Sveučilište u Zadru Odsjek za arheologijuAntička arheologija apeninskog poluotoka

SEMINARSKI RAD :

Etruščanski Rim

STUDENTI : MENTOR :

Ana Bašić Igor Borzić, prof.Helena Šuderla, II. god.

U Zadru, 20. siječanj 2007. UVOD

Etruščane je moguće dokazati

u Italiji počevši od 9. st. pr. n. e.

Nastanili su područje između

Tibera i Arna, dakle današnju

Toskanu (područje Tuskâ, kako su

latinskim imenom nazivali

Etruščane). Njihovo je podrijetlo

još uvijek sporno. Budući da se

može ustvrditi kontinuitet između

starije arheološke ostavštine toga

područja i ranih etruščanskih

područja, mnogi znanstvenici

zastupaju mišljenje da su Etruščani

autohtono stanovništvo. Drugi

vjeruju da su se oni u 9. st. doselili

s istoka, možda iz Male Azije. Teoriju o doseljenju zastupali su još antički izvori, i

zaista su ne samo unutar italskih kultura neobična i osebujna etrušćanska umjetnost,

nego i dijelovi njihove religije a također i njihovo društveno ustrojstvo, u koje pripada

i njihov način naseljavanja u obliku gradskih naselja, nova, na cijelom zapadu

sredozemnoga prostora dotada nepoznata kulturna obilježja.

Etruščani nisu bili neka jedinstvena politička cjelina. Mnogobrojni gradovi, kod

kojih je postojanje velikim dijelom moguće dokazati počevši od 8. st. pr. n. e., bili su

svaki za sebe posebna politička cjelina. Zasebni život pojedinačnoga grada očitavao

se i u djelomice nipošto nabitnim razlikama u materijalnoj kulturi. Unutar gradova

političku je pravlast imalo aristokratsko društvo u kome je ponekad neki jači

pojedinac mogao steći takvu moć koja je graničila s monarhijskom vlašću.

Nama su Etruščani prije svega poznati po njihovim nekropolama (gradovi mrtvih,

tj. groblja), koja omogućuju razmjerno dobar uvid u privatni i vjerski život toga

naroda. Početna vezanost s italskim kulturnim dobrima pretvorila se uskoro u jaku

kulturnu zavisnost od Grka. Etruščani su pri tome podjednako uvozili grčka kulturna

dobra – većina grčkih vaza što su se sačuvale do danas potječu iz etruščanskih

2

Slika 1. Karta apeninskig poluotoka

grobova – kao što su ta dobra i oponašali i dalje ih razvijali. Prilikom preradbe grčkih

motiva oblikovao se potpuno vlastiti, po mnogim stilističkim izrazima veoma

moderan, u svakom slučaju za antiku neobičan oblik stvaranja koji Etruščanima daje

nezamjenjiv položaj unutar sredozemnih kultura. Od Grka preuzeli su Etruščani i

pismo, pa su time što su ga kasnije predali Rimljanima, bili posrednici između Grčke i

Rima. Osim pisma, Etruščani su Rimljanima prenijeli i antropomorfno prikazivanje

bogova kao i kultni kip i kameni božji hram. Počevši od sredine 6. st. pojedini su

etruščanski gradovi bili veoma ekspanzivni. Prema sjeveru zaposjeli su dio Padske

nizine, a prema jugu Lacij i Kompaniju. To osvajanje zemalja bilo je povezano s

osnivanjem gradova. Istovremeno se iz luka širila poslovna djelatnost. Etruščani su

zbog trgovine s Grcima već rano postali pomorskim narodom, pa su poduzimali

gusarske pothvate ili su se branili od strane novih kolonizacijskih pokušaja Grka. Moć

etruščanskih gradova krenula je u susret svome završetku tek kad su tijekom 5. st. pr.

n. e. oskička plemena izvršila napad na Kampaniju, a na sjeveru, počevši od kraja 5.

st., keltska plemena zauzela Padsku nizinu. Ojačali Rim sukobio se stoga, krajem 4. i

početkom 3. st., sa već oslabljenim etruščanskim gradovima.

Osim Etruščana, počeli su se od sredine 8. st. pr. n. e. u Italiju doseljavati i Grci.

Najsjevernija grčka kolonija bila je Kima (Cumae), odakle je zatim, između ostaloga,

osnovan i Neapolis (Napulj). Tijekom kolonizacije Grci su zaposjeli cijelu

jugozapadnu i jugoistočnu obalu Italskog poluotoka i tako su oduzeli italskim

plemenima izlaz na more. Ali budući da se nisu bavila nekom dalekom trgovinom s

pomoću pomorstva, italska plemena tu odvojenost od mora u početku nisu ni osjećala.

TEMA :

ETRUŠČANSKI RIM

U Laciji, naselja nisu daleko udaljena od etruščanskih gradova koji su bili izvor

inspiracije za Rimljane. Najveći etruščanski grad Veii je bio udaljen samo nekoliko

kilometara od Rima. Kao i svi stari etrušćanski gradovi, i Veii je imao period bogatog

razvitka u 6. i 5. stoljeću, osobito na području kiparstva i izrade keramike. Po

Pod utjecajem bogatih etruščanskih gradova, naselja u Laciji, i među ostalima i ona

na sedam brežuljaka u Rimu, su razdjeljena na male gradove-države po etruščanskom

3

i grčkom modelu. Te modele etruščanskog tipa gradnje možemo najčešće naći

građene na brežuljcima, odnosno prirodno zaštićena u svom okruženju ( SITU

NATURALI MUNITA ). Već u ranijem periodu Rimljani su počeli graditi svoje poznate

aggere i fosse (teški zemljani radovi sa iskopanim kanalima za navodnjavanje) preko

nizine istočno od Eksvinila i Viminala. U Ardei je još uvijek moguće vidjeti te aggere

iz 6. ili 5. st. pr. Kr.

Vrlo je vjerojatno da su izgradili i zemljana uzvišenja između brežuljaka u

nizinama sa usjevima, kao što je tradicionalno spomenuo Varro o MURUS TERREUS

(tj, zemljani nasipi). Dionysius daje najbolju sliku o tim arhaičnim prolazima

prirodne, odnosno naturalne obrane i suplementarnih adicija kada je analizirao

poziciju Rima. Citiramo ga „…Neki dijelovi grada izgrađeni su na brdu i strmim

padinama gdje su bili prirodno zaštićeni i bila je potreban mala grupa vojnika u

obrambene svrhe, dok su drugi gradovi bili zaštićeni rijekom Tiber, sa jednim jedinim

mostom izgrađenim od drveta kojeg su maknuli za vrijeme ratovanja. Jedan dio, koji

je jedan od najnezaštićenijih dijelova grada, proteže se od Eksvinilijevih vrata do

Colina, je ojačan fortifikacijom unutar aggera…”

Takav stari sistem obrane u Rimu nije bio od koristi kada su Gali napali otprilike

386. godine pr. Kr. Samo je jedan od utvrđenih brežuljaka, Kapitol, opstao.

Nepotrebno je dokazivati kako su kasno rimski povjesničari potpuno krivo

interpretirali ove zemljane nasipe spojeći dijelove zida, zajedno s aggerom i fossom u

njihov četverostoljetni oblik, te u njihovim pričama također su vjerovali da je postojao

veliki fortifikacijski sistem oko svih sedam brežuljaka i koji je bio izgrađen od

materijala razorenog grada Veii. Pretpostavlja se da je to bio zid kralja Servija. Ali

nema sumnje da te stare priče upućuju na uspomene

starog stepenastog zida, dok strmine brežuljka nisu bile

dovoljne, kao i aggera i fosse. Varrov opis tog starog

aggera i rimskog MURUS TERREUS CARINARUM, odnosno

glavnog zemljanog natpisa, koji ukazuje na to da je riječ

murus također korištena za te zemljane radove.

Rimljani su oduvijek bili svjesni učinka više kulture

koja je izvršila bitan napredak u njihovim agrikultura-

lnim selima, odnnosno naseljima. I u ime zahvale Etruščanima, gotovo svaki izričaj

više kulture simbolizira patricijski autoritet i gradski način življenja u ranoj Republici.

4

Slika 2. Kralj Servius Tullius

Nakraju, nema sumnje da su zadnji rimski kraljevi bili etruščani (CONDOTTIERI) koji

su očito bili protiv ranijih legendarnih vladara na rimskim brežuljcima.

U tu novu, razvijeniju kulturu, spada i alfabet kojeg su Augustovi autori najčešće

nazivali “arhaični grčki”, on se pripisuje Etruščanima kao njihovo pismo. Natpis, o

kojem se vode mnoge diskusije, nalazi se na steli Foruma Romanuma, te datira oko

500. godine pr. Kr. , što ga čini najstarijim latinskim natpisom dosad. Ali i etruščanski

natpisi su također nađeni u

Rimu ( npr. fragment koji

datira oko 600. godine pr. Kr. ,

a nađen je 1963. godine u crkvi

S. Omobono). Sve to, zajedno

sa ustaljenim tradicijama

etruščanskih kraljeva u Rimu

prije 509. godine, pokazuje

kulturno okruženje koje s

razvijenijom arhitekturom

Rima i rimskih gradova, kroz

dokaze je utjecala grčka

kultura, odnosno osnivanje

grčkih kolonija na južnom

dijelu apeninskog poluotoka.

Izričaj te vidno razvijenije

kulture, može se primijetiti

kroz čitavu srednju Italiju. No

ono što mi znamo o arhitekturi

gradova koji su u kratkom vremenu

izgrađeni na svih sedam brežuljaka Rima, je to da su korišteni kao “kalup” po kojima

su se gradili ostali gradovi između Etruščana na sjeveru i Grka, te Etruščana u

Kamponiji.

Od etrurskih su hramova sačuvani samo kameni temelji jer su građevine bile od

drveta. Čini se da su etruščani usprkos svojoj vještini gradnje u kamenu ipak iz

vjerskih pobuda zaobišli kamenu gradnju hramova. Njihova su svetišta slična

jednostvanijim grčkim hramovima, no imaju svoje posebne odlike, od kojih su neke

preuzeli Rimljani. Cijela građevina počiva na povišenoj bazi ili podiju koji nije širi od

5

Slika 3. Tlocrt Area Sacra na S. Omobono

cele koja je najčešće podijeljena na tri odjeljka jer su

vjerom etruščana vladala tri božanstva, preteče

rimskih bogova: Junone, Jupitera i Minerve. Etrurski

je hram vjerojatno bio nizak i četvrtasta oblika,

drukčiji od skladnih grčkih svetišta te bliži

stambenom graditeljstvu. Ne treba naglašavati da na hramu nije bilo mjesta za

postavljanje kamenih kipova. Ukrasi su se obično sastojali od

terakotnih pločica koje su pokrivale arhitrav i rubove krova. Tek

nakon 400. pr. Kr. katkad ćemo naći skupine velikih dimenzija u

terakoti, izrađene za popunu zabata iznad trijema. Veii je grad koji

nam je poznat po pokušaju pronalaženja mjesta monumentalnoj

skulpturi na vanjskim dijelovima etrurskog hrama. Takozvani

Apolonov hram, u mjestu zvanom Veii, nedaleko od Rima, bila je

standardna građevina po svemu. Osim po četiri kipa u terakoti

naravne veličine postavljene na vrhu krova. Najbolje je sačuvan kip Apolona, remek-

djelo etrurske arhajske skulpture. Veii je bio kiparsko središte s kraja 6. st. pr.Kr.

Kao što i Varro ističe, Rimljani su imitirali etruščanski stil u

arhitekturi što je evidentno, posebno kad se radi o hramovima. Podij Kapitolijskog

hrama, stepenasti zidovi Palatina i ostali ostaci ukazuju na to da su Rimljani naučili

koristiti prirodne materijale za izgradnju, odnosno tufu. Ostaci kuća koji datiraju oko

300. godina pr. Kr. dokazuju da su takva konstrukcija mogla koristiti za niže dijelove

običnih kuća, kao u etruščanskim gradovima. Opeka, drvene konstrukcije na kamenim

temeljima, drvene kolonade i terakota, bez sumnje su postale tipične za gradove u

Laciji oko 600. pr. Kr., kao i za etruščanske gradove. Arheološki je to dokazano ne

samo po ostacima hramova i zidova, već po stratifikaciji duž Foruma Sacra u Rimu i

po mnogim ostalim nalazima arhaične terakotne arhitekture na Kapitoliju, Palatinu,

Eksvinilu, te s Foruma Romanuma i Foruma Boariuma, te i u ostalim gradovima

diljem Lacije.

6

Slika 4. Rekonstrukcija etrurskog hrama

Slika 5. Apolon, Veii

Slika 6. Podij Kapitolijskog hrama Slika 7. Rekonstrukcija Kapitolijskog hrama

Livijevi zapisi galskih katastrofa, vidno razlikuje kuća bogatih i običnih ljudi. Od

samog početka Grčko-Etruščanske kulture, moramo pretpostaviti da su bila tri tipa

kuća u Laciji koje Vitruvij opisuje kao : CAVA AEDIUM TUSCANICA (najstarija forma

gradnje), DISPLUVIJALNE KUĆE (kuće sa ugrađenim sistemom za nakupljanje kišnice)

i TESTUDINALNE KUĆE ( kuće s krovnom konstrukcijom). Atrij koji Vitruvij opisuje,

već je bio opisan od strane Varra kod etruščana. Arheološki dokazi, osim zapisa,

smatraju najstarijim atrijima onima u Pompeiima i Herculaneumu oko 200. godine pr.

Kr. Prema literarnim izvorima, taverne su imale veliko značenje kroz rimsku povijest.

Prema našim najstarijim arheološkim dokazima i najstarijim zapisima, uvijek sa

pojavljuju u redovima, odnosno slijedovima. Korištene su kao kuće plebsa u kojima

su prodavali i izrađivali proizvode za potrebe ostalih. Također nema sumnje da su

bile, već u ranije vrijeme, poredane ispred privatnih kuća uz sjevernu i južnu stranu

Foruma kako Varro, Livije, Plaut i drugi autori opisuju. Taverne koje su bile

izgrađene 179. godine pr. Kr. duž južnog zida Bazilike Aemiliae, prema Forumu, čini

se da su bile drvene konstrukcije popunjene opekama.

7

Slika 8. Forum Boarium Slika 9. Terakotni ukrasi s Kapitolija

ZAKLJUČAK

Uske ulice, taverne, etruščanski atrij ili megaronski tip kuće sa trijemom, aggeri u

ulozi fortifikacije kao i strmine brežuljaka, bile su glavne karakteristike arhitekture

etruščanskog utjecaja koje su zamijenile stara sela gradovima. Iznad svega, veliki

hram Jupitera, Junone i Minerve na Kapitoliju u Rimu i dr. hramovi etruščanskog stila

sa terakotnom dekoracijom, postala su glavna žarišta napučenih gradova.

Svoje gradove Etruščani su gradili na pravokutnoj mreži ulica sa središtem oko

sjecišta dviju glavnih prometnica zvanih cardo (sjever-jug) i decumanus (istok-

zapad). Četiri dijela grada dobivena na taj način, mogla su se dalje dijeliti ili širiti

prema potrebi, a vjerojatno je bio izveden iz tlocrta etrurskih vojnih logora. Čini se,

međutim, da sustav odražava i vjerovanje prema kojem su Etruščani dijelili nebo na

područja prema četiri strane svijeta, a svoje su hramove postavljali duž osi sjever-jug.

Etruščani su Rimljanima predali znanje o gradnji utvrda, mostova, vodovoda i

odvodnih sustava, no jedva da se išta od tih građevinskih pothvata očuvalo do danas.

8

Slika 10. Kapitolij

Slika 11. Akroterij s hrama Mater Matute

Slika 12. Minerva

LITERATURA

O. J. BRENDEL, Etruscan Art, Harmondsworth, 1978. V. POULSEN, Etrurska umetnost, Beograd, 1976. N. SPIVEY, Etruscan art, London-New York, 1997. H. KELER, Rimsko carstvo, Novi Sad, 1970.

9