6.1 rim uvod

RIMSKA ARHITEKTURA

Historija arhitekture prije 330.godine - Stari vijek

1

Amir Pašić: Historija arhitektureArhitektura prije 330.godine: 5.- Rim (1)

2


RIMSKA ARHITEKTURA(300 p.n.e.-365 n.e.; prethodno Etrurska,750-100 p.n.e.)

UVOD

Sve što je bilo stvoreno u Starom vijeku na Istoku i na Zapadu, postalo je dostupno a kas-ni-je i poznato Rimljanima, pošto su se svi najvažniji centri starovjekovne arhitekture našli u sas-ta-vu Rimskog carstva. Grčka, Mezopotamija i Egipat su predali svoja iskustva pobjedničkom Rimu.

Rimski arhitekti su znali da odaberu, kako konstruktivna i tehnička rješenja, tako i elemente stilskih re-dova, za rješavanje zadataka koje je pred njih postavljala moćna rimska državna uprava. Helenistički, grčki udio u stvaranju fizionomije rimske arhitekture čini se da je bio najjači. Kad se bolje upozna arhitek-tu-ra velikih helenističkih gradskih centara, tek onda će se moći dati siguran odgovor na ovu pretpostavku.

Pod uticajem Etruraca i Grka Rimljani su u ranijim epohama primili kamen kao glavni građevinski materijal. Gradeći u kamenu oni su savladali grčke stilske redove i osnove konstruisanja lukova I svodova. Međutim, pravi zamah rimska arhitektura je dobila tek kad je odustala od konstrukcija u kamenu i usvojila sistem gradnje u opeki i ce-mentnom livu (emplektonu), koji su, čini se, upoznali pobijedivši Kartažane. Prihvatanje opeke za gradnju novih građevina kolosalnih dimenzija, došlo je pod uticajem mezopotamsko-perzijskog centra. Emplekton im je ipak omogućio da brzo i lako savladaju najveće raspone svodovima i kupol-ama građenim u ovoj tehnici. Na jezgro od opeke rimski arhitekti su stavljali oblogu od mermera, jednostavno lijepeći elemente grčkih stilskih redova, ne brinući se za to da povežu formu i konstrukciju u jednu strukturalnu cjelinu. Obloga je bila potreb-na da odrazi bogatstvo, naročito polihromnim kombinacijama raznih vrsta mermera, koje su donosili iz svih krajeva carstva.

Ovoj težnji za bogatstvom arhitektonskih formi, Rimljani su žrtvovali izraz moći, koje su njihove monumentalne građevine imale prije nego je na njih stavljana mermernaobloga. Zato ostaci rimskih velikih građevina i njihovih kon-strukcija djeluju impresivnije nego restauracije. Iako neoriginalna, rimska arhitektura čini jednu izvanredno značajnu cjelinu, koja se raširila na ogromnom teritoriju i svojim rješenjima uticala na kasnije arhitekture zapadne Evrope.

Jedno od najvrednijih rješenja rimske arhitekture je primjena arkada. Najstariji primjer pruža forum Septima Seve-ra u sjevernoafričkom gradu Leptis Magna, današnjoj Lebdi, istočno od Tripolisa. Porijeklo arkada treba, po svoj prili-ci, tražiti u helenističkoj Aleksandriji. Zasluga Rimljana je u tome što su u kasnoj epohi ovom arhitektonskom elemen-tu dali dominantan značaj. Čitava arhitektura Srednjeg vijeka u Zapadnoj Evropi, biće u najvećoj mjeri zasnovana na primjeni arkada u prostornim i konstruktivnim rješenjima. Vjerovatno će još veći značaj imati rimska arhitektura u stvaran-ju re-nesansne arhitekture 15. i 16. stoljeća, koja je u Evropi davala pravac arhitektonskog kretanja sve do kraja 19. stoljeća

3


UTJECAJIGEOGRAFSKI. Etrušćani, narod imigranata, čiju su kulturu i civilizaciju Rimljani zadržali i prihvatili, zauzeli su samo centralno-zapadni dio Italije, a ne cijelu, kao Rimljani, kasnije.

Upoređujući jednostavnost dugačke obale na talijanskom poluotoku primjećujemo jak kontrast prema složenosti razuđene obale u Grčkoj i bezbrojnim otocima arhipelaga. Italija ima tek nekoliko prirodnih luka i nekoliko otočića duž svoje obale. Veliki lanac Apenina se prostire poput kičmenog stuba nadolje prema središtu Italije, veći dio zemlje je vrlo brdovit, ali da istovremeno nije izdijeljen u male izolirane doline u istoj mjeri kao što je Grčka. Ova jasna obilježja geografskih razlika između zemalja Grka i Rimljana imaju značaju ulogu u jednako jasno definiranim razlikama nacionalnog karaktera. Centralni i upravni položaj Italije na obalama Sredozemnog mora omogućio je da Rim djeluje kao posrednik u širenju umjetnosti i civilizacije u Europi, zapad-noj Aziji i Sjevernoj Americi. Tokom izgradnje svog carstva Rimljani su djelovali logično: prvo su osvajali ratom, dominanatno nasiljem, a zatim vladali zakonima te civilizirali putem umjetnosti i učenosti. Također je prirodno da se, u različitim geografskim uslovima, usvojene metode za jačanje utjecaja Rima razlikuju od onih u Grčkoj. Rimljani nisu bili pomorski narod poput Grka, i nisu slali koloniste u sve dijelove tada poznatog svijeta: jačanje i širenje njihove moći nije ovisilo o kolonizaciji, već o osvajanju. Rimska vlast je izgrađena, prije svega u samoj Italiji, postupnom apsorpcijom malih država, u vrijeme kada je bilo nekoliko suparničkih gradova i kada mali gradovi više nisu bili tako uporni u vlastitoj ovisnosti; niti Atena, niti Sparta nisu bile u stanju provesti sličan proces apsorpcije, zbog žestoke neovisnost malih grčkih gradova, zaštićenih kao što su bili u svojim izoliranim i gotovo neosvojivim dolinama. U konačnici, Rimsko carstvo geografski nije bilo ograničeno na Italiju, ali kao što je prikazano na karti (str. 167), obuhvatalo je sve one dijelove Evrope, Sjeverne Afrike i zapadne Azije koji su činili do tada poznati svijet.

GEOLOŠKI. Mineralna bogatstva rane Italije su bila koncentrisana u Etruriji, i to je bio željezo sa otoka Elba, te bakar i ko-sitar sa obližnjih kontinenata na osnovu kojih se razvijao uspon prethodne etrurske civilizacije. To su bila dobra gospodarske razmjene, ali i osnovni materijali svih proizvođača, te zanatlija i umjetnika. Za izgradnju objekata u to vrijeme bilo je dovoljno imati dobar kamen i odgovarajuće drvo. S druge strane,Rimljani su ipak u potpunosti iskorištavali prirodna dobra. Ove geološke osobine Italiju čine različitom od Grčke, gdje su glavni i gotovo jedini građevinski materijali kamen i mramor, pored kojih su Rimljani mogli nabaviti i prikladanu zemlju za izradu terakote i opeke, čija je upotreba kasnije bila vrlo obimna, čak i za važne građevine. U obližnjim krajevima Rima građevinski kamen je sadržavao sedru različitih stupnjeva tvrdoće, iz karbonatnih de-pozita samog Rima kao i neposredne blizine; peperino, kamen vulkanskog porijekla sa planine Albano; travertin, tvrdi vapnenac fine kvalitete iz Tivolija; lava iz vulkanskih erupcija, pored izvrsnog pijeska i šljunka. . Međutim, građevinski material koji je doveo do velikih konstruktivnih inovacija je bio beton, koji je omogućio izgradnju velikog broja najboljih primjera rimske arhitekture. Pored svodova i kupola, i zidovi su često izrađivani od ovog betona. Pravio se od kamena ili opekarske šute i žbuke čiji je važan sastojak bio pozzolana, vulkanska prašina, koju su u debelim slojevima pronalazili unutar i oko Rima i na području Napulja.

Karta Rimskog Carstva Latinsko govorno područje omeđeno je na istoku sa utvrđenom granicom na RhineI istočnom obalom Jadrana. Na afričkoj obali, proteže se skroz

do Tripolitania, isključujući Cyrenaica-u, koja je bila pod grčkim utjecajem.

4


Pozzolana je bila mnogo superiornija zamjena za pijesak, a nakon mješanja sa vapnom i kvašenja, nastajala je žbuka mnogo veće snage i izdržljivosti, žbuka koja će očvrsnuti i pod vodom; a odonos sastojaka je određivan zavisno od vrste radova za koje je namijenjena, a katkad su dodavali i fragmente lomljene keramike ili lončarije. Rimski beton se sastojao od naizmjeničnih slojeva žbuke i šute čvrsto stisnutih, a ne kao u današnje vrijeme, od mješavine napravljenje prije same ugradnje materijala. Obloge jednoličnih zidova su mnogo pažljivije izrađivane od njihovih jezgri, imitirajući izgled uredno izrezanih kamenih zidova različitih tipova ili zidanja ciglom. Ipak, osim u primjerima pomoćnih objekata, ove fine kontruktivne obloge često su prekrivane gipsom, ili oblagane žbukom, porofirinom ili drugim mramorima, koje su iz kamenoloma klesale bezbrojne vojske robova.

Plinije bilježi da su ogromne količine bijelih i obojanih mramora uvezeni iz svih dijelova Carstva posebnim splavovima na Tiberu, a zatim su ih obrađivali robovi i osuđenici. Rimska arhitektura, pošto je bila rasprostranjena na gotovo cijeli tada poznati svijet, bila je, naravno, pod različitim utjecajima materijala koji su se mogli pronaći na raznim mjestima izgradnje; ali beton, u kombi-naciji sa oblogom od opeke ili kamena, je bio omiljeni materijal, omogućio je ujednačenost stila diljem Carstva, čime su lokalni geološki utjecaji u određenoj mjeri ublaženi. Ipak, u zemljama diljem istočnog Mediterana gdje je već bilo duboko ukorijenjene tradicije i gdje je kamena bilo u izobilju tako da su, s vremena na vrijeme, korišteni ogromni blokovi kamena, kao na Baalbek u Siriji, ili Philae u Egiptu, beton je bio manje omiljen i tradicionalno korištenje materijala u tim zemaljama je uglavnom preovladavalo.

KLIMATSKI. Sjeverna Italija je u umjerenom klimatskom region Evrope; klima u središnjoj Italiji je umjer-ena i sunčana, a na jugu je gotovo tropska. Ova raznolikost klimatskih uvjeta je više nego dovoljna za raz-voj raznolikosti arhitektonskih obilježja i metoda na poluotoku, dok su različite klime raznih rimskih provin-cija od Britanije do sjeverne Afrike, te iz Sirije u Španjolsku, proizvele lokalne promjene u detaljima, iako su osobine rimske arhitekture bile toliko naglašene i izrične da ne prepuštaju puno izbora u općem arhitektonskom oblikovanju.

VJERSKI. Budući da su Rimljani izvorno miješani narod, njihova politeistička religija bila je spoj nekoliko kultova, ali najviše duguje Etrušćanima. Tokom vremena, mnogi od glavnih rimskih bogova stekli su osobine slične osobinama grčkih bogova, ali zadržali su svoje latinske nazive i obrede. Religija Starog Rima je uskoro postala dio ustavne države, pa čak i obožavanje bogova je na kraju zadržano tek kao pitanje državne politike. Car je na kraju primio božanske počasti i mogao se gotovo opisati kao božanski uprav-itelj Panteona u različitim pokrajinama koje su došle pod tolerantnu i rasprostranjenu rimsku vladavinu. Religioznost nije imala tako snažan utjecaj na Rimljane kao na Grke, i nije utjecala u istoj mjeri na život ljudi, niti se smtara da je utjecala na stvaranje jedin-stva među različitim pokrajinama Carstva. Nezadovoljstvo državnom religijom se pokazivalo s vremena na vrijeme uvođenjem u Rim stranih kultova iz Egipta i Bliskog istoka. Položaj cara kao Pontifex Maximusa je prilično indikativan samim slavljenjem carst-va radije nego religije, i činovništvo je ostavilo svoje znakove čak i na hramovima arhitekture. Glavni objekti su ne samo hramovi, kao u helenskoj Grčkoj, ali i javne zgrade, koje su bile materijalni izraz rimske vladavine i carske vlasti. Sakralnost nije bila pogodna u rimskoj religiji, a svećenici nisu bili, kao u Egiptu, moćna i povlaštena klasa, nego su samo prinosili žrtve, dok proroci razaznaju od znamenja volju bogova. Svaka kuća, bila to palača, vila, ili ‘domus’ imala je oltar Laru ili obiteljskim bogovima; obožavanje predaka bio je priznat dio vjerskih obreda, tako da je na osnovu toga Vesta, Božica ognjišta, bila uzdignuta na visoko mjesto u rimskom panteonu bogova, i vestalske djevice, posvećene hramovima Vesta, bile su od veće važnosti nego obični svećenici.

Etruščanski antefixTerakota u boji, sa hrama Portonaccio u Veii. Ova apo-tropejska dekoracija (namjenjena za odbranu od zla) ,

Gorgon-ova maska sa grimasom prekrivena zmijama, služila je da zaštiti Svetište iz petog stoljeća pne.(Museo

Nazionale di Villa Giulia, Rome).

Villanov-a pogrebna urnaOva urna od terakote i bronze koja datira iz osmog stoljeća pne. imit-acija je okrugle šibljem (prućem) prekrivene kolibe (barake) sa slamna-tom i grebenastom podlogom koja je služila kao krov. Krajevi šest pari ukrštenih greda tvore grebenastu krunu u obliku ptice namijenjene za odbranu od zla. (Privatna zbirka, Ženeva).

5


SOCIJALNI. U rano povijesno doba, Etruria, u zapadno-središnjoj Italiji, bila je okupirana od strane Etruščana. Njihovi korijeni nisu u porpuosti poznati, ali najvjerojatnije su bili azijski imigranti, koji su oko 750-te godine prije nove ere doselili lutajući morem od Lidije u Maloj Aziji. Oni su pokorili lokalno stanovništvo. Italiju u o vrijeme nije naseljavala samo jedna nacija, nego nekoliko. Sjever-no od Etruščana su bili Ligurianci, na istoku su Picene, a na jugu Samnites i Latini. Došljaci, pored Etruščana, bili su Grci, koji su od sredine osmog stoljeća prije nove ere nadalje naseljavali svoje kolonije u Južnoj Italiji i Siciliji, ova područja su kolektivno poznata u antičko doba kao ‘Magna Graecia ‘. Rani oblik vlasti u Italiji nalikuje onoj u Grčkoj, gradovi i općine povremeno su se udruživali u lige. Etruria je imala dvanaest velikih gradova, slabo međusobno povezanih samo za vjerske prakse i povremeno zbog političkih ili vojnih ciljeva. Etruščani su bili veliki graditelji, strašni pomorci kao i vješti obrtnici metala i keramike. U ranom period Rimsku državu je vodio izabrani kralj (753-509 p.n.e.) potpomognut narodnom skupštinom, ali u kasnijem periodu Rim je postao republika.

Nakon Pompejevog poraza na Pharsalus-u, Julije Cezar je ostao bez suparnika, ali je ubijen u 44 p.n.e. od kada slijedi razdoblje velikih nereda. Onda je došao trijumvirat, kojeg su činili Marcus Antonius, Kaius Oktavijan (veliki nećak Julija Cezara), i Marcus Aemilius Lepidus, koji su bili protivnici Bruta i Kasija, i u konačnici ih i porazili. Nakon poraza Marcusa Antoniusa na Actiumu (31p.n.e.) Kaius Oktavijan je počeo vladati, a kada je potreba za središnjom vlašću udaljenih provincija utjecala na formiranje Carst-va, dobio je titulu ‘Imperator’ i od 27. godine prije nove ere naziv “August” se koristi kao prezime svih rimskih careva. Augustova epoha je bila jedna od najznačajnijih era u svjetskoj povijesti, kao periklinsko doba u Grčkoj, epoha kraljice Elizabete u Engleskoj, i period devetnaestog stoljeća diljem Evrope. Tokom ovih epoha dolazi do odskoka u razvoju nacionalnog ali i pojedinačnih života, revitalizirajući umjetnosti i književnost. Doista je pohvalno za Augusta da je otkrio Rim kao grad od opeke i ostavio ga iza sebe kao grad od mramora, iako ovu laskavu tvrdnju ne treba uzimati previše doslovno, jer je korištenje mramora bilo ograničeno na iznimne zgrade, dok su kamen i beton bili više zastupljeni u njegovo doba. Pjesnik Vergilije (70-19 p.n.e.), Horacije (65-8 p.n.e), Ovidije (43 p.n.e.- 17 n.e.), povjesničar Livije (59 p.n.e.-17 n.e.), su se proslavili tokom ovog velikog razdoblja. Pjesme Vergilija i Horacija pokazuju da se tadašnje stanovništvo okupljalo u gradovima i da nisu voljeli seoski život, tako da se zemljište vremenom postupno prestalo kultivisati usljed čega je narod postao ovisan o uvezenom kukuruzu. Nakon smrti Augusta, koji je umro 14 n.e., slijedio je niz poznatih careva, od kojih Neron (54-68 n.e.), Vespazijan (69-79 n.e.), Trajan (98-117 n.e.), Hadrijan (117 – 38 n.e.), Septimije Severa (193-211 n.e.), Karakala (211-17 n.e.) i Dioklecijan ( 284-305 n.e.) su bili najveći pokrovitelji arhitekture.

“Izgradbeni akt” Augusta i njegovih nasljednika, Nerona i Trajana, pokazuju prevladavajući utjecaj države na arhitekturu. Za-tim je uslijedio period nemira među stanovništvom u Carskom Gradu, a ogromna vojska je vršila stalnu kontrolu nad bar-barskim plemenima na svakoj granici, te su ova pitanja postala dominantna za organe vlasti. Carevi nisu bili brže izabirani nego što su bili ubijani, i socijalni neredi su oslabili političku moć Carstva. Društveni život Rimljana se jasno otkriva u svojoj arhitekturi - tu su bile terme za igre i kupanje, cirkusi za utrke, amfiteatari za borbe gladijatora i zvijeri, teatri za drame, bazi-like za tužbe, državni hramovi za religiju i stambene kuće ili “domusi “ za obiteljski život, dok je forum svugdje bio središte javnog života i narodne trgovine. Usred sve ove raznolikosti ostvarenja postoji jedna dosljedna nit koja se provlači kroz sve sfere rimskog života, a to je sposobnost za poslušnost koja je bila osnova podjednako i društva i države. Patria potestas ili vrhovna vlast oca, bio je kamen temeljac obiteljskog života, i iz njihove poslušnosti autoritetu, da li prema glavi obitelji ili državnim sucima, Rimljani su razvili svoje sposobnosti tvorevine zakona, a kroz ovu značajnu sposobnost su ostavili pose-ban trag u svjetskoj povijesti. Zbog ropstva i aristokratskog porijekla, rimskom društvenom sistemu je nedostajala jaka sred-nja klasa stanovništva. Prema rimskim ženama se ophodilo sa visokim poštovanjem, obiteljski život je bio zaštićen, a hram Veste, najsvetije mjesto u Rimu, je ovjekovječen za sva vremena kao privrženost Rimljana za njihova obiteljska ognjišta.

HISTORIJSKI. Od otprilike osmog stoljeća prije nove ere, kada su prvi put postali povijesno značajni, moć Etrušćana se razvijala dok nije postala najsnažnija u Italiji i njenim zapadnim obalama. Njihova teritorija se širila; dolje na zapadnoj obali izvan zaljeva Napulja i Pompeja, na sjeveru uz dolinu rijeke Po i na istok prema Jadranskom moru. Tokom šestog stoljeća prije nove ere, sam Rim se nalazio pod etrurskom vladavinom i njime su upravljali etrurski kraljevi. Preokret sudbine je došao sa padom monarhije i ko-lapsom etrurske vlasti u Rimu 509 p.n.e., odsjecajući Etruriu od njezinog južnog područja; zatim u 474.g.pne slijedi nesreća poraza Etruščana u bitci na moru od Sikakuzana, saveznika Kumae, najstarije od grčkih kolonija u južnoj Italiji. Inicijativa je tada predana Rimu. Tradicionalni datum osnivanja grada je 753.g.pne. Republika je osnovana u Rimu nakon protjerivanja Tarquinius Superbusa, posljednjeg od etruščanskih kraljeva, sudjelovanjem u mnogim ratovima, šireći svoju moć među svojim susjedima i osvajanjem Veiia, najbližeg velikog etrurskog grada; ali su ga Gali je ipak porazili u 390.g.pne, te nastavili još neko vrijeme nakon toga držati sjeverni dio Italije. Gali su također oslabili otpor preostalih etrurskih gradova, iako su u Rimu uspostavili osvajanje kroz poste-pene faze. U međuvremenu, snaga rimske vojske je preovladavala na jugu, i osvajanje južne Italija je završeno do caa. 273.g.pne.

Zatim su uslijedili ratovi sa narodima izvan Italije. Prvi Punski rat (264-241 p.n.e.) protiv Kartage doveo je do pripajanja Sicilije kao prve rimske provincije. Drugi Punski rat (218-201 p.n.e.) je bio jedan od najžešćih ratova u kojima su Rimljani učestvovali; kada je Hannibal, veliki Kartaginjanski general, ušao u Italiju sa sjevera, i porazio Rimsku vojsku, te se zadržao u Italiji sve do protunapada Rimljana na samoj Kartagi, pod vodstvom Scipiona. Treći Punski rat (149-146 p.n.e.) je završio potpunim uništenjem Kartage, koja je nakon toga sa svojom cjelokupnom teritorijom postala Rimska provincija u Africi. Osvajanje Makedonije (168 p.n.e.) i Grčke (od 146 p.n.e.) je pridodalo još dvije provincije Rimskom carstvu, a također je stimuliralo priliv grčkih umjetnika i umjetnosti u Italiju.

6


Grčka je, s druge strane,već zasnovala kamen temeljac u Maloj Aziji, od čega je veliki dio postao Rimska provincija Azije 133.g,pne, a ostatak je postepeno pokoren u narednom stoljeću i pol. Uz osvajanja Španjolske (133 p.n.e.) i Sirije (64 p.n.e.), Rimsko Carstvo prostiralo se od Eufrata do Atlantika, a Cezarovi ratni pohodi (58-49 p.n.e.) su proširili sjeverne granice do Rajne i Engleskog kanala. U 30.g.pne, Egipat je bio pripojen carstvu, te je u 43 n.e Britanija postala Rimska provincija. Onda kasnije, kada je carstvo je dostiglo svoj najveći uspon, nezadovoljstvo u središtu i barbarski napadi na granice su doveli do slabljenja autoriteta, što je rezultiralo njegovim propadanjem i konačnim padom. Konstantin (306-337 n.e.) je premjestio sjedište, glavni grad u Bizant 330 n.e. kao prikladnije središte proširenog Carstva, ali već u 365 n.e. Rimsko Carstvo biva podijeljeno na Istočno i na Zapadno sa dva cara, a godina 476.g.n.e. označava kraj Zapadnog Rimskog Carstva izborom Odoacera kao prvog kralja Italije.

7


ARHITEKTONSKA OBILJEŽJA

ETRURSKA ARHITEKTURA (750-100 p.n.e.)

Etruščani, koji su bili rani stanovnici zapadno-središnje Italije, bili su veliki graditelji, i njihove metode su preuzeli Riml-jani. Oni su napravili znatan napredak u organizaciji velikih građevinskih zahvata, kao što su izgradnja gradskih zidina i ka-nala, odvodnjavanje močvara i kontrola toka rijeka, te usijecanje kanala za reguliraciju nivoa vode u jezerima. Oni su zaslužni za najraniju upotrebu u Italiji, ako ne i u Evropi, pravog ili zračnog luka, te sa izumom novog Reda u arhitekturi koji je naz-van Toskanski red, pored tri postojeća reda nastala u Grčkoj - Dorski, Jonski i Korintski. poput Grka, i nisu slali koloniste u sve dijelove tada poznatog svijeta: jačanje i širenje njihove moći nije ovisilo o kolonizaciji, već o osvajanju. Rimska vlast je izgrađena, prije svega u samoj Italiji, postupnom apsorpcijom malih država, u vrijeme kada je bilo nekoliko suparničkih gradova i kada mali gradovi više nisu bili tako uporni u vlastitoj ovisnosti; niti Atena, niti Sparta nisu bile u stanju provesti sličan proces apsorpcije, zbog žestoke neovisnost malih grčkih gradova, zaštićenih kao što su bili u svojim izoliranim i go-tovo neosvojivim dolinama. U konačnici, Rimsko carstvo geografski nije bilo ograničeno na Italiju, ali kao što je prikazano na karti (str. 167), obuhvatalo je sve one dijelove Evrope, Sjeverne Afrike i zapadne Azije koji su činili do tada poznati svijet.

Etrurski gradovi su bili utvrđeni sa moćnim kamenim zidovima, nekoliko desetina centimetara debelim, koji su povremeno bili i gigantskog tipa, kao onaj od Aegeansa; poligonalne obrade, što su povremeno koristili i Grci; ili kada je raspoloživi ka-men bio lako obradiv, od finih kvadratnih blokova položenih i uvezanih u naizmjeničnim slojevima čeonih i nosivih blokova, ponekad viših i od pola metra. Malter nije bio korišten. U iznimnim slučajevima, gradske zidine su bile vrlo velike, načinjene od djelomično pečene opeke, kao u Arezzu, gdje su veličine opeke otprilike 45x30x15cm, položene u glinenom malteru kroz debljinu zida od 4.41m. Kamena kapija grada Volterra, Porta all’Arco, nosi ostatke najstarijeg poznatog luka iznad zemlje, koji datira iz oko 300.g.pne. Grobnice, koje postoje u velikom broju, su obično bile smještene izvan gradskih zidina na poseb-nim lokacijama nekropola, a najranije su često imale oblik velike, kupaste forme, sa kamenim grobnim komorama skriven-im ispod zemljanih nasipa. Većina je bila pod zemljom, isklesane u mekoj sedrenoj stijeni i unutrašnjost je podsjećala na savremene kuće. “Atrijumski” tip kuće, karakterističan je za rimsko doba, ali se vjeruje se da je nastao u vrijeme Etruščana, iako je malo pokaza do sada; za stanove je korištena na suncu osušena opeka, pokrov drvenih krovova je bio od terakota pločica.

Etrurski svodovi od kamena

Etrurska zasvedena grobnicaGradske kapije, PerugiaGradska zasvedena kapija, Perugia

8


Hramovi su u početku bili od na suncu osušene opeke, ali su imali drvene okvirove i stubove za podupiranje krovova sa širokom stre-hom i blagim nagibom, bogato ukrašenim blistavo bojenim terakota pločama i ukrasima uz zabate, vijence i grebene. Sami stubovi su ponekad bili obloženi teracotom. Od četvrtog stoljeća prije nove ere zidovi i stubovi su bili pravljeni od kamena; kao što su i ci-jelo vrijeme hramovi građeni na visokim platformama ili “podijumima”. Hramovi su bili uvijek frontalni i obično južne orjentacije. Unatoč rimskoj okupaciji na kraju, Etruria je zadržala puno vlastitog arhitektonskog karaktera sve do prvog stoljeća prije nove ere.

Zasvođeni ulaz etrurskog Pogrebnog humka u Cerveteri.

Pravi svod sa kamenim lukom ne pojavljuje se u rimskoj arhitekturı sve do četvrtog stoljeća

p.n.e.

Neke etrurske grobnice u nekropoli u Cerveteri izgrađene su od blokova sedre i slijede ortogonalni plan. Oni obuhvaćaju

kose zidove koji oivičavaju pravolinijske ulice, odražavajući planiranje gradova.

Utvrđeni grad NorbaImpresivna kiklopska utvrda Norba (četvrto st.

pne) vani ima zaobljena stražnja vrata, koja štite ulaz u Volsci uzvišeni Grad, smješten u podnožju

planine Lepini jugoistočno od Rima.

U gradu mrtvih Etrurski tumulus u nekropoli Cerveteri (sedmo - četvrto stoljeće pne).

Na kružnoj osnovi isklesanoj od sedre, unutar koje je udubljena pogrebna komora, nalazi se humka prekrivena zelenilom, u skladu sa formulom koja će se nastaviti na velikim carskim mauzolejima u Rima

(Augustus, Hadrian).

Predkomora kamene gobniceUnutar Etrurskog groba sa komorama u Cerveteri, prostorna orga-nizacija sastoji se od vestibila koji prethodi pogrebnoj komori. Između te dvije sobe sa stropovima kao što su grede krovova u urbanoj kući, nalaze se vrata i prozori koji su često trapezoidnog oblika.

9


RIMSKA ARHITEKTURA (300 p.n.e.- 365 g.n.e.)

Rimske građevine su zadržala etrurska obilježja još neko vrijeme nakon što je Republika osnovana 509. godine p.n.e., ali u trećem stoljeću prije nove ere vanjsko oblikovanje je počelo proizilaziti iz grčkih uzora, dok su se u isto vri-jeme razvijali konstruktivni elementi koji će ovu arhitekturu učinitinajizvanrednijom arhitekturom u historiji za-padne civilizacije. Do oko 200 godine prije nove ere, vlastiti identitet je već zasnovan, kroz eksperimentiranje tehni-ka i metoda izgradnje, te iskorištavanjem građevinskih materijala, uz stalni napredak sve do dolaska Krišćanske ere.

Najznačajnija postignuća, zbog kojih je rimska arhitektura pravedno proslavljena, pripadaju razdoblju Rimskog Carstva,te post-aju sve odvažnija kao je vrijeme odmicalo. Rimljani su usvojili kolonadni i trabatni stil od Grka, istovremeno razvijajući luk i svod za čije početke su zaslužni Etrušćani. Ovo kombinirano korištenje stuba, grede i luka je glavno obilježje rimskog stila u njegovim najranijim fazama razvoja. Koloseum u Rimu, svugdje po svojoj strukturi, prikazuje ova dva obilježja u kombinaciji, ojačane pi-laster, koji pudupiru lukove, sučeljene sa polustubovima koji nose entablature. U postignućima inženjerskog karaktera, kao što su bili akvadukti, luk je podržan na pilastru bez sučeljavanja stuba. Tako su redove arhitekture, koje su Grci koristili kao u suštini konstruktivne elemente, Rimljani često koristili kao dekorativne elemente koji su znali biti i izostavljeni te su s vremenom povre-meno gubili svoju izvornu svrhu, iako su ih Rimljani koristili kao konstruktivne elemente prilikom izgradnje kolonada u hramovi-ma i bazilikama. Grci su koristili Dorski, Jonski i Korintski red arhitekture, ali su Etruščani i Rimljani pridodali Toskanski i Kompozitni red, stvarajući cjelinu od pet arhitektonskih redova ukupno. Toskanski red je pojednostavljena verzija Dorskog reda, visine oko 7 prečnika, sa bazom, neizdubljenog trupca, jednostavno modeliranog kapitela, i sa ravnom entablaturom na vrhu stuba. Zapravo, u davna vremena su ga Etrušćani koristili samo sa drvenim entablaturama, te nema nekog posebnog primjera rimske arhitekture.

Vitruvije, autoritet za arhitekturu Rima krajem prvog stoljeća prije nove ere, je zabilježio snimke te je ovaj red bio oživljen ali sa kamenom entablaturom na vrhu stuba u razdoblju Renesanse. Primjer za ovo je Sveti Pavao, Covent Garden, London. Vitruvije je također dao proporcije Dorskog, Jonskog i Korintskog reda, ali ne i Kompozitnog, koji se nije razvio sve do prvog stoljeća nove ere. Proporcije svih arhitektonskih redova su izučavali u renesansnom razdoblju poznati arhitekti, kao što je Palladio, Vignola i Sir William Chambers, društva i raznolike potrebe Rimljana su uslovile pojavu i druge vrste objekata i potrebe za korištenjem više spratova, koje su često bivale ukrašene, kao u Colosseum, sa sučeljenim polustubovima superponiranim jednim iznad drugih. Arhitektonski ciljevi Rimljana su u suštini utilitarni; terme, amfiteatri, bazilike, akvadukti i mostovi svi svjedoče o velikim konstruk-tivnim sposbnostima koje su posjedovali, dok su sva njihova zdanja bila u skladu sa veličinom i značajem samog Rimskog Carstva.

Grčki dorski red je u rimskoj arhitekturi znatno izmijenjen Stup je dobio stopu, koja se sastoji od plinte i torusa, a u kapitelu profil

ehinusa je zamijenjen jonskim kimationom.Arhitrav je, za razliku od grčkog, podijeljen na dva članka, a osovine

stupova se poklapaju sa osovinama triglifa. Oblik mutula, sime i kimationa je takođe nešto izmijenjen, u odnosu na grčki dorski red, rimski dorski oblici su vitkiji: visina stupa je 16-17 modula, a visina

grednika svega 4 modula.

Oblici jonskog reda u rimskoj arhitekturi (tab. VII.) ne razlikuju se bitno od grčkih. Za razliku od grčkih profila, koji pokazuju veću slobodu i odstupanje od pravilnih geometrijskih oblika, rimski oblici su posve pravilno konstrui-sani šestarom i svode se, uglavnom, na dijelove kruga. To je naročito vidljivo na konstrukciji volute, čiji su oblici tvrdi i bez unutarnje napetosti što karakteriše grčke volute.

10


Osim rimskih varijanti glavnih grčkih stilskih redova, primjenjivan je i toskanski red (tab. V.). Oblici ovog reda uzeti su sa etrurskih spomeni-

ka, a oni su ih, opet, posudili od Grka, i nevješto, i bez razvijenog smisla za proporcije, primijenili na svojim hramovima. Rimljani su od ovih

oblika, kao i od oblika svog dorskog reda komponovali toskanski red, koji se odlikuje jednostavnošću.

Rimski korintski red prema hramu Kastora i Poluksa u RimuRimljani su najčešće primjenjivali korintski red zbog bogatstva arhi-tektonskih oblika, koji su najbolje odražavali bogatstvo i moć rimske države. Grci su korintski kapitel tretirali vrlo slobodno i na svakom spomeniku različito, dok su Rimljani uveli čvrsta pravila za oblikovanje i proporcionisanje korintskog kapitela.

U rimskoj arhitekturi stvoren je i Kompozitni red koji se može smatrati samo kao jedna bogatija varijanta korintskog. Razlika je u kapitelu. Kapitel kompozitnog reda je sastavljen od jonskih valuta i korintskih akantusovih stilizovanih listova. Može se reći da ova nova kompozicija nije uspjela.

Nosivi dijelovi rimskih građevina bili su zidovi, lukovi i svodovi, dok je stup i greda u sklopu nekog stilskog reda bio u pravilu samo dio fasade, upravo njena dekoracija Često su rimski spomenici išli kroz više etaža i imali veliku visinu, pa je bilo nemoguće komponovati jedan stilski red po visini.

11


Rimljani su nastavili i razvijali etrurske tehnike korištenja velikih blokova kamena bez maltera tijekom Republike, ali je nji-hov praktični um na kraju osmislio ekonomičnji materijal korištenjem betona, čvrste mješavine koja se sastojala od ma-lih kamenih fragmenata, kao što su različite vrste sedre, peperina ili travertina, ili opet, lomljene opeke, umješane sa iz-vrsnom žbukom od vapna i pažljivo odabranog pijeska. “Pijesak” je u stvari, obično pozzolana, posebna zemlja koja obiluje u svim vulkanskim regijama u Italiji; u mjestima gdje je nije bilo, adekvatne zamjene su mukotrpno su tražene. Važnije dijelove izgradnje su obavljali vješte zanatlije, koji bi izgradili u grubo vanjski trup glomaznih zidova i izradi-li za montažu privremene drvene skele za lukove i svodove. Pod njihovim nadzorom, čisto mehaničke poslove nanošnja naizmjeničnih slojeva žbuke ili lomljenog kamenja ili opeke, što bi očvrsnulo u beton, su obavljali lokalnih robovi odgov-orni za Statut rada na javnim zgradama ili, u slučaju vojnog objekta, od strane vojnika rimske legije. Ova proširena upora-ba betona je uslovila nastanak novog konstruktivnog sistema koji je primjenjen uz izuzetne dovitljivosti na različite vrste važnih građevina. Rimske zidine, kako od kamena tako i betonske, su od posebnog značaja i moraju biti opisane detaljno.

Zidovi “opus quadratum”, tj. od pravokutnih kamenih blokova, sa ili bez vezivnih spojnica, ali često osiguran klipovima ili met-alnim spojnicama, još uvijek su u upotrebi. U najboljim primjerima, kameni blokovi su vrlo pravilni, dimenzija 4 x 2 x 2 rimskih stopa (rimska stopa je 0,5 inča manja od engleske stope tj. 29.21cm pa su dimenzije blokova zapravo 116.84x58.42x58.42cm), postavljene u uobičajenim naizmjeničnim pravcima čeonih i nosivih. Ponekad, ovakvi zidovi su u potpunosti bili naprav-ljeni od kamena, dok je u nekim slučajevima jezgra pravljena od betona, a kamen je korišten kao obloga čeonih dijelo-va, kao što je slučaj sa podijumima za hramove. Rimski betonski zidovi su predstavljali uspjeh završnih čeonih obrada. Do-bra žbuka od vapna i pijeska počela se intenzivno koristiti u trećem stoljeću, a kada su njene vrline prepoznate, agregatno kamenje je postalo prilično usitnjeno, a na licu zidova pojavio se slobodan uzorak otprilike nalik na poligonalnu obradu iz koje su tehnike proizašle. Taj uzorak je poznat kao “opus incertum”. Postepeno, postao je više pravilan, do vremena Augus-ta je prihvaćen mrežasti efekt “opus reticulatum”, sa finim spojnicama usmjerenim dijagonalno, tako da je svaka jedinica ka-mena bila pravilan kvadrat. U oba “opus incertum”-u i “opus reticulatum”-u , kameni blokovi su samo 10.16 cm preko čela zida, a repom u zid piramidalno zabijeni 20-25 cm. Posebno izrezani kamen je korišten na vanjskim vertikalnim uglovima.

Mrežasti uzorak je zapravo zamjenjen oblogom od opeke, ili “opusa testaceum”, koja je postala simbol carskog razdoblja u Italiji i drugdje. Zidne jezgre su u to vrijeme još ponekad građene od lomljene opeke također, ali uglavnom su se i dalje nastavili koristiti kameni fragmenti. „Opeka“ je zapravo bila stari crijep, više od 3.81cm debljine i prilične no nepravilne dužine, kuštravo slomljen da bi završio u unutrašnjosti zida; tek u drugoj polovici prvog stoljeća su se počele proizvoditi trouglaste opeke posebno izrađene za obradu zidova. Osim u slučaju “opus incertum”-a, obrada zida je uvijek unaprijed izrađivana u odnosu na jezgru zida, u boljem malteru. Stoga načini vezivanja velikih kvadratnih ploča ili “bipedala”,veličine dva rimska kvadratna metra, uskoro su uvedene tako da su izlazile iz zidova ili su čak i prolazile pravo kroz zid, distribuirane u određenim intervalima visine.

Rimski lukovi su u pravilu polukružni. Oblikuju se u vidu arhivolte, najčešće sa profilima korintskog arhitrava. Akcentirana je peta luka, horizontala iz koje počinje krivina luka, a tjeme luka je naglašeno oblikovanim završnim kamenom. Pravougaoni otvori vrata završeni su horizontalnim lukom, sastavljenim od pomno obrađenih klesanaca, ili, rijetko, od opeke.

12


Razne varijante obloge zidova se se pojavile za vrijeme Hadrijana, u kojima je mrežasti rad bio uokviren horizontal-no i vertikalno ramom od opekarskih elemenata. Konačna vrsta “opusa mixtum”-a, naizmjenična uoptreba opekar-skih elemenata i malih, kvadratnih kamenih blokova, se počela koristiti tek krajem Carskog perioda. Tih nekoliko vrsta obloge betonskih zidova nisu se koristili svugdje, u mnogim od rimskih provincija, uključujući Britaniju, oblutasta ob-loga kvadratnih jedinica samo nekoliko centimetara visine je bila uobičajena. Nikakve posebne obloge se nisu mogle napraviti, naravno kada je beton bio postavljen na tlo ili postavljan u daščane oplate temelja ili svodova. Beton je bio napravljeni materijal, i kao takav nije bio poseban za bilo koju zemlju, mogao se koristiti u svakom dijelu Carstva; tako da je rimska vlast stvorila ujednačenost i sličnost svih objekata, čije je krajnje oblikovanje u velikoj mjeri bilo neovisno o loka-lnim uslovima. Ipak je sposobnost da se premoste ogromni prostori bila ta koja je dala obilježja Rimskoj arhitekturi.

Helenski Grci su bili ograničeni na ono što je moglo biti postignuto upotrebom jednostavne drvene grede, te su vremenom bili pri-morani na upotrebu ojačanih dvostrukih i superponiranih greda, kada god je postojala potreba za većim prostorom. Grci nisu počeli, sve do oko trećeg stoljeća prije nove ere, koristiti principe triangulacije elemenata krovnih nosača. Rimljani su se prihvatili ove ideje i brzo je razvijali; Vitruvije, arhitekta Augustovog doba, ja zabilježio izgradnju bazilike sa drvenim krovom u Fanu, na sjeveru Italije, gdje je centralni prostor bio slobodan u dimenzijama oko 18.30 metara širine i oko 36.50 metara dužine. Slično tome, Rimljani su razvili kameni luk Etruščana, a već prije kraja Doba Republike mogli su premostiti raspon od 25 m, kao u sluaju Pons Fabricius u Rimu.

Ipak je, prije svega, beton ono što je omogućilo Rimljanima izgradnju svodova veličine nenadmašene sve do uvođenja čelika u izgradnju u devetnaestom stoljeću. Kako su slabunjavo izgledali brodovi engleske zasvođene kat-edrale, rijetko kad više od oko12 metara širine, u odnosu na velike Rimske dvorane širine 25-27 metara. Betonski svodovi su imali prednost u odnosu na kamene, jer su mogli biti izvedeni na osnovi kompliciranog oblika bez teškog i mukotrpnog rezanja kamena u razne oblike. Svodovi su bili poduprti na “prstenovima” ili privremenim drvenim ske-lama dok beton ne očvrsne. U važnijim primjerima, svodovi su bili izgrađivani pomoću rebara od opeke, sa beton-skim punjenjem, na taj način olakšano je opterećenje nametnuto na prstenove i istovremeno bi bili zaštićeni od pukotina.

Kupole su Rimljani gradili iznad osmougaonog i okruglog tlocrta. Oktogon su pokrivali kriškastom kupolom ili samostanskim svodom, a iznad kružnog tlocrta gradili su jajoliku konstruisane sistemom lepeza (Dioklecijanov mauzoleja Split) , ili kupolu u vidu polulopte. Kupola Panteona u Rimu, sa nosivim rebrima i horizontalnim prstenovima, sa ogromnim rasponom od 43 metra, najbolji je primjer pravilne kalote.

13


Različite vrste svodova su korištene u Rimskoj arhitekturi, a to su kako slijedi:

(a) polukružni ili svod vagonskih kola, poznat kao “cjevasti” ili “tunelski” svod koji je cijelom dužinom bio oslonjen na dva paralelna zida pravokutnog prostora.

(b) krstasti svod,koji je nastajao križanjem dvaju polukružnih svodova jednakih raspona, korišten preko kvadrat-nih prostora, a opterećenje je prenošeno na četiri tačke oslanjanja. Kada su krstasti svodovi korišteni za nat-krivanje dugih dvorana ili koridora, proctor je bio izdjeljen stubovima na kvadratna polja od kojih je svaki bio pokriven krstastim svodom, što je omogućavalo i umetanje prozora u gornjem dijelu zidova, kao u središnjoj dvora-ni Karakalinih termi i Dioklecijanovih termi u Rimu. Linija presijecanja krstastih svodova se naziva “prepona”.

(c) Poluloptaste kupole ili kupole (Cupa=čaša) su korištene za natkrivanje kružnih struktura, i polu-kupola za exedrae ili polukružna udubljenja. U svim ovim oblicima svodova, beton je bio značajan faktor, jer je značio značajnu uštedu radne snage i imao je mnogo veću moć vezivanja svoda od zasebnih kamenih jedinica. Ipak, bilo je neophodno poduprijeti kose bočne potiske usmjerene nasuprot od zidova koje su stvarali enormno teški betonski svodovi, koje su čak i u tjemenu imale debljinu preko nekoliko desetina centimetara. Cjevasti svodovi preko bočnih krila ili niša Konstantinove bazilike u Rimu, na primjer, od kojih svaki natkriva oko 23 metra krila su u tjemenu imali debljinu od oko 2.4 metara, i kupola poznatog Panteona, sa rasponom od 43.43 metara, u svog gornjem region ima debljinu od oko 1.20 metara. I kabasti zidovi su do određene mjere preuzimali opterećenje, ali Rimljani nisu ništa prepuštali slučaju te su osmislili i razradili potporni sistem. Sistem nije uvijek očigledan, kao u Dioklecijanovim termama, gdje je velika centralna dvorana okružena nižim prostorima čiji su zidovi bili u proturavnoteži sa donjim tačkama spajanja trostrukih prepona kupole gdje je preuzimano opterećenje.

Obično bačvasti svodovi imaju ojačavajuće lukove na malim odstojanjima. U kasnom periodu građeni su i svodovi kod kojih su konstruktivni (nosivi) dijelovi lukovi od »bipedalnih« opeka, a sam svod, koji se oslanja na lukove je od liva ili opeke.

Kupole su Rimljani gradili iznad osmougaonog i okruglog tlocrta. Oktogon su pokrivali kriškastom kupolom ili samostanskim svodom, a iznad kružnog tlocrta gradili su jajoliku konstruisane sistemom lepeza (Dioklecijanov mauzoleja Split) , ili kupolu u vidu polulopte.

Čudo rimske tehnologijeKupola termalnog objekta poznatog kao hram Diane u Baiae, blizu Napulja, pokazuje virtuoznost graditelja iz drugog stoljeća.

14


Također, Rimljani su često skrivali svoj potporni sistem zidovima. Sličan potporni sistem je razvi-jen još u ranije doba inžinjerstva, ali je stalno zahtjevao korištenje mase zemlje za preuzimanje opterećenja .

Tri osnovna potporna sistema su korištena:

(i) semikružni ili niše, koji je najbolji od svih potpora za zadržavanje zemlje. Taj tip je bio korišten u ogrom-nim razmjerama prilikom izgradnje Trajanovog foruma, na sjevero-istočnoj strani, gdje niše presijecaju u podnožju Quirinala. Galerije sa trgovinama i uredima u tri razine prikrile su svoju funkcionalnu namjenu.

(ii) Obični “gotički” tip podtaknute potpore, primjenjen u mnogobrojnim srednjovjekovnim objektima. Niša tip potpor-nog sistema nije bio vrlo primjeren i za objekte gdje je postojala potreba za velikim otvorima za prozore i vratima – iako se može vidjeti bočni portal između središnje dvorane i Frigidariuma u Dioklecijanovim termama - pa je zbog praktičnosti u običnim objektima pretvoreno u podtaknute potpore povezane zidom na koji su mogli biti postavljeni prozori. Ove zidove koji su ih povezivali, međutim, bilo je potrebno staviti uz vanjski rub potpore tako da je prostor između njih mogao biti nat-kriven svodom i postati dijelom korisnog unutrašnjeg prostora. Krila Konstantinove bazilike iskorištavaju prostor između ve-likih podupirača na ovaj način, lateralni zid je vidljiv, sa svojim kosim vrhovima se izdiže iznad svodova bočnih krila, kako bi preuzeo opterećenje glavnih svodova koje je skoncentrisano u vrhovima stubova. Poznati su i slučajevi od lebdećih potpora.

(iii) Princip šiljastih potpornih lukova je imao široku primjenu. Šiljci su bili postavljeni u vrhovima potpornih lu-kova kako bi svojom težinom pospješili prijenos bočnih potisaka nadole prema tlu. U velikim razmjerama su primjenjeni u Dioklecijanovim termama, ali je, kao i u gotovo svima primjerima u rimske arhitekture, njihova stvarna funkcija skrivena arhitektonskim ukrasima, u ovom slučaju sa skulpturama nadstrešnice. U objektima kod kojih zidovi nisu bili previše izdjeljeni prozorima ili drugim otvorima, isti princip je primijenjen, ali je dodatno opterećenje bilo stalno prisutno duž gornje zone zida sa vanjske strane podnožja svoda, kako bi se smanjila opasnost od njegovog obrušavanja prema vani.

Panteon u Rimu, najljepša od svih ilustracija rimskih građevinskih podviga, utjelovljuje svaki oblik rimskog potpornog sistema. Tu ćemo primjetiti da je objekat do početka kupole u unutrašnjosti visinski izdjeljena u dvije razine, ali postoji još jedna dodatna razina u vanjskom izgledu, koja pruža dodatnu ukrutu i čvrst bočni potisak kako bi se spriječilo raspuknuće kupole prema vani; i kao dodatna predostrožnost, od dna kupole prema vrhu sa vanjske strane je postavljen niz betonskih stepenica koji se izdiže do visine od dvije trećine visine same kupole. To je zbog konstruktivnih razloga da su Rimske kupole izvana obliko-vane kao tanjir, dok su u unutrašnjosti kao polulopte. Vrlo vješto je na ovom objektu težina svoda umanjena izostavljajući ispunjavanje središnjeg dijela kupole – najtežeg dijela za izgraditi – te na taj način obezbijediti “oko”, jedini izvor prirodnog svijetla. Šest metara debeli zidovi nisu na bilo koji način učvršćeni, ukrasna udubljenja u unutrašnjosti su uvezana sa pot-pornim lukovima povezujući vanjsku i unutrašnju opnu, i između ovih udubljenja su konstruktivne niše koje se prostiru kroz sva tri nivoa, i okrunjene su sa polukupolama na vrhu svakog nivoa; na najvišem nivou su podijeljene na pola potpornim lu-kovima. Stoga su svi oblici potpornih sistema korišteni kasnije u razvijenoj srednjovjekovnoj arhitekturi zapravo osmišljeni od strane rimskih arhitekata, ali sa razlikom što su rimski bili mnogo manje kompaktni i lagani, te obično nisu bili jasno izloženi pogledu. Betonski svodovi su često bili osvijetljeni pomoću utora ili “sanducima“ na donjoj strani, ali beton nije bio pogodan za klesano uljepšavanje poput kamena, a zidovi i svodovi su često dobivali ukrasni plašt od gipsa, žbuke, mramora ili mozaika. Razne žbuke od vapna i pijeska su korištene za obradu vanjskih zidova, a žbuka ili gips za unutrašnje. Kasnije je žbuka prav-ljena od mramorne prašine i vapna, a često je modelirana u plitke geometrijski oblikovane panele, tako napravljene ukrašavali su plitkim reljefom figura i lišća, i bojili u atraktivne boje. U takvim slučajevima žbuka je bila i do 7.5 centimetara debljine. Kada je bilo potrebno napraviti kalupe ili cijele stubove od ovog materijala, kao za peristile kuća, jezgre su bile pravljene od betona ili opeke. Za uređenje unutrašnjosti domova, posebno za zidove, žbuka je pažljivo pripremana u čak pet uzastopnih slojeva, kako bi bila pogodna za brilijantne slike u freskama ili temperi. Posebna mješavina “opus signinum“ mljevene tera-kote i vapna, sa ili bez pijeska, korištena je za oblaganje vodovodnih kanala, vodovoda i rezervoara te u vlažnim situacijama.

Mramor je rijetko korišten kroz cijeli presjek zida; i to samo bijeli je bio u upotreni, nikada bojeni. Obično je to bila samo obloga, do 30 centimetara ili tako debeo kada je mramor bio porijekla iz “Carrare”, ali u tankim oblogama oko 1.3 cm debljine kada je korišten bojeni mramor. Mramor, porfira, jaspis ili granit za oblogu je polgan preko žbuke i pričvršćen na zidove pomoću željeznih ili bron-zanih spojnica, oni su bili raspoređeni u geometrijskim uzorcima različitih mustri (“opus sectile”), te su korišteni na taj način i za podove. Mramor u boji je često bio preskup za univerzalnu upotrebu, te je na zidovima bio često imitiran bojenjem. Kada su arhi-tektonski redovi bili načinjeni u cjelosti od mramora, kao što je to bio slučaj sa trijemima hramova, to je bio samo trup stuba koji je bio napravljen od bojenog mramora; da bi pokazivao uklesane dekoracije i teksturu na najbolji mogući način, to su bili neobrađeni monoliti, oblikovani u kamenolomu prije same isporuke. Izostavljanje žlijebljenja u takvim slučajevima utjecalo je na primjenu u cjelini, i koliko god često žlijebljenja nisu izostavljana čak i kada je trup bio napravljen od kamena, bez obzira na potrebe Reda.

Mramorni mozaici su bili korišteni u određenoj mjeri za zidove i svodove, ali iznad svega, za podove, kao alternativa “opus sectile”-u u beskonačnoj raznolikost geometrijskih i slikovnih uzoraka . Skromniji tip popločavanja je “opus spicatum”, od ma-lih opeka postavljenih u uzorak riblje kosti. Stakleni mozaik nije bio pogodan za podove, ali je činio sjajan ukras za svodove i bio je izvrstan za objekte i situacije otporne na vlagu, kao što su vrtni ukrasi i paviljoni, fontane i polu-podzemni trijemi i grobnice. Pozlata je ponekad primijenjivana na drvene ukrase i brončane pokrove važnih građevina, kao što je Panteon.

Obilje kipova donijesenih iz Grčke je dovelo do stvaranja niša u zidovima za postavljanje kipova, a to su bile ili polukružne ili pravokutne, te su povremeno uokvirene stubovima koji podupiru zabat, formirajući okvir za kip, ili su čeono imali platno stubova, kao u Panteonu.

15


Strop u slici svemiraPogled ka nebu kupolePantheona u Rimu. Okovelikog oculusa, koji poput sunca osvjetljava cjelinu,pet nivoa kaseta predstavljaju pravac-pet planeta poznatih Rimljanima. Zgrada odražava geocentrični sistemsa svojim sferama koje imaju isti centar,a koje su kodificirane u kozmologiji Ptolomey-a.

Odraz mistične teorijePovezanošću sa mistikom broja i geometrijskih oblika, Pantheon otkriva brojne aspekte koji objašnjavaju njegova prostorna savršenstva. Cilindrična zgrada je sadržana unutar kvadrata koji sadrži krug (ili kuglu unutar kocke). Osim toga, jednakostranični trokut spaja oculus za naspramne apside tvoreći oblik konusa ili kuteva piramide.

16


Arhitektonsko remek-djeloVrhUzdužni presjek Pantheona, pokazuje velikiunutrašnji prostor čiji je prečnik 44 metara (150 stopa) I pokriven je pločastom poluloptastom kupolom od pet etaže koje obuhvataju 28 kaseta. Cilindrična osnova je podijeljena u dvije razine ijednaka je visini kupole. Vrh kupole je 44 metara naoculusu, koji ima prečnik 9 metara i predstavljajedini izvor svjetla u zgradi.

DnoPlan Hadrianovog Pantheona1. Ulazni portik2. Niše koje sadrže kipove Agrippa i Augustusa3. Ulazni vestibil (predvorje)4. Glavna apsida nalazi se na podužnoj osi5.Druge apside u obliku polukružnih exedra 6. Apside u obliku pravokutnih exedra na dijagonalnim osama7. Apside bazilike Neptune

Detalj stropnih kasetaPrimjetna suptilnost pomaka prema vrhu u jačanju el-emenata kako bi ispravili optičko izobličenja u odnosu na poziciju promatrača na zemlji, a ne na razini hemisfere.

Stilska disciplina bez mana Detalj trokutastog zabata iznad slijepe uvale na gornjoj razini Pantheon-a.

17


PRIMJERI

ETRURSKA ARHITEKTURA

Karakter etrurske arhitekture je naveden. Ostaci se sastoje uglavnom od grobova, gradskih zidina, ulaznih kapija, mostova i propusta.

Kloaka Maxima, u Rimu; prvi odvod je bio izgrađen u kasnom razdoblju Regala kao otvoreni odvod za doline između brda u Rimu, ovo je jedini koji će biti uvršten kao etrurski primjer, jer ništa od postojećih spomenka nije toliko staro. Odvod je naknadno bio pokriven i prošao je mnoge popravke u Antičko doba. Na svom izlazu na rijeku Tiber, poka-zuje polukružni (rimski) svod napravljen od peperino kamena, cca 78.godine p.n.e; 3.35 metara raspona, od tri koncentrična prstena segmenjaka, svaki oko 76 cm visine. Najstariji poznati pravi luk je onaj u Rimu, sličan odvod se nalazi ispred Hrama Saturna, koji datira još iz oko četvrtog stoljeća prije nove ere. U Etruriji, segmentni bačvasti svodo-vi se pojavljuju u brojnim podzemnim grobnicama trećeg i četvrtog stoljeća p.n.e., na području Chiuse i Peruđe.

Augustov luk, u Peruđi (krajem 2.st.pne), tako se zove zbog natpisa “Augusta Perusia”, uklesanog na luk oko 27. G.pne, iako je Peruđa pala pod vlast Rimljana 310.g.pne, luk i dalje zadržava jak etrurski karakter, kao i istodobne gradske zidine, oko 3.2 kilo-metara duge, koje okružuju drevni grad. Oba su građena od velikih blokova sedre, bez maltera. Raniji luk, djelomično očuvan, je Porta all’Arco, Volterra, iz četvrtog ili trećeg stoljeća prije nove ere, u zidovima od grubo obrađenih kvadratnih, velikih blok-ova pješčenjaka iz šestog stoljeća prije nove ere. Volterra nije pala pod vlast Rimljana sve do prvog stoljeća prije nove ere.

18


Hram Jupitera Capitolinusa, u Rimu (509 p.n.e.) je glavni primjer ove vrste objekata, imao je celu podi-jeljenu u tri odaje za kipove Jupitera, Minerve i Juna; približno kvadratne osnove, sa široko razmaknutim stubo-vima za oslanjanje drvenog arhitrava. Bio je spaljen u 83. godini p.n.e., a obnovio ga je Sula, koji je ovdje primjen-io korištenje dijela mramornih korintskih stupova iz Olimpiona, Atena (str. 140), ali su vrmenom uništeni.

Hram Juno Sospita, u Lanuvium (5.st.pne) je obnovljen na osnovu opisa koje je dao Vitruvije (Knj. IV, pog. vii). U osnovi se sastoji od tri odaje za tri božanstva, a ulazni trijem je sa dva reda od po četiri stuba, široko razmaknuta i sa pristupom preko ugrađenih stepenika -tip hrama koji su kasnije usvojili Rimljan, a razlikuje se do grčkog tipa. Obnovljene fasade pokazu-ju stepenike između bočnih zidova trijema i stubove na koje se oslanja drvena entablatura ukrašena terakotom kao i zabat. Krovna drvena konstrukcija etrurskog hrama je također rekonstruisana i krovni pokrivač od terakote ovog hrama je izložen u Britanskom muzeju, a zanimljiva renesansna varijanta ovakvog trijema se pojavila na Sv. Pavlu, Covent Garden, u Londonu .

Hram Alatri (3.st.pne), ostaci koju su pronađeni u 1882. godini ponovo su izgrađeni u dvorištu Ville pape Ju-lija, u Rimu. Ovaj mali etrurski hram počiva na postolju, i putem kose rampe se pristupa trijemu sa dva stuba, sa kojeg centralno postavljen ulazni otvor vodi do cele. Sada je poznato da nije bilo stražnjeg trijema. Tipična entabla-tura na vrhu stuba obogaćena terakotom, zabat s akroterijama, i vijenac sa antefiksom, nalikuju onima iz Lanuviuma. Grčki uticaj je vjerovatno odgovoran za povratak jedinstvene cele. Alatri se ne nalazi u Etruriji, nego u centru Lacije.

Etrurska Grobnica u Corneto-Tarquinia. Od mnogih u kamene stijene usječenih grobnica u etrurskoj Tarquinia, u bliz-ini današnjeg Korneta, oko dvadeset tri posebno su poznate po svojim živopisnim zidnim slikama, koje su zadržale izuzetnu svježinu. Jedna grobnica ima i arhitektonski značaj. Ulaz vodi do unutrašnje odaje, koja nešto nalikuje atriju-mu etrurske kuće kao što je opisao Vitruvije, a kamena tavanica isklesana u imitaciji rogova koji se izdižu do središnjeg otvora koji je propuštao svjetlost kroz vertikalni otvor. Vrata vode do manje, unutrašnje komore na nižoj razini.

Nekropola, Cerveteri, jedna je od najznačajnijih etrurskih grobnih mjesta. Grobnice su postavljene sistematski duž popločanih ulica, kao mjesto za život. Najstarije grobnice, koje datiraju iz sedmog stoljeća prije nove ere, Regolini-Galassi primjer, gdje su pronađene bogate riznice 1836. godine n.e., su raspoređene neravnomjerno u susjedstvu, dok veliki nasipni tumuli i podzemne u kamenu usječene odaje,uglavnom datiraju iz šestog i petog stoljeća prije nove ere, su grupirani zajedno radi boljeg iskorištavanja prostora. Najpoznatiji među kasnijim je sa kraja sedmog stoljeća, “Grobnica štitova i stolica” i iz petog stoljeća “Grobnica sjenica”, koji preslikavaju u stijeni unutrašnja obilježja kuće; i “Grobnica Stucco reljefa”, iz trećeg stoljeća prije nove ere, gdje su osobni i kućni imetak plemenitog pokojnika i njegove supruge modelirani u žbuci na zidovima.

Nekropola Vulci. Drevni grad je dugo bio napušten, ali grobovi njegovih nekropola su pronađeni i njihove neprocjenjive vrijednosti nakita i oslikanih vaza su opljačkane u devetnaes-tom stoljeću. No, tu, kao i drugdje, grobnice su često ukrašene arhitektonskim obilježjima, kao i zidnim slikarstvom. Grobnica Vu1ci, otkrivena 1833. godine n.e., rekonstruisana je u Britanskom muzeju. Sastojala se od niskih, krupnih stubova sa kapitelom koji je izrazito etrurskog karaktera, sa izdignutim volutama na uglovima i isklesanim ljudskim glavama između. Potiče iz primitivnog tipa sa Bliskog Istoka, ali isklesane glave su etrurski dodatak; korištene vrlo često za ukrašavanje tje-menog kamena lukova. Akantusovo lišće pokazuje utjecaj grčkog Korintskog Reda. Vidjeli smo da su Etrušćani oponašali grčki Dorski Red i na osnovu njega stvorili vlastiti Toskanski Red. Oni su također imali su svoju varijantu grčkog Jonskog Reda, kao što se vidi na primjeru Augustovog luka, Perugia.

Etrurski sarkofazi. Oba tipa, pokrebni i krema-torijski su korišteni u Etruriji. Ima više primjera većeg volumena, sarkofazi od kamena, alabaster i terakote korišteni su u vrlo velikom broju. Pokojnik je obično bio prikazan kao naslonjen na krevetu a prisutne su i brojne scene iz svakodnevnog života.

19


PRIMJERI

RIMSKA ARHITEKTURA

Primjeri rimske arhitekture nalaze se, ne samo u Italiji, nego svugdje gdje je rimska vlast bila prisutna, kao u Nime-su i Ovnau u Francuskoj, Tarragona i Segovia u Španjolskoj; Treves i Aix-Ia-Chapelle u Njemačkoj, Konstantin, Leptis Magna, i Timgad u SjevernojAfrici, Baalbek i Palmyra u Siriji, pored Si1chestera, Dovera, Verulamiuma i Batha u Engleskoj.

FORUMI

Forum, odgovara funkciji agore u grčkom gradu, to bio je središnji otvoreni prostor korišten kao mjesto susretanja, trgovine ili političkih skupova i demonstracija, poput francuske “place”, talijanskih “piazza” i engleskih “tržnica”. Za male gradove jedan forum je bio dovoljan, ali u većim gradovima bilo ih je potrebno nekoliko, iako je jedan uvijek imao glavnu ulogu. U gradovima koji su izrasli od manjih, forumi su podlegli manjim promjenama i često su bili nešto nepravilnog oblika, ali kad su gradovi nanovo planiranim ili iz nekog razloga djelomično obnovljenim, forumi su postavljani sistematski, u propisanom obliku. Svi su oblikovani da bi zadovolji zahtjeve rimskih građana zajedno sa pratećim zgradama koje su odražavale ne samo religiju, zakon i trgovine, ali i užurbani život u gradu, koji je velikom dijelu bio isti bez obzira na oblik vladavine Kraljevstva, Republike ili Carstva.

Forum Romanum u Rimu, najstariji i najvažniji u gradu, bio je smješten u dolini između poznatih Rimskih brežuljaka. Nije strogo pravougaoni, izvorno je bio višenamjenski forum, ali kako je grad rastao njegove trgovine su premještene drugdje i natjecanja i predstave koje su se nekad odvijale na ovom mjestu su premještena u kazališta, amfiteatare i cirkuse. Samo su glavne javne zgrade zatim grupirane oko njega, a njegova pojava u zenitu antičkog Rima, ukrašen stubovima pobjede, kipovima i okružen trijemovima, kolonadama, hramovima, bazilikama, i zgradama državnih ustanova, doista je morala biti impozantna, kao i u prikazu sa lučnog Tabulariuma (78. p.n.e.), gdje je javni arhivi sačuvan. Rimu, sa svojim velikim Carstvom, je bilo potrebno više građanskog prostora nego što je Forum Romanum imao, pa su se naredni carevi nadmetali novim simetričnim forumima koji su u isto vrijeme bili spomenici samima sebi. Julije Cezar je dodao prvi, zatim car August, Vespazijan, te Nerva pa Trajan.

20


Forum Trajana u Rimu (98 – 113.g.n.e.) je bio najveći. Sačinjen je od četiri dijela:

(i) pravilnog foruma, s velikim polukružnim istacima na obje strane, sa nizovima kolonada, sadržavao je razne trgovine,

(ii) područje prodaje se sastoji od trgovina i dvospratne zasvođene dvorane na obroncima Quirinal brijega iza sjevero- istočnod polukružnog istaka

(iii) Trajanove bazilike i dvije susjedne knjižnice odvojena međusobno dvorištem u kojem se izdizao poznati Trajanov stub, i

(iv) prostor peristila u kome je bio smješten Trajanov hram.

Pored ovih foruma, i drugi, poput “Foruma Boariuma”, poslužili su kao trgovi za posebne namjene. Pompeii, kao i svi važniji gra-dovi, imali su forum kao središte građanskog života, koji su bili krcati za vrijeme festivalskih dana kada su se žrtve prinosile ispred hramova. Forumi Rima i njegovih provincija predstavljaju primjere dobrog urbanističkog planiranja, i bilo je kvalitetnih primjera čak i u rubnim dijelovima carstva, kao i u Palmyri, Samariji, Damasku, Antiohiji i Bosri u Siriji, Pergamonu u Maloj Aziji; Timgadu i Tebessu u Sjevernoj Africi, te na Silchesteru i drugdje u Engleskoj, i u svim su bile kolonadne ulice koja su pružale zaklon od sunca.

Mjesto za razgovor, izlaganje i držanje govora, u sjeni portika Nedavno otkriveni ostaci Trajanovog foruma omogućavaju da se rekonstruiše izgled portika na rubu trga. Stubovi na trgu (na desno) odgovarali su korintskim kolonadama u bijelom mramoru (lijevo), obilježavajući granicu exedre. Zasvođeni strop je sagrađen u laganom kamenu prekrivenom polihrom-nom štukaturom.

21


Plan Trajanovog forumaTrajanov forum izgrađen je u Rimu između 107 i 112 g.n.e.a sagradio ga je arhitekt Apollodorus iz Damaska:1. Trijumfalni ulazni luk 2. Trg okružen trijemovima3. Mramorni stubovi portika4. Exedra5. Trajanovo tržište 6. Ulica Biberatica7. Bazilika Ulpia sa svoje dvije exedre8. Grčka i latinska knjižnica9. Trajanov stup10. Dvorište Trajanovog Hrama okruženo portikom11. Hram obožavanog Trajana, koji je izgradio Hadrian.

Biblioteke Trajanovog forumaTim predvođen James E. Packerom rekonstruisao je unutrašnji prostor dvije biblioteke Trajanovog foruma u Rimu. Zgrade sa dva sprata korintskih portika pokrivene su križnim svodovima. U cilju pružanja rasvjete, transverzalne projekcije bile su opremljene prozorima.Nosiva konstrukcija sastojala se od dvije ljuske iusklađena je sa funkcionalnim potrebama skladištenja (duboki sjenici), dok istovremeno pruža veliku stabilnost.

Grafička rekonstrukcija Trajanovog foruma u Rimu Ova rekonstrukcija se temelji na rezultatima istraživanja arheologa James Packer E. i njegove škole. Poprečna Bazilika Ulpia blokira perspektive trga. U centru je kip cara na konju. Dvokolice i jedna brončana quadriga stajali su na vrhu ulaznog trijema bazilike.

6.1 rim uvod

Documents

gotovo neosvojivim dolinama

dioklecijanov mauzoleja split

nisu slali koloniste

tada poznati svijet

obuhvatalo je sve

su bili

za podove

ili kupolu