1
dragutin: P.S. 2001-11-17, scentext
dragutin: 1.) U kartiranju je »lokacija = okolica« jer je bilo vano odrediti bilo kako ako nije drugaije, 2.) Iz ovih podloga za kartiranje je redni broj 001-190 a korištena je oznaka „Cro_MS_xxx“…itd, 3.) Nekoja mjesta kao naselje je bilo više jednakih naselja, zato su mogue i vee greške o tome, 4.) Ovo numeriranje sa oznakom „Cro_MS_xxx“ je korišten samo ovaj zapis od 546 stranica, 5.) Sam sadraj ovog zapisa nije dirnut osim oznaka zbog lakšeg pregleda korištenih podataka, 6.) Malo vei broj lokacija pojavljuje se na više mmjesta itsim imenom, pa je upitan zbir stratiša.
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
Prof. dr. Mate Šimundi, jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca, pojavljuje se u knjizi Hrvatski smrtni put i kao povjesniar. U djelu su iznesene pojedinosti dogaanja od 10. travnja 1941. pa do naših dana. U doba NDH izdana je knjiga o zloinima partizana i etnika nad hrvatskim ivljem, ali je Šimundiev opis daleko nadmašuje svojim dopunama, odnosno nizom novih i esto nepoznatih podataka. Na taj nain je autor oteo zaboravu premnoge zloine nad pripadnicima hrvatskoga naroda, koji su bili krivi samo zato što su bili Hrvati i katolici. Dogaanja u ovoj knjizi pisac je iznio na temelju dokumenata, prianja, pa ak i osobnih uspomena. Dijelovi ove knjige su ponekad pisani i u ponešto subjektivnoj formi, ali to e pomoi da knjiga još uvjerljivije djeluje na itatelja. Dojam je kad se knjiga ita kao da je Simundi sva zbivanja osobno doivio što daje cijelom djelu pojam ivotnosti, a se samo suhoparnog nabrajanja injenica.
Iz ocjene rukopisa knjige Hrvatski smrtni put dr. Ivana Muia
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
1
dragutin: P.S. 2001-11-17, scentext
dragutin: 1.) U kartiranju je »lokacija = okolica« jer je bilo vano odrediti bilo kako ako nije drugaije, 2.) Iz ovih podloga za kartiranje je redni broj 001-190 a korištena je oznaka „Cro_MS_xxx“…itd, 3.) Nekoja mjesta kao naselje je bilo više jednakih naselja, zato su mogue i vee greške o tome, 4.) Ovo numeriranje sa oznakom „Cro_MS_xxx“ je korišten samo ovaj zapis od 546 stranica, 5.) Sam sadraj ovog zapisa nije dirnut osim oznaka zbog lakšeg pregleda korištenih podataka, 6.) Malo vei broj lokacija pojavljuje se na više mmjesta itsim imenom, pa je upitan zbir stratiša.
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
Prof. dr. Mate Šimundi, jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca, pojavljuje se u knjizi Hrvatski smrtni put i kao povjesniar. U djelu su iznesene pojedinosti dogaanja od 10. travnja 1941. pa do naših dana. U doba NDH izdana je knjiga o zloinima partizana i etnika nad hrvatskim ivljem, ali je Šimundiev opis daleko nadmašuje svojim dopunama, odnosno nizom novih i esto nepoznatih podataka. Na taj nain je autor oteo zaboravu premnoge zloine nad pripadnicima hrvatskoga naroda, koji su bili krivi samo zato što su bili Hrvati i katolici. Dogaanja u ovoj knjizi pisac je iznio na temelju dokumenata, prianja, pa ak i osobnih uspomena. Dijelovi ove knjige su ponekad pisani i u ponešto subjektivnoj formi, ali to e pomoi da knjiga još uvjerljivije djeluje na itatelja. Dojam je kad se knjiga ita kao da je Simundi sva zbivanja osobno doivio što daje cijelom djelu pojam ivotnosti, a se samo suhoparnog nabrajanja injenica.
Iz ocjene rukopisa knjige Hrvatski smrtni put dr. Ivana Muia
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
1
dragutin: P.S. 2001-11-17, scentext
dragutin: 1.) U kartiranju je »lokacija = okolica« jer je bilo vano odrediti bilo kako ako nije drugaije, 2.) Iz ovih podloga za kartiranje je redni broj 001-190 a korištena je oznaka „Cro_MS_xxx“…itd, 3.) Nekoja mjesta kao naselje je bilo više jednakih naselja, zato su mogue i vee greške o tome, 4.) Ovo numeriranje sa oznakom „Cro_MS_xxx“ je korišten samo ovaj zapis od 546 stranica, 5.) Sam sadraj ovog zapisa nije dirnut osim oznaka zbog lakšeg pregleda korištenih podataka, 6.) Malo vei broj lokacija pojavljuje se na više mmjesta itsim imenom, pa je upitan zbir stratiša.
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
Prof. dr. Mate Šimundi, jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca, pojavljuje se u knjizi Hrvatski smrtni put i kao povjesniar. U djelu su iznesene pojedinosti dogaanja od 10. travnja 1941. pa do naših dana. U doba NDH izdana je knjiga o zloinima partizana i etnika nad hrvatskim ivljem, ali je Šimundiev opis daleko nadmašuje svojim dopunama, odnosno nizom novih i esto nepoznatih podataka. Na taj nain je autor oteo zaboravu premnoge zloine nad pripadnicima hrvatskoga naroda, koji su bili krivi samo zato što su bili Hrvati i katolici. Dogaanja u ovoj knjizi pisac je iznio na temelju dokumenata, prianja, pa ak i osobnih uspomena. Dijelovi ove knjige su ponekad pisani i u ponešto subjektivnoj formi, ali to e pomoi da knjiga još uvjerljivije djeluje na itatelja. Dojam je kad se knjiga ita kao da je Simundi sva zbivanja osobno doivio što daje cijelom djelu pojam ivotnosti, a se samo suhoparnog nabrajanja injenica.
Iz ocjene rukopisa knjige Hrvatski smrtni put dr. Ivana Muia
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
2
Urednik: Ivan Boškovi
Naklada: 500 primjeraka
2
Urednik: Ivan Boškovi
Naklada: 500 primjeraka
2
Urednik: Ivan Boškovi
Naklada: 500 primjeraka
3
Predgovor: Ivan Boškovi
3
3
Predgovor: Ivan Boškovi
3
3
Predgovor: Ivan Boškovi
3
4
Priprema i tisak: "Franjo Kluz" d.d. Omiš, etvrt Vrilo 7
Bez odobrenja nasljednika auktorskih prava i izdavaa nije dopušteno objavljivanje (tiskanje) ili umnaanje bilo pojedinih dijelova (poglavlja) knjige bilo djela u cijelosti.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveuilišna knjinica u Splitu
UDK 355.293 (497.5) "1945" 341.322 (497.5) "1945" 94 (497.5) "1945"
ŠIMUNDI, Mate Hrvatski smrtni put : (prilog novijoj hrvatskoj povijesti) /
Mate Šimundi ; predgovor Ivan Boškovi. – Split : Matica hrvatska, 2001. - 545 str. ; 24 cm. - (Izdanja Matice hrvatske, Split. Izvanredno izdanje)
Bleiburg - najvea tragedija hrvatskog naroda: str. 7 - 10. - Bibliografija: str. 533-535. - Kazalo.
ISBN 953-6159-50-3
ISBN 953-6159-50-3
4
Priprema i tisak: "Franjo Kluz" d.d. Omiš, etvrt Vrilo 7
Bez odobrenja nasljednika auktorskih prava i izdavaa nije dopušteno objavljivanje (tiskanje) ili umnaanje bilo pojedinih dijelova (poglavlja) knjige bilo djela u cijelosti.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveuilišna knjinica u Splitu
UDK 355.293 (497.5) "1945" 341.322 (497.5) "1945" 94 (497.5) "1945"
ŠIMUNDI, Mate Hrvatski smrtni put : (prilog novijoj hrvatskoj povijesti) /
Mate Šimundi ; predgovor Ivan Boškovi. – Split : Matica hrvatska, 2001. - 545 str. ; 24 cm. - (Izdanja Matice hrvatske, Split. Izvanredno izdanje)
Bleiburg - najvea tragedija hrvatskog naroda: str. 7 - 10. - Bibliografija: str. 533-535. - Kazalo.
ISBN 953-6159-50-3
ISBN 953-6159-50-3
4
Priprema i tisak: "Franjo Kluz" d.d. Omiš, etvrt Vrilo 7
Bez odobrenja nasljednika auktorskih prava i izdavaa nije dopušteno objavljivanje (tiskanje) ili umnaanje bilo pojedinih dijelova (poglavlja) knjige bilo djela u cijelosti.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveuilišna knjinica u Splitu
UDK 355.293 (497.5) "1945" 341.322 (497.5) "1945" 94 (497.5) "1945"
ŠIMUNDI, Mate Hrvatski smrtni put : (prilog novijoj hrvatskoj povijesti) /
Mate Šimundi ; predgovor Ivan Boškovi. – Split : Matica hrvatska, 2001. - 545 str. ; 24 cm. - (Izdanja Matice hrvatske, Split. Izvanredno izdanje)
Bleiburg - najvea tragedija hrvatskog naroda: str. 7 - 10. - Bibliografija: str. 533-535. - Kazalo.
ISBN 953-6159-50-3
ISBN 953-6159-50-3
5
Svima što su trpjeli, borili se i ivot rtvovali za DRAVU HRVATSKU
5
5
Svima što su trpjeli, borili se i ivot rtvovali za DRAVU HRVATSKU
5
5
Svima što su trpjeli, borili se i ivot rtvovali za DRAVU HRVATSKU
5
6
NAPOMENA: SPECIALNE-VOJNE ODNOSNO PARTIZANSKE KARTE SUKOBA ILI BITAKA NA PODRUJU SLOVENIJE U MJESECU SVIBNJU 1945 MOGU SE VIDJETI NA OVOME CD-ju POD NASLOVOM »FINALE NA KOROŠKEM« odnosno pravi naslov knjige je »VELIKI FINALE NA KOROŠKEM« autora FRANC STRLE IZ 1977.g.
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
6
NAPOMENA: SPECIALNE-VOJNE ODNOSNO PARTIZANSKE KARTE SUKOBA ILI BITAKA NA PODRUJU SLOVENIJE U MJESECU SVIBNJU 1945 MOGU SE VIDJETI NA OVOME CD-ju POD NASLOVOM »FINALE NA KOROŠKEM« odnosno pravi naslov knjige je »VELIKI FINALE NA KOROŠKEM« autora FRANC STRLE IZ 1977.g.
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
6
NAPOMENA: SPECIALNE-VOJNE ODNOSNO PARTIZANSKE KARTE SUKOBA ILI BITAKA NA PODRUJU SLOVENIJE U MJESECU SVIBNJU 1945 MOGU SE VIDJETI NA OVOME CD-ju POD NASLOVOM »FINALE NA KOROŠKEM« odnosno pravi naslov knjige je »VELIKI FINALE NA KOROŠKEM« autora FRANC STRLE IZ 1977.g.
MATE ŠIMUNDI / HRVATSKI SMRTNI PUT
7
BLEIBURG - NAJVEA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA
Središnja tema vrlo opsenog djela dr. Mate Šimundia Hrvatski smrtni put je bleiburška tragedija hrvatskog naroda koja, dakako, ne obuhvaa samo rtve pobijene u Bleiburgu nego prvenstveno u Sloveniji i du Krinoga puta.
O Bleiburgu i Krinom putu dosad je objavljena prilino brojna, opsena i raznovrsna literatura. Auktori se esto ne slau u pitanju ukupnog broja rtava. Dok jedni navode preko petsto tisua ubijenih Hrvata, drugi zaokruuju broj na pedeset tisua. Susreemo se i s apsurdnim tvrdnjama jugoslavenskih komunista i izravnih sudionika bleiburškog pokolja koji tvrde da je u Bleiburgu ubijeno tek desetak, odnosno niti deset (10) Hrvata.
Budui da se vjerojatno nikad ne e moi utvrditi toan ukupan broj hrvatskih bleiburških rtava, osobita je zasluga dr. Mate Šimundia što je tijekom tridesetak godina, djelujui kao profesor Mariborskog sveuilišta, ustrajno, dovodei esto i sebe u opasnost, istraivao i prikupljao podatke o broju ubijenih Hrvata i mjestima njihova pogubljenja u Sloveniji (u kojoj zapravo poinje bleiburški Krini put hrvatskog naroda), ime je pridonio da istina o Bleiburgu bude što potpunija.
Potajno razgovarjui s preivjelima slovenskim svjedocima i oevidcima zloina, vrlo kritiki se odnosei prema dobivenim podacima (istiui da svjedoci ponekad nisu pouzdani), redovito zaokruujui brojke o rtvama na manji broj od onoga koji su navodili svjedoci, dr. Šimundi je zakljuio da je u prva dva poslijeratna mjeseca 1945. (svibanj-lipanj) u Sloveniji ubijeno oko 125.000 Hrvata, rtava "srbokomunistikog genocida". Sam auktor navodi da e se taj broj nekima uiniti "previsokim, drugima nizkim", ali je on, naalost, stvaran.
Moda je od samoga priblino tonoga broja rtava vanija injenica da je autor "pribiljeio najviše ubijališta u susjednoj dravi". Meutim, kako i sam istie, na nekim se ubijalištima ne e moi provesti ekshumacija jer su na
7
7
BLEIBURG - NAJVEA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA
Središnja tema vrlo opsenog djela dr. Mate Šimundia Hrvatski smrtni put je bleiburška tragedija hrvatskog naroda koja, dakako, ne obuhvaa samo rtve pobijene u Bleiburgu nego prvenstveno u Sloveniji i du Krinoga puta.
O Bleiburgu i Krinom putu dosad je objavljena prilino brojna, opsena i raznovrsna literatura. Auktori se esto ne slau u pitanju ukupnog broja rtava. Dok jedni navode preko petsto tisua ubijenih Hrvata, drugi zaokruuju broj na pedeset tisua. Susreemo se i s apsurdnim tvrdnjama jugoslavenskih komunista i izravnih sudionika bleiburškog pokolja koji tvrde da je u Bleiburgu ubijeno tek desetak, odnosno niti deset (10) Hrvata.
Budui da se vjerojatno nikad ne e moi utvrditi toan ukupan broj hrvatskih bleiburških rtava, osobita je zasluga dr. Mate Šimundia što je tijekom tridesetak godina, djelujui kao profesor Mariborskog sveuilišta, ustrajno, dovodei esto i sebe u opasnost, istraivao i prikupljao podatke o broju ubijenih Hrvata i mjestima njihova pogubljenja u Sloveniji (u kojoj zapravo poinje bleiburški Krini put hrvatskog naroda), ime je pridonio da istina o Bleiburgu bude što potpunija.
Potajno razgovarjui s preivjelima slovenskim svjedocima i oevidcima zloina, vrlo kritiki se odnosei prema dobivenim podacima (istiui da svjedoci ponekad nisu pouzdani), redovito zaokruujui brojke o rtvama na manji broj od onoga koji su navodili svjedoci, dr. Šimundi je zakljuio da je u prva dva poslijeratna mjeseca 1945. (svibanj-lipanj) u Sloveniji ubijeno oko 125.000 Hrvata, rtava "srbokomunistikog genocida". Sam auktor navodi da e se taj broj nekima uiniti "previsokim, drugima nizkim", ali je on, naalost, stvaran.
Moda je od samoga priblino tonoga broja rtava vanija injenica da je autor "pribiljeio najviše ubijališta u susjednoj dravi". Meutim, kako i sam istie, na nekim se ubijalištima ne e moi provesti ekshumacija jer su na
7
7
BLEIBURG - NAJVEA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA
Središnja tema vrlo opsenog djela dr. Mate Šimundia Hrvatski smrtni put je bleiburška tragedija hrvatskog naroda koja, dakako, ne obuhvaa samo rtve pobijene u Bleiburgu nego prvenstveno u Sloveniji i du Krinoga puta.
O Bleiburgu i Krinom putu dosad je objavljena prilino brojna, opsena i raznovrsna literatura. Auktori se esto ne slau u pitanju ukupnog broja rtava. Dok jedni navode preko petsto tisua ubijenih Hrvata, drugi zaokruuju broj na pedeset tisua. Susreemo se i s apsurdnim tvrdnjama jugoslavenskih komunista i izravnih sudionika bleiburškog pokolja koji tvrde da je u Bleiburgu ubijeno tek desetak, odnosno niti deset (10) Hrvata.
Budui da se vjerojatno nikad ne e moi utvrditi toan ukupan broj hrvatskih bleiburških rtava, osobita je zasluga dr. Mate Šimundia što je tijekom tridesetak godina, djelujui kao profesor Mariborskog sveuilišta, ustrajno, dovodei esto i sebe u opasnost, istraivao i prikupljao podatke o broju ubijenih Hrvata i mjestima njihova pogubljenja u Sloveniji (u kojoj zapravo poinje bleiburški Krini put hrvatskog naroda), ime je pridonio da istina o Bleiburgu bude što potpunija.
Potajno razgovarjui s preivjelima slovenskim svjedocima i oevidcima zloina, vrlo kritiki se odnosei prema dobivenim podacima (istiui da svjedoci ponekad nisu pouzdani), redovito zaokruujui brojke o rtvama na manji broj od onoga koji su navodili svjedoci, dr. Šimundi je zakljuio da je u prva dva poslijeratna mjeseca 1945. (svibanj-lipanj) u Sloveniji ubijeno oko 125.000 Hrvata, rtava "srbokomunistikog genocida". Sam auktor navodi da e se taj broj nekima uiniti "previsokim, drugima nizkim", ali je on, naalost, stvaran.
Moda je od samoga priblino tonoga broja rtava vanija injenica da je autor "pribiljeio najviše ubijališta u susjednoj dravi". Meutim, kako i sam istie, na nekim se ubijalištima ne e moi provesti ekshumacija jer su na
7
8
mnogima od njih kasnije podignuti stambeni blokovi, tvornice i druge javne zgrade, a s nekih gubilišta kosti otkrivene prigodom pripremnih zemljanih radova za budua gradilišta potajno su nou kamionima odvoene u nepoznatom pravcu.
Ta dva podatka - priblino toan broj ubijenih Hrvata u susjednoj Sloveniji tijekom svibnja i lipnja 1945., te lociranje mjesta i naina njihova pogubljenja - najznaajniji su prinos dr. Mate Šimundia što potpunijem rekonstruiranju zloina koji je izvršen nad hrvatskim vojnicima i civilima (djeci, enama, starcima) nakon predaje Hrvatske vojske u Bleiburgu i lanog obeanja visokih dunosnika britanskih oruanih snaga da im se ne e ništa dogoditi.
Toj temi - bleiburškom Rokolju i Krinom putu - posveeno je V., stoerno poglavlje Hrvatskoga smrtnog puta. Meutim, smatrajui da je bleiburška tragedija zapravo samo najkrvavija posljedica višestoljetne velikosrbijanske ideje, auktor u uvodnom poglavlju (Uroena pohlepa) sasvim opravdano iznosi genezu te u samoj osnovi zloinake zamisli, kojoj zametak nalazi u osnutku Peke patrijarhije.
Zanimljivo je da je slinu tvrdnju znatno prije Šimundia iznio maarski slavist Laszlo Hadrovics (po ocu Hrvat) u knjizi Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašu, koja se temelji na prouavanju srpskih (srbijanskih) izvora, a tiskana je u Parizu godine 1947., dok se "u socijalistikoj Jugoslaviji nije moglo objaviti jer demistificira ulogu Srpske pravoslavne crkve" , pa je tako sve do ove godine ostala nepoznata hrvatskoj javnosti (naravno, i pok. Mati Šimundiu), kad nakladnik Tomislav Pušek (Nakladni zavod "Globus") objavljuje njezin hrvatski prijevod (eljko Krušelj: Turci su raširili Srbe na podruju gdje ih u povijesti nikad nije bilo, "Veernji list", 11. veljae 2001., str. 16.).
U drugom poglavlju (Poetak do kraja) auktor piše o prvim zloinakim posljedicama te ideje na hrvatskom nacionalnom prostoru nakon stvaranja Kraljevine SHS do proglašenja NDH-a.
U treem poglavlju (Radost, razoarenje i rat) pisac vrlo iscrpno govori o etnikim i partizanskim, odnosno zajednikim etniko-partizanskim i etniko-talijanskim pokoljima Hrvata na cjelokupnom dravnom prostoru NDH-a tijekom II. svjetskog rata i nakon partizanskih "oslobadanja" pojedinih hrvatskih gradova i sela tijekom 1943., 1944. i 1945.
etvrto poglavlje (U susret k praznoj nadi) posveeno je povlaenju Hrvatske vojske u svibnju 1945. i bijegu hrvatskih gradana zbog straha od partizanskih pokolja. Zbijeg je krenuo preko Slovenije u Austriju s nadom da e se tamo predati saveznikim snagama i tako spasiti gole ivote. Meutim,
8
8
mnogima od njih kasnije podignuti stambeni blokovi, tvornice i druge javne zgrade, a s nekih gubilišta kosti otkrivene prigodom pripremnih zemljanih radova za budua gradilišta potajno su nou kamionima odvoene u nepoznatom pravcu.
Ta dva podatka - priblino toan broj ubijenih Hrvata u susjednoj Sloveniji tijekom svibnja i lipnja 1945., te lociranje mjesta i naina njihova pogubljenja - najznaajniji su prinos dr. Mate Šimundia što potpunijem rekonstruiranju zloina koji je izvršen nad hrvatskim vojnicima i civilima (djeci, enama, starcima) nakon predaje Hrvatske vojske u Bleiburgu i lanog obeanja visokih dunosnika britanskih oruanih snaga da im se ne e ništa dogoditi.
Toj temi - bleiburškom Rokolju i Krinom putu - posveeno je V., stoerno poglavlje Hrvatskoga smrtnog puta. Meutim, smatrajui da je bleiburška tragedija zapravo samo najkrvavija posljedica višestoljetne velikosrbijanske ideje, auktor u uvodnom poglavlju (Uroena pohlepa) sasvim opravdano iznosi genezu te u samoj osnovi zloinake zamisli, kojoj zametak nalazi u osnutku Peke patrijarhije.
Zanimljivo je da je slinu tvrdnju znatno prije Šimundia iznio maarski slavist Laszlo Hadrovics (po ocu Hrvat) u knjizi Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašu, koja se temelji na prouavanju srpskih (srbijanskih) izvora, a tiskana je u Parizu godine 1947., dok se "u socijalistikoj Jugoslaviji nije moglo objaviti jer demistificira ulogu Srpske pravoslavne crkve" , pa je tako sve do ove godine ostala nepoznata hrvatskoj javnosti (naravno, i pok. Mati Šimundiu), kad nakladnik Tomislav Pušek (Nakladni zavod "Globus") objavljuje njezin hrvatski prijevod (eljko Krušelj: Turci su raširili Srbe na podruju gdje ih u povijesti nikad nije bilo, "Veernji list", 11. veljae 2001., str. 16.).
U drugom poglavlju (Poetak do kraja) auktor piše o prvim zloinakim posljedicama te ideje na hrvatskom nacionalnom prostoru nakon stvaranja Kraljevine SHS do proglašenja NDH-a.
U treem poglavlju (Radost, razoarenje i rat) pisac vrlo iscrpno govori o etnikim i partizanskim, odnosno zajednikim etniko-partizanskim i etniko-talijanskim pokoljima Hrvata na cjelokupnom dravnom prostoru NDH-a tijekom II. svjetskog rata i nakon partizanskih "oslobadanja" pojedinih hrvatskih gradova i sela tijekom 1943., 1944. i 1945.
etvrto poglavlje (U susret k praznoj nadi) posveeno je povlaenju Hrvatske vojske u svibnju 1945. i bijegu hrvatskih gradana zbog straha od partizanskih pokolja. Zbijeg je krenuo preko Slovenije u Austriju s nadom da e se tamo predati saveznikim snagama i tako spasiti gole ivote. Meutim,
8
8
mnogima od njih kasnije podignuti stambeni blokovi, tvornice i druge javne zgrade, a s nekih gubilišta kosti otkrivene prigodom pripremnih zemljanih radova za budua gradilišta potajno su nou kamionima odvoene u nepoznatom pravcu.
Ta dva podatka - priblino toan broj ubijenih Hrvata u susjednoj Sloveniji tijekom svibnja i lipnja 1945., te lociranje mjesta i naina njihova pogubljenja - najznaajniji su prinos dr. Mate Šimundia što potpunijem rekonstruiranju zloina koji je izvršen nad hrvatskim vojnicima i civilima (djeci, enama, starcima) nakon predaje Hrvatske vojske u Bleiburgu i lanog obeanja visokih dunosnika britanskih oruanih snaga da im se ne e ništa dogoditi.
Toj temi - bleiburškom Rokolju i Krinom putu - posveeno je V., stoerno poglavlje Hrvatskoga smrtnog puta. Meutim, smatrajui da je bleiburška tragedija zapravo samo najkrvavija posljedica višestoljetne velikosrbijanske ideje, auktor u uvodnom poglavlju (Uroena pohlepa) sasvim opravdano iznosi genezu te u samoj osnovi zloinake zamisli, kojoj zametak nalazi u osnutku Peke patrijarhije.
Zanimljivo je da je slinu tvrdnju znatno prije Šimundia iznio maarski slavist Laszlo Hadrovics (po ocu Hrvat) u knjizi Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašu, koja se temelji na prouavanju srpskih (srbijanskih) izvora, a tiskana je u Parizu godine 1947., dok se "u socijalistikoj Jugoslaviji nije moglo objaviti jer demistificira ulogu Srpske pravoslavne crkve" , pa je tako sve do ove godine ostala nepoznata hrvatskoj javnosti (naravno, i pok. Mati Šimundiu), kad nakladnik Tomislav Pušek (Nakladni zavod "Globus") objavljuje njezin hrvatski prijevod (eljko Krušelj: Turci su raširili Srbe na podruju gdje ih u povijesti nikad nije bilo, "Veernji list", 11. veljae 2001., str. 16.).
U drugom poglavlju (Poetak do kraja) auktor piše o prvim zloinakim posljedicama te ideje na hrvatskom nacionalnom prostoru nakon stvaranja Kraljevine SHS do proglašenja NDH-a.
U treem poglavlju (Radost, razoarenje i rat) pisac vrlo iscrpno govori o etnikim i partizanskim, odnosno zajednikim etniko-partizanskim i etniko-talijanskim pokoljima Hrvata na cjelokupnom dravnom prostoru NDH-a tijekom II. svjetskog rata i nakon partizanskih "oslobadanja" pojedinih hrvatskih gradova i sela tijekom 1943., 1944. i 1945.
etvrto poglavlje (U susret k praznoj nadi) posveeno je povlaenju Hrvatske vojske u svibnju 1945. i bijegu hrvatskih gradana zbog straha od partizanskih pokolja. Zbijeg je krenuo preko Slovenije u Austriju s nadom da e se tamo predati saveznikim snagama i tako spasiti gole ivote. Meutim,
8
9
ve sam odlazak prema Bleiburgu bio je oznaen smru. Partizanske snage ve su tada (u Sloveniji) zapoele svoj krvavi pir.
U tom poglavlju dr. Mate Šimundi ponavlja vaan podatak (iznesen ve u Pristupu) koji izgleda da tadanjoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu nije bio poznat, a mogao je vjerojatno sprijeiti bleiburšku tragediju, odnosno uiniti da broj rtava bude znatno manji. Naime, auktor na poetku poglavlja spominje "mali Bleiburg", to jest britansko izruenje hrvatskih vojnika i civila koji su koncem travnja i poetkom svibnja 1945. krenuli preko Trsta u Italiju u namjeri da se predaju saveznicima. Britanci su ih, meutim, izruili jugoslavenskim partizanima.
Iako e se nekomu moda uiniti da su prva dva poglavlja suvišna, odnosno da su zapravo ponavljanje ve otprije poznatih dogodaja, ona se ipak stapaju u cjelinu s glavnom temom djela, jer upozoravaju na prvotne uzroke koji su doveli do bleiburške tragedije. Osim toga, ona za mlade, dovoljno neupuene itatelje predstavljaju svojevrsni repetitorij iz hrvatske i srbijanske (i srpske) povijesti, upoznavaju ga s postankom i razvojem, te praktinom (zloinakom) primjenom velikosrbijanske ideje.
Hrvatski smrtni put dragocjen je prinos prouavanju najvee tragedije u povijesti hrvatskog naroda. Ono je rezultat ne samo prouavanja objavljene literature, nego u prvom redu vlastitog istraivanja, te osobnog svjedoenja o etnikim i partizanskim zloinima kojima auktor bijaše oevidac.
Kritiki raspoloeni itatelj prigovorit e da pisac za dobivene podatke o broju ubijenih i o ubijalištima ne navodi dokaze, odnosno svjedoke, pa da su stoga njegove tvrdnje upitne, sumnjive. Taj je prigovor naelno na mjestu, ali samo naelno. Jer, kako sam ve rekao, auktor je svoja istraivanja provodio u veoma opakim vremenima kad su partizanski zloini bili zabranjena tema. Govoriti ili pisati o njima ne samo da nije bilo mogue, nego i veoma pogibeljno i opasno. Stoga je pisac morao itekako dobro paziti da o svojim svjedocima ne ostavi bilo kakav pisani trag. Meutim, otkria masovnih grobnica u Sloveniji u posljednje dvije-tri godine, meu njima posebno one u Teznu pokraj Maribora, objavljivanje svjedoenja preivjelih oevidaca, kojima se i devet godina nakon pada komunizma u Sloveniji prijeti smru (Zvonimir Despot: Oevicima masovnog ubojstva Hrvata kraj Maribora prijete smru!, "Veernji list", 10. svibnja 1999.), brojni lanci, pa i knjige, o tim zloinima sve to potvrduje vjerodostojnost podataka dr. Mate Šimundia iznesenih u Hrvatskom smrtnom putu.
Ve je reeno da je dr. Mate Šimundi bio oevidac nekih od partizanskih zloina u II. svjetskom ratu (o emu piše na više mjesta u ovoj knjizi), pa i njihovim zarobljenikom (vidi str. 248.-250.), a i poslije rata iskusio je
9
9
ve sam odlazak prema Bleiburgu bio je oznaen smru. Partizanske snage ve su tada (u Sloveniji) zapoele svoj krvavi pir.
U tom poglavlju dr. Mate Šimundi ponavlja vaan podatak (iznesen ve u Pristupu) koji izgleda da tadanjoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu nije bio poznat, a mogao je vjerojatno sprijeiti bleiburšku tragediju, odnosno uiniti da broj rtava bude znatno manji. Naime, auktor na poetku poglavlja spominje "mali Bleiburg", to jest britansko izruenje hrvatskih vojnika i civila koji su koncem travnja i poetkom svibnja 1945. krenuli preko Trsta u Italiju u namjeri da se predaju saveznicima. Britanci su ih, meutim, izruili jugoslavenskim partizanima.
Iako e se nekomu moda uiniti da su prva dva poglavlja suvišna, odnosno da su zapravo ponavljanje ve otprije poznatih dogodaja, ona se ipak stapaju u cjelinu s glavnom temom djela, jer upozoravaju na prvotne uzroke koji su doveli do bleiburške tragedije. Osim toga, ona za mlade, dovoljno neupuene itatelje predstavljaju svojevrsni repetitorij iz hrvatske i srbijanske (i srpske) povijesti, upoznavaju ga s postankom i razvojem, te praktinom (zloinakom) primjenom velikosrbijanske ideje.
Hrvatski smrtni put dragocjen je prinos prouavanju najvee tragedije u povijesti hrvatskog naroda. Ono je rezultat ne samo prouavanja objavljene literature, nego u prvom redu vlastitog istraivanja, te osobnog svjedoenja o etnikim i partizanskim zloinima kojima auktor bijaše oevidac.
Kritiki raspoloeni itatelj prigovorit e da pisac za dobivene podatke o broju ubijenih i o ubijalištima ne navodi dokaze, odnosno svjedoke, pa da su stoga njegove tvrdnje upitne, sumnjive. Taj je prigovor naelno na mjestu, ali samo naelno. Jer, kako sam ve rekao, auktor je svoja istraivanja provodio u veoma opakim vremenima kad su partizanski zloini bili zabranjena tema. Govoriti ili pisati o njima ne samo da nije bilo mogue, nego i veoma pogibeljno i opasno. Stoga je pisac morao itekako dobro paziti da o svojim svjedocima ne ostavi bilo kakav pisani trag. Meutim, otkria masovnih grobnica u Sloveniji u posljednje dvije-tri godine, meu njima posebno one u Teznu pokraj Maribora, objavljivanje svjedoenja preivjelih oevidaca, kojima se i devet godina nakon pada komunizma u Sloveniji prijeti smru (Zvonimir Despot: Oevicima masovnog ubojstva Hrvata kraj Maribora prijete smru!, "Veernji list", 10. svibnja 1999.), brojni lanci, pa i knjige, o tim zloinima sve to potvrduje vjerodostojnost podataka dr. Mate Šimundia iznesenih u Hrvatskom smrtnom putu.
Ve je reeno da je dr. Mate Šimundi bio oevidac nekih od partizanskih zloina u II. svjetskom ratu (o emu piše na više mjesta u ovoj knjizi), pa i njihovim zarobljenikom (vidi str. 248.-250.), a i poslije rata iskusio je
9
9
ve sam odlazak prema Bleiburgu bio je oznaen smru. Partizanske snage ve su tada (u Sloveniji) zapoele svoj krvavi pir.
U tom poglavlju dr. Mate Šimundi ponavlja vaan podatak (iznesen ve u Pristupu) koji izgleda da tadanjoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu nije bio poznat, a mogao je vjerojatno sprijeiti bleiburšku tragediju, odnosno uiniti da broj rtava bude znatno manji. Naime, auktor na poetku poglavlja spominje "mali Bleiburg", to jest britansko izruenje hrvatskih vojnika i civila koji su koncem travnja i poetkom svibnja 1945. krenuli preko Trsta u Italiju u namjeri da se predaju saveznicima. Britanci su ih, meutim, izruili jugoslavenskim partizanima.
Iako e se nekomu moda uiniti da su prva dva poglavlja suvišna, odnosno da su zapravo ponavljanje ve otprije poznatih dogodaja, ona se ipak stapaju u cjelinu s glavnom temom djela, jer upozoravaju na prvotne uzroke koji su doveli do bleiburške tragedije. Osim toga, ona za mlade, dovoljno neupuene itatelje predstavljaju svojevrsni repetitorij iz hrvatske i srbijanske (i srpske) povijesti, upoznavaju ga s postankom i razvojem, te praktinom (zloinakom) primjenom velikosrbijanske ideje.
Hrvatski smrtni put dragocjen je prinos prouavanju najvee tragedije u povijesti hrvatskog naroda. Ono je rezultat ne samo prouavanja objavljene literature, nego u prvom redu vlastitog istraivanja, te osobnog svjedoenja o etnikim i partizanskim zloinima kojima auktor bijaše oevidac.
Kritiki raspoloeni itatelj prigovorit e da pisac za dobivene podatke o broju ubijenih i o ubijalištima ne navodi dokaze, odnosno svjedoke, pa da su stoga njegove tvrdnje upitne, sumnjive. Taj je prigovor naelno na mjestu, ali samo naelno. Jer, kako sam ve rekao, auktor je svoja istraivanja provodio u veoma opakim vremenima kad su partizanski zloini bili zabranjena tema. Govoriti ili pisati o njima ne samo da nije bilo mogue, nego i veoma pogibeljno i opasno. Stoga je pisac morao itekako dobro paziti da o svojim svjedocima ne ostavi bilo kakav pisani trag. Meutim, otkria masovnih grobnica u Sloveniji u posljednje dvije-tri godine, meu njima posebno one u Teznu pokraj Maribora, objavljivanje svjedoenja preivjelih oevidaca, kojima se i devet godina nakon pada komunizma u Sloveniji prijeti smru (Zvonimir Despot: Oevicima masovnog ubojstva Hrvata kraj Maribora prijete smru!, "Veernji list", 10. svibnja 1999.), brojni lanci, pa i knjige, o tim zloinima sve to potvrduje vjerodostojnost podataka dr. Mate Šimundia iznesenih u Hrvatskom smrtnom putu.
Ve je reeno da je dr. Mate Šimundi bio oevidac nekih od partizanskih zloina u II. svjetskom ratu (o emu piše na više mjesta u ovoj knjizi), pa i njihovim zarobljenikom (vidi str. 248.-250.), a i poslije rata iskusio je
9
10
"blagodati" komunistikih zatvora (Mate Šimundi: Muilište i morilište u vojarni na Gripama, "Hrvatska obzorja", g. IV., br. 3., Split, rujan 1996., str. 575.-582.). Sve ga je to ispunjavalo gorinom i opravdanim bijesom, kao uostalom tisue i tisue progonjenih Hrvata. Stoga mu ne treba strogo zamjeriti na mjestimice teškim izriajima, iako smo mu dr. Ivan Mui i ja, kao ocjenjivatelji rukopisa, savjetovali da ih ublai.
Uza sve mogue (opravdane i neopravdane) prigovore treba rei da je Hrvatski smrtni put zaista izvorno i studiozno djelo o temi koja e nesumnjivo još dugo privlaiti pozornost hrvatskih (i ne samo hrvatskih) povjesnika i publicista i o kojoj još nije reena konana rije, tim prije što mnogi dokumenti, koji se odnose na bleiburšku tragediju, ni danas nisu dostupni znanstvenicima a kamoli javnosti.
Mislim da bi Hrvatski smrtni put trebalo prevesti na neki od svjetskih jezika (u prvom redu na engleski), kako bi svi dobronamjerni (a i oni nedobronamjerni da se i dalje ne bi "pravili Englezima") bili upoznati s uzrocima koji su doveli do najvee tragedije u povijesti hrvatskog naroda.
Ivan BOŠKOVI
10
"blagodati" komunistikih zatvora (Mate Šimundi: Muilište i morilište u vojarni na Gripama, "Hrvatska obzorja", g. IV., br. 3., Split, rujan 1996., str. 575.-582.). Sve ga je to ispunjavalo gorinom i opravdanim bijesom, kao uostalom tisue i tisue progonjenih Hrvata. Stoga mu ne treba strogo zamjeriti na mjestimice teškim izriajima, iako smo mu dr. Ivan Mui i ja, kao ocjenjivatelji rukopisa, savjetovali da ih ublai.
Uza sve mogue (opravdane i neopravdane) prigovore treba rei da je Hrvatski smrtni put zaista izvorno i studiozno djelo o temi koja e nesumnjivo još dugo privlaiti pozornost hrvatskih (i ne samo hrvatskih) povjesnika i publicista i o kojoj još nije reena konana rije, tim prije što mnogi dokumenti, koji se odnose na bleiburšku tragediju, ni danas nisu dostupni znanstvenicima a kamoli javnosti.
Mislim da bi Hrvatski smrtni put trebalo prevesti na neki od svjetskih jezika (u prvom redu na engleski), kako bi svi dobronamjerni (a i oni nedobronamjerni da se i dalje ne bi "pravili Englezima") bili upoznati s uzrocima koji su doveli do najvee tragedije u povijesti hrvatskog naroda.
Ivan BOŠKOVI
10
"blagodati" komunistikih zatvora (Mate Šimundi: Muilište i morilište u vojarni na Gripama, "Hrvatska obzorja", g. IV., br. 3., Split, rujan 1996., str. 575.-582.). Sve ga je to ispunjavalo gorinom i opravdanim bijesom, kao uostalom tisue i tisue progonjenih Hrvata. Stoga mu ne treba strogo zamjeriti na mjestimice teškim izriajima, iako smo mu dr. Ivan Mui i ja, kao ocjenjivatelji rukopisa, savjetovali da ih ublai.
Uza sve mogue (opravdane i neopravdane) prigovore treba rei da je Hrvatski smrtni put zaista izvorno i studiozno djelo o temi koja e nesumnjivo još dugo privlaiti pozornost hrvatskih (i ne samo hrvatskih) povjesnika i publicista i o kojoj još nije reena konana rije, tim prije što mnogi dokumenti, koji se odnose na bleiburšku tragediju, ni danas nisu dostupni znanstvenicima a kamoli javnosti.
Mislim da bi Hrvatski smrtni put trebalo prevesti na neki od svjetskih jezika (u prvom redu na engleski), kako bi svi dobronamjerni (a i oni nedobronamjerni da se i dalje ne bi "pravili Englezima") bili upoznati s uzrocima koji su doveli do najvee tragedije u povijesti hrvatskog naroda.
Ivan BOŠKOVI
11
PRISTUP
Kako je oznaeno u podnaslovu, knjiga je tek prilog novijoj hrvatskoj poviesti.* Budui da je novija hrvatska poviest širim pojmom, ovdje je uglavnome omedena na razdoblje od pada Kraljevine Jugoslavije 1941. do svršetka 2. svjetskog rata 1945. i nekoliko poratnih godina. Teište je dakle na Bleiburkome stradanju i pokolju hrvatskoga naroda, što se dogodili na samu kraju te prvih poratnih dana i mjeseci. Sve do IV. poglavlja moe se uzeti kano uvod u Bleiburku tragediju.
Doselio sam u Sloveniju zadnjih dana 1965., u kojoj ostah trajno. Samim time nametnuo mi se Bleiburg kano zadatak, jer sam se našao na prostoru, s kojega poe i dovrši se vrhunac propasti hrvatskoga naroda, njegove jedne petine. Gotovo 600 tisua Hrvata ušlo je u Sloveniju u travnju i poetku svibnja 1945. Preteita ih je veina prešla talijansko-slovensku i slovensko-austrijsku granicu. Od njih je pak golema veina vraena natrag. Britanska ih vojska izruila srbokomunistikim krvolocima. Samo je malomu postotku uspjelo izmaknuti budnu oku britanskih vojnika, probiti se dublje u Italiju te Austriju, i tako izbjegnuti jugoslavensku klaonicu. Potom ih ekao razlaz po bielome svietu.
U nas gotovo da se i ne zna, kako je junom strujom, dakle uz sjeverojadransku obalu te preko Istre i Trsta jedna skupina hrvatskih vojnika i izbjeglica ušla u Italiju. Zaustavila ih britanska vojska, potom izruila Titovim zloincima. Dogodilo se to 10 dana prie Bleiburga. Zanimljivo je, da je to ostalo nepoznato hrvatskoj vladi i Glavnome stoeru Hrvatskih oruanih snaga. Da su to znali, vjerojatno i ne bi hrlili u Austriju k tim istim Britancima, jer bi im bilo unapried jasno, što e doivjeti. Paluba se najprie poe istiti u svjeroiztonoj Italiji. Gonjeni silom u Jugoslaviju, upravo su u Sloveniji Hrvati doivjeli prve i najtee udarce, podnieli visoke gubitke. Dok je hrvatski vojnik nosio oruje, do tada ga ne bi lako pokoriti. A kada je na - - - - - - * Po izriitoj auktorovoj elji zadran je pravopis koji je on rabio i nazivao Hrvatskim pravopisom.
11
11
PRISTUP
Kako je oznaeno u podnaslovu, knjiga je tek prilog novijoj hrvatskoj poviesti.* Budui da je novija hrvatska poviest širim pojmom, ovdje je uglavnome omedena na razdoblje od pada Kraljevine Jugoslavije 1941. do svršetka 2. svjetskog rata 1945. i nekoliko poratnih godina. Teište je dakle na Bleiburkome stradanju i pokolju hrvatskoga naroda, što se dogodili na samu kraju te prvih poratnih dana i mjeseci. Sve do IV. poglavlja moe se uzeti kano uvod u Bleiburku tragediju.
Doselio sam u Sloveniju zadnjih dana 1965., u kojoj ostah trajno. Samim time nametnuo mi se Bleiburg kano zadatak, jer sam se našao na prostoru, s kojega poe i dovrši se vrhunac propasti hrvatskoga naroda, njegove jedne petine. Gotovo 600 tisua Hrvata ušlo je u Sloveniju u travnju i poetku svibnja 1945. Preteita ih je veina prešla talijansko-slovensku i slovensko-austrijsku granicu. Od njih je pak golema veina vraena natrag. Britanska ih vojska izruila srbokomunistikim krvolocima. Samo je malomu postotku uspjelo izmaknuti budnu oku britanskih vojnika, probiti se dublje u Italiju te Austriju, i tako izbjegnuti jugoslavensku klaonicu. Potom ih ekao razlaz po bielome svietu.
U nas gotovo da se i ne zna, kako je junom strujom, dakle uz sjeverojadransku obalu te preko Istre i Trsta jedna skupina hrvatskih vojnika i izbjeglica ušla u Italiju. Zaustavila ih britanska vojska, potom izruila Titovim zloincima. Dogodilo se to 10 dana prie Bleiburga. Zanimljivo je, da je to ostalo nepoznato hrvatskoj vladi i Glavnome stoeru Hrvatskih oruanih snaga. Da su to znali, vjerojatno i ne bi hrlili u Austriju k tim istim Britancima, jer bi im bilo unapried jasno, što e doivjeti. Paluba se najprie poe istiti u svjeroiztonoj Italiji. Gonjeni silom u Jugoslaviju, upravo su u Sloveniji Hrvati doivjeli prve i najtee udarce, podnieli visoke gubitke. Dok je hrvatski vojnik nosio oruje, do tada ga ne bi lako pokoriti. A kada je na - - - - - - * Po izriitoj auktorovoj elji zadran je pravopis koji je on rabio i nazivao Hrvatskim pravopisom.
11
11
PRISTUP
Kako je oznaeno u podnaslovu, knjiga je tek prilog novijoj hrvatskoj poviesti.* Budui da je novija hrvatska poviest širim pojmom, ovdje je uglavnome omedena na razdoblje od pada Kraljevine Jugoslavije 1941. do svršetka 2. svjetskog rata 1945. i nekoliko poratnih godina. Teište je dakle na Bleiburkome stradanju i pokolju hrvatskoga naroda, što se dogodili na samu kraju te prvih poratnih dana i mjeseci. Sve do IV. poglavlja moe se uzeti kano uvod u Bleiburku tragediju.
Doselio sam u Sloveniju zadnjih dana 1965., u kojoj ostah trajno. Samim time nametnuo mi se Bleiburg kano zadatak, jer sam se našao na prostoru, s kojega poe i dovrši se vrhunac propasti hrvatskoga naroda, njegove jedne petine. Gotovo 600 tisua Hrvata ušlo je u Sloveniju u travnju i poetku svibnja 1945. Preteita ih je veina prešla talijansko-slovensku i slovensko-austrijsku granicu. Od njih je pak golema veina vraena natrag. Britanska ih vojska izruila srbokomunistikim krvolocima. Samo je malomu postotku uspjelo izmaknuti budnu oku britanskih vojnika, probiti se dublje u Italiju te Austriju, i tako izbjegnuti jugoslavensku klaonicu. Potom ih ekao razlaz po bielome svietu.
U nas gotovo da se i ne zna, kako je junom strujom, dakle uz sjeverojadransku obalu te preko Istre i Trsta jedna skupina hrvatskih vojnika i izbjeglica ušla u Italiju. Zaustavila ih britanska vojska, potom izruila Titovim zloincima. Dogodilo se to 10 dana prie Bleiburga. Zanimljivo je, da je to ostalo nepoznato hrvatskoj vladi i Glavnome stoeru Hrvatskih oruanih snaga. Da su to znali, vjerojatno i ne bi hrlili u Austriju k tim istim Britancima, jer bi im bilo unapried jasno, što e doivjeti. Paluba se najprie poe istiti u svjeroiztonoj Italiji. Gonjeni silom u Jugoslaviju, upravo su u Sloveniji Hrvati doivjeli prve i najtee udarce, podnieli visoke gubitke. Dok je hrvatski vojnik nosio oruje, do tada ga ne bi lako pokoriti. A kada je na - - - - - - * Po izriitoj auktorovoj elji zadran je pravopis koji je on rabio i nazivao Hrvatskim pravopisom.
11
12
prievaru razoruan i obezpravljen, na njemu i izbjeglicama mrcinaški se i krvniki izivljavala ušljiva i odrpana partizanska soldateska. Prva usmrivanja sbila se još na Bleiburkome polju, mnotvena su nastavljena, im se prešla austrijsko-slovenska granica i provodila se na cielome Krinome putu, tj. do makedonsko-grke granice. Velik je danak u krvi i mukama plaen na slovenskome tlu. U podpunosti je ta pregolema hrvatska nesrea saeto izraena u dvostihu, što se uskoro pjevao u Imotskoj krajini: Slovenijo, ne triba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.
S nacionalnoga motrišta bijaše vrlo zahvalno iztraivati usud hrvatske vojske i izbjeglica, što se naoše u Sloveniji u proljee 1945. Meutim u Titoslaviji bilo se veoma opasno time baviti. Koliko god sam oprezno postupao u skupljanju podataka, ipak je to došlo do ušiju dr. Vladimira Braia dekana Pedagokoga fakulteta, inae velikoga Cerbera boljševikoga vladajuega sustava. Mojemu tzv. hrvatskomu nacionalizmu, što bi naroito vaan poslie Titova dravnoga udara 1971. u Karadordevu, isti mi pridodao i zanimanje za Bleiburg. Sbog svega toga bijah iztjeran iz slube, u koju sam s mukom vraen nakon godinu dana provedenih na ulici. Uzprkos tomu, ne prestah se zanimati Bleiburgom, ali od tada s mnogo više opreza. Gotovo je suvišno spominjati, kako bijah pod stalnim nadzorem tajnoga redarstva. Jednako u Sloveniji, takoer i u Hrvatskoj, kada bih se za praznika našao u domovini: Pozivan sam i na obavjestne razgovore. Punih 17 godina snimani su svi moji brzoglasni razgovori, a jedva da mi prispje svako tree pismo, jednako zadravana i ona, što sam ih pošiljao. Na ulici sam redovito opaao svoga "andela uvara". Dralo me se redarstvo kano pijan plota. Dakako, nauih uskoro, kako im zametnuti trag. Srbokomunistiki vladajui sustav nipošto ne htje, da se zna istina o njegovim zloinima!
Izhode svojih odkria predstavljam u naslovljenoj knjizi. Svjestan sam, kako nisam obuhvatio sve, štošta mi je promaknulo, ali sam barem predoio najviše, a time ujedno omoguio drugima nastavak izpitivanja. Late li se mladi povjestniari ovih dogaaja, sigurno e ih dopuniti te izpraviti, gdje se pokae opravdanim. Nekolikim se putovima izvlaile stotine tisua Hrvata iz domovine. Na svome hodu bijahu ometani. Manje-više vraani su istim pravcima, stalno pljakani, izgladnjivani, premlaivani i ubijani. nije lako pohvatati sve konce kretanja tamo i natrag tolikoga mnotva u najsurovijim ratnim nevoljama. Na raznim se mjestima istodobno dogaale mnoge drame, a pero moe sliedjeti tek jednu, zatim drugu i tako redom. Na kraju ipak izpadne jedna kakva-takva cjelovita slika.
12
12
prievaru razoruan i obezpravljen, na njemu i izbjeglicama mrcinaški se i krvniki izivljavala ušljiva i odrpana partizanska soldateska. Prva usmrivanja sbila se još na Bleiburkome polju, mnotvena su nastavljena, im se prešla austrijsko-slovenska granica i provodila se na cielome Krinome putu, tj. do makedonsko-grke granice. Velik je danak u krvi i mukama plaen na slovenskome tlu. U podpunosti je ta pregolema hrvatska nesrea saeto izraena u dvostihu, što se uskoro pjevao u Imotskoj krajini: Slovenijo, ne triba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.
S nacionalnoga motrišta bijaše vrlo zahvalno iztraivati usud hrvatske vojske i izbjeglica, što se naoše u Sloveniji u proljee 1945. Meutim u Titoslaviji bilo se veoma opasno time baviti. Koliko god sam oprezno postupao u skupljanju podataka, ipak je to došlo do ušiju dr. Vladimira Braia dekana Pedagokoga fakulteta, inae velikoga Cerbera boljševikoga vladajuega sustava. Mojemu tzv. hrvatskomu nacionalizmu, što bi naroito vaan poslie Titova dravnoga udara 1971. u Karadordevu, isti mi pridodao i zanimanje za Bleiburg. Sbog svega toga bijah iztjeran iz slube, u koju sam s mukom vraen nakon godinu dana provedenih na ulici. Uzprkos tomu, ne prestah se zanimati Bleiburgom, ali od tada s mnogo više opreza. Gotovo je suvišno spominjati, kako bijah pod stalnim nadzorem tajnoga redarstva. Jednako u Sloveniji, takoer i u Hrvatskoj, kada bih se za praznika našao u domovini: Pozivan sam i na obavjestne razgovore. Punih 17 godina snimani su svi moji brzoglasni razgovori, a jedva da mi prispje svako tree pismo, jednako zadravana i ona, što sam ih pošiljao. Na ulici sam redovito opaao svoga "andela uvara". Dralo me se redarstvo kano pijan plota. Dakako, nauih uskoro, kako im zametnuti trag. Srbokomunistiki vladajui sustav nipošto ne htje, da se zna istina o njegovim zloinima!
Izhode svojih odkria predstavljam u naslovljenoj knjizi. Svjestan sam, kako nisam obuhvatio sve, štošta mi je promaknulo, ali sam barem predoio najviše, a time ujedno omoguio drugima nastavak izpitivanja. Late li se mladi povjestniari ovih dogaaja, sigurno e ih dopuniti te izpraviti, gdje se pokae opravdanim. Nekolikim se putovima izvlaile stotine tisua Hrvata iz domovine. Na svome hodu bijahu ometani. Manje-više vraani su istim pravcima, stalno pljakani, izgladnjivani, premlaivani i ubijani. nije lako pohvatati sve konce kretanja tamo i natrag tolikoga mnotva u najsurovijim ratnim nevoljama. Na raznim se mjestima istodobno dogaale mnoge drame, a pero moe sliedjeti tek jednu, zatim drugu i tako redom. Na kraju ipak izpadne jedna kakva-takva cjelovita slika.
12
12
prievaru razoruan i obezpravljen, na njemu i izbjeglicama mrcinaški se i krvniki izivljavala ušljiva i odrpana partizanska soldateska. Prva usmrivanja sbila se još na Bleiburkome polju, mnotvena su nastavljena, im se prešla austrijsko-slovenska granica i provodila se na cielome Krinome putu, tj. do makedonsko-grke granice. Velik je danak u krvi i mukama plaen na slovenskome tlu. U podpunosti je ta pregolema hrvatska nesrea saeto izraena u dvostihu, što se uskoro pjevao u Imotskoj krajini: Slovenijo, ne triba ti kiše, Hrvati te krvlju natopiše.
S nacionalnoga motrišta bijaše vrlo zahvalno iztraivati usud hrvatske vojske i izbjeglica, što se naoše u Sloveniji u proljee 1945. Meutim u Titoslaviji bilo se veoma opasno time baviti. Koliko god sam oprezno postupao u skupljanju podataka, ipak je to došlo do ušiju dr. Vladimira Braia dekana Pedagokoga fakulteta, inae velikoga Cerbera boljševikoga vladajuega sustava. Mojemu tzv. hrvatskomu nacionalizmu, što bi naroito vaan poslie Titova dravnoga udara 1971. u Karadordevu, isti mi pridodao i zanimanje za Bleiburg. Sbog svega toga bijah iztjeran iz slube, u koju sam s mukom vraen nakon godinu dana provedenih na ulici. Uzprkos tomu, ne prestah se zanimati Bleiburgom, ali od tada s mnogo više opreza. Gotovo je suvišno spominjati, kako bijah pod stalnim nadzorem tajnoga redarstva. Jednako u Sloveniji, takoer i u Hrvatskoj, kada bih se za praznika našao u domovini: Pozivan sam i na obavjestne razgovore. Punih 17 godina snimani su svi moji brzoglasni razgovori, a jedva da mi prispje svako tree pismo, jednako zadravana i ona, što sam ih pošiljao. Na ulici sam redovito opaao svoga "andela uvara". Dralo me se redarstvo kano pijan plota. Dakako, nauih uskoro, kako im zametnuti trag. Srbokomunistiki vladajui sustav nipošto ne htje, da se zna istina o njegovim zloinima!
Izhode svojih odkria predstavljam u naslovljenoj knjizi. Svjestan sam, kako nisam obuhvatio sve, štošta mi je promaknulo, ali sam barem predoio najviše, a time ujedno omoguio drugima nastavak izpitivanja. Late li se mladi povjestniari ovih dogaaja, sigurno e ih dopuniti te izpraviti, gdje se pokae opravdanim. Nekolikim se putovima izvlaile stotine tisua Hrvata iz domovine. Na svome hodu bijahu ometani. Manje-više vraani su istim pravcima, stalno pljakani, izgladnjivani, premlaivani i ubijani. nije lako pohvatati sve konce kretanja tamo i natrag tolikoga mnotva u najsurovijim ratnim nevoljama. Na raznim se mjestima istodobno dogaale mnoge drame, a pero moe sliedjeti tek jednu, zatim drugu i tako redom. Na kraju ipak izpadne jedna kakva-takva cjelovita slika.
12
13
Godine i godine bio sam zaokupljen Bleiburgom te kanio staviti na papir izhode svojih traganja, kada uztvrdim, da sam prikupio najviše osnovnih podataka. Pratio sam hrvatsku vojsku na hodu u nepoznato, s njome još brojnije izbjeglice, njihov ulazak u Italiju i Austriju, dotaknuo se uzputnih bitaka i stradanja, potom izruenje iz tih drava te njihovo desetkovanje na povratku kroz Sloveniju. Do sada je ovo najcjelovitiji prikaz kretanja nekolikim pravcima tih nesrea, što ih pratile. Pribiljeih i nekoliko nepoznatih grobišta. Istina, Bleiburg je veoma kratak odsjek hrvatske poviesti, ali veoma buran. S obzirom na njegove posljedice za itav hrvatski narod svakako je najznaajniji u najgoremu znaenju riei. Prikazan zasebno, dakle bez oslonca na dogaanja izprjed njega, donekle bi lebdio kano list na vjetru. Bleiburg je posljedicom dugaka niza poviestnih kretanja, što mu biše predhodili. Ne stie, kano s neba pa u rebra, kako veli narodna izreka. A predhodili mu mnogi, oni blii, dalji te daleki. Osnovni uzronik traginoga Bleiburga 1945. te ostalih hrvatskih Bleiburga nahodi se u osnutku Peke patriarhije 1577., koja trajaše skoro 2 stoljea. U prvome trenutku moe se data tvrdnja inita nemoguom, gotovo i nestvarnom. U najblaoj prosudbi pretjeranom, precienjenom. Meutim, neprekinutost iduih dogaaja na našemu prostoru neprieporno podkrjepljuju ovu tvrdnju. Kako bi se razumjela potrjeba stvaranja Peke patriarhije, moralo se poi od osnivanja srbijanske drave, od njezina dalekoga otca Stevana Nemanje te njegova sina Rastka, poznata pod svetakim imenom sv. Sava. Prvi srbijanski vladar poe osvajati tue zemlje. Prvom njegovom rtvom bi drava Duklja (poslie preimenovana u Zetu i na koncu u Crnu Goru), potom se dalje širio prema junoj Hrvatskoj te iztonoj Bosni. Osvajaki je duh udahnuo svojim nasljednicima te svima srbijanskim vladarima do našega vremena. S njime uzporedno išao Sava, osniva Srpske pravoslavne crkve, dakle nacionalne. Tako od sama poetka srbijanske dravotvornosti djeluju skupa i dopunjuju se drava i crkva na uvršivanju i proširenju srbijanstva. Kada Turci uništiše srbijansku dravu, SPC e u osnovi preuzeti njezinu ulogu. A pravoslavni Vlasi na zapadu te dvie seobe na sjever proširit e srbstvo do dakelih meda. Zahvaljujui SPC, Srbima e postati Vlasi, nomadski romanski narod, nastanjen zapadno od rieke Drine te sjeverno od Save u Hrvatskoj.
Druga je stalnica srbijanske politike sjedenje na dvjema stolicama, licumjernost. Prve je srbijanske vladare krunio rimski papa, da bi se onda priklonili k Carigradu, potom k Rimu. Kako im se inilo probitanije. I tako e ostati do Drae Mihailovia i Slobodana Miloševia! Bez oite dvojnosti gotovo i nema srbijanske politike!
13
13
Godine i godine bio sam zaokupljen Bleiburgom te kanio staviti na papir izhode svojih traganja, kada uztvrdim, da sam prikupio najviše osnovnih podataka. Pratio sam hrvatsku vojsku na hodu u nepoznato, s njome još brojnije izbjeglice, njihov ulazak u Italiju i Austriju, dotaknuo se uzputnih bitaka i stradanja, potom izruenje iz tih drava te njihovo desetkovanje na povratku kroz Sloveniju. Do sada je ovo najcjelovitiji prikaz kretanja nekolikim pravcima tih nesrea, što ih pratile. Pribiljeih i nekoliko nepoznatih grobišta. Istina, Bleiburg je veoma kratak odsjek hrvatske poviesti, ali veoma buran. S obzirom na njegove posljedice za itav hrvatski narod svakako je najznaajniji u najgoremu znaenju riei. Prikazan zasebno, dakle bez oslonca na dogaanja izprjed njega, donekle bi lebdio kano list na vjetru. Bleiburg je posljedicom dugaka niza poviestnih kretanja, što mu biše predhodili. Ne stie, kano s neba pa u rebra, kako veli narodna izreka. A predhodili mu mnogi, oni blii, dalji te daleki. Osnovni uzronik traginoga Bleiburga 1945. te ostalih hrvatskih Bleiburga nahodi se u osnutku Peke patriarhije 1577., koja trajaše skoro 2 stoljea. U prvome trenutku moe se data tvrdnja inita nemoguom, gotovo i nestvarnom. U najblaoj prosudbi pretjeranom, precienjenom. Meutim, neprekinutost iduih dogaaja na našemu prostoru neprieporno podkrjepljuju ovu tvrdnju. Kako bi se razumjela potrjeba stvaranja Peke patriarhije, moralo se poi od osnivanja srbijanske drave, od njezina dalekoga otca Stevana Nemanje te njegova sina Rastka, poznata pod svetakim imenom sv. Sava. Prvi srbijanski vladar poe osvajati tue zemlje. Prvom njegovom rtvom bi drava Duklja (poslie preimenovana u Zetu i na koncu u Crnu Goru), potom se dalje širio prema junoj Hrvatskoj te iztonoj Bosni. Osvajaki je duh udahnuo svojim nasljednicima te svima srbijanskim vladarima do našega vremena. S njime uzporedno išao Sava, osniva Srpske pravoslavne crkve, dakle nacionalne. Tako od sama poetka srbijanske dravotvornosti djeluju skupa i dopunjuju se drava i crkva na uvršivanju i proširenju srbijanstva. Kada Turci uništiše srbijansku dravu, SPC e u osnovi preuzeti njezinu ulogu. A pravoslavni Vlasi na zapadu te dvie seobe na sjever proširit e srbstvo do dakelih meda. Zahvaljujui SPC, Srbima e postati Vlasi, nomadski romanski narod, nastanjen zapadno od rieke Drine te sjeverno od Save u Hrvatskoj.
Druga je stalnica srbijanske politike sjedenje na dvjema stolicama, licumjernost. Prve je srbijanske vladare krunio rimski papa, da bi se onda priklonili k Carigradu, potom k Rimu. Kako im se inilo probitanije. I tako e ostati do Drae Mihailovia i Slobodana Miloševia! Bez oite dvojnosti gotovo i nema srbijanske politike!
13
13
Godine i godine bio sam zaokupljen Bleiburgom te kanio staviti na papir izhode svojih traganja, kada uztvrdim, da sam prikupio najviše osnovnih podataka. Pratio sam hrvatsku vojsku na hodu u nepoznato, s njome još brojnije izbjeglice, njihov ulazak u Italiju i Austriju, dotaknuo se uzputnih bitaka i stradanja, potom izruenje iz tih drava te njihovo desetkovanje na povratku kroz Sloveniju. Do sada je ovo najcjelovitiji prikaz kretanja nekolikim pravcima tih nesrea, što ih pratile. Pribiljeih i nekoliko nepoznatih grobišta. Istina, Bleiburg je veoma kratak odsjek hrvatske poviesti, ali veoma buran. S obzirom na njegove posljedice za itav hrvatski narod svakako je najznaajniji u najgoremu znaenju riei. Prikazan zasebno, dakle bez oslonca na dogaanja izprjed njega, donekle bi lebdio kano list na vjetru. Bleiburg je posljedicom dugaka niza poviestnih kretanja, što mu biše predhodili. Ne stie, kano s neba pa u rebra, kako veli narodna izreka. A predhodili mu mnogi, oni blii, dalji te daleki. Osnovni uzronik traginoga Bleiburga 1945. te ostalih hrvatskih Bleiburga nahodi se u osnutku Peke patriarhije 1577., koja trajaše skoro 2 stoljea. U prvome trenutku moe se data tvrdnja inita nemoguom, gotovo i nestvarnom. U najblaoj prosudbi pretjeranom, precienjenom. Meutim, neprekinutost iduih dogaaja na našemu prostoru neprieporno podkrjepljuju ovu tvrdnju. Kako bi se razumjela potrjeba stvaranja Peke patriarhije, moralo se poi od osnivanja srbijanske drave, od njezina dalekoga otca Stevana Nemanje te njegova sina Rastka, poznata pod svetakim imenom sv. Sava. Prvi srbijanski vladar poe osvajati tue zemlje. Prvom njegovom rtvom bi drava Duklja (poslie preimenovana u Zetu i na koncu u Crnu Goru), potom se dalje širio prema junoj Hrvatskoj te iztonoj Bosni. Osvajaki je duh udahnuo svojim nasljednicima te svima srbijanskim vladarima do našega vremena. S njime uzporedno išao Sava, osniva Srpske pravoslavne crkve, dakle nacionalne. Tako od sama poetka srbijanske dravotvornosti djeluju skupa i dopunjuju se drava i crkva na uvršivanju i proširenju srbijanstva. Kada Turci uništiše srbijansku dravu, SPC e u osnovi preuzeti njezinu ulogu. A pravoslavni Vlasi na zapadu te dvie seobe na sjever proširit e srbstvo do dakelih meda. Zahvaljujui SPC, Srbima e postati Vlasi, nomadski romanski narod, nastanjen zapadno od rieke Drine te sjeverno od Save u Hrvatskoj.
Druga je stalnica srbijanske politike sjedenje na dvjema stolicama, licumjernost. Prve je srbijanske vladare krunio rimski papa, da bi se onda priklonili k Carigradu, potom k Rimu. Kako im se inilo probitanije. I tako e ostati do Drae Mihailovia i Slobodana Miloševia! Bez oite dvojnosti gotovo i nema srbijanske politike!
13
14
Na poetku druge polovice XIX. stoljea Hrvatski dravni sabor priznat e dojuerašnje Vlahe, tada ve pretvorene u Srbe, za drugi narod u Hrvatskoj. Tim inom slubene Hrvatske hrvatskomu je narodu nanieta jedna od najteih nesrea u cieloj njegovoj i onako bremenitoj poviesti. Te Vlahosrbe, dakle Srbe u Hrvatskoj, vješto e koristiti austro-maarska protuhrvatska politika. Oni e trajno djelovati protiv Hrvatske, koja im pruila gostoprimstvo. A njihov oslonac na Srbiju dodatno e obteretiti teko stanje hrvatskoga naroda. Hrvati tako u vlastitoj kui stvorili gospodara! Te e se rak-rane jedva osloboditi.
Da je bezgranina hrvatska lakovjernost i naivnost, dokazom je prihvaanje jugoslavenske zamisli, potom 1918. sliepo srljanje u dravnu zajednicu sa Srbijom. Tim se korakom Hrvatska dragovoljno podredila Srbiji, postala njezinom kolonijom! Takav se primjer ne moe nai u svjetskoj poviesti. Hrvatski politiari - osim Stjepana Radia i Dragutina Hrvoja - upali u skupno ludilo i sljepilo! Da poslušaše Radia, najprie bi bili stvorili Hrvatsku Dravu, zatim kano ravan s ravnim pregovarali o moebitnoj zajednikoj dravi. O konfederaciji. Ali robovske duše odbaciše Radiev savjet! Odlepršale u Beograd darovati opanarskomu kralju svoju domovinu. Izgubili se kano guske u magli, kako ree S. Radi. Teke posljedice toga njihova postupka jedva podnosio cio hrvatski narod u doba Kraljevine Jugoslavije. Baš se i na njih podpuno odnose stihovi iz poeme More A. G. Matoša: Tuem sluzi sluge, tue prirepine, Mešetari moje - tvoje domovine!
Razsap izvitoperene drave Jugoslavije 1941. listom pozdravio vas hrvatski narod i s mnogo dobra razpoloenja prionuo na izgradnju svoje drave. Na nevolju, rušili je tudi i domai neprijatelji i iztrajali, dok je nisu uništili. U ratno doba Srbija se u golemoj veini nalazila na njemako-talijanskoj strani, ali se pravodobno obrnula te stala pod crvenu petokraku zviezdu i preuzela vodstvo u partizanskome pokretu. Zahvaljui svojoj veliini, glavnomu gradu i injenici, što je "osloboena" prie Hrvatske, mogla se postaviti u ulogu Starijega Brata. Na veliko joj išao u prilog poraz partizanskoga pokreta u Srbiji 1941. Kolovode, iztjerane iz Srbije, prebjegnuše u Hrvatsku i postavile se na elo hrvatskih partizana. Ovi to prihvatili kano "bratsku pomo", a ne vidjeli, kako postaju sluganima u vlastitoj domovini. Gospodaru vierno sluahu do kraja rata te još skoro pola stoljea do propasti te nakaznice, protiv koje moradoše u Domovinskome ratu ustati goloruki i njihovi unuci, kako bismo obranili goli ivot od neprijatelja, koga oni izboriše za gospodara. Djedovi jeli kiselo grode, a unucima trnuli zubi.
14
14
Na poetku druge polovice XIX. stoljea Hrvatski dravni sabor priznat e dojuerašnje Vlahe, tada ve pretvorene u Srbe, za drugi narod u Hrvatskoj. Tim inom slubene Hrvatske hrvatskomu je narodu nanieta jedna od najteih nesrea u cieloj njegovoj i onako bremenitoj poviesti. Te Vlahosrbe, dakle Srbe u Hrvatskoj, vješto e koristiti austro-maarska protuhrvatska politika. Oni e trajno djelovati protiv Hrvatske, koja im pruila gostoprimstvo. A njihov oslonac na Srbiju dodatno e obteretiti teko stanje hrvatskoga naroda. Hrvati tako u vlastitoj kui stvorili gospodara! Te e se rak-rane jedva osloboditi.
Da je bezgranina hrvatska lakovjernost i naivnost, dokazom je prihvaanje jugoslavenske zamisli, potom 1918. sliepo srljanje u dravnu zajednicu sa Srbijom. Tim se korakom Hrvatska dragovoljno podredila Srbiji, postala njezinom kolonijom! Takav se primjer ne moe nai u svjetskoj poviesti. Hrvatski politiari - osim Stjepana Radia i Dragutina Hrvoja - upali u skupno ludilo i sljepilo! Da poslušaše Radia, najprie bi bili stvorili Hrvatsku Dravu, zatim kano ravan s ravnim pregovarali o moebitnoj zajednikoj dravi. O konfederaciji. Ali robovske duše odbaciše Radiev savjet! Odlepršale u Beograd darovati opanarskomu kralju svoju domovinu. Izgubili se kano guske u magli, kako ree S. Radi. Teke posljedice toga njihova postupka jedva podnosio cio hrvatski narod u doba Kraljevine Jugoslavije. Baš se i na njih podpuno odnose stihovi iz poeme More A. G. Matoša: Tuem sluzi sluge, tue prirepine, Mešetari moje - tvoje domovine!
Razsap izvitoperene drave Jugoslavije 1941. listom pozdravio vas hrvatski narod i s mnogo dobra razpoloenja prionuo na izgradnju svoje drave. Na nevolju, rušili je tudi i domai neprijatelji i iztrajali, dok je nisu uništili. U ratno doba Srbija se u golemoj veini nalazila na njemako-talijanskoj strani, ali se pravodobno obrnula te stala pod crvenu petokraku zviezdu i preuzela vodstvo u partizanskome pokretu. Zahvaljui svojoj veliini, glavnomu gradu i injenici, što je "osloboena" prie Hrvatske, mogla se postaviti u ulogu Starijega Brata. Na veliko joj išao u prilog poraz partizanskoga pokreta u Srbiji 1941. Kolovode, iztjerane iz Srbije, prebjegnuše u Hrvatsku i postavile se na elo hrvatskih partizana. Ovi to prihvatili kano "bratsku pomo", a ne vidjeli, kako postaju sluganima u vlastitoj domovini. Gospodaru vierno sluahu do kraja rata te još skoro pola stoljea do propasti te nakaznice, protiv koje moradoše u Domovinskome ratu ustati goloruki i njihovi unuci, kako bismo obranili goli ivot od neprijatelja, koga oni izboriše za gospodara. Djedovi jeli kiselo grode, a unucima trnuli zubi.
14
14
Na poetku druge polovice XIX. stoljea Hrvatski dravni sabor priznat e dojuerašnje Vlahe, tada ve pretvorene u Srbe, za drugi narod u Hrvatskoj. Tim inom slubene Hrvatske hrvatskomu je narodu nanieta jedna od najteih nesrea u cieloj njegovoj i onako bremenitoj poviesti. Te Vlahosrbe, dakle Srbe u Hrvatskoj, vješto e koristiti austro-maarska protuhrvatska politika. Oni e trajno djelovati protiv Hrvatske, koja im pruila gostoprimstvo. A njihov oslonac na Srbiju dodatno e obteretiti teko stanje hrvatskoga naroda. Hrvati tako u vlastitoj kui stvorili gospodara! Te e se rak-rane jedva osloboditi.
Da je bezgranina hrvatska lakovjernost i naivnost, dokazom je prihvaanje jugoslavenske zamisli, potom 1918. sliepo srljanje u dravnu zajednicu sa Srbijom. Tim se korakom Hrvatska dragovoljno podredila Srbiji, postala njezinom kolonijom! Takav se primjer ne moe nai u svjetskoj poviesti. Hrvatski politiari - osim Stjepana Radia i Dragutina Hrvoja - upali u skupno ludilo i sljepilo! Da poslušaše Radia, najprie bi bili stvorili Hrvatsku Dravu, zatim kano ravan s ravnim pregovarali o moebitnoj zajednikoj dravi. O konfederaciji. Ali robovske duše odbaciše Radiev savjet! Odlepršale u Beograd darovati opanarskomu kralju svoju domovinu. Izgubili se kano guske u magli, kako ree S. Radi. Teke posljedice toga njihova postupka jedva podnosio cio hrvatski narod u doba Kraljevine Jugoslavije. Baš se i na njih podpuno odnose stihovi iz poeme More A. G. Matoša: Tuem sluzi sluge, tue prirepine, Mešetari moje - tvoje domovine!
Razsap izvitoperene drave Jugoslavije 1941. listom pozdravio vas hrvatski narod i s mnogo dobra razpoloenja prionuo na izgradnju svoje drave. Na nevolju, rušili je tudi i domai neprijatelji i iztrajali, dok je nisu uništili. U ratno doba Srbija se u golemoj veini nalazila na njemako-talijanskoj strani, ali se pravodobno obrnula te stala pod crvenu petokraku zviezdu i preuzela vodstvo u partizanskome pokretu. Zahvaljui svojoj veliini, glavnomu gradu i injenici, što je "osloboena" prie Hrvatske, mogla se postaviti u ulogu Starijega Brata. Na veliko joj išao u prilog poraz partizanskoga pokreta u Srbiji 1941. Kolovode, iztjerane iz Srbije, prebjegnuše u Hrvatsku i postavile se na elo hrvatskih partizana. Ovi to prihvatili kano "bratsku pomo", a ne vidjeli, kako postaju sluganima u vlastitoj domovini. Gospodaru vierno sluahu do kraja rata te još skoro pola stoljea do propasti te nakaznice, protiv koje moradoše u Domovinskome ratu ustati goloruki i njihovi unuci, kako bismo obranili goli ivot od neprijatelja, koga oni izboriše za gospodara. Djedovi jeli kiselo grode, a unucima trnuli zubi.
14
15
Neposrjedno po izruenju u Bleiburgu petine hrvatskoga naroda srbokomunistima se pruila savršena sgoda izvršiti eljeni genocid nad hrvatskim narodom. Dakako, uz obilnu pomo hrvatskih slugana. Srbijanci poeše iztrjebljivati Hrvate u Odesi 1916., nastavili krvavu rabotu u prvoj Jugoslaviji, potom u 2. svjetskom ratu tzv. ustankom u Srbu te do kraja rata, a najviše neposrjedno po njegovu svršetku te u tieku nekoliko sliedeih godina. Konaan obraun s hrvatskim narodom, njegov posljednji Bleiburg, nastavili 1991. Dio slugansko-podrepaških Hrvata tek tada poe progledavati. Drugi ni do kraja Domovinskoga rata, niti e valjda do svoje smrti. Za ljubav izkrenosti mora se kazati gorka istina, da je u 2. svjetskom ratu i porau najviše Hrvata usmreno od - hrvatske ruke! I to poglavito za volju i korist srbijansko-srbskoga gospodara! Ovdje vriedi biblijska izreka: Perditio tua, Israel, ex te! (Tvoja propast, Izraele, nastaje od tebe)! Kada je spomenuti Matoš bugasio o naravi pojedinih Hrvata, njihovoj spremnosti sluiti tuinu, svakako takve imaše na umu. K tomu, napisa bremenitu tvrdnju: Hrvat je Hrvatu najvei naprijatelj. Na nesreu, veoma je esto potvrivana u 2. svjetskom ratu i porau.
Srbijanska politika - navedeno je - sliedi vrstu neprekinutost, odnosno stalnost od Stevana Nemanje do našega doba. To je tenja za osvajanjem tuega zemljišta i širenju srbijanstva. U tome se lancu, nakon Nemanje, Stevan Prvovjenani i njegovi nasljednici te Dušan Silni, neumorna SPC, dinastije Obrenovievih i Karaordevievih, Vuk Karadi, Ilija Garašanin te itava plejada ostalih do Aleksandra Rankovia, Moše Pijade, Slobodana Miloševia. Ne napuštaju ih osvajaki nagoni, koji idu do cjelovita uništenja hrvatskoga naroda, kako bi se na njegovo tlo proširila Velika Srbija. Tim više, što je Srbiji odpalo širenje na iztok i jug, pa sve sile usmjerila prema zapadu. I to joj pošlo za rukom. Postignula cjelovit uspjeh 1918., kada joj je darovan prostor zapadno od Drine te sjeverno od Dunava i Save. Srbijanska satrapijsko-lupeka vladavina u veine hrvatskoga naroda uvrstila je nacionalni osjeaj i navela ga na odpor kakav bi mogu u danim prilikama.
etniko-srbokomunistiki ustanak 1941. imao je cilj osvojiti vlast u kratkotrajnu ratu. Komunisti se odazvali na poziv iz Moskve u "obranu prve zemlje socijalizma", etnici se latili oruja takoer s oslonom na pravoslavnu Rusiju. I partizani i etnici zakljuivali, kako e rat potrajati koji mjesec, jer e snana sovjetska vojska pobjedonosno stii do Jadranskoga mora. Vodstvo obaju pokreta nahodilo se u Srbiji. Oba pokreta na poetku zajedniki suraivala, potom etnici komunistima okrenuli leda. Naravski, i jedan i drugi nastavljali srbijansku osvajaku politiku, oba htjela podjarmiti Hrvate te stvoriti Srbijance i Srbe gospodujuim narodom u buduoj svojoj
15
15
Neposrjedno po izruenju u Bleiburgu petine hrvatskoga naroda srbokomunistima se pruila savršena sgoda izvršiti eljeni genocid nad hrvatskim narodom. Dakako, uz obilnu pomo hrvatskih slugana. Srbijanci poeše iztrjebljivati Hrvate u Odesi 1916., nastavili krvavu rabotu u prvoj Jugoslaviji, potom u 2. svjetskom ratu tzv. ustankom u Srbu te do kraja rata, a najviše neposrjedno po njegovu svršetku te u tieku nekoliko sliedeih godina. Konaan obraun s hrvatskim narodom, njegov posljednji Bleiburg, nastavili 1991. Dio slugansko-podrepaških Hrvata tek tada poe progledavati. Drugi ni do kraja Domovinskoga rata, niti e valjda do svoje smrti. Za ljubav izkrenosti mora se kazati gorka istina, da je u 2. svjetskom ratu i porau najviše Hrvata usmreno od - hrvatske ruke! I to poglavito za volju i korist srbijansko-srbskoga gospodara! Ovdje vriedi biblijska izreka: Perditio tua, Israel, ex te! (Tvoja propast, Izraele, nastaje od tebe)! Kada je spomenuti Matoš bugasio o naravi pojedinih Hrvata, njihovoj spremnosti sluiti tuinu, svakako takve imaše na umu. K tomu, napisa bremenitu tvrdnju: Hrvat je Hrvatu najvei naprijatelj. Na nesreu, veoma je esto potvrivana u 2. svjetskom ratu i porau.
Srbijanska politika - navedeno je - sliedi vrstu neprekinutost, odnosno stalnost od Stevana Nemanje do našega doba. To je tenja za osvajanjem tuega zemljišta i širenju srbijanstva. U tome se lancu, nakon Nemanje, Stevan Prvovjenani i njegovi nasljednici te Dušan Silni, neumorna SPC, dinastije Obrenovievih i Karaordevievih, Vuk Karadi, Ilija Garašanin te itava plejada ostalih do Aleksandra Rankovia, Moše Pijade, Slobodana Miloševia. Ne napuštaju ih osvajaki nagoni, koji idu do cjelovita uništenja hrvatskoga naroda, kako bi se na njegovo tlo proširila Velika Srbija. Tim više, što je Srbiji odpalo širenje na iztok i jug, pa sve sile usmjerila prema zapadu. I to joj pošlo za rukom. Postignula cjelovit uspjeh 1918., kada joj je darovan prostor zapadno od Drine te sjeverno od Dunava i Save. Srbijanska satrapijsko-lupeka vladavina u veine hrvatskoga naroda uvrstila je nacionalni osjeaj i navela ga na odpor kakav bi mogu u danim prilikama.
etniko-srbokomunistiki ustanak 1941. imao je cilj osvojiti vlast u kratkotrajnu ratu. Komunisti se odazvali na poziv iz Moskve u "obranu prve zemlje socijalizma", etnici se latili oruja takoer s oslonom na pravoslavnu Rusiju. I partizani i etnici zakljuivali, kako e rat potrajati koji mjesec, jer e snana sovjetska vojska pobjedonosno stii do Jadranskoga mora. Vodstvo obaju pokreta nahodilo se u Srbiji. Oba pokreta na poetku zajedniki suraivala, potom etnici komunistima okrenuli leda. Naravski, i jedan i drugi nastavljali srbijansku osvajaku politiku, oba htjela podjarmiti Hrvate te stvoriti Srbijance i Srbe gospodujuim narodom u buduoj svojoj
15
15
Neposrjedno po izruenju u Bleiburgu petine hrvatskoga naroda srbokomunistima se pruila savršena sgoda izvršiti eljeni genocid nad hrvatskim narodom. Dakako, uz obilnu pomo hrvatskih slugana. Srbijanci poeše iztrjebljivati Hrvate u Odesi 1916., nastavili krvavu rabotu u prvoj Jugoslaviji, potom u 2. svjetskom ratu tzv. ustankom u Srbu te do kraja rata, a najviše neposrjedno po njegovu svršetku te u tieku nekoliko sliedeih godina. Konaan obraun s hrvatskim narodom, njegov posljednji Bleiburg, nastavili 1991. Dio slugansko-podrepaških Hrvata tek tada poe progledavati. Drugi ni do kraja Domovinskoga rata, niti e valjda do svoje smrti. Za ljubav izkrenosti mora se kazati gorka istina, da je u 2. svjetskom ratu i porau najviše Hrvata usmreno od - hrvatske ruke! I to poglavito za volju i korist srbijansko-srbskoga gospodara! Ovdje vriedi biblijska izreka: Perditio tua, Israel, ex te! (Tvoja propast, Izraele, nastaje od tebe)! Kada je spomenuti Matoš bugasio o naravi pojedinih Hrvata, njihovoj spremnosti sluiti tuinu, svakako takve imaše na umu. K tomu, napisa bremenitu tvrdnju: Hrvat je Hrvatu najvei naprijatelj. Na nesreu, veoma je esto potvrivana u 2. svjetskom ratu i porau.
Srbijanska politika - navedeno je - sliedi vrstu neprekinutost, odnosno stalnost od Stevana Nemanje do našega doba. To je tenja za osvajanjem tuega zemljišta i širenju srbijanstva. U tome se lancu, nakon Nemanje, Stevan Prvovjenani i njegovi nasljednici te Dušan Silni, neumorna SPC, dinastije Obrenovievih i Karaordevievih, Vuk Karadi, Ilija Garašanin te itava plejada ostalih do Aleksandra Rankovia, Moše Pijade, Slobodana Miloševia. Ne napuštaju ih osvajaki nagoni, koji idu do cjelovita uništenja hrvatskoga naroda, kako bi se na njegovo tlo proširila Velika Srbija. Tim više, što je Srbiji odpalo širenje na iztok i jug, pa sve sile usmjerila prema zapadu. I to joj pošlo za rukom. Postignula cjelovit uspjeh 1918., kada joj je darovan prostor zapadno od Drine te sjeverno od Dunava i Save. Srbijanska satrapijsko-lupeka vladavina u veine hrvatskoga naroda uvrstila je nacionalni osjeaj i navela ga na odpor kakav bi mogu u danim prilikama.
etniko-srbokomunistiki ustanak 1941. imao je cilj osvojiti vlast u kratkotrajnu ratu. Komunisti se odazvali na poziv iz Moskve u "obranu prve zemlje socijalizma", etnici se latili oruja takoer s oslonom na pravoslavnu Rusiju. I partizani i etnici zakljuivali, kako e rat potrajati koji mjesec, jer e snana sovjetska vojska pobjedonosno stii do Jadranskoga mora. Vodstvo obaju pokreta nahodilo se u Srbiji. Oba pokreta na poetku zajedniki suraivala, potom etnici komunistima okrenuli leda. Naravski, i jedan i drugi nastavljali srbijansku osvajaku politiku, oba htjela podjarmiti Hrvate te stvoriti Srbijance i Srbe gospodujuim narodom u buduoj svojoj
15
16
Jugoslaviji. Srbokomunisti vlastite nakane ovijali komunistikom ideologijom, drutvenom pravdom i jednakošu svih graana i naroda, obeavali raj za sve, etnici pak nastupali otvoreno elei ostvariti Veliku Srbiju. Upravo im Hrvatska bijaše najveim kamenom spoticanja na putu postizanja cilja. Ratna se srea okrenula na srbokomunistiku stranu.
Tzv. Ustanak naroda Hrvatske u Srbu 1941. stvarnoje etniki ustanak. Prve njihove rtve biše susjedi Hrvati, mirni seljaci. Budui da je njemaka vojska munjevito naprjedovala u Sovjetskome Savezu, to se razplinulo uvjerenje, kako e sovjetska vojska uskoro doprieti na Jadran. Dosljedni sebi, srbski se ustanici diele: jedni ostaju etnicima, drugi e se zvati partizanima te staviti na glavu crvenu petokraku zviezdu. Bilo, da rat dobiju Niemci ili Rusi, oni - Srbi i Srbijanci - ne mogu izgubiti. Još se jednom bizantizam dokazao na djelu. Crvena zviezda i etnika znaka podpuno se razumjele i poštivale. A ne moe se ni govoriti o medusobnim sukobima triju srbijanskih vojnih postrojba - etnika, Neieve Srpske dravne strae i Ljotievih zboraša, stvarno fašista. Naprotiv, pomagali se uzajamno, kako dolii Srbijancima i Srbima. Medusobno klanje ostaje Hrvatima, naroito kada se komunistima pridrue i nametnu srbijanske poglavice, gospodari. Bilo pak da se prema Hrvatima našli etnici ili partizani, rtvom uviek bila hrvatska strana.
Koliko mogah iztraiti srbokomunistike i etnike zloine u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, uglavnome mnotvene, izloio sam ih u kraim crtama te naveo broj umorenih, koliko mi bi dostupan, zapaljena naselja, pljake i ostala nedjela. Budui da se zloini dogaali na itavu prostranstvu NDH i nepriekidno svih ratnih godina te u svima krajevima, zakljuiti je, da su vršeni sustavno i upravljani iz jednoga mjesta. Predoih ih vei broj, nikako sve. Meutim, kada bi se uzeli tek pars pro toto, dosta bi i tada kazivali. Tko je doivio i preivio 2. svj. rat, njemu e dotina knjiga osvjeiti mnoge uspomene i upoznati ga sa stanovitim nepoznatim dogaajima. Mlai naraštaji te budui teko e vjerovati, da se takva što uobe moglo dogaati. Neka ih opominje na oprez prema istonome susjedu, kako se nikada ne bi našli s njime u bilo kakvoj dravnoj ili slinoj zajednici. Hrvati nakupismo i previše gorkih izkustava, da ne smijemo ni pomisliti na bilo kakvo sblienje sa Srbijom. Prema njima drati vrst medašnik. A kada se zahuktaju pljakaške poude te muiteljski i ubijaki nagoni, onda ljudi-zvieri uivaju u njima i daju im neogranien mah. Eto u što se mogu pretvoriti razpojasani pojedinici pa i itave skupine. Ubijaki nagoni ne zaustavljaju se adjednom, dakle prestankom rata, kako je to pokazala naša stvarnost u poratnim godinama. Naroito ako ih potie i izvodi drava
16
16
Jugoslaviji. Srbokomunisti vlastite nakane ovijali komunistikom ideologijom, drutvenom pravdom i jednakošu svih graana i naroda, obeavali raj za sve, etnici pak nastupali otvoreno elei ostvariti Veliku Srbiju. Upravo im Hrvatska bijaše najveim kamenom spoticanja na putu postizanja cilja. Ratna se srea okrenula na srbokomunistiku stranu.
Tzv. Ustanak naroda Hrvatske u Srbu 1941. stvarnoje etniki ustanak. Prve njihove rtve biše susjedi Hrvati, mirni seljaci. Budui da je njemaka vojska munjevito naprjedovala u Sovjetskome Savezu, to se razplinulo uvjerenje, kako e sovjetska vojska uskoro doprieti na Jadran. Dosljedni sebi, srbski se ustanici diele: jedni ostaju etnicima, drugi e se zvati partizanima te staviti na glavu crvenu petokraku zviezdu. Bilo, da rat dobiju Niemci ili Rusi, oni - Srbi i Srbijanci - ne mogu izgubiti. Još se jednom bizantizam dokazao na djelu. Crvena zviezda i etnika znaka podpuno se razumjele i poštivale. A ne moe se ni govoriti o medusobnim sukobima triju srbijanskih vojnih postrojba - etnika, Neieve Srpske dravne strae i Ljotievih zboraša, stvarno fašista. Naprotiv, pomagali se uzajamno, kako dolii Srbijancima i Srbima. Medusobno klanje ostaje Hrvatima, naroito kada se komunistima pridrue i nametnu srbijanske poglavice, gospodari. Bilo pak da se prema Hrvatima našli etnici ili partizani, rtvom uviek bila hrvatska strana.
Koliko mogah iztraiti srbokomunistike i etnike zloine u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, uglavnome mnotvene, izloio sam ih u kraim crtama te naveo broj umorenih, koliko mi bi dostupan, zapaljena naselja, pljake i ostala nedjela. Budui da se zloini dogaali na itavu prostranstvu NDH i nepriekidno svih ratnih godina te u svima krajevima, zakljuiti je, da su vršeni sustavno i upravljani iz jednoga mjesta. Predoih ih vei broj, nikako sve. Meutim, kada bi se uzeli tek pars pro toto, dosta bi i tada kazivali. Tko je doivio i preivio 2. svj. rat, njemu e dotina knjiga osvjeiti mnoge uspomene i upoznati ga sa stanovitim nepoznatim dogaajima. Mlai naraštaji te budui teko e vjerovati, da se takva što uobe moglo dogaati. Neka ih opominje na oprez prema istonome susjedu, kako se nikada ne bi našli s njime u bilo kakvoj dravnoj ili slinoj zajednici. Hrvati nakupismo i previše gorkih izkustava, da ne smijemo ni pomisliti na bilo kakvo sblienje sa Srbijom. Prema njima drati vrst medašnik. A kada se zahuktaju pljakaške poude te muiteljski i ubijaki nagoni, onda ljudi-zvieri uivaju u njima i daju im neogranien mah. Eto u što se mogu pretvoriti razpojasani pojedinici pa i itave skupine. Ubijaki nagoni ne zaustavljaju se adjednom, dakle prestankom rata, kako je to pokazala naša stvarnost u poratnim godinama. Naroito ako ih potie i izvodi drava
16
16
Jugoslaviji. Srbokomunisti vlastite nakane ovijali komunistikom ideologijom, drutvenom pravdom i jednakošu svih graana i naroda, obeavali raj za sve, etnici pak nastupali otvoreno elei ostvariti Veliku Srbiju. Upravo im Hrvatska bijaše najveim kamenom spoticanja na putu postizanja cilja. Ratna se srea okrenula na srbokomunistiku stranu.
Tzv. Ustanak naroda Hrvatske u Srbu 1941. stvarnoje etniki ustanak. Prve njihove rtve biše susjedi Hrvati, mirni seljaci. Budui da je njemaka vojska munjevito naprjedovala u Sovjetskome Savezu, to se razplinulo uvjerenje, kako e sovjetska vojska uskoro doprieti na Jadran. Dosljedni sebi, srbski se ustanici diele: jedni ostaju etnicima, drugi e se zvati partizanima te staviti na glavu crvenu petokraku zviezdu. Bilo, da rat dobiju Niemci ili Rusi, oni - Srbi i Srbijanci - ne mogu izgubiti. Još se jednom bizantizam dokazao na djelu. Crvena zviezda i etnika znaka podpuno se razumjele i poštivale. A ne moe se ni govoriti o medusobnim sukobima triju srbijanskih vojnih postrojba - etnika, Neieve Srpske dravne strae i Ljotievih zboraša, stvarno fašista. Naprotiv, pomagali se uzajamno, kako dolii Srbijancima i Srbima. Medusobno klanje ostaje Hrvatima, naroito kada se komunistima pridrue i nametnu srbijanske poglavice, gospodari. Bilo pak da se prema Hrvatima našli etnici ili partizani, rtvom uviek bila hrvatska strana.
Koliko mogah iztraiti srbokomunistike i etnike zloine u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, uglavnome mnotvene, izloio sam ih u kraim crtama te naveo broj umorenih, koliko mi bi dostupan, zapaljena naselja, pljake i ostala nedjela. Budui da se zloini dogaali na itavu prostranstvu NDH i nepriekidno svih ratnih godina te u svima krajevima, zakljuiti je, da su vršeni sustavno i upravljani iz jednoga mjesta. Predoih ih vei broj, nikako sve. Meutim, kada bi se uzeli tek pars pro toto, dosta bi i tada kazivali. Tko je doivio i preivio 2. svj. rat, njemu e dotina knjiga osvjeiti mnoge uspomene i upoznati ga sa stanovitim nepoznatim dogaajima. Mlai naraštaji te budui teko e vjerovati, da se takva što uobe moglo dogaati. Neka ih opominje na oprez prema istonome susjedu, kako se nikada ne bi našli s njime u bilo kakvoj dravnoj ili slinoj zajednici. Hrvati nakupismo i previše gorkih izkustava, da ne smijemo ni pomisliti na bilo kakvo sblienje sa Srbijom. Prema njima drati vrst medašnik. A kada se zahuktaju pljakaške poude te muiteljski i ubijaki nagoni, onda ljudi-zvieri uivaju u njima i daju im neogranien mah. Eto u što se mogu pretvoriti razpojasani pojedinici pa i itave skupine. Ubijaki nagoni ne zaustavljaju se adjednom, dakle prestankom rata, kako je to pokazala naša stvarnost u poratnim godinama. Naroito ako ih potie i izvodi drava
16
17
utemeljena na neovjenoj i bolestnoj ideologiji. Bez obzira na sva zlodjela u tenji za izkorjenjivanjem hrvatskoga naroda, bez obzira na genocid vršen nad njim, ipak se narod i trava ne mogu uništiti! Hrvatski se narod oddrao, premda je u ratu prošao izmeu svoje Scile i Haribde, izdrao uništavanja, ali ostao na nogama. Samohrane su matere preuzele na sebe ulogu obaju roditelja i u velikim jadima i siromaštvu svoju djecu podignule i uvele u ivot. S obzirom na teka poratna vrjemena te zapostavljanja i proganjanja od strane vlasti, ipak su pobiedile u neravnopravnu boju. Siroad stasala, njihov ivot krenuo uspješno.
Vlastita je drava najvea i najtrajnija svetinja svakoga naroda. Nakon što je u ratu i porau desetkovan hrvatski narod i doivio svoj Veliki petak, u Domovinskome je ratu uzkrsnuo stvorivši svoju Dravu. Upravo je na njegovu primjeru cjelovito potvreno, kako nema Uzkrsa bez Velikoga petka. Bleiburg 1945. i svi Bleiburzi njegov su Veliki petak, a Uzkrs je neovisna Republika Hrvatska!
Pisac
17
17
utemeljena na neovjenoj i bolestnoj ideologiji. Bez obzira na sva zlodjela u tenji za izkorjenjivanjem hrvatskoga naroda, bez obzira na genocid vršen nad njim, ipak se narod i trava ne mogu uništiti! Hrvatski se narod oddrao, premda je u ratu prošao izmeu svoje Scile i Haribde, izdrao uništavanja, ali ostao na nogama. Samohrane su matere preuzele na sebe ulogu obaju roditelja i u velikim jadima i siromaštvu svoju djecu podignule i uvele u ivot. S obzirom na teka poratna vrjemena te zapostavljanja i proganjanja od strane vlasti, ipak su pobiedile u neravnopravnu boju. Siroad stasala, njihov ivot krenuo uspješno.
Vlastita je drava najvea i najtrajnija svetinja svakoga naroda. Nakon što je u ratu i porau desetkovan hrvatski narod i doivio svoj Veliki petak, u Domovinskome je ratu uzkrsnuo stvorivši svoju Dravu. Upravo je na njegovu primjeru cjelovito potvreno, kako nema Uzkrsa bez Velikoga petka. Bleiburg 1945. i svi Bleiburzi njegov su Veliki petak, a Uzkrs je neovisna Republika Hrvatska!
Pisac
17
17
utemeljena na neovjenoj i bolestnoj ideologiji. Bez obzira na sva zlodjela u tenji za izkorjenjivanjem hrvatskoga naroda, bez obzira na genocid vršen nad njim, ipak se narod i trava ne mogu uništiti! Hrvatski se narod oddrao, premda je u ratu prošao izmeu svoje Scile i Haribde, izdrao uništavanja, ali ostao na nogama. Samohrane su matere preuzele na sebe ulogu obaju roditelja i u velikim jadima i siromaštvu svoju djecu podignule i uvele u ivot. S obzirom na teka poratna vrjemena te zapostavljanja i proganjanja od strane vlasti, ipak su pobiedile u neravnopravnu boju. Siroad stasala, njihov ivot krenuo uspješno.
Vlastita je drava najvea i najtrajnija svetinja svakoga naroda. Nakon što je u ratu i porau desetkovan hrvatski narod i doivio svoj Veliki petak, u Domovinskome je ratu uzkrsnuo stvorivši svoju Dravu. Upravo je na njegovu primjeru cjelovito potvreno, kako nema Uzkrsa bez Velikoga petka. Bleiburg 1945. i svi Bleiburzi njegov su Veliki petak, a Uzkrs je neovisna Republika Hrvatska!
Pisac
17
18
P.S. Tekst sa zadnje stranice ovoja ove knjige
Istaknuti borac za istou hrvatskoga jezika prof. dr. Mate Šimundi roen je 6. studenoga 1928. u upi Lovre-Opanci kraj Imotskoga. Godine 1941. poinje pohadati Franjevaku klasinu gimnaziju u
Širokom Brijegu, ali u ratnom vihoru s obitelji odlazi u Vrpolje pa nastavlja školovanje u gimnazijama u Slavonskom Brodu i Osijeku, gdje maturira 1949. Upisuje hrvatski jezik i slavistiku na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, na kojemu diplomira 1953., a doktorira godine 1965. disertacijom Govor Imotske krajine i Bekije koja je tiskana godine 1971. u Sarajevu u nakladi ANU BiH-a. Radio je kao profesor u
Dakovu, Lovreu i SPlitu, u meduvremenu odleavši devet mjeseci u vojnom zatvoru zbog