1

VEHABIZAM I VEHABIJE

Bismillahirrahmanirrahim

Poštovani čitatelji i posjetioci naše Islamske internet stranice Es selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, Radi saznanja prave istine a na temu Vehabizam i Vehabije evo Vam predočavamo obje strane gledišta i argumente objeju strana. Budite pažljivi i dobro promislite prije nego li donesete konačan sud o tome ko je na pravom putu a ko je u zabludi. Molim Allaha dž.š. da sjedini srca svih Muslimana bez obzira na boju kože, nacije i različitih gledanje na Islam u okvirima dozvoljenim Kuranom Časnim i Sunnetom Resulullaha.(amin)

VEHABIZAM, ŠTA JE TO ?

Autor: SEJJID AHMED IBN ZEJN DEHLANA-A ABDUL-KADIM ZELLUMA DR. MUHAMMED HUSEJNA ŠENDUB Prijevod sa Arapskog: FIKRET ARNAUT

SADRŽAJ: PREDGOVOR

“VEHABISKA FITNA”

• Autorova biografija • Uvod • Osnivač i utemeljitelj vehabijskog pokreta • Odgovor islamskih učenjaka na pojavu vehabizma • Jačanje vehabijskog pokreta • Halifini napori za gašenjem vehabijske fitne • Vehabizam je novotarija

„ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRŽAVE“

• Zavjera protiv Islamske države • Dodatak • Izrazi pohvale Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i vehabijskom pokretu

„VEHABIJSKA FITNA“ KROZ VEHABIJSKI POKRET

• Dr. Muhammed Husejn Šendub • Mišljenje prof. šejha Alija Tantavija

2

Bismillahirrahmanirrahim

PREDGOVOR

U ovoj knjizi, riječ je o historijatu i kolijevci vehabizma, iz pera tri učenjaka: Dehlana, Zelluma i Šenduba. Autori otkrivaju svu zbilju, aktere, ideologe i pozadinu vehabizma. Čitaocu se nameće pitanje: Koliko koristi i kolika je potreba za upoznavanjem sa ovim fragmentima bolne povijesti islama? U svakom slučaju, kad je riječ o povijesnim trenucima bilo kojeg perioda islama, nužno je poznavati ih kako bi se upoznali sa uzrocima aktualne stvarnosti koju živimo. Da je vehabizam bio i djelovao sa osnova nužnosti i potrebe reforme, te oživljavanje vjerske misli, čišćenja iz islamskog učenja svega što mu je strano, i da je bio nužni krik protiv nepravde i negativnosti kojima je bio bremenit islamski svijet, svi bi mu rekli "merhaba" - dobro došao! Iz pera autora ove knjige, jasno je da je reforma na kojoj je bio angažiran vehabizam, bila na štetu islamskog jedinstva i na korist kolonijalističkih zapadnih imperija, kojima je hilafet bio prepreka za ostvarenje njihovih ambicija. Posebno je pitanje da li je svaki upregnuti faktor kao podupirač vehabizma bio svjestan ovoga, no međutim svjesnost ili čistoća nečije namjere će se gledati kod Boga -dželle še'nuhu- na Ahiret a posljedice konkretnih angažmana se na dunjaluku ili uživaju ili teško podnose.

Svima je , bar danas, jasno kakvi su rezultati i posljedice tih zbivanja krajem 18 i početkom 19 vijeka. Hilafet je porušen. Veći dio islamskog svijeta je koloniziran. Muslimani su dovedeni u težu situaciju od koje su bili pod upravom islamskog halife. S toga, obraćamo se čitaocu ovoga ovog štiva, da njemu pristupa a da na umu ima te činjenice. Svaki objektivni musliman treba istinski i bez imalo straha i kolebanja i bez bilo kakvih predrasuda iskazati spremnost da osudi svaki faktor i svaku djelatnost koja vodi štetu muslimana da podrži, zalaže se i promiče svaku aktivnost koja donosi korist muslimanima. S toga nimalo ne sumnjamo da će mnogi mladići čija srca su ispunjena vjerskim žarom, koji žele da žive i prakticiraju Kur'an i Sunnet, i koji teže uspostavi društva koje će biti organizirano na temelju učenja Kur'ana i Sunneta, spremno i odlučno Lorensovim slugama reći:"Ne, nikada više"! Vjernike ne smije zmija dva puta ujesti iz iste rupe. Ovo štivo bi trebalo da pojača naboj u srcima vjernika da se više zalažu na putu ponovnog uspostavljanja jedinstva među svim muslimanima. Ponovno uspostavljanje jedinstva među svim muslimanima svijeta i izbora islamske vlasti, neće odgovarati dinastijama, partijama ili diktatorima koji trenutno uživaju blagodati vlasti po podijeljenim i pocijepanim krajevima islamskog svijeta. Allah -dželle še'nuhu- kaže:"Oni žele da ugase Allahovo svjetlo svojim ustima. A Allah će upotpuniti Svoje svjetlo, makar to prezirali nevjernici. On je taj koji je poslao Svoga Poslanika sa uputom i istinskom vjerom da bi njom nadvisio sve vjere, makar to prezirali idolopoklonici." / Saff, 8-9/ Naš ugledni alim Husejn ef. Đozo iznosi svoja zapažanja o situaciji u islamskom svijetu pa kaže:""Gledao sam svojim očima i slušao svojim ušima kako hadžije satima stoje, ljubeći zidine Kjabe i zidove turbeta Božjeg Poslanika, učeći razne dove i tražeći razne murade. Iste takve prizore gledao sam prolazeći kroz Carigrad, Konju, Bagdad, Kerbelu, Damask, Kairo itd. Sve što ozbiljnije razmišljam i temeljitije analiziram ove pojave, sve mi više postaje u osnovi shvatljivije. Sve više uviđam, da mi nedostaje moralne snage i prava da za sve ovo okrivljujem mase. Ne znam, teško je reći, ali čini mi se, da im je i ovo bilo pametnije nego da su se slijepo poveli za kojekakvim Lorensovim slugama. Prošlost je učiteljica koja nas uči i pruža nam iskustva ranijih generacija, kako bismo mogli nastaviti tamo gdje su oni stali." Slična zapažanja iznosi i Šejh Ali Tantavi, kada govori o pojavi vehabizma:"Ono što se navodi kao manjkavost i nedostataka ( Ibn Vehabu) jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom činu primjetio vidljive

3

elemente širka, po njegovom mišljenu. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima. Zatim je isti hukm, odnosno, stav prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio ej murteddima ( odmetnicima) od vjere, dozvolio je prolijevanje njihove krvi ( tj. ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine." Kao rezultat ovakvog učenja i da've uslijedilo je zatiranje svih tragova i kulturnih spomenika vjekovne islamske kulture i tradicije. Porušena su sva turbeta i nišani nad najpoznatijim grobljima kao što su: Medinsko groblje Beki'a, groblje boraca na Uhudu, Mekkansko groblje u koje su zakopani h. Hatidža i Poslanikovi preci, Abdul-Mutalib i dr. Nad tim mjestima u doba vehabija izvršen je pravi urbicid. Tako da se danas uopće ne zna gdje se ko nalazi. Šejh Jusuf Rifai u svome djelu "Nesihatt ulemi Nedžda" nabrojao je više desetina primjera rušenja svega što je podsjećalo na velikane prošlosti. U mjestu Ebvi, gdje se nalazio kabur Amine, majke Muhammeda 'alejhi-sselam,, tačno nad kaburom napravlje je rezervoar za benzin. U časnoj Mekki, gdje je bila kuća h. Hatidže, trenutno je lokacija stočne pijace. Na mjestu u kome je bila kuća u kojoj je bilo Poslanikovo rođenja izgrađeni su javni klozeti i sl. Sve su to plodovi vehabijske da've, ve la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim! Allahumme nsuril islame vel-muslimine, ve 'ali kelimetel-hakki ve ddin. Allahumme nsur men nasare din vahzul-men hazelel-muslimine.

Bismillahi-rrahmani-rrahim

“Vehabijska fitna”

Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan – muftija Mekkanski

Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik – fakih-, historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim oblastima. Obnašao je finkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu šejhul-islam. Rođen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu muharremu 1304 h. godine. Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo: - El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti. - Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti. - Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman. - Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti - Nehlul-atšani ala fethi rrahmani. - Fi tedžvidil-Kur’ani.

- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami. - El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijanjeni čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.

4

Uvod

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je “Vehabijska fitna” koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći posebna je bila najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama. Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i Emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida, koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205 hidžretske godine a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima Trećeg koji je sin sultana Mustafe Trećeg sina Ahmedovog. A što se tiče samog početka pojave Vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se je njihov šer (zlo) proširio i šteta narasla i vlast njihova se rastegla na veča područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.

Osnivač i utemeljitelj vehabijskog pokreta

Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111 hidžretske a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: “Pojavila se propast (habisa) nečasnika 1206 h.g.”

U početku bio je učenik među učenicima u Medini i Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman. Njegov otac i brat a i ostali učenjaci su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama i zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere i došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika. Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu 'alejhi-sselam, i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. “ovaj lijek mi je koristio”- da taj postaje mušrik. Prihvatio se je nekakvih dokaza koje ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da su večina sljedbenika tevhida postali kjafiri. Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der’ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da’vu . Vladari Der’ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g. a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250. Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome odgovara na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat. Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der’ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme

5

Kezzab . Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku abul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:”Ovaj će zalutati.” ili “Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas.” I tako je i bilo. Muhammed ibn abdul-Vehhab je naglašavao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u (Tevhidu) Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur’anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet:”Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnejg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni.” ili ajet:” Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti.” ili ajet” Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana “ i slično. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: ”Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa’at on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima.”

Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu 'alejhi-sselam, i kabure drugih Poslanika i evlija. Rekao je o Kur’anskom ajetu u kome se govori o mušricima:”Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.”:”Oni koji čine tevessul slični su mušricima koji kažu :”Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..”. Ibn Vehhab kaže:”Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur’anu:”A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:Allah.” i u drugom:”Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i zemlju, reći će: “Allah.” Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora “da bi se približili Allahu” tako da su ovi slični njima.”

Odgovor islamskih učenjaka na pojavu vehabizma

Učenjaci islama su ovako odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova:”Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti evlije Božije božanstvima, niti rivalima – suparnicima Božjim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i da zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur’ana i Sunneta. I’tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje Allah jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i’tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor “Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu” Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje:”Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu”. Pa kako može biti dozvoljeno ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete

6

vjernike- mu’mine – monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane. Imam Buharija je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:” da su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu’mine.” Abdullah ibn Omer također prenosi predaju da je Resulullah 'alejhi-sselam, rekao:”Najviše čega se bojim mome ummetu jeste čovjek koji bi tumačio Kur’an na svoj način kako ne odgovara.” Ovaj Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu. A da se bilo šta od onoga što rade vjernici po pitanju tevessula smatra širkom to se ne bi desilo da Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, radi i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, učio u dovama :”Allahumme inni es’eluke bihakki ssailine alejke.” Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obračaju.” Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed 'alejhi-sselam, poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje. Postoji autentična (sahih) predaja da je Muhammed 'alejhi-sselam, kada je umrla Fatima bint Esed, majka Alije ibn Ebi Taliba ,da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu:”Allahumme gfir liummi Fatima bint Esed ve vessi’i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamu-rrahimine.” Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i učini joj kabur postranim s pravom ( hakkom) tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji.” Postoji također sahih predaja da se Poslaniku Muhammedu 'alejhi-sselam, obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom dovom. Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, mu je naredio da se očisti, klanja dva rekjata i da prouči:"Allahumme inni es'’eluke ve etevedžehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti. Ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila rabbi fi hadžeti litukda. Allahumme šeffi’ahu fijje." Moj Gospodaru, obraćam Ti se i okrećem Tebi sa tvojim Poslanikom Muhammedom, Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obraćam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi da mi se izvrši. Moj Gospdaru učini ga da mi bude zagovornik na Sudnjem danu.” To je uradio pa mu je Allah vratio vid. Postoji sahih predaja da je Adem 'alejhi-sselam, činio tevessul sa našim Poslanikom 'alejhi-sselam, kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, jer je vidio njegovo ime napisano na Aršu i na džennetskim vratima i na stranama meleka pa je pitao Allaha za njega. Allah mu je rekao:”Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio.” Onda je Adem 'alejhi-sselam, rekao:”Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide.” “Moj Gospodaru tako ti tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju.” Onda je dozvan o Ademe, da si tražio kod Nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali.” Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo. Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika 'alejhi-sselam, u slučaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura:”Ja resulellah isteski liummetik” “O Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu.” Naći ćeš, također, pozive koje je Poslanik upučivao kada je posjećivao kabure. Od najoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera. Rekao je između ostalog:”O ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik

7

uvučeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se taj tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu većinu islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliži kufru je onaj koji se odvojio od ogromne većine islamskog ummeta, od onih koji su u ogromnoj islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže:” Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u džehennem a ružno li je on boravište.” (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada.”

Što se tiče posjete Poslanikovom kaburu, to su činili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu izrečeni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o dozivanju drugog pored Allaha -dželle še'nuhu- odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu Poslanika 'alejhi-sselam,:Ako se izgubi životinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne: O Allahovi robovi, čuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji će se odazvati.” U drugom hadisu:”Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoći u mjestu gdje nejma druga neka kaže:”O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite.” Allahov Poslanik 'alejhi-sselam, je običavao kada bi putovao i prikučila se noć rekao bi:”O Zemljo, Moj Gospodar i tvoj Gospodar je Allah.” Kada bi posjećivao kabure Muhammed 'alejhi-sselam, bi govorio :”Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi.””Neka je na vas mir o stanovnici kabura.” A u tešehhudu u učenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv “Esselamu alejke ejjuhennebijju.” Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te’sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha -dželle še'nuhu- i da drugi nemaju te moći onda nejma štete. Također je stvar sa prislanjanjem nekog čina ili djela nekome drugom mimo Allaha ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha -dželle še'nuhu- A rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže:”Koristio mi je taj i taj lijek.” ili “Izliječio me je taj i taj lijek” ili što se kaže:”Pomogao mi je taj i taj.” A svi vjerujemo da stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram o ovome za sada dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi. Kada je Ibn abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama. Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihovo akide skup propisa o izvođenju iz islama (tekfir). Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrješnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli braniti. Učenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa’da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Derijjete i izvjestili svoje vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost. Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem

8

na hadž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi.

Jačanje vehabijskog pokreta

Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke. Godine 1217 hidžretske vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi hadža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista nakon završetka obreda hadža spremili su pohod na Mekku.

Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu. Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im islam i zabranjujući im da čine djela za koja su vehabije smatrali da je širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili se prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija.

U mjesecu rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Mekke sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom. Zatim su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti i Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Međutim vehabije nisu mirovali. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je spoorazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca zu-l-Ka’deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed 'alejhi-sselam, salavat i selam. Opljačkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura 'alejhi-sselam, I po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na hadž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru silom. Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.

9

Halifini napori za gašenjem vehabijske fitne

Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmed, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed 'alejhi-sselam, egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine.

Danju i noću su putovali da što prije dođu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah sljedeće godine spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja.

Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se vraćaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesečana primanja. Oni se u tom slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priređeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio hadž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Derijjete čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kjabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveće odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagač vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul. U mjesecu muharremu 1229 h.g. poslali su i Mubareka ibn Mudijana koji je bio vehabijski emir u Medini. Njega su vezanog vodali istambulskim ulicama da ga ljudi vide i onda su ga ubili. Njegovu glavu su objesili na vidno mjesto radi pouke. Tako su uradili i sa Osmanom Mudifijem.

Šerif Galib Paša je odlikovan od strane sultana i poslat je u Solun u mirovinu gdje je i dočekao smrt. On je bio upravnik nad Mekkom punih 26 godina. U Solunu je preselio 1231 h.g. Njemu je izgrađeno i turbe koje se posjećuje. Muhammed Ali Paša je poslao svoje vojske u istočne pokrajine da se obračunavaju sa preostalim vehabijskim plemenima i uporištima. Veliki broj vehabija je poubijan od sultanove vojske. Godine 1229 hidžretske umro je Saud , vehabijski emir, a naslijedio ga je njegov sin Abdullah. Muhammed Ali Paša je nakon obavljenog hadža 1230 hidžretske zaputio se u Egipat a u Hidžazu je ostavio Hasan Pašu. U Hidžazu je proveo punih godinu i sedam mjeseci u borbama protiv vehabija. U Egipat se

10

vratio kada je bio siguran da je počistio teren i razbio njihovu moć. Od jačih uporišta ostala je još bila samo Derijjete. Njihov emir je bio Abdullah ibn Saud. Muhammed Ali Paša je poslao vojsku pod komandom svoga sina Ibrahim Paše.

Abdullah ibn Saud je od prije imao sporazum sa Tuson Pašom kada je bio u Medini u kome je navedeno da on zadržava vladavinu u Derijjeti i da iskaže pokornost Muhammed Ali Paši. Međutim, Muhammed Ali Paša nije se saglasio sa ovakvim sporazumom te je spremio vojsku pod komandom sina Ibrahim Paše na Derijjete. To je bilo krajem 1231 g. Kada je Ibrahim paša stigao sa vojskom do Derijjete bila je 1232 h.g. Porazio je Abdullaha ibn Sauda u zu-l-Ka’detu 1233 g. Kada je o tom stigla vijest u Egipat isti dan u znak radosti ispaljeno je iz hiljadu topova i bilo je veselje u Egiptu jednu sedmicu. Muhammed Ali Paša je uložio veliki napor u borbi protiv vehabija i na tom putu potrošio je velika sredstva iz državne blagajne. Spominje se da su nekada samo za transport municije plačali po 45 hiljada rijala. Npr samo za transport municije od Medine do Derijjete plaćeno je 140 hiljada rijala. Ibrahim Paša je zarobio Abdullaha ibn Sauda i ostale emire i poslao ih je u Egipat. Oni su stigli u Egipat 17 muharema 1234 h.h. i priređen im je veliki doček. Mnoštvo ljudi je došlo da vide kakve su te vehabije.

Muhammed Ali Paša je primio Abdullaha ibn Sauda kod sebe i razgovarali su. Pitao ga je o svome sinu kakav je bio u borbi. Rekao mu je da se trudio i uložio sve od sebe kao i oni, ali je bilo što je Allah odredio. Onda mu je obećao da će se zauzeti za njega kod Sultana. Abdullah mu je odgovorio:”Biće što je Allah odredio.” Onda je naredio da ga počaste i obuku u lijepu odjeću. Abdullah je imao sa sobom jedan ukrašeni sandučić. Muhammed Ali Paša ga je upitao:”Šta je to?” On mu je rekao:”Ovo je uzeo moj otac iz Poslanikove hudžre, ponijet ću to sa sobom do Sultana.”

Paša je naredio da se otvori. U sandučiću su bila tri primjerka ukrašenih mushafa iz vladarskih riznica. Bili su tako lijepi da ljepši nisu nikada viđeni. Tu je još bilo 300 komadića bisera nekoliko dragulja i ploča od zlata. Paša mu je rekao:”Ono što ste uzeli iz hudžre je više od ovoga?” On mu je odgovorio:”Ovo je što je bilo kod moga oca!” On nije zadržao samo za sebe sve što je bilo u hudžri i drugi su raznijeli.” Onda mu je paša rekao:”Tačno već smo našli kod namjesnika djelove toga blaga.” Onda ga je poslao na portu kod sultana. Ibrahim paša se vratio iz Hidžaza u Egipat u mjesecu muharremu 1235 h.g. nakon što je opustošio Derijjetu potpuno i stanovništvo rastjerao. Kada je Abdullah ibn Saud stigao na portu kod sultana u mjesecu rebiul-evvelu proveli su ga po ulicama da ga ljudi vide zatim su ga ubili. A s njim zajedno i ostale sljedbenike. Ovo je ukratko kazivanje o vehabijskoj fitni. Njihova fitna (iskušenje) je bila nedaća koju su trpili sljedbenici islama i njihovim sebebom prolilo se mnogo krvi, opljačakano mnogo imetka i općenito nanešena je njihovom pojavom velika šteta. I njihovo zlo je raspršeno fe la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim.

Vehabizam je novotarija

U mnogim Poslanikovim hadisima jasno je najavljena njihova fitna. Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika 'alejhi-sselam, rekao:”Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti Kur’an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje na čelavo.”

Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji.

11

Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje na čelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju na čelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave na čelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel:”Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa “njihovo obilježje je brijanje glava na čelavo”. To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta. Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da na čelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu. Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa’at od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koji sadrži salavate na Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam,. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika 'alejhi-sselam, na minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan dobar čovjek mujezin. Bio je slijep. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna. Temme vel-hamdu lillahi rabbil-alemin. Essejjid Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan – mekkanski muftija

Bismillahirrahmanirrahim

„ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRŽAVE“

I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija u jednom su bili složni. Svi su bili složni da unište islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu naconalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije islamske države. Svoje narode su huškali na islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali ni poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g.(Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja Muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka.

Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile,

12

preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau‘uda pokušala uzdrmati i oslabiti islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između Vehabija i islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijima zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda ‘alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu.

1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda ‘alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa.

1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se je veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa. Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su Ali Sauud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog Vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se je razlikovao od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvjede islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izliječe sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže:"Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skraćuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu:" Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ). On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu !!!"

Niko prije njega iz plejade islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je:" Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaže trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu. (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-aksa kao pet stotina namaza)Hadis –

13

Prenosi ga Muslim. U navedenom hadisu nejma nikakve osnove za zabranu posjećivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam Allahov Poslanik Muhammed ‘alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao:"Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt."(Hadis )

Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprotstavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saűd. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri‘jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu.

1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu Vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast. Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saűd je to vlašću primjenjivao. Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja Vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Saűda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnih promjena i može se reći da je Vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.

Međutim, nakon 41- godine, od osnivanja Vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se je primijetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se je čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom.

1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine( hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saűdu da bude halifa poslije njega. Okupila se je velika svjetina Vehabija pod vodstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed ‘alejhi-sselam rekao:"Ako se dâ prisega ( bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice."(Hadisi šerif )

Stvar je potpuno jasna. Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se je vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a Vehabije su bili igrači. Usporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet ( kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga

14

deklaracija. Vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emejevičkom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše Vehabije i njima ne valja hanefijski mezheb.

1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojnu huntu na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko Vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Naslijedio ga je njegov sin. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...."

( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 )

Dodatak

Allahov Poslanik a.s. iskazao prezir prema području Nedžda, iz koga se pojavio ibn Abdul-Vehhab i odbio je da prouči dovu bereketa za Nedžd. U sahih hadisu je zabilježeneo da je Allahov Poslanik a.s. rekao:"Moj Gospodaru blagoslovi nam naš Šam ( Siriju) i Jemen. Ashabi su rekli: I naš Nedžd. Allahov Poslanik je dva puta ponovio Allahumme barik lena fi Šamina ve jemenina. I treći put je dodao za Nedžd: Tamo su zemljotresi i fitne ( iskušenja) i iz njega će se pojaviti šejtanski rog." Iz tog područja se pojavio Musejlema Kezzab koji se proglasio pejgamberom i nanio velike gubitke muslimanima. Njegova fitna je ugašena u doba halife Ebu Bekra hrabrošću Halida ibn Velida. Iz istog mjesta se pojavila i vehabijska da'va. Rekao je Poslanik a.s.:"Glava kufra je iz pravca istoka." / Sahih Muslim/ "Glava kufra je prema istoku." / Buharija/ "Iz ovoga pravca će doći fitne, pokazivao je prema istočnoj strani." ( Sahihul-Buhari)

Izrazi pohvale Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i vehabijskom pokretu

Orijentalist Sidjo u djelu " Tarihul-arebil-ami" "Opća historija arapa" koje je na arapski preveo Adil Zeiter. U poglavlju o revolucijama koje su dizali arapi s ciljem borbe za samostalnost od vladavine Turaka i Portugalaca napisao je sljedeće:"Zatim smo vidjeli da se Arabijsko poluostrvo potpuno osamostalilo, početkom 18 vijeka, zahvaljujući trudu i slabosti neprijatelja. Taj uspjeh je pokušalo pleme koje se pojavilo u Nedždu, otprilike 17749 g. i to je nešto što su pokušavali vehbije do danas. Oni će imati trajnu utjecaj na sudbinu arabijskog poluotoka, u što nema sumnje. Ime najutjecajnije ličnosti na to pleme je, abdul-Vehhab Temimi, koji je učio arapsku književnost, od malih nogu, a najviše se bavio fikhom. Upoznao se sa mišljenjima učenjaka mezheba te je posjetio Bagdad, Basru i druga mjesta. On je imao samo cilj da povrati Poslanikov šerijat. Borio se protiv postupaka muslimana koji su previše veličali i iskazivali počast prema Poslaniku. Borio se protiv kulta svetaca i kabura. Borio se protiv Turaka i njihovog lošeg ahlaka. ... Isti orijentalist kaže:"...Kada je vidio u Muhammedu ibn Saudu sposobnost borca i ratnika, udao je za njega svoju kćerku i time njemu predao političko vođstvo nad vehabijama."

15

„VEHABIJSKA FITNA“ KROZ VEHABIJSKI POKRET

Dr. Muhammed Husejn Šendub

Prije nego što počnemo upoznavanje sa ličnošću osnivača ovog pokreta i ukažemo na posljedice koje je izrodio ovaj pokret, smatram korisnim da se osvrnemo na osnovne ideje pokreta i njegovog utjecaja na tadašnje islamsko društvo. Temeljna ideja pokreta je poziv da se obožava samo Allah dželle še’nuhu i da se ne čini ibadet nikome drugom, osim Allahu dželle še’nuhu Bez razlike radilo se o kamenju, drveću ili ljudima. Utjecaj ovog pokreta je bio usuglašen sa naobrazbom Muhammeda ibn abdul-Vehhaba, koji svojom idejom i reformatorskim djelom nije izašao izvan okvira sredine i učenja koje je usvojio od oca i drugih savremenika. To su uglavnom bili učenjaci koji su se naslanjali na hanbelijski mezheb i misli i ideje šejha ibn Tejmijje i njegovog učenika ibn Kajjima el-Dževzijje.

Pojavom vehabijskog pokreta nastupilo je vrijeme kada su se lahko uništavali ljudski životi, napadala naselja, dozvoljavalo se lahko ono što je bilo zabranjeno vjerom, spaljivala su se drveća i rušile kuće. To je provođeno nad muslimanima. Sve s ciljem vraćanja ljudi čistoći islamskog vjerovanja, koji su u osnovi pripadali tom vjerovanju (akidi). To je vrijeme kada su bile rasprostranjene vradžbine i čarolije koje su neke ljude naveli da smatraju svetim kamenje i drveće. A to iz razloga što je područje Hidžaza bilo totalno zapostavljeno, posebno pustinjska područja i beduinska naselja od strane vlasti. Niko nije vodio računa o tome šta se tamo dešava. Hidžazu se nije posvećivala nikakva važna pažnja.

U to vrijeme u Evropi su bili aktualni reformatorski pokreti koji su korijenito mijenjali tok povijesti. Iz starog svijeta ušli su u novi moderni svijet, te su zahvaljujući nepažnji, učmalosti i zaspalosti muslimana postigli da muslimani postanu lahak plijen i igračka u rukama industrijski moćnog svijeta; Istoka ili Zapada.

Uspjeh koji je postiglo vehabijsko misionarstvo nije imao traženi odjek koji je bio potreban muslimanima ovog stoljeća. Zato što je reforma koju je zagovarao vehabizam bila ograničena i previše lokalna i što je bila čisto vjerskog karaktera. Uspješna reforma koja je trebala muslimanima nije mogla biti isključivo vjerskog karaktera, nego reforma vjerskog, političkog, sociološkog i naučnog karaktera, koja bi muslimane dovela ondje gdje je stigla Evropa u ovom stoljeću. Da, trebala je reforma koja bi muslimane dovela tamo dokle je stigla Evropa svojom renesansom. Nije bilo dovoljno rušenje kubbeta nad kaburima, zabrana “tevessula sa Poslanicima i evlijama“ da iznese muslimane u potrebnu renesansu. Na vehabizam je najviše idejnog utjecaja bilo od ibn Tejmijje, a poznato je da je ibn Tejmijje imao kritičan stav i ignorirao je filozofiju i njene znanosti. To je bio veliki minus u vehabijskom pokretu koji mu je prouzrokovao veliku štetu. Filozofija u doba ibn Tejmijje je bila stara filozofija koja nije imala neku posebnu naučnu vrijednost u praktičnom životu. Što se tiče filozofije u doba djelovanja vehabijskog pokreta, ona je već imala drugačiju dimenziju i težinu. Bila je usko povezana sa naukom i imala je vidljivu korist i utjecaj u praktičnom životu. Nije dobro za jedan reformatorski pokret da negira praktičnu korist filozofije ili da je smatra beznačajnom. Obzirom da je vehabizam nastao među beduinima i u jednoj primitivnoj sredini, onda im se opravdava da su reformu izvršili u toj mjeri zadovoljavajući potrebe beduinsko - pustinjskih uvjeta življenja. Međutim to nije bilo ni blizu dovoljno niti prihvatljivo za ostali daleko veći dio naprednog islamskog ummeta. Stav naprednog i civiliziranog djela islamskog ummeta spram vehabijskog pokreta bio je da mu se ne da podrška i zahtijevali su veću dozu islaha (reforme). Čak i više od toga, zauzeli su spram njega stav ne baš plemenite osobe, osporili su

16

ga i suprotstavili mu se svim raspoloživim sredstvima. Tako da je rezultat svega toga bio da je došlo do ratova koji su povećali jaz i podijeljenost među muslimanima.

Dodatno tome, vehabijskom pokretu se pripisuje udio u tim ratovima koji su nastali među muslimanima njegovim povodom. Jer vehabijski pokret nije bio mirni misionarski poziv koji se obraćao nosiocima suprotnog mišljenja sa lijepim savjetom (mev´izatun hasenetun) i pozivanjem ljudi u svoj pokret (bileti hije ahsen ) - na najljepši način. Oni su objavili sveti vjerski rat s ciljem podrške svom pokretu, kako bi silom natjerali protivnike na ulazak u njega, pa ko bi povjerovao bio bi spašen, a ko bi se suprotstavio i pobunio proglasili bi ga otpadnikom i učinili dozvoljenim prolijevanjem njegove krvi i konfiskaciju imovinu. Vehabije su tako postupali sa zemljama u koje su ulazili počevši od Jemena, Hidžaza, rubnih dijelova Šama do Iraka. Svaku državu u koju su ušli, smatrali su je dozvoljenom za objavljivanje rata protiv njenih stanovnika. Ako bi imali snage za zadržavanjem u tim zemljama pripajali bi ih svojim pokrajinama gdje su već imali vlast, a ako ne bi mogli ostati zadovoljavali bi se pustošenjem, rušenjem i pljačkom plijena. Nema ni najmanje sumnje da je vehabijski pokret ovakvim činom izlazio iz okvira islamske tolerancije. Jer je islamsko misionarstvo isključivo miroljubivog karaktera i ne oslanja se na rat izuzev u nužnim situacijama; kao što je odbrana. Islam ne dozvoljava da se prvi napada ratom na neprijatelja, jer nije dozvoljeno nikoga silom ugoniti u islam. To je od elementarnih odlika islama, koje su poznate svakom. Ali vehabije u tom vremenu nisu mislili tako. Smatrali su da je islam krenuo sa sabljom pa su rekli:“Neka i poziv u njega bude sa sabljom.“ Po islamskom učenju, muslimani trebaju i sa svojim protivnicima koji su nevjernici postupati postupkom tolerancije. Međutim, vehabije su se žešće obračunavali sa svojim neistomišljenicima nego što su to činili muslimani sa svojim protivnicima-nevjernicima. U najmanju ruku trebali su postupati sa svojim neistomišljenicima, kao što to čine muslimani u duhu islamskog učenja. S tom razlikom što vehabijski neistomišljenici nisu bili nevjernici. To su bila jedna većina muslimanske populacije koji su vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika, ali se nisu slagali sa učenjem vehabija. Pa i ako su možda neki od njih dozivali mrtve i tražili njihovu pomoć i molili im se za postizanje potreba i traženje izlaza iz teškoća, kada bi se i pomirili sa činjenicom da su to elementi širka, ipak ne može činiti širk ko vjeruje u Allaha. Te ljude je trebalo poučiti, a ne ubijati ih. Potpora koju su Ali Sauud dali vehabijama je bila dovoljna da su mogli objaviti džihad svojim neistomišljenicima. Iako je miroljubiva metoda, po nama, bila veći garant uspjeha i proširenja da’we od metode sile. Njihovo posezanje za argumentom sile rezultirao je da su i neistomišljenici posezali za istim argumentom. To je rezultiralo da se o ovom pokretu iskrivila slika u očima mnogih ljudi i tako su mnogi udaljeni i od pomisli da pristupe takvom pokretu. Veoma mali broj arapa u svojim državama je pristupio ovom pokretu, jer im nije stigao u njenom izvornom obliku, nego je do mnogih dostizala veoma iskrivljena slika. A da su kojim slučajem vehabije upotrijebili metodu miroljubivog širenja da‘we, vjerojatno bi im povjerovao veći broj ljudi, naročito poslije naglog porasta stepena obrazovanja i interesa za obrazovanjem. A i sada glavna brana za ulazak u ovaj pokret su primitivni i umišljeni pozivači koji ne odustaju od metode sile i strogosti koja je bila prisutna i u početku širenja vehabijskog pokreta.

Također, ono što se zamjeri vehabijama i njihovoj misiji je činjenica da su pozivali deklarativno na otvaranje vrata idžtihada a sami su ostali slijepo držeći se hanbelijskog mezheba. Od ibn Tejmijinog učenja uzeli su samo učenje o akaidu (islamskom vjerovanju), a ništa nisu prihvatili od njegovog idžtihada u propisima (ahkam), kao npr. pitanje talaka isl. Čak i od samog ibn abdul-Vehhaba ne spominju se noviji idžtihadi osim u nekim pitanjima koja nisu od neke posebne važnosti. Npr. Pojavio se je sa mišljenjem da krvarina muslimana

17

je 800 rijala, umjesto vrijednosti 100 deva, što je ustavovljeno hadisom Allahova Poslanika. Mada su muslimani sada a i tada bili u velikoj potrebi za idžtihadom stvarni idžtihad ni sa ovim pokretom nije profunkcionirao. Nije bilo dovoljno da se stane ondje gdje je stao ibn Tejmijje. Bila je potreba za idžtihadom koji bi otklonio tragove učmalosti i zaleđenosti islamske misli, evidentne u stoljećima koja su prošla. Uslijed nedostatka istinskog i efektivnog idžtihada muslimani su dovedeni u stanje dekadente i potrebe oslanjanja na druge i posuđivanje njihovih zakona.

Mišljenje prof. šejha Alija Tantavija

Šejh Ali Tantavi uzima središnji stav spram pojave vehabijskog pokreta. U jednom njegovom dijelu podržava ga, a u drugom kritizira. U svome djelu o ibn abdul-Vehhabu, na stranici 5 , šejh Ali Tantavi kaže sljedeće:“Čitalac koji čita biografiju ibn abdul-Vehhaba, će lahko doći do zaključka da on nije bio veliki učenjak , ali će lahko primjetiti da je bio veliki učitelj. U njegovo vrijeme bilo je mnogo učenjaka koji su bili učeniji od njega i koji su više pamtili vjerskih tekstova i koji su više napisali knjiga od njega, ali zato u njegovom vremenu, čak i u periodu unazad 500 godina do danas, nije postojao neko ko je više utjecao na islamsko društvo i promjene u njemu od njega. Usprkos što je izrastao u lokalnoj sredini i gradu koji je bio daleko od centara žive islamske misli, niko nije potresao islamsko društvo kao što je to učinio ovaj čovjek. Ja se i sada divim žestini propagande i snazi kojom se je borio.“

Na str. 9 svoga djela o ibn abdul-Vehhabu Tantavi kaže:“Šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab nije došao sa novotarijama niti je uveo nešto novo u islamu. Pozivao je samo ispravnom tevhidu /monoteizmu/ i istinskom islamu. Sama misija, pozivanje u islam ili njegova da´wa, njoj se nejma šta prigovoriti i njoj se ne zamjera. Ono što se navodi kao manjkavost i nedostatak jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom činu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenju. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima (politeistima). Zatim je isti hukm, odnosno stav, prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio je murteddima (odmetnicima ) od vjere. Dozvolio je prolijevanje njihove krvi (tj. njihovo ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine. To se je stvarno i primjenjivalo. Iako je šejh ibn abdul-Vehhab stalno govorio kako je hanbelijskog mezheba, u praksi je odstupao od njega. U hanbelijskom mezhebu stoji da ako musliman postane murtedd (otpadnik od vjere), poziva se prvo na pokajanje i nudi mu se povratak u islam tri dana. Ako se poslije toga ne vrati islamu, a pametan je , punoljetan i svjestan, tek se onda ubija, kao murtedd. A ako bi rekao:“Ja sam musliman ili izgovorio kelime i šehadet, prihvata se ta njegova izjava i pušta se.“ Ovo je stav hanbelijskog mezheba. Da li je šejh ibn abdul-Vehhab pozvao svakog kuburiju protiv kojih se je borio (ako je tačno da su bili obožavaoci kabura)? Zašto ih nije prihvaćao po njihovoj vanjskoj formi (zahiru) a svi su govorili da su muslimani i da svjedoče da nejma boga osim Allaha i da je Muhammed ‘alejhi-sselam Allahov rob i Poslanik.?“ Dalje na str. 36 , drugog toma Tantavi kada govori o vehabijskim ratovima:“Da li su šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab i Saudijci imali pravo da ratuju protiv ljudi i da dozvole konfiskaciju njihovih imanja, ubijanje muškaraca, rušenje naselja a izgovarali su kelime i šehadet i govorili su :“Mi smo muslimani!?

Da ih nisu napadali da li je bilo dozvoljeno da ih ostave na neznanju (džehlu) i zabludi a bili su u mogućnosti da uklone te loše sklonosti koje su bile prisutne.? Na ovo pitanje sam se godinama dvoumio kakav odgovor dati. I do sada ne mogu da presiječem po tom pitanju! Kada se sjetim da je Ebu Bekr i ashabi pokrenuli rat protiv murtedda, iako većina od tih nisu javno negirali vrijednosti islama, nego su samo zabranjivali zekjat. Onda vidim da je šejh ibn

18

abdul-Vehhab imao razloga da vodi rat protiv beduina koji su radili duplo veće negativnosti od onih (iz Ebu bekrova doba) koje smo nazvali murteddima.

A opet kada se sjetim da je ibn abdul-Vehhab skoro sve muslimane proglasio kjafirima izuzimajući iz toga samo svoje pristalice, mada ti muslimani nisu svi bili kuburije niti su svi činili širk ili kufr. Možda su samo neki slojevi običnih ljudi vanjštinom pokazivali neke radnje koje se ne uklapaju u islamski ahlak. A kada se doda tome da je među tim muslimanima bilo učenjaka, reformatora i dobrih ljudi, onda ne vidim opravdanje za postupke koje je činio abdul-Vehhab. Vehabije se također u bitkama koje su vodili protiv neistomišljenika nisu pridržavali islamskih pravila koja su postavljena u borbi muslimana sa nevjernicima. Onih pravila koja su postavljena ranog perioda islama u kome su se desila mnoga osvajanja. Islam, između ostalog, naređuje da se neprijatelju objavi rat. Bitke koje su vodili vehabije većinom su izvršene iznenadnim napadima, bez najave. Ja ću navesti samo jedan primjer od desetine primjera koje je zabilježio ibn Bišr u svome djelu “El-Medždu bi tarihi Nedžd“:“ Emir pokrajine Hurme je došao kod šejha ibn abdul-Vehhaba, nakon što je ta pokrajina primila njegovo učenje i počela ga slijediti, da ga obavijesti da je stanovništvo te pokrajine napustilo njegovo učenje i otkazuju pokornost i slijeđenje šejha ibn abdul-Vehhaba. Ibn abdul-Vehhab je protiv njih poslao vojsku koju je predvodio Abdullah ibn Muhammed ibn Sauud. Za dolazak u to mjesto probrao je neuobičajeni put prilaska. Putovali su danju i noću kako bi što prije stigli do te pokrajine. Na obronke naselja stigli su noću. Opkolili su naselje i zauzeli sve važnije kote. Abdullah je naredio da kada nastupi sabahsko vrijeme svi odjednom ispale po jedan metak. Kada su sve puške opalile u jedan glas, to je bilo stravično iznenađenje za stanovništvo. Zabilježeno je da su neke trudnice plod pobacile od straha. Kada je Ebu Bekr napadao murtedde , naredio je vojsci da ne sijeku palme i drveće, da ne diraju žene, djecu i starce i najavljivao je napad. Borbe koje su vodili vehabije protiv muslimana, koje su proglasili otpadnicima od islama, u njima je bilo svega ovoga što je u osnovi islamom zabranjeno. O tim bitkama opširnije pogledati u spomenuto djelo od ibn Bišra na str. 30, 52, 53, 56 i 61.

Zapljenjivali su masovno imetke od neistomišljenika. Izvršena su mnoga ubojstva pod optužbom riddeta (otpadništva). Evo kako se odigrao slučaj sa Osmanom ibn Muamerom koji je bio među prvim koji su dali podršku pokretu i prvi je dao prisegu (bej´at) u Der‘ijeti. Međutim završetak mu je bio tragičan. Ubijen je od ljudi iz istog pokreta. Također vođa plemena Darma, Ibrahim ibn Muhammed je ubijen na sijelu zbog toga što je prekršio zavjet dat Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i Muhammedu ibn Saudu. Bilo je čak slučajeva da se uništavalo kompletno stanovništvo jednog naselja. Tako se je desilo stanovništvu pokrajine Hurme. Muhammed ibn Saud je napisao svome ocu Abdul-Azizu 1193 hidžretske godine, da su stanovnici sela Hurme svi otkazali poslušnost i ugovor dat vehabijama, te da kao takvi ne zaslužuju povjerenje. Otac mu je dao naredbu da uništi kompletno selo. Tako je i urađeno. Selo je uništeno. Preživjelo stanovništvo se raselilo i razbježalo po zemlji. Zatim nastavlja šejh Tantavi, pa kaže:“Međutim, kada gledamo drugu stranu vidimo da su ove borbe, koje su vodili vehabije protiv neistomišljenika, urodile i nekim plodom. Oni su područje Nedžda iz stanja širka, džehla i griješenja, po njihovom shvaćanju, prebacili u stanje tevhida, nauke i ibadeta. Tako da sam još uvijek neodlučan o stavu prema njima, ne znam čime da odgovorim.“ * Napomena:“šejh Ali Tantavî je iz Sirije a dugo vremena je živio u Saudijskoj Arabiji. op. a./ Tačno je da su plemena Hidžaza i Jemena uglavnom nosili barjak islama i oni su islam prenijeli u najudaljenije krajeve svijeta. Što se tiče pokrajine Nedžda ona je bila zapuštena i zanemarena od strane emejevičkih, abasijskih i osmanlijskih vlasti. O ovoj pokrajini niko nije

19

vodio posebno računa. Niko nije posebno kontrolirao šta se tamo dešava. Kada se to zna onda se ne treba iznenađivati da su se tu najprije povratili običaji džahilijjeta. Pokrajina Neždd je bila podijeljena između nekoliko moćnih plemena. Vlast u Ujejni je imala Ali Muammer. U Derijjeti vlast su imali Ali Saűud. Vlast u Rijadu imao je ibn Badis. U Ahsai vlast su imali Ali Halid. Među ovim plemenima su uglavnom bili dugogodišnji sukobi i međusobne pljačke. Stanovništvo je bilo skrenulo s pravog puta i učenja islama. Muhammed ibn abdul-Vehhab je u jednoj ovakvoj sredini našao pogodno tlo za djelovanje i reformatorski rad. Može se reći da je upravo bila potreba za pojavom jednog čovjeka kao što je ibn abdul-Vehhab. Ali da li to znači da se ista dijagnoza i isti lijek mogla upotrijebiti za svako drugo mjesto i za svako vrijeme i svaku priliku? Da li to znači da, ako je jedna metoda u jednom specifičnom vremenu i zbog poznatih razloga, bila uspješna za rješenja jednog problema, treba istu ovjekovječiti i proglasiti je univerzalnom i valjanom za svaki problem? Te da shodno tome, njen utemeljivač treba da se slavi za sva vremena i da se smatra rješivim za svaki problem u islamskom svijetu? Istinski odgovor na ovo je:“Ne.“ Svako vrijeme i svako mjesto ima svoje probleme i svoje specifičnosti. Jedna metoda može biti uspješna u nekom mjestu, ali ista ako se upotrijebi na drugom možda će biti kontraproduktivna i td. Ibn abdul-Vehabova da´wa je počela sa napretkom kada je njegovu kćerku oženio Osman koji je bio princ pokrajine Ujejne. On je nakon te ženidbe stao na stranu ibn Abdul-Vehhaba i onda se je ovaj pokret počeo omasovljivati. Počeli su rušiti kubbeta iznad kabura, turbeta i same kabure. Posjekli su i mnoga drveća za koja su smatrali da ih narod na neki način poštuje. Pri tim činovima učili bi ajet “Reci, došla je istina a propada laž.“/

Oponašajući tako Poslanika ‘alejhi-sselam koji je učio ovaj ajet obarajući kipove koji su u džahilijjetu postavljeni oko Kjabe. Za kratko vrijeme cijelo područje Nedžda je bilo očišćeno od kubeta, turbeta i svetog drveća. Time je i završena prva faza ibn abdul-Vehabove misije. Druga faza je bila početak izgradnje države ili preciznije rečeno,“ susret akide i sile.“ To se je postiglo nakon sporazuma u Deri‘jjeti 1740 g, nakon susreta između Muhammeda ibn Sauda i šejha ibn abdul- Vehhaba. Između njih dvojice je tekao ovakav razgovor: Šejh ibn abdul-Vehhab je rekao:“Vidiš šta je bilo u Nedždu, narod je bio zaboravio vjeru, na svakom koraku prisutan je širk i zabluda. Krše se Allahove zabrane, narodi svakodnevno istrjebljuju jedni druge. Od tebe tražim da napravimo dogovor o zajedničkom reformatorskom radu. Da izbavimo ovaj narod iz širka i zablude.“ Muhammed ibn Saud mu je rekao:“Ja ću ti dati podršku ali postavljam dva uvjeta: Prvi:“Ako uspijemo uzeti vlast na ovim područjima da ona ostane u našim rukama i da nas ne zamijeniš sa drugom dinastijom.“ Drugo:“Da stanovništvo Deri‘jjeta daje nama porez od njihovih prihoda i da se ti ne protiviš našem skupljanju tog poreza.“ Šejh ibn abdul-Vehhab je rekao:“Što se tiče prvog uvjeta, evo odmah pružam ruku u znak suglasnosti, a što se tiče drugog uvjeta, nadam se da ćemo osvojiti mnoga područja i da će ti biti dovoljno od plijena kojeg zaplijenimo tako da ti neće trebati porez od Deri‘jjeta. Ovaj sporazum je temelj na kome se kasnije podigla Saudijska država. Muhammed ibn Saud i njegov sin Abdul-Aziz su u svemu slušali riječ i mišljenje Muhammeda ibn abdul-Vehhaba sve dok se nije osvojio Rijad 1188 hidžretske godine. Od tada je ibn abdul-Vehhab sva ovlaštenja prenio na Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sauda glede uprave nad muslimanima. Što se tiče ibn abdul-Vehhaba on se je poslije ovoga povukao iz javnog života i posvetio se ibadetu i nauci. Ovdje je važno napomenuti da se to sve odvijalo u vrijeme kada su muslimani imali legalnog halifu a halifa imao u svim pokrajinama islamskog svijeta valije. Turski valija je osjetio nemir

20

od posljednjih zbivanja u Nedždu i odlučio je da se suprotstavi vehabijskoj najezdi. Okupio je mnoga plemena i potpomogao ih je imetkom i oružjem želeći time da spriječi dalje širenje vehabijskog pokreta. Vehabije su iskoristile moment zauzetosti osmanske islamske države sa vanjskim napadima . Tada je upravo pokrenuta francuska vojska na Egipat. Dok su se muslimani branili od Napoleonove vojske (od kršćana) Vehabije su uspjeli da za kratko vrijeme zauzmu mnoga područja i gradove i naprave velike pokolje, pljačke i nered, uglavnom nad muslimanskim življem. - 1215 hidžretske godine zauzimaju Usejru. - 1218 h. g. zauzimaju Mekku. - 1220 h.g. zauzimaju Medinu. Nastavili su svoje širenje do granica sa Irakom i do Šama. Napoleon je poslao svoje izaslanike da uspostave suradnju i vezu sa ibn Saudom i ponudio mu savez protiv osmanske države. Engleska je također, nakon što je njena vojska stigla 1798 g. po rođenju Isa ‘alejhi-sselam u Moskut, uspostavila lijepe odnose solidarnosti i podrške sa princem Saudom, naglašavajući da je njihova želja da imaju iskrene i srdačne prijateljske odnose sa vlastima Deri‘jjete i drugim vlastima u arapskim zemljama.

Britanci su naglasili Vehhabijama da se oni neće miješati u njihove borbe koje vode protiv onih koji se ne usuglašavaju sa njima po osnovama vjere i tražili su samo da Vehabije ne napadaju njihove usidrene lađe i brodove. Ibn Saud je izvjestio Britance proglasom 1810 godine da je izdao naređenje svojim ljudima da ne diraju britanske lađe i brodove. Iz ovih detalja vidljiva je razlika u terminima. Ne spominje se više tekfir (proglašavanje kjafirima) onih koji neće sa njima, Kitab i Sunnet, u ime “La ilahe illellahu“ i sl. Britanija se neće miješati u njihove vjerske sukobe, kada se proljeva muslimanska krv. Ona će jedino napadati one koji napadnu njene lađe i brodove s kojima su došli radi porobljavanja i pljačkanja islamsko svijeta. Saud im daje obećanje da njegovi ljudi neće dirati britanske lađe. “Britanska vlast je bila u stalnom miru, sporazumu i suradnji sa Vehabijama.“ Međutim, ubrzo će se pokazati licemjerstvo i pravo lice Britanaca. Sljedeće godine pristiže egipatski valija Muhammed Ali Paša sa vojskom da bi se obračunao sa vehabijskim pokretom. Kada je Saud vidio šta se sprema, uputio je Britancima apel za pomoć. Međutim obzirom da su i Francuzi bili umiješani u igru u ovom pohodu, Britanci su se oglušili da izađu u susret sa pomoći Vehabijama. Muhammed Ali Paša je 1811 g. sa velikom muslimanskom vojskom iz Egipta došao u područje Hidžaza i tu se žestoko obračunao sa vehabijskim pokretom. Poginulo je dosta muslimana na obje strane i time je završen kratkotrajni život prve Saudijske države. Dok su se vodile borbe između vojske Muhammeda Ali Paše, koji je bio turski valija u Egiptu i vehabija u Hidžazu, Britanci su iskoristili taj sukob i zauzeli su Bahrejn. Time je otpočeo proces kolonizacije od strane Britanije. Također je važno napomenuti da se vehabijski pokret nije isključivo zadovoljio popravljanjem vjerskog stanja u okviru osmanske islamske države koja je bila legalna i legitimna islamska država na cijelom području darul-islama (Svijeta islama). Ono što je izašlo ispod kontrole islamske vlasti je bilo sinkronizirano i koordinirano sa kolonizatorom Zapadnih sila Britanijom ili Francuskom. Tako da u stvari osvajanje Taifa, Mekke, i Medine od strane vehabija - Saudijaca je u stvari bila secesija i odvajanje od islamske države. Godine 1804 Saud je dao naredbu kojom se zabranjuje učenje dove Osmanskom Sultanu na džumama petkom u Mekki. Ova pojava je bila veoma opasna stvar. Princ Saud je nakon što je ušao u Mekku poslao pismo sultanu Selimu trećem sa ovim sadržajem: “Od Sauda Selimu. U Mekku sam ušao 4 muharema 1218 h. g. dao sam garanciju stanovništvu na život i imetke, nakon što sam porušio što sam našao u Mekki od paganskih mušričkih znakova. Ukinuo sam sve dažbine i poreze koje si ti propisao osim onoga što je po

21

šerijatu ispravno ako to utvrdi sudac imenovan i ovlašten za tu djelatnost. Dužnost ti je da narediš namjesniku Damaska i Kaira da ne dolaze u ovaj sveti grad sa bubnjevima i sviralama, jer to nejma ništa sa vjerom. Neka je na tebe Allahova milost i blagoslov.“ Ovo se sve dešavalo uz već postojeći islamski oblik vladavine (hilafet), što je sa islamske tačke gledišta neispravno. Muhammed ‘alejhi-sselam je rekao:“Ako se da prisega (bej´at) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice.“ (Hadis) Allah dželle še’nuhu kaže:“Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u džehennem, a užasno je on boravište! /Kur´an; En-Nisa 115 /

U Minhenu 04.11.1997 g. Prijevod sa arapskog Fikret ARNAUT

(Preuzeto sa Sabur.de)

Odgovor Imada-el-Misrija na temu ko su Vehabije 1).ODGOVOR:Vehabizam je selefijski pokret koji traži da se ljudi vrate stopama ispravnih predhodnika selefa koji su bili najbolja generacija. Glavni vođa ovog pokreta je šejh Muhammed ibn Abdulvehhab Et-Temimi En-Nedždi, (rođen je 1703 h.g., a preselio 1791. h.g.). Rođen je u Rijadu u selu Ujejna, tamo je učio hambelijski fikh, tefsir, hadis, postao je hafiz Kur'ana sa deset godina, išao je u Mekku da obavi hadždž, te je ostajao da tamo uči kod učenjaka, zatim je krenuo u Medinu, pa se opet vratio u njegovo rodno mjesto. Krenuo je u Irak 1724. god., obilazio je tamo gradove, učio od mnogih učenjaka, te postao šejh koji je imao mnogo svojih učenika. Ko su VEHABIJE i šta je to VEHABIZAM? Dosta je spomena o Vehabijama kako u štampi tako i na TV, ali niko nije dao pouzdane i tačne informacije o tome Neka njegova shvatanja i ideje: - Unatoč tome što je studirao hambelijski mezheb u njegovim fetvama davao je prednost dokazu, bez obzira slaže li se sa mezhebom ili ne. - Obaveznost vraćanju Kur'anu i Sunnetu i oživljavanje puta ehli sunneta vel džema'ta. - Kristalnost tevhida i podsticanje da ljudi podrže tevhid kao što su prve generacije. Pa se jako suprostavio ljudima koji su činili širk Allahu subhanehu ve te'ala preko turbeta itd. - Oživljavanje džihada kao farza protiv kafira i mušrika. - Suprostavlja se bid'atima, (novotarijama) izmišljenim stvarima koje su bile proširene u njegovo vrijeme zbog neznanja. - Oživljava Sunnet Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i provodi ga u praksu. 2)Esselamu alejkum braćo u islamu. Zanima me oko ove nove pojave obavljanja namaza konkretno oko dizanje ruku, zikr iza farz namaza, i kad čovjek uđe u džamiju, je li mora klanjati dva rekata ili može da sjedne dok iščekuje vrijeme namaza? ODGOVOR:Vezano za dizanje ruku u namazu – potvrđeno je u četiri položaja u namazu: 1. Tekbiratul ihram – tekbir stupanja u namaz, i ovo nije sporno. 2. i 3. dizanje ruku prije ruku'a i kada se uspravljaš sa ruku'a. Ovu predaju prenose 22. ashaba da je na ovaj način klanjao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, a to bilježe Buharija, Muslim i Bejheki, također bilježi ga Ebu Davud, Ahmed i Tirmizi koji kaže da je sahih. A što se tiče zikra iza farza svi dokazi ukazuju da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem zikrio poslije farza, a ne poslije sunneta, a onaj ko ima nešto suprotno tome neka donese dokaz. Što se tiče dva rekata ulaska u mesdžid poznat je po nazivu tehijjetul mesdžid – bilježe ga Buhari i Muslim od Ebu Katade radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ''Ako neko od vas

22

ulazi u mesdžid neka ne sjeda dok ne klanja dva rekata!'' A od Džabira radijallahu anhu se prenosi da je rekao: ''Kad je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem držao hutbu ušao je jedan čovjek, pa mu je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Da li si klanjao?" Reče: "Nisam." Pa mu reče Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: "Ustani i klanjaj!" A u drugoj predaji Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: ''Ako neko od vas dođe na džumu namaz dok imam drži hutbu, neka klanja dva rekata, ali neka ih skrati.'' Prvu predaju bilježi Buharija, drugu Muslim. 3)Ko su vehabije i kakav naš stav treba da bude prema njima? ODGOVOR:Kako bi moj odgovor bio što kvalitetniji i potpuniji, trebao bi tretirati nekoliko jako važnih činjenica: 1. Naziv "vehabije" je izmišljen od strane sekti i frakcija (sufija, šija, racionalista,…) koje mrze slijedbenike ispravne-vjerodostojne tradicije (sunneta Poslanika sallallahu alejhi ve selleme). Ljudi koje oni nazivaju ovim nazivom sami sebe ne nazivaju tako, niti prihvataju taj naziv, oni se obično nazivaju ehli sunnetom ili selefijama (tj. slijedbenicima prakse prvih generacija). Da su iskreni oni koji im poturaju taj naziv, trebali bi ih nazivati muhammedijama, a ne vehabijama, jer se vođa te ideje zvao Muhammed, a ne Vehhab, Vehhab mu je bio tek djed. 2. Jedna od velikih šejtanskih zamki pomoću koje on zavodi ljude jeste mijenjanje imena radi promjene suštine. Naći ćeš da nevjernički Zapad i njihove ulizice među muslimanima nazivaju slijedbenike Poslanika sallallahu alejhi ve selleme različitim imenima, npr: ekstremistima, fundamentalistima, teroristima, pobunjenicima, vehabijama, a sve to s namjerom odbijanja ljudi od njih. Neuki muslimani, nerazumjevajući te termine, se povode za njima i ljude koje bi oni trebali slijediti i voliti smatraju stranim faktorom, kojeg treba odbaciti i udaljiti sa kućnih pragova. Oni u tome samo slijede svoga vođu Iblisa koji je zaveo Adema i Havu i naveo ih da jedu sa tzv. drveta vječnosti, koje je ustvari bilo obično drvo. Promijeni ime da bi promijenio suštinu. Nazovi slijedbenike Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, koji od ljudi traže da se drže sunneta Allahovog Poslanika u najmanjoj stvari, kako bi ljudi bježali od njih i smatrali ih neprijateljima. 3. Obnovitelj ideje potpunog slijeđenja Poslanika (nisam rekao utemeljitelj nego obnovitelj, zbog toga što ova ideja postoji još od prvih generacija, koje su branile islam od različitih nastranosti i novotarija u ibadetu, vjerovanju, načinu djelovanja i pozivanja u Allahovu vjeru) u novije vrijeme je Šejh Muhammed ibn Abdulvehhab koji je rođen u Nedždu 1115. h.g., a umro je 1207. h.g. Prije njegovog djelovanja, područje Arabijskog poluotoka je bilo zahvaćeno različitim vidovima širka (idolatarije), slično kao u predislamsko doba. Ljudi su obožavali kaburove, upućivali dove mrtvacima, bili ispunjeni različitim vidovima praznovjerja, zastranili u akaidu (vjerovanju) itd. Kako je htio da sve te stvari udalji i izbriše iz života ljudi na tom području, a i dalje, prozvan je neprijateljem muslimana ili onim koji muslimane proglašava nevjernicima i protiv njega i njegovih slijedbenika je pokrenuta velika propaganda i rat, na čijem čelu su bili loši učenjaci i vladari tadašnjih muslimanskih država. Taj rat i propaganda traju do današnjih dana, a najbolji primjer za to nam je Bosna. Naime, sa početkom zadnjeg rata, u Bosnu su došla braća iz Arapskog svijeta, upravo sa tom idejom, tj. idejom vraćanja Islama u sve segmente našeg života, potpunog slijeđenja Poslanika sallallahu alejhi ve selleme i odbacivanja svih vidova novotarije i praznovjerja. Ljudi koji zavode neuke muslimane godinama, jedu bespravno njihov imetak, upravljaju njihovim pametima, bogate se na račun vjere, su, bojeći se za svoj položaj, nazvali te Arape američkim špijunima, stranim faktorom, vehabijama i slično tome, što je kod običnog svijeta (koji već duže vremena samo običajno drži vjeru) izazvalo odbojnost prema njima. Međutim, kada je došao trenutak boja, ti ljudi su posvjedočili svoje vjerovanje i iskrenost žrtvujući ono što je najvrjednije, svoje živote, dok su za to vrijeme oni koji su ih optuživali i nazivali kojekakvim imenima "pleli čarape" po skloništima zajedno sa ženama i djecom. 4. Učenje Muhammeda ibn Abdulvehhaba se ogleda u sljedećim tačkama: a) Utemeljenje čistog monoteizma (tevhida) i brisanje svega što taj monoteizam narušava. U

23

pogledu toga je napisao svoju poznatu knjigu "Kitabu-t-tevhidi fi hakki-l-lahi alel abidi" (Knjiga o tevhidu (monoteizmu), isključivom Allahovom pravu kod Njegovih robova). Knjiga tretira različite vidove širka koje su se uvriježile u ummetu, a da on toga nije ni svijestan. b) Potpuno slijeđenje Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve selleme i davanje prednosti njegovom zakonu i govoru nad zakonom i govorom drugih ljudi. c) Iskorjenjivanje svih novotarija, koje su se vremenom udomaćile među muslimanima prije svega akaidskih novotarija, u kojima prednjače sufijski tarikati, slijedeći u tome uputstvo Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: "Svaka nova stvar u vjeri je novotarija, svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru."(Hadis bilježe Muslim i Nesai). Kada znaš ove stvari, jasno ti je da tvoj stav prema ljudima koje danas nazivaju "vehabijama" treba da bude jako pozitivan i da u njima vidiš jedine dosljedne sljedbenike Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, za razliku od drugih muslimana, koji sebi nalaze hiljade opravdanja za nepraktikovanje i nesprovođenje prakse Allahovog Poslanika u svome životu. Da li je dozvoljeno reklamirati halal proizvode, ako je njihov proizvođač poznat po proizvodnji zabranjenih priozvoda, kao što su pivo i sl.? Dozvoljeno je reklamiranje halal proizvoda i spominjanje njihovih priozvođača, koji pored dozvoljenih proizvode i zabranjene artikle. Ovakav vid reklamiranja ne ulazi u potpomaganje u zlu i nepokornosti, niti u sebi sadrži reklamiranje i propagiranje stvari koje su zabranjene, nego se ograničava na ono što je dozvoljeno, za razliku od uopštenog reklamiranja koje ima za cilj predstaviti priozvođača u što boljem svjetlu i privući mušterije bez ikakvog ograničenja. Međutim, opreznije je i bolje ne spominjati ime proizvođača. Isti je slučaj i sa reklamiranjem vjerskog programa kojeg emituje Televizijska kuća "Hayat", osim što se postavlja uvjet da taj program predstavlja krivo predstavljanje vjere i jasno odstupanje od njenih principa.

I ovaj Šehid Čečenije je prozvan vehabijom Allah.dž.š da se smiluje svim mu"minima Aminnnn!!!!

VEHHABIZAM JE KRIVI PUT, ILI, SVI DRUGI SU NA KRIVO ???

-FETVA-

31 - Sljedeći članak je preveden iz knjige Ešedd-ul-džihad.

Muhammed bin Sulejman-i Medeni Šafi’i, rahmetullahi alejh, [koji je 1194/1780. g.n.e. u Medini preselio na ahiret] je bio upitan o Muhammedu bin Abdulvehhabu Nedždiju. On je odgovorio, “Taj čovjek odvodi džahile današnjeg vremena na krivi put. On gasi Allahov teala nur (svjetlo). Ali, uprkos opoziciji mušrika, Allahu teala neće dozvoliti

24

da se Njegovo svjetlo ugasi. On će obasjati cijeli svijet nurovima alima ehli sunneta.” Na kraju fetvi Muhammeda bin Sulejmana pitanja, i odgovori na njih, ovako teku:

PITANJE: O veliki alimi! Zvijezde koje vodite putu najboljeg od svih stvorenja! Ja vas pitam: Da li je dozvoljeno nekom - ko kaže da je ovaj ummet potpuno izašao iz Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem vjere širiti svoje ideje, koje on mjeri svojom kratkovidnošću, plitkom mozgom i oskudnim znanjem, i koje je sakupio iz raznih vjerskih knjiga - nekom ko tvrdi da je mudžtehid, i da je, prema tome, kvalifikovan da zaključuje iz Allahovog kelama i Resulullahovih hadisa o islamu, iako on nema nikakvih kvalifikacija koje, kako su alimi rekli, mudžtehid mora posjedovati? Treba li on odustati od svoje tvrdnje i slijediti alime islama? On kaže da je imam i da je vadžib svakom muslimanu da ga slijedi i da je njegov mezheb neophodan. On nagoni muslimane da prihvate njegov mezheb. On kaže da su oni koji ga ne slijede kafiri i da ih treba ubiti i da se njihova imovina mora konfiskovati. Da li ovaj čovjek govori istinu? Ili, je li on u zabludi? Čak i ako je on ispunio sve zahtjeve koji su potrebni za idžtihad, i osnovao mezheb, da li mu je dozvoljeno tjerati svakoga da slijedi ovaj njegov mezheb? Da li je potrebno slijediti jedan izvjesni mezheb? Je li dozvoljeno svakom da izabere mezheb koji mu se sviđa? Da li musliman izlazi iz islama ako posjeti grob sahabe ili nekog Allahovog teala salih roba, ako mu nešto zavjetuje, ako zakolje životinju kod groba, ako učini (Allahu džellešanuhu) dovu uzimajući ga kao posrednika (vesilu), ako uzme - kao bereket - malo zemlje s njegovog groba, ili, ako, da bi se spasio od neke opasnosti, zatraži pomoć od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem ili sahabe? Da li je dozvoljeno ubijati ovakve muslimane, iako oni kažu, “Ja ne obožavam mrtvaca i ne vjerujem da on ima ikakvu moć da išta učini.” Ja ga samo uzimam kao vesilu, kao sebeba, da mi Allahu teala ispuni želju zato što vjerujem da je on Allahov teala dragi rob. Da li se izlazi iz islama ako se zakunemo nečim [ili nekim] drugim osim Allaha?

ODGOVOR: Trebamo dobro znati i shvatiti da se znanje uči od ustada (majstora, učitelja). Oni koji ga uče iz knjiga, koji uče svoju vjeru iz knjiga, prave mnoge greške. Njihove greške su mnogobrojnije od ispravnih zaključaka. Danas ne postoji niko ko može izvoditi idžtihad. Imam Rafi’i, imam Nevevi i Fahreddin Razi su rekli, “Alimi su složno i jednoglasno rekli da danas ne postoji niko ko može izvoditi idžtihad.” Kada je imam Sujuti, koji je bio kao okean u svakoj grani nauke i duboki alim izjavio da je nisbi (relativni) mudžtehid, to jest mudžtehid u okviru već postojećeg mezheba, iako on nije tvrdio da je mutlak (apsolutni) mudžtehid i da ima svoj mezheb - to nijedan alim nije prihvatio. On je napisao preko pet stotina knjiga. Svaka njegova knjiga pokazuje da je on bio na vrlo visokim nivoima u naukama tefsira i hadisa i u svakoj nauci vjerskog znanja. Da li možemo vjerovati sličnim riječima onih koji su tako daleko od visokog nivoa alima kao što je imam Sujuti, koji nije bio prihvaćen ni kao nisbi mudžtehid? Njih čak ne smijemo ni slušati. A ako neko od njih ode dotle da nazove knjige alima islama pokvarenim mi ćemo posumnjati u njegov razum i vjeru. Pošto, s obzirom da on nije vidio ni Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabe kiram, od koga je on naučio svoje znanje? Ako on išta zna on je to morao naučiti iz knjiga alima islama. Ako on kaže da su knjige tih alima pokvarene, kako je onda on našao pravi put? On nam to mora objasniti! Imami četiri mezheba, i alimi velikani koji su se pojavili u ovim mezhebima, su naučili svo svoje znanje iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Odakle je ovaj čovjek dobio ovo svoje znanje, koje se ne slaže sa njihovim? Jasno je da on nije došao na stepen idžtihada. Ovaj čovjek treba da, kada naiđe na jedan sahih hadis koji ne može da razumije, pronađe tumačenje tog hadisi šerifa od strane mudžtehida. On ne bi smio usvajati interpretacije koje mu se sviđaju. Duboki alim imam Nevevi, rahimehullahu teala, je napisao u svojoj knjizi Ravda da je to način koji se mora slijediti. Ajeti kerime i hadisi šerife može samo razumjeti duboko učena ulema koja je došla na nivo idžtihada. Onima, koji nisu mudžtehidi, nije dozvoljeno ni pokušati razumjeti ajeti kerime i hadisi

25

šerife. Prema tome, Abdulvehhabovom sinu bi bilo bolje da odustane od pokvarenih riječi i vazova, i da se vrati na pravi put. Što se tiče autora ove vehhabijske knjige [Feth-ul-medžid], i njegovog nazivanja muslimana kafirima, hadisi šerif kaže, “Ako neko nazove muslimana kafirom, jedan od njih dvojice postaje kafir. Ako je potvoreni musliman, potvarač postaje kafir.” Imam Abdulkerim Rafi’i, rahmetullahi alejh, se oslanja na knjigu Tuhfe i ovako piše u svojoj knjizi Šerh-ul-kebir, “Ko zovne muslimana kafirom, a nije u stanju da to obrazloži, postaje kafir zato što je nazvao islam kufrom.” Tako je isto, takođe, napisao i imam Nevevi u svojoj knjizi Ravda. Ishak Ibrahim Isferaini, Husejn Halimi Džurdžani, Nasr-ul-mukaddesi Nablusi, Gazali, Ibnu Dakik-il-Id i mnogi drugi alimi su rekli da on postaje kafir bez obzira bio on to u stanju obrazložiti ili ne. [Nasr-ul-mukaddesi je preselio na ahiret 490/1096. g.n.e. Što se tiče odobravanja ubijanja muslimana i oduzimanja njihove imovine hadisi šerif kaže, “Naređeno mi je da se borim protiv kafira sve dok ne kažu la ilahe illallah.” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da nije dozvoljeno ubijati muslimane. Ovaj hadisi šerif je rečen povodom (objave) šestog ajeta sure Tevbe čije značenje glasi, “Oslobodi one koji se pokaju i obavljaju namaz i daju zekat.” (9-6) Značenje dvanaestog ajeta sure Tevbe glasi, “Oni su vam braća po vjeri.” (9-12) Jedan hadisi šerif glasi, “Mi sudimo po izgledu koji vidimo. Allah dželle-šanuhu zna sakrivene stvari.” [Takođe i autor knjige Feth-ul-medžid negira i poriče ovaj hadisi šerif, i kaže na stotinu četrdeset šestoj stranici, “Nas ne interesuju riječi. Mi gledamo u nijjete (namjere) i značenja.” Ova njegova knjiga je puna ovakvih izjava koje nisu u skladu sa ajeti kerimima i hadisi šerifima.] Jedan drugi hadisi šerif glasi, “Meni nije naređeno da otvaram srca ljudi i da istražujem njihove tajne.” Hazreti Usame je ubio nekog ko je izgovorio la ilahe illallah. Kada je Usama rekao da on u srcu nije imao imana, naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Jesi li mu otvorio srce? Mudžtehidu nije dozvoljeno nikoga tjerati da primi njegov mezheb. Ako je on kadija na sudu, on može izdati rješenje po svom idžtihadu i narediti da se njegova odluka izvrši. Što se tiče zavjeta Evlijama alimi šafi’ijiskog mezheba su to detaljno objasnili. U knjizi Hibe, koja se oslanja na knjigu Tuhfe, piše, “Ako neko zavjetuje nešto mrtvacu, s namjerom (nijjetom) da ono što je zavjetovao ide Veliji, takav zavjet nije sahih. Ako on to zavjetuje bez takog nijjeta njegov zavjet je sahih i zavjetovana roba se daje turbedarima (osobama koje održavaju turbe), učenicima i učiteljima medrese u blizini turbeta i siromasima koji žive u okolini turbeta. Ako se ljudi koji su navikli na dobijanje zavjetovanih stvari okupe u blizini turbeta, i ako je običaj države u kojoj žive da im se daje zavjetovana roba - roba im se daje. Ako takav običaj ne postoji onda je zavjet nevažeći. To nam takođe prenose i Semlavi i Remli. Svi znamo da niko od onih koji zavjetuju mrtvom Evliji ne bi nikad ni pomislio da robu treba dati mrtvacu. Pošto svi znamo da mrtvac ništa ne uzima i ne koristi, stvari se daju siromasima ili turbedarima. To je iz toga razloga ibadet. U stvari, prema šafi’ijiskom mezhebu nije dozvoljeno zavjetovati da ćemo uraditi nešto što je mubah, mekruh ili haram. Ibadeti i sunneti koji nisu farz i vadžib se mogu zavjetovati kao nezr. Jedni alimi su rekli da je dozvoljeno ljubiti i licem milovati grob dok su drugi rekli da nije. Oni koji su rekli da to nije dozvoljeno su rekli da je to mekruh. Niko nije nikada rekao da je to haram. Kako se kaže u hadisu koji smo citirali na početku naše knjige, pribjeći, tražiti pomoć (činiti tevessul) od Pejgambera, alejhimussalatu vesselam, i salih robova, to jest upotrijebiti ih kao vesilu (posrednike), ili kroz njih zamoliti Allaha teala, je dozvoljeno. Ima puno hadisa koji kažu da je tevessul kroz pobožna djela dozvoljen. Kada je tevessul preko dobrih djela dozvoljen, tevessul preko dobrih ljudi je jako puno dozvoljen. Što se tiče zaklinjanja nečim drugim osim Allaha džellešanuhu, ono je kufr samo onda ako se to (odnosno ono čime se kunemo) puno poštuje, i ako se smatra Allahovim teala drugom, šerikom, ortakom (obožava). Hadisi šerif koji nam prenose Hakim

26

i imam Ahmed, i koji se nalazi u Munavijevoj knjizi, i koji glasi, “Ko se zakune nečim drugim osim Allaha postaje kafir,” nam objašnjava ovu činjenicu. Međutim, imam Nevevi, oslanjajući se na većinu alima, je napisao da je to mekruh i još je dodao da je idžma’ (jednoglasna saglasnost) muslimana dokument.

Značenje stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa glasi, “Mi ćemo onoga ko, nakon što mu je poznat tevhid i Pravi put, ne bude slijedio Pravi put Resulullaha i vjerovanje (i’tikad) i djela mu’mina (vjernika) baciti na ahiretu zajedno s kafirima u Džehennem.” (4-114) Iz ovog ajeti kerima se takođe razumije i to da svaki mu’min mora slijediti put Ehl-i sunneta vel-džema’at. Ne smijemo zaboraviti da će kurjak pojesti jagnje koje se udaljilo od stada. Isto tako će otići u džehennem i onaj ko izađe iz Ehli sunneta vel-džema’at.

Ovdje se završava naš kratki citat duge fetve po ovom pitanju Muhammeda bin Sulejmana Medenije. Ovoliko će biti dovoljno onim kojima je Allahu teala predodredio da im hidajet bude nasib. Muhammed bin Sulejman Medeni je preselio na ahiret 1195/1780. g.n.e. Krivovjernik Muhammed bin Abdulvehhab je rođen u pustinji Nedžd 1111/1699. g.n.e. On je umro 1206/1792. g.n.e. Muhammed bin Sulejman je razotkrio džahilijjet ovoga čovjeka i pobio njegova mišljenja i tvrdnje da je on upotrebljavao idžtihad. On je dokazao da Abdulvehhabov sin nije ništa naučio od alima islama, i da on od njih nije dobio nikakav fejz, i da je on zašao u dalalet (krenuo krivim putem) zato što naziva muslimane kafirima. On je ovu činjenicu rasprostranio u muslimanskim zemljama.

Alim hanefi mezheba, Muhammed bin Abdul’aziz Mekki, rahmetullahi alejh, koji je je preselio na ahiret 1052/1643. g.n.e., je nabrojao i pobio krivovjerne izjave Ibni Hazma Muhammeda Alije [Zahirija (umro 456/1064. g.n.e.)] u svojoj knjizi El-Kavl-us-Sedid. Ibni Hazm je naređivao svakom da čini idžtihad i govorio da je haram slijediti druge. On, kao potvrdu za ove svoje riječi iznosi značenje pedeset osmog ajeta sure Nisa, koje glasi, “Ako se u nečemu ne možete složiti uradite to onako kako kako su to Allahu teala i Njegov Resul rekli!” (4-58) Abdul’azim je ovako napisao u svom odgovoru, “Elhamdulillah, mi nismo izvan kruga slijeđenja velikog alima islama imama a’zama Ebu Hanife, rahimehullahu teala. Nama je čast slijediti ovog uzvišenog imama i njegove velike studente i duboke alime kao što su Šemsul-eimme i druge prave alime koji su napunili svijet nurom i koji su se pojavili u toku milenijuma, rahimehumullahu teala.”

Ibni Hazm je bio Andaluzac. On je pripadao zahirijje mezhebu. Osnivač ovog mezheba je Davud Isfehani [Zahiri (umro u Bagdadu 270/883. g.n.e.)]. Ovaj mezheb je za kratko vrijeme bio zaboravljen. Ibn-ul-Ehad, Zehebi, i [Ibn Ahmed] Ibni Hilligan [umro u Damasku 681/1281. g.n.e.] su rekli, “Ibni Hazma su čak mrzili i oni koji su mu nazivali selam. Oni nisu voljeli njegove ideje. Svi su bili složni da je on bio krivovjernik (jeretik). Oni o njemu nisu lijepo govorili. Oni su upozoravali sultane da ga se paze. Oni su govorili muslimanima da ga se čuvaju.” Ibn-ul Arif je rekao, “Ibni Hazmov jezik i Hadždžadžova sablja su učinili isto.” Ibni Hazm je imao puno zlih i krivovjernih ideja koje su bile suprotne hadisi šerifima. Zli Hadždžadž [zalim Hadždžadž Sakafi (umro 95/714. g.n.e.) je bio guverner Medine i Iraka u vrijeme hilafeta Abdul-Malika i njegovog sina Velida.] je ubio bez ikakvog razloga stotinu dvadeset hiljada nevinih ljudi. Ibni Humamov jezik je zaveo na stotine hiljada muslimana koji su se pojavili nakon “najboljeg vremena” koji je definisano u hadisi šerifu. On je umro 456/1064. g.n.e.

Neka Allah džellešanuhu zaštiti svu moju braću, muslimane, od krivovjernog i pokvarenog puta! Molimo Ga da nam On dadne iman i djela koja su u skladu sa ispravnim idžtihadima alima četiri mezheba! Molimo Ga da nas, sljedbenike njihovih mezheba, okupi

27

na Kijametu kod Pejgambera, siddika, šehida i saliha! Amin. Davud bin Sulejman je napisao knjigu Ešedd-ul-Džihad 1293. godine po hidžri. Ona je izdata 1305. godine po hidžri u Bombaju. Arapsko preštampavanje i turska verzija knjige su načinjeni 1390/1970. g.n.e.

Vehhabijini idžtihadi su lažni i ne valjaju

25 - Vehhabije same kažu da je tačno ono što su alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala napisali. Allah dželle-šanuhu je dao da takođe i oni kažu istinu. Pogledajte kako ova vehhabijina knjiga (Feth-ul-medžid), na četiri stotine trideset drugoj stranici, hvali i veliča ehli sunnet: “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je upitao Muaza, kada mu je naredio da ode u Jemen da bude sudija, ‘Kako češ suditi?’ On mu je odgovorio, ‘Prema Allahovom kitabu.’ ‘Ako ne nađeš u Allahovom kitabu?’ ‘Po Resulullahovom sunnetu’ reče. Kada ga je Resulullah opet upitao ‘Ako ga ne nađeš ni tamo?’ Muaz je odgovorio, ‘Ja ću učiniti onako kako razumijem na osnovu mog idžtihada.’ Na to je Resulullah rekao, ‘Hvala Allahu dželle-šanuhu koji je dao Resulovom sudiji ono sa čim je Njegov Resul zadovoljan.’ Muaz je bio jedan od najučenijih ashaba kiram u naukama fikha, halala i harama. Prema tome, on je bio veliki i duboko učeni alim koji je bio u stanju da čini idžtihad. Njemu je bilo dozvoljeno da, ako nije mogao da nađe jasan dokaz u Allahovom dželle-šanuhu Kitabu i Resulullahovom sunnetu, sudi po svom idžtihadu. Međutim danas ima ljudi, kao što ih je bilo i u prošlosti, koji su toliki džahili, i koji nemaju pojma s propisima Allahovog dželle-šanuhu kitaba i sunneta Njegovog Resula, ali koji još uvijek misle da mogu činiti idžtihad. Neka ih je sram i stid!”

Ovaj autor je uzeo i ovaj tekst i sve svoje dokaze iz knjiga velikih alima ehli sunneta rahime-humullahu teala. Prije Ibni Tejmijje niko nije pisao ovakve jeretične (krivovjerne) i pokvarene ideje. On je otvorio ovaj put. Oni koji su došli za njim su u ovom otišli do krajnosti. Oni su podivljali. Oni su pogrešno protumačili cijenjene riječi koje su citirali iz knjiga ehli sunneta. Oni su rekli da svako mora da nauči arapski jezik i čini idžtihad. Oni su otišli s pravog puta. Oni su zaveli milione i milione ljudi. Gore navedeni citat opovrgava njihove tvrdnje i pokazuje da džahili koji su kao oni i nisu u stanju (nemaju kvalifikacija) da čine idžtihad i da su zaključci i značenja koja oni izvedu lažna i pokvarena.

Danas se broj onih, koji ne vjeruju u idžtihad povećao. Oni kažu, “Kakva je korist od mezheba. Oni razjedinjuju muslimane. Oni otežavaju vjeru. Allah naređuje lakoću. U islamu nema mezheba. Oni su kasnije napravljeni. Ja slijedim put ashaba. Ja ne priznajem drugi put.”

Ove riječi izmislili vjerski neuki ljudi (džahili). Oni ih sada lukavo šire među muslimanima. Oni prvo citiraju ispravne riječi iz knjiga alima ehli sunneta na koje onda nadovežu svoj tekst, kao da se citat nastavlja. Kada čitaoci vide tačne riječi i izjave oni zaključuju i misle da je sve što čitaju tačno i tako bivaju prevareni. Put ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in je put spasa. Ovaj hadisi šerif, koji prenosi Bejheki i koji je napisan u knjizi Kunuz-ud-dekaik kaže, “Moji ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god poslušate naći ćete hidajet (pravi put)!” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da će se svako ko slijedi bilo kojeg od ashaba kiram usrećiti na oba svijeta. Hadisi šerif koji nam prenosi Dejlemi kaže, “Moji ashabi su dobri ljudi. Neka im Allah dželle-šanuhu uvijek dadne dobro.” Sljedeća dva hadisi šerifa nam opet prenosi Dejlemi, rahmetullahi alejh, “Nemojte govorite o greškama mojih ashaba!” i “Mu’avija će sigurno postati vladar.”

28

Iz kog će izvora oni koji tvrde da slijede put ashaba kiram naučiti taj put? Hoće li ga naučiti od nemezheblija koji su došli hiljadu godina poslije njih? Ili, hoće li ga naučiti iz knjiga alima koji su živjeli u njihovo vrijeme i koje su ashabi kiram obrazovali? Alimi koje su ashabi kiram obrazovali i alimi, učenici koje su oni obrazovali, sačinjavaju alime mezheba ehli sunnet vel-džema’at, rahime-humullahu teala. Mezheb znači put. Pripadnici ehli sunnet vel-džema’at mezheba su muslimani koji slijede put Resulullaha i njegovog džema’ata, to jest, njegovih ashaba. Mubarek alimi ovoga puta su tačno zapisali što su čuli od ashaba kiram. Oni nisu pisali svoja lična mišljenja. U njihovim knjigama nema ni jedna jedina izjava za koju oni nisu dali dokaz i sened. Iman (vjerovanje) sve četiri mezheba je isto. Put ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in se može samo naučiti iz knjiga alima ehli sunneta.

Oni koji hoće da slijede put ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in moraju pripadati ehli sunnet mezhebu. Zatim, oni moraju izbjeći novonastale pokvarene puteve.

Ahmedije

AHMEDIJJE (KADIJANI): Mirza Gulam Ahmed Kadijani je osnovao ovu grupu 1298/1880. g.n.e. u Indiji, u gradu Pundžab. Rođen je 1835, a umro 1908. godine. Kao što je već poznato on je počeo širiti svoje krivovjerne ideje godinu dana nakon napada Engleza na Indiju. Očito je da su Englezi osnovali ovaj pokret. Engleski špijuni i engleske pare su ga brzo raširile sa ciljem da iznutra razruše islam.

Abdurrešid Ibrahim ef. [preselio na ahiret 1944. godine u Japanu ] je napisao knjigu Alem-i islam koja je 1328/1910. godine izdata u Istanbulu na turskom jeziku. On u njoj ovako piše u drugom tomu, pod naslovom “Englesko neprijateljstvo protiv islama”: “Prvi cilj Engleza je bio da što brže unište hilafet muslimana. Oni su, kao prvi korak u ovoj njihovoj spletci rušenja institucije hilafeta, ohrabrili krimske Turke da se pobune protiv Osmanlijske države. Pariski ugovor jasno otkriva ovu njihovu spletku. [Oni su ovo svoje neprijateljstvo otkrili u tajnim spisima Lozanskog sporazuma koji se desio 1923. godine.] Englezi su bili ti koji su, bez obzira na razlog, uvijek izazvali svaku katastrofu koja se desila Turcima. Glavni politički cilj britanskih političara, koji su uvijek strahovali od islama, je bio iskorijenjivanje islama. Oni su, da bi prevarili muslimane, upotrijebili ljudsku pohlepu. Englezi su ove potkupljene prevarante i licemjere predstavljali kao alime islama i heroje. Englezi su, ukratko, najveći neprijatelji islama.” Bryan William Jennings, jedan Amerikanac, zakonodavac, političar i kongresman od 1891 do 1895, je čuven po svojim knjigama i predavanjima. On je od 1913 do 1915. godine je bio Ministar vanjskih poslova. On je umro 1925. godine. On je u svojoj knjizi The British Souvereignty in India detaljno opisao englesko neprijateljstvo prema islamu i njihovo divljaštvo i terorisanje (zulum).

Nakon smrti alatke Engleza, Gulama Ahmeda Kadijanija, Hakim Nureddin je postao njegov halifa. Njega je 1914. zamijenio Beširuddin Mahmud (1306/1889-1385/1965). Ahmed je u gradu Kadijanu, u Indiji, izdao knjigu El-vasijjet u kojoj je sebe proglasio obećanim Mesihom (Isaom alejhisselam). Njegov sin, Bešir, je preselio centar Ahmedijja u gradić Rabvah gdje je počeo širiti jeretična vjerovanja ahmedijja kao pravi islam. Njegove dvije velike knjige, koje je on izdao pod naslovom Tefsir Kur’ana, su krcate krivovjernih i pokvarenih pisanja koja se suprotstavljaju i protivrječe Kur’ani kerimu. On kaže da je on vidio i napisao podatke koje mufessiri nisu vidjeli hiljadu i tri stotine godina. On kaže, “Ja pouzdano tvrdim da je Allah dao ovakve podatke samo Pejgamberima i njihovim halifama.” Hadisi šerif, “Ko tefsiri Kur’ani kerim po svom ličnom gledištu postaje kafir,” jasno pokazuje da su ovi ljudi na krivom putu i da su izvan islama. Oni su čak pokvareniji i

29

štetniji od jeretika koji se zovu vehhabije. Štaviše, vehhabijska knjiga Feth-ul-medžid citira knjigu Kitab-ul-iza’a Muhammeda Siddika Hasana, i piše na dvije stotine sedamdeset petoj stranici, “Jedan od dedždžala našeg vremena je Gulam Ahmed Kadijani, jedan prljavi dedždžal evropskog tipa. Neka ga Allah učini još ružnijim! Neka dadne svakom da čuje za njegovo zlo! Neka dadne onim koji su krenuli njegovim putem kufra da budu loši kao on! Jer, on je probudio veliku fitnu. On je prvo rekao da je Mehdi. Onda je pokušao tvrditi da je Pejgamber. On je bio oruđe politike kršćanske države za parćanje muslimana.” Isto kao što vehhabije tvrde da je samo vehhabizam pravi islam, tako i ahmedijje kažu da je ahmedizam pravi islam. Obje grupe su skrenule sa pravoga puta selefi salihina koje hadisi šerif hvali i veliča. Obje grupe skreću svijet u propast dalaleta i kufra. Ovaj krivi put koji se brzo raširio među džahilima Pundžaba i Bombaja se sada nastanjuje u Evropi i Americi. Iako oni sebe nazivaju muslimanima, oni su izašli iz islama zbog svojih pokvarenih vjerovanja i obreda. Ima puno stvari koje izazivaju njihov kufr. Sljedeće tri su najvažnije:

1 -- Ahmedije i Kadijani vjeruju da oni nisu htjeli objesiti Isa alejhisselama. Oni vjeruju da je on umro prirodnom smrću i da je zakopan u zemlju. Oni vjeruju da je on kasnije ustao iz groba i otišao u Kašmir, u Indiju, gdje je podučavao Indžil i ponovo umro.

2 -- Oni se ne slažu s islamom ni u pogledu pojave Mehdija i njegovog pozivanja svakoga u vjeru. Oni kažu, “Duše Isaa i Muhammeda, alejhimesselam, će se pojaviti u liku čovjeka. Taj čovjek je Mirza Ahmed. Nema nikakvog drugog Mehdija.”

3 -- Oni mijenjaju značenje Kur’ani kerima. Oni kažu u islamu postoji džihad. Ali, on se ne vodi topovima i sabljama već nasihatom (savjetom) i iršadom (podučavanjem, obrazovanjem). U islamu nema krvoprolića i patnje već ima hladni rat. Oni ovako poriču ajeti kerime o džihadu. Beširuddin, sin Gulama Ahmeda, je napisao knjigu pod naslovom The Order of the New World (Novi svjetski poredak) koja odiše kufrom. Indijski alimi, šejh Muhammed i šah Kašmiri, su opovrgnuli kadijanizam u knjigama Akidet-ul-islam fi hajat-i Isa alejhisselam, Ikfar-ul-mulhidin i Hatem-un-nebijjin. Početne stranice ovih knjiga u sebi sadrže pohvale i zahvale raznm alimima islama. Na primjer, profesor Medrese islamijje sejjid Muhammed Jusuf Benuri je, jednim predivnim stilom i izražavanjem, napisao detaljan životopis Muhammeda Envera Šaha i njegove vrline i čestitosti. On nam je saopštio da je Mustafa Sabri ef., visoko učeni alim našeg vremena i zadnji šejhulislam Osmanlijske države, napisao na tri stotine dvadeset sedmoj stranici trećeg toma svoje knjige Mevkiful’ilm vel’akl veddin da je on vidio Muhammeda Envera šaha i da se divio ovom velikom indijskom alimu. Muhammed Enver šah, rahmetullahi teala alejh, je 1352/1933. godine preselio na ahiret. U ove tri knjige piše sljedeće o Mirzi Gulamu Ahmedu Kadijaniju:

On ne vjeruje da će se Isa, alejhisselam, spustiti s nebesa. On kaže, “On je obješen, ubijen. On je imao oca. Njegov otac je Jusuf Nedždžar (Josif drvodjelja).” On, kao i židovi, izgovara vrlo ružne klevete o ovom uzvišenom Pejgamberu. On tvrdi za sebe da je Pejgamber i da je donijeo novu vjeru. On kaže, “Riječ ‘Isa će se spustiti s nebesa’ predskazuje moj dolazak.” On je izmijenio [značenja] ajeti kerima i hadisi šerifa i porekao činjenice koje se moraju vjerovati u potpunosti. On ne vjeruje da je Muhammed, alejhisselam, zadnji Pejgamber i da je viši od svih drugih Pejgambera. On tvrdi da on ima na hiljade mu’džiza i da su njegove mu’džize mnogobrojnije od mu’džiza svih drugih Pejgambera. On tvrdi da mnogi ajeti predskazuju njegov dolazak i da ga Kur’an veliča.

Ahmed Kadijani je mongol, tatar. On je zindik, pripadnik isma’ili firke. On je pročitao mnogo knjiga. On je bio ogorčeni neprijatelj ehli sunneta. Englezi su tragali za

30

alatkom preko koje će sprovesti u praksu svoje planove koje su pripremili za rušenje islama iznutra. Oni su izabrali njega. Oni su ga podmitili ogromnom količinom novca. On se prvo pojavio kao Behai. Zatim, on je rekao da je on mudžeddid. Onda je izjavio da je Mehdi. On je onda rekao da je on Isa Mesih za kog je rečeno da će se spustiti s nebesa. On je na kraju rekao da je on poslanik i da je donijeo novu vjeru. On je rekao da je mesdžid u Kadijanu - mesdžid-i aksa, a da je grad Kadijan - Mekka. On je rekao da je grad Lahor u kom se kasnije nastanio - Medina. On je napravio groblje koje je nazvao Makberet-ul-Dženne. On je rekao da će onaj, ko se tu ukopa, otići u džennet. On je nazvao svoje žene ummehat-ul-mu’minin. On naziva zindike koje je zaveo “moj ummet.” On je rekao da je njegov nikah, koji on naziva Muhammedi bejgum, njegova najveća mu’džiza. On kaže da je on urađen na nebu i da mu je to saopšteno putem vahja. On je 1305/1888. godine objavio svoju vjeru. On je 1326/1908. godine otišao u džehennem. On je one koji mu nisu vjerovali nazivao kafirima.

Ovaj zindik (kafir) piše na 148. stranici njegove knjige Hakikat-ul-vahj, “Allah je u ovom ummetu stvorio mesiha koji je superiorniji od Isaa. Da je Isa danas živ on ne bi mogao činiti što ja činim. On nema mu’džize koje ja imam.” On piše na 107. stranici da je on Pejgamber koji se spominje u ajeti kerimu, “Ja vam šaljem Resula kao što sam Firaunu poslao resula.” On piše na 68. stranici“Allah je poslao mene kao Pejgambera. On je rekao, ‘Ti si obećani Mesih (Mesija).’ On mi je dao tri stotine hiljada mu’džiza.” On piše na pedeset šestoj stranici knjige Berahim-ul-Ahmedijje da su njegove mu’džize bolje od Muhammedovih alejhisselam mu’džiza.

Postoji pedeset hadisi šerifa koji kažu da je Muhammed, alejhisselam, posljednji Pejgamber. Trideset od njih su napisani u knjigama koje se zovu Kutub-i sitte. Rečeno je da će se Isa alejhisselam sigurno spustiti s nebesa. Oni su kafiri zato što oni ne vjeruju ove činjenice. Oni nisu muslimani.

Ja sam pronašao knjigu koja potvrđuje činjenicu da su Englezi osnovali ovaj pokvareni put, koji se zove kadijanizam ili ahmedijje, sa ciljem da iznutra razore islam. Ova knjiga je izdata 1387/1967. godine na arapskom jeziku u pakistanskom gradu Multan. Ona se zove El-mutenebbi-ul-Kadijani. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1393/1973. godine ofsetom preštampala dragocjena pisanja allame Muhammeda Jusufa Benurija i knjižicu (risalu) Havanet-ul-islam. Ova dragocjena Benurijeva pisanja se nalaze na početku knjige Ikfar-ul-mulhidin.

Allahova teala imena. Šta znači stvoriti?

Allah dželle-šanuhu ima puno imena. Mi im ne znamo broj. On je u Kur’ani kerimu saopštio ljudima devedeset devet od Njegovih imena. Kadi Zade Ahmed efendi u svojoj knjizi Birgivi vasijjetnamesi piše, “Devedeset devet Allahovih teala imena se nazivaju Esma-i husna. Imena Allaha teala su Tevkifijje. Ona su ovisna o šerijatu. Šerijat mora da odobri ime kojim ćemo Ga zvati i zikr činiti. Šerijat nam dozvoljava da Ga zovemo i zikrimo samo tim imenima. Šerijat nam nije dozvolio da Ga zovemo drugim imenima, osim ovih.” Na pet stotina i četrdeset prvoj stranici knjige Šehr-i Mevakif piše, “Kadi Ebu Bekr je rekao da se može upotrijebiti ime koje je dostojno Allaha teala i koje Mu odgovara. Međutim, večina (alima) je rekla da samo smijemo upotrebljavati ovih devedeset i devet imena.”

To znači Allaha teala ne smijemo zvati Bog. Grijeh je zvati Allaha teala Bog. Ne željeti upotrijebiti ime Allah, i umjesto njega upotrebljavati ime Bog, pa čak i jedno od

31

devedeset devet imena - umjesto Allah, je težak je i ružan zločin. [Jedan alim islama iz Indije, Dost Muhammed Kandihari rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 1284/1868. g.n.e.], piše u svom dvadeset devetom pismu: “Kurejš mušrici su na početku svojih pisma pisali riječ Bismikallahumma. U početku islama je naš efendija (sejjid) Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem slijedio običaj plemena Kurejš i na početku svojih pisma je pisao riječ Bismikallahumma. On je kasnije, kada mu je objavljen ajet Bismillah, pisao na početku svojih pisama riječ Bismillah. On je još kasnije, kada mu je došao ajeti kerim koji je u sebi sadržavao riječ Rahman, pisao riječ Bismillahirrahman. On je na kraju, kada mu je u suri Neml poslata riječ riječ Bismillahirrahmanirrahim, na početku svojih pisama pisao ovu riječ. Zapravo, pismo, koje je on poslao vizantijskom caru Heraklijusu po svom ličnom glasniku Dihjei Kalebiji započinje sa Bismillahirrahmanirrahim. Započeti pismo ovim riječima Bismile je sunnet, čak i ako ga pišemo kafiru. On je naredio hazreti Aliji da u Hudejbije mirovnom ugovoru napiše Bismillahirrahmanirrahim. Suhejl, kurejšski predstavnik je rekao, “Mi znamo šta znači Rahmanirrahim. Napiši Bismikallahumme.” Kako vidimo, Allah dželle-šanuhu je još od vremena Adema alejhisselam podučio sve Svoje Pejgambere da je Njegovo ime (ALLAH) pa su ga čak i kafiri upotrebljavali. Uzeto iz sedmog poglavlja knjige Nije mogao odgovoriti.]

Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu, “Moje je ime Allah. Zovi me Allah. Ibadeti me izgovarajući Allah. Traži od Mene govoreći Allah!” Očigledno je kako je pogrešno i kolika je tvrdoglavost, ne zvati Ga imenom koje On voli, već Mu se obraćati imenom Bog, koje On najviše mrzi, i koje kafiri - koji su Njegovi dušmani - upotrebljavaju za svoje idole.

Nuhov, alejhisselam, sin Jafes je bio mu’min. Pošto se broj njegove djece povečao on im je postao vođa. Oni su svi ibadetili Allaha teala onako kako ih je učio njihov djed. Kada je Jafes prelazio preko rijeke on se utopio. Njegov mlađi sin, Turk, je preuzeo očevo mjesto. Broj njegove djece se povečao. Oni su se zvali su se Turci. Turci su bili muslimani, strpljivi i studiozni ljudi kao i njihovi preci. Pošto se vremenom njihov broj uvećao oni su se raširili po cijeloj Aziji. Izvjesni vladari koji su se pojavili su pokvarili njihovu svetu vjeru i počeli obožavati idole. Jakuti, koji danas žive u Sibiru i obožavaju idole, su im pripadali. Kako su se više udaljavali od vjere oni su postepeno izgubili svoju prvobitnu civilizaciju i ahlak (ponašanje). Atilla, jedan od poglavara Huna kojeg su zvali “Allahov gadab” [(srdžba) Allahov bič] je bio naročito nemilosrdan i zao. Kada se u Mekki mukerremi rodilo sunce islama i počelo po cijelom svijetu zračiti svoje svjetlo znanja, morala, i raznih vrlina, diktatori - koji su se pojavili pod rimskim rasipništvom i nemoralom koji je došao do Azije - nevjerstvo, neukost i divljaštvo - koji su prekrili Aziju i Afriku, su spriječili da potlačeni čuju za islam i da ga nauče. Ove prepreke su uklonjene sabljom. Turski vladari iz svoje plemenitosti i opreznosti nisu zabranili upoznavanje s islamom. Šemseddin Sami ovako piše u svojoj knjizi Kamus-ul-a’lam, “Tekući prema sjeverozapadu, rijeke - Sir Darja (“Jaksart”) na sjeveru i Amu Darja na jugu - se uljevaju istočno od Kaspijskog mora u istočnu stranu Aralskog mora. Teritorija između ove dvije rijeke se zove Transoksiania (Ma-vera-un-nehr). Distrikt koji je južno od ove teritorije, između Kaspijskog mora i Aralskog mora se zove Harizm. Grad Merv se nalazi u Harizmu. Provincije Irana, Džurdžan i Horasan, se nalaze južno od Harizma. Ova regija se danas naziva Turkmenistan. Regija koja se nalazi sjeverno od Aralskog mora se zove Kazakistan. Regija južno od Transoksianije je Uzbekistan. Gradovi Buhara, Samerkand i Taškend se nalaze u Uzbekistanu. Regija istočno od Uzbekistana se zove Tadžikistan. Gradovi Jarkend, Fergane i Kašgar se nalaze u Tadžikistanu. Ove sve regije se zovu Turkistan. Sa’id bin Osman ibni Affan, guverner Horasana je pokorio Samerkand. Kutejbe je 77. godine potpuno pokorio regiju Transoksianie. Rusi su napali Samerkand

32

1285 [1868 g.n.e.] a cijeli Turkistan 1292. [Masoni koji su se osnažili u Otomanskoj državi su samo gledali ove invazije.] Puno prije nego su se turska plemenitost i čast islama sastali Asirci su napali Turkistan i navikli Turke da obožavaju sunce i zvijezde.” Oni su obožavali sunce kada je svitala zora. Iz toga razloga sunčevo ime je postalo tanjeri odnosno tanri (bog). Postoje mnoge ajeti kerime u Kur’ani kerimu koje kažu, “Moje je ime Allah. Zovite me Allah. Ibadetite me izgovarajući Allah. Tražite od Mene obraćajući mi se sa Allah!” Očevidno je kako je pogrešno, i kolika je tvrdoglavost ne zvati Ga imenom koje On voli nego Mu se obraćati imenom Bog koje kafiri - koji su Njegovi dušmani - upotrebljavaju za svoje idole i koje On najviše mrzi. Na primjer, ako vladar kaže nekom pod njegovom komandom, “Moje ime je Ahmed. Zovi me Ahmed!” i ako mu oni odgovore, “Ne gospodine mi te ne možemo zvati Ahmed. Mi ćemo te zvati kamen ili vuk ili imenom tvog najvećeg i najgoreg neprijatelja” zar se on neće razljutiti ako ga tako zovemo? Isto tako će i ime bog, koje nam On nije naredio i koje ne voli, izazvati Njegovo neprijateljstvo i srdžbu, ako ga upotrijebimo kada ibadetimo ili učimo ezan. Ibni Abidin, rahmetullahi teala, ovako piše na početku objašnjavanja ezana, “Ezan znači učiti specifične riječi na specifičan način. Nije dozvoljeno učiti njihov prijevod čak i ako je značenje potpuno isto i svako ga razumije.Niti ga je dozvoljeno učiti melodično i pokvariti njegove riječi. Pokvariti njegove riječi znači štimati ih prema zvucima muzike i tako čineći dodavati ili oduzimati samoglasnike, slova i tako čineći ih produžavati. Takođe je grijeh i slušati ezan, Kur’an i mevlud koji se tako uče. Učiti ih teganijom (melodično) [to jest, lijepim glasom] bez dodavanja to jest bez kvarenja riječi je i dozvoljeno i lijepo.”

Kada se ibadeti čine na način kako nije naređeno oni postaju igračke. Praviti vjeru igračkom ili je prilagođavati običajima je najgori i najružniji kufr.

Mnoga od devedeset i devet imena koja je On objavio u Kur’ani kerimu naznačavaju da je On stvaralac.

Na primjer, Mukit, Halık, Bari, Musavvir, Razzak, Mubdi, Mu’id, Muhji, Mumit, Kajjum, Vali, Bedi’ su takva imena. Halik znači onaj koji odlučuje i imenuje. Bari znači onaj koji stvara. Musavvir znači onaj koji daje oblik. Na primjer, kada inžinjer hoće da sagradi građevinu on prvo proračuna neophodne brojeve, dimenzije, količinu građevinskog materijala, cigle, keramičkih pločica, cimenta, gvožđa, površinu soba i izračuna ih i pripremi projekat. To je značenje halika. Poslije toga arhitekt sagradi kuću po tom projektu. Arhitekt je bari građevine. Na kraju su građevini dodate dekoracije građevine. Onaj ko ih priprema je musavvir.

Allah dželle-šanuhu nema partnera ni u čem što čini. On je sam halik, bari i musavvir svakog stvorenja. Stvoriti znači dati da nešto, što ne postoji, postane iz ničega. Stvoriti takođe znači i dati da materija ili element postanu, i da se, kada su postali, promjene u drugo stvorenje. Na primjer, značenje ajeti kerime, “On je stvorio čovjeka iz sperme a džine od vatre,” nam kaže da je to tako. Zemlja i nebo i stotinu pet elemenata koje mi danas poznajemo prvobitno nisu postojali. On ih je sve kasnije stvorio. On pravi okside, kiseline, alkalije i soli na taj način što sjedinjuje ili razjedinjuje elemente to jest On ih stvara. Allahov teala običaj je da sve stvori putem izvjesnog posrednika (vasite) ili medija (sebeba). On sam sve stvara, stvara posrednike (sebebe) i daje im dejstvo (te’sir) i moć. Fizička i hemijska svojstva materija, fizička, hemijska i biološka zbivanja i reakcije su način na koji On stvara. On je stvorio oblike energije, elektricitet, toplotu, mehaniku, svjetlo i hemiju i razne oblike energije koji prave reakcije ili sebebe. Isto kao što je On dao da ovi uzroci i mediji (sebebi) budu posrednici (vasite) za Njegovo stvaranje materija on je tako dao da je i čovjekov razum i snaga budu posrednik (vasita) za Njegovo stvaranje. Na

33

primjer, ako zagrijemo ugalj preko pet stotina stepeni, dakle, do tačke paljenja, i početak paljenja koje izaziva plamen šibice, On je taj koji stvara oksidaciju, gorenje uglja. Šibica nije stvaralac događaja koji zovemo gorenje. On sam stvara šibicu, njene karakteristike, njen plamen, energiju toplote, odnos atoma ugljika i kisika, i egzotermičke događaje koji zagrijavaju ugalj koji onda zrači crvene zrake. Isto tako, kada otopimo cink u hlorovodoničnoj kiselini nastaje jedinjenje koje se zove cink hlorid koje ima potpuno drukčiju osobinu. Ne možemo reći da su ovu izmjenu atoma stvorili atomi cinka i molekule kiseline. Zato što u izmjeni jona koja se zove cink hlorid, u izmjena elektrona, atoma, razloga toga, niti sile privlačenja i odbijanja cinka i hlorida imaju ikakvog udjela u formaciji cink hlorida niti je onaj koji je stavio cink u kiselinu uradio išta osim toga. Čovjek je samo bio očevidac pravljenja cinkovog hlorida, reakcije, osobina, i energije koja je nastala izmjenom jona koje je Allah dželle-šanuhu stvorio. To znači da su čovjekov razum i moć kao i sve druge prirodne sile samo vasita, posrednik za stvaranje novog balansa, reda ili sistema mijenjanjem uslova i ravnoteže među materijama, elementima, osobinama, silama i energijama koje je Allah dželle-šanuhu ranije stvorio. Prema tome Arhimed nije stvorio zakon nego je samo uvidio odnos između osobina koje su od prije postojale. Isto tako i Tomas Edison, koji je izumio najnovija poboljšanja na instrumentima kao što su fonograf, megafon i električnoj sijalica nije ih stvorio niti napravio već bio posrednik (sebeb) za njihovo pravljenje. Allah dželle-šanuhu ih je sve stvorio. Edison ne samo da ih nije stvorio već nije imao pojma o funkciji ruku, nogu, očiju i drugih ćula, o svojim raznim ćelijama srca, pluća, bubrega i mnogih drugih organa o konstrukciji raznih materija i alatki koje je upotrebljavao, o snazi atoma i protona u njima koje su postale sebeb za stvaranje novih aparata sastavljajući zajedno postojeće materije. Može li se ikada reći za sebeb i vasitu, koji ne zna ništa o suptilnostima ni u sebi ni u stvarima koje upotrebljava da je stvaralac? Stvaralac je neko koji zna najsičušnije i najsuptilnije vidove ovih stvari i ko ih pravi, a to je Allah dželle-šanuhu.

Pametan i inteligentan naučnik, koji ima nekoliko univerzitetskih diploma, i koji, pročitavši najnoviju literaturu, ima puno iskustva, će dobro shvatiti da su čovjekovi eksperimenti i djela samo posrednici (vasita) i sredstva (sebeb). Allah dželle-šanuhu sam stvara svaki događaj, svaku akciju, svaku reakciju, i ima vlast nad svakim zakonom. Jedan i jedini časni dio koji razlikuje čovjekovu moć od prirodnih sila je to da on svojim razmišljanjem i svjesnošću igra ulogu posrednika. Čovjek je u stanju da izazove da se Allahovo teala stvaranje manifestuje kako on to želi. Allah dželle-šanuhu je rekao u sedamdesetom ajetu sure Isra da je On obdario čovjeka ovim časnim učestvovanjem i da ga razlikuje od drugih stvorenja i da ga stvorio supriornijim od drugih stvorenja.

Allah dželle-šanuhu je jedini stvaralac (halik). Zvati bilo kog drugog osim Allaha teala stvaraocem, bez obzira iz kog razloga, izaziva kufr (nevjerstvo). U knjizi Birgivi vasijjetnamesi piše, “Ko kaže da je za rizk, koji nam Allah dželle-šanuhu šalje, takođe potreban i čovjekov trud on postaje kafir. Jer, pokret je od Allaha (Allah dželle-šanuhu stvara svaki pokret)” Dakle ko kaže da je čovjek stvorio pokret ili (neko) djelo on postaje kafir. Hazreti Ismail Hakki Bursali ovako piše u svojoj knjizi Hudždžet-ul-baliga, “U stvari, Allah dželle-šanuhu je halik (stvaralac) i razik (stvaralac nafake, opskrbe). Nazivati čovjeka halik i razik je kufr. Čovjekovi osnovni atributi (sifati aslijje) su nemoć i neimaština. Allahovi teala atributi (sifati zatijje) su svemoć (kudret) i gina (obilje, bogatstvo).” Mi ne smijemo ni za kog reći da je on nešto stvorio (kreirao) i da je on stvaralac (kreator) nečega. Ime halik, koje pripada samo Allahu dželle-šanuhu, se ne smije upotrijebiti ni za koga i ne smije se odnositi ni na koga. Ista je stvar i sa imenima Rahman i Rahim.

34

Allah dželle-šanuhu daje da druge stvari budu sredstva za Njegovo stvaranje nečega. Ko hoćeda nešto bude stvoreno treba da nabavi stvari koje izazivaju stvaranje toga. Ako je u stvaranju nečega takođe upetljana i ljudska moć, stvorenja koja su tako nastala se zovu vještačke materije. Na primjer, koka kola i ulje su vještačke materije. Ako u stvaranju nečega nije upetljana ljudska moć, pored stvari koje izazivaju njihovo stvaranje, one se nazivaju prirodne materije. Iako ljudska moć ne posreduje u stvaranju prirodnih materija, ljudska moć može prouzrokovati da se one obrnu u pristupačno i raspoloživo stanje. Ćumur i puter su prirodne materije. Bilo bi jako neuko, i glupo, reći da je čovjek stvorio vještačke materije a da je priroda stvorila prirodne materije. To bi u stvari značilo nazivati druga sredstva (sebebe) stvaraocima ovih događaja. To bi bilo kao kad bi rekli da je pčela stvorila med ili da je električna struja stvorila svjetlo.

Mu’tezile, jedna od sedamdeset dvije odmetničke grupr muslimana, vjeruju da čovjek stvara svoja djela. S obzirom da su oni zaključili ovo svoje pogrešno vjerovanje iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa oni nisu nevjernici. Ali, pošto nisu priznali istinu oni će biti prženi u džehennemu izvjesno vrijeme. Međutim, onim koji nemaju pojma o ajetu, hadisu, o vjeri i imanu, i koji kažu sultanima “ti si stvorio” da bi im se ulizali i dobili njihovu naklonost je kufr. Jako je opasno pripisivati stvaralaštvo bilo kom drugom osim Allaha teala. Allah dželle-šanuhu je sam i jedini stvaralac svega. Nema stvaraoca osim Njega. Ali, Allahov teala običaj je da On sve stvara kroz sredstva (sebebe). On je na taj način dao svijet materije i društveni red. Da je On sve stvarao bez sredstava ovaj svemir ne bi imao sadašnji red. Kao što su mikrobi koji izazivaju bolest, i oblak koji donosi kišu, i sunce koje utiče na život, i katalizatori koji potpomažu hemijske reakcije, i životinje koje prerađuju materije biljnog porijekla u meso, mlijeko, med, i lišće koje sintetiše organske materije sredstva, isto tako su i ljudi sredstva za gradnju aviona, automobila, lijekova, elektromotora i mnogih drugih stvari koje se prave. Allah dželle-šanuhu svim ovim sredstvima daje snagu (kuvvet) i efekat (te’sir). On je takođe dao ljudima, još dodatno, razum (akl) i volju (irade). Nije ispravno zvati ove posrednike i sredstva stvaraocima. Ova činjenica je jasno i lijepo izražena u rečenici, “la havle vela kuvvete illa billah.” Ali, neke rafizije, koji se takođe nazivaju i šije i alevije, kažu da ljudi stvaraju grijehe a Allah samo dobročinstva. Moje knjige Eshâb-ı Kirâm i Hak Sözün Vesîkaları citiraju ove riječi rafizija i lijepo im odgovaraju.

Imena Allaha teala koja otkrivaju Njegove atribute, kao što su, Alim (sveznajući), Semi’ (svečujući), Basir (svevideći), Kadir (svemoćni, svemogući), Murid (sveodlučujući), Mutekellim (svegovoreći) i slična se mogu upotrijebiti za ljude pod pretpostavkom da se razmotre značenja i uslovi koji su saopšteni u originalu naše knjige na turskom jeziku. U knjizi Hadika, u dijelu koji objašnjava strahote izazvane jezikom, piše da je haram imenovati ljude imenima koja su specifična samo za AllahA dželle-šanuhu kao što su, Rahman, Kuddus, Muhejmin i Halik. Imami Nevevi, rahmetullahi teala alejh, govori detaljno o ovom u svom objašnjenju knjige Muslim. Atribute Allaha teala, kao što je Aziz, je dozvoljeno upotrebljavati za ljude u njihovom figurativnom značenju ali da to nije ispravan edeb (poštovanje, prema Allahu dželle-šanuhu). Bolje se pridržavati edeba i ne upotrebljavati ih.

Kad god čujemo ili napišemo Allahovo ime, vadžib nam je i izgovoriti riječi, subhanallah, tebarekallah, dželle-dželaluh, azze-ismuh, džellet kudretuh ili teala, kada se to prvi put desi. Mustehab nam je izgovoriti ove riječi poštovanja više puta. Isto vrijedi i za izgovaranje salavata kada čujemo Resulullahovo ime. U knjizi Bezzazijje i petom poglavlju knjige Hindijje piše, “Kada čujemo Allahovo teala ime vadžib je reći dželle-dželaluh ili teala ili tebareke ili subhanallah i tako izraziti naše poštovanje. Kada

35

ponavljamo Allahovo teala ime mustehab je reći Allah dželle-šanuhu umjesto samo Allah. To znači, kada izgovoramo Allahovo teala ime mi mu moramo dodati riječ poštovanja. Isto tako moramo reći Kur’ani kerim umjesto samo Kur’an. Kako razumijemo, pogrešno je i nije ispravno reći i napisati “Allah je rekao da …” ili “Allah teala je rekao da …” Mi moramo reći “Allah dželle-šanuhu je rekao da …” U islamu nema rasizma. Svi narodi, bez obzira koji jezik govorili, trebaju da izgovore ove riječi. Oni ne smiju biti neučtivi i prevoditi ove riječi. Na kraju zadnjeg poglavlja petog toma Ibni Abidina i Kadizadinog objašnjenja Birgivija piše, “Mustehab je dodati blagoslovljeni izraz “radijallahu anh” kada izgovorimo [ili napišemo] ime ashaba i “rahmetullahi alejh” uz ime drugih alima.”

Alimi ehli sunneta s u rekli, “Potrebno je da puno volimo ashabe kiram i da ih jako i duboko poštujemo. Dakle, musteheb je reći “radijallahu anh” kad god napišemo, pročitamo ili čujemo ime bilo kog od njih.” Ove činjenice su takođe napisane i u našoj knjizi na turskom jeziku İslâm ahlâkı. Da bi zaveli muslimane rafizi kažu, “Ashabi kiram su jako veliki. Ne postoji riječ koja može izraziti njihovu visinu. Dodavati izraz “radijallahu anh” iza njihovih imena znači vrijeđati ih. Dakle, to se ne treba govoriti. Mi ne smijemo vjerovati rafizima!

Allah dželle-šanuhu na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu, kada govori o sebi, kaže “Mi”. Allah dželle-šanuhu je jedan. On je rekao u Kur’ani kerimu da je On jedan. On ne kaže Ja kada govori o sebi na mnogim mjestima u Kur’ani kerimu. On kaže Mi umjesto Ja da izrazi svoju veličinu i naznači da je On gospodar (hakim) i vladar (malik) svega. Kad god On kaže, “Mi” treba se razumjeti, “Ja, malik i hakim svega.”

U knjizi Dur-ul-muhtar, na dvije stotine šezdeset osmoj stranici petof toma, piše, “Allah dželle-šanuhu voli one koji daju svojoj djeci imena kao što su, Abdullah, Abdurrahman, Muhammed, Ahmed, … Ljudima je dozvoljeno davati Allahova teala imena kao što su Ali, Rešid, Kebir, Bedi’ sa značenjem koje je odgovarajuće za ljude. Međutim, neuki prave greške u značenju i izgovoru ovih imena i tako čine grijehe, pa čak i kufr. Na primjer, oni, umjesto da kažu Abdulkadir oni kažu Abdulkojdur što, ako se kaže namjerno izaziva kufr. Ko namjerno obeščasti ova imena, ko, na primjer, kaže Abduluzejz umjesto Abdulaziz, postaje kafir. Isti je slučaj i ako kažemo Hamo umjesto Muhammed, Haso umjesto Hasan, Ibo (ili Ibro ili Ibrulj) umjesto Ibrahim.” [Dakle razumijemo da je haram učiti Kur’ani kerim tegannijom (pjevanjem) i tako mijenjati riječi.] Ove riječi se moraju poštovati. Izvjesne zanatlije pišu ova mubarek imena u cipelama i papučama kao reklamu jer su to njihova imena, pa oni, koji ih kupuju, staju na njih kada ih obuvaju. Plašimo se da će i oni koji ih pišu i oni koji ih obuvaju na noge izgubiti iman.

Ibni Abidin ovako piše u trećem tomu, “Iman znači srčana potvrda to jest, vjerovanje svih načela koja je Muhammed, alejhisselam, prema saglasnosti (svih alima) donijeo od Allaha teala. Kao primjer za ova načela je vjerovanje da Allah dželle-šanuhu postoji i da je jedan, da ćemo biti proživljeni nakon smrti, da je farz klanjati namaz i postiti za vrijeme mjeseca Ramazana, da je haram piti vino [i sva druga alkoholna pića, i ženama otkrivati glavu, kosu i noge u prisustvu muškaraca koji im nisu mahrem]. Onaj ko ovako vjeruje (u ova načela) je teoretski mu’min odnosno musliman. Ko uradi nešto što je znak kufra, kao na primjer, obožava idole ili baci Kur’ani kerim negdje na prljavo mjesto on postaje kafir. Druga dva čina kufra su, namjerno klanjati namaz bez abdesta i prezirati sunnet. Ko ospori ili porekne nešto što se ne temelji na ajeti kerimu ili nešto što nije mutevatir to jest, što se ne razumije jasno iz hadisi šerifa koje svako zna ili nečeg što nam nije preneseno idžmom iako se jasno zna ne postaje kafir. Ko kaže da je dozvoljeno (halal) nešto za što je jasno rečeno da je zabranjeno (haram) postaje kafir. Primjer ovog je pijenje

36

vina [alkoholnih pića] ili jedenje krmetine. Ko kaže da je dozvoljeno nešto, što je samo po sebi halal, ali je haram pod izvjesnim uslovima, ne postaje kafir. Primjer ovog je prisvajanje tuđe imovine. Ako se izvjesna izjava ili djelo muslimana treba protumačiti to jest, ako u više pogleda izražava njegov kufr i u jednom pogledu označava da on nije kafir ovaj jedan pogled se mora uzeti u obzir i ne smijemo ga nazvati kafirom. Ako on izjavi da on nije mislio na taj jedan pogled onda će biti zaključeno da je on kafir. Ako alimi nisu saglasni po pitanju izvjesne izjave, da li ona izaziva kufr, onaj ko je izgovori se ne može nazvati kafirom.

Mustehab nasavjetovati murteda i odstraniti mu sumnje. Ako on zatraži više vremena on se onda mora pritvoriti u zatvor tri dana. Ako se on za to vrijeme ne pokaje sud će odlučiti o njegovom smaknuću. Ovo vrijedi čak i ako on pobjegne u nemuslimansku zemlju (dar-ul-harb) i kasnije postane ratni zarobljenik. (Pokajanje (tevba) znači izgovaranje kelimei šehadeta i istovremeno odustajanje od onog što izaziva kufr). [Na stotinu devedeset osmoj stranici drugog toma knjige Hadika piše, “Kada muž ili žena postane murted njihov brak više ne važi. Njihova sljedeća djeca su kopilad (veledi zina). Ako se muž pokaje oni trebaju obnoviti njihov nikah. Ali žena se ne može natjerati da obnovi nikah. Ako je žena postala murted nju se mora natjerati da se pokaje i nikah se nakon toga obnavlja. Hulla nije potrebna zato što nema razvoda (talak).” Kada se neko pokaje za nešto što je porekao o čemu ne postoji saglasnost pametno je to jest, dobro je da obnovi nikah.] Kada neko postane murted on gubi svu svoju imovinu. Njegova sva imovina se od njega oduzima. Ako se pokaje ona će mu biti vraćena. Ako umre ili pobjegne u dar-ul-harb ona će biti data njegovim nasljednicima - muslimanima. Dar-ul-harb je država u kojoj vladaju nemuslimani i njihovi zakoni kao što je Francuska i Italija. Ono što on zaradi kao murted postaje fej. To pripada bejt-ul-malu (budžetu islamske vlade). Oni koji mogu primiti džiziju su plaćeni od ovog feja. Njegova zarada u dar-ul harbu postaje fej muslimanima kada on postane ratni zarobljenik [Hindijje] i [Kadihan]. Ako on umre tamo, njegova imovina postaje vlasništvo njegovih kafir nasljednika. Murtedov nijedan ibadet nije sahih (ispravan). Njegov nikah nije sahih ni sa jednom ženom. Kada oni postanu ratni zarobljenici oni ne postaju robovi i džarijje. Žena se stavlja u zatvor a njega ubijaju. Ne može se jesti ništa što oni ulove ili zakolju. Njihovo svjedočenje se ne uzima, ne prima. Oni nisu ničiji nasljednici. Murtedova zarada u dar-ul-islamu (islamskoj državi), dok je bio murted, se ne oporučuje nikom. Njegovi poslovni ugovori u dar-ul islamu će, prema imami a’zamu, biti nerješeni i oni će postati punovažni (nafiz) ako on postane musliman. Ako on umre ili ode u dar-ul-harb oni svi postaju nevažeći. S druge strane, prema imamejnu, oni su u početku bili važeći. Žena, čiji je muž postao murted (otpadnik iz islama, kafir), se može preudati kada se njen iddet završi.

Prema imamejnu oni su punovažeći čim se pokaje, onda on ponovi na kaza sve ibadete koje nije obavljao prije nego je postao murted. Iako su svi ibadeti koje je obavio prije nego što je postao murted poništeni, poslije pokajanja, on samo ponavlja svoj hadždž ako je bogat. Ako ženin muž postane murted, ona se može udati (za drugog čovjeka) čim (vremenski period koji se zove) iddet isteče.

[Izvjesni ljudi kažu, “Kako će neko ko klanja i čini svakakve ibadete i dobročinstava postati kafir na osnovu jedne riječi? Kadi zade Ahmed efendi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše u svom objašnjenju Birgivija, “Isto kao što kafir postaje mu’min kada jednom izgovori kelimei tevhid tako i mu’min postaje kafir na osnovu jedne riječi. Kada muž, ili žena, postane murted na osnovu kufra zbog tvrdoglavosti (kufr-i inadi) njihov nikah više ne važi ali to nije razvod braka. Pošto to nije razvod braka njima je dozvoljeno da obnove iman i nikah više od tri puta bez hulle.” (Hulla je međuvremena ženidbena procedura koju islam

37

zahtijeva kao uslov, koju bračni parovi koji su se tri puta razveli moraju ispuniti da bi se mogli uzeti po treći put. Ovaj uslov naređuje ženi da se mora udati za drugog čovjeka i sa njim imati polni odnos prije nego se može ponovo udati za njenog bivšeg muža. Ovaj propis prepreke u islamskom bračnom zakonu strahovito ugnjetava osjećanje ljubomore koja je dio čovjekove prirode i upozorava ga na posljedice dozvole njegovog prava na razvod i štiti udatu ženu da ne bude igračka u rukama njenog muža i da nema nepodnošljiv život iz stalnog straha neočekivanog i neopravdanog razvoda. S druge strane, žena, ako zaista voli svog muža i ako se plaši da se zauvijek s njim ne rastane će se pobliže zabaviti njenom mogućom ulogom u toj epizodi, koja je uslovila prethodna dva razvoda, i da se ona ne desi i po treći put, pošto njen muž može radije odabrati da bude bez nje nego da prođe kroz bol hule.) Neće biti dovoljno ako samo jedno od njih obnovi nikah. I muž i žena mora da obnovi svoj nikah u prisustvu dva svjedoka. U Šafijiskom mezhebu nije potrebno obnavljati nikah ako se žena pokaje unutar perioda iddeta. Ko je hanefija on može, radi olakšice, uzeti verbalnu punomoć od njegove žene i obnoviti svoj nikah u prisustvu dva svjedoka, “Ja ponovo ženim moju ženu, koja je bila moja žena prije ove obnove, kao njen zastupnik i lično u moje ime.” Muško ili žensko, svaki musliman treba da svaki dan u vrijeme sabaha i akšama prouči ovu dovu, koja obnavlja i iman i nikah, “Allahumme inni uridu en udžeddidel imane vennikaha tedždiden bi-kavli la ilahe illallah Muhammedun resulullah.” Dobro je da je muž i žena zajedno izgovore. U džamiji, poslije namaza u džema’atu ako imam prouči ovu dovu zajedno s džema’atom džema’atlije će jedni drugima biti svjedoci i njihovi nikasi će biti obnovljeni. Opravdano je i prihvatljivo da se musliman pokaje na izdahu (son nefesu). Ali kafirov iman neće biti važeći. Svaki musliman treba da u vrijeme sabaha i akšama prouči ovu iman dovu: “Allahumme inni e’uzu bike min en-ušrike bike šej-en ve ene a’lemu ve estagfiru-ke li-ma la-a’lemu inneke ente allamulgujub.” Sabahska dova počinje iza ponoći. Akšamska dova počinje sa zevalom (sa podnevom). Pokajanje od stvari koje izazivaju murtedluk znači odbijanje da se bude murted.

U knjigama Berika i Hadika, u poglavljima koja se bave strahotama izazvanih jezikom, kao i u knjizi Medžma’ul-enhur piše, “Musliman, muško ili žensko, će izgubiti svoj iman i postati murted (otpadnik iz islama) ako kaže ili uradi nešto - ozbiljno ili u šali - za što su alimi islama jednoglasno rekli da izaziva kufr i za koje on (muško ili žensko) zna da će, ako se uradi, izazvati kufr ali on (muško ili žensko) to namjerno radi [dobrovoljno i bez primore] i on (muško ili žensko) to radi ili kaže. Ova vrsta kufra se zove kufri inadi (kufr iz inata). Sevapi prethodnih ibadeta osobe koja je postala murted se poništavaju. Ako se ovaj murted pokaje sevapi prethodnih ibadeta mu se ne vraćaju. Ako je bogat on mora ponovo obaviti hadž. Nije potrebno da naklanjava prethodne namaze, da ponovo plaća zekat koji je dao i da napašta postove koje je postio dok je bio murted. Ali je potrebno da on ponovo uradi stvari koje nije uradio prije svog murtedluka (otpadništva) zato što se njegovi prethodni grijesi se nisu izbrisali kada je on postao murted. One koje nije uradio za vrijeme svog murtedluka se ne ponavljaju. Kada neko postane murted kroz kufri inadi njegov nikah se poništava. Kada se to desi oni moraju obnoviti nikah (tedždidi nikah) pred dvojicom svjedoka međutim, hulla nije potrebna. Za pokajanje nije dovoljno samo izgovori kelimei šehadet. Takođe je potrebno i pokajanje za stvar koja je izazvala njegov kufr. Ko kaže ili uradi nešto za što prije nije znao da je uzrok kufra ili ako namjerno kaže nešto za što alimi islama nisu jednoglasno rekli da izaziva kufr u tom slučaju nije sigurno da on gubi iman i da se njegov nikah poništava. Radi predostrožnosti, bolje je obnoviti iman i nikah. Kufri džehli (kufr iz neznanja) nastaje kada izgovorimo nešto za što nismo svjesni da izaziva kufr, zato što je muslimanima farz naučiti stvari koje mora svako znati. Ne biti svjestan nečega i ne znati je za muslimana težak grijeh a ne opravdanje. Nikah i iman se neće poništiti ako slučajno kažemo nešto što izaziva kufr, ili u zabuni ili interpretativno. U tom slučaju bi

38

tevba i istigfar to jest, obnova imana (tedždidi iman) bila predostrožnost. Međutim, obnova nikaha nije potrebna.” Nemoguće je da musliman koji ide u džamiju (da klanja namaz) postane murted kroz kufrom iz inata. S obzirom da postoji mogućnost da i muslimani koji idu u džamiju mogu na jedan od četiri načina izraziti kufr, imami džamija zajedno sa džematom uče sljedeću dovu, “Allahumme inni uridu en udžeddidel imane vennikaha tedždiden bi-kavli la ilahe illallah Muhammedun resulullah,” i tako čine i tevbe i tadždidi iman i tadždidi nikah. Ovim se i izvršava naređenje hadisi šerifa, “Recite la ilahe illallah, obnovite vaš iman!”

SLIJEĐENJE IMAMA MEZHEBA ILI TAKLID

21 -- Nemezheblija piše na tri stotine osamdeset petoj stranici [knjige Feth-ul-medžid]: “Imamima vjere je bilo dozvoljeno činiti idžtihad. Oni su zapisali dokumente (delile) propisa (hukm) koje su izveli. Ako neko slijedi imamove propise umjesto dokumenata, odnosno ajeta i hadisa on postaje sapik (jeretik, otpadnik, krivovjernik). Ovako su takođe rekli i imami, Malik, Ahmed i Šafi’ija.”

Ova tri velika imama ehli sunneta, kao takođe i imam-i a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi alejhim, su ovo rekli duboko učenim alimima koji su bili mudžtehidi. Mudžtehid mora da slijedi delile na koje je naišao, ajeti kerim i hadisi šerif. On čak ne može slijediti ni svoj idžtihad ni idžtihad drugog mudžtehida. To je tako, zato što, po pitanju stvari koje su jasno izražene u ajeti kerimu ili hadisi šerifu nije dozvoljeno činiti idžtihad.

U knjizi Berika na tri stotine sedamdeset šestoj stranici piše, “Mi nismo mudžtehidi. Mi smo mukallidi. Za nas mukallide su riječi alima fikha, to jest mudžtehida, delil i sened (dokaz). Ako nama izgleda da se neki ajeti kerim ili hadisi šerif koji znamo ne podudara s njihovim riječima mi moramo slijediti njihove riječi a ne ono što mi iz njih razumijemo. Mi ne smijemo reći da ga (taj dokument) oni nisu vidjeli ili da su ga vidjeli ali ga nisu shvatili.” [Hadimi, Berika, stranica 376] Autor ove knjige (Feth-ul-medžid), nemezheblija, misli da su Ahmed ibni Tejmijja i njegov učenik ibni Kajjim Dževzijja mudžtehidi. On slijedi njihovo shvatanje ajeti kerima i hadisi šerifa. Ali, njemu se ne sviđaju idžtihadi imama naše vjere. Međutim, kako i on sam gore priznaje, naši vjerski imami su bili ti koji su zapisali ajeti kerime i hadisi šerife iz kojih su idžtihadom izveli propise. Ovaj autor povezuje pripadnike ehli sunneta koji slijede vjerske imame s kršćanima i jevrejima, koji, i ne osvrčući se na Allahovu džellešanuhu knjigu, slijede sveštenike i rabine. On je toliko bezobrazan da naziva muslimane mušricima. Kako bi bilo lijepo kada bi on shvatio da je on u dalaletu zato što slijedi džahile koji nisu mudžtehidi i koji nisu bili u stanju da shvate veličinu alima ehli sunneta. Ibni Abidin je napisao na početku poglavlja o taharetu, “Mukallidi ne moraju da istražuju i vide delile i senede mudžtehida.” Ovaj autor, vehhabija, takođe ni to ne vjeruje. On navodi hadisi šerif koji je rečen Mu’azu. Međutim ovaj hadisi šerif pobija njegova krivovjerna vjerovanja. Pošto on dobro poznaje svoj maternji jezik, arapski jezik, on citira mnoge ajeti kerime i hadisi šerife da nam pokaže kako mu je svaka riječ dokumentovana. Ali, s obzirom da je slab u razumjevanju, logici i rasuđivanju, on ne vidi da ajeti kerimi i hadisi šerifi koje on navodi kao dokaz za svoje riječi u stvari iznose na vidjelo da je njegov dokaz pokvaren i nezdrav. On nam takođe kaže i to da je imam a’zam Ebu Hanifa, rahime-hullahu teala, rekao svojim učenicima, “Uzmite ajete i hadise! Odbacite moje riječi.” Imami a’zam je to rekao svojim učenicima koji su bili mudžtehidi, a ne, kako to ovaj autor pretpostavlja, mukallidima kao što smo mi, i Ibni Tejmijje, i Ibni Kajjim, i Muhammed Abduh i Sejjid Kutub i Mevdudi. Oni su trebali pročitati, i naučiti, knjige jednog mezheb imama i pokušati da se slijeđenjem tog imama usreće.

39

Ovaj autor citira na tri stotine devedeset trećoj stranici ajeti kerim, “Ako pozoveš munafike Allahu džellešanuhu i Resulu oni okreću svoja lica i ne dolaze,” i povezuje pripadnike ehli sunneta s munaficima. On kaže, “Sljedbenici ehli sunneta su postali mušrici zato što su se okrenuli od ajeta i hadisa i što insistiraju na slijeđenju imama mezheba.”

On opet, i ovdje, kleveće muslimane ehli sunneta. On tvrdi da smo mi skrenuli s pravog puta zato što ne vjerujemo njihova pokvarena i izopačena tumačenja ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi mu kažemo, “Mi se ne okrećemo od ajeti kerima. Mi nismo nepokorni njima već tvojim iskrivljenim interpretacijama. Ispravna značenja ajeti kerima i hadisi šerifa nisu onakva kako ih ti razumiješ. Njihova ispravna značenja je Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, rekao ashabima kiram, radijallahu teala anhum. Alimi ehli sunneta, rahimehumullahu teala, su njihova ispravna značenja naučili od ashaba kiram. Oni su ih zapisali u svoje knjige kako su ih shvatili. Oni su napisali jasno ono što je rečeno jasno. Oni su, po pitanju stvari koje su bile dvosmislene, učinili idžtihad i zapisali ih kako su ih idžtihadom razumjeli. Mi slijedimo ono što su ovi veliki alimi razumjeli i zapisali. Mi nećemo da slijedimo nemezheblije. Mi nećemo da nas njihova pogrešna tumačenja prevare i odvedu s pravoga puta. Vi ste se okrenuli od Kitaba i Sunneta a ne mi!”

Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše na persijskom jeziku, u četvrtom poglavlju knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, “Nas, obične muslimane, upoznaju s propisima (ahkamima) islamske vjere duboko učeni alimi i savršeno pobožni muslimani (salihun). Oni su muhaddisi i mudžtehidi, rahimehumullahu teala. Alimi hadisa su izučavali hadisi šerife i odabrali one prave. Mudžtehidi su izveli propise iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi izvršavamo sve naše ibadete i poslove u skladu sa ovim pravilima. S obzirom da mi živimo u vrijeme koje je daleko iza Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, i pošto nismo u stanju da razlučimo nasih od mensuh i muhkem (jasnih) od muevvel (nejasnih) nassova, i pošto ne znamo kako su u stvari podudarni nassovi koji izgledaju kontradiktorni, mi moramo slijediti jednog mudžtehida. Jer, ne postoji drugi način osim da slijedimo mudžtehida, koji je živio blizu Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vremena, i bio duboki alim, pun takve, sposoban u izvođenju propisa, i koji je ispravno razumio značenja hadisa. Čak je i Ibni Kajjim Dževzijje - kojeg nemezheblije smatraju velikim alimom - rekao u svojoj knjizi I’lam-ul-muki’in da oni koji nemaju kvalifikacija ne smiju zaključivati iz nassova, to jest Kitaba i sunneta. Knjiga Kifaje kaže, “Kada neki ami [to jest nemudžtehid] nauči jedan hadisi šerif on ne smije raditi prema onom kako ga je on razumio. Njemu (hadisu) možda treba dati drukčije značenje od onoga kako ga on razumije. Ili, on je možda mensuh. Međutim mudžtehidova fetve nema sumnje.” Isto piše i u knjizi Takrir - koja je komentar na knjigu Tahrir - koja, nakon što kaže, “može biti mensuh” još dodaje i, “On mora slijediti ono što su alimi fikha rekli.” Sejjid Semhudi, rahimehullah, u svojoj knjizi Ikd-i ferid kaže: “Ibn-ul-Humam, veliki hanefi alim citira da je imam Ebu Bekir Razi rekao, “Visoko obrazovani alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (amije, avam, nemudžtehidi) ne smiju slijediti ashabe kiram već riječi alima koji su došli kasnije, čije su riječi lako razumljive i koji su razvrstali i objasnili propise islama.” Muhibbullah Bihari Hindi, rahimehullahu teala, koji je 1119/1707. g.n.e. preselio na ahiret, je napisao u njegovoj knjizi Musellem-us-subut, i u njenom objašnjenju koje se zove Fevatih-ur-rahemut, sljedeće, “Duboko učeni alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (avam ili ami) ne smiju slijediti ashabe kiram već alime koji su objasnili islam, čije su riječi lako razumljive i koji su podijelili islam u naučne oblasti. Takijjuddin Osman ibnus-Salah Šehri Zuri [577-643/1181-1234. g.n.e.], rahimehullahu teala, je iz ovoga zaključio da je samo dozvoljeno slijediti četiri imama i nikog drugog osim njih.” U knjizi Šerh-i minhadž-ul-usul piše, “Imam-ul-Haremejn [Abdulmelik Nišapuri Šafi’i preselio na ahiret 478/1085. g.n.e.] je napisao u svojoj knjizi

40

Burhan da nemudžtehid muslimani ne smiju slijediti mezhebe ashaba kiram. Oni moraju slijediti vjerske imame, odnosno, imame četiri mezheba.

Kako vidimo, oni, koji se ne pokoravaju gore pomenutoj idžmi alima su jeretici. Jer, ashabi kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, su bili zauzeti džihadom i širenjem islama. Oni nisu imali vremena da pišu knjige tefsira i hadisa. Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nur je toliko prodro u njihova mubarek srca da oni nisu trebali učiti iz knjiga. Svaki od njih je pronašao pravi put snagom tog nura. Nakon najboljeg od svih stoljeća [prvog vijeka islama] pojavile su se nesuglasice u znanju i mišljenju. Pojavile su se i izvjesne oprečne naracije (haberi) koje su pripisivane ashabima kiram i tabi’inima. Oni koji su tražili Pravi put su bili zbunjeni. Allah džellešanuhu je iz ovog ummet-i merhume odabrao četiri salih i mutteki alima, kao dobročinstvo (lutf). On ih je obasuo superiornom moći izvođenja propisa iz nassova. On je odlučio da će spasiti (dati hidajet)sve muslimane koji ih budu slijedili. On je naredio muslimanima da ih slijede. Ova Allahova džellešanuhu naredba je u pedeset osmom ajetu sure Nisa, čije značenje glasi, “O vjernici! Pokoravajte se Allahu i Resulu i vašem ulul-emru!” (4-58) Ovdje, ulul-emr, znači alimi koji su došli na nivo idžtihada. Ovi alimi su četiri dobro poznata velika imama, odnosno, četiri čuvena mezheb imama. Osamdeset drugi ajeti kerim sure Nisa jasno kaže da su ovi mudžtehidi uzvišeni ljudi koji se nazivaju ulul-emr. Ovaj ajeti kerim želi da kaže, “Ulul-emr su alimi koji mogu izvoditi propise iz nassova.” Izvjesni ljudi kažu da su vladari, guverneri (hakimi, valije) ulul-emr. Ako oni misle da kažu “oni vladari koji mogu izvoditi propise iz [ili činiti idžtihad na osnovu] nassova” oni su u pravu. Oni mogu biti ulul-emr ako su alimi. Ne zato što su vladari! Četiri halife i Omer bin Abdul’Aziz, radijallahu teala anhum edžma’in, su bili i vladari i alimi. Vladari koji su džahili, fasici i kafiri nisu kao oni, zato što hadisi šerif kaže, “Niko se ne smije pokoriti ničijim riječima koje izazivaju griješenje!” [Ali, nikada nije dozvoljeno ustajati protiv zakona, ili se pobuniti protiv države. Muslimani trebaju uvijek da podržavaju državu. Ako država oslabi, nastaće fitna i revolucija, što je gore od najgore administracije.] Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Ako te natjeraju da pripišeš nešto drugo Meni ravnim, o kome ti ništa ne znaš, ti ne slušaj ovo njihovo naređenje.” (31-15) Hadisi šerif jasno definiše šta ulul-emr znači. Hadisi šerif koji nam saopštava Abdullah Darimi kaže, “Ulul-emr su alimi fikha.” Imam Sujuti citira u svom tefsiru Itkan ibni Abbasa, radijallahu teala anhuma, koji kaže, “Ulul-emr su alimi fikha i islama.” To isto, takođe, piše i na tri stotine sedamdeset petoj stranici trećeg toma knjige Tefsir-i kebir, i na stotinu dvadeset četvrtoj stranici drugog toma imamove Nevevijeve rahmetullahi alejh knjige Muslim šerhi, i u tefsirima Me’alim i Nišapuri. Ove jasne definicije koje su date u ajeti kerimima, i knjigama hadisa i tefsira, ne pokazuju samo da je potrebno da se pokoravamo mudžtehidima već takođe i dokazuju da je nemezheblijina izjava, “Pokoravati se ikom drugom osim Allaha i Pejgambera je širk i bid’at,” pokvarena i besmislena. Po ovom pitanju ima mnogo drugih hadisi šerifa i habera. Od ovih:

I - Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, je upitao Mu’aza bin Džebela, radijallahu teala anh, kada ga je htio poslati u Jemen kao sudiju, “Kako ćeš suditi?” On je odgovorio, “Prema Allahovom kitabu.” Na što mu Resulullah alejhisselam reče, “Šta ako ne pronađeš [rješenje] u Allahovom kitabu?” “Ja ću potražiti u sunnetu Allahovog Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem,” odgovori on. Kada ga je ponovo upitao, “A ako ne mogneš naći ni u Resulullahovom sunnetu?” Mu’az je odgovorio, “Ja ću to uraditi onako kako razumijem na osnovu mog idžtihada.” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem je stavio svoju mubarek ruku na Mu’azova prsa i rekao, Elhamdu lillah! Allah dželle-šanuhu je dao da se izaslanik Njegovog Resula složi s Resulullahovim odobrenjem.” [U prijevodu knjige Potiranje mezheba-najopasnija novotarija [koju je napisao Dr Muhammed Seid Ramadan El-Buti čiji je originalni naslov Ella mezhebijje-ahtaru bid’atin tuheddidu

41

šeri’atel-islamijje, koju je izdala izdavačka kuća El-Farabi u Damasku], na šezdeset šestoj stranici bosanskog prevoda piše sljedeće: “Ovo je hadis kojeg prenosi Šu’be od Ebu ’Avna od el-Harisa ibni Amra od nekih Muazovih drugova a oni od Muaza. Ibn-ul Kajjim u djelu I’alamu el-Muvekki’in (1/202) kaže, ‘Ovaj hadis se prenosi od nepoznatih prenosilaca ali je poznato da su oni Muazovi prijatelji što ne šteti ispravnosti hadisa i upravo to pokazuje da je hadis poznat (mešhu) i da ga Haris ibn Amr prenosi od skupine Muazovih drugova a ne jednog od njih. Na ovakav način hadis postaje poznatiji nego kad ga prenosi jedan prenosilac čije je ime navedeno jer nije poznato da je neko od Muazovih drugova optužen za nešto, poznat kao lažov ili da se o njemu negativno govorilo.’

Neki učenjaci hadisa su rekli, ‘Kada vidiš hadis u čijem lancu prenosilaca je Šu’be onda se čvrsto drži tog hadisa.’

Rekao je Ebu Bekr ibn el-Hatib da je rečeno da ovaj hadis prenosi ’Ubade ibn Nesijj od Abdurrahmana ibn Ganema od Muaza, a ovaj hadis je prenešen povezanim lancem prenosilaca, koji su poznati kao pouzdani. S obzirom da ga ulema navodi i uzima kao argument zato ga i mi smatramo vjerodostojnim.”] Tirmizi, Ebu Davud i Darimi su zapisali ovaj hadisi šerif u svojim knjigama. Ovaj hadisi šerif otvoreno ističe činjenicu da riječ “ulul-emr” znači “mudžtehid,” i da je Resulullah zadovoljan sa onim koji su im pokorni.

II - Hadisi šerif koji saopštavaju Ebu Davud i Ibni Madže glasi, “Ilm je sastavljen iz tri dijela: Ajeti muhkeme, Sunnet-i kaime i Faridat-i adile!” Veliki alim hadisa Abdulhakk Dehlevi, rahmetullahi teala alejh, je protumačio ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi na persijskom jeziku Eši’at-ul-leme’at. Ona je komentar na knjigu Miškat. On piše, “Farida-i adile je znanje koje je u skladu s Kitabom i Sunnetom. Ono se odnosi na idžmu i kijas, zato što su idžma i kijas izvedeni iz Kitaba i Sunneta. Dakle, idžma i kijas se računaju kao ekvivalentni, srodni s Kitabom i sunnetom, i nazivaju se farida-i adile. Prema tome, naređeno nam je kao vadžib da radimo naša djela u skladu sa oba. Shodno tome, značenje hadisi šerifa je da postoje četiri izvora islama: Kitab, Sunnet, Idžma i Kijas.”

III - Omer-ibnul-Hattab, radijallahu anh, je rekao Šurejhu, kada ga je postavio kao kadiju, “Potraži u Allahovom kitabu ono što je jasno objavljeno. O tome ne pitaj nikog! Ako ne možeš naći [odgovor na postavljeno pitanje u njemu] potraži ga u Muhammedovom, alejhisselam, sunnetu! Ako ga ne možeš ni tamo naći, učini idžtihad, i odgovori onako kako razumiješ.”

IV - Kada su tužitelji dolazili hazreti Ebu Bekiru, radijallahu anh, on je prvo tražio odgovor u Allahovom kitabu i odlučivao na osnovu njega. Kada nije mogao naći u njemu, on je odgovarao na osnovu onoga što je čuo od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Ako nije čuo [ništa što se odnosi na postavljeno pitanje] on je pitao ashabe kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, i rješavao spor po njihovoj idžmi.

V - Kada je Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma sudio, on je [prvo] tražio odgovor [na postavljeno pitanje] u Kur’ani kerimu. Ako ga nije mogao naći u njemu on je citirao ono što je čuo od Resulullaha. Ako od njega nije ništa čuo [o postavljenom pitanju] on je pitao Ebu Bekira ili Omera, radijallahu anhuma. Kada mu oni nisu mogli odgovoriti on je odlučivao po svom re’ju (rasuđivanju).

A sada ćemo objasniti da riječi “pitati mudžtehid alime” znače “pitati imame četiri mezheba”!

42

Prvi dokument koji dokazuje moramo slijediti četiri imama: Od vremena ashaba kiram, vijekovima, sve do danas, svi muslimani su slijedili (taklid činili) ova četiri imama. Po pitanju slijeđenja njih je formirana idžma (složnost). Hadisi šerifi koji glase, “Moj ummet se neće složiti (neće imati idžmu) u nečemu što je dalalet (stranputica, pogrešan put),” i “Allahovo teala zadovoljstvo je u [vašoj] idžmi. Ko se udalji od džema’ata otići će u džehennem,” otvoreno govore da je idžma sahih.

Drugi dokument koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama, rahime-humullahu teala, je sedamdeset prvi ajet sure Isra, čije značenje glasi, “Mi ćemo toga dana pozvati svaku grupu s njihovim imamima!” (17-71) Kadi Bejdavi, rahime-hullahu teala, je napisao u tefsiru ovog ajeti kerima da to znači, “Mi ćemo pozvati svaki ummet s Pejgamberom kojeg su oni prihvatili kao svog vođu (reisa) i sa onima koje su slijedili u vjeri.” Isto je tako napisano i u knjizi Medarik. Imam Begavi [Husejn bin Mes’ud, Muhjissune, preselio na ahiret 516/1122. g.n.e. u gradu Horasanu (Bag)] kaže u svom tefsiru Me’alim-ut-tenzil da je Ibni Abbas rekao, “Oni će biti pozvani s vladarima koji su ih vodili u hidajet (upućivali pravim putem) ili dalalet (vodili krivim putem). Sa’id bin Musejjib je rekao, “Svi ljudi (kavm) će se okupiti oko svojih vođa koji su ih upućivali ili na hajr (dobro) ili na šerr (zlo). U tefsiru Husejni [i u tefsiru Ruh-ul-bejan] piše da će oni biti pozvani [imenima] mezheb imama. Na primjer, zvaće ih, o Šafi’ija, o Hanefija.” Iz ovog se zaključuje da će imami, koji su kamil i mukemmil, biti šefa’atdžije onima koji su ih slijedili. Imam Ša’rani je napisao u svojoj knjizi Mizan-ul-kubra, da, kada je šejh-ul-islam Ibrahim-ul-Lakani [rahime-hullahu teala, maliki alim u nauci kelama] preselio na ahiret [1041/1632. g.n.e.] izvjesni salih muslimani su ga usnili, i upitali ga u snu kako ga je Allahu teala tretirao. [On im je odgovorio] “Kada su mi meleci koji ispituju rekli da sjednem imam Malik je došao i rekao im, ‘Treba li ovakvu osobu pitati vjeruje li u Allaha teala i Njegovog Resula? Ostavite ga na miru. Oni su me ostavili.” Opet, u knjizi Mizan, piše, “Velikani tesavvufa i alimi fikha će biti šefa’atdžije (posrednici) onim koji ih slijede. Oni će biti sa njima kada oni budu predavali Allahu dželle-šanuhu dušu, kada ih Munker i Nekir budu u grobu ispitivali, na Hašru (proživljenju), Nešru (skupu na Sudnjem danu), Hesabu (suđenju) i Sirat ćupriji. Oni ih neće zaboraviti. Kada će velikani tesavvufa pomagati svojim učenicima na svim strašnim mjestima zar ih mudžtehid imami neće zaštititi? Ovi [mudžtehid imami] su imami mezheba. Oni su čuvari ummeta. O moj brate, kako si sretan! Slijedi kojeg god hočeš od četiri imama mezheba i usreći se!” Kako vidimo na kijametu će svako biti prozvan imenom njegovog mezheb imama. Imam će biti šefa’atdžija onim koji ih slijede. Sve četiri imama su na ovako visokom stepenu. Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Slijedi put onih koji Meni čine inabet (koji Mi se okreću u pokajanju)!” (31-15) Rečeno je jednoglasno da su sve četiri imama imala inabet, to jest, da su se u pokajanju okrenula Allahu dželle-šanuhu.

Treći dokument koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je stotinu četrnaesti ajeti kerim sure Nisa. Značenje šta Allahu teala kaže u ovom ajeti kerimu je, “Mi ćemo odvući onoga ko se nakon što je naučio hidajet (Pravi put) suprotstavi Pejgamberu i skrene s puta vjernika putem kojim je zalutao, a onda ćemo ga baciti u užasni Džehennem!” (4-114) Hazreti imama Šafi’iju su upitali koji ajeti kerim dokazuje [muslimanima] da je idžma delil. On je, da bi pronašao delil, proučio Kur’ani kerim tri stotine puta i pronašao da je ovaj ajeti kerim odgovor. Ovaj put je vadžib slijediti zato što nam ovaj ajeti kerim zabranjuje odstupanje od puta mu’mina. Nesefi Abdullah u tefsiru Medarik, nakon tumačenja ovog ajeti kerima kaže, “Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da je idžma’ dokument (delil) i izvor islama i da se ne smije zanemariti isto kao što se ne smiju zanemariti ni Kitab i Sunnet.” U interpretaciji ovog ajeti kerima u tefsiru Bejdavi piše, “Ovaj ajet pokazuje da je zanemarivanje idžme haram. Pošto je haram odstupati od puta

43

vjernika, taj put je vadžib slijediti.” Salihi i alimi ovog ummeta su rekli da je veliki grijeh ne slijediti mezheb. Protivljenje ovoj saglasnosti alima je nepokornost ovom ajeti kerimu zato što Allahu teala kaže u značenju stotinu desetog ajeti kerima sure Al-i Imran, “Vi ste najbolji ummet za ljude! Vi naređujete dobre stvari. Vi zabranjujete loše stvari.” (3-110) Alimi ovog ummeta su rekli da je ne pripadati mezhebu jako loše i da muslimani moraju slijediti mezheb. Dakle, osoba koja misli da je dozvoljeno biti nemezheblija poriče ovaj ajeti kerim i nije pokorna ovom naređenju alima.

Pitanje: Zar nisu Kadijanije, Nićerije i druge nemezheblije muslimani? Zar nije slijeđenje njih slijeđenje puta mu’mina?

Odgovor: Alimi ovih nemezheblija kažu da oni slijede samo dva od četiri izvora edille-i šer’ijje. Oni odbijaju da prihvate druga dva izvora i tako se odvajaju od većine muslimana. Oni napuštaju ehl-i sunnet vel džema’at put. Slijeđenje njih neće nikog sačuvati od džehennema. Takođe i grupe (firke) kao što su, ši’ije, haridžije, mu’tezile, džebrijje i kaderijje [i tablih-i džema’at] i vehhabije tvrde da slijede njihove alime. Mi opovrgavamo ove nemezheblije istim odgovorima koje su oni dali ovim grupama.

Četvrti dokument koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je četrdeset treći ajeti kerim sure Nahl i sedmi ajeti kerim sure Enbija. Značenje ovog ajeti kerima je, “Pitajte ehli zikr (učene) o onome što ne znate!” Ovaj ajeti kerim naređuje onim koji ne znaju kako da ibadete i kako da izvršavaju svoje poslove da pitaju one koji to znaju i da to od njih nauče. Ovaj ajeti kerim nam naređuje da ne pitamo svakoga i da ne učimo od od svakoga, i da ne učimo od od vjerskih džahila, već da pitamo alime, i da pitamo ono što ne znamo. Dakle, ako neko nije dovoljno kvalifikovan da lično pronađe odgovor za neki problem u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu, on mora da zatraži odgovor od mudžtehida mezheba kojem pripada i da ga od njega nauči [ili iz knjiga alima mezheba kojem pripada]. Ako ga on upita, i radi onako kako je naučio, on ga slijedi (taklid). Ako ga ne pita, ili ga ne sluša, ili poriče što je mudžtehid rekao, on je nemezheblija.

Ko su ehli zikr (učeni) koje ajeti kerim spominje? Jesu li oni imami mezheba ili džahili na vjerskom položaju? Odgovor nam daje hadisi šerif koji je zabilježio Ibni Merdevejh Ebu Bekir Ahmed [Isfahani koji je preselio na ahiret 410/1019. g.n.e.], kojeg prenosi Enes bin Malik, a koji glasi, “Neko može klanjati namaz, postiti, ići na hadž i u rat (gazu). Ali, on je munafik.” “Šta mu daje licemjerstvo (nifak)?” upitaše. “On je munafik zato što prezire [ne voli] svog imama. Njegov imam je ehl-i zikr.” Iz ovoga se može zaključiti da riječ ehl-i zikr u ajeti kerimu znači ulul-emr. Ulul-emr smo prethodno definisali, u prvom dokumentu. Prema sahih izvještajima ulul-emr su ulema-i rasihin i četiri mezheb imama. Ajeti kerimi, “Samo posjednici razuma (akla) to mogu shvariti,” i “Zaista samo oni koji imaju razum to mogu razumjeti,” i “O posjednici razuma! Naučite lekciju!” ističu veliki stepen i uzvišenost imama četiri mezheba. Džahili i jeretici - koji nisu dobili fejz od posjednika zuhda i takve, i ljudi od Allaha, i koji su daleko od visokog nivoa imama mezheba - koji su naučili par arapskih i persijskih riječi daju značenja nassovima, ajeti kerimima i hadisi šerifima, po svom plitkom razumu. Hadisi šerifi koji govore o jereticima, “Oni koji sami po sebi tumače Kur’ani kerim, iako nemaju pojma o tefsiru,