata, nitko čak ne psuje ni ustaštvo, ni Pavelića. Meñutim, komunistička propaganda, koju mahom vode Crnogorci i prečanski Srbi, neprestano napada Hrvate, optužujući ih zbog ratnih pokolja i umnažajući ustaška klanja dotle da ta ista izazivaju ne samo gañenje nego stvaraju kod Srbijanaca postepenu odvratnost prema Hrvatima (odtisak M. Š.). S jedne strane ističu načelo "bratstva i jedinstva", za koje vele da ga je iskovao narodnooslobodiličaki rat, ali s druge strane ne kriju ustaška zvjerstva, nego ih dozlaboga uveličavaju. Povremeno dodaju i četnička zvjerstva, ali ne daju im onaj oblik koji daju ustaškim. Tako u komunističkoj propagandi svi Hrvati postaju ustaše (odtisak M. Š.). Ne samo oni koji su to bili na čelu s Pavelićem, nego Maček i Stepinac i cijelo vodstvo HSS-a, naime ono koje nije popustilo komunistima ili njihovoj fronti, u jednu riječ, cjelokupan javni život Hrvatske. Postepeno se, ali sistematski kod Hrvata stvara osjećaj teškog opterećenja, što, priznajem, zabrinjava neke Srbijance.

Imam utisak da se ulazi u jednu dužu eru, u kojoj će biti Hrvat biti vrlo teško. U razgovoru s Jančikovićem (poznatim voditeljem HSS-a, koji pristupi komunistima, ali će ubrzo biti odbačen, osuden i umrieti u Mitrovičkog kaznionici, prim. M. Š.), koji je istog mišljenja, dolazimo do zaključka da nije isključeno da ovakav postupak postepeno ne uvjeri Srbe da su oni opet pozvani da vode zemlju, jer da su u toku rata bili lojalni Jugoslaviji. Ceh će platiti Mihailović, ako ga uhvate, i par četnika, ali većina čaršije, a da ne govorimo o narodu, ponovno će se spasiti, i zauzeti vodeći položaj, kroz Beograd, u cijeloj zemlji.

Sasvim pogrješna politika, koja će ponovno još dublje otuditi Hrvatsku od Jugoslavije. Komunističko rukovodstvo sve to čini, jer se osjeća nemoćnim i slabim u Srbiji. Jedini način da se ojača, bio bi dati Srbiji vodeći položaj. Srbija to postepeno i prima. Zagreb i Hrvatska povlače se u se. Federalizma i ravnopravnosti nema niti ga pod tim uvjetima može biti. Tito, Staljinov ñak, postavlja Beograd u položaj Moskve, što je u sukobu s programom najavljenim u Jajcu." (Hrvatska, 248.-249.)

Osnove za navedeno biše postavljene u ratu, osnažene netom poslie rata. Pritisak se velikosrbijanski stupnjevao do razsapa Titove Srboslavije. 171


Stran 172 SD

Njegovo "bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti" bijaše porugom zdravu razumu, ujedno sjeklo granu, na kojoj stajalo.

NARAV SRBIJANSKE POLITIKE - Počevši od kneza Miloša Obrenovića do kraja XX. st. - kako je navedeno - srbijanska je politika dvokolosiečna i izdajnička. Miloš je ubio Karadorña, voñu l. srbskog ustanka, surañivao s Turcima i uspio izposlovati klimavu autonomiju za krnju Srbiju, zaista Beogradski pašaluk. Smjenjuju se dvie dinastije; kada im odgovara, oslanjaju se na Austriju i Njemačku, kojima u datome trenutku okrenu leda te presedlaju na francuzko-britansku stranu. Zaštitu ištu u pravoslavnoj Rusiji, kada god im zatrieba...

U Kraljevini Jugoslaviji u početku su s Francuzkom i Velikom Britanijom. Kako se izza 1933. uzdizala Njemačka, to se srbijansko vodstvo (pod jugoslavenskim plaštom) neupadljivo okreće prema njoj. Vrhunac je njezin pristup k Trojnomu paktu 25. ožujka 1941. Dva dana poslie državnim je udarom sbačena vlada i stvorena prozapadna. Bijaše to ujedno i neslavan konac te izvraćene države.

Po utrtu poviestnome putu nakon pada Kraljevine Jugoslavije golema ih većina staje uz Niemce (nedićevci, ljotićevci, četnici), manjina je s partizanima. Čim su na kraju 1941. partizani iztjerani iz Srbije, u njoj vlada mir do jeseni 1944., kada iz Bosne i Crne Gore prelaze partizani i probijaju se u pravcu grada Beograda. Tada nacionalisti svih boja zamjenjuju košulje i pristupaju u partizanske redove. Znali, kako očuvati srbstvo, i to poglavito na štetu hrvatstva, kako će se to uskoro izrazito potvrditi.

Narav srbijanske politike najvjernije oslikava Dragoljub Draža Mihailović. O toj njegovoj osobini piše J. Marjanović:

"Tako je Mihailović radio na više koloseka: dogovarao se sa generalom M. Nedićem, sporazumevao se sa nedićevskom žandarmerijom, razume se sve sa znanjem Nemaca; hvatao je veze i sa nemačkim komandama i poručivao im da protiv njih neće ništa poduzimati; istovremeno je pregovarao sa partizanima, čak i sa vrhovnim partizanskim komandantom Titom, a slao je kurire u Istambul i uspostavljao radio-vezu sa Britancima.

Da li je to bila specijalna taktika, naivnost ili glupost? U jednom krvavom ratu, kakav je bio oslobodilački rat, počevši sa ustankom 1941., D. Mihailović i njegovi najbliži saradnici verovali su da se mogu poigravati sa četiri-pet partnera. Smatrali su da će moći nešto dobiti i od kvislinga (nedićevci i ljotićevci), i od Nemaca, i od partizana, i od kraljevske izbegličke vlade, i od Britanaca. Kasnije su u tu igru uključili i Talijane, a delom i ustaše." (Draža Mihailović, 130.) 172


Stran 173 SD

Valjda u poviesti čitava čovječanstva niti jedan političar istodobno nije sjedio na toliko

stolica koliko D. Mihailović. Kada je na suñenju u Beogradu 1946. pitan o tome, odgovarao je, da je to naprosto "intriga." Želio - veli - posvadati svoje protivnike. nisu se valjda svañali pomažući svoga saveznika?! Mogli se jedino natjecati, tko će mu više izići ususret. Uzprkos svemu, izmače mu pobjeda, svoje "intrige" plati glavom.

Ta od Srbijanaca izvikana visoka politika pokaza se promašenom i u najnovije vrieme. Uoči razpada njihove Srboslavije oduzeže oružje hrvatskoj Teritorijalnoj obrani, koju je hrvatski narod skupo platio, potom ljeti 1991. vojno napadoše Republiku Sloveniju. Slovenska Teritorijalna obrana slomila vrat srbskomu zmaju za tjedan dana. I uskoro Srbija morade neslavno ostaviti Sloveniju.

Glavni stožer Jugoslavenske narodne armije procienio, kako će za mjesec dana pokoriti Republiku Hrvatsku, u kojoj imala svoju veliku vojsku i brojne posade. K tomu JNA potajno naoružala srbsko pučanstvo u Hrvatskoj. Srbijansko vodstvo nije računalo s odlučnošću i snagom hrvatskoga naroda. Skoro goloruk hrvatski narod prihvatio za jedan štap. Branio se drvljem i kamenjem, lovačkim puškama i kremenjačama, branio se i napadao srdcem, pokazao svoju ustrojstvenu vriednost, vojničku hrabrost i vojno umieće. U trku je stvorena Hrvatska vojska, koja na svima ratištima i Srbijancima i Srbima slomi kičmu. Pokopala mit "o slavi i srpskom junaštvu." Razpršeni su u hrvatskome Domovinskome ratu kao mjehur od sapunice. U cieloj srbijanskoj poviesti 1991. predstavlja najveću pogrješku. A što se vojničkoga poraza tiče, to je tek jedan u nizu njih više.

KOMUNISTI - Komunistička partija Jugoslavije osnovana je, netom je svršio 1. svjetski rat. Naravski, pod utjecajem boljševičke revolucije u Rusiji. Prvotno je nazvana socijalistička, potom komunistička. Njezin je naziv srbski. Da je hrvatski, bio bi Jugoslavenska komunistička stranka. Hrvatske komuniste, njezine članove, to ni malo nije smetalo. Uzporedno s kraljevskom vlasti i komunisti počinju posrbljivati hrvatski jezik, što će za nj postati kobno nakon 2. svjetskog rata u razdoblju srbokomunističke vladavine. Uskoro je komunistička stranka zabranjena. Monarhistička je srbijanska vlast progonila i osudivala komuniste. Zabrana njihova djelovanja nije ukinuta do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. Unatoč zabrani, komunisti su tajno rovarili. Dakako, sva je njihova djelatnost upravljana iz Moskve, kojoj se oni sliepo pokoravali. Sliepost i odanost Moskvi - komunističkomu svjetskomu srjedištu - idaše do bezumlja. Uz druge potvrdit će to, što je u toj i takvoj Moskvi usmrćeno 7 (sedam) tajnika mladežne ustrojbe Skoja (Saveza komunističke omladine Jugoslavije) te dvojica-trojica glavnih 173


Stran 174 SD

tajnika komunističke stranke i množtvo iztaknutih voditelja. Meñutim, ta porazna činjenica komuniste nije pokolebala u viernosti Ćaći (tj. vodi Staljinu, kako ga oni odmila zvali). Pred puščane cievi Ćaćinih ubijatelja hodili i njegovim (Staljinovim) imenom na ustnama! Jedva da ljudska poviest pozna takvu i toliku zanesenost.

Profesor Predrag Vranicki predavao je marksizam na Sveučilištu u Zagrebu do početka Domovinskoga rata. Dapače, bio i rektorom Sveučilišta u Zagrebu nakon Titova državnog udara u Karadordevu. Sigurno mu je tada pripomognulo i to što je Srbin. 1991. razgovarah s njime (brzoglasno) i pitah ga, kako je on, već u zrjelim godinama, mogao postati i ostati komunistom u doba Staljinova pomora mnogih komunista. Odgovorio je spremno: "Mi komunisti uobće ni smo vjerovali gradanskomu tisku. Te smo viesti primali kano najkrupnije buržujske laži. Za nas Staljin bijaše vrhunaravno biće." Odvratih na to: "Obični su ljudi tomu vjerovali, kako se moglo dogoditi, da komunisti ni su?" Razgovor je okončan njegovim odgovorom: "Oni su trjezveno vjerovali novinama, prihvaćali i prosudivali dogañaje u Sovjetskome Savezu, mi ni smo željeli, niti mogli. SSSR bio je naš ideal."

Dvie-tri godine poslie toga razgovora u Marićevoj Deci komunizma pročitah razgovor izmeñu pisca i Titova generala i diplomata Vladimira Velebita, pravnika po struci, doratnoga odvjetnika u Zagrebu te Srbina po narodnosti. Marić ga pita:

- Ništa niste znali o moskovskim procesima i čistkama? - Napise i brošure o tome odbacivali smo kao smišljenu i zlonamernu fašističku

propagandu. Ante Ciliga, član CK KP Hrvatske, u SSSR-u je godinama bio u logoru i uspeo je nekako da se vrati. Posle je napisao nekoliko antisovjetskih knjiga o koncentracionim logorima. Mi smo ga odbacivali kao najgoreg izdajnika." (176.)

Ovo nije kokošje sljepilo, nego namjeran i podpun gubitak vida. Jednako ni Ciliga nije vjerovao svojim predhodnicima, dok nije strovaljen u pakao u "sovjetskome raju," drugi pak ne vjerovahu njemu, i tako stvari tecijahu, a da se nikako nije zasitio bog Moloh svoje djece. Odtrježnjivala se ta djeca u moskovskim zatvorima i sibirskim tajgama.

Pored navedena nerazdvojno s njime hodi komunistička prevrtljivost. O njoj će još biti sbora. Na ovome bih mjestu predočio tek jedan podatak skoro iznenadujući za hrvatskoga čitatelja. Navedeni Marić u toj pozamašnoj knjizi napisa i sliedeće:

"Medu partijskim kadrovima termin 'jugoslovenstvo' korišćen je isključivo u negativnom značenju i vezivan za 'desničarske' ideje Sime Markovića. Jedino se tako može shvatiti beleška u decembarskom broju 174


Stran 175 SD

'Proletera', iz 1932. godine, u kojoj se kaže da Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret (odtisak M. Š.) ličkih i dalmatinskih seljaka, stavlja se potpuno na njihovu stranu i sugeriše da je dužnost svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode, iako u njemu preovladuju fašistički elementi (Pavelić - Perčec), kojima nije u interesu da protiv velikosrpske vojno-fašističke diktature razviju jedan širok i masovan pokret." (Deca komunizma, 38.)

Dok je Kominterna, odnosno Moskva bila protiv Jugoslavije kano države, dotle stajali protiv nje i jugoslavenski komunisti. Čim je Moskva promienila politiku prema toj omrznutoj državnoj tvorevini, odmah se obrnuli njezini komunisti i zauzimali se za nju kano cjelinu. Tko i dalje ne bi bio za Jugoslaviju, imao je komuniste protiv sebe!

Još je čudnije, da su komunisti u cjelini stali izza ustaškoga pokreta, za koji sami tvrde, da "u njemu preovlañuju fašistički elementi." Naprosto da čovjek ne povjeruje vlastitim očima. U 2. svjetskom ratu za njih će ustaški pokret biti najveći neprijatelj, ustaštvo će takvo ostati sve, dok komunisti ne sidu s vlasti. Naprtili ga svemu hrvatskomu narodu proglasivši ga genocidnim, kako bi ga mogli iztrjebljivati. Ustašama su prozvani i naraštaji - rečeno je - roñeni u doba komunističke uprave.

Kada se sasula Kraljevina Jugoslavija 1941., ostadoše jugokomunisti posve mirni, jerje Sovjetski Savez, njihov "neprikosoveni" gospodar i naredbodavatelj, stajao uz Veliki Njemački Reich i obilno pomagao njemačku vojnu silu, kako bi ista pregazila "zapadne imperialiste". O njihovu držanju u tome razdoblju Željko Olujić kaže:

"Staljin i Hitler bijahu imali 'ugovor o miru i suradnji' sklopljen koncem kolovoza 1939. godine. Umiren tim ugovorom, Hitler je napao Poljsku i oteo joj približno 1/3 teritorija, otprilike ono što je Njemačkoj bilo oteto i priključeno istočnom susjedu poslije versailleskoga mira. U isto vrijeme Staljin je oteo 2/3 Poljske. Poslije je uzeo pribaltičke zemlje i Finsku ( 1940.) - sve u ime komunističke revolucije.

Sve do 22. lipnja 1941. g. jugoslavenski komunisti veličaju Hitlera i napadaju imperijaliste, Britance i Francuze, njegove gotovo jedine protivnike. Nisu ništa govorili protiv Hitlerova totalitarizma i rasizma (odtisak M. Š.). Uostalom, Židove je progonio i Staljin, imao je totalitarističku vlast i koncentracione logore s mnogo više mrtvih. A on im bijaše uzor.

No kada je počeo sukob Hitlera i Staljina, komunisti odoše u šumu. Tamo su svojim demagoškim parolama zaveli mnogo ideologijski neopredijeljenih ljudi, kojima je zbrka u NDH uništila domove i orijentaciju, a pretjerivanje nekih u toj državi i vjeru u nju samu." (P. Bezina: Franjevci. 17.) 175


Stran 176 SD

Marić na primjeru te četvrte diobe Poljske Države odkrivajedan nepoznat dogañaj.

Obćenito je poznato, kako je Sovjetski Savez uoči 2. svj. rata te do 22. lipnja 1941. izporučivao Njemačkoj mnogo raznih sirovina, poluproizvoda i žitarica, ali nikdje nije spominjano ratno tvorivo. Čita se u istome djelu:

"Drugi svetski rat počeo je 1. septembra 1938. godine, tako što su nemačke i sovjetske trupe bratski zaposele Poljsku. U Moskvi su privremeno ili trajno - ko bi to znao - stornirane parole o antifašizmu i svetskoj revoluciji. Nemačkoj su velikodušno i saveznički ponudene velike količine ratnog materijala (odtisak M. Š.). Staljin je istovremeno igrao na toliko karata. Govorilo se da tajne Kremlja nisu ništa manje od onih koje čuvaju u tibetanskom mitskom gradu Lasi. Ruska sfinga krila je od svih svoje pravo lice." (86.)

Ne trieba sumnjati, da Hitler nije odbio primiti ratno tvorivo. Ako ni sbog čega drugoga, ono da ne pokvari "prijateljstvo". Ukoliko se pak dano oružje nije uklapalo u njemačko naoružanje, ono se moglo prodati drugim državama, i na kraju moglo se kano sirovina pretopiti za izradbu njemačkoga oružja. Poznato je, primjerice, da su zaplienjene čehoslovačke protuoklopaške topove Niemci prodavali Jugoslaviji. Za njemačke oklopaše već ne bijahu opasni sbog pojačana njihova oklopa. S njima, naravski, prodavano i strjeljivo.

Prodaju li se zaraćenoj državi strategijske sirovine i osobito oružje, bez sumnje se čini mnogo za njezinu pobjedu. Sovjetski je Savez svakako želio neka Njemačka baci na koljena zapadne saveznike V. Britaniju i Francuzku. Francuzku je pomogao skršiti, Britaniju ni je. Onda je doživio ono, što je morao: njemački se ratni stroj, koji je i on dosta ojačao, svom snagom oborio upravo na nj! Ostvarila se mudrost: Tko s vragom tikve sadi - o glavu mu se razbijaju.

Čim je Njemačka napala Sovjetski Savez, odmah je Komiterna pozvala komuniste u zaposjednutim europskim zemljama, neka se smjesta dignu na oružani ustanak protiv "njemačkih fašističkih osvajača i zakletih neprijatelja socijalizma." A taj je napad "vjerolomni napad Njemačke na Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma." Staljin vjerovao Hitleru. Za ovakve podpune zaokrete biše sposobni jedino komunisti, ljudi kojima ćudorednost, uljudnost, poštenje i čvrstima pogleda ne znače ništa. Valjda su zbog toga sebe proglasili "ljudima posebna kova." Iznad svega je Voda, utjelovljenje njihova držanja, postupanja i vladanja. Pozivu na ustanak u "obranu prve zemlje socijalizma" zaista se odazvala samo Komunistička partija Jugoslavije. I to odmah. Još isti dan! Većina je njezina malobrojnoga članstva krenula za svojim vodstvom, smatrajući kako će rat potrajati tek koji mjesec. Očekivala se "nepobjediva Crvena armija", koja će u pobjedonos 176


Stran 177 SD

nome jurišu na "mrzke njemačko-fašističke osvajače" okupati se u Jadranskome moru.

I tako se ljeti 1941. na oružje podignuli četnici i komunisti. Brojčani odnos bijaše neusporedivo veći u četničku korist. Srbsko stanovničtvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj južno od rieke Save i zapadno od Drine u većem se postotku latilo oružja protiv Hrvatske Države naprosto sbog toga, što je hrvatska. U Srbiji i Crnoj Gori pozivu četničkih glavara na ustanak odazvalo se množtvo ljudi. U većini članova Četničkoga udruženja i njegovih pristaša. Meñutim, na prostoru od rieka Dunava i Save četničkomu se pozivu gotovo nitko nije odazvao. Barem nije prihvatio oružje. Četničtva malo bi u Makedoniji i na Kosovu. U Sloveniji biedno propao manji pokušaj.

Neizmjerna bijaše vjera jugoslavenskih komunista u Sovjetski Savez, naročito u njegovu vojnu snagu. Tvrdo držali, kako će pred njegovom vojskom Njemačka i Italija pasti za koji mjesec, stoga se pozivu iz Moskve odazvali na oružje još isti dan, čim je njemačka vojska zagazila na sovjetsko tlo. Stvarno hotjeli Crvenoj vojsci pripraviti svetčan priček, nakon kojega sliedi ulazak u trajan sovjetski raj. M. Marić to opisuje ovako:

"Zato nikoga nisu čudili prostodušni crnogorski seljaci koji su odmah posle nemačkog napada na Sovjetski Savez počeli da pre vremena kose pšenicu i travu, kako bi ruski padobranci na meko padali. Za kraj rujna 1941. zakazan je sastanak Agitpropa Pokrajinskog komiteta za Srbiju sa jednom jedinom točkom dnevnog reda: Priprema za preuzimanje vlasti u Beogradu, povodom predstojećeg dolaska jedinica Crvene armije. Prema pisanju Čolakovića, ðilas je tih dana ukorio Koču Popovića što je negde "nepromišljeno" rekao da će rat trajati do kraja godine: "Obesi to o banderu, to za dva meseca ima da bude gotovo!" Veselin Masleša je partijski kažnjen u Crnoj Gori zbor širenja defetizma. U "Narodnoj borbi" napisao je da će Njemačka kapitulirati za šest meseci! Uzaludno je Moša Pijade mesecima 1941. palio signalne vatre po Durmitoru, pozivajući, kao dodole, nepostojeće sovjetske avione sa pomoću jugoslavenskim partizanima.

Crvenoarmejce je, tek posle tri godine, prvi sreo član vojne misije NOVOJ u SSSR-u Milovan ðilas, koji kroz čitav rat za njih nije izgubio nimalo oduševljenje. Utiske je sabrao u seriji nazdravičarskih članaka za časopis "Nova Jugoslavija": "Sovjetski čovek je srdačan, radostan, prostodušan i nesebičan. Niko kao on ne zna odgovoriti na ljubav - ljubavlju." (Deca komunizma, 29.)

Dakako, Pijade je o tome šutio nekoliko poratnih godina i stalno hvalio Sovjetski Savez. Nakon što je 1948. Staljin od sebe odrinuo Tita i zaprietio Jugoslaviji vojnom silom, Pijade se oglasio knjižicom, u kojoj je prikazao 177


Stran 178 SD

navedeni slučaj u Crnoj Gori. Izgorjeli briezi i briezi drva, što ih navlačili domaći seljaci, osluškivali se zvuci s nebesa, ali vapaji ostaše prazni, neuslišani. nije izkočio niti jedan sovjetski padobranac, niti je sletio ni jedan zrakoplov. Izza pustih želja stignulo razočaranje, prjeko kojega olako prieñoše komunističke poglavice. Narodu to opravdavale krupnim lažima, kojima inače bijahu vični.

Marić potvrduje, kako su voñitelji hrvatskih komunista u Zagrebu bili uvjereni u, tako reći, sutrašnji dolazak Crvene vojske u Hrvatsku. On prenosi kazivanje Josipa Kopiniča, poznata sovjetskoga obavještajca u Zagrebu. Evo diela njegove izjave:

"Meñutim, kad sam posle nemačkog napada na SSSR predao depešu Komiterne instruktoru CK KPJ Vladi Popoviću u kojoj se traže akcije i ometanje transporta nemačkih trupa što su kroz Zagreb prolazili svakih 15 minuta, on me je napao da sam saboter, antipartijski element i paničar. Da ne znam što znači Staljin i Crvena armija, da sam sve izmislio, pošto će kroz petnaest ili najdalje mesec dana sovjetski tenkovi biti u Zagrebu (odtisak M. Š.). Čak mi je uzbudeno objašnjavao, kako su to specijalni tenkovi "na sprat," sa četiri topa. "Ništa mi nećemo da rušimo, kad će nam sve to, kroz koji dan, trebati u slobodi!" Onda sam potražio Radeta Končara, ali se i on solidarisao sa Popovićem i šefom partijske tehnike Pavlom Papom." (Deca komunizma, 117.)

Ova zalupanost spuštana na razinu male djece, koja ne razlikuju nestvarnost od stvarnosti, nahodila se u glavama svih komunističkih voditelja. Božanstvo Staljin poslat će svoju krilatu vojsku prema jugu i zapadu. Ona će prekriti sve naše krajeve, mi ćemo se za koji tjedan naći u slasti i masti ovoga svieta. Sovjetski će krilaši naprosto odpuhnuti njemačku vojsku. Trieha zaključiti, kako će valjda Crvena vojska prie kao vjetar ući u Berlin negoli u Zagreb. Iz Berlina će bućnuti u Atlantski ocean. Ponovit će se preinačena izreka: Njemačka šaptom pade!

Kada se obje vlade - britanska i američka - osvjedočile, da se partizani, premda komunisti, bore protiv njemačko-talijanske vojske, k njima poslale svoja vojna izaslanstva. Najprie prispjelo britansko (1943.), zatim američko koji mjesec poslie. U četničkome stožeru imale ga već 1941. Naravski, vojna su izaslanstva obavješćivala svoje vlade o držanju i četnika i partizana. Obje vlade biše naklonjene četnicima kano monarhistima i nevoljko trpjele njihovu suradnju s Niemcima i Talijanima. Iako je četnički voña Mihailović postavljen za "ministra vojske i mornarice u otadžbini," ništa se nije promienilo u četničkome odnosu prema osvajačima. I dalje se borili na njihovoj strani protiv partizana. Barem tamo kdje bijahu prisiljeni na bitku. 178


Stran 179 SD

Prema Sovjetskome Savezu partizani izpoviedali "neograničenu ljubav i odanost,"

stvarno pseću viernost i predanost. Ginuli partizani sa Staljinovim imenom na ustnama. Slali mu izvještaje o svojim bitkama i bezpriekorono izvršivali sve njegove želje i zapoviedi. A za uzvrat na primiše - ništa. Tek 1944. Staljin Titu uputio vojno izaslanstvo. Niti govora o obskrbi vojnom opremom, kano što činjahu zapadni saveznici, za komuniste službeno "mrzki kapitalisti". Tek najesen 1944., kada je Crvena vojska stupila na jugoslavenski prostor, predala partizanima manju količinu lakoga oružja, u većini zastarjela, nešto strjeljiva i odjeće, ali ne i - obuće. To jugoslavenska promičba kovala u zviezde, pomoć zapadnih savezanika gotovo nije ni spominjala, premda se njihova pomoć vidjela na svakome koraku. Da nje ne bi, hodili bi partizani polugoli!

Stvarno, neomedeno bijaše sluganstvo vodstva jugoslavenskih komunista Sovjetskomu Savezu! Dopiralo do ludila; kadkada prelazilo njegov rub. Po svršetku rata "voljeni" Sovjetski Savez podnio račun Jugoslaviji, neka joj plati vojnu pomoć u iznosu 100 ili 120 milijuna dolara. A isti taj SSSR od zapadnih saveznika u ratu primio pomoć u visini 12 milijarda dolara! Rugao se, kada mu spomenuše, da bi trebao vratiti taj dug. Nikada im nije vratio niti 1 dolar. A Jugoslavija bezplatno Starijemu Bratu izporučivala pšenicu i kukuruz, dok je njezino stanovničtvo doslovce gladovalo. Glad bivala umanjena pomoći preko ustanove UNRRA-e. Na nevolju, dio te pomoći po iztovaru u naše luke utovaren u sovjetske lañe.

Komunisti bijahu malobrojni, no dobro ustrojeni, zaneseni svojom ideologijom i obstankom Sovjetskoga Saveza, jamca sveobćega uspjeha i blagostanja u svietu. Bili spremni na svaku žrtvu. Vještom promičbom, uglavnom laskavim lažima, pridobivali sve više pristaša. Partizani se ustrojili po ugledu na sovjetsku vojsku. U postrojbe uveli političke delegate i komesare, koji imahu veće ovlasti negoli zapovjednici dotičnih postrojba! Inače napadno gajili politički rad meñu v ojnicima. Kamo god se gibali i obitavali, razvijali političko-promičbeni ra~ meñu stanovničtvom. Sliedahu Staljinovu (ili možda Lenjinovu) izreku: Terija postaje materijalna snaga, kad ovlada masama. Dakako, skrivali svojf krajne namjere - bitku za komunističko družtveno uredenje, izticali boj za osloboñenje od "okupatora i domaćih izdajnika." Obećavali med i mlieko, kada oni pobiede. Imenovali tzv. narodno-oslobodilačke odbore, u koje ulazili njihovi ljudi. Bilo je to stvaranje buduće vlasti...

U početku, pretežito u Srbiji, oba pokreta borbeno suradivala, ali se uskoro četnici obrnuli protiv svojih saveznika te skupa s njemačkom i talijanskom vojskom napali partizane. Od tada će do kraja rata tiesno suradivati sa svojim saveznicima i podielit će njihovu sudbinu. Od njih se nikako ne htjeli odliepiti i krenuti samostalnim putem. 179


Stran 180 SD

Kako je i predpostaviti, četnički je pokret bujao na srbijansko-srbskocrnogorskome

prostoru, partizanski na ostalome. Budući da je ratna sreća prelazila na savezničku stranu, povećavao se broj partizanskih postrojba. U Hrvatskoj bijahu najbrojnije. Kako se moglo zaključiti iz izloženoga, t. zv. ustanak srbskoga naroda u Hrvatskoj bio je stvarno četnički ustanak, koji je nakon njhove podjele na jednoj strani primio partizansko obličje, u svojoj pak dubini ostao stalno četnički. Vanjska oznaka - crvena petokraka zviezda, osnovni komunistički predstavitelj - bila tek korisnom zaštitom, da se može provoditi velikosrbska kolonialna vlast u Hrvatskoj.

Prva partizanska puška na prostoru bivše Jugoslavije - zna se - pukla je 22. lipnja 1941. nedaleko grada Siska. Na viest o napadu Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, sbrala se mala skupina tamošnjih komunista, stvorila Sisački odred, koji je postavio minu pod teretni vlak. Vodstvo sisačkih komunista nije čekalo "direktivu" s višega mjesta, nego na svoju ruku stupi u rat. Tomu višemu mjestu - CK KPH - to ne bi po volji, jer ono u tome nije odlučivalo, a postupili su i mimo "direktive", stoga im ne bi priznato prvenstvo podizanja ustanka. Sigurno bi bilo priznato, da nije bilo Srba u Hrvatskoj. Uskoro se kano četnici podignuli ličko-zapadnobosanski Srbi na prostoru od Korenice do Drvara. I taj srbo-četnički ustanak nakon rata proglašen "ustankom naroda Hrvatske". I hrvatski komunisti to bezpogovorno prihvatiše. Što se može, kada sluganska ćud s užitkom podnosi i najdublja poniženja! Ne zna se, da je i jednomu od njih petdesetak komunističkih ustanika dne 22. lipnja ikada zasmetalo to javno poniženje. Barem ga niti jedan nije nikada javno izkazao!

PARTIZANI SE PREDSTAVLJAJU - Kada je Njemačka udarila na SSSR (22. VI. 1941.), u Beogradu se sastao CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije. Oh, čista li srbskoga jezika!) i odlučio, da se podigne ustanak u Jugoslaviji. Stvarno se pod ustankom razumio komunistički veleprevrat kao u Rusiji 1917. Odazvali se Kominterninu pozivu u obranu Sovjetskoga Saveza, što je već rečeno. Morali pomoći "velikom, bratskom i nepobjedivom Sovjetskom Savezu", kako ga oni najradije nazivali. Čuditi se je brzini, kojom odgovoriše pozivu iz Moskve. Komunističke se poglavice uskoro razmilješe po pregaženoj državi, kako bi obaviestili svoje članove i naklonjenike (simpatizere) o odluci svoga vodstva. U početku se odzvali malobrojni i, kojekako naoružani, uputili se u šume, odakle će napadati oružničke, redarstvene i rizničarske postaje, paliti obćinske i poštanske urede, postavljati mine na željezničke pruge, dizati u zrak vlakove i mostove, tvornice, uništavati vozila i plovila, odvoditi stoku s većih gospodarstava, odnositi žitarice, pljačkati trgovine i dr. Uzporedno ubijati 180


Stran 181 SD

oružnike, redarstvenike, rizničare, dužnostnike (obćinske i kotarske načelnike, domaće vojnike svake nacije, talijanske i njemačke vojnike). Bijahu se ustrojili u odrede (rus. otrjad), napadali iz zasjede, zatim se brzo povlačili. Po gradovima djelovali pojedinci i skupinice, iz vatrena i hladna oružja usmrćivali političke protivnike. S vrjemenom hrvatske gradove pretvorili u Chicago gangstera Ala Caponea.

U jednu rieč, po selima i gradovima sijali strah i smrt. Noću obično odvodili ljude i ubijali ih po zabitima i šumama. Koga su odveli, težko da se vratio; veoma riedko bi se tko spasio biegom.

I CK KPJ i niži CK po budućim republikama s pomoću letaka upućivali proglas, kojim pozivaju stanovničtvo na ustanak. Svi su skoro istoga sadržaja, sliede onaj s vrha KPJ. Za primjer predočit ću Proglas CK Komunističke partije Slovenije, izdat neposrjedno po njemačkome napadu na SSSR. Kada je Hitler naviestio rat Staljinu, hitno se sastao CK KPS (svakako po prijašnjemu dogovoru s CK KPJ) i letcima pozvao sve Slovence u

"... jedinstven blok svih ugnjetenih naroda pod vodstvom SSSR i Radničko-seljačke Crvene vojske (ovaj i ostali odtisci M. Š.) ....Veličanstvena bitka koju bije slavna Crvena vojska, koju biju svi sovjetski narodi pod vodstvom svojega i našega velikoga Staljina, takoñer i sveta nacionalna bitka slovenskoga naroda ... Slovenci! Kom. part. Slovenije poziva vas, da sbijemo svoje redove u jedinstvenu osloboditeljsku frontu protiv imperialističkih osvajača..."

Proglas svršuje rečenicom: "Komunisti.! ... Pokažite, da komunisti nikada ne polažu oružje, pokažite, da ste dostojni

velike časti, biti vojnik u vojsci, kojoj stoji na čelu naš veliki Staljin!" Ni je se potrjebito zadržavati na pojedinim oddjeljcima datoga Proglasa. Slovenske,

takoñer i jugoslovenske komuniste vodi SSSR i "naš veliki Staljin". Ovakvo slugansko podrepničtvo, utemeljeno na bolestnoj ideologiji, sigurno ne pozna svjetska poviest. U jednoj osvajačkoj velesili, satrapijskog i krvopijskog, koja je progutala nekoliko naroda, nalazi se zaštita slovenskomu narodu i poziva ga se ginuti za tu i takvu državu, u kojoj cvjeta tiranija!

Tek što se komunisti odmetnuše u šume i pokrenuše svoju krvavu gostbu, glavni urednik njihova glasila Borbe i vodeći ideolog Milovan ðilas, propali sveučilištarac, priopći svoje misli na stranicama toga glasila:

"Fašistički psi osjećaju, da su psi, bijesni psi na najnižoj stepenici živih bića... Već je izravnan put za poziv na izvršenje pokolja: Nemojte ih ispitivati, nemojte trošiti vrijeme uzalud, ne pravite se fini s njima. Oni znaju što 181


Stran 182 SD

čine. Pobijte ih kao što se pse ubija, kako su i zaslužili. Osvetite nedužne žrtve ...Nisu suučesnici, oni su pravi zločinci."

*** "Vjerujem da sam se rodio krvavih očiju. Prvi prizor, koji sam vidio, bio je krvav. Moje

su prve riječi bile krvave i okupane u krvi." (Prenieto iz Bleiburške tragedije V. Nikolića, str. 56: i 58.)

Protivnicima su oduzete ljudske osebine, oni su biesni psi. A tko za Crnogorca ðilasa i srbokomuniste ne bi fašist? Svatko tko nije hodio s njima, naročito komu bi na srdcu hrvatstvo i Hrvatska Država. Kupao se i kupali u hrvatskoj krvi. Već na početku odmetničtva takvi biše komunistički glavari i njihovi sljedbenici, i potvrñivat će to do konca rata, najviše pak po ratu i, naposlietku, do kraja svoje bolestne vladavine.

Srbokomunistima se mora priznati, kako u ovome bijahu i jasni i iskreni. I sebe nikada nisu iznevjerili. ðilas veli bez suzdržavanja: "Već je izravnan put za poziv na izvršenje pokolja". Sliede pokolji. Već je na početku partizanovanja naredio, neka se spali sedam sela u zapadnoj Crnoj Gori i pobije nihovo stanovničtvo. Njemu se bijaše pridružio zloduh Moša Pijade. I ðilas i Pijade i njihovi najbliži suradnici nastavit će klanjima još niz godina. Stvarno će ogreznuti u pravedničkoj krvi. Dokle je ðilas nizko pao, vidi se na primjeru iz Livna. Osobno je iz puške ubio domaćega seljaka. Hrvata, razumije se.

Iznad ðilasa i Pijade i svih komunističkih dužnostnika stajaše Tito. Što god činili, nije se dogañalo bez njegova blagoslova ili barem znanja, odobrenja i zapovijedi. On je zločine poticao, oni ih ostvarivali i prenosili naredbe na niže. Navedeni ðilasov članak u Borbi bijaše otvoren nalog svakomu, tko je nosio na kapi crvenu zviezdu petokraku. Inače se komunističke glavešine kanile pisanih zapoviedi, onih službenih, koje bi mogle na njih baciti tamo svietlo. Na primjer, piše se, kako je po predaji Hrvatskih oružanih snaga u Bleiburgu Tito naložio svojim generalima: "Ubijte sve iznad 15 godina!" Sudeći po onome što se dogodilo, na Križnome putu, gotovo je sigurno, da je to zapovjedio, ali se ne može potvrditi, jer zapovied nije pronadena u pismohrani, niti ju je posvjedočio koji njegov podreñenik. Tako pak dogañaj govori sam za sebe. Izvršeno je nezapamćeno krvoproliće po svršetku rata, ali bez pismena traga izdana na vrhu.

*** I četnici i partizani življahu od otimačine; jedino se time izdržavali. Najveću je žrtvu u

tome podnio seljak. Kdje nije išlo milom, moraše silom. Povrh svega carevao strah. Moralo im se dati sve, što iskahu. Oboji tvrdili, kako im to narod daje, daruje dragovoljno, dakako. Četnici ostali grubi, 182


Stran 183 SD

otvoreno odnosili, naročito u hrvatskim selima. Partizani se radije držali dobro poznata načina sažeta u izricaju "dragovoljno pod moraš". U ratu i polustoljetnu poratnome razdoblju nikada nisu otvoreno priznali svoju pljačkaško-otimačku narav, već uviek ponavljahu kano papiga, da ih je narod dobrovoljno hranio, odievao, obuvao i štitio. A tko ih je upamtio, zna dobro, kako je to najkrupnija laž. Ipak je, valjda u nastupu duševne stiske, jedan partizanski voditelj otvoreno rekao istinu. Učini to Svetozar Vukmanović Tempo:

"Tada dolazi do preokreta (1941., prim. M. Š.). Umesto da četničke jedinice prelaze na našu stranu, naše idu u četnike. Iz Srbije stižu četnički odredi Djekića, kapetana Račića, sa parolom: "Pljačkaj sve što je tursko! Istočna Bosna mora biti srpska!" Naše jedinice im se pridružuju da bi plja čkali po muslimanskim selima (odtisak M. Š.). Zovem Slavišu Vajnera Čiču, odnosno Slobodana Principa Selju..." (M. Marić: Deca komunizma 188.)

Vukmanović potvrduje, kako se prelazilo s jedne na drugu stranu, s partizanske na četničku te obratno. Kano da je meñu njima i postojala vidna razlika!? U pljački, otimačinama i svima drugim nedjelima bili i ostali jednaki. Skupa djelovale crvena petokraka zviezda i značka četriička. Za srbokomunističke partizane i njihovu vlast važit će izreka: Na kapi crvena zviezda u torbi značka (četnička). Valja primietiti, kako je Vukmanović navedeno prizanje izustio nakon Titove smrti, u svojim staračkim godinama, kada je u rodnome selu u Crnoj Gori proživljivao umirovljeničke dane držeći vasda očenaše (čislo) u rukama. Sprema li se čovjek "kud za vasda gre se", obično postaje otvoren i iskren.

CRVENA POŠAST NASTUPA

Ljeti 1941. podignula se skupina splitskih komunista i usmjerila se stranputicama prema sjeveru, vjerojatno u planinu Kamešnicu, što se izvija na sjevernoj strani Sinjskoga polja, a možda potom i dalje u Bosnu. Zadanila južno od sela Košuta, na polovici puta izmeñu sela Trilja i Sinja. Nevješti putu i nenaviknuti na veće tjelesne i duševne napore, ubrzo se odkrili. Iz Sinja na njih krenula domobranska postrojba i oružnici te ih ubrzo razbili; najviše ih palo u zarobljeničtvo.

U vojnome pogledu podhvat te prve skupine komunističkih ustanika doživio neslavan i podpun slom, ali ne bi tako u promičbenome smislu. Ipak 183


Stran 184 SD

je na pragu grada Sinja voden manji okršaj, odjekivali pucnji lakoga oružja, razprskavale se ručne bombe, prolivena krv, pale prve žrtve, jaukali ranjenici. Glas se o prvoj bitci u Dalmaciji kano oluja proširio po svuda. Poče progovarati oružje. Odmah se zaključilo, da su to komunisti, jer je na nekima nadena crvena petokraka zviezda. Prisjetili se mnogi, kako je upravo crvena boja ta, koju izticahu kao svoje znamenje i crvenu zviezdu kano obilježje. Budući da su se Njemačka i Sovjetski Savez već nalazili u ratu, pojava naoružane skupine pod sovjetskim znakovljem povezana je, naravski, s tom komunističkom državom i ideologijom.

I tako će se početni neuspjeh pretvoriti u stanovit uspjeh. Tada se još ustanici nazivali komunistima, uskoro narodnom vojskom. Od tada do

svršetka srbokomunističke uprave sve će se najvažnije ponaroditi. Na čelu svega narodna vlast, potom narodna armija, narodna milicija, narodni sud, narodno gospodarstvo, narodna uprava, narodno sveučilište, narodno vlastničtvo, narodna trgovina i štošta drugo. Meñutim, uskoro će nestati naziva narodne vojske, bit će zamienjena tuñicom partizani (fran. partisan - pristaša, sljedbenik; stranački). Oba naziva (komunist i partizan) bijahu izvorno nerazumljiva, ali se shvaćala kano odpadničtvo, hajdučija, njihove pristaše kao bezbožni ustanici protiv Hrvatske Države, što se bore za pobjedu Sovjetskoga Saveza i družtvena ustroja, u kojemu je sve zajedničko. Takoñer i žene. Na trorogoj kapi nose sovjetsku crvenu zviezdu, oslovljuju se "druže". Naročito iztiču Sovjetski Savez i njegova voñu Staljina.

Prvi neuspjeh na hrvatskome jugu komuniste nije obezhrabrio. Počeli se pojavljivati na drugim mjestima, a pročuli bi se uglavnome, što bi opljačkali kojega trgovca i svećenika. Ali se posluživali i oružjem. Osim pojedinačnih ubojstava i odvodenja ljudi u nepovrat, svoje nastupanje označiše i skupnim razbojstvom. Ovako jedno prikaza P. Bezina:

"Na Kremenovu, u Radoniću, komunisti su 1941. g. na strašan način mučili (odnosi se na jednoga mještanina, prim. M. Š.). Kidali su mu meso i pribili ga na križ. Na istome mjestu ubili su Matu ðakovića i Franu Garina, oba iz Goriša. U Pokrovniku su u kući zapalili Grgu Štrkalja (Grgaliju) i njegovu ženu, sina mu Nikolu i njegovu ženu. Najmladega sina Juru su sasjekli. Ubili su i Antu Štrkalja iz Pokrovika, mirnog i tihog mladića Garića, koji se vraćao od svoje djevojke iz Bilića. Prvi je na te komunističke zločine reagirao fra Bernardo Tičić, župnik Konjevrata. Zbog toga mu je došla poruka da bježi. Zato je pobjegao u Šibenik, a komunisti su mu opljačkali kuću i na njoj izvjesili crvenu zastavu." (Franjevci, 170.)

Predstavljanje crvene kuge biše cjelovito: strahovito mučenje, razpinjanje na križ, sasiecanje tiela, usmrćivanja, sadizam, pljačka. Eto je u XX. 184


Stran 185 SD

st. obnovljeno razpinjanje na križ, što se provodilo na Blizkome iztoku prie dva-tri tisućljeća! Ti su bezvjerci priznavali razpelo samo onda, kada su koga na nj pribijali. Nedostajalo im je izjednačenje sa srodnicima iz džungle. I sve se to dogodilo, a dogañat će se i u daleko većoj mjeri na našemu tlu, u Europi, u polovici XX. st. Cilj crvenoga zla već je na početku najavljen: odvesti hrvatski narod i sve čovječanstvo u - barbarstvo.

Nastavljena su okrutna ubojstva. Ovdje će biti predstavljeno mučenje i umorstvo don Jure Mladine. O njemu tek bilježka u knjizi P. Bezine:

"Don Jure Mladina, roñen 1. IV. 1902. u Budimirima. Reden je za svećenika 17. III. 1929. Župnik je u Zasioku kraj Sinja. Partizani su ga mučili, vezali lancima, bacili u jamu, a kad se iz nje izvukao, strijeljali ga 7. XI. 1941. godine." (Franjevci, 358.)

Sa svjedokom odvodenja i usmrćenja don Jure Mladine svojedobno razgovarao u Biteliću, u Sinjskoj krajini, don Bogoslav Bartulović, tamošnji župnik. Don Bogoslav jednom svratio ručati u mjestnu gostionicu. U njoj se nalazilo nekoliko seljana. Meñu njima Biteljčanin Boško Stojić, poznati krvolok, po narodnosti Srbin. Inače bio seoska vucibatina, u alkoholu nalazio kakav-takav smiraj od progona nečiste savjesti. Malo kada imao novca. Kako bi došao do pića, nudio goste, da će im za 1 litru vina pričati, kako su mučili i umorili don Juru Mladinu. Svatko ga s gnušanjem odbio, don Bogoslav pristao. Čim se pred Boškom našlo vino, počeo kazivati:

"Naša regimenta (tako nazivao svoju četničko-partizansku postrojbu, prim. M. Š.) na čelu s braćom Bračuljima, Ivanom i Petrom, dolazi s mrakom u selo Zasiok izpred župne kuće, da likvidiramo, da ubijemo don Juru Mladinu. Znali smo, da je i on naoružan: imao je pušku i dva sanduka bomba. Stoga smo se oprezno šuljali oko kuće. Ni smo smjeli pucati zbog Talijana na Ribariću. Razbili smo mu kućna vrata i upali u kuću. Don Juru nadosmo u gornjim odajama, izpod strožaka. Izvukli smo ga. Skupili smo onda po selu sve konje i natovarili onda sve njegovo pokućstvo i krenuli prema vrhu Vrdova. S nama je išao i pop. Nakon 200 metara dopuštali smo popu, da se vrati po nekakvu svoju knjigu (breviar, prim. M. Š.). U Vučipolju izuli smo don Juru i tako ga krvavih nogu doveli na Vrdovo i zatvorili u Krajinove štale. Vezali su ga oko vrata lancem, kojim se vežu goveda. Molio me je, da ga čuvam, da mu pomognem, da ga ne ubiju. I sve je bilo dobro, dok našu regimentu, nije preuzela brigada Marka Oreškovića. I sada što dolazi, nije ljudski."

Cane - udbaš iz Sinja, nazočan u gostionici - traži od Boška, neka više ništa ne govori. I pričatelj se pokoleba. Ali čim preda nj dode i druga litra vina, on nastavlja ne osvrćući se na udbaša: 185


Stran 186 SD

"Ujutro izvode don Juru iz Štale, vode ga za lanac i vuku u jedan dolac, u kojemu se

zadržala lokva. Don Juri su naredili, neka klekne i spusti se na lakte. Onda dvie drugarice zajašile popa. I on je kroz vodu njih nosao, dok nije iznemogao. To su ponavljale nekoliko dana.

Onako izmrcvarena bacili su ga živa u jamu. Treći dan se on nekako izkoprljao iz jame. To su partizani opazili i ponovo ga bacili u jamu, iz koje više nije izišao."

Don Bogoslav mi blagonaklono izpripoviedao navedeni podatak uz još jedan veoma važan. (V. napried podnaslov SINJ). Dok je Boško govorio izpio je gotovo i drugu litru. Piće ga ohrabrilo, stoga nije mario za Canu, niti njegove opomene i grdnje.

*** Viesti o komunističkim zvjerstvima širile se od usta do usta, no prilično brzo. Za koji dan

za njih se doznavalo u najvećem dielu kopnene Dalmacije, jugozapadne Bosne te zapadne Hercegovine. Nalažah se tada u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokome Briegu i znam, da je doprla po koja i tamo. Narod se sgražao nad tim gnusnim zločinima, ali ništa nije pomagalo. Za božićnih praznika u rodnome Lovreću često se govorilo o komunističkim razbojstvima, što se dogañala u raznim krajevima. Takoñer i o bitkama, u kojima sudjelovali domobrani i ustaše iz našega kraja.

Kada se za uzkrsnoga razpusta nadoh doma, doživjeh rat u podnosivoj blizini. Odmetnici, sada već partizani, boravili u planini Mosoru. Noću bi se spuštali u obližnja poljička sela, na silu uzimali hranu od seljaka, odvodili odredene ljude, što su u sebi čuvali duh čestita hrvatstva. Tko god je tako ugrabljen, i onda i poslie, gubio mu se trag. Ipak bi procurila kakva štura viest. Ti su nesretnici teško mučeni i ubijani. Od tada smrt idaše s partizanima kao njihova sjena; kuda prolažahu i kdje se zadržavali, nicali grobovi, množile se udovice i nesbrinuta siročad, ucviljeni roditelji, sestre i braća, rodbina i svojta. Često se prolamao plač, na licima mnogih ogledao se jad i tuga, crnila se sgarišta. Na više mjesta punile se jame pravednim Hrvatima. Najvećim, stvarno smrtnim griehom bijaše ljubiti dom i hrvatsku domovinu. Do konca njihove nečovječne vladavine krv će im (komunistima/partizanima) nepriekidno ostati na očima, za sobom će ostavljati krvave tragove. Stope krvlju natopljene.

Koji dan po Uzkrsu 1942., pri koncu ožujka, jednoga sunčana topla popoldneva oglasiše se talijanski topovi. Iz Gornjih Poljica tukli po iztočnoj strani planine Mosora. Izpališe oko 50 zrna. Pucnji odjekivahu daleko odbijajući se od planine do planine. Biše to prvi topovski pucnji, što sam ih uobće čuo. Moj djed po otcu, ratnik iz 1. svjetskog rata (uz to i dva put ranjen), 186


Stran 187 SD

ocienio je, kako su to zrna promjera 150 mm. Do izteka mojih praznika Mosor je tučen još dva puta s po petdesetak takvih zrna.

Vrativši se u Široki Brieg, nesmetano nastavih naukovanje. Suučenici skoro iz čitave Nezavisne Države Hrvatske po povratku izvješćivali o onome, što doživješe i čuše u svome kraju. Kazivali o bitkama i četnicima i partizanima. U krajevima sjeverno od rieke Save četnika nije bilo, za partizane se malo čulo. Naprotiv, na prostoru južno od rieke bijaše i četnika i partizana. Četnici stupali u savez s talijanskom i njemačkom vojskom i prestajali se otvorenije boriti protiv Hrvatskih oružanih snaga. izmeñu hrvatske vojske i četnika kano da je sklopljen brak na silu.

26. lipnja 1942. svrši konačno ta veoma duga školska godina. Isti dan stignuh doma. Odmah slušah mnoge razgovore i pričanja o partizanima, osobito onima u nedalekoj planini Biokovi. Pored Mosora eto i Biokova opartizanjena. U njoj su partizani iz primorja i s obližnjih otoka. Noću svjetlostnim znacima izazivaju talijansku vojsku smještenu u nedaleku Zadvarju. A Talijani bi na taj izazov udarili topovima u pravcu, odakle se pokazivalo svjetlo. A često i danju pucahu. Rika težkih topova paraše uši i svakoga podizala na noge. nije ostalo samo na tome.

Pronosili se glasovi, da su partizani pobili neke ljude iz makarskoga kraja, tobože svoje političke protivnike. Većina pak tvrdila, kako ubijeni ne biše nikakvi politički protivnici, nego narodni vojnici - kako se onda još radi imenovali biokovsko-mosorski partizani - htjeli zaplašiti stvarne protivnike, s njima i vas ostali narod, ujedno na sebe osvrnuti pozornost. Sutra dan po povratku vlastitim očima vidjeh partizansko "djelo i junačtvo". Naime, u polovici srpnja 15 partizana uputilo se s planine Dinare u Biokovu. Predvodio ih Ivan Gaće, rodom iz Zagvozda, inače hotelski ložač u Zagrebu te kasniji pukovnik, i Svetislav Ćeća Stefanović, Srbijanac, oženjem iz makarskoga primorja. Promicali noću. Prolazeći kroz Veliku Cistu, svrate k seoskoj straži, predstave se kano ustaški dužnostnici te sobom povedu Ivana Ramića, zvana Kuko. nije se ni pokušao oprieti. Odmah mu žicom svezali ruke na ledima, uzeli 3 puške i nastavili prema Biokovu.

ŽICA - U ovoj bi se prigodi malo više zadržao na žici kano sredstvu vezanja ruku, takoñer i nogu, što činjahu partizani svojim žrtvama, te na jamama u koje bacahu žive i mrtve. Žica je vasda hodila s njima, nalazila se uz njih u svako doba i na bilo kojemu mjestu, kdje god se kretali i djelovali. Preuzeli to od svojih uzora - ruskih boljševika iz vrjemena Listopadskoga veleprevrata. Kada je, na primjer, Sovjetski Savez 1939. s hitlerovskom Njemačkom prolazio Republiku Poljsku, mnogi se poljski vojnici našli u sovjetskome zarobljeničtvu. Dakako, častnici bijahu odvojeni i smješteni u 187


Stran 188 SD

posebna sbirališta, u njih pet-šest. Najviše ih se našlo u Katynu, odredenije Katynskoj šumi, što se prostire u okolici grada Smolenska. Uskoro su pobiti svi ti častnici. Najviše ih je sahranjeno u zajedničkim grobištima. Kada su ta grobišta otkrivena 1943. i pregledana od stručnjaka Meñunarodnoga crvenoga križa, uz drugo je ustanovljeno, da su ruke žrtvama vezane - žicom. Tu je ostalo oko 10.000-12.000 častnika. Uzalud Staljin tvrdio, kako su ih umorili Niemci. nije mogao uvjeriti svjetsku javnost u svoju laž. Minulo je pola stoljeća, i tek su tada Rusi priznali, kako su oni ubili zarobljene častnike.

Isti davolji obrt ostvarivali crveni u Gradanskome ratu u Španjolskoj od 1936. do 1939. A tu su ga t. zv. naši španci - dragovoljci na komunističkoj strani - naučili i odmah počeli primjenjivati u domovini. Do konca 2. svj. rata te godinu-dvie po njegovu svršetku često sam vidao nesretnike vezane žicom. Odvodeni su u zatvore i na gubilišta. Služit će se isti žicom i koje desetljeće poslie. Posvjedočivahu to mnogi, što proñoše kroz partizanske ruke.

Osnažit ću tvrdnju nekolikim dokazima: Jeseni 1944., po "osloboñenju" južne i srednje Dalmacije, u Imotskoj su krajini partizani

uhitili oko 400 domaćih ljudi te ih odveli u sbiralište u Makarskoj. Meñu njima se nalazilo i žena. U Imotskome upriličili tu dugačku povorku, vezali žicom po dvojicu skupa i okrenuli Stazom preko Biokova. Pratilo ih 60 stražara. Drugovi častnici, zapovjednici tih uhićenika - valjda kako se i pristoji - jahali na konjima. Tako će biti do kraja rata, a poslie će konja zamieniti samovozima. Od tih uhićenika ni polovica se ne će vratiti k svojim kućama. Lovrećanin Bariša Becelja Milinović bi sudionikom te žalosne povorke. Na ruci je nosio trajan ožiljak žičane urezotine. Jedan trag nosila i susjeda mu Zorka Čavrlj, roñena Frankić.

18. studenoga 1944. dogodio se jedan od pokolja u Drnišu. Pišući o ubojstvu fra Žarka Careva, drniškoga župnika, P. Bezina navodi:

"Sa fra Žarkom bila su optužena još 23 čovjeka iz Drniša i okolice. Svi su privedeni na sudenje. Optuženi nisu imali svjedoke ni odvjetnike. Nisu ni dopustili ni da se žale na presudu.

Iste noći, 18. studenoga 1944. g. vezali su ih žicom i izveli ih iz zatvora. Na putu prema groblju Badanj fra Žarko je izjavio: "Ne osjećam se krivim ni pred Bogom ni pred ljudima."

Na sliedećoj se stranici čita: "Polovicom listopada 1990. g. fra Ante Čavka, drniški župnik, otkopavao je grob u koji

je bio pokopan fra Žarko Carev. Pronadene su 23 lubanje i isto toliko žica kojima su bili vezani ubijeni . Prema govorenju Jose Mihaljevića, čijaje kuća nedaleko od groblja, kadaje pala noć, nadjamu su doveli zatvorenike. Dugo vremena odjekivali su pucnji. 188


Stran 189 SD

Tijelo fra Žarka prepoznalo se po habitu koji se veoma dobro očuvao pod vratom. Na

sebi je imao fratarski plašt. Ležao je glavom okrenut nebu; metak mu je probio glavu. U malom džepu od habita nadene su naočale bez jedne nožice i nekakav smotak papira koji se nije mogao razviti a da se ne raspadne. Ruke su mu, kao i svim ostalim žrtvama bile na leñima vezane bakrenom žicom (odtisci M. Š.), koja se u ono vrijeme vjerojatno upotrebljavala za električne vodove. Žica je tako dobro stegnuta da je prodirala do kostiju, jer su se pojedine žice jedva mogle skinuti s kostiju, a neke od žrtava bile su vezane i za noge." (Franjevci, 128., 129.)

Prvi, ali i jedini put, nailazi se na podatak, da su žrtvi vezane i noge. Dodatna sigurnost, kako ne bi pobjegnula.

Stanovite večeri nakon "osloboñenja" iz ðakova je prjeko Vrpolja (kdje tada bijah nastanjen) u Brod n/S sprovoden Stjepan Nagy, vlastnik male sodare u ðakovu. Svezanih je ruku žicom bio privezan za zaprežna kola, kano što se vežu psi, cirkuski majmuni i medvjedi. Kada bi vozač namjerno u trg pognao konje, biedni je čovjek trčao s njima ravnomjerno. Uzprkos svemu, izdržao je takvo putovanje do Broda. Uskoro je nestao u gubilištu Vijušu pokraj grada.

Hrvatski častnik Zvonimir Dusper, izručen kraj Bleiburga, u svojoj knjizi U vrtlogu Bleiburga opisao je to riečima:

"Čim smo prešli granicu, znali smo da idemo u Dravograd. Kolona je bila toliko dugačka da joj nismo vidjeli ni početka ni kraja. Nakon prijedenih desetak kilometara od granice prišli su nam partizani s kolutovima telefonske žice i počeli vezati svakog pojedinca i svaki red za sebe, po četvoricu (odtisak M. Š.).

Kada su došli do nas, pukovnik Ilić nam je šapnuo da rukave košulje spustimo što niže i napnemo ruke koliko god možemo. Tako smo i postupili, što se poslije pokazalo korisnim zbog stezanja žice. No nije nam bilo jasno zašto nas vežu. Prvi put sam u životu izbliza čuo kako govore partizani, što mi je ostalo u vrlo ružnom sjećanju.

- Dobro veži tu bandu - galamio je komesar, kojega su zvali "drug Miloš." (25.) Ratne zarobljenike, dakle vojnike vezivali sovjetski vojnici i Titovi

partizam. Jednako žicu rabili i slovenski partizani. Kočevsko sudenje 1943. opisao je S. Kos u

knjizi Komunističkoj revoluciji. Uz ostalo se čita: "Zadnjih 18 zatvorenika iz kočevskoga su zamka vezane žicom prevezli teretnjacima u

Grčarice i zatvorili ih u porušenu župnu kuću (22. X.). 189


Stran 190 SD

Tamo se ti sreli s drugima, što ih partizani doveli iz Ribnice. Za danas su odabrali 21 (meñu njima biše o. Grebenc, župnik Turk, dr. Blasko, Šijanaec, Pertot, dr. Grajf, njegov brat), postavili ih na cesti pred zid te ih svezali žicom i uzicom. Bez sudenja odveli ih u dolinicu i tamo ih postrieljali." (338.)

Nakon "osloboñenja" gradića Samobora, to ugodno mjesto i njegova okolica pretvoreni su u veliku ubijaonicu. S. Herceg opisuje odvodenje hrvatskih zarobljenika u smrt:

"Komesar neke proziva po imenu, što upućuje da su se poznavali, a možda bijahu i iz istog mjesta. Izdvojene zatočiše u podrum. Bijahu stisunuti kao sardine. Moglo je biti oko 21 sat. Onih 80 ljudi koji su ostali u dvorištu odvode. Ne zna se ni kuda ni kamo. Njihova sudbina ostade nepoznata.

U zatočenika se postupno povećavao strah. Slutili su najgore. Čuo se samo tih plač, jecanje i zapomaganje. Sve glasnije i glasnije tražili su vodu. Oko 22 sata komesar zatraži žice. Krvnici puštahu zatočenike dva po dva i vezahu ih za ruke bodljikavom žicom. Razdijeliše ih u tri skupine. U svakoj bijaše više od pedeset.

Hrvatski vojnici nisu bili bez ičega. Svatko je ponio sa sobom neku vrijednu stvar. Bijaše u njih zlatnih lančića, križića, satova, srebrenih tabakera ... i Bog zna čega sve ne. Dragica Čudić još uvijek bijaše zatvorena u sobi za stražarom. Netko naglo otvori vrata. U sobu upada krvoločni komesar. Ona se sva skameni, prepade se i pade u nesvijest jer je pomislila da je došao po nju. Ona se povrati k svijesti. Komesar pak stavi kovčežić na stol i otvori ga. U njemu bijaše oko 10 kilograma zlatnine i srebrenine: lančića, satova, križića, prstenja i ostalog nakita (odtisci M. Š.). Ponudi joj da izabere što želi, ali ona odbi. Ne htjede uzeti ništa jer je znala da je to oduzeto od žrtava prije strijeljanja." (Samobor, 108.)

Družkan komesar voli zlato, srebro i nakite. To kano uzput. Najprie žica, potom oduzimanje vrjednota, onda zrno u potiljak.

Zaista se partizanski duh nikada nije okanio žice. Naime, 1972. ušla u domovinu naoružana Bugojanska skupina, njih 19, i započela ustanak hrvatskoga naroda za osloboñenje. U okršajima su petorica zarobljeni, ostali poginuli. Mladi Ludvig Pavlović bi zarobljen u selu Trnbusima, u Gornjim Poljicima. Odmah mu ruke vezane žicom. Pješke je tjeran u Šestanovac. Hodeći kroz naselja, uzdizao ruke, neka ga narod gleda. Tako prkosio svojim sprovoditeljima.

Dogodilo se to 27 godina izza rata.

STIŽU ĆEĆA I CRNOGORCI - Vratiti se je k biedniku Ivanu Ramiću. "Zarobljenika" u Biokovi mučili na razne načine, obtužujući ga da 190


Stran 191 SD

je ustaša. Od početka četničko-partizanskoga pokreta cieli će hrvatski narod - opet ponavljam - za njih biti ustaški, prema tome i svaki Hrvat i Hrvatica pojedinačno. Akoli je pak tko ustaša, čeka ga neizbježna smrt. I sve je to jasno, kano vedar dan. Istina bez priziva! Kada su se nauživali u mučenju jadnoga Ramića, odlučiše mu "suditi". Predsjednica "suda" bila žena Svetislava Ćeće Stefanovića. Dakako, odredili "tužioca", "branioca" te nekakve porotnike. "Sudenje" bijaše javno, nazočevala mu skupina partizana. (Evo primjera, kako već 1942. u hrvatski jezik uvodili srbsko nazivlje tužilac i branilac namjesto hrvatskih tužitelj i branitelj!) Sami sebi upriličili lakrdiju, glumu, ali se voditelji pred ostalim partizanima činili osbiljnima i važnima. Stručnjacima će takve prozirne glume i redateljstva oni ostati do svršetka svoje neslavne vladavine. Razumjelo se, kako će pretučeni, pregladnjeli i još više prežednjeli Ramić sve "priznati" te po kratku postupku biti osuden na smrt. nije rečeno, hoće li smrt biti izvršena strieljanjem ili vješanjem. A rulja komedijaških stojiša (statista) glasno odobravala svaku "sudinjinu" i "tužiteljevu" rieč te po nagovoru izvikivala: "Smrt, smrt bandi, smrt ustaši!" Bijaše se oglasio i "branitelj". Taj je, naravski, potvdio sve navode u "obtužnici", ali je tražio, da njegov "branjenik" ne bude osuden na najtežu kaznu. Nakon farse "sud" se povukao na "viećanje". Smrtna osuda ubrzo objavljena. Čitavo se "suñenje" odvijalo bez zapisničara i komadića papira, teklo ustmeno.

Svezana čovjeka odmah odveli nad obližnju jamu, svukli ga do kože i izuli: Samokres pripavio Ćeća, gurnuo ga u grotlo Gaće. Čim se nagnuo prema dubini, Ćeća mu u glavu opalio dva hitca, i jadnik se izgubi u jamskoj tami. Ćeća, odvažan i prokušan borac, sigurne ruke, kako tvrdiše za sebe, na udaljenosti od pola metra pogodio Ivana u - uho! Žrtva došla k sviesti u dubini 15 m. Zahvaljujući debelu sloju mahovine i naslagama sušnja te krivudavoj dubini, Ramić ostao živ. Nakon što je velikim naporima uspio razvezati ruke, lagano se uzpinjao. Zaista puževom brzinom. Podzemna hladnoća i natučenost pospješivale ga na penjanje. Kada se izza silnih i bolnih napora konačno našao na površini, bilo već jutro. Gol i bos, premlaćen, težko izranjavan, dok padao na dno, trpio je nepodnosive bolove. Jedva imao potrjebite tjelesne topline za održanje života. Na sreću, ne bi partizana blizu. Počeo se polako spuštati niz planinu i teturajući, približio se zaseoku Čikešima, što leži na podnožju. Dozvao jednog seljanina. Taj mu donio odjeću i obuću te ga odveo u kuću. Izprali mu rane i povili ih, nahranili ga i napojili, potom zaprežnim kolima odveli doma u Veliku Cistu. Isti dan popodne dovezen je u Lovreć. Pomoć mu pružio dr. Josip Giaconi, mjestni liečnik. K njemu Ivan stignuo vas u zavojima i skoro nepokretan. Vratio se doma u novim povojima. Takva ga vidjeh. Nitko ne bi pomislio, da će ostati živ. Ipak je Ivan 191


Stran 192 SD

zaliečio rane i oporavio se u kratku roku. Kada u Biokovu čuše njegove ubojice, da je živ, poručile mu, kako ga ne htješe ubiti, nego tek - preplašiti. Dužan je stoga raditi za njih, jer im duguje svoj život! Pristane li, bit će osoba njihova povjerenja. Meñutim, Ivan je i predobro poznavao te "narodne oslobodioce" i njihovo licumjerstvo. S obitelju odmah odselio u Slavoniju. Nastanio se u posavskome selu Oprisavcima, iztočno od Broda n/S. Tu, u zabačenu kraju, dočekao starost i umro. Nikada se nije pokazao u rodnome kraju!

U Lovreću Ivanova rodbina iz pratnje kazivala znatiželjnicima, što se desilo. Dugo godina nakon toga pričao mi Ivan Gaće, tada predsjednik Makarskoga kotara, svoje videnje toga slučaja. Iztaknuti je Gaćino smijanje davnomu dogañaju. Veli, nisu imali drugoga posla, stoga upriličili sudenje radi zabave. Rugao se Ćeći kano kukavici, jer nije pogodio čovjeka na udaljenosti pola metra. Reče dalje, kakoje on smislio poruku bolestniku. Stvarno "veliku dosjetku". Sve su najgore nepodobštine "dičile" srbokomuniste od početka njihova odmetnuća te u poratnoj vladavini. Smatram, kako njihove laži, prievare i prevrtljivosti uvjerljivo izloži slovenski književnik Žarko Petan. Kano vojnik u Beogradu osuden na 7 godina robije sbog dojavljivanja (špijunaže) "u korist američke obavještajne službe te uvrjede vrhovnoga komandanta druga Tita". Na ponovljenu sudenju nakon godinu i pol biva osloboñen obtužbe. (Pripominjem, kako je sličan put u vojsci prošao i pisac ovih redaka). Petan piše:

"Često sam mu (Vladimiru Dedijeru, prim. M. Š.) u našim razgovorima predbacio, da je njegova partija došla na vlast lažima i prievarom, da su nam komunisti čitavo vrieme svjestno lagali, u ratu i nakon rata. Nikada se nije tako naljutio na me, u šali me kadkada uzporeñivao s "okorjelim kapitalistima" ili "buržujskim reakcionarom". Nekoć mi je pripoviedao, da je bila laž na Balkanu jedina mogućnost da se preživi. Tko je lagao, preživio je, tko je govorio istinu, ubili su ga. Od turskih progona raja se pomagala lažima, kako bi prievarila svoje okrutne gospodare, age i begove. Ta se tradicija očuvala do današnjih dana. Dedijerov ratni drug Svetozar Vukmanović Tempo nekoliko dana pred poviestnu sjednicu Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije, na kojoj su osudili ðilasa, u Crnoj Gori u ðilasovu korist, a na samoj sjednici bez grižnje savjesti pridružio se onima, koji ðilasa obtuživahu i osudiše. Ne, Tempo se nije bojao, bio je hrabar čovjek, što je nebrojeno puta dokazao, samosvojno (automatski) je lagao, kako što činjahu njegovi predci pod Turcima. Laž je na Balkanu mnogo više negoli obična neistina, ufanje je za preživljavanje.

Ne poznam ni jedno družtveno uredenje, koje bi bilo laživije od realnoga socializma, u kojemu bijaše sve izgrañeno na izmišljotinama. Stoga se 192


Stran 193 SD

Titov socializam tako dobro prilagodio balkanskomu tlu, nadovezao se na staru tradiciju i dalje je razvijao do neslućenih razmjera. U socializmu se govorni jezik izobličio u posebnu glasinu, u kojemu si kazivao više izmeñu redaka nego riečima. Priznat ćete, da je takav način obćenja, u kojemu moraš odgovnetavati, što ti je subesjednik uobće htio kazati te mu, nakon što si shvatio njegovih nadreñenih rieči, odgovoriš na jednak način, krajnje zamoran." (Veseli direktor, 42.-43.)

Na bizantsko-pravoslavno-balkansku laž dodana je komunistička laž, koju ustoliči V. I. Lenjin, nastavio J. V. Staljin te drugi glavari. Zar nije Tito školovan u Moskvi, u srdcu komunističke laži? Komunistima je laž najuzvišenijom vrlinom, najvećom svetinjom. Na njoj počivaše njihova uprava i svekoliko djelovanje. Naprosto, bila neodvojiva od njih.

Komuniste je veoma uspješno oslikao A. Čavka u svojoj Grañi za suvremenu povijest Drniške krajine, kada veli:

"Za razliku od njih (nacista, ustaša, prim. M. Š.), komunisti u ime "antifašizma" nisu imali nikakav kodeks ponašanja, nikakve mjere, nikakva ljudskog kriterija. Ubijali su ranjenike, žene, starce, zarobljenike, silovali su, palili, pljačkali. Nisu razlikovali mobiliziranoga i običnoga vojnika, poslanog na frontu bez volje i silom zakona, od onih koji su vojsku na frontu slali. Sve su ih u krvi izjednačili. Nema ni jednoga humanog zakona, ni jedne konvencije, ni jednoga kodeksa ratnog prava koga komunisti nisu prekršili u Drnišu." (64.)

Tko ih i osrjednje pozna, složit će se s piscem. To su potvrdili u Drniškome kotaru i svakdje, kdje se barem nakratko zadržali. Svoju moć i vlast izkazivali na najbarbarskiji način. Uništavali i gazili sve ljudske vrjednote. U tome ne znali ni za kakve meñe.

U kraškim je krajevima mnogo jama, dolaca i vrtača. Njih će partizani puniti pravednim Hrvatima u tieku rata te još koju godinu nakon njegova svršetka. Po tome partizanima odlično pristaje naziv - jamari!

ZAPOVIEDANJE PREUZIMAJU SRBIJANCI I CRNOGORCI. ROBO VSKA NARAV HRVATSKIH KOMUNISTA - Spomenuti Svetislav Ćeća Stefanović sve godine ratne i izza rata bi desnom rukom Aleksandra Leke Rankovića, Tiraninova glavnoga krvnika. Stefanovićev dolazak u Dalmaciju 1942. nije bio bez dubljega razloga, i ako se, naoko, može tumačiti zetovstvom. Bijaše oženjen - rečeno je - iz makarskoga primorja. U nacrtu srbijanske podjarmljivačke politike Ćećaje izabran, da bi bio njezinom pogodnom predhodnicom. U Srbiji partizanski pokret bi uništen na kraju 1941. Sve tri srbijanske vojske (nedićevci, ljotićevci i četnici) skupa s 193


Stran 194 SD

Niemcima protjerale partizane u Bosnu. Većina se srbijanskih partizana priključila tada četnicima, tako da se u Bosni našlo mnogo krilnika bez vojske! U Dalmaciji se brzo širio partizariski pokret. I eto neočekivane prilike za podvrgavanje istoga svojim ciljevima. Odlučeno to na partizanskome vrhu, onda će ih kao tobože po vlastitoj želji pozvati dalmatinska poglavica Vicko Krstulović pod izgovorom, kako nema dosta častnika, stoga neka mu pošalju Srbijance i Crnogorce. Da, bijaše to u "duhu kovanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti". Oslonac nahodili u t. zv. meñnarodnome internacionalizmu. (Uzgredice pridodato, tudice internacionalizam medunarodnost, stoga izraz meñunarodni internacionalizam - meñunarodna meñunarodnost. I ne samo to. Jednako je i s narodnom demokracijom. Znači: narodna narodna vlast. Tako je partizanija poznavala tudice, kojima se inače rado služila, kako bi se prikazala učevnom.) Evo na djelu srbijanskoga imperializma:

a) 6. rujna 1942. osnovana je Prva dalmatinska brigada. Za zapovjednika je postavljen Pero Ćetković, zamjenikom je polit. komesara Vlado Šćekić. Oba Crnogorci. U bojnama (bataljunima) su komesari: Danilo Smiljanić i Stevo Bjedov. Ćetkovića će poslie zamieniti Gligorije Mandić. Svi su ovi prekodrinci.

No, ovo je tek početak. Srbijanci, Crnogorci i Srbi preuzimat će vodeća mjesta u novim brigadama, i u većemu broju.

b) 3. listopada 1942. stvorena je Druga dalmatinska brigada. Na čelu joj je Ljubo Vučković, Crnogorac, njegovim zamjenikom Jovo Martić, komesarom Jovo Kapičić. 1. bojnu voñu Glišo Ćuk, zamjenjuje ga Simo Dubajić, komesar Slobodan Macura. Zamjenikom je zapovjednika 2. bojne Tode Čolović, komesara zamjenjuje Jovo Četnik. Brigadni su politički voditelji: Filip Fića Brajković, zamjenici su mu Tasa Mladenović i Mirko Milojkovi ć, Crnogorac i Srbijanci.

c) dne 17. studenoga 1942. ustrojena je Treća dalmatinska brigada. Na vrh joj je postavljena crnogorsko-srbijanska trojka: Dobrivoje Vidić, Branko Petričević Kaña i Zaga Stoilović.

Jednaku sudbinu dieljahu buduće brigade i divizije. Pri koncu rata dalmatinske se postrojbe našle u IV. armiji Tugoslovenske armije. Njome zapoviedaše Srbin Petar Drapšin.

Brigade su se zvale dalmatinske, čime trebaše zamazati oči Hrvatima iz Dalmacije. Kano, eto imate "svoje" brigade, borite se protiv "okupatora i domaćih izdajnika". Vodeći hrvatski komunisti iz Dalmacije, takoñer i iz ciele Hrvatske u nametnuću ne vodeće položaje srbijanskih, crnogorskih i srbskih odabranika nisu hotjeli vidjeti niti najmanju opasnost za budućnost 194


Stran 195 SD

hrvatskoga naroda. Na kraju, i svoju osobno. Naprotiv! Njihova je sluganska duša bila do kraja mirna, zadovoljna i spokojna. A ni pomišljali ni su: zašto se ne dogaña obratno. t. j. da bi oni vodili srbijanske, crnogorske i srbske brigade i potom divizije te armije. Ili, konačno, zašto sami sebi ne gospodare. I u Hrvatskoj se nalazilo mnogo sposobnih častnika i odanih partizanskoj stvari. Gospodar se pravodobno pobrinuo za svoje buduće gospodarenje Hrvatskom i Jugoslavijom. Hrvati kano vječiti zanesenjaci slieñahu "medunarodni internacionalizam". Ni u snu nije padalo, da bi otvorili oči i pogledali golu stvarnost. Ljudi robske naravi najbolje se osjećahu u toploj stražnjici svojih dojučerašnjih gospodara! Stignuli k njima u opančinama kljunašima i dronjcima, bez vojske, i tada prvi put većina ugledala more. Držali galeba za - morskog psa! Odjenuli se, obuli i nahranili te brzo oživjeli. Tko ne bi preuzeo gospodarstvo, kada ti ga tko nudi, da njime upravljaš. Uskoro će se Hrvati, dotadašnji partizanski voditelji, zadovoljiti mrvicama, koje im gospodar bacao sa svoga stola. U tome se ništa ne promieni od vrjemena hrvatskoga pjesnika fra Filipa Grabovca (1697.-1749.), koji je bugario:

Kad kralj oće kog da srve, tad Rvate meće prve, a dobitak kad se dili,

tad pitaju: "Gdi ste bili?" Vino nose, vodu piju, zašto svoju krvcu liju? To goleme jesu stvari,

al' na njima jest grih stari.

Grabovčevu poruku zanemarile vode hrvatskih komunista u 2. svjetskom ratu, već pomognuše vas hrvatski narod upregnuti u srbijansku jaram. Za pobjedničku nagradu odabraše - robstvo! Ničemu ih nije naučilo izkustvo s prvom Jugoslavijom. Hrlili u drugu kano ovce na sol, pouzdavajući se u komunističku ideologiju, koja će im zajamčiti - jednakopravnost. Zaboravili mudrost: Vuk dlaku mienja - ćud nikada. Srbijanski kljunaš opanak ne silazi sa srbijanskoga stopala, ali tvrdo tare. I u drugoj je Srboslaviji Beograd ostao glavnim gradom. nije Zagreb, ni Ljubljana, ni Sarajevo, ni Skoplje. Golemim se žrtvama Hrvati otresli talijansko-njemačkoga osvajača, istovrjemeno navlačili na se srbijansko-balkansku satrapiju, daleko teži jaram od odbačena. Takvi, eto, bijahu hrvatski komunistički glavari! Postignuli su, da se u doba njihova vladanja zatrlo i ime hrvatsko! Na nesreću, biše ih veoma malo, što su to vidjeli, a još manje ih se tomu uzprotivilo. Stalno zatirali vlastiti narod. Bili bolestno osjetljivi na sve, što je hrvatsko, uključujući i nacionalno ime. Svakdje izkazivali strahopoštovanje opanku kljunašu, klanjali mu se, 195


Stran 196 SD

ugañali mu u svakoj prigodi kano čiru na stražnjici. Izprjed njih stajahu ponizni poput psa pred gospodarem. Niže se nije moglo pasti, negoli se bili srozali. I takav svoj trajan položaj prihvatili kano naravan. Robovske duše uspješno robovale opanačko-kljunaškomu gospodaru, inače polupismenu.

Na čelu hrvatskih komunista i državne vlade našao se nakon rata Vladimir Bakarić Svileni. S njime je 22. lipnja 1945. razgovarao B. Radica. Zapisao je:

"Osjetio sam da me je Bakarić već osudio kao američkog čovjeka. Na moja daljna pitanja o tome, kakva će biti njegova politika u Hrvatskoj, i da li će Hrvatska u sadašnjoj Jugoslaviji biti ravnopravna sa Srbijom, bio je vrlo neodreñen. - Da i ne! - Hrvati, nastavljao je, imaju veliko opterećenje u odnosu na Srbe. Ustaše su ubijali srpski narod. Mi moramo praviti koncesije..." (Hrvatska 1945., 207.)

Tako najodgovorniji čovjek u Hrvatskoj. Prihvaća nametnut zalog (hipoteku) hrvatskomu narodu, bez obzira što je podnio veće žrtve u ratu na pobjedničkoj strani negoli Srbija. Svilenomu i ne pada na pamet spomenuti žrtve četničke kame u Hrvatskoj. Za nj one ne obstoje, premda njihove kame sievnuše vać na kraju vladanja Kraljevine Jugoslavije, potom u Srbu, a nisu ostale u koricama, dokle ne okonča rat. Naprotiv, rezale su hrvatske vratove i poslie rata na nekim prostorima. Kako hrvatski vrh, tako i niži nositelji te vlasti i komunističke ideologije. Prie negoli se Radica našao u Zagrebu, posjetio je rodni Split. U njemu doživje i sliedeće:

"Urednici Slobodne Dalmacije pozivaju me da im nešto napišem što bi oni rado tiskali. Ja im dam prerañen članak koji sam u toku rata bio objavio u Hrvatskome svijetu. Radilo se o jednoj usporedbi izmeñu Vladimira Nazora i Jovana Dučića. Dva mentaliteta. Hrvat Nazor u svojoj Majci pravoslavnoj daje izražaja svojoj boli nad ustaškim ubojstvima srpskog naroda, dok Jovan Dučić, iako zna da su i srpski četnici ubijali hrvatski narod, napada najgrubljim izrazima cio hrvatski narod, smatrajući ga kolektivno odgovornim za ubojstva Srba. U članku sam posebno istakao razliku izmeñu dva pogleda na genocid. Članak je zadržan u redakciji nekoliko dana, da bi mi bilo saopćeno da se ne može objaviti, jer da bi povrijedio srpske osjećaje. - Jovan Dučić - kazao je jedan od tih mladih urednika - sprska je kulturna tekovina u koju se ne smije dirati!"

Zatim se, kao što je i razumljivo, razvila cijela diskusija, u kojoj sam osjetio da se kod tih mladih intelektualaca, kad je riječ o Srbima i o Srbiji, pojavljuje pretjeran oprez. Linija je partije nesumnjivo morala biti da se ne smije dirati ni u što što je srpsko, dok se sve što je hrvatsko, a mogto bi 196


Stran 197 SD

graničiti s ustaštvom, mora suzbijati i žigosati. Slično mi se zbilo i u Beogradu s hrvatskim KOMUNISTIMA..." (odtisak M. Š.). (Hrvatska 1945., 188.)

Na idućoj stranici nastavlja: "Sve me to duboko zabrinjavalo. Osjećao sam da velikosrpstvo raste s daleko većim

tempom i da su naši komunisti zaplašeni, boje se Beograda, izbjegavaju kazati i naglasiti da su Hrvati (odtisak M. Š.), dok puštaju da se Srbi na sav glas deru kako srpstvo je spasilo Jugoslaviju i kako srpstvo mora čuvati Jugoslaviju, jer Hrvati su uvijek bili separatisti!"

Na kraju razgovora s urednicima Slobodne Dalmacije zaključuje: "Naprotiv, kod tog svijeta osjećalo se tek traženje, kako zatajiti hrvatstvo i zamijeniti

ga jugoslavenstvom." (Odtisak M. Š.) Držim, kako Radičinim riečima ne treba nikakav dodatak, niti izmjena, jer su točna

njegova opažanja.

ODBACIVANJE HRVATA IZ VRHA ZAPOVIEDANJA VOJSKOM - Na početku 1945. partizanske su postrojbe pretvorene u redovnu vojsku nazvanu Jugoslovenska armija, ne vojska. Moralo je biti po ugledu na Crvenu armiju. Da se u vodstvu njihovih zapovjedničtava u nacionalnome sastavu baš ništa nije izmienilo u odnosu na prijašnje stanje, pokazat će sliedeći popis:

I. armija: Zapovjednik Peko Dapčević, komesar Mijalko Todorović, načelnik stožera Milutin Morača, glavar Ozne Dragan Grubor.

II. armija: zapovjednik Konstantin Koča Popović, komesar Blažo Lompar, glavar Ozne Rajko Tanasković.

III. armija: zapovjednik Kosta Nad, komesar Branko Petričević Kada, načelnik stožera Vukašin Subotić, glavar Ozne Vlado Kovačević.

IV. armija: zapovjednik Petar Drapšin, komesar Pavle Jakšić, načelnik stožera Boško Šiljegović.

Dakle, na čelu sve četiri armije bijahu jedino Srbijanci, Srbi i Crnogorci. Hrvatska dala najviše partizana, Srbija najmanje do jeseni 1944., kada je u njoj provedena obća pokretnica (mobilizacija), ali su njihovi ljudi postavljeni u stožere tih najbrojnijih vojnih postrojba. Niti jednoga Hrvata u vodstvu barem jedne armije! Tako dolikuje svakoj kolonialnoj vojsci, u kojoj se riedki domorodac mogao domoći jedva nižega častničkoga čina. Ti su činovi bili dosegljivi Hrvatima. Borili se kano lavovi, ali im tuñin gospodario. A taj tuñin u vrhovima krupnih vojnih postrojba nije mario vidjeti niti jednoga Hrvata . Ta činjenica odgovara stanju u vojsci Kraljevine 197


Stran 198 SD

Jugoslavije. Kakva god bila, u njezinoj je vojsci ipak 1 (jedan) Hrvat zapoviedao divizijom i nosio generalski čin. Doduše, postignuto je to na izričit zahtjev dr. Vladka Mačeka, ali se ipak nešto pokrenulo. Prva je Srboslavija ušla u rat 1941. imavši 4 armije. Na čelu svake bi, dakako, Srbijanac. U krilnicima (generalima) nije oskudievala. Njih imaše 152. Osim jednoga Hrvata, prjed sam rat postao generalom jedan Slovenac i 1 pripadnik muslimanske vjere, ali se isti proglasio - Srbijancem. U novoj Jugoslaviji Srbijanci i Srbi nastavili davno uhodanim putem bez ikakvih obzira. Tako se na djelu kovalo "bratstvo i jedinstvo" pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Ovdje Jugoslavije stajalo namjesto Srbije.

Vodeći hrvatski komunisti, naročiti oni iz Dalmacije, u nametanju srbijanskih, srbskih i crnogorskih odabranika nisu htjeli vidjeti ništa neobična, a nekmoli golemu opasnost. Bili zadovoljni oglodanim kostima i vierno služili svoga opanačkoga gospodara, bijahu mu pasje odani.

Evo kako, dalje, hrvatske prilike i vodeće komuniste po svršetku rata vidi B. Radica: "Pred najezdom Srba u Zagrebu Hrvat se osjetio zastrašenim i povrijedenim. Činjenica da

je Tito bio Hrvat i da su glavnine partizana bile Hrvati kanda nije ničemu posebno pomagala. Bivši orjunaši i unitarističkojugoslavenski element, posebno meñu Dalmatincima, ponovno je prevladao, stideći se svega što je hrvatsko i trpajući sve hrvatsko u ustaštvo." (Hrvatska 1945., 20.)

(Pisac, roñeni Splićanin, sudi o Dalmatincima kroz primorsko-dalmatinsko mjerilo. Jugoslavenstvo i orujunaštvo cvjetaše u primorskoj Dalmaciji i na otocima. Zagorska Dalmacija listom je bila i ostala hrvatska. To joj služi na ponos i diku. Nikada se nije slizavala sa šajkačom i opančinom kljunašem, kano oni, što gledahu u more.)

Malo niže nastavlja: "U Zagrebu se radilo isključivo o tome kako da se zaboravi jučerašnja prošlost,

opterećenje činjenicom da je u njemu bilo središte NDH, i kako da se prešuti hrvatstvo! I u samom Zagrebu osjećata se nagla, upravo agresivna najezda velikosrpstva (odtisak M. Š.). Kod hrvatskih komunista nije bilo nikoga da se tome suprotstavi i da Zagrebu osigura vodstvo hrvatskoga naroda. Svi ti Bakarići, Blaževići, Krstulovići, Berusice, Gregorići, Žanki, Leontići itd., itd. bježali su od hrvatstva, odnosno bježali su od toga da položaj Hrvatske postave u okviru bihaćkih deklaracija, i na taj način hrabrili Srbe da mogu upotrebljavati sva sredstva da zagospodare nad Hrvatskom. Nisu ni osjetili da, na taj način, slabe ideološke temelje na kojima su trebali graditi novu državu "bratstva i jedinstva ravnopravnih naroda"! I kada su 198


Stran 199 SD

sprski komunisti otpočeli s masovnom likvidacijom Hrvata, posebno inteligencije, odgovorni čimbenici Republike Hrvatske nisu ni prstom maknuli da zaustave krvavi val osvete, nego su ga čak i podupirali i pomagali, šaljući u smrt stotine tisuća nevinih Hrvata, meñu kojima goloruki narod seljaka i radnika i gradana (odtisak M. Š.)! U svakom gradu pronalazio se nevin žrec kojeg je trebalo žrtvovati na žrtveniku svetosavske državne ideje velikosrpstva. Upravo kada sam napuštao zemlju, počela se graditi krvava drama žrtve nadbiskupa Alojzija Stepinca!"

Umjesto da hrvatski komunisti stanu izza svoga naroda, oni su prešli na stranu srbijanskih hrvatoždera, tamanili vlastiti narod u ime "bolje budućnosti" toga istoga naroda. "Jaki" biše prema dolje, no odviše puzavi prema gore, prema beogradskome gospodaru, kako bi učvrstili svoju stolicu. Nepriekidno kričali, da je hrvatska vojska izdajnička, služila tuñincu i sl., a njihov Tito bio najvećim moskovskim sluganom, oni pak srbijanskim sluganima i podrepnicima. Dvostruke dakle sluge i izdajice, k tomu krvoločni gospodari svoga naroda. Kako je poznato, izdajice su najgorim i najopakijim gospodarima.

Dok su svojedobno partizani imali 12 korpusa, polovica ih je bilo hrvatskih. U Hrvatskoj je pored toga partizanski pokret za sve vrieme 2. svj. rata doživljavao najmanje padova, bio dakle najčvršći. Mogli se Hrvati boriti iznad svake mogućnosti, plodove njihove bitke pobraše Srbijanci i Srbi! Svi njihovi napori biše zaman, kada tuñi svetci blago diele. Hrvatsko lakovjerno srdce bez razmišljanja se podložilo srbijansko-pravoslavno-bizantskoj lukavosti i prievari. Hrvati vino nosili - vodu pili, kako davno uztvrdi F. Grabovac.

NEPRIEKIDNA SIJANJA SMRTI

UBOJSTVA U VRGORCU - U polovici mjeseca lipnja (17.) 1942. skupina biokovskih partizana spuštala se oko gradića Vrgorca. Njegovu posadu činilo nekoliko oružnika, kojima bi pridodan malen broj domobrana. Nakon kraćega puškaranja branitelji se predali, jedni pak uspjeli pobjeći u Ljubuški. Zarobljeni domobrani i 3 oružnika puštani, neka prošire glas o partizanima.

Komunistički novinari i povjestničari pisali, kako je za Vrgorac voñena oštra bitka. Bijaše toliko "oštra", da nije niti jedan napadač ranjen, niti je poginuo! A ratni plien bio velik. Istina je, dakako, drugačija. Gradić stvarno 199

199: Vrgovac


Stran 200 SD

i nije branjen. Znano je, kako su partizani uveličavali sebe i svoju snagu i hrabrost izmišljajući ljute bojeve, žilave brojne branitelje, njihova bježanja i poraze. Sve se to potvrdilo u vrgorskome primjeru. Zaista odvukoše velik plien, ali veoma malo ratni. Bio to pokretni imutak uglavnome t.zv. klasnoga neprijatelja. "Oslobodioci" ubiše 44 Vrgorčana! Dakle, petinu stanovničtva toga gradića. Birahu u većini "klasne neprijatelje" meñu osobama mjestnih trgovaca i gostioničara. Meñu partizanima bivalo više dužnika tih trgovaca i gostioničara, te se "borci za družtvenu pravdu", kako sebe imenovali, tim činom riešili svojih vjerovnika, i, naravski, dugova. Ujedno uzeše nove nepovratne dugove u obliku njihova pokretna imutka. Pljačku pravdali uništavanjem i razvlašćivanjem "klasnoga neprijatelja", tim mislima vodiljama ugradenim u bit sama boljševizma. Do u potankosti provest će to nakon rata prisvajanjem nepokretnih i pokretnih dobara te tjeranjem seljaka u radne zadruge. I sve će to biti popraćeno sudskim progonima, osudama na višegodišnji zatvor, neriedko i na smrt. U Vrgorcu je već 1942. položen ispit i stečeno izkustvo. Takoñer i najava svemu narodu, kakva ga to čeka "bolja budućnost". Ostale njihove žrtve biše "narodni neprijatelji i špijuni", kojih, eto, bio prepun i Vrgorac. Partizanski se pokret službeno borio protiv fašizma. Izpalo, kako su skoro svi odrastli Vrgorčani - fašisti. Gotovo preko noći postali tim zlim narodnim neprijateljima, stoga morali ostati bez glave. nije važno, što nitko meñu njima i nije znao za fašizam. Glavno bijaše tako ih prozvati, pa je samim time nadeno opravdanje za najveći zločin. U izobilju će se partizanija time služiti, kako bi tobože opravdala svoja razbojstva. Uzporedbe radi, valja reći, da su oni vladali pola stoljeća i nisu za sebe pridobili ni 10% stanovničtva. A. Pavelić namah najveći broj Hrvata učinio fašistima unatoč tomu, što se jedva kdje i čula rieč fašizam i fašist, osim kada se radilo o talijanskim vojnicima crnokošuljašima, što se službeno zvali fašisti.

O vrgorskome pokolju raznio se glas na daleko i široko. Svoje razbojničko lice ne mogahu partizani ničim više prikrivati. Uspješe proriediti stanovničtvo, ostalima utjerati strah u kosti!

"Napad" na Vrgorac vodio Ivan Gaće i Pavao Lozo iz Poljica (Imotskih) s još nekolicinom koljača. Iznad njih - kako to moralo biti - stajao Svetislav Ćeća Stefanović. Njih dvojica sa suradnicima podrepnički ga slušali i provodili svaku njegovu nakanu, naročito one što se odnosile na uništavanje hrvatskoga naroda. Meñu 22 usmrćenih bilo je više žena. Kano dobri krvnici nisu štedjeli ni djecu! Tako poželio drug Ćeća, a robske duše olako izvršile njegov naum. Da priličan broj odrastlih mužkih nije pobjegao, snašla bi ih ista nesreća. Eto na djelu ubijatelja žena i djece, pljačkaša i otimača! Hrvati uništavali Hrvate. Uništavatelje predvodio - tuñin! 200


Stran 201 SD

Kada sam 18 godina poslie tih dogañaja pitao Gaću, čemu tolike žrtve, odgovorio mi, da

je to tražio veleprevrat. Eto se i grabežna umorstva pravdaju srbokomunističkom revolucijom! Zanimljivo je, kako dogañaje u Vrgorcu prikazuje slavitelj partizanskoga pokreta u knjizi

Dalmaciji 1942. Dotičnik tvrdi, da je zarobljeno 90 žandara, ustaša i domobrana, a njih 30 uspjelo pobjeći. Upada u oči, kako je zarobljen velik broj neprijateljskih vojnika "Nakon kraće, ali oštre borbe..", kako veli Gizdić. Ali partizani ostadoše zdravi i čitavi, upravo kano da se branitelji nabacivali hrastovim šiškama. Po uhodanoj navici, kada "istoričari" ipak moraju priznati kakav neugodan postupak svojih miljenika, onda to uzgredice pribilježe u podsadržaju. Čini to i Gizdić. Piše:

"Od uhapšenih su 32 strijeljana, meñu njima i neki trgovci, 'kao klasni neprijatelji'. Strijeljanje tolikog broja neprijatelja bilo je rezultat nepravilnog i sektaškog kriterija, što je bacilo izvjesnu ljagu na partizane, za koje se znalo da ubijaju samo zločince." (311.)

Gizdić uvećava broj hrvatskih branitelja gradića Vrgorca najmanje za 4 puta, ali umanjuje broj partizanskih žrtava; namjesto 44 usmrćena u njega su 32. I Gizdić i Gizdići tako redovito postupaju. Unatoč svemu, ipak je od njega puno, kada uobće i spominje partizanska razbojstva makar i u podsadržaju!

POJEDINAČNA USMRĆENJA. - Nekako u to isto doba, kada je napadnut Vrgorac, postavili partizani zasjedu, stvarno hajdučku busiju, izmeñu Gornjih Brela i Dubaca u Omiškoj obćini, na zapadnome rubu planine Biokova. Zaustavili redovni autobus, iz njega izvukli Frankana Čizmića iz nedaleka Zadvarja, odvukli ga u planinu i ubili nakon strašnih mučenja. To se mjesto, kdje je zaustavljen autobus, zove Žabnjak. Odslie se ljudi bojali te točke, kano veoma

opasne za prolaz. Nedugo izza toga banuše noću u

nebranjeni Šestanovac, obćinsko srjedište. Porobili obćinske urede, duhansku postaju, onda izrazbijali sve, što ne moglo ponieti sobom. Posebno tražili dr. Josipa Luetića, obćinskoga liečnika. Na sreću, on slutio opasnost i prenoćio u susjednome Zadvarju. Veoma

ljuti sbog izmaknute lovine, opljačkali mu stan i štošta uništili. Luetić bijaše kriv, jer se osjećao Hrvatom.

Bijaše najbolnije, što odvedoše obćinskoga načelnika Franu Nosića, moga seljanina, veoma ugledu osobu, otca dvoje malene djece. Ujedno bio dožupanom Velike župe Cetine i vladinim povjerenikom za taj kraj. Natovarili na nj breme opljačkanih stvari, koje do jutra iznio pod biokovski vrh Sv. Iliju ( 1642 m). Sbilo se to 26/27. srpnja 1942. Upad u Šestanovac 201

210: Ključ – zapadna Bosna


Stran 202 SD

izvela četa "Ervin Klarić" (ne Četa ili Satnija Ervina Klarića, kako je u duhu hrvatskoga jezika!). Nosića na čitavu putu na najmanjoj udaljenosti pratio partizan Jerko Kovačević, rodom iz Makarskoga primorja, koji će za pola godine poginuti u bitci na Neretvi. Na početku uzpona na Biokovu, pokraj zaseoka Čikeša, u Donjoj Žeževici, stvorila družina nekakav svoj "sud", koji "sudio" Nosića, a da ga nije ni preslušavao. "Predsjedavao" mu Pavao Lozo, poznata polupismena krvopija iz Poljica (Imotskih). Kako je očekivati, osuden je na smrt. Uskoro nastavili uzpon prema vrhu. Budući da Lozo bi trom, to češće sbog njega zastajkivali, što je uhićeniku olakšavalo nošenje tereta.

Izpod vrha Sv. Ilije, drugoga po visini na Biokovu, partizani udarili tabor. Tu se osjećali posve sigurni od bilo kakva oružana napada talijanske vojske, jer hrvatske tada ne bi nikdje u blizini. Hranili se onim, što oteše na pohodu u Šestanovac. Tu, dakako, bi glavnim Svetislav Ćeća Stefanović, o kojemu je izprjed pisano. On ih poslao i dočekao. Podredeni mu bijahu Lozo te Ivan Gaće. Kako ne imadoše drugoga posla, to se skoro 4 dana "bavili" osudenim Nosićem. Za sve ga vrieme "gonjali, bili i mučili", kako napisa A. Kačić Miošić. Na njemu se zvjerski izživljavali. Tako se kalili za buduća mučenja i usmrćivanja hrvatskih ljudi. Spomenute ga poglavice uglavnom izpitivale, podredenima prepuštali mučenje, za što bi pripravna većina boraca. Htjela se potvrditi prjed svojim glavarima kano prave junačine udarajući svezana čovjeka. A da se i ne govori o ponižavanjima i vriedanjima najprostijim riečima, izazivanjima i nasladivanjima zbog žrtvina trpljenja. Ne trieba sumnjati, kako Nosić bi načistu, da mu je smrt blizu, ali ju je stoički čekao. Pored raznovrsnih muka morili ga i žedom, jer prva dva dana ne primi ni kapi vodi. Vjerovati je, da je žarko želio konačan smiraj, ali mu ga ne dadoše tek tako. Nožem mu zarezivali grlo, kano da će ga zaklati. Prekinuli bi igru nakon manje zarezotine. Tako je klan desetak puta. Izmjenjivali se, tko će ga "bezbolnije" zaklati. U tome mrcvarenju - kako se mogaše doznati - izticala se osobito omladinka Lenka Filipović iz Gornjih Brela. Za partizaniju bi omladinka, kako se to srbski veli. Po ratu zaposlena u partijskome komitetu u Makarskoj. Valjda nitko čestit ne bi pozavidio mužu i djeci bivše omladinke.

Četvrti dan odlučilo partizansko vodstvo ubiti svoju žrtvu. Po njihovu nepisanu zakonu, strieljanje se odvijalo javno, dakle prjed cielom Satnijom Ervina Klarića. Dvojica svukla i izula žrtvu, kako bi se okoristili njegovom odjećom i obućom. Zatim mu njegov "andeo čuvar" Jerko Kovačević pucao u - leda. Nakon pra dva hitca, kojima bi pogoden, Frano uzviknu: "Prolievaš pravednu krv." Izza trećega nastavi: "Pucaj bolje, da mi skratiš muke!" Srušio se nakon petoga zrna. Bit će, kako je tek njime dokrajčen. Ubrzo ga njih nekoliko lati i ponese do obližnje jame, u koju ga baciše kano strvinu. 202


Stran 203 SD

Po obavljenu ubojstvu partizanija se zaputila prema Donjim Brelima, jer im nestalo

hrane. Tu će doći do nje dragovoljno "pod moraš." Partizani bi se sebi iznevjerili, ako se ne bi potvrdili u svojemu neomeñenu licemjerju.

Dugo prosipali glas, kako će netko težko odgovarati za smrt pravedna čovjeka, načelnika Frane Nosića! Htjeli stvoriti uvjerenje, da ga ubio netko drugi, a ne oni, partizani. Za njih Frano bio dobar i pošten čovjek! Tako govorahu. Olako prelazili prjeko činjenice, da su ga oni odveli iz vlastita doma te da su Šestanovčani prepoznali nekoliko njih, meñu kojima bi i jedan Pejković iz susjednoga zaseoka. Namjeravali time skinuti odgovornost sa sebe te ujedno primiriti nezadovoljstvo tamošnjega svieta, koji je dobro poznavao Nosićevu plemenitost i čestitost. Odviše je reći, da nikoga ne uvjeriše u svoje laži!

*** Mučenja i sadizam bijahu sastavnicama partizanskoga života, i to svakdje te u svako

doba. Jednako i pošto postaše redovna vojska, isto tako i po koncu rata. Jedno mučenje opisao N. Tolstoy u djelu naslovljenu Ministar i pokolji. Evo toga odlomka:

"Dok su se Milan i njegov drug mučili da stanu na noge, ugledaše prizor nalik na srednjovjekovnu sliku paklenih muka. Mladi zarobljenik iz prethodne zarobljeničke skupine ležao je malo iza njih. Bio je gol, ruku svezanih na zatiljku i od glave do pete pun posjekotina i rana od noža. Još i u tom trenutku fanatični mu je partizan zadavao nove rane. Udaljen jedva tri koraka, na svoj užas Zajec ugleda dječakove izbodene oči i krv koja je tekla iz očnih duplji. Ignorirajući sve oko sebe, partizan nemilosrdno izmrcvari dio još nedirnuta žrtvina mesa." (Str. 157.)

Na ovome postupku mogla bi mu pozavidjeti i najokrutnija zvier. Skupine su mučene na druge načine. U nastavku pisac prikazuje takvu sliku: "Pristigli zarobljenici oblikovaše kolonu i krenuše naprijed. Njihovi se stražari stalno zabavljahu naredbama "lezi" i "diž' se". Kako su im žice zadirale u zglobove i podlaktice, izvodenje tih naredbi bilo je moguće samo uz velike teškoće i nepodnošljivu bol. Kada bi bili spori u izvodenju takvih naredbi, partizani bi ih boli ili zarezivali kratkim, zaobljenim moževima, namienjenim upravo toj svrsi (odtisak M. Š.). Nakon nekoliko stotina metara mučenja kolona se zaustavi."

Zahvaljujući najviše Tolstoju, koji piše na englezkome, s partizanskim je zločinima upoznat sviet.

*** Pokojnoga Nosića nasliedio Mate Bolčić iz sela Žeževica. Načelnikovao tek koji mjesec,

jer ga zadesila Nosićeva sudbina. Bez obzira koliko ta 203


Stran 204 SD

dvojica činila dobra svomu narodu u težkim vrjemenima, partizanima biše "sluge okupatora i domaći izdajnici", stoga morali nestati.

Druga osoba iz Lovreća, što zaglavi od partizanske ruke, bi Tomislav Mislav Mustapić. Otac mu posjedovao sjenokoše u Buškome blatu (susjednoj južnoj Bosni). S konjskom zapregom otišao po sieno. Nedaleko Buška blata presreli ga partizani i poveli sobom. Ustrielili ga u planini Kamešnici govoreći, da je dotičnik u džepu imao slovo U, ustaški znak. Budući da mi je mladić dobro poznat, odgovorno iznosim, kako nije bio ustaški raspoložen, niti bi članom Ustaške mladeži. Smiešno je navoditi, kako je uza nj naden ustaški znak. Akoli ga je - predpostavimo - posjedovao, sigurno ga ne bi nosio na područje, kdje se već dulje nahodili partizani. Naravski, kola i konje oteli. Triebali pljačkaškoj družini. Bijaše to čisto grabežno umorstvo!

Sliedahu poslie desetci ubijenih ljudi iz mojega i okolnih sela, kano uostalome i po cieloj Hrvatskoj.

UBIJANJE HRVATSKIH ORUŽNIKA I DRUGIH OSOBA - Takoñer na kraju srpnja (možda 27.) isti partizani iz Biokove napali oružnike i rizničare u Zagvozdu (u Imotskoj krajini). Opirali se mlako i uskoro se predali. Usmrćeno je potom njih svih 14, nakon što su razodjenuti i oboseni.

Isto doživje oružnička postaja u Župi (Biokovskoj) 7. kolovoza. I tu se po kraćemu odporu predalo svih 5 oružnika. Sutra dan su posmicani u nedalekim Rašćanima, na podnožju planine Biokove. Ostavili ih nepokopane, gole i bose, pa ih razvlačili psi i orlovi. Jedan od naredbodavatelja bi Pavao Lozo. Upoznao sam ga 1960. Bio zapuštan, neuredan, brio se možda svaki drugi tjedan. Iz njega izbijala prljavština, za sobom širio neugodan zadah. Inače bistro i odmjereno opisivao svoje zločine, ne pokazujući pritom ni malo uzbudenja niti kajanja. I tada smatraše, da je učinio koristne stvari. Kada bi izpričao više zločina, odmahnuo bi rukom, kano toga bi dosta. Dosta barem za taj dan.

Hladnokrvno jedanput naveo, da su u Biokovi nepoželjne domaće ljude i zarobljenike ubacivali u dvie jame nedaleko zaseoka Šošića, iztočno od vrha Sv. Jure. Provjerih izpričane podatke. U jednoj jami leži 250 ljudi, u drugoj 350. Ukupno dakle 600 žrtava! Drugoj je cementirano grotlo. Ni jednom u Pavla ne osjetih ni najmanju neugodnost, a nekmoli grižnju savjesti, odnosno kajanje sbog tih zločina. Okorjeli ubojica bijaše pošteden takvih neugodnosti. Ali ipak osjećao potrjebu kazivati svoja zlodjela. Bit će, kako se tada olakšavao.

U 2. svjetskom ratu planina Biokova biše valjda stalno partizanskim uporištem. Upadala u nju talijanska, njemačka i hrvatska vojska nekoliko 204


Stran 205 SD

puta, ali gotovo uzaludno. Partizani nikada ne htjeli prihvatiti otvorenu bitku, već se pravodobno izvlačili. U Biokovu dovodili nepodobne ljude i zarobljenike. Svi svršili u jamama, najviše u onima pokraj Šošića.

Dakle, stotine i stotine Hrvata i Hrvatica doživješe usud Frane Nosića, Mate Bolčića i drugih.

CRNOGORSKI PARTIZANI U DALMACIJI - Nakon partizanskoga upada u Šestanovac, iz kojega se odmah povukli, talijanska je vojska iz Zadvarja, uskoro i iz Šestanovca gotovo svakodnevno obasipala topovskom paljbom sjeverozapadne predjele planine Biokove. Iz Lovreća se jasno vidjelo razprskavanje zrna i dim, pucnjevi se gromoglasno razliegahu po čitavu kraju. Na to smo ubrzo sviknuli. Ali će za malo vrjemena okrenuti te cievi prema nama. Zadesit će nas prava nesreća.

4. kolovoza 1942. partizani zaposjeli Livno i usmjerili se prema jugu. Premda nisu nikdje nailazili na odpor, ipak se veoma oprezno pomicali. U većini bijahu Crnogorci. 15. kolovoza stupiše na prostor Imotske krajine, ušli u selo Ržano (Aržano). Evo kako o tome sbori D. Gizdić:

"Prekjučer je I. proleterska s bataljonom "Vojin Zirojević" zauzela jako neprijateljsko uporište Aržano (odtisak M. Š.), a zatim Studence. Osloboñenjem Aržana i Studenaca naš slobodni teritorij seže do vrata Imotskog." (Dalmacija 1942., 472.)

Nalažah se tada u rodnome Lovreću, desetak kilometara od Ržana, i znano mi je, kako to selo ne bi nikavim uporištem, jer ne bijaše branjeno. Iz njega se povukli oružnici i rizničari. Dok partizani "zauzimali" selo, niti jedna puška nije puknula! Tu će svoju bolestnu stranu Gizdić potvrñivati u sve četiri knjige, što ih napisa o partizanskome ratu u Dalmaciji i njezinu susjedstvu. Ukupno zapremaju više od 3.000 stranica. Pisac sipa laži kano iz vreće. Navest ću još koji primjer, a može ih se predočiti sva sila.

Kako partizani hodili prema jugu, tako se pred njima povlačili oružnici i rizničari, jedina hrvatska oružana snaga tada. Isti ostavili postaje u Studencima i Lovreću. Gizdić u podsadržaju prenosi izvještaj političkoga komesara IV. operativne zone, u kojemu biva:

"Iz Aržana su oni (tj. partizani, prim. M. Š.) krenuli prema Studencima, u Studencima im je dat otpor iz žandarmerijske kasarne i crkve, ali su ih naši pomoću bacača istjerali iz tih položaja, odakle su onda pobjegli u Lovreć (odtisak M. Š.). Naši su onda komotno ušli u Studence..." (Dalmacija 1942., 472.)

Grčka rieč historia označuje provjerenu viest. Akoli se što preuzima, mora se o tome prosuñivati, provjeriti. Za Gizdića to ne postoji. On ide i dalje. 205


Stran 206 SD

18. kolovoza 1942. partizani uñoše u moj Lovreć. Tu sam ih dočekao. Biše uglavnome

Crnogorci. Tada prvi put čuh njihov neobičan naglasak. Ne mogah onda predviñati, kako će naglasničtvo biti predmetom mojega budućega zanimanja. Hvalili "veliku i moćnu Rusiju", koja će uskoro stići na Jadransko more. Skupa ćemo tvoriti jednu državu. Živjet ćemo jednako, svatko će biti sit, odjeven i zadovoljan. Ruska majka je pravedna: svakomu svomu djetetu daje jednak komad. I nastavljali u tome raspoloženju govoriti o Rusiji. Bijaše zanimljivo slušati te ljude, koji plovljahu u oblacima, ali bili uvjereni u svoje tvrdnje.

Sliedeći oružnike i rizničare iz Ržanoga i Studenaca, lovrećki jednako postupiše. Pridružili im se na povlačenju i svi se smjestili u Zadvarju. Evo kako partizanski dolazak u Lovreć prikazuje Gizdić u istom djelu:

"Proleteri su danas oslobodili Lovreć, jedno od jačih ustaških uporišta (odtisak M. Š.) na putu Šestanovac - Imotski. Osloboñenjem Aržana, Studenaca, Prova i sada Lovreća zadan je ustašama u Imotskom kotaru (a oni taj kotar smatraju svojim najjačim uporištem u Dalmaciji) težak udarac." (475.)

Lovreć, niti bilo koje selo u Imotskoj krajini, ne bi onda ni jako, ni ustaško, ni uporište! Gizdića uhvatio trajan delirium tremens. U tome razdoblju alkoholnoga ludila bolestnik svakdje vidi miševe, tako i Gizdić pronalazi jaka ustaška uporišta, koja to ne bijahu, bilježi množtvo mrtvih i ranjenih neprijatelja, dosta zarobljenih te štošta drugo. Morao je pritom promišljati, kako piše o svježim dogañajima, što su poznati tisućama svjedoka. Budući da je njegova partijska Bratovština krupno lagala, on se povodio za njom. Znanstvenost mu bi zadnja rupa na svirali. I djeca su znala, kako nikdje tada ne bi u Imotskoj krajini ustaške ni domobranske posade. Talijani to ne bi dopustali. Jedino ih vidio Drago Gizdić.

Drugi dan partizane u protunapadu odbaciše Talijani zajedno s hrvatskim oružnicima, rizničarima i seoskom stražom. Seoskih je stražara moglo biti 80. Prognali ih preko bosanske granice. Ali partizani za sobom ostavili krvave tragove. U susjednoj Velikoj Cisti ubili Lovrećanina Ivana Šamiju, zvana Dogulja, otca troje djece, u Lovreću dva momka. Usmrćeni su u kući Mate Bošnjaka (Kekića), pokraj crkve. Matina kuća bila pretvorena u zatvor. Jedan je obješen o kućnu gredu, drugomu prerezan grkljan. Ali obojici ruke vezane žicom, i to na leñima! Zaklani se zvao Ante Madunić (Pilešević) iz Ciste Provo. Uhvaćen je na putu iz Ciste Prova u Lovreć. nije utvrñeno, tko je obješeni. Vjerovati je, da je kakav namjernik zatečen u prolazu kroz Lovreć.

Za koji dan povukla se talijanska vojska na polazne položaje, za njima se onda partizani dovukoše ponovno do Lovreća. I tako Lovreć postao graničnikom meñu ratujućim stranama. Iz Šestanovca i Zadvarja, dakle s 206


Stran 207 SD

juga, danonoćno su Talijani tukli topovima Lovreć, Cistu Provo, Svib i Studence. Lovački zrakoplovi nadlietahu šire područje, strojničili ga i zasipali lakšim bombama. Život doveden na rub izdržljivosti. Meñu mnogima i obitelji mojih roditelja morala bježati. Našla spas u Slavoniji, u selu Vrpolju. Izbjegnula najmanje jedna trećina stanovničtva.

U gimnaziju u Brodu n/S putovah vlakom. Neriedko bih čuo, kako su partizani iz pojedinih sela noću odveli jednoga ili dvojicu ljudi. Odvoñenjem im se gubio svaki trag. Koga bi opet sačekali na putu, orobili ga i ubili. Ono što su provodili u južnoj Hrvatskoj, Hercegovini i Bosni, činjahu i na sjeveru hrvatske domovine. I teretni i osobni vlakovi letjeli u zrak, žrtve se množile meñu nedužnim pučanstvom.

UBOJSTVA I PROGONI

BIHA Ć - Na koncu jeseni 1942. partizani zauzeli grad Bihać i njegovu širu okolicu. Slomili odpor hrvatskih branitelja. Brojčano bili nekoliko puta nadmašili gradsku posadu, koja uz to bijaše obterećena i množtvom izbjeglica. Razlozi za osvajanje grada bijahu više političke negoli vojne naravi. U Bihaću je potom oddržano 1. zasjedanje političke ustrojbe imenovane AVNOJ (Antifašističko vieće narodnog osloboñenja Jugoslavije). Taj su skup srbokomunisti uzeli kano temeljac svoje buduće vlasti. Nakon njega usliedili sbor istoga tiela u Jajcu 29. studenoga 1943., što ga potom

promicali kano dan rañanja nove Jugoslavije, t.j. njihove srbokomunističke, porobljivačke. U svojim rukama imali bihaćki kraj puna 3 mjeseca. Povukli se pred navalom hrvatske vojske. Kada su Hrvatske oružane snage vratile taj kraj, našle su pravu pustoš. Srbokomunistička zlodjela u gradu i okolici predstavio je Ivo Rubina u manjoj knjizi Tri mjeseca pod crvenom zviezdom. Riečju i slikom zorno su opisani zločini nad gradskim i seljačkim pučanstvom u tieku njihove strahovlade. Brojni skupni grobovi i nagnjila trupla u njima biše niemim svjedocima najnižih zvjerstava tih neljudskih počinitelja. Ne može se sumnjati u predočene dokaze, jer su cjelotno osnaženi svima osnovnim podatcima. Na koncu, manja i veća zločistva ostavljali za sobom "oslobodioci", kamo god se kretali. Njihove žrtve u golemoj većini bili Hrvati. Uhvaćenim četnicima progledavano kroz prste; redovito značku na šajkači zamjenjivali crvenom zviezdom. I tako uviek dva mjerila!

Kada je umoreno preko stotinu Hrvata, zaključili mjerodavni, kako bi triebali - suditi. I najednom je, kano s neba pa u rebra, nenajavljen, proradio partizanski sud. Dakle prava partizanska pravna ustanova, stvarno poruga i 207

207: Bihać


Stran 208 SD

pravu i sudu i sudstvu. "Izpitivanje" se sastojalo u tome, da je privedeniku pročitana smrtna osuda, potom vraćen u zatvor te sliedeće noći smaknut nekdje u gradskoj okolici. Kakva vlast - takav i njezin pravni sustav.

Iz Bihaća se pošlo dalje.

UDBINA - Nakon što je uzpostavljena

Nezavisna Država Hrvatska, dignuli se na noge dobro ustrojeni četnici u Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj Bosni. Kada se čvršće osovili, sustavno počeli uništavati Hrvate i njihova sela. Koliko god mogli, Hrvati se branjahu. U udbinskome slučaju opasnost nahrupila izvan Like, prispje iz Bosne. Iz

bihaćkoga kraja, korjenito očišćena od nepoželjna hrvatskoga i bošnjačkoga stanovničtva, partizani se pokrenuli prema zapadu. Dogodilo se to malo poslie stvaranja ustrojbe Avnoja. Da se pod pojmom države Jugoslavije skrivala Velika Srbija, nije javno rečeno. Meñutim, uskoro će se to dokazati množtvom nedjela, meñu koja svakako spada i razaranje gradića Udbine.

Od Bihaća te južnijega prostora zapadne Bosne partizani krenuli u prodor prema južnoj Lici. Prva na redu bi Udbina, gradić naseljen Hrvatima, potom će zao usud pogoditi većinu hrvatskih sela u Lici. Malo prie izbjeglice iz zapadne Bosne doniele u Liku zle glase. Pripoviedali o krvoločtvima partizansko-četničkoga soja, o nedjelima svake vrste. Uz to, znali puno i o četničko-partizanskim haranjima i zločinima po Lici, Bosni i sjevernoj Dalmaciji. I kada se opasnost primaknula s iztoka, uočeno je, da malobrojna obrana ne će izdržati, stoga se moralo spasavati goli život. Na brzu ruku narod se pripremio za bieg. Svatko metnuo naprtnjaču na leda, sitnu djecu u naručje, bolestnike vodili, nemoćne nosili te po nizkoj hladnoći uputili se u nepoznato. Smjestili se najprie u hrvatskome kraju oko Lovinca i Gospića, zatim se razpršili diljem sjeverne Hrvatske.

U noći 14. na 15. prosinca 1942. partizani se ušuljali u izpražnjenu Udbinu. Oni govorahu, da su "oslobodili" gradić. Kakvu je slobodu dočekala Udbina, odmah počeše potvrñivati. Počistili svaki stan, svaku kuću, kutak. Sutra ujutro, po dnevnome svietlu već dolazili srbski seljaci te na konjima i zapregama odnosili vriedne stvari. Prispievali srbski seljaci i iz udaljenih krajeva. Odvlačili bilo što, samo da se ne vraćaju praznih ruku. Neriedko ne znaše imenovati predmet, što ga odnose, niti im bi jasna njegova namjena. Lakirani se ormari mogli naći u stajama i dimljivim kuhinjama, kdje je gorjela vatra na ognjištu. Najviše se Vlaščad otimala za šivaće strojeve. Sbog njih bivalo svade, prietnja, pa i pucanja.

Kada je gradić do temelja opljačkan, skidana su vrata i prozori, žliebovi. Na kraju je zapaljen, da ne osta ni kućerak. Onda nisu pocrnjele 208

208: Udbina u Lici


Stran 209 SD

zidine dizane u zrak, jer ne bi eksploziva. Kako bi bila zatrta svaka uspomena na hrvatstvo, uništeni su i nadgrobnici, groblje pretvoreno u pustoš.

Odviše je nagañati, što bi se dogodilo sa stanovničtvom, da je "oslobodioce" dočekalo u svojim kućama. Srbovlaški je soj, onda s crvenom zviezdom na šajkači, meo sve, nije ostavljao ništa hrvatskoga, nego sustavno iztjerivao Hrvata s njegova ognjišta bilo progonima ili ubijanjem, a naročito u Lici, kdje je na najvećim prostranstvima želio stvoriti čiste srbske krajeve. Dodati je, kako Srbi u tome uvelike uspješe. Već je u proljeće 1942. pomoreno je hrvatsko pučanstvo u Gradačcu, Gornjemu Pounju i Rudopolju. Tko ne pobježe, toga nesta. Nastavit će se iztrjebljenje tamošnjih Hrvata. Uskoro nestaju katoličke župe Boričevac, Bunić (Udbinski), Korenica i Palanka. Od 12.000 ostalo je tek 1.500 Hrvata u tome kraju.

Po svršetku rata niti jedan se udbinski Hrvat ne smjede vratiti na vlastito sgarište, niti posjetiti grob svojih najmilijih. Izgrañena je nova Udbina, ali je u nju izključivo naseljeno srbsko stanovničtvo. Da bi trajno ostalo i širilo se, podignuti im i proizvodni pogoni.

OMIŠ . - Na kraju 1942. partizani posjeli gradić

Teslić. Drži se, kako je bilo izdaje. U njemu podlegla većina pripadnika 25. domobranske pukovnije na čelu s pukovnikom Binderom. Dio domobrana probio se iz obruča i tako izbjegnuo smrtnim mukama. U dotičnoj postrojbi u većini biše momci iz ravničarske sjeverne Hrvatske. U zarobljeničtvu na oštroj zimi proveli skoro 3 mjeseca. Za sve

vrieme nagovarani, neka se pridruže partizanima. Jedni im pristupili, kako bi se oslobodili, čim im se pruži prilika. Većina se ne htjela iznevjeriti zakletvi. Bosi i u dronjcima bijahu sprovedeni do Duvna te odatle bez pratnje upućeni na jug. Konačan cilj nametnuo im se Omiš. Put ih vodio preko rodnoga mi Lovreća. Premrznuli, uglavnome bosi, napaćeni i izgladnjeli, iznemogli, bolestni i klonuli, jedva se micahu po dalmatinskome kamenjaru. U hodu se oslanjali jedan na drugoga. Teturali i padali. A svrh svega trpjeli od hladnoće. Jedva lizli. Kuda god prolazili, narod ih srdačno dočikao. Hranio ih, premda je veoma oskudievao, davao im kakav odjevni predmet, obuću, primao ih na spavanje, grijao, nudio liekove, kakvi se našli pri ruci. Priputni narod sve činio, ne bi li ublažio jade tim stradalnicima i oddržao ih na životu. Malobrojni preživjeli najviše duguju život ljudskoj susretljivosti i dobroti.

U Omiš se konačno dovukli nakon svoga pretežka Križnoga puta. Prispjeli umrieti na obali hrvatskoga mora, koje su mnogi prvi put vidjeli pri koncu svoga mukotrpna života. Većina ih u hodu oboljela od pjegavoga tifusa. U Omišu bijahu smješteni u Ravnicama na tvornički beton. Dobili malo hrane i liekova, ali sve bi zaman. Naglo počeli umirati, i smrt ubrzo 209

209: Omiš


Stran 210 SD

pokosila 101 kostur. Predjel na groblju Vrisovcima, kdje počivaju ti mučenici, od tada se naziva Domobransko groblje. Kadkada bi na njemu osvanuo stručak cvieća, ali se pokojnicimajavno ne smjede izkazivati nikakva počast, dok vladahu srbokomunisti. Začudo, taj dio groblja nije preoran, kako je to činjeno na drugim grobljima u Hrvatskoj, kdje su ležali "neprijateljski" vojnici. Naime, zimi 1945/46. u sjevernoj su Hrvatskoj jedne noći preorani dielovi groblja, kdje bijahu pokopani "neprijateljski" vojnici. Srbokomunističkim barbarima smetali i mrtvaci na grobljima.

ZRINJ - Zrinj ili Zrin, poviestni kraj i boravište hrvatskih velikaša Zrinjskih, leži na svjeveroiztoku područja Zrinjske gore. U okolnim je naseljima obitavalo hrvatsko pučanstvo. Na putu širenja poletnoga srbstva stajaše taj stari dvorac i tamošnji Hrvati, stoga ih srbokomunisti odlučili ukloniti. 1943. napali su to slabo branjeno područje i pokorili ga. I taj je prostor očišćen od starosjediteljskih Hrvata na način,

kako postupahu do tada. Preživješe tek oni, što su na vrieme ostavili domove i razasuli se kojekuda po sjevernoj Hrvatskoj. Po okončanju rata nisu se mogli vratiti na rodna ognjišta. A na njima se našli domaći Srbi i tu ostali. Tzv. SAO krajina započetaje stvarati ustankom u donjolapačkome kotaru 27. srpnja 1941., nastavljena u ratu i poraću, da bi svoj konačan oblik poprimila 1991 ! I sve to se odigravalo javno i naočigled hrvatskih komunista, svojom politikom pomagahu tamanjenje hrvatskoga naroda, kako se ne bi zamjerili Srbima. Nažalost, do konačna obračuna 1995. moralo se dugo čekati i mnogo trpjeti.

KLJU Č - Iste je godine napadnuta posada u zapadnobosanskome gradiću Ključu, pretežito nastanjenu Bošnjacima. U obranu se bili uključili i domaći mužkarci. Čim je mjesto zauzeto, dogañaji tecijahu uobičajenim redom: mučenja, ubijanja, pljačka, palež. Dakako, u plamenu nesta i džamija. Što nije usmrćeno, razteplo se na sve strane u potražnji krova nad glavom. Po ratu je gradić obnovljen, ali je izmienio nacionali sastav. U nj je nastanjena srbska većina. Otimači, ubojice i palikuće izkoristili svoje vodeće pravo za proširenje srbstva. Jednako

kano i do tada u sličnim prilikama. Takvo bi partizansko "osloboñenje".

KUPRES - Gradić Kupres leži na cesti Bugojno - Livno. Kuprešaci iz gradića i okolice još se 1941. ustrojili u obranbene postrojbe pred četničkom i srbokomunističkom opasnosti. Kako su nailazili teži dani, tako se povećavao i broj djelatnih branitelja. Gradić bio dobro utvrñen za obranu, i branitelji, naoružani, obskrbljeni strjeljivom i hranom. U dva napada na nj 1943. crnogorski partizani slomili vrat. U

drugome pokušaju osvajanja napadači naprosto desetkovani. Nakon toga pjevalo se: 210

210: Zrin

210: Kupres (Bugojno – Livno)


Stran 211 SD

O, Kupreško ravno poljce, ti pozoba Crnogorce. Od hiljadu i petdeset, vratilo se samo deset.

Nakon predaje Kraljevine Italije partizani se dokopali njihovih oklopaša, na njih naliepili

hrvatsko znakovlje i tako na prievaru kao hrvatska postrojba ušli u Kupres te odmah napali postrojene branitelje. Uzprkos tomu, lukavi napadači pretrpješe osjetnije gubitke, ali ovladali gradićem. Na sreću, većina je branitelja ostala na životu. Probila se iz obruča.

S obzirom na prijašnje partizanske neuspjehe u bitkama za Kupres i visoke gubitke, što ih podnieli, gradiću se temeljito osvetili. Počeli pljačkati, mučiti, ubijati i zapalili svaku kuću. nije pošteñena ni crkva. Na južnoj strani, koju stotinu metara od prvih kuća, ostalo bilo staro skladište. Kada su 1945. konačno partizani zadobili vlast, smetalo im i to skladište. Iz neposrjedne su blizine topovima uklonili tu veliku sgradu. Bili odredili, da se na mjestu bivšega gradića nikada ne sagradi niti jedna kuća! Zidine biše minirane, tlo prekrito rastlinjem. Preživjeli stanovnici naselili se bili uglavnome po sjevernoj Hrvatskoj.

Više godina izza rata u bivšemu se Kupresu ne smjede podići ni sgradica. S vrjemenom popuštala srbokomunistička vlast. Uskoro počela nicati kuća po kuća, ali je u nj - kako se i priliči - dovedeno dosta Srba, jer to bi osnovnim uvjetom njegove obnove.

ŠPANOVICA - Selo u zapadnoj Slavoniji. Doživjelo zao usud mnogih hvatskih sela, gradića i krajeva. Španovicu uspjeli partizani osvojiti 1943., zatim pobili i raztjerali seljane. Po svršetku rata preživjeli uzalud tražili, da bi se vratili u svoje kuće. Sva nastojanja ostala uzaludna, jer je već od prie selo namienjeno drugima. U nju naseljeni Srbi iz Bosne. U selu nije mogla živjeti niti jedna obitelj osim srbske, premda je bilo pokušaja. Da se izbriše svaki hrvatski slied, srušena je katolička crkva, s grobova uklonjeni nadgrobnici, a selu nadjenut drugi naziv. U cjelini prebrisani svi tragovi, što spominjahu na dojučerašnje hrvatske stanovnike. A novonaseljeni Španovčani ostali osloncem srbokomunističke vlasti do stvaranja neovisne

Republike Hrvatske.

RAVNO - Profesori fra Stanko Bradarić i fra Milan Lapić predavahu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Po svršetku školske godine 1943., za ljetnih praznika, odmarali se u Franjevačkome samostanu u Imotskome. Fra Stanko bio naumio posjetiti rodicu u Dubrovniku. Pozvao na put i fra Milana. U Čapljinu doputovali autobusom, odatle se uputili vlakom

211

211: Ravno


Stran 212 SD

u Dubrovnik. Budući da je 22. rujna 1943. blizu Ravnoga bila prekinuta željeznička pruga, svratili na prenoćište k domaćemu župniku don ðuri Maslaću. Sutra dan ne mogahu nastaviti u Dubrovnik, jer ne bi vlaka, te zanoćili i drugu noć u svoga gostoprimatelja. Te noći partizani napali malobrojnu obranu sela Ravnoga, koja podleže nadmoćnu napadaču.

Čim se razdanilo, upadoše partizani u župni dom i odvedoše trojicu svećenika. Don ðuru i obojicu fratara pred svoj "sud", sud Desete hercegovačke brigade, kojoj političkim komesarom bi Čedo Kapor. I, začudo, oslobodiše svu trojicu svećenika! Kako se iz Ravnoga nikamo nije moglo ići, tu ostali čekajući pogodnije vrieme. Bio je to čas, kada su partizanske snage razbijene na Sutjesci i razpršene se kretale kojekuda. Tako se, desetkovan u bitkama oko Sutjeske, u Ravno dovukao 3. bataljon jedne brigade, u kojemu u većini biše Dalmatinci. Nahodio se meñu njima Petar Peko Bogdan, opaka ubojica. Prepoznao fratre ili se pravio, kako ih pozna. I bez obzira na činjenicu, da je "sud" iste oslobodio, taj ih Bogdan uhićuje i nareduje svojim podredenima, neka ih usmrte, što isti izvršuju odmah. nije im mogao natovariti ustaštvo, ali morahu nestati, jer su bili katolički svećenici, samim time ljudi, što su smetali bezbožnu komunizmu te kano takvi zaslužili smrt.

U blizini sela Ravnoga fratrima zapovjedili, neka se podpuno svuku, kako bi ih do dna ponizili, zatim ih svezali za stablo te konačno strieljali. S njima umorili još 4 čovjeka. U Ravnome ukupno usmrtiše tada 22 osobe! Ne trieba sumnjati, kako bi ih zaglavilo i mnogo više, da pod okriljem tamne noći stanovničtvo nije ostavilo svoje kuće i sklonilo se po okolnim brdima.

Tako je u pitomu Ravno ujahala "sloboda". A izza rata je Peko Bogdan nosio čin generala Jugoslavenske armije.

KOZICA - Stara mudrost kaže: Sirotinja nije grieh. Da ista ne vriedi, dokazaše partizani u vrgorskome selu Kozici 9. ožujka 1943. U Lovreću, u zaseoku Nosićima, postojala nesretna obitelj udovice Ive Nosićeve. U nje bila dva veoma bolestna sina i najmlade diete Marija, rod. 1933. Stariji sin od roñenja bijaše malouman i dosta gluh, mladega u 16. godini napala jaka Parkinsonova bolest i u većoj mu mjeri oduzet dar govora. Sestra bi slabušna i bolešljiva. Materi ne osta drugo, negoli svoju obitelj izdržavati prosjačenjem. Dok je izbivala izvan doma, bolestnom se braćom bavila sestra. U težkim ratnim godinama, kada su

često presiecane prometovnice izmeñu sjeverne i južne Hrvatske, u Dalmaciji ~ vladala poluglad i glad. Namnožili se bili prosjaci, stoga njihove torbe sve praznije. Da bi Ivina obitelj ostala u životu, materi se u prošnji pridružila i kći. A dva bogalja bijahu prepuštena sama sebi. U iskanju šake žitarica i zalogaja kruha obje se kobnoga dana nañoše u selu Kozici. Naišle tu na partizane, kojima se učinile 212

212: Kozica (Lovrenc)


Stran 213 SD

sumnjive, sumnjive dvie biednice u prnjama i izgladnjele. K tomu starica i desetogodištnja djevojčica. Potvoriše ih, da su - uhode, rade za ustaše. Domaći se ljudi zauzeli za njih i neželjelim gostima objasnili, kako ih poznaju niz godina, te da nisu ni u čemu sumnjive. Kada je tako odpala sumnja, kako te jadnice uhodare njih, partizane, onda ih "oslobodioci" obtužiše, da su "socijalni tipovi". Taj njihov omiljeni izraz, naravno, nitko nije razumio meñu nazočnima, namanje pak dvie nepismene biednice. I kano takve morale su nestati s ovoga svieta. Odvedene su nedaleko naselja i usmrćene. I tako narodni vojnici dokazaše, da se bore za narod.

Bolestni Ivini sinovi najednom ostali bez i najškrtijega zalogaja. Mladi uskoro umrie od gladi, potom na red došao stariji.

SPLIT - Kada je 9. rujna 1943. Italija

položila oružje, partizani nedugo za tim zaposjeli skoro cielu Dalmaciju i domogli se golema ratnoga pliena. Meñutim, na svoj krvavi posao nisu zaboravili. Primjerice, u Splitu strieljahu zarobljenike i domaće stanovnike. Ubijalištem bi groblje Lovrinac, takoñer i jame u gradskoj

okolici. Valjda prvi izgubiše glave svi mornari s rumunjskoga trgovačkoga broda, što se zatekao u luci. Partizani svu posadu iztjerali s lade, poredali ih po dvojicu, na čelo postavili zapovjednika. U pola biela dana splitskim ih ulicama, jako zastražene, sproveli na Lovrinac i strieljali. Pobiti dakle mornari trgovačke mornarice tuñe države samo za to, što se zatekli u Splitu! Sumnjam, da bilo tko od njihove rodbine zna, kako su i kdje su i kada su svršili njihovi najmiliji. Tu su ladu poslie težko oštetili angloamerički zrakoplovi. Dok su hodili u smrt, primjećivalo se na njima, da su batinani. Uvjereni biše, da su na putu bez povratka, ali stupahu ponosito, u bezpriekorno čistoj odjeći, kako to i dolikuje njihovu narodu, kojega su čistoća i ponos glavne odlike. Na svome posljednjemu putu ostaše vierni sebi i svojoj naciji!

Za 17 dana svoje vladavine u Splitu ne zna se koliko ljudi usmrtiše partizani. Svaki su dan po ulicama izljepljivani letci, na kojima su izpisana imena strieljanih. Činit će to i ujesen 1944., kada ponovno udu u Split. Dičili se vlastitim zlodjelima nad svojim narodom, i na zločinima vodili narod u "bolju budućnost". U pljačkaško-razbojičku budućnost: Ujarmili hrvatski narod i predali ga tuñinskoj vlasti, srbsko-četničkoj.

Njemačka je vojska ubrzo nadirala prema jadranskoj obali i otocima. Prjed Splitom je bila zadržana, na Klisu. Partizani joj se opirali koji dan. No, njemačkoj sili ne mogahu odoljeti, i Niemci osvojiše Split, ostalu Dalmaciju s otocima, osim Visa, te prostor sjeverno od Trsta i, konačno, svu Italiju. Dok se partizani nalazili u Splitu, prorjeñivahu ugledne ljude, splitske gradane, meñu kojima biše nositelji prezimena Čerina, Čulić, Dvornik, Rožić, Vidak. 213

213: Split


Stran 214 SD

U toj se skupini našlo ukupno 40 osoba. Širili družkani glas po gradu, kako su isti krivi, jer njemačkim napadačima na Klisu nekakvim znacima, valjda svjetlosnim, oddavali partizanske položaje u gradu. Ostala je to priča za sitnu djecu. I prie i poslie, uviek dakle svrha bila ista: uplašiti i proriediti hrvatski narod, svakomu jasno kazati, da njegov život ne predstavlja ništa. A ciljem se opravdava svako sredstvo. Uzputice pripomenuto, u 2. svjetskom ratu Rusi biše stvorili takve utvare, nazvali ih raketaši, i ubijali svoje gradane, da su Niemcima slali razne znakove, što će napadati. Komunisti dakle svakdje jednaki.

Ne može se odrediti, koliko su partizani tada umorili ljudi na potezu od Omiša do Trogira. Kao što je i predpostaviti, najviše ih je posmicano u Splitu. Još manje se zna broj usmrćenih talijanskih zarobljenika i gradanskih službenika. Ovomu je dodati, kako se od straha pred partizanima u Split bilo sklonilo više osoba iz pojedinih dalmatinskih mjesta. Riedkima uspje za vrjemena umaknuti u Italiju, većina morala ostati u Splitu. Tu ih snade najgore. Sve su žrtve bacane u velike rupe, izkopane za tu namjenu. Na njima nije postavljan nikakav znak, najmanje križ, niti pak ime i prezime ubijenih.

U razdoblju prvoga "osloboñenja" grada Splita "komandantom mesta" bi Ivo Purišić, po zanimanju naplaćivatelj potrošene el. struje (inkasator), nakon rata - admiral! Kako se 1963. vrtio oko moje znanice, doduše bezuspješno, to sam s njime neposrjednije mogao razgovarati o partizanskim zločinstvima počinjenim u Splitu izza pada talijanske vlasti. Začudo, nije ih nijekao, već ih po uhodanu obrazcu pripisivao naravi komunističkoga veleprevrata. Zvjerstva svoje komunističke bratovštine smatraše običnom pojavom, neizbježnom u svakome veleprevratu. Izlažući mi to, ne pokaza ni trunka kajanja sbog ubojstva tolikih nedužnih ljudi.

Dogañanja na kraju ljeta 1943. u Splitu i cieloj Dalmaciji, bit će tek predigrom, uvodom u krvoločtva, što će se sbiti godinu dana poslie, nakon t. zv. drugoga osloboñenja grada Splita te čitave Jugoslavije.

NOVE I STARE JAME ŽRTVE PRIMAJU

Već je spomenuto, kako su partizani napunjivali jame, na primjer na Biokovi. Ustanovili, kako su kraške jame veoma pogodne za grobnice možtva umorenih, i nisu ih se mogli ostaviti u ratno doba i po njegovu koncu. U njih trpali hrvatske sinove i kćeri, najviše domobrane, koji se predali bez bitke ili su zarobljeni. Do tada je u jame obližnji sviet kadkada bacio uginu 214


Stran 215 SD

lu stoku. I to riedko. Sada pak "oslobodioci" jame pretvoriše u grobnice. Koliko se zna, nisu to činili ni Turci u svojim osvajanjima, niti itko drugi. Po tome se partizanska zlodjela ne mogu uzporeñivati ni s čijim drugima na hrvatskoj zemlji. Ne bijahu im ravni ni Avari ni Mongoli!

NOVA SELA - U prvoj polovici 1944. partizani

posjeli selo Zadvarje u Omiškoj obćini. Branila ga domobranska posada. Odpor nije dugo potrajao zahvaljujući izdaji. Glavni izdajica bio satnik Mate Mateljak iz Metkovića, u gradanstvu sveučilištarac ratarstva. Isti je poznavao razpoloženje svojih suboraca i pripomogao u odlučivanju, tko će nakon pada biti ubijen. Na brježuljku Osoju, što se uzdiže tik izpod Zadvarja, odmah su smaknuta četverica zarobljenika. Nih 7

odvedeno je u podalja Nova Sela, zapadno od Zadvarja. Strieljani su i ubačeni u jamu. Odredeni podatci navode na to, kako ih je još nekoliko lišeno života, ali se nisu mogli provjeriti. Mate Mateljak, poslie častnik Jugoslavenske narodne armije, o tome sa mnom nije htio govoriti. Dapače, strogo me odbio smatrajući moje pitanje "neprijateljskom propagandom". Odveden je i Zadvarjanin Filip Čizmić Balkan. Netragom nestao.

PODI - Mnogo teži zločini izvršiše jamari na Podima, u

Sinjskoj obćini, nedaleko sela Trilja. Iznad manjega sela Poda nahodi se duboka i prostorna jama. I ona će postati grobnicom mnoge hrvatske mladosti. Tekla je 1944. Više od stotinu domobrana predalo se partizanima u Ržanome (Aržanu), selu na sjeverozapadu Imotske krajine. U većini bili rodom iz Hercegovine i Imotske krajine. Partizani im bili obećali slobodan povratak k svojim domovima. I predobro je poznato, kako takva obećanja obilno pljuštahu iz njihovih

usta, ali redovito bijahu pogažena. Nakon kraćega viećanja partizanskih poglavica isti su odvedeni u Pode, nad jamu. Na putu im je oduzet novac i ostale vriednosti, pred jamom se morali svući do kože i izuti. Strieljani su i turani u grotlo, neki pak ubacivani živi. Takvima se po svršenu ubojstvu, kao za svaki slučaj "smilovali" spustivši za njima nekoliko ručnih bomba. Dok su sprovodeni na stratište, upućivane im uvrjedljive rieči i psovke.

Tko nema poštenja - diči se sramotom, veli narodna poslovica. Obistinilo se to poslie ovoga "junačkoga" djela. Partizanski poglavari, naredbodavatelji i provoditelji ovoga krvavoga pira promaknuti su u viši čin i primili odličja, a njihova brigada postala - udarna! (Ni u nazivnicima ne mogahu bez ruskog jezika!). Poznato je, u ratu se dobivaju odlikovanja za hrabrost izkazanu na bojnom polju, a, evo, u partizaniji se odličjima nagradivala umorstva ratnih zarobljenika. I onih, što se predavali bez i jednoga pucnja! 215

215: Nova Sela

215: Trilj – Podi


Stran 216 SD

GOLUBINKA - 1942. otvoreno je ubijalište

u sjevernoj Dalmaciji. Za to je odredena jama Golubinka u okolici pitomoga gradića Vodica, odredenije u brdu Sopanju, u blizini Tišnjanske Dubrave. U nju su bacane srbokomunističke žrtve u ratu te poratnim mjesecima, dakle sveukupno najmanje 3 godine. Iz okolice su dovodeni hrvatski domoljubi i ratni zarobljenici i tu doživjeli svoj kraj. Poznato je, kako su u njoj našle trajan mir žrtve iz sela Dazline, Gaćeleza, Pirovca, Velike Čiste te Tisnoga i Vodica. To je, koliko je znano do sada. Bit će, da se na tome ne ustavlja broj. Opravdano se

naime smatra, kako su žrtve dovodene i iz šire okolice. Iznad jame se usmrćivalo u većini hladnim oružjem (noževima, kopitnicama, mlatovima,

kamenjem, kolcima). Ocijenjeno je, kako je u Golubinku bačeno 300 osoba, žena i mužkaraca. Tko je disao hrvatski i vjerski, makar se i ne iztaknuo, odveden je na smicalište u Sopanj ili je to mogao očekivati svaku noć. Golubinka čekala nove žrtve.

NARODNI SUDOVI I JAVNA SU ðENJA

U drugoj polovici 1944. njemačka se vojska ubrzano povlačila na svima ratištima. Partizani iz dana u dan postajali brojnijima i jačima. Kada se u jeseni Niemci povukli s dalmatinskih otoka i najvećega diela kopna, partizani mirno zaposjeli izpražnjeno područje. I odmah započeše svoj krvavi pir, korjenito čišćenje. Ustanovili svoje nazovisudove, zvane narodni sudovi, kako bi barem djeliću brojnih usmrćivanja pružili privid kakve-takve zakonitosti. Kojim slučajem meñu sudcima se mogao iznimno naći i ravnik. Ti "narodni suci" bijahu odreda partizančine, vične mučenjima i ubijanjima. Bili jedva pismeni, a našao bi se meñu njima i nepismenjak. Osude su prie sastavljane u Ozni te partijskim komitetima. Redovito glasile SMRT. Iznimke biše veoma riedke. "Sudenja" pretvorena u pravu lakrdiju. Kako bi ostala takva u cielosti, najčešće se dogañala javno - na otvorenu i zatvorenu prostoru - uz dovedenu rulju, koja bi redovito izvikivala: "Smrt!, smrt! smrt!" Akoli su postavljena vješala u blizini, onda se kričalo: "Gore s njim! Gore s njim!" Postavljena vješala svjedočila, da je osudenik osuden na smrt vješanjem, a "sudenje" će to potvrditi. I takva osuda bi bezprizivna! Nakon njezina izricanja osudenik je odmah vješan javno uz gromoglasno odobravanje nazočne svjetine. A sam čim obiešanja izvodio je "narod", t.j. članovi partizanskih obitelji, kojima je tko poginuo u ratu. Jedan stavljao uže oko vrata, drugi izmicao stolicu izpod nogu. Kada se obješeni počeo njihati i trzati, tada se razliegalo najurnebesnije kričanje, vriskanje, urlikanje, dizanje 216

216: Velika cista, »Golubinka«


Stran 217 SD

ruku, prietnje šakama, poskakivanje, valjanje po tlu, psovanje. Gomila se njihala u skupinama. Akoli se promatrala s uzvišenijega mjesta, vidjelo se njezino uzburkano valovanje. Po koji bi nazočnik pao u nesviest, drugi se okretali i nestajali s tužnoga mjesta. Većina ostajala dulje ludujući u zanosu i uživajući u trzajima visećega. Mnogima se vidjela pjena na ustnama od dugotrajna i preglasna urlikanja. Ne nadzirući se, neki izpljuvali vlastita prsa, osobito ženske izturenih grudi. Pošto bi se obješenik ili obješenici umrtvili, dakle prestali pokazivati životne znake, oni najizbezumljeniji vukli ih za noge, udarali šakama i štapovima, pljuvali ih. Gomila bila "od gadne strasti pjana", kako reče pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević.

Ljeti 1945. takva su javna sudenja upriličavana u Brodu n/S, Bos. Brodu, Splitu, Vinkovcima i drugdje. nisu prestala još godinu i pol dana.

U jednome danu "sudenja" jedno bi vieće izreklo i po 10 osuda. Ne bi obrane, niti prava na priziv! Osude letjele kano na tekućoj vrbci. A najčešće glasila SMRT. Meñutim tek je manji postotak uhićenih osoba stupao pred sud, većinu je gutala noć kao i do tada.

VIESTI IZ DUBROVNIKA - Od srjedine jeseni 1944. te do konca rata prometovane sveze meñu južnom i sjevernom Hrvatskom skoro i nisu obstojale. Iznimno je tko s juga prispio na sjever. Na obratno kretanje nije se ni pomišljalo. Nekdje pred kraj maglovite i mrzle jeseni dobježala u slavonsko Vrpolje dvojica starijih poslovnih ljudi iz Dubrovnika. Djelovahu uljudeno i ugladeno. Držali se skupa i ostali škrti na riečima. Osobito nevoljko pričali o pokoljima u Dubrovniku, jer biše vidno zastrašeni. A bojali se i za rodbinu, koja osta u Dubrovniku. Ipak dali znati, kako se spasili od očite smrti. Povjeriljivo kazivahu, da su partizani po najkraćem postupku usmrtili preko stotinu najvidenijih gradana. I to prvih dana, nakon što bez bitke udoše u grad. Zaposjela ga hercegovačka brigada, željna pljačke i krvi. Marljivo popljačkala svaku kuću, svaki stan, do jedan zabačen kutak. Od poddruma do podkrovlja! Dizane su podne daske i zidne pločice. Iz "narodnih boraca" izvirala pradavna zavist prema Dubrovčanima, bogatim gosparima, koji žive u izobilju, kupaju se u svim slastima, što ih život nudi. Iz stanova odnieše težko procjenjivu vriednost. Od rubca do porculanskoga posuda. Budući da su ti predmeti "vojnički", oni su ratni plien te pripadaju državi. A ta država bijahu njihova sela u iztočnoj Hercegovini i Crnoj Gori, kamo su odvoženi tereti. Ponovila se 1806., kada su u vrieme Napoleonovih ratova zajedno s Rusima upali u dubrovački kraj te sve odnosili, do čega mogahu doći.

S tim zločincima istovrjemeno djelovali i drugi, daleko opasniji. Oznaši nosili spiskove odredenih gradana, upadali u njihove stanove, 217


Stran 218 SD

odvodili ih i trpali u zatovre. Lov na ljude provodio se i po ulicama. Predano poslovali oboji strvinari!

U tieku haranja tih surovih zločinaca desio se i neobičan slučaj za partizanske prilike. Čim u grad stupiše djelatne postrojbe, na njegovim se vratima pojavili "predstavnici narodne vlasti grada Dubrovnika", sastavljeni u većini od roñenih Dubrovčana. Imenovani biše odredeni vršiti gradansku vlast. Kano takve, dakako, narod će ih naknadno potvrditi kao izabranike, jer to bi jedini način i isbor! I ta "narodna vlast" prjed "svojim" gradom našla se silom u Canossi. Dva dana dreždahu prjed ulazom, jer im "oslobodioci" s pomoću stražara sprječavali unići u grad i preuzeti dužnost. Ututanj bili svi zahtjevi i pozivanja na svoj položaj i ulogu. Nitko ih ne htje ni čuti. Tek kada su "oslobodioci" obavili svoje djelo, kada se do kraja namirili, kano su znali reći, smilovahu se "narodnoj vlasti", koja napokon "uljeznu u svoj grad čestiti", da malo izokrenem komediografa Marina Držića, Dubrovčanina.

Koliko znaju, pripoviedala izbjegnula dvojica - da su uhićenike prevozili na otočić Daksu i tu ih strieljali. Umoreni pretežito bili umnici. Meñu njima više svećenika, profesora, inženjera i pravnika, potom trgovaca, kućevlasnika i drugih.

Dvadesetak godina po ratu počeh provjerivati podatke o broju strieljanih i zatvorenih u Dubrovniku i njegovoj okolici. U prvome valu u Dubrovniku bi zatvoreno 300 osoba, u Dubrovačkom kotaru pak 400. Drugi dan "u slobodi" po gradu su izliepljeni letci, na kojima je izpisano ime i prezime 37 strieljanih gradana. No to je tek početak. Sigurno su na Daksi umorena 44 čovjeka, ali se drži, da je stvaran broj 79. Meñu njima je 1 1 svećenika. Naravski, otočić Daksa nije jedino ubijalište u dubrovačkome kraju. Jedni smatraju, kako je u gradu lišeno života 155 osoba, u kotaru više od 400. Žrtve su redovito usmrćivane noću. Možda se nikada ne će odrediti točan broj usmrćenih. Svojedobno mi tvrdili dubrovački znanci, kako je i okolno more bivalo grobnicom nekolikih ljudi. I to je potvrdeno.

Kada su toliki ljudi posmicani, sjetiše se "drugovi rukovodioci", kako bi barem dielu svojih zločina triebali dati nekakav pravni oblik. Stoga izljepljivali letke, kojima se upoznavaju gradani, da je Vojni sud osudio na smrt navedene osobe. Naravski, "zbog saradnje s okupatorom i domaćim izdajnicima". Izmišljen je i sud i sudenje. Označen je i nadnevak izricanja dotične osude. Do navedena dana, meñutim, svi se pokojnici već bili ohladjeli pod zemljom. Uz to, na letcima se ne može pročitati ime niti jednog sudca, tužitelja i branitelja. Takoñer nije dodat ni pouk o pravnome lieku. Lažci ne znahu osnovni pravni oblik. Najvjerojatnije su sadržaj pisali kovač i stolar uz podporu nedovršena učenika srjednje škole. Na koncu, takvim se sitnicama t. 218


Stran 219 SD

zv. socijalističko sudstvo, točnije pravosude, u poratnim godinama nije bavilo. "Narodni sudovi" izricali osude i onda, kada uobće nisu - sudili. Dapače, i onda dok nisu ni postojali! Bili su to sudovi utvare. "Pravda" se nalazila u rukama kojekakvih "rukovodilaca", najčešće dokazanih ubojica, propalica, probisvieta i ološa. Sva se ta sila u partizanske redove sbila.

Pridodati je, da se tih težkih, dana u Dubrovniku ili Korčuli našao Jozo Petričević iz Lovreća, rod. 1908., nesposoban za vojsku, jedva pismen, inače poznati pokućarac na tome prostoru čitav niz godina. K tomu izrazita tjelesna rugoba. Politikom se nikada nije bavio. Usmrćen je 23. studenoga 1944. Partizanima mogao smetati jedino time, što je preživljavao od svoga košarenja. Uza se nosio i koju kunu. Doznalo se po ratu, kako je zvjerski mučen. Živu mu odrezali dielove tiela. Bit će bio kriv, što u njemu vidjeli "socijalni tip".

ORSULA - Ubijanje pravednih Hrvata, dakako, nisu vršena samo rečeno je - u gradu Dubrovniku, već i u njegovoj okolici. Po tome je poznata i Orsula, prostor nazvan po crkvici sv. Orsule (Uršule), što se nekada nahodila na tome mjestu. Kroz njezin usjek prolazi stara cesta od Dubca prema Dubrovniku. Orsula je dio padine brda Žarkovice, koja se obara prema moru. Iznenada Orsula postala ubijalištem mladih Konavljana, hrvatskih vojnika. Njih se jedna skupina predala partizanima, kada su isti zaposiedali Konavle. Noću izmeñu 19. i 20. listopada 1944. na padinu dovedeni

zarobljenici, potom pobijeni te niza nju odbačeni u more. nije poznat njihov broj, ali ih bijaše koja desetina. Plava se grobnica krvnicima učinila veoma prikladnom, jer se nije moralo kopati grobove, ni zasipati umorene.

Gotovo je sigurno, kako je jedan broj njih morska struja doniela u staru luku. Od Orsule do Trsta jadranska će obala na mnogim mjestima postati ubijalištima

zarobljenika i domaćih nevojničkih ljudi u partizanskome nastupanju na kraju 2. svjetskog rata. Sebi time olakšavali posao te nehotice hranili ribe. Ni malo ih nije boljela glava, što će more

koje truplo izbaciti na obalu. GRUDA - U Konavlima se stere selo Gruda. Nažalost, to je

mirno i pristalo selo doživjelo veliku nesreću jeseni 1944. Partizanima poslužilo za mjesto ubijanja. U njemu su postrieljana 22 čovjeka. Većinu sačinjavahu hrvatski ljudi, ostalo biše njemački ratni zarobljenici. Koliko se zna, navedeni je broj točan, što se tiče usmrćenih u tome selu.

KORČULA . - Zapadno od Vele Luke prema otočiću Ošljaku,

naravski, u brdu nalazi se jama Vranine. Duboka je više od 30 metara, a ni širina

219

219: Dubrovnik - Orsula

219: Gruda - Konavlje

220: Korčula, Ošiljak


Stran 220 SD

joj nije malena. Po padu Kraljevine Italije 1943. partizani započeše nad njom srieljati nepoćudne Hrvate, ponajviše Korčulane. Postupno su potom dovodili uhićenike iz Konavala, s poluotoka Pelješca, Stona i Dubrovnika. Dopremali ih u najvećem broju, nakon što "oslobodiše" taj kraj najesen 1944., a nastavili i po svršetku rata. Stanovite naznake upućuju na to, da u njoj leži nekoliko talijanskih zarobljenika te malo više njemačkih. Njemačkih više i sbog toga, jer su jedni po ratu dovoženi na južnohrvatske otoke i tu nestajali. Dopremani iz Istre. A za porugu zdravoj pameti iz južne su Hrvatske istodobno njemački zarobljenici odpremani na njihova mjesta i tamo ubijeni. Vranine su prihvatile najviše Hrvata, i to onih iz južne Hrvatske. Manje ili više kano i u drugim krvničištima, tako se ni ovdje ne može odrediti ni približan broj pobijenih. Najniži je broj 70, koji se penje do 300. Ovako velik razpon izvire odatle, što se nad Vraninama usmrćivalo gotovo dvie godine, i poglavito noću. A ubijatelji ili su pomrli ili odbijaju svaku sumnju, da su sudjelovali u ubojstvima. Dapače, tvrde, kako i ne znaju za tu jamu. Vjerujem, da se ne će doznati broj žrtava, što u nju legoše. Sudeći po svemu, Vranine su najveća zajednička

grobnica ratnih i poratnih žrtava na otoku Korčuli.

MAKARSKA - Njemačka je vojska izišla iz Makarske takoñer u mjesecu listopadu 1944., kada se izvlačila iz južne i srjednje Dalmacije. S njome se zaputili Hrvati, nositelji gradanske vlasti, te svatko tko smatraše, da se čime zamjerio partizanskomu pokretu. Gradić ne osta dugo prazan. Ubrzo se u njemu našle postrojbe i nositelji t. zv. narodne vlasti s obveznim oznašima i knojevcima, koji se onda imenovahu Narodna obrana. Njihovim ulazkom u grad, poče strahovlada oličena u odvodenju i usmrćivanju pravednih ljudi. Odmah nastade hajka na svakoga, tko je u sebi nosio hrvatski duh. Po dvojica s oružjem u ruci ulažahu u kuće i stanove pod izlikom, kako provjeravaju, da se ne skriva koji njemački vojnik. Budući da ni jedan Niemac nije čakao "oslobodioce", poveden je pravi traženik. Ukućanin. Nekoliko

je kuća u gradiću pretvoreno u prolazne zatvore, meñu njima i Hotel Osejava. Sumnjivi stanovnici s područja makarskoga zaleda, iz vrgorske, imotske te diela omiške

obćine dovodeni su u makarske zatvore. U podnaslovu ŽICI prikazan je slučaj dovodenja u Makarsku uhićenika iz Imotskoga. Jedni zadržani na prisilnome radu, drugi postrieljani u nedalekoj borovoj šumi. Spomenuta Zorka Čavrljeva iz Ciste Prova izkoristila trenutnu smetenost stražarice partizanke, dok je dotična previjala premlaćenu supatnicu. Stražarica je zamienila za partizansku bolničarku. Zorka prihvatila novu ulogu, izišla iz zatvora noseći zavoje u rukama. Na ulici se priključila postrojbi u pokretu i tako spasila glavu. Konac je rata zatekao u Trstu kano priznatu partizansku bolničarku. Opisivala potanko usmrćivanja u Makarskoj. 220

220: Makarska, Cista Prova


Stran 221 SD

Pred Božić 1944. u makarski zatvor iz Lovreća bi dovedeno nekoliko djevojaka. Provele

u njemu 3 mjeseca. Mara Milinovićeva, jedna izmeñu njih, bila svjedokinjom odvodenja na stratište nekoliko uhićeničkih skupina. Skončavali na mjestnome groblju, ali i izvan njega. Zatvorenici odlazak u smrt imenovali "odvoditi pod boriće". A pod tim borićima svršilo 400 ljudi od jeseni 1945. do proljeća sliedeće godine. Jedni smatraju, kako je ovaj broj nizak. Dakako, sud je zaobiden, jer krvnicima i njihov sud bio posve suvišan. Zašto se sve gubio život, neka pokaže sudbina mlade djevojke Marije OlujićMatić iz Ciste Prova. Svojedobno uzkratila ljubav momku iz susjedstva. On se poslie našao u partizanima. Njezino ne ću stajalo je života. Dakle, natovareni joj griesi sadržani u partizanskome riečniku kao: ustašica, suradnica okupatora i domaćih izdajnika, buržoasko podrietlo, nemoral i dr. I svatko to morao povjerovati, dakako i njezini najbliži, kojima, eto, tek Ozna "odkrila" njihovu Mariju. I još puno takvih Marija, Ana, Iva i Anta, Ivana, Mata, što ih slisti razbojnička ruka.

Mara Milinovićeva kazivala, kako bi po noći uhićenici iz Osejave bili odvedeni u smrt, da bi sutra njihove prostore u hotelu zauzeli drugi, novopridošli zatvorenici. I tako se to ponavljalo često. Predugo zadržavanje umaralo iztražitelje.

20. listopada u izpražnjenu Makarsku ulazi 3. prekomorska brigada. Pjevali njezini pripadnici: "Bit će klanja, bit će mesa!" I napretek bilo klanja.

KOZICA I ZAGVOZD - Partizani se ne biše ni

sgrijali u Makarskoj, već upadaju u franjevački samostan i odvode gvardijana Dominka Šulentu. Uskoro fra Franu Borića, don Niku Delića i don Marka Devčića. Njih i još 20 grañana vežu žicom po dvojicu, predavaju ih, zatim izmeñu njih po duljini razvlače drugu žicu, kojom spajaju sve njih u cjelinu. Krenuli ih preko Biokove prema selu Kozici, što se prostire u sjeverozapadnome podnožju te planine. Predobro je poznato, da se partizani nisu razstavljali od žice, no ovo je prvi put, da su primienili dvojno vezanje! Kada je na putu don Niki Deliću s noge spala postola, ne dadoše mu je sprovodnici obuti.

U Kozici su zatvoreni u seljačkoj kući. Svećenike pognali u poddrum. Pridodali im fra Pavla Matića, župnika u

makarskome Gradcu. Druge su noći izvedeni svećenici, s njima trgovci iz Makarske Srećko Bušelić i Vjekoslav Luidi Moravec, takoñer umirovljenik Božo Deur te trgovac iz Podgore Ante Kržanić. Sprovedeni su na kozičko groblje i pokošeni strojničkim štektajima.

Na stražarici partizanki ubrzo se vidjela suknja prekrojena od ogrtača don Nike Delića. Ona im nije dopuštala ni izustiti posljednju rieč pred smrt, ali eto imala smisla za ovozemaljski život sgulivši plašt sa svoje žrtve. 221

221: Kozica, Zagvozd


Stran 222 SD

Drugih 10 uhićenika, premrzle, izgladnjele i povezane odveli u Imotski, odatle, nakon

kratka zadržavanja, u Zagvozd na tamošnje ubijalište u Šuvarevu dolcu. Tu su pogubljeni 10. studenoga Ante i Pero Antunović, Ivan Divić, Julije Jurišić, Marijan Brbić, Čedomil Letica, Miljenko Pavišić, Ante i Vinko Staničić i Niko Vranješ. Tek se 22. studenoga sjetila Ozna i objavila njihovu osudu. Tobože osudio ih Vojni sud VIII. korpusa, ali nisu navedeni članovi sudskoga vieća, niti nadnevak suñenja. Veli se, da su osudeni na smrt strieljanjem za učinjene ratne zločine. Njih 6 su članovi ustaškog logora u Makarskoj, ostali su uhode.

Da ne bi navedene "osudnice", nitko ne bi znao, što bijahu i čime se bavili ti ljudi. Biše nevidljivi članovi ustaškoga logora te još nevidljiviji ratni zločinci, uhode i možda štošta još. I kano takvi ne htjeli napuštati makarski kraj prie nego će u nj stupiti partizani. Bit će, kako bijahu i - maloumni.

Ubijalište u Zagvozdu primit će još dosta žrtava.

SPLIT - Kada se takoñer 1944. u listopadu njemačka vojska povukla i Splita iz njegove najšire okolice, u nj ušeta "pobedonosna Titova vojska". Tada uvjerena, kako će za sve vieke tu ostati. A nositelji "narodne vlasti" (drugovi Vicko Krstulović, Vice Buljan, Ante Jurjević Baja i drugi glavari) priplovili s

otoka Visa, iz "jugoslovenskoga Kronštata", kako ga imenovala partizanija po ugledu na rusku ratnu luku i tvrdavu blizu Petrograda. Čim se "oslobodioci" učvrstili, započeli svoju najkrvaviju rabotu, koju im "njemački okupator i njegov pomagači" prekinuli prie godinu dana. Ponovno su izkopane duboke rupe na groblju Lovrincu i danonoćno su punjene pravednim žrtvama. Ozna se uztoličila u prekrasnoj vili na Katalinićevu brigu i neumorno djelovala. A radi privida uskoro proradili i narodni sudovi, koji su u večernjim satima upriličivali javna sudenja na Narodnome trgu, obično zvanu Pjaca. Meñu sudcima se izticao Slavko Malešević, predsjednik Vojnoga suda VIII. korpusa. Bila to promičbena sudenja, u kojima "sudio narod", stvarno nahuškana gomila. Za sudenike ta rulja tražila smrtnu kaznu, premda ih nije ni poznavala, niti je što znala o njima. Kako je navedeno, osude bijahu pripremljene, na trgu se izvodila farsa. S Katalinićeva briga i još nekolikih zatvora razmještenih po gradu često odvodene skupine, manje pojedinci, na Lovrinac, svoj posljednji put.

Medu prvima su uhićeni gradonačelnik dr. Stjepan Vukušić, veliki župan Juraj Stanojević te bivši veliki župan Ante Luetić. Ta trojica pravnika biše veliki hrvatski domoljubi, čovjekoljubci i dobrotvori. Za svoj se narod zauzimali, koliko god su mogli i dopuštale im težke ratne prilike. Ne osjećajući se krivima, u Splitu dočekali partizane, boljševičke krvnike. U početku usmrćivanja ukupno su osudene 24 osobe, i osuda je odmah 222

222: Split


Stran 223 SD

izvršena. Obtuženici suda i ne vidješe. Dati čin mnogo kazuje o partizanskome sudstvu, i to u veliku gradu, u koji stignuše bez i jednoga pucnja. Akoli bi dotičnici zaista i bili izvedeni prjed sud, ne bi tu bilo zajamčena pravična sudenja, obrane, niti pravice na priziv. Tako sudili "narodni sudovi", kada su zaista "sudili". Čemu trošiti vrieme, ako je izhod poznat unapried!

Na Dan mrtvih 1944. osvanuli oglasi po gradu, na kojima su izpisana imena i prezimena osuñenih na smrt. Iz posvojnoga pridjevskoga genitiva, čisto srbskoga, očituje se, tko ih "osudi". Čita se: Pezelj Celimira Andrijinog, Lačić Josipova (sic!) Matinog, Vlašić Petra Stjepanovog, Luetić Bartula Antinog, Čatipović Ivana Antinog, Jurković Branka Rudolfovog, Culjaga Martina Matinog. "Osudiše" ih Srbijanci u hrvatskome gradu Splitu! Valjda u smislu "bratstva i jedinstva".

Osim navedenih nanizan je dugačak red usmrćenih gradana. Oglasi ovakva sadržaja često se vidali na odredenim mjestima. Dakako, neuzporedivo je više onih, što oni su nikdje javno spomenuti. Uništavajući je stroj bezpriekorno poslovao, grobovi se punili. Na redu bijahu iztaknutiji članovi bivše Hrvatske seljačke stranke, najjače političke stranke u Hrvatskoj. Inače veoma miroljubive. Budući da srbokomunisti ne željahu ni s kime dieliti vlast, uništavahu moguće protivnike, članove nepostojeće stranke. One njezine članove, koji nisu pristupili k partizanima ili im se barem priklonili, na svaki ih način nastojahu onemogućiti ili posve ukloniti. Na primjer, u tieku jednogodištnje hrvatske vladavine u Splitu (1943/1944.) skojevac je Tito Kirigin u Splitu ubio voñu mladeži HSS Vojka Krstulovića. Provodena je ovakva krvava hajka zadnje dvie ratne godine protiv HSS. Najprie ubojstvima, onda osudama na višegodištnje zatvorske kazne. Oni pak članovi HSS, što se priključili partizanima prvih godina po ratu, ostajali još na nevažnim položajima, ali su postupno micani iz službe. Komunisti naveliko vikali i pisali, kako su oni protiv t. zv. individualnoga terora, a nitko ga nije primjenjivao koliko oni. Po gradskim ulicama i četvrtima stvarali skojevske trojke i nareñivali im, koga će ubiti. Uviek, dakako, vodeću osobu iz suprotna tabora, najčešće na ulici. Po hrvatskim je gradovima tako prolito mnogo pravedničke krvi.

Uskoro po "osloboñenju", ljeti 1945. u rodnome se Splitu pokazao B. Radica. Veli, kako se tih prvih mjeseci partizanski Split već bio "ohladio i ogladnio". Spominje ubijanje iztaknutih gradana te iznosi možinu zanimljivih podataka. izmeñu ostaloga primjećuje:

"Kada su partizani ušli u grad, odveli su i strijeljali na Sustjepanu (starome gradskome groblju, prim. M. Š.) nekoliko uglednih gradana. Split 223


Stran 224 SD

ne misli da je sve to potrebno. Ne slaže se s komunistima u takvoj okrutnoj odluci. I plače za nekim od poginulih. Kad greške ne bi bile tendencije za provoñenjem jednog sistema, to bi još objekitvan promatrač mogao i primiti. Iako se jedna greška kao strijeljanje čovjeka i oca obitelji - jedne ugledne dalmatinske obitelji - ne može ničim ispraviti. Mislim na ono iz Evandelja: Tko mačem ranjava, taj od mača i pogiba. Od toga dana, Splićani se uvukli u kuće, posjećuju crkve i razgovaraju u povjerenju. Ni oni ne vjeruju u oslobodnje. Radnici su nezadovoljni. 'Mala Moskva', središte komunizma u Velom Varošu, jadikuje za svojim starim komunističkim vodama Ivankom Marićem i Jelaskom, koji pate u Ozni." (Hrvatska 1945., 66.-67.)

Zanimajući se za partizanska krvoločtva, dok boravih u Splitu, postupno sam složio sliku okončanja oko 400 domobrana. Na sreću, pročitah u Slobodnoj Dalmaciji od 12. kolovoza 1994., kako ih bijaše 370. Doznavši, da je njemačka vojska minirala skoro svu obalu u Makarskoj te da se sprema u Splitu dignuti u zrak sve najvažnije sgrade, ovi su hrvatski vojnici hrabro zaštitili Split od uništenja: spriečili Niemce u svome paklenu naumu. Time su spasili obalu, želj. postaju, banovinsku sgradu, hotele, škole i druge najvažnije ustanove. I tek onda htjeli prema Zagrebu, ali im partizani ne dadoše presjekavši im odstupnicu. Predali se bez odpora. Partizani ih strpali u venecijsku tvrdavu-vojarnu Gripe. Tu ih zadržali bez hrane i vode. Dani biše vrući, tražili vode, ali je ne dobiše. Za 3 dana po jednu trećinu izsušenih kostura odvodili na Lovrinac i strieljali ih. Ne zaboraviše tu klonulu mladost vezati žicom po dvojicu. Druga, naročito treća skupina jedva čekala poći u smrt. Većina bila polumrtva sbog razsušenosti, te ih bacali na teretnjake kano cjepanice. I ovaj je jedan od duga niza dogañaja, kdje je Hrvat ubijao Hrvata. Hrvatski komunistički slugani i podrepnici srbijanskoga opanka kljunaša najtežim mukama mučili svoju braću i hametice ih tamanili. Tako su uvodili hrvatski narod u komunistički raj, u bolju budućnost popločanu grobovima. Grobove svojih žrtava nisu obilježavali, niti su za svoga vladanja dopuštali, da bi ih označili njihovi najbliži. Njihove žrtve niti na to ne imaše pravo.

Namjesto da domobrani budu pohvaljeni i nagradeni za svoj podvig, doživješe smrt u najtežim mukama. Tako "nagraduju" srbokomunisti!

(Pridodat ću, kako mi je venecijska tvrñava-vojarna Gripe veoma dobro poznata. Naime kada sam 1955. okončao vojni rok u mornarici, umjesto da poñem doma, svemoćni se Kos pobrinuo te me strpao u zatvor. U Meljinama /u Boki Kotorskoj/ čamih mjesec dana, potom me sprovedoše u Split, u vojni zatvor u tim Gripama. Tu sam, pretežito u samici, odležao sedam i pol mjeseci. Bijah obtužen po čl. 118. KZ za t. zv. neprijateljsku propagandu. U dodiru sa srbijanskim stražarima i dočastnicima, istražiteljima te nekadašnjim zatvorenicima u istome zatvoru pomalo sam doznavao štošta o 224


Stran 225 SD

mnogim zatočenicima, svojih predhodnicima, takoñer i o pobijenim domobranima i mnogim hrvatskim domoljubima, koji odatle odlažahu na svoj posljednji put. Kada su onako surovo i nečovječno postupali prema političkim zatvorenicima 10 godina po svršetku rata, kako li tek prolažahu prvi zarobljenici i uhićenici!? U to moje doba surovostima, uvrjedama i bezobraštinama izticao se iztražitelj Frane Kokeza, poručnik fregate, službeno pak islednik, uza nj stariji vodnik 1. klase Kristivoje Miljković, Srbenda iz leskovačkoga kraja, koji ni srbski nije naučio. Glavnim zatvarateljem, t. j. sudcem iztražiteljem bi Orjen Skaljer, kap. bojnoga broda. Taj uživao u zatvaranju politički sumnjivih Hrvata, jer je tako bolje naprjedovao. Gripe biše tamnicom u punome značenju rieči. Bijah u njima političkim kriminalcem, kako sam službeno označen, stoga glavešinama na meni dopustano izživljavanje.)

Za trajnijega tamnovanja u iztražnome zatvoru na Gripama uspjeh dosta doznati. Meñu ostalim da je šetalištni prostor s južne strane toga zatvora bio ubijalište mnogih uhićenika. Od jeseni 1944. do proljeća 1945. na tome prostoru srieljali, naravno bez sudenja, mnoge ljude, potom ih nabacivali na teretnjake i pokopavali na Lovrincu.

KOZJAK - Planina Kozjak diže se iznad Kaštela.

Kano svaka dinarska planina i Kozjak ima svoju jamu. Zove se Kevina jama. Partizani su u nju turali ubijene Hrvate u tieku rata, ali najviše po "osloboñenju", od jeseni 1944. te 1945. U dubini Kevine jame leži nepoznat broj žrtava, u većini iz okolice grada Splita, Kaštela i sela sjeverno od Kozjaka. Od jeseni 1944. tu dovodene žrtve u nekoliko navrata te usmrćivane. nije poznat broj ubijenih, ali se sigurno može brojiti desetinama. Dužni smo njihove posmrtne ostatke

dostojno pokopati.

ERVENIK - Selo Ervenik nalazi se na prostoru zapadno od Knina. U rujnu 1944. na njegovu groblju srbokomunistički zločinci počinili strašno klanje. Tu su dovedene 74 osobe iz sela Miljevaca i strieljane jedne noći. Mrtvaci su ostavljeni na tlu, potom ih Erveničani prekrili slojem zemlje, jer se bilo osjećalo zaudaranje razpadajućih tiela. Ne bi težko zaključiti, tko stoji izza zločina. Na veliko

iznenadenje i žalost, to je, tada već bivši miljevački župnik, fra Ivan Tomasović, koji nedugo prie toga otišao u partizane. O njegovu liku i djelovanju šire se pozabavio A. Čavka u svojoj Grañi (str. 72. do 77.). Čestit svećenik nikada nije bio, partizanima služio kao izrazit primjer narodnoga svećenika. Budući da je dobro poznavao svoje župljane, želio ukloniti svakoga, u komu je kucalo hrvatsko srdce. Kako se zaključuje, to mu ne bi neostvarljivo. Dapače, srbokomunisti jedva dočekaše njegov mig, želju 225

225: Kozja, Kevina jama

225: Ervenik – Knin


Stran 226 SD

mu ubrzo ostvariše s velikom zahvalnosti. Razstavili od života množtvo njegovih župljana. Svjedok toga krupnoga ubojstva ondašnji ervenički župnik don Šime Torbarina, zvonar Joso te četrdesetak Erveničana. Njih je don Šime prikupio i noću su nanosili zemlju na usmrćenike. Njegovom skrbi pokojnici su prekriveni zemljom, i tako zaštićeni, da ih psi ne trgaju i ne pojavi se zaraza.

Nakon "osloboñenja" srbokomunisti mahali fra Ivanom kano prozirnicom (transparentom). Birali ga u kojekakva svoja vieća kao pravoga "narodnoga svećenika". Kada ga izkoristili, odbaciše ga kano izžet limun. Umro u franjevačkome samostanu u Kninu. Tomasović je poučan primjer bezobzirna izdajice hrvatskoga naroda i svoga reda, tjelesina, koja dušu prodade crnomu vragu. Čovjek-zvier!

DRNIŠKI KOTAR - Kada je njemačka vojska izpraznila dalmatinske otoke i najveći dio kopnenoga diela, zaustavila se u kninskome kraju. Ta je crta pripremljena za dugotrajnu obranu. Njemačke snage bijahu pojačane jakim postrojbama domaćih četnika. Za njemačkom vojskom u povlačenju pomicali se partizani, ali izbjegavali vatreni dodir s neprijateljem. U izpražnjen Drniš i Siverić ušli 5. studenoga 1944. Uskoro usliedjeli pokolji domaćega pučanstva. O njima piše J. Ramljak:

"Brzo nakon 'osloboñenja' uslijedila su hapšenja i odvodenje Siverićana koji su potom strijeljani i bacani u jame u Bukovici. Najgrlatiji i najvjerniji u tom čišćenju bili su Ivazi, Milete i Lončari, pravoslavci, koje sam 1943. g. u rujnu, idući sa sakristanom Tonćem Jerkovićem (Šiklićem) bolesniku u Radeljke slušao kako pjevaju: Mi četnici ne pijemo vina - nego krvi od ustaškog sina."

Ne mogavši se svladati, zaustavio sam se i upitao ih: 'Kome vi to pivate?". 'Ne pivamo tebi.', odgovorili su. A što su mislili...? Ti isti su dolaskom partizana, kao na primjer Ćiginica (žena Špire Milete-Ćige) dolazili u Narodnooslobodilački odbor u Siveriću i tužili neke Ramljake da su pucali u sliku kralja Petra. Tih studenačkih dana uhapšeno je oko 70 Siverićana na čelu sa časnom sestrom Elizabetom. Pješice su odvedeni u zatvor u Drniš, a na konju ih je pratio Ćika Laćkov (Mileta). Iz Drniša su opet vraćeni kući. Ćika Laćkov nije mirovao; pokupio ih je dosta: Mimu Šiklića, Krstu Šiklića Maćukina, Pešu Ramljaka i mnoge druge te ih uputio u Bukovicu - u jamu. Tako je Siverić zavijen u crno. Hrvati partizani iz Siverića bili su poslani u Bukovicu u radionice dok su ovi čistili Siverić..." (Nečastiva urota, 18. i 19.)

Glavno je srbovati pa bilo pod četničkom značkom ili crvenom zviezdom. A srbovati u Hrvatskoj u osnovi znači: tamaniti Hrvate. A Hrvati parti 226

226: Drniš, Siver


Stran 227 SD

zani dopuštali, da ih bizantinci vodaju za nos. I ovdje se dokazala hrvatska narav.

Na istoj stranici i dalje opisano je već spomenuto ubojstvo fra Žarka Careva, drniškoga župnika, i još 23 domaće osobe. Tobože osudio ih Vojni sud VIII. korpusa 26. divizije. Na čelu VIII. korpusa tada stajao Božo Božović, Crnogorac, političkim komesarom bi Boško Šiljegović, bosanski Srbin. Eto tko je vodio hrvatske partizane. Tu je već poznati i treći čovjek Slavko Malešević, predsjednik toga suda. Po kazivanju upućenijih takoñer Srbenda. Da bi privid djelovao koliko-toliko uvjerljivo, zamjenikom zapovjednika VIII. korpusa bio Petar Bogdan, "junak" iz Ravnoga, zatim u stožeru bili još Nine Sekulić, Ivan Karmić, Pero Ivičević te nekolicina Hrvata na nižim položajima. Svi su izravno odgovorni za genocid protiv hrvatskoga naroda u Drniškome kotaru. Naročito je P. Bogdan bio kivan na svećenike. Čini se, kako je najviše kumovao ubojstvu fra Žarka Careva.

Nema valjda zvjerstva, kojim se hrvatomori ne služahu u usmrćivanju nedužnih ljudi. Ramljak piše:

"Bijaše vedar i sunčan dan; crkvu sam zatekao zatvorenu (u selu Nuniću, prim. M. Š.). Nas dvojica dohvatili smo konope zvona i zvonili prvi i drugi put pa se brzo skupilo dosta vjernika. Prije sv. Mise razgovarao sam s ljudima dok je vojnik Salko ležao u travi (pratitelj župnikov, prim. M. Š.). Kada su doznali da sam s Visovca, povjeriše mi: 'Ovdje u groblju zakopan je o. Andrija Zjačić, župnik iz Lišana i to je bio živ zatvoren u grob.' Htjeli su mi i grob otvoriti da vidim, ali sam se bojao vojnika." (Nečastiva urota, 25.26.)

Dobro je znano, da su družkani žive ljude bacali u jame, sada je bjelodano, kako su žive sahranjivali u grob izpod težke ploče!

Ni su u prvome naletu ubijeni samo svećenici Žarko Carev i Andrija Zjačić. U istoj knjizi biva i stavak:

"Upravo na blagdan sv. Ivana u Drnišu, iznad starog pazara, ubijeni su fra Jozo Jerković, župnik Graca, Pavao Čenić, Jure Duvančić, Jakov (Mačak) Živković i još dvojica i tu su ukopani" (26.).

Dakako, njihova smrt nije objavljena pismenim oglasom. Vladajući "ni su znali", tko ih je ubio. Ne će valjda u sebe upirati prstom.

Od posebne je važnosti idući stavak: "U to vrijeme nepredvidivih dogañanja 'osloboñen' je i Mostar. Nalazio sam se u Drnišu

u župskoj kući zajedno sa župnikom o. fra Rokom Laborom kad doñe jedna osoba i reče: 'Eno dolje na raskrižju pun kamion fratara'. Pošao sam dolje, ali kad sam stigao, kamion s fratrima već je bio 227


Stran 228 SD

otišao prema Promini. Kasnije smo doznali, da se kraj jame Golubinke, koja se nalazi ispod zaseoka Radasi (Mratovo), našlo fratarskih sandala, pasaca i krunica. Nešto od tih predmeta donešeno je u samostan Visovac, ali je to s vremenom nestalo. Sada već pokojna Kata Radas prije svoje smrti pričala je jednom fratru, da je njezin pokojni muž Ante podigavši jedan crijep iz podkrovlja svoje kuće promatrao kako fratre i neke civile bacaju u tu jamu. Na tom mjestu kasnije podignut je spomenik žrtvama fašističkog terora i, kako saznajem, tu je dolazio moliti i pravoslavni pop, kao da su tu ubijeni pravostavci, a u stvari žrtve su bili fratri iz Hercegovine i civili takoñer Hrvati " (odtisak M. Š.) (26.-27.).

Ne znam, koji put moram naglasiti, kako srbsko-pravoslavno-bizantsko licumjerje nema nikakvih granica. Žrtve srbokomunističkoga noža, roñene Hrvate, proglasiše Srbima, potom ih podmeću hrvatskomu narodu. Srbokomunistička država i pravoslavna crkva idu pod ruku. I ne samo to. Srbijanski književnik Radulović pod naslovom Golubinka u dramskome obliku obradioje dogañaj okojame Golubinke. Naravski, u njoj leže Srbi pali od ustaškoga noža! Tako rade Srbi i Srbijanci! A. Čavka je u svojoj Grañi potanje oslikao srbokomunističko-četničke zločine. Imenom i prezimenom predočio je njihove žrtve u pojedinim selima. O naredbodavateljima i izvršiteljima drniškoga pokolja kaže:

"Ova grupa (poglavice VIII. korpusa, prim. M. Š.) donosila je odluke o strijeljanjima, a sama strijeljanja izvršavali su vojnici ili bile organizirane 'akcije omladinaca'. Komunistički podmladak 'kalio' se krvlju. Poslije ubojstva znali su da s takvim. uvijek mogu računati. U zločinima sudjelovali neki 'omladinci' iz Drniške krajine. Sva su njihova imena uglavnom poznata. Sagledaju li se njihove sudbine, duhovni dosezi i naobrazba, vidimo hrpu ljudske bijede. Bili su uglavnom primitivci, bez naobrazbe i bez značenja, ali su takvi, kakvi jesu, bili spremni učiniti sve što im se zapovijedalo. To su komunistički 'komesari'vrlo dobro znali i to su obilno koristili. Svoju su primitivnost i naivnost skupo platili: ma koliko da su se skrivali za pobjede 'svijetle revolucije', nikada uglavnom nisu pobjegli samima sebi. Njihova imena Drnišani uglavnom poznaju i malo je onih koji su ostali skroviti i nepoznati." (69.)

Taj je odpad i talog tako prepoznatljiv, jer nikdje ne nalazi spokojstvo; progonjen je iznutra. Ne da im smiraja pravednička krv, što je obilno prolievahu. Takvi se daju lako zavesti, zanesu se za bolestne ideologije, potom u njihovo ime čine i najgnusnije zločine. Ne misle pritom, kako će nastupiti otrježnjenje i napokon njihovo trajno očajanje i proganjanje. Alkohol će im pomagati nakratko pobjeći od progona, ali ih se ne mogu otresti, ni ozdravi 228


Stran 229 SD

ti. Upravo su takva vrjemena najpogodnija za slabiće, tupoglavce i ološ; tada se mogu najbolje potvrditi i naprjedovati, jer u običnim prilikama ne mogu, nisu im dorastli. Njihovi upravljači poznaju svoje stado, iz pozadine vuku konce po vlastitoj želji. Oni se okrvavljuju tudim rukama, žrtvu najčešće i ne vide.

U ratu i poratnim godinama grad Drniš i okolna sela izgubiše sliedeći broj svojih stanovnika: Drniš 21, Badanj 23, Sadramić 51, Kričke 31, Trbounje 71, Lišnjak 23, Velušić 18, Siverić 82, Parčić 40, Kadina Glavica 29, Štikovo 28, Gradac 84, Ružić 31, Otavice 33, Moseć 24, Mirlović-Zagora 17, Radonić 35, Pakovo selo 41, Pokrovnik 39, Donje Planjane 8, Promina 75, Miljevci 74, Kljaci 82, Čvrljevo 22, Gornje Utore 18, Unešić 39, Gornje Planjane 36, Nevest-Cera 41. Za sela Mirlović-Polje i Vinovo podatci još nisu skupljeni. Nepodpun je popis Prominske župe. Cieni se, kako je ona izgubila više od 300 župljana. Konačnim utvrñivanjem svih ubijenih u drniškome kraju ukupan će broj porasti. Navedeni brojevi kazuju, da je Drnički kotar izgubio 1221 stanovnika. Kada mu se uskoro pribroje podatci u obradi, broj će osjetno porasti. Komunističko-četnička bratija nemilice smicala Hrvatice i Hrvate pod prozirnom obtužbom, kako su "narodni neprijatelji, pomagači i sluge okupatora i domaćih izdajnika". Akoli je pak tako, koliko je onda u ovome kraju bilo ljudi na njihovoj strani, uz njih? Meñu umorenima biva najviše mladih ljudi.

U poduljoj popisnici žrtava drniškoga kraja (113.-145.) ne može se pročitati ime Aćim, Gavro, Jefto, Jovo, Risto, Savo, Stevan, Vaso, i ako je na tome prostoru nekoliko srbskih sela. I u drniškoj krajini, i kninskoj, i dalje u Lici srbsko je stanovničtvo poštedeno. Zarobljeni četnici za partizane bili "zabludeli ljudi". Njima na kapu prišivana crvena petokraka zviezda, kdje do malo prie stajaše četnička značka. Od tada će oni kano novopečeni partizani nastaviti jednako tamaniti Hrvate. Vuk tek izmienio dlaku. I činit će to u nazočnosti i uz pripomoć partizana Hrvata!

O ubijalištima A. Čavka veli: "Mjesta strijeljanja i ubojstva bila su: drniški 'Kaluni', groblje u Badnju, jame po brdu

Promini iznad Siverića i Badnja, Mijovića podvornica: mjesto današnjega nogometnog igrališta, jame po mjestima Promine i mnoga nikad javnosti dostupna mjesta" (67.).

Partizanska je kuga uviek nastupala cjelovito. Svodi se na usmrćenja i pljačku. nisu pljačkane samo kuće t. zv. narodnih neprijatelja, okupatorskih slugu i izdajica, nego svega naroda, osim, naravno, predstavnika "narodne vlasti" i srbokomunističkih poglavica. U svakome pogledu ovi ostaše nedodirljivi. U navedenu djelu o robljenju Čavka piše: 229


Stran 230 SD

"Poslije partizanskog ulaska u Drniš nastala je pored hapšenja i ubijanja nepredočiva

pljačka. Svi oni koji su strijeljani ostali su i bez imovine, a mnogi su radi imovine i strijeljani (odtisak M. Š.). Po pričanju Tome Ćurkovića, čiji je otac ubijen u Badnju 18. 11., grupa komunističkih 'povjerenika' opljačkala je sve što je mogla uzeti iz njihove kuće. Pretražili su i oduzeli do posljednjeg zrna kukuruza, odnijeli su sav namještaj ionako sirotinjski, te udovicu i devetero nedorasle djece ostavili u teškoj zimi bez pokrivača i jela. Udovica je morala potajno prositi, ali joj ni to nije bilo dozvoljeno. Osim toga njega i njegovu braću i sestre dugo vremena poslije očeva strijeljanja mogao je pretući tko god je htio, uvijek sa zlobnim epitetom: evo ustaše. Komunisti su u čitavoj Drniškoj krajini sistematski plijenili sve do čega su mogli doći. Pokupili su krupnu i sitnu stoku, pšenicu i kukuruz, vino i svu drugu hranu" (83.-84.).

Cio jedan kraj grubo oguljen u jeseni, kada je sva ljetina prikupljena. I ona je škrta, jer je drniško područje siromašno, naročito sela udaljena od Petrova polja. Ljetni ih urod ne može prehraniti do kraja proljeća, a već u jeku jeseni ostao narod bez svega. Budući da je rat bjesnio, pomoć ni odakle nije stizala, svi putovi zatvoreni, ljudstvo bi osudeno na polagano umiranje. Srbokomunisti od svega oslobodili narod, slobodno mu i beznadno bijaše umrieti.

Na nesreću, nije drniško područje bilo iznimkom u pljačkanju. Njegovu sudbinu doživjeli svi krajevi dokle je dopirala srbokomunistička kuga.

MIKA TRIPALO SBORUJE NA TRUPLIMA - Isti dan (18. studenoga 1944.), dok su po Drnišu postavljani oglasi, na kojima se čitala imena 24 umorena domaća čovjeka, u gradu bijaše veliko sborovanje. Na sboru (partizani ga zvahu miting) glavnim govornikom bio drug Ante Tripalo, Sinjanin, roñen u jugovinaškoj obitelji. Kada se po svršetku rata nastanio u Beogradu, bit će jedino Mika, jer osobno ime Ante ne bi prikladno meñu "bratskim srpskim narodom". Isto ime nosio i Poglavnik Pavelić. Sigurno bi mu smetalo u naprjedovanju. Mika će po drugi put postati Antom, a nadimak će preinačiti u Miko, tek nakon što se sasuo srbokomunizam. Kada se sve poreda, stvarno je on Ante Mika Ante Miko Tripalo. Primjer kameleonstva jednoga političara našega vrjemena, ujedno i kako se osobnim imenom može uspješno trgovati. Ovakve slučajeve pozna oddavno družtveno jezikoslovstvo.

Obećavao Ante sboru pobjedu i, dakako, bolju i sretniju budućnost, koja čeka vas narod. Kako je predpostaviti, tekući genocid nad hrvatskim narodom nije ni spomenuo; držao se, kano da o silnim umorstvima ništa ne zna. Konačno, tko će navoditi krvoločtva svoje strane! Kolikoga li licumjer 230


Stran 231 SD

stva srbokomunističkih poglavica! Djelomice je i Tripalo osobno odgovoran za ta zlodjela, jer je ostao tada prvim čovjekom Komunističke partije u drniško-kninskome kraju. Ako ne drugo, ono je mogao učiniti, neka se smanje tolika ubijanja hrvatskoga naroda. Meñutim, u srbokomunističkoj vladavini mogaše Hrvat naprjedovati jedino na hrvatskim truplima.

Istodobno Ante Tripalo bi i političkim glavarem kninskoga područja. Premda bitka za Knin bijaše najveća u Hrvatskoj u 2. svjetskom ratu, domaći su Srbi i njihovi četnici bili poštedeni partizanske ubijačke pošasti, koja je morila susjedni drniški prostor, u velikoj većini hrvatski. Ne, smaknuća u kninskoj krajini ni tada niti u budućnosti nije bilo, i ako taj kraj bi i leglo i tvrdava najokorjelijega četničtva. A kako su četnici srbske narodnosti, to pripadaju vladajućemu narodu, službeno uzeto jedinomu državotvornomu ljudstvu u Jugoslaviji. Stoga kano takvi moraju ostati netaknuti i zaštićeni. Krvnici istovjernih struja - partizani i četnici - do konca se razumjeli. U kninskome, ravnokotarskome, grahovskome, glamočkome i susjednim prostorima pred kraj rata zavidan broj kosmatih bradonja ostrigle kosmušinu i obrijale bradu te stupile pod crvenu zviezdu. I namah postali partizanima! Partizanima Hrvatima "objašnjeno" kako je to potrjebito učiniti radi domaćega naroda, dapače im i preporučeno neka budu uvidavni prema njima i do kraja oprezni. Svakako je to bila "generalna linija" izdana na partizanskome vrhu. Prema četnicima naredena uvidavnost! Pode li se od Dubrovnika preko Makarske, Imotskoga, Sinja, Splita, Šibenika, Senja, Rieke i do Trsta, svakdje su u svome čišćenju na kraju rata partizani pobili desetine tisuća Hrvata ubrojivši ih u t. zv. narodne neprijatelje. Ali Knin te srbska sela u sjevernoj Dalmaciji, to četničko gniezdo, ne podieliše sudbinu navedenih i nenavedenih hrvatskih gradova i sela. Unovačeni Hrvati partizani vidjeli to i morali u svoju postrojbu - desetinu, vod, satniju - prihvatiti dojučerašnje bradonje. U sebi prosvjedovali, ali se ne smjedoše oglasiti. Već za mjesec dana pojedini dikani prišili čin, a do kraja rata mnogi se njima okitili. I umjeli zapoviedati i starim partizanima.

Hrvati častnici pomirljivo primali stanje kano posve obično. Robovske duše istodobno uništavale zarobljene hrvatske vojnike i ostali narod. Primjer je to, kako sluganstvo ne posjeduje

ni trunka razuma ni granice! Donedavni će četnici, ta "zabludela braća", nastaviti svoj uhodani obrt u okolici grada Gospića, potom do Bleiburga i natrag.

GOSPIĆ - Pomičići se prema sjeveru od Drniša, "narodna vojska" je "preskočila" kninski prostor, kada bi u pitanju čišćenje domaćih Srba. Ali ne i Hrvata. Četnička Dinarska divizija kano da i nije postojala. Kada se, meñutim, partizani u travnju 1945. primaknuli ka Gospiću i njegovoj okoli 231

231: Gospić


Stran 232 SD

ci, nastavili još žešće svoje krvopijsko djelo negoli u drniškoj krajini. Tu se obrušila na sve, što se osjećalo hrvatski, što bi hrvatsko. Razumije se, kako ih ni tu nije dočekao nitko, tko se i malo izložio u ratnim godinama, ali ni to nije puno pomoglo. Srbokomunisti uzimali svoj danak u krvi ne birajući žrtve. U Gospiću umoreno 2.000 Hrvata, u okolici 1.000. Tlo bi poplinulo od hrvatske krvi. Ljudi posmicavani u naletu. A krivnja stalno ista: roñeni su Hrvatima. Za to carevao izgovor: Svi su Hrvati - ustaše!

Po broju usmrćenih splitski je pokolj, potom gospićki i zagrebački uvod u bleiburžku tragediju hrvatskoga naroda.

JOSIP SMODLAKA O POKOLJIMA - O srbokomunističkim zločinstvima progovorio je i dr. Josip Smodlaka, jedan od iztaknutih stvaratelja prve Jugoslavije, u manjoj mjeri i druge. Srbenda bez premca. 1946. bio jugoslavenskim veleposlanikom u Rimu. Sa sugradaninom (Splićaninom) i dobrim znancem Bogdanom Radicom razgovarao i o srbokomunističkim zlodjelima. Uz ostalo izjavi:

"Čim sam na putu u Rim sišao u Zadar, vidio sam što je. Sve su talijansko pučanstvo odmah otjerali, s 2.000 dinara novca i nešto prtljage, što su mogli ponijeti. Strijeljali su u samom Zadru 140 ljudi. Grad sav razrušen. Nikoga nisu uzeli u narodne odbore. Pisao sam Titu. Tito se složio da nešto učini. Zatim sam posjetio Rijeku. Tamo su prve večeri poubijali sve autonomaše s kojima smo trebali razgovarati da čuvamo značaj talijanskoslavenske (odtisak M. Š.) suradnje u gradu. U Puli su odvukli i poubijali oko 400 ljudi. Iz Istre su odvukli 4.000 ljudi. Bacili ljude u logore i jame. Time smo sve izgubili." (Hrvatska 1945., 323.)

Kada su navedene tvrdnje izišle iz usta jednoga Josipa Smodlake, onda je to pravo čudo! nije se priznavao Hrvatom. U Rieci pored Talijana obitavaju i Slaveni. Ne želi ni spomenuti hrvatsko ime. Broj ubijenih i izgnanih prilično je umanjio, ali ni ove nisu malene.

Zašto Smodlaka ne spominje pokolj u Senju? Možda ga je slučajno izpuštao. Kako partizani napredovahu, tako su redom usmrćivali videnije stanovnike hrvatskih gradova i sela. Na stari hrvatski grad Senj bijahu osobito ljuti, jer bijaše prožet hrvatskim duhom, u njemu kucala hrvatska srdca. Stoga ga za to dobrano kaznili: odveli više desetaka njihovih gradana, koji se nikada ne vratiše. Za neke se nije doznalo, kdje su končali. Srbokomunistička osvetnička i krvopilačka ćud nije se mienjala, žedu nikada ne mogaše utažiti.

Srbijansko-srbski vladajući narod, sada pod zakonom crvene petokrake zviezde i komunističke ideologije, nastavio je igrati svoju ulogu, kakvu 232


Stran 233 SD

imaše u Kraljevini Jugoslaviji. Promienjeni su tek vanjski znaci, a položaj i moć ostaše jednaki. Kano odjednom zaboravili na monarhiju i kralja. Od početka partizanske borbe četnik i ustaša nisu bili na istoj ravnini jednostavno stoga, što je četnik pripadao vodećemu narodu. O ovome Radica veli:

"Mene kod svega toga iznenadivala činjenica, da se moglo biti četnik, ali ne i ustaša (odtisak M. Š.). Uvijek sam bio mišljenja da je ustaštvo bilo hrvatska varijanta četništva: ono se objektivno i pojavilo kao reakcija na proganjanja Hrvata u Hrvatskoj od četnika. Kroz razgovore s vodećim beogradskim i zagrebačkim rukovodiocima, kao s ðilasom i sa Žankom, ispoljava se ovakva teza: četnici su državotvoran dok su ustaše protudržavan element; oni idu za rušenjem Jugoslavije dok četnici grade Jugoslaviju. Činjenica da su četnici velikosrbi i da su upravo kroz ekstremističko velikosrpstvo i kompromitirali jugoslavenstvo, izobličivši ga u nakazu srpstva, bila je odlučujuća u svakom utvrñivanju oznaka ta dva pojma. Dok je četništvo spadalo u tekovine jugoslavenske države, dotle je ustaštvo kao i svako drugo obilježje hrvatskog nacionalizma bilo smatrano protujugoslavenstvom koje je trebalo eliminirati. Što je značajnije, slična su se gledanja preuzimala i u odnosu na crkve i vjeroispovijesti. Inherentni neprijatelj jugoslavenske države bila je Rimska katolička crkva, dok je pravoslavna crkva bila dio srpske kulturne samobitnosti i kao takva morala se čuvati. Do onog vremena kad je Tito uspostavio bliže veze s arapskim svijetom i muslimanstvo se smatralo unutrašnjim neprijateljem komunističke države. Kako se sve to kod nas protezalo i na nacionalne odnose, to je hrvatski narod bio u suštini neprijatelj svake komunikacije i jugoslavizacije države (odtisak M. Š.). Zbog čega je komunistička partija zauzela takav stav od svojeg početka, bilo bi teško ustvrditi. Ali ona je znala, da li pod utjecajem srpskog elementa u partiji, ili što je ona osjetila da u jednoj multinacionalnoj državi mora imati oslona na onaj narod koji je i prije smatran glavnim ili vodećim narodom Jugoslavije. Ako ona to i nije mislila, ako, naime, njene namjere nisu odgovarale toj postavci, objektivna je činjenica bila ta, da je ona isključila od početka hrvatski narod od svakog vodenja države na isti način kao što je to učinila i prva Jugoslavija." (Hrvatska, 1945., 37.)

Radica je odgovorio na pitanje. U Sovjetskome Savezu vodeći narod bijaše ruski, jer je bio najveći i najmoćniji. Tu pada u vodu komunističko učenje o jednakosti raznih naroda u komunističkoj državi. Isti je slučaj bio i u Jugoslaviji. Najbrojniji su u njoj Srbijanci i Srbi, stoga htjeli i mogli biti glavnima pa to i bili. Svi drugi bijasmo njezinom kolonijom ili, u najboljem primjeru, polukolonijom. Zar odiskona nije važila mudrost složena u izreci: Tko jači - taj kvači! 233


Stran 234 SD

IMOTSKA KRAJINA - Pošto je u jeseni 1944.

"osloboñena" Imotska krajina, nije ostala zaštićena od partizanskih zlodjela uzprkos tomu, da pri njezinu zaposiedanju ne bi niti najmanjega odpora. A tko je predpostavljao, da se bilo čime zamjerio partizanima, nije ih dočekao. Čim se partizanska vlast razprostrla po Krajini, odmah počela uhićavanja nepoćudnih. Dakako, s njima najčešće svršila po najkraćemu postupku. Odveli ih u selo Gornju Glavinu, na sjeverozapadnoj strani grada Imotskoga. Tu su umorena 22 čovjeka uglavnom iz bliže i dalje

okolice. Njihov grob, odnosno ubijalište nisu smjeli biti označeni. Više se naslućivalo, da je pred konac 2. svjetskog rata na groblju u Imotskome pobijena

skupina zarobljenih hrvatskih vojnika, ali ne bi svjedoka niti vidljivih tragova. Tek je 1995. u jednome napuštenu grobu pronadeno 19 kostura tih žrtava. Izgleda, kako su sprovedeni iz Hercegovine i noću umoreni vjerojatno hladnim oružjem, jer obližnji stanovnici ne mogahu potvrditi kakvu pucnjavu na groblju.

Najveće ubijalište u Imotskoj krajini bi u prvoj polovici mjeseca studenoga na prostoru sela Zagvozda, što je već spomenuto. Grobište se stere u dolcu Jerkuši na tlu Šuvarevih dolaca. U Zagvozd su najprie dovedeni uhićenici iz Makarske, zatim njih 19 iz Imotske krajine, potom iz vrgorske okolice. Dosadašnji podatci govore, da je tu strieljan 41 čovjek, ali je broj svakako veći. Sudeći prema stanovitim mišljenjima, tu ih leži preko 60.

Medu drugima u Zagvozdu su onda ubijena i četverica Šalinovića iz Velikoga Prologa kraj Vrgorca. Zvali se Mato, Stipica, dvojica nošahu ime Ivan. Ivan pok. Joze bio u 28. godini. Kano mornar na trgovačkoj ladi prie rata uplovljivao u ukrajinske i ruske luke. Po povratku kazivao svoje utiske o životu u Sovjetskome Savezu, koliko ga je i kako mogao uočiti, te koliko tuñincima bi dopušteno prošetati po lučkome gradu, jer tuñi mornari malo smjeli izlaziti iz luka. Pričao, da je vidio siromaštvo, biedu, slabu odjevenost i obuvenost lučkih radnika te glad i svu silu naoružanih stražara, tako reći, na svakome koraku. U izlozima pojedinih trgovina suhomesnati proizvodi od drveta stajali premazani odgovarajućom bojom namjesto pravoga mesa. Niti u jednoj drugoj državi nije opažao toliko posvemašnje neimaštine koliko u Sovjetskome Savezu. U lukama i po ulicama svakdje natiskane crvene petokrake zviezde i Staljinove slike. Premda o tome Ivan govorio prie rata, sada ga se sjetili partizani i njihovi podrepaši; nekadašnje njegovo govorenje bijaše u suprotnosti s onim, što je partizanska promičba širila o svojemu uzoru. I uistinu je jedan čovjek platio životom. Znano je, kako se najgrčevitije brane laži. Komunističkoj bratiji istiniti utisci obična čovjeka o njezinu idolu biše - smrtnim griehom. 234

234: Imotski, Vrgorca


Stran 235 SD

(Da je Ivan Šalinović kojim slučajem doživio 1948., kada je Staljin od sebe odgurnuo

Tita, svoga najkrvoločnijega slugana, Ivan bi odjednom naglo porastao u očima svojih ubojica, "jer je još davno govorio istinu o revizionističkome Sovjetskome Savezu". Meñutim, njihovim poglavicama bila poznata ta istina, dok se u Moskvi oštrili za najkrupnija zla, što će ih provoditi u svojoj domovini. Poslie 1948. dogodilo se, da se dio njegovih ubojica našao na otoku Golome, jer sliedjeli svoga "Velikog voñu i Učitelja druga Staljina". Pružila im se prilika "graditi socializam" i istodobno "revidirati svoj stav". A nije malo njih ostavilo kosti na tome otoku.

Uzgredice pridodano, u omiškome selu Zadvarju domaći seljak Andrija Čizmić, zvani Bukarica, 1943. bio obtužen, kako je orući, svoga vola nazvao Staljinom. Koji dan potom nesretnoga čovjeka ubiše partizani.)

Ne može se izključiti, kako je na Jerkuši ili kojemu drugome ubijalištu u Zagvozdu presječen život dr. fra Fabijanu Paponji, upravitelju Konvikta vanjskih ñaka u Širokome Briegu, i fra Mariofilu Sivriću, odgojitelju u toj ustanovi. Kada partizani u veljači 1945. zaposjednuše Široki Brieg, pobili su sve tamošnje fratre. Ova se dvojica našla u obližnjemu selu Lištici. Pod stražom su upućena u Split, u koji nikada nisu stignula. Jedni drže, kako su usmrćena na groblju u Posušju, ali nema nikakvih dokaza za to. Budući da je ubijalište u Zagvozdu tada primalo dosta svojih žrtava, nameće se stoga Zagvozd kano posljednji cilj njihova tjeranja na zapad. Bilo kako bilo, na tome slučaju valja još poraditi. Koliko sam se svojedobno bavio datim primjerom, gotovo je sigurno, da nisu dospjeli u Split.

Osim navedena grobišta u Zagvozdu su i druga, nastala uzporedno s onim na Jerkuši. Jedno biva kod zaseoka Radića u Biokovskome selu. Na njemu leži 20 umorenih, u blizini zaseoka Lovrinčevića u jednoj je grobnici 5 ili 6 žrtava. nije ustanovljeno, koliko ih je u Zrinjskome dolcu i Turiji.

U slučaju pokolja na Jerkuši naknadno proradilo partizansko "pravo". Vojni sud VIII. korpusa Vojne oblasti Vijeća Komande Biokovsko-neretvanskoga područja odjednom oživio. Kada se pokojnici razpadali pod zemljom, dotični ih sud "osudio" na smrt. I nije prvi put, da partizanski sud osuduje na smrt već ubijene. "Narodni sudovi", meñu koje spadali i vojni, ostali

na visini glumljena prava.

SINJ - Kada se partizani u jesenskome hodu 1944. prbliživali k Sinju, domobrani i množtvo naroda ostavili grad i uputili se prema Splitu, kako im ne bi pali u ruke. Na nevolju, izpod sela Dicma bio im presječen put te bili uhvaćeni, potom vraćeni u Sinj. Partizanski vražji bič nije izostao.

235

235: Sinj


Stran 236 SD

Domobranski su častnici u većini ubijeni sliedećih noći po okolici grada Sinja te u samu gradu. S njima i mnogo domobrana i gradanskih osoba. Javno je obješen zapovjednik mjesta pukovnik Jakob Potočnik, zvani Lulica. (Lulica, njegov nadimak, jer je pušio malu lulu, inače bio po roñenju Slovenac, po srdcu pak Hrvat.) Na svoj prokušani način ubijali najprie častnike, potom vojnike namjesto da ih smjeste u sbirališta, kako propisuje medunarodni zakon! Srbokomunistički krvožednici sve rješavahu po najkraćemu postupku, t. j. strieljanjem. Dakako, većini se ne zna za grob. Kada se naubijali pravedna svieta, proradio onda "narodni sud". Kako je isti osudio, odmah bio javno strieljan. Ne imao pravo na obranu niti priziv!

U Sinju je stara Franjevačka klasična gimnazija, prva u Dalmaciji, u kojoj nastavni jezik od njezina početka bi hrvatski. Uz gimnaziju je samostan. Čim partizani, i to bez odpora, udoše u Sinj, latiše se svoga zvjerskoga posla. Počela odvodenja u zatvor, zatim ubijanja. Te je trenutke ovako opisao fra Vjeko Vrčić, tadašnji odgojitelj pitomaca:

"Ušla je prva partizanska izvidnica. Prevrtali su fratarske sobe. Čuli smo tužne glasove da su svi bjegunci na Dicmu zarobljeni i da će ih poslije podne 'svečano' uvesti u Sinj. Oko 10 s. dodoše dvojica partizana i zastražiše četvoricu fratara. Trojica su bila u zbjegu, jednoga su odveli. Neko vrijeme padala je kiša dok su vodili s Dicma u Sinj one koji su bježali. Proveli ih kroz sinjske ulice, slično rimskim imperatorima, kada su triumfalno vodili roblje kroz Rim. Meñu njima je bilo deset fratara i dvije časne sestre učiteljice. Partizanski simpatizeri su čekali u špaliru, prijetili i pljuvali po njima. Rekoše mi da su fra Jozu Olujića sjeli u kola i naredili mu da upravlja konjem."

Zatim nastavlja, kako je fra Jozi donio u zatvor pola litre rakije. Vidio ga, ali s njime nije mogao govoriti. U prostoriji zatvorenici bili nabijeni kao srdele u buretu. S mužkarcima bijahu i žene. Vrčić nastavlja:

"Partizani su fratre razdvojili. Četvoricu su strpali u sudski zatvor. Po noći ih je nestalo iz zatvora. Završili su u nekoj jami, zajedno s kojom stotinom katolika Hrvata (odtisak M. Š.). U Sinju je bio vojni garnizon. Fra Stanka Milanovića su odvojili i javno strijeljali s nekoliko ustaša. Desetak fratara koje su zarobili u Dicmu, najprije su odveli u Karakašicu i zatvorili u jednu štalu. Mještani su im kroz rupe dodavali hranu. Vezane su ih zatim dovezli kamionom u sudski zatvor u Sinj. (...) Do dana današnjega nije se doznalo za grob pok. Joze i njegove subraće mučenika: fra Ante Cvitanovića fra Ante Romca, fra Vlade Pavlova i don Filipa Mandarića, župnika Ciste, kojeg su naknadno doveli u sinjski zatvor. Nažalost, sve su to radili domaći sinovi." (Prof. dr. fra Jozo Olujić, Grad na Gori, 1994., br. 2.(22.). 236


Stran 237 SD

Izdvajam Vrčićevu rečenicu: "Nažalost, sve su to radili domaći sinovi". Slaže se u cielosti s Matoševom: "Hrvat Hrvatu je najveći neprijatelj:' To je do sada potvrdeno na tisuće i tisuće puta. Ti domaći sinovi bijahu krvnicima pravednih i čestitih Hrvata. Vršili su najzvjerskija djela protiv Hrvata i hrvatstva, a da se nikada ne zapitaše: za čiju korist to čine. Pokrenuti kano gromade niz strminu, sve svoje rušili pred sobom, da bi uskoro i sami ponieli na vratu velikosrbijanski lanac. Jasno, robski lanac. I nosili ga potom odano kano pseto gospodarevu ogrlicu. I ulagivali se gospodaru u opancima kljunašima, bili prezadovoljni, ako bi im dobacio oglodanu kost sa svoga razkošna stola.

Potrjebno je reći, da je fra Jozo Olujić jedan od prvih doktora atomske fizike u svietu. U švicarskome gradu Fribourgu studirao je pokusnu (eksperimentalnu) fiziku, teorijsku fiziku i matematiku. 1916. polaže licenciat naravne filozofije, 1918. brani disertaciju. Onda dakle, kada se o atomu i atomistici malo znalo. Sbog stege, koju mu nametnuo njegov provincial, nije se mogao odazvati pozivu, da predaje na Sveučilištu u Zagrebu, niti pak poslie na Papinskome sveučilištu u Rimu. Poučavajući na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, mnogo je postignuo u unaprjedenju poznavanja okaminskih pužića. Nekoliko ih je odkrio te su u medunarodnome znanstvenome nazivlju označeni njegovim prezimenom. Izpada gotovo nevjerojatno, ali je u dubljemu tlu sinjske okolice pronašao kostur davno izumrlog mamuta! Do tada se držalo, da je skoro nemoguće, kako je na ovdješnjim prostorima obitavala dotična životinja.

Jedna Sinjanka, kojoj onda bi 14 godina, tvrdila, kako su sutradan oko 15 sati partizani uhićenicima pretrpali jedan autobus. Meñ njima vidjela fra Jozu Olujića. Vozilo je krenulo prema Splitu. Predpostavlja, kako su njegovi putnici strieljani nekdje na putu do Dicma. No, vjerojatnijim smatra, da su okončali na splitskome groblju Lovrincu. Osim fra Joze prepoznala još nekoliko zatvorenika i zatvorenica. Nikada se poslie ni za jednu prepoznatu osobu nije čulo. Spomenuta izjava ima osbiljan nedostatak. Budući da je navodni autobus krenuo iz Sinja oko 15 sati, dakle po danu, kako to da ga nije vidjelo više osoba? Vjerojatnijim mi se čini pripoviedanje don Bogoslava Bartulovića, koje ću malo dalje izložiti.

Nakon ubojstva mnogih ljudi po najkraćemu postupku pojavio se Vojni sud VIII. korpusa. Bijaše to, u stvarnosti, pokretni vojni sud, što će reći, prieki sud. Sudenje upriličeno u Sokolskome domu u Sinju. Obtužbu zastupao već spominjani dopukovnik Petar Peko Bogdan. Sudenje bijaše 8. studenoga 1944. Naravski, svi obtuženici osuñeni na smrt. I to domobranski pukovnik Jakob Potočnik te dužnostnici Mirko Bilobrk, Spasoje Travisi, Mirko Vujanović, Marija Mladina, Luka Labrović i sinjski kapelan fra Stanko Milanović Litre. Protiv osude nije se mogao uložiti priziv. 237


Stran 238 SD

"Narodna vlast" igrala se pravde. Triebala joj javna predstava sudeći nekolicini vodećih

osoba u Sinju. Pritom nije zaboravila dovesti svoje vikače kao "glas naroda", što su zavijali: "Na smrt! Smrt bandi!" Pristupiti i pred takav prieki sud, na kojemu se glumilo sudenje i zakonitost, bijaše povlasticom. Partizanima - kako je spominjano - bio napriličitiji kratki postupak, za druge kdjekada napisali osudnicu izza njihovih pogubljenja, treći su, riedki, ipak ugledali "sud", i to bezprizivni. U konačnici uviek - smrt.

Kano što stoji, Vrčić navodi, kako je fra Jozo Olujić svršio u jami. Iztražujući partizanska zlodjela u sinjskome kraju, što se dogañala neposrjedno nakon zauzimanja srjednje Dalmacije i susjedne Bosne, naletjeh na podatak don Bogoslava Bartulovića, koji službovaše u Biteliću, na sjeveru Sinjske krajine (1961.-1972.). Tada se zanimao tim pitanjima. Ustupio mi svjedočenje Nikole Matasa, po uvjerenju komunista, inače poštara u selu Hrvatcama, dana 26. prosinca 1967. Don Bogoslavu Matas kazivao u pero:

"Poslie pada grada Sinja uskoro iz njega izvedena pod jakom stražom povorka od 1500 ljudi. S njima bilo i žena. Dva po dva bili povezani žicom i uputili se put Bitelića. Meñu njima bilo vojnika, oficira, svećenika, častnih sestara, seljaka, službenika, liečnika. Povorka bila dugačka od sela Panja do crkve u Biteliću. Rečeno svima, kako idu u Bosnu na sječu šume. Dio njih bio primiren, neki se pače oglasili i pjesmom.

Jedan iz povorke svratio na tren k rodaku Vice Buljana. Vice bio tada glavni u Sinju i meñu vodećima u Dalmaciji. Buljanov mu rodak došapnuo, da ih vode u jamu. Kako ne bi na sebe navukao sumnju kojega stražara, uzviknuo: "Pritegnut ću žicu!" I činio se, kako je priteže, ali ju je stvarno popuštao. Isto učinio i jednomu Imoćaninu. Taj je plemeniti čovjek izkoristio svoje rodačtvo i pomogao, koliko mu davale prilike. Kada se toj dvojici ukazala sgoda, pobjegli i tako spasili glavu. Za njima straža pripucala, ali ih nije pogodila. U toj pucnjavi nehotimično ubili jednoga sprovodnika.

Putovanje nastavili preko prievoja Vrdova, na Kamešnici, te prešli u Bosnu. Ustavili se kod Kurbegove jame, udaljene oñ Bitelića 30 km prema Livnu. Jama skrivena u maloj šumi obrastloj lješnjacima i vrlo je malena otvora. Nad jamom bili Boško Stojić i sin mu, Srbi iz Bitelića. U rukama držali toljage, kojima su po glavi tukli svezane robijaše. Ali sada uhićenici biše povezani i po duljini. Kako je to na kosini, prvih je desetak povuklo za sobom u jamu njih više. I tako se nastavilo. Mnogi su živi upali u jamu. Oko jame bila prolivena silna krv i razprsnuti moždani. Sve izmiešano. Koliko je poznato, iz nje nije nitko izišao."

Sva je prilika, kako je fra Jozo Olujić bačen u Kurbegovu jamu s tolikim drugim pravednicima. Kurbegova jama još je jedna Jazovka, no po 238


Stran 239 SD

tome starija od prave Jazovke. Ovo je prvi jasan trag o mjestu, kdje su svršili mnogi uhićenici odvedeni iz Sinja toga kobnoga dana. Da su nestali u kojoj jami u okolici, sigurno bi se za to doznalo; ne bi to moglo ostati polustoljetnom tajnom. Svakako su odpremljeni daleko, te im se zameo trag. Ostaje iztražiti Kurbegovu jamu u livanjskome kraju. Možda ona potvrdi kazivanje Nikole Matasa.

Krvopija Boško Stojić sudjelovao u odvoñenju don Jure Mladine, koji je nakon dugih mučenja takoñer svršio u jami. Sada mu se pridružio i sin u ubijanju Hrvata.

FRANJEVCI NA UDARU - Bezbožni srbokomunisti držali, kako će narod prestati vjerovati u Boga, ako se rieše svećenika. Stoga su mnoge umorili, kako bi ostvarili svoj zvjerski naum. Navedena su imena nekolicine franjevaca, kojima se zameo trag, nakon "osloboñenja" grada Sinja. Meñutim, u tieku 2. svjetskog rata te u poratnim godinama u Provinciji Presv. Odkupitelja od srbokomunističke su ruke usmrćeni i ovi svećenici: Petar Bačić, Krsto Bazo, Ante Benutić, Petar Berković, Frano Borić, Jozo Borković, Frano Bradarić, Žarko Carev, Karlo Ćulum, Josip Erceg, Augustin Glavaš, Ladislav Ivanković, Jozo Jerković, Rafael Kalinić, Anselmo Kamber, Anselmo Kovačević, Milan Lapić, Petar Paviša, Vlade Pavlov, Bone Radonić, Ante Romac, Pavao Silov, Nikola Šabić, Božidar Šimić, Valentin Šimić, Vjekoslav Šimić, Dominik Šulenta, Kruno Tadin, Metod Vezilić, Rudolf Vučić, Bože Vugdelija, Andrija Zjačić. Neki su od njih već spomenuti na mjestima usmrćenja, većina ni je. Ubijeni su u ratu.

U poraću su zločini nastavljeni; ubojička se vlast i njezini nositelji nisu mogli, niti su htjeli odjednom se zaustaviti. U krvavoj ih raboti poticali ondašnji crveni voditelji. Sada je manje svećenika gutala noć. Tu su ulogu preuzeli "narodni sudovi". Po ratu su na smrt osudeni franjevci iste Provincije Paško Bačić i Jozo Poljak (1946.), Serafin Raič i Mate Vodanović (1947.), Leonard Bajić i Ivan Bezina (1948.).

Ukupno dakle 45. A. Beljo u popisu umorenih ove Provincije donosi tek 25 imena. Dodaje im

konventualce, kapucine, dominikance i isusovce. Skupa njih 9 (YU-genocid, 310.-311.). Beljo predočuje spisak ubijenih svećenika i rednovnika po nadbiskupijama, biskupijama i

franjevačkim provincijama. Po njegovu popisu pogubljeno je ukupno 428 katoličkih svećenika (YU-genocid, 303.-311.). Namjerno navedoh franjevce Provincije Presv. Odkupitelja i njegov broj, kako bi se vidjelo, da ih je osjetno manje na njegovu popisu negoli ih je 239


Stran 240 SD

stvarno zaglavilo. Sudeći po mnogočemu, sveukupan broj usmrćenih svećenika u ratu i poraću prelazi 500. Bez obzira na to, uzeo se jedan ili drugi broj, uztvrditi je, da je to podpun sacerdocid. Jednako je i u Sovjetskome Savezu postupio Lenjin, a nastavio "Veliki Voda i Učitelj" drug Staljin. Za svoje satrapije lišio života 200 tisuća svećenika. U nas ga nasliedio i nasljedovao odani mu učenik Tito. Naši svećenici bijahu obtuživani, da su ustaše, suradnici "okupatora i domaćih izdajnika", neprijatelji naroda, klerofašisti i još kojekakvi neprijatelji. Triebaše ih onemogućiti, što je moguće više, jer su oddržavali vjeru u puku i hrvatski nacionalni osjećaj. Time pak sprječavali širenje bezbožnoga komunizma i nietili odpor srbokomunističkomu kolonializmu. Kada je pak u pitanju sinjski kraj, tu se iztiče Franjevačka klasična gimnazija sa samostanom, obje ustanove duge prošlosti i velika nacionalnog značaja. Kano takva još više smetale protuhrvatskim boljševicima u ratu, poraću te, na kraju, do svršetka njihova upravljanja. Često ponavljali izreku: Religija je opijum naroda. Pripisivali je Karlu Marxu, koju je ovaj preuzeo od drugoga pisca. Na žalost, oni je ostvarivali tako, što su proganjali i ubijali naročito svećenike Katoličke crkve u Hrvata. Smetala im više od drugih crkava, jer je ona Obća crkva (Ecclesia universalis), sveobuhvatna, jaka i nepokolebiva. K tomu i Crkva u državama "truloga kapitalizma". Najdjelotvornije sredstvo protiv toga "opijuma" (ne hrv. opija) našli crvenjaši u progonima i usmrćivanjima njezinih svećenika, tih iztaknutih nositelja i voditelja vjerskoga života i hrvatskoga duha.

U prvim poratnim godinama nastavljeno je izkorjenjivanje katoličkoga svećenstva. Prjed "narodnim sudovima" mnogi i mnogi svećenici bijahu osudeni na kraće kazne, višegodišnju robiju te na smrt. Ostane li se na Franjevačkoj provinciji Presv. Otkupitelja, valja izložiti, kako je osuñeno 46 njezinih svećenika (Bezina: Franjevci, 324.-332.). Srazmjerno broju svake Provincije.

Ni su u ratu nastradali samo franjevci navedene Provincije. Evo podataka o usmrćenim svjetovnjacima (diecezancima) i redovnicima u pokrajini Dalmaciji, kako ih donosi isti pisac. U Dubrovačkoj biskupiji umoreno je 15 svećenika, Hvarskoj 14, Splitsko-makarskoj nadiskupiji 26, Šibenskoj biskupiji 9, u Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima 9 franjevaca, ostalih redovnika 3, redovnica 7.

Uskoro po okončanju rata "organi narodne vlasti" uhitiše dubrovačkoga biskupa don Josipa Mariju Carevića. Koliko se moglo ući u trag, Ozna ga 1945. usmrtila nekdje u sjevernoj Hrvatskoj. Naravski, nije izveden pred sud, niti mu se zna za grob.

Uzporedbe radi, donekle i podpunosti predočit ću sudbinu slovenskih svećenika u poratnome razdoblju, kako je naveo L. Ceglar u knjizi naslov 240


Stran 241 SD

ljenoj Nadbiskup Vovk i njegovo vrieme. 1945. ubijena su 32 svećenika i 53 bogoslova. Dva su svećenika strieljana 1946. U prvim poratnim godinama na dugogodištnje zatvorske kazne osudena su 43 svećenika.

U Sloveniji se tih godina postupalo tako, da se, po prilici, polovica svećenika nalazila u zatvoru, ostali "na slobodi". Šteta je, što pisac nije naveo broj umorenih u ratu.

Nameće se zaključak, kako je progon Katoličke crkve u Hrvatskoj i Sloveniji nareñivan iz Beograda.

Svećenici na izdržavanju kazne bili najviše ponižavani, usamičavani, izgladnjivani, obosivani i ogoljivani, tjerani na najniže i najteže poslove. Izcrpljivani na vanjskim radovima, izlagani nizkim hladnoćama i jaku suncu. Sbog toga ih je više umrlo od iznemoglosti i raznih bolesti. Sve su te tegobe hrabro podnosili ne odričući se svoje vjere ni stališa.

Zlo je počelo, čim se komunisti odmetnuše u šumu. Na sreću, sačuvane su i stanovite izprave, koje o tome jasno svjedoče. Pisci Bogdan Špacapan, Stanko Medvešček i Anton Pust u svojoj knjizi, što nosi naziv Izidor Zavadlav - Na braniku istine, napisaše i ovo:

"Edvard je Kardelj napisao Ivanu Mačeku (1. 10. 1942.), da u Sloveniji ne smije biti drugih oružanih postrojba osim partizanskih, neka uklone, ako trieba oružjem svaki drugi pokušaj... da kulake i svećenike u potrojbama postrijeljaju (odtisak M. Š.). Pojedinim vodstvima propisuje, koliko ljudi mora pobiti, te da izbjegavaju borbu s Talijanima, dok ne izkoriene četnike" (77.).

Jasno je, kako Kardelj ovo nije nareñivao bez Titova znanja i odobrenja. Obširniji je Bojan Godiša, koji o odnosu slovenskih komunista prema svećenstvu izreče sliedeće:

"Sve to bijaše u skladu s predpostavljenim Brilejevom (Joža Brilej, M. Š.) izjavom, koju je zabilježio u svome dnevniku šentjernejski kapelan Vinko Kastelic prjed svoju smrt. Zapisao je: 'Još nedavno izjavi jedan izmeñu vodećih komunista, zloglasni Brilej, na saboru u nekome selu, kako trieba pobiti sve svećenstvo (odtisak M. Š.), jer za komuniste predstavlja najvećega unutarnjega neprijatelja. Jednako tako trieba pobiti i sve bjelogardističke umnike (intelektualce). Na pitanje, što su to bjelogardistički umnici, odgovorio je, da su biela garda svi oni, koji se protive komunizmu.'

Malo dalje Kardelj nareñuje i veća ubojstva: "Vjernike u satnijama sve postrieljajte. Isto tako časnike, umjetnike i t.d., a naročito

kulake i kulačke sinove." (Tko nije s nama, 180.-181.) Pisci Anton Pust, Reven Zdravko i Slapšak Božidar u knjizi Palme mučeničtva donose

približno točne podatke o broju usmrćenih svećenika, 241


Stran 242 SD

bogoslova i sjemeništaraca. Tu stoji, da je u ratu i poraću u Sloveniji ubito 120 svećenika, više od 120 bogoslova i sjemeništaraca, 43 laika te 3 redovnice. A nije naodmet pridodati, kako su njemački nacisti u sbirališta odveli 53. svećenika samo Celovečke biskupije. Njih 9 nije dočekalo konac rata.

1941. izgnanih u Hrvatsku bi 284 lavantinskih biskupijskih svećenika te 81 redovni župnik. Kardinal Stepinac prihvatio 200 mariborskih svećenika, dakovački biskup 100 ljubljanskih. Na njemački zahtjev više ih je zatvoreno u Varaždinu.

Brojke su porazne. Težko bi ih podniela i jedna velika država, a nekmoli malena Slovenija. Kada se uzporeduju usmrćeni, neuzporedivo ih je više dokrajčila komunistička, dakle slovenska, negoli tuñinska vlast.

ENGLEZKI KNJIŽEVNIK O UBIJANJU SVE ĆENIKA - Englezki književnik Evelin Waugh (1903.-1966.), pisac pet romana zapažene umjetničke vriednosti, nosio je satnički čin, kada je u drugoj polovici 1944. kano britanski vojni izaslanik dospio u Glavni štab Hrvatske u Topusko. Potom je boravio u Dubrovniku. Njegovo je oštro književničko oko dobro opažalo partizanska djelovanja, ocjenjivalo njihovu ćud, nakane i zločine. Budući da se nije slagao s partizanijom, bijaše protjeran iz Jugoslavije na početku 1945. O partizanskim zločinima napisao je Izvještaj britanskoj vladi. Evo sažeta diela toga Izvještaja o ubojstvima više svećenika u 3 dalmatinske biskupije, kako ga je priredio Ante Kadić, sveučilišni profesor u SAD:

"Waugh pruža informacije iz tri dalmatinske biskupije: Šibenik, Split skupa s Makarskom i Dubrovnik. U Šibeniku je pogubljeno osam svećenika, u Splitu deset dok su dva u tamnici, a u Dubrovniku četrnaest. U provinciji presvetog Otkupitelja dvadeset redovnikaje pogubljeno, a šestorica su u tamnici. U Mostaru je ubijeno četrdeset i pet franjevaca i svjetovnih svećenika. Taj velik broj može se protumačiti, piše Waugh, činjenicom da je taj grad u većini pravoslavni i muslimanski.

Kada stignu vijesti iz drugih biskupija, nema dvojbe da će se taj broj smrtnih osuda silno povećati. Ta strijeljanja su redovita pojava netom se neko područje tobože oslobodi. Sa svima se ne postupa jednako. Neke su svećenike odveli partizani i za njih se više ništa nije čulo; druge su ubili dok su vršili svoju pastirsku službu, a treći su bili osudeni po 'narodnom sudu'. Ozna u tajnosti vodi proces; ona je po svom članstvu i ustrojstvu slična Gestapou.

Na temelju pouzdanih informacija može se reći da su žrtve manje izabrane zbog toga što su bile povezane sa neprijateljem, već više radi 242


Stran 243 SD

prestiža koji su uživale u narodu (odtisak M. Š.). Partizani ne razlikuju izmeñu svećenika narodnog neprijatelja i protivnika njihova režima.

Od četrnaest svećenika pogubljenih u Dubrovniku samo su se trojica bavila politikom, dok su ostali bili osudeni radi njihove popularnosti u narodu (npr. Marijan Blažić, poznati propovjednik, Bernardin Sokol, muzičar; ðuro Krečak, čovjek velike kulture; Toma Tomašić, učitelj). Sve one koji imaju veze s mladom generacijom smatra se zločincima!" (Evelin Waugh o "Titovim partizanima" (II.), Crkva u svijetu 4, 1994., str. 442.-443.)

Tako nepristrani englezki književnik, očevidac naših tragičnih dogañaja, što ih izvršiše "oslobodioci" u uništavanju hrvatskoga naroda.

ŠIROKI BRIEG I MOSTAR - Dne 7. veljače partizani su svladali njemačku obranu Širokoga Briega i susjedne Lištice. Branitelji probili obruč i dočepali se Mostara. A "oslobodioci" ne časeći ni trenutka, upriličiše svoje krvavo pirovanje. Široki Brieg bio nadaleko poznat po svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, pri kojoj se nalazio Internat za školovanje budućih svećenika te Konvikt vanjskih ñaka. Tu se počeh školovati, provedoh dio dječačtva; naučih se reda, stege i učenja,

pridobih mnogo znanja. Isti dan partizanski ubijači počeše uništavati sve od reda. Nesta odjednom svih učitelja, u sgarište je pretvorena gimnazija, velika kamenita sgrada, koja je, pored ostaloga, posjedovala vrlo bogatu knjižnicu. Razpolagala je sa 60.000 knjiga na raznim jezicima, uključujući i tri kinezka jezika. Naime više je profesora bivalo misionarima, naučili po koji azijski i afrički jezik te donosili knjige na tim jezicima. Europski su jezici bili zastupljeni u većemu postotku. I sve je to vriedno blago najedanput pretvoreno u pepeo i dim.

Valja reći, kako je svaki profesor obvezatno svršio dva fakulteta, većina obranili doktorsku disertaciju. Obično se jedan studij proveo u tuñini; bilo ih je gotovo po svima najpoznatijim europskim sveučilištima. Na Širokome se Briegu bio našao trust mozgova. Uz to, u zapadnoj Hercegovini franjevci, posebno gimnazija i samostani, od svojega nastanka bijahu jak nositelj i stup hrvatstva, neumoran širitelj katoličke vjere te europske kulture i uljudbe. Sbog toga je Široki Brieg bio trn u oku srbokomunističkome imperializmu. Konačno im se pružio povod ostvariti ñavolsku nakanu. Iz samostana i gimnazije odvodili jednoga po jednoga fratra do njihova skloništa na obližnjoj livadi Bakamuši, ubijali ih i turali u udubinu. One u nemoćištu, nepokretne starce umorili u posteljama. Zarobljenici ih potom nosili u sklonište k ostalima. Skloništna su vrata ostala zatrpana skoro 25 godina. Kada su ipak njihovi posmrtni ostatci preneseni u skupnu grobnicu u crkvi, vlast je podignula veliku viku. 243

243: Široki Brieg, Lištica, Mostar


Stran 244 SD

Dvojica fratara su usmrćena u obližnjoj električnoj srjedištnjici, samostanskome

vlastničtvu, dvojica odvedena prema Splitu (o čemu već bi govora), u koji nikada ne prispješe! "Oslobodioci" ne ostaviše ni jednoga svećenika u životu. Ubili ih ukupno 28! Pet-šest sati nakon bitke i krvavoga pira konačno podpališe gimnazijsku sgradu i samostan. Izgledalo, kako je ñavolji posao dovršen u cjelini, ali se onda desio zanimljiv slučaj.

Koji kilometar iztočno od Širokoga Briega nahodi se boksitni rudnik. U njemu radio inženjer po narodnosti Slovenac, po uvjerenju komunist i partizanski suradnik. Po zauzeću Širokoga Briega isti se uputio k partizanima na Brieg. Čim se sreli na putu, odmah ga sgrabili, jer da je on fratar u gradanskome odielu, i to fratar iz širokobriežkoga samostana. Njegovo uvjeravanje, kako je rudarski inženjer i komunist te njihov suradnik još mu otežavalo stanje. Smjesta je strieljan. Po ratu je njegovoj udovici dodieljena mirovina uz izpriku, da joj je muž grješkom ubijen.

Tako prode komunist i partizanski suradnik samo sbog toga, što njegovi posumnjali, da je - fratar. Ni njegov slovenski naglasak i osrjednje vladanje hrvatskim jezikom nisu mu pomogli.

Eto dokaza, kako je partizansko vodstvo unaprieñ bilo odlučilo smaknuti sve širokobriežke fratre!

Izza rata nadugo i široko pisalo se po novinama i govorilo na radijskim postajama, kako se širokobriežki fratri oružano oduprli, da su gimnaziju, samostan, crkvu i učeničke domove pretvorili u tvrdave i sl. Uz to obvezatno išlo, da su svi tamošnji fratri bili žestoke ustaše, odgajali mladež u ustaškome duhu, spremali koljače i sl. Sve same baljezgarije i bljuvotine.

Pored Isusovačke gimnazije u Travniku, Franjevačke klasične gimnazije u Sinju bijaše Široki Brieg treća gimnazija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u kojoj ne bi ustrojbe Ustaške mladeži! nije težko predstaviti "odgoj u ustaškome duhu" u ustanovi bez Ustaške mladeži, kojaje po zakonu morala obstojati u svakoj srjednjoj školi. Profesori se tomu djelotvorno oduprli, da bi poslie bili obtuženi, kako su širili ustaški duh.

Srbokomunistička promičba nije poštivala najbjelodanije činjenice! Vjerojatno se ne osjećahu ugodno častnici JNA, bivši širokobriežki učenici, meñu kojima - koliko znam - biše i dva krilnika (generala), dok su čitali te krupne laži. Sigurno je, da se nisu oglasili. Oprez je majka mudrosti, veli narodna izreka.

Mostar je glavni grad pokrajine Hercegovine. U njemu je u XIX. st. proradila prva tiskara u Hercegovini. Postavili je tamošnji franjevci. Pored drugih knjiga u njoj je tiskan prvi pravopis hrvatskoga jezika za potrjebe bosanskohercegovačkih Hrvata i Bosanaca uobće. U tome je gradu Franjevački 244


Stran 245 SD

samostan, bogoslovija i sjedište Franjevačke provincije sv. Uzašašća te Mostarsko-trebinjske biskupije. Mostar je dakle veoma moćno vjersko srjedište; nadopunjuje se sa Širokim Briegom i Humcem blizu Ljubuškoga.

Dne 15. veljače 1945. partizani upadoše u Mostar skoro bez bitke. Nakon što njemačka vojska izgubi uporišta Široki Brieg i Nevesinje, Mostar se nije mogao uspješno braniti, jer se našao u poluokruženju. Čim osvajači upadoše u Mostar, upriličiše odmah svoje krvavo kolo. Nakon ubojstva širokobriežkih franjevaca na redu se nadoše mostarski. Noću su odvodeni na obalu rieke Neretve i tu strieljani. Ubojice biše toliko liene, da su nekolicinu ostavili ležati na mjestu njihove pogibije; nisu ih htjeli turiti u rieku. Usmrćivani su na nekoliko mjesta. Sve u svemu, Franjevačka provincija i Mostarsko-trebinjska biskupija ostaše bez 70 svećenika! Lišeno je života 60 franjevaca i 10 svjetovnjaka, od kojih su dvama uzeti životi 1944. To je najcrnja godina u poviesti hercegovačkih franjevaca i svjetovnoga svećenstva. Samo uzporedbe radi, Franjevačka je provincija sv. Križa, tj. bosanska, izgubila 46 fratara, Sarajevska biskupija 16 svjetovnjaka, Banjalučka 6. Ukupno 68. Mnogo manja Hercegovina ostala je bez više svećenstva negoli Bosna. Na nesreću, i Hercegovina i Bosna platiše silan danak u krvi srbokomunističkomu izkorjenjivanju Crkve i Hrvata.

Ni mostarski Hrvati ne ostadoše na miru. Sutradan po ulazku u grad poče prava hajka na ljude. Uskoro je prepunjen gradski zatvor Ćelovina, pa je ustanovljeno sbiralište Sjeverni logor. U njima se nije dugo boravilo. Kako bi se našlo mjesta za nove uhićenike, morali su ovi brže izpražnjivati. Poslie zvjerskih mučenja noću su ljudi odvoženi u smrt na gradsko groblje i prema Trebinju u jamu Bišinu. Budući da se iz istih zatvora još dugo i dugo odpremali uhićenici u smrt, najviše bez ikakva sudenja, to se ne može ni približno reći, koliko je osoba usmrćeno prvih

mjeseci "u slobodi". O tome više pri kraju V. poglavlja ovoga djela.

ČAPLJINA I LJUBUŠKI - U zapadnoj Hercegovni partizanski je pokret pridobivao najmanju podporu valjda u čitavoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Budući da su najesen 1944. hrvatska i njemačka vojska napuštale primorje i više od polovice južne Hercegovine, to su na izpražnjen prostor naprosto ušetali partizani. Nastupahu s juga i zapada. Kdje dospješe, čistili sve kano pošast. 27. listopada nahrupiše u Čapljinu, sliedeći dan u Ljubuški. Ne gubeći ni trenutka, u Čapljini uskoro ubiše 60 osoba. U Ljubuškome usmrtili 58. Ubrzo će se ovaj

broj u Ljubuškome popeti na 116! A ni čapljinski ne osta nepovećan. 35 sela Ljubuškoga kotara, koliko ih uobće ima, doživješe pravu moriju. Tako je u

prvome naletu Crveni Grm izgubio 111 stanovnika, Greb 110, Klobuk 140, Studenci 142, Vašarovići 101, Veljaci 119, Vitina 195. Ukupan 245

245: Čapljina, Ljubuški


Stran 246 SD

ondašnji pomor ljudstva iznosi 1.800. Kuda je prolazila t. zv. narodna vojska i stvarana njezina vlast, vršila je genocid, sračunat i temeljit.

***

U Konjicu, Duvnu, Livnu, Sarajevu i ostalim gradovima u Bosni, jednako i selima partizani su u svome nadiranju 1945. činili nezapamćena zla, ali za to ne posjedujem odredenije podatke, stoga ostaje nepopunjena ta praznina. Dotaknut ću se napried Bos. Broda i Doboja.

*** SLAVONIJA - U brdovitim predjelima pokrajine Slavonije - osobito u Psunju, Papuku,

Dilju, Krndiji - partizani se bijahu udomaćili svih ratnih godina. Odatle iznenada napadali sela i gradove. U njihove ruke nakraće padali Lipik, Pakrac, Čazma, Virovitica, Požega, Slatina. Našice, Belišće, Donji Miholjac, Koprivnicu i ðakovo ne mogli zaposjesti. Napadajući Našice i ðakovo, pretrpjeli osjetne gubitke, najveće pak obsiedajući Koprivnicu. Kdje su ušli,

prorjeñivali hrvatski narod. Pokazat će to slučaj gradića Slatine:

SLATINA - U veljači 1944. slomili partizani posadu u Slatini nakon ogorčena odpora. Čim se osjetili slobodno, kano strvinari predali se na poznate Slatinjane. Uhićeno je nekoliko desetaka osoba i odvedeno u nepoznatu pravcu. Začudo, neki bijahu pušteni, pošto su težko premlaćeni, a njih 13 mučeno je na razne načine, kakve primjenjivahu jedino

odmetnici. Na kraju su dokrajčeni. Na čelu usmrćenih bi don Julije Burger, župnik i dekan, te dr. Mladen Orešković i ing. Šimun Vizek. Ti mirni i nepolitični ljudi morali nestati, jer nisu stajali uz partizane. Takoñer i ostala deseterica. Zavasda su uklonjeni vodeći umnici.

Pravi će udarac pasti na gradić u idućemu travn u nakon "osloboñenja".

RUŠENJE ŽELJEZNIČKIH PRUGA Odkako se podignuli četnici i partizani, nepriekidno rušili prometovnice, pogotovo

željeznice i mostove. Prisjetiti se je, da već 22. lipnja 1941., na dan kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, ustrojen Sisački partizanski odred. Prvo njegovo "djelo" bi miniranje željezničke pruge u blizini grada Siska! Pravdali to sprječavanjem slanja ratnoga tvoriva i vojske na njemačko-sovjetsko ratište. Poslie dodali, kako time ometaju odvoz žitarica i ruda u Njemačku. 246

246: Slavonija: Lipik, Pakrac, Čazma, Virovitica,Požega, Slatina


Stran 247 SD

Osim što priekidahu želj. pruge, najčešće u zrak letjeli vlakovi, putnički i teretni. Njihovi im ljudi, zaposleni na željeznici, dojavljivali vrieme prolazka kojega vlaka na odredenoj dionici. Uz to, i sami imali u rukama Vozni red putničkih i brzih vlakova. Ipak su najviše vrebali na vlakove, što prevoze putnike. Kada takav vlak naleti na minu, redovito su ranjavani i ginuli putnici, dakle gradanske osobe. O tome bi se glas raznio daleko. Takoñer se dešavalo, da su jureći vlak napali puščanom i strojničkom vatrom. Mine su redovito postavljane noću, tako su stradavali najviše jutarnji vlakovi. Zadnje ratne godine dogodilo bi se, da je na duljini 30 km pruge postavljeno po stotinu mina, pruga bi bila prekinuta na toliko mjesta, te vlakovi ne bi vozili po tjedan dana. U Bosni i Hercegovini sbog bitaka i priekida promet bi zastao i po mjesec dana. Težko bijaše onomu, tko se našao na putu. Morao se vratiti ili čekati, dok se pruga osposobi, i put bude koliko-toliko siguran.

Putujući vlakom u gimnaziju iz Vrpolja u Brod n/S, s ostalim sam putnicima stalno strepio, kada ću izgubiti glavu. Glava dakle uviek bila u torbi, čim bi se stupilo u vlak. Budući da su vlakovi često kasnili, putnici su obavješćivani, kako je to sbog rušenja pruge, odnosno da je vlak naletio na minu. Doznavalo se, koliko je putnika ranjeno i poginulo. Kdje bi naskočili na vlak, putnike i vlakopratno osoblje odvodili sobom, vagone opljačkali i zapalili. Na stotine je i stotine vlakova odletjelo s tračnica, ljudskih žrtava bi na desetke puta više.

Eto, tako se "oslobodioci" borili protiv neprijatelja! Zločine na prometovnicama opravdavali svojom borbom. Izpadalo je, kako je njihovim neprijateljem svatko, tko ude u vlak ili se nade na cesti. Zaista, cieli narod. Mine ukopavali u ceste, zaprežna vozila i samovozi stradavali kano i vlakovi. Kao pars pro toto neka posluži sudbina jednoga vlaka:

Večernji je mješoviti vlak prometovao na pruzi Bord n/S - Vinkovci. Napried se nalazilo 4-5 putničkih vagona, izza njih 20-30 teretnih. U dva zadnja teretna vagona nahodilo se petdesetak njemačkih vojnika. Kada se vlak ustavio na stajalištu Perkovcima, na nj naskočili partizani. Svi putnici te vlakopratno osoblje odvedeni u šumu, putnički vagoni i nekoliko teretnih bili poliveni benzinom i izgorjeli. Do lokomotive bio vagon, u kojemu je selila obitelj Stražanac iz Andrijevaca; nisu pomogla preklinjanja Stražančevih, neka poštede njih i taj vagon, u kojemu se nalazilo sve, što imahu. Njemački vojnici brzo zauzeli kružni položaj na kraju sama vlaka i pripucali, ali visoki kukuruzi ometali i onako slabu vidljivost. I po njima pucahu partizani. Izhod toga puškaranja bi neriešen. Koristio utoliko, što nisu zapaljeni ostali teretni vagoni.

Medu putnicima bijaše moj susjed Ivan Kurević, željezničar. Radio u brodu n/S, tada se vraćao s posla. Doma nije nikada stignuo. Izza sebe 247


Stran 248 SD

ostavio ženu i dvoje dječice. Koliko se moglo doznati, njegovu su sudbinu u većini doživjeli i drugi putnici. Ipak jedan uspio izmaknuti smrti, kako bi, valjda mogao posvjedočiti zlu kob ostalih suputnika. Takoñer željezničar iz Vrpolja Waldin Schweizer. U povjerenju opisivao grozote nanesene putnicima. Kada je doznao 1944., da su partizani i Rusi posjeli Beograd i krenuli prema zapadu, s obitelju odselio u zapadnu Austriju, kako ne bi još jednom pao u ruke "oslobodiocima".

ZAROBLJENIKOM - Konačno se i ja nadoh u rukama "narodne vojske" 28. prosinca iste (1943.) godine. Rano ujutro, po maglovitu vrjemenu, krenusmo u susjedno selo Piškorevce, udaljene 3 km, rodak mi i ja. Vozismo se njegovim zaprežnim kolima. Pred ulazom u selo zaustavi nas partizanska straža. Moradosmo ostaviti konje i kola u dvorištu malo izturene kuće, nas sprovedoše u selo. Bijasmo prvi jutarnji "gosti" neželjena domaćina. Kako je tko za nama nailazio, tako ga pod stražom vodili u selo pretraživali i izpitivali. Naime, biše u zoru napali gradić ðakovo, ovdje pak postavili osiguranje, da bi zaustavili pomoć, koja bi se uputila prema ðakovu. Svi se odreda partizani zagledali u našu obuću, po koji u nju napadno piljili, potom u ogrtače. Rodak na nogama imao slabije opanke, ja osrjednje postole. Odmah nas mladi partizan uvede u najbližu kuću i naredi mi neka se izujem. U isti se mah i on počeo izuvati. Kako sam bio oklievao, on na stol odloži samokres. Bijaše to i odviše uvjerljiv znak, kako se ne smijem šaliti. On obu moje postole, meni ponudi svoje, uz to doda: "Ja se borim za tvoju slobodu, za to mi daješ svoju obuću. Tebi će moje dobro poslužiti." Njegove biše gotovo bez podplata. Ostadoh dakle skoro bos na mrazu. Bio to tek početak našega ogoljivanja. Htjede dalje. Bacao oči na rodakov ogrtač. Na sreću, stupi u sobu partizan, koji se poznavao s rodakom. On prekinu tu rabotu izjavivši, da smo "pošteni omladinci". Tvrdio to i za mene, iako me nije poznavao. Stvarno uvjerljivo sredstvo posluha bi nekakav čin na njegovoj lievoj ruci. Slučajno se, eto, nadosmo pod nekakvom zaštitom. Preporučio nam, neka ne napuštamo tu kuću. Oprezno smo pogledali kroz prozor i vidjeli, kako u polje odvedoše desetak ljudi, koji za nama upali u zasjedu. Neki biše bosi, ni na jednome ogrtača. Meñu njima prepoznasmo željezničara iz Sarajeva. Doputovao u Slavoniju kupiti vreću kukuruza, kako bi prehranio obitelj. Njemu na ulazu u selo komesar Dobro Klaričić, iz Broda n/S., svuče bundu i navuče je na sebe. Plač željezničaru nije pomogao. Prepušten je smrzavanju.

Čusmo tada prvi put za izraz "l3.bataljon". Kada domaćica upita partizane, kamo vode uhvaćene ljude, odgovori: "U 13. bataljon". Značilo je to: na strieljanje. Nas dvojicu pratila prevelika sreća, jer se ne nadosmo s njima. 248


Stran 249 SD

A po svemu smo mogli. Kako odmicahu, opazismo, da je željezničar i bos. A bi i većina drugih.

Za 24 sata našega zarobljeničtva više nam partizana hvalilo partizanski život i pozivalo nas u svoje redove. "Rat će - govorili - svršiti najdulje za 3 mjeseca. Onda ćemo uživati u slobodi, kao što se živi u Rusiji."

Partizani i partizanke bili veoma šareno i raznoliko odjeveni i obuveni. Uglavnome, većina slabo. Ulazeći u Piškorevce, vidjesmo dvadesetak obkopara. Nosili lopate preko ramena. I svi - bosi. Preko hlača navukli crvene nogometaške bječve. Začudo, biše veseli. Izticahu, da su oni Crvena armija, jer su im crvene noge do koljena. O bosotinji na smrznutoj zemlji nisu govorili. U selu naime postojao nogometni klub. U njegovu sjedištu uzeli sve, što im se dopalo. Na nesgodu, klub ne imao niti jedne kopačke.

Naprotiv, viši i visoki častnici svi odreda jahali na konjima lipicancima, bez sumnje otetim od seljaka. Na svakome čizme i nova domobranska ili njemačka odora, uključujući zimski ogrtač i kišni plašt. Izmeñu običnih partizana i njihovih viših glavara vanjska razlika bijaše više nego očita. Jedno je po zimi gaziti bos slavonsko blato i smrzavicu, drugo je biti zavidno, razkošno i toplo odjeven i obut i kretati se jašući čila sedlanika! A ovi im viši nepriekidno trabunjali o - obćoj jednakosti. Stvarnost niti malo nije bila uvjerljiva. Naprotiv! Akoli se po jutru pozna dan, onda budućnost nije ni malo obećavala niti približnu jednakost. Već je tada izrazito kraljevala položajna razlika. Opažala se na prvi pogled.

Navoñeni Z. Dusper uočuje takvu stvarnost na koncu rata posve na drugoj strani. Piše: "Primijetio sam i to da su partizanski oficiri bili svi na konjima dok su ostali partizani

pješačili, kao i mi, s tom razlikom što su partizanski borci bili naoružani do zuba. Mislio sam da će nas pratiti slovenski partizani, ali sam po govoru i imenima odmah zaključio, da su iz Srbije i Vojvodine. Bila je to 41. vojvodanska divizija. Naježili smo se." (U vrtlogu Bleiburga, 25.)

Ovo je slika s Križnoga puta, dakle nakon rata. A ti i takvi drugovi oficiri, osobito politički komesari i dalje brbljali o jednakosti svih ljudi u njihovoj vojsci te jednakosti i blagostanju, koja čeka sve narode odmah izza pobjede. Kada bi se lažci davili sbog laganja, riedko bi koji komunist bio na životu! Sigurno niti jedan komesar i častnik.

Sve vrieme poslie rata novine, časopisi i sbornici bili prepuni opisa partizanskih bitaka. Uviek uspješno tukli neprijatelja, njihovi gubitci bili maleni. Nikada pak ne naletjeh niti na spomen bitke za ðakovo 28. i 29. prosinca 1943. Očito se krupni neuspjesi i porazi nerado ili nikako nisu spominjali. 249


Stran 250 SD

Sutradan ujutro bi vedar i hladan dan. Partizani se povukli s okolnih položaja i neuredno

se postrojili na stazi u selu izpod prozora, kroz koji smo ih motrili. Prvi put ugledah u stroju i puno bosih vojnika. Komesar im Dabo (rodom iz Broda n/S) govorio o zauzeću grada ðakova, množtvu zarobljenih neprijateljskih vojnika i golemu ratnome plienu. Držim, kako su vojnici znali, da ðakovo nije palo, jer ne pokazivahu ni iskre oduševljenja. Komesar im lagao na sva usta. I valjda ne prvi put. Uočih, da je vojno nazivlje srbijansko, što mi bi neobično. U t. zv. hrvatskoj oslobodilačkoj vojsci zapoviedajući srbski jezik!

Potvrdeno je to i pismeno oko 10. lipnja 1944., nakon što se Angloamerikanci izkrcali na francuzkoj obali. Jednoga jutra u našemu dvorištu osvanulo nekoliko partizanskih letaka. Pročitao sam ih roditeljima, potom s njima (letcima) u vatru. Bili tiskani nekdje u planini Papuku. Svi pisani srbski. Dobro se sjećam naslova jednoga letka, upućena domaćim domobranima. Glasio je DOMOBRANI ANDRIJEVACA, VRPOLJA I GARČINA! Dakle imenički genitiv bez apozitivnosti. Čitahu se oblici evakuisati se, evoluisati, instruisati, komanda, lepše, odeća, svetlo i sl.

Kada okončah čitanje, moj otac uzkliknu: - Aja, sinko, opet će vladati Srbija! Ajme, nane, za sve dane! U srdcu domovine Hrvatske, u partizanskoj vojsci stvarni jezik bi tudi. I to bez ikakva

protivljenja, gotovo kao svoj roñeni prihvaćali Hrvati partizani. Komunisti sebe i svoj narod sviesno pretvarali u drugu srbijansku koloniju. Kano da im malo bijaše prve Jugoslavije, stvarne Srboslavije. Imajući pred očima takve pokorničke duše, Matoš im namienio stih:

Hrvatske vas sise mlieko razgubalo.

DJEDOVE POSTOLE - Priča o postolima i Piškorevcima mojim slučajem nije okončana. U veljači iduće godine moj se djed uputio u selo, ne bi li zamienio mužke postole, dobro očuvane, za kukuruz. Pratila ga moja sreća: na ulazu u selo uhvatili ga partizani, zadržali pola dana i, dakako, oteli mu te postole. Sreća njegova, što je na nogama nosio stare opanke, inače bi se vratio bos. Starac u svojoj 72. godini morao stajati 5 sati, dok ga izpitivahu. Obtuživali ga, da je ustaša i uhoda. Doma se vratio vidno utučen i satrt. Drugovi "oslobodioci" i dalje ostali izrazito pohlepni na tuñe postole. Prie čovjeka gledali u noge nego u glavu! 250


Stran 251 SD

POKOLJI U SRIEMU

Sovjetska vojska i partizani 19. listopada 1944. zaposjedoše Beograd, a 1. studenoga partizanska vojska prešla u Zemun, tada u hrvatsku pokrainu Sriem, na tlo Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka vojska te dielovi hrvatske vojske pod bitkom su odstupale i zaustavile se zapadno od Šida, oslanjajući se na sjeveru na Dunav te na Savu na jugu. I tu će ostati razmede meñu njima do 12. travnja 1945. Partizani, naviknuti na

gerilski rat, težko se prilagodivahu na čeoni (frontalni) rat u ravnici, stoga trpjeli visoke gubitke. Njihovim nastupanjem preko Sriema započe nevideno iztrjebljenje sriemskih Hrvata. Kano za svaki slučaj, u svakome selu ubili od 4 do 20 Hrvata, naravski, obtužujući ih da su - ustaše. Taj izgovor vriedio od četničko-partizanskoga ustanka, a vriedit će dulje od pola stoljeća. nije moguće prikazati zločine u svakome selu i gradu, no spomenut će se njih nekoliko, kako bi se barem dobila okosnica jednoga genocida:

a) Sriemska Mitrovica u velikoj većini bila nastanjena Hrvatima. Kada se u nju uvukli "oslobodioci", udariše odmah u krvave orgije. Srbokomunističke horde danju i noću odvodile mitrovičke Hrvate na obližnja stratišta i usmrćivale ih. Koliko se dalo procieniti, ubiše 4.000 Hrvata, stvarno cviet mitrovičkih ljudi. Naravski, time je osbiljno narušena nacionalna ravnoteža u tome gradu u korist doseljenih Srba. A nastavit će se progon domaćih Hrvata do kraja rata i, naposliedku, do naših dana. Uskoro je po ratu Sriemska Mitrovica pretvorena u srbski grad, u njemu tek životari hrvatska manjina.

Neka se zna, da je strieljanje domaćih Hrvata trajalo puna dva tjedna! b) Čim je srbovojska posjela Šid, ponašala se po utvrdenu načinu. Prvih je dana pobila 300 domaćih Hrvata.

8. prosinca partizanska vojska bila doprla do crte Sotin - Grabovo ðeletovci - Otok - Komletinci. Nakon osam dana njemačka i hrvatska vojska vratila ih na crtu Šarengrad - Babska - Ilinci - Lipovac. To je zapravo ona crta, što je ostala do 12. travnja.

c) Na svoj glavni zadatak - usmrćivanje tamošnjih Hrvata - nije zaboravila, tako da je dne 8. prosinca podignulo bielu zastavu 200 domobrana, ne mogavši se dalje odupirati. Isti su dan postrieljani pokraj sela Opatovca. Ali prorjeñivali i sela. U Gibarcu usmrtili 10 seljana. U Tovarniku se izživljavali na domaćim ljudima na svoj srbsko-pravoslavno-bizantski način: dvadeset i sedmerici njih naredili, neka se popnu na crkveni toranj tamošnje crkve te jednoga za drugim bacili s visine. Svi nadoše smrt u podnožju tornja svoje crkve, u koju redovito zalazili na misu. 251

251: Sriem: Opatovac, Tovornik, Gibarca


Stran 252 SD

d) Dalje, u Tompojevcima ubijeno 5 mještana, u Ilači daleko više, ali točan broj nije se

dao odrediti. Meñu njima usmrtili i Ivana Kuveždića, bivšega narodnoga zastupnika HSS, koji po svome političkome odredenju i djelovanju bijaše daleko od ustaštva. Meñutim, zaglavi kano njihov čovjek, dakle ustaša!

Kada se pruži mogućnost, trieba iztražiti broj pogubljenih u svakome mjestu u naletu "osloboñenja" te čitava poraća. Poznavatelji tamošnjih prilika prigovarali mi, kako su ove moje brojke prenizke, u što ne sumnjam, ali do točnijih ne mogah doći. Valjda će ih drugi iztraživatelji izpraviti.

Ništa sretnije ne prodoše Petrovaradin, Stara Pazova i Ruma. Čekaju svoje povjestničare, koji će pronaći, koliko je u njima nastradalo hrvatskih stanovnika.

Bila se pružila sjajna prigoda dojučerašnjim četnicima, koji se trenutno okitiše crvenom zviezdom, nastaviti tamo, kdje prestadoše, dok nošahu kokardu na glavi. Sada mogli neštedimice uklanjati Hrvate, čemu se nisu iznevjerili.

Iz Sriema se pokrenuli izbjeglički valovi i zapljusnuli Slavoniju. Narod bježao od sigurne smrti. Kazivali o zločinima nad sriemskim Hrvatima. Dakako, njihove su uvjerljive priče uniele nemir i oprez meñu stanovnike u Slavoniji. Jedan mladi čovjek opisivao, kako je u Iloku na ulici (on govorio šoru) strieljano 35 mužkih, u Babskoj više od 50. Navodio još neka mjesta. Taj prvi izbjeglički val vodio prema Osieku i dalje na zapad, drugi preko Vinkovaca i Broda n/S. Budući da ne bi malen ni jedan, u krajevima kroz koje prolažahu, uvjerio ljude u zlu kob, što im se sprema. I kada na proljeće Slavonija stiže na red, ljudi se lakše i odlučnije pokrenuli njihovim stazama. No, te kasne jeseni zaključivalo se, kako će najposlie na proljeće to zlo s iztoka stignuti na zapad, k njima, te će se mnogi ljudi izmeñu Drave i Save, skupa s dospjelim Sriemcima uputiti dalje na zapad. Do proljeća mnogi bijahu pripravljeni za taj pokret, jer su nove viesti, i ako riedke, samo potvrñivale već stvorenu sliku o nesreći, koja će nahrupiti.

Istodobno službeno meñu sriemskim Srbima, takoñer banatskim i bačkim, nije nikada bilo ni četnika, ni ljotićevca, ni nedićevca. Ne, ni jednoga "ni za lek"!. Partizani svi kano jedan, i to od sama početka ustanka!

Budući da su domaći, tj. slavonski partizani od postanka prolievali mnogo pravedničke hrvatske krvi, većini ljudi ne bi težko povjerovati u priče tih došljaka iz Sriema. Kada su na početku travnja 1945. partizani zaista krenuli prema zapadu, u Slavoniji se množtvo zaputilo u izbjegličtvo, kako bi umaknulo smrti. Ljudi se našli krivi, jer ih rodila hrvatska majka! I kano takvi stoje na putu srbijanskomu imperializmu, stoga moraju biti uništeni. I tomu se srbijanskomu imperializmu, težnji za stvaranjem Velike Srbije upra 252


Stran 253 SD

vo tada, i to po drugi put, ukazala pogodna prilika za ostvarivanjem toga svoga cilja.

Takoñer kasne jeseni te 1944. i na početku zime 1945. povlačile se preko Slavonije i postrojbe srbijanskoga poglavara generala Milana Nedića, zvane Srpska državna straža, te pripadnici fašističkoga Zbora odvjetnika Dimitrija Ljotića. Prolazeći pokunjeno i nečujno, najviše noću, za sobom sijali papirnate srbijanske dinare.

Kada je bojištnica stala na spomenutoj crti, jenjavao postupno izbjeglički val, da bi uskoro posve prestao. Bijaše to zatišje pred buru.

"OSLOBA ðANJE"

Na 12. travanja 1945. Jugoslovenska armija (od l. siečnja tako se imenuje) kreće u konačnu bitku na prostoru od Dunava te zapadno od Šida do Save, takoñer u sjevernoj Bosni, Lici, Gorskome kotaru i sjeverohrvatskim otocima. Izpred "oslobodilaca" valjaju se bujice izbjeglica iz ciele Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Njihov put vodi na zapad, sjeverozapad i sjever, odnosno prema Zagrebu, Varaždinu i Rieci. Primorsko-otočna struja usmjerila se dalje u pravcu sjeverne Italije, zagrebačko-varaždinska nagnat će potom u Austriju. Uzmicanjem hrvatske i njemačke vojske iz dana u dan bujale izbjegličke rieke, dok se konačno nisu pretvorile u debelo more.

12. travnja popodne te 13. i 14. cestom od Vinkovaca preko Vrpolja i Broda n/S tekle gomile pješaka, zaprežnih vozila, kotača, motokotača te po koji samovoz. Pješaci - mužko i žensko - prebacili zavežljaj preko ramena, matere nošahu prisisnu djecu u naručju, odrastliju vodile za ručicu. Na leñima težka naprtnjača, u kojoj bi hrane i najnuždnije odjeće. Hodile pogrbljene i umorne, jer su neke taj dan prevalile i do 50 km! Zaprežna kola bila natovarena vrećama, u kojima se nalazile stvari za svakodnevni život te dosta hrane, u većini brašna, kruha, slanine i po koja šunka. I neizostavna zob i kukuruz za konje. Po vrećama smještena starčad, kojoj na koljenima posadena sitna unučad. Svatko osbiljna pogleda. Bujica naprosto hrlila, tjerana strahom i nesigurnim odredištem. Nešto je nevidljivo tjeralo i vuklo na zapad, kdje se očekivao spas. O tome zapadu nitko nije posjedovao ni približno jasniju predočbu. Kada se to golemo množtvo, što će dva i pol dana i dvie noći u gustim redovima hrliti u istome pravcu, našlo u takvim neprilikama, uvjeravalo se jače, kako je čeka spas u tim dalekim i nepoznatim krajevima. Kako u takvim nepovoljnim tegobama biva, ljudi dobro znaju, što ne 253


Stran 254 SD

će, što ne žele. Bježe od krupna zla. Valjda nitko tada nije pomišljao, da će na cilju doživjeti podpuno razočaranje i naći se u medvjedim šapama upravo onih, od kojih, eto, bježi, kako ih nikada ne bi sreo. Bijahu uvjereni, da će nekdje tamo daleko naići na američku i britansku vojsku, koje će ih prihvatiti, jer se sklanjaju pred komunizmom. Primit će ih demokrati. To ih držalo, kako ne bi klonuli duhom. Ali bez obzira na sve, bijaše nevoljko i mučno promatrati te izbjegličke povorke. Bilo da ih prihvate Anglo-Amerikanci ili ne, Hrvatska gubi svoje stanovničtvo. Čeka ih razlaz po svietu ili srbokomunistički nož. Kada bi tko ušao u naše dvorište, da bi se napio vode, i malo predahnuo, moji roditelji i ja nagovarasmo ga, neka ostane i podieli našu sudbinu. Na nevolju, u tome nismo postignuli nikakav uspjeh. Tko je jednom ostavio kućno ognjište, ne ustavlja se, dokle god se može kretati! Ta se nepriekidna povorka povećavala. Stalno joj se priključivali novi i novi bjegunci iz svih krajeva, prema kojima naprjedovala jugovojska.

Pred večer 14. travnja jugoslavenska se vojska primaknula borbenoj crti Osiek - ðakovo - Vrpolje - Slav. Šamac. Tada poče presahnjivati i izbjeglička rieka, ali se valjala još dugo u noć. U zoru je ponovno oživjela. Taj dan i dva iduća lovački zrakoplovi često letjeli prateći bjegunce i nadliećući bojištnicu. Sreća, drveće bijaše već dobro ozelenjelo, pa se izbjeglice na vrieme zaklanjale u šumarke uz cestu. Povrjemeno bi izpuštali koji štektaj, ali nisu nanieli ozbiljnijega zla. Pred večer prasnu nekoliko topovskih zrna blizu Vrpolja. Sutradan već počeše pješačke borbe, što će potrajati 3 dana. 17. travnja poslie podne dvojica-trojica hrvatskih vojnika hodila od kuće do kuće i opominjala odrastle mužke, neka smjesta krenu prema zapadu, jer će ih partizani sutra ubiti, kada upadnu u selo. Kako bi ih spasili, neke su i nasilu pognali. Da su u dosta primjera bili u pravu, potvrdit će dogañanja već sutradan te dani nakon njega. Bijaše dakle prilična umješnost i umjetnost ostati doma. Tko se i malo osjećao krivim u smislu naklonjenosti hrvatstvu ili vršio kakvu dužnost u ustanovama vlasti ili se izložio na bilo koji drugi način, taj je bio poodmaknuo daleko od nadolazećega zla. Možda se već kretao u blizini grada Zagreba. Ipak je narod već dobro poznavao partizansku ćud na osnovi mnogih njihovih krvoločnih postupaka, stoga mu ne triebahu nikakve opomene. Tako je iz Vrpolja najmanje 100 ljudi pošlo u neodredenost, skoro toliko iz medašne Strizivojne. Ovdje ne ubrajam one, što nadoše pribježište u oba sela, jer su prie koji mjesec dobjegli iz ugroženih krajeva (iz Sriema, iztoč. Slavonije, Bosne i Hercegovine). Ubroje li se i oni, onda se broj podvostručuje. Od izbjegnulih starosjeditelja možda se vratila polovica! Drugima se zasvakda izgubio trag.

Jugoslovenska armija tri dana napadala branitelje, ali ih ne maknu s mjesta. Dva jata napadačevih zrakoplova, sastavljenih od po četiri lovačka 254


Stran 255 SD

aparata, tobože "podpomagala" svoje pješačtvo, ali bi svaki put preletjeli bojištnicu te pretraživali pozadinu, stojničili i puštali bombice za žive ciljeve. Ti ciljevi biše seljaci, što su tražili zakloništa u propustima na polju i pod mostićima na poljskim putovima. Tako je u nizku letu na polju na me jedan izpuštao 12 vezanih bombica. Bijah dobro posut zemljom i vezan za tlo pola sata, dok se napastnici udalje. Na sreću, ne zadobih rane. Njemačkoj i hrvatskoj vojsci na borbenoj crti ne nanesoše niti najmanje štete, jer se ne zadržavahu iznad nje. Svojima s druge strane stvarali privid, kako tuku neprijatelja, oni (letači) stvarno čuvali sebe. Kada se jedan pokušao približiti k željezničkoj postaji, bio je smrtno pogoden. Njemački četverocievni laki topovi utjerali strah u kosti "hrabrim Titovim gospodarima neba."

Njemačka i malobrojna hrvatska vojska te noći (16. na 17. travnja) povukle se prema Brodu n/S. Sutra ujutro, po bielu danu, udoše u oba sela srbovojnici. U većini nosili na glavi srbijanske šajkače. Kdje bi donedavna postavljena četnička značka, sada bila pričvršćena crvena petokraka zviezda. Budući da je značka prekrivala veću površinu i dugo ležala na kapi, to pod njom sukno nije izbliedjelo. Nebljedilo izmeñu krakova pokazivalo, komu je do nedavno pripadao dotičnik. Tako se činilo, kako su oba znaka jedan preko drugoga. Težko je reći, kakve odjeće ne bi na njima. Vidjele se "čakšire" od gruba seljačkoga tkanja, džemadani, na nogama uvijači i terluci. Košulja takoñer od domaćega debela platna. Takoñer dielovi odore starojugoslavenske vojske, jednako odora britanske vojske, bugarske, mañarske, njemačke, talijanske i hrvatske. Malo koji bi obučen u jednaku odoru. Sva ta odjeća bila doderana, izkrpana, umazana. Na nogama uglavnom šuplje "cokule" ili opanci kljunaši. Čisto bosih bi najmanje petina. Dok se donekle mogaše razumjeti bose partizane, ali vidjeti bosa redovna vojnika, bijaše više od obične bosotinje. Svjedočilo o državi, koja ne može obuti svoga vojnika. Šarenija se družina jedva mogla i zamisliti! U svome Križnome putu njihovu će bosost potvrditi B. Vlašić i A. Vojinović ovim riečima:

"Zauzimanje Našica nije bio tako jednostavan zadatak. U izvještaju je navedeno da na ulicama ima mrtvih (misli se na njemačke vojnike), dok je 51. divizija, osvajajući Osijek, zatekla grad bez obrane. Naime, ono nešto ustaških vojnika koliko ih je ostalo u gradu, predalo se bez borbe, pa je 51. divizija u izvještaju za prvu polovicu travnja navela da je zarobila 646 neprijateljskih vojnika. Budući da na jednom mjestu u knjizi spominjemo izgled vojnika Treće armije, navedimo, ilustracije radi, i to da je u redovima 51. divizije bilo tada 778 bosih (sic) partizana." (47.-48.)

Pisci se valjda čude toliku broju bosih oslanjajući se na činjenicu, kako partizansko vodstvo jamačno pretjeruje i u ovome, jer navodi veoma visoke 255


Stran 256 SD

gubitke neprijateljske vojske, stoga i ovdje gubi smisao za stvarnost. Pola će ondašnje Slavonije posvjedočiti, da je množtvo jugovojnika dospjelo boso u njihovo mjesto te kako je otimalo ljudima obuću. Njihova hvaljena Rusija, zemlja meda i mlieka, eto, ne dade im nikakvu obuću, stoga naljegnuše bosi boscati u Hrvatsku, da bi se uzputice i obuli. Po svršetku rata u Srbiju se ne će niti jedan vratiti bos i u prnjama, onakav kakav je ostavio rodni dom; bit će opremljen europski. K tomu, na njihovim materama, sestrama i suprugama vidjet će se takva odjeća i obuća dovučena iz Hrvatske, u kojoj postupali kano u osvojenoj neprijateljskoj zemlji. Dakako, gledali to domaći partizani Hrvati, ali se činili, kako ništa ne vide, niti čuju. Trieba datu činjenicu izticati, kako bi se spoznalo, dokle seže ideologijska i podložnička zasliepljenost! Neka ovo upamte sadašnje Hrvatice i Hrvati te prenesu na svoje mlañe!

Kao što u jugovojske odjeća i obuća biše raznolike, jednako i naoružanje bi kojekakva izvora.

Redovna vojska stiže skoro bez ikakva povoza. Primoravala seljake iz iztočnoslavonskih sela prevoziti zaplienjeno strjeljivo. Nikakve hrane nisu vozili sobom; hranili se na račun seljačkoga svieta, kdje se našli. Sbog obskrbe hranom, odjećom i obućom vojno vodstvo nije uobće boljela glava. Osnovna njegova krilatica bi: "Snadi se, druže!" I drugovi je shvatili veoma široko te se uspješno snalazili. Hrvatski čovjek bijaše nemilice pljačkan. Kako je srbovojska naprjedovala, teretila narod mnogim otimanjima potrjebnih i nepotrjebnih dobara. Pored ostaloga, visok je broj konjskih zaprega i kočijaša uziman za vojne svrhe. Većina ih je vozila do Novske, Virovitice i Križevaca. I ne malo njih, t. j. vlastnika vratio se bez svojih kola i konja. Oduzela im soldateska njihovo osnovno blago, a oni bijahu sretni, što izvukoše glavu.

Svaka kuća morala smjestiti i nahraniti 10 vojnika. Čim bi jedni otišli, njihovo mjesto zauzimali drugi. Trajaše takvo stanje skoro mjesec dana. Kdje bi prenoćili, partizani i partizanke ležali zajedno, što je, blago kazano, bilo neobično. Izza sebe redovito ostavljali uši. Poslie se ljudi ne znadoše osloboditi neugodnih nametnika. Čistoj, bezušnoj Slavoniji srbijanski "oslobodioci" kano prvo darovaše - gamad! Narod, nenaviknut na te nametnike, nije se znao braniti od njih. Na nesgodu, ne bi nikakva djelotvorna sredstva za njihovo uništavanje.

Nakon što su "gosti", svakako nezvani, pojeli prvi obrok, odmah se davali na premetačinu kuće i dvorišnih sgrada pod izgovorom, da traže "vojničke stvari". A "vojničko" bi sve, što im se dopalo. Nama odnieše nepromočivi plašt, oddavna pretvoren u pokrovac, kojim je prekrivana kaca 256


Stran 257 SD

kisela kupusa, dva para mužkih postola te kotač (bicikl). A da je i on "vojnički", dokazom bijahu t. zv. mačje oči u nožnicama (pedalima). A njih imadijaše većina kotača proizvedenih u Njemačkoj. Taj prvi val otimačine još se mogao i podnieti i pretrpjeti, ali će sliedeći biti temeljitiji. Ne bi kuće, iz koje nisu otimani odjevni i drugi predmeti kao "vojnički". Nitko se ne smjede uzprotiviti, jer bi na mjestu bio ubijen. Izpadalo, da smo svi bili obskrbljeni samo vojničkom opremom. Na ulici se vidjelo, da redovni vojnici iz kuća iznose razne stvari. Po koji se javno presvlače, preobuvaju, odbacujući svoje srbijanske poderotine pune ušiju, uzjahuju na odnešene kotače, ševuljaju i s njih padaju, jer se na to vozilo tada popeše prvi put. Činjaše im se, kako je to jednostavno. Izza sebe ostavljali na stazi i cesti hrpe odpada. Drugi nekamo žurili noseći puna naručja odjeće i obuće opljačkanih stvari. U njihovim se naramcima nalazilo svega i svačega.

Izpod dvorištne nadstrešnice susjeda Mirka Hrastinskoga više godina hrdala polovica kotača. Prjednjega diela - upravljala i kola - nije bilo, na zadnjemu ne bi gume ni lanca prienosnika. Te olupine odnie srbijanski vojnik prieteći domaćinu, kako je sabater, jer je onesposobio "državni bicikl." Noseći olupinu prjeko ramena, dalje mu grozio i dodao, kako će u njegovoj kući sigurno naći i drugu polovicu. Onda se zadovoljan udaljio. Ne mislim, da se na istome ikada provozao, ali se njime okitio kao ratnim plienom.

U nedostatku kotača odvodili konje iz staja, na gole se popinjali te nestajali kano sablazan. Steklo se uvjerenje, da su dva slavonska sela golema vojarna, u kojoj je uskladištena vojna oprema.

Petu večer po "osloboñenju" u kući moga otca zanoćila sedmerica vojnika. Bijahu bliže četrdesetoj negoli tridesetoj godini. Na mjesto četničke značke na šajkačama bi prešivena crvena zviezda petokraka. Jasno se pokazivao odtisak prijašnje značke. Otvoreno govorili, kako su oni četnici, da očekuju kralja Petra II. i Jugoslaviju, kakva bi do njezine propasti. nisu za maršala Tita niti komunizam. Ostali smo sbunjeni. Ni smo im smjeli potvrditi, niti protusloviti, jer su imali oružje. Jedva smo čekali jutro, da ih nestane.

Doznadosmo od njih, kako je Tito razglasio pomilovanje svih četnika, nedićevaca i ljotićevaca u trenutku, kada su sovjetski vojnici i partizani zauzeli Beograd. Bilo je to 19. listopada 1944. Do tada u Srbiji i nije bilo partizana, stoga svoje redove popunio bivšim protivnicima. Meñu njima bi najviše četnika. Sada im se pružila pogodna prilika desetkovati Hrvate, što oni obilno koristili. Pritom je zanimljivo, da se o tome u Titoslaviji nikada nije pisalo. Srbijansko-srbski protivnici bijahu pomilovani, za hrvatske vojnike ne bi milosti! 257


Stran 258 SD

DALJA SUSTAVNA PLJA ČKANJA - Idućih su tjedana tri puta sustavno pretresane

sve kuće i dvorištne sgrade u oba sela. Isto se dogodilo i drukdje. Sve temeljito pretraživano i čišćeno. Činile su to t. zv. pozadinske jedinice. U Strizivojni se rubačima pridružile dvie Čavićeve djevojke, domaće pravoslavke. S njima dvojica partizana, naoručana puškama i bombama, hodila od kuće do kuće i pretraživala po redu. One više negoli oni. Tobože njihove su kuće opljačkali neprijateljski vojnici (ne rekoše koji) i plien prodavali. Drže, kako su u Strizivojni i Vrpolju razprodali sve, što im odnieše. I sada, naravski, ištu svoje. Čavićeve sam poznavao dobro. Za stare Jugoslavije s Korduna vlasti razselile jedno lupežko-razbojničko selo. Odatle su dvie obitelji naseljene sjeverozapadno od Strizivojne, na samotu. Živjeli u drvenim kućicama, neobičnim za slavonske prilike. Bili izrazita sirotinja, sada kucnuo i njihov čas. Ne morali Kordunaši više krasti, već oružano čuvani tražiti "svoje"! I što god im se dopalo, uzele kao svoje bivše vriedno vlasničtvo. Njihovo najedanput postajalo sve, što su htjele. Toj se očitoj potvorbi nitko nije suprotstavio, nego bio još zadovoljan i sretan, da ne doživi težu nesreću. Osobito djevojke biše postrvne za obućom, suvremenom i uzčuvanom. "Našle" tako brdo "svojih" stvari. Osim dvadesetak pari obuće bilo odjeće, pokrivača, koji stolni sat te koješta drugo. Nagomilale za pola dana veliku hrpu "svojih otetih stvari". Nakon te službene pljačke zaista bijahu obskrbljene odjećom, obućom i pokrivalima za više godina. Odjednom se pokazalo, kako su u drvenjarama glinena poda zaista živjele na velikoj nozi, u pravome izobilju. U moje tetke Matije Milinovićeve prepoznale "svoje" nove postole, obuću koju je na proputovanju prie godinu i pol zaboravila uzeti djevojka iz Lovreća. Matija ih čuvala i naumila vratiti, kada se za to pruži prilika. Odjednom obje Čavićeve tvrdile, da pripadaju njoj i počele se gurati otimajući se za privlačnu obuću. Smirio ih partizan iz pratnje utjehom, da će u drugoj kući naći jedan par te će biti obje zadovoljene.

I opisani slučaj govori, što je značilo biti Srbin u Hrvatskoj! Težko da bi se u čitavoj Slavoniji pronašla i jedna hrvatska kuća koja nije pročešljana i

olakšana, dakako! Otimačina bi svakodnevnom i obćom pojavom. nisu poštedeni ni gradovi. Tako o pljačci grada Zagreba Radica napisa:

"Zagreb je opljačkan, iz Zagreba se odnosi sve u Beograd: biblioteke, štofovi i pokućstvo. Novac se ne mijenja tako da se i ovaj put ekonomski uništava hrvatski narod. Pod crvenom zvijezdom vlada velikosrpstvo. Kao i 1918., Paja Gregorić (jedan od voditelja hrvatskih, komunista, prim. M. Š.) priznaje da se masovne osvete nad nevinim hrvatskim življem izvode po svima hrvatskim krajevima. Načelo 'bratstvo i jedinstvo' nije moglo da spriječi osvetu Srba, koji se vraćaju popaljenim domovima i ubijaju hrvatski živalj." (Hrvatska 1945., 79.) 258


Stran 259 SD

Radica je to opazio tri mjeseca po okončanju rata. Što je bilo od "osloboñenja" do tada,

nije vidio. Mnogima je znano, da je samo iz Sveučilištne knjižnice preneseno u Beograd na tisuće i tisuće knjiga. Pljačkani su stanovi, trgovine, tvornice i dr. I ljudi na ulici.

U Hercegovoj knjizi Samoboru o "oslobodiocima" piše i sliedeće: "Čudno su izgledali. Nisu to bili obični ludi, gosti ili turisti. Imeli su na sebi čoju, na nogami opanke z dugim nosom, na ramenu duge puške, na glavi šajkače, kape z petokrakom. Svet se zavlekel v hiše. Ne zna kaj ga čeka. Dobro, sigurno ne. Samoborci po naravi ne vole došljake, dotepence, pogotovo ne one odrpance. Z njimi dojde sako zlo. Zajdu v dvorišče, svlače se i presvlače. (...) Znate kao zmije se presvlače u proljeće, ostavljajući za sobom košuljice, tako i oni za sobom ostavljaju svoju staru odjeću, koja zaudara, smrdi, puna je ušiju i smrada. Zaudaraju kao futavci. Kada bi otišli iz dvorišta, ljudi bi palili to smeće što su ostavljali, da ništa ne ostane, da spriječe bolest, unište uši, oslobode se smrada. Pljačkali su sve vrednije stvari u samoborskom kraju. Sve što mogu odnose i oduzimaju: kola, konje i volove. U kola tovare opljačkano: šivaće strojeve, motore, bicikle, poljoprivredni alat i strojeve, osobito traže harmonike. Natovarena kola s konjskom i volovskom zapregom kreću u Srbiju. Iz Samobora je u Srbiju krenulo više od stotinu natovarenih kola. To je uradila XXIII. srpska udarna divizija, koja je u naš kraj stigla od Siska, Lekenika i Zagreba. Utaborila se u Svetoj Nedjelji." (83.)

Dogañalo se u Samoboru i okolici isto, što u Vrpolju i Strizivojni, Zagrebu i svima hrvatskim selima i gradovima. Svakdje srbijansko-balkanska golotinja, umazanija i pljačkaški nagoni. Predpostavilo bi se, da se na putu do Zagreba presvukli i preobuli te zaista napljačkali do mile volje. Kako se čita, ni su. Ali su viškove zapregama slali u Srbiju. I to sve naočigled partizana Hrvata, koji sve to vidjeli i ni prstom ne maknuše, kako bi zaštitili svoj narod. Poštivao se Stariji Brat, potvrñivala se hrvatska sluganska narav! Mirno gledahu dojučerašnje četnike.

U istome djelu čitaju se i redci: "Ubijanje nevinih Hrvata prati i pljačka. Još istog dana došli su u Franjkovu kuću poput

strvinara i sve vrijedno pokupili. Sjećam se dobro: otjerali su konja, kravu, tele, odnijeli 100 kilograma masti, šunke i ostalo suho meso. Sirota udovica ostala je s troje siročadi bez hrane i ičega za život." (140.)

Odrpanci i krvoloci postupahu u Hrvatskoj kano u osvojenoj državi, koja je pregazila Srbiju i u njoj ostavila mnoge zločine, pa joj sada vraćaju stostruko. Od Zemuna do Zagreba, Samobora i Dobove (slovenske granice) na svakome koraku posvjedočivali svoje zločine, svedene na ubojstva 259


Stran 260 SD

i otimačine. Ponašali se otvoreno i poslovali sustavno. Ne, za tu se vojsku ne može reći, kako joj ugled kvarili neobuzdani pojedinci. U cjelini se zločinački poniela u Hrvatskoj.

Niti od jednoga Hrvata partizana nikada ne čuh riečcu osude. Svi biše pali u dubok muk. Važi za njih latinska izreka: Qui tacet, consentire videtur! Dakle: Tko šuti, taj odobrava.

ZASTAVA NA SVAKOJ KU ĆI - Drugi dan "u slobodi" naredeno je, neka svaka kuća izvjesi jugoslavensku zastavu, na kojoj mora biti crvena petokraka zviezda. Budući da je malo tko posjedovao hrvatsku zastavu, koja se obrćanjem pretvara u jugoslavensku, to se žene dale na šivanje sastavljajući je od odjevnih predmeta. Naročito težkoću zadavala zviezda, jer je ni jedna nije znala izkrojiti. No, izbora ne bi. Zastave ostale visjeti dulje od 2 mjeseca. Prolazeći kroz slavonska sela, izgledaše tada, da je u njima slavlje svaki dan, da slavi čitava Slavonija. A ta izkićena Slavonija stenjaše pod tuñinskim jarmom i tugovala.

ROBOVSKI RAD - Prisilni, dakle bezplatni rad poče prvi dan, a već sutra primio stanovit ustrojen oblik. Zaključilo se, kako "oslobodioci" u tome stekli obilje izkustva. Svi mužkarci od 12. do 65. godine morali raditi po vas dan. Naravno, o vlastitoj hrani. Zatrpavali se ratni rovovi, popravljali i gradili porušeni mostovi, ceste, željeznička pruga, skupljalo se odbačeno strjeljivo i oružje, odnosila se hrana "narodnoj vojsci", obavljali se kojekakvi tekući poslovi. Morale sudjelovati i žene. Moj otac i ja radismo svaki dan od jutra do večeri najmanje 2 mjeseca. I grdno bismo se proveli, da smo izostali i jedan dan! Važila krilatica SVE ZA FRONT - SVE NA FRONT! Bio gladan i žedan, ni si smio ni usta otvoriti. A bijaše to tek uvod u robovski rad, kakav će u obliku "dobrovoljnih radnih akcija" i "frontovskih radnih brigada" potrajati još više godina. U tome razdoblju izticana krilatica: DOK TRAJE OBNOVA - NEMA ODMORA! Svakdje tlaka.

Takoñer drugi dan "u slobodi" objavljen je redarstveni sat te zabrana izlazka iz sela. Dalje od svojega vrta nije se smjelo ni koraknuti. A nakon 2 tjedna bijahu uvedene obvezatne propustnice za kretanje iz sela u selo. Redarstveni sat bi skraćivan nekoliko puta, dok napokon nije ukinut poslie mjesec i pol dana. Propustnice biše potrjebite 3 mjeseca.

MOJ SUSRET S "OSLOBODIOCIMA " - 17. travnja dočekah "oslobodioce" na Žiškovu, naselju od 3 kuće smještene 2,5 km sjeverozapadno od Vrpolja. Za vrieme bitke našlo se tu tridesetak čeljadi izbjegnule iz Vrpolja i Strizivojne. Bilo i desetak zaprežnih kola. Ujutro ogranulo sunce i dizalo noću slanu. Mi se vrtjeli po dvorištu i oko kuća očekujući partizane, 260


Stran 261 SD

jer se u noći povlačila njemačka i hrvatska vojska. I pojaviše se "oslobodioci" u strieljačkome redu i odmah se sjatiše oko nas držeći oružje naspram. Moradosmo se svi izpovjediti, tko smo i što smo, potom odgovoriti, kdje su Niemci. Znadosmo to, koliko i pitatelji, t.j. da se isti povukli na zapad. A kdje se ustavili, nitko nije znao. Prvo što učiniše, bilo je uzjahivanje na konje, bez sedla i samara. U tren oka vlastnici otaše bez svojih konja. Niti jedan nije prosvjedovao. Kano za utjehu pljačkaši dobacivahu, kako će im konji biti plaćeni. Ipak ni smo bili lakovjerni, da bismo povjerovali u šuplja obećanja. Brzo se razletješe po ravnici i nestadoše. Nikada više ni konja ni jahača!

Oduzimanje konja bivalo pred očima njihovih častnika, ali ovi na to ostaše mirni. Na jednoga konja uzjahao i drug poručnik. Eto, prvi susret s "oslobodiocima" donio krupnu pljačku. Ta će se iz dana u dan povećavati još godine i godine. Čemu posebno napominjati značaj i vriednost konja u ono doba za slavonskoga seljaka!? Tko je ostao bez oba konja, našao se biednikom, prosjakom. Ni gnojivo izvesti, ni njivu poorati, ni drva navesti. Da su barem uzjahali bosi vojnici, još bi se to nekako i moglo razumjeti, ali ne i opravdati. Bosi i dalje pješačili, obuveni jahali. Na koncu nadoše se kola bez konja. Ne znam, kako ih dopremiše u svoja dvorišta.

Nas dvojicu, Juru Jurjevića i mene, oddvojiše i uzeše za vodiče do Perkovaca, prvoga sela, udaljena 4 km. Dan vedar i sunčan, ravnica skoro gola, selo se vidi kao na dlanu, stoga im nije triebao vodič. Ustanovih u hodu, kako se boje neprijatelja. Bolničari nosili krvava nosila, što će reći, da su u minula 3 dana mnogi vojnici ranjeni, preživjeli ustrašeni. Kada pak udosmo u Perkovce, na ulici ni žive duše. Svatko se zatvorio u kuću. Budući da smo izpunili svoj zadatak, zatražismo povratak u Vrpolje. Meñutim, tada nas zastražiše pod izgovorom, da smo - zarobljenicima! Značilo je to sigurnu smrt. Na pregolemo zadovoljstvo, nañe se blizu zapovjednik brigade i spasi nas. Dopuštao nam povratak. Vraćajući se razorenom željezničkom prugom, bijasmo ustavljeni najmanje dvadeset puta. Morali ponavljati priču, kako smo bili vodičima, sada se vraćamo doma po odobrenju zapovjednika brigade. Ime i prezime zapovjednikovo bilo živom propustnicom.

MITINZI - Tzv. mitinzi (sborovi) sazivani su često. Na njih se moralo dolaziti i pljeskom odobravati govornicima. Svi golaći i bosaći partizani i govornici ne mogahu se nahvaliti "velikoga, bratskoga, bogatoga i nepobjedivoga Sovjetskoga Saveza" i njegova "nepogrješiva Vode i Učitelja druga Staljina". Sovjetski je Savez na putu u komunizam, u njemu je već sada toliko blagostanje, da skoro teku med i mlieko. Nikdje toliko slobode, koliko u njemu. Za koju godinu i mi ćemo postići to neviñeno blagostanje! nije ih smetala njihova osobna golotinja i bosotinja, ušljivost i zapuštenost, koju 261


Stran 262 SD

donieše iz dodira sa sovjetskom vojskom, "najjačom vojskom na svietu." Daje u zviezde uzdizani Sovjetski Savez imao i stoti dio onoga, što mu pripisivali dotičnici, valjda bi i njima, svojim obožavateljima i viernim saveznicima, dao štogod. Ne bi ih uputio u "ustaško-fašističku" Hrvatsku, da bi se obukli i obuli. Kako bi prekrili golu stražnjicu. Niti na jednome se nije opažao dielak odjeće sovjetskih vojnika, jednako ni obuće. Uzprkos tomu, hvaljenju ni konca ni kraja! Morasmo se činiti, kano da vjerujemo u te prozime bajke i pljeskanjem popratiti ta bulažnjenja u sveobćemu bunilu i ludilu.

Popravljajući s više susjeda porušeni mostić na rječici Breznici, odmah pokraj sela, usudih se upitati nazočna komesara, hoće li se uskoro bez propustnice putovati u Zagreb i Ljubljanu. Odvrati kao iz puške: "Ko oće, more do Londona." Na tu se mogućnost moralo čekati 20 godina.

Kako je navedeno, prvi dan "oslobodioci" čistili kuće od "vojničkih stvari". Kada se uhvatila noć, počeli su uhićivati ljude. Očito su unapried posjedovali spisak nepoćudnih osoba. Te prve noći ukupno odvedoše 16 seljana (medu njima i jednu ženu). Odvodenjem iz doma izgubio im se svaki trag. Komandant mesta bio kapetan Nikola Kapetanović, visok i krupan Srbijanac. K njemu sutra dan pohrilila rodbina tih uhićenika, ali on ne htje s njima razgovarati, već politički komesar Emil Cincar, rodom iz Slatine, inače bivši učenik Trgovačke akademije u Osieku. Dakako, ni on niti itko drugi "nemaju pojma" o traženim seljanima. U stvamosti izgledalo, kako u selu obstoji još nekakva uzporedna vlast, pa to možda ona izvršila. Kapetanović i Cincar potom proturili viest, kako su uhićenici možda odvedeni u Vinkovce u zatvor. Budući da se bez propustnice ne mogaše nikamo iz sela, poglavito ne u Vinkovce, jer za stanovito vrieme nisu izdavane, to im time podgrijavali lažnu nadu, kako su traženici ipak živi. Rodbina od tada čekala na propustnice, mjerodavni im obećavali, kako će izdavanje početi za koji dan. Postupak srbokomunističkih glavara i glavarića, kako ne znaju ništa o onima, što su noću odvedeni te zatvoreni ili ubijeni, nastavljan je idućih šest-sedam godina.

Poslie tjedan dana, kada se već moglo izići iz sela u polje, pastiri bili izgnali stoku na obližnji pašnjak. Tu opazili prilično svjež humak te mu se približili radi znatiželje. Jedan dječak podignuo rubac s tla i prepoznao ga. Bio njegova odvedena otca. Naravno, donio ga materi. Sada bi jasno, koga prekriva humak. Prve noći "u slobodi" (17. na 18. travnja) na tome je pašnjaku umoreno svih 16 osoba, i to hladnim oružjem. Svima bijahu razbijene lubanje, prerezani grkljani i, što donekle začuduje, izlomljene ruke i noge. Svatko po tielu bio izboden na više mjesta. Krvnici se izživljavali i na mrtvim ljudima; jedni valjda potvrñivali stečena izkustva, drugi se učili. Kako je bivalo, mučenici morali izkopati vlastitu grobnicu, otom "oslobodioci" nastavili krvavu rabotu. Zvjersku, srbokomunističku, balkansku. 262


Stran 263 SD

Da bijahu ti ljudi privedeni pred pravičan sud, svi bi bili oprošteni obtužnice. Velim ovo,

jer su mi svi bili dobro poznati. Nikakvom se politikom nisu bavili. Krivnja stalno ista: roñeni Hrvati.

Kako se onda ovakva klanja dogañala u svim selima po Slavoniji, dok bijahu "oslobadana", nameće se jasan zaključak, da je taj genocid zapovijeñen s vrha srbokomunističkoga vodstva i stoga sustavno i temeljito provoden. Ujedno bi to i čin zastrašivanja, jasna opomena svima, neka znaju, što ih čeka, ne budu li do kraja poslušni i odani "narodnoj vlasti." Koljači iskahu još najmanje toliko seljana, ali dotičnici pravodobno, barem za stanovito vrieme, ne bijahu na dohvatu njihovih krvavnih ruku. Vidjelo se, da uhićivatelji nose sobom spisak osoba, koje valja odvesti. U njegovu su sastavljanju redovito sudjelovali i domaći ljudi, partizanski suradnici. Naravno, pri tome nije izostala ni osveta sbog osobnih razloga. Na nesreću, koljački se stroj ne zaustavljaše tek tako; malo kad se zadovoljilo jednim valom ubojstava.

Taj prvi dan "u slobodi" pod jakom stražom u seosko srjedište, pokraj crkve, biše dovedene dvie skupine hrvatskih domobrana, što se predali u nedaleku selu ðurdancima. Momci nasjeli partizanskoj promičbi, kako će odmah k svojim kućama, polože li oružje. Tu ih postrieljaše na gomili naočigled skupine mještana, što se zatekli prjed svojim kućama. Ostadoše ležati 24 momka. Krasna hrvatska mladost. I upravo dovodili na stratište treću skupinu, kada u samovozu naide krilnik Peko Dapčević, zapovjednik IV. armije, i ustavi se, videći što se dogaña. Naredi priekid strieljanja. Kada je Dapčević produžio, jadnici su nekamo odvedeni. Čisto sumnjam da ih nije doletjela sudbina, što im već bi namienjena. U skupini poštedenih nahodio se Marijan Vukušić, postolar, roddm iz Katuna u Omiškoj obćini. Kako mi je kazivao, jedino je on preživio taj treći pakao.

Osim što Dabčević prekine ubijanje, ne učini ništa drugo. Za taj zločin po meñunarodnome ratnome pravu naredbodavatelj i izvršitelj moraju odgovarati pred sudom. I Dabčević i njegovi podredeni za medunarodno pravo ne htjedoše znati; usmrćivanje ratnih zarobljenika bilo neizbježnom sastavnicom njihova partizanskoga bića. Hrvatske je vojnike u Vrpolju strieljala 28. makedonska divizija.

Tako "osloboñenje" u svakome mjestu započe množtvenim umorima sinova i kćeri hrvatskoga naroda!

KUHINJA ZA PROLAZNIKE - Treći ili četvrti dan partizanke strahovlade u Vrpolju bi ustanovljena t. zv. prolazna kuhinja. Svaka kuća moraše za nju davati hrane, koliko joj je odreñeno, domaće žene na smjenu kuhale najčešće grah sa slaninom, krumpir, kiselo zelje, rezance. Bezplatno se u njoj 263


Stran 264 SD

hranili posadni vojnici, prolaznici, namjernici, razni partizanski dužnostnici te kojekakvi nikogovići. Glavno je, da je na kapi nosio crvenu zviezdu, već je bio poslužen. Za njih moralo biti hrane u svako doba dana i noći. Oskudievalo se u soli, stoga drugovi gundali. Na čestim sborovima govornici obećavali, kako će skoro stigunuti sol iz Rusije, jer sve zalihe u domaćinstvima biše potrošene. Kada je zaista prispjela mala količina soli, svaka obitelj kupila 1 kg. Sol nosila oznaku tuzlanske solane!

Uskoro zatvorena prolaznička kuhinja.

NIŽU SE POKOLJI

ðAKOVO - U ðakovu, gradu duge prošlosti i zavidna kulturnoga življenja, kdje bijaše nastanjeno 9.000 stanovnika, prvih noći po "osloboñenju" ubijeno je najmanje rljih 300. Većina ih usmrćena i pokopana na njivama izza Male crkve, a neki su sprovedeni u sbiralište poraj Broda n/S. Od odvedenih u Brod nitko

nije više ugledao rodni dom. Za desetak dana ðakovo je, doslovce rečeno, u crno zavito; u kratku roku gotovo svaka kuća osta bez jednoga člana, uglavnome mužkarca u muževnoj dobi. "Oslobodioci" smišljeno provodili svoj naum. Ovaj su hrvatski grad prilično desetkovali, proriedili narod i uplašili, uništavali Hrvate stoga, što su - Hrvati. Osim naredbodavatelja i ubijatelja roñenih Hrvata, vidnu su ulogu imali i "oslobodioci" iz Srbije, kojih se vojska tu zadržala stanovito vrieme.

Pridodati je, kako se u ðakovu zateklo pet-šest Talijana, inače njemačkih ratnih zarobljenika. Umaknuli budnim očima svojih stražara te dočekali srbovojnike u kripti Strossmayerove stolnice s više ðakovčana. "Oslobodiocima" i oni bijahu neprijateljima. I ti talijanski jadnici nestadoše.

Kada su dvadesetak godina poslie gradene kuće na prostoru izza Male crkve, pred početkom radova okolo gradilišta bila je postavljena visoka daščana ograda. Temelje kopala jedino vojska. Opravdanje nadeno u činjenici, što je nekoliko stanova nartičila vojska za svoje častnike i dočastnike. Pravi je razlog bio drugi. Kako se očekivalo, pri izkapanju naišlo se na kosture umorenih u proljeće 1945. Te je kosti vojska nekamo odvozila teretnjacima u nepoznatu pravcu. nije se ušlo u trag, kamo dospješe ti posmrtni ostatci. Može se jedino nagañati. Sigurno dosta daleko od grada u kakvu zabit. Srbokomunisti uništavahu tragove svojih zločina. Tek ih naoko mogli prikriti, nikada pak izbrisati netragom. Zločinstva su nezaboravljiva i neizbrisiva; postala su predmetom poviestnoga iztraživanja. 264

264: ðakovo


Stran 265 SD

VUKOVAR I BOROVO - Oba ova hrvatska grada

platiše visok danak u krvi. U njima živio stanovit postotak srbske manjine. Bez obzira na činjenicu, da ih nije proganjala hrvatska vlast, kada dobiše zalede srbokomunističkih vojnika i isto takve vlasti, odmah se počeli ponašati, kano da ih je progonio svaki gradanin hrvatske narodnosti. Kako bi izkazali svoje protuhrvatstvo i okoristili se tudom nesrećom, upirali prstom u svoje sugradane kano na ustaše i - zamislite - svoje progonitelje. Srbi se dakle ne mogu iznevjeriti sebi! Samo je u prve dvie noći po "osloboñenju" uhićeno 400 Hrvata i

odvedeno izravno na ubijalište. A zatvaranje i usmrćivanje nastavljeno je još nekoliko mjeseci, pa je ovaj broj više negoli podvostručen.

Hrvati u Borovu dieljahu usud s Vukovarcima. I tamo su domaći Srbi obtuživali pravednike. nije triebalo ništa drugo, već da je dotičnik Hrvat te da Srbin reče, kako je isti ustaša i da je štetio Srbima. Uzaludni bijahu pokušaji dokazivanja, da je obtužba lažna. Spoznaje kazuju, kako je taj prvi val iz Borova odplavio izmeñu 100 i 150 ljudi.

U uništavnju Hrvata sudjelovali i stanovnici pravoslavnih sela Bobote, Vere, Erduta, Negoslavaca te još nekih.

Ni je malo Srba uselilo u hrvatske stanove prigrabivši i namještaj. O tome se poslie ne smjelo javno govoriti. Genocid nad gradanima i njihovim imutkom valjda pripisivali potom "kovanju bratstva i jedinstva." Ujedno to bijaše početak promjena nacionalnoga stanja u tim gradovima, naravski, promjene u korist srbskoga pučanstva. Iz godine u godinu ta je težnja nastavljena, da bi se na koncu te neslavne države njihov broj još više nego podvostručio. I k tomu, u svoje su ruke preuzeli najiztaknutije položaje u upravi i gospodarstvu. U tome su pogledu slično doživjeli Vinkovci, najgore pak Osiek. Širenje srbstva i potiskivanje hrvatstva u iztočnoj Slavoniji bijaše izrazito, smišljeno i sustavno. Primjerice, za Sveučilište u Osieku, reklo se, kako je ono najveće srbijansko šveučilište izvan Srbije! S vrjemenom je na njemu djelovalo

nastavno osoblje iz Srbije u postotku iznad 50%.

STROŠINCI, DRENOVCI, RAJEVO SELO - Čim je Jugoslovenska armija krenula sa sriemskoga i bosanskoga ratišta, mnogi ljudi isprjed nje ostaviše rodna ognjišta i uputiše se prema Zagrebu. Ako ih ona "oslobodi", bit će im prekasno i požalit će, što se ne ukloniše pravodobno. Kako srbovojska naprjedovala, tako ostvarivala

genocid nad hrvatskim narodom. Za nj uviek bila spremna. Čim se pojavila u selu Strošincima 1 1. travnja, u iztočnoj Slavoniji, odmah je pokazala, tko je gospodar: namah strieljala 40 seljaka iz toga sela te dvaju susjednih sela, Drenovaca i Rajeva sela. Uporabila prokušanu izliku. Tobože ljudi odvedeni na nekakav rad za vojne potrjebe. Budući da se nitko od njih nije vraćao, opravdano se sumnjalo, da su 265

265: Vukovar, Borovo

265: Strošinci, Drenovci, Rajevo selo


Stran 266 SD

umoreni. To tim više, jer partizanski izgovor o "odvodenju na rad" bio već dobro znan svakomu. Koga god rodbina pitala, nitko mjerodavni "ništa" nije znao. Koliko dopuštale mogućnosti kretanja, domaći se dali u traženje. Uskoro je pronadeno mjesto u šumi, u kojemu ležali usmrćenici. Kada su potajno odkopali, vidjelo se, kako su težko mučeni. Ubijani kolcima i nožima. Preneseni su kriomice u groblje i pristojno sahranjeni.

Nekolicini partizanskih poglavica, posebno onih iz Drenovaca, prohtjelo se dokazati svoju moć. Izkoristili položaj i neomedenu vlast nad životima svojih sumještana i krvnički zasitili svoju zvjersku narav. Bezpriekorno tamanili susjede, kako to ne bi morao činiti izravno njihov srbokomunistički gospodar.

ŽUPANJA - Grad Županja i njezina okolica zauzeta je takoñer 11. travnja. Čitav kraj je cjelovito hrvatski kano i susjedni strošinački. Većina stanovničtva u političkome odredenju pripadaše Hrvatskoj seljačkoj stranci, kao uostalome i u cieloj Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, kdje bi nastanjen hrvatski narod. U gradu i okolici nadoše se prvi na udaru iztaknutiji pripadnici te stranke, koja bijaše mrtva uzpostavom NDH. Pokupljeni su prema sastavljenu popisu, odvedeni na obalu rieke Save te strieljani po najkraćem postupku. Rieka odnie 20 trupala. I sljedbenici miroljubive stranke biše opasni srbokomunistima.

VINKOVCI . - Čim se srbijanska jugovojska doklatarila u Vinkovce, i to bez odpora, po običaju je odmah podignula sbiralište za ratne zarobljenike. Bio to odtrcan izgovor, jer se u njemu i takvima u Hrvatskoj najviše nalazile gradanske osobe. A stvarni ratni zarobljenici sprovodeni su u Srbiju bez duljega

zadržavanja. Sbiralište djelovalo do kasne jeseni 1945. U nj dopremali osobe iz iztočne Slavonije, dapače i osudenike, što prodoše kroz novostvorene "narodne sudove." Dio brojnih osudenika iz Osieka bijaše dopremljen u vinkovačko sbiralište, takoñer iz Vukovara. Izza žice i ograde stalno se kretala koja stotina zatvorenika. Noć je redovito gutala njih nekoliko, tako da se broj nije znatno povećavao u odnosu na pridošle. Pojedini Vinkovčani ne bi dospievali u zloglasno sbiralište, nego su iduće noći po zatvaranju iz obćinskoga zatvora provedeni na stratište. Ne može se ni približno odrediti, koliko je tu usmrćeno i pomrlo ljudi, jer o tome nema pisanih tragova. Zna se, da je malo tko iznio živu glavu iz njega. U sbiralištu izbila zaraza trbušnoga tifusa niti mjesec dana, nakon što je uzpostavljen. Riedki preživjeli momak iz Broda n/S, tvrdio kako su svi zarobljenici bili uvjereni, da su namjerno zaraženi klicama te pogubne bolesti. Nikakvih liekova nije bilo. Ne izključujem tu mogućnost poznajući neprijatelja i načine, kojima se služio, kako bi se riešio što više Hrvata. 266

266: Županja

266: Vinkovci


Stran 267 SD

Izmedu Vinkovaca i sela Nuštra prostirala se Tvornica opeke. Oko nje je više udubina,

kdje se kopala zemlja za opeke. U neke od tih rudina bacani su usmrćenici i umrli. A ne bi to jedino grobište oko Vinkovaca.

Uz stotine i stotine drugih u tome je mučilištu i ubijalištu zauviek ostao Marijan Merćep, profesor Trgovačke akademije u Osieku. Njegovim učenikom bi navedeni komesar Emil Cincar. Merćep dočekao kraj rata u Vrpolju u svoga rodaka. Tko ne bi stalno nastanjen u selu, morao se prijaviti u Narodnooslobodilačkome odboru već prvih dana nove vlasti. Čim ga je u uredu ugledao njegov bivši učenik, odmah ga uhitio i zatvorio u dvorištne prostore kuće Šime Špicera. S tridesetak uhićenika iz toga privrjemenoga zatvora odveden je u Osiek. Za koji tjedan osu8en je 3 godine strogoga zatvora, a da nije ni uveden u sud, nego mu u ćeliji priobćeno, da je osuden. Isti je dan doveden u Vinkovce. Marijanova rodaka koju godinu poslie E. Cincar uvjeravao, kako je profesor Merćep bio veliki ustaša. Kada mu se isti predstavio kano bivši partizan i potvrdio, da Marijan ne bi ustaša, nego više stajao uz partizane, tada Cincar popusta i spade na tvrdnju, da je isti bio za hrvatsku državu! Eto primjera neoprostiva hrvatskoga grieha! Dosta je biti za hrvatsku državu, pa da se izgubi glava. Stvarno se Cincar osvetio svomu profesoru, kako bi mu pokazao, da je veći od njega. U vlasti je golema moć!

IVANKOVO - Staro slavonsko selo

Ivankovo, u tursko doba priestolnica pokrajine Slavonije, udaljeno je 10 km od Vinkovaca prema Brodu n/S. I u Ivankovo ude srbovojska

bez bitke. Po već utvrdenu nacrtu odmah "oslobodioci" odpočeše lov na odredene seljane, koji se, tobože, ogriešili o partizanski pokret. Kako su pravi "krivci" na vrieme umaknuli, stvoreni su drugi. Glavno bi izvršiti zadaću. Selo je pročešljavano prva dva dana "u slobodi" kako govorahu nepozvani gosti. Naravski, u toj i takvoj slobodi posmicaše 30 Ivankovčana po najkraćemu postupku. Opravdario se drži, da je navedeni broj nizak, jer se u selu zateklo i dosta bjegunaca. Više njih je tu pojela noć.

Iduća sela - Vodinci, Vrbica, ðurñanci i Mikanovci - jedriako dadoše svoj krvavi dug. Najviše Mikanovci i ðurdanci. Približan broj umorenih u navedenim selima nije ustanovljen.

OSIEK - Hrvatska i njemačka vojska

izpraznile su Osiek. U nebranjen grad oprezno ulazili "oslobodioci". Čim se ugniezdili, odmah "počeše kupiti šićar pod čadorom", kako se za takve i slične prilike često izražavali narodni pjesnici. Ulažahu u stanove i temeljito ih pretraživali tražeći "vojničke stvari." Kako je već poznato,

"vojnička stvar" bio svaki predmet, za koji im zapinjalo oko. I tako za desetak dana osječki stanovi bijahu osloboñeni "vojničkih stvari." Što je bilo vojničkoga, ostalo je u vojarnama, i to bi 267

267: Ivankovo

267: Osiek - Osijek


Stran 268 SD

stvaran vojnički plien. Srbijanski golaći pljačkali Osječane, gradani morali šutjeti, i k tomu biti zadovoljni, jer su ih dotičnici "oslobodili." Ljudi bili sretni, ostane li na tome. Uzprotivio bi se jedino onaj, tko imaše koga u partizanima. I taj je čimbenik donekle ostao djelotvoran.

Budući da pljačka i ubijanje idahu zajedno, to odmah iz domova odvodeni ljudi. izmeñu osječkoga Gornjega i Dolnjega grada, dviju četvrti, prostire se Tvrda. U njoj su stare vojarne. Njih je nova vlast pretvorila u zatvore, u koje sbirala "neprijateljske elemente." Osim Tvrde sbiralište je osnovano i na Zelenome polju, na iztočnome rubu Dolnjega grada. U ta su dva sbirališta dovodeni osječki gradani, mužko i žensko. Uskoro će Zeleno polje prerasti u sbiralište hrvatskih ratnih zarobljenika, njihovo mučilište i ubijalište. Osječani u zatvorima ostajali koji dan, potom noću odvodeni na gubilište. Kano i obično, ne zna se ni približan broj usmrćenih u prva dva mjeseca partizanske strahovlade, ali se može uzeti, da ih je pobito 800, ne brojeći tu zarobljenike na Zelenome polju. I rieka je Drava odniela koju stotinu žrtava.

Na Osieku se nije ustavilo. Sliedaše Donji Miholjac, Belišće, Našice, Slatina, Požega, N. Gradiška, Virovitica, Bjelovar, Križevci, Koprivnica, Varaždin i ostali gradovi i sela. U njima je vršeno čišćenje jednako kano u Vinkovcima, Županji, Osieku, ðakovu, Dubrovniku, Splitu, Gospiću, Rieci i drukdje.

BROD n/S - Za područje srjednje

Slavonije glavno sbiralište i ubijalište bi na Vijušu kraj Broda. Vijuš bi tada ledina i šibljište 1,5-2 km udaljen od grada. Upravo na zavijutku rieke Save prema sjeveru. Tu je na brzinu podignuto sbiralište, opasano bodljikavom žicom

i načičkano stražarskim stupovima po ugledu na gestapovska sbirališta. Iz srjednje Slavonije tu svakodnevno dovodili uhićenike, mužke i ženske, i smicali ih po kratku postupku. Najviše je mrtvih tjelesa bacano u Savu, drugi sahranjivani u bombne ljevkove, koji biše duboki do 8 m, široki 15. Naime 19. siečnja 1945. angloamerički bombaši, njih 860 poletjelo iz Italije iztresti smrtonosni teret na Budimpeštu. Dok su letjeli, naredeno im, neka ne lete nad Budimpeštu, jer se u njoj već bore sovjetski vojnici. Pričuvni njihov cilj bijahu Brod n/S i Bosanski Brod. Dan bio veoma maglovit, stoga bombe padale pretežno izvan gradova. Na nevolju, uskoro će njihovi ljevkovi biti grobnicama stotina Hrvata i Hrvatica.

Zapovjednikom bi neki Jova, potom Mitar, stražari u većini Srbi i Srbijanci. Poznato mi je, da je nekoliko uhićenika izkupljeno velikim zlatnicima, što ih žene dadoše Jovi i Mitru, da bi spasile svoje muževe i članove obitelji. A ni stražari ne bijahu tvrdi od svojih poglavica. Dukati, ženski ures u Slavoniji, nasliedeni od praprabaka i prabaka, svršivali u džepovima raznih 268

268: Slavonski Brod n/S


Stran 269 SD

Jova, Mitara, Steva, Panta, Vasilija, Žika i sličnih. Od tada se njima kite Srbijanke i Srbkinje.

Koliko je poznato, u upravi jedva da su upisivani uhićenici. Glavari se ne htjeli obterećivati suvišnim poslom. Što bi se time gnjavili, kada su sužnji uhićenjem osudeni na smrt. Zaključujući po ustmenim podatcima, na Vijušu je nestalo najmanje 1.000 ljudi. Sbiralište je razpustano jeseni 1945.

BOSANSKI BROD - Istodobno sa sbiralištem u Brodu n/S ustrojeno je drugo u susjednome Bos. Brodu, na prostoru u blizini želj. postaje i ložionice. U nj su dovodeni stanovnici srjednjega diela sjeverne Bosne, redom Hrvati, te hrvatski ratni zarobljenici. Nitko se u njemu nije dugo zadržao; ostajalo se najdulje tjedan dana. Njihovim su tjelesima punjeni gusti bombni ljevkovi, druge je primila rieka Sava. Po koji napunjen ljevak ostao bi po danu nezatrpan. Kada bi uzputni prolaznici spazili tu grdnu sliku, obilazili bi grobnicu. Osjećao se i zadah tjelesa u truljenju. U tome je sbiralištu umoreno više osoba negoli na Vijušu. Prestalo je postojati nakon dva i pol

mjeseca. GORNJI SLATNIK - Navedeno je, da Vijuš

bijaše glavnim ubijalištem u srjednjoj Slavoniji. Nažalost, posjedovao Vijuš i svoju "izpostavu." Pod planinom Diljem, na sjevernome rubu Brodskoga kotara, leži selo Gornji Slatnik. Nad jamu pokraj sela u svibnju, lipnju i srpnju 1945. dovlačeni su uhićenici iz raznih krajeva, najviše pak iz Broda n/S i tu usmrćivani. U većini su strieljani, potom bačeni u

jamu. U njoj vječni smiraj našle stotine hrvatskih ljudi. Njihov broj nije uztvrñen. Taj zadatak čeka odvažne ljude.

Poznato je, da su ubijani ljudi iz brodskih sela Dolaca, Krajačića, Migalovaca i Ruševa. Sahranjivani su u blizini svojih sela. Ne bi bilo težko ustanoviti ubijene i njihov broj. Barem u

većini. UBOJSTVA BLIZU NOVSKE

- Pomičući se prema Zagrebu, jugovojska se našla u Novskoj 2. svibnja 1945. Kao uvod u svoj krvavi posao, ubila nekoliko domobrana, koji joj se predali. Za Srbijance oni biše - ustaše. Kako se i priliči.

Domaći Srbi, službeno smaknuti od ustaša, obskrbili jugovojničko vodstvo popisom "ustaških elemenata", na kojemu se našli mirni seljaci iz okolnih sela Borovca, Gornjega Rajića, Roždanika, Jazavice, Kozarice, Grabovca i Voćarice. Na veliko

zadovoljstvo, ne nadoše ih ni polovicu kod kuće. Ti se u pravi čas povukli prema Zagrebu. Sve u svemu vojnici doveli 30 ljudi, "krivih", tj. onih, što biše na spisku, i pravih, dakle onih izvan popis 269

269: Gornji Slatnik

269: Novska, Borovac, Gorni Raić, Roždan, Jazavac


Stran 270 SD

nice. Glavno je bilo, da ih se nakupi više. Sutra ujutro odvedeni su iznad Novske u šumu Muratovicu, kdje su mučeni i ubijeni.

I oko Novske i N. Gradiške i drugdje po Slavoniji obitavaše prilično Srbovlaha. Premda se razpitivah, nikada ne čuh, da je srbovojska na putu prema zapadu usmrtila i jednoga Srbina iz tih krajeva. Niti zabunom. Meñu onima oko N. Gradiške i Novske bilo i djelatnih četnika i hrvatskih vojnika. Ni jednomu uhićenu četniku ne pade niti dlaka s glave. Nedvojben je zaključak, kako je srbovojska nosila sobom stroge upute, da ne smije umoriti niti jednoga Srbina! Ostavljeno joj na volju, koliko će posmicavati Hrvata. Svakako ih mora proriediti

doslovce u svakome selu i gradu!

OŽIVJELI JASENOVAC - U blizini je Novske selo Jasenovac, zloglasno sbiralište u 2. svjetskom ratu. Srbijanska promičba uporno tvrdila, kako je u njemu umoreno miliun i dvjesta tisuća Srba i ostalih, potom je ovaj broj snižen na 700.000. Ubijeni Hrvati jedva da su i spominjani. I stala na ovoj brojci.

Meñutim, osbiljni hrvatski povjestničari uztvrdili 50.000 kano gornju granicu nastradalih u Jasenovcu. Srbokomunistička se Jugoslavija za sve vrieme svoga obstojanja trudila, da bi obdržala jasenovački mit i Hrvate u očima čitava svieta razglasila genocidnim narodom! Istodobno joj ni na pamet nije padalo napomenuti, kako je Uprava grada Beograda u ljeto 1942. svetčano objavila, da je Beograd prvi glavni grad u Europi u cielosti očišćen od Židova! Srbijanska "istoriografija" za sve posjeduje različita mjerila.

Kada je na početku svibnja 1945. razpuštano jasenovačko sbiralište, odnosno kada se iz njega silom probili sbiralištnici, u nj ušla Jugoslovenska armija i uskoro ga pretvorila u svoje sbiralište. O tome u drugoj Jugoslaviji nije napisana niti riečca! Budući da sam poratnih godina polazio gimnaziju u Brodu n/S, dakle u stanovitoj blizini toga mjesta, to sam iz više usta čuo, da je srbokomunistička vlast oživjela sbiralište u Jasenovcu te kako u njemu muči i ubija hrvatske gradane i ratne zarobljenike. Razgovarah s trima ženama, što su zatočenim muževima u Jasenovcu nosile hranu i odjeću. Bijaše to u srpnju i kolovozu iste godine. Ne može se tvrditi, koliko je ljudi u njemu zatočeno, ali je malo tko napuštao njegovu bodljikavu žicu. Sbiralište presta postojati tek nakon 2 godine, nekdje ljeti ili jeseni 1947! Ovaj podatak valja upamtiti. U Hercegovu Samoboru Milan Marušić uz ostalo kaže:

"Put iz Siska (ratnih zarobljenika, prim. M. Š.) vodi prema Hrvatskoj Kostajnici, Dubici i Jasenovcu. Jasenovački logor je bio pun. Noćima i noćima odvijala su se smaknuća logoraša. Mnogi su ubijeni uz obalu rijeke Save, na starim stratištima, pa su tako izmiješane kosti 'križnog puta' i jasenovačkih logoraša (odtisak M. Š.). Bezbroj leševa plutalo je po Savi. Poslije Jasenovca Golgota se nastavlja." (172.) 270

270: Jasenovac


Stran 271 SD

Marušić je kano zarobljenik prošao i Jasenovac osim drugih sbirališta. Postao svjedokom

srbokomunističkih zločina u Jasenovcu. U zagrebačkome dnevniku Vjesniku 20. i 21. kolovoza 1996. oglasio se bivši zarobljenik

Dragan Ercegović. Pred kraj 1946. dopremljen je u jasenovačko sbiralište. Usmrćivalo se u njemu tada nemilice. Vidio je pune rovove strieljanih zarobljenika. Za vrieme t. zv. šetnje sa stražarnice bi stražar osuo oganj iz strojnice po zarobljenicima. A činjahu to stražari tek za šalu. Ni blizu se ne može odrediti, koliko je ljudi usmrćeno u Jasenovcu za te 2 godine. Sigurno je pak, da u njemu osta nekoliko tisuća žrtava srbokomunističkoga krvoločtva.

I, gle, licumjerja! Srbokomunistička vlast na prostoru jasenovačkoga sbirališta još sedamdesetih i osamdesetih godina "odkrivala" tamo grobnice, u kojima ležale "žrtve ustaškog terora". Vlast nije triebala dugo iskati te žrtve, jer je odveć dobro znala, čije su to žrtve i kdje će ih naći. Svoje zločine pripisivala ustašama! Nekoliko puta ta "odkrića" prikazivala Zagrebačka televizija. I nije to prvi slučaj, da su srbokomunisti vlastita množtvena ubojstva natovarili na leda druge strane! Razumjeli se oni u takve postupke~ provodili ih od početka svoga odmetničtva.

Ako je srbokomunističkoj vlasti zaista bilo do istine, imala ju je na razpolaganju. Obavila je dva popisa stanovničtva u Jugoslaviji, dok je njome upravljala. Oba popisa pokazuju sveukupne gubitke ljudstva u Jugoslaviji. Isto tako i broj nastradalih u Jasenovcu za vrieme rata. Ali to osta izza debelih zasuna! Jasenovački mit bi važniji od svega! Stotine i stotine "ubijenih" Srba u Jasenovcu služile zločinačkoj vlasti za "dokaz" genocidnosti hrvatskoga naroda.

USMRĆENI DOMOBRANI - Kako je jugovojska napredovala prema Zagrebu, to je izpred sebe mela i čistila, što znači, otimala i sijala smrt. Posljednji odpor pružen joj je pred Dugim Selom. Nakon što se razmiljela po Zagrebu, u nj je uskoro pristignuo Bogdan Radica. Uz drugo navodi, kako je jugovojska tada umorila 60.000 hrvatskih domobrana. U sadržaju se ne može izravno razaznati, kdje se to dogodilo. Bit će da je obaviešten o pokoljima oko Zagreba, ali i onima u Slavoniji. Navodi, da su strieljani Cherubin Šegvić, Mile Budak, Nikola Mandić, ðuro Vranješić te još neki poznati ljudi. Opaža takoñer, kako izranja soj budućih voditelja, crvenih buržuja. Ne navodi pojedinačno mjesta u okolici grada Zagreba i Zagrebačku goru, mjesta mnogih množtvenih ubojstava zagrebačkih gradana. Vriedan je njegov osvrt na položaj Katoličke crkve u novim prilikama. O tome kaže:

"Katolička crkva osjeća da je poslije HSS-a glavna targeta u hrvatskom narodu. Totalitarni režim mora neminovno doći u sukob s Katoličkom 271


Stran 272 SD

crkvom. Fanatični rukovodioci, Crnogorci i Ličani, čine da Crkva preuzima na sebe ulogu antemurales christianitatis, i da bude nosilac otpora - Za krst časni i slobodu zlatnu. - Nisu stotine katoličkih svećenika odgovorne za griehe pojedinaca, ali o tome nitko ne htje voditi računa." (Hrvatska 1945., 79.)

REMETE - Okolica grada Zagreba bijaše velikim ubijalištem posljednjih dana 2. svjetskog rata te nekoliko poratnih mjeseci. Prikaz većine usmrćivanja - skupnih i pojedinačnih - hrvatskih zarobljenika i gradana ište trajnije iztraživanja, no ovdje će biti opisano tek jedno, koje može poslužiti poticajno za obilježavanje ostalih, koji još čekaju svoje pero.

Na prilazima grada Zagreba 7. i 8. svibnja 1945. dogañale se manje bitke, zapravo čarke izmeñu hrvatske vojske i Jugoslovenske armije u nastupanju. Jugovojnici 21. srbske divizije, koji slavodobitno morali "osloboditi" Zagreb, dok hrvatske postrojbe odprie dreždahu prjed samim ulazom, pucali najčešće od straha glumeći ljute okršaje s hrvatskom vojskom u povlačenju. Time istodobno stvarali utisak, kako predstavljaju golemu silu, kojoj nitko ne može odoljeti! Nañeno strjeljivo nisu štedjeli. Unatoč tomu prividu njihova zapovjedičtva izvješćivala o "žestokim borbama na raznim sektorima oko grada Zagreba gde se neprijatelj očajnički brani." Pucahu do zaglušivosti veseleći se ujedno golemoj pljački po ulazku u hrvatsku priestolnicu. Strest će sa sebe truljavu odjeću i opančine, preobući će se i preobuti u "ustašku uniformu." Nastavit će zatim otimačinama svega vriedna. I tako izmiešana straha s veseljem ušuljaše se u bieli grad Zagreb.

Pokraj sela Remeta predala se skupina domobrana, jer se nisu htjeli povlačiti prema Sloveniji. Bili dočuli, kako je njemačka vojska položila oružje, što je zaista značilo, kako je prestao 2. svjetski rat. Držali, da je predajom za njih rat svršio. Na njihovu nesreću precienili vladanje srbokomunističkoga pobjednika. Njih četrdesetak odbacilo oružje te podignulo ruke uvis. Time zapečatili svoj usud. Partizanija takve primjere rješavala po najkraćemu postupku. Započeli po naučenu postupku: oduzeli im nakite i ure, odjeću i obuću, u zamjenu im predadoše svoje ušive prnje. Više puta je izticano, kako se partizani nisu mogli zamisliti bez žice, pa ni taj put. Hrvatskim su mladićima pritegnuli ruke žicom i zatim ih doveli na udubinu meñu brjegovima Gospočaka i Črešnjevcem pokraj sela Remeta. Kopitnicama i štapovima udarali ih do iznemoglosti svojih mišica. Iz momaka lievala krv. Nekolicina se na njih okomila noževima. Mnogi popadali od uboda i jakih udaraca, pa ih razbojnici gazili izpuštajući sve bogatstvo ćirili čkih psovki i uvrjeda. Nakon poduljega zvjerinjenja obasuli ih strojničkom paljbom. Naravski, strjeljivo nisu štedjeli. Preobučeni i preobuveni nalikovali na pravu vojsku. 272

272 Remete


Stran 273 SD

U dolcu na ledini crvenoj od hrvatske pravedničke krvi zauviek osta prekinuta mladost.

Na usrmćivalištu je i pokopana. Dotični se dogañaj nije smio spominjati, niti obilježiti usmrćivalište. Za srbokomunističku vojsku ti hrvatski domobrani biše, naravski, ustaše. Ali im prilično ukusno pristajala njihova "ustaška" odora i obuća. U njoj se kicošili.

SAMOBOR - Gradić je Samobor "oslobodila" XXIII. divizija srbokomunističke vojske, stvarno četničke vojske. Mjesto i njegovu okolicu pretvorila u mučilište, ubijališta i grobišta zarobljenih hrvatskih vojnika te brojnih grañana. Ujedno samoborski kraj stalno bijaše velikim pljačkalištem. S. Herceg u djelu Samoboru na str. 91. donosi spisak partizanskih sbirališta u gradu i okolici, kojih ukupno bi 15. Jedni biše veći, drugi manji, a

zatvarani su postupno, kada bi njihovi sužnji bili pomoreni. Više ih se nahodilo u samu gradiću. Izza propisa tih sabirnica nanizan je spisak krvavih stratišta. Njih je točno 16! Svi podatci

kazuju, kako je ljeti 1945. tu pomoreno na tisuće ljudi. O tome pisac veli: "Nikad se neće saznati točan broj stradalih u poraću (odtisak M. Š.) u Samoboru.

Procjene su različite. Pokretački motiv za naš rad na knjizi, uz mnogobrojne svjedoke o poratnim zločinima, podatak je iz knjige predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tudmana Bespuća povijesne zbiljnosti, Zagreb 1990., s njegovom napomenom o pretjerivanju i preuveličavanju broja žrtava.

Treba priznati da je dr. Franjo Tudman uspio demistificirati mnoge mitove glede žrtava. Brojka od 6000 umorenih doista izgleda nevjerojatnom i pretjeranom, ali brojka od 3000 mogućom. Stanovita je aproksimacija moguća izmjeri li se samo ukupna dužina rovova kojima grad bijaše opasan: koliko metara, toliko žrtava, jer su žrtve bile pokapane u parovima, glava i noge skupa. Naravno, treba još pribrojiti i žrtve na ostalim grobištima gdje su se za stradale trebale iskopati jame. Taj je broj daleko manji osim, možda, u rakovopotočkoj šumi ili tzv. farmi puževa, gdje su se pokapanja obavljali čitav mjesec." (227.-228.)

Povjestničar F. Tuñman vrlo je oprezan u procjeni u svakome ubijalištu, tako i ovdje. Za sada se broj pobijenih u Samoboru i okolici u visini 3.000 može uzeti kano približno točan. Buduća iztraživanja mogla bi brojku malo pomaknuti na gore, ali ne znatno. Na sreću, još se nadu osobe, što bijahu svjedocima nemilih usmrćivanja. Ne samo da je četničko-komunistička vojska "oslobodila" samoborsko pučanstvo mnogih tvarnih dobara 273

273: Samobor


Stran 274 SD

teži je udarac zadala lišavanjima života tolikih Hrvata. Koliko se zna, ubijani su prie 15. svibnja 1945., dakle kada samoborski kraj bijaše "osloboñen", potom su tamanjeni dovedenici s Bleiburžkoga polja. U svakome slučaju svi nakon rata.

POKOLJI NJEMA ČKIH RATNIH ZAROBLJENIKA

O pokoljima njemačkih ratnih zarobljenika u Beogradu, Kraljevu, Kragujevcu, Banatu, Bačkoj, Sriemu te još po kojim mjestima u tieku jeseni 1944. i sliedeće zime pristizahu u Hrvatsku šture viesti. Kazivali o njima bjegunci. Primjerice, kako su u Kraljevu posmicani njemački zarobljenici, jednako i njihovi - kakve li dodatne sramote! - zarobljeni Talijani. Vlasti iz Beograda govorile, da su njemački ranjenici i zarobljenici bacani kroz prozore viših podova hotela Moskve i Albanije. Pri padu, naravno, niti jedan ne osta živ. Zatim, kako je u jednoj ulici strieljano 250 zarobljenika. Partizanka, rodom iz Bosne, iz strojnice na ulici, prjed više gradana, pokosila 20 Niemaca i dr. Slično se dogañalo u Zemunu, Mitrovici, Šidu i drugdje.

Ništa ne upućivaše na dobro. Kada Titova vojska u drugoj polovici mjeseca travnja posjede Slavoniju, nastavi svoje

krvavo djelo. Desetak kilometara zapadno od Vrpolja, u selu Andrijevcima, kdje ne bi još bitke, nastupajućoj se jugovojsci predala dvojica mladih njemačkih vojnika. Mislili, sirote, time će za njih rat biti svršen. Gadno se prevariše. Skupina srbovojnika odmah ih započe mučiti. Odveli ih zatim izvan sela i zatukli ih - kolcima. Prie ih izuli i svukli do gola, onda ih dugo mlatili, kako bi njihove muke bile trajnije... Pričahu seljaci ukopnici, da su mučenici ostali gotovo bez kože; sva bi oderana od udaraca.

Zvjerstvo pored Andrijevaca bio sitan dogañaj meñu množtvom takvih krupnih.

BIŠEVO - Kadaje u rujnu 1943. Italija položila oružje, u partizanskim rukama ubrzo se našao velik dio primorja i skoro svi otoci. Niemci su hitro odgovorili, jer smatrahu, kako će se na hrvatsku obalu izkrcati angloamerička vojska. U naletu su uspješno potiskivali partizane te ih napokon sbili na otok Vis. Nikada ga Niemci nisu zaposjeli. Partizanima poslužio kano čvrsta osnovica za kasniji naskok na obližnje otoke i obalu. Boreći se protiv njemačke vojske, zarobljivali po kojega. Budući da su i njihovi padali

274

274: Biševo – otok u Jadranskome moru


Stran 275 SD

u njemačke ruke, sbog toga su manje strieljali njemačke zarobljenike, kako bi ih mogli zamjenjivati za svoje.

Blizu Visa, na jugozapadnoj strani, stere se otočić Biševo. Ravan je i pjeskovit, prekriven vinovom lozom. Na njemu partizani ustrojili jedno od svojih prvih sbirališta za njemačke zarobljenike. Prvi dovedeni već najesen 1944. Njihov se broj postupno povećavao. Bieg s Biševa bio nemoguć. Čim je osnovano sbiralište, počela pojedinačna i skupna ubijanja ratnih zarobljenika. Kako se partizani bojali i vlastite sjene, to pomišljali, da zarobljenici njemačkim zrakoplovima, što prelietahu prjeko otočića, odašiljaju pokretne znakove. Stoga im strogo zabranili svako micanje, dok bi se iznad njih nalazile letjelice. A zrakoplovi i dalje izvidali morsku površinu oko Visa. Partizansko vodstvo sumnjalo u zarobljenike. Zaključilo, da oblikom sušenja svojih košulja na piesku - opranim jedino u moru - isti šalju tajne poruke. Sbog tih i sličnih bezsmislica mnogi je zarobljenik platio glavom. Ne bi druge, već odjeću sušiti na - sebi.

U sbiralištima izhrana bijaše veoma slaba, stoga nemoćni i slabiji redom umirali, jači naglo slabjeli. Tek kada su Britanci počeli dopremati hranu na Vis, to se stanje donekle popravilo. Ljude morila nepodnosiva žeña, jer se na otočić s Visa dovozile skromne količine pitke vode. U nastupima velike žedi neki pokušavali piti morsku vodu, čime otežavali svoje muke.

Partizanski stražari "ustanovili", kako zarobljenici načinom stavljanja na sušilo svoje oprane odjeće (u morskoj vodi i bez sapuna) pošiljaju stanovite poruke njemačkim zrakoplovima, što kadkada prelete otočić. Tobože prenieli to iz bitaka u sjevernoj Africi. Bez obzira što to bi izsisano iz prsta, više ih je obtuženo kano njemačke uhode i strieljano. Bio to izgovor za smanjenje broja ratnih zarobljenika i čista osveta, nagon za ubijanjem.

Na kraju svibnja 1945, jedna je lada prepuna njemačkih ratnih zarobljenika upućena prema Biševu i Visu, druga namijenjena na Korčulu. Broj nije odreñen. Jedni su izišli na Biševu, drugi na Visu. Tako je povećan broj zarobljenika na Biševu. Usmrćivani su "starosjeditelji", potom i novopridošli. Nemoguće je ustanoviti broj ubijenih na Biševu, jer nema pisanih podataka, ustmeni su veoma šturi. Sigurno je pak, kako je Biševo bilo pretvoreno u usmrćivalište velika broja njemačkih zarobljenika. Prekrivala ih plava grobnica. Izgleda, kako je dio onih, što prispješe na Korčulu, podielio njihovu sudbinu.

Dok su dopremani zarobljenici iz Istre, jedan je brod s njemačkim zarobljenicima krenuo u obratnu pravcu, dakle prema sjeverohrvatskim otocima ili Istri. Koliko se nesigurno moglo uztvrditi, postrieljani su na nepoznatu mjestu. 275


Stran 276 SD

JAKLJAN - Otočić Jakljan leži u Elafitskoj skupini, dakle onoj što

pripada dubrovačkomu primorju. Na koncu 1944. ili početku 1945. na nj je dovedeno oko 300 ratnih zarobljenika, najviše njemačkih. S njima se nahodili i pripadnici Vražje divizije, t. j. Hrvati u njemačkoj vojsci te manji broj domobrana. Nitko od njih nije preživio zarobljeničtvo. Tu su svi lišeni

života. Maleni otok postao posljednjom životnom postajom velika broja pravednih ljudi, koje, uzput rečeno, zaštićivao meñunarodni zakon o postupku prema ratnim zarobljenicima.

OTOK BRAČ - Stjecajem ratnih dogañaja otok Brač bi većim bojištem 1944" ali i ubijalištem njemačkih ratnih zarobljenika. Zarobljenih na samu Braču, ali i na dalmatinskome kopnu. U nekoliko oštrih sukoba partizani bijahu nadjačali njemačke vojnike, i preživjeli se predali. Bit će kako držahu, da se prema zarobljenicima partizani odnose po zahtjevima medunarodnoga ratnoga prava. Mnogi se prevarili, pa i oni.

Otok Brač, reklo bi se, obiluje ponorima i jamama. A one biše kano naručene za partizanska krvoločtva. Trogodištnje njihovo izkustvo potvrdilo, da odlično znaju, kdje se nahodi koja jama. Tih kao da je više dubljih i širih na iztočnoj polovici najvećega hrvatskoga otoka. Po završnim bitkama na Braču, prema uvjerljivim podatcima, predalo se 1.300 njemačkih vojnika. Koliko je znano, niti jedan nije preživio. Njihovim su tielima punjene jame, njih više od 20. Kako je i predpostaviti, te su jame raznolike dubine i širine. Jedna je vrlo duboka, takoñer i široka. Po koji je zarobljenik živ turan u jamu. Gutale ih njihove dubine. Kako to već bivalo u partizanskome nepisanu zakonu, prie smrti morahu se svući i izuti. Udaranje štapovima i kopitnicama prie smrti bijaše gotovo obvezatan obred. Kada je u jamu ubačeno više trupala, onda je bilo pustano po nekoliko ručnih bomba kano milostni dar, da se ranjeni ne muče, kako govorili ubijatelji. Stvarno se time hotjelo dokrajčiti ranjene, kako možda ne bi izišli iz neobične grobnice. Prema kraju rata i u poraću takvim će se načinom ubijanja služiti partizani sve više i više. Svoj su krvavi obrt bezpriekorno obavljali. Zaplienjenih ručnih bomba i drugih eksplozivnih naprava imavali do mile volje, stoga se izživljavali i na mrtvima. Bilo im to i kao nekakva igra.

Meñutim, na tome nije ostalo. Spoznala partizanija, kako otok Brač posjeduje dosta odgovarajućih ubijališta, stoga na njih dovodila s kopna ratne zarobljenike i tamanila ih turanjem u jamske dubine, kdje ležahu njihovi predhodnici. Prema stanovitim podatcima, koja nisu potvrdena, u neke su jame ubacivane i gradanske osobe u tieku čitave 1945. Poglavito su dopremani iz Makarske i Splita. Više iz Makarske. 276

276: Jakljan

276: Brač, otok u Jadranskome moru


Stran 277 SD

DRNIŠ - Za neobično ubojstvo njemačkih ratnih zarobljenika u Drnišu doznao sam uskoro po svršetku rata. Slušao sam trojicu partizana, što bijahu svjedocima toga zlodjela. Rekoše, kako su bili tek čuvarima tih nesretnika, a gnusna nedjela učiniše drugi. Meñutim izraz njihovih lica i zakrvavljene oči navode na zaključak, da u tome nisu nedužni. Dogañalo se ubijanje na početku prosinca 1944., pošto je u

partizanske ruke pao grad Knin s okolicom. Dugo poslie toga gotovo istovjetnu priču potvrdit će A. Čavka riečima:

"Jedna od tih grupa, upravo poslije pada Knina u komunističke ruke bila je pobijena u Drnišu. Na mjestu koje se nekad zvalo 'Mijovića podvornica', a gdje su Nijemci iskopali veliko protuzrakoplovno sklonište, dovedena je velika grupa zarobljenika. Po kazivanju koje se teško može točno brojkom utvrditi, brojka je sezala do pet stotina. Svi su zarobljenici skinuti do gola, a zatim utjerani u protuzrakoplovno sklonište. Komunistička vojna grupa tada je eksplozivom zatrpala ulaz u sklonište. Tako su zarobljenici ostali zatrpani: morali su danima umirati od gladi i žeñi i u groznim mukama." (Graña, 83.)

Pisac daje naslutiti, kako su dotični zarobljenici dovedeni iz Knina po njegovu padu u partizanske ruke. Istina, odatle ih je dognana veća skupina. Pridodan joj dio zarobljenih u pokušaju proboja iz Šibenika, a možda i još s kojega mjesta. Očevidci tvrdili, da se meñu njima vidjelo i lakših ranjenika. Jedni oko glave i ruku nosili omotane zavoje, neke po dvojica pridržavala, jer sbog rane samostalno ne bi mogli hoditi. Dok su vodeni na stratište, tučeni su kopitnicama, štapovima, nogama i šakama. Na njih bacano i kamenje.

Pred skloništem se morali svući i izuti. Koliko se sjećala trojica nazočnih, stanoviti na sebi zadržali gaće i podkošulju, po koji i hlače, dok ulažahu u sklonište. Jamačno im tada bila jasna sudbina, stoga se neki i opirali ući unutra, ali su natjerani jakim udarcima. Nekolicina i

podlegla tim udarcima.

KNIN - Kninska se bitka bila dulje od dva mjeseca i ostala najžešća u Hrvatskoj u 2. svjetskom ratu. Njemačka se vojska žilavo opirala premoćnu neprijatelju i nanosila mu velike gubitke. U početku se s njome, rame uz rame, branili i četnici. Kada su meñutim zaključili, da će se slabo provesti, noću su ostavili položaj i izvukli se prema Lici. Niemci ostali i nastavili bitku. Na samu kraju

brojniji se njemački oddjel probio kroz obruč u pravcu Gospića. 3. prosinca 1944. prestao je odpor njemačke vojske. Ne zna se, koliko ih se predalo, ali mi se čini mogućim broj 2.000 ljudi. Čavka prenosi pisanje partizanskoga tiska, kdje su ovi podatci: 277

277: Drniš

277: Knin


Stran 278 SD

"U Kninu i okolo njega bilo je 4.000 njemačkih vojnika raznih jedinica... uništene oko

Padana bile su: 892. puk, 2. bataljon 891. puka i 1. bataljon 893. puka i 264. divizije... Osim ovih jedinica bio je i 944. artiljerijski puk."

Zatim isti nastavlja: "U nezadrživom naletu naše su jedinice skršile ogorčeni otpor neprijatelja kod Knina -

2.500 mrtvih, 3.000 zarobljenih njemačkih oficira i vojnika." Ovim se brojkama dodaje još koja tisuća zarobljenih Niemaca u sjevernoj Dalmaciji na

kraju Kninske bitke. Suvišno je i napominjati, kako su te brojke veoma pretjerane. Izvještaj svršuje licumjernom tvrdnjom: "Stalno pristižu novi (zarobljenici, prim. M. Š.). Još više ima pobijenih, 60 vagona

municije zajedno sa 800 svojih, naglašavam svojih ranjenika, u tunelu kod Stare Straže neprijatelj diže u vazduh (odtisak M. Š.), očajnički, ludjački, životinjski..." (Graña, 82.-83.). Dok su partizani pobjeñivali, obično se razmetali brojkama navodeći neprijateljeve gubitke. U kninskome primjeru prednjačili. O daljemu životu njemačkih i drugih zarobljenika malo kada pisali. nije težko ni odgonetnuti zašto. Na sreću, u njihovim se redovima nalazilo mnogo svjedoka, koji su govorili o onome, što vidješe i doživješe, nakon što je zamuknulo oružje na kninskome području. Po kninskoj su okolici, donekle i u samu Kninu, zarobljenici hrpimice strieljani. Ubijališta su razbacana kojekuda i triebat će puno strpljivosti i napora, dokle se sva ne odkriju i obilježe. Iz izjave više očevidaca zaključiti je, kako ih obstoji najmanje pet. Veoma se malo tih zarobljenika vratilo u svoju domovinu.

Željeznički tunel kraj Stare Straže (sjeverno od Knina) Niemci biše pretvorili u bolnicu svojih ranjenika. Partizanski ratni dopisnik navodi, da ih je u njemu ležalo 800. Njegov broj valja prepoloviti. Tko je pratio Domovinski rat u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, slušao je srbijansko-srbsku stranu, kako upomo tvrdi, da su Hrvati i Bošnjaci razarali vlastite gradove te ubijali svoje stanovničtvo, kako bi to pripisali njima - srbijanskosrbskim postojbama. nije dakle dosta, što ih neprijatelj razara i usmrćuje, nego to čine i branitelji, kako bi neprijatelju olakšali uspjehe na ratištu! Eto, taj i takav srbijansko-bizantski-pravoslavni duh potvrdio se i u 2. svjetskom ratu u slučaju tunelske bolnice pored Stare Straže. Izpalo, da Niemci miniraše tunel i u njemu pobiše svoje ranjenike. Kada bi bila istina, bio bi to jedinstven primjer u njemačkoj vojsci u 2. svjetskom ratu! Partizani usmrćivali zdrave zarobljenike, a s ranjenicima obračunavali, kdje se zatekli. Desetci mi potvrdili, kako su partizani minirali tunel i jednim mahom dokrajčili ranje 278


Stran 279 SD

nike. Dinamit je postavio partizanski satnik. Nažalost, ne uspjeh mu doznati imena. Srbijanski se to kaže "podvaliti drugomu."

U srbskim kućama partizani odkrivali zaostale četnike. Niti jednomu se nije nikakvo zlo desilo. Ivan Gaće, partizanski pukovnik i zapovjednik brigade, pričao mi, kako im uoči bitke za Knin pristignula posebna zapovied, da sa zarobljenim četnicima postupaju blago i uključuju ih u partizansku vojsku. I toga se strogo držali. Četnici bijahu "zabludeli", potrjebito ih bilo vratiti na pravi put.

PAG I SJEVEROHRVATSKI OTOCI . - U posljednjoj bitci za otok Pag 1945. nastupala i 3. dalmatinska udarna brigada. Njezinom 3. bojnom zapoviedao Duško Romac, rodom iz Sinja. Kada mu stignu glas, da mu je poginuo brat Stipe, poručnik u drugoj postrojbi, javno je uzkliknuo: "Nakon prve bitke, mojih je 100 Švaba. Osvetit ću brata!" I održao rieč. U skorašnjoj borbi predalo se nekoliko stotina njemačkih vojnika. Ujutro, pred očima svojih vojnika, izdvojio 100 zarobljenika, naredio nekolikim teklićima, neka ih odvedu u obližnji zaljev. Uskoro se začula pucnjava i jauk ubijenih. Čim je izpunio krvoločni zavjet, svakomu je umorenomu u stražnji dio lubanje Romac osobno izpalio milosrdno zrno, kako se strieljanik "ne bi mučio." Poviknuo potom, da je taj postupak čovječanski, jer se čovjek ne smije mučiti. Stvarno nema mjere partizansko licumjerje!

Romčev pokolj ratnih zarobljenika bijaše sasvim običan u partizanskoj vojsci. Dapače, svakodnevna pojava.

Dušan iz rata izišao s više odličja i pukovničkim činom! Bez obzira što je partizanija već pretvorena u redovnu vojsku, - Jugoslovensku armiju - nije se oslobodila zvjerstava. Štoviše, pojačavala ih, kako se primicao konac rata. Ustrostručit će se odmah po svršetku rata!

Sjevernohrvatske otoke i susjedno kopno branila njemačka vojska te nekoliko manjih postrojba hrvatske vojske. Napadala 4. armija Jugoslovenske vojske. Po ugledu na sovjetsku Crvenu vojsku i partizanija uvela natjecanje (oni ih nazvali takmičenja) u koječemu, najviše pak u ubijanju ratnih zarobljenika i domaćih gradana. U njihove političke ustrojbe Skoj i Komunističku partiju primali, nakon što je dotičnik javno strieljao stanovit broj zarobljenika te "domaćih izdajnika." Naročito bi potican taj način ulazka u navedene ustrojbe u završnim bitkama. Ne može se odrediti, koliko je smaknuto zarobljenika i domaćih ljudi na Pagu, Rabu, Krku, Cresu, Lošinju, Silbi i bližemu kopnu, ali su padale glave naveliko. Primjerice, na Cresu je jedan vojnik iz strojnice šarca (MG 42) namah posmicao 60 Niemaca, da bi bio primljen u Skoj. "Propis" bijaše 10-15. Nažalost, više je njih taj izpit uspješno položilo na putu do Trsta i u Trstu. 279

279: Pag, otok u Jadranu


Stran 280 SD

Ne postoji pakleno sjeme, što se nije zamećalo u srbokomunističkim glavama!

PULA - Prvu polovicu svoga mornaričkoga roka

1954/55. služah u Puli, stvarno na brježuljku Muzilu. Isti se diže na lievoj strani izlaza iz luke. U završnim bitkama za Pulu njemački se vojnici bili povukli na utvrdeni Muzil. Nadali se, kako će odatle ladama prebjeći u Italiju k AngloAmerikancima. Bieg ostao tek praznom željom. Našli se odrezani, stoga im jedino preostala častna predaja, koju uglavili s neprijateljem. Ali na mjestu predaje ostaše

za svakda, jer njihov neprijatelj uobće nije znao, što je čast, niti se držao zadane vojničke rieči, niti je priznavao medunarodne zakone o postupanju s ratnim zarobljenicima. Na vrhu je brježuljka prostran dolac. Zarobljenici biše prisiljeni u njemu izkopati veliku grobnicu. Kada bi gotova, morali u nju položiti svoje ranjenike, koji su potom dotučeni. Onda na red prišli zdravi. I opet obred svlačenja i izuvanja pred smrt, zatim su svi strieljani. Nekoliko ih ostalo, da bi zemljom prekrili grobnicu. Napokon i oni krenuli za pokojnicima.

Partizani, na sreću, nisu tada u Puli dugo krvoločili. Grad morali ostaviti na britanski zahtjev. U grmlju se bilo skrilo pet-šest njemačkih vojnika, motrilo zločine, zatim se predali Britancima. Odpremljeni su u zarobljeničko sbiralište u Italiju.

DOBOJ - U travnju 1945. kraj Doboja se dogodio

najsuroviji i najjeziviji pokolj, kakav se možda nikada nije izvršio u Europi, a valjda bi mu bilo težko naći jednak i u svietu. Barem u našemu stoljeću, koje obilovaše najtežim ratovima. U okolici grada Doboja I. armiji se predala veća skupina njemačkih vojnika. Ista nastupala prema sjeveru i zapadu, kako bi izgnala Niemce iz Bosne te ih gonila dalje. U njezinu se sastavu nalazilo dosta dojučerašnjih

srbijanskih četnika, ratnika vještih uporabi svojih noževa, ali izvan bojnoga polja. Njome zapoviedao Titov miljenik Konstantin Koča Popović, Srbijanac, odrastao u Švicarskoj kao sin bogatih roditelja. Studirao na Sorbonni, u Parizu. (Zanimljivo je uzgredno napomenuti, da je to učilište u većini bilo razsadnikom zadojenih komunista, mahom djece bogatih roditalja iz tuñine. A francuzki mladići i djevojke, komunistički razpoloženi, napuštali Sorbonnu osloboñeni te pošasti. Popović s nje otišao kano vatreni komunist. Uz to se bavio i književnošću; stao uz nadrealistički pravac, ali nije ostavio zapaženijih ostvarenja. Uoči 2. svjetskog rata pripadao krugu beogradske boheme. U partizane stupio već 1941. Veoma brzo naprjedovao na zapovjedničkoj ljestvici, da bi se na kraju rata popeo na armijsko zapovjedničko mjesto.) 280

280: Pula otok Mužilj

280: Doboj


Stran 281 SD

Njemački su zarobljenici, kako već ide, ogoljeni i obosili se, zatim natjerani u uzke

rovove duboke do pasa te sbijeni jedan uz drugoga. Ti su rovovi bili namienjeni obrani grada Doboja. Toj svrsi ne poslužiše. Popović i njegovi razbojnici uporabili ih za najzvjerskije obredno usmrćivanje. Kada zarobljenici tako biše strpani, pregaženi su rovokopačima i zatim oklopašima. Tlo postalo toliko stvrdnuto i natopljeno krvlju, da dugo vrjemena na njemu nije nicala trava.

Jedini primjer za kakvu-takvu uzporedbu s dobojskim pokoljem nahodi se u narodnoj pjesmi, u kojoj je opjevan boj na Krbavskome polju. Biva, kako su Turci zarobili Derenčinova sina Pavlića. Polovicu mu tiela ukopali u zemlju, ostalo, gornji dio, raznieli strielama. Stihovi glase:

A Pavlića, sina Derenčina, njega mlada živa uhvatiše, do pola ga u zemlju zariše,

ono drugo strilam razstriljaše. Akoli po čemu K. Popović ude u poviest, po ovome će biti zabilježen kano veleum

najneobičnijega ratnoga zločina. Veleum zla!

SIBINJ - Najveći pokolj njemačkih ratnih zarobljenika u okolici Broda n/S svakako je onaj u Sibinju, selu zapadno do Broda oko 15 km. Leži uz želj. prugu. Nedaleko južnije od Sibinja presječena je odstupnica zaostaloj postrojbi na povlačenju iz Bosne. Na poziv se predali bez odpora. Bijaše ih 130. Srbijanski ih vojnici stjerali u jedno veće dvorište usred

sela, oduzeli im nakite i ostale vriednosti, potom naredili svlačenje i izuvanje. Na tako gole i bose naletjeli noževima. Za koji čas tjelesa plivala u krvi uz glasne jauke i zapomaganja. Krvnici, pravi četnici, ubadali ih u sve dielove tiela, onda se izživljavali na žrtvama. Vadili im srdca, odrezivali spolovila, uši, glave, odsiecali nosove, prste, ruke. Na koncu krvave gostbe odbacili svoje šarene prnje i opančine pa se preobukli u još topla pokojnička ruha, a na nogama im zasijale "cokule". Sliedjelo zatim čašćavanje rakijom u čast uspješno obavljena djela, čašćenje tim njihovim omiljenim "žeženiem biesom", kako je prozva pjesnik Ivan Mažuranić. Oni je imenovali brlja.

Seljani iz susjednih dvorišta čuli kriku prestrašenih i ranjenih u smrtnome hropcu. Ti smrtni jauci i urlici bijahu nadvikivani povicima: "Bodi! Seci, majku im švabsku! Napij mu se krvi! Bodi u srdce! Kolj ga od uva do uva!"

Pronio se po Slavoniji glas o sibinjskome pokolju; širio se brzo. Ljudi se gnušali nad tim barbarskim činom, pitali se: Je li to moguće? A bi moguće. Srbijanci se potvrdili na djelu. 281

281: Sibinj kod Broda n/S


Stran 282 SD

SAMOBOR - S. Herceg u knjizi Samoboru dotiče se dva-tri puta usmrćivanja njemačkih ratnih zarobljenika. Na jednome je mjestu obširniji, stoga prenosim to svjedočanstvo: "Osim toga, Rukljačeva gostionica i njezina okolica 1945. bijaše pravi sabirni logor. Na tom prostoru bijaše zatočeno 100-120 njemačkih vojnika. Upotrebljavahu ih kao radnu snagu

za popravak cesta i sječu drva na Plešivici, kamo su svakodnevno odlazili jutrom da bi se uvečer vraćali u logor. Jednom je prigodom hrvatski vojnik rodom iz Braslovja u uzničkoj koloni prepoznao svoga prijatelja i kolegu, pripadnika njemačke vojske, te mu dao kruh, što inače bijaše opasan čin. Tada je, naravno, bio civil.

Jednoga su dana te njemačke vojnike postrijeljali u

Rudarskoj dragi (odtisak M. Š.). O tome svjedoči skupina samoborskih mladića koja se pješice vraćala iz Ruda u Samobor. Mladići tvrde da ih je u kretanju zaustavio poznati udbaš D. i naredio im da trče. Poslije prijedenih 200 metara, u blizini kapelice Svetog Nikole, čuli su jauke i pucnjavu. Sam čin ubijanja

nisu vidjeli. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice Svetog Nikole prema Rudinama na obradivu tlu što ga je stvorila Gradna.

Tako žalosno završiše njemački vojnici i daleko od rodne grude." ( 122.-123.). Smaknuće njemačkih zarobljenika dogodilo se koji mjesec po svršetku rata.

Srbokomunistička se vojska u mirnu vrjemenu bojala - zarobljenika. Bojala se u smislu, što ih nije mogla podnositi, stoga ih ubila iz čiste osvete. Kada ih ne mogahu usmrtiti na bojnome

polju, udariše po svezanim nemoćnicima. Izrazit je to srbijansko-srbski običaj, nepisani zakon. Kada nasiekoše dosta drva i prenieli ih na sebi kano tovarni konji, onda ih pobiše na Božjoj pravdi!

TROGIR I SPLIT - Namjerno ostavih ovo za kraj izlaganja o usmrćivanjima njemačkih ratnih zarobljenika. Dok sam živio u Splitu,

zanimalo me, jesu li u tome gradu ubijani njemački ratni zarobljenici. Obaviesti o tome bijaše veoma težko dobiti, ali se ipak moglo doći do stanovitih podataka. Prema onome što mogah ustanoviti, u Splitu je nakon "osloboñenja" na groblju Lovrincu posmicano najmanje 100 ljudi. Osim Niemaca meñu njima bi i naših ljudi, što se milom ili silom našli u njemačkoj vojsci. Jedni su zarobljeni u bitci za Knin, većina ih je nakon rata doplovila u Split. Biše uglavnome zarobljeni u Francuzkoj. Kada su Anglo-Amerikancima rekli, da su iz Jugoslavije, ovi ih morskim putom prevozili najviše u Split misleći, kako će isti odmah k svojim kućama. Meñutim svojih kuća nisu vidjeli, odvodeni su na groblje Lovrinac i pobijani bez ikakva milosrda. Držim, da je navedeni broj dosta nizak, ali se može prihvatiti kano siguran. 282

282: Samobor

282: Ruda (Sinj ?)

282: Trogir i Split


Stran 283 SD

U Trogiru bijaše još gore. Poznato je, kako su Niemci pokrajinu Donju Štajersku, koje je

glavni grad Maribor, pripojili Velikomu Njemačkomu Reichu. Kako su domaći Slovenci postali na silu njemačkim državljanima, to su ih dizali u svoju vojsku kano i prave Niemce u Njemačkoj. Jedni se nalazili na Iztočnome bojištu, drugi na Zapadnome. No, većina je ratovala na oba bojišta. Pod naslovom NOVACI skupina je preživjelih 1994. u Pesnici objavila svoje doživljaje u ratu s osobitim osvrtom na prijam prilikom povratka u domovinu. Evo što o tome, izmeñu ostaloga, kaže Jože Šlaus:

"Po svršetku nastave nadoh se u Francuzkoj. Blizu Marseillesa bijah zarobljen i vratio se nazad u Trogir. Tamo smo u sbiralištu čekali tri mjeseca i stalno su utvrñivali, ima li tko odličje iz Rusije. Dvjesta takvih su poubijali, meñu njima je bilo najviše Konjičana."

Konjičani su stanovnici Slovenskih konjica. Razgovarh s jednim od njih, koji je imao sreću, da nije bio na Iztočnome bojištu, i to mu spasilo život. Budući da su od sama početka oružanoga ustanka srbokomunisti bili izpružena ruka Sovjetskoga Saveza, to bi neoprostiv grieh onima, što se našli na njegovu tlu u ratu: njemu nisu mogli oprostiti bez obzira, što je na silu odvučen u njemačku vojsku i upućen na Iztok. A tko se nalazio na Zapadu, život mu bi oprošten. Zapadni saveznici obilno pomagali jugoslavenske partizane oružjem, strjeljivom, odjećom i obućom, ali to srbokomunisti nisu niti malo cienili, jer za njih zapadnjaci biše "mrski kapitalisti." Kako stoji, odrazilo se to i na njezine državljane, što ih je rat razdvajao.

Jedan od pisaca navedene knjige tvrdi, kako su u Subotici usmrćivani bivši ratni zarobljenici, što se vraćali iz Sovjetskoga Saveza.

Bez obzira na činjenicu, što su ubijeni bili Slovenci, ali su nastradali kano bivši njemački vojnici.

PRAGERSKO I TEHARJE - Prie sloma njemačka je vojska hrlila prjema zapadu. Putovala prievoznim sredstvima i pješke. Zadnje je njemačke vojnike ili, na neki način, zalaznicu, kraj rata zatekao na iztočnoj strani u Celju, Pragerskome i Mariboru. Na želj. postaji

Pragerskome, što leži dvadesetak kilometara na pruti Maribor - Celje zaleglo više vlakova, da ih više postaja nije mogla primiti. U njima bijahu hrvatske izbjeglice i vojnici te njemački vojnici.

Pored ostaloga i jedan vlak pun njemačkih težkih ranjenika. Kako je dalje kretanje bilo nemoguće, tko bi sposoban, nastavio pješke. Dakako, ranjenici ostali. 10. svibnja jugovojska zaposjela Pragersko i Maribor (u kojemu našla bugarsku vojsku!). Njemački su ranjenici sbacani u obližnje protuoklopaške jarke i svi pobijeni. Drži se, kako ih bi najmanje 1.000.

283

283: Pragersko

283: Teharje


Stran 284 SD

Gotovo isti dan započela strieljanja u Teharju (v. 306. str.). Tu je osim hrvatskih i

slovenskih vojnika usmrćeno 13.000 Niemaca.

POVORKA NJEMA ČKIH RATNIH ZAROBLJENIKA

Na početku lipnja 1945. od ðakova je prjeko Strizivojne i Vrpolja prema Brodu n/S gmizala povorka njemačkih ratnih zarobljenika, pravo sredovječno ratno roblje. Bilo ih je oko dvie tisuće. Do tada ne vidjeh ništa jadnije niti bjednije od njih. Prie mjesec dana, mjesec i pol to bi vojska uhranjena, dobro opremljena, izvanredno čista, uredna u svakome pogledu. A sada? Mnogi bosi i bez haljetka (bluze), drugi goli do pasa ili tek u gaćama, umazani, stanoviti nosili poderane hlače od gruba srbijanskoga sukna. Družkani (kako se medusobno nazivahu partizani) ih svukli i izuli i dali im svoju odbačenu ušljivu odjeću, njihovu pak obukli oni. Brijali se ni šišali nisu od kada su zarobljeni. Vukli se nevoljko, sporo, šuteći. Jesti im nisu davali, pili vodu iz lokvica te jaraka uz cestu. Izlazak iz povorke, u stranu, plaćao se udarcima kopitnicama, štapom i nogama u stražnjicu. Da se ljude tjera štapovima i mlati kano stoku, nikomu to ne bi poznato u krajevima, kroz koje prolažahu. Sada se, eto, i to dešavalo prjed mnogim očima. Na ulazu u Strizivojnu sletjeli se oko jednoga sdenca, koji služio za napajanje svinja, kako bi se napili vode. Uzalud kopitničenja i udaranje štapovima njihovih goniča, potrjebama za vodom nije se odoljelo! Mnogi padali po tlu, da bi smirili tielo, čupali travu i grizli je. A kdje bi jedan kabao napojio množinu ljudi?! Stoga vodu izlievali u dubinu, u kojoj se kaljužale svinje te prilogom pili vodu, mutnu, nezdravu, u njoj se našlo i svinjskih izmetina. Tada jedini put vidjeh, kako ljudi pasu travu! Kada gonitelji, točnije progonitelji ustanoviše, da ih ne mogu oddvojiti ni kopitnicama ni kolcima, zapucaše iznad njihovih glava, ali izcrpljenici nisu marili ni za to. Kada se kolikotoliko napili, te nakon što stražari ustrieliše šestericu, gomila se pokrenula. Uz to se nekoliko biednika uspjelo zaklati jednim džepnim nožićem, kako bi skratili muke. Dvojica pokušala, ali nisu uspjela. Njihovi im supatnici omotali vrat krpama, no krv je probijala kroz platno. nije se čuo jauk iz njihovih usta. Bilo bi pravo čudo, ako su ostali živi.

Povorka ude u selo. Izcrpljena, pregladnjela, izmoždena, izubijana ljudska tjelesa, živi kosturi izobličenih lica jedva se pomicali. Jadnici klecali, posrtali, padali kano vreće, zatim se težko podizali pod udarcima i nastavili koračati teturajući kano pijani. Molili kruha i vode. Gonitelji ih nepriekidno 284


Stran 285 SD

krvnički tukli, udarali svačime, pa i kamenjem s ceste. Sbog prebijenosti, oslabjelosti, obće onemoćalosti i beznaña većina se nije niti uvjetnim odrazom već suprotstavljala tim zvjerskim mrcvarenjima. Uvjerni odraz, što ga u sebi nosi svaki čovjek, u tih je mučenika toliko oslabio, da se njihovo tielo nije niti malo ugibalo prjed udarcima i onda, kada su vidjeli, kako prema njima pada kolac, kopitnica, noga. Upadalo u oči dosta zavijenih glava zavojima odtrgnutim od košulje i podkošulje. Crvenjeli se povoji od izsušene krvi. Udarcima štapovima i kopitnicama zločinci im razbijali glave, a oni se pomagali zavojima od vlastite odjeće. Jedan stariji nama nekolicini promatrača govorio tiho (njemački, dakako): "Od Dravograda pobijeno nas je više od polovice. Ljudi, žene, upamtite to!"

Sa susjedima motrio sam ljudske tragedije. Bijah tada svršio 4. razred gimnazije i prilično razumio njemački. Jedni molili stražare neka ih ubiju. Gonjač me zapita: "Družkane, razumeš li, što govori?" Odvratih mu, kako ište, neka ga ubije, jer ne može dalje podnositi muke. Nato će on: "Bando nemačka, sad bi, da vas ubijem. Ubiću vas, kada ja to oću. Sad ima da crkavate ko besni kerovi!" Moja se susjeda zatrča i dade im cio kruh. Tek što ga dotaknuše, doletje je stražareva kopitnica, te se stropošta uz rub ceste. U trenutku kruha nestade. Progutaše ga namah. Kada poodmače povorka, usudih se zadnjima baciti veći komad kruha. Učini mi se, kako ga već u zraku razdrobiše i ubaciše u usta. Kako ne bih doživio sudbinu susjede Matije, matere petero djece, pobjegnuh u dvorište i skrih se u svinjac, da me stražar ne pronañe. Izrekao nekoliko ćirili čkih psovka i vratio se na cestu.

Put tih nesretnika bi obilježen grobovima. Iznemogle stažari ubijali. Jedni padali od klonuća i odmah dobili "milosrdno zrno", akoli se ne bi odmah podignuli. Drugi bi izišli iz reda, kao pokušali bježati, pa neka budu ubijeni, kako bi zauviek dokrajčili muke. Sve se to odvijalo prjed očima stanovnika svih sela, kroz koje bijahu tjerani ti robovi. Mnogi domaći ljudi ta mrcvarenja nisu mogli gledati te se povlačili u kuće. Zaključak bi nedvojben: zavladao antikrist! U povjerenju se govorilo, kako ni nas ni hrvatsku vojsku, što se predala Britancima, zatim vraćena k partizanima, ne čeka drugačiji usud. Više ne mogaše biti upitna jedna vlast, ni ideologija, na kojoj je ista osnovana. U očima goleme većine ljudi - narodna vlast i komunizam - bili zločinački. Takvima se predstavili na svome početku, malo će se popraviti u bližoj budućnosti. Nasilničtva i usmrćivanja nastavljena.

Naročito bijahu ljuti i povriedeni ratnici I. svjetskoga rata, koji su prošli zabrobljeničtvo. Otvoreno govorili, kako na njih u zarobljeničtvu niti čvok nije pao, a partizanska vojska izza rata mesari zarobljenike na putu. Njihovu sgražanju i gadenju kano da ne bi kraja. 285


Stran 286 SD

U povorci gmizalo i desetak Njemica u grañanskoj odjeći. Bit će se našle u posjetu

svojim muževima vojnicima, bile možda i kuharice, bolničarke. Razmještene su u povorci izmeñu mužkih. Koliko god im bilo težko, hrabro podnosile golemo breme. Činilo se, kako su izdržljivije od mužkaraca.

Mnoge naše žene plakale, ali i po koji mužki otirao suze. Osobito roditelji, kojih se sinovi nalazili u hrvatskoj vojsci. U sudbini tih nevoljnika vidjeli svoju djecu, svoje najdraže.

SVRŠETAK RATA U EUROPI

Službena jugoslavenska historiografija beziznimno tvrdila, kako je 2. svjetski rat u Europi okončan 9. svibnja 1945. podpisom njemačke predaje u Potsdamu kraj Berlina, potom podpisom predaje Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja u dvorcu nedaleko gradića Bleiburga u Austriji. Nikakav treći dogañaj nije spominjan, pa se steklo uvjerenje, kako poslie nikdje više u nas ne bi ustrojena odpora. Ne, bila je to čista srbokomunistička laž, jedna izmeñu mnogih njihovih krupnih laži!

U Europi je 2. svjetski rat prestao u polovici mjeseca srpnja 1945., dakle više od dva mjeseca nakon polaganja oružja u austrijskoj Koruškoj. U bosanskoj Posavini na potezu izmeñu Odžaka i Modriče najugu, rieke Bosne na iztoku, Save na sjeveru i Vinske na zapadu. U tome je trokutu 1944. stvorena vojska u jačini od najmanje 15.000 momaka. Uglavnome u njoj bijahu domaći sinovi, odlučni braniti svoje obitelji i domove. U većini se sami naoružali otimanjem oružja četnicima i partizanima te zamjenom za stoku. Njemačkoj vojsci davali stoku za oružje i strjeljivo. Zamjena je vršena poglavito u ðakovu. Više puta prolazila kroz Vrpolje duga povorka kolskih zaprega, nekoliko puta i saoničkih. Bijahu natovarene teladi, junadi, kravama, bikovima i svinjama, na povratku sanducima strjeljiva, puškama, strojnicama, bacačima. Dakle, lakim oružjem. A došli bili i do zavidna broja malopromjernih topova, tako što su ih skinuli s vlakova. Naravski, topovi pripadali njemačkoj vojsci. Svoju vojsku hranio narod, hrvatski seljak u Posavini. Te zamjenjivačke povorke redovito predvodio satnik Springer, domaći čovjek. Nosio kraću bradu. U pratnji bivalo stotinjak momaka, izabranih i naoružanih do zubi. Malo se kada mogla vidjeti takva skupina čilih, odskočitih i spremnih vojnika. Nikada partizani ni pokušali nisu na njih pripucati te, po svome običaju, dati nogama vatru, a nekmoli ih napasti. Naprotiv! Kada bi dočuli, da će proći poznatom cestom, brzo se uklanjali. 286


Stran 287 SD

Ni je ih zaboravila ni Hrvatska Država, premda se malo miešala u zapoviedanje tom

vojskom. Hrvatska davala odjeću i obuću, dio strjeljiva i naoružanja. Svom vojskom zapoviedao domaći čovjek prezimenom Rajković (imena mu nisam upamtio). Sbog tjelesnoga nedostatka ne bi uzet u bivšu jugoslavensku vojsku. Kano ustrojitelj i vojskovoda izkazivao veliku spretnost i sposobnost. Uza nj se, osim Springera, izticao častnik Škico (to mu bi nadimak) i više njih nama nepoznatih.

Razumije se od sebe, da se našli obkoljeni, kada je srbovojska nastavila prodirati prema Zagrebu. Oni bili i previše tvrd orah, da bi ih tada jako napadali. Glavni stožer hrvatske vojske, izgleda, nije znao, da se Posavci nisu povukli, a jugoslavenska strana o tome namjerno šutjela. Na pregovorima pokraj Bleiburga zaostala Hrvatska vojska u Posavini nije spomenuta. Ni za jednu stranu, eto, nije obstojalo 15 tisuća naoružanih vojnika, koji držahu odreñen prostor! Zoran je to primjer, kako je u ratu štošta moguće.

O libijskome gradu Tobruku, što leži na obali Srjedozemnoga mora, i bio odrezan s kopnene strane više mjeseci, a pomoć primao morskim putom, dok se nije predao, pisalo se mnogo u djelima o poviesti 2. svjetskog rata. O ovome dielu bosanske Posavine, koja se borila posljednja u Europi, nikdje ni redka! Srbokomunisti to branili i činili se, kao da toga uobće nije bilo. Meñutim, nasilničke vladavine mogu zamrznuti poviestne dogañaje, ali ih ne mogu izbrisati!

Obkoljeni hrvatski vojnici u Posavini bijahu napadani već od srjedine travnja. Bit će, kako partizani držahu, da će s njima brzo i lako izići na kraj, ali se gadno prevariše. Nakon 15. svibnja partizanski su napadi podeseterostručeni. Privukli su oklopne postrojbe, topničtvo, a zrakoplovstvo ih napadalo skoro svaki dan. Unatoč tolikoj napadačkoj sili, Hrvatska se vojska nije dala slomiti. Tada se zaista borio David protiv Goliata! Koliko bitke bijahu silovite, kazuje podatak, da je samo u jednome danu gradić Modriča desetak puta prelazio iz ruke u ruku! Na hrvatskoj je strani vidno kopnjelo strjeljivo, stoga je braniteljima preostao jedini način obskrbljivati se na račun svojega neprijatelja. A neprijatelj svoje zamorene snage zamjenjivao novima, branitelji pak nisu znali za zamjenu. Zalihe liekova i zdravstvenoga tvoriva spale na tanke grane, ranjenici se množili. No, krajna požrtvovnost, hrabrost, izdržljivost i snalažljivost nisu mogle u bezkraj. Osjetno bi smanjen broj djelatnih boraca. Žene priskakale na pomoć u svakoj potrjebi. I djeca. Prestala živjeti Nezavisna Država Hrvatska. Vojnici u kotlu ne mogahu se nadati nikakvoj pomoći, jer mogućega pomagatelja uobće ne bi. Za njih Sviet nije postojao, niti oni za nj. Ostala im bitka do zadnjega daha. Akoli bih malo okrenuo književnika A. G. Matoša, rekao bih: ostalo im pasti, i propasti, ali ne bez - časti! Nakon gotovo tri mjeseca nepriekidne bitke više se ni je 287


Stran 288 SD

moglo. Hrvatski se vojnici riedko predavali, jer znaše, da ih čeka zvjersko mučenje i potom smrt. Teklo hrvanje na život i smrt. Preostali jedino proboji u manjim skupinama. I uspievali po koji. Pojedinci noću preplivali Savu i nastavljali prema Mañarskoj i Austriji.

Čim je tko bio zarobljen, težko je mučen i usmrćen. A izživljavanjima kano da ne bi konca. Može se reći, kako nema nikakva načina mučenja, koji nije na njima primienjen, uključujući i razpinjanje na križ! Skupine zarobljenih često su strieljane protuoklopnim topovima. Srbovojnici bi postavili u red 10 zarobljenika te bi iz daljine od 100 m uputili u zadnjega protuoklopno zrno. Doslovce rečeno, bijahu raznieti. Mogao se okolo naći dio njihovih tiela. Takvo usmrćivanje pobjednici često ponavljali. Naprosto uživali u tome. Eto neka se zna, da su nakon rata zarobljenici smicani i na ovakav način! Pobjednici ne znadijahu za milost prema pobiedenima. Pošteñeni su dječaci do 13. godine i starci iznad 70. Za dječake najčešća mjera bila puškina duljina. Tko bi viši od puške, skraćen je za glavu. Tim se postupcima služahu četnici i partizani u 2. svjetskom ratu. Partizani i u poraću.

Na tome je prostoru ostalo 12 tisuća udovica i najmanje dvaput toliko siročadi. I tako je končala jedna epopeja, jedna od riedkih u cieloj poviesti hrvatskoga naroda. Neprijatelj je mogao koračati tek preko mrtvih junaka!

Na tome je tlu poviest podignula golem spomenik hrvatskomu odporu i junačtvu, čeka se na tvarni oblik kao spomen budućim naraštajima. To je dug hrvatskoga naroda onima, što se ugradiše u hrvatsko biće i bitak. U hrvatsku bezsmrtnost! 288


Stran 289 SD

IV. POGLAVLJE

U SUSRET K PRAZNOJ NADI

Bleiburški se pokolj dogañao u svibnju i lipnju 1945. te nekoliko mjeseci poslie. Bijaše to vrhunac klanja i uništavanja hrvatskoga naroda, stvarno njegova najživotnijega diela, što su ga četnici i komunisti provodili izza 22. lipnja 1941., kada se podignuli na ustanak. Ujedno je Bleiburžki pokolj najkrvavije i najpogubnije razdoblje Hrvatskoga smrtnoga puta, najveći genocid nad hrvatskim narodom u njegovoj najmanje četrnaestostoljetnoj poviesti na ovome prostoru. Akoli je hrvatski narod ovdje izvoran, onda se ovomu može pridodti još nekoliko stoljeća. Bilo, kako bilo, Bleiburg je njegova najveća nesreća i najpodpunija tragedija, što ih meñu mnogim nesrećama i tragedijama doživje hrvatski narod.

U kraćim su crtama izložena moja viñenja početka četničko-partizanskoga djelovanja i zlodjela, što ih počiniše na tlu Nezavisne Države Hrvatske. U uništavanju hrvatskoga naroda četnicima se pridružili partizani. Partizani - u većini Hrvati, na čelu kojih stajao veći broj Srbijanaca i Srba počeli ubijati Hrvate i nastavili izdajičku rabotu u tieku rata, najviše pak nakon rata te niz godina poslie. Naprosto bili ogreznuli u tlačenjima i ubijanjima svoga naroda. Progonima stvarnih i mogućih protivnika nisu prestajali, dokle god držali vlast u rukama.

Neka dosadašnja poglavlja posluže za podpunije praćenje i razumievanje dogañanja u Sloveniji zadnjih dana rata i neposrjedno nakon njegova svršetka, kako bi se srbokomunistički zločini povezali te pratili u svojoj neprekinutosti. I cjelovitije stekao uvid u potrese izvan domovine. Rečeno suvrjemenim pravnim rječnikom, dotična se tragedija - kako je spomenuto imenuje genocid, u nas od sama početka Križni put. Hrvatski je narod u golemoj većini katolički te je svoje trpljenje i muke poistovjetio s onima 289


Stran 290 SD

Isusa Krista, kada se penjao na Kalvariju noseći težki drveni križ, na koji je razpet na kraju puta. Konačno, križ je znakom ljudskih patnja i stradanja obćenito.

Ovaj hrvatski Križni put sastoji se od dva razdoblja. Prvo je odlazak Hrvatskih oružanih snaga i izbjeglica u Italiju, Sloveniju i Austriju, drugo je njihov nasilan povratak. Koliko god bijaše težak prolazak kroz Sloveniju te stupanje u Italiju i Austriju, nevolje se lakše podnosile, jer se ljudi nadali boljemu, ufali se u spas. I gubitci u životima biše mnogo manji u uzporedbi s onima na povratku. Povratak bio beznadan, svatko očekivao svoj skori kraj. Kada se govori o ovome Križnome putu hrvatskoga naroda, obično se misli na drugo, povratno razdoblje, t.j. tjeranje od Bleiburga do Vršca, Skoplja i Gevgelije, te, na kraju, Soluna i Sibirije. Britansko izrućenje više od pola milijuna Hrvata krvožednim srbokomunistima bijaše stvarno križnim putom cieloga hrvatskoga naroda.

Mora se imati na umu, da su pri koncu travnja i na početku svibnja 1945. napuštali domovinu najzdraviji, najizdržljiviji i najdomoljubiviji hrvatski vojnici i gra8anstvo. Što je bilo bolestno, slabunjavo, kolebivo i manje hrvatski razpoloženo, odpalo je do tada. Dogañaji izbaciše na površje najvrjednije, najžilavije i najhrvatskije, što onda imaše Hrvatska.

Suvišno je i spominjati, kako su naši ljudi težko ostavljali Hrvatsku. Dok se bježalo prema Zagrebu, na to se malo mislilo, ali kada se prelazila hrvatsko-talijanska i hrvatsko-slovenska granica, u srdcima se javila tuga, svakoga spopadala sjeta i malodušje. Uz varljivu nadu o skoru povratku sve više mjesta nalazio strah pred nepoznatom budućnosti, čemer se uvlačio u duše. Kada je odlučeno, da se vojska ne će opirati na Zvonimirovoj crti, što značiše, kako se ni Zagreb ne će braniti, izbora više nije bilo: moralo se kročiti napried, pa što bude. Čim su Hrvatske oružane snage prešle hrvatskotalijansku granicu kaneći prodrieti dublje u Italiju te kada se glavnina našla u Sloveniji na putu u Austriju, bio je to najveći poraz hrvatske vojske do toga trenutka. Tim je dogodkom pobieñena zaista nepobieñena vojska. Ostala bez domovine, našla se u tudim zemljama, izložena mnogim vihorima kao list, što ga oni nose. Primjer je njezina kraja, kako se gubi, nestaje nepobiedena vojska. Dalji njezin put bi suvišan, ali se morao prieći.

Kako odmicahu tuñim tlom vojska i narod, nailazilo se na neprijateljske oružane zaprjeka. Vojska svakdje probijala prolaze i štitila izbjegnuli narod. Meñutim, bivalo sve teže, kako se išlo dalje. Mnogi zauviek ostaše u Krškome, Zidanome Mostu, Hudoj Luknji, Mariboru, Dravogradu i drugamo. Ali se gazilo napried... 290


Stran 291 SD

Istini za volju, vlada NDH pokušala je stupiti u pregovore sa zapadnim saveznicima u Italiji, poglavito s Britancima, ali je naletjela na gluhe uši. U svakome slučaju učinila to, kada bi prekasno. Kada su hrvatski izaslanici dospjeli u Italiju, Britanci s njima nisu hotjeli razgovarati.

Najviše imaše izgleda podhvat ministara Mladena Lorkovića i Ante Vokića, ali ga Poglavnik Pavelić prekinu u zametku. Za prihvat hrvatske vojske i naroda u Austiji bijahu učinjeni stanoviti koraci, no i to pade u vodu. Uzprkos svima nepovoljnostima, pošlo se van, u Italiju i Austiju, kano grlom u jagode, praznom nañom. U tuñini se pokušalo postići spas, a pridobila se-smrt.

*** Osobno razgovarah najmanje s kojom stotinom sudjelovatelja u dogañajima 1945., što se

odvijali do Bleiburga te od Bleiburga do Soluna. S njima pričao jednostavno, otvoreno, dugo te po više puta, kako bih dopunio stečenu sliku. S gonjačima dosta oprezno i često uvijeno. Ovi se dali navući, kada bih se prikazao, kako sam na njihovoj strani. Popita čašica više razvezala bi im jezik. Nekolicina mi pokazala i svoj "ratni plien" s Bleiburga. Bili to poglavito ručni i džepni satovi, naliv-pera, novčanici i novac. Našao se i koji prsten, lančić i kakav zlatni nakit. A bilo i samokresa. Do svojega preseljenja u Sloveniju bijah manje-više stvorio cjelotnu sliku o toj hrvatskoj tragediji. Poslie se pokazalo, kako ima prili čnih šupljina. S dogañajnoga mjesta stvari ipak donekle bivaju drugačije.

1. siečnja 1966. doselih u Maribor, dakle 21 godinu izza rata. Nakon što se poslie jednogodišnjega boravka bijah dobrano udomio i snašao u novoj sredini, počeo sam se oprezno zanimati za usud svojih sunarodnjaka, što ga doživješe 1945. Pogodni biše za to ljudi srjednjih godina te stariji. Općenito rečeno, za Slovence je hrvatska Bleiburžka tragedija kratkotrajan dogañaj s kraja 2. svjetskog rata i poraća. Njih u većini privlačilo pitanje slovenskih domobrana. U odnosu na potamanjene Hrvate njihov je broj veoma malen. K tomu, u sjeveroiztočnoj Sloveniji nije bilo domobranstva. Ovdješnji služahu u njemačkoj vojsci, jer službeno bili njemačkim gradanima. Obstojali u Štajerskoj tzv. vermani (njem. Wehrmann - branitelj), seljačke straže. Stjecajem poznanstava i povjerenja postupno sam po štogod doznavao o sudbini hrvatske vojske i naroda, što je hrlio u Austriju, potom od Bleiburga preko Slovenije gonjen u Hrvatsku i dalje. Prema političkome odreñenju svoga subesjedjednika morao se i ja postavljati. Tko bi protiv komunističke vlasti i ideologije, iskren bijah s njime. S komunistima sam glumio puku znatiželju. Najsretnije je bilo započeti od domobranaca i vermana, potom proširiti razgovor na Hrvate. I tako sam postupno dopunjivao mozaik. (Pripomenut ću uzgred, kako je to moje zanimanje bilo doprlo do ušiju dr. Vladimira Bračiča, 291


Stran 292 SD

koji se "rotirao" u krugu dekan - rektor - ministar. Ostao ultraboljševik i staljinist par excellence. Nakon Titova udara u Karadordevu mojemu je progonu hrvatskoga nacionalista pridodao i tu obtužbu. Sbog toga nisam ponovno izabran za profesora hrvatskoga jezika na Pedagožkome fakultetu, na kojemu predavah već desetak godina. Dosta bijaše sumnja, da se zanimam stradanjima hrvatske vojske i naroda u Sloveniji 1945. pa da ostanem bez posla. Na sreću, nisam dospio u zatvor, premda me Udba preslušavala.)

Inače o hrvatskim prilikama u 2. svjetskom ratu meñu Slovencima vladalo krivo mišljenje. Za njih je skoro svaki hrvatski vojnik bio - ustaša. A to je smrtnim griehom. Polustoljetna je srbokomunistička promičba u tome bila postignula zavidan uspjeh. A službeno je prešućivana činjenica, da su mnogi izgnani Slovenci za vrieme rata u Hrvatskoj našli prijam i krov nad glavom. Iztican je tek slučaj onih Slovenaca, koji provedoše ratne godine u Srbiji kano bjegunci. Svake godine besplatno dovoženi Srbijanci u dvama vlakovima u Sloveniju. Nekadašnji gostoprimatelji biše ugošćivani u svojih bivših stanara. Strogo se pritom pazilo, da se ne bi spomenula Hrvatska te Bosna i Hercegovina, kdje je istodobno udomljeno mnogo Slovenaca! I protiv toga očita nečovječtva nikada se u Sloveniji službeno ne ču niti jedan prosvjedni glas. Za više od 30 godina života provedena u Sloveniji službeno ne čuh naziv - hrvatsko domobranstvo! Namjerno zasjenjeno nazivom ustaša. Podkriepit ću tvrdnju izvadkom iz knjige naslovljene Smisao i nesmisao Ljube Sirca. Isti glasi:

"Uistinu položaj u Jugoslaviji bijaše mnogo gori nego su ga opisivali grozni dogañaji o obješenicima o kandelabre. U svakome je kraju Ozna ubila nekoliko ljudi odmah po takozvanome osloboñenju (odtisakM.Š.). Meni je bio poznat slučaj grada Splita. Slušah da su u Beogradu postrieljali sve prometne oružnike.

Poražene ustaške postrojbe (odtisak M.Š.) povlačile se preko Slovenije po dravskoj i savinjskoj dolini prema Austriji. Partizani su ih u većini zarobili (sic!) i pobili skupa sa ženama i djecom. Na Krškome su polju, kažu, seljaci orući, svakdje odkrivali trupla. Govorilo se, kako je na taj način u Sloveniji zaglavilo kakvih 60 do 80.000 Hrvata.

Slovenski se domobranci pokušali povući u Korušku skupa s desetcima tisuća prestrašenih gradana. Najveći su broj gradana partizani ustavili prie nego su dospjeli do austrijske granice. Strpaše ih u Škofove zavode u Št. Vidu. Uskoro im se priključiše domobranci, kojima je uspjelo prieći u Korušku, ali ih Britanci izručiše komunistima. Iz Št. Vida odvedoše oko 12 do 20.000 ljudi u razne krajeve Republike Slovenije, u većini u okolicu grada Ljubljane te u kočevski kraj, kdje su ih odreda pobi. 292


Stran 293 SD

Većinu su grañana poštedjeli. Sam se ja domobrancima nikada ne bih mogao priključiti. Dakako, izdajica je možda

deset ili sto, a ne može ih biti deset tisuća. Toliko ili veći broj očit je znak, da je štošta pogrješno na drugoj strani. Ubijene domobrance nisu nikada sudili. O njihovoj sudbini odlučivalo je komunističko redarstvo bez osobita oklievanja. Koliko bi nepravična njihova sudbina, najbolji je dokaz, i to s komunističkoga motrišta, činjenica, da je glavar domobranskoga stožera, kada ga vratiše Britanci, osuden na dvadeset godina, dok su meñutim njegovi podredeni - u većini obični seljački momci - ležali mrtvi u raznim jamama. Meñu ubijenima bijahu moj ujak kapetan Jožko Sajovic, bratić Feri Sajovic, moj prijatelj satnik Jelko Hočevar i dugogodišnji suučenik Lev Zupančič.

Usmrćenja se nastavljala skoro cielu godinu po `osloboñenju'. Procjenjivali su, da je po ratu ubijeno oko trista tisuća ljudi (odtisak M.Š.), a da uobće nisu bili sudeni." (11.)

Sirc je oddavna desničarski domoljub. U ratu sveučilištarac u Švicarskoj, koji se na početku 1945. mučno probijao preko Francuzke i Italije, kako bi se u domovini priključio partizanima. U poraću je na Dachauskome sudenju u Ljubljani osuden na smrt kao "narodni neprijatelj". Pomilovan nakon duga vrjemena; smrtna mu kazna zamienjena dvadesetogodištnjom robijom. Kada je pustan iz zatvora, pobjegnuo u Britaniju, kdje je profesorovao na sveučilištu. Ako on, taj i takav, svu hrvatsku vojsku trpa u jedan koš, kako će onda postupati manje obaviešten, prosječan Slovenac? nisu meñutim zanemarive njegove brojke nastradalih Hrvata u Sloveniji!

U svojoj sliedećoj knjizi pisac se dotiče istoga pitanja i ne mienja rječnik. Upozoriti je, kako se s prvim partizanskim ubojstvima susreo već u Splitu, kdje se nakratko zadržao na putovanju u Sloveniju. Šteta, što ne donosi nikakve podatke o tome.

Sirc u tome nije usamljen. O hrvatskome Križnome putu do sada je ugledalo danje svjetlo nekoliko knjiga. U njima

je prikazan kraj Hrvatskih oružanih snaga i izbjeglica. Najviše je prostora dato dogañajima u Sloveniji, što je i razumljivo s obzirom na njihovu težinu i golema stradanja. Sva se previranja mogu predstaviti u cjelini i stanovitim razdobljima, pa i potankostima. Koliko god se dugo zanimah njima, ne mislim, kako sam obuhvatio sve najvažnije, a što se tiče potankosti, nastojah predočiti one izrazitije. Dopunit ću odredene praznoće dosadašnje historiografije, takoñer u već opisane dogañaje unesti više svietla. Stoga neka ovo bude moj skroman prilog onomu, što je do sada znano o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda, njegovu izstupu (exodusu) i genocidu izvršenu nad njime. 293


Stran 294 SD

POKRET PREMA ITALIJI - Lievo krilo Hrvatskih oružanih snaga, što se nahodilo na

sjeverohrvatskim otocima, Gorskome kotaru te dielom u Lici, uglavnome je usmjereno u sjeveroiztočnu Italiju, poglavito cestom Rieka - Trst. Naravno, s vojskom se povlačile i mnoge izbjeglice. Povlačenje te skupine počelo je oko dva tjedna prie nego glavnine iz Zagreba. Svi očekivahu, kako će ih blagonaklono primiti britanska i američka vojska, jer se Hrvati borili protiv komunista, a zapadni demokrati i komunisti nikako ne mogu ostati zajedno. Gradansko stanovničtvo bježi, jer se boji komunističkih zločina. A kada ih i ne bi bilo, ne želi živjeti u komunističkome sustavu. Savezničke snage napredovahu Lombardijom i uskoro se mogle očekivati u sjeveroiztočnoj Italiji. Na tlo današnje Italije prve su hrvatske postrojbe stupile zadnjih dana mjeseca travnja, ostale pristizahu do 3. svibnja. Predhodnice su doprle do Monfalcona i Udina, neki oddjeli pače do Trevisa. Tu se susreli s novozelandskom vojskom, potom s britanskom. Izza njih se kretala američka vojska.

Hrvatske vojske i izbjeglica bi u sjeveroiztočnoj Italiji najmanje 25.000. Brojčano prevladavale izbjeglice. Istim se pravcem povlačila i njemačka vojska, takoñer srbijanske i srbske skupine, i to: četinici, predvoñeni razpopom Momčilom ðujićem, Srpska državna straža poglavara Države Srbije Milana Nedića te Jugoslovenski zbor Dimitrija Ljotića, vode srbijanskih fašista. Nakon što je pri kraju 1944. za njih izgubljena Srbija, za četnike kninski kraj, uz njemačku se zaštitu dovukoše u Istru te se sjedinili u Srpski dobrovoljački korpus. Obskrbljivahu se na njemačkim jaslama.

Novozelandanima i Britancima hrvatski vojnici i izbjeglice naprosto bili neprijateljima, fašistima. Treba naglasiti, da se taj susret odvijao najmanje 10 dana prie onoga, što će se desiti s hrvatskom glavninom u austrijskoj Koruškoj. Iz date činjenice sliedi nedvojben zaključak, da su Britanci, s njima i Novozelandani, već posjedovali jasne upute o postupku s hrvatskim vojnicima i gradanstvom. Dakle, prie negoli su zaposjeli sjevernu Italiju. Kasnija naredba IZPRAZNITI PALUBU tek je sažetkom jedne prijašnje, obće, sročene u Glavnome zapovjedničtvu u Caserti.

Najprie se na talijanskome prostoru izkazao britanski postupak prema Hrvatima. Sve se hrvatske nade ovdje razplinule. Na nesgodu, otrježnjenje nije nastupilo odjednom, namah. Naime, još se gajilo ufanje, kako će Britanci, poznati demokrati i protivnici komunističkoga sustava, ipak propuštati Hrvate u unutarnjost države Italije. Oprezniji i dalekovidniji nisu im vjerovali, nego se oddvojili u manje skupine te po stranputicama i bezpućima srljali dublje u Italiju. Bilo im malo lakše, kada se nadoše na prostranstvu, što ga zaposjeli Amerikanci. Oni su barem donekle podnosili Hrvate. Po koje su uhitili i predali Britancima radi izručenja, no većina ipak sretno prode. Njih 294


Stran 295 SD

čekala izbjeglička sbirališta u južnoj Italiji. Nakon dvie-tri godine čamotinje i straha od izručenja, bježanja i sl. u većini se razselili po državama južne Amerike, po Blizkome Iztoku i Australiji.

Britanci rado rabe naziv Jugoslavija, Jugoslaveni i dr. Meñutim, u svibnju 1945. u sjeveroiztočnoj Italiji odmah razdvojiše dospjele Jugoslavene. Pripadnike Srpskoga dobrovoljačkoga korpusa doveli na jedan prostor, zatim ih odpremiše dublje u Italiju. Hrvate zadržali u nekoliko sbirališta na mjestu, kdje se zatekli. Bijahu namienjeni za odstriel. Za Srbijance i Srbe pravodobno se zauzela jugoslavenska izbjeglička vlada u Londonu, stoga su uklonjeni s prostora u blizini Jugoslavenske armije, Hrvati pak ostali. Njih je jugoslavenska vlada odpisala. Za nju oni ne bijahu njezinim državljanima jednostvano sbog toga, što su - Hrvati. A Britanci stvorili dvoje Jugoslavene, tj. srbijansko-srbske, koji za nju bijahu pravi Jugoslaveni, i one druge, uglavnome bezimene. Za njih Srpski dobrovljački korpus nikada ne bi na njemačkoj strani, niti fašistički, oni drugi svakako jesu. Neobična je mjera britanski yard.

ZAGREB MILIJUNSKI GRAD - Već je na početku jeseni 1944. Zagreb postajao stjecištem i privrjemenim skupljalištem množine bjegunaca i ranjenika. U hrvatsku se priestolnicu iz dana u dan slievale bujice ugroženih ljudi iz ciele Hrvatske: iz Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Like, sjeverohrvatskih otoka te susjednoga kopna, Sriema, Slavonije, Moslavine, Banovine, Korduna. O broju izbjeglih u Zagrebu Kamber veli:

"Zagreb je zadnjih dana narastao na blizu 1 mil i 200.000 stanovnika i od toga je bilo bar 800.000 bjegunaca pred neprijateljima Hrvatske, pa je njegov prosjek bio ipak čvrsto hrvatski." (Slom NDH, 34.)

Ovaj je broj ipak previsok, premda ni 600.000 izbjeglica, koliko procjenjujem, nije malen broj. Izprjed partizanske "oslobodilačke" vojske stanovničtvo bježalo u hrpama i gomilama. Pretežnoj većini bi cilj Zagreb. Prie sama konca rata novopridošle izbjeglice tek prolazile kroz Zagreb gotovo bez zaustavljanja. I prijašnji i novi nagnuli u Austriju preko Slovenije. Dio njih, onih što prispješe pred koji mjesec, ostao u Zagrebu čekati svoj usud.

U Zagrebu stolovahu vlada NDH i Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga. S obzirom na brojnost vojske i izbjeglica te onih nadolazećih, iz Zagreba je iztjecala matična struja. Do sada cilj bijaše Zagreb, od sada Austrija. Predočbe o prihvatu u Austriji biše dosta maglovite. No, bilo kamo, samo spasiti glavu na ramenu. Strah od komunističke pošasti ostao izrazito jak; komunistička opasnost nadvladala zdravo razmišljanje i prosudbu. I vojničko-izbjeglička struja poteče snažno. 295


Stran 296 SD

Glavna se micala pješke i zaprežnim kolima, teretnjacima prevožena obskrba, strjeljivo i

ranjenici, jednako i vlakovima, ali u njima imali priednost ranjenici, nejakost, žene, starci i nemoćnici. U osobnim samovozima sjedili visoki častnici te vlastnici takvih vozila. Bi to prava seoba naroda. Na put je pošlo veliko množtvo, ali su riedki uzputice odpadali. Odustajali od daljega puta. Manje su skupine zaostale u Rogaškoj Slatini, Celju, Krapini, Slovenskoj Bistrici. Uzevši sveukupno, njihov broj nije znatan.

Glavnina je ostavljala Zagreb 5. i 6. svibnja 1945. Izlazak je nastavljen i iduća tri dana. Tako se zadnji bjegunci izvlačili 9. svibnja, kada se srbovojska mučke i oprezno ušuljivala u grad s njegove iztočne i južne strane. Jedna vojno-izbjeglička rieka iztjecala iz Zagreba preko Zaprešića, Krapine i ðurmaca, odakle ulazila u Sloveniju te pravcem Rogaška Slatina - Slovenska Bistrica ulazila u Maribor. Čelo te povorke preko Šentilja prelazilo u Austriju. Meñutim, dotični je odstup uskoro onemogućen, čim je u austrijsku Štajersku nahrupila sovjetska vojska, zaposjela njezin glavni grad Graz i produžila na zapad. Tada nadolazeće povorke iz Maribora skrenule cestom u Dravograd i napried u austrijsku Korušku kroz Bleiburg do Klagenfurta.

Ulazkom srbovojske u Maribor 10. svibnja presječen je Hrvatima taj put. Uhvaćeni su oni, što se u njemu trenutno zatekli, u klopku upadali dolazeći iz Slovenske Bistrice, jer nisu bili obaviešteni o onome, što se dogodilo izprjed njih. Čim se pročulo, da je put prekinut, ostali se obrnuli u Celje, odatle u Slovenj-Gradec i Dravograd.

Desna se struja povlačila Podravinom, izbijala u Varaždin, odakle ulažaše u Sloveniju te nastavljala kroz Ptuj i Maribor u nakani, kako će preko Šentilja izbiti u Austriju. U Mariboru se sastajala s povorkama iz Zagreba i dalje dielile zajednički usud.

***

Ostala množina iz Zagreba usmjerila se u pravcu Zidanoga Mosta. Pomicala se cestama

uz lievu i desnu obalu rieke Save. Većina mislila, kako će ih taj pravac dovesti u Ljubljanu, potom će preko Kranja i Jesenica u Austriju. Kod Krškoga će biti napadnuta povorka, što se gibala lievom stranom rieke Save i podniet će osjetne gubitke. Primičući se k Zidanomu Mostu, bjegunci doznavahu, kako se ne može u Ljubljanu, jer je pala u partizanske ruke. Tada je povorka s desne obale kod Videm - Krškoga preko mosta na Savi prelazila na drugu stranu te se spajala s onima na drugoj (lievoj) strani, i sada kano jedinstveni iz Zidanoga Mosta skrenuli desno u Celje. Tako se odjednom u Celje stjecale sve tri povorke - samoborsko-breganska, krapinska te vraćenička mariborska. Koliko-toliko ostao je slobodan prolaz CeljeSlovenj-Gradec - Dravograd. 296


Stran 297 SD

DALJE U NEODREðENO - 9. svibnja u Potsdamu je njemačka vojska podpisala

bezuvjetnu predaju. Pod oružjem ostale samo Hrvatske oružane snage. Kako spomenuh, taj dan u Zagreb počela ulaziti srbovojska. Kratkotrajan odpor pružan joj je na 3-4 mjesta. U gradu stalno bijaše električne struje, Radijska postaja djelovala bez priekida. Prazne ulice dočikale "oslobodioce".

U Celju se dogodio kraći zastoj sbog protivljenja slovenskih partizana. Htjeli naime Hrvatima spriečiti prolaz, ali se obje strane uskoro dogovorile, i put bio otvoren. O tome obstojala službena izprava, podpisana od obiju strana. Nastavilo se u Dravograd.

Iz Zagreba do austrijske Koruške, stvarna,krajnega cilja hrvatske vojske i izbjeglica, putovanje trajalo 10 dana. Prve su skupine ulazile u Austriju već 8. svibnja. Ne dospješe dublje, jer se prjed njih postavila britanska vojska. Doprle najdalje do Volkermarkta, Klagenfurta i Krumpendorfa. Te su predhodnice postupno potiskivane prema slovenskoj granici, a novi su stalno dotjecali. Na manjemu austijskome području, i k tomu gusto naseljenu, u kraćemu se roku našlo više stotina tisuća izbjeglica i vojske iz Hrvatske, Mañarske, Ukrajine, Rusije. Čekao se razplet u najvećemu uzbuñenju i strepnji.

S juga, od Trsta, IV. armija u naprjedovanju na sjeveru ušla u Goricu (tal. Gorizia). Stvarno se već u Italiju nije moglo s iztoka. Budući da Ljubljana pada 9. svibnja, iz nje se osvajači kreću prema Kranju i dalje na slovensko-austrijsku granicu, koju na nekim mjestima prelazi i sastaje se s Britancima. Izlazni je prostor u Austriju veoma sužen. Po vrhovima planina alpskoga spleta, počevši od Karavanka, još ležao debeo snieg. Tko se odlučio kretati preko planina, morao je biti izdrživ i vješt planinarstvu.

Kada srbovojska zaposjede Hudu Luknju (tjesnac na cesti Celje Dravograd), vojska i izbjeglice vratili se u Celje. Ne preosta drugo, nego skrenuti na lievo u Vransko, dalje u Kamnik i Kranj te preko Tržiča, Jesenica i ljubeljskoga prokopa (tunela) u Austriju. Našavši se u Austriji, nastavljali prema Klagenfurtu. Britanska ih vojska stjeravala u sbirališta. Dosta ih je izkoristilo noć, izvlačili se iz žice i otiskivali u smjeru grada Salzburga. Izbjegavajući prometovnice i skrivajući se danju, naći će se uskoro u Italiji. Ali se i tu uklanjali Britancima.

Britanska je vojska u austrijskoj Koruškoj stvorila čvrst polukrug te hrvatskim vojnicima i izbjeglicama nije dopuštala prolaz. S juga pritiskala srbovojska, pa se tako Hrvati nañoše skoro u obruču.

Medu zaostalima na slovenskoj strani u trokutu Kranj - Ljubelj Jesenice stvorila se velika skupina izbjeglica i vojske. Čekanje u Celju i dulji obilazni putovi oduzeli im puno vrjemana. S južne strane osjećalo se nadi 297


Stran 298 SD

ranje Titove vojske. Doletio i glas, da Britanci ne daju dublje u Austriju, stoga jedni ostavili ceste i počeli se uzpinjati na zasniežene Karavanke. Uzpon bi naporan posebno onima, što su u naručju i ledima nosili prisisnu djecu. Sve njih obremenjivao najnuždniji sadržaj u naprtnjačama uključujući i hranu. U novonastalim prilikama vidio se spas u odmicanju na zapad, sbog toga se podizali kosinama prema vrhovima neznanih planina. Uzponom po kosinama produžili put, no ublaživali penjanje po bezpućima. Hrlilo se prema vrhu, kako bi se dohvatila druga strana ubojitih planina.

I, gle, čudesa! Na sjevernoj strani planine Karavanka susretali se s izbjeglicama i vojnicima, koji bježahu iz britanskoga obkoljenja i izhod vidjeli u biegu na Karavanke. Sada ojačani, naprjedovali na zapad. Tko je odabrao taj put po Karavankama, izbjegao je izručenje i poslie mukotrpna probijanja našao se u Italiji, tada obećanoj zemlji. Ali Britanci i dalje ostaše opasni.

Svatko želio dublje u Austriju k Anglo-Amerikancima; u njima se vidio spas, od njih se očekivalo sigurno utočište. Gotovo svatko smatrao, kako je odlazak iz domovine privrjemen. Vjerovalo se, da će hrvatska vojska zajedno s vojskama zapadnih saveznika uskoro stupati na iztok, odtjerati srbokomunističku vojsku. Da su znali za britanski postupak prema Hrvatskim oružanim snagama i gradanstvu, što se u prvome valu, dakle u sjeveroiztočnoj Italiji, našli u britanskim rukama, sigurno bi drugačije razmišljali, pa bi barem njihovo razočarenje bilo manje, kada se nahodili u austrijskoj Koruškoj. Vjerojatno bi ih se manje odpravilo na taj trnovit put. Ostajući doma, u najgoremu primjeru mogahu doživjeti ono, što prepatiše na Križnome putu. No na drugi način. Uzevši obćenito, hrvatskih bi izbjeglica (gradanskih osoba) ostalo više u životu, da se nisu nikamo micale.

*** Unatoč pretrpanim cestama, po kojima gmizahu nepriekidne izbjegličke i vojničke

povorke, povlačenje ipak teklo u priličnu redu. U vojsci je do same predaje vladalo kakvo-takvo jedinstveno zapoviedanje i stega. Akoli je kdjekada i popuštala, bi to iznimno. Treba znati da to bijaše izabrana vojska bogata ratnoga izkustva, prekaljena u četverogodištnjim bitkama, naoružana suvrjemenim oružjem, dobro hranjena, odievena i obuvana. Na koncu je rata Nezavisna Država Hrvatska razpolagala s 270.000 najodabranijih vojnika. Toliko ih krenulo u povlačenje. Pošli u gorećoj nadi, kako će se uskoro vratiti i skupa sa saveznicima obrnuti se na iztok. To se uvjerenje osnivalo na želji i neosnovanim predpostavkama. Na tome, - ponavljam - da kapitalizam i komunizam ne mogu obstajati jedan pored drugoga u sutrašnjemu svietu. O tome se razpredalo u tisku i na radiju, još češće se razgovaralo. Dodavano je, kako su zapadne države i SAD zajedno gospo 298


Stran 299 SD

darski i vojnički jače od Sovjetskoga Saveza. U golemoj stisci i pretešku položaju takve se procjene poklapale sa željama, postupno jačale, gotovo se pretvarale u stvarnost... Bila to tek samoobsjena i samoutjeha. I tako je cviet hrvatske mladosti s množtvom naroda svih stališa, što bježahu pred "oslobodiocima", pokrenuo se u susret svojoj zloj kobi, najvećoj nesreći, koju je ikada hrvatski narod doživio u poviesti. Unatoč polumilijunskoj rieci bježećega naroda i neprijateljskim zaprjekama kroz Hrvatsku i Sloveniju, vojska je oddržala svoj red, prihvaćala nametnute bitke, krčila prolaze i štitila izbjegnuli narod. I nikada nije ostavila narod na cjedilu.

Istim se pravcem i putovima provlačila njemačka vojska. Kada je ona 9. svibnja položila oružje, svojom je smetenosti usporivala kretanje hrvatskoj vojsci i narodu. Jednako se i ona nastojala predati zapadnim saveznicima.

DJECOUBOJSTVO - Prva velika nesreća pogodila izbjeglice i vojsku na željezničkoj postaji u Krškome. Tu stajaše bolnički vlak. Na njemu bljeskale jasne oznake Crvenoga križa. Njima bi označen svaki vagon s obje strane te na krovu, kako bi se vidjelo iz zraka, kakav je to vlak. U vlaku bila smještena bolestna i nesbrinuta djeca, kakve onda biše mnogo u Zagrebu. Za njih preko 1.000 starale se bolničarke častne sestre. Vlak bi namienjen u Maribor te dalje u Austriju. Iz blizine, s desnog briega, srbovojnici osuli paljbu po vlaku pod izgovorom, kako su u njemu - hrvatski zrakoplovci. U najmanju ruku bili bi to neobični vojnici, koji bi dopustali na sebe nesmetan napad, a još neobičniji, ako na vatru ne bi uzvratili, i to u danima kada je jedino oružje progovaralo i sudilo. Iz cieloga vlaka ne bi nikakva oružana odpora. Izza prvih pucnjeva uskoro se začuo prodoran dječji plač i krici te jauci i zapomaganja častnih sestara. Dopirali do napadača, ali paljbu nisu ustavljali, dok u vlaku ne utihnu i posljednji glasić.

Jedan strojničar prestao pucati, kada je spoznao, kako ubija djecu. Njega sbog toga na mjestu ustrielilo komesar "sbog odkazivanje poslušnosti". Bijaše to nedvosmislena opomena ostalima, postupe li kano dotičnik. Ako im se zapovjedi, moraju ubijati i djecu. A oznake Crvenoga križa ni na što ih ne obvezuju! Iznakažena trupla te djece i častnih sestara, iznakažena od blize i veoma guste vatre, uskoro su predana nedalekoj rieci Savi. Silna krv curila iz vagona i natapala prostor uzduž tračnica.

Takav su, eto, boj bili "junaci" u Krškome. I ne samo taj. Od želj. postaje u Krškome na putu u Zidani Most zatekla se velika

povorka hrvatskih izbjeglica i vojske. U hodu bijaše napadnuta takoñer s iztočne strane, s brjegova. Vojnika se našlo malo. Na jednoga odpadalo najmanje 30 gradana. Hrvatski se vojnici brzo sabrali i odlučili na 299


Stran 300 SD

proboj bez obzira na gubitke. Proboj uspio, srbovojska odbačena uz prilične gubitke, a preživjeli Hrvati i Hrvatice nastavili pješačiti u Zidani Most.

Hrvatski gubitci bijahu pregolemi; uglavnome nastradale izbjeglice, vojnika malo poginulo. Na polju izmeñu želj. pruge i rieke Save sahranjeno je nekoliko tisuća Hrvata. Kada nakon proboja srbovojnici upadoše u taj prostor, ranjenike dokrajčivali pucnjem u glavu. Te i slične zločine partizanski tisak nikada nije spomenuo jednom rečenicom.

Koliko uspjeh doznati, 2-3 dana nakon pokolja, zarobljeni su Niemci i Hrvati po polju pokopavali poginule. Kada su posao obavili, i oni pristignuše na red. Kod Krškoga je prvo veliko hrvatsko grobište u Sloveniji idući iz Hrvatske u nepoznato. Na preveliku hrvatsku nevolju, to će biti tek uvod u strahotne tragedije na putu do Bleiburga i natrag. Spoznaje ne dopiru dotle, kao uostalom i u drugim slučajevima - da bi se s više sigurnosti moglo kazati, koliki je broj umorenih. Jer je tu osim djece Sava gutala i odrastle. Procjene mogu biti različite, i težko da se ikada ustanovi broj ubijenih. Na osnovi mojih podataka izpada, kako je oko Krškoga usmrćeno do 5.000 osoba. Ponovit ću, što je u navedenu izvadku o tome rekao Lj. Sirc:

"Na Krškome su polju, izgleda, seljaci pri oranju svakdje odkrivali trupla. Govorili su, da je na taj način u Sloveniji ubijeno 60.000 do 80.000 Hrvata."

Pisac izriekom navodi Krško polje, ali ne broj ubijenih na njemu. Na polju od Krškoga do Sevnice zasvakda osta tisuće Hrvata svih dobi i spola, usmrćenih na Božjoj pravdi. Htjedoše se ukloniti srbokomunističkoj kugi.

TRBOVLJE, HRASTNIK I LAŠKO -

Povlačeći se i štiteći množtvo izbjeglica, hrvatska je vojska napadnuta 9. svibnja na crti Trbovlje - Hrastnik - Laško, dakle sjeverno od Zidanoga Mosta. S njome se našlo preko 2.500 pripadnika Crnogorske narodne vojske zajedno s crnogorskim izbjeglicama. Po priznanju

partizanske strane, boj bijaše žestok; Hrvati i Crnogorci žilavo branjahu odstupnicu i narod u biegu. U tom kreševu, kano i obično, nastradalo mnogo izbjeglica, još više ih je uhvaćeno. Većina je njih doživjela usud onih, što ostaše na Krškome polju. Zarobljeni hrvatski i crnogorski vojnici i narod okončaše u napuštenim rudničkim jamama u Trbovlju, Hrastniku i Laškome. Na nesreću, dotična će grobišta uskoro primiti nove mrtvace, kada hrvatski zarobljenici i narod budu vraćani iz Austrije. Srbokomunističke postrojbe, razbješnjele sbog visokih vlastitih gubitaka, svoju su jarost i osvetu izkaljivale na zarobljenicima i grañanstvu. Izvršen je strašan pokolj. Pored izljeva najnižih požuda nad nemoćnicima, kakve dobro pozna balkanskopravoslavna ćud, mnogi su živi ubačeni u rudokopna okna duboka preko stot 300

300 Trbovlje, Hrastnik i Laško


Stran 301 SD

inu metara. Svakako, najgrozovitije bijaše bacanje djece u bezdane. Ako matere ne bi mogle drugo, stisnule bi svoje diete u naručje i s njime skupa skočile u smrt. U kojih bi dvoje djece, sgrabile bi oboje te s njima pošle u vječnu tamu. Tu se očitovalo majčinstvo na djelu, bezgranična materinska ljubav i žrtva! Ni time ubijači ne biše ganuti niti malo, svoje su zvjersko djelo nastavljali bez milosrda i zastoja. Okončavši razbojstva, u jamska okna ubacivali snopove ručnih bomba kano za svaki slučaj, kako bi dokrajčili žrtvu, koja davaše životne znake. Bilo to njihovo "milosrñe".

Od uhićenih Crnogoraca, možda njih 300, malo je tko preživio te pokolje. Podielili svoju nesretnu sudbinu s brojnim Hrvatima, i to izvan svoje domovine, kao žrtve zajedničkoga neprijatelja.

Nažalost, ono najgore tek se približivalo. Crnogorci, što izbjegnuše smrti u blizini Zidanoga Mosta, njih će veći broj zajedno s Hrvatirna usnuti vječiti san u okolici grada Maribora. O tome u idućemu poglavlju.

Broj ubijenih i turenih u napuštane rudnike u ovome prvome pokolju zaista je težko ustanoviti. Pristupajući oprezno procjeni, javlja se donja granica 1.500 usmrćenih.

Nedaleko grada Celja našao se manji bolnički vlak, stvarno dio duljega vlaka. U pet vagona ležali nepokretni ranjenici. Kako je u Mariboru presječen put, to vagoni zalegli tu. Da bi ranjenici nastavili cestom, nije se našlo nikakvih motornih vozila. Biše osudeni na partizansku nemilost, njih 400. S njima ostale sveučilištarke iz Zagreba kano njegovateljice. Ukupno 55 djevojaka. Kada pristignuše srbovojnici, najprie se sletjeli na djevojke. Sve ih silovali. Svako je opiranje popraćeno udarcima i ćirili čkim mastnim psovkama. Iza životinjskoga izživljavanja postupno su pobijene.

Pet vagona, prepunih težkih ranjenika, doživje najgrozniju sudbinu, stvarno dno sama pakla. Srbokomunističke krvopije privukle veću količinu benzina, iznutra natopile vagone, potom ih užgali. Šareno partizansko množtvo promatralo, kako plamen duši i prži nemoćnike.

Okolo se širio vonj pržećih ljudskih tiela. Na kraju ostaše pougljenjene kosti i vagonski kosturi. Sadistička gomila kričala, vrištala i hvatala se u kolo. I ne pomišljala pritom, kako uništava vlastite vagone, tu "narodnu imovinu".

SUSRET S BUGARIMA U MARIBORU - Desna vojničko-izbjeglička struja iz sjeverne Slavonije i Podravine preko Varaždina i Ptuja ulazila u Maribor. Drugi pristizahu iz Zagreba. Prvi dolaznici - navedeno je - prelažahu u Austriju preko Šentilja. Ubrzo morali

skrenuti prema Dravogradu i Bleiburgu. Cestom uz lievu obalu rieke Drave izprva se micali nesmetano. Pristignuli vlakovi zalegli u Slovenskoj Bistrici i Mariboru. 301

301 Šentilj – Maribor

301: Maribor


Stran 302 SD

Šentilj bi zatvoren, želj. pruga Maribor - Dravograd - Bleiburg (slov. Pliberk) bila prekinuta na jednome mjestu, po prilici na polovici meñu Mariborom i Dravogradom. Učinili to partizani. Malo poslie, kada im bude zatrebala, naredit će njezino popravljanje.

Bugarska vojska ulazila u sjeveroiztočnu Sloveniju iz Mañarske i redom posiedala sva mjesta. 9. svibnja zauzela Maribor. Bugari se u svakome pogledu vladali dolično: uobće nisu ometali prolazak hrvatskoj vojsci i izbjeglicama. Dapače, pomagali im, koliko se dalo. S hrvatskim su vojnicima rado stupali u razgovor. Naši ih častili cigaretama, jer su u njima Bugari oskudievali. (Uzputno dodato, svaki Bugar već u l. razredu osnovne škole uči, da je prva bugarska knjiga tiskana u Zagrebu troškom dakovačkoga biskupa J.J. Strossmayera. Uz to, dosta je Bugara studiralo u Zagrebu. Usudim se reći, da su Bugari narod, koji najviše zna o Hrvatskoj, osim, dakako, nas samih. Sve u svemu, Hrvatska u Bugarskoj uživa dobar glas. I odjednom se eto u trećoj državi, na koncu rata, prvi put sastaju naše vojske, službeno se nalezeći u dva suprotna tabora. A prijateljski se gledaju i vladaju.) Bugari ne prieče prolaz Hrvatima; pored njih povorke slobodno naprjeduju k Dravogradu. Isti će se odnos ponoviti sutra u Dravogradu. U razgovoru s hrvatskim vojnicima više je bugarskih momaka reklo, kako bi i oni s njima rado pobjegnuli na zapad, ali, nažalost, tamo ih kao savezničke vojnike Anglo-Amerikanci ne će prihvatiti. Zna se, što ih potom čeka.

Iztaknuti je, da bugarska vojska niti malo ne bi oduševljena ratom na tuñemu tlu i daleko od svoje domovine. Ništa svoga nije branila, a nevoljko napadala, kdje je morala. Naprosto se momcima nije ginulo za tuñu dobrobit. K tomu, skoro svi mrzili komunizam!

SRBOVOJSKA ULAZI U MARIBOR - 10. svibnja Titova je vojska od Varaždina preko Ptuja bez i jednoga opaljena pucnja dospjela pred Maribor. I koliko li razočaranja doživje! U Mariboru zatekla bugarsku vojsku te hrvatske izbjeglice i vojsku u prolazu prema Austriji. Budući da Bugari nesmetano propuštahu Hrvate, sbog toga ih srbovojska gledala poprieko i sumnjičavo. Ubrzo se meñu njima pojavila prilična napetost. Izmienjali i nekoliko medusobnih pucnjeva. Izhod toga sukoba bio: jedan partizan mrtav, dva ranjena. Kada vidješe, da s Bugarima nije šale, srbovojnici prekinuše vatru. Budući da se bugarska vojska nalazila pod sovjetskim zapovjedničtvom, to su novopridošli morali ostati mirni, kako se i priliči mlademu bratu! S obzirom na to te da su Bugari odgovorili oštro, Srbijanci im se izpričali. Konačno u grad stupili prvi Bugari, stoga se partizanija ne mogla pohvaliti, kako je ona u nezadrživu prodiranju i gonjenju neprijatelja "oslobodila" po veličini drugi slovenski grad, kako je redovito ponavljala do 302


Stran 303 SD

tada. Dokle su držali vlast u Jugoslaviji, srbokomunisti šutke prelazili preko činjenice, ña su prie njih Bugari zauzeli najveći dio sjeveroiztočne te dio sjeverne Slovenije. Kada se službena "istoriografija" doticala bugarskoga doprinosa savezničkoj stvari u 2. svj. ratu, redovito pisala nepovoljno 0 bugarskoj vojsci, s kojom se u Sloveniji srela u svibnju 1945. Uzrok je jasan: Bugari im preoteli prednost, stoga Jugoslovenska armija nije mogla "osloboditi" data područja, niti im oprostiti čovječan odnos prema Hrvatima. Ulazkom u Maribor te sjeveroiztočnu Sloveniju srbovojska se našla u položaju kano iztraživač Robert Scott na južnome polu. Stigavši na nj, našao pobodenu norvežku zastavu, što ju je postavio Roald Amundsen koji dan prie.

Dolazkom srbijanske vojske u Maribor prekinuto je povlačenje hrvatske vojske i izbjeglica. Tko se našao na prilazima grada Maribora s južne strane i u gradu, pao je u robstvo. Predalo se manje vojnika, glavnina se ipak izvukla na zapad, nagrnula prema Dravogradu. Vlakovima i drugim vozilima te pješke bili pridošli desetci tisuća izbjeglica, u većini žena i djece te starčadi. Nemoćno neboračko pučanstvo nenadano ušlo u vučje ralje. Bijaše u podpunosti bezpomoćno.

TEMELJITA PLJA ČKA - Odkako se stvoriše četnici i partizani, svojim su žrtvama najprie oduzimali nakit: prstenje, narukvice, lančiće, naušnice, privjeske, pribadače, ogrlice te ručne i džepne ure, tabakere, nalivpera, brijaći pribor i ostalo. Budući da se ljudi spremili za bieg u tuñinu, u većini ponieli sobom svu zlatninu, osobito zlatnike (dukate). Te im vriednosti jamčile kakvo-takvo snalaženje i preživljavanje u tuñini. Partizani nepriekidno govorili da je kićenje i posjedovanje svake zlatnine "buržoaski manir" te "malograñnska navika" i sl. Uzprkos tomu i svemu, upravo su to najviše oduzimali, na to bijahu izrazito postrvni i otimali žrtvama, kdje god mogahu. Njihovu licumjerstvu i lakomosti nikdje i nikada ne bi kraja! Kano što se Španjolci lakomili za indijanskim zlatom u Južnoj Americi u doba osvajanja i naseljivanja tih prostranstava, jednako i srbokomunisti na domaćemu tlu. Tako se srbokomunisti "borili" protiv gradanskih navika. Uskoro se oduzeta zlatnina i nakiti videvala na njihovim ženama, kćerima, sestrama, materama, djevojkama. A sami nosili otete ure, lančiće, tabakere... Tu i tamo unovčivali zlatnike i zlatninu, uz to i druge vriedne stvari dobivene na isti način. Pri prvome dodiru zarobljenici, uhvaćenice i uhvaćenici "oslobadani" su tih vriednosti, potom i ostalih, onda je na red dolazila osobna odjeća i obuća. Mužke bi ogaćili i obosili, u zamjenu im davali, ako biše razpoloženi, svoje ušljive hlače i ostalo od gruba tkanja, nerieñko od kostreti, doniete iz Srbije i Makedonije. Postupno se šareno odjevena družina, brojni odrpanci oslobadali svojih umazanih poderotina i poprimali izvanjski izgled nekakve 303


Stran 304 SD

europske vojske. Domaće stanovničtvo nije moglo vjerovati svojim očima, da uobće može postojati takva poderana, ušiva, šareno odjevena i neuredna vojska. Osobito se čudili opancima dugih svinutih kljunova. Čim bi se ko i "oslobodilac" presvukao i preobuo, najčešće na ulici, ostavljao svoju bivšu odjeću i obuću na mjestu, kdje se presvukao i preobuo. Potom su razne šajkače, koporani, džamadani, čakšire s učkurima, opančine, uvijače, terluke, tkane čarape i drugu balkansku "monduru" morali zarobljenici skupljati i bacati u Dravu. Možda je od toga što izbačeno na obali rieke Dunava od Beograda do Stalaća. Vraćeno odakle je donieto.

Svučeni i bosi zarobljenici i izbjeglice morali se "obskrbiti" tom balkanskom starudijom, kako bi tek štogod imali na sebi. Čim se našli u njoj odmah osjetili, kako po tielu lize gamad. Tada se, i to na opisani način, množtvo srbijanskih i srbskih golaća prvi put obuklo i obulo u europsko odielo i obuću.

Pred kraj rata nekoliko je hrvatskih oddjela (divizija) bilo odjeveno u sivo-modre odore, što se u Njemačkoj šile za finsku vojsku. Kada je Finska izpala iz rata, te je odore kupila Nezavisna Država Hrvatska. Kako biše ljepšega kroja i bolje kakvoće, to su partizani najradije ogolievali hrvatske vojnike obučene u tu odoru. Uskoro se vidjelo mnogo takvih srbovojnika, što se šepure u njima. Hrvatski vojnici u tim odorama obično se zvali plavci.

Ne samo da su žene i djevojke ostajale bez nakita i zlatnine, oduzimani su im dielovi odjeće i bolja obuća. Mnoga je partizanka navukla na se sguljenu oñjeću i obuću tih nesretnica. Naročito pohlepne bijahu partizanke; one mislile na sebe, kada jednom izstupe iz vojske. Kano da im najviše bi privlačna suvrjemena obuća. O nakitu da se i ne govori. One, što pružahu stanovite usluge drugovima oficirima, primale od njih dio opljačkane zlatnine, obuću i odjeću. Moglo se štošta toga na njima vidjeti, kada su odpuštane iz vojske.

Čim je roblje vidjelo, što se dogaña, skidalo je nakite i ure te ih skrivalo po skrovitim mjestima svoje odjeće. Pristupali im partizani i partizanke i s manjom skupinom poveli običan razgovor, zatim odjednom, kao u žurbi, u i šali: "Koliko je sati"? Tko je podignuo rukav na zapešću lieve ruke ili desnom posegnuo u džepić na hlačama, odmah je ostao bez ure, bilo da se nalazila na svome mjestu ili je skrita. Naime, koji to činjahu nesvjestno, zaboravljajući da su ga skrili, morali ga izručiti. Bili sretni, ako nakon predaje nisu primili udarac kopitnicom. Ne bi ih malo, što su skrivanje kakva nakita i glavom platili. "Oslobodiocima" se ništa ne smjede zatajiti. Pod smrtnom prietnjom morale se predavati sve dragocienosti, takoñer i predmeti svakodnevne osobne uporabe, uključujući i zahodski papir. Takve su lukavštine primjenjivane 304


Stran 305 SD

i dugo nakon rata, dokle god nisu razpustana sbirališta. Mnogi odbacivali vriedne premdete, kako bi imali manje težkoća, ujedno da se zločinci ne bi koristili njima. Trebalo preživjeloga iskati sviećom, koji je vratio doma kakvu vriednost. Valjda bi se takvi mogli na prste nabrojiti, i to na prste jedne ruke!

U koga je zatečeno kakvo vozilo (dvokolica, motokotač, samovoz), smjesta je ostao bez njega. U koga biše bolji konji u zaprežnim kolima, lišen je svega. Otimana su pače i dječja kolica, djecu iz njih izbacivane... Dugo se pljačkaška vojska na taj način bavila zarobljenicima i uhvaćenicima. To ih odvraćalo od nagla ulazka u domove uzputnih naselja. Taj su predah izkoristili domaći ljudi u Sloveniji te su na sigurno sklanjali dragocienosti i vrjednije stvari. Kada te horde počele pretraživati kuće, malo se okoristile.

Kako se broj uhićenika naglo povećavao, to su njihova ogoljivanja i obosivanja bivala češća. Srbovojnici se presvlačili i preobuvali i po više puta, uviek pak ljepšom i pristalijom odjećom i obućom. A punili džepove i torbe "nevrednim Pavelićevim novcima." Taj će novac, t. j. kune koristno potrošiti u Hrvatskoj, kdje će za 1.000 kn dobiti 7 dinara. I tako će još više opljačkati Hrvatsku. U mjesecu srpnju i kolovozu vidjeh u nekolicine povratnika iz Slovenije povelik kovčeg (kovčeg takoñer otet u Sloveniji!) tih kuna, dakle desetke i desetke milijuna. Kolika bijaše njihova vriednost, kazuje podatak, da je 1 litra vina tada zapadala 7.000 kuna! A bile "nevredne". U više teretnjaka hrvatska vlada odpremila novac prema Bleiburgu. U Sloveniji je ostavljen. Ubrzo ga razgrabiše srbovojnici. Dokle nije zamienjen za dinare, u Hrvatskoj bio plaćevnim sredstvom. Ponavljam: Srbija je tim hrvatskim novcem kupovala u Hrvatskoj što god se dalo kupiti, i tako hrvatskim novcem ogolievala Hrvatsku. Primjerice, mnogo je stoke otišlo u Srbiju.

Kada je ljeti i jeseni koji vojnik prispio iz Slovenije na dopust, na njegovoj ženi, sestri, kćeri i majci mogao se uskoro vidjeti kakav odjevni predmet i postole te nakit što ih uze svojim žrtvama. Dogodilo bi se, da bi štogod prodali od toga. Premda bi oskudica, nisu lako nalazili kupca. Narod znao, kako je to opljačkano. Akoli bi kdje i krenula prodaja, razbila bi se, čim bi tko sa strane dobacio: "Izgleda, pokojnica je bila malo jača." Bijaše li mužka oprema, reklo bi se

pokojnik. Jednoj otimačini ljudi odmah nadoše odgovor.

VELIKO HRVATSKO GUBILIŠTE ROGOŠKI GOZD - Od Ptuja prema Mariboru uz cestu zadnje je selo Rogoza, udaljeno od Maribora 4-5 km. Sjeverno od sela vojska Kraljevine Jugoslavije bila izkopala obranbeni rov krivudava oblika s obje strane ceste u duljini većoj od 2 km. Za slučaj da bi se borila izza grada, ako bi ga zauzeli Niemci. Meñutim prie se razpala ta vojska negoli ga uporabila. S vrjemenom rov bio dobrano zaplio. Prjed sam (P.S. Točno je »BOHOVSKI GOZD« - Tezno, izgradnja nove Autoceste 1999., izkopavanjem na dužini 70m ekshumirano 1.179 kostura, pokopani sada kod

spomenika u Dobravi, Š.D.) 305

305 Rogoza (Bohova!) – Maribor


Stran 306 SD

konac rata sjetila se njemačka vojska, da bi se mogla njime poslužiti u odbijanju naprjedovanja Jugoslovenske armije s obratne, dakle južne strane. Rov prolazio kroz mladu šumu (slov. gozd) i dobro štitio branitelje od pogleda svakoga napadača. Niemci doveli strojeve te rov proširili i produbljili. Kdje bi moguće, bio širok i do 4 metra, dubok 2 do 2 i pol. Ovisilo o debljini stabala u toj šumi. Ni oni ga ne upotriebiše u prave namjene, jer je Njemačka položila oružje prie negoli se prjed Mariborem našla Jugoslovenska armija. Na preveliku nesreću, postat će hrvatsko grobište, i to jedno od najvećih.

U Mariboru odmah po ulazku Jugoslovenske armije bijaše smješteno armijsko i divizijsko zapovjedničtvo. U njemu se odlučivalo o daljemu tieku ratovanja. A stvarno glavna skrb obaju te drugih zapovjedničtava bi sprječavanje prielazka hrvatske vojske i izbjeglica u Austriju te njihovo sprovoñenje i dovoñenje na mučilišta i gubilišta u Jugoslaviji.

Dugački i duboki rogoški rov i još njih nekoliko u gradu i okolici bili veoma pogodni za ostvarbu paklenih želja srbokomunističkih krvoloka. Odmah ocienili, da je taj rov kano naručen za grobnicu desetaka tisuća Hrvata, što se nadoše tu protiv svoje volje. I čim se razpršiše po Mariboru, započeše svoj svakako najkrvaviji pir. Omogućena im najpovoljnija prilika uništiti golemo množtvo hrvatskih vojnika i izbjeglica.

Bilo je poznato - ponovno velim - od početka srbokomunističkoga ustanka, kako su svojim žrtvama žicom vezali ruke izza leda u prilici odvodenja na stratište. Potom povezivali po dvojicu ili trojicu zajedno, kako ne bi mogli bježati. Sada pak donekle promienili način, da je srjednji vezan obostrano, t.j. za onoga s lieve i desne strane. Dakle, za obje ruke. Upotrjebljivali ravnu i bodljikavu žicu, već kako do nje dolazili. Stezahu jače, da je ulazila u meso. Bodljikava se ubadala, pa je redovito izt ecala krv. "Tješili" žrtve, kako to ne će dugo trajti, jer će uskoro svemu doći konac. Zanimljivo je, da su u svakoj prigodi našli dosta žice za vezivanje tisuća i tisuća ljudi! Na putu do stratišta tjeranci su ponižavani, psovani, tučeni štapovima i kopitnicama, udarani nogama. Bockani bodežima. Za sobom ostavljali crvene sljedove. Tko bi iznemogao, ubijan na tome mjestu.

Dakako, srbokomunisti nisu zaboravljali na izkušanu koristnost od ubojstava: jadnici se morali svući i izuti prjed usmrćivanje. Njihovu su odjeću i obuću, ono što preosta od dotadašnjih oduzimanja, uporabili za opremu svoje vojske. Ženske oprave zadržavali za sebe. Nakon što se napresvlačili te napreobuvali više ih zanimala ženska oprema, koju mećali na hrpe, potom raznosili. U početku žrtve ugonili u rov, stvarno turali, onda u njih pucali. Kada je dno pekriveno mrtvacima, ubijali ih nad rovom, potom ih turali u nj. Više ih bivalo ranjeno i zapomagalo, molilo neka ih dokrajče, 306


Stran 307 SD

ali ubijatelji nisu hajali za to. Uz glasne ćirili čne psovke i naslade svojih ubijatelja mnogi umirahu sate i sate, pokoji i dane, u neopisivim mukama. Klanja u Mariboru potrajala više od mjesec dana, danju i noću, ali je prva dva tjedna strieljano više osoba negoli poslie. Naredbodavateljima se na početku više žurilo. Nepriekidni danonoćni pucnji iz pušaka, samokresa i strojnica pobudivali pozornost mariborskih grañana. Rat svršen, protivnik razoružan, a na rubovima njihova grada žestoko se puca. Usmrćivališta, sbirališta i vojarne, kdje su privrjemeno smještavani uhićenici, bijahu dodatno zastraženi, tako da pristupa k njima ne mogaše biti. Po pucnjevima i skupinama, što se odvode u odredenim pravcima, zaključivali da ih usmrćuju. Unosilo to nemir i strah meñu gradanstvo, ali se morali činiti kano da ništa ne čuju i ne vide.

Na rogoškome morilištu i drugima (o kojima ću izlagati napried) našlo se uviek toliko dragovoljnih strjeljatelja, te nije triebalo odreñivati posebne za taj krvavi obrt, kako bi prvih dana. Uz to, na gubilišta su dovodeni mladi vojnici, da bi se navikavali na te grozote i sami laćali ubijanja. Kazivali mi očevidci, kako se srbijanski prostaci, često i nepismeni, otimali za strieljanje djevojaka i žena otmjenijega izgleda, a naročito pak hrvatskih dočastnika i častnika. Kadkada se gurali, tko će sasuti štektaj u starije častnike. Nahodilo se balavaca, t. zv. kurira (hrv. teklića), koji su svoje nabojnike (šaržere) izpražnjivali u žrtve, sve dok se cievi njihovih strojničica (šmajsera) ne bi pregrijale. Bili u dobi od 12 do 14 godina. Kada nisu bivali razpoloženi usmrćivati, nagovarali ih partizanski voditelji, neka ubijaju zarobljenike i izbjeglice. Poznato je da tako bijaše od početka ustanka 1941. Naravski, djecu nije težko nagovoriti na zlo. Zvjerski nagoni, izljevi nizkih požuda i sadizmi tu su potvrñivani do krajne granice. Osim vatrenim oružjem ubijanici su usmrćivani - kako to takoñer od početka bivalo - i hladnim oružjem. Premlaćivani kolcima, kopitnicama im smrskavane glave, bodeni noževima po cielome tielu, najčešće žrtvama prerezivani grkljani. Ranjenici gurani u rov, neke se još muče i zavijaju. Komu je od prvoga ili drugoga udarca razmrskana lubanja, taj se kratko patio. Da je mogao, valjda bi sam sebi pozavidio na kratkoći umiranja.

Dugotrajna se usmrćivanja dogañala na veliku prostoru, što je dodatno omogućivalo jača i dulja izživljivanja nad nemoćnicima. Upriličivani su dvoredovi (špaliri), kroz koje prolažahu žrtve, dok po njima pljuštahu udarci i ubodi. Krvožedna je gomila kričala, naslañivala se, vriedala ih najsočnijim psovkama, kakvim jedino obiluje srbski jezik. Najčešće je obezčašćivana hrvatska mati, potom "dete u detetu."

U prilici noćnih odvodenja na smrtište u Rogoškome Gozdu dogañala se i silovanja djevojaka i mladih žena. Svako opiranje smirivano udarcima i 307


Stran 308 SD

grožnjom smrću, koja će odmah usliediti. Dogañalo se to jednako u Stražunu i drugdje.

Izmedu više vlakova pristignulih iz Hrvatske dva zaslužuju osobit spomen. Bijahu ranjenički. (Neki govorili, kako je prispio jedan takav vlak. Dosta iztraživah dotični podatak i mogah konačno uztvrditi, da ipak biše dva. Tu činjenicu osnažuje i podatak, da je prjed konac rata hrvatska vojska imala puno ranjenika. Svaki želio naći spas na zapadu. Mnogi ostali u zagrebačkim bolnicama i svršili u jami Jazovki te drugim gubilištima.) Svaki vagon propisano bi označen znakom Crvenoga križa. Ali to za srbokomuniste ne imaše nikakav značaj. Stvarno, za njih Crveni križ i medunarodno ratno pravo ne obstojahu. Noću doveli oba vlaka na obližnji željeznički most. Po dvojica, najčešće četverica, uz njihov poznati "ho-ruk", težke su ranjenike s mosta bacali u rieku Dravu. U kratku je roku zeleno-mutna rieka pretvorena u pokretnu grobnicu. Prateće je osoblje doživjelo njihovu sudbinu s tom razlikom, što im se "smilovali" te ih postrieljali, potom ih predali rieci. Evo kako to prikazuje Milan Basta:

"Kakva je pometnja vladala tih dana kod neprijatelja, svjedoči podatak da je 2 - 3 dana nakon našeg zaposjedanja Maribora na mariborsku željezničku postaju stiglo oko 30 vagona ranjenih ustaša i Nijemaca s dosta medicinske opreme i lijekova. Oni nisu znali tko se nalazi u gradu. Kada su se pojavili naši borci, oružana pratnja kompozicije otvorila je na naše vatru. Pratnja je brzo svladana, a ranjenici smješteni u bolnicu (odtisak M. Š. ) (Rat je završen, 319.)

Ovo je vrhunac licumjerja krupnoga ratnoga zločinca! Taj Milan Basta naredio ubijanje desetaka i desetaka tisuća hrvatskih zarobljenika i gradanskih osoba u Mariboru, zaista najvećemu grobištu hrvatskoga naroda u svoj njegovoj dugoj i bolnoj poviesti. Umorio golemo množtvo zdravih i snažnih ljudi u njihovoj zrjeloj dobi. Ali to nikdje ni riečcom ne spominje. Kako bi se ipak prikazao bezazlenim i pravičnim, na sva usta laže, da su ranjenici smješteni u bolnicu. Ne, niti jedan hrvatski ranjenik nije smješten u mariborsku bolnicu, niti u bilo koju drugu! U cielosti sam provjerio njegovu tvrdnju i ustanovio, da je daleko od istine. Srbijancima i Srbovlasima laž je sastavnicom svakodnevnoga života. O tome je obširnije progovorio Ž. Petan u svojoj knjizi. Književnik Dobrica Ćosić, bez sumnje najjače suvrjemeno srbijansko pero, o srbijansko-srbskoj laži ovako se sažeto izrazio:

"Jer naša opšta svest je lažna svest, naš jezik je lažan jezik; mi mislimo i izražavamo se lažnim pojmovima; mi društvene sadržaje i odnose, društvena, nacionalna i ljudska stanja označujemo lažnim izrazima. Laž je postala naša društvena i gradanska priroda. / .../ Laž je dakle istina." 308


Stran 309 SD

Ovako Srbijanac o pripadnicima svoje nacije i o njoj samoj. Vratiti se je na glavni predmet. Ovdje i drugdje Basta vidi jedino ustaše, za nj ne postoji

domobranstvo. Uzme li se u obzir, kako je u svakome vagonu ležalo najmanje 20 ranjenika, što je izpod stvarna stanja u takvim prilikama, u vlaku bijaše 600 ranjenika. Po prilici u drugome se nalazio isto toliko. Premda je stvarni broj iznosio daleko više, no neka se ostane pri prvome, onda je u Maribor dovezeno 1.200 ranjenika. U ono vrieme mala mariborska bolnica ne mogaše primiti ni 300 bolestnika! Ni današnja, proširena i dogradena, gotovo podvostručena, u najboljemu bi slučaju prihvatila 1.000 ranjenika. A što čini komesar Basta? Daje maha svojoj razpustanoj i nepromišljenoj mašti. Upravo djeci priča vlaške bajke. Laže nemoguće stvari, i niti malo mu to ne smeta. U Srboslaviji je prolazila svaka ovakva laž. U nju se ne smjede posumnjati kano u najveću svetinju.

Dalje. Od 1.200 ranjenika, akoli su zaista liečeni u bolnici, ostala bi živa najmanje polovica. S jednim od njih valjda bih se susreo jednom bilo kdje, jer sam živahno tragao za takvima. Kada pak - mogu predpostaviti - ne bijah dobre sreće te se ne namjerih niti na jednoga, onda ostaju liečnici, zdravstveno osoblje i ranjeni partizani, što se onda zaista liečili u mariborskoj bolnici. Naidoh na nekolicinu ljudi zaposlenih u ono vrieme u toj ustanovi, ali nitko od njih nije potvrdio Bastine rieči, stvarno baljezgarije. U bolničke knjige takvi nisu upisani, pa nema ni pisana traga. Stvarno, u bolnici je zatečeno više njemačkih ranjenika. Svi već prvi dan doživjeli najgoru sudbinu: na silu su izvučeni iz bolnice te bačeni u Dravu. Na njihova mjesta legoše partizanski ranjenici. Inače, kdje god jugovojska zaticala hrvatske i njemačke ranjenike u završnim bitkama u Sloveniji, odmah ih usmrćivala. To bi ozakonjen srbokomunistički postupak. Naravski, Basta i Baste to uobće ne spominju. A kada ga se dotaknu, onda - lažu. Dokazom su brojne Jazovke širom bivše Nezavisne Države Hrvatske. Biva, kako suvrjemene ovčare nisu nikakva novost, nego su nastavak uhodanih postupaka.

STRAŽUN - Na jugoiztočnoj strani grada Maribora stere se šuma zvana Stražun. Do kraja 2. svjetskog rata stajala na gradskome rubu, jer na njezinoj južnoj i iztočnoj strani gotovo da i ne bi naselja. Sada su tu čitave gradske četvrti, te se Stražun našao unutar grada kano nekakva njegova pluća. Od rubova se stražunska šuma spusta te čini udubinu, stvarno manju ravnu dobodolinu pretežito prekritu ledinom. Stvarno je to jasa.

Angloamerikanci su nekoliko puta bombardirali iz zraka grad Maribor. I na tome je prostoru stvoreno

nekoliko dubokih ljevkova, jer je tlo mekano. Prie sama povlačenja na tome prostoru njemačka vojska izkopala protuoklopne rovove propisane dubine, širine i duljine te u znaku krivudave crte. U ratne 309

309 Stražun – Maribor


Stran 310 SD

namjene nije upotriebljen, ali će ga pobjednici pretvoriti u drugo po veličini hrvatsko grobište u Mariboru. I to odmah, čim uñoše u grad.

U spomenutim bolničkim vlakovima nahodilo se i zdravstveno osoblje, meñu kojim bijaše najviše djevojaka i mladih žena. Izpražnjeni bolnički vagoni biše pogodni za silovanje bolničkih sestara. Bolničari i liečnici odmah su odvedeni na Stražun te pobijeni. Iz ustavljenih vlakova danju i noću čuli se ženski krici i jauci. Vagoni pretvoreni u silovaonice.

Vlakom u Maribor doputovale brojne članice Ženske loze Ustaškoga pokreta, uglavnom djevojke. Biše odjevene u pripadajuću odoru. Nesretnice odmah doživjele usud bolničkih sestara. Sve se Hrvatice tu nadoše u najstrašnijemu živu paklu. Nakon ponižavanja, silovanja i raznolikih mučenja svoj su trajan smiraj dočekale u rovu na Stražunu, vezane žicom po dvie. Za njihova dokrajčivanja bilo se našlo više dragovoljaca nego djevojaka! Te djevojke umirahu dostojanstveno i hrabro, bez plača. Dapače, iz njihovih se usta razliegala budnica Još Hrvatska ni j' propala. Niti jedna nije molila milost, niti se htjela svući i izuti, što od njih zahtievahu krvnici. Ta njihova smionost, prkos i preziranje smrti na ubojice porazno djelovala. Ni udarci nisu mogli prekinuti pjesmu. "Udri, mlati, bij, majku im hrvatsku j....", derali se krvoloci poprskani krvljlu. Tako se od ovoga svieta rastale mlade Hrvatice, nesudene buduće matere. Oko 1.500 pretrgnutih ruža na početku životnoga proljeća.

BEZGRANI ČNO LICUMJERJE - Da licumjernost najokrutnijega ratnoga zločinca ne pozna baš nikakvih granica, posvjedočit će i ovaj navod iz Bastine knjige:

"Usput smo sreli 12. slavonsku proletersku brigadu i artiljerijske jedinice divizije. Na čelu brigade bili su komandant Dušan Ostojić, zvan Osman, i Rade Knežević, zvan Tihi, zamjenik komandanta 12. slavonske divizije. Ispričao sam im ukratko rezultate pregovora, obavijestio ih o stanju kod neprijetelja i našim položajima do odlaska na pregovore. Objasnio sam njihov zadatak u vezi s prihvaćanjem i sprovodenjem zarobljenika. Naročito im je naglašeno da pripreme borce na strogo vojničko držanje i disciplinu. Moraju izdati izri čito nareñenje i objasniti borcima da ne smije biti nikakvih grešaka u odnosu prema zarobljenicma (odtisak M. Š.). Ta bi mogućnost postojala ako ne bismo izvršili prethodne pripreme, s obzirom na činjenicu da će u koloni biti okorjelih i poznatih ustaških zlikovaca. Meñu našim borcima ima mnogo takvih kojima su ustaše uništile čitave porodice. Stoga borcima treba objasniti da će naša vlast ispitati stupanj krivice svakog zarobljenika i da će oni koji su okrvavili svoje ruke nevinom krvlju odgovarati pred narodnim sudom i biti zasluženi kažnjeni." (363.) 310


Stran 311 SD

U 12. slavonskoj diviziji biše 80% Hrvata. Basta spominje njezina zapovjednika Dušana

Ostojića i njegova zamjenika Radu Kneževića, dvojicu Srbijanaca. "Zaboravlja" dodati Jovana Kokota, njezina komesara, potom niže glavare Dušana Kostića Biru, Boška Ćirića, Vasu Veškovića, Radovana Petkovića, Batu Jedinca. Sve odreda Srbijance. Neka znaju sadašnji i budući Hrvati, posebno Slavonci, tako ih je vodio u ratu. U ratu i dugo izza njega često se tamburalo:

Dvanajsta je majka Slavonije, još je nitko pob'jedio ni je.

Jedan je glasbenik objavio partizanske pjesme iz Slavonije naslovljene Dvanajsta je majka Slavonije. Kakvom je majkom bila, znaju najbolje hrvatski zarobljenici i izbjeblice u Sloveniji u svibnju 1945. 80% njezina hrvatskoga sastava dalo se voditi od tudih gospodara, viših i nižih, a da pri tome Hrvati iz Slavonije niti pisnuli ni su.

Ni je poznat obratan primjer, t. j. da se na čelu barem jedne srbijanske ili srbske veće postrojbe našli Hrvati. Pokazalo se, kano da hrvatski partizani ne znadoše sobom upravljati pa triebali uvesti "rukovodioce" iz Srbije. Kano stado ovaca Hrvate u toj brigadi vodili srbijansko-srbski glavari, a oni se, Hrvati, lastno dali voditi i ubijati svoje sunarodnjake. Mora se upozoriti na taj i mnoge slične podatke, jer duboko svjedoče o hrvatskoj ćudi. Stanoviti Hrvati spremni biti dobri tudi slugani i krvnici svoga naroda. Ništa se bolje 12. slavonska nije držala prema svojiima, dok je ratovala u Slavoniji.

Basta o sebi i partizanskoj vojsci želi ostaviti najbolju sliku. nije drugo doli vuk u janjećoj koži. Ne spominje Križni put hrvatskih vojnika i izbjeglica; ponaša se, kano da nikada nije za nj čuo. Grobišta u Mariboru, Strnišču, Hudoj Luknji, Kočevskome Rogu i na drugim mjestima njemu nisu nepoznata, ali preko njih prelazi. Ubijali su drugi, oni poraženi, partizani - ne! Meñutim, brojna grobišta te tisuće svjedoka kazuju suprotno. "Oslobodioci" su nakon rata usmrtili mnogo više ljudi, nego ih je palo u ratu!

Kako bi pojačao utisak na čitatelja, Basta pretežito rabi - spomenuto je - naziv ustaša za hrvatske vojnike. To je uostalome u duhu srbijansko-srbske promičbe, po kojoj su svi Hrvati - ustaše. Kada je ustaška vojnica bila dostignula svoj najveći broj, imala je jednu četvrtinu broja četničkih postrojba. To meñutim kano da uobće nije bilo!

O Milanu Basti najistinitije govori on, Basta. U pregovorima u Bleiburgu o predaji hrvatske vojske nazočnima je - generalu Scottu i hrvatskim generalima svetčano izjavio:

"Mogu vas ipak na kraju nešto pobliže obavijestiti o slijedećem: izbjeglo stanovništvo vratit ćemo kućama; cjelokupna vaša vojska, u slučaju da 311


Stran 312 SD

pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, bit će sprovedena u zarobljeničke logore; prema pripadnicima vaše armije postupat će se po meñunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima (odtisak M. Š.); svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena najnužnija sprema; generali mogu da ostave posilne, automobile i lično naoružanje do daljnjeg. Ukoliko se ne prihvate ovi uvjeti, smatrat ćemo da nastavljate ratne operacije poslije zvaničnog obustavljanja drugog svjetskog rata - pa vas više neće štititi medunarodno pravo o ratnim zarobljenicima. U tom slučaju tretirat ćemo vas kao odmetnike čiju će likvidaciju pomoći i naši saveznici." (Rat je završen, 361.)

Tu je i tada prihvaćena bezuvjetna predaja Hrvatskih oružanih snaga. Medunarodno ratno pravo nije nikada obstojalo za partizane, odnosno njihovu nasljednicu Jugoslovensku armiju. Prema hrvatskim ratnim zarobljenicima postupalo se na najzvjerskiji način. Bastina podlost i licumjerje ne poznaju nikakvih meña! Kako u svojoj knjizi ne prati usud svojih žrtava, to stvara privid poštivanja medunarodnoga ratnoga prava. To je njegova prozirna lukavost i providna laž! 312 Bleiburg 15.V.1945 Dravograd – Maribor

SRBOVOJSKA KREĆE PREMA DRAVOGRADU - Srbovojska u Mariboru i okolici

upriličila krvavo pirovanje puneći na Stražunu i Rogaškome Gozdu dugačku i duboku zajedničku grobnicu uhvaćenim hrvatskim vojnicima i izbjeglicama. Toliko se njima bavila, da je zaostala u naprjedovanju. Njezini glavari smatrali, kako njihove postrojbe nemaju više ratnih djelovanja, jer su dostignuli državnu granicu. Mislili, da je pridobiven konačni cilj, odnosno da su i ostale postrojbe izbile na austrijsko-slovensku granicu. Stoga će ostati u sjeveroiztočnoj Sloveniji. Nikakva priegleda stanja nisu imali. Meñutim, na veliko njihovo iznenadenje, dojavljeno im je, kako još nije zatvoren prostor oko Dravograda, te da hrvatska vojska s izbjeglim narodom prelazi u Austriju. Većina srbovojske našla se potom u pokretu, kako bi na svaki način posjela Dravograd i time zatvorila ulaz u Austriju objema strujama hrvatske vojske i izbjeglica - onoj iz Celje te drugoj iz Maribora. Od Maribora k Dravogradu i dalje k Bleiburgu cestom (uz lievu obalu rieke Drave) odmicahu povorke, što se našle zapadno od Maribora, kada se srbovojska uvukla u grad. Ista je produžila u Šentilj, kako bi što prie zatvorila granični prielaz, koji već dva dana nije korišten sbog toga, jer je sovjetska vojska prodrla u austrijsku Štajersku. Zapadno od Dravograda, prema Austriji, dieli se cesta na dvie. Po južnoj se u Austiju ulazi preko Holmeca, sjeverno vodi do graničnoga prielaza Labota, potom kroz Lawamunde u Bleiburg sa sjeveroiztočne strane. Hrvatska vojska i izbjeglice ulazile u Austriju po objema i sastajale se na Bleiburžkome polju. 312


Stran 313 SD

Uz Dravinu desnu obalu vijuga željeznička pruga Maribor - Dravograd - Bleiburg.

Spomenuto je, kako bi porušena na jednome mjestu, ali je u meñuvrjemenu popravljena. Napadačka je vojska počela koristiti za prievoz svojih postrojba, strjeljiva te duge obskrbe. Tako blizu Dravograda dopremila jaka pojačanja te u "naletu" ušla u grad 12. svibnja. Na njezinu ponovnu pregolemu žalost, u gradu zatekla bugarsku vojsku. Naravski, Bugari propustali hrvatsku vojsku i izbjeglice iz oba pravca - Celja i Maribora. Srbovojska upamtila Bugare u Mariboru i znala, da se s njima nije šaliti, stoga ih ničim nije izazivala. Niti krivim pogledom. Srbovojska se utvrdila na sjevernim brjegovima tik iznad grada, odakle je lako držala pod vatrom mostove i prilaze k njima. Time je bila zatvorila ulaz u Austriju preko Dravograda. MeButim izbjegličko-vojnička struja od Celja okrenula se uzvodno, uz Dravu.

Pridolazeće povorke sa zapada usmjerile se na sjever k austrijskoj granici. Njihovo pomicanje skrivale guste šume. I tako obilaznim šumskim putovima i više bezpućima pristizale u okolici gradića Bleiburga. Tko je zaostao, uhvaćen je na slovenskoj strani.

POKOLJ RANJENIKA VOJNE BOLNICE - Grozan kraj doživješe ranjenici i osoblje Vojne bolnice iz Krajiške ulice u Zagrebu. Njezina se povorka sastojala od 30 teretnjaka (neki tvrde i više) i nekoliko ambulantnih samovoza. Sva vozila označena znacima Crvenoga križa. Prevozila uglavnom težke ranjenike, koje je pratilo bolničko osoblje - bolničari, zdravstveni tehničari, liečnici. Može se uzeti, kako je u svakome teretnjaku ležalo i sjedilo najmanje 20 ranjenika pa bi ih zajedno bilo 600. Ovomu se broju može dodati najmanje njih 100. Povorka je u Maribor dospjela bez osbiljnijih neugodnosti. Kano i ostala vojska i izbjeglice takoñer je i bolnica naumila u Austriju peko Šentilja. Na nesreću, taj put već bi zatvoren, moralo se skrenuti u Dravograd cestom što im se činjaše slobodnom. Bugari ni u čemu nisu smetali Bolnici nastavak putovanja, ali ne znaše reći, je li slobodna cesta do Dravograda te dalje u Bleiburg. Povoz usmjerio lievo prema Dravogradu.

Ni je znano u koliko je sati bolnički povoz ostao u Mariboru, niti kada se uputio prema Dravogradu. Sudeći meñutim po činjenici, da je slobodno produžio kroz Maribor te po nesreći, što ga zadesi na putu prema odredištu, bit će najvjerojatnije, kako je gradskim ulicama promaknuo u noći 9. na 10. svibnja. Kako je rečeno, 10. svibnja je već srbovojska posjela Maribor. Od tada preko Maribora ne mogaše preletjeti ni hrvatska ptica, a iz grada izići ni domaći miš, a kamoli onda vojnik ili vozilo. U Dravograd Bolnica nikada ne stiže.

Čim je srbovojska prekrila Maribor, usmjerila se u Šentilj te odatle uz granicu na zapad na širini Šentilj - Maribor. Izmeñu slovensko-austrijske 313


Stran 314 SD

granice i Drave pomicala se prema Dravogradu. Po svoj prilici Vojna bolnica nije odmaknula daleko od Maribora, ali se nije dalo odrediti približno mjesto, kdje je presječena cesta. Sa sjeverne strane, njoj dakle s desne, sletjeli srbovojnici kano gladni strvinari. Oružane pratnje nije bilo, niti u blizini hrvatske vojske. Na ranjenike, te nebranjene nemoćnike i prateće osoblje silovito se obrušili Titovi ratnici i uskoro izpraznili sva vozila. Naime privezli ih uza sam rub rieke Drave i urličući svoj "ho-ruk!" sve ranjenike strmoglavili u mutnu rieku. Po plivajućim ranjenicima pucahu kano mahniti. Istodobno pljačkali i usmrćivali prateće osoblje, potom ih bacali u rieku jednako kano i ranjenike. Za manje od sat vrjemena izpraznili vozila, skočili na njih te krenuli napried. Uskoro će tim teretnjacima na stratište voziti zarobljenike i izbjeglice iz mariborskih vojarna.

Po koji se Mariborčani sjećaju, kada je njihova rieka nosila trupla. Na pojedinima se još vidjeli bieli zavoji. Sbog te i množine drugih takvih slika neki ni danas ne vole proći šetalištem uz obalu u gradskome središtu. Kazuju ti svjedoci, kako su na površini plutala trupla tako gusta, da se gazeći preko njih moglo prieći s jedne obale na drugu!

***

HUDA LUKNJA I DRAVOGRAD - Povorka iz

Celja usmjerna u Dravograd - navedeno je - presječena je u Hudoj Luknji (Zloj Rupi), i tu je jedan dio grdno stradao. Oni što se nadoše dalje prema Slovenj-Gradcu, izmaknuše pokolju na mjestu presiecanja dotične povorke, ali ne mogahu preko dravogradskih mostova. Nadoše se izmeñu dvie vatre. Stoga je pred Dravogradom njih najviše skrenulo na lievo, dakle uzvodno uz desnu obalu rieke Drave. Nakon dvadesetak kilometara većina ih je prešla most i stupila na Bleiburžko polje. Sretniji nastavili još uzvodno, prebacili se preko

drugoga mosta i uzeli pravac prema Salzburgu. Iz te skupine najviše ih je izmaknulo izručenju. Glavnina Hrvatskih oružanih snaga ne htjela obilaziti, nego snažno udarila po

neprijatelju. Bezpoštedna se bitka vodila za dravogradske mostove. Drveni most bi pogodniji za prelaženje negoli željeznički. Za nepun sat oštre borbe, u kojoj je srbovojska držala daleko povoljnije položaje, 13. svibnja odbačena je ta vojska, i put je nastavljen preko oba mosta u Dravograd i dalje u Austriju. Pred konjanicima Poglavnikova tjelesnoga sdruga padala je i najteža zaprjeka. Ti cvietci hrvatske mladosti, najhrabriji meñu hrabrima, ne znadoše ni za kakvu nemogućnost. Gusta neprijateljska paljba s protivnoga briega oštro kosila. Ali kada hrvatsko srdce stade nasuprot čeliku, čelik bi slomljen. Za tren se nadoše na drugoj obali, potom

314

314 Dravograd – Huda luknja


Stran 315 SD

na briegu, odakle sipao oganj, gazeći sve izprjed sebe. Njihovi konji kano da biše krilati, tu naprosto okrilatili. Konj i konjanik pretvoreni u jedno. Momci na smrt nisu mislili. Morali posjesti mostove i odtjerati neprijatelja. Taj veliki i gotovo nemogući hrvatski uspjeh još nije opjevan, čeka svoje pero. Što li čelik naspram srdcu vruću!? Taj podhvat spada meñu najsjajnije

pobjede hrvatske vojske u njezinoj poviesti. Dokazano je, kako bujica uzbrdo može čistiti sve prjed sobom! Narod i vojska nagrnuli na mostove i nastavljali lievo u Austriju. Nažalost, veliki podhvat hrvatske vojske nije do kraja izkorišten. nije postavljena polukružna obrana oko Dravograda, jer svatko želio što prie ući u Austriju. Mostovi ne ostaše dugo slobodni, jer je neprijatelj dopremio snažna pojačanja iz Maribora. Dakako, htio ponovno ovladati mostovima, što mu je i pošlo za rukom izza ljuta okršaja. Time je put trajno prekinut. Zaostali u povorci na desnoj obali u većini se uputili na lievo za prijašnjima, ali ih nije pratila sreća kano predhodnike. U to je u Bleiburgu objavljena predaja Hrvatskih oružanih snaga, čin kojim su vojska i gradanstvo predani u čeljusti

krvožednomu srbokomunističkomu neprijatelju. Uskoro će bujica poteći u obratnu pravcu.

POKOLJ KOD DRAVOGRADSKIH MOSTOVA - Kada je srbovojska ponovno preuzela dravogradske mostove, na desnoj se obali kraj Dravograda te niže do Slovenj-Gradca nalazilo veliko množtvo izbjeglica i vojnika. Svi dopanuše robstva. Da bi izkalili svoj gnjev sbog neuspjeha u bitci, odmah se latili zarobljenika: usliedjelo veliko klanje. Najprie su skončani ranjenici. Prema pouzdanijim podatcima bijaše ih najmanje 1.000. Za njima na red prišli zdravi domobrani.

Oduzete im sve vriednosti, na kraju vojne izkaznice. Izprave, koje partizanija nikada nije cienila, jer ne biše valjane. Njihovi zapovjednici govorili, kako će ih smjestiti u svoj budući muzej, neka se zna, koliko su "ustaša" zarobili nedaleko dravogradskih mostova. Naravski, nikada se te izkaznice ne pokazaše ni u jednome muzeju. Domobrani se potom morali svući i izuti. Gotovo jednako postupiše i s većom skupinom izbjeglica. Usmrćeni su strojnicama, njihova trupla odvaljala Drava.

Šteta je, što oduzete domobranske izkaznice nisu kdjegod sačuvane. Znalo bi se, tko je strieljan tada u Dravogradu. Očevidac mi tvrdio, kako je vidio oko 300 iskaznica.

Preživjeli vojnici i izbjeglice vraćeni su natrag prema Celju. Istim putom, kojim su dospjeli. Temeljito su pljačkani u hodu. Vojnici su jako zastraženi. Zaustavljani su, svlačeni i obosivani. Njihov je povratak posut grobovima. A najgora će ih nesreća snaći u Hudoj Luknji te na daljemu putu. 315

Dravograd

315 Dravograd - Drava


Stran 316 SD

316 Huda luknja – Dolič: Gornji - Srednji –Spodnji 8.000 ubijenih 12-14.V.'45 (poslije ???)

HUDA LUKNJA, ZGORNJI (Gornji) DOLIČ I TURJAK - Glavni pravac uzmaka Hrvatskih oružanih snaga i gradanstva bijaše od Celja preko Velenja i Mislinje u Dravograd, odatle u Austriju, nakon što je izgubljen Maribor. Od Velenja cesta se vere uz tok rječice Pake, koja utječe u Dravu u Dravogradu, zatim rječice Mislinje. Od Velenja dalje strmo se uzdižu brda s obje strane. Na jednome se mjestu skoro sastaju. Tu se ulazi u već spominjanu Hudu Luknju. S obje strane toga ulaza nahode se pećine. To mjesto donekle podsjeća na Malebolge (Zle jaruge) u Danteovu paklu. Kada se prode taj zatvor, točnije ulaz u Hudu Luknju, širi se ravna dubodolina; uz cestu je manje selo, zatim drugo, treće i tako redom. Prema sjeveru, dakle Slovenj-Gradcu i Dravogradu, nastavlja se dalje manje polje, da bi se potom suzilo. Sa strana su sveudilj brda. Na ulazu, t. j. s južne strane, jugovojska bijaše presjekla cestu. A s juga stalno dotjecala ljudska rieka. Ne mogavši napried, vraćala se u Velenje i Celje, odatle - navedeno je - u Domžale, Kranj i dalje se granala u Ljubelj i Jesenice. Uviek svi puti vodili u Austriju.

Kada je, dakle, cesta prekinuta u Hudoj Luknji, zaraćene strane počele pregovarati. Hrvatska tražila slobodan prolaz, druga zavlačila, kako bi dobila na vrjemenu. Čim je u meduvrjemenu ojačala, prekinula je pregovore. Dotle se utvrdila na okolnim visovima, onda s njih osula ubojitu paljbu po dubodolini prepunoj izbjeglica i vojske. Tukli iz pušaka, strojnica, minobacača. U tome kotlu bi stvoren pakao, kakav možda jedino veliki epik Dante mogaše zamisiliti u svojoj prebujnoj mašti. Sedam-osam tisuća izbjeglica i koja tisuća vojnika bijahu u veoma težkim prilikama. Zaklona jedva da se i moglo naći. Smrt kosila odjednom po svemu prostoru, na kojemu se našli ljudi razne dobi i spola te množina zaprežnih kola. Ostala jedino nada u uspjeh hrvatske vojske. Razplamsala se oštra bitka, sukob u kojemu najviše pogibahu izbjeglice, jer bile sbijene kano zrnje u šipku; izlaza ne bi, niti se mogao naći. Tek umrieti bilo moguće. I umiralo se na gomile! Smrtonosni oganj nije jenjavao ni kada je ubijačima postalo vidno, kako se u dubini život trnuo i naposliedku zamuknuo.

Boj na tome prostoru Basta prikaza ovako: "Zato su ustaše na svom začelju vodile sa 17. divizijom presudan boj u kojemu je bilo

obostranih juriša i protunapada. Oštre borbe razvile su se naročito kod (Gornjeg) Zg. Doliča, zatim Hude Luknje i

Turjaka. Pavelićevi su komandanti 13. maja ubacili svježe snage elitnih ustaških jedinica i otpočeli oštar protunapad. Položaji su išli iz ruke u ruku s obostranim gubicima. Pod pritiskom neprijatelja naše su snage bile prisiljene da u jednom trenutku napuste Turjak, Tolsti vrh, ali već istog dana inicijativa je ponovno prešla na našu stranu. Štab 17. divizije ubacio je u borbu svoje 316


Stran 317 SD

rezerve, 6. istočno-bosansku proletersku brigadu, koja je zajedno s 15. majevičkom i 2. krajiškom brigadom zaustavila neprijateljski napad i potom krenula u protunapad, prisilivši neprijateljski borbeni stroj na uzmak. Goneći neprijatelja, 17. divizija već je sutradan ušla u Slovenj Gradec. Pritiješnjen s juga od 17. divizije i izbijanjem 4. brigade 5. divizije I jugoslavenske armije u rajon

Črne, ubrzan je rasplet dogañaja kod glavne neprijateljske kolone u rajonu Dravograda, ispred fronta 51. i dijelova 14. divizije.

U borbama 17. divizije protiv ustaša kod (Gornjeg) Zg. Doliča neprijatelj je u vrlo oštrim borbama pretrpio osjetne gubitke. Po nekim procjenama (materijali slovenjgradskog Ljudskog muzeja revolucije, ustaše su u tim borbama imale 3.000 poginulih i 10.000 zarobljenih. Bez obzira na to što je moguće da su podaci o poginulim ustašama vjerovatno pretjerani, sigurno je da je zbog oštrine borbe, malog manevarskog prostora i velike koncentracije žive sile neprijatelj imao velik broj poginulih. Cifra zarobljenih je realna, jer je ustaško-domobranska vojska bježala u gustim kolonama i u tim završnim danima opće demoralizacije, stisnuta na malen prostor i jednu komunikaciju, bila je prinudena da se poslije naših jačih napada masovno predaje. Istina, masovnost njihove predaje bila je redovno uvjetovana jačinom našeg pritiska i oštrinom našeg napada.

O oštrini borbe najbolje govori podatak da je sama 17. divizija izgubila 82 borca, a 186 je ranjeno." (Rat je završen, 331.-332.)

Čim Basta i njemu slični spomenu hrvatskoga vojnika, za njih je on uviek - ustaša. Na kraju rata možda ustaša bi 25.000. U odnosu na domobrane, dakle redovnu vojsku, zaista malo. Jednom ipak priznao domobrane u složenici ustaško-domohranska vojska. Pravo čudo!

Kako već i dolikuje Titovim istoričarima, njihovi su gubitci 10 - 15 puta manji od neprijateljskih. Jedni padali kano snoplje, drugi biše neprobojni.

O daljoj sudbini ratnih zarobljenika i "zarobljenika" ni spomena ni je. Izbjeglice pretvorio u ustaše, točnije ustaško-domobransku vojsku, kako bi silno povećao pobjedu svoje srbovojske i prikrio neoprostiv ratni zločin svoj i svojih pajdaša. Stvarnost je umnogome bila drugačija. Basta tvrdi, kako se na tome prostoru borilo ukupno 13.000 hrvatskih vojnika. U stvari, zateklo ih se tu 4.000 te dva puta toliko izbjeglica. Malo ih se izvuklo iz obruča. Pošto je u Hudoj Luknji i dalje na sjeveru život podpuno prestao, napadači sišli na razbojište te ranjenike dokrajčivali noževima, samokresima, puškama i strojnicama. A ne zaboraviše ni svoje kopitnice. Doslovce označeno, nitko nije preživio to nezapamćeno klanje u dolini. Strvinari ujedno nasrnuli na svoje žrtve te skidali s njih nakit, obuću, odjeću, uzimali novac. Na svome putu kroz Hrvatsku bijahu već naviknuti i izvježbani u tome obrtu. Znali, da 317

317 Turjak – Tolsti vrh (Huda luknja)


Stran 318 SD

bjegunci odnose zlatnike i novac za osobnu sigurnost u tuñinu. Sbog prstena se redovno sjekao prst, skidale se ručne ure i vadile džepne, iz ušiju se trgale naušnice, izvlačili se novčanici, sjekle ruke, kako bi se dočepali narukvica. Strvinareći, natopili se krvlju. Budući da je tlo plinulo u krvi, svaki pridobio crvenu obuću. Zemljište bijaše naslagano mrtvacima i raznesenim udovima. Jednako prošli i konji. Smrt izmiešala konje s ljudima.

Koji kilometar od Hude Luknje prema sjeveru cesta se skoro dodiruje s rječicom Mislinjom i uzporedno se vijugaju do Dravograda. Od većih je naselja na tome pravcu Slovenj-Gradec. Tu takoñer srbovojska presrela hrvatsku vojsku i izbjeglice. Budući da je zemljište otvoreno, napadači se slabo provedoše. I opet izbjeglice bijahu glavnim žrtvama. Kraj blizu sela Šentjanža postao njihovim ubijalištem. Tko izmače smrti u Hudoj Luknji, tu ga dočekao pakao. Mislinja dugo tecijaše krvava do ušća.

Od Hude Luknje do Slovenj-Gradeca, Šentjanža i Utiškoga Vrha (Otiški), dakle na tome potezu, nade smrt 7.000 Hrvata.

POSLJEDNJI BOJ - Posljednja bitka Hrvatskih oružanih snaga prjed ulazkom u Austriju, vjerojatno i u čitavoj Sloveniji u 2. svjetskom. ratu, i srbovojske odvijala se na područja sela Poljane, tek koji kilometar od slovensko-austrijske granice. I upravo tu, prie stupanja na austrijsko tlo, hrvatska vojska bi žestoko napadnuta od neprijatelja opijena slavom i uspjesima, kako mu se to činilo. Neprijatelj joj hotio presjeći pravac odstupanja. Približio se s lievoga boka i silovito napao; odmah počeo jurišati kaneći u prvome naletu postignuti podpun uspjeh. No, hrvatska se vojska ne dade iznenaditi, niti ju je uljuljala blizina austrijske meñe. Na juriš uzvratila protujurišem. I tako se izmjenjivali napadi i protunapadi. U kratku roku napadač odbačen bitkom prsa o prsa. U tome valjda najoštrijemu boju u povlačenju od Zagreba srbovojsci slomljena kičma. Titove "junačine" ostavile svoje ranjenike, koje hrvatski vojnici poštedjeli. nisu ih ubijali, kano što su srbovojnici dokrajčivali svakoga hrvatskoga ranjenika. Tako je ulaz u Austriju bio slobodan. Meñutim, gedže nisu lako zaboravljale taj poraz i visoke gubitke, što ih zadobiše u jednosatnoj bitci, stoga će se uskoro na tome istome prostoru grdno osvećivati razoružanim Hrvatima, pobjednicima u posljednjemu sudaru, kada budu vraćani iz Austrije. Taj će prostor srbovojska pretvoriti u golemo hrvatsko grobište. Ni volje ni snage ne imahu za novi napad. Od kraja sukoba u Austriju se slobodno prelazilo. Eto, posljednju bitku dobi hrvatsko oružje; "pobednike" porazi do nogu.

POSLJEDNJE POVLAČENJE - Kada je i na Hudoj Luknji presječeno povlačenje hrvatskoj vojsci i izbjeglicama prema Dravogradu, 318


Stran 319 SD

spomenuto je - povorka se obrnula natrag u Celje. Odatle se uputila u Kranj i Tržič te granični prielaz Ljubelj. Iz Ljubelja pravac vodio u Klagenfurt (Celovec) u Austriji. Zalaznica doživljavala manjih smetnja, potom slovenski partizani priečili prieći most na Dravi. Britanska vojska u austrijskoj Koruškoj Hrvatima nije dopustala dalje kretanje. Prešavši granicu, ljudi držali, kako su konačno izbjegnuli srbokomunističkoj opasnosti. No grdno se prevarili. Na tome prostoru već čamila zatočena hrvatska vlada na čelu s dr. Nikolom Mandićem te nekolicina visokih častnika Hrvatskih oružanih snaga. Ništa dakle nije slutilo na dobro. Nada tek biše

načeta. (S hrvatskom vladom ne bi Poglavnika Ante Pavelića. On se odvojio i kretao samostalno.)

Pojedini dielovi hrvatske vojske i gradanstva, stigavši u Domžale, mjesto na sjever u zabuni produžili prema Ljubljani. I tako upali ravno u partizanske ruke. Naravno, postali su zarobljenicima.

Jedan ranjenički povoz od 10 teretnjaka, jasnih oznaka Crvenoga križa, doživje neobičan slučaj. Prevozio oko 100 ranjenika, lakših i težih, te dvaput toliko izbjeglica. Vojnici s odore skinuli oznake. Srbovojnicima se činilo, kako su to njihovi ranjenici i vojska te ih propuštali kroz Novo Mesto do

Karlovca. U Karlovcu ranjenike smjestili u bolnicu, svi ostali strpani u zatvor. Sutra ujutro u bolnici nije osvanuo niti jedan ranjenik. Noću su izvučeni i dotučeni u karlovačkome kraju, kako se to redovito činilo sa zarobljenim ranjenicima hrvatske vojske. Jednako prošli neki vojnici i izbjeglice. Nezasitne noći gutale ranjene i zdrave!

*** Na opisan način - koliko to pero uobće može predočiti - trajaše povlačenje Hrvatskih

oružanih snaga i množtva naroda. Državni poglavar i ujedno zapovjednik hrvatske vojske oddvojio se od svoje vlade, vojsku ostavio njezinoj sudbini. Ustrojena povlačenja nije bilo. U najviše slučajeva vojne su postrojbe vodili njihovi zapovjednici, dok se to moglo. Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga ostao bez glavnoga zapovjednika, i nitko se nije postavio na njegovo mjesto. Vojni vrh gotovo i nije djelovao, kako je to morao. Uzprkos tomu izvlačenje je uspjelo, gubitci ne biše visoki. Veliko množtvo izbjeglica bijaše golem teret vojsci, ali je i ta težkoća uspješno prebrodena. Budući da jedinstvena vodstva u pravome značenju i nije bilo, to su vojnici i niži zapovjednici potvrdili svoju golemu vriednost i odlučnost u opasnim trenutcima. Izkazana je osobna sposobnost i smisao za ustroj. Borbene joj hrabrosti nikada nije ponestalo. Ponavljam: bijahu to izabrani momci, prekaljeni u četverogodištnjemu ratu, odlučni ostati na braniku hrvatstva, dokle god to mogu. Pregarali vlastiti život u suprotstavljanju srbijanskosrbskomu imperijalizmu. Jednako u domovini i u tuñini. Nazočnost tolikoga 319

319 Domžale

319 Karlovac


Stran 320 SD

naroda ulievala im dodatnu snagu i odlučnost u žrtvovanju za nacionalnu stvar. Hrvati još jednom potvrdili svoju vojničku vriednost.

Povlačiti se u ratu mnogo je teže negoli napadati i naprjedovati. Svakako je u tome u pravu najveći njemački vojskovoda Helmuth von Moltke (1800.-1891.), koji je 1871. porazio Francuzku. Kada mu je javno rečeno, kako je on najveći njemački vojskovoña, nije se složio s tom tvrdnjom. Na upit zašto ni je, odgovorio je: "Ni sam zapoviedao u povlačenju." U svibnju 1945. izvlačila se iz domovine sva hrvatska vojska, koja je brojila najmanje četvrt milijuna ljudi, s njome oko 300.000 izbjeglica. Ne povlačili se u domovinu ili u domovini, već se nepriekidno udaljivali od nje. Odlažahu u neodredenost noseći lažnu nadu. Unatoč tomu, Hrvatske su oružane snage zavidnim uspjehom položile i taj najbremenitiji izpit iz strategije. I to u najnepovoljnijim prilikama. U tudim zemljama i pod borbom, bez vlade i glavnoga zapovjednika, a gotovo i bez glavnoga stožera. 320


Stran 321 SD

V. POGLAVLJE

BLEIBURŠKI POKOLJ

KRIŽNI PUT

Naviest:

Ne pitaj me za nevolju ljutu, sve mi osta na Križnomu putu.

- - - Dravograde, muko privelika, u tebi mi ubijena dika.

- - - Maribore i Pohorje tvoje, u blizini leži milo moje.

- - - Kažite nam, mariborske žene, di su naši ljudi uspomene?

- - - Slovenijo, ne triba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.

Za nas je stvar časti ne prisiljavati nekomunističke ratne zarobljenike natrag u Kinu, kdje bi ih komunisti umorili. To nije stvar za razpravljanje. To je jedna od temeljnih zasada, za koje se mi horimo i, ako je potrjebno, umiremo.

W. Churchill, 1952., govoreći o sudbini ratnih zarobljenika u Korejskom ratu.

321


Stran 322 SD

PRISTUP - Navedeni se dvostihovi pjevali u Imotskoj krajini i susjednoj Bosni i

Hercegovini po svršetku 2. svjetskog rata te još desetci sličnih, što se odnosili na zlu kob mnogih Hrvatica i Hrvata na Križnome putu. Pjevali se više godina, uviek kriomice i oprezno, meñu istomišljenicima. Ako bi možda srbokomunistička vlast dočula za njih, pjevači bi dopali težke tamnice ili bi pak izgubili glavu. Ne držim, kako je Bleiburžka tragedija odjeknula tek na imotskome tlu, jer je njome bremenito bila pogodena sva Hrvatska te Bosna i Hercegovina! Jedva da bi se našao zaselak u Imotskoj krajini, u kojemu barem jednu obitelj Bleiburg nije u crno zavio. Imotski usud podnieše mnoga mjesta, zapravo cio prostor, na kojemu obitavaju Hrvati.

Redovito za pokojnikom njegovi najbliži riose crninu. Ali se za bleiburžkom žrtvom ne smjede nositi; bila bi jasnijim vanjskim znakom, da se oplakuje pokojnik nepoželjan državnoj vlasti i njezinim njuškalima. I to u krajevima, kdje mati nakon sinove smrti i žena poslije muževe ostaju doživotno u crnini. (Preuda li se udovica, razumije se, odbacuje crninu.) Za ostalima, bližima i daljima svoga roda, nosi se crnina obično godinu dana. U poratnim godinama ni taj se običaj ne smjede poštivati, jer ga nije dopuštala "narodna vlast". Najmanje joj bi stalo do ljudskih osjećaja; za nju to bi neprijateljski čin ili, najblaže kazano, "buržoaski osećaj". Ožalošćeni tiho cviljahu u svojim kućama. Jedino bi se kadkada mladež ohrabrila i oglasila se predočenim pjesmama. Najčešće pak kada bi sunoćalo. Javno se nije mogla ni sućut izjaviti. Vladaše nametnut muk o najvećoj i najstrašnijoj pogibelji hrvatskoga naroda izmeñu niza njih, što ih je proživio u svojoj prošlosti. K tomu, srbokomunistička je vlast čestim premlaćivanjima, zatvaranjima, osudama te noćnim odvodenjima pojedinaca na put bez povratka sbog tobožnjih grieha učinjenih u ratu i poraću, držala narod u najvećemu strahu i stezi.

Uzprkos svemu, veoma je brzo razširen glas - svakako od usta do usta - o toj hrvatskoj pregolemoj nesreći zvanoj Križni put. Nikada se ne će doznati, tko je prvi izustio dotični naziv za gonjenje više od jedne petine hrvatskoga naroda od Bleiburga do Vršca, Skoplja, ðevdelije i Soluna, za put prepun najtežih muka i groznih usmrćivanja velike množine ljudi bez ikakve krivnje, gledano u cielosti, podpuno nedužna ljudstva. Kriva, jer je voljelo svoju domovinu i potražilo spasa izvan nje, kako bi ostalo na životu. Krivi bijahu i stoga, što ne htjeli podnositi bezbožnu komunističku strahovladu, boljševizam uvezen iz Rusije i "oploden" u nas u tieku četverogodištnjih partizanskih razbojničtava. Nema sumnje, da je naziv potekao iz naroda, kano uostalom i bogata hrvatska narodna (ustmena) književnost. Meñutim, najviše je vjerojatno, kako ga je prvi izrekao koji stradalnik, što se u njemu našao. Konačno, hrvatski je narod u većini katolički, svakomu je znan Isusov Križni put, pa ga je primienio na sebe, kada se našao u gotovo jednaku položaju kao 322


Stran 323 SD

Krist, dok je primao težki drveni križ i, padajući pod njim, iznio ga na Golgotu, kdje je razpet i umro na tome križu. Na kraju je Križnoga puta smrt. A Hrvatski smrtni put - podsjećam - započeo je po prestanku 1. svjetskog rata, kada je nastala Srboslavija. Križni put je njegovo najgroznije razdoblje. Snažno i slikovito - ponovno iztičem - podsjeća na Križni put spasitelja Isusa!

Puno je puta hrvatski narod primio težki križ na svoja ramena i noseći ga bio desetkovan. Izgubio pri tome velike dijelove svoga državnoga i poviesnoga prostora, ali je ipak izdržao i ostao na vjekovnome tlu. I sada, počevši od 1991., ponovno je prihvatio razpeće, jer ljubi rodnu grudu. Za nju prolievao krv kao i mnogo puta do tada, kao i u 2. svjetskome ratu. I na domovinski žrtvenik položio brojne živote, pretrpio golema razaranja. Branio i brani milu domovinu, vodeći nepriekidno Domovinski rat.

NAJVEĆI POKOLJ HRVATSKOGA NARODA - Ovo bi poglavlje triebalo nadnasloviti, kao što je dotični podnaslov, ali su uhodani Bleiburžki pokolj i Križni put. Dvie su knjige naslovljene Bleiburg i Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda. Najčešće se imenuje samo Križni put. U naslovu je veoma opravdan riječ pokolj, jer je 1945. u Bleiburgu stvarno počeo pokolj jednoga naroda. Klanje haralo brže i snažnije od sredovječne kuge. Srbokomunistička se pošast okomila na srž hrvatskoga naroda - na njegovu mladost i umsku moć, što se našla u tuñini, stjerana u tiesan prostor, razoružana, potom ubačena u lavlje ralje razbješnjelih horda. A te horde nepriekidno naskakivale na nemoćnike, grizle ih i usmrćivale. Kako se ne bi iznevjerile sebi, do gubilišta gotovo obvezatno žicom vezahu ruke žrtvama. Na Križnome putu stvarno ostao cviet hrvatske mladosti, proljeća najmanje dvaju desetljeća. S njima množtvo hrvatskih umnika i stvaratelja. Takoñer desetci tisuća djece i maloljetnika, žena i muževa mlañe dobi. Smrt žela najobilniju žetvu. I na tu se zajedničku tragediju mogu odnositi stihovi iz Matoševe poeme More:

Dok kroz prozor diše stari tihi vrt, A srce bolno kuca: smrt - smrt - smrt.

Ta bleiburžka smrt dojahala u Hrvatsku iz iztočnih strana; krenu 1916. iz Odese, potom

ujesen 1918. najprie pokosi hrvatske domobrane i gradane na Jelačićevu trgu u Zagrebu, nastavila odnositi seljake u Moslavini, Lici, Slavoniji, Primorju, Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, u Beogradu odniela vode hrvatskoga naroda, nastavila 1941. kraj Bjelovara, u Srijemskoj Mitrovici, u hercegovačkim selima. Odatle onda do Bleiburga i daleko natrag. Za trajanja prve Srboslavije hrvatski narod stalno plaćao danak u patnjama i krvi, u drugoj je na razne načine (zatvaranjima, globljenima, ugnjetavanjima, izseljavanjima, 323


Stran 324 SD

protjerivanjima te stavljanjem na muke 1971. i vojnim napadom 1991.) podnosio Bleiburg, koji je produljen do konca 1995., kada pišem ove redke. Nepriekidno gubitci i smrti! I to od iste ruke.

Za genocid izvršen nad hrvatskim narodom u 2. svjetskom ratu i po njegovu svršetku 1945., čulo se, vidjelo, doznalo i osjetilo još u tieku njegova dogañanja. Tjeranje nepriekidnih povorka razoružanih hrvatskih vojnika i njima priključenih izbjeglica, njihova ponižavanja, mučenja, pljačkanja i ubijanja istih u velikim ubijalištima, na cestama i putovima, često i pred očima uzputnoga stanovničtva, bila javna stvar. Malobrojni povratnici, koji čudom spasiše glavu, u povjerenju kazivahu o svojim doživljajima i svemu, što su vidjeli i čuli. Donieli glase o umorenima i umrlima od gladi, izcrpljenosti, kopitničenja, zaraznih bolesti. Nikakvih, naravski, službenih obaviesti o mrtvima roditelji i najbliža rodbina niti u jednome slučaju nije primila. Zarobljenici i izbjeglice za srbokomuniste uopće ne biše ljudska bića! Pažljiv slušatelj mogao je iz toga steći pribižnu sliku o strahotnim dogañajima. A što je vrieme odmicalo, ona se dala popunjivati. Dakako, nikada se javno nije smjelo govoriti o toj i ostalim hrvatskim nesrećama, nastalim od srbokomunističke hajdučke ruke. Povrjemeno se nakon više godina pislao po glasilima o dogodcima na koncu rata, ali to pisala pobjednička strana. O silnim zvjerstvima nad pobiedenim i ubojstvima pobieñenih nikada nije bilo niti rieči! Jedino je tvrñeno, i to nevojko, da je s hrvatskom vojskom pošlo i nešto zavedenih izbjeglica. Meñutim o njihovoj sudbini nikada ništa. Od koga je, ni to ne bi malo!

Srbokomunistička historiografija o pokoljima i uništavanjima hrvatskih vojnika i gradanstva podpuno šutjela. kano da se nikada ništa nije ni zbilo. Ti i takvi dogañaji za nju biše dim i magla, ali je i u svezi s njima izticala junačtva svojih postrojba u t.zv. završnim operacijama na kraju 2. svjetskog rata u Sloveniji. U ratu nakon rata, kako ga je proglasila.

Što je ostalo živo i nije osudeno na robiju kao ratni krivci, nakon što prodoše kroz svih devet krugova Danteova pakla, vraćeno je domovima u obliku živih trupala, da bi životarili kano grañani trećega reda. Od posljedica muka i mučenja mnogi se dovukli kući - umrieti. One što navršili 20. godinu, prebacili u svoju vojsku, kako bi isti okajali "griehe" i brojčano povećali "slavnu Titovu armiju". Budući da vojska bijaše "kovačnicom uztrajnosti, izdržljivosti i najboljom školom," u kojoj se kale momci za "nadčovečanske poduhvate," to se preživjeli mladići morali "preodgojiti i očeličiti" u duhu učenja "Velikoga Vode i Učitelja druga Staljina". Iznad svega Jugoslovenska armija bila "kovačnicom bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti." Ovi su je hrvatski mladići upoznali dugo prie, negoli se nadoše u njoj! Još više učvrstila njihova dotadašnja uvjerenja i spoznaje. 324


Stran 325 SD

Križni put je jedno razdoblje Hrvatskoga smrtnoga puta, i to najteže i najkrvavije. Križni

put je dakle njegov vrhunac. Započeo izvan domovine, uglavnome je izvan i svršio, ali je prešao izprjed tisuća i tisuća hrvatskih očiju, zobao njezinu djecu. Ostao nezaboravan u našemu pamćenju, u biću svega hrvatskoga naroda i hrvatskoj poviesti, užasan i zvjerski u svojoj provedbi te dugotrajan po posljedicama. Najveća je rana na hrvatskom tielu i duši. Budući će naraštaji o njemu učiti u školama, čitati će stare knjige o iztrjebljenju svoga naroda u polovoci XX. stoljeća. Doznavat će, što sve moradoše doživjeti njihovi prjedci sbog toga, što žudahu za svojom samostalnom državom.

KUPOPRODAJA U AUSTRIJI - Kada se raspravljalo o Bleiburžkome pokolju, čula se mišljenja, kako britanska vlada, na čelu s Winstonom Chuchillom, ne bi hrvatsku vojsku i izbjeglice na silu izručila Titovim krvnicima, da je možda poznavala opaku partizansku ćud. Britanci kao da ne mogahu predpostaviti, da će Jugoslovenska armija najsurovije i krvnički postupati s ratnim zarobljenicima i izbjeglim pučanstvom. Niti pomišljati nije bila sposobna, kako će ih najviše pobiti. Uz ovo se dodavalo, da su Britanci veliki demokrati te kano takvi u osnovi ne podnose nikakav posvemašnji (totalitami) sustav, najmanje komunistički. Obćenito demokracija, najmanje pak britanska, nije spojiva s - komunizmom. U ovakvu smislu slušala se mnoga mnienja. U Hrvatskoj je dano uvjerenje nestalo u najnovije vrieme zauzimanjem Velike Britanije za očuvanje bilo kakve Jugoslavije, potom njezinom protuhrvatskom politikom, kada je već priznata Republika Hrvatska. Zastupnici visoka mišljenja o Britaniji biše uvjereni u svoje rieči. Izpadalo je u konačnici, kako su Britanci 1945. razmišljali i u cjelini postupali demokratski, držeći da tako jednako misle i jugoslavenski komunisti, odnosno njihovi glavni voditelji. I kano takvi strogo će poštivati propise meñunarodnoga prava o postupanju sa zarobljenicima i izbjeglim gradanstvom. Kako stvari krenuše suprotno, Britanci izpali kao lakovjerni, naivne dobričine i nepoznavatelji Titova komunističkoga sustava te uobće komunizma, stoga i nisu krivi za hrvatsku tragediju. Izkorištena je, eto, britanska dobrota, a možda i pogrješka u procjeni prilika i svoga saveznika. Sličnih se naklapanja čulo mnogo. Na obćenitu žalost svih nas i razočaranje onih, što tako mišljahu, mora se reći, kako istina bijaše u podpunosti suprotna takvu zaključivanju.

Istina, po medunarodnome ratnome pravu saveznik može savezniku predati svoje ratne zarobljenike, ali uz čvrsto jamstvo, da će s njima postupati po svima propisima prava o ratnim zarobljenicima. Meñutim, rat bi okončan, sbog toga se izručivanje ratnih zarobljenika ne provodi u mirno doba. Nikako pak ne vraćaju se izbjeglice, koje ištu utočište sbog bojazni, 325


Stran 326 SD

kako će biti proganjane, osudivane i ubijane u državi, iz koje su izišle. Važnija je od svega procjena: hoće li mogući primatelj poštivati prihvaćenu obvezu u smislu i duhu medunarodnoga prava. Britanci su odlično poznavali partizanske saveznike, zaista skrajnje boljševike, i jasno im bilo, kako se dotičnici ni najmanje ne će držati primljenih obveza, pogotovo ne medunarodnoga prava. Partizani i njihova nasljednica Jugoslovenska armija, stvamo srbovojska, od 1941. do konca rata sa zarobljenicima je postupala zvjerski, najčešće ih ubijala. Prema tome, takvu se savezniku ne smiju izručivati ni ratni zarobljenici, ni izbjeglice. Hrvatska vojska i nazočno pučanstvo pobjegnuli su od srbokomunističke opasnosti, jer su ih dobro upoznali u tieku četiri ratne godine. Naposliedku, svatko se uklanja zlu, od njega odmiče što dalje. Sada više od pola milijuna Hrvata ostavilo svoja ognjišta, kako bi spasili goli život. Znali su, što nikako ne će, ali i jednako tako što hoće. Htjeli su spas na zapadu, sada stvarno u Britanaca i Amerikanaca. Njihovo političko vodstvo, naročito britansko bez pridržka je znalo, s kime ima posla, odlično poznavalo Titove partizane, njihovu narav i podredenost Moskvi. Prvi izravan dodir s komunističkom vojskom, ujedno s komunistima boljševicima imali su Britanci za vrieme Listopadskoga veleprevrata (revolucije) u Rusiji. Bili su tada u Murmansku, na sjeveru, izkrcali svoj Pohodni sbor (Ekspedicijski korpus). Time htjedoše, skupa s francuzkom, američkom i japanskom vojskom, pripomoći protuveleprevratnicima (proturevolucionarima). Upravo se W. Churchill najviše zalagao za savezničko vojno posriedovanje u Rusiji! Uspjeh svih zajedno bi mršav. Pobjedu odniela Crvena vojska. Kako je englezka vojska napuštala rusko tlo, ostavila je crvenima najveći dio svoje opreme, posebno težkoga oružja, strjeljiva i mnogo hrane. Dok su odlazili, s ruske strane ne bi nikakva borbena pritiska. U miru se povukli, kao što se i izkrcali. Ostavljena vojna oprema i naoružanje bijaše

svojevrstna naplata boravištne pristojbe na ruskoj zemlji. Čim su komunisti uzpostavili vlast u čitavu

Sovjetskome Savezu, izazvaše i izvedoše veleprevrat u feudalnoj Mongoliji. Na "poziv" svojih slugana upala je Crvena vojska u Mongoliju i uvela komunističku vladavinu. Do nedavna je ta država bila zaposjednutom.

Kada je tako završen posao na iztoku, krenuše sovjetski komunisti na zapad; htjeli pokoriti Europu. Na sreću, europsko oružje bi nadmoćnije. Hametice su potučeni blizu Varšave i odtjerani podalje na iztok. No, čekali su prvu povoljnu priliku. U uvodu 2. svjetskog rata dadoše svoj vidan prinos. Vojno.napali malu Finsku i odcjepili joj Viborški kraj.

Nakon toga - u savezu s nacističkom Njemačkom - naprosto je Sovjetski Savez usrknuo baltičke države Estoniju, Letoniju i Litvu, jednako 326

326 Estinia – Latvia - Lithuania


Stran 327 SD

sebi pripojio rumunjske pokrajine Besarabiju i Bukovinu te od njih učinio svoju Socialističku Republiku Moldovu. Onda je u savezu s Njemačkom 1939. napao Republiku Poljsku, koju potom pobjednici "bratski" podieliše. Sovjetskomu Savezu pripale 2/3 njezina područja.

Iz osvojenih su država sovjetske komunističke vlasti stotine tisuća stanovnika zatočile i prognale u zatvorenička sbirališta po Sibiriji, a na tisuće obitelji razselile po široku prostranstvu Sovjetskoga Saveza. O ubijenim svjedoče množine grobova. Najpoznatiji su oni u Katynskoj šumi blizu Smolenska, gdje leži deset-dvanaest tisuća zarobljenih poljskih častnika.

Surova i krvava komunistička vladavina u Sovjetskomu Savezu i njezin imperializam bijahu cjelovito poznati zapadnim obavještajnim službama i poltičarima. Stoga je neodgovorno tvrditi, kako mjerodavni u zapadnoeuropskim državama nisu poznavali narav sovjetskoga komunizma.

Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski Winston Churchill na trojnome sastanku u Jalti 1945., prjed konac rata, lastno pristadoše na Staljinov zahtjev, da se svi sovjetski ratni zarobljenici i gradani na tlu poražene Njemačke, čim svrši rat, moraju izručiti sovjetskoj vojnoj upravi. Voñe demokratskih država zaboravile - demokraciju! Jesu demokratima, kada im to odgovara. U protivnome žrtvuju demokraciju kano od šale. Ta, poznavahu krvoločtvo svoga subesjednika i sustav njegove vladavine. Čemu ovo uobće ako se zna, da se svatko voli vratiti na rodnu grudu? Samo se od sebe razumije, kako je svaki čovjek vezan za svoj dom. Jadna li je država, čiji se državljani ne žele vratiti u nju! Nakon rata počeo obsežan lov u cieloj Njemačkoj na ruske gradane i bivše ratne zarobljenike. Malo tko htio natrag, jer je znao, kako ga čeka robovska smrt u Sibiriji. A zapadne su države na svome zaposjednutu području dopuštale sovjetskim častnicima i vojnicima, stvarno enkadeovcima, na silu odvoditi te nesretnike. Ljudstvo se opiralo, ali je javno šibano i kano stoka trpano u teretne vagone. Pri tome im neriedko pomagala i braća po oružju (američki, britanski i francuzki vojnici). Pravac njihov bi - Sibirija. Malo je tko preživio pakao sibirskih sbirališta.

Nasilno vraćanje stotina tisuća sovjetskih zarobljenika i gradana, popraćeno grubom silom već na početku, nije se moglo sakriti. Enkadeovcima do toga i ne bi stalo. Svrha je opravdavala sredstvo.

U sklopu zaključaka u Jalti u nas se u poratnim godinama govorilo, kako se isti odnosili i na hrvatske gradane i vojnike u Austriji. Time se, dakako, pravdao britanski sramni čin izručenja svih Hrvata. U zaključcima trojnoga sastanka o tome nije niti spomena. Naprotiv! A. Beljo kaže:

"Još u Jalti u vjeljači 1945. potpisan je sporazum o izručenju gradana Sovjetskog Saveza (Rusa, Kozaka) i zarobljavanju Nijemaca. Na druge se 327


Stran 328 SD

narode to nije odnosilo. Glede 'Jugoslavena' (misli se na sve narode s područja Jugoslavije) postojale su izričite smjernice da izručenja ne smije biti (odtisak M. Š.). Kada se o tim izručenjima saznalo u Foreign Officeu u Londonu, a u službenoj je izjavi protumačeno da se radilo o 'gadnoj zabuni' (ghastly mistake)." (YU- genocid, 131.)

Tobožnja britanska pogrješka stajala mali hrvatski narod jedne petine njegova pučanstva! A "gadna zabuna" bila je dječjom bajkom. Jaltski zaključci bijahu jasni i otovoreni svakomu, tko se njima bavio, naročiti Ministarstvima vanjskih poslova triju država njihovih podpisnica. Zaista, Britanci posjeduju ravijen smisao za "naknadna odkrića" u vlastitoj kući. Odlučujući u Ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) eto bili sliepi kod zdravih očiju. Biednici se zaprepastili nad kasnijim "otkrićem". Britanska se diplomacija latila odtrcana sredstva te svoj zločin svalila na niže dužnostnike. nije pokušala navući rukavice od baršuna, kako to ona inače čini u ovakvim slučajevima. Konačno, kakav je put izmeñu predsjednika vlade Churhilla, feldmaršala Alexander i krilnika Scotta u Koruškoj, izvršitelja te "gadne pogrješke"? izmeñu njih je tek zapovjedničtvo u talijanskoj Caserti, koje prima izravne zapovjedi iz Londona i prenosi ih na svoje podčinjene, meñu kojima bijaše i Scott. Churchillova naredba bila jasna, niži je tek ostvarili. Akoli nije tako, kako to da nitko nije odgovarao za "gadnu pogrješku"? Do temelja su pogaženi medunarodni zakoni o izručenju ratnih zarobljenika i izbjeglica, takoñer i svježi zaključci velike trojice u Jalti. Sbog toga su stotine tisuće Hrvata platile glavom. I nikomu ništa.

U austrijskoj Koruškoj obavljena je kupoprodaja. Medudržavni ugovor i dogovor poštuje se ili ne ostvaruje, ovisno o tome, koliko odgovara odnosno ne odgovara njegovim podpisnicama. U slučaju zaključaka u Jalti, podpisanih na najvišoj razini, britanska ih strana "zaboravlja" već u svibnju iste godine, dakle nakon 3 mjeseca. U najmanju ruku čudnovato!

Feldmaršal Harold Alexander, britanski glavni zapovjednik na Sredozemlju sa sjedištem u Caserti, zapovjedniku V. sbora (korpusa) krilniku Tobyu Lowu (potonjemu lordu Aldingtonu) poslao lakonski brzojav: ISPRAZNITI PALUBU! Dani se sadržaj može raznoliko tumačiti. Ako se Britanci, s njima i Amerikanci, željeli osloboditi Hrvata, da bi imali čisto zemljište u slučaju vojnoga sukoba s Jugoslovenskom i Crvenom vojskom, mogli su ih uputiti u Italiju i Njemačku. Odatle bi se uskoro razišli po svietu, po "slobodnomu svietu," kako to rado izticahu onda i desetljeća poslie. Na veliku nesreću, Hrvate, Crnogorce, Srbe, Ukrajince i Ruse, što se 15. svibnja 1945. zatekli u austrijskoj Koruškoj, utjerali u vučje ždrielo! Dakle, prie primitka navedena brzojava izdane su jasne upute, što činiti s hrvatskom vojskom i izbjeglicama, takoñer i s drugima. A odašiljanje istoga označivao 328


Stran 329 SD

početak izručivanja, t.j. vraćanja u Jugoslaviju, odnosno predavanje Rusima njihovih vojnika (vojnika u njemačkoj vojsci). Naredbu je ostvarivao krilnik Patrick Scott, zapovjednik 38. irske brigade. Alexanderova je zapovied značila: Sve izbjegnule Hrvate - vojnike i grañane, jednako Crnogorce i Srbe - silom vratiti u Jugoslaviju!

17. svibnja 1945. Alexander šalje u Njemačku brzojav krilniku Dwightu Eisenhoweru, zapovjedniku savezničkih snaga u Europi. Glasi: "Zadnji izvještaj ukazuje, da broj zarobljenika i osoblja koje se predalo dostiže oko 220 tisuća ljudi, i to 109.000 Niemaca, 46.000 Kozaka, 15.000 Madara, 25.000 Hrvata, 24.000 Slovenaca. Hrvatske i slovensek izbjeglice, koje još nadiru u moje područje broje oko 200.000. Sbog mogućnosti neprijateljstva u Austriji protiv Jugoslavena (odtisak M. Š.), hitno je odmah osloboditi moje prometovnice od te neprilike. Uspješna djelatnost mojih postrojba već je težko predodredena sbog potrjebe, da se nadziru te postrojbe i sbog obće prenatrpanosti toga prostora. Osim toga naročito je značajno, da se vojna opskrba, osobito strjeljivo, skupi za podporu mogućih podhvata. To nije moguće učiniti i istodobno hraniti spomenuti veliki broj ljudi."

Kako biva, brzojav je upućen 2 (dva) dana nakon kobnoga dogañaja, dakle početka izručivanja Hrvata iz austrijske Koruške naredena zapovijedu IZPRAZNITI PALUBU. Nju ne spominje, nego laže, da hrvatske i slovenske izbjeglice "još nadiru." Istina je, nadiru u Jugoslaviju, kamo ih odtjeruje njegova vojska.

20. svibnja 1945. Eisenhower mu odgovara, kako je pripravljen odmah primiti 150.000 zarobljenika i smjestiti ih u južnu Njemačku. Meñutim, Britanac se na to oglušio. Jednostavno provodio politiku svoje vlade.

Alexander je tri mjeseca prie posjetio Beograd, kdje je dugo razpredao s Titom o skorašnjemu svršetku rata. Predmetom razgovora bijaše najviše pitanje razgraničenja dviju vojska, - britanske i jugoslavenske - kada se sastanu. Sudeći po onome, što se dogodilo uskoro nakon toga u Austriji, zaključiti je, kako britanski gost Tita nije ostavio nezadovoljnim glede stanja hrvatskih vojnika i izbjeglica, na koje je Tito sigurno računao, jednako i zapadni saveznici na osnovi podataka, što se već koji mjesec iz iztočnoeuropskih zemalja kretale nepriegledne izbjegličke povorke njima (zapadnim saveznicima) u susret. Konačno, isti je zapovjednik poslie izravno sproveo želju svoje vlade preko krilnika P. Scotta.

Svaka dobra politika i strategija imaju glavni nacrt, pored njega i pričuvne za slučaj, da se stanje izmeni, odnosno uzkrsne kakav nepredvidiv dogañaj. Takve je, svakako, posjedovala i britanska vlada i glavni zapovjednik na Sredozmelju. Morali su računati, kako će postupati prilikom susreta s 329


Stran 330 SD

jugoslavenskom vojskom u sjeveroiztočnoj Italiji te jugozapadnoj Austriji. Bilo kako bilo, jugoslavenska je vojska jednim dielom prekoračila slovensko-austrijsku granicu i našla se na prostoru tuñe države pod izgovorom, kako progoni neprijatelja. Suvišno je reći, da to ne bi po volji britanskoj vladi, tim više, jer je

jugoslavenska vlada željela austrijsku Korušku pripojiti Jugoslaviji sbog slovenske manjine, što u njoj obitava. nije sumnje, da je zaposiedanjem pograničnog kraja Republike Austrije trenutno Jugoslavija pridobila strategijsku prednost, koju nije željela izgubiti tek tako, kano što je izgubila Trst. Britanci se htjeli osloboditi jugoslavenske vojske, kojoj u blizini bi Crvena vojska kano najjači mogući neprijatelj u slučaju ratnoga sukoba. Oba za njih biše neugodna. Trebalo se riešiti barem jednoga, slabijega, kada nije mogla jakoga. Zaključujem, kako je u tu svrhu žrtvovala svoju čast, posebno čast britanske vojske, izručujući silom Hrvatske oružane snage i izbjeglice, Crnogorsku narodnu vojsku i nešto četnika kao ustupak za povlačenje jugoslavenske vojske s austrijskog zemljišta. Stoga je odbila sve priedloge hrvatskih krilnika i u cielosti stala na jugoslavensku stranu. I uztrajala na svome stavu, dokle god nije izručila srbokomunistima, tako reći, i posljednjega Hrvata. A s vraćenim Hrvatima nestali i jugovojnici. Najdublje je u Austriju prodrla 14. slovenska divizija. Na Gosposvetskome je polju, blizu Klagenfurta, zastražila kameniti nacionalni spomenik. Uz manje opiranje ipak ga ostavila suznih očiju. Štoviše, Tito je tada izgubio i Staljinovu podporu, a sam nije mogao uztrajati protiv britanske i američke vojske. Uostalome, svoju je pokornost pokazao u Trstu prie desetak dana. Za koga vriedi zakon sile - taj se jedino sili pokorava! Tako je provedena krupna sramna kupoprodaja na račun jedne petine hrvatskoga naroda. Za ovu tvrdnju ne posjedujem pisanih dokaza, osim navedenih brzojava. Ona proizlazi iz procjene sveukupna stanja dogañanja u austrijskoj Koruškoj u polovici svibnja 1945. Britanci jednim udarcem ubiše dvie muhe: oslobodili se neugodnih Titovih vojnika, osiguravši tako svoje desno krilo, s njima i prjeko pola milijuna Hrvata. Za Hrvate dobili dio austrijske Koruške i sigurniji svoj vojni položaj. Ti bi Hrvati - kako su smatrali - za njih prvih mjeseci predstavljali stanovito breme, dok se ne bi razpršili po svietu. U njih prevladavala trenutna koristnost, vlastiti probitci zasjenili čast i čovječnost. Na kraju, Hrvati za njih ne imali nikakvu cijenu, sa Srbima kanili i dalje ostati u dobrim odnosima, bili oni četnici ili komunisti.

Komunistička ideologija Britancima nije niti malo smetala, premda su komunizam u duši mrzili kao i fašizam. Bijahu s onim, tko u ratu ubija više njemačkih i talijanskih vojnika. Hoće li u Jugoslaviji zavladati komunisti, nije ih sbog toga boljela glava. Pomagali četnike kao bliže svojoj politici, premda znali, da četnnici sudjeluju s Talijanim i Niemcima protiv partizana. 330

322 Gevgelija - Makedonija


Stran 331 SD

Nikakve ih prljavštine nisu smetale. Glavno je, da u poratnoj Jugoslaviji ne će živjeti -

Britianci! Tako je jednom izjavio W. Churchill. Niz godina nakon 2. svjetskog rata u nas se prepričavalo, kako je krilnik P. Scott bio

naklonjen komunistima, pače da bi komunistom. Zbog toga bijaše Hrvate - neprijatelje Titovih komunista - vratio u Jugoslaviju. To su obična naklapanja. Scott je ispraznio palubu, jer mu je to naredeno s vrha. Vojnički je proveo politiku svoje vlade.

PUT U SMRT

IZGON IZ ITALIJE - Prvi izgon u smrt hrvatskih vojnika i izbjeglica bijaše iz sjeveroiztočne Italije. Muke i stradavanja tih izručenika stvarno su najteži početak hrvatskoga Križnoga puta, puta svekolikoga hrvatskoga naroda, što se u mjesecu svibnju 1945. našao izvan domovine - u Italiji, Austriji i Sloveniji. Sva nečovječtva i zvjerstva, izvršena na izgnanicima iz Italije, ponovit će se za desetak dana na izgnanicima iz austrijske Koruške i sjeverne Slovenije, ali još oštrije i okrutnije. Budući da se 1945. u Austriji našlo više od pola milijuna Hrvata, to se pojam Križnoga puta odnosio na njih. Tim više jer se o sudbini povratnika iz Italije veoma malo znalo; ni u novije se vrieme o njima nije ni pisalo. Gotovo ostaše u zaboravu.

GRANICA, ILIRSKA BISTRICA, GORSKI KOTAR - U sjeveroiztočnoj Italiji - navedeno je - našlo se 25.000 Hrvata. Bilo više izbjeglica nego vojnika. Britanci ih se željeli otresti po svaku cienu, tako da ih predaju Jugoslovenskoj armiji, koju su upravo tada iztjerali iz Trsta i Pule. U redovima ratnih zarobljenika upregnuli svoju promidžbu, koja se osnivala na tome, kako uskoro predstoji rat izmeñu Iztoka i Zapada. Oni, hrvatski vojnici, borili se protiv komunista, te će skupa sa zapadnim saveznicima udariti na jugovojsku. Sve bi liepo smišljeno, ali se stavrnost odvijala suprotno. Naime, neobičan korak bi odvajanje od njih 1. srpskoga dobrovoljačkoga korpusa. Odjednom stvoreni dvoji Jugoslaveni - Srbijanci i Srbi na jednoj strani, Hrvati na drugoj. Potom su prvi nekamo odpremljeni. Ubrzo se uspjelo doznati, da su upućeni prema jugu. Hrvati tako prozreli britansku hinbu. Ne će se valjda četnici na talijanskomu jugu tući protiv jugovojske? Ako će se ovi dolje pripravljati za možebitni rat, zašto i Hrvate ne vode u tome pravcu? U hrvatskim se sbiralištima zaključilo, kako im se sprema zlo, stoga pojedinci koristili noćni mrak i bježali. U to Britanci primietili bježanje te potrostručili straže oko sbirališta, da ni ptica nije mogla izletjeti. Onda narediše pokret 331


Stran 332 SD

prema - istoku. Tada postalo jasno, što namjeravaju učiniti s Hrvatima. Meñutim, i dalje govorili, kako će se Hrvati boriti, da je sadašnji pokret primicanje na polazne položaje za napad na neprijatelja. Prokušanim ratnicima postalo očito, o čemu se radi. Tko to bez oružja i bilo kakvih priprema, k tomu pod jakom stražom, ide na polazne položaje. Tako se naredba ISPRAZNITI PALUBU započe ostvarivati 12 dana prie njezina službena nadnevka! izmeñu 5. i 13. svibnja Hrvati su izručivani jugovojsci na dodirnoj crti dviju vojska. Dobro čuvane zarobljeničke i izbjegličke povorke predavane su neprijatelju samo po danu. Kako se meñu izručenicima podizala živčana napetost, to ih Britanci umirivahu izjavama, da se dogovorili s jugovojskom, kako će se ista držati medunarodnih propisa o postupku s ratnim zarobljenicima i izbjeglicama. U to da ne treba sumnjati. Na koncu, rat je svršen, svatko će poći k svojoj kući. Sve te priče bijahu bobom o kamen, jer su Hrvati i predobro poznavali srbokomuniste, njihovu protuhrvatsku ćud. Britanci glumljahu svoju ulogu, ali im slušateljstvo nije vjerovalo ni koliko je crno pod noktom.

Podsjetiti je, da Novozelandani i Britanci bijahu svjedocima zlodjela Jugoslovenske armije u Trstu i njegovoj okolici. U svega dva-tri dana, dok u grad ne pristiže njihova vojska, umorila je 3.500 tršćanskih gradana. Stanovit broj, možda 500-600 odvela u nepoznatu smjeru. Nikada se nisu vratili k svojim domovima. Dio njih je prevezen na sjeverodalmatinske otoke, usmrćen i bačen u jame. Proriedili talijansko i hrvatsko pučanstvo u Istri. Njime punili t zv. foibe. Jame ili tal. foibe do našega vrjemena spominju se u Italiji kao primjer zvjerskih zločina srbokomunističe vojske.

Anglo-Amerikanci našli svježe sljedove krvavih zločina Jugoslovenske armije u Trstu i Puli te još nekim mjestima u Istri. Osobno se uvjerili, kako pojedince i skupine odvode u smrt. Odlučno prekinuli dalja razbojstva i odvodenja pravednih ljudi na put bez povratka. Za srbokomuniste bili oni fašisti. Poslužili se svojim omiljenim izgovorom i obtužbom. Naumili vladati Trstom te ga na brzinu očistiti i prestrašiti gradanstvo, da bi bilo mirno. Jednako dakle postupali kano i do tada u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Na obće zadovoljstvo, tu im u cielosti pomršeni računi: morali ostaviti Trst s okolicom i Pulu. Time su spašeni mnogi životi težkih mučenja i usmrćivanja!

O tim zvjerstvima veli Radica: "I kada sam kasnije, 1953., posjetio Trst, naši su mi ljudi otvoreno govorili, da smo Trst

izgubili onoga trenutka kada su partizani ušli u grad i počeli robiti, krasti, ubijati i progoniti sve i svakoga (odtisak M. Š.)! Ali za vrijeme ulaska angloameričkih trupa u Trst, desnica i buržoazija u nas bila 332


Stran 333 SD

je toliko digla glavu da se javno govorilo: - Ovdje tiranija, u Trstu demokracija! Osjećalo se kako je to sve tuklo u mozak ne samo Bakarića, nego i svu vrhušku, jer kada se dolazilo u doticaj s glavnim predstavnicima režima, poanta je bila protuangloamerička" (Hrvatska 1945., 207.).

Pisac ne donosi broj umorenih Tršćana, smatrajući valjda kako je obće poznat. Srbokomunisti, naviknuti na ubojstva pravednih ljudi, posvjedočili se i u tome europskome gradu. Angloameričkim saveznicima djelom dokazali, što je boljševizam. Na žalost, Anglo-Amerikanci ne mjerili jednakom mjerom. U Italiji zaštitili Srbe i Talijane, a Hrvate gurnili u ruke Titovih krvoločnih zvijeri. Predstavnici britanske vojske u mjesecu svibnju u sjeveroiztočnoj Italiji i austrijskoj Koruškoj biše desnom rukom srbokomunističkim koljačima izbjegnulih Hrvata. Za njih, srbokomuniste, učinili više negoli oni sami za svoju stvar!

I ovdje valja iztaknuti, da iz britanskoga držanja i postupaka proizlazi nepovoljan zaključak, kako je najposlie 1. svibnja njihovo zapovjedničtvo u Caserti naredilo podreQenima u sjeveroiztočnoj Italiji i napredujućima u Austriju, kako će postupati s hrvatskim vojnicima i izbjeglicama. A što je zapovjedila, zna se iz konačna postupka. Prvom žrtvom bit će Hrvati u sjeveroiztočnoj Italiji, potom u Austriji.

Ničije bajke ne padahu na plodno zemljište, pa ni britanske, jer su hrvatski vojnici i izbjeglice do kraja poznavali srbokomunističku narav. Ne bi od zla bježali te mu se sada vraćali, ali izbora nije bilo u sjeveroiztočnoj Italiji u okrilju britanske vojske. Tu, u tuñini, pod jakim stražama mogahu tek škrgutati zubima, proklinjati Britance, njihovu demokraciju te čas kada se rodili.

Na predajnoj crti jugovojnici se držali opušteno, ne pokazivali poseban odnos prema izručenicima. Bijahu kano ravnodušni. Zapovjedeno im, neka pred Britancima pokazuju liepo lice. Meñutim, izvratiše ga, čim odmaknuše od njih koji kilometar, obično kad bi im se izgubili iz vida. Tada bi se strvinari hitro bacali na svoje žrtve. Po utvrdenu načinu, najprie oduzimali nakit, zlatnike, satove, naliv-pera, novac i ostalo. Onda na red dolazi odjeća i obuća, naprtnjače, kovčezi, zamotuljci. Pljačka popraćena psovkama, uvrjedama, batinanjima i prietnjama. Ako su nakon oduzetka tih stvari u koga naknadno našli kakav vriedan predmet, skriven dakako, ista je osoba na mjestu strieljana. Već na početnome putovanju ostvarit će većinu svojih paklenih postupaka. Sprovodnici jahali na dobrim konjima i odjedanput ih potjerali u trk, naredujući povorci neka i ona trči njihovom brzinom. Kako bi se ljudi umarali, tako odbacivali svaki suvišan predmet, da bi izdržali u utrci. Tko bi klonuo i izostao, odmah je usmrćen. Isto bi doživio i onaj, tko bi se 333


Stran 334 SD

izmaknuo iz reda. Ubojice nisu zaboravljale pokupiti odbačene stvari, ako im se dopadale. Ali su malo što ostavljale. Dok bi se zadržali na njihovu prikupljanju, trčanje bi usporili, mjestimično bi i stali, pa bi ratno roblje na trenutak predahnulo. Nitko nije dobio ni kapljicu vode, niti mrvicu hrane. Žeda gadno morila.

Bez i najmanjega povoda po koji bi stražar iz samokresa ili puške pucao u sprovodenike. Tko je pao, ostao je na cesti; u najboljemu primjeru gurnuli bi ga na rub, u kraj. Drugi morali koračati, kano da ništa nisu vidjeli. Ako je isti bio ranjen, obično bi ga ostavili, neka se muči uz naknadne udarce nogama u glavu; rjede bi ga dotukli. Kada bi se stražar latio strojnice, po povorci bi osuo cieli štektaj. Padale desetine i desetine mrtvih i ranjenih. Kako ne bi zatvorili prolaz, naredili bi supatnicima iz povorke, da ih maknu u stranu, i putovanje bi se nastavilo.

Noćivalo se pod vedrim nebom, a gdje se pružala mogućnost, povorku su smieštali u uzputnu vojarnu, u njezina skladišta i dvorište. Primjerice, jedna je veća zarobljenička skupina oko tri dana proboravila u Ilirskoj Bistrici, u tamošnjim vojarnama. Ležalo se na golu podu i bez pokrivača. Jedini se obrok sastojao od pola litre bliede juhe. Budući da malo tko imaše posudu, većina je ostala i bez nje. Čim bi tko izpio "jelo", više se ruku otimalo za posudu.

Kada bi zarobljenike i izbjeglice natrpali u kakvu vojarnu, skladiše, školu ili bilo koju sgradu, sliedjeli su pozivi na saslušanje. Izpitivanja trajala danonoćno, i redovno bilo popraćena batinama. Iz saslušaonica stalno dopirali jauci i krici. Koliko li se samo zubi našlo na podu! Malo tko je izišao, da ne bi modar i krvav. Od premlaćivanja su jedni brzo izdahnuli. Noću su mnogi odvodeni u nepoznato. Vraćali se nisu.

I bez toga se u strepnji očikala noć. U natiskanu "spavaonicu" ušla koja pijana oficirčina i u tami nasumice izpraznio nabojnik svoga samokresa. Kadkada i dva. Nastao bi jauk i zapomaganje ranjenih. Supatnici im u mraku pružali pomoć. Ujutro su iznosili mrtve i ranjene. Ranjenici su odmah dotučeni, potom mrtvaci odvezeni na groblje ili kakvu jamu. Dakako, sahranjivali ih zastraženi zarobljenici i izbjeglice. U težkoj muci i nevolji pojavio se i crni humor. Počeše se pojedinci kladiti, tko će iduće noći doći na red. Kada život više ništa ne vriedi, kada se živi od trenutka do trenutka, javi se, eto, smisao za crnu šalu. Roblje ratno je krvničenje imenovalo plemeniti noćni obilazak. Kakvo god je divljačtvo i zvjerstvo sievnulo u glavi bilo kojega razbojnika, slobodno ga ostvarivao. A robovi jedva čekali, kada će ostaviti prostore, u koje bijaše spraćeno. Premda se zarobljenik, jednako i zatvorenik, boji bilo kakve promjene, ovdje bi suprotno: svatko želio što prie 334


Stran 335 SD

izići iz ubijaonice. Vojarne u Ilirskoj Bistrici progutale mnoge hrvatske momke. Iz njih ih uviek manje izlazilo, nego ulazilo.

Povorke iz Ilirske Bistrice nastvljale se pomicati u Rieku, te dalje u Split. Iz Rieke su neke odvedene u Gorski Kotar te napried u Liku. nije bilo znano njihovo odredište, niti je koji stignuo do kakva cilja. Kopnili su, dok su provodeni kroz pravoslavna sela i izgubili se kao kišna rieka u pustinjskome piesku. Preostali dio iz Rieke ladama prevezen u Split. Tu su ugurani u sbiralište, što se nahodilo sjeverno od Nove bolnice. Svi su pretreseni na čestim i dugim izpitivanjima. Nepoćudni noću odpremani na groblje Lovrinac, svoj posljednji put. Kada je najesen objavljeno pomilovanje, većina je preživjelih odpuštana.

Koliko se dalo uztvrditi, od izručenih iz Italije na njihovu križnome putu umoreno je 3.000.

GLAVNINA U AUSTRIJI

BROJ IZBJEGNULIH - Kako obično bude u ratnim nedaćama, kada se u pokretu nadu goleme množine vojske, s njome i izbjeglica, težko je doznati njihov broj, jer se on gotovo nikada ne bilježi. Ali se na posrjedan način dade odrediti taj broj, no uviek približan. Evo kako je označen u pojedinih pisaca:

a) Vinko Nikolić u Bleiburškoj tragediji hrvatskoga naroda ne spominje, koliko se ljudi našlo u Austriji. Izričito navodi, ña je NDH na kraju rata imala 250 tisuća vojnika. Ponavlja, kako je na Križnome putu zaglavilo 200 tisuća osoba. Dani se broj odnosi na vojnike i izbjeglice.

b) Daniel Crljen na pregovorima u dvorcu pokraj Bleiburga reče, da se u Austriji nalazi 300 tisuća Hrvata.

c) U knjizi Milana Baste Rat je završio 7 dana kasnije podnaslov na str. 300. glasi: 400.000 neprijateljskih vojnika bježi u Austriju. U sadržaju ponavlja taj broj. Sva je prilika, da u nju uključuje njemačku vojsku. Ako je i to, broj je previsok. Nakon 9. svibnja njemačka se vojska nije borila, a on se upravo najviše bavi dogañajima izza toga dana. To svakako namjerno čini, da bi uzveličao hrabrost i pobjedu svoje vojske. I ne navodi, koliko bi izbjeglica.

d) Najdalje ide krilnik Patrick Scott, zapovjednik u austrijskoj Koruškoj u svibnju 1945. Tvrdi, kako je Hrvatske oružane snage pratilo 500 tisuća gradanskih osoba, tj. izbjeglica.

e) U knjizi naslovljenoj Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga Vladimir Žerjavić izriekom veli: 335


Stran 336 SD

"Prema tome, broj od 99 tisuća bi iznosio gubitak kvislinga i kolaboracionista (odtisak

M. Š.) nastao u toku rata i nakon rata vezanih na dogañanja oko Bleiburga. Vrlo je teško ocijeniti koliki je postotak njih poginuo u toku rata, a ako bismo ga ocijenili sa 50%, znači da bi gubici vezani za Bleiburg mogli iznositi oko 50 tisuća. Moja je procjena da je iz zemlje izbjeglo 36 tisuća Hrvata i 5 tisuća muslimana, a ako je taj broj manji, gubici kod Bleiburga mogu se za taj broj povećati. Prema tome, nema nikakve vjerojatnosti da su dogañaji oko Bleiburga prouzročili 300 tisuća izgubljenih života" (77.).

f) Hans Peter Rullmann, njemački novinar, koji se time dugo bavio, navodi 300 tisuća bleiburžkih žrtava, odnosno nastradalih na Križnome putu.

g) Iz knjige Milovana ðilasa naslovljene Ratno vrieme (Wartime) prenosi A. Beljo podulji odlomak o datome pitanju. ðilas je napisao poslie, kada već bi odbačen od Tita, kojemu bijaše desnom rukom u ratu i nekoliko godina u poraću. Isti piše:

"Dočekao sam u Crnoj Gori kraj naše vlastite borbe: 15. svibnja 1945. njemačke snage - procijenjene na 130 tisuća - konačno su nas priznale kao pravu savezničku vojsku i položile oružje. Bilo je pojedinih slučajeva osvete (sa strane partizana, op. a.) prilikom razoružavanja (odtisak M. Š.). Zarobljeni Nijemci su bili poslani u radne logore. U isto vrijeme kad i Nijemci odložili su oružje i naši neprijatelji koji su usradivali s okupatorima i vezali svoju sudbinu uz fašističke sile - četnici, ustaše, domobrani i slovenski domobrani. Neke od tih grupa su se probile do Britanaca u Austriji koji su ih poslali nama. Svi su bili poubijani osim žena i mladeži ispod 18 godina (odtisak M. Š.) - kako nam je onda bilo rečeno u Crnoj Gori i tako sam kasnije čuo od onih koji su sudjelovali u tim besmislenim činima gnjevne osvete.

Ta su ubijanja bila potpuno ludačka. Koliko je tu bilo žrtava? Vjerujem da nitko točno ne zna, niti će se ikada doznati. Prema onome što sam usput čuo od nekoliko funkcionara koji su sudjelovali u tom izravnavanju računa broj je prelazio 20.000, ali svakako je bio manji od 30.000 uključujući sve tri spomenute grupe. Bili su ubijani odvojeno, svaka skupina tamo gdje su preuzeti kao zarobljenici. Godinu ili dvije kasnije mrmorilo se u Centralnom komitetu Slovenije da imaju problema sa seljacima iz tih područja jer su podzemne rijeke izbacile tjelesa koja su trunula u plitkim masovnim grobovima, nadimala tlo tako da je izgledalo kao da zemlja diše. U Zagrebu su takoñer vršene čistke prema Beogradskim standardima." (A. Beljo: YU-genocid, 164.) U spomenutoj ðilasovoj knjizi biva na str. 446.-447. 336


Stran 337 SD

Suvišno bi bilo sumnjati, kako ðilas nastoji umanjiti zločine na najmanji broj, jer time i

sebe želi opravdati. Poznato je, da je onda bio treći čovjek u jugoslavenskome vrhu, odmah iza Tita i Kardelja. K tomu, razpolagao je podpunim podatcima, jer ih je imao s obziorm na svoj položaj.

h) Da se navode imena ostalih pisaca, koji se bavili brojem izbjeglica, dodati je, kako jedni drže, da se u austrijskoj Koruškoj i sjevernoj Sloveniji nahodilo 300 tisuća, drugi 200, treći pak 100. Pri tome se Italija i ne spominje. Nesrazmjer je očit, ovisan je o nekoliko činbenika kao n. pr. nedostatku pisanih podataka, zabrani iztraživanja stanja u Sloveniji skoro pola stoljeća, a ne bi uputno time se zanimati ni u Austriji, akoli se izpitatelj kanio vratiti u Jugoslaviju, te razgovorima s malim brojem sudionika, što se nalažahu na objema stranama. Valja imati na umu, da se u biegu prjed komunistima našla množina počev od Zemuna, rieke Drine i Konavala, pa sve dalje do hrvatskoslovenske mede. Tko je izbjegličku rieku promatrao barem na jednoj prometovnici, pa i kraće vrieme, gotovo mu ne će učiniti nevjerojatan niti jedan visoki broj. Bio to posvemašan iztup (egzodus) velika diela čitava hrvatskoga naroda, koji iskaše spas u tuñini. Nezasitna partizanska krvoločtva bijahu većini poznata. Znalo se dosta o komunističkom sustavu i njihovoj krvavoj vladavini u Sovjetskom Savezu, koji domaći komunisti na svaki način žele presaditi u Hrvatsku. Iz obećavajućega komunističkoga raja virio pakao!

Nakon gotovo tridesetogodištnjih iztraživanja Bleiburžke tragedije u Sloveniji te ostalim krajevima nekadašnje Jugoslavije moji nalazi upućuju na 320 tisuća izbjeglica i 260 tisuća vojnika, skupa s oružničtvom, redarstvom i rizničarima. Ukupno se dakle našlo u izbjegličtvu 580 tisuća Hrvatica i Hrvata u Sloveniji, Austriji i Italiji. Zastupnik u Hrvatskome Državnome Saboru Vice Vukojević, koji stoji na čelu Povjerenstva za ustanovljivanje ratnih i poratnih žrtava, tvrdi na temelju prikupljenih podataka, da se kod Bleiburga našlo 280.000 hrvatskih vojnika, oružnika i redarstvenika. Dakle, naši se brojevi gotovo poklapaju.

Prema službenim podatcima, koliko mogahu biti točni, pri koncu 2. svjetskog rata Nezavisna Država Hrvatska imala pod oružjem 279 tisuća vojnika. Malo je njih dočekalo partizane u svojim domovima.

Napustanje domovine bijaše iztup, kakv riedko bilježi poviest na širim prostorima. Množtva i množtva ostavljahu rodna ognjišta u doba turskih najezda, ali njihov najviši broj - što se zna - nikada nije prešao 100 tisuća (npr. roblje izza Krbavske bitke). Onda pak, u travnju i svibnju 1945., našlo ih se skoro šest puta toliko pokrenuto iz rodnih domova. Ono što ne učini ni jedan tudi osvajač, pa niti svi skupa, postignuo je Tito u tieku rata, najviše pak na njegovu kraju te neposrjedno po svršetku. Jedna petina svih Hrvata 337


Stran 338 SD

pretvorena je u izgnanike i izbjeglice iz vlastite domovine. Toliko hrvatkomu narodu bijaše "mio" Tito i komunistički nauk te Jugoslavija, najviše pak srbokomunističko-četničko protuhrvatstvo i njihova krvožednost, da su od njih ljudi bježali glavom bez obzira. Srbijansko-vlaška vladavina u prvoj Jugoslaviji, četverogodištnja partizansko-četnička ubijanja u ratu biše poznata svakomu Hrvatu, sbog toga se mnogi i mnogi bojali za svoj život. Akoli stanovitima izravno nije ugrozila opasnost, ono ne htjeli živjeti u komunističkome raju, u tome zločinačkome sustavu. Hrvatski je narod o njemu toliko znao, da nije sumnjao u njegovu razornost i zločinstvo. U protuhrvatstvo.

MJESTO PREGOVORA - ZAPOVIED - 15. svibnja 1945. oko 14 sati započeše tzv. pregovori u grofovskome dvorcu pokraj Bleiburga. Njihov tiek i svršetak opisali su sudjelovatelji D. Crljen i M. Basta. Britansku stranu zastupao krilnik Patrick Scott. Basta, komesar 51. vojvodanske divizije, i Scott po ideologiji dva ljuta protivnika (komunist i kapitalist), bijahu onda sjedinjena u nastupu protiv Hrvata. Na hrvatskoj strani biše domobranski krilnici Ivan Herenčić, Stjepan Metikoš, Tomislav Sertić i Slavko Štancer. Bio im pridodan ustaški pukovnik i diplomat Daniel Crljen. U tzv. pregovore ušle su dvie neravnopravne strane - pobjednici i (ne)poraženici. A stvarno to i ne bijahu pregovori, nego - zapovied. Odlučujući bio Scott, kojemu hrvatski krilnici nudahu predaju svoje vojske, jer pravno bijahu u ratu protiv Sjedinjenoga Kraljevstva. S hrvatskim predstavnicima Scott jedva da i prozbori koju rieč. Gladko je odbio sve priedloge Hrvatskih oružanih snaga, zatvorio je dalji ulazak u Austriju vojsci i izbjeglicama. Britanac ostao neumoljiv prema svima hrvatskim zahtjevima i upozorenju, kako će sebi nanieti neoprostivu ljagu sbog izručenja tolikih Hrvata u srbokomunistički pakao. Kada je Basta u njemu našao neočekivanu sigurnu podporu, preuzeo je giavnu ulogu u pregovaranju. Završnio dio pregovora, po Basti, tekao je ovako:

"Meñutim, neočekivano, onaj drugi pregovarač, ustaški pukovnik Crljen, ustade, naglo prekide razgovor i počme uzbudeno govoriti obraćajući se engleskom komadantu da im historija nikada neće oprostiti ako dozvoli da 300.000 Hrvata padnu u ruke neprijatelju, koji će ih uništiti itd.

Ustao sam osjetivši da je svega ovoga dosta. Obratio sam se u čitavoj toj galami tumaču da saopći kako je vrijeme da idemo, jer smo se i inače dugo zadržali. Svi su ustali."

Ovo što se nastavlja, može se vjerovati Basti: 338


Stran 339 SD

"Ustaški pukovnik je govorio u istom stilu o historijskoj odgovornosti, galamio, molio,

preklinjao, kad se engleski general, prilično nervozan, obratio meni riječima: - Gospodine komadante, moji tenkovi su vam na raspolaganju (odtisak M. Š.). - Trgnuo

sam se. Bio sam iznenañen neočekivanim oštro izraženim i jasnim stavom kojim se engleski saveznički general definitivno stavljao na našu stranu" (Rat je završen, 362.).

D. Crljen pregovore opisuje na ovaj način: "General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo, koji odmah

uze riječ: `Dolazimo po nalogu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga.'

Englez uzvrati brzo i suho: 'Prema savezničkim propisima neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama, protiv kojih su se borile. General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presječe: 'Oni su naši saveznici.'

U tom času odlučim intervenirati. Preko tumača upitam Engleza, da li smijem nešto reći. Onaj mi kimne glavom i pokaza mjesto do Herenčića: 'Mi znademo da meñu saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Meñutim, kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu grañanskih osoba, koje su dobrovljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvu. Običaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američkih Država.' Herenčić inzistira: 'Problem je meñutim politički, jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo, da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj.'

Englez odbija tvrdo: 'Ja imam precizne naloge od generala Alexandera, koji je potrebne upute dobio od g. Churcilla.'

Ja se opet usudujem ući u raspravu: 'Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedica je bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tokom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prije ili kasnije izbiti rat izmeñu slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojih će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu od boljševizma, te će zbog toga hrvatski narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti.' Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez nam je saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati s partizanskim predstavnicima. Izišli smo 339


Stran 340 SD

u predsoblje zajedno s Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

Nakon par minuta ulaze u generalov ured i dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić i ja. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politički komesar.

Basta odmah uzima riječ. Opisavši na svoj način naše snage, dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se

nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: 'Čim se vrattite u Vaš logor, morate izvjesiti bijele zastave i u roku od jednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor.'

Hineći našu spremnost da se predamo, Herenčić uzima riječ i kaže: 'Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena.' Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general, koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: 'Čak je i jedan sat previše.'

Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski otpor, pita preko tumača: 'Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju?' Basta oholo odgovara: 'Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć.'

Razgovor je zaključen. Ja još tražim da nam ultimativni sat počne teći tek kada se naša delegacija vrati našem zapovjedništvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava." (D. Crljen: Istina o Bleiburgu, "Politički zatvorenik", 1995., br. 40., str. 9.)

U osnovi se oba pisca slažu u opisu pregovora u dvorcu kod Bleiburga. Donekle se razilaze u ponudbi P. Scotta. Naime, Basta stavlja u njegova usta izjavu:

- Gospodine komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju. A D. Crljen: - Da li našim saveznicima treba još pomoći u oružju? Dakle, Scott nudi Basti pomoć u oružju protiv hrvatske vojske. Pod pojmom "pomoć u

oružju" mogu se razumjeti oklopaši, zrakoplovstvo, topničtvo i ostalo. I ovo nije naročito iznenadenje, jer se ratni saveznici meñusobno pomažu. Stvar je ipak u drugome. Iz sveukupna Britančeva držanja na pregovorima, posebno čvrsta držanja prema hrvatskoj strani i činjenici, da je četvrt milijuna pripadnika Hrvatskih oružanih snaga pred 340


Stran 341 SD

stavljalo zavidnu moć, Scott je naumio svoje oklopne snage staviti pod zapovjedničtvo jugoslavenske strane, kako bi se Balkanci meñusobno razračunali i tako sačuvali Britance. A k tomu je iztaknuo britanskojugoslavensko ratno zavezničtvo.

Ovime bi zapečaćena sudbina 580.000 Hrvata. Više od polovice njih nikada ne će ugledati svoj dom! Britanac (vjerojatno nekada škotskoga podrietla) i Srbin, vlaški potomak, odlučiše o stotinama tisuća hrvatskih života. Scott je oživotvorio volju svoje vlade, kojoj stajaše na čelu Winston Churchill. Taj je isti Churchill u doba Korejskoga rata govorio sasvim suprotno svojemu tadašnjemu postupku.

Niti malo nije važno, što sebi proturječi, jer je političar uviek u pravu, ako uspieva. U Korejskom ratu za njih - valjda slobodni sviet, u kojemu je neizostavno i njegova zemlja - "je stvar časti ne prisiljivati nekomunističke zarobljenike natrag u Kinu." Takoñer je "jedno od temeljnih načela, za koje se mi borimo i, ako je potrebno, umiremo." Dok je ovo izjavljivao, bit će bio zaboravio, da je stotine tisuća nekomunističkih Hrvata utjerao u srbokomunističku klaonicu. Na kraju, što bi u Bleiburgu srbski komesar mogao postići, da on nije sve učinio za nj!?

U sveukupnoj britanskoj poviesti - koliko se zna - nije se dogodilo, da je jedan vojskovoda svoju vojsku stavljao pod zapovjedničtvo častnika druge države. Naravski, Scott to ne bi smio, niti učinio na vlastitu ruku. Sigurno je za to primio odobrenje svoga nadredenoga H. Alexandera, na koga se i pozivao u tieku pregovora ili pače Harolda Mc Millana, predstavnika britanske vlade u Alexanderovu stožeru u Caserti. Pokazalo se, da je jedan krilnik ponosnoga Albiona - kako to rado iztiču Englezi- tim činom ukalja čast, dostojanstvo i ponos svoje vojske, a stvarno to učini predsjednik vlade W. Churchill. Ni britanska vlada, ni njezina vojska nisu mogli niže pasti nudeći svoje postrojbe pod zapovjedničtvo tuñe vojske. I to vojske male balkanske države, šaroliko opremljene i do srži krvoločne. Vojsci bez vojničke časti i ponosa i dostojanstva, takvoj koja ne poštuje civilizacijske propise, niti zakone meñunarodnoga prava o postupanju s ratnim zarobljenicima i izbjeglicama. "Od velika do smiešna tek je jedan korak," izreče Napoleon Bonaparte. U austrijskoj Koruškoj 15. svibnja 1945. Britanci se dragovoljno učiniše i smiešnima i poniženima. Posve zaboravili, da postoji ljudski ponos.

Junakom dana, ujedno i kraja 2. svjetskog rata u Europi, učinjen je crveni komesar dopukovnik Milan Basta. Takvim ga stvori britanska protuhrvatska politika. Našavši se u veoma zavidnu položaju, kakav ne mogaše ni sanjati, nije pristao na ponudbu; nju je vješto odbacio. Bez i jednoga pucnja darovana mu čitava hrvatska vojska i izbjeglice, 580.000 ljudi. 341


Stran 342 SD

Slučaj dvojice sudjelovatelja u pregovorima u Bleiburgu - P. Scotta i M. Baste - još je

jedna u nizu potvrda, kako nepoznati i gotovo bezznačajni ljudi namah udu u poviest na velika vrata. Ratne ih prilike učiniše takvima, i ako se na bojnome polju ne pokazaše niti prosječnima! M. Basta, pišući poslie o njihovu susretu na pregovorima, ponavljao je tek njegovo prezime, imena mu nije ni upamtio. Tek kada je iz opisa tih pregovora, poteklih u tuñini iz pera Daniela Crljena, pročitao podatak Patrick Scott, i on poče pisati krilnikovo ime. Za Britanca ti pregovori bijahu uzputnošću, za Bastu isto tada i još koju godinu, ali ih je nakon duga razdoblja uspješno pretvorio u osobnu vriednost.

Scottovoj krupnoj laži nasjeo Crljen i drugi hrvatski pregovarači. Scott je - ponavljam - izjavio: "Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama, protiv kojih su se borile." Takvi saveznički propisi, ako i postoje, nisu se provodili u 2. svjetskog ratu. Naime, u danima njemačkoga sloma vojnici u Njemačkoj ostavljahu Iztočno ratište i u veliku se broju predavali vojskama zapadnih saveznika. Namjerno ću dati više prostora D. Eisenhoweru, zapovjedniku savezničkih snaga u Europi. U svome Ratu za osloboñenje Europe izmeñu drugoga piše:

"U tri prve sedmice travnja zapadni saveznici su zarobili više od milijun neprijateljskih vojnika" (466.).

Kada je već njemački vojnik morao u zarobljeničtvo, onda je nastojao, koliko god je mogao, da ne dospije u sovjetsko, stoga su hrpimice hrlili na zapad, jer su u njemu vidjeli spas. Malo dalje pisac nastavlja: "Kada je već sam Berlin bio u plamenu, a sjeverno se krilo Crvene armije smrtonosnom

brzinom valjalo preko Njemačke nama u susret, prestao je svaki otpor. Gomile Nijemaca, koji su bježali ispred sovjetskih jedinica, počele su se predavati anglo-američkoj armiji. Američke čete, koje su stajale na Elbi, zarobljivale su danomice na tisuće njemačkih vojnika " (447.) (odtisak M. Š.).

Američke postrojbe uglavnome se zaustavile na Elbi. Svoje ratište držale otvorenim te prihvaćale njemačke vojnike, što dolažahu sa sovjetskoga ratišta. Poznato je, da se jednomu korpusu američke vojske predalo u jednom danu 300 tisuća Niemaca! Meñutim, nije ostalo samo na spomenutome. Evo dalje:

"Hitler je izvršio samoubojstvo i otrcani plašt njegova autoriteta pao je na leda admirala Donitza. Admiral je naredio svim snagama, gdje god se nalazile, da se predaju zapadnim saveznicima. Odmah je na tisuće iscrpljenih njemačkih vojnika prelazilo u naše linije" (456.). I na koncu: 342


Stran 343 SD

"Bilo nam je potpuno jasno, da Nijemci nastoje dobiti na vremeu, kako bi omogućili da

što više njihovih vojnika, koji su se još uvijek nalazili na frontu, prede iza naših linija. Rekao sam generalu Smithu, da obavijesti Jodla (Alfred Jodl, njemački feldmaršal, pregovarač o predaji, prim. M. Š.), ako ne prestane s raznim izgovorima i odgadanjima, da ću zatvoriti čitav saveznički front i silom ću spriječti svakog daljnjeg njemačkog bjegunca, da se sakrije iza naše linije (odtisak M. Š.). Nisam htio dozvoliti nikakvo daljnje odgadanje" (457.).

Tko se predao na zapadnome ratištu, nije vraćen Crvenoj vojsci. Isto vriedilo i na Južnome, dakle u Italiji. Jedino Britanci izručiše Hrvate, Ruse i Crnogorce. Ako bi se njemački zarobljenici vraćali strani protiv koje su ratovali, stvorila bi se nerazmrsiva sbrka. U tieku dugogodištnjega rata većina se vojnika borila na svima ratištima. Po kakvu bi se ključu razvrstavali, u čije će tko zarobljeničtvo. Bila bi to najveća bezsmislica. O vraćanju ratnih zarobljenika Eisenhower niti slovca ne napisa u svojoj pozamašnoj knjizi. Akoli bi takav dogovor postojao, sigurno bi bio pismen, nikako tek ustmen. Oni što se pozivaju na taj tobožnji saveznički dogovor, ostaju pri goloj tvrdnji, ništa pobliže o njemu ne navode. Scott se poslužio lažju, drugi potom polaguju. Uzme li se, kako je takav dogovor zaista i utanačen, kako to da ga uobće ne spominje Eisenhower, niti ga se držao ni u jednome slučaju? Dapače, želio je razteretiti pritisak množtva izbjegnulih Hrvata u austrijskoj Koruškoj, stoga ponudio britanskomu zapovjedničtvu, kako je voljan prihvatiti 150 tisuća Hrvata, koje će razmjestiti u južnoj Njemačkoj.

Na Scottovu izjavu nasjeo Crljen. A hrvatski krilnici? Sposobni vojnici, dobre vojskovode, ratovali u oba svjetska rata,

meñu najboljim slušačima austro-ugarske vojne akademije, vješti pregovarači, ugladeni, iznad svega izraziti domoljubi. Nahode se na čelu 260 tisuća hrabrih vojnika, prokušanih u četverogodištnjim bitkama. Ali čemu sposobnost, vojna snaga i ostalo, kada se nadoše u nemogućim prilikama! Daleko su od svoje domovine, njihova je strana rat izgubila. Hrvati nisu poraženi, ali moraju izgubiti rat, premda razpolažu golemom vojnom moći. Ostavio ih državni poglavar i glavni zapovjednik, vlada izza bodljikave žice, nikdje saveznika. O nastavku rata na dulji rok ne može biti ni govora; sve se svelo najedno - predati se zapadnim saveznicima sa svom vojskom i narodom. A zapadni ih saveznik, tu Britanci, nikako ne primaju, već ih vraćaju natrag, predaju Titovim krvoločnim zvjerima. Brodolom bi podpun. Bezizlaznost. Tragedija jednoga naroda! Da je neprijatelj nemilosrdan, da će proslaviti svoj krvavi pir, znale su to vojskovode, jednako i narod. Ako već trieba nestati, onda je častno pasti na bojnome polju, nikako za plotom! Barem će muke biti kraće. A ne će doživjeti poniženja. Moralo se nasrnuti na Britance i doživjeti kraj na 343


Stran 344 SD

bojnome polju, kako i priliči vojniku, kada ga čeka sigurna smrt na drugoj strani pored svih trpljenja i poniženja. 1815. u bitci kod Wateroolooa francuzki je vojskovoña odbio predaju svoje postrojbe izjavivši: "Garda gine, ali se ne predaje!" Toga su se morale držati i hrvatske vojskovode!

Meñutim, u ime Hrvatskih oružanih snaga nitko nije podpisao predaju! Sve obavljeno ustmeno. Nadmeni Britanac nije hotio, da o tome ostanu pisana svjedočanstva, Basti nije ni padalo na pamet, da takva što uobće i trieba. On bi rado u svojoj knjizi donio sadržaj izprve o predaji Hrvatskih oružanih snaga, dakako, i njezin preslik, kada bi takva obstojala. Bit će, kako je sbog toga požalio. Gledano strogo pravno, Hrvatske se oružane snage nisu predale! Iznad krilnika Slavka Štancera, zapovjednika Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga, nalazio se poglavnik Ante Pavelić u ulozi njihova zapovjednika. Štancer nije mogao podpisati bezuvjetnu predaju, jer ga poglavnik za to nije ovlastio. U poviesti je svakoga naroda to ružan i obremenjujući čin, izprava o predaji još je gora. Njome pobjednici mašu objema rukama, ulazi u nasliede budućnosti. Stoga, Bogu hvala, što je nitko ne učini u Bleiburgu! Uzprkos silnim nevoljama i težkim posljedicama sloma na kraju 2. svjetskog rata, hrvatska je poviest lišena neugodne izprave!

15. svibnja 1945. u 16.30 sati prestale su bivati Hrvatske oružane snage u Austriji i sjevernoj Sloveniji. Rat je nastavljen na manjemu prostoru sjeverne Bosne.

Crljen navodi Bastine uvjete obće predaje, koji končaju rečenicom: "Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor." Nakon više godina Basta je ovo izkitio drugačije:

"Mogu vas ipak na kraju nešto pobliže obavijestiti o slijedećem: izbjeglo stanovništvo vratit ćemo kućama; cjelokupna vaša vojska, u slučaju da pristanete na bezuvjetnu kapitulaciju, bti će sprovedena u zarobljeničke logore; prema pripadnicima vaše armije postupat će se prema meñunarodnom pravu o ratnim zarobljenicima; svim oficirima i vojnicima bit će ostavljena najnužnija sprema; generali mogu da ostave svoje posilne, automobile i lično naoružanje do daljnjega.

Ukoliko se ne prihvate ovi uvjeti, smatrat ćemo da nastavljate ratne operacije poslije zvaničnog obustavljanja drugog svjetskog rata (odtisci M. Š.) - pa vas više neće štiti medunarodno pravo o ratnim zarobljenicima. U tom slučaju tretirat ćemo vas kao odmetnike čiju će likvidaciju pomoći i naši saveznici" (Rat je završen, 362.).

Ondašnji M. Basta, nesvršeni srjednjoškolac, razumio se u medunarodno pravo koliko i magarac u bubanj. Podmeće čitateljima svoje naknadno 344


Stran 345 SD

sročene laži. A sebe i hrvatoždersku politiku oblači u svileno ruho europskoga čovjekoljublja i uljuñenosti. Još taj isti dan, a naročito idućih dana i mjeseci posijat će grobove od Bleiburga do Soluna. Od takvih i tolikih laži na sva usta i slon bi se zacrvenio, ali bizantinac i ne trepnu okom. Malo dalje ponavlja istu misao Slavku Štanceru:

"Sve što mogu da kažem o vašoj sudbini - nastavio sam - to je da će se s vama postupati po meñunarodnome pravu. Da li će biti formirana mješovita komisija u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi ispitivanja vaše odogovornosti i krivice? Ne mogu vam ništa sigurno reći. Ponavljam i mi smo regularna armija i držat ćemo se svih pravila" (odtisci M. Š.).

Komunisti posjeduju dva medunarodna prava: jedno koje nude, drugo kada ga traže. Nude bezzakonje i zločin, traže čovječnost i korist za sebe. Pravo u komunističkim državama zapravo je poruga pravu, a njegova je provedba čisto politička stvar. Najviše ga krše sami komunisti. Sudenja su kazalištnim predstavama, jer su osude donesene prie u političkim tielima. Tužitelj, sudci i obrana odglume pripremljene uloge, a zločinačka država naoko postaje pravnom i demokratskom državom. Prozirnost je ipak tolika, da se ne može prodavati rog za svieću.

U navedenu izvadku (na str. 362.) Basta drži, kako bi hrvatska vojska, nastavi li bitku, ratovala "poslije zvaničnog obustavljanja drugog svjetskog rata". Istu tvrdnju ponavlja na str. 365. Ta tvrdnja zaslužuje dužnu pozornost. Ponavlja se često u doba srbokomunističke uprave. Sbog toga prilažem u cjelini OBJAVU O PREDAJI NJEMAČKIH ORUŽANIH SNAGA:

"l. Mi dolje podpisani, koji pregovaramo u ime Njemačkoga glavnoga zapovjedničtva, slažemo se s bezuvjetnom predajom svih naših snaga na kopnu, na moru i u zraku, a takoñer i svih snaga, koje se sada nalaze pod njemačkim zapovjedničtvom - Glavnomu zapovjedničtvu Crvene vojske i istodobno Glavnomu zapovjedničtvu Savezničkih pohodnih snaga.

2. Njemačko glavno zapovjedničtvo odmah će narediti svima zapovjedništvima kopnenih, pomorskih i zrakoplovnih snaga i svima snagama, što se nahode pod njemačkim zapovjedničtvom, neka prekinu ratne podhvate u 21,01 sati po srednjoeuropskome vremenu 8. svibnja 1945., da ostanu na svojim mjestima, kdje se u to vrieme nadu i da se podtpuno razoružaju, predajući sve svoje naoružanje i vojnu opremu mjestnim savezničkim zapovjednicima ili častnicima, koje odrede predstavnici savezničkih glavnih zapovjedničtava, s tim da se ne uništi i ne ošteti ni jedan brod, plovno sredstvo i zrakoplov, ne smiju biti uništeni njihovi trupovi, strojni uredaji i sprave, a ni strojevi, naoružanje, aparatura i sva vojno-tehnička sredstva za vodenje rata. 345


Stran 346 SD

3. Njemačko glavno zapovjedničtvo odmah će prosliediti odgovornim zapovjednicima

sve dopunske zapoviedi izdane od Glavnoga zapovjedničtva Crvene vojske i Glavnoga zapovjedničtva Savezničkih pohodnih snaga.

4. Ova OBJAVA ne će biti zaprjekom da se zamieni drugom obćom izpravom o predaji, koja će uključiti Sjedinjene narode ili će se zaključiti u njihovo ime, što će se odnositi na Njemačku i Njemačke oružane snage u cjelini.

5. U slučaju da njemačko Glavno zapovjedničtvo ili bilo koje oružane snage, što se nalaze pod njegovim zapovjedničtvom ne budu postupale prema ovoj OBJAVI O PREDAJI, Glavno zapovjedničtvo Crvene vojske i Glavno zapovjedništvo Savezničkih pohodnih snaga poduzet će sve kaznene i druge mjere, koje budu smatrali potrjebnim.

6. Ova OBJAVA sastavljena na ruskome, engleskome i njemačkom jeziku. Mjerodavan je ruski i englezki sadržaj."

Nezavisna Država Hrvatska bijaše samostalna, neovisna država. Zapoviedala je vlastitom oružanom silom. 6. svibnja 1945. OKW (Oberkomando der Wermacht - Glavno zapovjedničtvo Njemačke vojske) s Glavnim stožerom Hrvatskih oružanih snaga nema nikakvih sveza, pa ni onih najkrhkijih. U trenutku njemačke predaje u Potsdamu Hrvatske se oružane snage nisu mogle nalaziti pod Glavnim zapovjedničtvom Njemačkih oružanih snaga. Da su hrvatske oružane snage 8. svibnja 1945. stajale pod zapovjedničtvom Njemačkih oružanih snaga, bilo bi to izriekom spomenuto u predočenoj OBJAVI O PREDAJI NJEMAČKIH ORUŽANIH SNAGA. U njoj nema ni spomena Nezavisne Države Hrvatske niti njezinih oružanih snaga. Nezavisna Država Hrvatska i njezine Oružane snage djelovahu samostalno i poslie njemačke predaje. Naravski, u svibnju 1945. to Basta nije znao, niti se trudio, kako bi doznao. A da mu je slučajno i bilo poznato, u svome pobjedničkome zanosu ne bi to htio priznati, kao što dotičnu činjenicu nije priznao ni dvadesetak godina poslie. Sreća je, što istina nije ovisna o tomu hoće li biti priznata ili ne; onajednostavno postoji. Posvemašnji sustavi i njihovi nositelji i sljedbenici često niječu bjelodane istine. Ali kada klone njihova sila, istine se pojave na obzorju. Izrone kano zimzelen izpod sniega. Naša narodna poslovica veli: Svaka sila za vrjemena.

Basta prekrajao dogañaje, kako mu s vremenom odgovaralo. Budući da je jedan sudjelovatelj bleiburžkih pregovora još živio, morao je očekivati odgovor s njegove strane. I on je pristignuo, ali je ostao u glasilu u tuñinu, koje ne smjede u Jugoslaviju. Tko bi ga unio, čekala ga visoka zatvorska kazna. Kada se razsu zloglasna Srboslavija, nesta te visoke brane. Crljen se dapače našao u domovini i slobodno objavio svoje videnje spomenutih pregovora. Uhvaćen u laži, Basta osta šutjeti. 346


Stran 347 SD

U IZČEKIVANJU SUDBINE - Kada je vojsci i izbjeglicama u austrijskoj Koruškoj

postalo očito, da im je britanska vojska zatvorila put, nastojali se provući kroz stvoreni obruč. Lukaviji, spretniji i smioniji noću se oprezno provlačili izmeñu straža koristeći njihovu smanjenu budnost. Nakon napuštanja toga opasna područja morali se pomicati izbjegavajući prometovnice, po kojima se gusto kretala vojna vozila u oba pravca. Bjegunci se željeli dokopati šuma i brda, koja im je pružala sigurniji zaklon. Čim bi se našli na zasjedbenome prostoru američke vojske, osjećali se ugodnije, jer Amerikanci nisu toliko vraćali ni izbjeglice ni hrvatsku vojsku. Neke su zatvarali i izpitivali. Ipak oprez nije posve popuštao; prodor u dubinu obećavao više sigurnosti. Bolje sreće biše oni, što se dočepali Karavanka. Mučno bilo naprjedovati po planini bez hrane i vode, ali je taj put pružao najviše zaštite od Britanaca i jugovojnika. Zahvaljujući Karavankama, i s austrijske se strane dosta Hrvata dohvatilo sjeverne Italije. Ne zadržavajući se, nastojali što prie stići u Padsku nizinu. Dakako, ni u Italiji ne bi pune sigurnosti, stoga opreznost i bojazan od izručenja nisu prestajali držati svakoga Hrvata.

Dvojica hrvatskih vojskovoda nisu se pokorila dogovorenoj predaji Hrvatskih oružanih snaga. To su krilnici Rafael Ranko Boban, zapovjednik Crne legije, i Vjekoslav Maks Luburić, zapoviednik Ustaške obrane. Boban sa svojim momcima danju nasrnuo na britanske redove, odlučan probiti se bez obzira na žrtve. Videći njihovu odlučnost, Britanci se i ne pokušaše suprotstaviti. Oružje položili pred američkom vojskom, kada im je ista zajamčila, kako ih ne će vratiti natrag. I Amerikanci održali rieč. Barem tada. Slučaj je veoma znakovit i poučan. Da su ga sliedjeli ostali hrvatski krilnici, bleiburžka bi tragedija svakako bila manja.

Luburić odabrao suprotan put. S manjom hrabrom skupinom uputio se na iztok. Preko Hrvatskoga zagorja, Slavonije i Srijema dospio na Frušku goru. Odatle u Mañarsku. Mañarski je govorio dobro, još je bolje poznavao. Prešao je skoro svu, te ušao u Austriju. Provukao se vješto kroz ruski zasjedbeni prostor i konačno se - našao u - Španjolskoj.

*** Malo kada se u Europi na jednome mjestu slegla tolika množina ljudi, naroda i vojske -

koliko ih se stisnulo na Bleiburškome polju u polovici svibnja 1945. Gotovo je 600 tisuća mužka i ženska, mlada i stara i nejaka - stvarno je sbijeno, svrnuto na malen prostor. Britanci i jugovojnici zapravo nagnali ljude u golem tor. Takva što mogu stvoriti ratne nedaće i velika slavlja. Na nevolju, ovdje se na slavlje nije moglo ni pomišljati. Na polju vrelo kao u veliku kotlu. Izmiešala se vojska s narodom; svakoga morile iste misli: što će 347


Stran 348 SD

biti s nama? Nada tinjaše, ali stvarna odgovora ne bi. Vojska se nalazila pod oružjem. Taj je činbenik ulievao još stanovito ohrabrenje. Meñutim, umanjivala ga spoznaja, da je rat svršen, Njemačka pregažena, petina Hrvata na tuñemu zemljištu suočena s neprijateljskom pobjedničkom silom. Ta sila na njih uperila minobacače i topove, iznad glava u brišućemu letu paraju lovački zrakoplovi. Ljudi se miču uzduž i poprieko, sbijeni, izlaza nikamo. Većina uznemirena, ostali potišteni, starci izpunjeni beznadem, djeca plaču ili driemaju. Nad sve se nadvili masti oblaci. Na licima mladih jasno se ogleda srčba i odlučnost, da se krene dalje. Većina vojnika spremna za odlučnu bitku; prokrčit će prolaz u savezničku dubinu, pa što bude. Samo što će s narodom? Hoće li ga nezaštićena ostaviti krvožednicima na milost i nemilost, i to neprijatelju, koji ne zna za čovječnost. Na veću odlučnost navodi ih pomisao, da bi se morali vratiti natrag preko granice. Prenose se kojekakve glasine, redovito proturječne. Jedan narod ište spas iz stiske i tjeskobe, iz beznadnosti. Očekuje svoga izbavitelja, Mojsija. No, Mojsija niodkuda, niti njegova čarobna štapa. Crveno more ne će se raztvoriti, prolaz se ne može otvoriti. A svatko ga želi i traži. Želje se pretvaraju u stvarnost. Praznu i nedohvatnu.

NAPOKON KRAJ SASTANKA - Na Bleiburžkome polju sve oči uprte u stari dvorac na brježuljku, kdje se odlučuje sudbina izbjegnulih Hrvata. Osluškuje se svaki glas, što ga bilo tko izgovori, ako se odnosi na sreteno rješenje. Mnogi se hvataju za odtrcanu tvrdnju, po kojoj kapitalizam i komunizam nikako ne mogu stajati jedan pored drugoga. Stoga iz dvorca ne mogu niti smiju stignuti slabe viesti. Trjezveniji dodaju, kako u politici ništa nije nemoguće. Akoli su kapitalisti i komunisti bili saveznicima u ratu, zašto ne bi i u miru. Meñutim, pregovori se - barem za njih - dugo razvukli, što nikako ne sluti na dobro. A Bleiburžko polje te širu okolicu i dalje nadlieću lovački zrakoplovi iznad njihovih glava. To pojačava bojazan onih na polju, kako ih ostavlja sreća. Naprosto im Britanci priete i trgaju živce; naviještaju im zlu kob. Iz trenutka u trenutak nepregledno množtvo biva uznemirenije, nestrpljivije, razdraženije, ljuće. Razočarava ga Velika Britanija, u koju polagahu sva nadanja i želje. Svatko se pita; zar je moguće da nas ne će prihvatiti? I to demokratska Velika Britanija?. Ta, ona se protivi komunizmu jednako kao i mi! Vojnici smatraju, da odmah treba oružjem napasti Britance i onda kako bude. U tome bi slučaju ostali u njihovu zarobljeništvu kano izravni protivnici Velike Britanije. Spas je poći u britansko zarobljeničtvo. Drugi to drže nestvarnim. Čuju se i druga mišljenja i priedlozi.

S južne i zapadne strane oko izbjeglica i vojske oblieću srbovojnici baš kano vuci oko ovčjega tora. Nagovaraju ih, neka se vrate k svojim kućama. Ići će slobodno, doma ih očekuju njihovi najmiliji. Rat je okončan, počinje 348


Stran 349 SD

život u miru. Posla i zarade bit će za svakoga. Živjet će se dobro, bolje negoli ikada do tada. Ne spominju se socializam i komunizam, govore jedino 0 demokraciji. Licumjerje kano i uviek.

Služeći se prokušanim načinom, meñu vojsku i izbjeglice ubacuju svoje ljude, njih najmanje 3 tisuće ženskih i mužkih. Dotični glumljahu vojnike i izbjeglice. Nagovarali mnoge, kako se je najsretnije vratiti u domovinu. On ili ona odlučili se za povratak, jer im ne grozi nikakava opasnost. Ni o što se nisu ogriešili. Sada vide, što je tuñina. U njoj ih ne čeka ništa dobra. Time nastojali omekšavati uzbudeno ljudstvo, pripravljali ga na povratak. Sbog poznavanja partizanske naravi nisu postignuli vidljiviji uspjeh. Dobivali najčešći odgovor: "Ti možeš, ja ne ću! Poznam partizane dobro. Ne spominji mi ih!"

Napokon su svršeni pregovori u 16,30 sati. Visoki zapovjednici Hrvatskih oružanih snaga izišli su iz dvorca i uputili se k svojim postrojbama. Na njihovim se licima čitala odluka sažeta u izricaju bezuvjetna predaja. Morala se označiti podizanjem bielih zastava. I to u roku 60 minuta! I britanskoj i jugoslavenskoj strani veoma se žurilo. Zar je ikako bilo moguće prenieti obaviest o bezuvjetnoj predaji četvrtmilijunskoj vojsci u tako kratku roku?! Moralo se time upoznati još brojnije izbjeglice. Pobjednicima ta nemogućnost ne bi vriedna nikakve pozornosti. Britanci jednim udarcem ubili dvie muhe - naglo se počeli oslobadati hrvatske vojske i izbjeglica, a jugovojska je postupno napuštala austrijski prostor!

Jugovojska bila još nestrpljivija. Dogovoreno vrieme nije poštivala, nego je, tako reći, odmah počela djelovati: razoružavati hrvatske vojnike i goniti ih k slovenskoj granici, udaljenoj koju stotinu metara do kilometara. S njima tjerala i izbjeglice. Čuli se i prvi pucnji, počeše padati i udarci. U tieku vodenja pregovora jugovojska se dosta približila i posjela pogodnije položaje, kako bi mogla što prie i lakše naskočiti. I Britanci pravodobno stali uza svoje topove i bili pripravni pucati po Hrvatima, po gomili sbijenoj kano zrnje u šipku.

U redovima hrvatske vojske nastala komešanja i glasni povici protivljenja, da se nikako ne će predati partizanima. Na nesreću, klonulo je vodstvo hrvatske vojne sile, sustavno zapoviedanje ne bi moguće, uzprkos junačtvu i odlučnosti mnogih za udar na Britance. Na žrtve se nije mislilo. Mali je izlaz bio pokušaj pojedinačna bijega kroz britanske redove. Idućih ga dana koristili pojedinci i manje skupine.

Uskoro se počele podizati biele zastave. Njihov se broj nepriekidno povećavao. Slom postaješe posvemašnji. Jedini put bi - put u robstvo. Za najviše vojnika i izbjeglica značio je to odlazak u smrt, polaganu i naglu. 349


Stran 350 SD

Slikovito izraženo, rieka je probila nasip na objema obalama i počela se izlievati iz korita. Šira bijaše na iztočnoj strani, njome izbijahu najveći valovi. I odtjecat će do konca mjeseca. Dalje od obale tokovi će se gubiti u ponorima.

VELŠANI - Život nosi u sebi puno iznenadna i nepredvidiva i neočekivana. Stjecajem prilika u britanskim se postrojbama, što činjahu dio obruča oko Hrvata, našlo dosta Velšana, dakle pripadnika neenglezke nacije. Keltskih potomaka. Do početka XX. st. Velšani jedva smjeli javno progovoriti svojim jezikom. Većinski i gospodujući englezki narod odvajkada im namećao svoj jezik, običaje i kulturu, ali se velški narod grčevito odupirao i na koncu sačuvao vlastitu samobitnost. Ostao stiešnjen na malenu i brdovitu zapadnome dielu Britanskoga otoka. Mogaše nestati u Irskome moru, što oplakuje njegovu obalu, ili u nacionalnome moru nastrljivih Engleza. Preostao mu boj za goli obstanak. I uspio se oddržati u veoma smanjenu broju i prostoru. U Velsu (Walesu) razvijeno rudarstvo. Od njega živi najviše stanovničtva.

Nazočni vojnici Velšani na Bleiburškom polju - prema britanskim priznanjima - u većemu postotku biše ljevičari. Meñu njima se našlo i podosta komunista. Kada vidješe na djelu srbokomuniste, ostaviše ljevičarstvo i komunizam! I tada, u dalekoj tuñini, sinovi ugnjetenoga naroda morali stati nasuprot hrvatskomu narodu, jednako tako tlačenu i ugnjetavanu. No, za ljubav istine, Velšani ne imahu izbora. Tako se poviest narugala dvama podjarmljenim narodima: medusobno ih suprotstavila u korist trećih, ugnjetača obaju naroda i stvarnih neprijatelja Hrvatima. Bilo na britanskoj strani i Sjevernih Iraca (Ulsterana) i Škota, takoñer pripadnika neravnopravnih naroda prema Englezima, naroda bez vlastite države.

Kada je ozračje postalo vrlo napeto i činilo se, kako Hrvati ne će pristati na bezuvjetnu predaju te nastalo komešanje, krilnik Scott naredio svojim postrojbama, neka budu spremne za bitku. Uzburkano hrvatsko ljudstvo nije se lako mirilo s povratkom u jugoslavensku klaonicu. Britanski se vojnici nerado laćali oružja, naročiti Velšani, s njima Sjeverni Irci i Škoti. Iako je za njih rat bio svršio, morali bi ubijati izbjeglice i hrvatske vojnike, ako bi oni krenuli prema njima. Nepregledno more ljudstva u njih ište spas, oni mu ga ne mogu dati. Za prave ratnike bilo nevojničko djelo ubijati grañanstvo. Na nesreću, niti u takvim prilikama vojnik ne može birati, jer je pukim orudem u rukama čvrsta ratnoga stroja. Oni stajali na borbenim mjestima, lovački zrakoplovi prieteći parali nebo, spuštali se tik iznad glava izbjeglih Hrvata, a jugovojnici, ohrabreni pomoću britanskih saveznika, zalietali se na svoje žrtve služeći se udarcima nogu, šakama i kopitnicima. Srbokomunistički vojnici nagonili narod u Srboslaviju. 350


Stran 351 SD

Ni je lako pokrenuti stotine tusuća ljudi i odvoditi ih dvama izlazima, odnosno cestama

što vode u Sloveniju. Ali to se činilo silom. Poviest XX. stoljeća nije zabilježila, da je ijedna demokratska država pomagala komunističkim zločincima uništavati stotine tisuća ljudi, kao što činjaše Velika Britanija 1945. u Italiji i Austriji, izručujući Hrvate srbokomunističkim krvnicima! Bez sažaljenja i milosti. Što nikako ne mogahu srbokomunisti, to za njih radila "demokratska" V. Britanija!

Napuštanje austrijske Koruške u pravcu Dravograda odtegnulo se 15 dana, a na zapadnoj strani preko Ljubelja 10 dana.

A. Beljo prenosi ovaj stavak iz zapisa Nikolaya Tolstoya pod naslovom Klagenfurtska zavjera:

"Dne 19. svibnja pukovnik Robin Rose-Price, pripadnik Velških gardista, ljutito piše u svome Ratnom dnevniku: Započinje evakuacija Hrvata. Primio zapovijed najopakije dvoličnosti, tj. da se Hrvati vrate njihovim neprijateljima, to jest Titovcima u Jugoslaviji pod dojmom da ih šaljemo u Italiju (odtisak M. Š.). Titovi partizani u vlakovima skriveni u kupeima vlakovoda (WO. 170/4982; Borivoje M. Karapandžić, Jugoslavensko krvavo proleće 1945: Titovi Katini i Gulazi (Cleveland, Ohio, 1976., str. 34.). Prateći partizani izgledali su kao posebna razbojnička posada, i britanski vojnici nisu dvoumili da su ništa drugo doli obični krvnici" (YU-genocid, 132.).

Tako je vidio dogañanja i sudio jedan Velšanin, pukovnik britanske vojske, predstavnik neslobodna naroda, naroda bez svoje države. Dakako, njegov javni sud i osuda služe mu na čast i svekoliku velškomu narodu.

Na Bleiburžkome polju, naočigled britanskih saveznika, srbovojska se predstavila u svojoj izvornosti. Predstavila se premlaćivanjem i ubijanjem tek predanih vojnika i izbjeglica. A bijaše to tek uvodom u strahovita klanja, koja će se nastaviti u nevidenu broju, čim se prestupi državna granica i dalje do susjednih iztočnih i južnih granica balkanskih država. Na samu austrijskome zemljištu umoreno je oko 1.000 Hrvatica i Hrvata, nenaoružanih osoba, podpuno bezpomoćnih. Znajući što ih čeka, pojedinci sebi oduzimali život. Malo za tim dosta će ih požaliti što i oni ne podoše njihovim putem. Samoubojstvo bijaše bolje rješenje negoli muke na putu, izza kojih ipak dolazilo ubojstvo. Ta mrcvarenja, usmrćivanja i samoubojstva gledali britanski častnici i vojnici. Osim površna sgražanja ništa više nisu učinili. Bilo im zorno uvjerljivo, u kakve su lavlje čeljusti ugurali hrvatsku vojsku i izbjeglice. Poslali ih na ubijalište dugačko više od tisuću kilometara. Naravski, bijaše to gentlemanski postupak dostojan "ponosnoga Albiona."

U knjizi naslovljenoj Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca američka povjestničarka Stella Alexander o hrvatskoj tragediji kod Bleiburga piše sliedeće: 351


Stran 352 SD

"Tada je nastala sveopća gužva, jer su tisuće ljudi pohitale iz Zagreba i okolice da se

spase. General von Lohr je 6. svibnja obavijestio Pavelića da su Nijemci potpisali predaju i prepustio mu komandu. Idući dan Pavelić je naredio ubrzano povlačenje prema Austriji, a zatim i sam pobjegao u sigurnost, stigavši naposlietku u Argentinu. Snage NDH u povlačenju, praćene tisućama civilnih izbjeglica, kretale se na sjever s nadom da će se predati britanskim snagama u Austriji . Ali vraćene su natrag u skladu s dogovorom saveznika da će svaka zemlja prihvatiti predaju neprijateljskih snaga protiv koji se borila. U toku nekoliko slijedećih tjedana veliku većinu tih vra ćenih zarobljenika pobile su partizanske snage (odtisci M. Š.), odlučne da osujete sve planove svojih domaćih neprijatelja o nastavljanju borbe protiv komunizma uz pomoć zapadnih saveznika" (85.).

Alexanderova pozna dobro noviju hrvatsku poviest, posebno pak vrieme djelovanja kardinala A. Stepinca. Čitajući njezino djelo, ne čini se, kako je naklonjena Hrvatima. Unatoč tomu, ne može izbjeći poratne pokolje izbjegnulih Hrvata, koje izruči britanska vojska. Ona govori, kako izručenje bijaše dogovoreno meñu saveznicima, što je veoma daleko od istine. Budući da je Amerikanka, naprosto brani Britance, ne navodeći nikakav mjerodavan podatak o t.zv. savezničkomu dogovoru o izručenju Hrvata. Dogovor je bio upravo - suprotan, ali - rekoh - britanski glavari na nj "zaboravili." A znali se Britanci drugačije odnositi prema četničkim štićenicima. Zar onda i za njih nije vriedio t. zv. saveznički dogovor. Isto se tako Britanci oštro postavili prema Jugoslovenskoj armiji, kada su je naprosto iztjerali iz Trsta i Pule.

FELDMARŠAL ALEXANDER LAŽE - Što partizani činjahu na jugoslavenskome tlu od 22. lipnja 1941., nastavili to u Trstu, srednjoeuropskome lučkome gradu 1945. I dobro je, što su u tome brzo spriečeni od Novozelandana i Britanaca. Iz toga bi se zaključilo, kad će isti dalje zaštićivati ugrožen narod, sada Hrvate nakon Talijana. Ni Britancima, niti bilo komu drugomu ne bi težko predvidjeti, da će srbokomunisti nastaviti neuzporedivo većim pokoljima vraćenih hrvatskih vojnika i izbjeglica, čim im se pruži mogućnost. Ali britanska dvoličnost i licumjernost ne posustavaju. Dok branjahu Talijane i četnike od srbokomunističke pošasti, toj će istoj pošasti za koji dan predati Hrvate iz sjeveroiztočne Italije, potom iz Austrije. Izručivali su ih beogradskomu Molohu, kako bi ga možda udobrovoljili te pridobili trenutno malu strategijsku prednost. Čin u Italiji tek bi predigrom, uvodom u ono što će doći za dva tjedna.

U austrijskoj Koruškoj stanje bijaše drugačije. U blizini se britanska vojska dodirivala sa snažnom sovjetskom Crvenom vojskom, velikom jugoslavenskom saveznicom i zaštitnicom. Sukobe li se Britanci u Austriji s jugovojskom, 352


Stran 353 SD

mogahu očekivati, kako Crvena vojska ne će ostati skrštenih ruku. Sukob je izbjegnut, jugovojska izpraznila Austriju, a Hrvati platiše račun za sve! Uspjela britansko-jugoslavenska zamjena dobara. Velika Britanija, ta najveća (bivša) kolonialna sila, često za svoju dobrobit trgovala drugim narodima. U austrijskoj je Koruškoj u svibnju 1945. zaista obavila uspješan posao, dakako, sa svoga gledišta. A do dogovora i ugovora, koliko joj odgovaraju u danome času. Uz ostale podkriepit će to i idući podatak.

Uoči povlačenja hrvatske vlade, Hrvatskih oružanih snaga i izbjeglica iz domovine, radilo se na spasavanju onoga, što se možda još dalo spasiti. Red prispio na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. D. Crljen o tome kaže:

"S poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i ministar za osloboñene krajeve doktor Edo Bulat. razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je u vezi s time razgovarati s doktorom Mačekom kojemu je u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući da je to put da se izbjegnu ili bar ublaže četničko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanje Nezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući da je doktor Maček odbio nadbiskupov prijedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

Potražio je i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spasavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala.

Na drugom sastanku s ministrom Bulatom nadbiskup je, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne vijesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexander obećao je primiti hrvatsku vojsku i grañanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu (odtisak M.Š.).

Nadbiskup je na temelju istih vijesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske države nije bila zapečaćena" (Istina o Bleiburgu, "Politički zatvorenik", 1955., br. 40., str. 6.).

Feldmaršal Alexander nije bio bilo tko: zapoviedao je Sredozemljem. Njegova rieč Vatikanu, stvarno Papi te državnomu poglavaru, nije nikakvo uzputno brbljanje. Unatoč svemu, Britanac je pogazio zadanu rieč i djelovao podpuno suprotno. Eto, kako drži do svoje rieči, vojničke rieči, jedan britanski feldmaršal! 353


Stran 354 SD

BRITANCI VOLE OVOZEMALJSKE STVARI - Kako konac djelo krasi, mora se

spomenuti i jedna ovozemaljska osebina britanske vojske, dokazana u austrijskoj Koruškoj 1945. Komunističke vojske - ovdje jugoslavenska i sovjetska - odnosile sve do čega mogle doći. Od lokomotive do igle, kako se to obćenito veli. Izza njih ni ovca nije našla travku. Otimačine im zašle pod kožu, uvukle se u krv. Izvanredno bijahu postrvni na vozila - kotače, motorkotače, samovoze, traktore. (Tek desetak godina poslie rata u Jugoslaviji je gradanin mogao posjedovati osobni samovoz.) Velika je Britanija domovina samovozne industrije. Kada bi na Otoku sva motorna vozila odjednom izišla na ceste, ne bi se moglo za njih naći mjesta. I pored toga, njihovi vojnici onda izkazaše veliku glad za osobnim i ostalim samovozima hrvatskih izbjeglica. Vojni i tako spadaju u ratni plien. U pogledu izbjegličkih vozila Britanci se poistovjetili s Titovim partizanima i Staljinovim crvenim vojnicima.

Izaslanstvo hrvatske vlade, koje je predvodio ministar Vjekoslav Vrančić te pomorski satnik Andrija Vrkljan kano tumač, 5. svibnja iz Klagenfurta svojim su samovozom krenulo u Italiju noseći Spomenicu (Memorandum) hrvatske vlade, u kojoj bijaše izložena borba hrvatskoga naroda za svoju neovisnost. Spomenica bila naslovljena na savezničko zapovjedničtvo u Caserti. U blizini rieke Piave sreli se s vojnicima britanske VIII. armije. O njihovoj daljoj sudbini V. Nikolić kaže:

"Nakon dva dana čekanja, bilo im je zanijekano svojstvo izaslanika, pa su onda bili prebačeni meñu izbjeglice i kasnije meñu ratne zarobljenike, a na mjestu im je kapetan Douglas de Field Security Police 313 oduzeo auto" (Tragedija, 169.).

To bi se otimanje još dalo nekako i razumjeti, ali ni razumjeti ni opravdati ono, što sliedi dalje na istoj stranici:

"Rečeno usput, britanske vojničke vlasti oduzimale su hrvatskim izbjeglicama tisuće automobila, ne samo državnog nego i privatnog vlasništva (odtisak M. Š.). Na prste bi se moglo izbrojiti one, koji su uspjeli spasiti svoj auto. Gotovo se ne može vjerovati, da bi britanski vojni propisi mogli dozvoliti, da se privatnicima oduzme auto, po koji put s cijelom prtljagom, a da se ne da nikakva odšteta ili potvrda o primitku. Kipar Ivan Meštrović tvrdi, da je grupa predsjednika hrvatske vlade bila predana komunistima po jednom britanskom časniku za jedan auto (Dokument br. XL.)".

I na koncu: . "Ugledni austrijski tjednik Die Furche objavio je jednu sličnu stvar. Vjerojatno se hvalio

dr.Vladimir Bakarić, u onom času predsjednik 'Pučke Republike Hrvatske' da je poklonio jedan Packard engleskom generalu, koji 354


Stran 355 SD

je izručio hrvatsku vojsku komunistima. Alexander Keller, pisac spomenutog članka, potvrduje ovu izjavu drugim sličnim slučajevima podkupljivanja savezničkih funkcionera u svrhu prisilnog vraćanja izbjeglica. Ovu ogavnu temu tretirala je austrijska štampa."

Britanski general "koji je izručio hrvatsku vojsku komunistima" bez sumnje je Patrick Scott. Dakle i on je osobno omastio englezke kratke brke, zahvaljujući pretežkoj hrvatskoj nesreći. Britanska je vojska otela samovoz Mercedes doktoru Viktoru Plechatyu i teret, što se u njemu nalazio. Hrvatski ministri, visoki dužnostnici i častnici te mnoge izbjeglice pristignuli su u Austriju osobnim samovozima. Sva su ta vozila, takoñer i teretna, zaplienili britanski vojnici. Bijahu se pohlepno sletjeli na Packard Nikole Mandića, predsjednika hrvatske vlade.

SLUGANSKI JUGOKOMUNISTI I PRIJATELJI IM BRITANCI - 22. lipnja 1941. njemačka je vojska napala Sovjetski Savez. Isti se dan u Beogradu sastalo vodstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i svoje članove, njih 12 tisuća, odlučilo podignuti na ustanak. Nedvojbeno je, da se voditelji odazvali Kominterninu pozivu iz Moskve upućenu komunističkim strankama u svim europskim državama, što ih je zaposjela njemačka vojska. Trebaše braniti "prvu zemlji socijalizma." Zašto prie komunisti ne odoše u šume i borili se za osloboñenje svoje Jugoslavije? Da su tako postupili, bio bi to stvarno domoljuban čin vriedan svake pohvale. Ne, to se nije desilo. A kako bi se i moglo ostvariti, kada je njihov gospodar Sovjetski Savez bio vezan Ugovorom o prijateljstvu i nenapadanju s Velikim Njemačkim Reichom. Hozjain, t. j. njihov Veliki Staljin, obskrbljivaše Njemačku naftom, čelikom, kromom, molibdenom, pšenicom te još drugim strategijskim tvarima. Tako Hozjain činio sve, da u "imperijalističkome ratu" u zapadnoj Europi budu poražene kapitalističko-imperialističke države Britanije i Fancuzka. Ta je "prva zemlja socijalizma" sve činila, kako bi što prie nestalo zapadnoga ratišta. Kada je zaista njemačka zastava zalepršala na atlantskoj obali i Hitlerov se ratni stroj svom moći oborio na svoga saveznika Sovjetski Savez, najednom je Staljin zaklinjao Veliku Britaniju, neka otvori - zapadno ratište! U trenu je imperialistički rat pretvoren u - osloboditeljski, a njemački saveznik postao - zavojevač. S tim zavojevačem Sovjetski Savez do jučer kusao iz iste sdjele i napadao druge države te dielio osvojeno zemljište!

Jugoslavenski komunisti ponosno i na sva usta izticahu, da su pošli u bitku braniti "prvu zemlju socijalizma i tekovine Velikog Oktobra." Kada ih je pak 1948. grubo odbila od sebe ta "prva zemlja socijalizma," niz godina to nisu spominjali. Bio stvoren zrakoprazan prostor. Kako vrieme odmicaše, jednom i to trebalo dotaknuti. Naravno, tada dogañaj tumačili drugačije. Ne, 355


Stran 356 SD

ni su se podignuli prie 22. lipnja 1941. sbog toga, jer je neprijatelj bio - prejak. Do toga bi nadnevka ustanak - koji od tada počeše nazivati Revolucijom - bio pravim samoubojstvom. Tek kada je njemačko-talijanski neprijatelj postao oslabljen napadom na Sovjetski Savez, oni mogahu stupiti u boj i osloboditi svoju zemlju, time ujedno puno pridonieti ukupnoj savezničkoj pobjedi.

Samo su komunisti sposobni za ovakve skokovite zaokrete, uzprkos tomu što su "gajili neograničenu ljubav prema Sovjetskome Savezu." Zasada i poštenje svakako su njihove najslabije strane. Kada ih gospodar iz Moskve pozvao neka za nj ginu, odmah se odazvaše. Boljih i vjernijih slugančića Staljin nije našao, negoli biše poglavice jugoslavenskih komunista! Za koji dan već puče njihova prva puška, potom se množila ustanička žarišta.

B. Radica ovim se riečima izrazio o komunističkim lažima: "Sve ono što se o tom svijetu Staljinova carstva šaputalo, pa čak i pisalo u nekoliko

svjedočanstava pojedinca koji su uspjeli da se iz toga carstva izvuku, postajalo je sada stvarnost. Stvarnost koja je sada postajala i strašnija upravo zbog toga što je propagandistička mašinerija kroz parole, izjave i deklaracije najviših rukovodilaca i najraznovrsnijih aparatčika iz mnogobrojnih agitpropa davala sasvim suprotnu sliku stvarnog stanja, tako da je gradanin morao gutati kao istinu ono što je bila sušta laž! Komunistička dijalektika jedno je od naj,jezovitijih sredstava izvrtanja istine i falsificiranja činjeničnog stanja, kakvima nije nikada uspjela da se posluži nikakva ideologija. Pretvoriti crno u bijelo, najsmioniji je napor komunističke dijalektike" (Hrvatska 1945., 24.).

Tko je i malo osjetio komunizam na vlastitoj koži, odmah će se složiti s Radicom. Komunistima je u tome te svemu ostalome ravan jedino vrag u paklu!

Zna se, kako se hrvatski komunisti pokrenuše prvi, dakle prie negoli je to odlučio njihov beogradski vrh, ali im srbokomunističko vodstvo to nije priznalo. A to oni, slugine sluge slugani, mirno prihvatili. Samim time što su Hrvati - ne smjede im pripasti očito prvenstvo, nego je dopalo četnicima u Hrvatskoj, koji dugo poslie odbaciše svoj znak i na kapu zašili crvenu zviezdu.

Prva je Velika Britanija k partizanima poslala svoje izaslanstvo 1943., potom SAD, a tek 1944. njihov ljubljeni Sovjetski Savez. Ona država sbog koje se latiše oružja. Eto koliko je gospodar do njih držao! Unatoč svemu, jugokomunistički glavari u tome nisu nalazili ponižavajući i obezvrjedujući postupak svoga miljenika u Kremlju. Priznale ih te tvarno i politički i moralno pomagale kapitalističke države, ideologijske protivnice, dvie godine nakon početka rata, a njihova komunistička majčica tek godinu dana prie 356


Stran 357 SD

svršetka rata. O njezinoj pomoći iz zraka, za kojom vapijahu srbokomunisti, ne bi ni spomena. U Crnoj Gori već 1941. bijahu pripravili sletišta, na koja će se spuštati sovjetski zrakoplovi, ali Moša Pijade, Titov izaslanik, uzalud noću palio obilježujuće kriesove i buljio u nebo. Na njemu se ne pokaza niti jedna sovjetska letjelica. Hozjain ih tješio priznanjem, kako su oni, jugokomunisti, izpunili "svoju internacionalnu dužnost i obavezu" ustankom protiv "neprijatelja radničke klase na čelu sa Sovjetskim Savezom."

Britansko vojno izaslanstvo stignulo k partizanima 27. i 28. svibnja 1943. Spuštalo se padobranima na Negobudsko polje u Crnoj Gori. Uz Tita se sve do konca rata stalno nalazilo britansko vojno-političko izaslanstvo, Kako su poslie osnivani t. zv. glavni štabovi budućih republika (hrvatski, slovenski, srbski), svakomu je pridodavano takvo izaslanstvo. Predsjednik je Churchill k Titu bio poslao svoga sina Randolpha, koji je s njime proveo više mjeseci. Uz njih biše ratni dopsinici iz Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Kretali se dosta slobodno. Ne trieba sumnjati, kako su svi ti ljudi budno motrili i pratili dogañanja oko sebe te da su o svemu obavješćivali svoje mjerodavne i javnost. Izaslanici se dobro razumjeli u svoj posao i uspješno ga obavljali, jer u većini bijahu obavještajcima, što je sasma logično. K tomu, partizani su prihvatili više stotina angloameričkih zrakoplovaca, što se prisilno spuštali na prostor pod njihovim (partizanskim) nadzorom. Isti se zadržavali stanovito vrieme, dok ih ne bi prihvatili njihovi zrakoplovi, koji su dovozili pomoć partizanima. Krećući se meñu domaćinima, njihovu oku nisu mogla promaknuti tolika nedjela i zločini, što ih ovi činjahu. Dakle, sudbina Hrvatskih oružanih snaga i gradana u Austriji u proljeće 1945. djelom je britanske smišljene politike. Triebaše potamaniti što više Hrvata u korist srbijansko-srbske prevlasti u Jugoslaviji. Preko Srbijanaca Britanci najbolje održavali svoj utjecaj na europskome jugoiztoku. (Da ovo nije tek tako izrečeno, potvrdom je britanska, jednako i francuzka, politika od 1991. na prostoru bivše Jugoslavije. Britanci na sve moguće načine podupirali srbijansko-srbske osvajačke nakane.) A srbokomunističko vodstvo imaše jasan cilj. Taj se cilj mogao podpuno ostvariti usmrćivanjem stvarnih i mogućih protivnika. Postupali jednako kano i vodstvo Listopadskoga veleprevrata u Rusiji te poslie u brojnim čistkama. Dio glavnih voditelja na čelu s Titom školovan je u Sovjetskome Savezu. Tu naučili, kako će postupati u domovini, kada do8e njihovo vrieme. K tomu, više je njih krvavi obrt naučilo u Gradanskome ratu u Španjolskoj od 1936. do 1939.

Pada u vodu tvrdnja, da je britansko vojno i državno vodstvo u proljeće 1945. nasjelo obećanjima partizanskih voditelja, kako će se u svemu držati medunarodnih odredaba o postupku s ratnim zarobljenicima i izbjeglicama. 357


Stran 358 SD

Jasno je i političaru početniku, kako se posvemašnje (totalitarne) vladavine drže svojih obećanja, kada im to odgovara. Jednako se odnose i prema medunarodnome pravu. Ne, Britanci ne bijahu ni trunak lakovjerni, ni nevješti, ni naivni, niti pak prevareni. Ostvarili su svoju zacrtanu politiku, protuhrvatsku do kraja. Akoli je itko poznavao komunizam na djelu i jugoslavenske partizane, to ih je svakako najbolje znalo britansko političko i vojno vodstvo. Sa svime Britanci biše načistu.

Predpostavi li se načas, kako Britanci ni malo nisu poznavali ćudi i postupke jugoslavenskih partizana, naročito ne njihovu krvožednost i hrvatožderstvo, upozorio bih na slučaj u austrijskoj Koruškoj, najviše na Bleiburžkome polju, što se dešavalo pred njihovim (britanskim) očima, čim je hrvatska vojska položila oružje. Partizani odmah počeli tući i ubijati zarobljenike, i to po svršetku rata! Na raznim mjestima, no najviše uz cestu što vodi u Dravograd, dakle u Austriji - ponovno velim - usmrtili su 1.000 ljudi. Donekle im u tome izravno pomagali britansiki vojnici sprječavajući izbezumljene Hrvate, koji u njih iskaše zaštitu od smrti. Tu britanski vojnici ostali neumoljivi, kruti, gurali ih od sebe, prietili kako će upotriebiti oružje, nastave li tako. Po koji je molitelj od njih primio i udarac kopitnicom. Neki su - videći što ih čeka - sebi skratili život pred očima britanskih vojnika i' častnika, kako ne bi pali u krvničke ruke. Muž je usmrtio ženu, djecu pa sebe. Meñu samoubojicama bijaše i general Tomislav Rolf, koji počiva na vojničkome dielu groblja u Volkernmarktu. Britanci ne promieniše svoje držanje. Valjda ne bi, ni kada bi se svi Hrvati pobili tu izprjed njih! Krilnik Fedor Dragojlov prerezao je sebi žile na ruci. Jedino se njemu smilovali i smjestili ga u bolnicu, kdje je izliečen. Začudo, nisu ga vratili u Jugoslaviju, nakon što je ozdravio. Eto, dogodila se iznimka!

Srbovojsci su predani hrvatski krilnici Dragutin Čanić, Franjo Dolački, Franjo Džal, Julije Fritz, Andelko Grabić, Mirko Gregorić, ðuro Grujić, Artur Gustović, Hinko Hubl, Zvonimir Jakšić, Muharem Hromić, Ivan Kurelac, Rudolf Lukanec, Ivan Majer, Bogdan Majetić, Romuald Manola, Ivan Markulj, Ivan Mesić, Stjepan Metikoš, Mićo Mičić, Nikola Mikec, Nikola Nardelli, Julije Niederlander, Ivan Popić, Petar Sabljak, Miroslav Sacher, Rudolf Saić, Miroslav Schlacher, Ivan Scholz, Antun Schuch, Ivan Seferović, Tomislav Sertić, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Zlatko Šintić, Slavko Štancer, Ivan Tomašević i Mirko Vučković. Svi biše sprovedeni u Zagreb, potom u Beograd u zatvor Glavnjaču.

Na 20 godina robije osudeni su Hubl, Mičić, Stimaković i Šintić, na 15 Čanić, Jakšić, Mesić, Sabljak, na 3 Grabić i Lukanec. Ostali su osudeni na smrt i pogubljeni. Ukupno je osuñeno 68 krilnika i visokih častnika. Osuñenima na smrt smaknuće doñe kao izbavljenje, jer su grdno ponižavani 358


Stran 359 SD

i mučeni. Svakojako se na njima izživljavali srbokomunistički mučitelji. Primjerice, ako se htjeli napiti vode, mogahu jedino iz zahodskog čučavca. Staljinovci uspješno provodili nauk svoga božanstvenoga vode. I to prenieli iz njegovih zatvora. Premlaćivanja po stopalima, trbuhu, ledima (odbijanje bubrega), rukama, zabijanje igala pod nokte i čupanje nokata klieštima, izbijanje zubi te još desetke i desetke načina mučenja pretrpjeli su hrvatski častnici. Bilo to vrhuncem zvjerstva i sadizma.

Dakako, sudio ih vojni sud. Predsjedavao mu pukovnik dr. Josip Hrnčević, po rodu Hrvat. Samo suñenje bi prava lakrdija, odvijalo se kano po tekućoj vrbci. Srbokomunisti pazili na vanjštinu, vanjski oblik, kako im se, tobože, ne bi prigovaralo, kako suñenje ne bi demokratsko. Naravski, osuda bijaše prie sročena, nakon toga došla gluma.

Valja navesti, da je političkim sudenjima za sve vrieme obstoja države Srboslavije skoro uviek predsjedavao sudskom vieću pripadnik one nacije, kojih se predstavnicima sudilo. Tako bi, naoko, odpao prigovor, da su dotični osudeni ili pak teže osudeni sbog toga, jer im sudio pripadnik druge nacije. I ovdje gluma. A takav bi ih najčešće strogo osudio, kako bi izbjegnuo prigovor, da je svojima bio blag. Tako je ujedno učvršćivao i vlastiti položaj.

M. Basta kao i uviek, izbjegava rieč domobran. Za zarobljene domobranske generale veli "Pavelićevi generali," kojima su u Dravogradu pridodata "dva ustaška generala" (Rat je završio, 400.). Razumije se, u pitanju su domobranski generali, dakle častnici redovne vojske. Ne zna dotičnik, kako u ustaškoj vojnici ne bi toga čina. U njoj najviši čin bi krilnik. Poznato je, kako na koncu rata nije zarobljen ni jedan krilnik, koga Basta preimenova u generala. Ako je istina, zašto nije naveo njihova imena. Bila bi to za nj poslastica. Basta prodaje laž za istinu, uvjeren u istinitost vlastite laži!

Na ovome ne osta, jer u tamanjenju Hrvata i hrvatstva srbokomunisti nikada ne stignuše do kraja. Tako su 1947. u Zagrebu osudeni na smrt vješanjem generali (krilnici) Slavko Kvaternik, Miroslav Navratil i Ivan Perčević. Njih predadoše Britanci godinu i pol dana po okončanju rata. Zaista Britanci nisu oprostili Hrvatima niti jedan neučinjen grieh. Je li se po ratu Hrvat našao na dosegu njihovih ruku, poslan je u Titovu usmrćivaonicu! Nekako je u isto doba Titovim krvnicima izručen iz Austrije znani novinar Tias Mortidija. Taj umnik velike nadarenosti i znanja osuden takoñer na smrt.

A koliko je pojedinačno osudenih hrvatskih častnika nakon odpuštanja iz zarobljeničtva? Koliko ih je pozobala noć u poratnim godinama? To još trieba iztražiti. 359


Stran 360 SD

KOZACI - I nije samo Hrvate zadesila težka nesreća 1945. u austrijskoj Koruškoj. Istu

tragediju doživješe i Kozaci. Na silu su predani Staljinovim krvolocima. Ne tek vojnici, nego i žene, djeca, starci. Britanski ih vojnici stjeravali u torove, odatle u stočne vagone. Njihova posljednja postaja bijaše - daleka Sibirija. U knjizi Yu-genocidu A. Beljo prenosi stavak iz pera jednog očevidca, objavljena u djelu Posljednjoj tajni englezkoga povjestničara Nicholasa Bethella. Glasi:

"Mlada žena sa dvoje male djece trči rubu. Zagrlila je prvo dijete za trenutak, a onda ga naglo bacila u bezdan. Drugo dijete se hvatalo za dno njene haljine i molilo: 'Mama, nemoj! Mama, strah me je!' 'Nek te ne bude strah, bit ću ja s tobom!' odgovorila je izbezumljena žena. Jedan pokret ruke i drugo dijete poletje u brzu vodu rijeke Drave. Tada je podigla ruke da napravi znak križa: 'Bože, primi moju griješnu dušu,' zazivala je, i prije nego je njena desna ruka dotakla lijevo rame, skočila je za djecom. U trenutku ju je progutao bijesni vir" (136.).

Opisani je dogañaj vriedan klasične grčke tragedije. Mati je načistu, što nju i djecu čeka u Sibiriji, stoga prikraćuje muke. Dvoje dječice baca u virove brze Drave, da bi im se zatim i sama predala. Na golemu žalost, mnogo je Kozaka i Kozakinja sebi oduzelo život, kako ne bi ponovno dospjeli u "sovjetski raj". Većinu odvezoše vlakovi na iztok. Što je s njima bilo u sibirskom ledu, doznalo se nakon gotovo pola stoljeća. U Austriji se našla izmoždena starica, koja bijaše u 17. godini, kada je odpremljena s toliko drugih supatnica i supatnika u Sibiriju. Svu je mladost, zrele godine i dio starosti provela na robovskome radu u Sibiriji samo sbog toga, što su je njemački vojnici 1942. odveli iz njezina doma u Rusiji na rad u Njemačku. Sada bijaše sbog toga kažnjena neuzporedivo teže i dulje, negoli bi u ratno doba u Njemačkoj. Kozaci, što su odvedeni iz Austrije s njome skupa, bijahu izloženi najtežim tegobama prisilnoga rada, gladi i sibirske uništavajuće zime. Uglavnome su poumirali od izcrpljenosti. Riedki ostaše na životu. Poslie 20 godina robovanja pustana je na "slobodu", ali moraše još 5 godina ostati u Sibiriji, dok joj bi omogućeno vratiti se u rodni kraj. Tamo nije našla nikoga bližnjega, niti ju je itko poznavao. Zahvaljujući političkim promjenama u Sovjetskome Savezu, uspjela ga ostaviti i pojaviti se u Austriji. Sažeto je svoje doživljaje izpričala na dalekovidnici.

CRNOGORCI - Najesen 1944. partizani zauzeše Crnu Goru gotovo bez ikakva odpora, jer se iz nje izvukla njemačka vojska. Morali je ostaviti i domaći četnici s većim brojem izbjeglica. Nakon izvlačenja prikupili se u selu Rudome, kdje ih se našlo u stroju 12.000. Izbjeglica mogaše biti oko 6.000. Prezimili su u srjednjoj Bosni. Na proljeće se oddvojili od srbijanskih 360


Stran 361 SD

četnika te se s hercegovačkim četnicima zaputili prema zapadu. Za to se vrieme njih dosta osulo, osobito izbjeglica. U okolici Banje Luke sukobili se s hrvatskom vojskom. Zapravo u boj krenuli Hercegovci, Crnogorci se više držali po strani. Tu su, na Lievče-polju Hercegovci hametice potučeni.

Crnogorci se izza toga preimenovali u Crnogorsku narodnu vojsku. S Hrvatskim oružanim snagama povlačili se skupa prema Austriji. Navedeno je, kako se zajedno s hrvatskom vojskom opirali partizanima kod Zidanog Mosta, te da je njihov predstavnik sudjelovao u pregovorima s partizanskom stranom u Celju. S hrvatskom su vojskom nastavili pokret prema Austriji. Dne 15. svibnja dio je njih bio prešao slovensko-austrijsku granicu, drugi se zatekli na slovenskoj strani. Osvrnuo se na njih Basta u ovome stavku:

"Eto, takvi su bili posljednji sati i trenuci naoružane ðurišićeve (Pavle ðurišić, jedan od voda crnogorskih četnika, koji s njima nije bio još od bitke kraj Banje Luke, prim. M. Š.), četničke vojske. Predalo ih se tu pet-šest hiljada, uključivši i nešto civila. Bez teškoća, rano ujutro 16. maja 1945., okrenuli smo četničku kolonu ne preko austrijskog teritorija kao ustaše, nego natrag, odakle su i došli, preko Prevalja – Guštanja ka Dravogradu i Mariboru. Budući da čelo njihove kolone u stvari nije ni bilo prešlo granicu (svega nekoliko stotina metara), a nisu posjedovali teško naoružanje i motorizaciju, bilo ih je lako okrenuti, svrstati brzo u kolonu i uputiti u zarobljenički logor u Maribor" (Rat je završen, 397.).

Pisac navodi kako Crnogorci priedoše granicu teko koju stotinu metara. Ne, njihovi se prjednji dielovi našli dva-tri kilometra u Austriji. To je potvrdilo više svjedoka Hrvata.

Crnogorska narodna vojska podielila je potom sve nesreće s hrvatskom vojskom na gonjenju do Maribora i potom na iztok. Malo će tko od njih ugledati Crnu Goru.

SRBIJANCI - Na slovenskoj strani bila se prikupila oveća skupina Ljotićevih zboraša i nešto četnika. Skupa ih bijaše 3.000. Ne uspjeh doznati, zašto su zaostali i k tomu sbog čega nisu usmjerili preko Karavanka, kada već ne dostignuše Ljubelj. Biše naoružani tek lakim oružjem. Da su uspjeli ući u Austriju, Britanci ih ne bi vratili, kao što su činili s

Hrvatima. Nakon što se predali, upućeni su s mnogim Hrvatima u Kočevski Rog.

*** (U proljeće 1985. o četredesetoj obljetnici svršetka 2. svjetskog rata u austrijskoj

Koruškoj prikazivala Austrijska dalekovidnica dogañaje u Koruškoj u 12 priredaba /emisija/. Pravo je čudo, da je snimljeno obilje podataka na tome prostoru. Kada se ništa drugo ne bi znalo o koncu rata u 361

361 Banja Luka

361 Kočevski Rog


Stran 362 SD

Austriji, već ono što posvjedoči slikopisna traka, bilo bi sasvim dosta, da potvrdi zločinački postupak britanske vojske prema onima, koji u njih iskahu spas. Izvršitelji krvavih zločina ostaše Jugoslovenska armija i sovjetska Crvena vojska. Njima Britanci izručiše stotine tisuća ljudi. Sve su slikovne dogañaje protumačili povjestničari. Zahvaljujući toj činjenici, sačuvano je jedno svjedočanstvo ljudske zlobe i stradanja.)

LICUMJERJE "PONOSNOGA ALBIONA " - S britanske strane dosta se kasno čuo izgovor, nevoljko opravdanje domaćoj javnosti, da su morali vratiti Hrvate, jer nisu mogli hraniti više od pola milijuna ljudi. Naravski, prešutjeli činjenicu, da je na pregovorima s krilnikom P. Scottom krilnik Ivan Herenčić izjavio, kako nema nikakve bojazni glede prehrane izbjegnulih Hrvata, jer je hrvatska vojska obskrbljena hranom za 3 (tri) mjeseca! U to se lako mogli uvjeriti Britanci, jer se obskrba nalazila pred njihovim očima. Dakle, svi se Hrvati u izbjegličtvu mogli hraniti najmanje mjesec dana, a štedeći i mjesec i pol! Za to vrieme Hrvati bi se dobrano razišli po europskim državama te državama obiju Amerika, po Australiji i Novoj Zelandiji, Blizkome Iztoku. Mnogi su po svietu imali rodbinu i prijatelje. Oni bi ih odmah novčano pomogli i prihvatili pod svoj krov. Malo bi ih ostalo na teret Medunarodnomu crvenomu križu i Crvenomu polumjesecu te ostalim dobrotvornim ustanovama. Zamučali su i ponudbu savezničkoga zapovjednika Dwighta Eisenhowera, kako će prihvatiti 150.000 Hrvata i razmjestiti ih po južnoj Njemačkoj. Da su na to pristali Britanci, trenutno bi u Austriji ostalo 430.000 Hrvata. Vlastitim bi se zalihama mogli prehranjivati najmanje 2 (dva) mjeseca! U tome bi se razdoblju većina našla izvan Austrije. Kako stoji, englezka licumjernost osta i plitka i prozirna. Nakon zločina počinitelji ga redovito umanjuju, ako ga ne mogu poreći, ili ga niječu, nije li za nj jačih dokaza.

Da 580.000 izbjeglica nije osobito veliko strašilo, kako onda govorahu Britanci, dokazom su milijuni njemačkih izgnanika (Volksdeutschera) iz iztočnoeuropskih država, što se na kraju 2. svjetskog rata našli u porušenoj Njemačkoj. Unatoč činjenici, da je Njemačka strahovito bila porušena, za razliku od Italije i prekomorskih država, u koje trebali poći Hrvati. Ipak se u toj i takvoj Njemačkoj za sve našlo i hrane i kakva-takva smještaja. Dakako, dio se Niemaca preselio u prekomorske zemlje i donekle razbremenio domaće Niemce. Dotični je podatak veoma dobro poznat i Britancima, koji sa sebe želi skinuti krivnju za pregolem zločin, što ga nanesoše hrvatskomu narodu. Za krupan zločin protiv čovječnosti.

Još je uvjerljivijom potvrdom naš Domovinski rat. Preko malene Hrvatske priede više od milijun prognanika i izbjeglica. I sve ih je u najtežim ratnim tegobama Hrvatska sbrinula u prolazu. Polovica ih ostala u Hrvatskoj, 362


Stran 363 SD

odredenije njih 560 tisuća. I svi dobili krov nad glavom, hranu te odjeću i obuću. Akoli je to smogla mala Republika Hrvatska u ratu, kojoj k tomu još bi oteta 1/4 državnoga prostora, kako ne bi sva zapadna Europa u miru?! Da se i ne spominju prekomorske države. Razlozi dakle biše druge naravi.

Na svršetku 2. svjetskog rata Velika je Britanija bila još svjetskom velesilom te najvećim kolonialnim carstvom. U najgoremu primjeru bila je sposobnom hrvatske izbjeglice, barem privrjemeno, razmjestiti po svojim kolonijama. Izbjegnuli Hrvati krenuli bi bilo kamo, jedino se ne bi vratili, odakle pobjegnuše. A britanska je vlada htjela samo i jedino njihovo izručenje srbokomunističkim ubojicama. I to su njezini vojnici izvršili bez truna sažaljenja i milosti, hladnokrvno i na prievaru. I pri tome se iznad svake mjere služili najpodlijim lažima i postupcima.

BRITANSKA UROTA PROTIV HRVATA - U mirnodobnoj politici svaka država traži saveznike, pogotovo uoči rata te u samom ratu. U svibnju 1945. Anglo-Amerikanci kano nebeski dar dobivali više od četvrt milijuna hrvatskih vojnika, vojnika spremnih nastaviti bitku protiv Titove vojske i stupati do Drine i Zemuna. Svojom snagom, ratnim izkustvom i odlučnosti mogli su suzbiti jugoslavensku vojsku bez ičije pomoći, potom je potisnuti dublje u Sloveniju. Time ujedno zaštiti saveznički desni bok. U ratu se moglo računati na njihovu moć i odlučnost. Protiv zdrava razuma i ratne logike Britanci ne žele saveznika, nego ga, naprotiv, daju uništiti. Time pak ojačavaju Titovu vojsku, oslabljujući u cjelini svoj desni bok. Ni takav slučaj ne zna poviest ratovanja. Od toga je jača jedino - mržnja.

Meñutim, upravo u to doba Britanci držahu pod oružjem najmanje jednu njemačku armiju u sjevernoj Njemačkoj, koja joj stajaše na razpolaganju u slučaju, da se sovjetska vojska ne bi zaustavila na dogovorenoj crti podjele njemačkog prostora, kako bijaše zaključeno meñu silama pobjednicama. Dapače, tu je još najmanje mjesec dana djelovala i njemačka vlada na čelu s velikim admiralom Karlom Donitzom, Hitlerovim nasljednikom. Budući da su na tome prostoru Britanci bili neuporedivo jači negoli u austrijskoj Koruškoj, dugo se nisu osvrtali na sovjetske prosvjede. Naprotiv, na jugu im se žurilo, što prie se riešiti hrvatskoga saveznika, a na sjeveru, u Njemačkoj, odakle započe 2. svjetski rat, zadržavali krvnoga neprijatelja, da bi ih branio od dojučerašnjega saveznika, ako se drzne prekoračiti dogovorenu crtu razgraničenja! Štoviše, o ovome postoji pismena izprava, podpisana rukom Winstona Churchilla, predsjednika britanske vlade.

Na jednak su način Britanci postupili s dielovima japanske vojske u Burmi i Indoneziji. Tu je poražena japanska vojska oddržavala red još koji mjesec, nakon što je uzpostavljena nova vlast. 363


Stran 364 SD

Jedino Hrvati moradoše biti hametice, bez milosti, pometeni i uništeni. Britanska

politička licumjernost i proturječnost kano da ne imaše kraja! 1945. svim su snagama poduprli genocid nad više od pola milijuna Hrvata. Nedugo zatim u Nurnbergu su osuñeni glavni njemački ratni zločinci i za zločine protiv čovječnosti. A pobjednik ne odgovara za takve svoje zločine. I u austrijskoj Koruškoj 1945. potvrñen je stari uzvik: Vae victis!

Medu ratnim saveznicima nije izbio 3. svjetski rat. Komunisti su na miru mogli ostvarivati svoje ciljeve u državama srjednje i iztočne Europe. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija u ratu te godinu-dvie u poraću osjetnuo pomagahu "prvu zemlju socijalizma" i Titoslaviju uzprkos bjelodanoj činjenici, kako su obje s ostalim podjarmljenim zemljama, izrazito uperene proziv - njih! Tomu zapadnomu svietu trieba mnogo vrjemena, da bi opazio ono, što svatko pametan vidi čim otvori oči. A kada naposljedku ipak otvoriše oči, u Sovjetskomu Savezu i njegovu jugoslaveskome pripuzu uočili - komuniste. To će reći i neprijatelje svoga družtvenoga sustava, konačno i sebe samih. Obrnuli ploču, ali zaboravili na sebe jučerašnje.

Sbog očekivanja 3. svjetskog rata i političkih probitaka na europskome jugoiztoku, stvarno očuvanja države Jugoslavije, žrtvovana je petina hrvatskoga naroda. Sve drugo bili i ostali prazni izgovori za zločin nad hrvatskim narodom, koji je izvršila britanska vlada. A hrvatski narod bio kriv, - dakako, s njezina motrišta - što ne htio živjeti pod srbijanskim jarmom. A Srbija je njihova stoljetna prijateljica te "faktor mira i stabilnosti na Balkanu." Oni Balkan razvukli na srjednju Europu. Hvatski je narod jedan meñu najstarijima u Europi, nije imao pravo na vlastitu državu, već je morao ostati u lancima srbijansko-balkanske satrapije. Bijaše im potrebit balkanski žandar. Budući da se kano kolonialno ugnjeten narod drznuo stvoriti svoju državu, morao je za to biti kažnjen, kada im se ukazala prigoda.

Britanci su hrvatske častnike odmah oddvojili od vojnika, koliko se to dalo, i stjerali ih u nekoliko sbirališta. Pazila ih jaka straža. Bijaše to i njihova mjera opreza; vojsku time željeli obezglaviti, kako se ne bi oprla. Svi častnici kano jedan htjeli ostati u njihovu zarobljeničtvu. Kako bi ostali mirni, obećavali im, da će ih vlakovima odpremiti u Italiju. Uzprkos sumnji, obećanja djelovala prilično umirujuće; hrvatski se častnici oslanjali na rieč britanskih častnika, pripadnika vojske duge prošlosti. Na vojničku rieč! Polažahu Hrvati od svojih gledanja i vojničke časti. nisu toliko poznavali britansku dvoličnost, licumjerje i hinbenost. Stoga ih vrlo malo i bježalo iz sbirališta.

Kod Bleiburga se britansko vojno vodstvo trajno služilo prievarama i krupnim lažima. Hrvatski vojnici i gradanstvo nasiedali tomu naveliko. Osim više preživjelih sudionika potvrduje ih i hrvatski satnik Josip Hećimović: 364


Stran 365 SD

"Bio sam 25. svibnja u Krumpendorfu. Moje izručenje i izručenje moje grupe zbilo se ovako:

Britanska delegacija došla u Krumpendorf i jedan viši časnik je držao govor. General Rupčić je prevodio. Mi bismo trebali ići u Italiju. U Italiji bi hrvatske vojne snage dobile azil. Hrvatski časnici i

vojnici su se pokorili zapoviedi i ukrcali se u kamione. Odvezeni smo na željezničku postaju blizu granice.

Krenuli smo vlakom prije večeri. Stigli smo u Jesenice u Sloveniji umjesto u Italiju. Naravno, vidjeli smo da smo prevareni, ali se nije ništa moglo napraviti. Vlak je stao u Jesenicama, gdje je više od tisuću komunističkih vojnika navalilo na nas. Neki od njih su uskočili u vlak i stali pucati u nas časnike. Bili su naime samo časnici u ovom transportu. Istjerali su nas iz vlakova i svrstali u redove uz prugu. Slijedili su povici i drečanje neprijateljskih vojnika! 'Jeste li mislili da ćete pobjeći?' jedan je galamio. 'Sad nema druge, došli ste u naše ruke i mi ćemo vam sada suditi!' Počeli su ispitivati svakoga posebno o činu u vojsci i njegovu rodnom mjestu. Odmah su odovojili neke i ustrijelili ih pištoljem u vrat."

Potom nastavlja: "Umjesto da nas pošalju kućama, jer je rat bio završio na svim europskim bojištima, mi

hrvatski vojnici i civili smo trebali pretrpjeti patnje i ubijanja. Kad je rat završen, počeo je naš križni put! Slijedila su masovna ubijanja, pokolji, mučenja, trovanja i zločini koji su neshvatljivi za ljudski razum" (A. Beljo: YU-genocid, 137.-138.).

Hećimovićevo se svjedočenje može uzeti kano pars pro toto. Istovjetnih sam kazivanja slušao na desetke. Britansko se nevjerstvo našlo na svome vrhuncu u svibnju 1945. U tome su im ravni jedino komuniti i fašisti! Unatoč i ovomu, oni često iztiču svoju "veliku demokratsku reputaciju" i svoje "demokratske institucije." Te osebine dokazali u svibnju 1945. u Italiji i Austriji.

Britanci se osbiljno prihvatili "posla", kako bi se što prie oslobodili neželjenih gosta. Čim bi vlakovi u Jesenicama bili izpražnjeni, vraćali se preko granice i dovlačili novu robovsku pošiljku. I tako iz dana u dan, neumorno i sustavno, dok skoro nije izpražnjena paluba.

Vojnici na austrijskoj strani mirno ulazili u teretne vagone. Kada bi se odredeni broj našao u vagonima, isti su izvan zatvoreni i zabrtvljeni. Time su britanski vojnici obavili svoj posao. Onda bi se otvarala postajna sgrada, iz nje bi nahrupili vojnici s crvenom zviezdom na kapi i popeli se na prostor za kočničare. Čim su ih putnici iz vagona opazili, nastalo je zaprepaštenje, ali sebi ne mogahu pomoći. Mjesto u obećanu zemlju spasa skretali vlakovi u 365

365 Jesenice - Slovenija


Stran 366 SD

Jugoslaviju vozeći ih najčešće u smrt. O prijamu u Jesenicama osnovno je rekao satnik Hećimović. Tu je odamh počinjao pakao, koji je vodio u smrtne muke.

NAKNADNA ZAPOVIED - Povjestničari se osbiljno pozabavili tim pitanjem. Nañoše, daje iz Caserte u austrijsku Korušku tek 17. svibnja prispjela prva zapovieñ, neka Hrvate vrate preko granice. Bjelodano je pak, da je izručenje počelo 15. svibnja. Budući da ni u jednoj vojsci ni jedan važan dogañaj nije prepuštan slučajnosti, sigurno nije ni ovaj. Zaključiti je, kako je zapoviedi od 17. svibnja predhodila jedna ranija, ustmena ili pisana, te je dotična osnažila onu prvu. nije moguće da je zapovjednik jednoga sbora krilnik Toby Low i njegov podčinjeni Patrick Scott, dakle prvi i drugi, naredili povratak 580.000 ljudi, i to redom protukomunista. Bijaše opravdano predpostaviti, kako britanske, donekle i američke, pismohrane kriju stvarnu zapovied o izručenju hrvatske vojske i izbjeglica. Bez obzira na postojanje ili nepostojanje takve izprave o krupnome zlodjelu, kojemu jedva da ima premca u europskoj poviesti, tragična stvarnost govori sve; ona je najbremenitija obtužba britanske vlade i njezina vojnoga vrha. A konačno ni vlada SAD svojim pranjem ruku pri tome ne bi podpuno bezazlena. Sigurno je mogla utjecati na britansku vladu, neka naredi svomu zapovjedniku u Caserti, odnosno u Austriji, da propusti Hrvate do nedaleka prostora, što ga biše zaposjeli njezini vojnici. Ovo tim više, jer su Amerikanci prihvatili predaju svih postrojba ma ñarske vojske i niti jednoga častnika, na čelu sa glavnim zapovjednikom, i vojnika ne vratiše u Mañarsku, niti ih predadoše sovjetskoj vojsci, protiv koje se isti borili! A Kraljevina je Mañarska bila naviestila rat Sjedinjenim Američkim Državama jednako kano i Nezavisna Država Hrvatska. Na sreću, o ovome postoji slikopisni zapis, te se taj čin može lako provjeriti.

Nakon što je feldmaršal Alexander pogazio svoju vojničku rieč, kako ne će izručiti Hrvate, kanio poslie popraviti dojam, kada je tobože doznao za njihovu zlu sudbinu po izručenju. Naime, u knjizi Vetrinjskoj tragediji (str. 47.- 48.) slovenskih pisaca France Gruma i Stane Pleška čita se sliedeće:

Naredba feldmaršala Alexandera 4. lipnj a 1945.

366


Stran 367 SD

Novi vojni postupak glede Jugoslavena

važeći u buduće

l. Ni jedan Jugoslaven neće biti vraćen u Jugoslaviju ili izručen jugoslavenskim postrojbama protiv svoje volje.

2. Jugoslaveni, koji se borili protiv Tita, smatrat će se kao osobe, što se predale te će biti poslane u sbirališta u Vektringu na razpolaganje u očekivanju daljih uputa.

3. Sve će se te osobe smatrati kano preseljene osobe i bit će konačno poslane u Italiju. 4. Sbiralište u Vektringu

neće biti izpražnjeno. Već i letimičan pogled na

izloženu zapovied dovodi Alexandera u grdnu proturječnost. Dotična počinje riečima NOVI VOJNI POSTUPAK. Iz ovoga se nedvojbeno zaključuje, kako je prie bila izdana naredba o postupku prema izbjegnulim

Jugoslavenima. Budući da se time zabranjuje svako izručenje jugoslavenskih postrojba (hrvatskih, crnogorskih, slovenskih te mali broj srbskih) i izbjeglica, osim onih koji to žele, bez sumnje je do tada u krieposti bila naredba drugačijega sadržaja. Upravo suprotna ovoj! Po prijašnjoj zapoviedi svi su Jugoslaveni silom vraćani i predavani Titovim krvnicima. Lažljivi feldmaršal pokazao se lošim diplomatom uskačući sebi u grlo. Da je predočenu naredbu objavio 15. svibnja, sačuvao bi stotine tisuća hrvatskih života i oslobodio muka mnoge, što prodoše Križni put i mnoge Križne putove. Koji ostaše živi, trpjeli su i stradavali još godine i godine, a nepriekidno bijahu gradanima drugoga i trećega reda u Titoslaviji. Na koga bi utisnut bleiburžki žig, morao ostati u zakutku!

Istina, 15. svibnja 1945. britansko je vojno zapovjedničtvo s Titovim povlaštenicima sklopilo ugovor suprotna sadržaja. O njemu ću malo dalje. Razloga za izručivanje imaše feldmaršal i njegova vlada na čelu s

Winstonom Churchillom već od prvoga dana, kada se sastali njihovi vojnici, jugoslavenski i britanski, na crti od Trsta do Bleiburga. Naime, Titova je pohlepa porastla za talijanskim i austrijskim područjem: nakanio bio svojoj državi prisvojiti dielove obiju država. A upravo mu se tada pružila napovoljnija prilika: nagomilao vojsku na tome prostoru, za sobom imao Crvenu vojsku i mislio, kako će mu ona biti jaka podpora u nastupu prema zapadnim saveznicima, osobito Britancima. nije se čuditi, jer prjed sobom imaše uglavnome popustljive Britance, koji mu pokazaše zube tek nedavno u Trstu. Ali i Britanci i Amerikanci bijahu njegovim saveznicima, Italija i Austrija neprijateljima. Vraćanje hrvatske vojske i izbjeglica odvijalo se ubrazno, "punom parom", kako se to veli. Meñutim, peti dan od početka izručivanja 367

367: Vektring – Klagenfurt , Vitrinj - Celovec


Stran 368 SD

do njih doprie glas stanovite nade sbog sukoba maršala Tita i zapadnih saveznika. O tome Grum i Pleško napisaše:

"Vjeru u englezku zaštitu jako je poduprlo pisanje novina Kaerten Nachrichten i radijske viesti o sukobu izmeñu Tita i saveznika sbog Koruške, Trsta i Primorja. Tako bi, na primjer, na Duhovsku nedjelju 20. svibnja objavljena zapovied feldmaršala Alexandera glede toga sukoba, pri čemu je feldmaršal izjavio, kako su Titovi postupci slični Hitlerovim, Mussolinievim i japanskim" (Vetrinjska tragedija, 51.).

Unatoč svemu, Alexander i dalje žurno šalje Hrvate i ostale tomu i takvu Titu. nije valjda očekivao, da će balkanski Hitler i Mussolini u jednoj osobi skupa s japanskim poglavarima postupati ljudski s izručenicima i u skladu s medunarodnim zakonima s onima, što ih silom utjeruje u vučje ralje. On i W. Churchill. Ne, oni ostaše pri uroti protiv hrvatskoga naroda, koji prionuo posjedovati vlastitu državu, a samim time razbiti Jugoslaviju, njihovu i francuzku tvorevinu.

U Slobodnoj Dalmaciji 13. svibnja 1955. izišao je obširan razgovor novinarke Natali Grbić s povjestničarom Nikolayem Tolstoyem, koji se do sada najtemeljitije bavio Bleiburgom. Navodeći uzroke britanskoga ponašanja prema izbjeglim Hrvatima, zaključi riečima:

"Mislim i da postoji neka čudna simbioza izmeñu britanske vladajuće klase i komunističke vladajuće klase. Na jedan način ih mrze, a na drugi vole. Komunisti su držali u redu čitavu Istočnu Europu. Mislim da Britanija žali za padom komunizma. Jugoslavija je pomalo održavala i samu Britaniju. Napokon, Britanija ima Wales i Škotsku koje drži pod svojom vladavinom: Ova zemlja ne podržava ideju o nezavisnosti malih država i protiv toga se, naposljetku, bori već dva stoljeća." Navedeno je britansko držanje poviest neprekidno potvrñivala. Kolonialna sila upravljala mnogim narodima, kako joj se htjelo, ali nikada na njihovu korist. Dobro se slagala s komunističkim državama iztočne Europe, jer bijahu daleko od Britanije. Bile joj jamstvom prilične ravnoteže, k tomu s njima uspješno trgovala.

Kako je rečeno, Nikolay Tolstoy se mnogo zanimao sudbinom hrvatske vojske i izbjeglica u austrijskoj Koruškoj. Budući da je u svojoj knjizi Ministar i pokolji obtužio Tobya Lowa, tada već lorda Aldingtona, da je kriv za hrvatsku tragediju na Bleiburgu, lord ga obtužio. Pisac kažnjen izplatiti odštetu lordu milijun i petsto tisuća englezkih funta. (Uzputice dodano, u sudstvu Velike Britanije za takve "griehe" do sada je najveća kazna iznosila tek jednu trećinu te svote. I takvo je demokratsko sudstvo, kojim se ponose Britanci. Na njihovu nevolju, stvar još nije gotova, poprimila je i europske 368


Stran 369 SD

razmjere.) Sud prihvatio prozirnu tvrdnju, kako T. Low nije imao ništa s pokoljem jedne petine hrvatskoga naroda. Meñutim, povjestničar Tolstoy nije klonuo duhom, nego se dao na poletniji posao, kako bi uspješno dokazao svoju tvrdnju. Meñutim, to mu ometalo britansko državno vodstvo uzkraćivanjem pismohranskih podataka, što se odnose na poviest toga diela 2. svjetskog rata. Ali ipak ne mogaše poreći izručenje tolikih Hrvata, stoga, malo popustalo. O tome Tolstoy veli:

"Oni to nisu mogli poreći, pretvarali su se da se radilo o strašnoj pogrešci i to me zapravo alarmiralo. Kada sam pročitao izvješće britanskoga Foreign Ofiicea (Ministarstva vanjskih poslova, M. Š.), u kojemu je pisalo da se radi o pogrešci, jasno mi je bilo da to nije istina, već da je izručenje u Austriji učinjeno namjerno, kao i da se nisu poslušale naredbe s vrha u kojima se inzistiralo da se nitko ne smije vratiti komunistima protiv njegove volje."

Stvarno, britanska vlada nije mogla zaniekati bjelodanu istinu, da Hrvati nisu vraćeni iz austrijske Koruške u svibnju i lipnju 1945. Govoriti o nekakvoj grješci, više je negoli smiešno. Jedino se s piscem ne mogu složiti: "da se nisu poslušale naredbe s vrha u kojima se inzistiralo da se nitko ne smije vratiti komunistima protiv njegove volje." Nemoguće je, kako britanska vlada i njezin predsjednik nisu znali, što se dogaña u Koruškoj za minulih dvadesetak dana, nakon što utihnu rat. Akoli je vlada zapovjedila jedno, a njezini podreñeni - opunomoćeni ministar za Srjedozemlje Harold Mc Millan i feldmaršal Alexander djelovali suprotno, onda je zapoviedanje u britanskoj politici i vojsci bilo u cjelovitu razsulu. Stvarnost pak svjedoči suprotno. Da to bijaše istina, obojica bi bila smienjena i izvedena na obtuženičku klupu. A ne samo da se to nije dogodilo, nego je poslie Mc Millan postao ministrom predsjeñnikom britanske kraljevske vlade. Meñutim, najvažnija je činjenica, da je uporni Tolstoy zaključio, kako se izza navedena krije istina, do koje, naravski, trieba doći. Podatke tražio u službenoj pismohrani, ali tu osbiljno zapinjaše. O tome kaže:

"Nama je bilo rečeno da su dokumenti izgubljeni i da ih nema u državnim arhivima (Public Record Office). Sada pouzdano znamo da je lord Aldington (Toby Low, M. Š.) pune dvije godine prebirao po dokumentima Foreign Officea i Ministarstva vanjskih poslova dajući im upute koje dokumente sakriti. Ministar vanjskih poslova Douglas Hurd to je i učinio djelomično zbog Mc Millana, a djelomično zbog toga što je to način na koji funkcionira ova zemlja. Ovo je vješto korumpirana zemlja, i to je ukorijenjeno daleko u prošlosti" (odtisak M. Š.).

Izgubljene izprave, i to one što su predmetom sukoba izmeñu jednoga lorda u Britaniji i povjestničara, toliko su prozirne, da i nestručnjaku postaje 369


Stran 370 SD

očigledno, kako su u pitanju mutni poslovi. Jasno je, dalje, u kojemu će pravcu poći i sudska razprava. Službena se Velika Britanija rado hvali na sva usta, kako je već stoljeća i stoljeća demokratska, te da u njoj vlada pravo i zakonitost. Slučaj sukoba izmeñu lorda Aldingtona i N. Tolstoya govori podpuno suprotno:

Tolstoy nastavlja: "Dakle još prije sudenja tražili smo dokumente za koje smo znali da postoje. Kako nam

je rečeno da ih nema, zahtjev smo ponovili za vrijeme suñenja. Ponovno su kazali, da dokumente ne mogu pronaći, ali su nam dali fotokopije nekih stranica koje su dakako sve išle u prilog Aldingtonu (odtisak M. Š.). Nakon sudenja obratio sam se mom prijatelju sir Bernardu Braineu koji je pisao Douglasu Hurdu tražeći nestale dokumente. Hurd je bio na putu te je njegova tadašnja zamjenica Linda Chalker, ne znajući, otkrila da su dokumenti bili sklonjeni 1987. na zahtjev brigadira Cargilla za kojega znamo da ga je zaposlila služba MI 6 (britanska protuobavještajna služba, M. Š.) da asistira lordu Aldingtonu. Nakon toga jedna TV postaja htjela napraviti dokumentarac o nestalom dossieru. Nazvali su Foreign Office i tražili objašnjenje. Dva dana poslije Douglas Hurd je napisao sir Bernardu Braineu: 'Imam divne vijesti. Dokumente je pronašla čistačica u ormaru.' Taj je dokument sadržavao najvažnije trenutke povijesti onoga što se zbilo 1945. u Austrij i."

Kano prvo, odkada čistačice imaju dostupa do strogo čuvanih izprava, što se izključivo nalaze u željeznim ormarima, ključaju se i otvaraju tajnopisom (šifrom)? A drugo, što se ima čistiti u takvim ormarima, koji se vrlo riedko otvaraju i takvi ostaju kratko? Što je najvažnije, kako to da su izlučene iz jedne pismohrane, inače veoma, veoma bogate i raznovrstne, sve izprave, što se odnose na izručenje dobjegnulih Hrvata iz austrijske Koruške. Premda su strogom tajnom, do njih lako dolazi jedna - čistačica! Zahvaljujući nesmotrenosti Douglasa Hurda, jer nije zapovjedio svojoj zamjenici, kako ih ne smije nikomu pokazati, obstojanje traženih izprava izide na dnevno svjetlo. Upravo onih "kojih nije bilo", ali su na sudu uporabljeni preslici onih, što idahu u prilog lordu Aldingtonu. Ministar Hurd, Aldington te ostali vladin vrh pokazao se veoma nespretnim i, konačno, primitivnim. Zaključiti je, da su dane izprave bile pohranjene na sigurnu mjestu i tamo kdje ne bi smjele biti!

Sada se primičemo k onomu, što nas najviše tišti, ka šupljini u čitavu tome zapletu, stvarno najumazanijoj raboti. Poznato mi je, da je Nikolay Tolstoy 1990. stanovito vrieme boravio u Sloveniji iztražujući dogañaje vezane za vraćanje hrvatskih vojnika i izbjeglica u Jugoslaviju. Do kojih je podataka došao, objavi to u navedenu razgovoru: 370


Stran 371 SD

"Iste godine, 1990., sastao sam se u Sloveniji s komesarom Kocevom, koji je zapravo

potpisao tajni dogovor sa Aldingtonom 15. svibnja 1945. u Austriji, gdje je Aldington kazao da će lagati zarobljenicima da će biti poslani u Italiju, dok će ih u stvari poslati natrag (Odtisak M. Š.). Kocev je sada mrtav, ali ja imam snimku našeg razgovora. Ja vjerujem da je sve što je Kocev rekao istinito, osim poricanja da nije znao što će biti s ljudima kada ih se vrati. No to je i razumljivo s obzirom na stanje u Sloveniji 1990., plašio se da ga tko ne ubije zbog toga."

O bilo kakvu tajnome dogovoru jugoslavenske i britanske strane do sada ne bi niti spomena. Eto prvi put izide na vidjelo ono, što se naslućivalo, zaključivalo, ali ne bi dokaza za to. Obćenito je znano, kako su britanski vojnici lagali Hrvate, slovenske domobrance i druge, da ih šalju u Italiju, a sve skrenuli u Jugoslaviju. Za poviest je važno, kako podlogom svemu bijaše dvojni dogovor, odnosno ugovor, što ga sklopi britanska i jugoslavenska strana. Na golemu sreću, odkrio ga Nikolay Tolstoy. Koliko god lukavi Britanci skrivali jednu istiriu, ipak dolijali. Istina je na vidjelu, ne mogu je poreći, makar se dovijali na sve načine, kako oni već znaju prodavati rog za svieću! Konačno, poviest se ne može prevariti. Pitanje je tek vrjemena, kada će se što odkriti. Primietiti je, kako se velike države ne sustežu tajnih dogovora. Zar na primjer, nije Veliki Njemački Reich sklopio tajni sporazum sa Sovjetskim Savezom 1939. o podjeli Republike Poljske. I ondašnji ga saveznici ostvariše.

Izpada i ovdje, kako je niži vojni zapovjednik radio na svoju ruku, t.j. djelovao suprotno politici svoje vlade. Teorijski gledano, takve stvari nisu izključene, ali bi dotičnik za takav postupak snosio grdne posljedice. A kako prode Toby Low? Poslie rata dobio lordovski naziv, što u Velikoj Britaniji nije mala čast. Mislio o tome N. Tolstoy što god hoće, ali se ne može tek tako prieći prjeko činjenice, kako za hrvatsku tragediju nije odgovorna britanska vlada i njezin predsjednik Winston Churchill. Iztaknuo je, da ni jedan britanski častnik nije odgovarao sbog kršenja zapoviedi. Pisac u svojoj knjizi svaljuje krivicu na Harolda Mc Millana, koji da je djelovao suprotno uputama i svoje vlade i predsjednika Churchilla. Pripominje, da je predsjednik za korušku tragediju doznao tek desetak dana nakon njezina početka, ali je šutio, jer željaše zaštiti Mc Millana, sebi blizka čovjeka. Meñutim, u cjelovitosti je stvar neuvjerljiva.

U knjizi se dotiče nekoliko puta jugoslavenskoga pukovnika Ivanovića, kojemu ime ne navodi. Ivanovića, "koji je potpisao drugi dogovor s Aldingtonom." Ako je Ivanović živ, valjda do njega može doći Tolstoy. Toliko o njemu u razgovoru s dotičnom novinarkom. U Ministru i pokoljima stoji - ponavljam - da je 15. svibnja u stožeru krilnika Keightleya sklopljen 371


Stran 372 SD

dogovor o izručenju Hrvata i drugih. S jugoslavenske je strane sudjelovao Franc Hočevar, pukovnik. 19. svibnja u Keightleyev stožer u Klagenfurtu stiže taj Ivanović radi razgovora o vraćanju ostataka hrvatskih vojnika i grañana. Koliko se može zaključiti, oba su sporazuma donieta u tajnosti. Njih je odkrio N. Tolstoy, stoga mu pripada nezaobravna zasluga i priznanje svih pogoñenih tim sporazumima! U osnovi više nema nejasnoća u uzrocima Bleiburžke tragedije!

Dr. Miha Krek, Slovenac, za sve ratno vrieme bijaše ministrom u izbjegličkoj vladi u Londonu. O sudbini svojih sunarodnjaka, koji napuste domovinu prjed komunistima, razgovarao s mjerodavnim englezkim voditeljima. Njegovu izjavu donose F. Grum i S. Pleško u svojoj Vetrinjskoj tragediji. Evo toga ulomka:

"Moram naglasiti, da sam bio podpuno uvjeren, kako se onim Slovencima, koji dostignu američke ili englezke postrojbe, ne će ništa slaba dogoditi, i smatrao sam u cjelini nemogućim, da bi koga nasilno izručili komunistima, ako se ne bi sami uvjerili, da je kriv.

S Englezima sam radio od 1941., štošta bijaše težko, ali stekoh uvjerenje, da Englez nije sposoban učiniti težke izdaje narodne skupine, koja je s njima bila za vrieme rata u ratnome savezničtvu, i samo ju je na koncu rata lučila nesretna politika. Poznato mi je bilo, da su englezki častnici dobro znali, kako su krvoločni i bezobzirni njihovi protivnici jugoslavenski komunisti, sbog toga su svojim letačima svjetovali, neka se u slučaju sile utekne bilo komu: domobranima, četnicima, nacistima ili fašistima, ali neka paze, da ne padnu u ruke jugoslavenskim komunistima.

Ipak sam s mnogim Englezima govorio o nevjerojatnoj mogućnosti, da bi Englezi naše ljude silom izručili titovcima, ali su me svaki put ogorčeno odbili, tu su mogućnost podpuno izklju čili i bili uvrie ñeni (odtisak M. Š.), što takva što uobče spomenuh" (120.-121.).

Koliko god Englezki prijatelj i ministar Krek poznavao Britance, ipak se grdno prevario. Oni svojim potrjebama podreduju sve. Sbog toga su se mnogi i mnogi u njima prevarili. A njih sbog toga nije zaboljela glava. Jedino su Britance točno ocienili Rusi, njihovi ratni saveznici. O tome ću sažetije.

Nikolay Tolstoy, potomak poznate ruske obitelji Tolstojevih, stvarno kozačke, na koju je veoma ponosan, počeo se baviti Bleiburžkom tragedijom svojih Kozaka, potom iztraživanja proširio na Hrvate, Slovence, Srbe, žrtve srbokomunističkoga genocida. Podsjetiti je, kako su u Jalti velika dvojica Churchill i Roosevelt - klonuli prjed Staljinom pristajući da se iz zapadne Europe moraju silom vratiti u njegovo carstvo svi sovjetski gradani čim svrši rat. 372


Stran 373 SD

Od ratnih zarobljenika Niemci su bili stvorili kozačke postrojbe, koje se nisu borile na Iztočnome bojištu. Kraj rata dočekale u Austriji i predale se englezkoj vojsci u blizini grada Lienza. Meñu njima, i to na vodećim položajima, nahodilo se poprilično i onih Kozaka, što

se u tieku ruskoga veleprevrata izmeñu 1918. i 1922. borili na strani bielih, potom morali ostaviti Rusiju i razmiljeli se po Europi. Budući da nikada ne bijahu sovjetskim državljanima, takoñer ni njihove žene i djeca, na njih se nisu odnosili zaključci iz Jalte. Meñutim, Englezi na prievaru na mostu kod Judenburga predadoše Crvenoj vojsci sve Kozake s njihovim obiteljima, dakle i one što ne biše sovjetskim državljanima. Meñu njima bi najstariji krilnik Petar Krasnov, s njime sin, unuk i rodak. Unuku bilo tek nekoliko mjeseci, kada mu roditelji ostavili Rusiju. Svima bilo jasno, jednako i izručiteljima Britancima, da ih šalju u pakao, iz kojega će malo tko izići. Od oko jednu tisuću častnika sibirsku je Golgotu preživjelo njih 50. Ništa bolje ne prodoše ni dočastnici ni vojnici. Meñu preživjelima bi poručnik Nikolaj Nikolajević Krasnov. Nakon 10 godina bio pomilovan i dopustano mu poći na Zapad. Kako mu ne preosta puno života, latio se pisanja svojih uspomena te ih uskoro objavio. Iz njih je N. Tolstoy prenio zanimljiv odlomak, u kojemu Vsevolod Merkulov, zamjenik zloglasnoga Lavrentija Berije, ministra unutarnjih poslova, iznosi sovjetske poglede na englezku politiku i same Engleze. U Europi se na Veliku Britaniju gledalo kano na demokratsku zemlju, u kojoj cvjeta poštenje i štuje zakon, ali su ih Rusi vidjeli u pravome svietlu. U moskovskome zatvoru razgovarahu krilnik V. Merkulov i P. Krasnov. U završnici Merkulov izjavi:

"No, što ste vjerovali Englezima - to je bila prava glupost. Oni su narod trgovaca. Prodat će najbolje prijatelje a da pritom ne trepnu okom. Njihova je politika prostitucija! Njihovo je ministarstvo bordel u kojemu sjedi premijer - velika diplomatska `madam'. Oni trguju životima drugih ljudi i svojom vlastitom savjesti. Što se nas tiče, mi njima ne vjerujemo, pukovniče. Zato smo i uzeli uzde u svoje ruke. Oni ne znaju da smo ih matirali i sada smo ih prisilili da plešu onako kako mi sviramo, kao posljednji pijun. Prije ili poslije doći će do bitke izmeñu komunističkoga medvjeda i zapadnoga buldoga. Neće biti nikakve milosti za naše slatke, medene, puzave, ulagujuće saveznike! Letjet će dodavola sa svim svojim kraljevima, svim svojim tradicijama, lordovima, dvorcima, grbovima, vitežkim redovima od Bartha i Gartera i bijelim perikama" (245.-246.).

Prostitucija, bordel i velika 'madam'. To je odgovor na englezku puzavost i ulagivanje. Tako o njima sudio veliki saveznik. A zna se dobro, kako im je to naplaćeno: Rusi povukli crtu od Hamburga do Trsta, na koju dignuli visok čelični zastor i ne dali pristupiti prjeko meñe! Britanija ušla u 2. svjet- 373

373: Lienz Austria


Stran 374 SD

ski rat najviše sbog Poljske, da bi istu Rusiju uzela pod svoje skute. Britancima ostao tek - uzdah i čuñenje. Merkulov poručuje, da se ne smije vjerovati Englezima. Tko ih pozna, a on ih je odlično poznavao, jer je i djelovao u Britaniji te bio na takvu položaju, da mu bi pri ruci svaki podatak o britanskoj politici. Tako im je plaćena udvornost ruskome medvjedu!

Uzevši u obzir cjelokupnu britansku politiku u austrijskoj Koruškoj u svibnju i lipnju, djelomice i još koju godinu poslie, mogu dodati poznatu izreku pametnoga Rimljanina Publija Narona Vergilija, koja glasi: Timeo Danaos et dona ferentes. (U slobodnijemu prievodu: Ne vjeruj Danajcim, t.j. Grcima, ni kada darove nose.) Dakle, nikada ne vjeruj englezkoj politici! Mnoge i mnoge su varali, jedino ne mogahu - poviest.

IZRUČENJA NA ZAPADU

Desetak kilometara zapadno od Dravograda te dalje protežu se planine Karavanke. Njihovim vrhovima ide slovensko-austrijska granica. Karavanke su visoke, uzdižu se strmo, naročito s austrijske strane, stoga nisu lako prohodne. Na tome

odsjeku Austriju i Sloveniju povezuju nekolike prometovnice, cestovne i željeznička. Gledajući od iztoka prema zapadu, prva je Bad Villach - Jezersko (izpod Jezerskoga vrha, 1218 m) te dalje do Kranja, zatim Loibital - Podljubelj (pod vrhom Ljubeljem, 1058 m) - Tržić - Kranj. Potom zapadno iz Austrije vodi željeznička pruga Klagenfurt - Rosenbach Hruščica - Jesenice. Blizu talijansko-slovenske granice, donekle i trogranice (slovensko-talijansko-austrijske), iz Villacha ulazi cesta u Sloveniju. Tu se na slovenskoj strani steru sela Rateče i Podkoren. Odatle vodi cesta prema Kranju. Za utjerivanje Hrvata, Slovenaca i ostalih u Jugoslaviju Britancima najpogodnija bijaše željeznica. Zarobljenike i izbjeglice trpahu u vagone još u Klagenfurtu.

Jedne dovažahu samovozima u Rosenbach i tu ih turali u vagone. Da bi koliko-toliko odgnavali njihov strah, da će biti odpremljeni u Jugoslaviju, hinbeno ih uvjerivali da je njihov cilj jedino Italija, stoga neka budu spokojni. Taj "perfidni Albion" ostao ono, što bijaše oduviek. Krajna postaja svih vagona bile - Jesenice. Kroz taj prolaz na zapadnoj strani te dvama cestama na iztočnoj u pravcu Dravograda

iztjerivana je iz Koruške gotovo petina hrvatskoga naroda, odnosno utjerivana u pregolemu klaonicu i sbiralište zvane Jugoslavija.

KROZ PROKOP U - UKOP - Britanska prievara tekla uspješno. Stradalnici trpani u vlakove pod izgovorom, da će u - Italiju. Ali putovanje 374

374 Loibital Austria

374 Ratece_Italia-Slovenia-Austria


Stran 375 SD

bi dosta kratko, jer su vlakovi obrnuli prema jugu. U Jesenicama počinjao njihov Križni put, s kojega će ih se malo vratiti. Već pri izlasku iz vlaka, odnosno stupanju na slovensko tlo bio bi po koji ubijen u znak zastrašivanja. Izbor bivao nasumičan, jer srbokomunistima svatko bi velikim krivcem. Dosta da je Hrvat. Bijaše to zorno upozorenje svima, da

upamte što ih očekuje. Istodobno počinjalo bičevanje, udaranje kopitnicama, nogama i šakama uz najpogrdnije ćirili čke psovke, zatim odnošenje nakita, ura, novca, onda izuvanje i svlačenje. Nakon toga su u povorkama upravljani prema Medvodama do Kranja. A batinanja i zlostavljanja nastavljena su duž cieloga puta. Potoci i izvori uza cestu biše zastraženi, a vruće sunce peklo, usta i grlo suhi. Zaostajanje sbog umora, klonuća i bolesti te pokušaj da bi se došlo do gutljaja vode, značiše sigurnu smrt. Stražari jahali u većini na konjima, što ih oteli u Slavoniji. Čim bi se pognali u trk, roblje morade uzporedno. Na prolazu kroz Medvode Hećimović je s ostalima vidio neobičnu sliku za civilizirani sviet. (Podsjećam na sodara Stjepana Nagya, koji je vezan za zaprežna kola prevalio put od ðakova do Broda n/S.) Pisac izvješćuje:

"Tamo (u Medvodama, op. a.) sreli smo grupu visokih hrvatskih predstavnika, koji su bili vezani za ogradu mosta blizu grada (odtisak M. Š.). Kolona je prošla pored hrvatskih predstavnika dajući im počast. U toj grupi bili su hrvatski pisac dr. Mile Budak, predsjednik hrvatske vlade dr. Nikola Mandi ć (čovjek u dobi iznad 80 godina, prim. M. Š.), Juco Rukavina i drugi poznati časnici i dužnosnici hrvatske vlade. Svaki pojedini bio je zavezan lancima za željeznu ogradu. Tu su stajali izmučeni u krvi! (A. Beljo: YU-genocid, 138.-139.).

Ljudi vezani lancima za ogradu kano stoka i psi. A za srbokomuniste oni zaista i ne bijahu drugo. Do sada uviek rabili žicu za vezanje ljudi, ovdje, eto, prvi put - lance. Istina, stočne, ali pokazaše viši stupanj vezanja ljudi. Uznaprjedovali. Uskoro će se služiti i lisičinama.

Dalje se na Križnome putu do Zagreba te do njegovih krajnjih točaka nepriekidno nizale i ovakve slike. Pored njih krv i užas.

KOČEVSKI ROG - Na prostoru Kočevskoga Roga, predjelu istočno od Kočevja, vodstvo Jugoslovenske armije znalo je za nekoliko jama. U njih je odredilo pobacati vraćene Hrvate, slovenske domobrance, četnike i ljotićevce. Zarobljenici i izbjeglice iz Austrije dovoženi su vlakovima na željezničku postaju u Kočevju, drugi teretnjacima iz sjeverne Slovenije. Najviše ih je dognano pješke pod jakom stražom. Vožnja u teretnim vagonima bila užasna. U svaki vagon sbijeno toliko ljudi, da se jedva moglo stajati na jednoj nozi. A sunce nemilosrdno pržilo, vode ni odkuda. Tjelesne potrjebe obavljane u vagonima. Od ljudskoga izparivanja, mokraće i izmetina nije se 375

375: Medvode Slovenia


Stran 376 SD

moglo izdržati. Mnogi gubili sviest, jedni se dušili, umirali. Nakon duga bivanja u vagonima izlazili na posljednjoj postaji živa trupla. Teturali i kretali se kano u bunilu. Bila to istodobno i posljednja postaja njihova života. A iz izpražnjenih vagona širio se nepodnosiv smrad. Vlakovi se uskoro vraćali po drugi ljudski teret. I tako po više puta, bez predaha.

Po izlazku iz vlaka i teretnih samovoza žrtve su udarcima kolaca i kopitnica tjerane prema jamama

izmeñu gusto poredanih stražarskih redova. Na prilično malenu prostoru ubijatelji pronašli pet jama, koje počeli puniti žrtvama. U blizini jama morali se svući i izuti, onda su vezani žicom te dovodeni nad jamsko grotlo. (Kano ni drukdje, ni ovdje partizanija nije obavljala krvoločne poslove bez vezanja žicom svojih žrtava!) Nadjamskim otvorima krvnici neumorno krvničili. Pucanj u glavu s leda i čovjek pada, drugi priskaču i turaju ga u dubinu akoli zastane. I tako bez stanke, kao po tekućoj traci. Klanje trajaše 6 dana. Po noći ubijališta bijahu dobro čuvana, kako možda ne bi izišao koji nesretnik. Držali da je ipak koji ostao živ. Ujutro usmrćivanja nastavljana. U manjim vrjemenskim razmacima u jame spuštane ručne bombe. Ako je tko bio ranjen, sada ga posve umirili.

Čim bi se umorila ubijateljska smjena, povlačila se na odmaranje, na njezino mjesto stupala druga. Dok se smienjeni odmarali, do mile volje častili se žestokim pićima otetim iz skladišta ljubljanskih trgovaca. Alkohol trošen nemilice.

Medu kočevskim robljem nalazio se i manji broj žena. Mlade su žene silovane. Ostajahu u životu nekoliko dana, kako bi služile za užitke drugovima oficirima. Na koncu su ubijene. Pošteñena nije niti jedna.

Dogodilo se u Kočevskome Rogu i najužasniji zločin: usmrćena je i skupina djece i mladeži do 13 godina. "Oslobodioci" nisu prezali ni od najgnusnijega krvoločstva, jer se pretvorili u djecoubojice. S njihova motrišta ne bi to ništa posebna. Ta su djeca i mladež pripadala hrvatskomu narodu, a Hrvate triebaše slistiti.

Bi javnom tajnom da je više kilometara od kočevskih morilišta ponornica stanovito razdoblje iztjecala crvena od krvi žrtava bačenih u bezdan. Eto i sama zemlja odkrivaše zločine i zločince!

Na preveliko iznenadenje, po okončanju usmrćivanja nekoliko se preživjelih, ugruhanih i ranjenih, uspjelo izvući iz jama. Bili se ustavili na hridima pri vrhu. Jedan izmeñu njih u Argentini izdao knjigu o tome svojemu doživijaju. Eto, i mrtvac ustao i u tuñini progovorio o ubijanju.

Procienio sam, da u kočevskim jamama leži ukupno 29.000 žrtava. Od toga 10.000 slovenskih domobranaca, 16.000 hrvatskih vojnika i grañana te 3.000 srbijanskih ljotićevaca i četnika. 376

376: Kočevje – Kočevski Rog: Slovenia


Stran 377 SD

Na ubijalištima se nagomilavali brjegovi odjeće i obuće. Za osobne predmete - zlatninu, srebrninu te ostale nakite, ure i druge vriedne stvari, dakako, brinule se posebne skupine Titovih boraca pod strogim nadzorom nekolicine častnika. Odjeća je i obuća odvožena u Ljubljanu. Ukupno su ukrcana 24 vagona i mnogo više teretnjaka. Njome su oblačili i obuvali srbovojsku; opskrbljivala se na račun usmrćenih zarobljenika i izbjeglica. A hrpe dragocienosti i raznih vrjednota našle se u džepovima "viših rukovodilaca". Jedno golemo bogatstvo poslužilo drugovima pukovnicima, generalima i komesarima za budući život na visokoj nozi, gradnju i opremu vila i sl. Dakle, na smrtima pravedna ljudstva, odnosno na težkim poratnim zločinima moglo se lagodno živjeti, živjeti na način "mrske buržoazije."

Po svršetku neviñena klanja u Kočevskom Rogu koljači poslani na "zasluženi odmor." Naime svi krvnici prispjeli u Bled i smješteni u hotel, kdje provedoše dva tjedna na trošak Jugoslovenske armije. Meñutim, već je tu nekolicina počela očajavati unatoč tomu što su unutamje nemire i noćne more utaživali alkoholom. Primiriti ih nisu mogla sva tetošenja i obećanja da ih očekuje bolji život, niti pak dodjela i povišenje činova. Koliko se dao pratiti budući život njih peterice ili šesterice, bijaše to prava tegoba, koja ih odvodila u očaj, ludilo i samoubojstvo. nije pomagalo odavanje alkoholu, ni visoke mirovine, ni liečenje u najpoznatijim zdravilištima! Konačno, od sebe se ne može pobjeći.

Jedinstven je slučaj, da se za prevelika ubojstva dobiva boravištna nagrada u razkošnu hotelu na poznatu jezeru. K tomu i zlatna ura kano nagrada. Dodat ću: i trajna uspomena na najkrupnija zvjerstva. Dakako, ure biše skinute s ruku njihovih žrtava. Ostaje ovo za književnu obradbu.

Usmrćivanje tolikih ljudi poslie rata najvjerojatnije je naredio Stožer IV. armije. Njome zapoviedao krilnik Petar Drapšin, nesvršeni sveučilištarac tehnike. Ni godinu dana nakon zločina isti će se ustrieliti pred Titovim uredom u Beogradu, dok čekaše da ga primi na pozvani prijavak. Bez njegova znanja i odobrenja takav se krupšan dogañaj, nije mogao, niti možda smio izvršiti. A glavni je krivac onaj, pred čijim se vratima ubio krvnik. Zadatak su ostvarivali zločinci 1l. brigade 26. divizije, koja bi uključena u 8. dalmatinski korpus.

Kada je netom po okončanju rata Tito posjetio Sloveniju, govorio je na javnome sboru u Ljubljani. Blagoslovio je sva ubojstva, što ih učinili nedavno njegovi podreñeni. Ništa neobična, zna li se da su usmrćivanjima svojih grañana počeli komunisti već 22. lipnja 1941., kada je Hitler "verolomnim napadom" udario po njihovu gospodaru Sovjetskomu Savezu, "prvoj zemlji socializma." Ubojstva se njihova stupnjevala prema koncu rata; 377


Stran 378 SD

kojekakvi zločini i najteža umorstva biše neodvojiva od njihove bitke, sama njihova bića i obstojanja. Vrhunac usmrćivanja postignuše istom po svršetku rata. Kako se vidjelo iz predočena popisa viših zapovjednika u IV. armiji, u pretežitu broju bijahu Srbijanci i Srbi. Evo što je o tome napisao V. Nikolić:

"Ove zločine (u Kočevskome rogu, prim. M. Š.) vršile su posebne jedinice (Dok. br. XXX. i svjedoci 59, 145 0 157) pod zapovjedništvom oficira jugoslavenske vojske. Svjedok br. 145 izjavljuje, da su izvršioci bili nagrañeni, slani na odmor na Bled, odlikovani, i bili su im poklonjeni zlatni satovi.

Nakon svršetka ubijstva, tvrdi svjedok br. 145, nadgledala je jedna komisija, u kojoj su bila dva pukovnika, nekoliko pukovnika-poručnika i majora, kao i tri civila dobro obučena. Šef komisije bio Dule Korać, a primao ih je u ime streljačkog voda njegov zapovjednik Simo Dubajić, oba srpske narodnosti. Ova komisija je kontrolirala pakovanje uniforma i odijela, uzimala zlatne predmete i druge stvari od vrijednosti. Posebno su se brinuli, da ne ostanu vidljivi tragovi masakriranja. U tu svrhu minirali pećine iznad kolektivnih jama, koje su onda pokrivali brdima kamenja. Svjedoci spominju takoñer i slijedeće krvnike u Kočevju: kapetana Nikolu Maršića, zapovjednika jednoga odreda za strijeljanje, pukovnike-poručnike Danu Jakovića i Matu Usorca; komesare Luku Blaževića, Antu Cepića, Božu Kačića, Alberta Štambuka, Ivana Bokeža i Jakova Blaževića" (Bleiburška tragedija, 177.).

Sudeći po navedenim imenima i prezimenima svi su oni Hrvati iz Dalmacije i pripadajućih joj otoka, osim Srba Dubajića i Koraća. Doznao sam, kako se po okrutnostima izticao A. Štambuk iz pitomih Selaca na otoku Braču. I golema je većina ubijatelja nad jamama hrvatske narodnosti s prostora odakle su i njihove poglavice. S njima biše stanoviti Srbi i Slovenci. Osim drugih mjesta krvnički izpit položili u prilici usmrćivanja fratara u Širokome Briegu i Mostaru. Bijahu nezamjenjivi krvnici svoga naroda, prodane tjelesine, kojima je malo ravnih u poviesti europskih naroda.

Njihov voña Simo Dubajić, učitelj (kakve li ironije!), sebe javno imenovao Titov crveni krvnik . nije lagao, zaista je bio i ostao krvolok ravan svojoj subraći Aleksandru Karañordeviću, Draži Mihailoviću, Koči Popoviću, Kosti Nañu, Aleksandru Rankoviću, Petru Drapšinu, Peku Dapčeviću, Titu i tolikim drugima.

Ne postoji slaganje o broju žrtava u kočevskim jamama. Voditelj klanja bojnik (major) S. Dubajić pohvalio se "da je ubio 29.000 ustaša, 4.000-5.000 ljotićevaca i 3.000 slovenskih domobranaca," što ukupno iznosi oko 37.000 umorenih. J. Pučnik drži, kako je smaknuto 30.000 Hrvata, druge ne spominje. U Ljubljanskome tjedniku Mladini (br. 40. od 17. XI. 1989.) biva 378


Stran 379 SD

kako je u Kočevskome rogu usmrćeno 30.000 - 40.000 osoba. Prema tome predočene su brojke prilično podudarne. Ponavljam: moje su procjene niže.

Nakon što se razcrvotočila srbokomunistička Jugoslavija, poče se otvoreno pisati o ratnim i poratnim partizanskim krvoločtvima. Preživjele glavešine, odgovorne za spomenute pokolje, redom prale ruke od svega. Cinično izjavljivale, kako uobće nikada nisu niti čule za ta zvjerstva! A kada su za to nagradivani višim činovima, položajima i odličjima, nisu se ogradivali od svojih zločinstava. Izpalo uskoro, kako težka zlodjela narediše i provedoše nepostojeći ljudi. Akoli nije tako, onda je svaki ubijeni sebi oduzeo život i potom se turio u jamu. Takvi su "drugovi rukovodioci," zvieri ogreznule u krvi vlastita naroda, najveći ratni i poratni zločinci 2. svjetskog rata!

Našla se i iznimka u osobi spomenutoga Dubajića, kninskoga Srbina. Gonjen unutarnjim nemirima, otvoreno je govorio o svojoj ulozi u usmćivanjima u Kočevskome Rogu. Naravski, svoj sramni čin umanjivao. Pored drugoga izjavio, kako se na licu mjesta u Kočevskom Rogu tada nalazio krilnik Maks Baće, profesor čiste filozofije, inače politička osoba velika Titova povjerenja. Odmah je to Baće odlučno zanijekao, ali se u odgovoru uvalio u drugu stupicu. Tvrdi, kako se u vrieme kočevskorožkoga pokolja nahodio u - Mariboru. Meñutim, u označeno doba u Mariboru vršeni su veći pokolji hrvatskih vojnika i izbjeglica negoli u Kočevskom Rogu. Prema tome, Baće se ne može izvući od odgvoronosti za mariborska usmrćivanja. Stupanj njegova sudjelovanja u tim ubojstvima trieba odrediti, iztražiti. S obzirom na visok čin i politički položaj i moć te činjenicu da se našao na mjestu jednoga od dva najveća ubijališta - akoli nije u oba? - nikako nije mogao ostati nepovezan s pokoljima hrvatskih sinova i kćeri u Sloveniji u svibnju i lipnju 1945. Nameće se pitanje: što li to triebaše jednomu profesoru čiste filozofije? Takoñer i bilo komu, tko je izravno i neizravno upleten u krupne zločine, naročito poratne!

TEŽKA ČELA, TOPOLA, SV. KATARINA, SV. MARIETA - Na zapadnoj strani glavno skupljalište hrvatskih izručenika i zarobljenika u sjevernoj Sloveniji bijaše u Kranju. Iz Kranja se pješačilo od Ljubljane preko Šent Vida i napried prema Zagrebu. U Šent Vidu mnoge su povorke oddvajane te skretane jugozapadno u Dabrovu, odatle k sjeveru u brdovit prostor, na

kojemu su razsijana brda Težka Čela, Topola, Sv. Katarina i Sv. Marieta. Na to šire područje nekoliko su dana privodeni stradalnici te strieljani. Mrtvi su strovaljivani u provalije, vododerine, rupčage, dolce, škripove. Izgleda još u jednu ili dvie jame, ali se to nije moglo ustanoviti. Kada su dubine izpunjene truplima, zatrpavane su zemljom. Dakako, taj su mučan posao obavljali zarobljenici. Krvničenje je naprjedovalo brže s obzirom na više ubijališta 379

379: Težka čela, Sv.Katarina, Sv.Marieta


Stran 380 SD

na otovorenu. Tamo kdje su mrtvi turani u jame, kao npr. u Kočevskome Rogu, išlo je sporije, jer su jamska grotla uzka pa mogu prihvaćati jedno po jedno truplo, najviše dva. J. Hećimović tvrdi, da tu leži oko 25.000 Hrvata (A. Beljo: YU-genocid, 141.). Moja se iztraživanja kreću izpod toga broja. Koliko uspjeh spoznati, na tome je zemljištu umoreno 12.000 osoba. Dodati je, da je "višak" nevoljnika, njih oko 5.000, odatle odpremljen u Kočevski Rog. Zašto? Usmrćivatelji u topolsko-svetokatarinskome ubijalištu doznali, kako je u blizini veliko ubijašlište, stoga dio zarobljenika usmjerili tamo. A nije izključeno, da im poručiše iz Kočevskoga Roga, neka roblje k njima dovedu, jer im ponestaje posla. Još ih držala ubijateljska zahuktalost.

Sprovodeći zarobljenike i izbjeglice, mjerodavno zapovjedničtvo jugoslavenske vojske oddvojilo je njih 12.000 iz druge povorke i usmrtilo ih u smislu vlastita nacrta uništenja hrvatskoga naroda. Istodobno je time sebe odteretilo sprovodenja prema Zagrebu tolikoga množtva. Držalo se zaključka: što ih više nestane u Sloveniji, manje će ih se vratiti u Hrvatsku.

I ovdje se zarobljenici i izbjeglice morali ogoljeti i izuti te se nagi primaknuti ka gubilištu. Usmrćivani su pucnjevima u glavu sa stražnje strane i turani u udubine. Akoli je koji bio ranjen ili tek pokazivao da u njemu tinja iskrica života, dobio je milosrdno zrno. "Milosrdnici" bi se kadkada zanieli te bi nastavili pucati u mrtve, dok ne bi izpraznili spremnjak (šaržer). Strjeljiva imahu toliko, da ga mogahu razsipati. Kako mi je pripoviedao očevidac, u ubijanju se osobito izticao ženski vod, u kojemu se nalazilo dvadesetak drugarica. Neočešljane partizanke vriskale prazneći oružje, dok mrtvaci padahu na tlo. Veli, kako mu bi neugodnije njihovo kričanje, zapravo urlikanje, negoli pucnji. Ušljivice se uspješno natjecale u krvničtvu.

Nagomilana odjeća hrvatskih pokojnika nije doticana, dok nije okončan pokolj. Tek je poslie prikupljena i odpremljena u nekoliko pravaca. Ubijateljima se pružila mogućnost najvećega izbora odjeće i obuće. Izza napresvlačenja izgledahu gotovo kano prava vojska. Najviše ih mamila modra odora. Da ne bi njihova gotovo uroñena nagona za šarenilom, bili bi postali izjednačeni!

Pribilježiti je, da su krvnici i krvnice u tieku usmrćivanja trošili dosta žestokih pića. Njihovi im častnici počesto nudili staklenke, na kojima se vidjela naljepnica crveno-sive boje. Mora, da su ih kdjegod blizu oteli iz skladišta koje trgovine.

TRBOVLJE - Trbovlje je znano po svojim ugljenim rudnicima. Dakako, meñu

djelatnim jamama našlo se i napuštenih. Goneći uhićeničke povorke iz Kranja prema Zagrebu, u mjestu Zagorje ob Savi neke su skrenute 380

380: Zagorje, Trbovlje, Hrastnik


Stran 381 SD

u Trbovlje. Takva skretanja ne obećavahu ništa dobra. Kada se hrvatski vojnici i grañani našli prjed gotovo zaboravljenom jamom, narediše im sprovodnici neka se izuju i svuku. Nakon toga započe pomor hladnim i vatrenim oružjem te turanju živih u jamu. nije zaboravljeno ni bacanje ručnih bombi u jamu, da i one učiniše svoje, ako je tko ipak živ. Prema škrtim obaviestima do kojih dodoh, u okno je ubačeno tisuću Hrvata. Drugi pak smatraju, kako je taj broj veći. Tako je već zaboravljena jama pretvorena u skupinski grob. (Vjerovatno autor M.Š. misli na napušten rudnik u Hrastniku, poznat pod imenom Stari Hrastnik, što je sigurno, a ima tamo više njih, dok kraških jama na tom području nema. Na tom području ima preko 30 grobišta!!! o.p. D.Š.)

Uskoro je nad istu jamu dovedeno 56 Slovenaca, takoñer "narodnih neprijatelja," strieljano i tureno u dubinu.

DOBROVA I OSTROŽNO - Jugoiztočno od Zidanog Mosta, izmeñu Šentjura i Sevnice, na lievoj strani leže sela Dobrova te sjevernije Ostrožno (oba kraja nalaze se kod Sevnice, D.Š.). U blizini svakoga nalazi se po jedno grobište, u kojemu skupine Hrvata nañoše vječiti smiraj. Sprovodeći ih iz Austrije, srbovojnici ih skrenuli s ceste te ih postrieljali čim zamaknuše izza briega. Najmanji broj mrtvih na oba grobišta nije manji od 500. Budući da su

mjesta zabačena, za njih doznadoh tek 45 godina nakon zlodjela. Na jedvite jade uspjeh pronaći tek jednu osobu, koja mi pruži te osnovne podatke.

Vjerojatno bi temeljitija iztraživanja bacila više svjetla na čitav taj slučaj.

BRESTANICA - Izmeñu Sevnice i Krškoga biva selo Brestanica pored želj. pruge

Zagreb - Ljubljana. U povlačenju njemačka vojska za sobom ostavila manji protuoklopaški rov. Tjerajući zarobljenike, stražari izdvojili stotinjak njih te ih pobili nad rovom. Čini se, da su domaći (slovenski) partizani tu prie pobili manji broj svojih sunarodnjaka. To je grobište dakle zajedničko počivalište hrvatskih i slovenskih žrtava.

KRŠKO - Pokraj Krškoga dizalo se više prostornih staja i sjenika. U svibnju 1945. ostale sve prazne. Meñutim, jednom su prolazno bile pretrpane zarobljenim hrvatskim vojnicima, što su sprovodeni od Zidanog Mosta i tu zanoćili. Biše toliko nabijeni, da su jedva stajali. Od vrućine, ljudskoga izhlapljivanja i zapare neki gubili sviest. Najednom se na dvorištu začuo zvuk nekolikih teretnjaka. Po 30 trpali na svaki. Po kraćoj vožnji čuli se strojnički štektaji, potom se vozila vraćala po nove žrtve. Iz sata u sat u stajama se smanjivala sbijenost, da bi idućega jutra osvanule gotovo prazne. Sgode za skrivanje uobće se nije našlo, samo se očikao trenutak, kada će tko doći na red. Iznemogle i onesvieštene supatnici na rukama prenosili i polagali na teretnjake. Polje pokraj Krškoga primilo nove žrtve. U njima vječno utočište našla neduž 381

381: Dobrava, Ostrožno, Brestanica, Krško


Stran 382 SD

na hrvatska mladost. Procjena broja umorenih te noći kreće se u širemu razsponu: malobrojni preživjeli iznose neujednačene brojeve. Možda je najbliže istini podatak, prema kojemu je tada postrieljano 2.500 ljudi.

IZRUČENJA NA IZTOKU

Kano uvod u iztjerivanje hrvatskih vojnika i izbjeglica na iztoku, t.j. s Bleiburžkoga polja, biva slučaj i uhićenih Hrvata na slovenskome tlu. Duge hrvatske povorke do 15. svibnja nisu se sve našle u austrijskoj Koruškoj. Njihovo kašnjenje bijaše uvjetovano težkoćama u kretanju, na prvome mjestu neprijateljevim oružanim ometanjima, kada sretno izmaknuše pokolju u Hudoj Luknji. K tomu, pretežita većina hodila pješke; nalazilo se u povorkama prilično djece, onemoćalih i staraca. Spomenuto je, kako je sbog zatvaranja prolaza kroz Huñu Luknju skrenuto ka Kranju, te je dulji put odnio više vrjemena. Sbog toga su mnogi uhićeni u sjevernoj Sloveniji izmeñu Kranja i austrijske granice. Jednako se desilo i na iztočnoj strani prjed Dravogradom, kdje je pretrgano izvlačenje u Austriju. Zaostalo se te se i ostalo meñu

Slovenj-Gradcem i Dravogradom. DRAVOGRAD, HUDA LUKNJA -

Kada je po drugi put srbovojska zagospodarila mostovima u Dravogradu, na desnoj strani rieke Drave zatekla desetak tisuća izbjeglica i manje postrojbe hrvatske vojske. Naravski, odjednom se nadoše u klopci. Spomenuto je, da su prve žrtve bili domobrani, koje odnie Drava. Izbjeglice su potjerane prema Celju cestom, po kojoj su pristignule, nakon što izmaknuše nesreći kraj Hude Luknje i Slovenj-Gradca. Partizanska se rulja na njih sletjela kano orlovi mrcinaši na strvine. Bez milosti ih udarali svime i svačime, otimali svaku vriednost. Svatko za njih bi ustašom, takoñer i djeca. Bez ikakva povoda ubijani su u hodu. Bilo im jasno, kako se sprema najgore. Kada su dognani na prostor Hude Luknje, većina je tu pobijena. Pridružiše se onima, što na putu u Dravograd prie tri dana

ostaše za svakda na toj poljani. Ponovljeno je dakle krvoproliće na prokletu mjestu. Nažalost, ne će ostati i posljednje.

NAJVEĆI POKRET - Golema se većina hrvatskih vojnika i izbjeglica 15. svibnja nalazila u okolici gradića Bleiburga te dalje sjeverno i zapadno od njega, što će reći na iztočnome predjelu cjelokupna pribježišta. Gradić Bleiburg postao srjedištem izbjeglih Hrvata, na čelu kojih bijaše Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga. Moglo bi se uzeti, kako Bleiburg bi pri 382

382: Dravograd – Gornji Dolič: Huda luknja


Stran 383 SD

vrjemenim glavnim gradom hrvatskim. Konačno, tu se u grofovu dvorcu kako je opisano - odlučivalo i odlučilo o njihovoj sudbini. Ljudstvo se našlo sbijeno, da se jedva moglo micati. izmeñu vojnika stajale žene i djeca, mladež, starci, bolestnici i ranjenici na nosilima i kojekakvim ležajima te ljudi raznih zvanja i zanimanja. Težko naoružanje, oklopaši, osobni i teretni samovozi, vozila, kotači, motorkotači, kovčezi, zavežljaji te još kojekakvi predmeti. Zalihe hrane bijahu obilate. Mjestimice bila takva gustoća ljudi, da ni kišna kaplja ne bi pala na zemlju.

Viest o bezuvjetnoj predaji prenosila se od usta do usta. Nadanje se pretvorilo u očaj prjed spoznajom, da se moraju vratiti u krvožedne srbokomunističke čaporke. Ni plač, ni jauci,

ni vrisci, ni kletve, ni psovke, ni škrguti zubi, ni prietnje, ni onesvješćivanja, ni samoubojstva, zaista ništa nije pomagalo. Preosta ono najgore - put na muke i stratište. I to pravednih ljudi. Zavladao očaj.

Kada su podignute biele zastave, uz partizanski nastraj na roblje otisnu se pokret na iztok. Kako je rečeno, iz Bleiburga vode dvie ceste: jedna na sjeveroiztok u Lawamunde te preko graničnoga prielaza Labota, druga, izravnija, preko graničnoga prielaza Holmeca ide na Poljane, Prevalje, Ravne na Koroškem, potom se diže k Dravogradu. U Dravogradu se obje sastaju. Sjeverna je (Lawamunde, Labot, Libeliče) malo dulja. Srjednja udaljenost od slovensko-austrijske granice do Dravograda iznosi 20 km. Daljina od Dravograda do Maribora biva 64 km. Ukupno dakle 84 km. U novije su vrieme te ceste asfaltirane i mjestimice proširene, no prilično zavojite. Od Dravograda do Maribora cesta se proteže uglavnom uz lievu obalu rieke Drave. Po cieloj duljini sa sjeverne strane uzdižu se brda.

15. svibnja 1945. pokrenuta je dakle iz Austrije široka ljudska rieka objema cestama prema Dravogradu u onoliku broju, koliko ih mogahu primiti te ceste.

Golemo je more iztjecalo dvjema rječicama. Ljudstvo se nevoljko pokretalo, opiralo se, nastojalo otegnuti odlazak, koračalo lieno i u strahu. To nepriegledno ljudstvo bilo okruženo saveznicima - britanskom i jugovojskom, koje ga čvrsto obuhvatile svojim klieštima. Britanci se ne pomicahu sa svojih položaja. Pazili da se koji Hrvat ne bi provukao izmeñu njih. Jugovojnici oblietali, ulazili u guste redove izbjegličko-vojničke; hvatali pojedince i odvodili ih. Ukratko: Britanci čuvali, jugovojnici nagonili roblje na izlaze. nije lako ući u klaonicu. Kako je tko dolazio na red za pokret, htio se uputiti koju minutu poslie nadajući se kakvu preokretu u svoju korist. U smrtnoj opasnosti pred otvorenim lavljim čeljustima očekivalo se čudo nabolje; nije lako umirala nada, da bi mogao doći spas s bilo koje strane. 383

383: Dravograd – Maribor


Stran 384 SD

Najjače je živjela zabluda, da će se u zadnji čas ipak medusobno suprotstaviti saveznici sbog ideologijskih razloga. Usadeno uvjerenje, po kojemu kapitalizam i komunizam nikako ne mogu obstati skupa, nije lako uzmicalo pred surovom stvarnosti, koja se dokazivala suprotno pred njihovim očima. Ne veli se tek tako, da nada umire posljednja. A nakon nje još preostaje čudo.

Uz najžarču želju obaju saveznika - jednih da se oslobode Hrvata, drugih da ih prime i potamane - ljudsko more nije brže ostavljalo Austriju, negoli su dopustali fizikalni zakoni i ljudsko otezanje, da se izide što kasnije. Iz dana u dan smanjivala se množina ljudi u Austriji. I nakon 15 dana još je stanovit dio naroda čekao na iztjerivanje. Mnogima nije uspio pokušaj prokrasti se noću izmeñu britanskih vojnika, ali je neke i poslužila sreća i izvukli se iz tora. Naime, britanski je okružujući lanac kadkada popuštao, i kroza nj oprezno prošli sretnici. Kada bi se udaljili, nastojali zaći na stranputicu i probijati se u dubinu. Bjeguncima okolne šume bile najvećim prijateljima i zaštitnicima; iz jedne u drugu u malim skupinama, redovno noću, izvlačili se pošto-poto. Kada bi napokon prispjeli na američki zaposjedbeni prostor, ipak im bilo lakše. Odatle redovito put vodio preko Alpa u Italiju.

U tih 15 dana, koliko se praznila austrijska Koruška, u njoj se ponovno našli stanoviti ljudi na istome mjestu, odakle su izgnani pried koji dan. U zadnji se tren izvukli živu glavu izprjed srbokomunističkoga noža na slovenskome tlu. Odlučili se na bieg natrag. Uspjelo im, premda se to nije moglo očekivati. Kazivali kakve se sve strahote dešavaju čim se uñe u Sloveniju. Srbokomunistička krvoločtva nadmašila sve što se ikada dogodilo u novijoj poviesti. Dakako, njihove su priče porazno djelovale na svakoga. Suvišno je i reći, da bijahu spremni probiti se u Italiju pod cienu glave. Kada se to pročulo, mnogi im se priključio u bježanju ili se pripremio za bieg.

Glasovi o golemim stradanjima izručenih Hrvata biše tek potvrdom staroga uvjerenja o naravi srbokomunističkih krvnika. Da ne bi tako, sigurno bi ih se manje našlo u izbjegličtvu. Malo tko bio iznenañen kazivanjima jučerašnjih očevidaca. K tomu, i Britancima bilo poznato, što se dogaña s izručenicima. Naime, u meñuvrjemenu kroz ljubeljski prokop bijahu prošla njihova dva izaslanstva provjeriti točnost viesti o mučenjima i množtvenim ubijanjima, koje oni poslaše silom u Titovu klaonicu. I sada kao željeli sačuvati obraz. I kada je paluba gotovo bila izpražnjena, u austrijsku Korušku stiže feldmaršal Alexander 1. lipnja. Isti dan su obustavljeni zarobljeničko- izbjeglički vlakovi u Jugoslaviju. Podredenima naredio, neka prestanu izručivati Jugoslavene (njihov omiljen naziv!), premda znao, da je slao u klaonicu uglavnome Hrvate! Pritom je dodao: "Osim onih, koji to žele." Poznati feldmaršal nije mogao bez britanskoga licumjerja. Ljudi pobjegnuli od smrti i opirali se nasilnu povratku, sada im se ostavlja na volju slobodan 384


Stran 385 SD

povratak ili ostanak. Kada su Britanci vratili više od 99% Hrvata, najednom se u njih kano probudila savjest i razžalili se nad jadnim hrvatskim pukom te hoće spasiti šaku ljudi od smrti. Trebaše im prjed svietom pokazati svoju "čovjekoljubivost." Budući da nitko nije želio u Jugoslaviju, to je ostatak ljudstva odveden u sbirališta u južnu Italiju. Priključili se onima, što se od prie našli dolje. Na nevolju, bijaše to kap u moru. Ali britanska proganjanja tih nesretnika time ne će prestati. Kao pokazalo se, da su Britanci spasili svoj obraz. Kano da se nečist obraz može spasiti!

Ni prisilan život u Italiji Hrvatima ne bi miran i bez straha. Nad njima neprestano visio Damoklov mač izručenja Srboslaviji. Sjetili ih se Titovi izaslanici. Oni slobodno obilazili sbirališta, bilježili imena tih bezkućnika te prikupljali druge podatke, držali im javne govore, snubili ih neka se vrate, jer ne će biti kažnjeni. U Jugoslaviji - trubljahu - vlada sloboda, kakva se tek može poželjeti, kakve nije nikdje na svietu. Još malo i uskoro će poteći med i mlieko. Veoma riedki padoše na taj mamac. Čim se našli na graničnoj postaji, u njih su uperene puške i strpani u zatvor. Tko nije osuden na smrt, dobio je 20 godina strogoga zatvora, koji odrobijaše u Staroj Gradiški i Lepoglavi.

Obustavom izručenja malobrojnih Hrvata Britanci se htjeli - rekoh pred svietom pokazati ljudski, ali ne za dugo. Njihova politika uztrajala u savezničtvu sa srbokomunistima. Nakon rata s Beogradom podpisali dva ugovora o daljemu izručenju Hrvata, što se nalazili u Italiji. Ali ne i Srba! Beograd nije niti iskao povratak odbjeglih Srba. Velika Britanija na svaki način odlučila desetkovati mali hrvatski narod, i ako joj dobro bi poznat usud izručenih 1945. iz Italije i Austrije. Tako je 1946. s Jugoslavijom podpisala ugovor, po kojemu su triebali biti vraćene u Jugoslaviju sve izbjeglice, koje zatraži Beograd. Kako joj se prvi učinio nepodpunim, drugi je utanačen te podpisan 8. rujna 1947. Taj je Jugoslaviji pružao mnogo šira ovlaštenja negoli prijašnji. Uz ostalo, Britanija će protjerati sve Hrvate sa svojega zaposjednuta područja u Austriji. U izbjegličkim sbiralištima jugoslavenski predstavnici mogli nesmetano djelovati, izpitivati sbiralištnike i odreñivati tko će biti vraćen. Dakako, beogradski se zločinci njime dobrano koristili.

Budući da su Udbina njuškala po izbjegličkim sbiralištima u Italiji nakupila podatke o mnogim Hrvatima, Jugoslavija je od Anglo-Amerikanaca zahtievala njihovo izručenje obtužujući ih za ratne zločine. Na nesreću, u angloameričkim očima takva obtužba često prolazila. Redovito vjerovahu krivotvorenim izpravama Titovih krvopija. Do konca 1948. AngloAmerikanci su nekoliko stotina Hrvata predali srbokomunističkoj klaonici. U sbiralištima se nikada nije znalo na koga će pasti kocka; jer se konačni odlučivatelji ne upravljahu ni po kakvu razumnu mjerilu. U najviše je pri 385


Stran 386 SD

mjera pretegnula želja beogradskih hrvatoždera. Za njih jednako kano i za srbokomuniste svaki Hrvat lako mogao biti - ratnim zločincem. Tako stalno hranili nezasitnoga Moloha Tita hrvatskim žrtvama.

Britanci se toliko uhvatili ugroženih Hrvata, da ih nikako ne htjeli ostaviti u miru. Izručili Titovoj klaonici malo manje od 600 tisuća ljudi samo sbog toga, jer su voljeli svoju domovinu i ne htjeli komunizam. A na prvome mjestu žudjeli za svojom državom. Nakon svega dovezali se i ostatka te i njih predavali krvnicima neka ih dokrajče. Koliki je grieh domoljublje! Domoljublje jednoga maloga nroda, koji vruće želi imati svoju državu. A divne li li i krjepostne britanske pravde i demokracije kada je tako štitila jedan mali narod! Za Britance, dielom i za Amerikance, hrvatske domoljublje ostalo neoprostiv grieh! Crimen magnum. nije se tomu toliko ni čuditi, jer je na koncu 2. svjetskog rata Velika Britanija bila najvećim kolonialnim carstvom na svietu. I mislila, da će ga održati za sve vieke uzprkos tomu, što su već prve poratne godine označile početak kraja toga carstva, "na kojemu nikada ne zalazi sunce." Njima jugoslavenska tamnica nekolikih naroda ostala miljenčetom, premda komunistička. nije smetalo, što je njezin poglavica Tito bio većim staljinistom od sama Staljina, a svoju državu privezao za Sovjetski Savez kano jednu sovjetsku republiku. Ostaje neizbrisiv podatak, kako je V. Britanija zajedno s Francuzkom 1918. stvorila Jugoslaviju na svoju sliku i priliku. U Versailesu je potvrdeno njezino roñenje. Znaju joj se očevi.

BUJICA HRVATSKE SMRTI - S Bleiburžkoga polja započeo je najdulji, najteži i najsmrtniji put hrvatskoga naroda u svoj njegovoj poviesti. Po broju roblja s njime se ni približno ne može uzporediti niti jedan takav dogañaj. U povorci za povorkom dvjema cestama odmicale ljudske rieke. Navedeno je, kako su prvi na Križni put stupili Hrvati, što se bili sklonili u sjeveroiztočnoj Italiji, zatim na silu predani Titovim krvnicima. Izza njih oni iz sjeverne Slovenije, kojima ne uspje prekoračiti slovensko-austrijsku granicu. Sada na put bez povratka kreće višestruko brojnije množtvo u iste lavlje ralje, koje se nepriekidno stištu, udavljuju svoje žrtve. Izručenici su znali, na što će naići i što ih čeka te duhovno bijahu pripravljeni na sve moguće jade i nevolje. Sbog toga su donekle lakše podnosili sva zvjerstva, što ih na njima izkaljivao pobjednik. No, ipak ih je malo iznenadila njegova okrutnost i krvožednost, jer je rat već bio svršio. Naprotiv, pobjednik slavio svoj pobjednički pir. Okrutnost i krvožednost nisu posustajale ni jenjavale. Taj je neprijatelj od 22. lipnja 1941., kada se odmetnuo u šume, do 15. svibnja 1945. do krajnosti usavršio svoj proganjateljski, mučiteljski i ubijački obrt. Sada se pružila mogućnost kano nikada: pod imenom države Jugoslavije uništiti najviše Hrvata u korist Velike Srbije. I četnici i srboko 386


Stran 387 SD

munisti u svojoj se borbi služili istim načinom, a jednaka bi i njihova namjena. Razlikovahu se tek po izvanjskim oznakama. Za ostvarenje Velike Srbije stajaše im kao zaprjeka hrvatski narod. Narod katoličke uljudbe i kulture, najstariji slavenski narod, takoñer i prvi meñu Slavenima koji je osnovao vlastitu državu. Za ostvarbu svojega cilja Srbija nikada ne imaše takvu priliku. I izkoristila je do krajnih meña.

LIBELI ČE, ČRNEČE, DRAVOGRAD

- Hodeći iz Bleiburga sjevernom cestom - preko Lawamunda i Labota - do austrijsko-slovenske granice, sprovodnici svake zarobljeničko-izbjegličke povorke ostali ipak podnosivi. Tuñe tlo i stanovnici kano da im smetali ostvarivati svoje najniže nagone. Čim se priede meda, naći će se bez ikakvih obzira, tu će slobodno činiti sve što požele, što ima na um padne. Istina, na austrijskoj strani bilo i udaraca nogom, štapom,

kopitnicom, čuo se i koji pucanj, no bijaše to tek lagan navještaj onoga, što će se dogañati uskoro izza državne granice. I kako koja povorka ulazila, prvi njezin doživljaj bi veoma crn. Na nju sliećahu novi strvinari i primoravali svakoga odlagati vriednostnice. Za svaki slučaj, više radi omekšanja dotičnoga, udielili bi kakav udarac. Najveću pohlepu pokazivali za zlatnim nakitima i satovima, potom plienili novac. Zatim su povorke natjerivane u trk, da bi se otresle svakoga suvišna predmeta. A sve bi viškom osim odjeće i obuće. Bolja obuća i odjeća mahom se oduzimala.

Uskoro izbila divljanja srbokomunističke soldateske. Začinjala pojedinačna ubojstva praćenih u povorci, onda bi koji stražar, kako za užitak, puštao čitav štektaj iz strojničice. Na cesti bi ostala skupina mrtvih i ranjenih, ali preživjeli moradoše napried, kao da se nije ništa desilo. Budući da nove skupine pritjecahu stalno, dolazilo do zastoja sbog zaustavljanja radi pljačke vriednih stvari, što se našle u zarobljenika i izbjeglica. Uza cestu, gotovo na svakome metru stražari usmrćivali sprovoñenike. Najviše je ubijenih na uzcestnim ledinama blizu sela zvanih Libeliče i Črneče. Treće je usmrćivalište nedaleko grada Dravograda. Libeličke, črnečke i dravogradske ledine prekriše najmanje 3.000 Hrvata i Hrvatica. Broj je odreñen na osnovi izjava nekolikih svjedoka tih zlodjela. A točan je pak, koliko uobće mogu biti točni brojevi odreñeni na takav način. Naime, kako je koja povorka nailazila, tako je rastao broj ubijenih, što su potom ubacivani u novoizkopane veoma prostrane i duboke grobove. Tjeranike dočekivali partizani, načičkani s obje strane ceste i uzimali svoj danak po slobodnoj volji. Naskakivali na njih kao ljute zvieri, udarali ih i usmrćivali. Činili jednostavno što im se prohtjelo. Stražari ih na to i poticali. Svoje razbojničke nagone izkaljivahu na nemoćnicima. U desetak dana, koliko su tom cestom tjerali zarobljenike i izbjeglice, grobovi se postupno punili do vrha. Naravno, mnogi se prie smrti 387

387: Libeliče – Črneče, Dravograd


Stran 388 SD

morali svlačiti do gaća i izuvati, a srbovojnici se, tako reći, u hodu preoblačili i preobuvali u njihovu odjeću i navlačili obuću. Višak je slagan na hrpe, ali prie temeljito pretraživan, kako bi se pronašao kakav vriedan i skupocien predmet. Izplatilo se prebirati po džepovima i zašitcima, jer se nalazili zlatnici, prstenje, ure, novac. Poslie se taj "ratni plien," ali bez tih vriednosti, našao u vojnim skladištima u Mariboru.

POLJANE, PREVALJE - Južnom

cestom (Bleiburg-Holmec-Poljane-Prevalje-Ravne na Koroškem-Tolsti Vrh-Dravograd) tjerana je druga struja hrvatskih zarobljenika i izbjeglica. (Selo Poljane piše se i Polana). Srbovojnici u izbjegnulim mužkarcima, kao i do tada, vidjeli presvučene ustaše, u djevojkama pak članice Ustaške mladeži. Momčuljci izmeñu 12 i 15 godina takoñer svi odreda za njih biše članovima Ustaške mladeži. Uvjereni u svoju tvrdnju, sbog toga sa svima njima najsurovije postupali. Sva dokazivanja, kako oni to ni su, bio razgovor s

gluhima. Najsumnjivijim bijahu odrastli ljudi i bolje odjeveni u gradansko odielo. Zagledavali njihove gladke dlanove. Vidjeli u njima ustaške i državne dužnostnike te ih oddvajali od ostalih i većinu odmah usmrćivali. Bili to službenici raznih struka i prosvjetari. Gladki dlanovi odlučivali o smrti i životu! Da bijahu naborani, hrapavi, našao bi se kakav drugi obtužujući razlog.

Potvorene članice Ustaške mladeži izlučene su iz povorke te odvedene u stranu. Na njih navalili silovatelji te se izživljavaju dok im se prohtjelo, potom ih umorili. Njihov plač i krici ostali uzaludni. Skupina tih nesretnica brojila oko 60. Počivaju u obližnjoj skupnoj grobnici.

Kako su izručenici prelazili granicu u Holmecu, na njih počinjali nasrtati grabežljivci. Pljuštali po njima udarci raznim predmetima, "čašćeni" sočnim ćirili čkim psovkama. Psovke i prietnje nadglasavale njihove jauke. Sliedjelo oduzimanje svega valjana, što se u njih našlo. I to po poznatu partizanskome redosliedu: u prvi mah otimana zlatnina i ure, s njima novac, napokon odjeća i obuća. Pored ceste čekali otimačko-razbojnički čopori i skupa sa sprovoditeljima obavljali svoj posao. izmeñu sela Poljana i Prevalja (koji

kilometar od granice), na potezu kdje s cestom uzporedno teče rječica Meža, stvoreno je prvo veliko ubijalište. Grobište je s obje strane ceste, dugo najmanje 1 km. Hrvatski vojnici i izbjeglice tu su, u prolazu, usmrćivani dva tjedna. Kako prolažahu, odredeni su izdvajani i umoreni. Dosta ih je skončalo od uboda nožem. Već opljačkani, morali se ogoljeti i izuti. U njihovu se odjeću presvlačile ubojice; osobito bili pohlepni za čizme i bolje postole. Usmrćeni su turani u svježe izkopane rupe u ledini. Krv ubijenih na desnoj strani ceste, na prostoru uz Mežu, po strmini klizila u rječicu u tolikoj količini, da je Meža sve te dane tekla crvena do svoga ušća u Dravu kod 388

388: Poljana, Prevalje (posljednja bitka 9.V.45)


Stran 389 SD

Dravograda. Crvena bila od ljudske krvi. Kako dani promicahu, to Meža primala novu i novu krv. Tko je pao pod udarcem, od slabosti, žede i drugih jada, ostao je ležati dotučen. Ostali se ne smjeli ustavljati. Kada su grobovi napunjeni, smrt je dalje kosila po svoj duljini puta do Dravograda. A ni tu se ne će zaustaviti. Više je svjedoka izjavilo, kako je na tome prostoru pobijeno 6.000 osoba. S obzirom na duljinu i širinu toga grobišta te dubinu rupa, može se povjerovati u izneseni broj. Pribroje li mu se usmrćeni od Holmeca do Dravograda, onda je taj broj dosta veći.

Sa srbokomunističkim prievarama i lažima redovito ide licumjerje. Upravo su na tome prostranu hrvatskome gubilištu i grobištu izmeñu Poljana i Prevalja, koju godinu izza rata postavljena 3 (tri) spomenika - palim borcima. Dakle partizanima. Ne umorenim hrvatskim vojnicima i izbjeglicama, već njihovim ubojicama! Živim ubojicama. Ono, neka se vidi, da se tu borili partizani i izginuli za slobodu. A tih njihovih bitaka na dotičnomu prostoru nikada ne bi. Neupućeni mogu prihvatiti laž za istinu, ali su u laži kratke noge. Stvarno, htjeli time skriti vlastita zločinstva. nisu imali ni srama ni stida, a najdalje su od toga, da bi gajili i najmanju sućut prema mrtvima, pa i bez obzira na činjenicu, što tu leže žrtve njihovih ruku. Poviestnih krivotvorina srbokomunisti se često laćali i nisu se obzirali ni na što, jer su u svojemu jednoumlju uviek bili u pravu. Pravo i istinu krojili po svojoj mjeri i ukusu. Uzprotivili im se nitko ne smjede. Jednostavno rečeno, činjahu sve, što im odgovaraše u odredenu času. Istina bila i ostala njihova najslabija strana!

USMRĆIVANJA U CELJSKOME KRAJU I DO ZIDANOGA MOSTA

NOVA UBOJSTVA KRAJ SLOVENJ-GRADCA, SPODNJEGA DOLIČA I HUDE LUKNJE - Južna cesta iz Bleiburga u Dravograd uzlazi s juga. U Dravograd se počele slievati povorke s obiju cesta, što je uzrokovalo veliku gužvu i zastoje u prohodu kroz taj gradić. Ne pomagaše ni mahnito požurivanje, ni pojačano šibanje rieke hrvatskih zarobljenika i izbjeglica. Kako bi se to ipak ublažilo te smanjio pritisak na cestu, što vodi u Maribor, množtvo je s južne strane skrenuto desno prema Slovenj-Gradcu te napried u Spodnji(?) Dolič, Hudu Luknju i Celje. Iz Celja najveći dio prema Zidanome Mostu, manjina u ðurmanec i Krapinu. (Vidi kartu

316, D.Š.) Vraćenici iz Austrije sustignuli su zalaznicu onih izbjeglica i zarobljenika, koji padoše u

ruke srbovojsci na području južno od Dravograda, kada 389


Stran 390 SD

je ista po drugi put zauzela dravogradske mostove. Tako se s priekidima stvorila zajednička trakavica do Hude Luknje. Prvi, oni od Dravograda, što ne uñoše u Austriju, nisu mirno prošli Hudu Luknju. Tu ostaše mnogi. Svježa su ubijališta dobila obilnu prinovu. U uzporedbi s prijašnjim usmrćivanjima, tada su potrostručeni zločini. Roblje je ponovno opljačkano. Odnieto mu sve, što preosta od dotadašnjih otimačina. S obje strane ceste od Slovenj-Gradca, naročito kod Spodnjega Doliča i Hude Luknje, usmrćivani su zarobljenici i izbjeglice. Najviše ih je pokošeno na prostoru Hude Luknje. Na tome zatvorenu zemljištu ustavljeno je dalje putovanje te strieljani svi od reda.

Na osami u Hudoj Luknji dizala se kapelica. U nju se sklonilo, bolje reći nabilo, više zarobljenika, nego je mogla primit. Smrt je oko njih žela i kosila. Dok čekahu, kada će oni stići na red, s unutrašnje su strane čavlima izpisivali svoja imena i prezimena, vrieme roñenja te rodno mjesto. S vrjemenom se pročulo, kako su na zidovima te kapelice zabilježena imena nestalih hrvatskih vojnika. Stoga kapelicu posjećivali mnogi iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, ne bi li možda pročitali podatak o svojim nestalima na Križnome putu. Kada je takvo hodočašće uzelo maha, komunisti prekinuli obilazke. Po naredbi domaćih vlasti jedne je noći kapelica podpuno srušena. Time nestali i svi pisani tragovi, što ih čuvala tolike godine. (vidi zapis 'Mislinja', to je bila kapelica na parceli 'Batič' kod Manhartovog kamnoloma. Jedna lipa, sa lieve strane uz tu kapelicu, još danas tamo raste. Domačini tvrde, da je kapelica imala možda deset tisuča podpisa, te da ju ljudi stvarno nisu htjeli dirati, moj zapis od 2001-11-17, karta 316, D.Š.)

Tko nañe privrjemen zaklon u kapelici, osta zauviek u njezinoj blizini. Njegov posljednji čin bi urezivanje osnovnih podataka o sebi. Ubijanja nisu prestajala, čekalo se samo kada će tko doći na red. Žeda, glad, mrcvarenja svake naravi, šibanja i dr. većinu dovela u stanje, da su u smrti očekivali spas, osloboñenje od svih ovozemaljskih zala. Vezani žicom po dvojica i četverica, približivali se k rovovima (to je poznati 'PANCER GRABEN' u klancu Mislinja, samo stotinu metara prije crkve u centru gradića, D.Š.) ne pokazajući ni najmanji odpor. Neka dode smrt što prie. A smrt odnosila u skupinama. I ako su ljudi izcrpljeni i gotovo polumrtvi odvodeni na stratište, ipak bi sievnula kakva iskrica. Kada se petnaestak godina nakon pokolja u Hudoj Luknji našlo nekoliko Hercegovaca, radnika na cesti, i pjevušilo svoju gangu, pristupila im domaća žena te pripoviedala, kako je takvo pjevanje čula u svibnju 1945. Pjevali vezani vojnici odlazeći u smrt. Dakle, ni u hudoluknjanskoj klaonici hrvatski glas nije podpuno zamuknuo, dok tiela nisu izrešetana ubojitim zrnima. Prijašnjim su žrtvama dodavane nove pa ih u Hudoj Luknji do Slovenj-Gradca u grobištima leži najmanje 15.000. Drugi ovomu broju dodaju još 10 tisuća.

Na visokoj vrućini trupla se brzo počela razpadati, dakako i zaudarati. Triebalo je hitno i temeljito srpječavati zarazu. Na koncu toga krvločtva pet dana su vapnom polievana trupla, kako ne bi izbila pošast. O veličini prieteće pogibli, kazuje činjenica, da su vojne vlasti na brzinu podignule na noge sve sposobno stanovničtvo uokrug do Slovenskih Konjica, Šoštanja i Šmarja, 390


Stran 391 SD

kako bi što prie vapnom polilo mrtvace, meñu kojima bi i dosta ubijenih konja, i tako omele nesreću izazvanu truljenjem velika množtva pogubljenih.

Zahvaljujući tomu, pokolji na navedenu prostoru dobili stotine svjedoka. Možda sbog toga i velike razlike u procjeni broja umorenih. Puno viditelja - puno i procjena.

Kada se popravljala i asfaltirala cesta od Hude Luknje do Slovenj-Gradca, mjernici su na uzcestnim grobištima težko postavljali mjerne sprave. Iste jednostavno tonule, mjernicima se obuća punila zemljom. Naime, grobišta su posuta tankim slojem zemlje. Naravski, na grobištima raste nizka trava, a drveća nikdje. Nedvojben je to dokaz, da su izpod površine naslagane ljudske

kosti. ZGORNJA HUDINJA - Na njezinu prostoru bila

je njemačka vojska izkopala protuoklopaški jarak 3 m širok, 2 duboko, dug koju stotinu metara. Na koncu svibnja i početku lipnja 1945. u selo su dovoñeni njemački i hrvatski ratni zarobljenici, hrvatske i slovenske izbjeglice te domobrani. U mjestnoj se školi morali izuvati i svlačiti do gola. Takvi su potom vezani žicom te strieljani nad jarkom, dok nije napunjen tjelesima. Ne zna se koliko je Hrvata tu ostavilo život, ali ih je najmanje polovica svih. Drži se, kako je sveukupno pomoreno 6.000 ljudi. Domaća osnovna škola ostala pretrpana odjećom i obućom. Pojedini razvlačili, što im se dopalo, dok najednom "plien" nije nekamo upućen. Zlatninu, nakite i druge vrjednote ubojice podielile meñu osbom.

TEHARJE - Povorke, što promaknuše kroz Hudu Luknju, brzo se našle nadomak Celju. Iz Celja je jedna

brojnija skupina odvedena u Teharje, mjesto blizu grada u pravcu prema Mariboru (Štoram D.Š.). Koji dan prie (12. svibnja) "proradilo je" strjeljalište u blizini, kada su pobijeni zarobljenici i izbjeglice, što su zaskočeni na putu u Austriju. Sada su im prikjučeni vraćenici s prostora meñu Celjem i Dravogradom te oni s Bleiburškoga polja. No, sada se u smrt hodilo po mukama. Slovenci, Hrvati i Niemci, mužko i žensko, stlačivani su po skladištnim prostorima, da se dušili sbog nestašice zraka i skapavali od žede. Mučitelji bijahu pripadnicima Ozne III. armije, a kano izpomoć pridodali im stanovit broj članova Ozne Republike Slovenije, kojom zapoviedao zloglasni Mitja Ribičič, veliki Titov miljenik.

Podrumski prostori pretvoreni su u mučionice. A mučitelji biše dorastli svome obrtu. Iz podzemlja izvirali životinjski krici, zapomaganja i jauci sve dane i noći bez prestanka. Mučenici, poglavito Slovenci, molili krunicu, kako bi izdržali boli i sabraniji krenuli na usmrćivalište. Izprebijani i izranjeni ljudi dosta krvarili, ali ni kapljicu vode nisu dobili. Na hranu se, 391

391: Celje, Spodnja i Zg.Hudinja


Stran 392 SD

naravno, nije ni pomišljalo, Da je nudena, vjerujem, nitko je ne bi okusio. Krv se nije lako zaustavljala. Sbog toga se trgala odjeća i odtržcima se povezivale rane. Tako izranjavani, žedni i gotovo goli izbacivani su na dvorište na vrelo sunce, kako bi jače trpjeli. U po kojim prostorima izmučeni ostajali po nekoliko dana. A mlaćenja nisu jenjavala.

Pokrajne kuće bijahu drugovi oficiri uzeli za sebe. Meñu zatočenim djevojkama i mladim ženama izbirali ljepše i dopadljivije te ih odvodili u svoje sobe, kdje ih silovali. Protivljenja "naplaćivana" udarcima. Iz tih uživaonica čule se molbe, vapaji i krikovi. Nesretnice uskoro bivale zamjenjivane novim robljem. I tako se nastavljalo nekoliko dana.

I mužkarci i žene odvodeni na ubijališta. Pokopavani su na nekoliko mjesta u skupne grobnice. Našlo se tu i naravnih udubina u tlu. I one i izkopane izpunjene su truplima. Za nesreću, bijahu prenapunjene i pokrivene tankim slojem zemlje, stoga već za

koji dan počelo jako zaudarati. Da bi se to spriečilo, dopremljeni su njemački zarobljenici, koji su nanosili zemlju i tako srpječavali širenje zarazne bolesti.

Kada pak udariše jesenske kiše, nabujao obližnji potok odnoseći zemljani pokrov, odkrivala se mnoga trupla. Osim ružne slike širio se i moćan smrdež. Sbog toga mjestna vlast bila prisiljena dovesti kažnjenike. Još jednom su zatrpana ista trupla. Ne bi druge, neka su trupla morali prenieti na udaljenije mjesto. Mrtvaci se ne dali lako smiriti.

Po poluslužbenim ocjenama, u Teharju je usmrćeno 5.000 do 6.000 osoba. Najviše Hrvata i Niemaca. Hrvata do 3.000, Niemaca 2.000, slovenskih domobranaca najmanje 500.

Zlatninu i nakite nitko sobom nije odnesao u grob.

SPODNJA HUDINJA - Oko 4 km sjeverno do grada Celja stere se naselje Spodnja Hudinja. I tu njemačka vojska za sobom ostavila protuoklopaške rovove. Kako to biva, srbovojnicima poslužili za grobnice njihovih žrtava. Nad njima je strieljano 300 hrvatskih vojnika i izbjeglica. (Vidi kartu 391, D.Š.)

MEDLOG - Medlog je naselje uz sjeverni rub grada Celja. Sada je gotovo predgradem sama Celja. U drugoj polovici mjeseca svibnja i lipnja 1945. njegove su livade i voćnjaci učinjeni prostranim grobištem. Oznaši III. armije i njihovi pomagači iz slovenske Ozne nemilice usmrćivali gradane Republike Slovenije nepoćudne "narodnoj vlasti," naročito pripadnike njemačke manjine, hrvatske vojnike i izbjeglice te njemačke zarobljenike. Mjerodavni u Sloveniji ocjenjuju, da je na medložkome tlu ubijeno 10.000 osoba. Brojka mi se čini previsoka. Koliko sam uztvrdio, tu je pobito 5.000 392

392: Gornji Dolič, kanjon Huda luknja, jedan takav primjer

392: Celje, Medlog


Stran 393 SD

do 6.000 ljudi. Niti približno se ne može reći, koliko je jednih, drugih i trećih. Hrvata bi moglo biti najmanje 1.000.

Kako bi uhodano, žrtve se morale izuvati i svlačiti do gaća, jedni do gola, potom su vezivane žicom po dvojica. Nakupljena odjeća i obuća odpremljena je na nepoznato mjesto. Nakiti i vrjednote svršile u džepovima visokih poglavara.

Prema djeci krvnici bijahu "čovječni". Ne ubiše ih kano njihove roditelje. Djecu partizanke preuzele odgajati u jednome ili dva doma. Na nedužnoj dječici "banditskih roditelja" izkaljivale svoj vučji bies. nije poznato, da je koje od njih odrstalo.

GOLOVEC, KLJUKEC, MULOVEC - Sela u celjskome kraju. Pored svakoga se prostire grobište, kdje su srbovojnici i republički Oznaši usmrćivali zarobljenike i grañanske osobe u svibnju i lipnju 1945. Svako to grobište krije koju stotinu nedužnih žrtava. Poznato je, da ih 250 leži pokraj Golovca. O broju ubitih kod Kljukca i Mulovca podatci su veoma oskudni i, k tomu, proturječni, da se ne može s više sigurnosti odrediti približan broj. Barem za sada. Ipak se može zaključiti, kako u svakome nije manje negoli u golovečkome grobištu. Tu je još jedna težkoća. Osim Slovenaca na sva tri mjesta strieljani su i Hrvati. nije moguće ustanoviti ni odnos jednih prema drugima. Noći gutale ljude, a do svjedoka se jedva i dolazilo. Mrtvi ne govore, preživjeli krvnici šute i trpe od noćne more.

Uzgredice navedeno, malo je usmrćivališta u Sloveniji, na kojima se ubijalo 1945., pa niti onih najmanjih, na kojima nisu stradavali Hrvati. Bez suzdržavanja se može kazati, kako u pretežitoj većini njih leže i Hrvati.

*** Proizlazi iz navedenih podataka, da je celjska okolica načičkana velikim i manjim

grobištima. Bit će, kako mu u tome nema ravna nadaleko. U prvim poratnim godinama i poslie domaći mogućnici nastojahu ukloniti što više sljedova tih težkih zločina. I zato im se pružila izvanredna mogućnost. Naime u Celju je velika tvornica zvana Cinkarna. U tieku proizvodnje u njoj se uzgredno stvaraju veće količine odpadnih tekućih kemikalija sposobnih za razgradnju organskih tvari. Bolji poznavatelji tamošnjih dogañanja tvrde, kako je taj odpad odlagan upravo na obližnja grobišta. I na tim grobištima već nije gotovo nikakva traga posmrtnih ostataka mnogih žrtava. Bez obzira na taj barbarski čin, sjećanja i spoznaje ostaju, a stanovita su i zapisana. Poviest se ne može izbrisati! 393


Stran 394 SD

***

LAŠKO, RIMSKE TOPLICE, HRASTNIK -

Zarobljenici i izbjeglice iz Celja upućivani su prema Zidanome Mostu i napried u Zagreb. Meñutim na tome pravcu leže naslovljena mjesta. U blizini Laškoga (kdje se proizvodi poznato pivo) nahodio se napuštan rudnik. Nada nj je dopremljena skupina Hrvata. Većina ih je strieljana i ubacivana u grotlo, za njima pošlo i nekoliko živih. Srbovojnici i oznaši III. armije dokopali se kladiva (čekića) i njihovim udarcima mrskali lubanje svojih žrtava. Njima to bi i zabavno. Cieni se, kako je u njemu 3.000 trupala zajedno s onima, što su ubačeni nekoliko dana ranije, nakon oštre bitke u povlačenju.

Dodatne je žrtve primila i jama u Rimskim Toplicama. U njoj leži 250 osoba.

Iz Rimskih Toplica vodi cesta u selo Hrastnik. S ceste Celje-Zidani Most skrenuta je dugačka zarobljeničko-izbjeglička povorka u Hrastnik, kdje je takoñer izkorišten napuštan rudnik za množtveno grobište. Četiri su dana nada nj dovodene žrtve te usmrćivane vatrenim i hladnim oružjem, osobito noževima i mlatovima. Svjedočenja upućenih govore, da je u jamu tureno 1.500 osoba.

Kod Zidanog Mosta spajale se povorke iz Celja i Kranja i nastavljale prema Zagrebu.

MLJEVENJE KOD ZIDANOG MOSTA - Zarobljenička povorka, što brojaše 1.500 momaka, kraj Zidanoga Mosta skrenuta bila s ceste i usmjerena uzbrdo. Zaustavljena izpod vrha brda. Stražari se dobrano bijahu odmaknuli od roblja lievo i desno.

Sprovodenici poliegali i ubrzo usnuli. Najednom se iznad njih prolomilo nekoliko snažnih pucnjeva, potom se zakotrljalo kamenje niz brdo. Dok su malo došli k sebi, već ih zahvatili veliki i manji odroni i gnječili kano tiesto. Ukloniti se nije moglo nikamo, jer zarobljenici biše zahvaćeni po čitavoj širini. Preko njih se prevaljivali desetci i desetci tona kamena i zemlje. Ranjenici zapomagali, ali ih zauviek umirili prispjeli stražari, a malobrojnim preživjelima zapovjedili, neka se spušte na cestu. Meñu njima se našao Ivan Ikan ðerek iz Gornjih Vinjana u Imotskoj krajini.

Partizani primjenjivali i obredna usmrćivanja. Ovakva kano što je ovo, obično vršili u kamenolomima, sada na brdo dovlačili razprsak (eksploziv) te izkušali mljevenje ljudi na nizbrdici. Ostvarivali ono, što ni paklenomu vragu ne bi došlo u pamet! Smatra se, kako je tu ostalo najmanje 500 mrtvih.

PUT IZ CELJA PREMA KRAPINI - Manja skupina zarobljenika i izbjeglica iz Celja je skrenuta u pravcu grada Krapine. Vodeni su preko 394

394: Laško »Barbarin rov«

Rimske toplice: kanal

Hrastnik: rudniki i Brnica

Zidani most: kamnolom


Stran 395 SD

Rogaške Slatine, ðurmanca te Krapine do Zagreba. Uza cestu su usmrćivani pojedinci. Šturi podatci daju naslutiti kako je u ðurmancu jedna skupina izdvojena te usmjerena na iztok. Ustavljena je u desetak kilometara udaljenu Macelju, mjestu pokraj slovenske granice. Tu se našli s onima što su hodili preko Maribora i Ptuja. To je veće ubijalište. Osim Hrvata smaknuto je više njemačkih zarobljenika. Tko je tu dospio, legao je za vječne čase.

***

OD DRAVOGRADA DO MARIBORA - Od austrijsko-slovenske granice do Maribora pješačilo se dva i pol dana, noćevalo se obično dvie noći, ovisno o tome kada se izišlo iz Austrije. Prvih dana hodilo se i po noći, ali su uskoro povorke ustavljene na cesti te uzcestištu i tu ostajale do zore.

Naime noću bježalo dosta ljudi, pa to pobjednici htjeli onemogućiti, stoga uveli "spavanje". Sprovodnici redovito jahali. S obje strane ceste kretali se vojnici, drugi stajali, tako da su zarobljenici i izbjeglice prolazili uglavnom kroz dvored gladnih vukova. Do vode se nije moglo, jer su čuvani izvori, potočići i studenci uzduž ceste do Maribora. Glavom se plaćao izlazak iz reda, naročito pak pokušaj da se dode do vode. Žedna usta gledala Dravu na desnoj strani, više potoka i izvora, sdenaca i lokava, no usta se i dalje sušila. Kakvu su stegu nametnuli srbovonici, razumjet će se iz doživljaja Z. Duspera:

"Nakon pola sata dvojica mladih domobranskih časnika, koji su bili u redu ispred nas, obrate se komesaru Milošu govoreći mu da bi morali izaći iz kolone jer imaju dizenteriju. `Drug komesar' pozove jednoga koji ih povede iza grma. Komesar ih je Miloš slijedio i kad su zašli za grm, začusmo četiri revolverska hica - počelo je ubijanje u koloni! Jednomu je od dvojice mladih poručnika bilo 23 godine, zvao se Žabić (znali su ga oni ispred nas), a drugom sam zaboravio ime. Hodali smo oko 6 - 7 sati, ali nitko iz kolone nije više tražio da ide ustranu. Mnogi su mokrili u gaće jer se nisu usudivali zamoliti da vrše nuždu uz kolonu" (U vrtlogu, 26.).

Živi svjedok ocrta stanje ljudi u povorci i ljute zvjeri što ih gonile. Osim oružja, redovito uperena u sprovodenike, stražari u rukama držali štapine i kolce, kojima po želji udarali mužko i žensko. Uzcetsnici srbovojnici pokazali se opakiji od čuvara. Koliko god su povorke odmicale od granice i bile opljačkane već na ulazu u Sloveniju, gotovo na svakome mjestu igra počinjala izpočetka: oduzimanje odjeće i obuće, osobnih stvari, novca, nakita te svega, što im se činilo od vriednosti. Meñutim, strvinarima nikad ne bi dosta. Smatrahu, kako je svaki mužkarac i žena prepun vrjednota, koje, eto, do toga mjesta na cesti ne moraše nikomu dati. Najviše odnesoše otimači, što pljačkali po ulasku u Sloveniju. Kako se odmicalo od mede, to 395

395: Celje – Rogaška - Krapina


Stran 396 SD

su ljudi imavali manje i manje stvari, jer im je nepriekidno otimano. Ali u strvinarskim očima oni uviek bijahu netaknutima. Ako se iz biede rada nezasitnost, onda se to ovdje potvrdilo u cielosti. Kada je, primjerice, pojedini strvinar nakupio desetak satova, još više lančića, prstenja

te drugoga, uviek mu bijaše malo. Tražio još.

Malo dalje opet štapovi i kolci i kopitnice pucali po ledima ratnoga roblja, udarci nogu padali po gnjatima, podkoljenicama, bedrima i

strašnjicama, pleske letjele po obrazima, pluvanja po licima. Ponavljale se najbezobraznije uvrjede i psovke, kakve tek pozna zaklad srbskoga jezika. Od najobičnije do one: "J...m ti dete u detetu!" Svi bili banditima, ustašama, zločincima, koje trieba smjesta pobiti. Psovke se miešale s prietnjama i grožnjama. Iste onda podkriepljene udarcima. Potom bi, kano od šale, krvolok izpuštao štektaj iz strojnice, a na gomili ostajale desetine mrtvih i ranjenih. Ranjenici su odmah dokrajčeni. Dakako, činio bi to radi vlastita zadovoljstva, iz čista hrvatožderstva. Bivalo takvih slučajeva na desetine. Moralo se dalje bez zastoja gaziti mrtvace, jer se obilaženje smatralo prekršajem, odnosno pokušajem biega. I kada bi preko takve hrpe mrtvaca prešla koja tisuća ljudi, ostajali ugaženi, stanjeni.

Odjednom bi sprovodnik konja u trku natjerao na povorku. Sreća, životinje bijahu daleko ljudskije od bića na njima. Koliko god su mogle, izbjegavale nasrnuti na čovjeka. Premda ovakvi prizori biše česti, malo je sprovoñenih stradalo od konja. Konj bi se najednom naglo zaustavio, pa je kadkada jahač izkočio iz sedla i jedva se oddržao na konjskome vratu, a po koji je i sletio s njega.

Budući da je mjestimice Drava tik uz cestu, pojedinci uskakahu u nju, kako bi je preplivali i našli spas na drugoj obali. Malo ih se dočepalo željene strane. Za njime bi srbovojnici osuli gustu paljbu. Kada bi bjegunac izčeznuo s površine, obično bi obrnuli cievi u povorku u znak osvete i opomene, neka nitko ne ponovi njihov čin. Pokušaj biega jednoga čovjeka kažnjavan je smrtima deseterice ljudi. Cesta od Dravograda do Maribora (62 km) na svoj duljini bijaše velikim mučilištem i usmrćivalištem. A rieka Drava grobnicom. Ona primala mnoge usmrćenike. Ako bi na cesti mrtvačka gomila narastla visoko, sprovodenici morali pokojnike nositi u Dravu. Rieka bi ih hitro poniela.

Stražari povrjemeno nareñivali trčanje. Njima na konjima to bi šala, stvarno pak način mučenja tjeranih ljudi. Da bi se barem malo pomogao, odbacivao svatko razne predmete. Uzcestni grabežljivci slietali na odbačene stvari; kdje kada se po dvojica i trojica potezala za isti plien, svadala se i medusobno gurala i odgonila. Častili se maztnim psovkama. Potegnuli bi i oružje jedan na drugoga. Umirivali bi ih zapovjednici, uz to ih tješili, da će 396

396: Dravograd – Maribor


Stran 397 SD

takva ulova biti još, jer sprovoñenika iznad svakoga broja. Čim bi strvinari i strvinarice oduzeli ručnu uru, odmah bi je stavili na svoju ruku. Pričvršćivali je i na desnu, jer ne znaše na kojoj se drži. Po koji na svakoj ruci nosio jednu uru, drugi pak dvie na jednoj ruci. Naočigled svih razmjenjivali meñusobno oduzete stvari. Po neki nosio naprtnjaču opljačkanih dobara. Zaista otimanje i posljednje stvarčice nije nikada ni prestajalo, kuda god se micalo roblje te dokle god je dospjelo.

Čim bi se navečer povorke ustavile, sve živo bi popadalo po cesti i uza nju. Izcrpljeni su ljudi brzo padali u san. Ali ni tu ne bi mira. Sprovodnici budili pojedince, odvodili ih koji korak od ceste i pretraživali, ne bi li našli štogod. Opipavali odjeću, nije li u njoj zašiven koji zlatnik. Istodobno i preslušavali razpitujući se, tko su i odakle su, od kada su u hrvatskoj vojsci i sl. Izpitivanja obično bila kratka i redovito praćena batinama. Malo tko se vratio s takva razgovora. Jednim ili dvama pucnjima dotičnik bi bio usmrćen. Bivaše, da je koji vojnik izdvojio 4-5 sprovoñenika te u njih izpalio tridesetak zrna iz strojnice jednostavno stoga, što mu se prohtjelo ubiti.

Kako bi se što prie oslobodila cesta za one u Austriji, stražari stalno požurivali ljudstvo u hodu. Postizali to vikom, batinanjima, ubijanjima i tjeranjima svojih konja u trk. Roblje ih moralo pratiti. Cesta bila uzka za tolike stotine tisuća ljudi. Često nastajali zastoji. Do konca mjesecajoš ne bijahu svi napuštali austrijsku Korušku. Golemim brojem izbjegnulih Hrvata ostali iznenañeni najviše oni, od kojih pobjegnuše. Stvarno ne očekivahu niti trećinu njih. Ljudi svih družtvenih stališa ostavljali domovinu, rodbinu i imutak. Jedni kako bi odnieli živu glavu, drugi da ne bi živjeli u srbokomunističkome raju. Kako posiedahu dio po dio zemlje, gomilao se

broj izbjeglica. Dani prjed kraj rata pretvoreni u pravu seobu naroda.

ŠTURMOVA GRABA - Na 18 km izprjed Maribora s lieve strane podiže se veća usjeklina i vododerina, kojom se obara potok imenovan Šturmova graba. Kada su rjeñe kiše, pretvara se u potočić, ljeti presušuje. Oko 1 km uzvodno sastaju se dva potočića, dalje nastavlja samostalno teći. Po "osloboñenju" preimenovan je u Šturmov jarek. Kroz propust izpod ceste nedaleko utječe u Dravu. Uz cestu je podignuto naselje od 7-8 kuća. Uzbrdicom uz potok vijuga se kolski put. Taj potok i

usjeklina pretvoreni su u uzgredno ubijalište hrvatske i crnogorske vojske i izbjeglica. Spomenuto je, kako se do Bleiburga probilo 6 tisuća Crnogorskih narodnih vojnika i

izbjeglica. Srbokomunistička promičba u poratnim godinama jednoglasno ponavljala, ña je Crnogorska narodna vojska potučena od Hrvatskih oružanih snaga kada se povlačila kroz Hrvatsku. Korišteno je to u svrhe, kako bi u očima crnogorskoga naroda Hrvati bili omraženi kano 397

397: Šturmov graben karta 1930.g.


Stran 398 SD

njihovi neprijatelji. Kada najedanput "ubijeni Crnogorci" dospjeli na Bleiburžko polje. A tko ih je potom potamanio, lako je naslutiti. Taj podatak ne mogaše zanijekati ni M. Basta u navoñenoj knjizi.

Kako je već spominjano, srbijanske i srbske četnike, ljotićevce i nedićevce primili su Britanci u sjeveroiztočnoj Italiji i nisu izručili Titovoj vojsci, kao što su postupali s hrvatskom vojskom i izbjeglicama. Takoñer se jedna veća postrojba četnika D. Mihailovića izvukla u Austriju kroz ljubeljski prokop i nastavila prema Klagenfurtu. Naravno, ni njih Britanci ne vratiše natrag. Drugo pak bi s Crnogorcima. Izza njih tada nije stajala jugoslavenska vlada u izbjegličtvu, ostavila ih bez svoje zaštite. Srbijancima su Crnogorci dobri jedino kada se smatraju - Srbima. Njima je Crna Gotra tek zemljopisni pojam, jednako kano Makedonija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

Nailazeće povorke srbovojska skretala uz potok i strieljala ih. Šaka okolnih stanovnika, koja je to promatrala i slušala nebrojene pucnjeve, zorno je opisivala odlazak tih ljudi u smrt. S obzirom na dosta strme strane te usjekline i zastraženost, nemoguć bio svaki bieg. Srbokomunistički komesari znali izabrati ubijalište, nema što. Tu krvoločenje tecijaše dva dana. Usmrćeno je 6.000 Hrvata i 2.000 Crnogoraca. Vojska dvaju naroda nade skupnu privrjemenu grobnicu. Mrtvi padahu u potok, njihova se krv miešala s vodom, tako da je tri dana potok tekao crven. Budući da se u blizini ulieva u Dravu, to je i ona uz lievu obalu promicala crvena. Kada je svršila krvnička rabota, na mrtve je nabacano granje, sušanj i kamenje. Kako se potok tada spuštao prjeko trupala, to je ubrzo odnio granje i lišće. Grozila je zaraza. Peti dan su zarobljenici morali uklanjati mrtve. Potok na sreću bio hladan, pa nisu jače zaudarali. Priličan je broj trupala pobacan u Dravu, ostali su tovareni na teretnjake i razvoženi po okolici. Sahranjivani su u razne udubine, kdje se izkopavao piesak. A najviše ih je tureno u bombne ljevkove na južnoj strani grada Maribora, na mjestu, kdje je poslie sagradena pivovara Talis. (Vidi kartu 400, D.Š.)

NEPRONAðENO UBIJALIŠTE - Od Dravograda do Maribora poznato je veliko morilište navedena Šturmova graba. Manjih bijaše bezbroj. Jedno veće ubijalište blizu Šturmove grabe opisuje Z. Dusper. Veli:

"Petnaestak kilometara ispred Maribora stjeraše nas na jednu livadu uz Dravu, gdje smo zapazili svježe zatrpane protutenkovske grabe što ih je još iskopala bivša kraljevska jugoslavenska vojska. Tu je ponovljen pretres i otimačina od onih koji su uspjeli štogod sakriti. Sve je to bilo popraćeno psovkama, udaranjem nogom ili kundakom puške. Tu smo i noćili. Pred zoru budenje na isti način i prošlu noć - udaranje nogama u rebra. (Vidi kartu 400, D.Š.) 398


Stran 399 SD

U svanuće su nas počeli razvrstavati u skupine i po 28 utrpavati u kamione s ceradama. U

kamionima su nas skinuli do gaća. Znali smo tad kamo nas vode - sjetili smo se svježe zatrpanih protutenkovskih rovova: vode nas na strijeljanje!

Stisnuli smo se jedan uz drugoga i tiho molili Bogu. Onako vezani, pružismo jedan drugome ruku i smireni, u mislima na najdraže i Hrvatsku, podosmo u smrt. Nismo se plašili. Bojali smo se samo mučenja.

- Kad nas poredaju uz rovove, na rubove rovova, pazite na one koji će nas strijeljati i tren prije nego povuku otponac na strojnici, bacajte se na leda u jamu, možda se netko i spasi - šaptom nam je govorio pukovnik Ilić.

Bila je noć, nešto prije svanuća kad smo čuli štektanje strojnica, ali i grmljavinu iz neba. Spremalo se na kišu. Nakon iskrcavanja čuli smo povike partizana: `Brže, brže, kiša će!' Kad su nas poveli u mrak, stvarno je počela kiša. Ubrzanim korakom potjerali su nas prema tenkovskim jamama.

- Brže, brže, pobijte tu gamad i brzo natrag - viknuo je komesar Miloš. Postrojili su nas na sam rub duboke jame. U hipu, nesnalaženju i reskom rafalu strojnica osjetio sam jak trzaj žice na ruci i kroz bljeskove i pucnjavu stropoštao se u mračnu jamu.

Kad sam došao sebi, vidio sam da ležim na okrvavljenim tijelima svojih prijatelja" (U vrtlogu, 27.-28.).

I opet, i svaki put i svakdje vezanje žicom, bez koje partizanija, što se pred kraj rata pretvorila u redovitu vojsku, ne bijaše nikada. Ona je predhodila strieljanju. Tzv. redovita vojska nosi sobom žicu, njome veže svoje žrtve.

S još nekolicinom pisac se izvukao iz svoga groba. Nekoliko dana ostali skriveni u sjeniku, potom se vratili u zarobljeničku povorku. Iz njegova opisa zaključuje se, kako se nemili dogañaj sbio izmeñu Dravograda i Maribora, dakle s lieve strane rieke Drave. U razgovoru sa mnom nije mi znao ništa pobliže kazati. Ne zna reći kamo su ih i kuda vozili teretnjaci, niti približno u kojemu pravcu, niti koliko daleko. Ostaje nagañati. Sigurno je pak, da nisu bili ušli u grad Maribor. U Mariboru će se naći nakon 5-6 sati, pošto se uvukao u zarobljeničku povorku, jer se drugamo nije moglo.

Vojska Kraljevine Jugoslavije kopala protuoklopaške rovove u graničnome pojasu uzduž slovensko-austrijske granice svakdje, kdje je očikala, da bi mogle nadirati njemačke oklopne postrojbe. Prema tome to se ubijalište moralo nahoditi izmeñu rieke Drave i slovensko-austrijske granice na potezu od Spodnjega Slemena i Bresternice na jugu te pripadajuće 399


Stran 400 SD

granične crte na sjeveru. Nažalost, ostaše bezuspješna sva moja nastojanja i napori, kako bih ga odkrio. Sigurno je, da su na nj dopremali hrvatske častnike i tu ih usmrćivali. Težko je odrediti približan broj strieljanih, jer Dusper o tome ne govori ništa. Ne spominje ni koliko je bilo rovova na dotičnome mjestu. Do sada je to nepoznato morilište hrvatskih časnika, a vjerojatno i vojnika i izbjeglica. Polustoljetno razdoblje učinilo je svoje. Nekadašnje su goleti obrastle šumama, iz obližnjih se naselja stanovničtvo razselilo. Starih ljudi nema na životu, mladi o tome nemaju

pojma. nije izključeno, da ga jednom ipak tko pronade.

MARIBOR - Srbovojska u veliku broju strieljala zarobljenike i izbjeglice zatečene u Mariboru i njegovoj okolici skupa s onima, što su dovezeni vlakovima nakon zaposjednuća grada na Dravi. Ne znajući da je Maribor u partizanskim rukama, vlakovi u nj pristizali, kao da se ništa nije dogodilo, i upadali u vučje ralje. Opisano je, na kakav su doček nailazili. A glavni jadi tek su nadolazili. Uskoro će prihvatiti glavninu hrvatskih vojnika i izbjeglica, doživjet će ono, što se nikada niti približno nije desilo u njegovoj višestoljetnoj prošlosti. U njemu će za svakda ostati pristignule

Hrvatice i Hrvati iz austrijske Koruške. Tko ga preživi, pamtit će ga po zlu, dok je živ. A ući će grad i u pjesmu po tome zlu. Roblje je spraćeno kojekuda i bilo kdje. Akoli se za jedan takav plimni val više nije moglo naći prostora, produžio je prema Ptuju.

Iz Austrije te napried iz Dravograda zarobljenici i izbjeglice tjerani su, što se najbrže mogli kretati. Što brže i što prie od Britanaca u sigurniju zavjetrinu. Grad Maribor odreñen je za prvu postaju, kdje će se srbovojska sustavnije pozabaviti hrvatskim i preostalim crnogorskim robljem. Tu se vojni glavari osjećali podpuno sigurni, jer se u susjednoj austrijskoj Štajerskoj već udomila sovjetska i bugarska vojska, dakle njihovi saveznici i zaštitnici. Ti zločinci slobodno mogli "kupiti šićar pod čadorom."

Maribor se prostire s obje strane rieke Drave. Drugi je grad po veličini u Sloveniji, ujedno prometno i industrijsko i kulturno srjedište sjeveroiztočne Slovenije. U njemu tada obitavaše oko 100 tisuća stanovnika. (Ostavila ga većina grañana austrijske narodnosti uoči dolazka "oslobodilaca." Preostale "oslobodioci" pobili ili silom protjerali prjeko granice.) U gradu su ništa manje nego četiri velike vojarne. Svaka se sastoji od niza sgrada te veoma prostrana dvorišta. Na lievoj obali rieke Drave diže se jedna vojarna, tri su na desnoj strani. Osim vojarna u gradu je nekoliko škola, kaznionica, klaonica te više različitih sgrada, perivoja i prostora, koji mogahu primiti golemo množtvo dotjeranaca iz Austrije. (Vidi kartu 400, D.Š.) 400

400: Maribor: Tezno, Bohova, Stražun


Stran 401 SD

Kada se dolazeće povorke iz Dravograda našle nadomak Maribora, ni. su naslućivale

nimalo dobra. Predpostavljali kako ih tu ne će čekati ništa ugodna ni utješna. Mnogi su ga vidjeli prvi i posljednji put; u njemu dobili vječno boravište. Na nesreću, nisu se prevarili. Obale bile povezane dvama mostovima - željezničkim i pješačkim. Čim je robljem popunjena vojarna na lievoj obali, škole, klaonica i perivoji, povorke su upravljane prjeko mosta na desnu stranu. Mnogi sprovodenici izkoristili prigodu i s mosta skočili u vodu. Na njih je odmah otvarana paljba iz pušaka i strojnica. Dosta ih je pogodeno, i tako se pridruživali onima, što su usmrćivani uzvodno od Maribora. Ploveća je grobnica sada dobivala nove i nove žrtve. Kadkada bi ih u jednome hipu skočilo po 50 i više. To bi smelo stražare. Time bi ostali sbunjeni i iznenadeni, a na širokoj Dravi ne mogahu svakoga pogoditi svojom nasumičnom paljbom. Roneći spretno, više ih je izplivalo koji kilometar iztočno od Maribora i sakrilo se u u šumarke. Odatle se probijali u domovinu ili Austriju. Na čitavu Križnome putu stražari jedino na mostu nisu u cielosti gospodarili životima svoga roblja. Odlučnost toga roblja i hrabrost nije se mogla do kraja spriečiti, niti kada su s obje strane mosta postavili vojnički lanac! Našlo se i neplivača, koji su skokom u rieku prikratili muke. Zarobljenici i izbjeglice stjerani su u vojarne. Čim bi postale pretiesne, smještavani su u dvorištu. Kada ni dvorišta ne mogla više primati, gonjeni su u druge sgrade, kano što su kaznionica, klaonica, škole i dr. Jedni ostajali i na ulici, ali bili tako čuvani, da se na bježanje nije ni pomišljalo. Svatko čekao svoju sudbinu.

Srbovojska ne bi bila takva kakva je, ako najprie ne bi krenula u pljačku. Nepriekidno vojnike kano jak magnet privlačila odjeća i obuća. Zapoviedali, neka se svuče i izuje svatko tko bi bolje obučen i obuven. Istomu davali svoju srbijansku nošnju domaćega tkanja, koju šivale abadžije, i redovito kljunate opanke. Njima se činilo, kano da njihove žrtve do sada uobće nisu pljačkane i ogoljivane. Uviek početak. Još bi se i to moglo podnieti, da njihova odjeća ne bi puna ušiju. No, izbora nije bilo. Bijaše i onih, što se na isti način presvukli prie koji dan, sada to ponavljali.

Drugi, što se već naodievali i napresvlačili, odmah se dali na otimanje dragocienosti i novca. Iako su pljačkanja započela već po prielazku granice i nastavljana, ipak se u pojedinih našla još po koja vriedna stvar. Temeljita pretraživanja otimačima se dobrano izplatila. Pronalazili se lančići, prstenje, zlatna naliv-pera, u žena narukvice, naušnice i štošta drugo. Budući da su dragocienosti obično bile zavučene u kutke, to su vojnici promećali džepove, pipali podstavu, našitke, hlače izpod opasača, nogavice, kape, torbe. U koga su što našli, bio je mlaćen. Nekima je uspjelo u vrhu hlača ipak pronieti zašite zlatnike. Imali riedku sreću. Služili se družkani i drugim psinama. 401


Stran 402 SD

Kako bi došli do vrijednijih stvari, pojedini se vojnici presvlačili u zarobljeničko ruho pa

bi, tobože u povjerenju, kojemu zarobljeniku i izbjeglici rekli, kako posjeduju zlatninu, ali ne znaju, kdje bi je skrili, stoga neka mu on povjeri, kdje drži svoje, kako bi i on svoju metnuo na sigurnije mjesto. Akoli mu se dotičnik povjerio, ostao je bez svoje vriednosti. Partizanke se presvlačile u grañansku odjeću, što je otele ženama izbjeglicama, potom bi se izmiešale sa svojim žrtvama glumeći njihovu supatnicu te ponavljale istu priču. Na njihovo veliko razočaranje, u žena i djevojaka manje uspievale; lovina bi veoma mršava. Na putu iz Austrije zarobljenici i izbjeglice štošta doživjeli i naučili. Dobro naučiše prepoznavati uljeze.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obstojale dvie vojske - ustaše i domobrani. Razlikovali se po boji odore, oznakama i činovima. Unutar ustaške vojnice oddvajalo se jedno krilo. To je Crna Legija. Crna po tome, jer je bila obučena u crnu odoru za razliku od većine, koje odora bi žuta. "Crnaca", kako se obično nazivali, bijaše manje. Na kraju rata jedva je svih ustaša bilo 25.000.

Dvie vojske u istoj državi - redovita, tj. domobranstvo, i politička, dakle ustaše - bijahu velika nesreća za državu. Ostaju opomenom, kako se to nikada ne smije ponoviti. Domobrani i ustaše gledali se meñusobno kano pas i mačka. Ne samo da se razlikovali po boji svoje odjeće, nego i važnosti. Ustaše smatrale, kako su oni važniji i vrjedniji odo domobranstva, jer su oni (ustaše) dragovoljci. Stoga držali, kako im pripadaju veća prava. Domobrani pak cienili, da se nitko ne može niti smije naći iznad redovitevojske. Taj njihov sukob nije bio riešen, niti je pokazivan toliko javno.

Ni četnici ni partizani od prvih dana nisu opraštali ustašama. Uhvaćen i zarobljen ustaša zvjeski je mučen, dok ne bi izdahnuo. Budući da je ustaša znao što ga čeka nañe li se zarobljen, ubijao se ako je vidio da će pasti u zarobljeničtvo. Kako je već zabilježeno, u austrijskoj Koruškoj jedna se veća ustaška postrojba nije pokorila naredbi o predaji, već odlučno usmjerila kroz britanske redove. Predali se američkoj vojsci. Amerikanci ih nisu izručili. Drugi zašli na Karavanke i dočepali se Italije. Meñutim više od polovice dopalo je zarobljeničtva, što je značilo smrt. Omekšala ih britanska i partizanska obećanja, kako će svatko poći k svojoj kući, i nikomu se ne će ništa slaba dogoditi, jer je rat svršio. Malo su koga uvjerili u istinitost tih rieči. Tko je htio i mogao, presvukao se u domobransku odoru ili gradansko odielo nadajući se, da će se tako spasiti. Pojedincima to pomagalo na početku, ali nakon stanovita vrjemena biše odkriveni.

Kano redovito vojska domobrani stupali u redove po pozivu. Uspješno se borili protiv četnika i partizana. U austrijskoj Koruškoj u svibnju 1945. našlo ih se daleko iznad 200.000. Prema njima ustaše ostale velika manjina. 402


Stran 403 SD

Rečeno je, da su za srbokomuniste svi hrvatski vojnici - ustaše. Službeno tako ostalo do

razpada tamnice Jugoslavije. Predstavnikom te laži svakako je M. Basta, divizijski komesar i pisac knjige Rat je završen 7 dana kasnije. Pojavila se valjda dvadesetak godina nakon rata. O hrvatskim vojnicima govori jedino kao o ustašama. Domobranski su krilnici za nj ponavljam - ustaški generali!

Kako je koja skupina prelazila granicu, tako su ustaše svrstavane u posebne skupine. I odmah su na se primale najljući partizanski gnjev. Na svemu su putu ostali oddvojeni domobrani i ustaše. U mariborskim se vojarnama izmiešali. Po oduzimanju raznih stvari, ogoljivanja i obosivanja, zapovjeñeno je, neka se na jednoj strani postroje ustaše, na drugoj domobrani. To Z. Dusper prikazuje ovako:

"Nakon sat vremena postrojili su nas na velikom zelenom prostoru. Pred nas je istupio neki viši, a vrlo mlad, partizanski oficir, komesar-pukovnik.

- Neka istupe ustaše - zavikao je. Vjerovao sam da u koloni ustaše nema, da su pobijeni ili da su pobjegli u Austriju, ali izdvojio ih se prili čan broj, sigurno 3-4 stotine. Čudio sam se što su se javili jer se po odjeći nije moglo znati tko je tko. Taj me čin duboko potresao jer sam znao da ih čeka sigurna smrt - a i oni su to znali. Gdjekoji su se čak i nasmijali u tom stroju smrti - ili su bili toliko hrabri ili toliko naivni. Uglavnom, nitko nikada više nije vidio nijednoga od tih mladića" (U vrtlogu, 34.).

Dakako, zanimala me budućnost zarobljenih ustaša. U tieku gotovo polustoljetnoga traganja pronañoh njih petnaestak, koji prodoše Križni put. Poštedjeli ih, jer biše mlañi; stupili u vojsku 1944. Dvojica meñu njima presvukla se u domobransku odoru i kano takvi odpuštani iz zarobljeničtva.

Kako nove povorke ulažahu u koju vojarnu, postupak se ponavljao. Prvo pljačka, zatim razdvajanje ustaša i domobrana, potom dočastnika i častnika. Po koji se mladi dočastnik uvukao meñu domobrane i najčešće uspievao zametnuti trag. Častnici gotovo da to i ne pokušavahu.

Na red je prišlo još jedno razvrstavanje. Srbočastnici glasno govorili zarobljenicima, da će najprie, stvarno odmah poći doma oni, što u vojsku stupiše 1941., za njima oni 1942. i tako redom. Dosta ih nasjelo tom partizanskomu licumjerju. Potom se na uzvišeno mjesto popinjao viši srbočastnik i zapovjedio, neka se postroje po godini stupanja u vojsku. Uz to dao naslutiti, kako će tim redom odlaziti svojim kućama. Budući da se meñu najstarije po roku stupanja u vojsku javilo dosta onih, što u domobranstvo ušli godinu ili dvie poslie, u tome bi se stroju našlo najviše ljudi. Dakle, mamac je uspio. Najviše ih je iz prve skupine odmah povedeno u smrt.

I taj je postupak ponavljan do konca boravka u Mariboru. 403


Stran 404 SD

***

Podjelama kano da ne će biti kraja. Častnici se morali razdvojiti na djelatne i pričuvne (aktivne i rezervne, kako bi u srbskome nazivlju). Meñu častnicima se rodile zabune i nedoumice, jer ne mogahu odgonetnuti smisao te nakane. Jedni smatrali, kako je sretnije naći se meñu djelatnicima, jer su oni ljudi svojega posla i zaštićeni medunarodnim zakonom o ratnim zarobljenicima. Tumačili to, kako bi mogli biti uključeni u jugoslavensku vojsku zbog stručnosti. Tim više, što u partizanskoj vojsci jedva ima školovanih častnika. Zaključivši da javljanje u djelatne častnike nudi veći izgled za spas, više se pričuvnika našlo meñu njima. Djelatni nisu prelazili na drugu stranu, k pričuvnicima.

Nakon što je jedna skupina popisana, dva su njezina diela krenula u susret k svojoj nepoznatoj budućnosti. Z. Dusper slučaj svoje skupine prikazuje riečima:

"Odmah su nas razdvojili na drugu stranu. Mahali smo jedni drugima - i 'aktivni' i 'pričuvni' - i nismo znali da nam je to posljednje

videnje! Bio je to zaista strahovit zločin jer su svi aktivni časnici likvidirani. Nikada se više

nijedan nije javio niti pojavio. Po nečijoj nareñbi pobijena je rukovodeća vojna snaga Hrvatske. Treba spomenuti da su hrvatski domobrani i u ratu poštovali meñunarodne konvecije i nikad nisu bili osvetnici ili zločinci (odtisak M. Š.).

Tako je u Mariboru 51. partizanska vojvodanska divizija u vrijeme MIRA na divljački način likvidirala velik broj hrvatskih djelatnih časnika, od kojih je većina bila u dobi od 22 - 45 godina. Jedino su viši časnici, od bojnika naviše, bili stariji, ali bilo ih je malo. Taj se zločin dogodio 22. ili 23. svibnja 1945. Saznali smo to tek malo kasnije i nismo mogli vjerovati da se takvo nešto može dogoditi u XX. stoljeću" (U vrtlogu, 34.-35.).

Pisac točno zaključuje, kako su srbokomunisti uništili hrvatske vodeće vojnike, jer ih se bojali u budućnosti. Nastojali se osigurati svakdje, kako bi jedan narod u svemu obezglavili te što više uništili. U izbjegličtvu se našle mnogobrojne obitelji s djecom i bez njih. Do Maribora kako-tako držali se skupa. Sitnu djecu roditelji nošahu na rukama, malo veću na ramenima, odrastliju vodili za ručice. U Mariboru su oddvojeni muževi od žena; starija mužka djeca mogla ostati s otcima, prisisna i sitna djeca te kćeri zadržala se s materama. Mučni i bolni bijahu prizori razdvajanja, proliveno je suza na kablove, ali ništa nisu pomagale. Molbe i zaklinjanja mnogihr matera "nagradivane" udarcima štapom, nogom i kopitnicom. K tomu, takvi nasrtaji biše praćeni sočnim srbijanskim psovkama. Nakon toga lučenja mnogi se bračni drugovi nikada ne će vidjeti, a djeca ne će sresti otca. 404


Stran 405 SD

(Vidi kartu 400, D.Š.) ROGOŠKI GOZD (Bohova), STRAŽUN (NASTAVAK) I DRUGA UBIJALIŠTA -

Krvoloci komesara M. Baste sprovodili Hrvate od Bleiburga do Maribora i Ptuja, potom ih preuzimali drugi. Spominjah kako su usmrćenici bacani u Dravu, i da Drava bijaše pokretnom, odnosno plovećom grobnicom. Više mi Mariborčana kazivalo, da je u svibnju i prvoj polovici lipnja 1945., naročito u drugoj polovici mjeseca svibnja, rieka nepriekidno nosila trupla ljudi svih dobi. Ruke im bile vezane žicom. Navedoh nekoliko puta, da partizani nikdje i nikada ne bijahu bez žice. Pogotovo onda. Vezali zajedno po četvericu i više. Akoli slučajno nisu bili vezani, prjed smaknuće obvezatno ih vezali. Kroz Maribor Drava tekla osrjednjom brzinom. Mariborski su gradani na njezinu površju vidali stotine trupala, kako ih voda nosi. Najviše ih pogañalo gledati vezanu djecu i žene. U gradskome je srjedištu pored rieke šetalište. Mladež na nj hrli, stari ga izbjegavaju te obćenito riečnu obalu u gradu, jer ih podsjeća na grozne slike, što ih gledali u proljeće 1945. Dakako, odmah izza "osloboñenja."

Usmrćivanja množtva Hrvata u Mariboru - zapisano je - započela su, čim je srbovojska ušla u grad 10 svibnja. Budući da je u gradu i okolici zatekla mnoge hrvatske izbjeglice na putu u Austriju te hvatala u klopku dolazeće, koji nisu dočuli, da je tu presječena odstupnica, nastao je krvavi obračun. Nad rovovima u Rogoškome gozdu i Stražunu ubijala izbjeglice, ranjenike i vojnike.

Jedva se stišao taj prvi ubijački nalet, a već nastao drugi, nesrazmjerno brojniji i strašniji od prvoga. Iz vojarna i ostalih sgrada i perivoja već sutra dan po prispjeću u Maribor, t. j. 18. svibnja, prvih povorka iz Austrije, pojedine su skupine odvodene na usmrćivališta u Rogoškome gozdu i Stražunu. Većina gonjena pješke, manje skupine odvodene teretnjacima. Bilo slučajeva, da se neke povorke nisu svraćale nikamo u Mariboru, nego ravno vodene na gubilište. Prie popinjanja u teretnjak, svaki se smrtnik morao izuti i svući do gaća. Odjeća se i obuća ostavljale na posebna mjesta. Stradalnici su izgubili i ostatak posljednje nade. Znali su, da je to njihova najdulja vožnja u životu, nakon koje sliedi vječni smiraj. Ubijalište u Rogoškome gozdu bi u mladoj šumi, ono u Stražunu okruženo visokom šumom, u srjedini je gola ledina presječena krivudavim rovom. Ubijalo se skoro po čitavoj njihovoj duljini. Sišavši s teretnjaka pod udarcima kopitnica i tojaga, morali se poredati na rub iznad rova, potom ih strjeljatelji redom kosili. Nauznak padahu u dubinu pritištući one izpod sebe. Bivalo je ranjenih, - rečeno je - ali se na njihove glasove i molbe, neka ih dotuku, krvnici ne osvrtahu. 405


Stran 406 SD

Dobacivali: "Crkni, marvo, ustašku ti majku j...m. Hrvat ne sme da ostane živ!" Tko bi nabrojio sve ćirili čke psovke i uvrjede namienjene umirućima, što su krivi, jer se rodiše Hrvatima.

U blizini obaju krvničišta kadkada bi se našao i koji vojnik Hrvat. Zalutao meñu srbovojnike. Slušao uvrjede i psovke i gledao ubijanja. U nekih se javljao odpor i nacionalni ponos, ali ništa ne mogahu učiniti. Jedino bi se odmaknuli, da ne slušaju i gledaju što se prjed njima dogaña. Bijaše to najviše, što se dalo i moglo učiniti. Akoli je bio zagrijan partizanštinom te "bratstvom i jedinstvom", počinjao se hladjeti. No, ni to ne bi bez koristi. Dalo mu razmišljati.

Na usmrćivalištima se strieljalo danju i noću. Na nevolju, bijahu dobro zastražena, pa lakše ranjeni i promašeni težko mogli kriomice ostaviti svoj grob. Riedki se spasili, golema većina biše dotučena.

U predasima izmeñu dva vala pokolja ubojice bi mrcinašile po toploj odjeći svojih žrtava, onih što su dotjerani pješke. Izplatilo se, jer se i nakon robljenja našao kakav zlatnik, prsten, lančić, ura. Potom ubojice medusobno "ñorale" nadene stvari prema vlastitoj potrjebi i ukusu. S vrjemenom se taj posao razvio do zavidna stupnja. Češće bi im njihove starješine oduzele predmete, koje željeli imati za sebe. Izgovarali se, kako isti pripadaju državi! Meñutim, malo što se našlo izvan njihovih džepova; država osta kratkih rukava. Eto se na najvećoj poratnoj ubijaonici bio razvio jedan unosan posao.

Teretnjaci se ne vraćali prazni. Na njih stradalnici nabacivali odjeću i obuću svojih predhodnika, koje uglavnome pretražilo razbojničko krdo nalazeći u njoj korist za sebe. Tereti su iztovarani prjed vojarnskim skladištima, koja se svakodnevno punila prema vrhu. Srbovojska se do posljednjega presvukla u najnoviju hrvatsku odoru i obula u nove postole. Po drugi put je Drava poniela srbijanske trulje i opančine u pravcu, odakle su i dogacale, ali sada u većoj količini. Kravate hrvatskih vojnika i izbjeglica ostaše neuporabljene, jer to bi "buržoaski manir." Otvorena haljetka (bluze) bez kravate u hrvatskim odorama bili smiešni njihovi nositelji, ali stoga prava "vojska radnika, seljaka i poštene inteligencije." Kada iznose, poderu taj ratni plien, kravata im ne će ni triebati, jer će se tada zasponjati do grla. Dakako, po uzoru na "bratsku" sovjetsku vojsku, "nepobedivu Crvenu armiju." Kravatu će prihvatiti tek nakon tri desetljeća! U gradanskome životu dosta prie. Tada ona već ne će biti "buržoaski manir." Unuci tih krvopija u vojsci će nositi kravatu, koju njihovi djedovi ne htješe ni uzeti u ruke!

Kako bi izvanjskim znakom upozorili na svoju pismenost, opljačkana su naliv-pera zaticali na izvansjki gornji džepić tih haljetaka. Uza nj se dodavala ura na obje ruke, najviše na desnu. 406


Stran 407 SD

(Vidi kartu 400, D.Š.) Usmrćivanja - opet velim - potrajala više od mjesec dana. Budući da dani biše vrući,

razpadanje trupala počinjalo za dan-dva. Na njih navaljivali rojevi muha. Kako ne bi nastupila zaraza, pojedini su mrtvaci polivani živim vapnom i slojem zemlje. I tako redom, dok rov nije napunjen zarobljenicima i izbjeglicama. Prema svima spoznajama, do kojih dodoh u tieku 3 desetljeća, u Rogoškome gozdu i Stražunu osta 40.000 Hrvata te 2.000 Crnogoraca. Trećina Crnogoraca, t. j. 2.000 produžilo Križnim putom prema iztoku. Jednako prolažahu kao i njihovi supatnici Hrvati. Kako kopnjeli Hrvati, tako i Crnogorci. Možda se tek koji vratio doma. Bijaše to dakle i crnogorski Križni put!

U tim mrtvačkim gradovima leže mužkarci i žene, od prisisne djece do iznemoglih starica i staraca. Najviše je njih bilo u dobi izmeñu 20 i 40 godina. Pripadahu svima družtvenim stališima. U pogledu učenosti kretahu se od svršene osnovne škole do sveučilištnih profesora. Takoñer od obična vojnika do zaključno pukovnika. S roditeljima, poglavito s materama usmrćivana su - ponovno kažem - dojenčad i druga djeca. Budući da nisu poštedena mala djeca, ni mladež nije bolje prolazila. Konačno, srbokomunistima su i djeca i mladež krivi stoga, jer ih rodile hrvatske majke. Ostaše mnogi učenici srjednjih škola, dakako i nižeškolci. Meñu njima i nekolicina mojih suučenika, koji ne biše dorastli za pušku pa je nisu ni nosili, ali se nadoše na zlu mjestu u opako vrieme. U vječito snivanje upadoše mnoge sveučilištarke i sveučilištarci, koji bi za godinu-dvie bili uzdignuti meñu visoke umnike i stručnjake. Ostaše slušači domobranske zastavničke škole iz Zagreba sa svojim profesorima. S njima i trojica mojih seljana, dvadesetogodištnjaka. Svi se prezivali Frankić. A koliko li ljudi izmeñu 40. i 60. godine te onih iznad šestdesete! U kratku se roku na jednome mjestu stopi životno proljeće i ljeto, jesen i zima. Snivaju neprekinute snove izpod stražunske ledine, po kojoj raste nekošena trava, što u proljeće svu ravninu prekrije modrim i crvenim cvjetovima. Kada taj bezkrajni grob živi ne smjedoše kititi, činjaše to i dalje čini sama narav. Gradsko groblje danas meñi gotovo sa Stražunom. Groblje se njeguje uzorno i kiti. U razcvjetanosti i kićenosti Stražun je od proljeća do kasne jeseni razkošniji, bogatiji, raznobojniji. Na sreću, Stražun je ostao nedirnut, obišlo ga proširenje grada Maribora, pretvoren je u njegova pluća. I nema izgleda, da takav ne će ostati. Mora, jer će čuvati zemne ostatke čitave jedne Hrvatske.

Najveći hrvatski grob, odnosno najveće hrvatsko grobište, kojeje ikada tako stvoreno stjecajem naših golemih nevolja i nesreća, biva u susjednoj državi. A da hrvatska kob bude još nevoljnija, blizu njega je jedno manje grobište. Dakako, manje od stražunskoga, ali je cjelovito izčeznulo. 407


Stran 408 SD

UBIJALIŠTE BLIZU POHORJA - Budući da je Maribor, uz kraće prekide, dotjecala

zarobljeničko-izbjeglička rieka, to srbovojsci jedno usmrćivalište ne bi dosta za sve koji što prie moradoše otići s ovoga svieta, i to uzprkos činjenici što Stražun proždiraše desetke i desetke tisuća pravednika. (Vidi na karti 400 spodnji dio kod Miklavža, D.Š.)

Kako je poznato, partizani bijahu sposobnjacima u odkrivanju prikladnih usmrćivališta. Takvo se jedno nahodilo oko 2 km jugozapadno od Stražuna, izza željezničke pruge i ceste, niti kilometar sjeverno od planine Pohorja. Tu se takoñer zatečeni protuoklopaški rovovi te najmanje petnaestak dubokih ljevkova, što ih stvorila razprsnuća težkih bomba angloameričkih zrakoplova, izbačenih tik pred svršetak rata. Za strvinare to bi kano naručeno. nisu čekali. Srbovojnici su iz nedaleke vojarne na taj prostor dovodili zarobljenike i izbjeglice te ih napunili njihovim mrtvim tijelima. Tu se strieljalo desetak dana, dokle sve dubine ne bijahu napunjene. Broj umorenih ne da se lako odrediti. Iztraživanja navieštaju, kako je tu ubijeno 3.000 osoba.

Prie ubojstva žrtve doživjele sve neugodnosti i poniženja, kakva su pratila one u Stražunu i drukdje. Ostale im sve vriednosti, potom se morali ogoljeti do najnuždnije odjeće te obositi.

Naredbodavatelji ovoga i drugih golemih ubojstava nisu predviñali, kako bi nedjelo uskoro moglo izići na vidjelo, bude li se grad širio na razbojište ili se možda podizala kakva tvornica, skladište i sl. Petnaestak godina nakon rata upravo je to područje prema Pohorju postalo velikim gradilištem. Izniknula je tu nova gradska četvrt. Na grobištu je podignuta pivovara Talis sa skladištima i ostalim nuzsgradama. Kada veliki izrivači svoje čapke zabodoše u zemlju, počeše vaditi ljudske kosti. Morali prekinuti posao. Naravno, odmah je obaviešten Gradski komitet KPS. Tada je gradilište ograñeno visokim daščanim zidom, kako se izvan ne bi vidjelo, što se dogaña unutar ograde. I posao je nastavljen. Osam su idućih noći teretnjaci odvozili kosti u nepoznatu pravcu. Moja traganja, kako bi doznao mjesto njihova novoga počivališta, nisu dala nikakva uspjeha. Možda najviše stoga, što vozači za taj posao biše dovedeni iz Bosne i Srbije. Ne poznavahu mariborsku okolicu, vozili noću, zatim se odmah vratili, odakle stignuše. Bilo im strogo zabranjeno govoriti o svome poslu. Tadašnji su voditelji lukavo izveli taj podhvat. I gradnja je nastavljena. I susjedni su bombni ljevkovi očišćeni od posmrtnih ostataka.

Kako je u neposrjednoj blizini iztočni dio planine Pohorja, uzgredno se valja dotaknuti razbojstava upravo na njegovim strminama. Tu su na više predjela usmrćivani pripadnici njemačke manjine iz Maribora, Ptuja i okolnih mjesta. Njih na duši nose slovenski Oznaši, ali je sigurno, kako su isti i 408


Stran 409 SD

bez duše i bez osjećaja. Nitko mi nije potvrdio, da su i Hrvati ubijani na pohorskome podnožju.

Meñu Slovencima, naročito Celjanima i Mariborčanima, mnogo je živih svjedoka, koji govore o mukama i usmrćivanjima hrvatskih vojnika i grañana koji su tjerani kroz njihova mjesta. Primjerice, nepozvan se oglasio pismom Drago Cajnkar i naslovio ga na dr. Šimu Ivanjka, predsjednika Hrvatskoga družtva u Mariboru. Evo prievoda njegova pisma:

Maribor; 27. 9. 93.

Štovani g. predsjedniče, slovenske sam narodnosti i pišem Vam kao predsjedniku Hrvatskoga družtva. Ja sam

Mariborčanin, koji je dočekao godinu 1945. u ovome gradu kano petnaestogodišnji mladić. To što ću Vam opisati, vidio sam i tek sada mogu javno izraziti ono, što do sada ni smo smjeli. Bijaše u svibnju 1945. (sigurno nakon 9. svibnja), kada sam vidio povorku hrvatskih domobrana, umornih, žednih, koja je u pratnji partizanske straže hodila Koroškom cestom (ulazna ulica u Maribor, prim, M. Š.). Bilo je više stotina zarobljenika. Izza toga dogañaja slušah od starijih, da su ti domobrani bili strieljani bez suñenja i zakopani u protuoklopaške jarke, što biše izkopani na Teznu, u visini sadašnjih trgovina, odnosno Jeklotehninih skladišta i pružali se po njivama prjeko Tržaške ceste prema Pohorju. O tim bi dogañajima mnogo više znali Tezančani, odnosno seljaci, koji bijahu vlastnicima spomenutih njiva. Ovo Vam pišem zato, da u medudržavnim odnosima pokušate povjerenstveno osvietliti poratna ubijanja, koja su zločin protiv čovječnosti i čovjeka, što mrzim i želim, da se zločini odkriju. Vaši bi sunarodnjaci zaslužili barem spomen-ploču. Takoñer bi sadašnje sudske vlasti o tome mogle štogod znati.

Drago Cajnkar Sa štovanjem Machova 5 Maribor Drago Cajnkar

POKOLJ U KOŠACIMA - U mariborskoj klaonici zvanoj

Košaki, smještenoj u istoimenoj četvrti, hrvatski su zarobljenici bili natrpani u svim prostorima, nuzsgradama te dvorištu. Budući da onda u njoj ne bi ni stoke ni mesa, ljudi su pretvoreni u stoku za klanje. Strvinari se stalno kretali izmeñu gusto sbijenih robova te im oduzimali preostale stvarčice. Ogoljivanja i obosivanja vršena su uz uvrjede i psovke. I tako "olakšane" teretnjacima odvodili u smrt na morilište u Stražunu. Kada bi odpremili jednu skupinu, njezino mjesto

zauzimala druga. 409

409: Maribor, Košaki


Stran 410 SD

Jedne mjesečinaste večeri u sbiralište upao zastavnik rodom iz Slatine (Podravske) ili

njezine okolice. Srbin po narodnosti. (Šteta, njegovo ime i prezime nisam doznao.) S njime hodila trojica vojnika, nosili manju vreću samokresnoga strjeljiva i 4 samokresa. Čim prevališe dvorišni prag, odmah zastavnik započe veliko klanje. Pucao u prvoga zarobljenika, drugoga, trećega i tako redom. Žrtve se ne mogahu uklanjati, jer su bile sbijene kano srdele u muljači. Doslovce rečeno, ljudi padali kao snoplje. Kad bi mu se pregrijao samokres, vojnik mu dodavao drugi, hladan i pun. Kako je izpražnjivao spremnjake, pružali mu pun samokres. Ubijanje naprjedovalo kao po tekućoj traci. Sigurno nitko ne bi ostao živ, da nije iztrošio cievi sva četiri samokresa. Po tlu ostalo ležati 800 momaka! Kada se zasitio, povukao se sa svojim pomoćnicima.

U tieku te krvave orgije niti jedan stražar ne maknu ni prstom, da bi ga barem opomenuli kao nezvana gosta. Naprotiv, stražari se cerekali, kričali i poticali ga neka krvniči.

Budući da trupla nisu pokopana blizu Košaka, očekivalo se, kako su prevezena na Stražun, ali to nitko nije potvrdio. Dugo sam tragao, kdje su sahranjena. Pomišljah, da su ubačena u Dravu, ali je i to odpalo, jer nitko ne vidje. Konačno, ipak udoh u trag. izmeñu Glavnoga kolodvora i Pošte 2 njemački su vojnici izkopali rovove za slučaj zračnih napada. Usmrćene u Košacima teretnjacima prebacivali na to mjesto i truplima punili rovove. Kako je preostalo prazna prostora, u nj dopremani postrieljani iz blizine Pohorja, dok nije izpunjen vas prostor. I ti dopremljenici bijahu Hrvati. Mrtvaci prekriti zemljom, po kojoj se hodilo i kretala se vozila. Kada je koju godinu poslie na taj prostor trebalo položiti asfalt, morala se urediti podloga. Ne bi druge nego rovokopačima skinuti deblji sloj. Dakako, prvi prvome zakopu čapak zahvatio ljudske kosti. Kano u slučaju kopanja kod Talisa, i sada se dignuo na noge Gradski komitet KPS. Gradilište zaklonjeno ogradom od dugačkih dasaka. Radilo se izključivo noću. Teretnjacima kosti nekamo prevezene. Odredište se nije dalo doznati. Potom je tlo uredeno i asfaltirano.

MARIBORSKI GRA ðANI I POKOLJI - Nedugo izza ulazka 51. vojvoñanske divizije u grad posjednut od bugarske vojske ču se pucnjava na Stražunu. Gradani pomišljali, kako se tu zametnula bitka, ali se brzo uvjerili. da je nikakva borba, već "oslobodioci" strieljaju. Zatečene i pridolazeće Hrvate odvode u Stražun, kdje nestaju. Srbovojska to nimalo ne skrivala, samo je moćno zastražila usmrćivalište. A kada počeše navaljivati vraćenici iz austrijske Koruške, pucanje je pojačano na više mjesta. Grad Maribor doživje nekoliko razornih zračnih napada, u kojima pogibe više stotina gradana te porušena trećina kuća. Za sve ratne godine nije znao za puščane 410


Stran 411 SD

i strojničke pucnje. Čim udoše "oslobodioci", i to po svršetku rata, zaredaše danonoćna pucanja, koja im odnieše mir, da ni zaspati nisu mogli. Brzo im postalo jasno, što se dogaña, ali morali držati jezik za zubima i činiti se kano da su gluhi. Na ulicama gledali bezkrajne povorke hrvatskih izbjeglica i zarobljenika, žednih, gladnih, umornih i tučenih. I tim povorkama nikada kraja.

Pucnjava nije prestajala, na nju se naviknuli kano mlinar na buku svojih žrvnjeva. Budući da blizu ubijališta gotovo ne bi naselja, to su ostali poštedeni vapaja i plača žena i djece pred usmrćenjem i krikova ranjenih, koji ne bijahu dostojni niti milosrdnoga zrna, već im krvnici dovikivali: "Crkavaj hrvatsko pseto!" Ranjenici u rovu tražili vode, jer se žeda javljala sbog nagla gubitka krvi i sunčane žege. "Napajani" su tako, da su krvnici po njima mokrili i dobacivali im uzgredice. "Ovo ti je poslednje piće, bando hrvatska!" (Vidi na karti 400 gornji dio,

D.Š.) Od srbokomunističkih krvopija nije se drugomu ni nadati. I SRBIN - USTAŠA - Što je u proljeće 1945. u Sloveniji i Mariboru značila uspomena

na Hrvatsku i hrvatstvo, pokazat će sliedeći slučaj. Doselivši u Maribor 1960., uskoro se upoznah s brijačem u susjedstvu. Bio otvoren čovjek. Njemu sam zahvalan za mnoge podatke, što ih ovdje opisujem. Naravski, poslie sam ih provjerivao i ustanovio da su uglavnom točni. Roñen je u Sriemskoj Mitrovici 1924. Po narodnosti Srbin. Da ne bi služio vojsku, dobio putovnicu i vizu u Zagrebu 1942. i nastanio se u Mariboru. Bavio se vlasuljarskim obrtom. Kano gradanin Nezavisne Države Hrvatske nalazio se pod zaštitom hrvatskoga poslanstva (konzulata) u Mariboru. Treći dan po "osloboñenju" prvi put stupio na ulicu. Tek što se pokazao, dvojica vojnika u njega zaiskaše osobnu izkaznicu. Pokazao im izkaznicu izdanu u Sriemskoj Mitrovici 1942. Razumije se, na njoj jasno označena Nezavisna Država Hrvatska. Čim to nekako pročitali, rekoše mu: "Ti si ustaša!" Potom jedan vojnik drugomu izusti: "Vodimo ga na streljanje!" Uzaludno čovjek tvrdio, da je Srbin iz Mitrovice te da je ratno razdoblje preoveo u Mariboru, da s ustašama nema ništa. Nikakva dokazivanja nisu pomagala: još mu zabranili govoriti. Vodili ga na stratište u Stražunu. Prolazeći ulicama, molio poznanike, neka se zauzmu za nj. Na to ga vojnici udarali kopitnicama i nogama odostraga. Odtjerivali njegove poznanike i prietili im, kako će i oni s njime, jer se zauzimaju za ustašu. Nato se ljudi udaljivali. Čovjek se već bio pomirio s najgorim. Najednom mu se nasmijala sreća. U skupini vojnika pokraj Staroga mosta prepoznao svoga susjeda iz Mitrovice. Taj nosio zastavnički čin. Usudio se glasno ga osloviti imenom, našto se dotičnik odazvao i uputio k njemu. Tek što je poviknuo, primio u leda jak udarac kopitnicom. Zastavnik mu prišao te ga pitao, što mu je. Kada je objasnio, da ga vode na 411


Stran 412 SD

strieljanje kano ustašu, zastavnik vojnicima zapovjedi neka se udalje, potom jadnika osobno sproveo do njegova strana. Svjetovao mu, da se ne pokazuje na ulici te neka odmah spali hrvatsku osobnu iskaznicu. Za svaki slučaj dao mu svoju "legitimaciju", tj. papir izpisan ćirilicom, u kojemu preporučuje partizanskoj vlasti, da je isti Srbin. I taj običan listić s podpisom jednoga zastavnika činio ga zaštićenim i nedodirljivim.

Slučaj ovoga Srbina u Mariboru u svibnju 1945. dokazuje, što je u jednom vrjemenu značilo biti Hrvat i biti Srbin. Dakle, smrt i život. A ćirili čko pismo zračilo strahopoštovanjem. Nakon uvida u najobičniji papir, njegov imatelj bio pljeskan po ramenu uz skoro obvezan dodatak: "Živeo, brate Srbine!"

POKRET IZ MARIBORA - U Mariboru se nije moglo pobiti sve nadolazeće zarobljenike i izbjeglice iz Austrije. Tim manje, jer se gubilo dosta vrjemena na njihovu razvrstavanju (domobrane, ustaše, častnike, dočastnike, djelatne, pričuvne te gradanstvo). Tratilo se mnogo vrjemena u pljačkajnu, što se ponavljalo više puta.

Iz vojarna su odvodene povorke i povorke na stratišta. Poredavane iznad rova, potom pokošene ubojitim zrnima. Sa Zemljina lica sbrisana je upravljačka vojna snaga hrvatskoga naroda. Srbokomunisti ocienili, kako bi za njih mogli biti opasni djelatni častnici, sbog toga ih usmrtiše kao zaštitnu mjeru u svrsi očuvanja svoje vlasti. Golem je to zločin protiv hrvatske nacije. Prvu viest o ubijanju hrvatskih častnika u Mariboru slušah ljeti 1945. u Brodu n/S. Jedan je partizanski dočastnik o tome hladnokrvno pričao na željezničkoj postaji. Miešao je (i)ekavski i ekavski izgovor, ali se dalo uztvrditi, kako je Srbin iz Bosne. Mirno opisivao, da su u nekoj šumi u Mariboru strieljali "ustaške oficire." Pripomenuo, kako su ih prie dobro "nalemali", onda ih poslali u "trinaesti bataljon", što je u njihovu izražavanju značilo: u smrt. Dodao, da niti jedan nije izpuštao glasa ni pod udarcima niti prjed strojnicama. Pokazao džepnu uru, koju je uzeo jednomu rekavši, kako bi bila šteta, da s njime ide u zemlju. Na njoj pisalo Doxa, on izgovarao Doha. Na koncu podviknu: "Pobili smo svu ustašku bandu, koja je nosila činove na vratu!" A ustaše imale činove na rukama, domobrani na vratu.

Pričuvni su častnici nabijeni u stočne vagone i dovezeni u Zagreb. O tome Z. Dusper pribilježi:

"U Mariboru smo mi - pričuvni - utrpani u vagone za stoku, bez hrane i vode te pod jakom stražom otpremljeni u Zagreb. Pratnja je bila isključivo sastavljena od partizanskih jedinica iz istočnih područja Jugoslavije. 412


Stran 413 SD

Stigosmo u Zagreb na Zapadni kolodvor. Jednog smo željezničara koji je radio oko

vagona zamolili da našima u Zagrebu javi da smo stigli. Željezničar se oprezno osvrnuo prema partizanskomu stražaru" (U vrtlogu, 35.-36.).

Iz Zagreba su pričuvnici uglavnome pješice stigli u Vršac. Na odredište ih prispjelo mnogo manje nego se uputilo.

U izbjeglicama, dakle grañanskim osobama, partizani vidjeli neprijatelje. Mužkarci iznad 15. godine bijahu - ustašama. Izbjegli željezničari, poštari i vatrogasci bili obučeni u svoju odoru. Na njihovu nesreću, smatrani su vojnicima te se mnogi našao u povorci na Križnome putu kano zarobljenik. Odorom stršili meñu domobranima, ali s njima dielili iste jade i nevolje. Jednako i ljudi raznih grañanskih zvanja i zanimanja. Za srbovojsku sva ta mješanica bi jedno te isto - ustaše. A prema njima je i najgori postupak bio opravdan, štoviše preporučljiv.

Ni žene ni djeca nisu gledani osjetno blažim očima. Budući da pristizahu nove povorke, za koje ne bi nikakva smještaja u gradu, nakon kraćega zadržavanja više je tisuća žena s djecom te starčadi sprovedeno do Zagreba preko Slovenske Bistrice, Rogaške Slatine i Krapine.

Ponovilo se to nekoliko puta. Druge su pak zadržane.

STRNIŠČE/KIDRI ČEVO - Iz Maribora su zarobljenici i izbjeglice u pretežitoj većini upravljani prema Ptuju i Varaždinu te u Koprivnicu, Viroviticu, Našice i Osiek, potom u Sriem, Banat, Srbiju i dalje. S ovom će se strujom sresti ona iz Zagreba, što je usmjerena u Bjelovar. U Koprivnici se obje spajale i

nastavljale preko Podravine u označenu pravcu. Potom ostavljale grob do groba. Dva kilometra zapadno od grada Ptuja biva razkršće. Glavna cesta vodi prema Zagrebu,

lieva u Ptuj te dalje u Varaždin. Desna ravno na zapad u Pragersko i Slovensku Bistricu. Na tome pravcu od spomenutoga razkršća sedam-osam kilometara nahodi se naselje Strnišče, u komunističko doba preimenovano u Kidričevo. Okruženo je šumom. Tu, u zabačenu kraju, u ratno doba Niemci izgradiše tvornicu aluminija. Novopodignuto naselje prozvali Sternthal (Zvjezdana Dolina). Budući da su u tvornici radili ratni zarobljenici, za njih bijahu podignute nastanbe, u većini daščare. Sagrañene su i upravne sgrade. U povlačenju je njemačka vojska napuštala Strnišče skupa sa zarobljenicima. Povukla se u redu, tvornicu i nastanbe ostavila netaknute. Na nevolju, te prostorije nisu dugo zjapile prazne.

Vraćajući hrvatske zarobljenike i izbjeglice, s razkršća izprjed Ptuja oddvojena je skupina od 5.000 ljudi i odvedena i Strnišče. Tvrdilo se, kako 413

413: Maribor – Ptuj - Varaždin


Stran 414 SD

ih bijaše i više, najmanje 7.000. Nagruhali ih u daščare i tvornička postrojenja. Možda predstavnici nove vlasti pomišljali, kako bi pokrenuli proizvodnju, za što onda ne bi nikakvih uvjeta niti mogućnosti. Jednostavno se pošlo grlom u jagode.

U neposrjednoj blizini dotične tvornice i nastanba bilo je izkopano više rovova za slučaj partizanskoga napadaja. Meñutim, partizani nikada nisu napali njemačku posadu. Prvi pucnji u Strnišču označiše usmrćivanje hrvatskih zarobljenika. Trupla turana u postojeće rovove. Riedkima pošlo za rukom umaknuti. Svi drugi su usmrćeni. To se zvjersko nedjelo odvijalo najmanje tjedan dana. Posrjedna svjedočenja ukazuju, kako su zarobljenici postavljani u rovove te preko njih prešli oklopaši. Čini mi se, kako ti glasovi nisu bez osnove. Akoli je istina, onda je ponovljen dobojski slučaj.

Koji mjesec izza rata u tvornici započe proizvodnja. Za tu su svrhu dovedeni drugi ljudi. Postupno je oko tvornice niknulo naselje. Novi su stanovnici malo znali o pokolju na njihovu prostoru. I možda bi sve palo u zaborav, da 1985/86. nije obnavljana i proširivana tvornica. Dotrajali njemački strojevi zamienjeni su novima, uvezenima iz Francuske. Kada se izkopavali temelji za Halu C, u Strnišču, oddavna već

Kidričevu, u komunističkoj bratovštini nastalo zaprepaštenje. Naime, na tome prostoru naišlo se na dubok sloj ljudskih kostiju. Po ostatcima odjeće te osobnih predmeta bilo lako zaključiti, kako pripadaju hrvatskim vojnicima. Po već poznatu postupku u takvim primjerima, odmah je odkrivena množtvena grobnica jako zastražena, te uskoro čitav prostor ograñen visokim daskama. Većina drži, kako je iznad zemnih ostataka velika broja ubijenih jednostavno postavljena debela cementno-armirana ploča oslonjena na više držača, širokih betonskih stupova, potom na njoj podignuta Hala C. Ne može se posve odbaciti predpostavka, da su kosti prebačene na kakvo skriveno mjesto, jer je to učinjeno u sličnoj prilici u ðakovu i Mariboru.

Članovima komunističke bratovštine bijaše naredena stroga šutnja o odkriću množinskoga groba, ali viest ipak ne osta podpunom tajnom. Ni mali, a kamoli krupni zločini, ne mogu se izbrisati nikakvim zabranama. A muk traje stanovito razdoblje, potom se počinje govoriti o onome, o čemu se nije smjelo.

SLOVENSKA BISTRICA - Pisano je, kako je u tvorničkom skloništu u Slovenskoj Bistrici, stvarno u rovu ukopanu u brdo, podušeno nekoliko tisuća Hrvata. Meñu njima žena i djece. Istina je, takav ukop u brdo obstoji, ali je kratak, da se u nj ne može smjestiti niti osmina broja, što je označen u jednome ili dva prikaza. Ljudi iz neposrjedne blizine, dakle svjedoci, tvrde, da su u to bivše sklonište dovodeni slovenski, uglavnome domaći 414

414: Ptuj: Kidričevo – Strnišče - Sternthal


Stran 415 SD

Volksdeutscheri. Kada je prostor napunjen žrtvama oba spola i svih dobi, ulaz je miniran. Tko nije usmrćen od dinamitnoga praska, udušen je sbog nedostatka kisika. Zločin je izvršen u svibnju 1945.

Nakon razpada komunističke vladavine, u Slovenskoj je Bistrici osnovano posebno vieće, koje je prikupilo podatke o umorenim ljudima u skloništu. Koliko se moglo zaključiti, meñu njima ne bi Hrvata. Meñutim, strogo uzevši, ne bi se moglo tvrditi, kako tu nije zaglavio baš niti jedan Hrvat. Možda je noću privedena manja skupina, najviše 50 ljudi, ali se ovo ne može dokazati.

Dvie-tri godine po ratu navodno je izpražnjeno dotično sklonište. Kažnjenici, dakle uklanjatelji tragova toga zločina tvrde, da su na razpadnutim truplima prepoznali ustašku odoru. To je grobište prvi i jedini put otvoreno nakon uzpostave Republike Slovenije, i nañeno je, što je opisano. Ne sumnjam u tvrdnju nekih kažnjenika, da su iz skloništa vadili trupla hrvatskih vojnika i izbjeglica, ali to nikako ne mogaše biti u Slovenskoj Bistrici. Preostaje pronaći to drugo mjesto.

DRAVA - Do sada je više puta spominjana rieka Drava, poglavito kano pokretna

grobnica množtva Hrvatica i Hrvata. Od Dravograda do Maribora - ponavljam - na najvećoj duljini cesta i Drava protežu se uzporedno. Tako reći, dodiruju se na odredenim mjestima. A blizina te pokretne grobnice i ceste, kojom je gonjeno zarobljeničko-izbjegličko roblje, bijaše pogubnom za sprovodenike. Ako je koji srbovojnik poželio, - ponavljam - u povorku je sasuo štektaj iz strojnice. Ranjenike bi dokrajčili, potom su mrtvaci gaženi od nadolazećih, povrjemeno odmicani u stranu, da bi naposliedku svršili u Dravi. Sbog nesnosne žede po tkogod bi se izdvojio iz povorke te potrčao k vodi. Taj najčešće nije stignuo do vode, pao je mrtav od stražarskoga zrna. Drugi su, kako bi se oslobodili muka, skočili u rieku u nadi, kako će je preplivati i dočepati se guštika na desnoj obali. Veoma riedkima je to uspievalo, jer bi po njima pucali desetci cievi. Navedeno je, najviše je tjeranaca skakalo s mosta u Mariboru.

U svojemu naprjedovanju prema Dravogradu srbovojska je pobila ranjenike vojne bolnice skupa s osobljem. Strieljani domobrani i izbjeglice u Dravogradu završiše uglavnome u Dravi. Povrjemeno je njezina površina na tieku kroz Maribor bila prekrivena truplima valjda nevidenim u poviesti ljudskoga roda.

Kao i drukdje i ovdje se je glede podataka moguće jedino osloniti na izjave više očevidaca, dakle osoba što gledahu i doživljavahu hrvatske nesreće i tragedije poglavito u svezi s riekom Dravom. Najpotresnija je izjava nekolikih Mariborčana, koji su dane i dane gledali, kako vodom mrtvaci 415

415: Slovenska Bistrica – Zgornja B.


Stran 416 SD

promiču prema iztoku. Bijaše slučajeva, kada trupla prekrivahu svu širinu te rieke u njezinu toku kroz grad. nije se stoga čuditi, što stariji Mariborčani, koji svojedobno gledahu te prizore, ni prvih poslieratnih godina, ni sve do danas nerado silaze na dravsku obalu, jer im prjed očima izkrsavaju davni užasi. Jednostavno se kane svoje rieke.

Ostaje otvoreno pitanje: koliko je Hrvatica i Hrvata odniela Drava u svibnju i lipnju 1945? Na to se pitanje niti približno ne može odgvoriti, jer zaista nije nikakvih mjerila, na koje bi se jedna tvrdnja mogla osloniti. Naime, svaki je svjedok doživio, odnosno vidio jednu, dvie, možda i tri grozne slike. Sbog zabrane kretanja po noći nitko tada ne mogaše ništa vidjeti. Takoñer nije opažao, ako bijaše udaljen od obale. Mnogi od nje bježali sbog mučnine. Isto tako sva trupla ne plovljahu površinom; što bi u dubini, nije se moglo vidjeti. Istina, po koje se truplo ustavilo, zapelo u šibljiku uz obalu ili uplovilo u riečni rukavac, kdje se zadržalo i po više dana, ali ni to ne pruža ni najmanji oslonac za stvaranje obćega stanja o broju mrtvih, što ih proguta ploveća grobnica. Možda je odniela 3.000, jednako dvaput toliko ili osjetno više. Držim, kako je najmanje prieporna brojka od 3.000. Ali je i ona veoma nesigurna.

U svezi s ovim evo jedne primjetbe. Žrtve četničkih zločina na Drini 1941. Srbijanci pripisali ustašama. Drina ih predala Savi, ona Dunavu. Beograñani viñali, kako pored njihova grada rieka nosi trupla. Viesti o tome poslali u sviet. nije vraga, da se koje truplo ne pokaza na istome mjestu ljeti 1945., te da ga nitko nije ugledao. Ali su o tome šutjeli kano ribe. Svoje zločine 1941. mogli "podvaliti" Hrvatima, ove drugo nikako. Kdje 1945. bijaše Srpska pravoslavna crkva? Pripadnici njezine crkve počiniše težka razbojstva u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, i to najviše po svršetku rata. Ona, SPC, o tome ništa ne zna. Takvo je mjerilo ustanove Rastka Nemanjića, zvana sv. Sava

UKUPNI GUBITCI U SLOVENIJI - Gubitci hrvatskih vojnika i izbjeglica u Sloveniji, kojima se ovdje bavim, u svibnju i lipnju 1945. veliki su i iznad predvidanja. Odrediti točan njihov broj veoma je naporan i težak posao. Ponajviše pak odgovoran. Težak sbog toga, jer srbokomunistička soldatetska nije ostavila nikakvih podataka o svojim žrtvama. Tako postupali komunisti u Sovjetskome Savezu, Španjolskoj, Albaniji, Grčkoj, Kini, Vietnamu i svakdje, kdje su vladali ili htjeli osvojiti vlast. Za njih žrtva nije vriedna niti toliko, da joj se pribilježi ime i prezime. Promišljeno su tako činili, kako ne bi mogli biti obtuženi na osnovi podataka. Tako postupali i Titovi zlotvori: za sobom ne ostavljali nikakvih pisanih podataka. U tome slučaju ostaje osloniti se na izjave svjedoka s jedne i druge strane, koji što 416


Stran 417 SD

znaju o pokoljima. U većini su to preživjele žrtve, ali se našlo i onih, što biše na suprotnoj strani. Dakako, pojedinačno ne daju ni približno jednak broj usmrćenih. Da bi se on ipak uztvrdio, pripomažu dosta i slovenski državljani, koji se nalazili u blizini brojnih gubilišta. K tomu, pomaže i posjet usmrćivalištima, kdje leže žrtve. Po njihovim protegama (duljini, širini, dubini) dade se donekle odrediti, koliko je ljudi tu našlo vječno počivalište.

Mnogo bi mogli pripomoći popisi stanovničtva, tj. uzporedba prieratnoga i poratnoga popisa. Najpribližnije će stanje omogućiti republičko vieće, koje popisuje ratne i poratne žrtve, ali to je višegodištnji posao. Moja višegodištnja iztraživanja hrvatskih gubitaka u Sloveniji u poratna dva mjeseca 1945. kreću se oko 125.000. ljudi, žrtava srbokomunističkoga genocida.

Kako u ovakvim slučajevima obično biva, jednima će se navedeni broj činiti previsokim, drugima nizkim. Do njega doñoh - kako rekoh - dugogodištnjim proučavanjem tih dogañanja boraveći u Sloveniji, dakle na licu mjesta, što se veli. Sam po sebi broj je veoma visok, ali se ne smije smetnuti s uma, da se onda srbokomunističkomu neprijatelju pružila veoma pogodna prilika ukloniti sa Zemljina lica visok postotak hrvatskoga naroda. I on je to učinio. Lati li se tko drugi proučavanja dotičnoga pitanja, možda će doći do drugačijega broja. Ja učinih, što mogah i koliko postignuh. Akoli ništa drugo, ono sam pobilježio najviše ubijališta u susjednoj državi. I pokazao sam put.

POJEDINCI - Izlagati o sudbinama pojedinih iztaknutih sudjelovatelja Križnoga puta u Sloveniji ili o manjim skupinama, zauzelo bi mnogo i mnogo prostora. Svatko je svoju nesreću doživio i proživio na svoj način. Protjerivanje, odnosno ostavljanje vlastita ognjišta sbog straha za obstanak, za goli život, najveći je udes, što ga čovjek može doživjeti. Za pojedince je to ravno smrti. Kdje se ratuje, gotovo obvezatno dolazi do pomicanja stanovničtva. I što rat dulje traje, češća su i veća napuštanja rodnih ognjišta. U 2. svjetskom ratu Hrvatsku Državu je napao četničko-srbokomunistički neprijatelj. Srbokomunističkoj struji priključilo se milom i silom i množtvo Hrvata. Primamljeni su pozivom u bitku protiv talijansko-njemačkoga osvajača. Pod plaštem komunističke ideologije i buduće republike Jugoslavije stvarana je Velika Srbija. Taje ideologija vješto upregnula u svoja kola zavedene Hrvate, mahom domoljube i poštene ljude. Vjerovahu u nju kano u božanstvo i podpuno joj se predali. Stvarne i moguće političke protivnike nemilosrdno tamanili. Takoñer i roñenu braću. Uobće nikada nisu ni posumnjali u vrhunaravni smisao i cilj te i takve svoje borbe. Kad je rat okončan, nastupalo je otrježnjenje od dugotrajne opijenosti; spoznali su, da je stvarnost 417


Stran 418 SD

u cjelini drugačije od slike, koju su sebi stvorili o životu nakon pobjede. A tada sve bijaše kasno. Ostala im gorka spoznaja, kako su prevareni: sbacili jednoga tuñinskoga gospodara, isodobno nametnuli sebi drugoga, daleko opakijega, surovijega, zvjerskijega, koji je uz to voden i krvavim staljinskim načinima "stvaranja bolje budućnosti i izgradnje socijalizma," što bi zamjenom za ostvarbu "komunističkoga raja, kakav je već stvoren na jednoj šestini Zemljine kugle." Čim je stvorena Nezavisna Država Hrvatska, odmah je napadnuta od srbsko-srbijanskih četnika, potom od njihove subraće partizana. Povezivao ih isti cilj - ponovno stvaranje Velike Srbije pod imenom Jugoslavije.

Golema je većina hrvatskoga naroda prozrela četnike, jednako i srbokomunističke nakane. NDH je izdržala u četverogodištnjemu hrvanju; nesreća bi u tome, što se nalazila na poraženoj strani. Srbokomunističkoboljševička zlodjela u tieku svega rata i previše bijahu poznata svakomu Hrvatu. Najuvjerljivijim je dokazom za to Bleiburg, tj. bieg 1/5 hrvatskoga naroda u tuñinu, kdje je iskao spasa prjed crvenom srbokomunističkom kugom, prjed iztrebljenjem. Ostane li u domovini i k tomu sačuva glavu, u najpovoljnijemu primjeru bio bi gradaninom drugoga reda. Dokle god se jednim narodom upravlja iz tuñine, taj je narod podreden, kolonialan. Zar Hrvatima ne bi i preko glave vladanja iz Beča, iz Budimpešte i Beograda. Svjestni ljudi ni po koju cienu nisu još jednom htjeli živjeti pod beogradskom upravom. Pokazalo se, kako to bi njihov neoprostiv grieh!

Popis poznatih ljudi, što krenuše u izbjegličtvo, bio bi stvarno dugačak. Prie se dotaknuh zle sudbine hrvatskih vojskovoda, viših i nižih, ministara i predsjednika vlade. Ovdje bih tek sažeto predstavio usud nekolicine hrvatskih umnika, što ih u svojemu nastupanju kroz Hrvatsku te do Bleiburga odnie srbokomunistička kuga:

l. Dr. Albert Haller bio povjestničar hrvatske književnosti na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, inače zastupnik estetske vriednosti u vrjednovanju umjetnine. Na biegu iz domovine našao se u Mariboru vozeći se na teretnjaku. Budući da se nije moglo u Austriju preko Šentilja, vozilo skrenulo na lievo prema Dravogradu. Na izlazku iz grada, u selu Kamnici pao je s pretrpana teretnjaka i namjestu ostao mrtav. Izgleda, kako je udario glavom o cestu i puknula mu lubanja. Govori se, da je sahranjen na obližnjemu groblju. Drugi tvrde, da je viden na Bleiburžkome polju. Sva je prilika, kako se usmrtio pavši s teretnjaka.

2. Rektorom Sveučilišta u Zagrebu 1944/45. bi dr. Stjepan Horvat, poznat učenjak. Roñen 1895., umro u Argentini 1985. Znajući da ne će sačuvati glavu dočeka li "osloboñenje" u Zagrebu, sbog toga se uputio u tuñinu. 418


Stran 419 SD

Sobom ponio zlatni lanac i žezlo, znamenja rektorskoga položaja. Imao veliku sreću, da ga Britanci nisu uspjeli predati srbokomunistima. Stanovito se vrieme zadržao u Italiji, kdje je pohranio rektorsko znakovlje. Njegovim je odlazkom Hrvatska izgubila znamenita čovjeka.

3. Dr. Ljudevit Jurak bijaše profesorom patologije na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Kada je 1943. njemačka vojska u osvojenome dielu Sovjetskoga Saveza u Vinici i Katynu, blizu Smolenska, odkrila množinske grobove poljskih častnika i moldavskih seljaka, tada je Meñunarodni Crveni križ, sjedišta u Švicarskoj, sastavio vieće europskih stručnjaka, koji su izišli na mjesto dogañaja ustanoviti zločine. Zapravo tko je usmrtio više tisuća ljudi. Pozvan je i Lj. Jurak i priključio se izabranim stručnjacima. Po povratku o svojim nalazima nije govorio niti je pisao bilo kdje držeći se liečničke etike. Posao je obavio visoko znanstveno i podpisao zapisnik o nalazu skupa s ostalim liečnicima. Poznato je, da je Staljin naredi ubojstvo tih ljudi, ali nije predpostavljao, kako će to izbiti na javu.

Na svoju nesreću, dr. Jurak nije poznavao komunističku ćud, koja ne poštuje ni prihvaćeno čudorede ni etiku ni meñunarodne zakone, a najmanje istinu, ako joj ne odgovara. Prijatelji Juraku svjetovali neka bježi, jer mu partizani ne će oprostiti sudjelovanje u povjerenstvu Meñunarodnoga Crvenoga križa u Sovjetskome Savezu. Ukazivahu mu na slučaj dr. Miloslavića, koji se prie nekoliko mjeseci sklonio u tuñinu. No, Jurak se nije dao nagovoriti.

I tek što partizanija uñe u Zagreb, dala se u lov na stanovite ljude. Naravno, s njihovom je Oznom pristignulo nekoliko stručnjaka sovjetskoga NKVD-a (obavještajne i protuobavještajne službe), izravno zaduženih za hvatanje dr.Juraka i Miloslavića te njihovih asistenata. Ujedno podučavahu svoje oznovske učenike, kako će skidati glave hrvatskim "klasnim i političkim neprijateljima." Taj njihov zadatak bi posve suvišnim, jer su dotičnici oddavno njime ovladali. Odmah Ozna upala u stan Lj. Juraka u Gundulićevoj ulici i odvela ga. Koliko se zna, umoren je 9. lipnja 1945., nakon što je NKVD obavio potrjebita izpitivanja.

Kada ga već ne bi meñu živima, oznovski se podrepnici sjetili, kako državnomu razbojničtvu valja dati nekakvu pravnu koprenu, pa je oglašena "osuda" Vojnoga suda, u kojoj se čita, da je dr. Ljudevit Jurak osuñen na smrt (valjda sbog klevete uzornoga Sovjetskoga Saveza), te da je osuda izvršena. A ta je osuda donesena davno u Moskvi, izvršena u Zagrebu. A kakva li je to osuda bez suñenja, koju sudenik nije ni čuo niti pročitao, jer ne bi ni na kakvu sudu?

Srbokomunističkoj glumi i pretvaranju nikdje i nikada konca! Najprie ubiju čovjeka, onda mu tobože sude. Takva "sudstva i sudovanja" poznaju 419


Stran 420 SD

jedino posvemašnji sustavi - komunistički i fašistički, kraljevsko-aleksandrovski i po koji južnoamerički te još kojekakvi! U jednu rieč, srodni, jednaki. Kada prigrabiš vlast, možeš kršiti vlastite zakone, kada god ti odogovara, jer si njihov gospodar. Stvarno si iznad njih, a svi su ostali grañani izvan zakona! Vlastiti su, dakle, njihovi zakoni za velmože puka lakrdija.

4. Dr. Eduard Miloslavić, stručnjak svjetskoga glasa za sudsku medicinu, profesor Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, roñeni Dubrovčanin. 1935. osnovao u Zagrebu Zavod za sudsku medicinu, ustanovu na svjetskoj razini. Ako stoji tvrdnja, kako je prie stupanja na stolicu Medicinskoga fakulteta u Zagrebu dr. Miloslavić bio profesorom na sveučilištu u Sjedinjenim Američkim Državama, zaključiti je, kako je bio prvorazredni stručnjak u sudskoj medicini te da je ustrojio suvremen Zavod za sudsku medicinu, koji se po opremljenosti i znanstvenome dosegu mjerio s najpoznatijim takvim ustanovama na svietu. Domoljubni ga osjećaji vratili u ugnjetenu Hrvatsku, kojoj željaše služiti.

Izmedu 12 europskih stručnjaka sudske medicine, što ih je poznavao Meñunarodni Crveni križ za utvrdenje uzroka smrti zarobljenih poljskih častnika u

Katynu, točnije u šumama blizu Katyna nedaleko grada Smolenska, pozvan je i dr. Miloslavić. Stručnjaci su posao obavili nepristrano i uztvrdili, da su Poljaci usmrćeni još 1939., ne 1942., kako su tvrdili Rusi.

Kada je po povratku njegov bliz prijatelj dr. Krželj pitao, tko je pobio poljske častnike u Katynu, lakonski je odgovorio: "Ustanovio sam!" Na Krželjeva navaljivanja, neka mu ipak povjeri ono najbitnije, reče mu: "Čut ćeš uskoro." I to bi sve. Doista, odgovor je dobio na koncu 1944., kada je Eduard Miloslavić odputovao u Švicarsku, kdje je dočekao kraj 2. svjetskog rata. Iz Švicarske je prešao na Sveučilište u Milwaukeeu, u državi Wisconsinu u SAD, i preuzeo stolicu sudske medicine. Umro je u SAD.

Dr. Miloslavić zaključio, da će srbokomunisti za koji mjesec zaposjesti Hrvatsku. I nije sumnjao, kako će ga sbog katynskoga "grieha" skratiti za glavu, stoga im pravodobno umaknuo.

Naravno, čim se srbovojska našla na zagrebačkim ulicama Ozna i NKVD pokucaše na vrata stana dr. Miloslavića. Na njihovo pregolemo razočaranje, ne nadoše ga doma, niti u Zagrebu. Zanimljivo je, da im ne bi poznato, kako je odputovao u tuñinu prie više mjeseci.

U svezi s imenom dr. Eduarda Miloslavića i svemoćni NKVD i njegova podrepaška služkinja Ozna biše u nedoumici i zabuni. U Zagrebu živio njegov brat, takoñer liečnik dr. Andro Miloslavić. Kada ne bi Eduarda, sgrabiše Andra, i ako Andro s Katynom ne imaše ništa. Bez obzira na to, i on bio kriv, jer mu je - brat. 420

420: POLJSKA – Katyn - Kotun


Stran 421 SD

Andra su strahovito mučili, dok mu nisu odbili bubrege. Onda ga puštaše doma - umrieti.

Eto tako je postupao Otsek za zaštitu naroda, što ga vodio drug Leka Ranković, srbijanski abadžija, veliki uništavatelj hrvatskoga naroda.

Ne mogah potvrditi viest o sudbini dvojice suradnika (asistenata) profesora Miloslavića. I njih dvojica biše odvedeni iz svojih stanova, i nikada se o njima poslie ništa ne ču. Ni jedan od njih ne bi u Katynu s profesorom. Mislili mjerodavni, kako ih je profesor možda upoznao s činjeničnim stanjem, pa ih kano svjedoke triebaše ukloniti, zatrti sve iz njegove bliže okolice.

5. O profesoru hrvatskoga jezika i književnosti Vinku Nikoliću danas je u Hrvatskoj gotovo i suvišno govoriti. Unatoč podmaklim godinama veoma je živahan i djelatan u kulturnome i političkome životu. Nikolić je legendom hrvatskoga izbjegličkoga života i razvijene kulturno-stvarateljske djelatnosti. U Argentini je nastavio izdavati i ureñivati glasilo Hrvatsku reviju, nastavio potom u Europi te konačno u Zagrebu, kdje je izdavana do konca 2. svjetskog rata.

Nikolić se uputio iz Zagreba na mučni izbjeglički put dan-dva prie negoli će u nj upasti srbovojska. Imadijaše golemu sreću, da se probio u Italiju i tako izbjegnuo izručenje.

Od mladih godina objavljuje eseje o pitanjima hrvatske književnosti. 6. Dr. Viktor Plechaty, roñen u Novoj Gradiški, poznati pedijatar u Bolnici sestara

milosrdnica u Zagrebu i vojni dužnostnik. U vlastitu se samovozu (Mercedesu) dovezao u austrijsku Korušku. Sobom dopremio veću količinu probranih liekova te zdravstvenih sprava. Hotio proći kroz obruč britanske vojske i nastaviti dublje u Austriju, ali mu ne bi dopušteno. Britanski mu vojnici oteli samovoz i sve što se u njemu našlo, potom ga predali Titovim krvopijama. Posebno se zanimah nije li možda sa zarobljenicima pristignuo u Maribor. Meñutim, od preživjelih nitko ga i nikdje nije opazio, niti što čuo o njemu. Rodbina njegova dugo živjela u ufanju, kako je ipak živ, jer bi novoj vlasti koristio kano velik stručnjak. No nikakva glasa o njemu do naših dana. Predpostavljam, da je po prielazu austrijsko-slovenske meñe strieljan najvjerojatnije u Poljanama, tome golemu usmrćivalištu. (Vidi na karti 388, D.Š.)

7. Poznati pjesnik Ljubo Wiesner sretrno se našao u Njemačkoj. Prema jednima otišao je iz Zagreba prie nego je nastupila obća opasnost, a drugi smatraju, kako ga pokrenuo glavni izbjeglički val. Hrvatska je u njegovoj osobi izgubila valjana pjesnika. Akoli je što i stvarao u tuñini, nije moglo biti na pravoj visini, jer mu nedostajaše domaće tlo i sokovi, što ih ono pruža.

8. U Njemačku dospje i dr. Stjepan Zimmermann, profesor Bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. Pisac je nekolikih zapaženih knjiga iz svoje 421


Stran 422 SD

struke. Bio sam dočuo, kako je nastavio predavati na jednome fakultetu u Njemačkoj.

9. Val srbokomunističkoga bjesnila tik po ratu odnese Milu Budaka, klasika hrvatske književnosti, pisca petnaestak knjiga, meñu kojima je roman Ognjište, njegovo najpoznatije djelo. Bez sumnje, taj se roman nalazi na vrhu hrvatske književnosti. Uz Ognjište nižu se romani Na vulkanima, Direktor Križanić, Kresojevića soj i Ratno roblje. Uz njih idu pripoviedke i pjesme. Jezik mu je veoma bujan, rečenica tečna i ponesljiva. Ne trpi od suvišna kazivanja. Budak bi i predloženikom za dobivanje Nobelove nagrade. S ostalim članovima hrvatske vlade Budakje 1945. vraćen iz austrijske Koruške i predan srbokomunističkim krvožednicima. Britanci znali tko je Budak, ali im nije smetalo poslati ga u smrt. Po povratku u Zagreb izveden je prjed vojni sud te po najkraćemu postupku osuden na smrt. Suñenje srbokomunističkih sudova, naročito odmah nakon rata, bi više negoli smiešno. Naprosto sudili, kano da sude, jer osuda bi već napisana. K tomu, na osudu ne bi priziva. Budak je pogubljen - drži se - 21. srpnja 1945. Dakako, ne zna mu se za grob. Bijaše u 56. dobnoj godini (roñen 1889.), i s pravom se od njega očekivalo još koje djelo, da osta živ. Njegovom je smrti hrvatska književnost izgubila velika stvaratelja.

10. Golem je gubitak pogodio hrvatsku književnost nestankom Vinka Kosa, odmila zvana Vincek. Bio pjesnik, prozaik, putopisac i prevoditelj. U drugoj Jugoslaviji na nj se tek moglo "naletjeti" listajući stare časopise, u kojima je suradivao. Mile Budak je barem spominjan i to kano opaki ustaša i ratni zločinac, uz to bijaše stariji i mnogima koliko-toliko poznat. A Vinko Kos valjda nikada nije spomenut. Kano da se ni rodio ni je. Na sviet je došao u Meñimurju 1914. u seljačkoj obitelji kao najstarije diete. Osnovnu školu polazio u rodnome selu Vučetincu, srjednju u Varaždinu. Studirao u Zagrebu uzdržavajući se uglavnome sam. Kano osobitost valja spomenuti, da je u Zagrebu prvi osnovao Dječji grad (1944.). Kada to ponoviše komunisti poslie rata, izticahu svoje prvenstvo, Kos za njih nije obstojao.

Kako najčešće biva, svoje priloge objavljivao u raznim glasilima i već se po tome pročuo kano umjetnik, što stvara zavidne ostvarbe, ali koji još više obećava. I nije iznevjerio ni sebe niti svoje ocjenjivatelje. Hitro se uzpinjao prema svojemu vrhuncu. Budući da je unatoč presječenu životu (u 31. godini) za sobom ostavio djela trajne vriednosti, s pravom je predpostaviti, kako bi se popeo na Olimp hrvatskoga pjesničtva, da je dočekao starost. Može se dakle ocjenjivati ono i po onome, što osta izza njega, što je napisao do Bleiburga.

1939. u Zagrebu izdaje prvu knjigu pjesama naslovljenu Vodopad, njezino se drugo izdanje pojavilo 1942. Sliedi druga knjiga pjesama Kipar 422


Stran 423 SD

(Zagreb, 1941.), onda knjižica pjesama za djecu Zlatna jabuka (Zagreb, 1942.), dječja priča Dušenka te poema Šišmiš (obje u Zagrebu 1943.), zatim knjiga kajkavskih pjesama Lada te priča Planinski dječak (Zagreb, 1944.). Izza sebe je ostavio kratak putopis S puta po Rumunjskoj (Zagreb, 1942.). U rukopisu je tragedija Skid.

U Torontu (u Kanadi) 1967. danje svjetlo ugledala knjiga pjesama za djecu Plavi orasi. Naravski, Kosovo je književno djelo bogatije. Dosta je toga razasuto po časopisima.

Hvalevriedan je podhvat Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, koji se latio izdavanja njegova ukupna djela. U prvoj knjizi, što nosi naslov Pjesme, knjiga I. (Čakovec, 1997.), obuhvaćene su knjige Vodopad, Kipar, Šišmiš i Lada. A srjeduje se i ostala njegova ostavština, koja će uskoro na danje svjetlo u dvjema knjigama. Tako će Kos biti cjelovito predstavljen, stvarno odkriven suvrjemenomu hrvatskomu čitateljstvu. Predstavlja nam se umjetnik prvoga reda, koji bi bačen u nepostojanje! Sada uzkrsnulo moćno hrvatsko pero.

Kos je prevodio djela E. M. Rilkea, R. Tagorea, P. Verlainea i Mihaila Eminescua. A njegove su pjesme prevodene na njemački, rumunjski, španjolski i talijanski.

U svibnju 1945. Vinko se Kos povlačio sa stotinama tisuća Hrvata u Austriju izprjed crvenoga užasa. Vidjevši, kako Britanci Hrvate turaju u vučje ralje, odlučio se provući kroz britanske redove dublje u Austriju. I tamo je - koliko je poznato - dospio u njihovo sbiralište, uskoro obolio od tifusa i umro. Dotična tvrdnja nije podpuno sigurna, ali je veoma vjerojatna. Naravski, ne zna mu se za grob. Hrvat nema pravo niti da mu se zna za grob!

11. Andrija Konc bija poznati pjevač. Danas bi se reklo estradni umjetnik. Svojedobno ga slušasmo na Zagrebačkoj radijskoj postaji, prjeko koje se javljao često. Po komu i sada odzvanja u ušima njegov milozvučni voluminozni glas. Jedna austrijska radijska postaja još je 1953. vrtjela njegove pjesme napominjujući, kako je pjevač nestao na kraju rata, te da se njegove pjesme ne mogu čuti ni s jedne radijske postaje u Jugoslaviji. Srbokomunistima Konc bi kriv samim time, što je za vrieme rata nastupao na hrvatskoj radijskoj postaji. Ne mogah doznati, kdje je pjevač svršio izmeñu Zagreba i Bleiburga, ali je nestao. U Srboslaviji ni u jednome glasilu nikda ne bi spomenut. Ni mrtav nije smio postojati! Bilo bi pravo čudio, da je u arhivu Zagrebačke radijske postaje sačuvana i jedna gramofonska ploča njegovih pjesama. Akoli zaista je, dotična bi ustanova bila dužna zavrtjeti koju, kako bi barem mladi naraštaji čuli za Andriju Konca. 423


Stran 424 SD

Uzgredice ću dodati, kako je u ratu o njemu služila anekdota: Na ulazu u tramvaj bijaše

gužva, stoga Andrija uñe na prjednja vrata. Nato će mu vozač: "Ulazite na stražnja vrata!" Andrija svejedno ne htje, sbog čega se njih dvojica porječkaše. Kako bi ga primirio, reče mu Andrija: "Znate, ja sam Andrija Konc." Vozač podignu glas te uzvrati: "Da si konc ili špaga, ulazi odtraga!"

*** Ovaj bi se popis penjao na desetke i stotine. Mnogi su ostali doma, jer se ne osjećahu

krivima ni u kojemu pogledu. Neriedke je progutala noć, drugi dopadoše težke robije. Imućni ljudi, veletrgovci i industrialci u većini su pravodobno izišli iz domovine, kako bi

sačuvali glavu. Bijahu krivi, jer su posjedovali zavidan imutak i dobra. Samim time bili "klasni neprijatelji." Tih je buržuja triebalo nestati!

Nakon pobjede Listopadske revolucije u Rusiji k nama nagrnule brojne izbjeglice. Meñu njima se nalazilo i bogatijih ljudi. Svi pričali o boljševičkoj krvoločnosti prema svima stališima. Bogataše i umnike redom ubijali. Eto se 1945. i u nas pojavila ista kuga. Za mnoge bi poučan ruski primjer.

POTANKOSTI - izmeñu stotina tisuća bleiburžkih nesretnika i nesretnica sgusnuto ću predstaviti jednu obitelj kao primjer mučenja i stradanja te ubojstvo tek roñena djeteta i njegove matere. Moja suseljanka Marija Ćorićeva (Ćigina), roñena na Pelješcu, za vrieme rata živjela u Zagrebu. Starija joj kćerčica tek bila navršila 4. godinu, mlada imala nepune 2, kada se našle u Austrijskoj Koruškoj. 16. svibnja krenule na Križni put. Mati mlade diete nosila, starije vodila. Kada bi se starija umorila, morala i nju nositi, tako što bi je ukrkila na leda. Stražari prema njima jednako surovo postupali kano i prema odrastlima, bolje rečeno, kao da su hrvatski vojnici. Marija primila nekoliko udaraca kopitnicom u leña, stoga što nije hodila brzo. Noću spavale na cesti. Hrane za djecu imala do Maribora. Budući da su djeca pila vodu iz lokvica na cesti, dobila proljev. U Mariboru zadržane pet-šest dana u vojarni i primale jednom na dan po čašicu crne nezasladene kave. Iz Maribora uključene u povorku prema Zagrebu. Sreća da su neke žene našle koju kocku sladora i dale djeci, inače se ne bi držale na nogama. Došavši u Zagreb, Marija mislila de će biti puštane u svoj stan, ali ostale u sbiralištu. Poznanici im preko žice dobacili malo hrane i odjeće. Uskoro pokret u zastraženoj povorci do Križevaca, Našica i Požege. Uzputno narod dobacivao hranu, pa su tako tegobe bile ublažene. Djeca od granice gledala premlaćivanja, ubijanja, pljačkanja, slušala najprostije psovke. Kada su Mariju udarali sprovodnoci, curice se bacale na nju i štitile je. Plakale svaki čas. Kako se djeca razboljela još na putu prema Mariboru, nisu nikako ozdravila. U Požegi djecu prvi put pregledao liečnik. Predložio obje 424


Stran 425 SD

ma smještaj u bolnici, ali od toga ne bi ništa. Obitelj morala na put. Djeca sbog iznemoglosti i bolesti nisu mogla hoditi, stoga jednu nosila mati, drugu supatnice na smjenu. Prenoćile u Brodu n/S. Sutra dan u čamcu prevezene u Bos. Brod i nastavile u Doboj, potom Zenicu. U Sarajevo desetkovana povorka ušla točno mjesec i pol dana odkako se uputila s Bleiburžkoga polja. Kroz Bosnu djeca dobila od naroda po gutljaj mlieka i zalogajak kruha. Hrvatski i muslimanski sviet bio milostiv i nije dopuštao djeci i ženama umrieti od gladi. Srbski ih dočikao kolcima.

Marija i njezina starija djevojčica hodile bose, jer im se obuća razpala. Izza bodljikave žice u Sarajevu ostale puna dva mjeseca. Mariju obtuživali, da je - ustašica. Tukli je štapovima i nogama, neka prizna. Nesretna žena nije imala što priznati. "Kriva" bila jedino, što je s djecom pobjegla pred "oslobodiocima". Zaključivali izpitivači, kako je samim odlazkom iz Zagreba u

tuñinu potvrdila, kako pripada ustaškomu pokretu. U tome se sastojali "dokazi".

Za boravka u sbiralištu djeca se okrastala po čitavu tielu. Kako ne bi umrla u sbiralištu, sbiralištna uprava sve tri "blagonaklono" puštala doma. Mariji dala nekakav papirić. I to bi sve. Bolestne, bose i u prnjama te bez novčića i mrvice hrane uputile se pješke u Lovreć u Imotskoj krajini preko Bugojna i Livna. Mati prosila, i tako se prehranjivale. Uzput joj jedan dobar čovjek dao narodni

liek, - mehlemu - kojim je mazala curice. Drugi im davali prenoćište i hrane, što se našlo. Na veliku sreću, liek pomogao, i djeca se za nekoliko tjedana oslobodila krasta.

Deseti dan tri živa kostura napokon se našla u Lovreću. Djevojčice izdržale neopisive muke, Marija izgubila zdravlje, koje se nikada nije popravilo, i umrla mlada od pretrpljenih patnja. Djeci rat odnio otca, poraće majku!

Primjer Marije Ćorićke svjedoči o bezkrajnoj izdržljivosti i ljubavi prema svojoj djeci. Kazuje jednako, što sve i koliko djeca mogu pretrpjeti. Djeca, koja još ne znadoše za sebe, morala podnositi najveće tegobe. Takvih hrvatskih matera i djece bijaše nebrojeno u tim najtežim časovima za hrvatski narod. Mati život davala i konačno predala za svoju djecu!

Dalje, njezin je slučaj zornom potvrdom, kakav i koliki bijaše srbokomunistički sadizam u uništavanju hrvatskoga naroda u razdoblju neposrjedno po okončanju rata!

UBOJSTVO JEDNE MATERE I TEK RO ðENA DJETETA Sliedeći dogañaj u Mariboru najočitije slika izbezumljeno srbokomunističko zvjerstvo. U jednoj od mnogih izbjegličkih povorka hodila mlada žena, 425

425: BiH: Bugojno - Livno


Stran 426 SD

nalazila se u posljednjemu stupnju trudnoće. Nosila kulje do zubi, kako se to u narodu kaže. Njezina nosećnost upadala u oči sprovodnicima, ali hrabro podnosila neljudske napore. Da bi je kdjekod ostavili, pa neka se snalazi, kako zna i umije, sprovodnici ne željeli ni čuti. Držahu se izreke: neka stoka crkne!

Na samu ulazu u Maribor ženu spopali trudovi. Na početku Koroške ceste, upravo kod prvih kuća, odjednom legla na tlo i rodila. Pomagale joj supatnice, ali ih stražari raztjerivali udarcima. Uto pritrčale dvie-tri žene iz susjedstva, kada ugledale prizor na ulici. Nudile da će ženu i diete uzeti k sebi na skrb, dok se mati ne oporavi. Ta je plemenitost slovenskih žena još više razjarila stražare. Oni našli svoje rješenje: jedan izpalio čitav štektaj iz strojnice, koji je naprosto sasjekao mater i novoroñenče.! Na gradskoj ulici pred množtvom svjedokinja i u pol biela dana ubijeni su mater i diete još pupkovinom vezano za nju. Ne bi ni progledalo.

Zaključak prepuštam cienjenim čitateljima. Osobno znam, kako postoje i jezovitije smrti, ali za ovakvu nisam čuo, niti je pročitao. Držim, spada meñu najrjede težke zločine. Ne postoji ni najgnusniji zločin, od kojega bi se sustegnula srbijansko-pravoslavna ruka!

Počevši od 1991., na dan spomenuta razbojničtva, dobre žene iz susjedstva na tome mjestu užigaju svieće i polažu cvieće. Dakle, u tuñoj zemlji osta toliko duboka uspomena na taj najgrozovitiji dogañaj, da ga se domaći narod sjeća i izkazuje sućut nepoznatoj ženi i djetetu nakon pola stoljeća!

STRAŠNO UBOJSTVO U MIKLAVŽU - Selo Miklavž udaljeno je od Maribora desetak kilometara, prostire se uz cestu prema Ptuju. U svibnju povorka za povorkom tuda tjerana prema iztoku. Ni zarobljenici ni izbjeglice ne primali ni hrane ni vode. Psovke i udarci nepriekidno pratili to jadno ljudstvo. U jeku bijahu poljski radovi. Tik uz cestu domaća seljanka okopavala kukuruz i povrjemeno bi bacila pogled na progonjene. Blizu nje najednom se u povorci srušio na tlo iznemogao čovjek starijih godina; odletio mu šešir s ruba ceste. Ne časeći, sprovodnik skoči s konja te ravno na njivu i iz ruku kopačici ote motiku, a da joj pritom ništa ne reče. Žena ostala kano ukopana ne znajući zašto joj bez pitanja odnese motiku, jer ničim za to ne dade povoda. Čim se stražar nade na cesti, poče nesretnika udarati po glavi ušicama te motike. I udaraše ga toliko, dok mu nije podpuno smrskao glavu, i ako bijaše mrtav već od prvoga udarca. Moždani se razsipali po cesti, ubojicu prskali po obući i hlačama, ali on nije prestajao mahati motikom. Dovikivao, kako će tako svi proći koji padnu, jer to namjerno čine, sabotiraju akciju, kako reče. Kada od glave, tako reći, ne osta ništa, bacio je motiku, svu poprskanu krvlju i moždanima, prema seljanci, ali nje već ne bi na njivi. Kada je vidjela grozni 426


Stran 427 SD

prizor, odtrčala u najbližu kuću, kako ne bi dalje gledala taj užas. Ista je potom živčano oboljela. Liečila se po umobolnicama, ali nikada nije ozdravila.

Za vrieme toga razbojstva sprovodenici morali hodati napried, kano da ništa ne vide. Neki biše poprskani moždanima. Usmrćenik je ostao ležati na cesti. (Karta 400, D.Š.)

KAKO SE ODNOSILI SLOVENCI PREMA HRVATIMA Predhodno je navedeno, kako su slovenske žene bile pripravljene u svoj dom uzeti rodilju i diete, ali im to ne bi dopušteno. Štoviše, pred njima je srbijanski vojnik usmrtio i majku i diete.

Prostor izmeñu Dravograda i Maribora riedko je naseljen i siromašan. Zarobljeničko-izbjegličke povorke bijahu moćno zastražene, k tomu s obje strane ceste nalazili se srbovojnici motreći budno, da se ne bi pored ceste tko napio vode, te da im se ne bi dobacio komadić kruha. Unatoč svemu, domaći su ljudi kdjekada doturili kakav zalogaj gladnima. Bilo toga i na putu iz Maribora u Hrvatsku. Taj je prostor plodan i gušće naseljen. Jednako bilo na putu od Dravograda do Celja i Zidanoga Mosta, takoñer od Kranja do Zidanoga Mosta. Tko je davao hranu i vodu, mogao je očekivati udarac kopitnicom. Često davatelji prezirahu tu opasnost.

Ženama što nosahu prisisnu djecu Slovenke davahu pelenice i druge odjevne predmete. Doturile bi i koji pokrivač, pepelice, benkice... Kdje bijaše slobodnije, po koja je slovenska mati svojim grudima nahranila hrvatsko dojenče, jer njegovoj materi presahnulo mlieko sbog pretežkih duševnih i tjelesnih napora.

Primjerice, iako sami domaćini nisu imali Bog zna koliko hrane, ipak su Mariborčani i Celjani dobacili koji zalogaj. Budući da se zarobljenici i izbjeglice nahodili svakdje po gradu, to im bilo lakše doturiti komad kruha, grudicu pure, osobito kuhan krumpir.

Poznati su mi slučajevi, kada su žene u svome dvorištu i blizini kuće spriečile strieljanje dviju skupina hrvatskih častnika. Nisu molile srbijanske krvoloke neka to ne čine, već im se suprotstavile; gotovo navalile na strjeljatelje. U jednome se dvorištu postavile izprjed hrvatskih častnika kano živi zid govoreći, da moraju prie njih ubiti, potom Hrvate. U drugome se pozivale na Tita, koji - rekle - ne dopušta ubijanje. Moraju ih poslati na sud, ako su krivi. U oba slučaja riešeno tako, da su hrvatski častnici ostali bez svoje odjeće i obuće, a ubijatelji se povukli ostavljajući im svoje ušljive poderotine. Bijahu ih ogoljeli i obosili za strieljanje.

Mnogi su Hrvati bježali iz vučjih ralja, pojedinačno i u manjim skupinama. Jedni obrnuli prema Austriji, drugi se povlačili u domovinu. Najviše u dva dogañaja znam, da se našli u opasnosti, jer ih domaći htjeli pri- 427


Stran 428 SD

javiti partizanima. Stotine i stotine prošle sretno. Takva je dva slučaja opisao i Z. Dusper u navedenoj knjizi. U dugu zanimanju sudbinom kretanja preko Slovenije hrvatskih zarobljenika i izbjeglica, ne doznah, da ih je i jedan Slovenac napao kolcem, vilama ili bacio kamen na prolazeće. A toga imahu u izobilju, dok iñahu kroz vlaška sela u Hrvatskoj i Vojvodini.

Bio sam dočuo, da je s prozora jedne kuće u Mariboru na povorku izlita posuda kipuće vode. Nakon uporna traganja, potvrñeno mi je, kako se to stvarno dogodilo. Na sreću, težih posljedica nije bilo. Osobno mi nije išlo u glavu, da se takva što moglo dogoditi u Mariboru, stoga sam cio slučaj dublje izpitao. Ustanovio sam, kako je to poteklo iz obitelji mješovita braka. Učinila to žena Srbijanka.

Valja spomenuti i slučaj zastoja kretanja hrvatske vojske i izbjeglica kroz Celje na putu u Austriju. Na pregovorima je riešeno, da Hrvati i Crnogorci mogu slobodno nastaviti put. Sve u svemu uzevši, slovenski se narod u težkim vrjemenima dobro držao prema Hrvatima 1945.

PRAVOSLAVNA SELA - Kada se zarobljenici i izbjeglice nadoše u Hrvatskoj, njihovo se stanje pogoršalo. Mučeni su i dalje napornim hodom, žeñom, gladu, batinama. K tomu, ništa manje nisu usmrćivani. A dodatni jadi i nevolje biše prolazci kroz pravoslavna sela. Srbokomunistička vlast Srbe podignula na noge za vruć doček hrvatskih povorka, dakle hrvatskih sinova i kćeri, onih u čiju domovinu useliše kano vlaški pastiri i turski martolozi. Srpkinje i Srbi podpuno bili spremni za dočeke: prikupili kolce, vile, sjekire, kamenje te još štošta. A nisu zaboravili postaviti uz cestu pitku vodu, u koju ubacili mljeveno staklo. Kad bi naišla koja povorka, žensko i mužko mlatilo nemoćnike po miloj volji, kako to već zna i umije krvoločna Vlaščadija. Sprovodnici ih podbadali, neka udaraju jače. A tko je progutao gutljaj vode, uskoro osjetio jake bolove u želudcu i umro u najtežim mukama.

Primienena u tome i jedna posebnost. Roblje tjerano iz mjesta u mjesto, zatim istim putem natrag, kako bi se Vlaščad izživjela do kraja. Kuda god prolazili, robovi za sobom ostavljali mrtvace. Naoružana pratnja pucala u sprovodenike kada god joj se prohtjelo. Uzme li se u obzir duljina puta, koju prevališe tjeranci i gustoća njihova stradavanja, nije ih manje usmrćeno izvan Slovenije negoli u njoj. Srbovojnicima se pridružili seljaci.

Zlu kob uhićenih Hrvata izvan Slovenije nisam potanje proučavao, sbog toga o tome ne bih mogao mjerodavno pisati. Tim više što u Republici Hrvatskoj obstoji 460 ubijališta! Mnoga su od njih izniknula po svršetku rata. A koliko ih je u Bosni i Hercegovini? 428


Stran 429 SD

DODATAK

OD ENGLEZA DO ENGLEZA

Ovaj donekle neobičan naslov (Od Engleza do Engleza) označuje jednu potankost Hrvatskoga križnoga puta započeta u Bleiburgu u drugoj polovici mjeseca svibnja 1945. U naslovljenu djelu u ovome poglavlju pratih nesretnu sudbinu izbjegnulih Hrvata od spomenuta austrijskoga gradića do hrvatsko-slovenske granice, na puta u neznano, u mučenja, u smrt. Obćenito se zna, kako su preživjeli najdalje dospjeli do grčke državne granice, albanske, bugarske i rumnjske. Do sada je dokazano da se njih nekolicina našla u sibirskim sbiralištima. U tieku svojih iztraživanja uspio sam razgovarati s onima, što su sprovedeni preko ondašnje jugoslavensko-grčke meñe te dospjeli u - Solun, grad na Egejskom moru u sjeveroiztočnoj Grčkoj. U Grčkoj su onda boravili britanski vojnici, koje ovdje namjerno nazivam Englezima. Prema tome, skupina hrvatskih zarobljenika prevalila je pješke put od Engleza u Austriji do Engleza u Solunu! Iako su Englezi prilično duhoviti (ta, poznat je englezki humor), vlastitim se postupcima kadkada učine i smiešnima, kao, na primjer, u dotičnome slučaju.

Prve podatke o putu hrvatskih zarobljenika u Grčku dobih od Ivana Ikana ðereka iz Gornjih Vinjana u Imotskoj krajini. Od ljudi iz Imotske krajine s njime se još nalazio Ivan Ćelić, zvani Keko, iz Poljica. Iz sela Ružića u zapadnoj Hercegovini bijahu u toj skupini Vlado Vranješ i braća Vlado i Žarko Prelas, Silvestar Bevanda s Mostarskih Vrata (Čitlučke obćine), Mile Kundid iz Drinovaca (Hercegovačkih) te Drago Bilić iz sela Lisica kraj Ljubuškoga, takoñer jedan Karačić iz Širokoga Briega, kojemu se ne sieća imena. Zaista dosta svjedoka ove hrvatske nesreće. Spominjano je još desetak sudjelovatelja toga odsjeka Križnoga puta, ali držim, kako ih je nepotrjebno navoditi. Od granice do Soluna i natrag vodio ih partizanski satnik (službeno kapetan), po roñenju Hrvat, na nesreću. Zvao se Ivan Vidiček. 429


Stran 430 SD

Kada je jedna zarobljenička povorka

prispjela u Gevgeliju, granično mjesto, i pokušala prieći granicu, nije joj dopušteno. Izpriečili se predanju grčki graničari i vojnici. Odatle su zarobljenici vraćeni u Veles. Nakon kratka zadržavanja biše upućeni u Prilep, uskoro u Bitolj, potom u Žabno, konačno u

Krenicu, mjesto na državnoj meñi. Pola sela pripada Grčkoj, pola Makedoniji. Tu čekahu kraće vrieme, potom prešli u Grčku. Povorka brojila tisuću zarobljenika. Pratnja bila brojnija. Hodilo se pješice.

Da su u Grčkoj lako ustanoviše po nadpisima neobičnih slova i podpuno nerazumljivu, tudemu jeziku. Učeni zarobljenici rekoše, da su u Grčkoj. Njih odrpance, i izcrpljene uzputni narod gledao neobično i začudeno. Tako ih promatrali i grčki redarstvenici, vojska i britanski vojnici. Partizanski sprovodnici širili glasine, kako su to jugoslavenski dragovoljci, koji će popravljati solunske ruševine nastale u 2. svjetskom ratu. Najblaže rečeno, u očima grčkih domaćina i britanskih vojnika morali to biti sumnjivi dragovoljci. Dragovoljci jako zastraženi te u prnjama, zapuštani i izgladnjeli. Bilo ih dosta bosih. Težko da je itko povjerovao u njihove nevjerojatne priče, ali oni tjerali svoje. Bezkrajne su komunističke laži!

Jamačno su grčke vlasti odobrile ulazak toj skupini misleći da su dragovoljni radnici. Od granice do Soluna udaljenost iznosi 120 km, zarobljenici ga prevalili za 3 dana hodeći živahnijim korakom. Za sve to vrieme stražari na njih manje vikali, nikoga nisu tukli, niti koga ubili. A primali priličnu hranu te su lakše podnieli hod. Bijaše to jedini podnosiv dio puta, odkako su potjerani s Bleiburžkoga polja! Činjaše im se, da su oni jedini povlaštenici na Hrvatskome križnome putu.

U Solunu su smješteni u praznu vojarnu. I stvarno radili na razčišćivanju ruševina desetak dana. Hranili ih osrjednje. Svake je noći uspjelo pobjeći desetak zarobljenika. Za to vrieme izmuznulo se njih malo više od 100. Na veliko zadovoljstvo ostalih, nitko nije vraćen. Grča se vlast nije miešala u život hrvatskih zarobljenika, ali se ljudski poniela prema bjeguncima, za što joj valja izraziti priznanje. Kada je zarobljeničko vodstvo uvidjelo, kako će ostati bez svojih "dragovoljaca" ostanu li dalje u Grčkoj, poslie 10 dana obrnulo ih natrag dielom starom, dielom novom stazom. U Makedoniju se spuštali preko planine Kajmakčalana. Dakako, dok se uzpinjali na vrh goli, bosi i gladni, drug im politički komesar tumačio "uspehe hrabre srpske vojske na Kajmakčalanu u l. svetskom ratu." Šutke ga pratili.

Po prielazku smješteni su u selo Bać, Brod i Skočivir. Tu popravljali željezničku prugu Bać-Krenica. U obližnje odmaralište kralja Aleksandra I. bijaše uselilo njihovo zapovjedničtvo. Oni gladovali preko mjere. Kako bi se donekle utješili, jutrom hodili na pričest u obližnju pravoslavnu crkvu primiti 430

330: Gevgelija - Makedonija


Stran 431 SD

na jezik prozirnu križčicu kruha. Kada bi domaći vjernici na četrdesetnicu i obljetnicu smrti svojih mrtvih donieli na groblje kakve hrane, kako to ište običaj u pravoslavnih, oprezno bi pristupali k njima, da bi što metnuli u gladna usta. Akoli bi domaći ostavili hranu na groblju, prikrali bi se noću te uzeli hranu i piće. U pravilu ostavljali rakiju.

Dogodio se tu grozan slučaj. 13 zarobljenika, meñu njima 2 liečnika, 2 bolničara i 3 obskrbnika pokušali pobjegnuti u Grčku. Meñu njima se nalazio Imoćanin Ante Aračić (Jakišić). Po mraku se bjegunci zavukli u stado ovaca, što se micalo pokraj njihova obitavališta. Kako ne bi bili opaženi, meñu ovcama se kretali na koljenima i rukama. Na nesreću, netko ih izdao.

Uhvaćeni su nakon što priedoše koju stotinu metara. Odmah vraćeni, odakle se uputili. Svi zarobljenici

izvedeni na dvorište te morali gledati obredno batinanje kao opomenu, što će se njima dogoditi, pokušaju li bježati. Svi hrabro podnieli šibanje i udaranje nogama i rukama. Nitko ne izpužta ni glaska. Poglavari i batinaši na njima izkaljivali svoju bjesnoću i mržnju. Svakoga bila oblila krv. Sutra dan odvedeni u Bitolj. Za njih se nikada više nije čulo.

Na kraju listopada biše pomilovani. Željeznicom odputovali. Za to dugo putovanje ne primiše ni zalogaj hrane. Navedeni Imoćani i Hercegovci u svoje kuće unišli bosi i odrpani. Ukućani većinu nisu prepoznali, jer su izgledali kano kosturi.

SMRT U SIBIRIJI - Poznato je, da je najmanje polovica hrvatskih zarobljenika i izbjegnulih grañanskih osoba gonjena sjevernom Slovenijom, dakle preko Maribora i Ptuja, i dalje kroz Varaždin te Podravinom do Osieka. Njima su u Bjelovaru i Virovitici priključivani oni, što su tjerani preko Zagreba. Iz Osieka nastavljali u Vršac i Beograd. Iz Beograda dalje u Makedoniju, nekolicina u Grčku i Kosovo. Iz Bačke stanoviti skrenuti na sjever. Već se na početku srpnja 1945. po Sriemu i Slavoniji tiho pronosio glas, kako je dio zarobljenika i grañana preko Mañarske odveden u Rusiju, ondašnji Sovjetski Savez. Ti glasovi nisu jenjavali, prenosili se još dvie-tri godine. Najprie ih potvrñivali povratnici iz njemačkih sbirališta, što se ljeti iste godine vraćali preko Mañarske. Oni naime na cestama i željezničkim postajama viñevali manje povorke i skupine hrvatskih ljudi koji im dovikivali, da su oni, tj. sprovodenici, na putu u Rusiju. Stražari ih, dakako ruski, udarali čime god mogahu, ali su ipak upućivali u domovinu viest o sebi. Te zlehude glasove potvrñivali i po koji stanovnici sjeverne Bačke. Naposljedku i riedki bjegunci, kojima pošlo za rukom umaknuti iz Mañarske prie utjerivanja u teretne vagone namienjene na daleki put bez povratka. Srbokomunistička vlast stajala nemoćna pred širenjem glasova o izručenju 431

431 Bitola - Makedonija


Stran 432 SD

svojih grañana tuñoj državi. Preko svojih doušnika doznavala, da ti glasovi nezaustavljivo idu od usta do usta, ali se izčinjala, kano da ne zna za njih. I tim činom Tito željaše dokazati odanost svomu gospodaru Staljinu. Naprosto mu davao svoje državljane, neka robovski rade u sibirskim tajgama, dok ne skapaju od bolesti i starosti. Tako se eto "izgrañivao socijalizam u Velikome i Nepobjedivom bratskom Sovjetskom Savezu" - kako ga nazivali njegovi podrepnici - i uz pomoć hrvatskih robova.

Prielazkom mañarsko-ukrajinske granice u jako zastraženim vlakovima odpremljeni Hrvati postadoše bezimeni, neznani, nepostojeći ... Za njih se znalo jedino po brojevima, što ga nošahu na odjeći. Na neizmjernu sreću, 1948. Staljin odbaci Tita, pa se njegove skutnoše sjetiše jednoga od tih Hrvata i metnuše mu u usta promičbene rieči

protiv Tita, tada već fašista. Rob odradio svoj posao time, što je pročitao sadržaj, koji sastavili njegovi gospodari. Inače ga "oslobodioci" uhitili u Zagrebu odmah, pošto se mučki uvukli u grad. O tome slučaju izvješćuju B. Vlašić i A. Vojinović:

"U takvim uvjetima nestao je i Jakov Vrkljan iz Svetog Roka, tada pedesetogodišnjak, koji je živio u Zagrebu. Sredinom svibnja partizani su ga zatvorili, a njegova je obitelj tek nakon nekoliko dana saznala da se nalazi u logoru na Kanalu. Kanalom su Zagrepčani zvali logor smješten u samom gradu, na nekoliko minuta hoda od Glavnog kolodvora, u kojem se tih ljetnih mjeseci 1945. našlo nekoliko tisuća ljudi. Odande je Vrkljan otpremljen u zarobljeništvo u Sovjetski Savez i, po kazivanju njegove rodbine, bio je jedan od tisuća zarobljenika transportiranih u sibirske rudnike, odakle se nikada nisu vratili (odtisak M. Š). Naime, ime Jakova Vrkljana pojavilo se mjesec dana po hapšenju na popisu onih nad kojima je izvršena smrtna kazna zbog suradnje s neprijateljem, no ujesen te iste godine obitelj mu saznaje da je ipak živ.

Njegovoj je kćeri na ulici prišao nepoznati mladić koji je pričao kako je bio u istom vagonu s njezinim ocem, te da su zbog kvara na lokomotivi, u toku transporta, bili stacionirani u jednom logoru u Mañarskoj, odakle ih je nekoliko uspjelo pobjeći. Jakov Vrkljan nije mogao bježati jer mu je noga bila ozlijeñena pa je zamolio tog mladića da prenese pozdrave njegovoj obitelji. Jakov Vrkljan osobno se javio u toku 1948. preko Radio-Moskve, u emisiji u kojoj se Staljinov sistem koristio Titovim zarobljenicima u svoje svrhe (odtisci M. Š). U toj su se emisiji svake večeri javljali internirci iz Sovjetskog Saveza, opisujući svoj život u kratkim izjavama i nagovješćujući dolazak kući kad Staljin sruši Tita. No, nikada se nisu vratili" (Križni put, 99.).

Komunistima ne bi ništa nemoralno. Svoje državljane uhitili, proglasili ih mrtvima, zatim ih izručili dalekoj državi. Za to bijahu sposobni i priprem 432

332 Istra


Stran 433 SD

ni jedino oni, sljedbenici Velikih Učitelja K. Marxa, F. Engelsa, V. I. Lenjina i J. V. Dž. Staljina, kako sebe proglašavali. U to doba i još koju godinu poslie Tito sigurno nije pomišljao, kako će mu se predaja tuñinu svojih državljana jednom razbijati o glavu. I upravo mu se to desilo. Budući da bijaše moskovski učenik, bit će, da ne bi iznenañen naglim preobratom svoga gospodara, kojemu bio pseći oddan. Da se to nije dogodilo, svjetska bi poviest ostala bez toga jedinstvena podatka. Eto je "obogaćena" i tim čudovištnim postupkom.

Valjda je prvu živu viest donio u domovinu Ivan Dujmović, zvan Rus. Roñen je 1920. u imotskome selu Ričicama. Viest donio iz Sovjetskoga Saveza, iz njegovih sabirnih sbirališta!. Ivan košario u Austriji po običaju većine ljudi svoga kraja; bio dakle "čovik od svita." U neposrjednoj blizini grada Beča našao se u travnju 1945., kada je tamo dospjela Crvena vojska. Ne lučeći grañanske osobe vojnika, uhitili ga i uvrstili meñu ratne zarobljenike, kano da je bio njemački vojnik. Uzalud bila dokazivanja, kako nije vojnik, da je iz Jugoslavije i sl., nego je uvršten u zarobljeničku povorku i potjeran na iztok. Meñutim, imao je ipak sreću u nesreći, što nije sproveden u Sibiriju kao većina njegovih sutrpljenika, već je zadržan na jugu, u Ukrajini. Stalno ga morio težak najniži tjelesni rad i stalna jaka glad. Dok bi iz sbirališta išli na rad i vraćali se, morali pjevati, kako bi pjesmom potvrdili svoje "zadovoljstvo" robovskim stanjem, jer izgrañuju socializam, "najpravednije družtvo na svietu, koje je na putu u komunizam." Tko ih je slušao, nije se čudio njihovoj glumi sbog toga, što je živio u ozračju stalna pretvaranja i

hvaljenja toga sustava i njegovih tvoraca. Najesen 1949. nalazio se u sbiralištu u gradu Izmailu.

Dugo snovao bieg, kako to čini svaki zatvorenik, i jednom mu se ukazala ta najveća sreća, koju odmah izkoristio. Krijući se, uputio se prema Rumunjskoj. Koliko god je bio izložen mogućnostima da bude odkriven, nepriekidno ga pratila sreća. Uspio prieći granicu, svakako jednu od najvećih zaprjeka. Vješto se krio i pomicao uglavnome noću.

I poslie mjesec dana muka i stradavanja našao se u Kladovu u Srbiji. Prijavio se gradskoj vlasti. Dugo ga izpitivala Udba kano veoma sumnjiva, potom ga predala višoj u Beogradu, koja to činila temeljitije. Ova ga izručila zagrebačkoj, zatim je doveden u Split. Splitska ga Udba dovela u Imotski. Tu ga "saslušavao" udbaš Željko Popović, kninski Srbin i podpun četnik. Obtuživao ga za "ustašku prošlost" tukući ga nemilice najviše samokresom po ledima i glavi. Ivan nikada ne imao ništa s ustaštvom, ali je kao Hrvat to bio u njegovim očima. Budući da mu ništa ne mogli dokazati, konačno ga puštali. Naravski, dugo je ostao pod Udbinim budnim okom. Za 4,5 godine u sovjetskim sbiralištima nije se susreo ni s jednim Hrvatom.

Na sliedeću potvrdu triebaše čekati više od četiri desetljeća. I opet jedan Imoćanin. Jure Kurtović pok. Mije iz Velike Ciste, takoñer torbar, 433

433 Izmayil - Ukraine


Stran 434 SD

dočekao sovjetsku vojsku u Austriji u travnju 1945. S množtvom austrijskih grañana i onima drugih država, što se tu zatekli, bio uhvaćen i na silu odtjeran u Sovjetski Savez. Ni njemu nije pomagalo dokazivanje, kako nije Austrijanac, niti da nije bio u njemačkoj vojsci, nego grañanin njima prijateljske Jugoslavije. Od tada Jure Kurtović nije obstojao za svoju rodbinu, prijatelje i poznanike. Svi ga držali pokojnim, i s vrjemenom bi gotovo zaboravljen. Njega nije pratila Ivanova "sreća."

Jurina se "etapa" odduljila nekoliko desetljeća. Robovao u sibirskim rudnicima. Kada je konačno izišao na "slobodu," ne smjede lako ostaviti Sibiriju. Tu se onda oženio bivšom zatvorenicom, koja takoñer nije mogla odatle. S njome izrodio troje djece. Dvie-tri godine prie propasti druge Jugoslavije uspjelo mu napokon s jednim sinom ostaviti Rusiju. Žena i dvoje djece nisu pošli s njime, ostali u neke vrste zalogu, bili jamstvom, da će se njih dvojica vratiti u raj, što ga tako radostno ostaviše. Njihov dolazak u rodni kraj bijaše velikim iznenadenjem, gotovo kano da je Jure uzkrsnuo od mrtvih. Dakako, ni pod koju cienu ne htjede se vratiti u državu, kdje su i robovi morali pjesmom hvaliti svoj položaj i sustav, što ih usrećio u hladnoj Sibiriji.

Kurtović se u prostranoj Sibiriji nalazio kadkada i s Hrvatima, jednakim supatnicima. Dielili istu težku sudbinu. Uglavnome po svršetku rata srbokomunistička vlast te sunarodnjake izručila dragovoljno svomu gospodaru, kako bi mu pomogli "graditi socijalizam". Valjda poviest i ne pozna slučaj, kako jedna država svoje državljane predaje tuñoj državi. Kada se meñutim radi o komunistima, u njh je sve moguće, pa i ovakav postupak. Toj Jugoslaviji osnovno bijaše zatirati Hrvate na svaki mogući način pa i takav. Uvjerena bila, da ti biednici nikada ne će ugledati svoj dom! Poslala ih u pravi pakao, koji ona u svojoj bolestnoj promičbi pretvarala u raj ravan onomu na nebesima.

Moj susjed Mate Šimudnić pok. Ivana (Mišuke) nahodio se u Austriji više godina prie početka 2. svjetskog rata i bavio se trgovinom. Prjed njegov konac našao se u zatvoru. Kazna mu iztekla nedugo prie negoli će Beč zaposjesti sovjetska vojska. Izgleda, kako se već ne mogaše izvući na zapad, stoga bi prisiljen čekati svoju zlu sudbinu. Čim je Crvena vojska ušla u grad, počela pljačkati, silovati, ubijati i odvoditi ljude. I Mate bio uhićen s mnogim Austrijancima i pripadnicima drugih narodnosti, što se tu zatekoše. Mislio, kako bi ga spasilo posjedovanje putovnice Kraljevine Jugoslavije te je pokazivao predstavnicima vojne vlasti kao pripadnik njihove države saveznice. Mjerodavni za to nisu marili i poveli ga u zarobljeničtvo kano njemačkoga vojnika preobučena u grañansko odielo. Zanimljivo je, kako on nikada nije služio vojsku! Zna se, kako je s množtvom ljudi raznih nacional 434


Stran 435 SD

nosti pod jakom stražom pješice upućen na iztok. I to je posljednje, što se o njemu zna. Smatra se, da je odveden u Sibiriju i tu nestao.

Treći svjedok stiže iz Ukrajine u osobi Vasilja Rohača, predsjednika Udruge ukrajinskih političkih zatvorenika. U mjesečniku Političkome zatvoreniku 45/1995., glasilu hrvatskih političkih zatvorenika, izide obširan razgovor s njime, kada je posjetio Republiku Hrvatsku kano gost Družtva hrvatskih političkih zatvorenika. Sjeća se, da u Sibiriji s njime

tamnovahu i Hrvati, njih osmerica, što ih je ljeti 1945. srbokomunistička vlast predala Sovjetskomu Savezu. Nije mu znana njihova konačna sudbina, ali se nedvojbeno može uztvrditi, kako ne preživješe sibirske strahote.

Vjerovati je, kako se nikada ne će doznati ni približan broj Hrvata, koji ostaviše svoje kosti u sibirskim tajgama nakon 1945. Dalja bi traganja mogla pružiti kakav dopunski podatak o tim nesretnicima - žrtvama srbokomunističkih zlodjela.

TIN UJEVI Ć EGLEZU KREŠE U BRK ISTINU - Pjesnik Tin Ujević valjda je prvi meñu Hrvatima tek po svršetku rata skresao u brk istinu jednomu Englezu, inače Reuterovu dopisniku iz Zagreba. O tome šire B. Radica:

"Jedne večeri sjedim s Harrisonom iz Reutera u Gradskoj kavani, na terasi. Kavana prazna, zadnji gost koji ju je napustio bio je dr. Ljubo Karaman koga dugo vremena nisam vidio. Uto naide Tin Ujević, sasvim pijan. Odjedamput otpočne: - Evo ih, izaslanici predsjednika Roosevelta i Churchila. Poslati su da primjenjuju politiku Jalte. Ali su zakasnili, jer su već prije njih stigli partizani i šumari, predstavnici velike majke Rusije. Les jeux sout faits! Kocka je pala. Rien ne va plus!

Mene oblio znoj. Pokušavam da smirim Tina, ali njega se ne tiče. Tin i dalje nastavlja svoju teoriju o raspadanju Zapada i njegove civilizacije. Harrison se ne uzrujava. Reagira: - Mi i Amerikanci nismo zakasnili. Naprotiv, mi smo stigli prije vremena! Mi smo postupali kako smo htjeli i trebali! - Diskusija se zatim prenosi na književnost. Tin razvija svoju teoriju kako Britanija nije evropska, kako Shakespeare nije dorastao Danteu ni Racinu. I tu jednom

neobičnom dijalektičkom vještinom i ogromnim znanjem, citirajući stihove iz spomenitih pisaca, Tin tjera u škripac Harrisona. Konačno, Tin razvija tezu o tome kako engleski jezik nije jezik u kome se mogu izražavati najdublje emocije. To je jezik poslovnog svijeta, prikladan za pisanje telegrama ili novinskih izvještaja. Harrison se više ne brani. Osjeća se uvrijeñen. Nastojim primiriti Tina. On se ne da. Napada Engleze, služeći se poznatim izrazom o "perfidnom Albionu, " koji svakome i svima

435

435: SIBIR – RUSSIA

335 Lika


Stran 436 SD

obećava slobodu kada treba braniti interese Britanije. Na tom je posao svršen, prepušta te iste narode ropstvu! (odtisak M. Š).

Tin je izbacio iz svojih usta sve ono o čemu govori i beogradska i zagrebačka i splitska čaršija! Izdajstvo Engleza! (Hrvatska 1945., 199.).

Političke licumjere i trgovce Engleze Tin je dublje upoznao u 1. svjetskom ratu. Govorio je dobro englezki, poznavao njihovu književnost i filozofiju, takoñer i imperialnu politiku. Prjed očima imao Jaltu i nedavno englezko slanje u smrt stotina tisuća Hrvata. Harrison se opirao i branio postupke britanske politika. Kano subesjednik ni izdaleka se nije mogao nositi s Tinom, i to u poznavanju kulture, civilizacije i poviesti zapadnoeuropskih naroda. Sumnjam, kako je Reuterov dopisnik svomu uredničtvu poslao članak o razgovoru s hrvatskim književnikom, o kojemu je znao, da nije komunist. "Perfidni Albion" nerado čita istinu o sebi. Ako mu ne odgovara, onda je skriva duboko. Možda je po povratku u svoju domovinu tek s kime

razgovarao o susretu s Tinom.

TKO JE GRADIO PODZEMNE GRADOVE? - Koju godinu nakon zvjerstava u Kočevskome Rogu i širemu prostoru oko njega, odakle je prie iztjerano domaće stanovničtvo, započela je gradnja podzemnih skloništa za jugoslavenske prvake. Velika je branjevina opasana visokom bodljikavom žicom i gustim stražarnicama. Taj je prostor ostao strogo zabranjen sve do pada komunističkoga sustava. Po svemu je zaključiti, kako su mali podzemni grad stvarali

bezimeni zarobljenici, uhvaćeni odmah po 2. svjetskom ratu. Službeno oni nisu postojali. I poumirali su, a da se za njih nikada nije znalo. Kada je koji težko obolio, onemoćao, ostario, bijaše to ujedno njegov kraj. Živeći u Sloveniji tri desetljeća i tragajući za graditeljima te jazbine, nisam dočuo ni za jednoga čovjeka, koji je gradio taj labirint. Ne, takav ne bi nikomu poznat, osim, dakako, uzku krugu strogo povjerljivih osoba i republičkim glavarima. Isti su robovi sličan podzemni grad izvrtjeli na zapadnoj padini planine Biokova, gotovo na srjedini razdaljine izmeñu Omiša i Makarske. I ne tek taj. Sličan je blizu Konjica, Han-Pieska, u Vinkovcima, u Velebitu te na još nekoliko mjesta.

Manje od mjesec dana prie nego će kočevskorožko podzemlje biti dogotovljeno, njegov je glavni inženjer pobjegao u tuñinu. Ostane li, jasno mu bilo, da ga čeka skora smrt! Takav svjedok nije smio živjeti.

Slučaj bezimenih graditelja tih skloništa za najviše komunstičke poglavice tek čeka marljive iztraživače.

Evo priloga toj predpostavci. Dok se gradio podzemni grad u Kočevskome Rogu, 1956. bijaše iz Zagreba prispio vlak u ljubljansku željezničku 436

436: Makarska – BIOKOVO


Stran 437 SD

postaju jednoga popodneva te bio gurnut na pokrajni kolosiek južnoga diela postajne duljine. Vagoni biše putnički. Na svima prozorima spuštane neprozirne zavjese. Oko vlaka stajali stražari u gustu redu i branili pristup k njemu. Kano takav privukao pozornost obližnjih stanovnika te službujućih željezničara. K vagonima se u sumrak približili vojni teretnjaci prekriti ceradama. Iz vagona u njih prelažahu ljudi odjeveni u zelenu odoru. Dok prelazili, svi teturali kano pijani, neki padali. Iz daljine riedki promatrali preko oka, drugi s pomoću dalekozora kroz stakla svojih prozora. Jedni se zavukli u šipražje na briegu i motrili. Kada je prekrcaj okončan, na teretnjacima cerade biše pritegnute, da se ništa nije moglo vidjeti. Ljudi u teretnjacima, bunovni, šutjeli u podpunu mraku. Na danu zapovied jedno se po jedno vozilo gubilo u nepoznatu pravcu. Već je sutra uztvrdeno, kako su sva ušla u zabranjen prostor Kočevskoga Roga. Koju godinu poslie dvojica pobjegnulih stražara u tuñinu govorila, kako su tu povorku činili zarobljenici iz 2. svjetskog rata. Na putovanju dobro umrtvljeni injekcijama, da zaista nisu znali, što se dogaña s njima. Nikada više nisu videni ti robovi, što gradahu egipatske piramide za komunističke faraone!

Grobne jame na prostoru Kočevskoga Roga bile su i ostale izvan zabranjena područja. Radnici na gradnji nedaleke ceste kriomice ih posjećivali za slobodna vrjemena, naročito najveću. To ponukalo vlastodržce te joj dodatno minirali grotlo, kako ne bi nitko zavirivao u njezinu unutarnjost. Na tome šumskome tlu još desetak godina izza rata našlo se vojničkih puceta, značaka s kapa, zvjezdica što označivahu činove, predica s opasača i drugih sitnih predmeta vojničkoga podrietla i uporabe. Čim je uzpostavljena demokratska i neovisna Republika Slovenija, počeše hodočašćenja ka gubilištima u Kočevskome Rogu. Najveća je jama grobnica skromno obilježena. Naravno, u Sloveniji se pretežno o njima govori kano o grobištu slovenskih domobranaca. Hrvatski se i drugi pokojnici - i ako ih je tu osjetno više od slovenskih! - malo spominju. Republika Hrvatska te Bosna i Hercegovina ne smiju ostati po strani, jer je tu veliko grobište njihovih sinova i kćeri.

MARKO BELINI Ć JAVNO POZIVA NA ME ðUSOBNO IZTRJEBLJENJE HRVATSKOGA NARODA - Samo 10 dana po "osloboñenju" grada Zagreba komunistički poglavar Marko Belinić na sindikalnome sboru u Zagrebu pozva na iztrjebljenje hrvatskoga naroda. Prenosim dio te izjave iz Političkoga zatvorenika 74/1998. Ona glasi:

"Naša slavna Armija zarobila je oko 50.000 ustaških koljača na austrijskoj granici ... Razbijene smo ustaške bande iz naše zemlje protjerali i u ogromnom dijelu do temelja uništili ... Fašističke tipove, koji su skriveni po 437


Stran 438 SD

kojekakvim rupama, naša je dužnost, radnička dužnost, da ih pronañemo i uništimo... Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest - kuršum. Hoću da Vam kažem, da pročistite, odmah, danas, vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju pravo, da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Mi smo tu dozvolu stekli tokom naše teške i krvave borbe... Nas su učila ruska braća kako se brane tekovine, koje je narod svojom krvlju izvojevao. Mi se rukovodimo njihovim primjerom...

Prvi naš zadatak jest, da odmah sutra pročistimo radionice od ustaških elemenata..." Srbokomunisti sobom donieli najveće bezzakonje. Svatko mogaše na svakome mjestu te

u svako doba ubiti koga je htio. Naravski, u ime boja protiv ostataka "fašističkih zlotvora." Jedini zakon biva - kuršum! I za to se ne će odgovarati. Dapače, razbojnici će biti nagradeni. Čišćenje od "nepoželjnih elemenata," kako se dotičnici često izražavali, mora biti korjenito i bez milosti. Na ratištu je riešeno, kako htjedoše Britanci, tj. hrvatska vojska i izbjeglice vraćeni u vučje ždrielo, a sada valja provesti jednaka ubijanja u Hrvatskoj. I to jednaka onima na Križnome putu. Odklanja se bilo kakva zakonitost, jer svakomu je dan zakon u ruke, neka postupa po miloj volji, tamani Hrvate, dokle želi i koliko mu se prohtije. Glavno je, uništiti najviše Hrvata. Marko i svi kao što je on, borili se sa Staljinovim imenom na ustnama, a Sovjetski Savez dizali u najviše visine. Ne može, a da ne spomene svoj veliki uzor, jer ga je tamošnji veleprevrat načio, da trieba ubijati mnogo i mnogo ljudi, osobito pravednih. Ni najgore pravo ne vriedi ni šuplja boba. Obvezatno se moralo pozvati na Starijega Brata.

Istine radi, Belinić je tek jedan iz ondašnjega srbokomunističkoga vrha, koji je ovako govorio i u djelo provodio genocidne nakane. Kada je njihov "voljeni Staljin" odbacio jugoslavenske komunističke poglavare, s njima, dakako, i Belinića, odjednom zaboravio svoga učitelja, kako da nikada za nj nije ni čuo. No, to još i nije najveće. Nakon propasti njegova srbokomunističkoga carstva, taj Marko Belinić izjavljuje, da je tek tada, ljeta Gospodnjega 1990. prvi put čuo za - Jazovku. Nije mu se čuditi, jer je komunist! Po običaju njegovih sukrvnika valjda će izjaviti, kako je u dječačkim godinama bio - ministrantom! Sudeći prema njihovim izjavama, najviše je veleubojica poteklo iz ministrantskih redova.

Na neizrecivu nesreću hrvatskoga naroda Belinićeve će se zapoviedi nemilosrdno provoditi nekoliko poratnih godina. Bit će skupnih i pojedinačnih ubojstava, skupnih i pojedinačnih u mnogim znanim i nepoznatim ubijalištima. 438


Stran 439 SD

SKUPNI PORATNI POKOLJI I ZLO ČINI

Skupni poratni pokolji i zločini nastavkom su onih ratnih; ne može se povući meña, kada

prestaju prvi i počinju drugi. Sve ih je poticao isti pakleni zloduh, vršila ista ruka. U ratnome su vihoru partizani u većini strieljali zarobljenike. Za ustaše nisu imali milosti, domobrane zvahu u svoje redove. Tko nije pristao, bio mučen, po koje ubili. Odpustane odpravljali bose i u prnjama. Srbijansko-srbske četnike gledali donekle poprieko, ali su malo kojega skratili za glavu. Nedićevce imahu gotovo kao saveznike, ostali narogušeni prema ljotićevcima. Sa slovenskim domobrancima ravnali gotovo kano s ustašama. Obstojala jasna razlikovna crta po nacionalnoj pripadnosti bez obzira na odoru. Srbijanac, Srbin i donekle Crnogorac biše povlašteni u odnosu na Hrvate. Isto vriedilo i za grañanstvo. Izza rata Stariji Brat sve se više uzdizao iznad ostalih, osobito nad Hrvatima.

Popis te naročito opis partizanskih skupnih zločina bez sumnje je velik, stoga ne može biti izcrpnijim predmetom ove knjige. Predstavit ću ih tek nekoliko od hrvatskoga sjevera do juga, kako bi se zaključilo, da se zajednička ubojstva dogañahu uzduž i poprieko domovine Hrvatske te da su upravljana iz jednoga srjedišta. Genocid, što je vršen u ratu, nastavljen je nakon njegova svršetka. Izloženi primjeri jesu jasnom potvrdom neprekinutih zlodjela. Evo ih tek nekoliko.

POKOLJI U SJEVERNOJ HRVATSKOJ

KRNDIJA - Njemačka je i austrijska narodna manjina u Jugoslaviji doživjela najteže udarce poslie rata. Na početku jeseni 1944. njemačka je vojska izseljivala njihove pripadnike u Njemačku, kako bi ih uklonili prjed nadirućom sovjetskom Crvenom vojskom i Titovim partizanima. Osim najpotrjebnijih stvari za svakodnevni život sve drugo su ostavili. Bijaše to golemo nepokretno i pokretno bogatstvo. Meñutim, dosta je Niemaca i Austrijanaca ostalo sbog toga, što nisu htjeli ostaviti svoja ognjišta ili ih u vrjemenskoj stisci odprematelji ne dospjeli odvesti u staru domovinu.

Ostale pripadnike tih manjina nije čekalo ništa dobra, čim su njihov kraj zaposjeli partizani. Uskoro su zatvarani i ubijani. U Vojvodini su strpani u sbirališta podignuta na brzinu ili u po koja izpražnjena sela. Život u njima bio gori ili barem jednak onima u Hitlerovim sbiralištima! 439


Stran 440 SD

O Titovim sbiralištima napisano je nekoliko knjiga na njemačkome jeziku. Ovdje ću se

osvrnuti na sbiralište u Krndiji. Selo se nahodi na sjeverozapadu ñakovštinskoga kraja i bilo u cielosti nastanjeno Niemcima. Gotovo ostalo prazno u listopadu 1944. , kada su njemački vojnici na silu preselili stanovnike u Njemačku. Krndija bila bogata i naprjedna, njezini seljani veoma marljivi i poduzetni. nije se moglo ni sanjati, da će biti pretvorena u pakao. I to nakon rata.

Čim su u travnju 1945. partizani ovladali ðakovštinom, već su prvih dana popisali pripadnike njemačke i austrijske manjine. To ne bi težko, jer se takvima držali članovi udruge nazvane Kulturbund, osnovane još u prvoj Jugoslaviji. Ali biše i onih, što se nikada nisu učlanili u nju. Više ih je nosilo njemačka prezimena, ali se osjećali Hrvatima; njemački ne razumjeli ni rieči. Pisali se Becker, Bogner, Hatwagner, Hoffer, Litz, Mayer, Muller, Pless, Spitzer, Zechmeuster i dr., ostali pak Beker, Hatvagner, Lic, Majer itd. Uzalud dokazivali popisivateljima, kako oni nisu Niemci ni Austrijanci, jer to ne bijahu ni njihovi roditelji ni djedovi. Popisane uskoro počeli uhićivati i odvoditi u sbiralište u Krndiju. Čitave obitelji. Natiskali ih u kuće nekoliko puta više nego ih je prie živjelo. Nametnut im težak rad, hrana bila veoma jednolična i oskudna, čistoća na nizkoj ravni sbog nemanja peraćih sredstava, zdravstvena zaštita jedva postojala, morila ih tjelesna izcrpljenost i duševna potištenost, jaka hladnoća te brojne druge nedaće. Na nogama ostajali najodporniji. Za godinu dana, koliko je djelovalo krndijsko sbiralište, pomrlo ih najmanje 500.

VALPOVO - U svibnju 1945. utemeljeno je sbiralište u Valpovu. U barake bivše njemačke vojske dovoc~eni pripadnici njemačke i austrijske manjine iz Valpova te okolnih mjesta (Belišća, Bizovca, Hrkanovaca, Ladimirevaca, Petrijevaca, Šaga). Uskoro bi prenapunjeno. U njemu se nalazilo najmanje 900 osoba, žena, djece i mužkaraca. Životne prilike bile izpod podnosive ravnine. Tjerani su na poljske i šumske i druge radove. Kada se poderala odjeća i obuća, ostali u dronjcima, jer im uprava nije dala ni krpicu ni nazuvak. A jedva da su posjedovali kakav pokrivač na tvrdu ležaju. Zima bila veoma oštra.

Izhrana u sbiralištu bila očajna u pravome značenju rieči. I da ne bi dobrih ljudi, koji im donosili i slali hrane, obuće i odjeće, smrtnost bi njihova bila osjetno veća. Zdravstvena zaštita gotovo nikakva. Kakav liek mogao se dobiti jedino izvan. Sbog gladi, slabe higijene, hladnoće i izcrpljenosti najprie umirala sitna djeca; novoroñenče ni jedno nije navršilo mjesec dana života. Na redu se potom našli nemoćni i starci. Sušica napala više osoba. Iz dana u dan povećavao se broj umiranja. Sbiralište razpuštano u svibnju 1946. 440


Stran 441 SD

Za godinu dana, koliko je djelovalo, umrlo 200 osoba. Najmanje njih 50 ostavi ovaj sviet prvih mjeseci po odpustu. Zapravo dospjeli doma umrieti.

Kulturbundovi članovi bijahu odpremljeni u sbiralište u Gakovu kod Sombora. Njihovo stanje bijaše jednako jadno i tegobno. Nemilice ih kosila smrt.

Pripomenut ću, kako su na Državnome dobru Belju, u Baranji, još 1948. kano robovi radili Kulturbundovi članovi, pretežito žene. S njima robovala i njihova djeca. Na sreću, nalazilo se prilično hrane, te nitko nije gladovao. Dvie mi žene rekoše, kako su tu premještene iz sbirališta u Gakovu i da čekaju na svoj odlazak u Njemačku.

SIKIREVCI - Na početku 1946. u posavskome selu Sikirevcima, blizu Slavonskog Šamca, Ozna, predhodnica jednako zloglasne Udbe, noću pokupila 18 mladića, odvela ih na obalu rieke Save, postrieljala te predala rieci. Meñu njima gotovo ni jedan ne bi navršio 20. godinu. U njihovu uhićivanju i usmrćivanju djelatno sudjelovao domaći čovjek i bivši partizan Stjepan Pichl, koji je svoje njemačko prezime okrenuo u Stojanović. Kano propali učenik osječke gimnazije našao se u partizanima, ali dosta kasno, stoga mnogima dokazivao, kako je želio prie, ali mu voditelji nisu dali, jer je koristan u Osieku. Zaista, u to poratno doba ovakve priče ne bijahu riedkošću. Taj novopečeni S. Stojanović bi tada tzv. omladinski rukovodilac u Brodu n/S. Sutra u zoru svoj noćni podhvat Stipa potvrdio nama nekolicini učenika vlakaša na željezničkoj postaji u Vrpolju. On doputovao s razbojišta iz Sikirevaca te presjeo u brodski vlak. Dok nam govorio, u licu se ozario pokazujući veliko zadovoljstvo. Oči mu pokrvavjele. Doda, kako su pobili "esesovačku bandu." Izusti naposljedku: "Tako će proći svi banditi!" On i njegova bratija Sikirevce u crno zavili.

Za koju godinu Stojanović je premješten u Zagreb na viši položaj.

ZAGREBAČKA OKOLICA - Pokolji u gradu Zagrebu, na njegovim rubovima te okolici, uključujući Zagrebačku goru, 1945. i 1946. ostaju za posebnu obradbu, jer se radi o tisućama umorstava. Pridodaju li se tomu i ratni zarobljenici, onda je broj veoma visok. Bijahu to pojedinačna i skupna umorstva. Ovdje bih ukazao na pojedinačna usmrćenja u užoj i široj gradskoj okolici izvršena 1947. U svome sveučilištaračkome roku u Zagrebu ( 1949.1953.) uz ostalo se zanimah i tim pitanjem. Za progone i ubijanja nedužnih seljaka pored Ozne bijaše još zadužen i Knoj. Njegove postrojbe krstarile oko grada, upadale u kuće "narodnih neprijatelja". Upadi u domove dešavali se redovito noću i na najgrublji način. Akoli im vrata ne bi bila odmah otvorena na prvi udarac i povik: "Otvori!", razbili bi ih gredom, potom uskakali 441


Stran 442 SD

uperivši oružje na ukućane. Ukoliko bi se meñu ukućanima našla iskana osoba, što bi najčešći slučaj, na nju bi se sletjeli u trenutku i udarali je kopitnicama i šakama. nisu marili za strah i plač obiteljskih članova, nego odmah žrtvu vezali, izvodili te trpali u vozilo. Bio to posljednji žrtvin odlazak... Kada bi se tko uzprotivio, bivao izudaran, gažen... Onda nestajali kano utvare. Suvišno bijaše tražiti odvedenoga. Niti jedna služba o tome "ni je imala pojma." Koliko se dalo uztvrditi, 1947. umorene su 24 osobe u okolici Zagreba.

VARAŽDIN - Grad Varaždin, kao i cielo Hrvatsko Zagorje, oduviek disao hrvatski unatoč jakoj industriji i množtvu radnika raznih struka. U njemu nikada ne imahu dosta pristaša. Srbokomunisti ga i sbog toga ne htjeli ostaviti u miru. Kano i drugdje tako u Varaždinu poslie "osloboñenja" srbokomunisti poveli svoj krvavi ples. U varaždinskoj okolici za to izabrali prostor zvan Kolnjak, na kojemu stvorili više grobišta, najmanje njih četiri. U njih ubacili 400 grañana iz okolnih seljaka. Po noći dovodeni na gubiliše. Najčešće prie smrti ponižavani, psovani i premlaćivani, na koncu pak strieljani. Oko usmrćivališta ostajala sgrušena krv i razprskotine ljudskoga mozga, kdje onda dolazili psi i lizali krv, jeli mozak. Zločinačka se vlast na to nije obzirala, naprosto joj bilo svejedno. Ona svoj posao nastavljala, dok joj se nije učinilo, kako je svoj zadatak obavila u tome prvome naletu. Nažalost, to nije bio konac, jer se pojedinačna odvoñenja ljudi i njihova usmrćivanja na nepoznatim mjestima nastavila još koju godinu.

LEPOGLAVA - Po zlu poznata kaznionica u Lepoglavi nikada ni približno nije brojila onoliko osudenika kao u godinama poslie 2. svjetskog rata. 1947. "ugostila" je 6.000 kažnjenika, daleko najviše političkih. Moreni su gladu, golotinjom, težkim poslovima, hladnim samicama, tamnim podzemnim samicama, bolestima te množtvom drugih nevolja. Iz čista mira i za najmanji prekršaj po cičoj su zimi pojedinci bacani u poddrumske prostorije, stvarno samice bez stakla na prozoru, odjeveni tek u biedno (donje) rublje. Tu bi ostali dva tjedna na betonu. Neriedko bi čuvari vodom polili pod, kako bi jadnika ubijala i vlaga i ne bi mogao sjesti.

Na dvorištu se kladivom tucao kamen. I bilo propisano, koliko svatko mora iztucati. I ako se nahodili unutar kaznioničkih zidina, od njih se nije odmicao stražar, njihov andeo čuvar, kako ga biše imenovali sužnji. Desilo se, da se jednom nečujno udaljili stražari, po čemu su kažnjenici zaključili da se mora desiti kakva neugodnost. I na nju ne čekahu dugo. Najedanput po njima počelo pucati. Nagonski se ljudi bacili na tlo. Paljbu prekinuo zatvorski upravitelj, koji dotrčao izazvan pucnjevima. Iz strojnica tukli stražari 442


Stran 443 SD

smješteni na vrhu ogradnoga zida. Ostala mrtva šesterica zatvorenika. Reći je, kako stražari ničim nisu bili izazvani. Stražari uglavnome biše Srbi, željni hrvatske smrti. Čule se potom njihove glasne tvrdnje i prietnje: "Majku im banditsku, malo smo ih pobili! Sve ih trieba ovako, nedeljicu im svetu!" Dakako, ubojice nisu odgovarale za ubojstva, niti su kamo premještene. Kano da se ništa dogodilo nije. Dotični i dalje nastaviše mučiti osudenike.

Navedeni pokolj bijaše tek uvod u daleko grozniji, što će se sbiti sliedeće godine. Naime stanje se u jugoslavenskim kaznionicama nepriekidno pogoršavalo, jednako i u Lepoglavi. Razumije se, i u tome Jugoslavija sliedjela svoj veliki uzor - Sovjetski Savez, veliki, bratski i nepobjedivi, kako o njemu trubljahu veliki i mali političari. Kaznionice biše pretvorene u prava mučilišta i ubijališta. I valjda je u polovici 1948. u svima tegobama dostignut vrhunac.

Vrući dan 3. srpnja 1948. tekao uobičajeno kano i predhodni dani i tjedni. Radilo se u svakoj radionici, na dvorištu umnici tucali kamen. Posao male vriednosti, uglavnome način poniženja i mučenja ljudi nevještih tjelesnomu radu. Odjednom se s uzdignute stražarnice oglasila strojnica, a na to uzvratile ostale stražarnice, te u trenutku nasta obća pucnjava. Većina stražara shvatila, kako su križari, protukomunistički borci, iz planine Ivančice napali kaznionicu, točnije njih. Brzo shvatili, da paljba ne dolazi iz okolice. Pružila im se prilika osuti vatru po osudenicima, poglavito onima što se zatekoše na dvorištu. Nastavili i nakon toga, što je ušutkan jedini izvor pucnjave na svega jednoj stražarnici. Osudenici se bacili na tlo, kdje se tko našao i čekali svoj kraj. Po dvorištu i nastanbama ležali mrtvi i ranjeni. Čuli se jauci i pozivi upomoć.

Za kratko vrieme lepoglavskim milicionarima pristignulo pojačanje. Prema Lepoglavi užurbano nastupala vojska; lepoglavski se kraj uskoro našao u obruču. O dogañaju je hitno izviešteno mjerodavno vodstvo u Zagrebu i Beogradu.

A kako je počelo? Jedan kažnjenik, bivši častnik hrvatske vojske, radeći, našao se u blizini stražara, kojega se lako oslobodio, prihvatio njegovu strojnicu te razpalio po susjednim stražarnicama. Pucao, dok je trajalo strjeljiva, potom bio uhvaćen, na njegovu najveću nesreću.

Srbskim se čuvarima ponudio povod za obračun sa zatvorenicima. Smatra se, kako ih je pobijeno 300. Naravski, vlast je lepoglavski slučaj držala u tajnosti, o njemu glas raznosili odpuštanici iz Lepoglave. Obitelji ubijenih primile obaviest, da je njihov član preminuo naravnom smrti.

Nakon što su uklonjeni mrtvaci, mnogobrojno zatvorsko osoblje dalo se na "posao." Iz svake su ćelije izvodeni kažnjenici i sustavno premlaćivani 443


Stran 444 SD

štapovima i kolcima. Težko da je i jedan izbjegnuo tu nemilu osvetu. U očima je zatvorske uprave svaki osudenik bio krivac za hrabri i samoubojstveni izstup jednoga čovjeka! nije se čuditi, jer je njihov Staljin, to komunističko božanstvo, uveo zajedničku odgovornost, a njegovi ga jugoslavenski podrepnici sliedjeli u svemu. Dapače, u koječemu ga i nadmašili. nije malo pretučenih, koji su nezasluženu kaznu trpjeli čitava života te prie vrjemena ostavili ovaj sviet. Batinaši mlatili nemilice i bezdušno.

O tome dogañaju u više navrata razgovarah najmanje s desetinom trpljenika, što su preživjeli lepoglavsku nesreću. Izpovied svakoga od njih podudara se s ostalima. Navode, kako su ranjenici nekamo odvedeni i nikada se niti jedan nije vratio u kaznionicu, niti se što službeno čulo o njihovoj sudbini. U naše doba o njihovu zlu usudu javio se Josip Braenović člankom Boris (Frana) Krasovac u glasilu Maruliću 5/1996. U tome izvadku veli: "Kroz nekoliko dana stigla nam je vijest da su svi ranjenici od 5. srpnja pobijeni. I doista!, prema kasnijim kazivanjima, oni su iz naše sobe direktno odvedeni u samice i tu pobijeni željeznim šipkama.

Nedavno mi je Jure Hure, takoñer zatvorenik, rekao da je ubijene prenosio i osudenik Tomica Jančiković, poznati funkcioner HSS.

U masakru 5. srpnja 1948. godine pobijeno je 8 osuñenika iz 'Crnog bataljona': Feodor Liska, Savo Batranović, Matija Matijević, Antun Šafarić i Josip Janeš. Troje ranjenih istog je dana, u noći, pobijeno u samicama; Boris Krasovac, Stipe ðukić i Mirko Puhalo."

Pisac ne spominje, koliko je ranjenika usmrćeno iz drugih oddjela. Poznato je, da su partizani ubijali ranjenike protivne strane u ratno doba, a nastavili tu rabotu u miru. Od njih ne bi ništa ni očikivati. Koju godinu poslie u Lepoglavi će biti usmrćen i Tomica Jančiković. Drugi tvrde u Mitrovici. Takoñer ne navodi broj ubijenih i ranjenih izvan Crnoga bataljona.

Na izloženo pisac nadovezuje: "Ranjeni Lujo (Vjeko) Pešević, kojemu je od udarca kundakom napukla ključna kost,

nije se javio za liječničku pomoć. Imao je iskustva prilikom zarobljavanja u Trstu i na Križnom putu. nije uputno da se ranjenik zarobljenik javlja za liječničku pomoć, ako je ikako moguće, jer je velika vjerojatnost da će ga metkom izliečiti. Premda su okolnosti bile drukčije, on je oprezno postupio i tako sačuvao glavu" (947.) .

Gorki se doživljaj ovdje izplatio. Valja upamtiti, da se to dogodilo u "zemlji narodne demokracije" tri godine po svršetku rata!

VRACA - Ne samo da je srbokomunistička vlast provodila zajedničke pokolje u sjevernoj i južnoj Hrvatskoj, već jednako i u srjednjoj. Zločinci ni 444


Stran 445 SD

su mirovali u iztrjebljenju hrvatskoga naroda. Bio to tek nastavak umorstava započetih 1941. L. Pavičić to ocrtava ovako:

"Godine 1941. izvršen je pokolj Hrvata u selu Plana Balenska. Na Silvestrovo 1942. godine zatrveno je selo Gudura, žitelji pobijeni i rastjerani. Prosinca iste godine izvršen je pokolj u Ličkom Cerju, Ričicama i na Resniku, a ožujka 1943. godine pokolj dviju obitelji u zaseoku Dolac Šegotin. Vrhunac zločina nad pučanima Lovinca bio je rujna 1946. godine na Vracama, Prezid kod Gračaca - kada je ubijeno dvanaestero ljudi meñu kojima dvije žene i dvoje djece. Ubijena je djevojka Ana Matijeveć 1947. godine u Ličkom Cerju na kućnom pragu i na očigled svojih roditelja" (odtisak M. Š) (Kronika, 117.).

Usmrćuju se osobe bez obzira na spol i dob. U Lici, takoñer i u svoj Hrvatskoj, ubijano je izmeñu dva rata, u 2. svjetskom ratu i poraću. Predstavnici krvopilačke vlasti pretvorili se u ženoubojice i djecoubojice. Na ratištima oružje umuknulo, skupni i pojedinačni zločini nastavljeni, kano da je i dalje bjesnio rat, pa se za nj zaklanjali. Ipak krvoloci "opravdavali" svoja zlodjela. Rekli, kako su to učinili sbog toga, što su stanovnici sela Vraca pomagali - ustaše. Dakle, i pomorena su djeca pomagala ustaše. Jugoslavija i tada bijaše "zemlja narodne demokracije," a provodila genocid nad jednim narodom. Državni genocid.

Pisac nastavlja: "Organiziran je i provoñen lov na sve što je hrvatsko, ubijanje ljudi na kućnom pragu,

odvodenje noću i nestajanje bez traga. Sve je to radila OZNa, a nastavila UDB - a. Prema prikupljenim podacima u sve tri lovinačke župe nasilno je umrlo 900 ljudi, što u postotku (u odnosu na stanje iz 1937. godine) iznosi 15% žitelja. Imajući u vidu da su stradalnici bili žitelji u životnoj dobi od 18 do 40 godina starosti, razumljivo je da je to bila katastrofa s teškim posljedicama za preostalo žiteljstvo i cijelo područje" (Kronika, 117.-118.).

Dakle, genocid je ostvaren, ali je i nastavljen na druge načine do propasti države Srboslavije. A najkobnije razdoblje nastupit će ljeti 1991., kada srbovojska i tamošnji Srbi napadnu Republiku Hrvatsku. Čitav je kraj nestao u plamenu, na životu osta tko je pravodobno izbjegnuo. Hrvatska mudrost kaže: Pusti pievca na gredu, skočit će ti na glavu. Te doklaćenike prihvatili davna naši pradjedovi, njihovi nam potomci zavrćali vratom.

GOLI - Goli je nenaseljen otok u skupini sjeverohrvatskih otoka. Do njega je manji Sveti Grgur. U doba prve Jugoslavije na njemu je vaden kamen za kipara Antuna Augustinčića. Uzputno pripomenuto, dotičnik je već 445


Stran 446 SD

1942. stvorio poprsje Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Poslie se našao u partizanima te izradivao Titova poprsja i spomenike. U oba slučaja bio dvorskim kiparem. Izradbu Pavelićeva poprsja tumačio, kako ga komunistička bratovština za to ovlastila, da bi uhodio poglavnika. Takvih se cvietaka moglo svojedobno čuti iz mnogih usta. Meñutim, do proljeća 1949. u zatvorima se našao velik broj Staljinovih sljedbenika, članova Komunističke partije Jugoslavije, što su pristali uz Rezoluciju Informacijskoga biroa. Tito želio, da bi se isti našli na jednome mjestu. U razgovoru s Augustinčićem isti mu predložio Goli za sigurno boravište tih zatvorenika, što je Tito prihvatio. Tako je Goli pretvoren u veliko sbiralište.

5. srpnja 1949. na Goli je dopremljena prva skupina osudenika iz kaznionice u Lepoglavi. Drži se, kako ih biše oko 200. Svi Hrvati osim nekoliko Albanaca. Odreda politički kažnjenici. Oni morali podignuti prve sgrade za upravu te jednu ili dvie za tzv. ibeovce (naziv stvoren izvedbom od začetnica Informacijski biro), prve zatočenike. Dakle, prvoj ibeovskoj skupini nekakav su krov nad glavom stvorili hrvatski i albanski nacionalisti. Kada su priveli prve zatvorenike, "domaći" morali stati u dvored izmeñu kojega prolazili ibeovci, oni ih morali šibati. Odbili su to gunusno djelo pod cienu vlastita života. Takvu odlučnost ne izkazaše zatočeni bivši partijci, nego se meñusobno mlatili i premlaćivali te uništavali na razne načine, upavo kako su to oni naučili i provodili nad Hrvatima, dok im kasno u noći ne zakucaše na vrata oznaški zločinci i odvedoše ih u tamnice, da bi se konačno svi našli na Golome.

Ti su hrvatski i albanski nacionalisti odvedeni s Gologa, ali - koliko se zna - nisu vraćeni u Lepoglavu niti u koju drugu kaznionicu. A nikada ne ugledaše svoje domove. Ne trieba stoga sumnjati, da su svi nekdje umoreni. Veoma škrte spoznaje navode na zaključak, da su smaknuti nekdje na Velebitu.

*** O golootočnome mučilištu i morilištu, kdje su zatirani članovi SKJ, napisano je više

knjiga i desetci članaka. Na Golome je ostavilo kosti množtvo ljudi. Kroz njegov pakao prodoše pripadnici svih nacija i nacionalnih manjina bivše Jugoslavije. Kano da još nije ustanovljen broj umrlih i ubijenih na Goleme i Svetome Grguru. Mnogi su na svojoj koži osjetili isto, što činjahu drugima, koje nazivahu narodnim neprijateljima. Preko noći to postaše i oni. Ljudske tragedije na tim malim otocima stvarno su i težke i velike, ujedno su još jednom potvrdom, kako svaka revolucija na kraju jede vlastitu djecu!

Nakon što su Goli i Sveti Grgur prestali biti sbiralištima za jugokomuniste, nisu izgubili namjenu. Na Sveti Grgur dovodeni su hrvatski nacionalisti na izdržavanje kazne. Goli služaše za preodgoj maloljetnih priestupnika. 446


Stran 447 SD

POKOLJI U JUŽNOJ HRVATSKOJ

Skupna i pojedinačna poslijeratna ubojstva nacrtno su provodena u južnoj Hrvatskoj u

isto doba i na jednak način kano i u sjevernoj. Šturo ću se dotaknuti tek nekih, što su izvršena od Žirja do Imotskoga te stanovitih u Hercegovini.

SKUPNI POKOLJI

CISTA PROVO - Selo ne cestovnome stjecištu i na pravcu Sinj Imotski te Šestanovac - Aržano, dakle na zapadnome predjelu Imotske krajine. U Gradu na Gori, glasilu imotskih župa, br. 2/1994., nabrojene su ratne i poratne žrtve od 1941.-1945. u župi sv. Petra u Cisti Provu. Gubitci u ratu iznose 26 osoba. Izza toga sliedi dodatak naslovljen CISTA PROVO ZAVIJENA U CRNO . U njemu se čita:

"Dana 3. travnja 1945. g. Cistu Provo zadesila je najveća žalost od kada selo postoji. Toga dana ubijena su i na najokrutniji način mučena osmorica mladića, civila. Nije bilo ni jednoga, koji nije na bilo koji način unakažen. Nekima su polomili udove, a neke su okrunili trnovom krunom. Nije potrebno pitati ni odgovarati, tko je to radio: pa zna se PARTIZANI , i to nisu bili izdaleka." Dalje se nižu njihovi osobni podatci te fotografije. Prilog konča zaključkom: "Svih osmorica bili su civili. Obavijest roditeljima i rodbini donio je jedan od krvnika riječima: 'Sredili smo vam prasad u Šiljegu (dolcu blizu sela, prim. M. Š.). Otiñite i skupite ih.' Strašne riječi, pa i od partizanskih dželata. Don Bogoslav Bartulović."

Prikaz je vrlo sažet, nema mu se dodati ništa znatnijega. Stjecajem sretnih prilika to je krvničenje motrio deveti član, koji se u trenutku nasrtaja na goloruke momke, ubijanja i nakaženja slučajno našao malo po strani, zaklonjen u guštiku. Dugo se potom, skrivao, dok nije prešao državnu granicu. Vidio, kako smrt doletje u trenutku i odjednom uze 8 mladih života, na kojih se truplima izživljavali režući ih noževima i pucajući u mrtva tiela. Usmrćeni su Marijan Bosnić, Cvitan Madunić, Josip Madunić, Marijan Madunić, Mate Madunić, Dinko Ribičić, Dušan Šitum i Ivan Šitum. Svi biše krivi, jer se nisu priključili partizanima, svojim ubojicama, kano što se ne postaviše ni protiv njh. Razbojnici se dovezli na teretnjacima i prema razradenim uputama obkolili mjesto, kdje boravili momci, potom naskočili na njh pucajući gustom paljbom, iako su znali, kako ne posjeduju oružje. Vojnike Narodne obrane (poslie preimenovane u Knoj - Korpus narodne odbrane Jugoslavije) 447


Stran 448 SD

vodio satnik Marko Bajić, rodom iz susjednih Lokvičića. Tako i toliko Hrvat Hrvatima!

Medu napadnutima tjelesno bio najjači Cvitan Madunić. Premda težko ranjen, nije se lako predavao. Branjaše se golim rukama. Peterica ga krvnika svladala udarajući ga kopitnicama, šakama, nogama i svačim, što im došlo pod ruku. Klonuo sbog velika gubitka krvi. Još oddavao znake života, a na nj se obrušila partizanska strvinarka, kada je opazila, da mu glavu krasi nekoliko zlatnih zubi. Kamenom mu izbila sve zube i krvave ih strpala u svoju torbu. Druga razširila krila nad Dušanom Šitumom, jer se i njemu u glavi žutjeli zlatni zubi. Svršili u njezinoj torbi.

Istina, partizanija u mnogim prigodama kričala, kako je protiv "buržoaskih manira," naročito zlatnih nakita. A kada bi se pak ukazala mogućnost doći do istih, zaboravljala na što se zaklinjala. Drugarice i drugovi jednako voljeli ovozemaljske vrjednote, osobito skupocienosti.

Kretanje cistkih momaka nadzirale domaće prodane duše i dojavljivale ih neprijatelju, koji čekaše pogodan trenutak kako bi ih utamanio. I u tome uspio. "Smilovali" se razbojnici te roditeljima dopuštali sinove pokopati u mjestnome groblju. Okato se pazilo, tko ih izpraća na vječni počinak.

Vrieme teklo, nizala se godina za godinom, život kročio različitim stazama. Konačno se uplovilo u kakve-takve mirne vode. I izdajice i krvnike počele napastovati noćne more. U

snovima gledale svoje žrtve, prekinutu mladost. Mir ih ostavio.

ŽIRJE - Na šibenskome otoku Žirju uzdiže se briežak Gradina, na kojemu je urušena istoimena jama. Kako se može potvrditi, partizani je počeše rano koristiti za svoje gnusne svrhe. Na kraju ljeta 1943., kada se razsula Italija, dosjetili se, kdje će najlakše uklanjati svoje žrtve. Na redu bi Gradina. Kao Žirje je dosta udaljen odtok od Šibenika, te se zločini mogu prikriti. I tek je tada "izkušali," ali će

njihovo pravo vrieme doći po svršetku rata. Tada će napuniti tu duboku i široku jamu. Naime uskoro po 9. rujnu 1943. partizani su pristignuli u Šibenik i njime gospodarili. Na

njihovu se rovašu meñu prvima našlo petdesetak žena, svakako mladih, što se slobodnije vladale. Uzete su kano bludnice, vjerojatno i prijateljice talijanskih vojnika. To se, dakako, kosilo s partizanskim boljševičkim ćudoredem. I odpremili ih na Žirje, strieljali te gurnuli u jamu na Gradini. Ne zna se, je li u njoj svršio i koji talijanski zarobljenik, jer ni oni ne biše do kraja poštedeni. Sve u svemu, jama je na Gradini uspješno položila "izpit."

U drugoj polovici travnja te na početku svibnja 1945. zaposjela Titova vojska Istru i Trst. Da se ne bi iznevjerila sebi, uzput zatvarala i usmrćivala 448

448: Žirje (otok Jadrana


Stran 449 SD

ljude, uglavnome mužkarce. Ne može se lako odgovoriti zašto su uhićene Talijane i Hrvate iz Istre i Trsta, barem jedan dio njih, vodili na klaonicu, ladama i pješke, na odtok Žirje. Priključili im i one iz Pule, Rieke i Zadra. Tko ih je upućivao na taj otok šibenskoga arhipelaga, razumio se u svoj posao i poznavao jamu na Gradini. Bez sumnje je nosio visok vojni čin. Čini se vrlo vjerojatnim, kako je taj sudjelovao u prilici prvih ubijanja nad njome u jesen 1943. A poslie godinu i pol našao se u mogućnosti napuniti jamu. Njima pridodali i stanovit broj zarobljenih hrvatskih vojnika, što se predali u Vinodolu te sjevernoj Italiji. Talijane i Hrvate iz Istre partizanija preobukla u odoru talijanskih fašista, crnokošuljaša, kako bi uzputni ljudi mislili, da su to stvarni fašisti. Jadnici tvrdili, kako su oni Istrijani i silom uzeti u vojsku. Meñu njima ne bi niti jednoga fašista!

Rečeno im, da ih šalju u sbiralište za ratne zarobljenike. To još mogli i razumjeti, premda im se činilo nesmislenim, jer su domaći ljudi, a rat bio okončan.

S kopna su prevezeni na Žirje. Ubijani su nad jamom, ali su i neki živi bacani u nju. Tako se dvojica-trojica noću izvukla iz te grobnice, bila tek natučena od padanja. Žirje nisu napuštali, jer se za to poskrbjeli ubijači.

Jama je na Gradini dosta i duboka i široka. Sloj kostiju u njoj penje se od 7-8 metara. Na osnovi toga može se približno odrediti broj ubijenih. Zasada se cieni, kako je u njoj tisuću kostura! Za razliku od drugih skupnih grobišta i jama, do sada su poznata dvojica ubijatelja. To su Ive Ali ć, roñen na Žirju, i Vjeko Duković, Zlarinjanin. I oba su živa, dok nastaju ovi redci (ljeto 1996.). Meñutim, obojica bijahu sitne ribe. Alić se "projunačio" meñu svojim Žirjancima, kada je javno ustrielio žrtvu, što je bila izišla iz jame. Taj seoski odbornik dokazao time "golemu hrabrost i junačtvo". nije šala ubiti svezana čovjeka!

Oko jame se bila usirivala prolivena krv množine žrtava. Na nju dotrčavale ovce i lizale je, jer ih privlačila njezina slanoća. Ljudska krv, eto, služila životinjama za hranu.

Po svemu izgleda, kako je Gradina jama u južnoj Hrvatskoj, koja je progutala najviše žrtava. Sjeverna Hrvatska ima svoju Jazovku, južna svoju Gradinu, Hercegovina Brišinu.

SPLIT - Na splitskome groblju Lovrincu - podsjećam - počela prva strieljanja odmah izza 9. rujna 1943., kada se partizani spuštali u grad, pošto je Italija položila oružje. Dakako, uskoro nastavili svoju krvavu rabotu. Pred nadiranjem njemačke i hrvatske vojske bez boja nestali partizani, pobjegnuli 449


Stran 450 SD

na otoke, dok na koncu nisu stjerani na Vis. Jedan se dio sklonio na Dinaru Biokovo i ostale planine.

Iduće se jeseni (1944.) njemačka vojska povukla iz južne i srjednjc Dalmacije. U nebranjen prostor partizani dohrlili iz šume i nazvali tc "osloboñenjem". Na preveliku nevolju, povećno nastavili svoj pekinut krvavi pir, najviše pak u Splitu. Groblje Lovrinac širilo se kano nikada do tada; nezaustavljivo primalo nove žrtve. U početku Ozna ubijala poznate gradane, potom po ulicama liepila oglase, na kojima biše otisnuta njihova imena, te kako ih je osudio "narodni sud". A suda niti jedan nije ni vidio. A kada bi i bio tko preda nj izveden, bila bi to gruba šala, podpuno ruganje pravu i pravdi. Najprie bi Ozna usmrtila ljude, potom letcima obavješćivala javnost, kako su isti osuñeni na smrt na Vojnome sudu. Bijaše to čista laž. Partizanija smatrala, kako je suvišan posao izvoditi uhićenike pred sud, taj njihov razvikani "narodni sud", koji je, kada je "sudio", uglavnome čitao smrtne osude, što ih oznaši već bili sastavili. Nakon takve "osude" vodeni osudenici na Lovrinac, kdje su strieljani. Tako je, primjerice, izviešćeno, da je Sud VIII. korpusa osudio na smrt 14 domoljuba. Tada žrtve već ležahu na groblju. Boljševici znali svoj uhodan posao. Ozna se držala zasade, kako je to suvišak, jer čemu trošiti vrieme. Akoli bi nastavila obaviestima, morali bi se liepiti oglasi preko svježih, onih jučerašnjih, jer se ubijalo kano na tekućoj vrbci. Svaki je dan odnosio množtvo života. Svemoćna Ozna prestala sbog toga obavješćivati ljudstvo, ali se broj usmrćivanja povećavao, naročito odkako počeli pristizati putnici iz sjeverne Hrvatske. Osvietlit ću tek jedno poratno skupno ubojstvo na Lovrincu.

U srjedini lipnja 1945. meñu prvim dolaznicima iz sjeverne Hrvatske u Split prispjela skupina putnika. Meñu njima bilo ih više, što su roñeni na zapadnome prostoru Imotske krajine. Budući da ne bi još proradila željeznica, put prevalili teretnjacima. Ta vozila iz Splita prevozila u Zagreb američku pomoć, koju slala udruga Unrra. Iz Zagreba se vraćali prazni pa uzimali putnike. Poznato je, kako se onda bez propustnice nije moglo iz sela u selo doći, to su svi putnici posjedovali uredne propustnice za putovanje u rodno mjesto. Najviše ih bijaše izdano u Zagrebu. Kako iz Splita ne bi nikakva prievoznoga sredstva prema Imotskome, to se pojedinačno i u manjim skupinama ljudi upućivali pješke. Na izlazku iz Splita, u predjelu Firulama, pored Nove bolnice bijaše postavljena priečnica, kraj koje stajahu stražari. Kako bi tko pridošao, bio bi ustavljen i skrenut u prostrano dvorište na lievoj strani, kdje se uzdizalo nekoliko drvenjara (baraka), što ih bi podignula još talijanska vojska. Dotično sbiralište zastražila vojska, stoga se nije moglo iz njega nikako izići. (Koju godinu poslie tu je uselilo poduzeće Jela. Postala skladištem drvene grade.) Druge naprosto lovili po gradu i sprovodili ih u dotično 450


Stran 451 SD

sbiralište. Tako je jedna skupina zatečena pri jelu u željezničkoj gostionici. Jeli hranu, što je donieli sobom. Morali prekinuti ručak i poći na Firule pod stražom. Ljude iz Imotske krajine zadržali 3 dana. Izpitivali ih oznaši Mišo Rudež iz Donjih Vinjana i Jure Juko Bilić iz Studenaca. Svakako se ta dvojica ne nadoše tu slučajno, jer su poznavali ljude iz svojega kraja. Uglavnome se u ovoj skupini nalazili torbari (galantari). Jedan u Pleternici (kraj Požege) posjedovao malu trgovinu, drugi u Zagrebu gostionicu. Uz to se svi bavili i zemljoradnjom na sušnu i krševitu tlu Dalmatinske zagore. Ratni ih vihor razturio kojekuda, a sada pohrlili k

svojim kućama. I kada im se nañoše nadomak, odjednom su zaustavljeni; više njih ne će ih nikada vidjeti.

Reći je, da je spomenuti Rudež bio pridobio nešto srjednje škole, Bilić jedva sricao slova. Kada je u Belgiji odpuštan s posla, našao pribježište u Španjolskoj i borio se na republikanskoj strani. Ta seljačina i neradnik izpekla pljačkaško-ubijački obrt u tuñini i sada ga bezpriekorno primjenjivala u Hrvatskoj. Preživjeli svjedoci splitskoga pokolja (o

kojemu govorim) uvjereni su, kako su Mišo Rudež te sirovi i surovi Juko Bilić glavni uzročnici smrti tolikih ljudi, što se dogodila kobnoga 13. lipnja 1945. Smrću su im prietili, dok biše preslušavani. Izpitivanja se odvijala bez vodenja ikakva zapisnika; stvarno to biše propitivanja

osnažena prietnjama i batinama. I svatko bio potvoren, da je ustaša. Treći dan jeñnu veću skupinu na dvorištu poredali u tri reda. Rečeno im, kako će biti prevezani doma. Prvomu je redu zapovjeñeno, neka udu u prispjeli autobus. Ponadali se, kako će stvarno u svoj kraj. Oni u drugome i trećemu redu pozavidjeli im, što nisu meñu njima. Autobus se nije vratio. Potom je preostala većina razvedena po drugim splitskim sbiralištima i zatvorima; stanoviti dospjeli u Kaštela i Trogir. Nekolicina uzeta u

vojsku u Trogiru. Isti su nakon 2 tjedna iz vojske odvedeni u zatvor. Povrjemeno su odpuštani kući; većina ih se našla doma do kasne jeseni.

Autobus, nabijen uhićenicima i nekolicinom stražara, nije prevalio više od kilometra, već je skrenuo lievo, dakle, na Lovrinac. Grobar Špiro Domljanović poslie desetak godina kazivao sinu ubijenoga Mije Šonjića, ondašnje lovrinačke žrtve, da su uhićenici morali izkopati zajedničku grobnicu, potom su usmrćeni kolcima i željeznim šibkama. Vrištali, vikali, zapomagali, ali po njima padali udarci, dokle u njima bilo daha. Moždani prskali na sve strane.

Iz sela Lovreća tu su dotučeni Ivan Iko Ćorić, Mijo Mišuka Frankić, Ivan Ivota i Antun Ante Lugonjić, njihov rodak Ivan Lugonjić, nadimkom Škare, Petar Mustapić (Zelić) i Vinko Olujić, iz Ciste Prova su Ivan Ćubić i Petar Madunić (Pivić), iz Velike Ciste Ante Tone Kegalj, braća Ante Anćola, Jakov i Stipe Pleić (Pržić), Stipan Raič i Mijo Šonjić, iz Studenaca Marijan Babić (Kovačević) i Ivan Bilić, iz Ržanoga Nikola Brekalo, Mate Brekalo, zvani 451

351 Koroška - Austrija

451: Trogir, Kaštel, Split, Lovrec


Stran 452 SD

Kalda, Mate Knezović (Dugarić) i Toma Pištelek, iz Lokvičića Jakov Lasić i Jozo Medvidović, iz Krivodola Petar Ujević, poznat po nadimku Biko.

Sigurno se zna, da tu nadoše smrt 24 čovjeka. Sudeći po koječemu, ovaj broj nije konačan. A najmanje ih je još toliko bilo u kobnome autobusu. Tko su i odakle su, valja iztražiti. Istina, taj je posao veoma mukotrpan, no zahvalan.

Kako ni jedan zločin nije savršen, niti se u dotičnome slučaju srbokomunistički krvoloci trudili, da bi zameli trag svojim zločinima, za koji dan je u domove nabrojenih žrtava prispjela viest o njihovoj smrti. U drugome i trećemu redu nesretnoga stroja stajahu Jakov Udovičić iz Studenaca, Marijan Marinko Zaradić iz Lovreća, Jure Matković iz Medova Dolca te Janko Petyo iz Imotskoga. Svi biše svjedocima odlazka nevoljnoga autobusa na Lovrinac. K tomu, svi se medusobno poznavali. O zvjerstvu u Splitu nije se smjelo govoriti javno, niti očitati misa zadušnica. Budući da je službeno srbokomunistička vlast demokratska i Jugoslavija pravna država, to ona nikoga nije kaznila niti ubila bez pravovaljane osude, kojoj je predhodilo demokratsko suñenje. Ni od koga se nije mogla dobiti potvrda o smrti navedenih osoba. A bez nje se ne mogahu upisati u Mrtvar. Župnici se nalazili u nesgodi. Prve su pokojnike unesli u knjige tek najesen 1946. Neki morali čekati više godina. Srbokomunisti svojim žrtvama ne priznavali pravo na umrlost, niti u konačnici na smrtnost.

Za svaki ovaj život vezani su mnogi dogañaji. Izlučit ću tek tri: Mijo Šonjić ratne godine proveo u Češkoj. I čim je svršio rat, zaputio se u domovinu k

obitelji. Znao, da su potrjebni svega. Šest kovčega napunio odjeće i obuće za svoju djecu i ženu. U Splitu se našao izza bodljikave žice s množtvom drugih, ali unio i svoje kovčege. Čim je spraćen u sbiralište, dojavljeno je njegovoj ženi Anici, što se dogodilo njezinu mužu. Pješke prevalila 60 km, kako bi ga vidjela te mu se našla pri ruci. Vidjela se s njime tek kroza žicu, ali im se ne dadoše sastati. Mijo joj uspio proturiti malen smotak, u kojemu bi skrivena svota novaca. Pokazao joj svoj prtljag, ali mu nije dopušteno predati joj ni najmanji predmet. Na njezino navaljivanje pojavio se jedan iz uprave i obećao joj, kako će Mijo sutra stignuti kući, stoga neka se ona odmah vrati. Nikada ga nije dočekala ...

Nedugo zatim na nekim se oznašima vidjela nova odiela češkoga kroja i obuća Batine češke proizvodnje. A njihove žene i sestre odbacile šarenu vojničko-grañansku odoru i rado se pokazivale u novoj odjeći suvrjemene europske mode. Valjda prve u Hrvatskoj obuvale obuću rebrastih podplata, što su potom prozvane gumidonke. Stvari i novac svojih žrtava oznaši dielili izmeñu sebe. Bijaše to jedan od izvora opremanja Titovih krvnika. 452


Stran 453 SD

Primjerice, spometi Juko Bilić pokazivao se u prepoznatljivoj odjeći i obući otetoj svojim mještanima. I nije se obzirao na priekorne poglede rodbine svojih žrtava. Konačno, u koga je vlast - u njega je bogatstvo!

Osobit je slučaj Jakova Lasića, roñena 1889. Njegov sin Mate, satnik hrvatske vojske, poginuo 1942., sina Ivana, redarstvenika, ubila partizanska ruka 1944. U Domovinskome ratu na žrtveniku položio svoj mladi život njegov unuk Vedran. Dakle, za hrvatsku domovinu pali djed, dva sina i unuk. Takvih obitelji nije malo u Hrvatskoj u XX. stoljeću!

Dostojan je spomena i Mate Brekalo. Njegov sin Petar Dinko (rod. 1919.) bio višim službenikom u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu. 1943. doputovao u rodni kraj u osobitoj ulozi. Kanio sjediniti suprotstavljene hrvatske strane, kako bi se oddržala Hrvatska Država. nije pregovarao u vlastito ime. Njegov je pokušaj predtečom onoga, što se 1944. dogodilo i nazvano Puč Vokić - Lorković. Komunistički pregovarači zavlačili pregovore, dok ne dobiše upute CK KPH. Nakon toga njih trojica hodila s njime cestom iz Ciste Prova u Veliku Cistu kao na razgovore na odredenu mjestu. Najedanput jedan od trojice malo zaostao, druga se dvojica razmaknula, potom mu zaostali pucao u leda iz samokresa. Mrtva ga odnesli malo postrance i pokrili kamenjem. Nakon mjesec dana pronaden te sahranjen u Ržanome. Lakovjerni momak nije poznavao komuističku ćud. Hotio pripitomiti vuku. Svoju lakovjemost platio životom. Tako svršilo prvo poslanstvo ministra Mladena Lorkovića.

*** Radi cjelovitosti valja pripomenuti, da u lipnju 1945. zamjenikom glavara splitske Ozne

bijaše - kako navode bolji poznavatelji toga pitanja - mladi čovjek, potonji profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i, naravno, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Kano čvrst oslon srbokomunističkoga sustava biva od njega odlikovan, i to odmah nakon sjednice CK KPJ u Karadordevu 1971. Za zasluge, naravski. I on i Mišo Rudež i Jure Bilić primaju "zasluženu mirovinu" od Republike Hrvatske. Igrom spleta kojekakvih obzira i dogañanja naši ratni i poratni zločinci ne odgovaraju za svoja težka zlodjela. Divna je stvar medusobno izmirenje hrvatskoga naroda, ali ostaje otvoreno ptanje: zar se je moguće pomiriti s krvnicima, ratnim i poratnim zločincima? Našli se na smetlištu poviestnih dogañaja, kakve nisu predvidali, primirili se i žmirkaju iz dubokih jazbina. Povrjemeno iz njih i izviruju ...

*** Koji je putnik iz Splita iznio živu glavu u svibnju, lipnju i srpnju 1945. redovito je ostao

bez svega, tj. novca, nakita i ostaloga, što je nosio sobom. U Šestanovcu, selu na sjeveru Omiške obćine, bio stvoren kotar. U njemu 453


Stran 454 SD

zasjeo spomenuti Jure Bilić i više partizanskih askara, meñu kojima se nahodilo i nepismenih. Tko se slučajno netaknut izvukao iz Splita navedenih mjeseci te još nekoliko poslie, kada su obustavljena množtvena ubijanja, u Šestanovcu je obvezno svraćen u tamošnju Oznu. Tu mu plienili sve stvari. Naročito drug Jure imao na zubu povratnike iz tuñine. Njihovi kovčezi bijahu dublji i raznolikiji po sadržaju. Kada se, na primjer, u kolovozu 1945. vraćali iz Austrije moji susjedi Marijan i Petar Šimundić te Vice Šarić, zadržali se u Vrpolju (u Slavoniji). Petar je bratić moje matere. Po njemu spremila haljetak momu stricu Anti, koji življaše u Lovreću. Njima trojici u Šestanovcu sve oduzeto. Ostavljen im tek džepni rubac. Jednako prolazili i drugi povratnici.

Kotarski službenici izmeñu sebe razdjeljivali plien oduzet svojim ljudima. Nazivali te stvari predmetima "mrzke buržoazije", ali u nju preoblačili i preobuvali sebe i članove svoje obitelji i rodbine. U jednome se danu i po dva puta preoblačili. A bivalo i prodaje, jer im triebao novac. Drug se Bilić rado pojavljivao u haljetku moga strica. Svi drugovi jamačno bijahu zadovoljni kakvoćom i krojem odjeće "trulih kapitalista".

Pljačka u Splitu, Šestanovcu te ostalim mjestima trajala do konca godine, ali se povrjemeno dogañla i idućih godina. Primjerice, prometačine po autobusima bivale i 1960. Niti jedna sguljena osoba ne dobi potvrdu o oduzetim stvarima! Biše sretni, što im osta glava na ramenu kada čuše kako su prošli njihovi predhodnici. Svoju odjeću i obuću viñevali na predstavnicima tadanje vlasti i njihovih bližih, i na sve mogahu tek uzdahnuti. Takav su doček doživljivali povratnici iz tuñine i sjeverne Hrvatske.

ZAGVOZD - Staro hrvatsko selo Zagvozd leži na cesti Split Vrgorac, uz podnožje planine Biokova. Izprjed je pisano, kako su partizani dva-tri zagvoška dolca na jesen 1944. pretvorili u ubijališta. Prisjetili ih se još jednom, i to 1948. . (Vidi karto 221, D.Š.)

U okolici grada Duvna u poraću su uhićeni Ivan Batinić, zvani Poć, Jozo Matusinović i Stipe Milinović. Sva trojica iz Lovreća. Prva dvojica biše hrvatski vojnici, treći pak redarstvenik. Ne htjeli se predati, nego se približavali k rodnomu kraju iz Slovenije, preko Hrvatske te Bosne. Nakon nekoliko mjeseci iz duvanjskoga su zatvora premješteni u zatvor na Katalinićevu Brigu u Splitu. U Duvnu su mučeni iz dana u dan. Isto nastavljeno u Splitu. Nitko njihov, pa ni roditelji, nije obaviešten, kdje se nalaze; držano to u podpunoj tajnosti. Nakon izcrpljujućih izpitivanja i grozljivih mučenja ipak bijaše očekivati, da će biti puštani doma, jer im se nije mogla dokazati nikakva krivnja. Akoli pak je, onda se morali naći na sudu. Najednom su prebačeni u zatvor u Omišu, u obćinskome sjedištu. Ipak mati S. Milinovića nekako dočula, kako 454


Stran 455 SD

joj je sin u omiškome zatvoru. Starica pješke prispjela u Omiš te pitala mjerodavne za sina. Po svome običaju, odgovorili joj niječno. Nije vjerovala, već s ulice glasno zovne sina, okrenuta prema prozoru, kdje bi se mogao nalaziti, na što se on odzvao. Mati prepoznala sinov glas. Istodobno je on ušutkan, ona odtjerana od zatvora, potom izvedena pod stražom izvan mjesta, i zapriećeno joj, da se ni smije vratiti. Pritom pale i oštre psovke.

Uskoro izza toga "posjeta", kasno noću, izvedena sva trojica. Pridodata im biše dvojica uhićenika, kojima se nisu mogla ustanoviti imena i prezimena. Ubačeni su u zastrt teretnjak, povezani i okruženi brojnim stražarima, dovezeni su u zoru u Zagvozd. Tvrdi se, kako se najprie prebačeni u zatvor u Makarskoj, potom iz Makarske u Zagvozd, što nije izključeno. Meñutim, ta tvrdnja, koliko je instinita, ništa ne mienja na stvari. Iztočno od Zagvozda, prema selu Župi, vozilo je stalo. Oni zavedeni s ceste koju stotinu metara prema Biokovu i tu strieljani. Na njih natrpana gomila kamenja. Matusinović je pokopan oddvojeni od druge dvojice. Zaključuje se, kako ga je strojnički štektaj doslovce presjekao. Stanovnici obližnjih zaselaka čuli pucnjavu i već sutra dan odkrili nove gomile. Zaključili, da je ponovno proradilo ubijalište na području njihova sela, ali se javno nisu smjeli zanimati za umorene, niti pristupati k njihovim grobovima.

Na pregolemu žalost, Zagvoždani bijahu u pravu kada uztvrdiše kako je proradilo ubijalište na prostoru njihova sela. U godišnjaku Zagvozdu, godina I., broj 1/1955. na koncu su kraće viesti naslovljene Iz župske kronike. Jedna glasi:

"Ljubo Serdarević donačelnik općine, izvještava nas da je 'Zagvozdu 27. rujna 1955. izvršeno iskapanje tijala četvorice domoljuba koji su na svirep način ubijeni, 21. svibnja 1948. god., u predjelu Mišljena u Biokovi. Donešeni su u Zagvozd gdje bijahu, za opomenu svima, izloženi dva dana i bačeni u škrip na Trnavi uz samu cestu. Bili su to: Andrija Alač iz Drašnica kod Makarske, Dinko (Kljajo) i Kažimir Pavlinović te Marijan Kovačević iz Rašćana" (244.).

Prostor oko sela Zagvozda pretvoren je u ubijalište najesen 1944. Na njemu su usmrćeni desetci i desetci pravednih žrtava, sinova hrvatskoga naroda, i to, koliko je poznato, od hrvatske izdajničke ruke. Meñutim, po svršetku rata Jugoslavija u svome službenu nazivu nosila pridjev demokratska, što je podrazumievalo i pravna država. Koliko je i kakva je bila pravna država, dokazom su stotine i tisuće ubijališta i ubijenih bez ikakva sudenja. Naprosto cvjetalo državno nasilje gotovo na svakome koraku. I kano veoma uspješni učenici svojih voda V. I. Lenjina i J. V. Dž. Staljina, svoje žrtve postavili na javno mjesto, kako bi poslužile za opomenu svakomu, tko bi se 455


Stran 456 SD

usudio što reći slaba o "narodnoj vlasti". Eto, narodna vlast narod zastrašuje ubijenim narodom! I to u doba kada se na ratne nevolje dobrano zaboravilo.

Kada se govori o Zagvozdu, prigodice je navesti zlu sudbinu Zagvoždanina dr. Frane Sulića. Isti bio nastanjen u ðakovu. Oznini ga ljudi uhitili 7. rujna 1946., nakon što o njemu stignuše nepovoljne "karakteristike" iz Zagvozda. Frane cielu noć bijaše izložen težkim mučenjima. Ujutro je izdahnuo. Službeno je umro naravnom smrti.

I nije tek Frane Sulić iz Zagvozda od iste ruke zaglavio jednakom smrti u poratnim godinama.

MOSTAR - Austro-Ugarska u Mostaru sagradila zatvor. Da nije Staroga mosta, taj bi zatvor mogao biti zaštitnim znakom grada Mostara. Budući da je namienjen za kaznionicu, prozvan je Ćelovina sbog česte izreke: Tko u nju uñe s kosom na glavi, izlazi ćelav. Ista se često ponavljala. Zatvorenik iz nje izlazi nakon dugogodištnje robije.

Meñutim, vrjemena se mienjaju. U drugoj polovici veljače 1945. već se mogao imenovati Bjelovina po tome, što su nakon noć-dvie provedene u njoj ljudi pobjeljivali. Vlasi

im postale biele prjed odlazak u smrt. Već je drugi dan u "slobodi" Ćelovina pretrpana zatvorenicima, stvarno ljudima bez ikakve krivnje. Tko se i najmanje bilo čime zamjerio partizanima i četnicima, nije ih dočekao u gradu. Ali se to nije uzimalo u obzir. Već se za koji dan pokazalo, kako je Ćelovina toliko prepunjena te ne može prihvatiti sve, što je sgrabio srbokomunistički čoporak, stoga je ustanovljeno sbiralište Sjeverni logor. Kada bi se u ta dva zatvora zatvorenici propisno smjestili, bilo bi potrjebito sazidati još dva-tri zatvora, odnosno sbirališta njihove zapremnine. Meñutim, oba služahu kano prolazne ustanove. Uhićenici uglavnome biše Hrvati, upravitelji muslimani, iztražitelji i ubijatelji pak Srbi. Kako je i doličilo.

Danju i noću zatvorenici zvjerski mučeni, paćeni gladu i žedom. Noću odvodeni u smrt. Skupno umorstvo izvršeno je u studenome 1945. Prohladne jesenske noći po hodnicima i stepenicama odjekivaše pucnjava. Svi patnici u Ćelovini očikali, kada će na njih doći red, jer su znali, da pogibaju njihovi sudrugovi. Sliedećega su dana svi morali "prošetati" izmeñu okrvavljenih trupala te gaziti po njihovoj usirenoj krvi. Nabrojiše 26 mrtvih. Bila to opomena živima, neka znaju, što će se i s njima desiti. Ostalo im odgonetati uzrok toga krvoprolića. Izključen je napad na stražare pri pokušaju biega, jer svi znali, da se ne može lako prieći gusto zastražen zatvorski obzid visok 3 metra. Takoñer se toliko zatvorenika nikada odjednom ne mogaše naći izvan ćelija, na hodniku i stepeništima. Jednostavno se krvoločnoj čuvarskoj 456

456: Mostar, Nevesinje


Stran 457 SD

zvjeradi u ljudskome liku prohtjelo usmrćivati svoje roblje. I najzadnji je službenik u Ćelovini i Sjevernome logoru bio podpunim gospodarem svakoga zatočenika. Što god mu se pohtjelo, slobodno je činio, jer je za nedjelo bio - nagradivan.

Čedomil Jukić, ondašnji sužanj u Ćelovini, zapisa meñu ostalim u članku Ćelovina - masovno morilište hrvatske mladosti:

"U Ćelovini su vršena mjesecima 1945. godine masovna smaknuća zatočenika. Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu. Osim toga OZN-a je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine, te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila ju je s uhićenicima s terena i dogonjenim mučenicima Križnoga puta, a praznila je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu 'kuću', nekako koncem lipnja 1945. godine, pa do kraja te godine, oznaši su svake noći odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu" (Politički zatvorenik, 41., str. 19. ).

Spomenuto skupno ubojstvo ponavljalo se nekoliko puta u Ćelovini i Sjevernome logoru. Umoreni su odvoženi prema Nevesinju. Blizu ceste Mostar - Nevesinje, možda na polovici puta, nahodi se jama Bišina, otvora široka desetak metara i više puta tolike dubine. Mrtvaci su dopremani i strovaljivani u tu urušinu. Meñutim, u većini su dovodeni u njezinu blizinu, strieljani te strmoglavljivani u dubinu. U Bišinu je - drži se - bačeno više žrtava negoli u Jazovku. nije utvrden njihov broj. Smatram, kako ih u njoj leži najmanje 1.500. Usmrćenici punili Bišinu još 3 godine. Posljednji su ubačeni 1948. Malo ih je izvedeno na sud, srbokomunisti ih se oslobadali na jednostavniji način.

Kako bi odgovorni mogućnici koliko-toliko prekrili svoje zločine, na ljudska trupla nabacivali crknute životinje i smeće. Smeće dovoženo iz Nevesinja te dielom iz Mostara. Debeo je sloj smeća iznad žrtava naposljedku zapaljen. Stvoren je time ukrućen sloj nagorjetina pomiešanih s pepelom nad kostima pravednih ljudi.

POJEDINAČNA USMRĆENJA U prvim je poratnim godinama bilo toliko pojedinačnih usmrćenja u Hrvatskoj te Bosni i

Hercegovini, da je prikupljanje podataka o usmrćenicima podhvat, koji traži desetke i desetke iztraživača i dulje razdoblje. Biše ih 457


Stran 458 SD

toliko i posvuda da se nisu mogla lako pratiti. O njima se govorilo u veliku povjerenju, viesti se širile od usta do usta. Danomice se slušalo, kako je odvedena ova i ona osoba. Svemoćna je Udba redovito uhićivala noću, najviše izmeñu polnoći i zore, kako to činjaše i njezina pomajka sovjetska GPU, potom nasljednik NKVD. Udba dakle imala od koga naučiti zločinački obrt, ali je do tada i sama stekla velika izkustva. U kuću, odnosno stan provaljivala kucanjem i pozivom, neka joj se otvori. Ako je naslućivala kakvu opasnost, razbijala vrata i nasrtala na ukućane. Nikakvo se svjetlo ne smjede užigati, uhićivači se nikada nisu predstavljali, nemušto i malo govorili promienjenim glasom, kako ne bi bili odkriveni. Od najmanje njih trojice govorio tek jedan. Uhićena osoba odvodena pješke, u blizini ne bi nikakva samovoza. Na izgled cio slučaj upućivao na razbojnički postupak, postupak kakav ne provodi državno redarstvo niti kakva druga služba.

U rjedim prilikama čuo bi se glas o ubojstvu po koje osobe, ali je ostalo na tome. Malo kada je nadeno truplo odvedena čovjeka ili žene. Ni tada mjerodavni "ni su ništa znali o nestaloj osobi". Pitateljima, izključivo članovima obitelji i rodbine odvedenoga, licumjerno odgovarali, kako će o prijavljenu slučaju povesti iztragu. nije mi poznat primjer, da su barem u jednome glumili iztragu. Na ponovan upit dobivao se odgovor, kako do sada ne udoše u trag nestanku. Ovdje padala u vodu česta izreka: Ozna sve dozna - nikoga ne pozna. Budući da je većini bilo jasno, tko stoji izza odvodenja, nisu se niti zanimali dalje u Ozni. Tko je odveden, taj se nije vratio. Meni takav primjer nije poznat.

Akoli je osvanuo mrtvac uz cestu, željezničku prugu ili naden u kakvoj zabiti, nije mu se smjelo pristupati. Obično bi iduće noći bio uklonjen, i ne bi se doznalo kamo je dospio. Kada bi bio prepoznat, njegova bi ga obitelj preuzela i pokopala. Ozna bi pustila glas, kako je u pitanju samoubojstvo, možda i nasilna smrt, o čemu će ona povesti računa. I sve bi ostalo na riečima. Ona i dalje nastavljala svoj zločinački obrt. Za podkrjepu ću predočiti tek nekoliko takvih smrti i nestanaka na hrvatskome sjeveru i jugu.

NA SJEVERU a) U polovici mjeseca veljače 1946. iz ðakova dva stražara (oznaši ili knojevci)

sprovodili domaćega dimnjačara u zatvor u Brodu n/S. Dovezli se prjed večer vlakom do Vrpolja, kdje morali presjesti. Rečeno im je, kako prie jutra ni jedan vlak ne vozi u Brod. Da ne bi prenoćili u slaboj čekaonici i gubili vrieme, odlučili se za prieki postupak. Odveli sprovodenika oko 300 458


Stran 459 SD

400 m zapadno od željezničke postaje, do tzv. Pekovih koliba, te ga ubili iz samokresa. Te se večeri istim vlakom vratili u ðakovo. Sutra dan su željeznički radnici, meñu kojima se nalazio i moj otac, upravo na tome mjestu popravljali prugu. Ne znajući ništa, iznenadili se ugledavši mrtvaca. Čitav su dan podbijali pragove u neposrjednoj blizini toga trupla, k tomu dvojica ga radnika i prepoznala, ali se svi morali praviti, kano da ga uobće ne vide. Ne bi ga uputno ni pogledati, a nekmoli o njemu što prozboriti. Eto, koliki se strah bio uvukao u svaku dušu! Nastupajuće noći truplo je nekamo nestalo. O njemu se ništa više nije doznalo.

b) Približno oko toga vrjemena iz Vrpolja je noću odveden domaći seljak Neumuller, iz susjedne Strizivojne mlad momak, komu se ne sjećam imena ni prezimena. Njegov otac obijao mnoge pragove, ali ništa nije doznao. Kano da je propao u bezdan. Budući da je noć bila obasjana mjesečinom, dvie su sestre kroz prozor vidjele, da dvojica vojnika i jedan u gradanskome odielu sprovode Neumullera selom prema sjeveru. I to je sve, što se o njemu zna. Ni o jednome nikada poslie spomena!

c) Po prilici tada je u selu Gorjanima na jednak način nestao momak Ivan Lerić, rodom iz Strizivojne. Našao se tamo na radu u jednoga seljaka. Jednostavno ga progutala noć, da se o njemu nije doznao nikakv slied. U zoru ga odvela naoružana trojica na već opisan način. Njegov otac poduzeo sve, što mogao, kako bi što doznao o sinu, ali bez ikakva uspjeha.

d) U ožujku godinu dana poslije, dakle 1947., blizu ceste izmeñu Vrpolja i nedalekih Čajkovaca ležaže na tlu starija žena, ubita iz vatrenog oružja. Bila iz jednoga posavskoga sela. Stražari je sprovodili u Brod n/S. Valjda zaključili, kako bez većega razloga gube vrime i riešili se jadnice. Usmrtili je i udaljili se. Tu ostala 2 dana, dok je nije uklonila rodbina. Uhićena sbog toga, jer se potužila na nasilan odkup pšenice i kukuruza. Naime "organi narodne vlasti" oteli joj sav urod pšenice i kukuruza, pa obitelj morala gladovati.

e) U selu Vranovcima, blizu Broda n/S, službovao svećenik don Antun Živković. Don Antun bijaše rodom iz Brodskoga Varoša, onda sela naslonjena na Brod n/S. Njegov svećenički i ljudski život bio bezpriekoran, bez i najmanje ljage. Neki ga poznavatelji imali za svetca. U politiku nije ulazio, stogo se držao po strani. Bezbožnim srbokomunistima, kakvih onda bi prilično u Brodu i okolici, stao na žulj, jer je uztrajao u svećeničkome zvanju. I sbog toga netragom morao nestati. Predpostavlja se, kako je odveden kamo daleko i usmrćen. Dogodilo se to u ožujku 1946. Dugo su u Vranovcima potom misili svećenici iz Broda n/S.

f) U Novoselec-Križu s obitelju bio stalno nastanjen Stipe Madunić, doseljenik iz Ciste Prova u Imotskoj krajini. Po naravi otvoren, politika ga ni 459


Stran 460 SD

je zanimala. Posjedovo gostionicu i uredno plaćao državi sva davanja. Domaći ljudi ostali vrlo iznenañeni kada čuše, kako je jedne noći 1949. odveden njihov Stipe. Biti noću odveden, značilo je što i ubijen. Te je tamne noći zauviek izgubljen, kano da se za njim zemlja prosinula.

Minuše duge godine traganja, dok se doznalo, tko je naredio njegovo uhićenje i ubojstvo. Konačno je nakon 20 godina ustanovljeno, kako je to djelo ondašnjega glavara svemoćne Udbe u Čazmi. (Njegovo ime ne odnieh u glavi.) Takoñer nisu znane pobude, koje navedoše tu udbašku krvopiju, da dotičniku oduzme život. Najvjerojatnije je uzrok u tome, što se Stipe osjećao Hrvatom, niti je to zatajivao.

A Udba ne bi ostala, što je bila, kada ne bi o Stipinu "biegu u Njemačku" izpitivala članove njegove obitelji. Mogli biti zadovoljni, što i oni nisu nestali ili, u najmanju ruku, zatvoreni s obzirom na oštar i temeljit Udbin nastup. Štoviše, u Njemačkoj mu "našli" ljubavnicu, radi koje je, eto, odmaglio. Bijaše to proizvod jedne sirove i opake mašte.

Upravo su te Udbine glasine usmjerile traganje prema njoj (Udbi), njezinu srjedištu u Čazmi. I na koncu je nañen glavni krivac. Osobno ga ustrielio poglavica čazmanske Udbe. Sbog toga mu ne poletje ni vlas s glave. Rekoše da je zastarjelo.

NA JUGU

a) Još od prie 2. svjetskog rata Jozo Zaradić (Drkić) bio nastanjen u Beču. Bavio se trgovinom, bio sposoban, okretan, uman. Kako dugi niz godina nije posjetio rodni Lovreć, žarko ga želio vidjeti. Uzgredice bio podlegao i srbokomunističkoj promičbi i nagovoru, neka se vrati u domovinu, u kojoj tek što ne teku med i mlieko. Pokajao se, čim se našao na državnoj meñi u Šentilju. Bio gledan kano buržuj, i samim time protivnik "države radnika i seljaka". Zaplienjene mu mnoge osobne stvari te darovi, što ih namienio rodbini i prijateljima. Iz Beča se zaputio pun, doma stignuo prazan i oguljen.

Nedugo po dolazku posjetio prijatelja u Duvnu. Na povratku autobusom se dovezao do Imotskoga. Kako ne bi nikakva prievoznoga sredstva, iz Imotskoga se uputio pješice sa suseljaninom Matom Čaljkušićem, po nadimku Krnjevalom. Na cesti zapadno od sela Proložca presrela ih naoružana dvojica i obrnula stranputicom prema Lovreću, selu na zapadnome predjelu Imotske krajine. U Lovreću se nisu ustavljali, niti su na stranputici koga sreli po noći. Odatle usmjerili prema Biokovu. U tieku čitava puta 460


Stran 461 SD

uhićenicima ne dali meñusobno razgovarati, samo ih izpitivali, tko su i sbog čega su hodili u Imotski. Ništa im nisu krili. Kada se primaknuli k planini, Čaljkušića odpuštali, Zaradića poveli u Biokovo. Bilo je to posljednje, što se o njemu zna.

Ubojice bijahu odjevene u miešanu vojnu odoru bez ikakvih oznaka, kako i izgledale kano razbijeni ostatci bivših Hrvatskih oružanih snaga, u ovome kraju zvanih kamišari, obćenitije pak križari. Udba se služila svakim prljavštinama, da bi od sebe odbila sumnju. Narod znao odakle taj vjetar puše.

b) S Mladenom Olujićem iz Lovreća hodio sam u isti razred osnovne škole, stanovito smo razdoblje sjedili u istoj klupi. On pošao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, ja u jednaku u Širokome Briegu. U ratu Mladen prestao pohañati gimnaziju. Po naravi bio otvoren i razpaljiv, ne imao dlake na jeziku. Kadkada bi javno izgovorio što se nije smjelo.

Na početku proljeća 1947. noću se vraćao s konjem iz poljičkoga sela Kostanja. Konj nosio 2 mješine vina za gostionicu njegova otca. Uskoro izza polnoći bio dočekan na cesti izmeñu Šestanovca i Ciste Prova, blizu odvojka u Lovreć, na prostoru Prpuši. Ozna zasnovala i izvela njegovo ubojstvo. Usmrćen je vatrenim oružjem. Konj pod težkim teretom ostao pored mrtvaca sve dok ujutro ne naidoše prvi prolaznici... Zvieri u ljudskoj spodobi usmrtili pravednika, životinja se ne mogla od njega oddieliti. Koliko li je u toj životinji bilo osjećaja za mrtva čovjeka, čovjeka koji na Božjoj pravdi pade od zlotvorske ruke.

Da je kojim slučajem Udba izkala ubojice, našla bi ih u svome imotsko-makarskome vrhu. Nakon više od 20 godina u bolnici u Splitu jedan je duševni bolestnik često izgovarao Mladenovo ime.

Ni je nevažno primietiti, da su nedavno na istome mjestu 1943. partizani sačekali lovrećkoga trgovca Marijana Čavrlja, zvana Šaka. Morao zaustaviti vlastiti veliki teretnjak, iz kojega ga izvukli i strieljali.

c) Poslie rata iz Zagreba je s obitelji preselio u Split Ante Frankić (Talić), roñeni Lovrećanin. Otac dvoje djece. Uhićen je 1950. i zatvoren na Katalinićevu brigu. Udbini ga krvoloci grdno mučili. Budući da mu nisu mogli dokazati nikakv priestup, osim što disaše hrvatski, odlučili s njime svršiti po najprječemu postupku. Njegovoj ženi poručili, da se objesio. Ni njoj ni njegovu otcu ne dadoše otvoriti lies pred spuštanjem u grob. Ante počiva na groblju u Lovreću.

Trjebao bi čovjek biti volom sivonjom, ako bi povjerovao, kako se onda čovjek mogao objesiti u samici. Pisac je ovih redaka dugo ležao u vojnome iztražnome zatvoru, stoga dobro pozna, da u njihovu zatvoru 461


Stran 462 SD

(Udbinu, Kosovu) ne obstoji ni teorijska mogućnost za samoubojstvo na bilo koji način, najmanje pak vješnjem, jer uobće nema čvrsta hvatišta, o koje bi se pričvrstilo uže. U ćeliji je zatvorenik bez opasača, naramenica, svezica u obući i svitnjaka u gaćama, noža te svih kovinskih predmeta, pisaljke i papira. Motri ga vanjska i unutarnja straža svakih nekoliko minuta. Akoli bi od dielova svoje odjeće i posteljine spleo kakvu uzicu, izključeno je, - ponavljam - da bi je o što mogao pripeti.

Krvoloci vlastita razbojstva licumjerno podmetali svojim žrtvama kao - samoubojstva! Udba se nije niti 5 godina izza rata skanjivala tamaniti pravedne ljude. Ujedno bijaše to i način zastrašivanja.

*** Ovih je nekoliko žrtava tek manji broj nastradalih Lovrećana poslie "osloboñenja" u

samu mjestu i njegovoj blizini. Na prostoru ondašnje Jugoslavije u poraću su bez suda i sudenja usmrćene 22 osobe iz sela Lovreća! Državno razbojstvo cvalo na sve strane. U ratu ih palo 270, i to najviše od partizanske ruke, manje od četničke.

Na golemu nesreću, i sva su susjedna sela podniela velike gubitke u ljudstvu. Takoñer je poratna noć pozobala 2 osobe iz Ciste Prova, 10 iz Velike Ciste, 12 iz Poljica, iz Ržanoga 7, iz Župe 10. I tako redom.

*** Posebno bih izložio nemio slučaj iz Velike Ciste, što se sbio u listopadu 1947. Momak Špiro Šarić roñen je i živio u Blatu na Cetini, selu Omiške obćine. Po ratu prosio

djevojku u Velikoj Cisti. Na sielo obično odlazila najmanje dva momka, u skupinu ih bivalo do 10 i više. Budući da te nesretne večeri ne nade nikoga, tko bi hodio s njime, zaputio se sam k djevojci priekom oputinom kroz nizku goru i preko kamenjaka. Cista se prostire sjeverno od Blata n/C, daleko do 8 km. Vraćao se istim pravcem oko polnoći. (Vidi karto 216, D.Š.)

Špirin suseljanin Nediljko Bartulović bio zatočen u sbiralištu u Jasenovcu sbog četničke djelatnosti. Oslobodio ga doglavnik Stipe Matijević, takoñer Blaćanin. U Zagrebu se tada zatekao Špiro Šarić i susreo se s Nediljkom u Matijevićevu stanu. Tim se susretom osuñeni na smrt Šarić i Matijevićev sin Dušan, poštanski službenik. Naime, Nediljko nije od tada igrao na četničku kartu, jer je gubila te pristupio k partizanima. Unio u tu bratovštinu svoje "jasenovačke zasluge" te kano takav primljen u Oznu. Ocienio, kako bi nakon rata mogao stradati, dozna li se, tko ga je izvukao iz Jesenovca. Na biegu iz Zagreba Stipe Matijević i sin mu Ivan dospjeli u Italiju, zatim u Argetinu. Čim partizani prodrieše u Zagreb, meñu njihovim 462


Stran 463 SD

prvim žrtvama bi Stipin sin Dušan, u svemu nepolitičan čovjek. Drži se, kako izza njegove smrti stao Nediljko Bartulović.

Bilo kako mu drago, Špiro se Šarić mogao izlanuti o Nediljkovu slučaju, stoga se isti pobrinuo ukloniti jedinoga svjedoka. Dakako, išli mu naruku izrodi iz Velike Ciste i Blata n/C, koji su pratili njegovo kretanje i obavješćivali mjerodavnoga. Kada se na povratku od djevojke našao na predjelu Podima, na nj nasrnuše Oznini razbojnici. Odveli ga u obližnju udubinu Dolac, ubili i uturili u jamu.

Ni su ga slučajno izčekali nedaleko jame. Dogodilo se to u listopadu 1946. Nastavak dotične tragedije usliedio odmah. Udba strpala u splitski zatvor Špirina brata

Ivana. Bio obtužen, da podpomaže Špiru, koji se odmetnuo u križare. "Isleñivao" ga Nediljko Bartulović. nije težko predpostaviti tiek i način toga "isleñivanja". A "narodni sud" odmjerio Ivanu 12 godina strogoga zatvora!

Smatrao Nediljko, kako je brat bratu kazao, da se za nj (Nediljka) zauzeo doglavnik Matijević. Čim bi ta viest doprla do ušiju Ozninih poglavica, mogao je doživjeti kakvu neugodnost, stoga se osigurao uklanjanjem obojice. Isti znadijahu za njegovo pripadanje četničtvu, ali mu to nije zasmetalo u službi.

Razumije se, Nediljko Bartulović dobiva "zasluženu!" mirovinu u Republici Hrvatskoj kano, uostalome, tisuće njegove krvničke subraće.

*** Pojedinci su poglavito nestajali prvih poratnih godina, i to najviše u domovini, potom je

to prenieto u tuñinu, najviše u zapadnoeuropske države. Provodila to do konca svojega obstoja. Ali nije zaboravila na unutarnjost. Primjerice, Udba je u Splitu umorila prof. Andriju Luetića 1957., zatim u Švicarskoj Damira Luetića 1962., Ivana Luetića 1962. u Njemačkoj. Svi su iz sela Župe (Imotske).

*** ZAKLJU ČAK - Iznievši tek neznatan broj zločina srbokomunističke vlasti, na prvome

mjestu htjeh pokazati, da se približno jednako dogañali na hrvatskome sjeveru i jugu, tj. po čitavoj Hrvatskoj. Uzporedno s njome stoji Bosna i Hercegovina, njezini državljani hrvatske i muslimansko-bošnjačke narodnosti. U tim poratnim godinama živjelo se u obćemu strahu. Budući da se često slušalo, kako je minule noći odvedena koja osoba, to većina ljudi očekivala, kada će poći za tim izgubljenicima. Strahovalo se za članove svoje obitelji, rodbinu, prijatelje, susjede i poznanike. Skoro na svakome se licu opažala vidna potištenost, uzstrašenost, utučenost, bezpomoćnost i beznade. 463


Stran 464 SD

Vrjeme odmicala, a noćna odvodenja na put bez povratka nisu prestajala. Mnogi se

bojahu noći, onoga što ona može donesti, sbog toga odlazili na prenoćište u prijatelja i znanaca. I nepriekidno isto: niti jedan "organ narodne vlasti" o tim zločinstvima "ni je ništa znao". Vladao podpun muk i "neznanje".

Uzporedbe radi valja reći, kako su priobćajnice u Jugoslaviji izvješćivale o "eskadronima smrti" u pojedinim latino-američkim državama. O svojima pak nikada ni spomena! Od Jugoslavije latinska Amerika mogla naučiti i usavršiti taj krvavi posao.

U drugoj polovici 1948. težište noćnih uhićenja postupno prelazilo na članove komunističke bratovštine, na Staljinove pristaše. Prenielo se i na pojedine dojučerašnje uhićavatelje i ubijatelje oznaše. Tada donekle jenjavalo noćno nestajanje "narodnih neprijatelja". Noćno odvodenje gorljivih komunista pojačavalo se iduće dvie-tri godine. Na otok Goli dovodeni "drugovi rukovodioci" te oznaški krvnici. Ironijom sudbine mnogi se neredbodavatelji i izvršitelji uhićivanja i usmrćivanja nedužnih Hrvata preko noći nañoše u ulozi svojih žrtava. Na vlastitoj su koži osjećali dojučerašnje sebe same. Pretvoreni su u "bandite i neprijatelje socijalizma!" Pružena im prilika "graditi socijalizam". Lako su prihvatili i provodili smišljeno uništavanje svoga naroda, kako to od njih zahtievao Stariji Brat. Drugačije su osjećali i sudili, kada se taj zahuktali stroj valjao preko njihovih glava. Gladni, žedni, bosi i goli, iznemogli, bolestni i ponižavani radili bezkoristan, Sizifov posao. Uz to im na boljševički način izpirali mozak, dok "ne revidiraju svoj stav". Prolazili kroz dvored nazvan topli zec, tj. šibanje. Tko nije jače udario svoga supatnika zauzeo bi njegovo mjesto. Mnogi kosti ostavili na surovome otoku, više ih je poslano doma umrieti.

Sudbina se poigra i vlastodržcima i zločincima. Da se 1948. ne posvadiše Staljin i Tito, tko zna, kada bi prestalo noćno odvodenje

množtva pravednih Hrvata. Zahvaljujući medusobnu sukobu dvojice ljudoždera, svakako je smanjeno usmrćivanje velika broja ljudi, i prie je prestalo, negoli bi inače, ako bi uobće i prestalo. Komunisti se o sebi zabavili, sami se medusobno klali kano pregladnjeli vučji čopor.

REVOLUCIONARNO SUDSTVO NA DJELU - Ne samo da je srbokomunistička vlast s pomoću Ozne i Knoja tamanila hrvatski narod u poratnim godinama, naravno, bez sudenja, nego je u svoju krvoločnost upregnula i tzv. narodne sudove. Predočeno je više slučajeva, kako je radilo to sudstvo. Država sudstvo proglasila revolucionarnim i klasnim. Pravnici, što se ne nañoše na partizanskoj strani, maknuti su iz sudstva. Do stručnosti 464


Stran 465 SD

se veoma malo držalo. Dapače, bila prieko gledana i odbacivana, jer samovlast nije trpjela visoko školovane ljude, ni umničtvo obćenito. Osnovno i glavno mjerilo bi odanost revolucionarnoj stvari i bezpogovorna poslušnost.

Za sudce postavljani kovači, postolari, ložači, krojači, brijači te drugi obrtnici, radnici i dojučerašnji seljaci, propali učenici te kojekakav probisviet, što izbi na površje u partizanskoj bitci, dodvorivanju, uhodarenju i sl. U sudstvu bi se našao i koji pravnik, koji se borio u partizanima, a s vrjemenom će ih bivati više. Na sudskim razpravama odvjetnici biše nepoželjni, jer su smatrani ostatkom "buržoaskog sistema". Jedino su na sudenjima iztaknutim osobama, kdje srbokomunisti željahu svjetskoj javnosti predstaviti svoju "narodnu demokraciju" (u prievodu: narodnu vlast) i "demokratsko sudstvo" kano neovisno, dopuštali odvjetnicima zastupanje svojih branjenika. Tu branitelji bivali ukrasom, stoga njihova zastupanja i dokazi bili ništavni. Čim bi koji prešao dopuštanu garanicu, - kako ju je odmjerio tužitelj i predsjednik suda - bio je zamienjen podobnim braniteljem, koji se neriedko pretvarao u drugoga tužitelja. O branitelju na " narodnome sudu" rječito svjedoči slučaj na suñenju franjevcima u Zagrebu, što je počelo 23. srpnja 1947. Izjava potječe iz pera fra Ivona Mendušića, nazočnika na toj razpravi. Prenio je P. Bezina u svojim Franjevcima Provincije presvetoga otkupitelja žrtvama rata. U cjelini glasi:

"Od mnogih apsurda, tortura, cinizma i diktatura izdvajam samo lakrdiju koja se odigrala u vezi s odvjetništvom.

Pojavio se na sudu odvjetnik doktor Vladimir Brajša. Bio je branitelj gvardijana fra Leonarda Bajića. Nastupio je riječima: 'Ja sam branitelj fra Leonarda Bajića. Izjavljujem na temelju iskaza spomenutoga gvardijana da je sve podmetnuto, lažno, neistinito. Spreman sam dokazati svoju tvrdnju!' Tada ustade javni tužitelj Vladimir Ranogajec. Diktatorskim mu riječima naredi: 'Sjedi dolje! Daj ovamo spise! I Tebe ću staviti na optuženičku klupu!' Odnese mu iz ruku dokumente, a Brajša iznenañen sjede na svoje mjesto. Drugoga dana pojavio se odvjetnik Mate Tafra. Bio je službeno odreñen za branitelja fra Serafinu Rajiću. Nastupio je riječima: 'Ja sam postavljen od narodne vlasti kao branitelj ovih fratara koji spadaju u red Miroševića, Glavaša i drugih fratara izdajica. Neću ih braniti iako po dužnosti moram, nego molim narodni sud da ih kazni i osudi na najveću kaznu i osudi za primjer drugim kvislinzima i izdajicama' (odtisak M.Š.).

Kakav sarkazam, kakav cinizam, a kakav teror i nasilje. Ovo sam čuo na svoje uši i vidio vlastitim očima jer sam osobno bio na sudenju" (292.-

293.). 465


Stran 466 SD

Na ovo je pisac nadovezao: "Kakav je tu bio tužiteljski položaj, kakav odvjetnički, a

kakav sudački? Koji je sudac mogao dopustiti takvo tužiteljsko ponašanje, pa i odvjetničko? Bijaše to očito sudenje bez obrane i prava na obranu, ali s obveznim formalnim braniteljem, da se sakrije gototinja prljave komunističke egzekucije" (ibid.).

Srbokomunističko sudstvo u svemu podupiralo vlast, što ga ista postavila. U osnovici samu Revoluciju kano najviši pojam vriednosti i svetinju, u stvarnosti pak razbojnički sustav. Ti sudovi našli uzor u sovjetskome Lenjinovu i Staljinovu sudstvu, tj. karikaturi pravde i prava, u zločinstvu. U ostalome, kakva u stvarnosti i može biti jedna nenaravna i bolestna ideologija, kada se isto takvi njezini sljedbenici dočepaju vlasti?! O njezinu sudstvu neka svjedoče i statistički podatci, što ih je sama ta vlast objelodanila. U knjizi naslovljenoj Nesmisao i smisao Lj. Sirc donosi: "20. lipnja 1950. Borba (glasilo Komunističke partije Jugoslavije, prim. M. Š.) je objavila statistiku kaznenih parnica. Prema izvještaju toga glasila bijaše 1947. sudenih 260.000 kaznenih slučajeva, 1948. 220.000 i 1949. 160.000. Iz objavljenih podataka te iz vlastita opažanja zaključio sam, da je kroz komunističke zatvore od 1945. do 1950. prošla desetina odrastla stanovničtva. Taj postotak gotovo nije niži od odgovarajućega postotka za vrieme velikoga čišćenja u Staljinovu Sovjetskome Savezu. Izvan toga odmah nakon rata pobili su oko 300.000 ljudi" ( 1 14.9).

Napominjem: podatci su službeni, stoga u njih ne trieba sumnjati, da su možda uvećani. Naprotiv, sigurno su umanjeni najmanje za 10% . Poznato je, kada su srbokomunisti prikazivali svoje uspjehe, da su tada brojevi podizani do smiešnosti. Istina, hvalili se i uspjesima u bitci protiv "reakcije", ali ona u podatcima uviek bila malena, neznatna, šačica.

Rasvietljena je slika rada tzv. narodnih sudova. Suvišno joj je svako obrarazloženje i bilo kakav dodatak. Upozorujem, sve se to dogañalo u Zagrebu prjed mnogim svjedocima dvie godine po okončanju rata!

Glavnu je rieč vodila Udba, na sudu je preuzimali državni tužitelji (službeno nazvani tužioci, množ. im. tužilac, koja se najčešće pisala tužioc, ustanova pak tužioštvo). Uz Udbu skladno hodili partijski komiteti i dodatno odreñivali koga se mora suditi. Prividno hotjela ta vlast stvoriti pravni red i sigurnost svojih državljana, ali sve u zametku pogazila obrćući stvari nasuprot. U stvarnosti postavila prieke sudove za političke krivce, u velikoj mjeri i sve ostale. Sudovi po kraćemu postupku izricali visoke vrjemenske i smrtne kazne. Politički obtuženici, jednako i oni što se u ratu našli na nacionalnoj strani za sudove bili "narodni neprijatelji". Tako bijahu obilježeni ljudi, koje valjalo ukloniti, jer nisu stajali uz "narodnu vlast", potom 466


Stran 467 SD

oni koji su što rekli nepovoljno o toj istoj vlasti (tzv. verbalni delikt), razbijači seljačkih radnih zadruga, razni saboteri (koje sudci neriedko izgovarali sabater). A saboterom mogaše postati svatko, tko je u državnoj službi. Golema većina biše pravednici, ali morali biti žrtvovani sbog zastrašivanja ostalih. Napetost i strah obstali stalno u svoj državi. Kada je vlasti triebalo koga maknuti, oslobodili ga se, ocrniti ga, zatvorila ga i osudila u namještenu suñenju. Tisuće i tisuće osuñeni su bez ikakve krivnje. Isto tako akoli se kakav mogućnik (udbaš, komitetnik, upravnik velike ustanove te obćenito drmator) želio otresti osobe bez snažnijega političkoga zaleda, lako je se riešio spraćajući je u zatvor. A iztražitelji (službeno se zvali isljednici) bi se već pobrinuli za teret grieha, što bi mu ih metnuli na pleća, a "narodni sud" je potom učinio svoje. Primjerice, koliko li su tako nastradali muževi onih žena, na koje je bacio oko udbaš, glavar partijskoga komiteta, ministar?! Potom bi joj se nametnuo kano položajnik, koji će ga izvući iz zatvora. Naravski, takva se usluga plaćala u naravi. 467


Stran 468 SD

prazno 478


Stran 469 SD

VI. POGLAVLJE

RAZMATRANJE

JUGOSLAVIJA

Navedeno je, kako je sveslavenska (panslavenska) i jugoslavenska misao izniknula u Hrvatskoj. Ne trieba sumnjati u plemenite namjere njihovih tvoraca, ali obje bijahu naivne; polazilo se kano grlom u jagode. Njihovi tvorci i provoditelji Juraj Križanić, Ljudevit Gaj i J.J. Strossmayer bijahu i naivni i lakovjerni i daleko od uspješne prosudbe, što je moguće ostvariti, a što ni je. Hrvatsko je jugoslavenstvo veoma vješto izkoristila Srbija te ga obrnula u svoju korist. Prividno se slagala s jugoslavenskim imenom, kako bi pod jugoslavenskim plaštem stvorila Veliku Srbiju. Mjesto da hrvatski ideolozi i političari rade na stvaranju Hrvatske Države, oni se razvukli po čitavu slavenskome prostoru, potom po južnoslavenskome. Osnovno je biti svoj, samostalan i na svome. Kada se ima svoja država, onda se može stupati u medudržavne saveze. U poviesti, odnosno politici važi zasada: Tko jači - taj kvači. Unapried je promašeno i pogubno oslanjanje na čiju dobru volju, jer je iznad nje probitak i korisnost. Hrvatska bijaše austrijskom i mañarskom kolonijom, a sdružiti se sa Srbijom slab i nejak, značilo je tek promieniti gospodara. U hrvatskoj politici XIX. st. to je pravilno ocienio jedino Ante Starčević i većina njegovih sljedbenika, i k tomu opet jedini, koji je pravilno uočio srbijansko-srbsku imperialnu politiku. Meñutim, vladajući hrvatski političari minula stoljeća i početka našega hodili suprotno: sve činili, kako bi svoj narod podložili tuñinu! Stvarno srbijanskosrbskoj tiraniji. I kada je napokon ostvaren njihov cilj, tj. zajednica državna sa Srbijom, uvidjela većina njih, da je pogriešila. Tada sve bi kasno. Srbija, kano kolonialna gospodarica, svoju strahovladu nametnula nesrbijanskim narodima, najjače pak Hrvatima i Hrvatskoj. Upravljala na najsuroviji način; poznavala tek pljačku, mučenje i usmrćivanje. Kada se iste 1941. svalila u 469


Stran 470 SD

provaliju, hrvatski je narod sdušno pozdravio njezin nestanak očekujući, kako će živjeti u vlastitoj državi, slobodnoj i neovisnoj. Sbog dobro poznata poviestna obrata, Hrvatska Država trajala 4 godine. Posljedke njezina pada hrvatski narod platio stotinama tisuća proganjanih, zatvaranih i umorenih.

Druga Jugoslavija, srbokomunistička, živjela gotovo dva puta koliko prva. Srbija, u ulozi Starijega Brata, nastavila kdje je prestala 1941. Sada više pljačkala Hrvatsku i tamanila Hrvate. Budući da mnogi Hrvati ne nadoše kruha u domovini, izseljivali se širom svieta, od Kanade do Australije. U dogledno vrieme u tuñini će živjeti toliko Hrvata, koliko ih je u domovini. Na kraju, i druga Jugoslavija pošla putem prve, tj. sasula se kano i njezina predhodnica, kako to i končaju umjetne državne tvorevine. Ali je srbijansko-srbski imperializam još ostao jak te bio napregnuo sve svoje moći, ne bi li i dalje u jarmu držao Hrvate. Pritom postupio mudro sa svoga motrišta: razoružao Hrvatsku, kako bi je potom slomio bez većega napora. A hrvatske komunističke poglavice, kano najpokorniji slugani svoga opanačkokljunaškoga gospodara, drage volje se razoružali i predali mu oružje, što ga je platio hrvatski narod. Te robovske duše, ti podrepnici nastavili politiku isto takvih svojih djedova i ogrnuli se tzv. hrvatskom šutnjom. A što može drugo podrepaš, negoli se maknuti u kut i šutjeti! I kada se Hrvatska u miru razoružala, onda na nju nasrnuše golemom oružanom silom izkoristivši za to i srbsku manjinu u Hrvatskoj, koju srbokomunistička vlast prie potajno naoružala, kako bi se "dogodio narod." Meñutim, goloruki se hrvatski narod odupro kano jedan te nakon početnih njezinih uspjeha zaustavio golemu srbijansko-srbsku vojsku, koja izkazala veliku krvoločnost ubijajući nedužne ljude, pljačkajući sve do čega je došla, paleći kuće, silujući žene, razarajući bolnice, škole, crkve, samostane i dr. Srbija se tako predstavila svietu. No, podcienila odlučnost hrvatskoga naroda i njegovu snagu. Srbija se našla poražena u Domovinskome ratu. Hrvatska očuvala svoju neovisnost, a priznale je gotovo sve države na svietu!

Što sliedi nakon gorka izkustva u Jugoslavijama? Hrvati, nikada više ni u kakvu Jugoslaviju, niti u državnu zajednicu sa Srbijom! A niti s bilo kojom državom! Susjedi moramo biti, ali i - ostati. I jedino to. Nepriekidno se mora imati na umu: pruži li se Srbiji prilika, odmah će podjarmiti hrvatski narod, a ne će se žacati nametnuti svoj jaram i drugima.

Koristno je stoga pročitati, što o tome napisa B. Radica, bivši jugosloven: "Mi smo o svemu torne razmišljali godinama poslije našeg izlaska iz Jugoslavije. Osjetili

u sebi samome raspadanje Jugoslavije, umiranje i konačnu smrt jugoslavenske ideje, suživjeli u sebi činjenicu da Srbijanci 470


Stran 471 SD

nisu ono što smo o njima mislili, i da u svojoj politici mogu biti strašniji i nemilosrdniji i od samih stranaca, pod kojima su Hrvati morali živjeti, sve je to više nego uobičajeno razočaranje života čitavih generacija. Ono prelazi okvir uobičajena iskustva, ulazi u dubinu sudbine cijelog jednog naroda. Jer, konačno, postavlja se pitanje je li moguće da se cio jedan narod oslobodi od takvog položaja koji ograničuje razvoj i ekspanziju svih njegovih snaga? Osjećati se nacijom, a ne moći razvijati sve snage koje pojam nacije iziskuje u okviru vlastite države - lišava ne samo nacionalnu cjelinu nego i svakog pojedinca njegove vitalnosti. U odnosu Hrvata i Srba postoji još činjenica da je svaki Hrvat odlučan da ne bude podreden Srbinu. Hrvat, kao i Srbin, ne samo da se ne vole, oni se i ne poštuju, niti cijene jedan drugoga. Pod takvim uvjetima ne može biti zajedničkog supostojanja, nego samo medusobno podmukle borbe koja slabi i ruši zajednicu do konačnog raspada. Hrvat koji je mogao biti Jugoslaven zna da Srbin to nikada nije i da je u srbskoj misli i praksi jugoslavenstvo samo sredstvo koje tek služi ojačanju sveopćeg srpstva. Od Hrvata se često traži da se ukopča u državne strukture i da izgraduju zajedničku državu pošto ju je on idejno pripremio. Ali Hrvat nije takvo bi će koje bi ulazilo u podreden položaj, u kojemu ne bi imao isto toliko odgovornosti koliko iziskuje napor koji on u to ulaže. Takve preporuke od onih koji kažu: Jugoslavija postoji, ona je činjenica, i neozbiljno je da Hrvati to ne osjećaju i da u njoj ne suraduju poput, recimo, Slovenaca. Takav realizam, kad bi i postojao kod Hrvata - kod mnogih uostalom i postoji - nije Hrvatima donio veće koristi. Jugoslavija je pod isključivim vodstvom srpskog apsolutizma, kraljevskog i komunističkog, stvorila kod Hrvata uvjerenje da su podpun narod, nad kojim nije više u stanju vladati nikakva tuda vlast. Osim, razumije se, vlasti nasilja, za koju se ne može kazati da je vlast. Kada bi Hrvati osjećali da i po Jugoslaviji mogu doći do svojih osnovnih traženja, napori da se uvjere da u njoj ostanu ne bi bili utopijski ni izlišni. Ali činjenica da najveća većina najmladih Hrvata neće Jugoslaviju, nego traži svoju državu, prisiljava da se zamisli svaki odgovorni Hrvat da je svako nastavljanje štetno ne samo za Hrvate nego i za Srbe. Ustrajati na tome da Hrvati moraju ostati u Jugoslaviji, kad oni mogu postojati i bez nje, čini nam se ne samo uzaludnim nego i pogibeljnim. Svako odugovlačenje zajedničkog divljeg braka znači sigurno padanje u gradanski rat, čije posljedice mogu biti smrtonosne i za Hrvate kao i za Srbe. Svaka druga racionalna alternativa čini nam se nemogućom, jer ni Hrvati ni Srbi neće popustiti u svojim pozicijama. Pozicije su Hrvata da budu nezavisni i odgovorni u svojoj državi, dok su pozicije Srba da vladaju nad Hrvatima i nad ostalim narodima Jugoslavije (odtisci M. Š.). Ne samo da takozvani `demokratski centralizam' nije u sta 471


Stran 472 SD

nju podijeliti interese i težnje dvaju naroda, nego, kako to sve više izgleda, to nije u stanju ni jedan savez država, u koji smo do Karadordeva vjerovali" (Hrvatska 1945., 32.-33.).

Namjerno prenieh više sadržaja, jer je proizišla iz pera jednoga splitskoga jugoslavena, iz srjedine kojoj je dugo triebalo, da bi se izliečila od jugoslavenske pošasti. Radica kano mače progledao dosta kasno, kao i više njegovih sugradana. Ali bolje ikada, negoli nikada! Iz izloženoga nedvojbeno proizlazi: Srbijanci i Srbi na svaki način hoće vladati Hrvatima, a Hrvati žele po svaku cienu imati svoju državu. Nikako nisu spojive te dvie težnje, jer su suprotstavljene. Iz njih izhodi sukob na život i smrt! U drugoj polovici XX. st., dakle u naše vrieme velike se kolonialne države odrekle svojih kolonija, Rusija jednako postupila, jedino mala balkanska Srbija na svaki način hotjela zadržati svoje kolonialno carstvo. I to uzprkos tomu, što joj u vlastitoj kući gori pod nogama. U odnosu na nesrbijanske narode u svojoj državi ona posjeduje tek neznatu većinu. Kosovo i Sandžak ne će lako zadržati, ozbiljno mora računati na Vlahe, odnosno Rumunje u sjeveroiztočnoj Srbiji, Bugare u iztočnoj, Madare, Hrvate i druge u Vojvodini. Zaboravila na stari zakon, koji veli, kako je lakše jednu državu pokoriti, nego u njoj uspješno vladati.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

Za XIX. i XX. st. u europskoj poviesti može se reći, kako je to razdoblje stvaranja više država. U minulome stoljeću nastale su Bugarska, Grčka, Italija, Njemačka, Rumunjska, u našemu Albanija, Čehoslovačka (sada Češka i Slovačka), Estonija, Finska, Irska, Letonija, Litva, Poljska. Takoñer i Jugoslavija kano proširenje Kraljevine Srbije, tj. Velika Srbija. Dakle, to je vrieme radanja većega broja država. 1991. Jugoslavija je svedena na Crnu Goru i Srbiju. Na njezinu prostoru niknuše Bosna i Hercegovina, Makedonija i Slovenija. Zamah nastajanja nacionalnih država u svietu naročito je oživio poslie 2. svjetskog rata, kada se počela razpadati kolonialna carstva. I taj je tiek nezadrživ. Na prielazku u 3. tisućljeće gotovo i nema naroda na Zemlji, da nije nacionalno osviešten i zreo za uzpostavljanje vlastite države. Ta je želja stalna, nacionalno budenje nezadrživo. Svaki narod hoće biti svoj na svome. Kako su navedeni europski narodi došli do svoje države? Jedni ustancima, drugi nakon propasti velikih sila, pošto su izgubile rat, treći voljom velikih država.

Hrvatski narod spada meñu najstarije europske narode. Država Hrvatska jedna je meñu najstarijim državama u Europi. izmeñu slavenskih 472


Stran 473 SD

naroda Hrvati su prvi stvorili svoju državu. Na preveliku nesreću, izgubili je u početku XII. st., kada se osobnim savezom (personalnom unijom) povezala s Ugarskom. U XVI. st. sbog turske opasnosti i propasti ugarske krune Hrvatska u jednak savez ulazi s Austrijom. U savez s Ugarskom i Austrijom stupa Hrvatska kao neovisna država, s njima ih povezuje tek vladareva osoba. S vrjemenom je taj osobni savez pretvoren u stvarni (u realnu uniju). Uzprkos tomu, Hrvatska je nepriekidno imala svoju državnost. Na njezinu čelu stajao je ban i Hrvatski državni sabor. Te je ustanove ukinuo tek kralj Aleksandar I. Karadorñević u početku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U višestoljetnome ratu protiv Turaka Hrvatska je odolievala nasrtaju najmoćnije ondašnje države. U XVII. st. pokušala je stati na vlastite noge, kada su ban Petar Zrinjski te velikaš Krsto Frankopan radili na tome, da se Hrvatska oslobodi austrijskog zagrljaja. Njihov je pokušaj propao, obojica osuñena na smrt i smaknuta. Taj je podhvat poznat pod nazivom Urota Zrinjsko frankopanska.

1871. u ličkome selu Rakovici podinut je ustanak za osloboñenje Hrvatske Države pod vodstvom Eugena Kvaternika. Treći dan je poginuo Kvaternik i njegovi najbliži suradnici, ustanici se razpršili.

Poslie Rakovice - kako se najčešće imenuje taj ustanak - vodeći su hrvatski političari, znanstvenici i kulturnjaci zaključili, kako u dogledno vrieme u politici Hrvatska ne će postići ništa, stoga izbacili krilaticu Prosvjetom ka slobodi. To bijaše područje, na kojemu se moglo što pridobiti, i tako oddržati hrvatska nacija do pogodnih vrjemena. Taj oblik bitke dao je pohvalne izhode.

Za stvaranje neovisne Republike Hrvatske najosbiljnija se mogućnost ukazala 1918., kada se razpala Austro-Ugarska Monarhija. Hrvatskomu državnomu saboru u Zagrebu nudio svoju vojsku generalisim Svetozar Borojević, zapovjednik diela Talijanskoga ratišta. Želio vojsku postaviti uz rieke Drinu, Savu i Dunav, kako srbijanska vojska ne bi prešla na drugu stranu. Sabor mu nije niti odgovorio, već je protuzakonito prenio svoje ovlasti na Narodno Vijeće Države Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je počinio najveću izdaju u svoj poviesti hrvatskoga naroda: predao Hrvatsku Kraljevini Srbiji. Hrvatska tako pretvorena u srbijansku koloniju. Oduzeta joj bila državnost i svaki oblik samostalnosti. Tek na kraju te satrapijske tvorevine, kada joj zaprietila njemačko-talijanska opasnost, Hrvatska dobiva stanovitu autonomiju pod nazivom Banovine Hrvatske. Ista tek malo zaživjela na nekim područjima.

Kano što se može zaključiti, hrvatski je narod u tieku prošlih skoro devet stoljeća žudio za svojom državom, pokušao je uzkrsnuti, ali mu povi 473


Stran 474 SD

estne neprilike nisu to dopuštale. 1941. pružena mu mogućnost osnivanja vlastite države, područno okrnjene, no ipak države. Jugoslaviju pregazila njemačka i talijanska vojska te je razciepale, kako im odgovaralo. Njemačka više bila za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske negoli Italija. Budući da 2. svjetski rat bijaše skoro u početnome razdoblju, njegov izhod nije bio odreden, te se nametnulo najkrupnije poviestno pitanje: trieba li uobće osnovati Državu Hrvatsku? S obzirom na stvarno stanje, Države će Hrvatska htjela ili ne htjela - svoj obstanak vezati za sudbinu Velikoga Njemačkoga Reicha i Kraljevine Italije. Njemačka je do tada bila pokorila više europskih država, meñu njima i Francuzku, a protiv sebe imala tek Veliku Britaniju. Izgledaše, kano da je ratna sreća na njezinoj strani. Svoga saveznika Sovjetski Savez Njemačka će napasti poslie, 22. lipnja 1941. Naravski, političko je vodstvo obiju saveznica poznavalo volju hrvatskoga naroda za uzpostavu vlastite neovisne države. Odlučilaje njihova procjena stanja, što se u toj prigodi podudarala s voljom hrvatskoga naroda. U Republici Hrvatskoj obćenito je prihvaćena tvrdnja, kakoje Nezavisna Država Hrvatska kvislinžkom tvorevinom te ujedno želja hrvatskoga naroda za svojom državom. Druga je tvrdnja osnovna i nepobitna je. U uzporedbi s njome prva je uzgredna, ali zaslužuje odreñen osvrt, jer ulazi u šire pitanje, pitanje postanka nekolikih država. Pridjev kvislinžki očito ne odgovara hrvatskomu slučaju. Vidkun Quisling, norvežki bojnik i vojni ministar, bijaše izdajica svoga naroda i države. Predavao ih u njemačke ruke. Hrvatska onda ne bi državom. Osnovana je poslie, ali u svome obstoju NDH nije imala svoga Quislinga. Ako je NDH kvislinžkom tvorevinom, jer su je stvorile Njemačka i Italija, to isto vriedi za države Burmu, Indoneziju i Vietnam, bivše kolonije europskih država, što ih je 1942. zaposjeo Japan, treći član Osovinskih snaga. Japan u njima postavio domaće vlade. Nakon rata 1945. iste se podpuno osamostalile te kano takve primljene u udrugu Sjedinjenih naroda. Prema tome, akoli je kvislinžka tvorevina Nezavisna Država Hrvatska, s njome i Slovačka, jednako su takve tvorevine i sve tri navedene azijske države. Na veliko razočaranje, za jednake slučajeve - kako već biva - vrijede dva mjerila! Tko stoji izza tvrdnje, po kojoj je NDH kvislinžka tvorevina, mora to tvrditi za Burmu, Indonezija i Vietnam. Koliko pratih stvar, to se do sada nije desilo. Osvajački Japan stvorio tri neovisne azijske države, i to prihvaćeno kao posve naravno. Srbokomunistička ocjena, s njome i ocjena više velikih država, odnosi se tek na Nezavisnu Državu Hrvatsku i Slovačku, dakle europske države. A jednaki primjeri u Aziji eto nisu - kvislinžki. Srbokomunisti otišli još i dalje. Za njih je NDH zločinačka tvorevina. Ta dugo i željno očekivana Država Hrvatska. O, tempora, o, mores!

Dotaknuti se je uzporedbe radi stvaranja još nekolikih država. U Američko-španjolskome ratu na koncu minuloga stoljeća, SAD zaposjele 474


Stran 475 SD

španjolske kolonialne posjede Filipine i Kubu. Nedugo zatim proglasile ih državama i podredile svojim težnjama. Dalje, iste SAD 1903. od Republike Kolumbije odtrgnule manji prostor uz Panamski prokop i proglasile ga Republikom Panamom. Smiešna bi bila tvrdnja, kako je SAD vodila čista želja za postizanjem dobrobiti tih triju naroda. Mjereno srbokomunističkim mjerilom, i te su države kvislinžkim tvorevinama. I ne tek one.

A kako se pojavila država Albanija? 1912. balkanske su je saveznice vojno zaposjele i time oduzele Turskoj njezin prostor uz Jadransko more. Budući da to nije odgovaralo Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, oštro su zatražile od pobjednica 2. balkanskoga rata, neka napušte albansko tlo, što iste netremice učiniše. Uskoro su te dvie europske sile (1913.) utemeljile Kneževinu Albaniju. Postupa li se po istome ključu, i Albanija je kvislinžka tvorevina kao i Filipini i Kuba, iako su roñene prije Quislinga.

Na sličan je način utemeljena Bugarska, Jordan, u novije doba Bangladeš. Njihova je pojava u medunarodnome životu sasvim naravna stvar. Budući da se na NDH oborila kuka i motika, na nju se onda ne smije protegnuti to obće prihvaćeno pravilo.

Vas je hrvatski narod pozdravio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Tko bi svjedokom toga dogañaja, vidio je da se na licu svake Hrvatice i Hrvata zrcali radost, zanos, ponos i zadovoljstvo, što se konačno ostvario taj gotovo devetstoljetni san hrvatskoga naroda. Može se jedino uzporediti sa zanosom i odlučnošću, kakav je hrvatski narod pokazao 50 godina poslie, tj. 1991., kada je srdcem i dušom stao na branik svoje domovine, kada svi Hrvati uhvatiše za isti štap! Odtrježnjenje i prilično razočaranje javili se, čim je Hrvatsku posjela njemačka i talijanska vojska. Uskoro se stanje pogoršalo, kada je Italija preotela velike dielove hrvatske jadranske obale i najviše otoka. Italija veoma skupo naplatila uzdržavanje Ante Pavelića i oko 500 ustaša svega koju godinu! Mañarska prisvojila Medimurje i Baranju. Sbog toga je narastlo nezadovoljstvo svih Hrvata, a stanovničtvo na otetim područjima smatralo se prodanim. Unatoč svemu, u hrvatskim se medama našli najveći prostori Države Hrvatske, u kojoj biše Bosna i Hercegovina te Sriem.

Italija je na svaki način djelovala protiv Nezavisne Države Hrvatske. nije joj dopuštala držati ratnu mornaricu na Jadranskome more, niti vojsku na prvome zaposjednutome pojasu i sl. Istodobno je podpomagala i naoružala ličke, kninske i hercegovačke četnike, što se dignuli na ustanak protiv Hrvatske kad je Njemačka napala Sovjetski Savez. Mogla je NDH biti ovakva ili onakva, Srbi ustali protiv nje kano takve, jer ne htjedoše priznati Državu Hrvatsku. Nikakvu! Sdružili bi se i s crnim vragom, koji bi im u tome 475


Stran 476 SD

pomogao. Srbi i Srbijanci, veliki monarhisti, prihvatili komunizam kako bi zadržali svoje kolonialno gospodstvo nad hrvatskim narodom. Sve im odgovaralo osim Hrvatske Države. To su potvrdili i 1991., ali se opekli. Krivo procienili odnos snaga doma i u svietu.

U Predgovoru svoje Povijesti Nezavisne Države Hrvatske H. Matković kaže: "Meñutim, NDH je dio novije hrvatske povijesti, i to upravo onaj koji je umnogome

utjecao na položaj Hrvatske i Hrvatskog naroda poslije drugog svjetskog rata. Nasuprot nekadašnjim pojavama satanizacije NDH u novije vrijeme se susrećemo s pojavama glorifikacije te države. Stoga je potrebno objektivno utvrditi njezino pravo povijesno značenje u kontinuitetu povijesnog dogañanja. NDH je nepobitno rezultat prethodnog povijesnog razvitka Hrvatske. Četiri godine NDH valja promatrati u širokom kontekstu povijesnih procesa na hrvatskim prostorima, poglavito u kontekstu uzroka i posljedica tih procesa. Ona je nesumnjivo bila pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja uspostavom vlastite, neovisne hrvatske države (odtisak M. Š.). No u tome se ne smije zanemariti vrijeme njezine pojave i utjecaj okruženja u koje je nastala. NDH bijaše podložna planovima i pothvatima mnogih činilaca, i to ponajprije medunarodnih, a zatim i snaga koje su je osporavale i s kojima se ona neprestano sučeljavala" (9.).

Svi se kolonialni narodi oslobadali, kad im se za to pružila mogućnost te na način, koji im izgledao najpogodnijim. Širi izbor - malo je koji imao. Komunističke su ih države pripomagale. Ali su istodobno te komunističke države držale u kolonialnome robstvu mnoge narode unutar svojih granica i utjecajnih područja. Ponavljam: Hrvatska bijaše srbijanskom kolonijom. Pripadala joj stoga pravica odtrgnuti se od srbijanskoga gospodara i proglasiti vlastitu Državu!

Poviest, dakle prošlost, ne može se mienjati, preinačivati, ona se jedino može i mora pravilno tumačiti. A izpravno se može tumačiti i izvlačiti zaključke, kakve nude odredeni dogañaji. Nezavisna Država Hrvatska trajala 4 godine i 1 mjesec. U ratu je hrvatski narod i njegova država bio ponižavan od nametnutih saveznika, bio razdieljen unutarnjom neslogom i izvanjskim neprijateljima. Ipak je uztrajao i izdržao dulje od Velikoga Njemačkoga Reicha, glavnoga protivnika zapadno-iztočnoga savezničtva (SAD, SSSR i V. Britanije). NDH presta obstojati na tudemu tlu 15. svibnja 1945., odakle je krenula na svoj Križni put, a konačno je vojno slomljena 2 mjeseca poslie, i to u sjevernoj Bosni. Za te dvie neobičnosti valjda je sposoban jedino hrvatski narod. Izdržao više nego najizdržljiviji! Svoju kratkotrajnu državu platio visokim dankom u krvi. 476


Stran 477 SD

1941. gotovo nemoguće bijaše predvidjeti ni tiek, ni trajanje, niti konačan izhod 2.

svjetskog rata. A nekmoli njegove žrtve na objema ratujućim stranama. Dakako, ni žrtve hrvatskoga naroda. Nameće se - velim ponovno - bitno pitanje: je li onda, u onakvim ratnim nedaćama, triebalo stvoriti Nezavisnu Državu Hrvatsku? Odgovor je potvrdan: triebaše uzkrsnuti Državu Hrvatsku! Nakon gotovo 9 stoljeća napokon se i hrvatskomu narodu nasmiehnula sreća, javila se mogućnost utemeljiti svoju državu. Izkorištena je poviestna datost, u kojoj je roñena država. Istina, područno okrnjena i nametnut joj "novi europski poredak", ali su to rubne stvari. Tko ima svoju državu, spokojno može čekati bolja vrjemena, kada će ukloniti nepravde i odtisnuti je punih jedara pri povoljnu vjetru na debelo more njezina bezkrajna plova. Ne živi li narod u vlastitoj državi, njime upravlja tuñin, kolonialni gospodar. A sve su njegove nade i težnje usmjerene u jednome pravcu: kako sbaciti tuñinski jaram i naći se u svojoj državi.

Budućnost malih država manje je čvrsta i sigurna negoli velikih. No, ništa nije dano za sva vrjemena, za vječnost. Pa ipak, koji narod izgubi državu, velika je vjerojatnost, da će je ponovno dobiti, naravno, u pogodnim mogućnostima. Tko je nije imao, od nje jedva s mukom i žrtvama dolazi.

Jesu li uzaludne žrtve hrvatskoga naroda, što ih je podnio sbog osnutka svoje države? Ne, ni su! NDH je propala, ali je u hrvatskome narodu ostala trajna uspomena na nju. Najveća je tečevina pridobiveno tvrdo i nepokolebivo uvjerenje, da želi i hoće svoju nacionalnu državu. To se uvjerenje ne može utrnuti. Naprotiv! Kako vrieme odmiče, na životnu pozornicu stupaju novi naraštaji, koji će kadli-tadli izkoristiti priliku te poći stopama svojih predaka i uzkriesiti Državu Hrvatsku.

*** Od 10. travnja 1941. do 22. lipnja 1942. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su

Bugarska, Danska, Finska, Italija, Japan, Kina (Nacionalna), Mañarska, Mandžurija, Njemačka, Rumunjska, Slovačka i Španjolska, mislim i Chile. Prema tome, NDH bijaše priznata država, postala meñunarodni činitelj. Sa Švicarskom oddržavala poslanstvene (konzularne) i trgovačke odnose.

Po ugledu na Njemačku i Italiju i NDH stvorila dvie vojske: dragovoljačku ustašku vojnicu i domobranstvo. Bez sumnje, bio je to pogrješan korak. Meñu njima je stvorena zavist, koja nije prestala do sloma same države.

Gospodarstvo nije doživjelo većih potresa. Ratni izdatci crpili njegovu moć. Četnička i partizanska uništavanja pojedinih njegovih grana, česti priekidi prometovnica, zatvaranje rudnika, nestašica sirovina te mala mogućnost njihova uvoza te uvoza gotovih proizvoda postupno stvorili oskudicu i nestašicu predmeta široke potrošnje. Prema kraju rata novac sve više 477


Stran 478 SD

gubio vriednost. Nastupila stanovita prenovčenost (inflacija), jer se nije našlo robnoga pokrića.

Prosvjeta, kultura, znanost i izdavačtvo počeli živjeti punim zamahom i nacionalnim značajem. Škole jedva da i malo biše ideologizirane. Koliko jesu, ostalo sve na površju. Umjetnost niti malo. Hrvatski glumci, glazbenici i pjevači gostovahu po europskim gradovima, u Zagrebu se pojavljivali tudi umjetnici. 1944. dogotovljen je prvi hrvatski slikopis. Naslovljen je Lisinski.

Izdavačtvo je cvjetalo kano nikada do tada. U 4 godine, na primjer, tiskano je knjiga raznolika sadržaja, koliko u nekoliko desetljeća do tada. 1940. pojavio se 1. svezak Hrvatske enciklopedije, potom do propasti NDH 2., 3., 4. i 5. svezak. Dakle, svake godine po jedan, što samo za sebe mnogo govori, posebno uzme li se u obzir težko ratno stanje. Dakako, izza rata prestala je izlaziti Hrvatska enciklopedija.

Matica hrvatska vratila se k svojoj izvornoj djelatnosti, tj. širenju prosvjete i kulture, jer je shvatila, da su ostvarene težnje hrvatskoga naroda činom stvaranja nacionalne države.

Najviše je unapriedeno Sveučilište u Zagrebu. H. Matković u Poviesti Nezavisne Države Hrvatske na str. 129. donosi:

"Iako su opće ratne prilike i nepovoljna gospodarska situacija loše djelovali na Sveučilište, ipak je ono radilo i osposobljavalo nove visokokvalificirane stručnjake. U nekim segmentima ono je i proširivalo svoju djelatnost. Osnovani su Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku botaniku, a u Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta bio je osnovan Laboratorij za atomsku fiziku. Farmaceutski odsjek Filozofskog fakulteta odvojio se u samostalan Farmaceutski fakultet." (Odtisak M. Š.)

Ni je sumnje, naprjedak je velik. Iztaknuti je posebno stvaranje Laboratorija za atomsku fiziku. Znanost je u Hrvatskoj hodila uzporedno s onom u svietu. Biva tako, kada narod živi u svojoj državi.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Dobila konačno nacionalni naziv, kakav nose sve takve ustanove u svietu. Izza rata vraćen joj je prvotni naziv. Mogla je biti i tunguzijska, samo ne - hrvatska!

*** Neizbrisivu mrlju na NDH ostavilo je osnivanje nekolikih sbirališta, dakako, po ugledu

na obstojanje istih u Njemačkoj i Italiji. Najveći pak bijaše u Jasenovcu, na prostoru nedaleko gradića Novske. Namienjeni bijahu za nepoćudnike, koji u njih dospievali u većini bez sudenja, ostajalo se neodredeno vrieme. Na žalost, većina iz njih nikada nije izišla. Uskoro su u 478


Stran 479 SD

NDH doneseni rasni zakoni, kako je to željela Njemačka. Na njihovu se udaru našli Židovi i Cigani pravoslavne vjere. Do tada se u Hrvatskoj nije znalo za antisemitizam, bilo kakav rasizam te nacionalnu nepodnosivost. Tim je zakonom i njihovom primjenom roñeno veliko zlo. Primjerice, poznati voditelj Stranke Prava Jozua Franck po roñenju je Židov, u Pavelićevoj vladi nalazilo se ljudi židovske krvi, a Pavelićeva žena Mara bi polužidovka!

Hrvatski Židovi i Cigani pravoslavne vjere uhićivani u svojim domovima i odvodeni u sbirališta, njihov je imutak prelazio u tuñe ruke, u državne. U sbirališta su slani nepoćudni Hrvati, Srbi i pripadnici ostalih naroda, što su nastanjeni u Hrvatskoj. Utvrñeno je, kako je u Jasenovcu nestalo 50.000 ljudi.

Promičba SPC, jugoslavenske izbjegličke vlade te naposliedku srbokomunistička promičba pretvorili su sbiralište u Jasenovcu izričito u morilište srbskoga naroda, Židovi i Cigani su malo spominjani, Hrvati i ostali gotovo nikako. Premda je u drugoj Jugoslaviji dva puta popisano stanovničtvo, takoñer i nastradali u ratu, nikada nisu objavljeni službeni podatci o ratu te posebno broj ubitih u sbiralištima, naročito pak u Jasenovcu! Promičba uztrajala na astronomskim brojkama kano sredstvu državne politike. Od toga pridobivala dvie koristi - veću ratnu odštetu od Njemačke te trajno breme genocidnosti hrvatskoga naroda.

Sbog podpunosti valja dodati, da su Srbijanci i Srbi u Kraljevini Jugoslaviji bili i ostali vladajući narod. Naročito je njihova povlaštenost, surovost, sirovost i drzkost izkaljivana u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini na hrvatskome narodu. Tu Srbi bijahu osloncem i provoditeljem zločinačke vlasti. Mnogi biše strah i trepet, a počinili su nasilja i težka zla. Od propasti njihove države pojavljivalo se osvećivanje u tieku prvih mjeseci hrvatske vlasti. Mnogo se izpada dogodilo na vlastitu ruku, dakle mimo vlasti i protiv njezinih težnja. Vraćano im milo za drago, kako se često reče za takve slučajeve. Kako se hrvatska vlast učvršćivala, suzbijala je takve pojave. Ta su nedjela i bezzakonja za najstrožu osudu, i ako su u priličnoj mjeri posljedicama jednaka srbskoga postupka. Kakva god bila ta nedjela, ona su - rečeno je - uzrokom ustanka srbske manjine. Kako je razvidno iz prie opisana, prva klanja poče srbijanska vojska zadnjih dana postojanja Kraljevine Jugoslavije, a nastavljena su ustankom u Srbu.

Ustanovljena je Hrvatska pravoslavna crkva, ali taj čin nije osjetno primirio Srbe.

POGLAVNIK - Po uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske glavnu je rieč ipak vodila njemačka strana, manje dakle talijanska. Na čelo države htjela postaviti dr. Vladka Mačeka, voñu Hrvatske seljačke stranke i izkusna političara, ali je on odbio taj položaj. Time je ujedno dao znati, kako ne kani 479


Stran 480 SD

suradivati s njemačkim i talijanskim osvajačima. Kako nije nadena druga pogodna osoba, prihvaćen je talijanski predloženik dr. Ante Pavelić, voda hrvatskih ustaša, koji je kano politička izbjeglica u Italiji proveo od 1929. do 1941. On je, bez sumnje, Italiji bio pogodniji odabranik od bilo koga drugoga, jer ga mnogo zadužila prihvatom i izdržavanjem njega i njegovih ustaša. (Naime prve su ustaše počele pristizati k Paveliću već 1929., u većemu broju 1933., potom 1935.) Kada su 1937. Italija i Jugoslavija podpisale Ugovor o prijateljstvu, raspustana su ustaška sbirališta. Većina se njih od oko 500 vratila doma, ostatak se razpršio po Italiji radeći u većini na ratarstvenim dobrima. I čekahu bolje dane.

Ante Pavelić (1889.-1959.) u Zagrebu je studirao pravo. Pripadao je pravaškoj stranici. U Zagrebu je otvorio odvjetnički ured, koji je uspješno poslovao. U javni politički život ulazi 1919., kada je u Zagrebu izabran za zastupnika u Gradskoj skupštini na popisnici svoje stranke, koja tada bi zaista malena. A njegovi dodiri s Italijom počinju 1927. Kano zastupnik Skupštine grada Zagreba našao se u izaslanstvu, što je putovalo u Pariz na Sbor europskih gradova. Vraćajući se u domovinu, skrenuo u Rim. Tu je razgovarao s visokim dužnostnikom Fašističke stranke, svakako o političkim pitanjima. Pisalo se u drugoj Jugoslaviji, kako je istomu predao Promemoriju, u kojoj stoji, kako bi se neovisna Hrvatska u svojim osnovnim sastavnicama (političkim, gospodarskim, vojnim) podredila Italiji. Utvrdeno je, meñutim, kako on nije predao nikakvu Promemoriju, nego da je istu prie dvie godine uručio drugi političar u svoje ime.

Po političkome je uvjerenju Pavelić bio uvjeren pravaš. Nalazio se u vodstvu Hrvatske stranke prava, rubne stranke - ponavljam - po broju pristaša. Na njezinu je predloženičkome popisu 1927. u Zagrebu izabran za zastupnika u beogradsku Narodnu skupštinu. Sbog svoga zauzimanja za izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije moraše pobjeći u tuñinu, kako ne bi dospio u zatvor. U Italiji je dobio gostoprimstvo, kdje razvija veoma razgranat politički rad. Tako 1930. utemeljuje ustrojbu nazvanu Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret. Nakon ovoga sliedi Ustav Ustaše - hrvatske revolucionarne organizacije te napokon Načela hrvatskog ustaškog pokreta. U njima se provlači nauk Ante Starčevića, t. j. zalaganje za neovisnu hrvatsku državu. Razumije se, oštro odbacuje svako jugoslavenstvo i zajedničtvo sa Srbijom.

Pavelić je nametnut za vladara Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hrvatski ga narod nije izabrao na slobodnim izborima, niti mu se (narodu) za to pružila mogućnost. Taman da je Pavelić bio i demokrat, o nekakvu višestranačju u Hrvatskoj ne bi bilo nimalo mjesta, jañnako kano u Italiji i Njemačkoj, kojih se morao držati. Po ugledu na Benita Mussolinia, koji se prozvao Duce i Adolfa Hitlera, što uze naziv Fuhrer (oba u prievodu Voda), Pavelić sebi 480


Stran 481 SD

izabrao naziv Poglavnik. (Im. poglavnik - poglavar, poglavica. Stara je hrv. rieč, potvrñena još u XV. st.) Poglavniku za svoj rad odgovarali svi podreñeni, on - nikomu! Primjerice, 1942. bio sazvan Hrvatski državni sabor, koji služio kao ures njegovoj vladavini. I takav Sabor bi kratko kratkovjek.

U svibnju 1941. Pavelić i Mussolini podpisali Rimske ugovore. Pavelić uglavnome pristao na sve talijanske područne, gospodarske i političke zahtjeve. Italiji pripao najveći dio hrvatske obale Jadranskoga mora i otoka na čelu s gradom Splitom. NDH - rečeno je - nije smjela držati ratnu mornaricu na Jadranskome moru, niti vojsku u primorskome pojasu. U svojoj popustljivosti Pavelić išao i dalje. Pristao da Hrvatska bude kraljevinom, kojoj će se na čelu naći talijanski princ Aimone di Savoia Aosta, vojvoda od Spoleta. Dotičnik će biti ovjenčan krunom kralja Zvonimira, kraljicom će postati njegova žena Irina, kći grčkog kralja Konstantina.

U sadržaju Rimskih ugovora stoji, da je tim činom uzpostavljena Kraljevina Hrvatska, čime je poništen naziv Nezavisna Država Hrvatska. Sam je Pavelić talijanskomu kralju Vittoriu Emanuelu III. predao krunu kralja Zvonimira. I već je u ondašnjemu hrvatskome tisku vojvoda od Spoleta proglašen "designiranim kraljem Hrvatske." Uzprkos tome, Aimone nikada nije došao u Hrvatsku, niti je ovjenčan Zvonimirovom krunom.

Rimski su ugovori dokazom Pavelićeve kukavičnosti i sluganstva. Istina je, kada je 1943. Italija položila oružje, svi su oteti krajevi vraćeni u granice NDH, ali to ne umanjuje Pavelićevu veliku popustivost u pregovorima~s Mussoliniem.

*** Im. ustaša znači isto što i ustanik. Stvorena je u drugoj polovici XIX. stoljeća. Pavelić ju

je uzeo za naziv svoje ustrojbe. U ustrojbenom smislu on je otac ustaškoga pokreta, pokreta što se borio za samostalnu Hrvatsku. Stjecajem prilika postavljen je na čelo Nezavisne Države Hrvatske i doveo je istu do propasti. Meñutim, ustaštvo je posljedicom velikosrbijanskoga imperializma, koji se mogao suzbiti jedino oštrim suprotstavljanjem tim srbijanskim težnjama. Svjestan toga, Pavelić iztiče krilaticu: Na ljutu ranu - ljutu travu! Ovo je hrvatska narodna poslovica, kojoj je po značenju ravna: Klin se klinom izbija. Kako je znano, svaki uzrok stvara i svoju posljedicu. Iz velikosrbijanskoga porobljivačtva rodio se odgovarajući hrvatski odpor, hrvatska stvarnost, jedini jezik koji razumije srbijanska politika i političari! I ne da ga tek razumiju, nego ga slušaju, pokoravaju mu se. Posjeduju za nj iztančan osjećaj. Prema potrebi zavjetrinu ištu pod okriljem moćnih država. I to se prima kao posve naravno. Meñutim, ratno savezničtvo NDH s Italijom i Njemačkom ocienjeno je kano smrtni grieh. Zar se nisu SAD, V. Britanija 481


Stran 482 SD

i Francuzka u 2. svjetskom ratu nalazili u savezu s komunističkim Sovjetskim Savezom. K tomu, jedna strana nije drugoj nametnula svoj vladajući sustav. nije li Sovjetski Savez Ugovorom o prijateljstvu bio čvrsto vezan s Njemačkom, dok ga nije ista vojno napala? I do toga trenutka Njemačku obilno pomagala žitaricama, naftom i drugim strategijskim sirovinama. I taj su postupak komunisti svakdje na svietu zagovarali, jer da je Sovjetski Savez time odgodio rat na svojim granicama.

Konačno, svatko ište saveznika i prijatelja kdje ga može naći. Meñusobne sveze traju, dok ih oddržavaju obje strane. U politici ništa nova. A mjerila se biraju prema potrjebi.

A. Pavelić se borio za Hrvatsku kako je znao, umio i mogao. Prema Italiji se pokazao slab i sluganski, prema Mañarskoj prilično tvrd; nije pristao na odcjepljenje Meñimurja, ali joj je bez rieči prepuštao Baranju. Morao je ostati nepopustiv prema talijanskim područnim zahtjevima i pod cienu silazka s političke pozornice. Ustupanjem Italiji najvećega diela primorske Hrvatske stvorio je neoprostivu pogrješku te izazvao nezadovoljstvo većine hrvatskoga naroda. To su dobrano znali izkoristiti komunisti za svoju stranu i u vlastite redove primili tisuće i tisuće boraca iz tih krajeva. Hrpimice hrlili u boj protiv talijanskih osvajača. I ne znajući što je komunizam, uključili se u njegovo kolo, jer drugi izbor nisu imali.

Nezavisna Država Hrvatska nije se mogla spasiti. Zapadni saveznici ne htjedoše ni čuti za nju, jer su je doživjeli kano njemačku tvorevinu. K tomu, listom bijahu za Jugoslaviju, točnije za Srbiju. Sovjeti se pri koncu rata složili s njima. Isti sovjetski političari nudili joj priznanje 1941. Nakon Staljingrada izhod 2. svjetskog rata bio odlučen, osta upitnim tek vrieme njegova svršetka. Istina, Hrvatske oružane snage brojile preko 250.000 izvježbanih i prekaljenih vojnika. Bijaše to snaga dostojna svake uvaženosti, ali ona nije mogla preokrenuti kraj 2. svjetskog rata u vlastitu korist. U toj se stisci nametnula dva rješenja: oprieti se na Zvonimirovoj crti te ponoviti Siget Nikole Šubića Zrinjskoga, tj. junački pasti, možda pritom izmisliti i kakvo političko rješenje, ili se probiti u Austriju te se predati Anglo-Amerikancima. Prihvaćeno je drugo rješenje. Skorašnji su dogañaji potvrdili, kako ta odluka bi veoma pogubna, pogubnija od prve. Vojska bi barem častno izginula, stradalo bi manje grañanstva. Izvlačenjem iz domovine uputila se u neodredenost, na prievaru razoružana te izručena srbokomunističkim krvnicima.

Kako se u vrieme sloma držao A. Pavelić, državni poglavar i zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga? Pravodobno je smjestio obitelj u zapadnu Austriju, sada pošao k njoj. S najužom svitom ostavio hrvatsku priestolnicu, vladu i Glavni stožer svoje vojske. Ni na koga nije prenio svoje ovlasti, niti 482


Stran 483 SD

je koga postavio zapovjednikom hrvatske vojske. Na biegu preko Slovenije ne bi ni u kakvu dodiru s vladom niti s Glavnim stožerom. Glavni zapovjednik dieli sudbinu svoje vojske, a on je kukavički ostavio na cjedilu. Dokazao time, kako ne bi ni vriedan ni dostojan položaja koji je zauzimao. To mu poviest ne može oprostiti.

*** Tzv. puč Vokić-Lorković u stvari je bio njegovo djelo. Izturio dvojicu svojih ministara,

neka traže put priklanjanja zapadnim saveznicima. Na veliku nesreću, podhvat je odkrila njemačka protuobavještajna služba. Gotovo je sigurno, da su Niemci imali svoga čovjeka u neposrjednoj Pavelićevoj blizini. Tko se laća državnoga udara, mora biti načistu, da će biti skraćen za glavu, ako ne uspije. Budući da su dvojica ministara preuzela na sebe izvedbu toga opasna posla, morala su biti svjestna, da su svoj život stavila na kocku. I Pavelić ih morao zatvoriti, kako bi se time obranio pred Niemcima. Ostalo mu potom izkati druge ljude i novu prigodu. Meñutim, izgleda, kako je bio toliko zastrašen te više nije niti pokušavao sbaciti njemački nadzor i prieći k saveznicima. Ipak je to učinio u tieku sama sloma, kada se i vlada i Glavni stožer i vojska s mnogobrojnim izbjeglicama našla izvan domovine. Pošto je Italija položila oružje, morao je tražiti dodire sa saveznicima te se uz možebitnu njihovu pomoć otresti snažna njemačkoga zagrljaja. Težko da je onda uobće na to i pomišljao.

Ne mogu potvrditi viest, da je nakon neuspjeha pokušaja s Vokićem i Lorkovićem jednomu ili najviše dvojici svojih najbližih suradnika izjavio sliedeće: "Njemačka gubi rat. S njome će do kraja ostati Nezavisna Država Hrvatska. Njemačka je velika država i ubrzo će se podignuti na noge poslie sloma. S njome će uzkrsnuti i Država Hrvatska." Poglavnik je bio pravnik, poznavao je političku poviest europskih država. Izpravno je zaključio, kako jedan veliki narod ne će dugo ostati porobljen, odnosno bez vlastite države. Akoli je istinita navedena izjava, može se reći, kako je stvari dosta dobro predviñao. Koju godinu izza 2. svjetskog rata stvorene su dvie njemačke države, potom se sjedinile. I sjedinjena je Njemačka pomogla osamostaliti Državu Hrvatsku.

*** Srbokomunistička promičba, ne posustajući nikada, ponavljala, da je Pavelić fašist,

prema tome i NDH fašistička država. U prilog tomu navodila, kako je progonio Židove, Srbe i Cigane te uzpostavio sbirališta u kojima navedene usmrćivao. Uz to ostao saveznikom fašističkih država Italije i Njemačke i borio se na njihovoj strani. Osvrnut ću se na dotične tvrdnje:

a) Pročitaju li se i površno Načela hrvatskog ustaškog pokreta, koja je uglavnome sastavio A. Pavelić, u njima se ne može naći osnove za takvu 483


Stran 484 SD

tvrdnju. U politici je morao ići uzporedno s Njemačkom i Italijom. U smislu družtvenoga ureñenja nije niti pokušao uvoditi korporativizam. A to je osnovna značajnost fašizma kao vladajućega sustava.

b) Poviest sabirnih sbirališta počinje u tieku Englezko-burskoga rata (1899.-1902.). Da bi imala mirno i sigurno osvojeno bursko područje, britanska je vojska podignula sbirališta, oplela ih bodljikavom žicom te u njih strpala nepoćudne Bure. Uzgredice napomenuto, bodljikava je žica britanski pronalazak i tu je, u Južnoj Africi, primienjena prvi put. Na široku prostranstvu dizalo se više takvih sbirališta. Razpuštana su kada je okončan rat. Izza bodljikave žice ljudstvo mnogo trpjelo, zarazne bolesti odnosile svoj danak u pomorima ljudi.

c) U Europi poniknuše prva sbirališta u Rusiji u jeku Listopadskoga veleprevrata. Stvorena su po želji njezina vode V. I. Lenjina. Poslie pobjede njihov se broj osjetno povećavao. Kada je njegovo mjesto preuzeo J. V. Staljin, osobito u razdoblju pozajedničenja (kolektivizacije) seoskih gospodarstava i zatim političkih čišćenja, namnožila se sbirališta po čitavu Sovjetskome Savezu kano gljive izza kiše. U njima se našle desetine milijuna ljudi. Glad, slaba odjevenost i obuvenost, hladnoća, bolesti, mučenja, težak rad, umiranja i usmrćivanja bijahu nedjeljivim sastavnicama boravljenja u sbiralištima. Sibirska je zima činila svoje. Milijuni se iz njih nisu vratili.

Sveukupno sovjetsko gospodarstvo nahodilo se u stalnu gubitku. Da bi vlastodržci koliko-toliko popravili jadno stanje, oživješe robstvo kao sastavni dio vladajućega, odnosno družtvenoga sustava. Robovi radili najteže poslove, radili do podpune izcrpljenosti. Najvažnije bijaše oddržavanje zločinačkoga komunističkoga uredenja.

d) Benito Mussolini, otac svjetskoga fašizma, ne bi bio podpun, ako svoje protivnike ne bi zatočivao u sbirališta. Sagradio ih na otocima uzduž južne Italije. U 2. svjetskom ratu dobio u posjed fracuzki otok Elbu, na njoj osnovao veliko sbiralište. U njemu tamnovale stotine Hrvata iz Dalmacije, takoñer Slovenaca, najviše pak Talijana.

Kada je Italija prisvojila Albaniju, zapadnu Grčku, Crnu Goru i primorsku Hrvatsku, odatle su odvodeni nepoćudnici u njezina sbirališta. Na primjer, najviše je Slovenaca čamilo u Gonarsu, gradiću u sjevernoj Italiji.

Smieštanje ljudi u sbirališta u Italiji imenovalo se internacija. e) Čim je A. Hitler 1953. u Njemačkoj preuzeo državno kormilo, odmah poče otvarati

sbiralište i puniti ih protivnicima svoje politike, stvarnim i mogućim. Broj sbirališta rastao iz godine u godinu. Za uzor poslužio mu Sovjetski Savez, koji je do tada u satrapstvu bio daleko izprjed njega. 484


Stran 485 SD

Čim je Njemačka 1938. pripojila Austriju, uskoro i na njezinu tlu izrastoše sbirališta, u

koja su dopremani nepoćudni Austrijanci, tada već prekršteni u Niemce. Koji se Židov zatekao u Austriji, odveden je u sbiralište. Kako je Njemačka u ratu osvojila koju državu, odpremala njezine gradane u sbirališta na svome području. Trebala joj radna snaga za ratne potrebe, i to pitanje rješavala na takav način. Na najjačemu se udaru našli Židovi, Cigani i pripadnici slavenskih naroda. U osvojenoj Poljskoj razsijala brojna velika sbirališta, u njih dovlačila robove iz većine europskih država.

Na kraju 2. svjetskog rata Njemačka i Poljska biše prekrivene gustom mrežom robovskih sbirališta, u kojima se hrpimice umiralo.

Iznemoglih i bolestnih sbiralištnika, Židova, Cigana i ostalih nepoželjnika rješavale su uprave tih sbirališta tako, da su ih slale u dušogubke i ubijale otrovnim plinovima. U više se sbirališta nalazila takva usmrćivališta. Njihova su tjelesa upepeljivana u spaljivaonicama (krematorijima), što bijahu postavljena uz dušogubke. U stvarnosti sbirališta su bila pretvorena u tvornice smrti. U većoj se mjeri na ljudima obavljali medicinski pokusi mjesto na životinjama, kako se to uviek činilo.

f) 1936. u španjolskoj koloniji Maroku protiv Republike ustala vojska na čelu s krilnikom Franciscom Francom. Već prvi dan toga ustanka ustrojeno je sbiralište, u koje su smještene nepoćudne osobe, uglavnome republikanci po uvjerenju. Kako pobunjenici osvajahu španjolske prostore, tako se množila sbirališta.

U sbiralištima i izvan njih obje strane tamanile sbiralištnike. Koliko se može zaključiti, krvoločniji bio Franco negoli republikanci. Jedan je španjolski pjesnik u progonstvu napisao: Jedna je polovica države Španjolske ubila drugu polovicu.

Nakon pobjede 1939. Franco je zadržao sbirališta još desetak godina. Oprostio mrtvima, ali živima ni je. Ugledao se u Hitlera i Staljina.

g) Velika se Britanija ponosi svojom demokracijom. Rado iztiče vlastite demokratske ustanove (institucije). Sasvim razumljivo, ne navodi pritom utemeljenje sbirališta u Južnoj Africi. Kada je 1939. zaratila s Njemačkom i Italijom, kano sjetila se koristna svoga čina iz vrjemena Englezko-burskoga rata. Britanske državljane, što cienjahu Hitlerov nacizam, takoñer i tuñe do kojih je mogla doći, upućivaše u sbiralište na otoku Wrightu. Proveli u njemu čitav rat te stanovito doba po njegovu svršetku. Primjerice Hrvata dr. Branimira Jelića njezino redarstvo skinulo s neutralne lade, što se ustavila u Gibraltaru na putu na iztok, i dovelo ga na Wright, kdje je dočekao konac rata. Tudi državljanin i na neutralnome brodu učinio joj se sumnjiv. I to bi dosta da provede ratne godine na njezinu tlu, u srdcu "najstarije demokracije." Bilo 485


Stran 486 SD

dosta, što se učinio sumnjiv. Osobno se Jelić borio za slobodnu Hrvatsku, ali nije hodio s A. Pavelićem. Na svoju razvikanu demokraciju zaboravljaju Britanci kada su u pitanju njihovi probitci.

h) Carski Japan 1941. napao Sjedinjene Američke Države bez objave rata. Jednim udarcem potopio sve američko ratno brodovlje u luci Pearl Harbouru na Havajima. Meñu prvim američkim odgovorima na taj napad bijaše odvoñenje u sbirališta većine njezinih gradana japanskoga podrietla. Meñu njima najviše onih što su roñeni u SAD. Jednostavno biše krivi, što su japanskoga roda! U njima jadnici proveli ratne godine.

Time su sbirališta prenieta na američki kontinent. Poslie rata o tome neljudskome činu službeno se govorilo kao "o mrlji na američkoj demokraciji." I ta mrlja odmah izbrisana iz sjećanja, kano da je i ne bi. A takve su tuñe mrlje pretvarane u planinske visove!

i) Nakon što se srušila Kraljevina Jugoslavija 1941., stvorena je na njezinu tlu Država Srbija. Njome upravljao armijski krilnik Milan Nedić, srbijanski Vidkun Quisling. Ta država posjedovala svoje gospodarstvo, vojsku, redarstvo, novac. O toj se Srbiji i njegovu poglavaru i vojsci u Titoslaviji malo kada govorilo i pisalo; postupalo se, kano da te države nije ni bilo. Ali se stoga nepriekidno vikalo na NDH, Pavelića i Jasenovac. U tome su Srbijanci nenadmašivi stručnjaci!

Pored Beograda, na Banjici u bivšoj vojarni već je 1941. ustanovljeno sbiralište, drugo u Šabcu. Ljeti 1942. srbijanska se vlada - ponovno navodim - pohvalila, da je Beograd prva priestolnica u Europi, u kojoj nema niti jednoga Židova. Nestadoše u Banjici. S njima izčezavali i Cigani.

j) U Austriji, Francuzkoj, Italiji i Njemačkoj svršetak rata zatekao mnoge gradane izstočnoeuropskih država. Jedni se tamo našli silom, jer ih dovela njemačka i talijanska vojska, drugi bježali izprjed nadiruće Crvene vojske i jugopartizana. Velika trojica u Jalti se složila, - na Staljinov zahtjev - da se svi sovjetski državljani (ratni zarobljenici i gradani) moraju vratiti u Sovjetski Savez. Anglo-američka je vojska iste hvatala i predavala ih sovjetskim krvnicima. Tko se krio, ostao je. Za izbjeglice drugih narodnosti osnovana su sbirališta u spomenutim državama. Biše zastražena. Iz njih su mnogi izručeni Titovim razbojnicima. Ta su sbirališta utrnuta tek 1948..

*** Dakle, zapadne su demokratske države skupa sa SAD stvarale sabirna sbirališta za

gradane, koji se ne smjedoše vratiti u svoju domovinu. Nazivali ih razseljene osobe. Tko je prošao kroz njih, nije se pohvalio prijaznim držanjem upravnoga i stražarskoga osoblja, niti pak udobnim življenjem. Nad svakim stajaše Damoklov mač izručenja komunističkim krvnicima. 486


Stran 487 SD

A što reći o iztočnoeuropskim komunističkim državama? Svaka je za sebe bila jedno

golemo sbiralište. A niti jedne ne bi bez nekoliko posebnih zbirališta. ***

Poslie izloženoga nameće se zaključak, kako su demokratske države otvarale sabirna sbirališta, jednako fašističke i komunističke. Svaka po vlastitoj procjeni. Židovi i Cigani gotovo iztriebljeni na prostoru, dokle je doprla njemačka vojska u 2. svjetskom ratu. Sbirališta u Europi i izvan nje veliko su zlo za čovječanstvo i sramota onih država koje su ih ustanovljivale. Dotičnu se pojavu mora mjeriti istim mjerilom. Jednak teret - jednak i uteg! Sbog Jasenovca je vas hrvatski narod proglašen genocidnim, a Srbijanci, Niemci, Rusi, Talijani i ostali, dakako, nisu genocidni. Amerikanci i Englezi nikada se ne spominju kano narodi u kojih bijahu takva sbirališta. Velika Britanija je - velim opet - prva ustrojila tu nesreću, prva posijala to opako sjeme, ali se preko toga prelazi, kao da ona nema ništa s time.

OSVETA - Posvemašnji (totalitarni) sustavi odgovornost jedne osobe često prenose na njihovu obitelj, rodbinu i svojtu. Staljin je to naveliko provodio u "prvoj zemlji socijalizma" po sustavu: jedna skrivio - deset ih zatvoreno - stotina protjerana u sibirska sbirališta. Od njega se ni njegov saveznik Hitler nije nahodio daleko. Primjerice, za ubijena jednoga njemačkog vojnika u Srbiji 1941. strieljalo se 100 ljudi. Slično se ponašali u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini i drukdje. I Pavelić se latio osvete. O njoj I. Košutić kaže:

"Pod kraj listopada 1943. pod brojem CCXXIII-2728-D. V. 1943. donesena je zakonska odredba o odmazdi, a na temelju zakonskih odredbi od 2. listopada 1941. i 8. travnja 1943., koje su takve kazne predvidale samo za ubojstva kada je počinitelj ostao nepoznat. Novom odredbom predvida se strijeljanje i za remećenje javnog reda i sigurnosti te sabotažu. Osim toga uz strijeljanje se uvodi kazna vješanjem, a i odgovornost bračnog druga, roditelja i djece (odtisak M. Š.).

Na temelju toga zakona ukupno je strijeljano 525 osoba, a obješeno 540; od toga mužkih 1015 i ženskih 50. Članova komunističke partije bilo je meñu njima 715, a Srba 350. To su podaci koji se mogu dokumentirati, meñutim smatra se, da je realan broj oko 3000" (Hrvatsko domobranstvo, II., 197.).

A. Pavelić po struci je pravnik. Kano takav znao je da je to u protivnosti s prihvaćenim pravom, te kako se time iznevjerio - pravu! To ga nije ni malo smetalo, nego se povodio za velikim učiteljima Hitlerom i Staljinom. Na hrvatskome tlu upravo protiv njegova pokreta poslie Velebitskoga ustanka (1932.) osvetu nad pravednim pučanstvom proveo je 487


Stran 488 SD

kralj Aleksandar I., kada su njegove kabadahije haračile po Lici te u svakome seljaku vidjele ustanika ili glavom njega - Antu Pavelića!

Ne da osveta ne rješava stvarnost, kakvu želi osvećivač, već se upravo postiže suprotno: osveta stvara mnoge osvetnike! U spomenutu četverolistu samo Pavelić bijaše pravnik, stoga je to morao bolje znati od ostale trojice. Ali zaman mu struka, kada u njemu vladao najniži nagon.

Da su nasilne vladavine (diktature) u osnovi jednake, prema tome i nasilnici, to je obćepoznata pojava. Ali da će i zatiranju jedne strane hrvatstva Pavelić nasljedovati kralja Aleksandra, zvuči nemoguće. O tome govori i domobranski duhovnik i pomoćni vojni vikar Vilim Cecelja u povećemu štivu, što ga u svojoj knjizi donosi I. Košutić. Evo toga oddjeljka:

"No, koliko god je Kvaternik (vojskovoda Slavko, prim. M. Š.) bio na vlasti, ipak nije bio potpuno slijep. Mi smo bili u zatvoru 19 mjeseci u Gasenbachu kraj Salzburga (poslije rata, op. a.), pa smo se temeljito porazgovorili o svemu, što je bilo kod kuće. Njemu se ipak kao Hrvatu i čovjeku nisu dopale dvije stvari: Prvo što je poglavnik odbio, da pita za savjet u upravi Države, pa je raspustio društva Hrvatskog Zmaja, Hrvatsku Ženu, Hrvatskog junaka, Društvo Starčevića i Hrvatskog Radišu (odtisak M. Š.). To su bila društva, koja su za vrijeme Jugoslavije držala duh hrvatskome narodu, i Kvaternik je s njima usko suradivao u revolucionarnom pokretu. O svemu su se oni dogovarali. Pavelić je već kod dolaska u Karlovac, kada mu je Kvaternik govorio, da je pripravio sve, tko će biti pri ruci u vladanju, rekao, da će sva ta društva zamijeniti samo jedno, i to: Ustaše! (Hrvatsko domobranstvo, II., 281.).

Dakle, sva se hrvatska raznolikost mora sliti u jedno, u Ustašu! Takva rješenja nalaze i komunizam i fašizam, i osobna silničtva poput Karadorñevićeva i Pavelićeva. Napadno to podsjeća na velmožu, koji je naredio zapaliti čuvenu Aleksandrijsku knjižnicu smatrajući je suvišnom, ako se sve znanje nalazi u jednoj knjizi, u - Kuranu.

*** Kako rekoh, hrvatski je narod u golemoj većini 1941. pozdravio osnutak svoje države.

nije bio ni fašistički ni komunistički, u najvećemu postotku bio demokratski. Kako je mogao biti fašistički i narod i NDH, kada mu je fašistička Italija podrezala krila prisvajanjem većega diela jadranske obale i otoka, dodatno pak zaposjela polovicu ciele države (razdielivši to u tzv. tri zone). I dalje ga uništavala pomaganjem četnika. A ni Niemci ne donieše nikakvo dobro hrvatskomu narodu. Zaposjeli sjevernu polovicu hrvatskoga prostora. U Hrvatskoj se vladali kano u afričkoj koloniji. 488


Stran 489 SD

Srbokomunistička "istoriografija" jedan dogañaj nikada nije spomenula. Naime, u

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942. zabranjena je Hrvatska nacional-socialistička stranka. Ako li je NDH bila fašistička, kakvom je označivali, zašto bi zabranila jednu takvu, svoju straku? Glavni je razlog njezine zabrane, što bijaše fašistička/nacistička i oslanjala se na Njemačku. Bilo bi zanimljivo naći još jedan takav primjer u ondašnjoj Europi, koju je trla njemačka čizma.

Kakva NDH bijaše saveznicom fašističkih država Njemačke i Italije svjedoči činjenica, da su u hrvatske krajeve službeno uključena njezina područja, što ih Italija bila odtrgnula. Pad talijanskoga fašizma pozdravila je hrvatska javnost na čelu s vladom.

I jedva se čekalo, da se Hrvatska otrese čvrsta zagrljaja svoje "saveznice" Velikoga Njemačkoga Reicha. Dočekala konačno i to, nadživjela ga 7 dana!

KOMUNIZAM I FAŠIZAM - Nakon l. svjetskog rata u Europi zavladala dva opasna pokreta, što izrastoše na srodnim ideologijama - komunizam u Rusiji, koja se od tada imenovala SSSR, te fašizam u Italiji. Njemu se 1933. priključuje nacizam u Njemačkoj. I komunizam i fašizam/nacizam narodski (populistički) su u svojoj osnovi. K tomu, sve tri su navedene države postale osvajačke. Uz to Sovjetski Savez pomaže svakdje po svietu komunističke stranke novčano, promičbeno, školovanjem njihovih voditelja te oružjem, kada se za to ukaže potreba. Ta država sanja o svjetskoj komunističkoj revoluciji. Čim je Crvena vojska u gradanskome ratu porazila biele protivnike, najprie u svome europskome dielu, zatim u azijskome, okrenula se bila prema Europi kaneći u njoj podići na noge proletariat, kojemu će onda ona priteći na pomoć i dovesti ga na vlast. Tako bi komunizam prekrio Europu. Meñutim, Sovjetski je Savez zaustavljen na sainu početku toga pohoda. U sudaru s poljskom vojskom potučena je njegova Crvena vojska na prostoru iztočno od Varšave te odbačena dublje u unutarnjost. Time je Europa spašena, ali ne za dugo.

Sovjetski se Savez uskoro opet usmjeruje prema iztoku. Potaknuo je crveni ustanak u feudalnoj Mongoliji, potom je u nju 1925. nahrupila njegova Crvena vojska i mongolskomu narodu nametnula komunističko družtveno uredenje i zadržala u Mongoliji vojsku, tako reći, do svoga razpada. U stvari, to je prvi osbiljan izvoz komunističke revolucije.

Takoñer se Sovjetski Savez uplitao u gradanski rat u Kini. Dakako, komuniste tvarno pomagao vojnim savjetnicima. Kineski su častnici osposobljivani u sovjetskim vojnim učilištima. 489


Stran 490 SD

Otvoreno se Sovjetski Savez umiešao u gradanski rat u Španjolskoj od 1936. do 1939.

Razumije se, na komunističkoj strani. Slao im oružje i vojne savjetnike. Svoj udjel naplatio tako, jer je zadržao 5 tona španjolskoga zlata, što ga u njegove štedionice položila Republika Španjolska. Suprotnoj strani, monarhistima, priskočila u pomoć Italija i Njemačka. Te izvozile svoj fašizam/nacizam. Dvije se srodne ideologije sukobile na tudemu tlu svojom vojnom i gospodarstvenom moći. U tome su ratu komunisti poraženi.

1935. Italija je napala vojno nerazvijenu i slabo naoružanu Etiopiju, onda gotovo jedinu neovisnu državu u Africi, i nakon godinu dana pokorila je uz goleme napore upotrjebljujući obilno i otrovne plinove. Uskoro svoju šapu pruža na malu susjednu Albaniju. Bez boja je pregazila tu zemlju 1939. Tako je Eritreji, Dodekanezu i Libiji Italija ubrzo pridodala dvie nove kolonije te postala zavidnim kolonialnim carstvom.

1936. Italija i Njemačka sklapaju savez nazvan Osovina Rim-Berlin. Njima se 1940. pridružuje Japan. Odtada se savez imenuje Osovina Rim-Berlin-Tokio. Skraćeno se zovu Sile Osovine. Meñu njima Italija bi najslabiji kolut u lancu, ali se našla ohrabrena oslanjajući se na saveznike, posebno na Njemačku. Kada je u proljeće 1940. Njemačka snažno napala Francuzku i ova se našla pred izdisajem, priključila joj se Italija, kako bi pomogla dotući već klonulu Francuzku. Unatoč činjenici da se Francuzka dušila u smrtnome hropcu, Italija osvojila tek nekoliko njezinih sela... Ali je time stvarno stupila u 2. svjetski rat, u kojemu će prva položiti oružje.

Osokoljena dotadašnjim lakim uspjesima, Italija 1940. naviešta rat Grčkoj. Grčka se vojska žilavo brani, potom snažno napada. Iztjeruje neprijatelja iz svoje domovine i prelazi u Albaniju. Tu je Talijanima zaprietio podpun slom. Spasava ih njemački saveznik, koji će iz Bugarske i Makedonije prodrieti u Grčku u proljeće 1941., pošto je srušena Jugoslavija. Grčka je tada podlegla premoćnoj sili.

U pohodu na Jugoslaviju 6. travnja 1941., tako reći bez pucnja, Italija dobiva širok pojas uzduž iztočne obale Jadranskoga mora. I to je njezino posljednje osvajanje u 2. svjetskom ratu. Do konca svoga obstanka, tj. 9. rujna 1943. podupirat će četnike protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Da poruga sudbine bude veća, upravo kada se proširila na iztočnoj obali Jadranskoga mora, tih je dana izgubila Etiopiju, kdje je njezina vojska položila oružje pred englezkom vojskom.

*** Takva bi na djelu komunistička i fašističke države. Povezivao ih njihov imperializam, i

hodile ruku pod ruku dokle im se poklapale težnje, potom se 490


Stran 491 SD

Njemačka u lipnju 1941. svom svojom moći obrušila na saveznika Sovjetski Savez.

U ratu, koji je svršio 1945., fašističke su države pregažene. Sovjetski je Savez posjeo nekoliko država i dopro u srednju Europu. U svim zemljama u iztočnoj i srjednjoj Europi postavio je na vlast komuniste i zadržao u rtJima svoju vojsku. Jedino u Jugoslaviji domaći komunisti prigrabili vlast i upravljali sami. Ali u svemu sliedahu svoga "voñu i učitelja Velikog Staljina." Komunističku su vlast Sovjeti nametnuli i na sjevernoj polovici Korejskoga poluotoka, pošto je Japan tu položio oružje.

*** Komunistički voditelji bez priekida propoviedahu kako će ostvariti raj na Zemlji,

naravno, kada uzmu vlast u svoje ruke. Ne će biti siromašnih i bogatih, živjet će se u obilju i jednakosti; cvjetat će družtvena pravda. Najveću će slobodu uživati pojedinac i družtvo. Ne će se znati za nacionalnu i rasnu nesnošljivost. Takve se bajke nizale u bezkraj. Meñutim, kdje god su komunisti zavladali, stvoriše upravo sve suprotno. Dakle, vladavinu podpune obezpravljenosti, bezzakonja, najtežega nasilja i smrti. Ukratko: pakao.

Komunističke se poglavice oddvojile od "radnih masa," uživale najveće družtvene povlastice, uzdignuli se iznad zakona, koje sami stvoriše i možtvu nametnuše. Ni s kime komunisti nisu dielili vlast. Slobodu nikome nisu dali, a svakomu je oduzeli. Cerberski motrili svakoga i odmah ga spriečili ako bi se udaljio od "linije," dakle pravoviernosti.

I taj i takav sustav nudili svietu kano jedini pravedan, pošten, čovječan i vriedan. Zaista, imali su što ponuditi čovječanstvu! Nudili mu svoju samovlast, okove, siromaštvo i nepravdu.

*** Zaokret za 180°, odnosno skakanje u vlastito grlo za komuniste je sasma običan

postupak. Jedina njihova zasada bi ta, da uobće nisu imali nikakvu zasadu! Uz to uviek izticahu pravoviernost! Na ovome mjestu prenosim izsječke iz knjige Antona Stropnika, što je naslovljena Četiri puta osucten na smrt:

"Sbog Staljina mnogi izgubio glavu. Do 1948. mogao si izgubiti glavu ako si govorio protiv Staljina, meñutim kada se 1948. stanje promienilo - od tada pa dalje izgubio si glavu u slučaju, ako si podupirao Staljina" ( 1 19.).

Pisac se nalazio zaposlen u Banovićima i prenio svoje doživljaje tih dana s radilišta iz toga bosanskoga sela. U nastavku veli:

"Osim ženitbe te sam godine doživio još nešto značajnijega. U lipnju 1948., ako se ne varam, bilo je osamnaestoga, u 17 sati radio je prenosio 491


Stran 492 SD

Titov govor. Govorio o Informbirou. U toj se prigodi morasmo svi skupiti uza zvučnike, koji bijahu porazmješteni po gradilištu. Dogañaj je na nas djelovao kao grom iz vedra neba. Govor je počeo normalim glasom, sadržavao je približno ovo:

'Težko mi je, što se to dogodilo, ali se to ne može više podnositi. Jugoslavenski su narodi uviek živjeli pod nečijim zaposjednućem (okupacijom, M. Š.)... Zaposjedatelji bijahu Turci, Austrijanci, Bugari i drugi, a danas su zaposjedatelji Rusi. Mi ne možemo živjeti po ruskome sustavu, jer je za nas neprihvatljiv... Staljin je dao ubiti mnogo svojih ljudi, takoñer ljudi iz posjednutoga prostora... U Rusiji provodi nasilje, pod utjecajem kojega će se razpasti komunizam, ako se odmah ne onemogući Staljina u takvim rabotama... Sbog toga sam naredio, da se iz Jugoslavije izsele svi Rusi... Staljin me sbog toga osudio na smrt, a ja mu odvratih, da nikada on ne će biti u Jugoslaviji, a ja ću biti u Rusiji, i tamo ću hoditi... "' ( 127.).

Taj je Tito bio Staljinovim učenikom, potom ljubimcem, zatim najpokornijim sluganom. Sbog Staljina, za Staljinovu slavu i ugled Tito je dao zatvoriti, mučiti i ubiti desetke i desetke tisuća svojih grañana. A kada ga Staljin odrinu od sebe, taj je zločin nastavio ništeći Staljinove sljedbenike, kojima je najviše on i njegova bratovština uciepili ljubav prema Staljinu, pokornost, odanost i spremnost tući se za Staljina. Bijaše zanimljiv slučaj susret mnogih zatvorenika u ćelijama, koji se tu našli sbog Staljina. Prvi ga psovali, stoga zatvoreni i čekala ih višegodišnja robija, drugi javno vikali: "Živio Staljin!" Ovi su slati na otok Goli, prvi puštani doma uz obećanje kako ne će nikomu kazivati, kdje su bili u roku, što ga provedoše u zatvoru, jer su vriedali "ljubljenoga Staljina." I tako, izmeñu komunističkoga prijateljstva i neprijateljstva ne može se provući ni najtanja vlas.

Versailleskim mirom 1919. Njemačkoj biše nametnuta stroga vojna omedenja. Bilo joj dopušteno posjedovati kopnenu vojsku od 100.000 ljudi, ratna mornarica svedena na odreñen broj manjih plovila, a samim time i promjer topovskih cievi te domet. Zrakoplovstvo uQbće nije smjela imati. Naturene joj još kojekakve zabrane. Razumije se, da ih je Njemačka izigravala, koliko god je mogla. Zavarivanjem brodske oplate mjesto zakivanjem dobila na iztisnini i tako stvorila tzv. džepne bojne brodove. Najteže išlo sa zrakoplovstvom. U tome joj u pomoć priskočio Sovjetski Savez. Njemačkoj ustupio dva vježbališta i mjesto za gradnju tvornice zrakoplova u dubini svoga prostranstva. Zauzvrat Njemačka plaćala najamninu te predala tvornicu u vlastničtvo Sovjetskoga Saveza. U toj prostranoj zemlji Niemci proizvodili zrakoplove i uvježbavali svoje letače za budući svjetski rat. Sovjetima bijaše stalo do njemačkoga novca, a nisu marili za medunarodne ugovore. Plodove svoje lakomosti i licumjerstva izkusit će na vlastitoj koži u 492


Stran 493 SD

2. svjetskom ratu. Kada je 1933. Hitler preuzeo vlast, odkazao uporabu sovjetskih vježbališta.

Njemačka je morala razvojačiti Porajnje, kraj uz francuzku granicu, što joj je težko padalo. Uz to obvezna odplaćivati pobjednicima visoku ratnu odštetu. Sbog tih nameta trajno stenjala i nahodila se u grču. S vrjemenom, tako reći, spala na prosjački štap grcajući u prenovčenosti. Stanje prispjelo dotle, da je, primjerice, puna kožna torba papirnih novčanica bila skuplja od novca u njoj! Hitler odkazao Versailleski ugovor i uzkratio izplatu ratne odštete, ali počeo naoružavati Njemačku, ujedno uveo obću vojnu obvezu. 1934. njemačka vojska ulazi u Rajnsko područje. Francuzka i Velika Britanija, versailleske sile ugovornice, imale pravicu vojno posrjedovati u datome primjeru, ali propuštale tu prigodu ograničujući se na pisani prosvjed. Dakako, njemački samovladar time bio ohrabren, stoga smionije kročio zacrtanim pravcem. Da su Francuzka i Velika Britanija koristile svoje pravice, što im ih pružao Versailleski ugovor, drugačija bi bila europska i svjetska budućnost. Akoli ništa drugo, ono bi 2. svjetski rat počeo koju godinu poslie.

Hitler je obilno izkorišćivao popustljivost i slabost podpisnica Versailleskoga ugovora i ostvarivao svoje nakane. Nakon što je bez potresa pripojio Austriju, bacio oko na Sudete, zapadni pojas Čehoslovačke Republike, u kojemu je nastanjena njemačka manjina. Kako bi se "riešilo" to pitanje, u Miinchenu je iste godine sazvan sastanak državnih poglavara Njemačkoga Reicha, Kraljevine Italije, Velike Britanije i Republike Francuzke. Čehoslovački predstavnik dreždio je u pokrajnoj sobi. Britanski i francuzki predstavnici pokleknuli pred njemačkim i talijanskim samovladarima i Sudete predali Njemačkoj. Tada pozvali iz susjedne prostorije čehoslovačkoga predstavnika, kako bi mu priopćili, da je njegova država smanjena za Sudete. Zapad je time izdao svoga čehoslovačkoga saveznika. A istodobno bijaše to početak kraja Čehoslovačke Republike, za koju tada cinično reče britanski predsjednik, kako je "ta država nekdje daleko na iztoku." Dobivši na dar Sudete, uskoro je Njemačka posjela ostatak te države. Slovačku, njezinu drugu sastavnicu, učinila zasebnom državom, koju je nedugo potom priznao Sovjetski Savez.

Britanija se rado ulagivala Hitleru, dakako, na tuñi račun. U Englezkoj štedionici imala Čehoslovačka zlata vriedna 6 (šest) milijuna funta. Britanska vlada daje to zlato Njemačkoj, kada je ista zauzela Čehoslovačku. Premda je time ojačala njemački ratni stroj, kojega će težinu uskoro osjetiti i na svojim ledima, Hitler joj za to nije niti zahvalio! Zapadne države najčešće posjeduju dva mjerila u odnosu prema drugim državama; jedno je za velike države, drugo za male. Ovaj primjer o tome zorno svjedoči. 493


Stran 494 SD

***

Staljin, samovladar Sovjetskoga Saveza, ne htje ostati skrštenih ruku. 1939. s Hitlerom uglavio Njemačko-sovjetski ugovor o nenapadanju. Kada samovladari podpisuju medudržavne ugovore, obično su ti ugovori tvrdi kano jednostruka paučina. Time ohrabren, kremaljski gospodar vojskom kreće na malu Republiku Finsku. Iduće, 1940., s njome sklapa mir, nakon što joj je oteo dio nacionalnoga tla. Sovjetski Savez, taj "zaštitnik malih naroda," kako ga redovito nazivahu svjetski komunistički podrepnici, bez stanke ide dalje. Iste godine svojemu carstvu pripaja baltičke republike Estoniju, Letoniju i Litvu. A čini to s Hitlerovim blagoslovom. Od Rumunjske odkida zatim pokrajine Besarabiju i sjevernu Bukovinu.

Tako je "usrknjivanjem" SSSR "štitio" male narode, odnosno države. Meñutim, to je tek uvod u skora krupnija osvajanja, ona na početku i koncu 2. svjetskog rata. Zna se, kada se osvajači zahuktaju, ne mogu se lako ustaviti.

Njemačko-sovjetski ugovor o nenapadanju bi "obogaćen" Tajnim dodatkom. U njemu je utanačen skorašnji vojni napad na Republiku Poljsku te odreñena meñusobna podjela te države. Dne l. rujna 1939. Njemačka moćnom vojskom nasrće na Poljsku. Poljska se vojska hrabro opirala, ali nije mogla suzbiti Niemce, koji biše brojčano nadmoćniji i daleko bolje naoružani. Držeći se Ugovora, Sovjetski Savez upade u Poljsku 17. rujna 1939. Time je konačno zapečaćena sudbina Republike Poljske. Njemački i ruski strvinari podieliše tu nesretnu zemlju, kako se već dogovoriše. Bijaše to četvrta podjela Države Poljske izmeñu Njemačke i Rusije!

Kada je Njemačka nahrupila u Poljsku, prvi dan V. Britanija i Francuzka uputile posljednjik (ultimat) Njemačkoj, da će joj naviestiti rat, ako se u roku od 3 dana ne vrati na polazne položaje. Dale joj tri dana osvajanja, potom bi se morala povući. Zašto nije posljednjik sañržavao i izričitu napovied rata, ne povuče li Njemačka odmah svoju vojsku? S njome mekano postupale. Očekivale, kako će samovladar uztuknuti prjed njihovim zahtjevom, kojim mu omogućuju dalje osvajanje. Budući da je njemačka vojska naprjedovala, taj 3. dan naviešten joj je rat. I tako odpoče 2. svjetski rat.

*** Na Dalekome iztoku Japan je već nekoliko godina osvajao velike dielove Republike

Kine. Prie se dokopao Koreje i Mandžurije (sjeverne Kine) i više pacifičkih otočja. Budući da se naglo industrializirao, trebale mu sirovine, jer je njima veoma siromašan na svojemu otočju. To pitanje hotio riešiti osvajanjima. Nastojao zavladati Azijom i Oceanijom. Odatle izgnati europske kolonialne države te ih u svemu nadomjestiti. Pred kraj 1941. (7. prosinca) napao iz zraka ratnu mornaricu SAD u luci Pearlu Harbouru na 494


Stran 495 SD

Havajima, i to bez objave rata. Tako se našao u 2. svjetskom ratu. Bit će to početak njegova sloma. Ujedno će na svome tlu osjetiti prva razprskavanja nuklearnoga oružja. Tada će se pokunjiti i prihvatiti bezuvjetnu predaju na čelu sa svojim "božanskim" carem Hirohitom Tennom. Eto primjera kako zemaljska božanstva padaju ničice na zemlju!

ANTIFAŠIZAM I NARODNA FRONTA - Čim se pojavio fašizam, izniknuo je i antifašizam kano njegova protuteža. Jednako je i komunizam stvorio svoga protivnika. Premda su ideologijski veoma blizu komunizam i fašizam, morali se sukobiti u stvarnosti sbog istovjetnih ciljeva. U svjetskoj komunističkoj srjedišnjici Moskvi izmeñu ostalih potekao je i ovaj podhvat. O njemu S. Kos piše:

"VII. kongres udruge Kominterne u Moskvi (1935.) naredio je svima europskim strankama, neka počnu stvarati narodne fronte (odtisak M. Š.). Kominterna je naime Hitlerovim dolazkom na vlast izgubila svoje najbolje ljude u Europi, stoga je za svoje ciljeve htjela pridobiti nečlanove (nepartijce), `koristne luñake.' Za glavnu krilaticu odlučila je antifašizam. Poslie je svakoga, tko se nije pridružio narodnoj fronti, proglasila za fašista" (Staljinistička revolucija, 82.).

Dakle, poznat je čas, kada su i kdje roñeni narodna fronta i antifašizam. Izlegli se u Staljinovoj glavi, ostvarivatelji bijahu komunističke stranke europskih država. Odtada i počinje podjela ljudstva na frontovce i njezine naklonjenike (simpatizere) te fašiste na drugoj strani. I članovi narodne fronte i njezini naklonjenici od komunista su proglašeni "koristnim ludacima." A takvih ne bi malo. Bit će zanimljivo podsjetiti razne frontovce i razvikane antifašiste, odakle izviru dati nazivi i komu služahu. Budući da je i u naše vrieme živ pojam antifašizam, osobito u zapadnome svietu, dobro je, neka taj sviet zna, da je tu nasjeo komunistima.

U 2. svjetskom ratu antifašizam će se u Jugoslaviji naći izključivo pod crvenom petokrakom zviezdom. Malobrojni su komunisti svestrano izkoristili protunjemačko i protutalijansko razpoloženje mnogih domoljuba, koji će poslužiti za ostvarenje njihovih ciljeva. Budno motrili, kako ne bi uzkrsnuo još koji tzv. antifašistički pokret, jer bi ga udušili u zametku. U konačnici izpada, da je antifašizam izjednačen s komunizmom. A drugačije nikako i nipošto ne smjede biti!

U izvorištu su, tj. u Moskvi, propisane krilatice u skladu s novim pravcem u politici Sovjetskoga Saveza. Prenosile ih i širile komunističke stranke europskih država. Na čelu stajala: SSSR - zaštitnik malih naroda. Za njom sliedjela: Živio Sovjetski Savez, tvrñava mira i zaštitnik malih naroda. 495


Stran 496 SD

Izticana je dakle zaštita malih naroda. Ugrožava ih, razumije se, Italija i Njemačka, a nad njihovom neovisnosti očinski bdi Sovjetski Savez. Iz njega izžaruje mir, naprosto je tvrñavom mira. Taj "zaštitnik malih naroda" i "tvrñava mira" 1939. ulieće u zagrljaj Hitlerovoj Njemačkoj te kraće razdoblje zajedno djeluju u "zaštiti mira." Tada Kominterna svojim sluganima šalje krilaticu Dolje imperialistički rat! Naravno, znalo se, tko su imperialisti. To su Francuzka i Velika Britanija. Nikako Sovjetski Savez i Njemačka. Sovjetski Savez i dalje "štiti" male narode, uostalome kano do tada i poslie. I jugoslavenski su komunisti izvikivali te krilatice ne osvrćući se na to, što se u stvarnosti dogaña sve suprotno. Za sluganske je podrepaše mislio Ćaća u Moskvi, oni bez pogovora slušali direktivu. U svojoj Staljinističkoj revoluciji S. Kos prikazuje to ovako:

"KPS (Komunistička partija Slovenije, prim. M. Š.) je agitirala protiv Hitlera do Hitler-Staljinova Ugovora (kolovoz, 1939.). Po Ugovoru je po Kominterninoj naručbi prestala tom agitacijom, a počela je napadati fracuzki i englezki imperializam, jer da su te dvie države započele rat (sic!), kako bi srušile protuimperialističku tvrdavu SSSR" (83.).

I u ovome je pravcu tekla komunistička promičba. I ostat će uztrajna i bezsramna unedogled. Pokazat će to skori dogañaji.

U travnju 1940. Njemačka je napala Dansku i Norvežku. Danska se predala bez odpora, Norvežka se opirala stanovito vrieme. Na pomoć joj bio priskočio oddjel englezko-francuzke mornarice, ali svi skupa ne mogahu odbraniti tu skandinavsku državu. Uskoro snažna njemačka vojska upala u Nizozemsku i Belgiju, koje klonjuju za svega nekoliko dana. Njemački se ratni stroj zahuktao, i postao očitim, kako se tu ne će zaustaviti.

Hitler ima - navedeno je - svoga dvojnika u Staljinovoj osobi, koji ne htjede izostajati za pobratimom. Zaposieda baltičke države, potom ciepa Rumunjsku. Ovo je važno ponoviti, da bi se doznalo, kako na to gleda vodstvo jugoslavenskih komunista. Posvjedočit će to Komunistička partija Slovenije, najzapadniji ogranak KPJ. Na posebnim letcima KPS pozdravlja taj osvajački čin kao osloboaenje baltičkih naroda od buržujske vladavine. Od toga su najsretnijega trenutka u svojoj poviesti ti narodi lišeni svih težkoća, muka i zala, jer napokon udoše u sovjetski raj! Blago njima do vieka. Niti malo ne smeta, što će velik postotak tih naroda biti razseljen po Sovjetskom Savezu, a najviše će ih odpremiti u Sibiriju. U njihove će domove useliti povjerljivo rusko stanovničtvo. Stvarno je bezkonačna komunistička prevrtljivost, laž i cinizam!

Kako se obrće samovladar Staljin, tako i njegovi podrepnici. Staljinovo je božanstvo za njih nepogrješivo, tj. uviek je u pravu! A kada se uskoro 496


Stran 497 SD

Njemačka obori na Sovjetski Savez, komunistički će jugoslugani i ostali najednom promieniti uloge. Doslovce, preko noći dojučerašnji imperialisti, sada zakratko tek jedan - Velika Britanija, jer su Hitleru pomogli Francuzku izbaciti iz rata - postat će saveznicom, članicom Antifašističke koalicije. Imperialistički osvajač bit će Hitlerova Njemačka, taj do 22. lipnja 1941. odani saveznik, koji je taj dan prešao u "vjerolomni napad na Sovjetski Savez." Kano da je Staljin poštovao i jedan ugovor, što ga sklopio s drugim državama. Jednako kano i Hitler. Najedanput se vjerolomnik čudi drugomu vjerolomniku!

KOMUNISTI ČKE LAŽI I UBIJANJA - U predhodnome je izlaganju govoreno o komunističkoj prevrtljivosti i cinizmu, nedržanju nikakvih moralnih i političkih zasada, osvajanju malih država i težnjama, da bi se po svemu svietu razprostro komunizam. U jednu rieč, da bi se porobio sviet, čovjek sveo na stupanj nižega bića. Komunistički glavari uzdignuti su na razinu ovozemaljskih božanstava. Oni niži, obično članstvo te "koristni luñaci," bivali podupirateljima glavnih božanstava, sliedjeli ih i bezuvjetno im se pokoravali.

Svi komunisti ovoga svieta, jednako i jugokomunisti prihvatili laž kano osnovnu sastavnicu svoga djelovanja "u radu s masama". Nepriekidno obećavali demokratsko družtvo i družtvenu pravdu, kdje "ne će biti iskorištavanja čovjeka po čovjeku." Za siromaštvo, neimaštinu, biedu, sve nevolje i zla obtuživali kapitalizam, koji trieba srušiti i na njegovim ruševinama izgraditi bolje i pravedno družtvo. Ukratko: na Zemlji će carevati raj. U njemu će svatko doprinieti koliko može, uzimat će koliko mu trieba. Komunistička država počiva na radničtvu. A komunisti su njegov najsvjestniji dio, "avangarda radničke klase." Iz nje su izrastli, njoj služe i vode je "u bolju budućnost," u blagostanje. Radnik je odreñen vladati svietom.

Seljačtvo je "privjesak kapitala," ali se ova tvrdnja nije javno izricala u ratno doba. Kako bi pridobili seljake, prjed njima napadali štedionice, trgovce, poreznike i razne gulikože. Kada komunisti osvoje vlast, bit će ukinuti svi porezi! A ni rieči ne bi prosborili da će im biti oduzeta zemlja, oni kano roblje u tzv. seljačkim radnim zadrugama, u spasonosnim kolhozima, koji cvjetaju u Sovjetskome Savezu.

Čim se komunisti 1941. ustali u obranu Sovjetskog Saveza, zaključiše da će pobiediti "prva zemlja socijalizma," a Jugoslavija će postati sovjetskom socialističkom republikom. Tako će oni doći na vlast. Procjenjivali kako je Sovjetski Savez toliko jak, njegova Crvena vojska najjača na svietu, okupat će se u Jadranskome moru za 3 mjeseca, najdalje za pola godine. Ovaj drugi rok nije se smio izgovoriti javno. Poznato je kako je jedan komunist oštro ukoren, 497


Stran 498 SD

kada je rekao, da će 2. svjetski rat trajati 6 mjeseci! Srbokomunisti vidjeli Crvenu vojsku, kako nezaustavljivo nastupa u Berlin. Ustavit će se na obali Atlantskoga oceana. I eto onda ciele Europe u bratskome sovjetskome zagrljaju! Takva se poviestna prilika riedko pruža, i valja je izkoristiti. Njezinu putu mora biti sve podredeno i žrtvovano. Odmah nemilosrdno trieba uklanjati svakoga tko se izprieči provedbi toga najuzvišenijega cilja. U svojoj je biti od sama početka partizanstvo nastavljalo boljševički čin, kakav se provodio u Rusiji u doba Listopadskoga veleprevrata. Kano izkušan i djelotvoran, nastavljen je na jugoslavenskome tlu, i to poglavito na prostoru Nezavisne Države Hrvatske. U njoj najviše protiv Hrvata, jer oni biše trn u oku srbokomunistima kano drugi narod po veličini te prvi po gospodarskoj snazi i vojnoj moći. Ne izkoriste li mogućnost, koje im pružaju domaće i vanjske prilike, tko zna, kada će im se javiti iduća prigoda. Ne smije se štedjeti nikoga tko stoji na putu ostvarbe najvišega cilja, niti pak onoga u koga se i malo sumnja.

Ubojstvima se sije strah. I sbog bojazni od smrti mnogi će se protivnici primiriti i povući se. I tako će, naravski, olakšati hod komunistima na putu osvajanja vlasti. Ubija se tajno i javno, tj. odvodenjem pojedinaca i skupina na put bez povratka. Javno se usmrćuju i skupine. Ubija se, tako reći, na svakome koraku i uviek. Broj žrtava uobće nije važan. Ponavljalo se, kako je Listopadski veleprevrat odnio 10 milijuna ljudi, u Jugoslaviji ih može umrieti najmanje 2 milijuna!

Tko je najviše stradavao? Mužkarci izmeñu 17. i 45. godine. Dakle, najpoletniji, najstvarateljskiji i najplodniji dio ukupnoga stanovničtva. Ubijanjem jednoga usmrćuje se i budućnost nekolikih potomaka, usmrćuje se i budućnost. A kakva je budućnost jednoga naroda bez radanja, bez priraštaja? A najviše usmrćenja ostalo je za poratno razdoblje, kada je razoružana Hrvatska predana srbokomunističkomu hrvatožderu.

U prvoj Jugoslaviji hrvatski komunisti slušali Kominternu, koja tu državu smatrala tamnicom naroda, stoga se i oni postavljali protiv nje, što će reći, da bijahu za samostalnu Hrvatsku. To im svakako valja upisati u dobro. Primjerice, tada su suradivali s hrvatskim nacionalistima, meñu kojima bi i ustaša. Zajedno su i tamnovali. Kada je pak Kominterna, odnosno Staljin okrenuo ploču i odobrio Jugoslaviju, hrvatski se komunisti, njih najviše, povedoše za njim. Odjednom se prihvatili za tu omrznutu državu.

Da se slučajno hrvatski komunisti u 2. svjetskom ratu zauzimali i borili za Državu Hrvatsku, makar i za komunističku, otvoreno, imali bi više pristaša i bitka bi njihova bila lakša. Malo tko htjede u omraženu Jugoslaviju, stvarno u Veliku Srbiju. Uz to, njihova krvoločnost i zločini odvraćali razumne i poštene ljude. 498


Stran 499 SD

Hvalili komunisti i slavili sovjetsku Rusiju. U Hrvatskoj ona nikada nije uživala dobar

glas. Njezine osvajačke težnje i zadrto pravoslavlje ne mogahu pridobiti Hrvate, narod što teži za samostalnošću, takoñer katolički narod, koji pripada zapadnoeuropskoj uljudbi. Hrvatski mornari na trgovačkim lañama pristizali u sovjetske luke. Osjetili u njima neslobodu te vidjeli veliko siromaštvo tamošnjega "radnoga naroda," tj. lučkih radnika. Više bilo stražara, koji čuvali "narodnu imovinu," negoli pravih radnika. I zar je to moglo privući našega čovjeka? Biti mu uzor, za kojim je težio? Ni govora. Naprotiv! Na nesgodu, malo bi mornara, što su vidjeli "ruski raj." Na koncu, zašto se Sovjetski Savez podpuno zatvorio i svojim gradanima uzkratio osnovna prava putovanja u tuñinu? Odredio pogranični pojas 50 km po dubini, koji čuvahu posebne pogranične vojne postrojbe, i u nj se moglo ući s posebnom propustnicom. I ne jedino to. Bez propustnice nitko se nije smio kretati iz jednoga kraja u drugi te prostrane države. U žitorodnim krajevima po poljima bile podignute visoke promatračnice, s kojih stražari nadzirali žito u dozrievanju, kako ga ne bi želi gladni seljaci. Otimali svoju muku, da ne bi skapali od gladi. U mirnodobsko vrieme kruh se dobivao na doznake. Uzprkos svim nastojanjima nikada Sovjetski Savez nije postignuo količinu proizvodnje žitarica iz razdoblja carske Rusije, dok se oralo drvenim plugom! U žitorodnoj Ukrajini u doba pozajedničenja seljačkih posjeda od gladi je umrlo najmanje 6 milijuna ljudi.

U Sibiriju i Daleki iztok preseljivani stanovnici širokih područja, čitave etničke skupine i manji narodi. I time utjerivan strah narodu i onemogućeni možebitni ustanci.

Takva država i njezin družtveni sustav, što počiva na komunističkoj ideologiji, bijahu uzorem europskim i svjetskim komunistima. Nitko im naravan i razborit ne bi pozavidio na idealu. A njihov uzor kazuje sve o njima samima. Ovdje pristaje tvrdnja Lj. Sirca u knjizi pod naslovom Nesmisao i smisao, koja glasi:

"Prostodušnost naših umnika i nezrelost javnoga mnienja uzrokovale su, da su komunisti u tieku rata u nas imali veoma lak posao. Nesreća bijaše i u tome, što su se u Europi protukomunisti u velikoj mjeri borili više protiv komunista negoli pak protiv komunizma. Fašizam i komunizam u biti su bili komunizam suprotna predznaka. Ta su dva pokreta tvrdila kako posjeduju odgovor na sva pitanja, iako se nisu pozivala na znanost, nego na mistične osebine svojih roditelja. Iznad svega uzdignuli su na posebnu ravninu svoja dva naroda, upravo kano što je komunizam učinio radnički razred nositeljem svega naprjedna. Pokret koji tvrdi, da je njegov narod nešto osobita, konačno se može okrenuti protiv svih drugih. Tako su te dvie krajnosti u iztočnoj Europi izmeñu sebe samljele sva umjerena nadanja" (189.). 499


Stran 500 SD

Kada srbokomunisti na koncu rata pobjedom ostvariše svoj san, tj. zajahaše državnoga

konja, odmah zaboraviše na obećanja, kojima se razsipnički razbacivali. Uostalome, tko je ostvario lažna obećanja!? U svemu oponašali svoj sovjetski uzor. Ozakonili jednostranačje, uveli strahovladu, pojedinačno i u gomilama usmrćivali ljude, otimali pokretnu i nepokretnu imovinu, na svu silu pozajedničivali seljačka gospodarstva, niži i viši dužnostnik slobodno provodio što je želio. Pravna sigurnost ostala tek pustim snom. Odkupi poljodjelskih dobara, stoke i vune za beznačajnu novčanu protuvriednost tlačili svakoga seljaka. Od pojedine se kuće tražilo najmanje tri puta više negoli je proizvela!

I u posljednjemu kutku trpio se srbijansko-srbski kolonializam. Posebnosti i vriednosti hrvatskoga naroda našle se podredene njihovu opanku kljunašu. Komunisti svakdje redovito izticali kako su protiv kolonializma imperialističkih sila. Kano takve izričito navodili Veliku Britaniju, Francuzku, Nizozemsku, Potugal, Španjolsku. Na čelu se nahodile Sjedinjene Američke Države. Razumije se, meñu njima nije bilo Sovjetskoga Saveza, dok se Staljin nije razišao s Titom. Tek će poslie i on biti uvršten meñu najveće kolonialne sile. Srbija nikada nije proglašena kolonialnom državom. Inače komunisti odobravali odpor kolonializmu i imperializmu, jer toga, eto, ne bi u njihovu taboru. I ne samo to. Hrvatski se komunisti u cjelovitosti postavili na srbijansko-srbsku stranu te kano prave izdajice tlačili hrvatski narod. Slugani gospodarima uvelike olakšavali posao u svojoj domovini. Propoviedali pritom, kako se bore protiv hrvatskoga nacionalizma, pod pojmom kojega se razumievalo uviek ustaštvo. Tako, osim ustaštva u Hrvata i ne mogaše biti ništa drugo. Time se jednim udarcem ubijalo više muha. Sve što je srbsko za hrvatske komuniste bijaše kako valja, bezpriekorno; u njih ne bi ni nacionalizma, četničtva pogotovo. Idealan narod, kojemu se budzašto razprodavala hrvatska jadranska obala, gradene kuće i davani najbolji poslovi. A istodobno Hrvat tjeran u tuñinu trbuhom za kruhom. Takve biše hrvatske komunističke dušice prema Starijemu Bratu, ali junačine prema svome narodu, naročito ljudima koji ne idahu s njima!

OBEZVRJEðENJA I PONIŽENJA - Hrvatski komunisti i tzv. antifašisti biše ponosni i na svoje članstvo u Bratovštini. Takoñer i veliki i puni sebe, ali tek prema dolje, prema sunarodnjacima. izvan Bratovštine. Izključivo Hrvatima! Jer biti Srbin, a naročito Srbijanac, zvučalo glasno, nosilo visok čin. Pred njima se moralo ostati susdržljiv, skrušen i ponizan te uviek biti pripravljen odobravati i ugadati predstavniku Starijega Bratinstva. Evo nekoliko osnovnih dokaza: 500


Stran 501 SD

a) Poznato je kano Očenaš, da je 22. lipnja 1941. na tlu bivše Jugoslavije prvi partizanski

odred stvoren u okolici grada Siska. U nj stupili hrvatski komunisti na čelu s Vladom Janićem Capom. Dakle, isti dan kada je Njemačka naviestila rat Sovjetskomu Savezu. I već su sutra, drugi dan svoga obstanka položili minu na željezničku prugu Zagreb - Sisak - Novska. Prva ustanička puška u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj puče najprie, opališe je Hrvati. Ali čemu to, kada ni si gospodar toga svoga značajna čina?! Ne mogu uši mimo glavu, niti Hrvati izprjed Starijega Brata. Veži konja, kdje ti gazda kaže!

Ovdje se nameće uzporedni metar. Taj Stariji Brat, stvarno jedan čovjek, u osobi Žikice Jovanovića Španca u Beloj Crkvi u Srbiji usmrtio, dvojicu oružnika. Dogodilo se to 7. srpnja 1941. I taj je dogañaj, odnosno dotični dan označen kao Ustanak naroda Srbije!

Eto, na Hrvatskoj strani odred, na srbijanskoj jedan čovjek. Odnos 50:1. I taj 1 (jedan) vriedi daleko, daleko više negoli 50 (pedeset)! Jedinica kao pars pro toto vriedi za ustanak srbijanskoga naroda.

U ličkome selu Srbu i okolici domaći se četnici prihvatili oružja 27. srpnja 1941. Svakako, više od mjesec dana nakon Siščana. Prve žrtve te rulje bijahu susjedi Hrvati. Usmrćivanjem mirna hrvatskoga puka, pljačkama njihovih domova i paleži nije se vidjelo kraja. . . I taj čin osvjedočenih četničkih razbojnika i lupeža ustoličen je kao Dan ustanka naroda Hrvatske.

Bez obzira na sve, Starijemu Bratu morade pripasti prvenstvo na svaki način i pod svaku cienu u Hrvatskoj i Srbiji. I to prihvatila hrvatska komunistička čeljad, meñu kojima i preživjeli sudjelovatelji ustanka kraj Siska 22. lipnja 1941. I to kano posve običnu stvar! Bijahu otvrdnuli na obezvrjedenja, poniženja i uvrjede. Primahu ih gotovo kao nagradu. A baš u tome morali biti najosjetljiviji i na to najponosniji. Ali... Valja se tek prisjetiti Grabovčevih stihova predočenih u III. poglavlju ove knjige.

b) U srpnju i kolovozu 1941. SPC šalje svoj Memorandum njemačkomu zapovjedniku u Srbiji, kdje iznosi, kako je ustaška vlast do tada ubila više od 180.000 Srba. 1942. već je usmrćenih Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 700.000. Uskoro je broj podignut na 1,000.000 te napokon na 1,500.000. A SPC je Hristova crkva, koja se, meñu drugim, zalaže za istinu, poštenje i pravdu! Jedan je srbijanski književnik ovaj broj podignuo na 2 milijuna.

Dodiri SPC i njemačkih zapovjednika u Srbiji nikada joj srbokomunistička vlast nije spočitnula. U ratu i poraću partizani usmrtili 500 hrvatskih svećenika, osudili nadbiskupa Alojzija Stepinca, oduzeli Crkvi imutak i dr. obtužujući 501


Stran 502 SD

je za "suradnju s okupatorom i domaćim izdajnicima." A SPC, eto, nije surañivala s okupatorom. Iz njezinih je redova potekao razpop Momčilo ðujić, ratni zločinac, i ne tek on u četnicima, ali se službeno o tome šutjelo. Nadbiskup Stepinac javno prosvjedovao zauzimajući se za progonjenike i stradalnike dovodeći se tako u osobnu opasnost, ali mu to nije priznato, nego je osuden 16 godina težke tamnice. U zatvoru je izvrgnut radio-aktivnu zračenju, koje je u njemu izazvalo krvnu bolest, od koje je umirao na obroke. Hrvatski komunisti vodili hajku protiv Katoličke crkve u Hrvata, cieloga svećenstva i nadbiskupa Stepinca, vodili hajku do usijanja te proganjali svećenstvo, ali se ne usudiše prigovoriti, zašto njihova srbskosrbijanska subraća ostavila na miru SPC, kada je već oni ne smjedoše ni dotaknuti.

c) Natovarili srbokomunisti Hrvatskoj breme ustaštva i NDH. Nedićevu Srbiju, Mihailovićeve i Pećančeve četnike, Ljotićeve fašiste Srboslavija obavila zastorem zaborava. Vidjeli to hrvatski komunisti, ali stalno držali vodu u ustima. Uzprkos tomu, oni se jače okomljivali na sve hrvatsko.

d) Stalno širena laž o ugroženosti Srba u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. I kano za svaki slučaj kriomice naoružavani, kako bi na dani znak zavrnuli vratom susjedu Hrvatu. Istodobno je oduzeto sve oružje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske. Hrvatske se poglavice natjecale, kako bi što prie oružje hrvatskoga naroda izručile Starijemu Bratu. Znali su, kako su teritorialne obrane svih republika zadržale svoje oružje, ali o tome nisu vodili računa. Akoli bi se suprotstavili, iznevjerili bi se svojoj robovskoj ćudi. U tome ne vidjeti poniženje i pripremu za uništenje hrvatskoga naroda, kojemu stajahu na čelu kano Bogom dani i izabrani. Kakvi biše ti Hrvati po roñenju i koliko odgovorni prema svomu narodu, koga nametnuto zastupahu, svjedoče njihova djela.

e) Hrvatski gradovi na obali Jadranskoga mora smišljeno naseljeni mnogim Srbijancima i Srbima te postupno preuzimali upravu u njima, naročito u gradskim partijskim komitetima i gospodarstvu. Za njih izgradivane čitave ulice, pa i gradske četvrti, jednako kano u doba rimskoga naseljivanja zauzetih galskih i ilirskih krajeva. Odnarodivanje, točnije posrbljivanje počinjalo iz gradova. Tim uljezima bezplatno ili u bezcienje davana najunosnija gradilišta te visoki zajmovi za gradnju razkošnih domova. Izgradeno ih je na tisuće. Potom ogradivali morsku obalu, dakle prisvajali ono, što je zakon zabranjivao. Ali se zakon nije odnosio na izabrani narod. Sve im to omogućili hrvatski komunisti. Drage volje i nasmijana lica podupirali naseljivanje najljepših predjela svoje domovine i odnarodivanje svoga naroda. Činjahu to uglavnome za politički položaj, koji se pridobivao dodvorivanjem kolonialnomu gospodaru. Pretvorili se u slugane u vlastitoj kući. 502


Stran 503 SD

f) U Hrvatskoj srbska manjina brojila 12%.U tolikome srazmjerju trebala biti zastupljena

u javnome životu. Stvarno bijaše u cielosti drugačije. Tako u redarstvu bilo 65% Srba, na čelu krupnih i srjednjih poduzeća taj se broj kretao oko 50%. U partijskim komitetima nalazilo ih se iznad 30%, po prilici toliko na čelu prosvjetnih ustanova. Kano kruna svega bijaše Srbin glavarem CK KPH! Onda se novinarska piskarala kano čudili "hrvatskoj šutnji." Ne, Hrvatska nije šutjela, dok se Srbija spremala na rat. Članovi CK napunili usta vodom i nisu je izpuštali mjesece i mjesece. Meñutim, prava se Hrvatska pripravljala na odpor.

g) Sva tri roda Jugoslovenske narodne armije pripadala Srbiji, dakle čitava vojska. Hrvati na kapaljku primani u vojne škole, Srbijanci i Srbi hrpimice. I ono malo Hrvata častnika težko naprjedovalo. Čija biše to vojska, pokazalo se 1991.!

*** Sve navedeno i štošta drugo gledali komunisti. Na nesreću, većina to odobravala i

pomagala, drugi ostali gluhi i sliepi, prosvjedovao javno nije nitko!

TITO - Smatra se, kako je do sada o Titu napisano u svietu oko 800 knjiga. Razumije se, na više jezika. Samo po sebi, to svjedoči o osobitosti te osobe. Svakako je on najzagonetniji i najtajanstveniji političar XX. st. Kada ne bi bilo tako, kako bi se protumačilo toliko zanimanje za nj? S njime i oko njega se vrti više nepoznanica. Glavne su: tko je Tito i odakle je? Oddavno ga nije na životu, ali ne prestaje zanimanje za nj najviše, izgleda, upravo sbog toga. A možda se na ta dva pitanja nikada i ne će podpuno i uvjerljivo odgovoriti. Njegovom se osobom donekle pozanimao i B. Radica u Hrvatskoj 1945. U odlomku Tko je Tito? pisac veli:

"Tito je sve više nepoznanica i za srpski i za hrvatski narod. U Kumrovcu, kod Klanjca, ljudi se ne sjećaju Josipa Broza Tita. Za Hrvate Tito nije Hrvat. Za Srbe, nije Srbin. Malo ga ljudi poznaje. Malo je njih koji vele da je današnji Tito onaj iz 1922. Taj Tito boravio je u Rusiji, učio ruske revolucionarne škole, bio vrlo aktivan u Kominterni. Bio dugo godina u Kini. Vratio se u Jugoslaviju uoči rata. Šetao po Zagrebu pod imenom ing. Tomaneka. U Zagrebu po Zrinjevcu poznavali ga kao lijepa i otmjeno odjevena gospodina. Što je istina, bilo je teško saznati. Činjenica je da nitko u Srbiji ni u Hrvatskoj ne zna ništa o Titu, te da je Tito i za Srbe i za Hrvate velika nepoznanica. Sve je to zlo za jednog narodnog čovjeka, voñu naroda. Isto tako što cijela zemlja ima utisak da njom vladaju Rusi, mada je to katkad i pretjerano; ne valja ni to da misteriozno utječe na fantaziju naroda. Za Srbe, 503


Stran 504 SD

Tito je bio u početku Hrvat. Hrvat koji je zajašio na srpsko prijestolje. Poslije je i to iščeznulo kada je i Srbima bilo jasno da Tito i za Hrvate nije Hrvat već isto tako nepoznanica. Sve pretpostavke da je Tito najprije Hrvat, pa zatim komunist i Jugoslaven otpale su kao lanjski snijeg" (95.).

Radica se dotiče ovog pitanja stotinjak stranica dalje: "Bilo mi je jasno zbog čega cio Beograd i poslije cijela zemlja drži da Tito nije naš

čovjek, nego Ukrajinac, Rus, ukrajinski Židov itd." (172.) Kako stoji, pisac kazuje što Tito ni je, zatim navodi nagañanje o njegovu podrietlu. Meñutim, ne pruža nikakav opipljiv podatak, tko je Tito i odakle dospje.

U selu Kumrovcu i Klanječkome kotaru, izpravno tvrdi pisac, nitko se ne sjeća Tita. Za to se, na svojevrstan način, pobrinuo sam Tito. 1945., neposrjedno po "osloboñenju", pobijeni su tamošnji svi stariji ljudi, koji bi ga se mogli sjećati. Nije to učinjeno bez duboka razloga. Moralo se ukloniti svakoga, tko bi mogao svjedočiti o postojanju njihova seljanina, koji se mlad odtisnuo u sviet. Ali koji odrastao i zreo nikada nije posjetio svoje rodno mjesto. Uklanjanje starih osoba potvrdila je nekolicina Kumrovčana.

Kano prvo, jesu li Josip Broz i Tito jedna te ista osoba? Evo stanovitih podataka o tome, koji unose malo svietla u tu tamu:

a) Župnik don Marcel Novak (na župi u Tuhelju) svojedobno je, u veliku povjerenju, izjavljivao, da je temeljito prelistao Knjigu roñenih, ali u njoj ne nade podatak o Josipu Brozu. Ostaje dakle prelistati knjige roñenih u susjednim župama, jer je možda kršten u kojoj od njih. To kao za svaki slučaj.

b) Uoči 1. svjetskog rata Josip Broz je radio u Kamniku (Slovenija) u tvornici Titanu. Kano tjelovježbenik vježbao u tamošnjemu društvu Sokolu. S njime vježbao i Lojze Drenovec, potonji glumac. (Isti je umro oko 1985.) Obojica se dobro poznavala. Drenovec se nepomućeno sjeća, kako se Broz ozliedio na radnome mjestu, i liečnici mu u bolnici morali odrezati jedan prst na ruci. Kada je ozdravio, redovito je na ulici nosio šaku u džepu, da se ne bi vidjelo kako je bez prsta. Meñu tjelovježbateljima bilo i šale na Brozov račun sbog toga.

U 2. svjetskom ratu Drenovec se našao u partizanima. Nakon rata sreo se s Titom na primanju. Ostao iznenaden, jer u njemu nije prepoznao Josipa Broza, sokolaškoga druga, niti se Tito njega sjetio, kada mu se predstavio. A Titovih 10 prsta na rukama cjelovito ga uvjerili, da Tito nije njegov klubski drug Josip Broz. Ni Titov hrvatski jezik - uztvrdio je glumac - nije jezik Josipa Broza. Takoñer niti boja glasa, ni tonski registar, ni naglasak. 504


Stran 505 SD

c) Vladimir Broz, roñen 1930., pobjegnuo u daleku Australiju, čim mu se pružila

prigoda. nije nikako mogao podnositi lažnu tvrdnju, da je Tito njegov stric. Njemu on bijaše nametnut, tuñ čovjek. Da je prihvatio lažnoga strica, mogao je mirno i udobno živjeti. S lažju se nije mogao pomiriti.

d) Kano jezikoslovac, kroatist i dialektolog velim, kako Titov govoreni jezik nije izvoran hrvatski. Slušah ga često i veoma pomnjivo pratih njegovo govorenje. Nametnuo mi se zaključak, da mu je materinski jezik jedan iz skupine iztočnoslavenskih jezika - bjeloruski, ruski, ukrajinski. Više je godina izgovarao socijaljizm kako je u tim jezicima. Njegov naglasak osjetno odudarao od naglaska hrvatskoga jezika; izanaglasne duge samoglasnike nije nikada ostvarivao. Drži i sve ostalo, što je rekao o tome L. Drenovec.

*** O političaru Titu mnogo je rečeno. Svi osbiljni pisci priznaju mu okretnost, snalažljivost

i prilagodljivost različitim prilikama. U tome se nije držao nikakvih pravila, ćudorede mu nije nikada smetalo. Primjerice, u jeku 2. svjetskog rata nudio je suradnju - Niemcima. O tome V. Nikolić piše:

"Jugoslavenski su komunisti shvatili vrlo ozbiljno ovaj neuspjeli pokušaj tipa Badoglio u Hrvatskoj (odnosi se na pokušaj prielazka na savezničku stranu, što ga kanili izvesti ministri NDH M. Lorković i A. Vokić, prim. M. Š.), u mjesecu kolovozu 1944., bojeći se savezničke intervencije. Radi toga su pooštrili svoje mjere terora i tlačenja, rušeći i pljačkajući sve u Hrvatskoj, ubijajući narodne vode; razarali su sustavno državni aparat sve u svrhu, da onemoguće demokratski otpor u zemlji. S druge strane vršili su pripreme, da se odbiju i spriječe savezničko iskrcavanje u Hrvatskoj, što im ne bi bilo tako lako, jer su angloameričke snage kontrolirale u cijelosti Jadran, a bile su gospodar i u Africi i dobrim dijelom Italije. Da to spriječe, komunisti su čak nudili vojni čku suradnju opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj Glaiseu Horstenau protiv Angloamerikanaca, za slučaj, da bi se ovi iskrcali na hrvatskim obata Jadrana (odtisak M. Š.). O ovoj stvari pruža nam konkretne podatke Walter Hagen, agent tajne njemačke službe" (Bleiburška tragedija, 153.-154.).

Tito je provodio Staljinovu naredbu, jer je kremaljski gospodar smatrao, kako je Jadran područje njegova djelokruga, stoga trieba odbiti AngloAmerikance sdruženim njemačko-partizanskim snagama. Kako je i očekivati, Hitler je ponudbu odbio, a Staljin i Tito ostali kratkih rukava. Sa svoga motrišta postupahu razumno. Biše uvjereni, da će Niemci ostaviti Hrvatsku, potom će oni u njoj gospodariti. Izkrcaju li se Anglo-Amerikanci, osnažit će četnike i srbijansku monarhiju na jugoslavenskome tlu, što bi uvelike otežalo izhod partizanskoga boja. Predpostaviti je, da je to šurovanje došlo do 505


Stran 506 SD

ušiju angloameričkoj strani, stoga se nisu pokušali izkrcati na iztočnojadranskoj obali.

Titov je populizam bio pogodan u datim prilikama privući na svoju stranu mnoge. To se i dogodilo. Kako se rat primicao ka koncu, pridolazilo mu više i više ljudstva. Najviše pak stoga kako bi se našli na pobjedničkoj strani i izbjegnuli težke posljedice, što će se obrušiti na poražence. Većini to bi jasno. Ovdje valja pridodati jednu stalnu pojavu. U hrvatskoj poviesti, takoñer u poviesti svakoga naroda, uviek se dogodilo da su nasilnici (diktatori) redovito pridobivali mnogo sljedbenika iz redova propalica, lienčina, lupeža, propalih učenika i sveučilištaraca, slabića i kolebivaca, dakle množtva sa životnoga ruba i dna, životnoga taloga. Partizanski pokret za takve bi izlaz iz ratnih nedaća i ulazak u družtvo, kdje će oni biti netko i nešto.

Iz rata je Tito izišao kano pobjednik i neprieporan glavar jedne države. Iz podatka da je Hitleru nudio savez u borbi protiv Anglo-Amerikanaca, izkrcaju na jadranskoj obali, zaključuje se, kako bijaše pripravljen na sve, iz čega mogaše izvući kakvu-takvu korist. S W. Churchillom vješto pregovarao o povratku monarhije u Jugoslaviju i stalno mu davao odredenu nadu, da bi primao njegovu vojnu pomoć. Naravski, o monarhiji nije želio ništa čuti, a kamoli da bi se vratila. Kada je 1948. zaključio, da bi ga Staljin maknuo, vješto ga zaskočio i oddržao se u sedlu. Potom bez pola muke obračunao sa Staljinovim sljedbenicima u zemlji. Na koncu, i Churchill i Staljin ostadoše kratkih rukava. Zatim je sukob sa Staljinom dobrano unovčio. Da se ne bi vratio u tabor komunističkih država, zapadne ga države pomagale vojnim tvorivom, bezkamatnim i bezpovratnim zajmovima. Kada bi iste počele uzkraćivati pomoć, on se približivao k iztočnomu taboru, potom bi zapad popuštao i podignuo visinu pomoći. Izvanredno je vješto koristio geopolitički položaj svoje države.

Bio nemilosrdan prema svojim najbližim suradnicima. Akoli mu se zamjerili kakvim malim postupkom, zahladio bi odnose s njima. Našavši se u neugodnu položaju, sve bi činili, kako bi vratili povjerenje. Nakon odredena vrjemena primio bi ih natrag, zauzvrat oni postajali pravovjernijima i poniznijima i odanijima. Kada bi se koji više udaljio, odnosno "skrenuo s linije Partije," bio je odbačen za svakda. U težim primjerima čekao ga zatvor ili smrt. Odpadnike nije trpio. Postupao kao pravi silnik. Njegov položaj prvoga čovjeka u državi morao ostati nedodirljiv! U tome nije odstupao ni za milimetar.

HRVATSKI KRIŽNI PUT - Hrvatski se narod u svojoj prošlosti više puta našao na križnome putu, ali je onaj 1945. po svojoj veličini i posljedicama bio neuzporedivo teži i pogubniji od bilo kojega prijašnjega. Njegove 506


Stran 507 SD

posljedice nije nadoknadio ni za pola stoljeća. Što je nagnalo petinu hrvatskoga naroda iz domovine u tuñinu, u nepoznatu budućnost? Odgovor glasi: strah od nasilja i uništenja. Od ustanka 1941. srbokomunisti nepriekidno ubijali, da se mnogima zavukao strah duboko u sviest i krenuli spasiti goli život. U doba Kraljevine Jugoslavije te posebno u ratnim godinama hrvatski narod cjelovito upoznao krvoločnu narav i nagon za ubijanjem, koju nosi u sebi srbijansko-srbsko-pravoslavna ćud. A posjedovao i spoznaju o robskome družtvenome sustavu, u kakvu bi morao živjeti. Britanci, ondašnji gospodari slovenske Koruške, svrnuli Hrvate u svojevrstan tor, potom ih utjerali u srbokomunističku klaonicu. Čekalo ga u njoj poniženje, bičevanje, mučenje, izcrpljivanje, glad i žeda, nesanica, otimanje osobnih stvari, naročito nakita i zlatnine te novca, ogoljivanje i obosivanje, zaraze i trovanje. Iznad svega SMRT. Strieljanja pojedinačna i u gomilama pratila ga od Bleiburga do rumunjske, bugarske, albanske te grčke granice i preko nje do Soluna. Još nepoznat broj svršio u Sibiriji. Jedan broj pretvoren u bezimenike i gradio podzemne gradove dok nije skončao. Jedva da bi se pronašlo još kakvo zvjerstvo, što u najvećemu obsegu nije tada izkaljeno na hrvatskim vojnicima i gradanskim osobama, počevši od novoroñenčadi do staraca u visokim godinama. Nikoga se nije štedjelo, najmanje pak mladost. Svibanjski dani, naročito lipanjski bijahu vrući. U napornu hodu i nasilnu trku tjeranici se umarali i dodatno znojili. Osim gladi spopadala ih i nesnosna žeda. Uz cestu svi izvori zastraženi. Pokušaj uzimanja u pregršt vode iz lokava i potočića kažnjavan je smrću. Jednako izlazak iz povorke. Tek poslie pet-šest dana nekakva se juha davala možda jedanput u tjednu, dvaput najviše.

I dok je petina hrvatskoga naroda padala pod svojim pretežkim križem, voditelji ondašnje službene Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem Svilenim, Vladimirom Nazorom, Ivanom Gošnjakom, Stevom Krajačićem, Ankom Berusovom, Zlatanom Sremcem, Juricom Draušnikom, Vecom Holjevcem, Ivicom Kranželićem, Vickom Krstulovićem, Vicom Buljanom i drugim ne samo da nisu zaštitili svoj narod, nego su poticali na ubojstva i nareñivali ih. Držali valjda, kako će udobrovoljiti svoga nezasitnoga gospodara. Tek se u kolovozu 1945. oglasio Svileni, kada su već počinjena najveća zlodjela, da su zarobljeni Hrvati odpremljeni u Srbiju i Makedoniju, kako bi upoznali te (bratske) republike. To je licumjerje nad licumjerjem! Bijaše to jedina zaštita preživjelim Hrvatima poglavara njihove domovine. Tako i toliko hrvatsko vodstvo. Sretan li je narod, koji ga nije imao!

Kako je ondašnje tzv. hrvatsko rukovodstveno postupalo sa svojim narodom, najbolje će reći o tome njegov odnos prema - mrtvima. Po medunarodnome pravu zaštićena su sva vojnička groblja, dakle i neprijateljska. 507


Stran 508 SD

Vriedilo to za sve osim komunista. Njima smetali i mrtvi, odnosno znakovlja na grobovima. I sve učiniše, kako bi se to izbrisalo, kano da ih nikada ne bijaše. Ministar unutarnjih poslova Vicko Krstulović na kraju 1945. podpisuje zapovied broj 2.811/45. Njome nareduje svojim podredenim u Hrvatskoj, neka sa zemljina lica uklone sva groblja "okupatorskih vojnika." Morali se maknuti svi spomenici (križevi, polumjeseci sa zviezdom, nadpisi, ploče i ostalo). Nakon toga su groblja preorana. Sprovedeno je to u velikoj hitnji i izključivo noću. Svjedokom sam provedbe toga u Brodu n/S, kdje sam polazio gimnaziju. Dio groblja, na kojemu ležahu pali hrvatski i njemački vojnici, prjeko noći bio sbrisan. Taj prostor bijaše pretvoren u - oranicu. O tome se brzo gradom pronio glas, stoga se mnogi željeli uvjeriti u istinitost. U veliku broju grañani hodili na groblje pod izgovorom kako će posjetiti grob svojih pokojnih te kao ureñivati dotične grobove, a pogledi letjeli na vojnički dio. Brazde biše svježe. Nazvao bih to mortocid. Za takav najbarbarskiji čin bijahu pripravljeni jedino komunisti.

U Beogradu je zasnovan pokolj hrvatske vojske i izbjeglica. Nemoguće je, da ga nije naredio Tito. Da, bio to ustupak za ustupak, odnosno žrtva diela hrvatskoga naroda za njegovu (Titovu) dobrobit. Kako bi udobrovoljio Srbijance i Srbe, koji su tražili hrvatsku glavu, dopuštao im je genocid nad hrvatskim narodom. Svoj su zvjerski bies izkalili na nedužnim Hrvatima. Kada je Tito uskoro govorio na sboru u Ljubljani, to je otvoreno i priznao. Na svaki način želio dokazati i potom stalno dokazivati, kako on zapravo i nije Hrvat. Srbijansko-srbska strana nije mu mogla predbacivati zauzimanje za Hrvate, jer je on postupao najzvjerskije prema pripadnicima hrvatskoga naroda. Uzputice pripomenuto, i oženio se Srbkinjom, bio, eto, njihovim zetom. Dobio srbsku "tazbinu." Meñutim, za bleiburžki pokolj moralno je odgovorna britanska vlada na čelu s W. Churchillom. Da Britanci nisu izručili Hrvate, toga pokolja ne bi bilo. No, Bleiburg ne pade kano s neba pa u rebra, kako veli narodna izreka. Njegov se stvarniji začetak nahodi u Odesi 1916., potom dode pokolj na Jelačićevu trgu u Zagrebu 1918. Nakon njih sliede nizovi pojedinačnih i skupnih usmrćivanja u Jugoslaviji, potom za vrieme rata i napokon u Titoslaviji. Tako prolazi onaj, tko se sdruži sa Srbijancima!

Zapovjednik V. sbora britanske vojske Toby Low, kasniji lord Arlington, podpisao je naredbu o povratku Hrvatskih oružanih snaga i izbjeglica, što će reći o izručenju goloruka ljudstva. Potom se poče čistiti paluba tek u jednom pravcu - prema Jugoslaviji. Low je znao što čeka izručenike i svjestno ih poslao u smrt. I predobro Britancima bijahu poznati srbokomunisti i njihova boljševička ideologija, da bi mogli predpostavljati njihov ljudski odnos prema Hrvatima. Taj trenutak odpočela je najveća tragedija hrvatskoga naroda u njegovoj sveukupnoj prošlosti. U njoj će biti uništena 508


Stran 509 SD

hrvatska mladost, umnici, umjetnici, svećenici, vojskovoñe i ostali. Trebat će jedno stoljeće, dok se nadoknade gubitci. Primjerice, na Križnome su putu posmicane sve ustaše, koji stupiše u vojnicu 1941., 1942. i 1943. Strahovito su proriedeni oni, što se nañoše u ustaškoj vojnici 1944. i 1945.

Domobranstvo bijaše redovitom vojskom, ali njezinu redovnost pobjednički srbokomunisti nisu priznavali. Inače u većini bijaše prožeto naukom braće Stjepana i Antuna Radića, tj. Hrvatske seljačke stranke, izrazito miroljubive. Sliedjela je filozofiju Lava Tolstoja, koja se može sažeti u rečenici: Ne protivite se zlu nasiljem. A tvorac je toga Isus Krist. I ta miroljubiva stranka smetala boljševicima, jer je kano jednoumnici nisu mogli prihvatiti samim time, što nikada nisu htjeli ni s kime dieliti vlast. Prema domobranima, u osnovi sljedbenicima te stranke, postavili se izrazito neprijateljski, često i krvnički. I njih ocjenjivali kao velike neprijatelje, kojih se trebaju riešiti, tj. usmrtiti ih. Rodili se Hrvatima, u tome je njihova glavna krivnja.

Postupak prema izbjegnulome gradanstvu ne bi drugačiji. Svatko nazivan ustašom, dakle najvećim neprijateljem partizanskih "oslobodilaca" i nove Jugoslavije. Izbjeglice u veliku broju podielile težkoće s vojnicima.

Osim mnogih načina izcrpljivanja tjeranika neriedko se primjenjivao hod tamo-amo. Tako su u trku gonjeni kilometre i kilometre od Dravograda prema Mariboru, potom obratno. Jednako na pojedinim dionicama od Maribora do Osieka, izmeñu Zagreba i Križevaca, Požege i Siska, Siska i Bihaća i t.d. Hod kroz srbska sela bijaše bič Božji. Akoli se kdje pružila mogućnost, jelo se lišće sa stabala. U blizini ceste ubrzo ogoljela stabla. Ustanovilo se, da je najsladi murvin list. Kdje ne bi stabala, čupana je trava i jela se. Pokraj putova ostajali mrtvi, tako da je Križni put obilježen truplima. Često sam razgovarao s više preživjelih. Pored drugoga njihova se kazivanja svode na tvrdnje:

a) Moja je povorka u Dravogradu brojila 17.000 zarobljenika i grañana, u Skoplje nas je prispjelo 3.500.

b) U skupinama nas krenulo iz Austrije 20.000, u Kragujevac došlo 4.000. c) Iz Kranja nas se uputilo 18.000, u Belu Crkvu ušle 3.000. I ovako redom. Na krah putovanja dovukli se ostatci ostataka. Onda se nastavilo umirati

od izcrpljenosti, izgladnjelosti i zaraznih bolesti. Grobovi hrvatskih mučenika svih dobi i spola razasuti su od Bleiburga do ðevdelije te od

Drave do mora. U doba srbokomunističke uprave ti grobovi morali ostati neobilježeni. Za njih se ne smjede znati. Prema njima se moralo odnositi, kano da i ne postoje. Za čiji se grob znalo, s njega je maknut nadpis; jedna se vlast i mrtvaca bojala. Spomenik na Bleiburžkome 509


Stran 510 SD

polju redovito je nadziran. Tko se prjed njim našao i potom se vratio u Jugoslaviju, ne bi siguran da ga Udba ne će pozvati na saslušanje. Više puta sam se vozio pored njega i bacao pogled na stranu. Dogañalo se, da bih opazio u blizini kakva sumnjivca. Takvima se "kvario" samovoz upravo na tome dielu ceste, i dugo ga "popravljao." Videći jugoslavensku oznaku na dolazećemu samovozu, kadkada bi podignuo ruku, da mu se stane i "pomogne" ukloniti "kvar." Budući da se znalo tko ište pomoć, malo mu je tko stao. Na žalobnici (komemoraciji) 15. svibnja svake godine sudjelovali mnogi Hrvati što žive u tuñini. Redovito se meñu njima nalazilo po nekoliko Udbinih ljudi, koji su hinili svoje domoljublje, a "dolazili" takoñer iz tuñine, iz Španjolske, Danske, Belgije, Švedske, Francuzke. Potrošili bi stotine metara slikopisne trake.

U poratnim godinama mnogi će bivši hrvatski vojnici i gradani, što se nisu sljubili s vlašću, biti proganjani i osudivani sbog ratnih zločina. Malo koji meñu osudenima stvarno bi zločinac. Budući da pobjednik kroji pravdu, postupao kako je želio. Time nastavljeno zatiranje hrvatskoga naroda. Na partizanskoj strani našla se možtva i možtva ratnih zločinaca, ali pobjednik ne odgovara za svoja nedjela. Naprotiv! Diele mu se odličja i viši položaji u družtvu.

Poviest na ovome prostoru kano da započe ustankom 1941. Čim nastaviše radom srjednje škole po "osloboñenju," u sve je razrede uveden novi predmet nazvan narodno-oslobodilačka borba. U njemu se uzdizala partizanija do zviezda. O njoj pisano iznad svake mjere; najmanji dogañaj uvećavan preko granice. Iz godine u godinu redovito rastao. Znanstvenost bi potisnuta u korist pohvale. Ulice i trgovi označeni imenima palih partizana. Spomen-ploče, spomenici palima te razni podsjetnici na partizanstvo postavljeni su u tolikome broju, da stvaraju odbojnost. A njihova umjetnička vriednost, osim častnih iznimaka, uglavnome bijaše slaba, neriedko i kič. Neukusnost je odrazom ideologije jednoga vrjemena i njezinih nositelja.

ZVONIMIROVA CRTA - Nazvana je tako posljednja obranbena crta, koju triebaše

posjesti hrvatska vojska. Protezala se pravcem Bjelovar Križevci - Sisak - Karlovac - Rieka. I već je njezino utvrñivanje započeto, kada je odlučeno da se ista ne će braniti, nego će Hrvatske oružane snage krenuti na zapad, u Austriju i Italiju, i predati se saveznicima. Bila je to prva najveća pogrješka vodstva NDH i Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Druga će usliedjeti uskoro u Bleiburgu.

Političko vodstvo NDH i Glavni stožer poznavahu srbokomuniste, naročito njihovu krvožednost i nagon za izkorjenjivanje hrvatskoga naroda. Od njih se nije nikako mogao očekivati čovječan i vojnički postupak niti 510


Stran 511 SD

prema komu. Pa ako je petina hrvatskoga naroda osudena na propast, onda mora poginuti na bojnome polju, nikako se prepuštati na nemilost najopakijemu neprijatelju! Na kraju, ako se moralo nestati, valjalo je vlastitu kožu prodati što skuplje. Ipak nije stanje u podpunosti bilo bezizlazno.

NDH je razpolagala sa četvrt milijuna odličnih i odlučnih vojnika, kojih moral stajao na visini. Suvrjemeno bila naoružana i opremljena, razpolagala priličnim zalihama ratnih potrebština, što su dostajale za pola godine. Bjegunci sa zauzetih područja dotjerali sobom dosta stoke i druge hrane. Budući da proljeće bijaše u jeku, zemlja davala obilje povrća. Vlada se 1944. bila pobrinula, da se zasije svaki kutak oraće zemlje, stoga obstajahu izgledi za dobru žetvu u tome krnjemu dielu Države Hrvatske.

Jugoslavenska je vojska - gledano u ukupnosti - bila slabije naoružana. Odievala se, obuvala i obskrbljivala strjeljivom na račun svojih neprijatelja. Dignula pod oružje mlada godišta u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Stariji partizani ostali naviknuti na partizanski način ratovanja, u većini na napade iz zasjede, novaci nisu bili ni do pola uvježbani za bitku. Premda su nastupali, a komesari ih kljukali lažnim obećanjima rajskoga života, što ih čeka po svršetku rata, tim se momcima nije rado ginulo. O njihovoj slaboj pripremljenosti za bojištnički (frontalni) rat, naročito na ravnici, svjedoče visoki gubitci tih vojnika u zapadnome Sriemu, Slavoniji, sjevernoj Bosni i Hrvatskome zagorju u završnim bitkama. Da nevoljko stupaju prema neprijatelju, osvjedočih se osobno, kada me prisiliše, da ih vodim od sela Piškorevaca u Perkovac, u ðakovštini. Komu god se ukazala prilika, nastojao zaostati. Komesari i vodni delegati kretali se izza strjeljačkoga stroja držeći u ruci odkočen samokres. Nepriekidno vikali na one koji zaostaju. Naprosto ih tjerali kano pastiri stado. Bosonogi se izgovarali na bosotinju i izranjena stopala, ali im to nije niti malo pomagalo. Strah od komesarova samokresa jači bijaše od svih tegoba. Budući da ih nije pratila vlastita kuhinja, to prilično i gladovali. U čiju se kuću upali, morali ih ukućani nahraniti. Ali ih ni glad nije gonila napried; radije gladovahu, nego išli na neprijatelja. Vidjeli kraj rata, i nikomu se nije ginulo ni za bolju budućnost, niti bilo što drugo!

Partizani prjezirali školovane častnike, riedke meñu njima, koji svršili vojne akademije u kraljevskoj Jugoslaviji. Nesposobni častnici, dakle priučeni, mogli odgovoriti svrsi u gerilskome ratovanju, ali u bojištničkome veoma slabo. Zemljopisne karte, ukoliko ih uobće imali, gotovo se njima nisu koristili, jer ih ne znadoše čitati. Jednako se slabo snalazili u naravi. Jedino je svojom brojnosti Jugoslovenska armija nadilazila Hrvatske oružane snage. Poviest uči, kako brojčana nadmoć nije odlučujućim činiteljem. 511


Stran 512 SD

U sudaru hrvatske i jugoslovenske vojske na Zvonimirovoj crti napadač nije imao većih

izgleda za njezin lak proboj. A u prilici svakoga proboja doživio bi jak protuudar. Tu se mogao stvoriti dulji rovovski rat. Akoli je šaka obkoljenih hrvatskih vojnika u sjevernoj Bosni izdržala silovite napada Jugoslovenske armije gotovo 3 mjeseca, onda je njezina glavnina, oslonjena na veliko područje te glavni grad, mogla iztrajati najmanje dvaput toliko!

Težko je predvidjeti, kako bi se prema ratu u Hrvatskoj držali AngloAmerikanci i Sovjetski Savez. Bi li oni vojno posrjedovali na jugoslavenskoj strani? U tom slučaju ne bi se Hrvatska dugo oddržala. Meñutim, AngloAmerikancima ne bi išlo u prilog, da Crvena vojska dospije na Jadransko more, a Sovjetskomu Savezu da Anglo-Amerikanci zaposjednu zapadanu Hrvatsku, s njome i Sloveniju. Sva je prilika, kako bi rat svršio pregovorima, u kojemu bi sudjelovale tri velike sile. U tome slučaju pobjednički srbokomunisti u pokoljima ne bi imali podpuno slobodne ruke sbog medunarodnoga nadzora. Dakle, više bi Hrvata ostalo na životu. Sigurno bi se u šumama našlo mnogo hrvatskih vojnika. S ono malo što je krstarilo šumama, jugovojska se bavila još najmanje dvie godine. Da se držala svjeverozapadna Hrvatska, imalo bi to odjeka u Srbiji. Mnogi bi se i tamo latili oružja.

Da je hrvatsko političko vodstvo ostalo u domovini, vojska bi se branila na Zvonimirovoj crti, stoga se mogao očekivati povoljniji izhod rata za Hrvatsku. Svakako bi ostali uztrajniji hrvatski vojnici u sjevernoj Bosni, jer bi znali, da Hrvatska nije klonula. Doznali bi, kako nisu posljednji na braniku domovine. A srbokomunistima ne bi išlo gladko boriti se u takvim uvjetima na dva ratišta. Napuštanje domovine bijaše najkobniji čin koji se mogao dogoditi. I vlada i vojska i narod krenuli u susret varljivoj nadi. U Hrvatskoj protiv sebe imali jednoga neprijatelja, u tuñini dobili još jednoga.

POSLJEDICE POSTOJANJA NEZAVISNE DRŽAVE I BLEIBURŽKE TRAGEDIJE - Poslie višestoljetnih nastojanja, uzpona i padova, stoljetnih krvarenja na domaćemu prostoru u obrani domovine te povlačenja po europskirn ratištima, nebrojenim mukama, stradavanjima i poniženjima, napokon se 1941. hrvatskomu narodu ukazala prilika domaći se vlastite države. Obće političke prilike u Europi i svietu bijahu za to vrlo nepovoljne, ali izbora nije bilo. Moglo se prihvatiti ili odustati. I prihvaćeno je. Time je konačno hrvatskomu narodu vraćena čast i dostojanstvo, jer se kano državotvoran narod svrstao meñu jednake sebi. Biti Hrvat - značilo je biti priznat i poznat i cienjen meñu drugim narodima, u sebi osjećati zadovoljstvo, sreću i životnu punoću. Vas narod, nacija, svoje stvarateljske moći oslobada bitke za preživljavanje, za goli obstanak, već ih usmjeruje prema višim ciljevima, kako to čine ostali slobodni i neovisni narodi. 512


Stran 513 SD

Neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, unutarnji i izvanjski, na nju se obrušili svima

razornim sredstvima, tako da se od početka morala boriti za obstanak. Uzprkos činjenici što je sve državne ustanove morala stvarati, reklo bi se u trku, uspjela je u zavidnu roku hitro prebroditi početničke težkoće i čvrsto stati na noge. U nepovoljnu ozračju jako je izražena državotvornost hrvatskoga naroda i žarka želja za uzpostavom svoje države. Konačno je svatko bez bojazni mogao reći: "Ja sam Hrvat!" Na obće zadovoljstvo, NDH je uskoro i medunarodno priznata.

U četiri godine, koliko je živjela Hrvatska Država, većina je Hrvata prožeta osjećajem više vriednosti, koji stvara u duši postojanje vlastite države, naslonjene na dugu političku i bogatu kulturnu i znanstvenu baštinu. Akoli je nacionalna država ostvarbom najvišega sveukupnoga dometa jednoga naroda, onda je nju hrvatski narod pridobio dva puta u svojoj prošlosti. Odatle vjera u sebe, u priroñenu sposobnost, da možemo upravljati Hrvatskom Državom, kako to čine i drugi narodi, pa i oni što su daleko mladi od Hrvata. Osjećaj i čežnja za svojom državom, stečeno uvjerenje da smo je imali i uspješno je vodili u veoma težkim prilikama, ostali su trajni u duši hrvatskoga naroda. I oni se prenose s naraštaja na naraštaj; desetljeća i stoljeća mogu ostati potisnuti surovim prisilama, ali ne će se utrnuti. Planut će, čim puhne blag povjetarac. Poslie kratkotrajna življenja hrvatske države ona je nastavila tinjati u srdcima njezinih sinova i kćeri, doma i u tuñini. Kamo god se kretao Hrvat, nosio sobom potrebu za uzkrsnućem svoje države. U desetljećima srbokomunističkoga upravljanja golemaje većina Hrvata o svojoj Državi sanjala najdulje i najljepše snove i bila pripravljena za nju podnieti i najteže žrtve. Konačno, u dubini je čovjekove biti želja za osobnom slobodom i samostalnosti, još više za slobodom svoga naroda i nacionalnom državom. Srbokomunisti pružili Hrvatima nekakav truli nadomjestak nazivan Federalna Republika Hrvatska, Socijalistička Republika Hrvatska te još kojekakav naziv. Ali to bi tek privid i ruglo od države, srbijanska kolonija.

Nezavisna Država Hrvatska nestala je stvarno kada je u svibnju 1945. srbokomunistička vojska izbila na njezine zapadne granice. Posve će izdahnuti u dvorcu kod austrijskoga gradića Bleiburga 15. svibnja činom prisile na predaju Hrvatskih oružanih snaga. Ni jedna strana pregovornica ne stavi svoj podpis na objavu o predaji, jer ista nije ni napisana, sbog toga taj čin ne sadrži pravnu valjanost.

Kada se tko nade izmeñu dva zla, bira manje. Hrvatske oružane snage dospjele meñu dva zla, dvie vatre. Na jednoj strani prisilan povratak u Jugoslaviju, stvarno u pakao, u smrt. Na drugoj se postavila britanska vojska u jačini jednoga korpusa. Gotovo bezznačajna snaga uzporedi li se s hrvatskom 513


Stran 514 SD

vojskom! Istina, hrvatska vojska bila obterećena velikom množinom izbjeglica, ali ih je ipak mogla štititi od Titove i britanske vojske.

Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga, naravno, nije znao kako se Titovoj politici u austrijskoj Koruškoj, dakle i samu boravku njegove vojske na austrijskome tlu, protive sve tri velesile - Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, stoga je Tito imao male izglede na dublji prodor u Austriju. Sbog toga ostao opreznim i svoje snage zadržao na graničnome rubu, kako bi se u kratku roku mogao povući na jugoslavenski prostor. Tako hrvatska vojska tih dana prema sebi imala uglavnome Britance. Njemačka je već podpisala predaju, ostala u Europi jedino pod oružjem hrvatska vojska od svih, što se nalazile na protivnoj strani. Vojska države koju nisu priznavali saveznici, ali nije ni ratovala protiv njihove vojske.

Prisjetiti se je dogañaja, kada je postrojba Crne legije smiono nasrnula na britanske položaje, da se Britanci razmaknuli i propuštali ih u dubinu. Do oružana sukoba nije došlo, legionari se predali američkoj vojsci. Amerikanci ih prihvatili kano ratne zarobljenike i nisu ih izručili Srboslaviji. Budući da je predaja srbovojsci značila gotovo sigurnu smrt, Hrvatske su oružane snage morale silom prokrčiti put u dubinu i položiti oružje američkoj vojsci. Akoli to ne bi išlo, onda se moralo opirati svim sredstvima protiv predaje srbokomunističkim ubojicama. Svojim bi odlučnim držanjem uzbudili dio demokratskih snaga u zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama. Ipak bi zapadne države, osobito Sjedinjene Američke Države, nastojale izbjeći krvoproliće poslie rata u Europi i prihvatile bi hrvatske vojnike kano svoje ratne zarobljenike. S njima i izbjeglice. Hrabrima i Bog pomaže. Njih svatko cieni i štuje. Kako god bi bilo, Hrvati bi neuzporedivo bolje svršili, da se odlučili za takav put, negoli što su mirno kao ovce pošli u klaonicu. Sjedinjene Države bijahu veoma osjetljive na bilo kakav zapletaj u Europi dok su u ratu s Japanom. Za pobjedu nad Japanom bio joj potreban i Sovjetski Savez, koji je potom napao Japance u Mandžuriji i Koreji. Jasno su upozorile Britaniju, neka se ne zapliće ni u kakav vojni sukob na crti s jugoslavenskom i sovjetskom vojskom dokle ne poraze Japan. Podsjećam, već prvih dana D. Eisenhower ponudio Britancima, da će u južnu Njemačku primiti 150.000 Hrvata iz Koruške, preko čega Britanci priedoše mučke. Naposljedku, ako se moralo ginuti, vojnički je, da se padalo u bitkama, nego razoružan na Križnome putu. Na najveću hrvatsku nesreću, vodstvo hrvatske vojske odlučilo se za jugoklaonicu, mjesto za častnu smrt. To im se ne može oprostiti. Da se odredilo za prvo rješenje, mnogo bi Hrvata bilo poštedeno svih nedaća i smrti. Nitko ih toliko ne bi usmrtio, koliko su srbovojnici.

Na Križnome je putu te u poraću hrvatski narod desetkovan. Ostao je bez visoka postotka svoje mladosti i obiteljskih hranitelja. Utrnuta su mnoga 514


Stran 515 SD

ognjišta, a na novima nikada ne će proplamsati oganj. Unatoč nezapamćenu genocidu nad hrvatskim narodom, preživjelo ljudstvo ne će pokleknuti, niti klonuti duhom. Naprotiv! U njemu je roñen jak odpor, prkos i osnažena volja za samoodržanjem. U tome uztrajao nepokolebivo, prkosno i buntovnički. Pretrpljeni udarci i pale žrtve nikada nisu zaboravljene; uspomene na njih postale neutrnjive, djelovale nadahnjujuće za buduća budenja, pokrete i žrtvovanja za najsvetiju stvar.

Hrvatski nacionalni osjećaj i bojeviti duh nisu se mogli slomiti. Pojedinci i manje skupine po cieloj Hrvatskoj davali odduška svojim osjećajima i izstupali na razne načine protiv srbokomunističkoga nasilja. Svakoga mjeseca i godine sudilo se u većini mladim Hrvatima sbog izkazivanja nacionalnog osjećaja. Iz svega izrastao svenarodni pokret 1970. i 1971. nazvan Hrvatsko proljeće. Većina se Hrvata našla na okupu i držala za jedan štap. Hrvatsko je proljeće presječeno grubom silom srbokomunističke zločinačke vlasti. No, bijaše to njezin posljednji djelotvoran trzaj. Još više je hrvatskoga naroda dobila protiv sebe, naročito meñu mladeži. Mnogi se sinovi i kćeri stupova ondašnjega vladajućega sustava, u većini učenici i sveučilištarci, okrenuli protiv svojih roditelja. Ta vlast ne bi više sposobna i moćna uspješno držati uzde u svojim rukama. Daleko bila od toga, da bi i približno zadovoljavajuće odgovorila gospodarstvenim izazovima svoga vrjemena. Vlastodržci nastojali svoj okoštali politički i gospodarski sustav popraviti raznim sitnim preoblikama (reformama) nadajući se, kako će krparenjima jedne bolestne stvarnosti ozdraviti na smrt osudeno družtvo. Ni domaći ni tudi liekovi ne mogahu ga dignuti s umiruće postelje.

Množtvo je Hrvata spasilo glavu biegom u tuñinu. Naselili se po zapadnoeuropskim zemljama, Americi, Kanadi, Australiji i drukdje. Stvorili više političkih ustrojba, koje su djelatno djelovale. Izdavale svoja glasila i knjige, u kojirna se čitala istina o težku položaju hrvatskoga naroda i njegovim težnjama. Njihov slobodni glas dopirao u domovinu, domovinski opet utjecao na njih, i tako se nacionalna borba hrvatskoga naroda u domovini i izseljeničtvu slievala u zajedničku rieku. Ne može se zaboraviti tvarna i novčana pomoć izseljenih Hrvata svojima u domovini, i to u poraću, kada biše izrazito težka vrjemena u svakome smislu. Bez obzira kdje se nalazili, Hrvati se pokazivali kano jedinstven narod, koji se bori za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Kada je gotovo nakon pola stoljeća kucnuo odlučujući trenutak, biti ili ne biti, hrvatski je narod, već u cielosti medusobno gotovo izmiren, kano jedan ustao braniti domovinu. I sinovi i unuci svih djedova srdcem i dušom stali kano jedinstven grudobran prema napadaču na Hrvatsku Domovinu odbijajući nasrtaje srbijansko-srbskih bradatih spodoba i hrvatoždera. I ta 515


Stran 516 SD

hrvatska mladost pridobila ono, što prie pola stoljeća izgubiše njihovi predci. Iz praha svih hrvatskih Bleiburga i Križnih putova izniknuše mladi hrvatski naraštaji i u krvi izboriše neovisnu Republiku Hrvatsku. Ne trieba sumnjati, da će je buduća pokoljenja čuvati i zadržati neovisnu i samostalnu. Predstoji im živjeti u Hrvatskoj i za Hrvatsku!

Ni Hrvatski smrtni put, ni Križni put kano njegovo najpogubnije i najsmrtnije razdoblje ne bijahu neplodni niti uzaludni. Iz njih je izronila DRŽAVA! 516


Stran 517 SD

KAZALO NAVEDENIH OSOBA A Babić, Ljubo 141 Adelung, Johann Christoph 62 Bach, Alexander 93 Alač, Andrija 455 Bačić, fra Paško 239 Alajbegović, dr. Mehmed 353 Bačić, fra Petar 239 Aldington, drugo v. Low, Toby 328, Baće, Maks (Milić) 379

370, 371 Baćović, Petar 135, 149, 151, 160 Aleksić, Radomir 130 Baglivi, Vlaho 116 Aleksije III., car 26 Bajazit I. 34 Alexander, Harold 328, 329, 339, 341, Bajić, fra Leonard 239, 465

352, 353, 366, 368, 384 Bajić, Marko 61 Alexander, Stella 351 Bakarić, Vladimir (Svileni) 118, 196, Ali ć, Ive 449 354, 507 Alighieri, Dante 324, 435 Ban, Anda 155, 156 Aljinovi ć, vozač 103 Ban, Ćoško 155 Amundsen, Roald 303 Ban, Jadre 155 Andronik II., car 26 Barbarosa, Friedrich 23 Anñelić, Pavle 93 Bartulović, don Bogoslav 185, 186, Angjelinović, Berislav 92 237, 238, 447 Angjelinović, Budislav Grga 87, 92 Bartulović, Nediljko 462, 463 Anka 154 Basariček, Šuro 95, 106 Ante 222 Basta, Milan 308, 309, 310, 311, 312, Antunović, Pero 222 316, 335, 338, 340, 341, 342, Appendini, Franjo Marija 61 344, 345, 346, 359, 398 Aračić (Jakišić), Ante 431 Bašić, Nataša 64 Artuković, Andrija 131 Batinić, Ivan (Poć) 454 Augustinčić, Antun 446 Batranović, Savo 444

Bauer, don Antun 97 B Bazala, Albert 106

Babić, Tomo 61 Bazo, fra Krsto 239 Babić (Kovačević), Marijan 451 Becić, braća 102 517


Stran 518 SD

Begović, Josip 105 Bošković, Ruder 116 Belić, Aleksandar 52, 70, 127, 128 Bošnjak (Kekić), Mate 206 Belinić, Marko 437, 438 Božović, Božo 227 Belostenec, Ivan 60, 61, 116 Bračič, dr. Vladimir 291 Beljo, Ante 48, 239, 327, 336, 360, Bračulj, Ivan 185

365, 375 Bradarić, fra Frano 239 Benešovski, Matous 59 Bradarić, fra Stanko 211 Benutić, fra Ante 239 Braenović, don Josip 150, 444 Berardi, Paolo 156 Brajković, Filip 194 Berija, Lavrentij 373 Brajša, Vladimir 456 Berislavić, Petar 116 Branković, ðorde 93 Berus, Anka 507 Branković, ðurañ 112 Bethell, Nicholas 360 Brbić, Marijan 222 Bevanda, Silvestar 429 Brekalo, Mate (Kalda) 451, 453 Bezina, fra Ivan 239 Brekalo, Nikola 451 Bili ć, Drago 429 Brekalo, Petar Dinko 451, 453 Bili ć, Ivan 451 Brezovački, Tito 65 Bili ć, Jure Juko 451, 453, 454 Brilej, Joža 241 Bilobrk, Mirko 237 Broz, Ivan 43 Binder, pukovnik, 209 Broz, Josip Tito 89, 118, 120. 136, Bismarck, von Otto 68 146, 171, 174, 177, 182, 198, Bjedov, Stevo 194 240, 257, 324, 329, 336, 337, Blasko dr., 190 357, 367, 377, 378, 386, 464, Blažević, Jakov 378 492, 503, 504, 514 Blažević, Luka 378 Broz, Vladimir 505 Blažević, Nikola 159 Brtan, Ivan 159 Blažić, fra Marijan 243 Budak, Mile 100, 106, 271, 375, 422 Bleiweiss, Janez 77 Budimir, Milan 128 Boban, Rafael Ranko 347 Bukarica, Anka 109 Bogdan, Petar Peko 211, 227, 237 Bukarica, Marija 108 Bokež, Ivan 378 Bulat, dr. Edo 92, 353 Bolčić, Mate 203, 205 Buljan, Vice 222, 238, 507 Bonaparte, Napoleon 341 Burger, don Julije 246 Bosnić, Marijan 447 Bušelić, Srećko 221 Bopp, Franz 58, 60 Borić, fra Frano 221, 239 Borjan, Bude 147 C Borković, fra Jozo 239 Cajnkar, Drago 409 Borojević, Svetozar 82, 116 Cane, udbaš, 185 Bošković, Ivan 10 Capone, Al 181 518


Stran 519 SD

Cargill, brigadir, 370 Čolaković, Rodoljub 177 Chalker, Linda 370 Čolović, Tode 194 Cecelja, Vilim 488 Čondić, Ivan 150 Carev, fra Žarko 188, 189, 229, 239 Čorak, Ivan 103 Carević, don Josip Marija 240 Čubrilović, Vasa 72 Cekinić, L. 60 Čudić, Dragica 190 Cepić, Ante 378 Čulić, 213 Churchill, Winston 135, 321, 325, Čumić, Milivoj 104

326, 327, 331, 339, 341, 357, 363, 367, 372, 506, 508

Ciliga, Ante 174 Ć Cincar, Emil 262, 267 Ćelić, Ivan 429 Cincar Marković, Aleksandar 107 Ćetković, Pero 194 Crljen, Daniel 335, 338, 339, 340, 342, Ćirić, Boško 311

344, 346, 352 Ćorić, Ivan Iko 451 Crnojević, Arsenije 112 Ćorić, Marija 424 Culjaga, Martin 223 Ćosić, Dobrica 308 Cvetković, Dragiša 107 Ćubić, Ivan 451 Cvijić, Jovan 68, 69 Ćuk, Glišo 194 Cvitanović, fra Ante 236 Ćulum, fra Karlo 239

Ćurković, Toma 230 Č

Čačković, Miroslav 105 D Čaljkušić, Mate (Krnjeval) 460 D., udbaš, 282 Čanić, Dragutin 358 Dadić, Mile 157 Časlav, knez, 22, 31 Dalmatinac, Juraj 116 Čatipović, Ivan 223 Damjanović, Danić Danilo 143, 144, Čavićeve djevojke 258 145, 146 Čavka, fra Ante 108, 188, 193, 225, Dandolo, Andrija 26

228, 229, 277 Dangić, Jezdimir 48, 135 Čavrlj, Marijan 461 Dapčević, Peko 197, 263, 378 Čavrlj, rod. Frankić, Zorka 188, 220 Davidović, Dimitrije 57 Čenić, Pavao 227 Davidović, Ljuba 93 Čerina, 213 Dedijer, Vladimir 192 Četnik, Jovo 194 Delić, don Niko 221 Čingrija, Pero 40, 42 Della Bella, Ardelio 60, 61 Čizmić, Andrija (Bukarica) 235 Derenčin, Pavlić 281 Čizmić, Filip (Balkan) 215 Despot, Zvonimir 9 Čizmić, Frankan 201 Deur, Božo 221 519


Stran 520 SD

Devčię, don Marko 221 ðilas, Pero 144, 181, 192 Devčić, Stipe 97 ðogo, Gojko 135 Dimitrijević, Dragutin (Apis) 72, 107 ðorñević, Jovan 128 Dimitrov, Georgi 118 ðorñević, Vaso 39 Dinić, Tasa 127 ðujię, Momčilo 131, 135, 152, 153, Divić, Ivan 222 156, 158, 294, 502 Dobrovsky, Jozef 57 ðukić, Stipe 444 Dolački, Franjo 358 ðurdević, Bartol 59 Domitrović, Ivan 103 ðurdević, Ignjat 69 Domljanović, Špiro 451 ðuričić, Ilija 128 Donitz, Karl 342, 363 ðuričić, Pavle 361 Douglas, satnik, 354 ðurkovečki, Josip 61 Dragojlov, Fedor 358 Drapšin, Petar 194, 197, 377, 378 Draušnik, Jurica 507 E Drenovec, Lojze 504, 505 Eisenhower, Dwight 329, 342, 343, 362 Drljević, Sekula 148 Ekmečić, Milorad 80 Držić, Marin 65, 69, 116, 218 Elisabeta, častna sestra, 226 Držić, ðore 6S Engel, Johann Christian 56 Dubajić, Simo 194, 378, 379 Engels, Friedrich 433 Dučić, Jovan 196 Erceg, fra Josip 239 Dujmović, Ivan (Rus) 433, Ercegovię, Dragan 271 Duković, Vjeko 449 Erdeljanović, Jovan 128 Dusper, Zvonimir 189, 249, 395, 398,

404, 412 Dušan Silni, 24, 28 F Dušević, Ivo 103 Filipović, Ivan 96 Duvančić, Jure 227 Filipović, Lenka 202 Dvornik, 213 Fortis, Alberto 58

Francetić, Jure 135 Franck, Jozua 479

DŽ Franco, Francisco 48S Džal, Franjo 358 Frangeš, Oton 105

Frankići, pitomci 407 Frankić, Mijo Mišuka 451

ð Frankić, Nikola 169 ðakovię, Mate 184 Frankić (Talić), Ante 461 ðekić, 183 Frankopan, Krsto 473 ðerek, Ivan Iko 394, 429 Freudenreich, Aleksandar 106 ðilas, Milovan 177, 182, 233, 336, 337 Fritz, Julije 358 520


Stran 521 SD

G Has, Berta 118

Gaće, Ivan 187, 200, 202, 279 Haller, Albert 418 Gaj, Ljudevit 64, 65, 77, 106, 469 Harrison, novinar, 435 Galenis (Hruby), Sigismund 59 Hebrang, Andrija 118 Garašanin, Ilija 66, 149 Hećimović, Josip 364, 375, 380 Garić, mladię, 184 Hektorović, Petar 65 Garin, Frano 184 Herceg, Stjepan 190, 259, 273, 282 Gebhardi, L. A. 56 Herenčić, Ivan 338, 339, 340, 362 Generalić, Ivana 154 Hitler, Adolf 69, 175, 176, 342, 480, Giaconi, Josip 191 484, 485, 487, 493, 494, 496 Gizdię, Drago 151, 201, 205. 206 Hočevar, Franc 89, 372 Glaise Horstenau, Edmund 505 Hočevar, Jelko 293 Glavaš, fra Augustin 239 Holjevac, Veco 507 Godeša, Bojan 132, 241 Honorije III., papa 28 Gojsalię, Mila 156 Horvat, Rudolf 90, 91, 98, 103 Gospodnetić, Markantun 116 Horvat, dr. Stjepan 418 Gošnjak, Ivan 507 Hranilović, Marko 104 Gotovac, Jakov 156, 158 Hrastinski, Mirko 257 Grabić, Andelko 358 Hrebeljanović, Šorde 34 Grabovac, fra Filip 195, 199 Hristić, Stevan 128 Grajf dr., 190 Hrnčevię, Josip 359 Granña, Ivan 95 Hrnjak, Jovo 159 Grbić, Natali 368 Hromić, Muharem 358 Grebenc, župnik, 190 Hubl, Hinko 358 Gregorić, Mirko 358 Hurd, Douglas 370 Gregorić, Pajo 258 Grgur, nadbiskup, 25 I Grubišić, Klement 60 Ibrovac, Miodrag 128 Grubor, Dragan 197 Ilić, Veljko Grujić, ðuro 358 Irina, princeza, 481 Grum, France 366, 372 Isus Krist 61, 323 Gundulić, Ivan 65, 69, 106, 116 Ivan Pavao II., 28 Gustović, Artur 358 Ivanić, Momčilo 93

Ivanković, fra Ladislav 150 Ivanjko, dr. Šime 409

H Ivazi, 226 Habdelić, Juraj 60, 61 Iveković, Ćiril 106 Hadrovics, Laszlo 8 Ivezići, 142, 147 Hadži - Ruvim 112, 133 Ivičević, Pero 229 Hagen, Walter 505 Ivčić, Stjepan 70, 128 521


Stran 522 SD

J Kadić, Ante 242

Jagić, Vatroslav 37 Kadijević, Dušan 103 Jaković, Dane 378 Kajda, Ivan 103 Jakšić, Pavle 197 Kalik, kalušer, 152 Jakšić, Zvonimir 358 Kalinić, fra Rafael 239 Jambrešić, Andrija 60, 61 Kamber, don Dragutin 110, 239, 295 Jančiković, Tomica 171, 444 Kapetanović, Nikola 262 Janeš, Josip 444 Kapičić, Jovo 194 Janić, Vlado (Capo) 119, 501 Kapor, Čedo 212 Janković, Šura 127 Karačić, domobran, Jankovię, Velizar 127 Karadžić, Vuk 37, 43, 55, 56, 57, 58, Janković, Vladimir Velmar 130 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, Jedinac, Bato 311 140 Jelačić, Josip 116 Karadorde, 34, 51, 112, 133, 172 Jerković, fra Jozo 227, 239 Karadordević, Aleksandar I. 45, 52, Jerković (Šiklić), Tonći 226 54, 74, 93, 95, 96, 101, 116, 378 Jireček, Konstantin 56 Karadordević, Pavle 52, 97, 107 Jodl, Alfred 343 Karadordević, Petar I., 52, 74 Jojić, Rista 127 Karadordevići, 52, 92, 112 Jojić, Milivoj 160 Karaman, dr. Ljubo 435 Joso, zvonar 225 Karapandžić M., Borivoje 351 Jova 268 Kardelj, Edvard 337 Jovan, episkop 127 Karmić, Ivan 227 Jovanić, Šoko 128, 141, 144, 145, 146 Kastelic, Vinko 241 Jovanović, Aleksandar 127 Kašić, Bartol 60, 116 Jovanović, Šoka 141 Katančić, Matija Petar 60, 61 Jovanović, Žikica (Španac) 501 Katičić, Vladimir 106 Jukić, Čedomil 457 Keča, Jovo 146 Jukić, Mile 157 Kegalj, Ante Tone 451 Juraj, car, 26 Keightley, Charles 89, 371 Jurak, dr. Ljudevit 419 Keller, Alexander 355 Jurin, J. 60 Kerin, Vladimir 95 Jurišić, Julije 222 Khuen Hedervary, Dragutin 38, 39, Jurjević, Ante Baja 222 42, 43 Jurjević, Jure 261 Kirigin, Tito 223 Jurković, Branko 223 Klaričić, Dobro 248 Klašić, M. 60

K Klović, Julije 116 Kačić, Andrija 106, 202 Knezović (Dugarię), Mate 452 Kačić, Bože 378 Knežević 104 522


Stran 523 SD

Knežević, Rade (Tihi) 310, 311 Krsmanović, M. 127 Kocev, komesar, 371 Krstulović, Vicko 194, 222, 507, 508 Kokeza, Frane 225 Krstulović, Vojko, 223 Kollar, Jan 57 Kršnjavi, Izidor 99 Kokot, Jovan 311 Krušelj, Željko 8 Komnen/Komnin, Manojlo 23, 24 Kržanić, Ante 221 Konc, Andrija 423 Krželj, liečnik 420 Končar, Rade 118, 178 Kuharić, Franjo 29, 51 Konjović, Petar 127 Kujundžić, Nedjeljko 151, 162 Kopinič, Josip 118, 119, 178 Kumanudi, Kosta 127 Kopitar, Bartolomej/Jernej 58, 59, 64 Kundid, Mile 429 Korać, Dule 378 Kurelac, Ivan 358 Kordić, Siniša 130 Kurević, Ivan 247 Kornig, Franz 61 Kuripešič, Benedikt 30 Kos, Milko 132, 496 Kurtović, Jure 433 Kos, Vinko 422 Kuveždić, Ivan 252 Kosić V., Petar, 127 Kvaternik, Eugen 473 Kostić, Dušan 311 Kvaternik, Slavko 358 Košutić, Ivan 487 Kotruljević, Benedikt 116 Kovačević, Andrija 457 L Kovačević, fra Anselmo 239 Labor, fra Roko 227 Kovačević, Damjan 130 Labrović, Luka 237 Kovačević, Jerko 202 Lačić, Josip 223 Kovačević, Marijan 454, 455 Lapić, fra Milan 211, 239 Kovačević, Vlado 197 Lasić, Ivan 453 Kozarčanin, Ivo 101 Lasić, Jakov 452, 453 Krajačić, Stevo 507 Lasić, Mate 453 Kraljević, Novica 122 Lasić, Vedran 453 Kranželić, Ivica 507 Laskarin, Teodor 28 Kranjčević, Silvije Strahimir 217 Latković, Vido 130 Krasnov Nikolajević, Nikolaj 373 Lazar, knez, 34, 112, 133 Krasnov, Petar 373 Lenjin I., Vladimir 240, 433, 484 Krasovac (Frana), Boris 444 Leontić, Ljubo 198 Krečak, ðuro 243 Lerić, Ivan 459 Krek, dr. Miha 372 Letica, Dušan 127 Križanić, Juraj 76, 106, 469 Letica, Čedomil 222 Krleža, Miroslav 74, 87, 94 Liska, Feodor 444 Krpan, Manda 143 Lohr, general, 352 Krpan, Pipina 143 Lompar, Blažo 197 523


Stran 524 SD

Lončarię 226 Madunić (Pivię), Petar 451 Lorković, Mladen 291, 453, 483, 505 Madunić, Stipe 459 Low, Toby (Aldington) 328, 366, 508 Majer, Ivan 358 Lozo, Pavao 200, 202, 204 Majetić, Bogdan 358 Ložar, Rajko 132 Makarije, patriarh, 21 Luburić, Vjekoslav Maks 347 Mal, Josip 132 Lucić, Hanibal 65 Malešević, Slavko 222, 227 Luetić, Andrija 463 Malin, Naum 64 Luetić, Ante 222 Mandarić, don FIlip 236 Luetić, Bartul 223 Mandić, Gligorije 194 Luetić, Bruno 150 Mandić, dr. Nikola 271, 319, 355, 375 Luetię, Damir 463 Manola, Romuald 358 Luetić, Ivan 463 Mara, kneginja, 34 Luetić, Ivan pok. Marijana 164 Maretić, Tomislav 43 Luetić, dr. Josip 201 Marić, Ivanko 224 Luetić, Mara 164 Marić, Milan 118, 174, 176, 177 Luetić, Milan 111 Marija Terezija, carica, 29 Luetić, Tomislav 164 Marinović, Stipan 157 Lugonjić, Ivan Škare 451 Marjanović, Jovan 80, 107, 113, 172 Lugonjić, Ivan Ivota 451 Marković, Aleksandar Cincar 127 Lukač, Pavao 103 Marković, Lazar 127 Lukanec, Rudolf 358 Marković, podporučnik 102 Luković, Kosta 130 Marković, Simo 174 Lupis, Pedro Valentino 59 Markulj, Ivan 358

Marolt, France 132 LJ Maršić , Nikola 378

Ljotić, Dimitrije 127, 137, 253, 294 Marulić, Marko 65, 67, 106, 116 Martić, Jovo 194 Marušić, Dane 163

M Marušić, Milan 270 Macura, Slobodan 194 Marx, Karl 240, 433 Maček, Ivan 241 Maslać, don ðuro 212 Maček, Vladko 104, 107, 112, 171, Masleša, Veselin 177

198, 353, 479 Mašeg, Dragutin 106 Madunić, Ante 206 Mašin, Draga 52 Madunić, Cvitan 447 Matas, Nikola 238, 239 Madunić, Josip 447 Mateljak, Mate 215 Madunić, Marijan 447 Mates, Leo 118 Madunić, Mate 447 Matičević, Stjepan 106 Madunić (Antunovię), Mate 162 Matić, fra Pavao 221 524


Stran 525 SD

Matija, susjeda, 285 Mijović, Aleksandar 127 Matijašević, I. M. 60 Mikalja, Jakov 59, 61 Matijević, Ana 445 Mikec, Nikola 358 Matijević, Dušan 462 Miklošič, Fran 77 Matijević, ð. 60 Milanović Litre, fra Stanko 236, 237 Matijević, Ivan 462 Mileta, Ćika Laćkov 226 Matijević, Josip Ernest 61 Mileta ž. Špirina, Ćiginica 226 Matijević, Matija 444 Mileta, Špiro (Ćigo) 226 Matijević, Miroslav 145 Milete, 226 Matijević, Stipe 462 Milica, kneginja, 34 Matković, Hrvoje 476, 478 Milinović, Bariša Bacelja 188 Matković, Jure 452 Milinović, Mara 221 Matković, Stjepan 103 Milinović, Matija 258 Matoš, Antun Gustav 287, 323 Milinović, Stipe 454 Matusinović, Jozo 455 Milković, Ante 159 Matz, Rudolf 106 Milković, Ivan 159 Mayer, Milutin 106 Milković, Marko 159 Mažuranić, Ivan 43, 101, 106, 281 Milojković, Mirko 194 Mc Millan, Harold 341, 369 Miloslavić, dr. Andro 420 Medvešček, Stanko 241 Miloslavić, dr. Eduard 419, 420 Medvidović, Jozo 452 Miloš, komesar, 395 Megiser, Hieronimus 59 Milošević, Slobodan 68, 136 Menčetić, Šiško 65 Milutinović, Simo 67 Menñušić, fra Ivon 465 Miljković, Kristivoje 225 Merćep, Marijan 267 Mirošević, fratar 465 Merćep, Srećko 162 Mišić, Petar 127 Merkulov, Vsevolod 373 Mitar 268 Mesić, Ivan 358 Mitrović, Golub 139 Meštrović, Ivan 75, 78, 80, 354 Mladenović, Tasa 194 Metikoš, Stjepan 338, 340, 358 Mladina, don Jure 185, 186, 239 Mičić, Mićo 358 Mladina, Marija 237 Mihailo, kralj, 24 Mohorovičić, Andrija 116 Mihailović, Dragoljub Draža 34, 25, Moltke, Helmuth von 320

48, 72, 80, 92, 134, 135, 136, Moljević, Stevan 72 137, 140, 151, 160, 168, 171, Morača, Milutin 141, 145, 197 172, 178, 378 Moravec, Vjekoslav Luidi 221

Mihailović, Justin 64 MortiBija, Tias 359 Mihailović, Milorad 127 Moskovljević, Miloš 128, 129 Mihaljević, Joso 188 Mrkonjić, Petar 133 Mihanović, Antun 77 Murat, car, 34 525


Stran 526 SD

Mussolini, Benito 91, 480, 481, 484 Obren, očuh 3S Mustapić (Purkanović), Ante 162 Obrenović, Aleksandar, 52 Mustapić, Jozo 4S4 Obrenović, Milan 112 Mustapić (Zelić), Petar 451 Obrenović, Miloš 34, 51, 52, 112, 136, Mustapić, Tomislav Mislav 204 172 Mustapić, Stipe 454 Obrenovićevi, 52 Mušicki, L. 63, 6763, 67 Obrenovići, 92, 112 Mužić, Ivan 10, 33 Odavić, Petar 130

Olujić, Jozo 103, 236, 239, 238 Olujić, Mladen 461

N Olujić, Vinko 451 Nañ, Kosta 197, 378 Olujić, Željko 175 Nagy, Stjepan 189, 375 Olujić-Matić, Marija 221 Nahtigal, Rajko 132 Orbini, Mavro S6, 57 Nardelli, Nikola 358 Orešković, Marko 146, 185 Nazor, Vladimir 196, 507 Orešković, dr. Mladen 246 Nedić, Milan 48, 123, 137, 172, 253, Ostojić, Dušan 310, 311

294, 468 Nektarije, episkop 128 Nemanić, Stevan Dušan 24 P Nemanjić, Sava 23, 25, 27, 28, 136, 416 Palameta, Miroslav 43 Nemanjići, 23, 24, 32 Palerme, Jean 59 Nešković, Blagoje 118 Pandurović, Simo 130 Neumuller, seljak, 459 Pantelić, G. 67 Niederlander, Julije 358 Pap, Pavao 118, 178 Nikčević, Vojislav 24, 25 Paponja, fra Fabijan 235 Nikolić, Vinko 101, 335, 354, 421 Parčić, Carlo S9 Nosić, Frano 201, 202, 203, 205 Pašić, Nikola 72, 136 Nosić, Iva 212 Patačić, A. 60 Nosić, Marija 212 Pavelić, Ante 95, 97, 117, 118, 120, Novak, Marcel 504 121, 122, 171, 175, 200, 230, Novak, Viktor 128, 129 291, 319, 344, 352, 475, 480, Novaković, Niko Longo 122 481, 482, 483, 486, 488 Novaković, Stojan 68 Pavičić, Luka 141, 143, 147 Novosel, Vanda 118 Paviša, fra Petar 239

Pavišić, Miljenko 222 Pavle, patriarh, 28, 29

O Pavlinović, Dinko 454, 455 Obilić, Miloš 133 Pavlinović, Kažimir 454, 455 Obradović, Dositej 56 Pavlov, fra Vlade 236, 239 526


Stran 527 SD

Pavlović, Ludvig 190 Poljak, fra Jozo 239 Pavlović, Todor 66 Pomey, Franjo 60 Pećanac Milovanović, Kosta 134, 137 Popić, Ivan 358 Pećić, Dragutin 127 Popovič, Janez Valentin 58 Pejačević, Franjo 56 Popović, Koča 177, 197, 280, 378 Pejković, partizan 203 Popović, Mihailo 127 Peraica, Jakov 103 Popović, Pavle 67, 68, 69 Perčec, Gustav 175 Popović, Svetislav 127 Perčević, Ivan 358 Popović, Vlado 118, 178 Pernar, Ivan 95 Porfirogenet, car 63 Pertot, 190 Potočnik, Jakob (Lulica) 236, 237 Pešević, Lujo Vjeko 444 Predavec, Josip 106 Petan, Žarko 192, 308 Prelas, Vlado 429 Petar II., 145, 226, 257 Prelas, Žarko 429 Petković, Radovan 311 Prešeren, France 77 Petranović, Teodor 37 Pribičević, Svetozar 87, 92, 93, 100, 101 Petričević, Frano 148 Pribojević, Vicko 76 Petričević, Jozo 219 Princip, Gavrilo 149 Petričević, Branko (Kada) 194, 197 Princip, Slobodan 183 Petrović, ðorde 51 Protić, Stojan 93 Petrović, Nikola I., 73 Prvovjenčani, Stevan, 23, 26, 28, 136 Petrović, G. 67 Pučnik, J. 378 Petrović, Petar Njegoš 66, 73 Puhalo, Mirko 444 Petrović, Veljko 130 Purišić, Ivo 214 Petrovići, 73 Pust, Anton 241 Petyo, Janko 452 Pušek, Tomislav 8 Pezelj, Celimir 223 Pichl, Stjepan 441 Pijade, Moša 177, 182, 357 Q Pilar, Ivo 23, 29, 30, 31, 32, 33, 36, Quisling, Vidkun 474, 486

37, 68, 84 Pilipović, Milica 143 Pištelek, Toma 452 R Plechaty, dr. Viktor 355, 421 Racine, Jean Baptiste 435 Pleić (Pržić), Ante Anćola 451 Račić, Puniša 96, 105, 117 Pleić (Pržić), Jakov 451 Rački, Franjo 106 Pleić (Pržić), Stipe 451 Radas, Kata 228 Plenča, Dušan 122 Radica, Bogdan 153, 171, 196, 198, Pleško, Stane 366, 372 223, 232, 233, 258, 271, 332, Polovina, Gojko 143 356, 472, 503, 504 527


Stran 528 SD

Radić, Antun 509 Roosevelt Delano, Franklin 327, 372 Radić, Pavao 95, 106 Rosandić, Toma 127 Radić, Stjepan 88, 91, 94, 95, 104, Rose - Price, Robin 351

105, 116 Rosić, Ivan 105 Radonić, fra Bone 239 Rožić, 213 Radoš, profesor 202 Rubina, Ivo 207 Radonjić, Jovan 128 Rudež, Mišo 451, 453 Radenović, Stevo 146 Rukavina, Juco 375 Rafajlo, 154 Rullmann, Hans-Peter 336 Rafajlović, Žika 127 Rupčić, krilnik 365 Raič, Stipan 451 Rupnik, Lev 132 Raić, fra Serafin 239, 465 Rajačić, Josip 38, 67 Rajić, Jovan 55, 57, 68 S Rajković, zapovjednik, Sabljak, Petar 358 Ramić, Ivan (Kuko) 187, 190 Sacher, Rudolf 358 Ramljaci, 226 Sajovic, Feri 293 Ramljak, fra Julijan 226 Sajovic, Jožko 293 Ramljak, Pešo 226 Salko, vojnik, 227 Ranke, Leoplod 56 Sarkotić, Stjepan 116 Ranković, Aleksandar 193, 378, 421 Savoia Aosta di Spoleto, Aimone 481 Ranogajec, Vladimir 465 Schlacher, Miroslav 358 Rašeta, Boško 146 Schlozer, August Ludwig 58 Rašković, dr. Jovan 22 Schuch, Antun 358 Reljković, I. S. 60 Schweizer, Waldin 248 Reljković, M. A. 61 Scott, Patrick 328, 329, 331, 335, 338, Reven, Zdravko 241 340, 341, 342, 350, 355, 362, Ribičić, Dinko 447 366 Ribičić, Mitja 391 Scott, Robert 303 Rilke, Erich Marija 423 Seferović, Ivan 358 Ristić, Svetozar 128 Sekulić, Nine 227 Ritter Vitezović, Pavao 56, 60 Serdarević, Ljubo 454, 455 Roccabonella, Nicola 59 Sertić, Tomislav 338, 358 Rohač, Vasilj 435 Servatzy, Vjekoslav Rojc, Milan 106 Shakespeare, William 435 Rokvić, Mane 152, 156 Silov, fra Pavao 239 Rolf, Tomislav 358 Simonida 26 Romac, fra Ante 236, 239 Simović, Dušan 107 Romac, Duško 279 Sinñelić, Stevan 112, 133 Romac, Stipe 279 Sirc, Ljubo 292, 292, 300, 466, 499 528


Stran 529 SD

Sivrić, Mariofil 235 Stjepan, Dragutin 31 Skaljer, Orjen 225 Stratimir, 22 Skoliber, Slavko 358 Stropnik, Anton 491 Slapšak, Božidar 241 Strossmayer, Josip Juraj 66, 77, 106, Smiljanić, Danilo 192 302, 469 Smith, krilnik, 343 Stulli, Joakim 60, 61 Smodlaka, Josip 232 Subotić, Jovan 67 Smrekar, Zdenka 106 Subotić, Vukašin 197 Soić, Rudolf 243 Sudland, L. v. 55, stvarno I. Pilar 23 Sokol, fra Bernardin 243 Sulić, Frane 456 Sokolović, Mehmed-paša 21 Supilo, Frano 42 Soldin, Matija 104 Svetić, M. 67 Spalajković, Miroslav 70, 71, 127 Sv. Otac, 353 Springer, zapovjednik, 287 Sremac, Zlatan 507 Staljin Džugašvili, Josif 120, 171, 174, Š

175, 176, 178, 179, 181, 188, 240, Šabić, fra Nikola 239 324, 330, 355, 356, 372, 433, 438, Šafarić, Antun 444 464, 485, 487, 491, 492, 505 Šafarik, Jozef Pavel 57, 65, 67

Staničić, Ante 222 Šalinović, Ivan 235 Staničić, Vinko 222 Šalinović, Ivan pok. Joze 234 Stanojević, Juraj 222 Šalinović, Meto 234 Starčević, Ante 93, 469 Šalinović, Stipica 234 Starčević, Šime 61, 62, 63 Šamija, Ivan (Dogulja) 206 Stari Vujadin 133 Šarić, Ivan 463 Stefanović, Svetislav Ćeća 130, 187, Šarić, Špiro 462, 463

191, 193, 200, 202 Šćekić, Vlado 194 Stepinac, Alojzije 131, 171, 199, 242, Šegvić, don Cherubin 271

352, 353, 501, 502 Šenoa, August 44, 156 Stevan, Dušan Silni, 26, 27 Šijanec, 190 Stevan, Nemanja, 22, 23, 24, 26, 28, Šiklić, Boja 109

57, 136 Šiklić, Krsto 226 Stevan, Uroš II. 26 Šiklićevi, 109 Stimaković, Zvonimir 358 Šilović, Josip 106 Stoilović, Zaga 194 Šiljegović, Boško 197, 227 Stojanović, Nikola 79, 80 Šimić, fra Božidar 239 Stojanović, Stjepan 441 Šimić, fra Valentin 239 Stojić, Božo 185, 238, 239 Šimić, fra Vjekoslav 239 Stjepan, kralj 26 Šimundić, Ante Antić 163 Stjepan, Tvrdko 32 Šimundić, Ante (Gungo) 163 529


Stran 530 SD

Šimundić, Bože 148 Tihomir, 22 Šimundić, Ivan Iko 111 Timurlenk, 34 Šimundić, Ivan pok. Šimuna 168 Todorović, Mijalko 197 Šimundić, Mate pok, Ivana (Mišuke) Tolstoj, Lav 509

434 Tolstoy, Nikolay 89, 203, 351, 368, Šintić, Zlatko 358 369, 371, 372 Šitović, Lovre 61 Tomasović, fra Ivan 225 Šitum, Dušan 447 Tomašić, Ivan 106 Šitum, Ivan 447 Tomašić, fra Toma 243 Škalic, Mile 159 Tomić, fra Gabriel 108 Škalic, Stana 159 Tomić, Marija 109 Škerlj, Stanko 128, 130 Torbarina, don Šime 226 Škico, zapovjednik, 287 Travisi, Spasoje 239 Šlaus, Jože 283 Trifunović (Birčanin), Ilija 135 Šnidaršić, pravnik, 92 Tripalo, Ante Mika Miko 230 Šonjić, Mijo 451, 452 Trivunac, Miloš 127 Špacan, Bogdan 241 Trstenjak, Anton 132 Špicer, Šime 267 Trumbić, Ante 80 Štambuk, Albert 378 Tuñman, Franjo 29, 119, 273 Štancer, Slavko 338, 344, 345, 358 Turić, Jure 165 Štrkalj, Ante 184 Turić, Marko 164 Štrkalj, Grga Grgalija 184 Štrkalj, Jure 184 Štrkalj, Nikola 184 U Šufflay, Milan 99, 100 Udovičić, Jakov 452 Šulenta, fra Dominik 221, 239 Ujević, Mate 106

Ujević, Petar 452 Ujević, Tin 435

T Ukmar, Vilko 132 Tadijanović, Blaž 60 Uroš II., 27 Tadin, fra Krune 239 Uskufi, Hevaji 59 Tafra, Mato 465 Usorac, Mate 378 Tanasković, Rajko 197 Tankosić, Voja 133, 140 Tekelija, Sava 57 V Tenno, Hirohito Vajner, Slaviša (Čiča) 183 Tesla, Nikola 116 Vasić, Dušan 127 Teslić, Petar 90 Velebit, Vladimir 174 Thirri, Janko 106 Veljković, Vojislav 93 Tičić, fra Bernardo 184 Vergilije, Publije Naron 374 530


Stran 531 SD

Vešković, Vaso 311 Vukojević, Vice 337 Vezilić, fra Metod 239 Vukušić, Marijan 263 Vidić, Dobrivoje 194 Vukušić, dr. Stjepan 222 Vidmar, Milan 132 Viñak, 213 Vitković, Ivan 61 W Vittorio Emanuele III., 481 Wagner, Franz 60 Vizek, ing. Šimun 246 Wagner, Ivan 118 Vlačić, Matija 116 Waugh, Evelin 242, 243 Vlašić, Boris 255, 432 Wiesner, Ljubo 421 Vlašić, Petar 223 Vodanović, fra Mate 239 Vojinović, Aleksandar 255, 432 Z Vokić, Ante 291, 483, 505 Zaradić (Drkić), Jozo 460 Voltić, Josip 60, 61 Zaradić, Marijan Marinko 452 Vončina, Ivan 38 Zavadlav, Izidor 241 Vovk, Anton 238 Zimmerman, Stjepan 421 Vrančić, Faust 69, 61 Zjačić, Andrija 227, 239 Vrančić, Vjekoslav 354 Zoranić, Petar 65, 473 Vranicki, Predrag 174 Zrinski, Franjo 105 Vranješ, Niko 222 Zrinjska, Katarina 93 Vranješ, Vlado 429 Zupančič, Lev 293 Vranješić, ðuro 271 Zvonimir, kralj, 481 Vraz, Stanko 64, 77 Zvonimir II., 121 Vrčić, fra Vjeko 236 Vrhovac, Maksimilian 58 Vrkljan, Andrija 354 Ž Vrkljan, Jakov 432 Žabić, častnik 395 Vučić, fra Rudolf 239 Žanko, Miloš 233 Vučković, Ljubo 194 Žerjavić, Vladimir 335 Vučković, Mirko 358 Živković, Andrija 110 Vugdelija, fra Bože 239 Živković, don Antun 459 Vujasinović, Mirko 237 Živković, Jakov (Mačak) 227 Vukmanović, Svetozar (Tempo) 183, Župančič, Oton 132

192 531


Stran 532 SD

prazno 532


Stran 533 SD

IZVORI

1. ALEXANNDER, Stela: Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990. 2. BASTA, Milan: Rat je završen 7 dana kasnije, Zagreb, 1976. 3. BAŠIĆ, Nataša: V. S. Karadžić izmeHu jezikoslovlja i politike, Zagreb, 1991. 4. BELJO, Ante: YU-genocid - Bleiburg, Križni put, Udba, ZagrebToronto, 1990. 5. BEZINA, Petar: Franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948. ,

Split, 1995. 6. BRAENOVIĆ, Josip: Boris (Frana) Krasovac, "Marulić" (Zagreb), 1996., br. 5. 7. CEGLAR, Ludivik: Nadbiskup Vovk i njegovo vrieme 1900.-1963., I. dio Celovec-

Ljubljana-Beč, 1993. 8. CRLJEN, Daniel: Istina o Bleiburgu, "Politički zatvorenik" (Zagreb), br. 40. 9. CVIJIĆ, Jovan: Govori i članci, I. i II., Beograd, 1931. 10. ČAVKA, fra Ante: Grada za suvremenu povijest Drniške krajine 1941 - 1945., Split,

1995. 11. DUSPER, Zvonimir: U vrtlogu Bleiburga, Rieka, 1993. 12. EISENHOWER, Dwight: Rat za osloboñenje Evrope, Zagreb, 1953. 13. GIZDIĆ, Drago: Dalmacija 1941. , Dalmacija 1942., Dalmacija 1943., Dalmacija 1944.-

1945., Zagreb, 1959.-1964. 14. GODIŠA, Bojan: Tko nije s nama, taj je protiv nas, Ljubljana, 1955. 15. GRUM, France i PLEŠKO, Stane: Vetrinjska tragedija, Izdavačka kuća Magnolija (bez

oznake mjesta i vrjemena) 16. HERCEG, Stjepan: Samobor - Mali Bleiburg 1945., Samobor, 1996. 17. HORVAT, Rudolf: Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1992. 18. JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941/1945., Zagreb, 1978.

533


Stran 534 SD

19. KADIĆ, Ante: Evelin Waugh o "Titovim partizanima", "Crkva u svijetu" (Split), 1994.,

br. 3. i 4. 20. KAMBER, Dragutin: Slom N. D. H., Zagreb, 1993. 21. KOCIPER, Stanko: Moj život, Ljubljana, 1996. 22. KOS, Stane: Staljinistička revolucija u Sloveniji 1941.-1945., I. dio, Ljubljana, 1994. 23. KOŠUTIĆ, Ivan: Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, I. i II. dio, Zagreb,

1992., 1994. 24. KOVAČEVIĆ, Mate: Kako su fašisti podupirali četnike, "Hrvatski vojnik", (Zagreb)

1993., br. 37. 25. KRLEŽA, Miroslav: Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Zagreb, 1957. 26. KUJUNDŽIĆ, Nedjeljko: Imotska krajina u NOB-a 1941-1945., Imotski, 1981. 27. LELJAK, Roman: Teharske žive rane, Ljubljana, 1990. 28. LUETIĆ, Tomislav: Župa Biokovska, Zagreb, 1996. 29. Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, Zagreb, 1996. (Sbornik) 30. MARIĆ, Milomir: Deca komunizma, Beograd, 1987. 31. MARJANOVIć, Jovan: Tajna i javna saradnja četnika i okupatora 1941-1944., Beograd,

1976. 32. MARJANOVIĆ, Jovan: Draža Mihailović izmeñu Britanaca i Nemaca, I., Beograd,

1977. 33. Mučenici hercegovačke franjevačke provincije u Drugome svjetskom ratu, 1941-1945.,

Mostar, 1955. (Sbornik) 34. MUŽIĆ, Ivan: Pavelić i Stepinac, Split, 1991. 35. MUŽIĆ, Ivan: Slaveni, Goti i Hrvati, Split, 1996. 36. NIKOLIĆ, Vinko: Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, Zagreb, 1993. 37. Otvoreni dossier BLEIBURG, Zagreb, 1990. (Sbornik) 38. PETAN, Žarko: Veseli diktator, Maribor, 1994. 39. PLENČA, Dušan: Kninska ratna vremena, Zagreb, 1986. 40. PUST, Anton, REVEN, Zdravko i SLAPŠAK, Božidar: Palme mučeničtva, Celje, 1995. 41. RADICA, Bogdan: Hrvatska 1945., Zagreb, 1992. 42. RADULOVIĆ, Filip: Ljubavi Josipa Broza Tita, Ljubljana, 1990. 43. RAMLJAK, fra Julijan: Nečastiva urota, Split, 1994.

534


Stran 535 SD

44. Rohač, Vasilij prijatelj i supatnik iz Ukrajine. Razgovor vodio Jure Knezović, "Politički

zatvorenik" (Zagreb), 1955., br. 45. 45. RUBINA, Ivo: Tri mjeseca pod crvenom zviezdom, Zagreb, 1943. 46. SIRC, Ljubo: Nesmisao i smisao, London, 1968. 47. SUDLAND, L. v. : Južnoslavensko pitanje, Varaždin, 1990. 48. STROPNIK, Anton: Četiri puta osuden na smrt, Črniče, 1994. 49. SUTON, Josip: Ćelovina - masovno morilište hrvatske mladosti, "Politički zatvorenik",

(Zagreb) 1995, br. 41 50. ŠPACAN, Bogdan, MEDVEŠČEK, Stanko i PUST, Anton: Izidor Zavadlav - Na braniku

istine, Gorenje Polje, 1996. 51. TOMASSEVICH, Jozo: Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979. 52. VLAŠIĆ, Boris i VOJINOVIĆ, Aleksandar: Križni put, Zagreb, 1991. 53. TOLSTOY, Nikolay: Ministar i pokolji - Bleiburg i Kočevski rog 1945., Zagreb, 1991. 54. TUðMAN, Franjo: Bespuća povijesne zbilje, Zagreb, 1990. 55. VRČIĆ, fra Vjeko: Prof. dr. fra Jozo Olujić 1884. - 1994., "Grad na Gori" (Imotski),

1994., god. 16., br. 2. (22.) 56. ŽERJAVIĆ, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb,

1992. 57. Žrtve Drugog svjetskog rata, "Vrličko kolo" (Vrlika), 1966., br. 2 .(7.)

535


Stran 536 SD

prezno 536


Stran 537 SD

KAZALO

Ivan Bošković: Bleiburg - najveća tragedija hrvatskog naroda

(Predgovor) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 PRISTUP . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

I. POGLAVLJE UROðENA POHLEPA

Pećka patriarhija i balkanski Vlasi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Osvaja tek stvorena srbijanska država . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Vrhunac srbijanske države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Srbska pravoslavna crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Vlasi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Srbi u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Srbiu Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Srbijanske seobe i SPC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Srbijanskiustanci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 SPC proždire druge pravoslavne crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Prodor SPC u Hrvatsku i Sloveniju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Povlaštena SPC. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

KARADŽIĆEVI PREDHODNICI

Jovan Rajić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Dositelj Obradović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Sava Tekelija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Dimitrije Davidović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Jozef Pavel Šafaric . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

VUK KARADŽI Ć

Otac novijega srbijanskoga imperializma . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Ilija Garašanin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 TodorPavlović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

537


Stran 538 SD

Jovan Subotić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Stojan Novaković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Jovan Cvijić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Pavle Popović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Aleksandar Belić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 Miroslav Spalajković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70

POKUŠAJ RUŠENJA SUSJEDNIH DRŽAVA Napad na Bugarsku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Bombaška afera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

OD RIEČI NA DJELA

Odesa l9l6. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Zajedničko ludilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Prvi izvori zajedničkoga ludila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Iz sveslavenstva u jugoslavenstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 S ludilom u sljepilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Dodatni pripomenak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

II. POGLAVLJE POČETAK DO KRAJA

U balkanskoj tiraniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Pokolju Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 Srbijanska vojska u austrijskoj Koruškoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Pljačka i zločini u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Izjava Prosvjetnoga saveza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Državni udar 27. ožujka 1941. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Krupna razbojstva i na izdisaju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Obračun na Vagnju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Vojska u srbijanskim rukama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Za propast Kraljevine Jugoslavije krivi - Hrvati . . . . . . . . . . . . . 114 Svaki Hrvat - ustaša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

III. POGLAVLJE RADOST, RAZOČARANJE I RAT

Zanosigorčina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 I druga strogo čuvana javna stvar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Slovenska Protukomunistička spomenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Četničtvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Četničke i ostale srbijansko-srbske snage . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137

538


Stran 539 SD

ČETNIČKI POKOLJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138

Donjolapački korat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Brotnja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Boričevac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Kulen-Vakuf . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Gudura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Višegrad, Foča, Čajniče, Stolac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 Glamoč . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 Vrgorskikraj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Drežnica i Prozor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Srjednja Poljica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Kotlenice i Dugopolje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154

POKOLJ U VRLIČKOME KRAJU

Bitelić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Maovice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158

POKOLJI U IMOTSKOJ KRAJINI

S kraja na kraj Imotske krajine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Pokolj u Lovreću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Ponovno u Župi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164

POKOLJ U DOLCU I SINJSKOJ KRAJINI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 JESU LI IKADA OKONČALI ČETNIČKI ZLOČINI? . . . . . . . . . . . . 167 BEZ SPOMENA I SPOMENIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168

Narav srbijanske politike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 Komunisti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Partizani se predstavljaju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180

CRVENA POŠAST NASTUPA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183

Žica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Stižu Ćeća i Crnogorci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 Zapoviedanje preuzimaju Srbijanci i Crnogorci Robovska narav hrvatskih komunista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Odbacivanje Hrvata iz vrha zapoviedanja vojskom . . . . . . . . . . . . 197

NEPRIEKIDNA SIJANJA SMRTI

Ubojstva u Vrgorcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Pojedinačna usmrćenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201

539


Stran 540 SD

Ubijanja hrvatskih oružnika i drugih osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Crnogorski partizani u Dalmaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 UBOJSTVA I PROGONI

Bihać . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Udbina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 Omiš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Zrinj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Ključ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Kupres. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Španovica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Ravno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Kozica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 Split. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213

NOVE I STARE JAME ŽRTVE PRIMAlU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214

Nova Sela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Podi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Golubinka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216

NARODNI SUDOVI I JAVNA SUðENJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216

Viesti iz Dubrovnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 Orsula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Gruda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Korčula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Makarska. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220 KozicaiZagvozd . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 Split. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 Kozjak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Ervenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Dmiški kotar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 Mika Tripalo sboruje na truplima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 230 Gospić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 Josip Smodlaka o pokoljima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232 Imotska Krajina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 234 Sinj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 Franjevci na udaru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Englezki književnik o ubijanju svećenika . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 Široki Brieg i Mostar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 Čapljina i Ljubuški . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245

540


Stran 541 SD

Slavonija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246 Slatina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246

RUŠENJE ŽELJEZNIČKIH PRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 246

Zarobljenikom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 Djedove postole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250

POKOLJI U SRIEMU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 "OSLOBAðANJE" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253

Dalja sustavna pljačkanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 Zastava na svakoj kući . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 Robovskirad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 Moj susret s "oslobodiocima" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 Mitinzi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 Kuhinja za prolaznike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

NIŽU SE POKOLJI

ðakovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 VukovariBorovo . . . . . . . . . . . . . . .:. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 Strošinci, Drenovci, Rajevo selo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 Županja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 266 Vinkovci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 266 Ivankovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 Osiek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 Brod n/S . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 BosanskiBrod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 Gornji Slatnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 Ubojstva blizu Novske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 Oživjeli Jasenovac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270 Usmrćeni domobrani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Remete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272 Samobor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273

POKOLJI NJEMAČKIH RATNIH ZAROBLJENIKA . . . . . . . . . . . . . 274

Biševo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 274 Jakljan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 Otok Brač . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 Drniš . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Knin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Pag i sjeverohrvatski otoci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279 Pula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280

541


Stran 542 SD

Doboj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280 Sibinj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 Samobor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 TrogiriSplit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 282 Pragersko i Teharje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283

POVORKA NJEMAČKIH RATNIH ZAROBLJENIKA . . . . . . . . . . . 284 SVRŠETAK RATA U EUROPI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 286 IV. POGLAVLJE U SUSRET K PRAZNOJ NADI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289

Pokret prema Italiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 294 Zagreb milijunski grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 Dalje u neodreñeno. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 Djecoubojstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 Trbovlje, Hrastnik, Laško . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300 Susret s Bugarima u Mariboru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Srbovojska ulazi u Maribor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 302 Temeljita pljačka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303 Veliko hrvatsko gubilište Rogaški gozd . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 Stražun . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309 Bezgranično licumjerje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310 Srbovojska kreće prema Dravogradu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312 Pokolj ranjenika Vojne bolnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313 Huda Luknja i Dravograd . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 Pokolj kod dravogradskih mostova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 Huda Luknja, Zgomji Dolič i Turjak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 316 Posljednjiboj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318 Posljednje povlačenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318

V. POGLAVLJE BLEIBURŠKI POKOLJ - KRIŽNI PUT

Pristup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 Najveći pokolj hrvatskoga naroda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323 Kupoprodaja u Austriji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 325

PUT U SMRT

Izgon iz Italije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 Granica, Ilirska Bistrica, Gorski kotar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331

542


Stran 543 SD

GLAVNINA U AUSTRIJI

Broj izbjegnulih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 Mjesto pregovora - zapovied . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338 U izčekivanju sudbine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347 Napokon kraj sastanka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348 Velšani . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 350 Feldmaršal Alexander laže . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 352 Britanci vole ovozemaljske stvari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 354 Sluganski jugokomunisti i prijatelji im Britanci . . . . . . . . . . . . . 355 Kozaci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 Crnogorci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 Srbijanci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 361 Licumjerje "ponosnoga Albiona" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 362 Britanska urota protiv Hrvata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363 Naknadna zapovied . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366

IZRUČENJA NA ZAPADU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 374

Kroz prokop u-ukop . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 374 KočevskiRog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 375 Težka Čela, Topola, Sv. Katarina, Sv. Marieta . . . . . . . . . . . . . . 379 Trbovlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 380 Dobrova i Ostrožno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381 Brestanica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381 Krško. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381

IZRUČENJA NA IZTOKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 382

Dravograd, Huda Luknja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 382 Najveći pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 382 Bujica hrvatske smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 386 Libeliče, Črneče, Dravograd . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 387 Poljane i Prevalje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 388

USMRĆIVANJA U CELJSKOME KRAJU I DO ZIDANOGA MOSTA Nova ubojstva kraj Slovenj-Gradca, Spodnjega Doliča i

Hude Luknje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 389 Zgornja Hudinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 391 Teharje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 391 Spodnja Hudinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 392 Medlog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 392 Golovec, Kljukec, Mulovec . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393 Laško, Rimske toplice, Hrastnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 394

543


Stran 544 SD

Mljevenje kod Zidanoga Mosta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 394 Put iz Celje prema Krapini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 394 Od Dravograda do Maribora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 395 Šturmova graba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 397 Nepronadeno ubijalište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 398 Maribor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 400 Rogoški gozd, Stražun (nastavak) i druga ubijališta . . . . . . . . . . 405 Ubijalište blizu Pohorja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 408 Pokolj u Košacima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 409 Mariborski grañani i pokolji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 410 Srbin - ustaša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 411 Pokret iz Maribora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 412 Strnišče/Kidričevo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 413 Slovenska Bistrica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 414 Drava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 415 Ukupni gubitci u Sloveniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 416 Pojedinci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 417 Potankosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 424 Ubojstvo jedne matere i tek roñena djeteta . . . . . . . . . . . . . . . . . 425 Strašno ubojstvo u Miklavžu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 426 Kako se odnosili Slovenci prema Hrvatima . . . . . . . . . . . . . . . . . 427 Pravoslavna sela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 428

DODATAK OD ENGLEZA DO ENGLEZA .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 429

Smrt u Sibiriji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 431 Tin Ujević Englezu kreše u brk istinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 435 Tko je gradio podzemne gradove? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 436 Marko Belinić javno poziva na medusobno iztrjebljenje hrvatskoga naroda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 437

SKUPNI PORATNI POKOLJI I ZLOČINI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439 POKOLJI U SJEVERNOJ HRVATSKOJ

Krndija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439 Valpovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 440 Sikirevci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441 Zagrebačka okolica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441 Varaždin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 442 Lepoglava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 442

544


Stran 545 SD

Vraca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 444 Goli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 445

POKOLJI U JUŽNOJ HRVATSKOJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 447 SKUPNI POKOLJI

Cista Provo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 447 Žirje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 448 Split. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449 Zagvozd. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 454 Mostar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 456

POJEDINAČNA USMRĆENJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 457 NA SJEVERU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 458 NA JUGU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 460

Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463 Revolucionarno sudstvo na djelu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 464

VI. POGLAVLJE RAZMATRANJE JUGOSLAVIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469 NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 472

Poglavnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 479 Osveta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 487 Komunizam i fašizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 489 Antifašizam i Narodna fronta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 495 Komunističke laži i ubijanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 497 Obezvrjeñenja i poniženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 500 Tito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 503 Hrvatski križni put . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 506 Zvonimirova crta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 510 Posljedice postojanja Nezavisne Države Hrvatske i Bleiburžke tragedije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 512

KAZALO NAVEDENIH OSOBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517 IZVORI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 533 KAZALO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 537 545


Stran 546 SD

Objavljivanje ove knjige omogućili su:

Splitsko-dalmatinska županija Telekomunikacijski centar Split

I gospoda

Mario Pavić, Stipe Gašpar i Marko Bodrožić Selak

546


Stran 547 SD

2001-12-19, SLOBODNA DALMACIJA scentext

CORPUS SEPARATUM Kompleks krivnje

Josip Jović Kad su se na Tuñmanovu grobu dogañale demonstracije, u Slunju se htio isprovocirati otpor s porukom: Tudmanova i Pavelićeva država su isto Za nedavna posjeta Izraelu hrvatski se Predsjednik ispričao za zločine koje je ustaški režim učinio prema Zidovima u Drugom svjetskom ratu, i to u ime cijelog naroda, prošlih, sadašnjih i budućih generacija. Ipak, prvu izraelsku političku iiguru Sharona nije susreo. Ovih je dana u Zagrebu boravio Goran Svilanović, ministar vanjskih poslova Jugosiavije, i nije se isprićao zbog onoga što je srbijanski režim činio prema Hrvatima u rar tu kojega se još tako svježe i bolno sjećamo i dok se još uvijek gine od brojnih mina koje su posijane po ovoj zemlji. Ipak, primljen je uz najviše počasti i na najvišoj mogućoj razini, čak s nekom vrsti strahopoštovanja i divljenja.

Svilanovićevo žaljenje Svilanović je izrazio saino ialjenje zbog stradanja gradana hrvatske i srpske nacionalnosti

i gradana Jugoslavije! Pri tome je ponudio i svoju interpretaciju nedavnih ratnih dogañaja, uzroka i posljedica, kojoj su, na žalost, mnogi u Hrvatskoj, naročito oni koji drmaju vlašću i medfjima, skloni. Ne, sačuvaj Bože, nije to bio stogodišnji velikosrpski plan uz punu potporu srbijanskog vodstva, armije, naroda, pravoslavne crkve, aksdemika i povjesničar ra, nije srpska manjina poput sudetskih Nijemaca iskorištena za osvajanje tuñeg teritorija, nego su Srbi bili malo ustrašeni, malo nervozni, malo manje ljudi nego što je trebalo i sve to zbog Jasenovca. (Što li ih je ustrašilo u Bosni?) A političari su s obje strane izmanipulirali jadni ustrašeni narod, i sada kad su ti politićari sklonjeni, moguć je nov suživot, a evo bogme u PEN centrima pripremaju već i zajedničke nastavne programe iz naše zajedničke književnosti, povjesničari pišu zajedničku povijest. Zajedničke su se sportske lige već zahuktale. I, naravno, cijeli taj scenarij odigrava se pod pokroviteijstvom medunarodne zajednice te prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji je izravno protuustavno ratificiran u Hrvatskom saboru, kojemu je na vrijeme izba,ćen epitet državni, jer on to, kao što vidimo, zapravo i nije.

Očarani samouvjerenošću i šarmom maloga srbijanskog štrebera, hrvatski domaćini, koji pripadaju onoj političkoj garnituri koja je oduvijek bila fascinirana svime što dolazi iz Beograda, nisu ništa replicirali. Samo je Picula nešto promrmljao o agresiji, ali nije rekao čijoj i na koga. A Mesić je opet frapirao svojom originalnošću. Svjestan kako tu nije bilo riječi ni o kakvoj možda očekivanoj isprici, rekao je: pa isprika i nije važna. Još prije je pak kazao kako isprika mora biti obostrana. Tako, naravno, nije govorio u Izraelu. Već sada, dakle, očito funkcionira teorija o podjednakoj krivnji za rat, ali kako su stvari krenule, uskoro će prevagnuti teza o pretežnoj, pa onda i isključivoj hrvatskoj odgovornosti. Otprilike: secesijom su izazvali sukobe, a onda su izvršili etnićko ćišćenje. Hrvatska vojska mogla bi biti izjednačena s ustaškom, suvremena država s NDH, Gotovina, na primjer, s Francetićem. Uostalom, na tom se konceptu radi već duže vrijeme.

Agresija mirovnjaka To je, valjda, temeljnim razlogom što je Hrvatska apsolutno svjetski šampion po

bavljenju Drugim svjetskim ratom. Stanoviti skandinavski književnik Schwartz, poznat u nas kao muž Slavenke Drakuli ć, prije dvije godine jasno je kazao kako se Hrvatima nikada neće dopustiti izići iz svoje prošlosti. Tu zamisao zorno je ilustrirala skupina sastavljena od


Stran 548 SD

predstavnika tzv. mirovnih i nevladinih soroševskih udruga, predvodena Slovenkom Vesnom Teršelić, koja je 10. prosinca došla u Slunj tražiti uklanjanje spomen-ploće s imenom Jure Francetića, uz organiziranu prisutnost brojnih novinara i snimatelja. Ma ne smeta njima toliko sama ta ploća. Bila je to prije svega drska politiñka provokacija i samo zahvaljujući suzdržanosti Slunjana izbjegnut je većiincident. I sam dan brižljivo je izabran: Isti taj dan, svojevrsne politićke de monstracije odigravale su se na Tuñmanovu grobu. Ovdje je trebalo isprovocirati nerede i otpor Francetićevih pristaša, ñime bi se ta dva dogañaja povezala na konceptu poistovjećivanja Tuñmanove i Pavelićeve Hrvatske. Nedavno se slovenski predsjednik Milan Ku čan zauzeo za nacionalno pomirenje kao potrebu zajednićke budućnosti slovenskog naroda, koji je imao svoje partizane i svoje kolaboracioniste. Kazao je i to kako je prije trideset godina saznao za masovna pogubljenja na slovenskom teritoriju, nakon ćega nije više mogao prihvatiti službenu istinu, kao ni istinu onih koji su služili okupatoru. Svatko ima svoju istinu i pustiti svakome da živi sa svojom istinom bio bi dokaz demokratićnosti i zrelosti našega društva, rekao je Kućan. Medvedgrad, simbol pomirenja, zapušten je i napušten, Tudmanova ideja pomirbe grubo je srušena, a njegov nasljednik trudi se produbiti sukobe na staroj matrici. Ustaški je režim bio zloćinaćki i rasistićki. No, niti su svi partizani bili domoljubni, humani i dobri, niti su sve ustaše bile zločinci i izdajice. Ta je tvrdnja toliko evidentna i oćita, a opet toliko strašna za uši pobjednika i onih koji se tako osjećaju, onih koji su odgojeni u tradiciji crno-bijelih filmova, i onih koji bi to ustaško prokletstvo htjeli držati kao trajni rezervat za sve nacionaliste, desnićare, konzervativce, državotvorce, oporbenjake i tome slićne. Kad ne bi bilo tako, kad bi svaki pripadnik ustaške vojske automatski bio i zločinać, onda sudenje Dinku Sakicu nije trebalo trajati dulje od njegova priznanja da je nosio kapu sa slovom U. Pod firmom antifašizma, pak, brojni nevini ljudi bacani su u jame, ubijani bez sudenja i krivnje, pod tom se firmom dogodio i Bleiburg, nakon Krbavske bitke najveća tragedija ovoga naroda za koju se nikada nitko nije isprićao. No, isti oni koji su se,žestoko okomili na tezu kako u Domovinskom ratu nije moglo biti zloćina, odjednom.su na paradnu najavu o sudenjima za partizanske zloćine uzviknuli: ne, antifašisti ne mogu biti zloćinci.

Vitez ili krvnik Sam Francetić je, s druge strane, tridesetogodišnji ustaški pukovnik s tisuću boraca,

koliko ih je ñinilo njegovu pukovniju, uglavnom Muslimana, 1942. branio muslimanski narod od četniñkog pokolja u istoñnoj Bosni, ne slušajući ni Pavelića ni Nijemce ni Talijane. Držali su ga u Bosni za junaka i viteza, a ne za krvnika, da bi koncem iste godine nakon povratka u Zagreb krenuo u svoju Liku organizirati ustanak protiv Talijana i ćetnika. Ali tamo nikada nije stigao. U avionu s podmetnutim kvarom srušio se sto kilometara od Zagreba, zarobljen i umlaćen u lićkim selima. Može li ga se onda tek tako poistovjećivati s fašistićkom stranom jednog režima, a da ne govorimo o brojnim obićnim vojnicima koji su išli u rat s istom motivacijom borbe za slobodu kao i borci Domovinskog rata, pa i kao brojni partizani. Zašto Francetić nema pravo na jedan kainen i spomen? Zar se bivši kanceiar Kohl nije poklonio svim poginulim njemaćkim vojnicima, a da se nitko nije skandalizirao nad tim? Izlaz je u onome da svatko živi sa svojom istinom, a ne da je jedni drugima nameću, u medusobnoj toleranciji, uz opće poštivanje mrtvih radi okretanja budućnosti, ako je to ikako moguće i ako nam to bude dopušteno.


Stran 549 SD

VIENAC HARNOST

koi su dne 23.Listopada 1847 kad bi

u saboru kraljevinah Dalmacije, Horvatske i Slavonie

NARODNI NAŠ JEZIK

u miesto latinskoga za poslovni primljen,

OTCEM DOMOVINE sa vile

DOMORODNE HORVATSKE

Boj za jezik već se dugo bije. Jer je jezik svetinja najveća,

Koju svaki zdrav narod osjeća,

Čiem se prene, k saviesti prispe.

I naš narod zaostao nije, Za pastignut miris toga cvieća: Dokle no mu ruku pruži srieća,

Nagazi se dosta tarnja prie.

A l je danas svarha boja toga, Ia naš dom je danas dan veseli,

Jer ste u javnost jezik naš uzeti;

Na obzoru neba ilirskoga Viek će imena slavna Vaša sjati. Viek će narod Vas se spominjati!

Tiskom p.c.k.barodne tiskarnice Dra. Lju. Gaja u Zagrebu.


Stran 550 SD

NAPOMENA, 2001-11-20 Imao sam čast, još za života (1998.godine) autora ove knjige »Hrvatski smrtni put«, da

sam na kratko razgovarao preko telefona sa njim, ali zbog njegove bolesti nie se ga moglo i posjetiti. Scenirao sam samovolnjo ovu knjigu, NE DIRAJUĆI AUTOROV TEKST , ali sam dodao dosta specialnih karata, pogotovu za područje Slovenije, koje će moći mnogi koristiti za svoja istraživanja. Osoba, koja je ovu priredila, i sam već duge godine istražujem stradanja ljudi a pogotovu Hrvata, jer sam Hrvat, koji voli svoju domovinu – jedinu mu »Ljepu domovinu«. Moja specialnost je lociranje grobišta uz pomoč elektronskih (meni dostupnih) pa i raznih drugih karata, na kojima uz tehničko znanje kartiram pojedina grobišta. Grobišta - ta masovna ubijanja, nalaze se u prirodi u različitim oblicima: kao što su obične jame, kanali, vojnički obrambeni rovovi, napušteni rudnici, spilje i jame - udubine u zemlji, te još drugi načini, miniranje i do spaljivanja žrtava. Za vrieme krajem prve godine trečeg tisočljeća imam sakupljenih i prilično dobro sreñene lokacije masovnih grobišta za područje Slovenije oko 900 (devet stotina), dok očekujem još najmanje 300 (tri stotine), koje je potrebno iskartirati na kompjuterskom »interaktivnome atlasu«. Životna želja mi je, da uz svaku odkrivenu lokaciju, pa makar ona još i nije dokazana, prikažen njenu lokaciju na karti sa dopunom poznatih tekstova ili svjedočenja ljudi vezanih za pojedinu lokaciju, koju istražujem ja ili pak sam dobio podatke na razne načine – pa i iz javnosti.

CRVENE OZNAKE NA NEKOJIM KARTAMA SU MOJE OZNAKE GROBIŠTA!!!

2001.g., mate Šimundić: "hrvatski smrtni put"

Documents