69975218-mali-neobični-ljudi

biblioteka

KNJIGA ČETVRTA

Uređuje Zonan Maljković

MIRO GAVRAN

MALINEOBI ČNI

LJUDIPRIPOVIJETKE I PRIČE

mozaik knjiga Zagreb, 2000.

PRIPOVIJETKE

NAJPOSLU ŠNIJI

TRPIMIR

Dragi Doktore!Ja vam, evo, kao što očito primjećujete, pišem.

Ovo nije obično pismo, to je nešto više od pisma, jer već sad slutim da ću kad dođem na kraj imati mnogo toga napisanoga. Dok vam ovo pišem zatvoren sam u sobi broj 16 (za miroljubive) s Jankom i Milenkom. Znam da ste vi zaslužni što nisam više u onoj odvrat-noj sobetini s agresivcima, pa koristim stoga dakle priliku da vam se zahvalim: HVALA. Da ne zaboravim: Ja koji vam ovo pišem vaš sam najposlušniji bolesnik Trpimir. Ispričavam se što vam uopće pišem, znam da ste vi na zaslužnom godišnjem odmoru i da bi najra-dije zaboravili nas - svoje vjerne pacijente, ali s druge strane morate razumjeti i moju situaciju: nije lako usred ljeta biti zatvoren u četiri zida bez ikakve nade za skorašnji izlazak. Dragi Doktore, još jednom vam se ispričavam radi uznemiravanja, ali da odmah pri-jeđemo na stvar, tj. u čemu je problem:

Ja sam, kao što možda znate ili ne znate, u ovoj ludnici (drugu riječ ne mogu upotrijebiti) već tri godi-

MIRO GAVRAN MALI NEOBIČNI LJUDI

ne, i sad - da sam lud: hajde de, ne bih imao ništa protiv da me držite sto godina tj. doživotno, ali ovako: kud je grijeh, kud džabe koštam državu, kud ne mogu izdržati u ovome mome stanju. Vi ste došli k nama tek prije četiri mjeseca, pa ste već shvatili da meni nije mjesto u velikoj sobi među agresivcima, te se ja stoga dakle nadam da ćete vi najlakše shvatiti da meni uopće nije mjesto ovdje gdje sam sad na svoju sramotu. A kad shvatite da meni ovdje nije mjesto, onda ćete valjda potpisati tu nesretnu otpusnicu. Meni je jasno daje potpisivanje otpusnica za vas nezgodna stvar, jer ako bivši bolesnik napravi neku svinjariju, onda ste vi krivi, ali ja vam mogu jamčiti svojim životom, pošte-njem i razumom da vas neću iznevjeriti. Dragi Dokto-re, znam da ste vi ozbiljan čovjek, znam da ni vi niste travu pasli, i znam da vi želite da vam ja dadem potrebne dokaze o svome razumu. - Spreman sam dokaze o svome razumu istresti pred vaše oči, pa da možete mirno prosuditi jesam lija luđak, ili ja nisam luđak. Dugo sam razmišljao na koji bih vas način mogao uvjeriti u svoj razum, dok se napokon nisam dosjetio. Naime: došao sam na ideju da kao dokaz svog zdravog stanja napišem, ovako po sjećanju, povijest Hrvata. 0 Hrvatima sam mnogo čitao, sedam debelih knjiga, ali sad, ovdje, pri ruci, jasna stvar, nemam ni udžbenik, a kamoli pravu znanstvenu knjigu. E pa ja sam ovako mislio: gdje može biti lud onaj čovjek koji je u stanju po sjećanju napisati povijest jednog naroda, pa sam izvukao zaključak da ću, napišem li tu povijest dobro, u vašim očima dobiti na cijeni, i da ćete vi onda

bez straha i bez natezanja potpisati onu nesretnu otpusnicu. S druge strane: ja nisam školovan čovjek, i znam da malo znam, ali povijesne sam knjige zavolio, još u šestom razredu osnovne i, uz crtane romane, to je bila moja glavna literatura, pa ako uzmete i to u obzir, onda će, bez sumnje, ta povijest, koju ću napi-sati, u vašim očima još više dobiti na cijeni. I tako: skapavajući od dosade i buljeći u moje sobne drugove Janka i Milenka, rekao sam sebi: Trpimire, dođi na neku pametnu ideju, i izvadi se iz ovih govana dok se nisi utopio u njima. I došao sam na tu ideju da vas uvjerim u svoju pamet. Stoga dakle u tom smislu zamolio sam Višu Medicinsku Sestru Anđu da mi dade ovu veliku bilježnicu i kemijsku olovčicu, pa da ovu bilježnicu upotrijebim kao pismo, a kad pismo tj. povijest Hrvata dovršim, onda ću zamoliti Višu Medi-cinsku Sestru Anđu da vam pošalje na Makarsku rivijeru, i da vi to ondje u miru pročitate. Koristim priliku da vas izvijestim da sam naišao na razumije-vanje kod Više Medicinske Sestre Anđe i da mije ona izišla u susret, i kao što je očito dala i bilježnicu i kemijsku, pa sad što mi nebo dade - uzdam se u svoje sjećanje i poznavanje hrvatske prošlosti. Baš me sad Milenko pita što ja to pišem, a ja reko: povijest Hrvata, a on misli da ga zavitlavam. Dragi Doktore, ako ne-mate ništa protiv, ja bih otpočeo s ovim amatersko--znanstvenim radom, i napisao bih vam to što sam obećao. Kako bi to ličilo na pravi pravcati znanstveni rad i na pravu knjigu, ja ću to sve izdijeliti na poglav-lja, i svako poglavlje posebno označiti.

MIRO GAVRAN OVO

JE PRVO POGLAVLJE

Početkom sedmog stoljeća Hrvati su došli na Balkan. Prije svoga dolaska, živjeli su na jednom drugom mjestu. To drugo mjesto zvalo se iza Karpata. Ne zna se točno zašto su došli. Iskren da budem, meni je glupo što se za iza Karpata kaže iza Karpata, jer ako isto područje promotrimo iz perspektive Sjever-nog pola, onda je to ispred Karpata. Ali dobro, nećemo sitničariti.

To vam je seljenje bilo čudno i dugotrajno: osta-vili Hrvati Karpate, i hajd' trbuhom za kruhom, pa gdje stigneš. Povedoše sa sobom i Hrvatice, jer još nijedan narod nije pobjegao od svojih žena - čak ih i danas (13 stoljeća kasnije) te iste uporne žene slijede na putu u Njemačku, a ako i ne pođu odmah s njima, a ono kad-tad jednog ružnog dana, osvanu u Stuttgar-tu, pa što si mislio da ćeš pobjeći od mene, dok ja krepajem s djecom kod kuće, ti se ovdje švalerišeš, i sve u tom smislu.

A seoba ona bijaše mučna, moj Doktore - nije bilo kamp-prikolica, ni autostopa, čak ni Ferijalnog save-za. Nije bilo ni aviona. Ja se nikad nisam vozio u avionu, ali sam poznavao neke ljude koji su sretno sletjeli, pa su mi pričali kako je to. Trebalo je proći kroz mnoge neprijateljske zemlje, a da nevolja bude veća, te zemlje pune divljih ljudi tzv. divljaka, što školu nisu ni omirisali. Istina, ni mi Hrvati u to vrijeme nismo bili baš pitomi, ali opet uzmite kako je to: ne poznaješ teren, ne poznaješ strani jezik, ne poznaješ geografiju, a moraš ići naprijed kao muha

MALI NEOBIČNI LJUDI

bez glave - moraš pravo, jer nije dolazilo u obzir da se vrate tamo iza Karpata. Gdje bi se od sramote vratili praznih ruku, cijeli svijet korača naprijed, a Hrvati nazad - ne ide to. A imali su Hrvati i svog vođu puta, odnosno više njih. Bijaše petero braće: Lovelos, Klu-kas, Muhlo, Kosences, Hrobatos i dvije sestre: Tuga i Buga. Oni dovedoše Hrvate na Balkan. A na Balkanu: da vidiš belaja. Naime, nisu samo Hrvati bili skloni putovanju - prije njih pođoše Avari, i prije njih dođoše. Došli Avari na Balkan, a tu Iliri i Tračani - starosje-dioci. Što da rade starosjedioci nego sjede i ne miču se. A Avari lukava rasa, neće odmah da se tuku s ovima, nego fol kažu: mi došli na more da se malo pro-brčkamo, pa ako može pošteno ćemo platiti i bora-višnu taksu i spavanje i korištenje zahoda. Na tu ponudu Iliri i Tračani sazvaše sastanak, pa prodisku-tiraše novonastalu situaciju. Odlučiše da će primiti Avare kao goste - turiste uz papreno visoku cijenu. -Avari prihvatiše.

Nije prošlo desetak dana: Avari ti skaču po Ja-dranu, kupaju se, viču, plivaju, sunčaju se. Dok su se Avari zabavljali na plaži, njih su kroz prozore proma-trale Ilirke i Tračanke. Gledaju u one raspomamljene Avare, i sve misle kako su njihovi muževi dosadni, neveseli, ružni. Omiliše im Avarčići, pa se s vremenom pozaljubljivaše u njih. A žene kao žene: pričaju o svemu, povjeravaju se jedna drugoj, dođe Ilirka Tra-čanki, kaže: joj, zavoljela sam onog Avarčića, dođe Tračanka Ilirki pa joj kaže: ja sam zavoljela onog drugog. I uskoro vide one da se svaka zaljubila u nekog


od Avara, i da je svakoj njezin muž izišao na nos. A žene ko žene: odmah se iz organizirale i kažu: te i te noći, točno u ponoć, ima da svaka od nas ubije svog muža, i Avari su naši. Rečeno - učinjeno.

Tako su Avari zauzeli Balkan.Dragi Doktore, prije nego nastavim govoriti o

Hrvatima, moram vam reći da sam sad sve ovo o Avarima pročitao Janku i Milenku, i sad kaže meni Janko da to s Avarima nije bilo tako, već ovako:

Došli Avari na Balkan ko bajagi na logorovanje. Iliri i Tračani im dopustili da razapnu šatore, sve misleći: neka vide našu zemlju, pa nek nas reklamira-ju. Jedne noći Avari pohvataše Ilire i Tračane i baciše ih u rezervate. Tako su, kaže Janko, Avari zagospo-darili Balkanom. Ne bih sad htio polemizirati s Jan-kom, jer nije toliko važno kako su Avari došli nego što je bilo kad su ih Hrvati zatekli ovdje. A evo kako je bilo: Avari se već na Balkanu raskokodakali kao kod svoje kuće, sve misleći: kad osvojih jednom djevojku, to je zauvijek. A nije - poznato je iz iskustva daje teže zadržati nego zadobiti. I tako se Avari šepure po Balkanu, kad evo ti Hrvata: kuc, kuc, mi došli. Avari za oružje, kažu: ovo je naše, odbijte. Hrvati kažu: nismo toliki put prevalili, pa da se vratimo neobavlje-na posla.

- Sto nas briga za vaš posao, ovdje nemate štotražiti, gubite se odakle ste došli - kažu njima Avari.

- Što nas tjerate, pa ima mjesta i za jedne i zadruge - kažu Hrvati.

- Nema, pa nema - zapeli Avari, i još kažu:

- Bolje se sami čistite, nego da vas mi čistimo.E tad pregori Hrvatima, pa im rekoše:- Vidjet ćemo tko će koga počistiti - pa im još

rekoše:- Dođite na onu čistinu, sutra u podne, pa da

podijelimo megdan.A onda bio takav običaj: kad želiš s nekim rato-

vati, izabereš jednu poljanu i zakažeš sastanak, kao da ćete na piknik, a ne u klanje.

I dođoše sutra jedni, dođoše i drugi. Hrpa Avara protiv hrpe Hrvata. Ponesoše oružje i jedni i drugi, tko je imao konja na konju, a tko nije pješke. Krenuše Avari na Hrvate, krenuše Hrvati na Avare, pa opali ga Mileva. Poljubiše se negdje nasred poljane, iskre sijevnuše, ljudi vrisnuše. Mlati, udri, bodi. Nadiru jedni, nadiru drugi. Hrabri jedni, hrabri drugi. Na trenutak misliš pobijedit će ovi, na trenutak misliš pobijedit će oni. I da ne duljim više -pobijediše Hrvati. Bitka je, kao što se dade zaključiti iz opisa, bila žesto-ka, a trajala je dobra četiri sata. Kad je završila ta makljaža, ostalo ondje crijeva i crijeva, možeš ih lopa-tama zgrtati, i vala nitko ne zna koje je čiji jednjak, koja je čija ruka. Ali neću više pisati o ratnim straho-tama, dragi Doktore, jer možda vi baš sad na plaži grickate svoj treći sendvič, a poslije toga vas čeka košarica breskvi, i što da vam ja to sad ogadim, nisam toliki seljak, mada seljak jesam.

.....J ]

MIRO GAVRAN

DRUGO POGLAVLJE

Poslije bitke s Avarima, Hrvati su priredili goz-bu i proslavili pobjedu. Bili su sretni, mislili su da su ovi krajevi zauvijek njihovi. Ali, ne lezi vraže, pokaza-lo se da su se prerano obradovali. Dobro kaže ona narodna poslovica: Prvo hopni, pa reci skok.

Početkom devetog stoljeća uzjahaše Hrvatima na leđa Franci i ubrzo ih počeše pokrštavati, kažu: ne valjaju vaši bogovi, zaboravite ih, oni su historijska zabluda, samo je jedan Bog. A Hrvati što će, porazmi-sliše, pa ovako rekoše: lakše je služiti jednom Bogu, nego desetorici, hajde, može, uzimamo to kršćanstvo.

Kuburili su tako nekako pod tim Francima sve do 845. godine kad je za kneza došao moj imenjak Trpimir, kojeg smatraju prvim nezavisnim vladarom Hrvatske. Inače, to deveto stoljeće bilo vam je, moj Doktore, nekako naopako: opali Bizant po Hrvatima sjedne strane, opališe Mlečani s druge strane, krvi se s ovima, krvi se s onima, plaćaj danak jednima, plaćaj danak drugima, životinjsko neko stoljeće, da te Bog sačuva. Umjesto da i s jednima i s drugima sjednemo, mi Hrvati, pa kao ljudi popričamo: što ima novo kod vas, a kod vas, pa da zajedno gradimo nasipe i gradove, da zajedno pravimo brodove, studente da razmjenju-jemo. Ma jok, ne ide to, sa susjedima još najluđe. Sve ono ko bajagi imaš slobodu, a u stvari nemaš. Mlečani viču daj u naš fond toliko i toliko, Bizant viče daj toliko i toliko nama, inače će biti belaja. I što ćeš, daješ, plaćaš, s rogatim se nije bosti. Onda ti ta sloboda i samostalnost dođu gorke, kao da nisu prave, već um-


jetne - od PVC-a. Sad mi, dragi Doktore, Milenko mulja da sam ono s Avarima iskrivio, da su, kaže, Hrvati zajedno s Avarima putovali i osvajali teren, a tek se poslije možda malo zakrvili. Ja sam mu rekao, s oproštenjem, da ne sere, i ne bih se sad opet vraćao na Avare ni za milijun dinara. Dakle, stao sam u devetom stoljeću, u vremenu hrvatskih knezova. Kra-jem tog devetog stoljeća stanje se malo popravilo -Hrvati su ojačali, pogotovo na moru, i susjedi su ih počeli ozbiljnije uvažavati. Evo se polako primičem svijetlom trenutku Hrvatske povijesti, hoću reći: go-dini 925-oj, kad je knez Tomislav postao prvi kralj Hrvata.

Znate što, dragi Doktore, vidim ja da ova moja pisanija postaje dosadna. Zato ću sad primijeniti jedan spasilački postupak, koji je poznat pod nazivom ro-mansiranje povijesti - uvest ću neke žive ljude u ovaj znanstveni rad, da vam ne bi bilo dosadno čitati, dok se sunčate na plaži i gledate mlade kupačice kako plivaju leptir stilom. Dakle ovako: dok su Hrvati još putovali prema Balkanskom poluotoku, među njima je bio jedan mladi ovčar, a zvao se Miljenko Marunov.

Miljenko Marunov je tjerao svoje stado ovaca prema ovim našim krajevima i sviruckao neku svoju pjesmicu na vrbovu frulicu. Miljenko je bio crnokos, visok, jak itd. Miljenko Marunov je bio zreo za ženid-bu. U toj istoj klapi, s kojom je on putovao, bila je i jedna prelijepa dugokosa vitka djevojka po imenu Ljubinka. Miljenko i Ljubinka su se gledali i osmjehi-vali jedno drugome, prašina se dizala putem kojim su


prolazili, ali i kroz prašinu se vidi da li ti se netko osmjehuje ili ti mater psuje. U ono vrijeme bio je običaj da djevojka baci kamenčić u glavu mladiću koji joj se sviđa. Mjesecima se Miljenko nadao da će ga pogoditi Ljubinkin kamen, al' džaba, ona se samo osmjehuje i ništa. Miljenku je dolazilo da poživčani, znate već kako je to kad čovjek naleti na žensku koja oteže, pa te samo nadražuje i živcira, a vrijeme leti kao mahni-to, i samo osjećaš da iz dana u dan imaš sve manju šansu.

Ali, svaki bedem je savladiv. I stvarno: jedne večeri dok je Miljenko obilazio svoje stado, čvrknu ga kamen o glavu. On se sav sretan okrenu i ugleda Ljubinku kako mu se osmjehuje. On joj priđe i kaže: baš mi se sviđaš, hoćeš se udati za mene. A ona kaže: naravno da hoću, zato sam se i nabacila kamenom na tebe. Sutradan se oni vjenčaju. I sad su Miljenko i Ljubinka zajedno tjerali svoje ovce prema Balkanu. U to vrijeme njihovo je stado brojilo 120 ovaca. Miljenko je maštao kako će se u budućnosti ovce razmnožiti i kako će po Balkanu veselo trčkarati nekoliko tisuća njegovih papaka. Međutim, Miljenka su čekali teški dani: pred bitku s Avarima uzeše mu za nahraniti vojsku pet ovaca. Stado spade na 115 životinja. Htio se Miljenko pobuniti, ali vojnici kažu: ako ne daš nama, znači da simpatiziraš Avare. I što će jadan, morao je dokazati da ne simpatizira neprijatelja.

Poslije bitke s neprijateljima naseliše se u selu koje se zvalo Lukovina. Ondje im se sredinom osmog stoljeća rodio sin po imenu Josip. Ljubinka je već tada i

naslutila da bi moglo doći do pokrštavanja, pa je na vrijeme sinu dala kršćansko ime. Dakle, da rezimi-ram: Ljubinka + Miljenko + Josip + 115 ovaca.

Dragi Doktore, vi ste sretan čovjek, a da to možda i ne znate, vi se sad brčkate u moru, a ja sjedim kao sinja kukavica i čvrčkam po ovoj jadnoj bilježnici. Vi sigurno, kao pismen čovjek, mislite za ovo što ja pišem, da je mačji kašalj, i u tom smislu, hoću reći, mislite da ovo nije veliki napor. E, pa ja vas uvjeravam daje to veliki napor i da bih radije tri dana bez predaha plivao, nego pet minuta pisao.

Nije prošlo ni pedesetak godina od Josipova ro-đenja, a jadni mladić uhvati neku boleštinu, ni ime joj se ne zna, i pade u postelju. Miljenku postade jasno da mu sin neće biti od pomoći kad starost pristigne. Zvali su vračare da otjeraju uroke sa Josipa, davali mu najzdraviju hranu, masirali ga i prali u toploj vodi -ali mladiću je bilo sve gore i gore. Josip je bio na samrti. Da nevolja bude veća, početkom devetog sto-ljeća, navalila bizantska vojska, Marunovi se pokupiše i bjež na sjever. U toj bježaniji izgubiše još pet ovaca i sad je stado brojilo 110 životinja. Poslije te papazja-nije vratiše se u Lukovinu, popraviše razrušenu ku-ćicu i nastaviše.... što nastaviše? - Ma nastaviše živje-ti, što da se sad prenemažem i još nešto izmišljam.

Nedugo iza toga dođe slavna 925-a godina i To-mislav postade kralj. Hrvati su bili sretni što su dobili svog vlastitog kralja, ponosni, sve u nekom zanosu. Nije mala stvar imati svoga kralja, a ne kao do tada: stranca. Marunovi su na dan krunidbe priredili slavlje

MIRO GAVRAN

u svojoj kući: Ljubinka je ispekla velikog pijetla, a Miljenko je iz podruma donio pet litara medovine, čak se i Josip malo pridigao iz postelje, a i dobio nešto krvi u licu, za čovjeka na samrti, izgledao je sasvim dobro. Trgnuše ti oni litru-dvije medovine, zapjevaše, razga-lamiše se, slave kralja Tomislava i komadaju pijetla. Kad, što će biti - odjednom netko na vratima: kuc, kuc, oni: slobodno. Kad, ulaze perjanici i kažu: kralj Tomislav skuplja vojsku za borbu s Mađarima, vaša kuća mora dati pet ovaca za nahraniti ratnike. Nemoj-te ljudi, reče Miljenko, rastepst će mi se stado, vidite da mi je sin na samrti, ovce su svo moje blago, imajte dušu i ne dirajte mi u njih. Ali jok, perjanici ne popuštaju, kažu: ne može vojska travu pasti, daj živo-tinje, ili ćeš pred vojni sud. I tako se Marunovima stado svelo na 105 ovaca. Miljenko je plakao, a Ljubin-ka gaje tješila: Ne plači Miljenko, bit će bolje, jednoga dana će se naše stado razmnožiti i ti ćeš biti najveći ovčar na Balkanu.

TREĆE POGLAVLJE

Dragi moj Doktore, kad sam dovršio prethodno poglavlje dobili smo ručak. Ne bih sad htio, ovom prilikom i u ovoj situaciji kritizirati našu bolničku kuhinju, ali ne mogu ne reći koje se patnje za moj želudac tu rađaju. Dragi Doktore, mi možda i jesmo luđaci, ali od ove hrane ni Tesla ne bi ostao normalan. Predložio bih da se hrana nama namijenjena, u znan-stvene svrhe baci psima i mačkama, pa ako životinje prežive, neću se više buniti.


Kad smo zgotovili ručak dogodila se jedna nezgo-dacija i navukli se oblaci i počela kiša, a Janko se popeo na krevet i počeo vikati: dolazi potop, ljudi dolazi potop, spašavaj se tko može, trebali smo na vrijeme napraviti Noevu barku, gotovi smo, gotovo je, nebo se otvorilo, tonemo, mi tonemo. I dok je on vikao znoj mu se cijedio po licu, i jadnik se u hlače upiškio, pa sad soba na sol miriše. Ta je dernjava trajala nekih desetak minuta, a onda se umirio. Žao mi ga, Doktore, znam daje taj njegov strah iskren, on to stvarno osjeća da dolazi potop, i svaki put kad počne kiša istu muku Janko preživljava. Da se razumijemo: nemam ja ništa protiv Janka, pozitivan je to čovjek, ne bi taj mrava zgazio, ali je, eto, malo skrenuo, to s tim potopom, i bezvezno mi je što ja moram biti pod istim krovom s takvim luđacima, ja koji sam zdrav, normalan i prise-ban, ja koji nemam nikakvih halucinacija, ja koji ne umišljam da sam historijska ličnost, ja koji znam čitati i pisati, ja koji znam napraviti riblji paprikaš da čovjek prevrne očima od divljenja, ja koji sam pročitao na tisuće crtanih romana i sedam knjiga o povijesti, ja koji nikad nikome nisam rekao »tamo se«, ja koji poštujem svakog čovjeka, ako je čovjek, ja koji volim malu djecu i ukazujem dužno poštovanje starijima. Pa zar je meni mjesto u ludnici??? - Nije, uvjeravam vas da nije. Zar bi mahnit čovjek bio sposoban za pisanje znanstvenog rada po sjećanju, bez ijedne stručne knji-ge pri ruci? E, moj Doktore, zaglavio sam ja u krivoj kući, tj. ludnici. Ne zamjerite mi, ali ja ne znam bolji naziv za ovu ustanovu, svaki drugi je nešto cile-mile, a smisao je isti.

MIRO GAVRAN

•ti^desetom i jedanaestom stoljeću smjenjivali su *§."_ se hrvatski kraljevi - neki

su bili dobri, neki loši, neke je narod volio, a neke nije. Marunovi su i dalje živjeli u svojoj Lukovini kao nezaobilazni svjedoci burne prošlosti. Miljenko je s nesmanjenim žarom čuvao ovce, šišao ih i hranio, Josip je i dalje bio na samrti, onako boležljiv i iznemogao najviše je vremena provodio u krevetu, tek za doručak, ručak i večeru se pridizao, promrljao po tanjuru i hajd' nazad u perinu. Ljubinka je imala i jednu krupnu malu slabost, nezgodno je to za reći, moj Doktore, ali čovjek je čovjek ne samo po svojim vrlinama već i po slabostima, i da pored gore spomenutih vrlina ne dometnem i jednu manu, vi biste rekli: e moj Trpimire, kakvog si to anemičnog jednodimenzionalnog junaka stvorio, i to ženskog spola, kakva ti je to žena u koje sve štima, to bi rekli, mogu se kladiti, pa ja baš stoga dakle moram iznijeti i tu Ljubinkinu negativnost u cilju njezine živototvorne punoće i literarne uvjerljivosti. Naime: Ljubinka je bila neizlječiva nimfomanka - stalno je imala potrebu za muškarcem, je li. Saznao je Trpimir za tu njezinu karakternu crtu, još u vrijeme seobe, kad se noću Ljubinka izvlačila iz njegova umornog zagrljaja i odlazila u potjeru za odmornim nomadima. U Lukovini, skoro da niste mogli naći čovjeka koji nije imao čast s Ljubinkom. U trenucima kad bi joj došlo gusto, tj. kad bi osjetila potrebu za integracijom sa suprotnim spolom, presrela bi prvog čovjeka koji naiđe i predložila mu da se potucaju. Pastiri su se luko-vački toliko navikli na nju, da su govorili »naša Lju-


binka«, a njoj je jadnici po sedam-osam puta na dan dolazila ta potreba za muškim mesom. Prvih stotinjak godina Lukovčani su čak bili sretni što imaju takvu jednu rasnu darežljivu žensku u selu, međutim: s vremenom se i oni zamoriše, jer morate znati da kad Ljubinka zajaše na svoju žrtvu, ta ne silazi dok čovje-ku ne popije i zadnju kap krvi. Počeše je izbjegavati i bježati od nje. U novonastaloj situaciji Ljubinki je kao rješenje problema poslužio nož - nabavila je u nekog kovača iz susjednog sela veliki nož, i onda je s nožem u ruci presretala ljude i prijetila im da će ih zaklati ako je ne potucaju. A ljudi kao ljudi, misle: bolje okinuti ovu budalu, nego ostati bez glave. Oni nisu mogli znati daje Ljubinka folirala to s klanjem, pa su pokorno stupali u simbiozu s njom. Da nevolja bude gora, Ljubinka je osjećala strašno veliku grižnju sav-jesti zbog svojih izvanbračnih avantura. Ta grižnja savjesti je bila toliko jezivo velika, da ja to riječima ne mogu ni opisati. Voljela je ona svoga Miljenka i Mi-ljenko je volio nju, ali kao da čovjek solistički može zasitit ženu nimfomanku. Ljubinku je pekla savjest. Miljenku je bilo teško u srcu, mada se pomirio s tim kao s elementarnom nepogodom. Navečer, u krevetu, Ljubinka bi se od grižnje savjesti rasplakala na Mi-ljenkovu ramenu i pokajničkim glasom rekla: Ja sam ti najgora kurva na Balkanu, znam da nisam vrijedna ni tvoga malog prsta, oprosti mi što sam te i danas varala s mnogim muškarcima, oprosti mi što ću te i sutra varati, to je jače od mene - i tad bi mu Ljubinka nabrojila imena svih Lukovčana s kojima se u toku

MIRO GAVRAN

proteklog dana sudarila. - Daj bar imena ne spominji - kaže Miljenko. - Lakše mi je pri duši, kad ti sve otkrijem, ne želim pred tobom imati nikakvih tajni -odgovara Ljubinka. - Dobro, hajde smiri se, kad se mora: mora se, znam ja da me ti ne bi varala da to tako nije suđeno, nema veze, glavno da se mi volimo -umiruje je Miljenko, a u grlu mu suho i kao da netko drugi govori na njegova usta, čisto druga boja glasa.

Vi ste, dragi Doktore, očito, primijetili da ja za-reze dosta nevjesto upotrebljavam, više po sluhu nego po propisu tj. pravopisu. Odmah bih se htio tim povo-dom koristeći ovu priliku ispričati zbog toga. Naime, evo gdje je korijen tome: dok sam bio u osnovnoj baš kad se učili zarezi, mene zadesila prehlada i tempera-tura, a kaže moja Matera: e nećeš ići u školu dok ne ozdraviš, nisam ja svoga sina našla na ulici. A ja, iskren da budem, sav sretan - nije mi mirisala škola, što ja znam zašto. Jasno da u ono vrijeme nisam mogao ni pretpostavljati da ću vam pisati ovakvo znanstveno-amatersko pismo, i da će mi za njega trebati zarezi. Ma, da sam samo naslutio tako nešto, stisnuo bih zube i otišao u školu, da vi, moj Doktore, ne morate čitati ovo nasilje nad pravopisom i grama-tikom. Tu prehladu sam navukao kupeći puževe po kiši s mojim najboljim prijateljima Grgom i Malim Radojicom. U zadruzi su za ljigavce davali dobre pare, pa smo se dali na posao koji je, eto, u obrazovnom pogledu završio katastrofalno. Vi ćete sad reći: ako već nisi bio na satu, mogao si prepisati od nekoga tu lekciju o zarezima. Vjerujte mi, nisam mogao, a htio


sam, ali evo stoje bilo: Donio meni moj, gore spome-nuti prijatelj Grga svoju bilježnicu, iz materinskog jezika, ja da ću prepisati, a ono: ne može. Grga je svu bilježnicu zaflekao pekmezom, a uz to: imao je takav rukopis, daje isto kao da ga nije imao. Onda mije Grga pričao što je bilo novo u školi, tko se s kime potukao, i slične aktualnosti, a na nastavni plan i program potpuno smo zaboravili.

Ne znam, dragi Doktore, jeste li vi u djetinjstvu imali takvih prijatelja kao stoje Grga. Ako niste to je prava nenadoknadiva šteta. Taj Grga je stvarno faca i pol - otac mu se udavio u Savi, izvlačeći trupce, još dok je Grga kunjao u majčinoj utrobi. Uvijek je on imao pune džepove kamenja, zahvaljujući tome, pošti-vali su ga seoski huligani. Moram priznati da je bio malo nagal i otresit prema neznancima, ali prema meni i Malom Radojici nikad. Imao je on onu prokletu padavicu, ali to ga treslo jedva dvaput godišnje, i to po pola minute. Samo padne na zemlju, poput klade, malo se trza i svršena stvar. A ljudi o toj padavici pričaju kao da je kolera - pojma nemaju. Zanimljivo je to što bi se njemu uvijek na tri dana prije pada-vičarenja mozak probistrio, i to više nije bio onaj isti Grga - odjednom bi znao i matematiku i prirodu i društvo i materinski jezik, skroz neki drugi Grga, pametan poput digitrona. To ga je izvuklo na kraju petog razreda, sjećam se kao daje sad bilo: Zadnji dani škole, ludnica živa, jedinica kao kiše, svi uče za polud-jet, odjednom ti se u glavi sve smućka i čini ti se da više ništa ne znaš. Kažem: došli zadnji dani školske

MIRO GAVRAN

godine, a Grgi šest kolčeva u imeniku. Dođemo mi u školu, u ponedjeljak dopodne, a ono baš tad Grgu uhvati njegovo predpadavičarsko stanje. Nastavnik iz matematike počeo zaokruživati ocjene, okrene jednog đaka, nešto malo priupita, pa mu zaokruži ocjenu, meni kaže: Trpimire, da li ti je dovoljna dvojka, reko: i previše, okrene neku maminu mazu, kaže: ti ćeš mi za peticu još odgovarati, okrene Grginu stranicu u imeniku, samo se osmjehne i kaže: kod tebe nemam što da razmišljam, nitko svoju ocjenu nije zaslužio kao što si ti svoju jedinicu, i da će da mu zaokruži, kad Grga kaže: druže nastavnice ja bih odgovarao, kaže nastavnik: ma šta ima da odgovaraš kad si iz svih kontrolnih podobivao jedinice, kad pojma nemaš, šta imaš ti da odgovaraš. Ali Grga zapeo da odgovara, pa da umiri savjest nastavnik mu postavi jedan zadatak, a Grga ga od prve riješi, nastavnik mu postavi drugi zadatak, Grga i drugi točno izradi, postavio je njemu nastavnik do kraja sata još pet najtežih zadataka i sve ih je Grga izradio. Malo je falilo da cijeli razred padne u nesvijest od čuđenja, samo smo ja i Mali Radojica znali da se radi o padavici. U ta tri dana Grga je poispravljao sve jedinice i prošao bez problema. Na godinu, u šestom razredu, opet je na kraju imao punu kapu jedinica i opet je čekao ono predpadavičarsko raspoloženje, ali ga nije dočekao - udarila ga padavica tek trećeg dana ljetnih praznika. Nakon stoje izgubio tu godinu, Grga je digao ruke od obrazovanja, i bogme ga njegova matera ni šibom nije mogla natjerati da nastavi školovanje.


Dragi moj Doktore, evo je već vrijeme za večeru, a kad to obavim, morat ću na spavanje. To mi je stvarno najgore u svem ovom luđačkom životu, što moram lijegat kad i kokoši. Vi se sad sigurno spremate za izlazak u bar, s gospođom svojom pod rukom. Blago vama, moj Doktore, ja moram s Milenkom i Jankom i dan i noć, ali valjda će se i to uskoro završiti, kad se uvjerite u moje zdravorazumsko stanje, i potpišete tu vražju otpusnicu. Laku noć, Doktore. Dobro se prove-dite.

ČETVRTO POGLAVLJE

Krajem jedanaestog stoljeća, točnije 1083. godi-ne zbio se u Hrvatskoj jedan događaj, koji ću ja sad iznijeti po sjećanju na »Ljetopis popaDukljanina« gdje sam to i pročitao. Naime: u to vrijeme Hrvatskom je vladao Zvonimir, volio ga narod, voljeli ga i dvorjani. Jednog dana od svetog oca pape dođe poziv da se hrvatska vojska pridruži križarskom pohodu na islam u smislu oslobađanja Svete zemlje. Zvonimir odluči da će krenuti u borbu protiv neprijatelja vjere, i rado-snim glasom priopći odluku svojim podanicima. Na to dvorjani rekoše: nećemo mi svoje kuće i žene na-puštati, nećemo ostavljati svoje bašče i kokoši, bolje da sad umre Zvonimir nego da mi svoje kosti posijemo u tuđem svijetu, i skočiše na svoga kralja i bodežima ga sasjekoše. Međutim, prije nego što će izdahnuti, Zvonimir reče: Proklinjem vas nevjerni Hrvati, pro-klinjem vas Bogom i svim svecima i sobom i nedostoj-nom smrću svojom i da Bog da nikad ne imali vladara

MIRO GAVRAN

koji govori vašim jezikom, nego vazda bili tuđem jeziku podložni. - To rekavši dušu pusti, a Hrvate ostavi da žive pod teretom njegova strašnog proklet-stva.

I stvarno, nije prošlo dugo, a Hrvatskom zago-spodari obitelj Arpadovića iz Ugarske. Prvi od Arpa-dovića bijaše neki Koloman. Nakon što se, u Biogradu na moru, okrunio za hrvatskog kralja, pođe ti on u obilazak hrvatskih gradova. Put ga nanese pokraj Lukovine i, na nesreću, naleti na Miljenkovo stado.

- Lijepe ovce - reče Koloman.- Jest vala, lijepe - odgovori pratnja njegova.- Pa da se počastimo ovčetinom - predloži Kolo

man.- Svakako, vaše veličanstvo - odvrati pratnja

njegova.Uhvatiše deset ovaca, ispekoše ih i proždrše.

Miljenko je sve to promatrao suznih očiju iz obližnje šumice, promatrao je i kako je cijela Kolomanova pratnja kušavši njegove ovce kušala i njegovu ženu Ljubinku. Ostalo mu je 95 ovaca.

PETO POGLAVLJE

Dragi Doktore, sve ovo moje piskaranje usmje-reno je samo jednom cilju: dokazivanju zdrave svijesti i nepomućenosti duha. U tom smislu koristim priliku da vas upoznam sa obiteljskom sredinom iz koje sam potekao, ponikao, rodio se te rastao i razvijao se kao zdrava jedinka svjesna svojih prava i obveza koje život


nameće. Moram vas upoznati sa svojim stvoriteljima tj. roditeljima, da ne mislite da sam jedan od onih što vuku korijen od zla oca i od gore matere. Moj Ćaća vam je rođen u Hercegovini prije pedeset godina tj. prije pola stoljeća, po zanimanju što bi se reklo seljak, pismen, miroljubiv, nikad me nije mlatio, skoro nikad ružnu riječ rekao. Stvarno Ćaća i po. Moja Matera je

rođena u Bosni, dvije godine mlada od Ćaće i, stoje za ženski rod začuđujuće, izrazito šutljiva osoba. Znalo je proći i po dva-tri dana, a da moja Matera doslovno ni riječ ne progovori. - Takva priroda, samo gleda u sugovornika i s vremena na vrijeme se osmjehne ili klimne glavom. Da sam od nje učio govoriti, ostao bih mutav. Sad ćete vi, moj Doktore, zapitati: a gdje se sretoše tvoj Ćaća i tvoja Matera, kad je on Hercegovac, a ona Bosanka? - E, moram vas upoznati s jednom malom obiteljskom legendom: sretoše se i zavolješe za vrijeme sezonskih radova u Vojvodini. Nije prošlo ni pola godine, vjenčaše se, skupiše prnje i pravac u Slavoniju. Kad su došli u Slavoniju, kupili malo zem-lje, kravu i nešto svinja, pa pristupili proizvodnji potomstva: prvo su napravili mene, tri godine iza toga Bracu, onda opet trogodišnja pauza, pa napraviše

Seku. Ne znam zašto, ali ja npr. osjećam tj. takav je moj pogled na svijet i okolicu, hoću reći: meni se čini da sve prave obitelji moraju imati točno pet članova, ako je samo jedan manje, to mi je onda neka jadna krnja obitelj prozebla u snijegu, sakata i tužna, a opet: ako je samo jedan više od broja pet to je već previše i tu se ne zna tko je tko, ni za stol svi ne mogu sjesti.

MIRO GAVRAN

Nakon nekoliko godina Ćaća se zaposlio u stočnoj zadruzi, a Matera je ostala zauvijek raditi u kući. Što je znala reći naša susjeda Nevenka: nema goreg zani-manja od domaćice - nikad godišnjeg odmora. Vreme-nom je još dosta Bosanaca doselilo u moje selo, i sad se to pomiješalo, tako da ni ja za svakoga ne znam je li s ove ili s one strane Save. Znam da svaki čovjek kaže za svoje selo da je najljepše, to je razumljivo neobjektivno, i svima takvima poručujem da prvo dođu u moje selo, pa će odmah shvatiti da su bili neobjektivni smatrajući svoje najljepšim. Mogao bih vam sad, dragi Doktore, ispisati dvadeset stranica o prirodnim i ljudskim ljepotama moga sela, ali bojim se da ste vi gradski čovjek, pa ćete reći: kako se može voljeti njiva, kako se može voljeti potočić, kako se može voljeti izguljena neasvaltirana cesta puna lokvi u kojima se patke brljugaju, reći ćete kako se mogu voljeti neke krive tarabe i tamo neka zadimljena go-stionica, kako se može voljeti livada i ljudi koji nisu baš najpitomiji ni najprofinjeniji? A ja vam neću znati reći kako, jer ne priznajem ljubav koju se može rije-čima objasniti.

Dok sam vam ja ovo gore pisao, Milenko odjed-nom počeo plakati. Reko: Milenko što plačeš, a on meni veli: žao mi, kaže, što sam Rim zapalio, najiskre-nije žalim, svi misle Neron je bez srca, bez duše, a zar čovjek bez srca i duše zna plakati, o, vi krivokletnici, veli Milenko, dođite vidjeti kako me peče savjest zbog materoubojstva, peče me savjest što sam otrovao Bri-tanika, peče me savjest i što sam ubio moju vjernu


ženu Oktaviju, ali me ne peče savjest zbog Popeje Sabine koju bih ubio još sto puta da mi se sto puta ukaže prilika. Treba ubijati kurve, kurve su uništile nas rimske careve. Ja se kajem zbog grijehova svojih i stavljam vam se na raspolaganje: vodajte me po osnovnim školama da mala djeca vide velikog Nerona kako se kaje, vodajte me po školama da djeci kažem da se čuvaju kurvi, o, vi tamničari moji, čujte vapaj duše moje. - To su vam Doktore, riječi mog Milenka, i s takvim čovjekom ja živim pod istim krovom -zemljo otvori se.

Gdje sam ono stao s poviješću? Doktore, molim vas da samo malo pričekate, dok se vratim koju stra-nicu unazad i vidim u kom sam stoljeću ostavio Hrva-te. U redu je, sad mogu dalje, evo ovako: Arpadovići su vladali Hrvatskom točno od 1091. do 1301. godine. Pod njima je Hrvatima bilo i dobro i loše, kako kad. Ne mogu sad reći da su ti Arpadovići bili velike bitan-ge, ali opet: strani gazda je strani gazda, i svaki bi Hrvat volio da mu u kući nije. Miljenko je, kad je Koloman došao na vlast rekao Ljubinki: samo str-pljenja i ovi Arpadovići će proći kao što su svi do sada prošli, a Ljubinka mu odgovori: znam i ja da će proći, ali me strah da to prolaženje ne potraje predugo, a još me više strah da poslije njih ne dođe netko triput luđi.

Za vrijeme Arpadovića doživješe Hrvati jedan gadan doživljaj, hoću reći sljedeće: godine 1241. doga-lopiraše na svojim konjima ludi Mongoli u pljačka-škom zanosu. Ostavljali su pustoš za sobom i bili dosta nezgodni i naopaki. Jednog dana u Lukovini zacilika

MIRO GAVRAN

crkveno zvono, a seoski knez zavika: Ljudi, Mongoli su na dva sata jahanja od nas, spašavaj se tko može. Miljenko na to uprti svog sina Josipa na leđa, uze svoju ženu Ljubinku za ruku i potjera svoje ovce bezimene u šumu. U toj bježaniji i pometnji, u onoj šumetini i divljini izgubi petnaest ovaca, koje nikad neće prežaliti. Spalo mu stado na 80 životinja. I tad je Miljenko, sjetivši se vremena kad je imao 120 ovaca, prvi put u životu pomislio da bi možda bilo bolje daje ostao iza Karpata.

A Mongoli vam kao poplava - brzo došli, brzo i otišli. Vratili se Marunovi u Lukovinu, kad: nije više Lukovina, nego Paljevina, tamo gdje su bile kuće zatekoše zgarišta. I što će jadni narod, šuti i podiže nove kuće.

ŠESTO POGLAVLJE

Dragi Doktore, vi sigurno niste imali takvih prijatelja kao što sam ja imao Grgu i Malog Radojicu. Takvi ljudi se samo jednom rađaju i samo jednom umiru. Nema toga što nas trojica nismo radili, nema toga što nas trojica nismo bili u stanju učiniti. Otjera-mo krave na pašu, i onda uživaj, zezaj se i preganjaj. Napravili smo prve puške nabijače prije desete godine života. Grga je nabavio barut na jedan način koji ja ne bih ovom prilikom iznosio, da vi na osnovu toga ne steknete loše mišljenje o mom prijatelju. Lunjali smo vam mi okolnim šumama i brdima, lunjali po selima (sva trojica na jednom biciklu) tukli se s drugim


bandama, nikad među sobom, bili zajedno i u dobru i u zlu. U jesen, kad se peče rakija, onda biva ovako: npr. Grgina matera peče rakiju - u pecari smo obavez-no Mali Radojica i ja, ili npr. ovako: moji peku rakiju - u pecari su obavezno neizostavno Grga i Mali. Tako smo mi uvijek jedni drugima pomagali i bili zajedno. A tog pečenja rakije nekako mi najslađe sjećati se, milina Božja: nalijevaš vodu u kotao, malo okrećeš da ne zagori šljiva u kazanu, ložiš vatru - posao lagan, jednostavan, sjediš kao beg, pričaš, u najbližoj njivi natrgaš mladih kukuruza, pečeš ih, grickaš, zalijevaš rakijicom. Što je najvažnije u takvim bi se zgodama uvijek našla Radojičina harmonika. Ne bih htio, dragi Doktore, da vi pomislite kako ja sad koristim priliku i pravim reklamu svom prijatelju, ali teško je ne reći kakav je maher na harmonici bio Mali Radojica. Mo-gao je koji hoće čovjek iz koje hoćeš republike i pokra-jine doći i reći: znaš li ovo, i onako usnama zafićukati neku pjesmu za koju nitko živ nije čuo, a Radojica bi mu je na licu mjesta u totalu cijelu odsvirao. Ali nije samo u tome njegova harmonikaška vrlina, hoću reći nije štos samo u tom daje znao sve pjesme koje postoje, nego je štos u nečem drugom, tj. Mali Radojica je imao onaj osjećaj za to kad koju pjesmu treba zapjevati i nekako bi te, a da i ne osjetiš kako, uvukao u takvo raspoloženje da si bio u stanju, onako u zanosu, pojesti čašu što ti je u ruci. Moj ga Ćaća jako volio, uvijek tražio da mu svira, a Radojica nije odbio. I onda, recimo, kad je krmokolj, je li, moj Ćaća pravi kobasice, radi se sve u šesnaest, tu je u dvorištu još ljudi što

MIRO GAVRAN

pripomažu, a na tronošcu pokraj vatre tj. uz kazan, ondje gdje se mast topi, sjedi Mali Radojica i razvlači harmoniku kao da je Žvakaća guma, on svira, a moj Ćaća pjeva i nazdravlja životu. Ako netko neupućen navrati pa vidi Ćaću onako raspjevanog i pita: što to slavite, on mu samo odvrati: slavimo što smo živi. Inače, moj Ćaća je bio takav daje od svega bio u stanju napraviti, kako da kažem, razlog za slavlje. Rođenda-ne i imendane da smo slavili ne treba ni napominjati, to se podrazumijeva, sve vjerske i državne praznike isto ne treba spominjati, slavili smo godišnjicu dana kad su se Matera i Ćaća upoznali, slavili smo godišnji-cu dana kad su se vjenčali, slavili smo godišnjicu dana kad su se Matera i Ćaća pomirili (naime: prije nekih dvadeset godina bili se nešto malo posvađali pa je Matera dva mjeseca bila kod babe) slavili smo godi-šnjicu dana kad je Braco izišao iz bolnice, nakon što se pet mjeseci hrvao s tuberkulozom, slavili smo godi-šnjicu onog dana kad je Seka pala s vrha naše trešnje i ostala čitava (ja i Ćaća smo gledali svojim rođenim očima kako pada, poslije je Ćaća rekao: e kad se onda nisam usrao u gaće od straha, neću nikad) slavili smo godišnjicu dana kad smo dovršili novu kuću, tj. use-ljenje smo slavili, slavili smo i onaj dan kad je Seka ostavila nekog Marka, huligana nad huliganima. (Ća-ća je rekao: kćeri moja, taj bi te tip upropastio, baš si me obradovala, što si ga nogirala, treba to proslaviti) slavili smo kad je Ćaća spao sa štale i slomio samo jednu ruku, slavili smo uspješne berbe i uspješna perušala, slavili smo kad se Matera živa i zdrava


vratila iz Trsta, ondje je s Društvom žena išla u jednodnevnu kupovinu, slavili smo i svaku Bracinu peticu, a Braco je bio đak i po, tako daje to bilo svakog tjedna, slavili smo i moje dvojke dok sam išao u školu, mislim da smo slavili sve živo što netko drugi nije ni pamtio, a kamoli slavio. Ali ta slavlja nisu bila ra-strošna, ni slučajno, to je bilo ovako: malo rakijice i puno pjesme, obavezno uz Radojičinu harmoniku, ako nas je više i zaplešemo. - E, moj Doktore, kad se toga sjetim dođe mi nekako teško, s kime sad da zaplešem? Neću valjda s Milenkom i Jankom, ni za pjesmu nisu - neće rimski car ove naše provincijske pjesme pjevati, ne može Janko dok misli o potopu, a da sam pjevam -ne ide, nisam navikao, kad čovjek sam pjeva pjesma šupljo odjekuje, pa kao i da ne pjeva.

Kad je umro zadnji Arpadović, prijestolja se do-kopaše Anžuvinci. Zanimljivo je spomenuti da su Karlo i njegov sin Ludovik vladali Hrvatskom svaki po četrdeset i jednu godinu. U vrijeme vladavine Karla Anžuvinca rodila se Marunovima kćerka Dragica. Miljenko i Ljubinka su bili sretni. Ubrzo je Dragica izrasla u predivnu djevojku za kojom su se okretali svi momci iz Lukovine. Dragica je bila prelijepa. To sam već napisao, ali nije loše ni ponoviti. U tom četrnae-stom stoljeću dog

Dragi Doktore, najiskrenije vam se ispričavam što je prethodna rečenica ostala nedovršena, naime crkla mi je kemijska, a rezerve nisam imao. Morao sam sačekati dva sata do dolaska Više Medicinske Sestre Anđe koja mi je izišla u susret po pitanju

MIRO GAVRAN

pisaljke i poklonila mi dvije kemijske olovčice. Tim povodom bih iskoristio priliku i progovorio nekoliko riječi o Višoj Medicinskoj Sestri Anđi: mada je u našu bolnicu stigla tek prije dva mjeseca, toliko je već pozitivnih manifestacija spram mene iskazala da o njoj moram govoriti sve najbolje. Svaki dan sa mnom popriča, kako se osjećam i sve u tom smislu, i onda me gleda onim svojim velikim očima i kaže: Trpimire, Trpimire, nije vama ovdje mjesto, vi ste tako dobri, vi ste tako nježno i plemenito stvorenje. I sve mi tako lijepe stvari govori.

Sad vidim da sam stao u četrnaestom stoljeću, i vidim da sam nešto započeo, da ću reći, ali nisam, a sad se nikako ne mogu sjetiti što. To da Marunovi imaju zgodnu kćerku Dragicu već sam dva puta zapi-sao, ne treba ponavljati. Oprostite mi, doktore, što ja ne pišem ovo vještije, naime nisam se školovao iz subjektivnih razloga, a sad mi se to osvećuje. Moje obrazovanje se prekinulo prerano i što ćeš sad. Mogu vam ispričati kako je to bilo: Kad sam završio osnovnu školu kaže Ćaća: hajde u trgovačku, ma reko: Ćaća, nije to za mene, a on opet: hajde u školu, hajde u školu, i još kaže: što se buniš, ja ću ti sve plaćati što je potrebno za školarca, nećeš mi biti sirotinja kao ja i Matera, a ja što ću, reko: Ćaća dragi, kad ti je želja u redu, samo slutim da će to biti promašena investicija. A kad vam ja nešto slutim, onda to tako bude: Padnem prvu godinu trgovačke prvi put, padnem ti ja prvu godinu i drugi put, i izgubim pravo na školovanje. Baš na kraju te druge godine mog neuspjelog prosvjećiva-


nja dođem kući, a pod orahom u hladovini sjede na tronošcima Ćaća, Matera, Braco, Seka i susjeda Ne-venka. Sjede, piju kavu, piju sok, hlade se i bulje u mene. Nekako mi neugodno što je toliko njih na jednom mjestu, ali što je tu je. Držim onu crnu svje-dodžbu u ruci, priđem pod orah i kažem: evo svje-dodžbe, gotova je moja obrazovna avantura, tropirao sam. A Ćaća kaže: znao sam ja to - pošalji ludog na vodu, sjedi pa plači. Reko: kad si znao, a što si me slao, a on: pa mogao si valjda, za dvije godine jednu dati, sunce ti poljubim. Reko: da sam mogao dao bih, a on kaže: ovaj put baš nisi morao pasti, trebao si bar malo napredovati od lani. Reko: napredovao sam - lani sam imao devet kolčeva, a sad samo tri, da je jedan manje išao bih na popravni i nekako se iskoprcao. A Ćaća kaže: daj ovamo tu svjedodžbu da vidim jel' stvarno samo tri kolca. Ja mu dadem, on pogleda i kaže: stvarno samo tri, e pa bravo sine, znao sam da ćeš se popraviti, moja krv, ženo donesi pletenku da prosla-vimo... Ma, mogao sam ja završiti tu prvu godinu trgovačke, stvarno sam mogao, ali mi se nije dalo. Čitao sam tada crtane romane u velikim količinama, počeo primjećivati da na svijetu postoje djevojke, a uz to: bilo me sram od mojih prijatelja da idem dalje u školu. Kad su se oni već batalili ćoravog posla, što da seja pravim fin. Grga je, kao što znate, kapitulirao u šestom osnovne, a Mali Radojica u sedmom, i normal-no: kad sam morao u tu trgovačku dogodila se takva situacija da ja ujutro odem u školu autobusom do našeg malog grada, pa poslije nastave dok se vratim

MIRO GAVRAN

kući prođe skoro cijeli dan, tako da s njima nisam bio skoro nikako, pa sam onda to baš slatko i namjerno okinuo, a i što bih ja s trgovačkom, kad me trgovanje ne zanima.

Znate što mi sad kaže Janko, kaže: što se praviš važan, što stružeš po toj bilježnici, nismo ni mi nepisme-ni, kaže: mi kao da ne postojimo za tebe. Reko: oprosti Janko, ali na poslu se ne priča, a Milenko kaže: odredit ću za tebe jednog od mojih pisara da se ne patiš, i onda kaže Janku: ostavi ga na miru, jer kad me legionari oslobode, mogao bih se i tvoje glave sjetiti.

Dok vam ovo pišem, vi se, dragi Doktore, sigurno brčkate u plićaku s vašom gospođom (priča se za nju daje prava) i s drugovima sinovima. Iskreno prizna-jem: zavidim vam, volio bih da sam na vašem mjestu, a da vi niste na mome. Milenko se hvali da je vidio vašu gospođu kad je prije mjesec dana došla po vas, još je nešto rekao o njoj što ja iz pristojnosti prema vama ne mogu napisati. Ali pustite vi njega, on ne razmišlja o tome što govori. Meni stvarno dođe muka kad vidim kakvim sam ljudima okružen. Da sam lud, ne bi mi bilo krivo što sam zatvoren u ovoj ustanovi, ali ovako - ne mogu se pomiriti. Znam da sam sasvim normalan, i sad je problem samo u tome kako uvjeriti vas stručna lica u moju nepomućenost. Kao dokaz da sam normalan tj. da mi moždani aparati rade po propisu, sad ću na licu mjesta demonstrirati svoje matematičke sposobnosti, okušat ću se u sve četiri matematičke operacije (zbrajanje, oduzimanje, mno-ženje i dijeljenje) pa da onda vidimo tko je lud. Ne


samo da ću bez ičije pomoći riješiti ove zadatke, negoću ih i sam sebi zadati:365 + 213 = 578 84 x 23 = 1932742 + 84 = 826 19 x 40 = 760457 — 228 = 229 460 : 5 = 92673 — 325 = 348 660 : 20 = 33

Što velite? A Doktore? Tko je lud? Da li bi luđak znao sve četiri matematičke operacije? Ne kaže slu-čajno Viša Medicinska Sestra Anđa: Trpimire, ti dje-luješ tako intelektualno, tako profinjeno, nikad ne bih rekla da si sa sela.

S Marunovima vam je stvar stajala ovako: pro-čulo se po okolnim selima da imaju lijepu kćerku, pa navalili momci u prošnju. A Dragica je svakom našla manu, te ovaj je klempav, te ovaj je previsok, a ovaj prenizak, te onaj predebeo. Jednoga je odbila jer je prečesto treptao, drugi je imao mrk pogled. Miljenko i Ljubinka je nisu tjerali da se udaje, ali su znali da ne valja ni to što ih sve odbija, mogla bi ostati usidjelica. Zabrinjavao ih je i Josip, kako ne bi - bio je na samrti. Inače, u njihovoj kući sve se odvijalo po ustaljenom redu: Ljubinka je proganjala muškarce, Miljenko ču-vao ovce, Josip umirao, a Dragica odbijala prosce. Ali, svaka sreća je kratkog vijeka: godine 1382. umrije kralj Ludovik, a vlastela se potukoše oko prijestolja, nije se više znalo ni tko pije ni tko plaća u kraljevini Hrvatskoj. Svatko je mislio za sebe daje on sposoban za kralja, a to vam je dosta nezgodna situacija, vrlo vam je teško uvjeriti čovjeka da taj i taj položaj nije za njega. Velikaši su se pretvorili u svojevrsne bandite:

MIRO GAVRAN

gotovo svakodnevno se zalijetali u pljačku suparni-čkih posjeda. Tako se jedna banda zaletjela u Lukovi-nu, svakome oteše ponešto, a Miljenku deset ovaca. Nije se ni pokušao buniti, navikao čovjek na nesreću. Spade mu stado na 70 životinja.

SEDMO POGLAVLJE

Dragi Doktore, moram vam priznati da se iz stranice u stranicu osjećam sve ljepše - ipak sam u prednosti pred svim piscima u nebrojenim stvarima, od kojih bih pobrojao neke: 1. ja pišem pismo i ne moram paziti na ljepotu stila, rečenice i slične glupo-sti. 2. ne moram paziti na to daje ono o čemu pišem poslagano po redu i po zakonu, već mogu kako mi dune napisati što hoću. 3. ne moram misliti na to kako da se dopadnem mnogima, vi ste, dragi Doktore, sva moja čitalačka publika, dovoljno je da se dopadnem vama. Dakle: oslobođen sam tog pritiska da moram lijepo pisati. Sad ćete vi reći: zar ovo nije znanstveni rad, zar ovo nije romansirana povijest, a ja ću vam odgovoriti: vežite vi to mačku za brkove, ovo je tek jedno pismo, upućeno jednom čovjeku, s jednom nam-jerom, i ne treba ovdje tražiti literaturu, jer je u pismu nema, i ne može se ovo pismo (doduše znanstvenog karaktera i s Marunovima) smatrati, na primjer, ro-manom ili pripovijetkom. Svi mi znamo kako pravi roman izgleda, i ne treba tu trošiti riječi. Istina: čitao sam ja u novinama da u zadnje vrijeme pisci od svega prave romane, kažu: uzmu telefonski imenik, ispre-turaju imena, da ne bude po abecedi, razdijele sve to


u poglavlja i to im je onda kažu, moderni roman. E sad ja vas pitam, dragi moj Doktore, jesu luđi oni koji takve romane pišu, ili oni koji takve romane čitaju. Ili, npr. ovo: (baš mije palo na pamet) kažu, ima tih pisaca što uzmu tako neke dokumente koje su pisali pravi živi ljudi od krvi mesa i kostiju, pa ta dokumenta ispremještaju po svome sistemu, skupe ih na hrpu i to onda izdaju kao svoju knjigu. Pa to je za pošiziti, vidite li vi gdje ode ta kultura, knjige piše tko god hoće, a nekad seje znalo: knjige su mogli pisati samo književ-nici i basta. Ili, recimo, zar nije bilo bolje ono prije sto godina: Šenoa je pisao, a ostali su čitali, i nema nespo-razuma. Ja se, evo, stao ljutiti na ove nove pisce, a iskren da budem: žao mi toga naroda, rade kao marva, pate se i muče, moraju paziti na tu ludu rečeničnu melodiju i one sisteme: ono da jedna rečenica proizlazi iz druge, hoću reći iz prethodne, a opet: ne smije se sudariti s narednom, te da nema ponavljanja i sve takve zavrzlame. Pa ja bih, moj Doktore, dobio slom živaca kad bih se sad morao vratiti na početak pisma, čitati ovo što sam našvrljao i još popravljati. E ne bih ni za Nobelovu nagradu.

U mojoj desetoj godini, u mome selu se dogodila jedna, kako da kažem, zaraza šireg zamaha. Naime: pojavila se žutica. Oboljelo je više od pola đaka u našoj školi, jer je voda u školskom bunaru bila loša. I sad čujte što će biti: međutim oboljelima bili smojai Grga. Strpaše nas u bolnicu, u našem malom gradu i za-počeo, što bi se reklo liječenje. Grga i ja smo bili u istoj sobi, ali nit' smo bili sretni nit' zadovoljni. Nismo išli

MIRO GAVRAN

u školu, ali to nije bilo dovoljno da nam se raspoloženje popravi - nedostajao nam je Mali Radojica. Nismo mogli ni da se našalimo ni da se igramo, nismo znali ni da se igramo, nismo znali ni da pričamo. Bez Malog Radojice smo bili na izvjestan način sakati. Prošlo dvadeset dana, a mi u onoj bolnici živce pogubili, čak više i ne razgovaramo. Prvih dana smo se nadali da će i Radojica navući žuticu, ali ubrzo se zaraza prestala širiti, pa smo odustali i od nadanja. Jednog dana sestra kaže: doći će u sobu novi pacijent, djeco budite dobri prema njemu, a ono - Radojica. Kad smo ga ugledali na vratima, skočili smo iz kreveta i pred sestrama ga stali grliti i ljubiti. To je bio moj i Grgin najsretniji trenutak u životu. Poslije nam je Radojica pričao u čemu je stvar - kaže: dečki, kad su vas odvezli u bolnicu mislio sam da ću izludjeti, nisam od dosade znao što ću ni kud ću uz to još i škola zatvorena, ne znam što bih sa sobom započeo. Uzmem harmoniku u ruke, al' neće da svira, prsti mi se ukočili, bio sam sav nikakav, molio sam Boga da me strefi žutica, ali znate kako je s bolestima: kad ti hoćeš ona neće. Nokte sam već izgrizao, kad: čujem da se žutica javila zato što je voda u školskom bunaru zagađena. E, reko, tu je izlaz. I onda po noći odem u školsko dvorište, tiho zagrabim kantu vode, ponio sam i lončić sa sobom, i onda popijem dvije litre. Sav sam se naduo. I stvarno, ne prođe ni dva dana, a kaže mi mater: što su ti oči žute. I tako sam ja došao ovamo. - Kad nam je to ispričao, još smo se jednom zagrlili i izljubili, a onda zapjevali. Poslije smo zamolili doktora da Radojičina


mama donese harmoniku, da nam može svirati, a doktor bio dobar, tako kao vi, i dopustio, to mu neću zaboraviti dok živim. Uz Radojičinu harmoniku naše bolovanje se pretvorilo u nešto jako lijepo, u nešto predivno. Kad uspredim ono moje bolovanje s Radoji-com i Grgom i ovo ludovanje s Milenkom i Jankom dođe mi da zaplačem. Gledam Milenka, gledam Janka, i ne znam koji je luđi. Ne kažem da nisu miroljubivi, ali me stvarno sramota što sam s njima. Evo, već pune tri godine sam u ovoj ludnici, a da ne znam ni zašto, slobodno mogu reći bezrazložno, jer to što sam štipao ženske za mene nije dokaz da sam lud. Dobro, prizna-jem da sam malo pretjerao, priznajem, ali me svejedno nitko ne može uvjeriti, daje to dovoljan razlog da me pune tri godine drže u ludnici. Najposlije, zar je to neko veliko zlo, mislim to kad muškarac uštine žen-sku? - Nije. Vjerujte mi, to nije nikakvo zlo, čak dapače, nailazio sam na žene kojima je bilo drago što ih je ovako jedan zgodan mladić kao ja uopće htio pogledati. Morate uzeti u obzir da ja nisam birao, nego štipao sve po redu, tako da se tu našlo osoba ženskog spola od kojih su svi drugi muškarci digli ruke, pa znate li što je moje štipanje značilo za te osobe? -vraćanje samopouzdanja, moj Doktore, ja sam im bio jedini dokaz da su još poželjne, da su još potrebne, da su žene.

OSMO POGLAVLJE

1493. godine, na Krbavskom polju kod Udbine, Turci su izvojevali veliku pobjedu nad Hrvatima. Jed-

MIRO GAVRAN

na manja grupa Turaka prodrla je sve do Lukovine. Njihov vođa je došao kod Marunovih i pokucao na vrata, domaćini su baš ručali žganjce s kiselim mlije-kom.

- Zdravo Miljenko - reče Turčin - mi došli posvojih deset ovaca.

- Pa zar i vi, braćo Turci - zakuka Miljenko?- Takva je sudbina - odgovori Turčin i ode do tora

gdje pokupi deset ovaca.- Čudni neki Turci, nisu imali vremena ni da nas

siluju - tužnim glasom pripomenu Ljubinka.Ostalo im je 60 ovaca.Dragi moj Doktore, sad mi je baš palo na pamet

da bi se vi mogli zapitati kako to da ja vama pišem, a ne nekom drugom doktoru iz ludnice. Na to nepostav-ljeno pitanje lako mi je odgovoriti: Dragi moj dobri doktore, kad ste vi prije četiri mjeseca došli u našu ustanovu, ja sam odmah znao da ste pravi čovjek, da niste kao druge vaše kolege, vi ste bili prva osoba koja je sa mnom porazgovarala kao čovjek sa čovjekom, vi jedini s nama razgovarate kao što bi govorili s normal-nim ljudima, a svi drugi doktori onako kao s malom djecom. Vi ste jedina svijetla točka u mom bolesni-čkom životu. Pardon, zaboravio sam Višu Medicinsku Sestru Anđu, eto: ona se pojavila prije dva mjeseca i osjećam kako me simpatizira i brine se za mene.

Sretni moj Doktore, sto od sto ste sad u nekoj uvalici, a oko vas u buljucima prolaze Šveđanke i Njemice. Daj uštinite jednu i za mene, samo pazite da vas vaša gospođa ne vidi.


DEVETO POGLAVLJE

Dobro jutro, moj Doktore. Između ovog i pret-hodnog poglavlja ostala je jedna besana noć u kojoj sam razmišljao o tome što ću vam napisati sutra, tj. danas. Moram priznati da mi to noćno razmišljanje sad ništa ne pomaže, jer sam uglavnom sve pozabo-ravljao. Jedino se sjećam da sam razmišljao da vam iznesem moju nezgodu s vojskom tj. s regrutacijom. A to vam je bilo ovako: došao ja na regrutaciju, dao krv i mokraću, ispunio testove inteligencije, vagali me, mjerili visinu, i sve tako po redu, više se i ne sjećam što sve. I na kraju mi kažu: ti mladiću nisi za vojsku, oslobođen si. Reko: što, što mi fali? Kažu: ti si preležao žuticu, pa se to nešto s jetrom zakompliciralo i sad, kažu, ti ne možeš dobiti nikakvo cjepivo, jer te to može sasjeći. Reko: drugovi liječnici ne govorite gluposti, otkako sam preležao žuticu cijepio sam se bar pet puta, kažu: nećemo te mi na duši imati, nisi za vojsku i kvit. A meni došlo nešto teško, mislim se: kako da kažem u selu da nisam prošao na regrutaciji zbog žutice, kad su i Mali Radojica i Grga prošli, a isto žutičari kao ja. Vratim se ja kući - zateknem Seku kako posluje u kuhinji, a Ćaća i Braco ručaju. Pitaju što je bilo na regrutaciji, kažem ja njima: takva je i takva stvar, nogirali me. Kaže Ćaća: nema veze. Tad ja njih pitam: gdje je Matera, kažu: na tavanu. Reko: zar opet, kažu: opet. Sad ćete se vi, dragi Doktore, zapitati: što to radi tvoja Matera na tavanu, a evo u čemu je stvar: Kao što ste već upoznati, moja Matera je izrazito šutljiva i vrijedna žena, međutim, njoj, tako

MIRO GAVRAN

nekako, svaki treći mjesec, dođu neke mušice, ne mogu vam to objasniti, odjednom se smrkne, ode na tavan i ondje se napije do besvijesti, a onda dva dana ne silazi dolje. Kad je to ona tek počinjala, Ćaća je znao ići gore po nju, tj. pokušavao je nagovoriti da siđe, ali bi ona na to samo počela vrištati i gađati ga kobasica-ma i šunkama (naime na tavanu smo sušili svinjsko meso) pa je onda Ćaća odustao od nagovaranja i više nije išao po nju. Ali to mušičavo stanje obavezno bi popustilo nakon dva dana i onda bi Matera sišla dolje kao da ništa nije bilo. To niko iz sela nije ni primijetio, a mi se navikli kao na nešto normalno.

Godine 1573. došlo do seljačke bune, skočili se-ljaci na oružje, kažu: dosta torture, nismo mi konji pa da nas se jaše. Seljake je vodio Matija Gubec, a gospo-du Franjo Taksi. U stvari bio je tu i neki kapetan, ali sam mu ime zaboravio. Uglavnom, došlo je do bitke u kojoj je dosta krvi proliveno. Seljaci su bili poraženi. Miljenko, istina, nije sudjelovao u toj bitci, ali su mu zbog pružanja moralne podrške ustanicima zaplijenili 10 ovaca za kaznu, tako da mu je stado spalo na 50 životinja.

- Dragi moj Doktore, malo prije se dogodilajedna situacija ovdje u mojoj tj. našoj sobi. Evo o čemu je riječ: opet je malo kišica počela padati, a Janko se prepao potopa i stao urlikati kao da ga kolju, a onda je u sobu ušao Bolničar Stanko, i uhvatio Janka za gušu i odvukao ga na tuširanje. Janko se pokušao braniti, ali znate vi već kakav je Bolničar Stanko, s nekoliko nemilosrdnih karate udaraca taj ti je u sta-


nju i rođenu mater dovesti u red. Zamalo je i mene odvukao na tuširanje kad je vidio da imam bilježnicu u rukama, kaže: što ti je to, a meni se nešto zablokiralo u grlu od straha, pa mu ne mogu odgovoriti, a on misli: prkosim, kaže: hajde sa mnom na jedno malo kupanje. Već sam mislio: gotovo je, ali se srećom pojavila Viša Medicinska Sestra Anđa i rekla Bolničaru Stanku: pusti ga na miru, ja sam mu dala tu bilježnicu. I tako sam ja ovaj put bio sretniji nego teži.

DESETO POGLAVLJE

Dragi moj Doktore, ne sjećam se jesam li vam već pisao o mome Braci. Ne da mi se sad ovo prelista-vati unazad i tražiti, lakše mi je još jednom napisati, a ako se ponavljam vi mi to pardonirajte. Moj Braco vam je od prvog razreda osnovne škole bio odličan učenik prve klase, petice su u njega bile svakodnevna pojava. Mene nije toliko čudilo stoje on odlikaš, koliko me je čudilo to što voli učiti. On ti uradi sve što ima za domaću zadaću i onda uzme nešto skroz deseto što sa školom nema veze i opet uči i još mu ni to nije dosta. Stvarno je moj brat bio natprirodna pojava. Još je meni jedna stvar čudna, a primijetio sam je, npr. moj Braco je od rođenja anemičan, bolećiv, da ga nedo Bog netko dva-tri puta dohvati šakama ostao bi na mjestu mrtav. A to sam slično primijetio i u drugih pametnih ljudi, pa se ja ovom prilikom čudim kako to da su svi ti pametni ljudi, što bi se reklo, bolesno-mekani, kao od svile. Ako shvaćate što hoću reći. I onda se dogodilo daje Braco završio srednju školu sa odličnim ocjena-


ma iz svih predmeta i kaže Ćaći i Materi: ja bih išao u Osijek studirati književnost ako ste suglasni, htio bih biti profesor. Ćaća i Matera na to dobili blagu paralizu, kažu: jel' stvarno?! Onda su u našoj kući započele proširene sjednice: diskutiralo se mjesec dana o tome kako od Bracine fantazije napraviti ono opipljivo tj. kako da Braco studira kad je Ćaća imao bijednu plaću od zadruge i ono nešto malo od zemlje. Onda sam ja osjetio da se to sve nešto vrda-mrda, pa sam lupio šakom o stol i rekao: moj Braco će biti profa, pa makar mi kruha ne jeli. Onda je Ćaća rekao: i ja sam za, ali daj rješenje postavi realno i konkretno. Onda sam ja rekao: rješenje je da se ja zaposlim, i da nisam više vama na teret, a i Braci ću moći davati neki dinar, najposlije već su mi 22 godine. Tako smo mi to u našoj kući zacrtali, a kako smo proveli, pročitajte u sljedećem poglavlju.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Čovjek bez škole, kao ja, teško može naći posao ako nije vlasnik tvornice. Srećom, imali smo mi Strica koji nam je dvadeset godina donosio mliječne čokola-de. To je bilo ovako: odjednom se pred našim dvo-rištem zaustavi mercedes velik kao kuća. A svi u selu umiru od muke i zavisti. Onda iz merdže iskoči moj debeljuškasti Stric, kaže vozaču: sad ću ja, a pod rukom obavezno nosi tri ovolikačke mliječne čokolade za Bracu, Seku i za mene. Onda se on s Ćaćom izljubi, onda se isprejeda šunke i domaće hrane, onda malo seta po dvorištu i bašči i diše onako kao astmatičar i

viče: al' je ovdje kvalitetan zrak, i onda kaže: vratit ću se ja na selo, samo da mi prođe ovaj mandat, onda kaže: tu su moji korijeni, i onda kaže: blago vama, vi ne znate koliko ste bogati, ja samo što se nisam infarktirao.

I sad, kad se dogodilo to da se moram navrat-na-nos zaposliti, mi se odmah sjetili Strica. Napišemo mu jedno pisamce: takva je i takva stvar, pomagaj. Kad, nije prošlo ni tjedan dana, a Stric otpisuje: javi se sljedećeg prvog u mjesecu u studenski dom u Zagrebu, tom i tom čovjeku, ondje te čeka prilično lagan posao a dobit ćeš i jedan mali sobičak, samo se javi tom i tom čovjeku, sve je sređeno. Kad sam pročitao pismo, meni se mozak ukočio - ne znam što da mislim, ja sam vjerovao da će mi Striko ovdje na našoj općini namje-stiti neki poslić, a on ni manje ni više nego: Zagreb. A ja u Zagrebu nikad nisam bio. Kad pošteno razmislim, malo sam ti ja gdje i hodao, osim dva puta kod tete u Banjaluku. S druge strane: kako da ostavim Grgu i Malog Radojicu. Na mukama sam bio.

Razgovarao sam s Grgom i Malim, i tek onda odlučio da ću ipak ići u Zagreb, jer: kažu mi oni: mi ti svejedno za dva mjeseca moramo u vojsku, više ne možemo otezati i da hoćemo, pa onda tako i tako nećemo biti zajedno, pa ti hodi za to vrijeme u Zagreb, a onda za godinu i po ima da smo svi ovdje u selu zajedno.

I tako sam ja krenuo u Zgb. A to je baš nezgodno kad čovjek mora u tuđinu. Mislim, slušao sam svašta lijepo o tom gradu i volio sam ga bez poznavanja, na

MIRO GAVRAN

neki što ja znam kakav način, ali kad sam trebao u njega poći nelagoda me preplavila. Izljubio sam se s Ćaćom, Materom, Bracom, Sekom, Grgom i Malim -sjeo u vlak, pravac Zagreb, adresa u džepu i nešto para za prvu muku.

Dođem ti ja na glavni kolodvor, htio bih nekoga pitati gdje sad, kud sad, a ono svi kao mravi vuku neke torbetine, ne možeš ih ni zaustaviti. Dogovor je bio takav, to je Stric sve sredio da ja moram u toj i toj knjižari potražiti tog i tog čovjeka, a onda će mi on malo pokazati grad i odvesti me do studentskog doma gdje se imam javiti nekom drugom čovjeku. A ta knjižara, piše u pismu, nalazi se na Trgu Republike. Pitam ja neku namazanu babu: strina, gdje je Trg Republike, a ona me samo onako krvavo pogleda kao bjelouška. Mislim da je bila mutava, ili me pogrešno razumjela. Onda pitam nekog čovjeka, a on mi kaže: samo idi onom cestom pravo, tako tristo metara i to ti je. Dođem ja na Trg, a tamo ljudi ko vrabaca, reko: kad se prije nakotiše. Samo gledam u one ljude, gle-dam, gledam, ne možeš se nagledati - toliko ni na kirvaju ne bude. Nađem onu knjižaru i onog čovjeka, pa prije nego što ćemo u studentski dom, zatražim da mi pokaže poštu, pa sam Grgi i Malome poslao raz-glednicu s katedralom i ovim tekstom: sretno sam doputovao, dobro sam, ovdje je lijepo vrijeme, pozdrav-lja vas vaš Trpimir.


DVANAESTO POGLAVLJE

Kod Marunovih je sve bilo po starome: Ljubinka je trčala za muškarcima, Miljenko je čuvao ovce, Josip je umirao, a Dragica odbijala prosce. Međutim, povi-jest ih nije ostavljala na miru. U drugoj polovici se-damnaestog stoljeća hrvatski velikaši Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski pokušali su se osloboditi habsburških gospodara, ali njihova je urota otkrivena, i onda su im u Bečkom Novom Mjestu odrubili glave (30. IV. 1671.) a njihova imanja zaplijenili Habsbur-govci. Onda su Habsburgovci poslali svoje ljude da utvrde odgovornost ostalih Hrvata, i onda je jedan od tih stoje ispitivao tko se kako ponašao u Hrvatskoj za vrijeme urote rekao da su svi krivi što na vrijeme nisu obavijestili dvor kako se tu nešto kuha, a ne pustiti da neprijatelj naočigled sviju ojača. U ime te kolektivne krivnje Marunovima su zaplijenili deset ovaca. Mi-ljenko, jadan, nije ništa ni pitao, samo je gledao u sudske izvršitelje i ni dabekne. Ostalo im je 40 ovaca.

Dragi moj Doktore, moram vam priznati da ja više ne znam što ću s ovim Marunovima, niti se što događa s njima, niti se oni mijenjaju, samo to mono-tono nestajanje ovaca, a oni i ne trepću - digli ruke od svega, pa se i ne bore za to svoje stado. Neka mlitava obitelj, ja bih se ubio da sam takav, jednostavno me sramota što sam ih izmislio. A i vidim da su u tzv. literarnom pogledu neuvjerljivi - stalno isti, niti se mijenjaju, niti nešto novo saznajemo o njima. Najra-dije bih poslao kugu na njih, pa da ih sve potamani i da se ne mučimo ni mi, ni oni, ali mi ih opet žao: kako

MIRO GAVRAN

da mater ubije svoju djecu, je li tako. Ma, rado bih ja napisao da se Miljenko Marunov, u trenutku oti-mačine, pobunio i pokazao zube, ali ne mogu, neće ruka, kao kad hoćeš da slažeš, a savjest i odgoj ti ne daju, jer: kad bih napisao kako se Miljenko pobunio znam da bi to ispalo neuvjerljivo i papirnato. Stvarno ne znam što da radim. - Ma nek se vozi, kako se vozi.

Sad je opet Viša Medicinska Sestra Anđa došla u moju sobu i samo me gledala onim svojim velikim očima, i nešto me pitala, i onda smo pričali, kaže mi: Trpimire ti si jako osjećajan, i onda sam joj ja pričao o tome kakva su perušala u našem selu znala biti, a ona je meni pričala o tome gdje će na more i da će se brinuti za mene, kad ode na godišnji. I o vama smo pričali, pa je ona rekla da od svih doktora u ovoj ustanovi samo vi niste pokvareni, kaže: to sam za ova dva mjeseca u potpunosti prosudila, kao što sam pro-sudila da od svih bolesnika, ti moj Trpimire najmanje spadaš ovdje. A dok smo mi tako pričali Janko i Milenko se samo šćućurili najednom krevetu i nešto mrmore, ali ne možeš čuti što.

Vas sigurno, dragi Doktore, zanima kako sam se ja snašao prvih dana u Zagrebu. Slobodno mogu reći: nikako. Navikao sam se cijeli život biti uz Grgu i Maloga, navikao se i na svoje kod kuće, vjerujte mi nisam znao koliko ih volim, sve dok se nije dogodilo da nismo zajedno. Mutavi mi bili ti prvi dani u Zagre-bu, nemaš s kime progovoriti ni crnu ni bijelu, kao da si ostao sam na svijetu - svi pokrepali, a ti sam. Tek sam tada razumio Adama i to što gaje Eva preveslala


- čovjek izludio od samoće. A onda i taj Zagreb - imaga na sve strane, morao sam paziti da se ne izgubim,a ti tramvaji: zakomplicirano do zla Boga. Istina,imaju brojeve, ali de znaj na koju stranu treba ići, pade znaj na kojem ćošetu treba presjedati, profulaš limalo, izgubiš cijeli dan dok se vratiš na početno mjesto. Što se tiče samog posla, nisam se mogao požaliti- moje je bilo da pokupim smeće oko paviljona, dačistim snijeg zimi, da zgrabljam lišće u jesen, pa ondanešto malo popravim, nešto odnesem, nešto donesem.A studentica, kao blata, samo šetaju: jedne idu napredavanja, druge se vraćaju, neke zajahale na mladiće, neke opet solo. Prvih dana sam mislio da će mioči poispadati, to mi bila sva duševna hrana, da nijebilo toga povilenio bih od dosade i samoće. Poslije samnavikao, pa su prolazile pokraj mene, a kao i da nisu.Ja svejedno kod njih nisam mogao ništa. Ono jest dasam zgodan, ali znate: to su vam sve školovani komadi, a ja se uvijek ustručavao pred školovanima, samoosjetim kako postajem sićušan, vlišni.

Tih prvih dana nisam mogao ni sanjati da ću zavoljeti Zagreb kao da mi je rođeno selo, a zavolio sam ga. Da nije bilo Ruže možda ga ne bih ni zavolio, sto od sto sam ga zavolio zbog Ruže. Sad ćete vi, moj Doktore, pitati: tko ti je ta Ruža? - E, ovako: Ruža je bila djevojka iz mog OOUR-a, zgodna ženska, crnoko-sa i sve onako kako ja volim, kao da je pravljena po mom receptu. Ruža je bila čistačica zadužena za drugi paviljon, dvadeset godina napunila baš kad sam ja došao. Živjela u Dubravi s materom. Ćaća je nestao

iw.. „

MIRO GAVRAN

prije deset godina i odonda ni mukajet. Čim sam je ugledao, odmah sam rekao: ova mala mora biti moja. A kad ja nešto zabijem u glavu, onda ne odustajem. Ono ispočetka, pružala mi otpor, ali više reda radi, jer sam od prve prokužio da sam njezin tip, i onda, znate vi već Doktore kako se djevojke osvajaju, nakon dva mjeseca postigao sam prve rezultate na polju obostra-ne suradnje. Ja sam i prije u životu bio sklon mašta-nju, ali nikad mi ta maštanja nisu bila tako lijepa kao kad sam zajedno s Ružom maštao. To je bilo nešto prelijepo - šetamo uz Savu i pričamo kako ćemo jednog dana imati kućicu, pa kakva će biti vrata, pa kakvi prozori, a onda maštamo o našoj djeci. Samo, to je bilo nezgodno što čovjek ne može unaprijed znati kojeg će spola biti dijete, pa mašta sve u srednjem licu, a to stvarno nezgodno. Pa smo maštali o tome kako ću je dovesti u svoje selo, pa je upoznati s Malim Radojicom i Grgom, a najviše smo maštali o nečem što vam ne mogu reći, jer bi se vi smijali, a i nije za pričati, to je više, kako da kažem, jedna neobjašnjiva mašta-rija koju smo mogli shvatiti samo mi koji smo je izmislili, tj. Ruža i ja.

Dan nakon vašeg odlaska na zasluženi godišnji odmor, Bolničar Stanko je izlemao Milenka zato jer se pokenjao u hodniku, dobro gaje izmardisao, a Milen-ko je rekao: osvetit će me moji legioniari. Poslije toga Neron je nekoliko noći morao spavati na trbuhu. Jadničakje samo jaukao. A što ćete.

Zdravorazumskom čovjeku, kao što sam ja, ovdje mora biti užasno. Od svih bolesnika poznavao sam


samo jednog normalnog - Inžinjera Martina. On je ovdje životario prve godine mog bolovanja - ludova-nja. Kad sam se sprijateljio s njim, ispričao mije kako je radio u poduzeću »Stolarija« iz Slavonske Mahale, tamo je razotkrio malverzacije njihova direktora, i taman kad je to htio iznijeti na nekom sastanku, direktor je saznao za njegove namjere i preko veze ga strpao u ludnicu. Čujete li vi to moj Doktore - taj Martin je od žalosti, na moje oči, izvršio samoubojstvo. Htio sam mu pomoći, ali: ne može se pomoći onome tko se odriče svog života.

Od godine 1740. do 1780. vladala je Marija Tere-zija, strašna ženska, nešto poput Ljubinke. Onda je ta Terezija uvrtila sebi u glavu da sve ljude treba opisme-niti i obrazovati, kao da je netko od znanja postao sretan. I sad, dragi moj Doktore, za školovanje ti je potrebna škola, i što onda drugo Marija da učini, nego da provede široku društveno-političku akciju za podi-zanje škola. A za napraviti školu treba dosta novaca, a novaca nema. I onda je Marija Terezija rekla: neka svaka kuća dade po deset ovaca za gradnju škole, i tako se Miljenkovo stado smanjilo na 30 komada.

Dragi Doktore, stavite ruku na srce, pa recite je li u redu to što sam ja u ludnici zbog štipanja žena. Zar je to razlog, zar to nije nepravda? Priznajem da sam štipao žene različitih uzrasta i različitih vjero-ispovijedi, priznajem i čak se ponosim. Priznajem da se nisam mogao obuzdati kad bi me uhvatila želja za štipanjem, priznajem da sam pretjerivao, ali priznajte i vi da zbog jedne tako male slabosti nemate pravo

MIRO GAVRAN

držati čovjeka (tj. mene) tri godine u ludnici. Od štipanja još nitko nije umro. Vi to možda nećete shvatiti, ali: uvjeravam vas daje u tramvajima pravi užitak štipati ženskadiju, nigdje kao u tramvajima. Možda sam tako zavolio Zagreb upravo zbog tih tramvajskih doživljaja. - Uštinem ti ja u onoj gužvi neku koku, a ona pljus: torbom lupi penzionera koji stoji pokraj mene i još mu kaže: sram vas bilo, u tim godinama nasrćete na žene, umjesto da čuvate unučad kod kuće, a jadni čovjek propada u zemlju od srama, cijeli ga tramvaj gleda kao da je J. Trbosjek lično i osobno. Istina: moj zadnji ženski objekt iz tramvaja je pao u nesvijest i doživio potres mozga-tad me je kondukter s onim policajcem uhvatio, i predali me na policiju, pa na liječenje. Ali to je bio nesretan slučaj. Peh. Jer: da ona nije bila žena, znate vi već kog čovjeka (sigurno ste to pročitali u mom dosjeu), ne bih ja završio u ludnici. Otkud sam ja mogao i pomisliti da štipam njegovu ženu. Mislio sam da se žene tako krupnih ličnosti nikad ne voze tramvajima.

Dragi moj Doktore, vi i ne znate što se sve u ovoj ludoj kućerini događa. Možda je to i bolje za vas osobno, tj. za vašu privatnu sreću, ali za nas druge je muka živa. Npr. ja vam sad ne mogu pričati o Bolničaru Stanku, jer bi on mogao dokučiti da ste od mene saznali, a u tom slučaju bio bih gotov, ali da smijem, napisao bih vam koliko je on ovdje bolesnica silovao i svašta im radio, ali ne smijem to pisati, žao mi je, vi za to još neko vrijeme nećete saznati. Što je najgore, sve te gadosti Stanko radi s blagoslovom


doktora Jurića koji je isti, ako ne i gori od Stanka. Možda ste već i vi imali priliku čuti kako doktor Jurić kaže svojim pacijentima: marvo jedna, kreteni, šupljo-glavci, i sve tako.

TRINAESTO POGLAVLJE

Dragi Doktore, vidite kakav je taj život: ja sam npr. u ludnici, ja ovakav kakav sam, znate me, a ima npr. takvih ljudi koji su tri puta ludi od mene, pa nisu. Uzmite npr. novine, bilo kakve, pa pogledajte one intervjue što ih daju poznati ljudi. Kakvih tu budala ima, pa nikom ništa, još ih guraju u štampu. Onda ih uhvatiš u laži, tako neki tip s televizije u jednim novinama kaže: ja uživam u svom poslu, on me ispunjava... (ne mogu se sad sjetiti čime ga ono ispunjava), a u drugim novinama kaže: ovo što ja radim je pravo sranje, tu se moja ličnost ne može ispoljiti, još nisam dobio svoju šansu. Ja sam, prije dolaska u ludnicu, mnogo čitao te intervjue, i sto od sto sam uvjeren da bih i ja znao iste takve, ako ne i bolje, davati. Vi sad mislite da seja hvalim i prenemažem - u redu, svatko ima pravo na svoje mišljenje, a ja ću vas odmah sad, na licu mjesta, uvjeriti da sam u stanju biti i novinar i onaj što daje intervju, pa onda prosudite jesam li ja lud ili oni što su me strpali ovdje.

MIRO GAVRAN INTERVJU

TRPIMIRA SA TRPIMIROM

PITANJE: Recite nam nekoliko podataka iz vaše biografije, mada vas nije potrebno posebno predstav-ljati.

ODGOVOR: Rođen sam prije dvadeset šest godi-na, začet sam nešto prije, živio sam u svom rodnom selu sve dok nisam otišao na privremeni rad u Zagreb, gdje sam godinu dana šljakao u studentskom domu, a potom sam doživio kuršlus i završio u ludnici.

PITANJE: Kakva je hrana u ovoj ustanovi?ODGOVOR: Bolje ne pitajte, ali se ipak nadamo

da će nam u dogledno vrijeme SIZ odobriti sredstva, u tom smislu je postignuta suglasnost s nekim radnim organizacijama koje su zainteresirane da nam pomo-gnu pošto tu vide svoje interese. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje kod odgovornih drugova, jer smo optimisti.

PITANJE: Primili ste najviše priznanje koje dod-jeljuje vaša ustanova: »Medalja poslušnog bolesnika«, tim povodom smo i zatražili od vas intervju, recite nam što za vas znači to priznanje?

ODGOVOR: Kao prvo: ja ovu nagradu ne doživlju-jem kao svoje osobno priznanje, jaje doživljujem kao priznanje cijelom mom bolesničkom kolektivu, a sad, to što sam baš ja odabran da ponesem to priznanje, to je nešto što vam najbolje mogu objasniti drugovi iz žirija koje ja izuzetno cijenim.

PITANJE: Što mislite o festivalima zabavne glaz-be?


ODGOVOR: Ja bih na televiziji ostavio samo Za-grebački festival, a sve ostalo zabranio, ne treba nam ono kreveljenje.

PITANJE: Imate li neki hobi?ODGOVOR: Imam samo jedan, naime: Milenko,

Janko i ja igramo zuje, to me uvijek dobro relaksira, samo da nas je više.

PITANJE: Što mislite o našim ludnicama?ODGOVOR: Mislim da su na svjetskoj razini, ima-

mo vrhunske luđake, a ja osobno smatram da u njima ima i ljudi kojima tu nije mjesto, ali ne bih htio o tome govoriti, da se ne pomisli da ja to o sebi.

PITANJE: Kakvi su međuljudski odnosi u vašoj ludnici?

ODGOVOR: Što se tiče međuživotinjskih odnosa oni su na zavidnoj visini, ali ne bih htio o njima govoriti, tek ću napomenuti da ima nekih drugova koji svojim privatnim ponašanjem (mislim na Bolničara Stanka i doktora Jurića) čine sve da omalovaže svaki naš uspjeh, oni su kočničari razvoja naših međuzvjer-skih odnosa.

PITANJE: Po vašem mišljenju, u čemu je razlika između erotike i pornografije?

ODGOVOR: Erotika je sprijeda, pornografija stra-ga, i to vam je sva mudrost.

PITANJE: Kakvi su vaši planovi za budućnost?ODGOVOR: Opsežni, ali: pošto je budućnosti iz

dana u dan sve manje, morat ću smanjiti i planove.Eto, dragi moj Doktore, jel' sad vidite stoje pravi

intervju, a ja koji sam ga napravio znate već gdje sam, pa recite onda da to nije grijeh.

MIRO GAVRAN

1. XII. 1918. godine Hrvatska je pristupila Kra-ljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ispočetka (prvih nekoliko sati) se činilo da će Hrvatima biti bolje nego prije, ali to je bila samo Fata Morgana. Tek što je proglašena ta nova država, dođoše žandari Miljenku Marunovom i kažu: daj dvadeset ovaca, kaže Miljen-ko: pobogu braćo što će meni ostati, a oni kažu: nas to nije briga, dvadeset ovaca ima da predaš, inače te vodimo na robiju, moraš biti ponosan što imaš čast dati svoj doprinos izgradnji našeg kraljevstva, a sad dosta priče davaj te ovce. Marunovima ostalo samo deset ovaca. Miljenko je dva dana i dvije noći plakao. Ubrzo su doživjeli još jednu malu obiteljsku tragediju: neki huligan je napravio dijete njihovoj kćeri Dragici, a potom pobjegao u bijeli svijet, tako da je Dragici narastao velik trbuh, što je bila strašna sramota. Cijelo im se selo smijalo.

Za danas ovoliko, moj Doktore, moram sad ve-čerati, sutra ću vam opet pisati.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Sinoć, odmah nakon večere, došla Viša Medi-cinska Sestra Anđa po mene, kaže: Trpimire pođi sa mnom. A onda me odvela u neki sobičak na dnu hodnika. Tek što smo ušli u tu prostoriju, ona zaključa vrata i priljepi se uz mene. Počela me ljubiti i govoriti: ovo je jače od mene, i suze su joj išle na oči, kaže: volim te Trpimire, volim te. I onda se počela svlačiti, pa je prestala plakati, pa mi je rekla: slatki mali imbecilu,


i pošla rukom prema mjestu gdje se moje noge spajaju, i uhvatila me rukom za spravu koja služi za odvod vode iz tijela, i potezala me dugo za gore spomenutu stvar, a onda odjednom zastala i tužnim glasom rekla: šteta, pa je još jednom rekla: šteta, a zatim me odvela nazad u sobu Janku i Milenku, a njih dvojica su se samo nešto smijuckala i šaputala.

Od kako sam u ovoj ludoj kući, moji mi često pišu, a ja njima u tri godine dva pisma. Htjeli su mi doći u posjet, pa sam im napisao: ako me još uvijek volite, ni za živu glavu ne dolazite, i ne govorite ni Malom Radojici, ni Grgi u kojoj sam ja bolnici. To mi je bilo strašno teško napisati, strašno teško. Tako bih volio vidjeti nekoga od njih, ali mi je neugodno da oni dođu ovdje, shvaćate li me. Neugodno mi da ih pogledam u oči, i onda, kad me pitaju: kako si, kako je ovdje - ne mogu ja njima pričati o Milenku i Janku, ne mogu ja njima pričati o Bolničaru Stanku, ne bi me ništa razumjeli, drugi je ovo svijet. Sramota me je mojih ukućana, a i muke sam im zadao, mada nehtijući. - U jednom pismu su mi javili da se Seka zaručila, da je finog mladića našla, a u drugom su mi pismu javili da ju je zaručnik ostavio kad je saznao da ima brata (tj. mene) u ludnici. I onda je, kažu, Seka deset dana samo plakala i nije provirila iz sobe. Pišu i daje Ćaća prestao slaviti onako sve po redu. Svašta mi pišu, teško mi čitati, sve je nekako tužno. Osjećam da su nesretni kao i ja, pa mi žao. A ja njima ne mogu ni pisati. Kad pokušam, u pamet mi dođu njihova lica, kuća, orah, dvorište - pa mi suze naviru ko nenormalne, ne možeš ih zaustaviti. I onda cijeli dan budem sav nikakav.


Da ja jedva čekam da iziđem iz ove ludnice, to vam ne trebam ni spominjati. Naj poslije: zato i pišem ovu povijest Hrvata, kako bih vas uvjerio da nisam tupavac. Ovdje se osjećam kao ptica u krletki, samo mislim o tome kako ću izići. A opet, iskren da budem, strah me tog dana - kud ću sa sobom kad me pustite: nezgodno mi je otići kući na selo, starci me se srame, a ja se sramim njihova srama i samoga sebe, ne mogu se ni u Zagreb vratiti, u studentskom domu sam davnih dana otpisan i zaboravljen. Dragi moj Doktore, težak je ovaj život, sami jad i čemer, mnogo lošeg, malo dobrog, pati se pati, a zašto - nizašto. Okrutan je ovaj život, kažem vam, da valja ne bi ljudi umirali.

U toj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je jako gadno stanje. Narod je teško živio. Međustra-načke borbe su bivale sve žešće. Godine 1928. došlo je u Zagrebu do demonstracija na kojima je 30.000 ljudi tražilo republiku. Te demonstracije su u krvi ugu-šene, bilo je mrtvih, ranjenih i uhapšenih. Baš tog dana, kad su izbile demonstracije, Miljenko Marunov je dotjerao svojih deset ovaca u Zagreb, naime: izišao je zakon da se sva stoka mora cijepiti, pa je Miljenku stigao poziv da se 21. VI. 1928. godine naslika sa svojim ovcama pred Veterinarskom stanicom u Zagre-bu. Tako se dogodila ta situacija daje Miljenko malo zalutao u Zagrebu. I dok je on tjerao svoje sićušno stado, odjednom se pojaviše demonstranti u bijegu pred žandarima, a žandari sve na konjima i mlate onim sabljama, ne gledaju gdje udaraju. Pred tim stampedom Miljenko Marunov u zadnjem trenu pob-

ježe u jednu kuću, a ovce ostavi na ulici, pa što im Bog dade. Kad je prošla ta strka, iziđe Miljenko iz one kuće, a ono: nigdje nijedne ovce. Ma ni jedne jedine. Tražio ih Miljenko po ulicama zagrebačkim sve dok nije pala noć, a onda se shrvan od tuge vratio u svoju Lukovinu. Miljenko Marunov više nije bio pastir, sad je bio nitko i ništa. Kad je došao kući, a tamo situacija crna da ne može biti crnja: njegov sin Josip je umro, njegova kćerka Dragica također je umrla (pri porodu). U kući dva mrtvačka sanduka, Ljubinka u crnini, on bez stada. Kad je sve to u svojoj glavi sabrao u jedno, Miljenku se natušti pred očima, dođe neki mrak i on pade u nesvijest.

Dragi moj Doktore, ne znam jeste li vi upoznati s jednom velikom nepravdom što mi je nanesena prije dvije godine. To vam je bilo ovako: Bio ovdje jedan duševni po imenu Mitar, bio onako mutan tip. Onda je taj Mitar u našem vrtu (gdje se šetamo kao psići) silovao medicinsku sestru Ivanku, a da ne bi vikala prvo ju je onesvijestio nekom letvom. Na nesreću, ja sam naišao pokraj njih baš kad je on završavao tu gnusnu rabotu, pa je skočio s Ivankina tijela i rekao: šuti, ne govori nikome, ali da nevolja bude veća ugle-dao nas s prozora Bolničar Stanko, postalo mu sum-njivo i čim je sišao dolje i vidio u kakvom je stanju Ivanka, odmah je mene i Mitra uhvatio za ruku i odvukao nas doktoru Juriću, a doktor Jurić, da nevo-lja bude još veća (gledajte sad kako se život komplici-ra) trzao je na Ivanku, i čim je saznao daje silovana, samo nas je onako bijelo pogledao i rekao Stanku:

MIRO GAVRAN

sredit ćemo mi te životinje. I onda su, misleći da sam ja zajedno s Mitrom silovao Ivanku, onda su me odvukli u neku sobetinu, polegli me na operacijski stol i stavili mi pod nos nešto strašno smrdljivo od čega sam automatski zaspao. Kad sam se probudio, boljelo me je na nezgodnom mjestu. Pomislih: što me tako divljački boli, a onda sam shvatio: izvadili su mi jaja (ustrojili me). Sto da vam više govorim, moj Doktore - tri dana poslije medicinska sestra Ivanka se povratila iz šoka, i rekla da ju je silovao samo Mitar, da joj je samo on prišao i opalio je letvom po glavi - ali: sve je bilo kasno, ta njezina izjava nije mi mogla vratiti jaja. Da se žalim, nisam imao kome, a i ne postoji sud koji bi uvažio žalbu »ludog« čovjeka.

PETNAESTO POGLAVLJE

Gledam ja ovaj svoj život, gledam ga, pa se pitam: majel' se to stvarno sve meni događalo, jesam to stvarno ja u ludnici, jesam to ja bez posla, osramoćen, napušten, bez prijatelja, bez igdje ikoga. Pa se sve nadam da to nisam ja, da se to meni ne događa, pa sve maštam: probudit ću se u svom selu, na štali, u sijenu, otrest ono sijeno s odjeće i spustit se niz lotre, otić malo do gostionice i progovoriti koju s ljudima. Pa sve maštam: probudit ću se negdje na livadi, usred ljeta, ispod mladog hrasta, a tu, na dva metra od mene pase moja krava Lišava, a jedno dvadeset-trideset metara prema šumici moji prijatelji Grga i Mali Rado-jica čuvaju svoje krave i prave praćke, a ja ih onda zovem: ehej, dođite ovamo da vam pričam što sam


svašta sanjao: sanjao sam da sam petnaest godina stariji, sanjao sam da sam bio u Zagrebu, i sanjao sam... e tu bi mi nešto stalo u grlu i ne bih mogao ovaj moj grozni »san« ispričati ni da me kolješ, a i što da plašim prijatelje ovom stravom i užasom, što da pričam, pa da opet preživljavam.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

U kući Marunovih bilo je tužno: Ljubinka i Miljenko su spremali stvari. Miljenko je odlučio da će što prije krenuti na put, a Ljubinka se tome protivila.

- Kamo idemo? - pitala je muža.- Kad dođemo, reći ću ti - odgovorio je Miljenko.- Znači: idemo na slijepo?-1 prvi put smo išli na slijepo.- Zato je sve ovako završilo - ustvrdi Ljubinka.- Možda zato, a možda i zato što sam ja bio loš

pastir. Kad sam im prvi put dopustio da mi otmu ovce,sve je dalje bilo odlučeno. Prvi put sam trebao pokazati zube, pa makar ostao bez njih.

Ljubinka se zagledala u svog muža, na licu mu je jedan velik poraz ostavio neizbrisiv trag. Tuga i razočaranje, patnja i nemoć: sve se to odjednom našlo u njezinu čovjeku. Osjećala je njegovu bol kao svoju. Uzela ga je za ruku i rekla: pođi sa mnom, on je zapitao: kamo, a ona je rekla: vidjet ćeš. Ne progovo-rivši ni riječi, odvela je Miljenka duboko u šumu do tajnog skloništa napravljenog od ljeskovih grana. Kad su došli do ulaza u sklonište, rekla mu je:

MIRO GAVRAN

- Pogledaj što je unutra.Miljenko je pogledao, a onda se u čudu ukočio: u

skloništu je bilo prekrasno janje.- Otkuda to? - zapita Miljenko.- To sam sačuvala za tebe, za onaj dan kad poželiš

otići, znala sam da te samo time mogu zadržati.- Ali, kako ti je uspjelo sačuvati tajnu od mene?- To nije važno, važno je da mi imamo ovo janje,

i važno je da ćemo jednog dana imati čitavo stado, ivažno je da ćemo zauvijek ostati ovdje, nas dvoje.

Još je nešto htjela reći, ali ju je Miljenko tako strastveno zagrlio i takav jedan dugački poljubac joj dao, da nije mogla ni a izustiti.

Joj, doktore, tek sad vidim da sam došao na zadnju stranicu ove svoje bilježnice. Nažalost, moram prekinuti s pisanjem, tako da zbog objektivnih razloga neću dovršiti povijest Hrvata, ali se nadam da je i sve gore napisano dovoljno da shvatite da sam ja, hvala Bogu, zdrav i normalan, te da u tom smislu potpišete moju otpusnicu. Želim vam mirno more, odmorite se dobro.

Unaprijed zahvalan,vaš najposlušniji bolesnik Trpimir

KRAJ

PRVO POGLAVLJE

Ljeto je. Lipanj. Sunčan dan. Podne.Autobus se zaustavlja na seoskoj stanici. Izlazi

samo on. Autobus odlazi ostavljajući oblak prašine zasobom. On ga prati pogledom, kao da mu je žao što je putovanje završeno, što je došao na cilj. Tu je, u svom rodnom selu. Sve je tako nestvarno - i ovo snažno sunce, i debele naslaga prašine na neasfaltira-noj cesti, i njegova ruka dok dodiruje znojno čelo.

Pogledao je niz ulicu. Nigdje nijednog čovjeka.Osmjehnuo se toj nenamjernoj dobrodošlici. Bez

sumnje bi ga zabolio svaki susret - zahvalan je nesno-snoj vrućini što je rastjerala ljude s ulice.

Uz crkvu se odvaja puteljak prema seoskim vino-gradima i njegovoj kući. Sretan je stoje izašao iz sela ne vidjevši nikoga. Njegov dolazak ostao je neopažen. Od sela do kuće nepuna su dva kilometra. Nije žurio. Koračao je sporo. Teret sjećanja spleo mu se oko nogu. I zaista, svaki korak gaje približavao... Ali mu misli prekide zalutali pas.

Zastao je.Zastade i olinjala životinja.

MIRO GAVRAN

Gledali su se.Ni čovjek ni pas nisu pokazivali namjeru da se

uklone s puta. Napokon, njemu dojadi ta smiješna napetost, saže se kao da će dohvatiti kamen. Životinja uplašeno zalaje i pobježe.

Kako se približavao kući, sve više je usporavao korak. Sto ti je? Zašto pokušavaš odgoditi ono što više nema smisla odgađati? Ti znaš da si se morao vratiti - nitko nije pobjegao od sebe. Ne dopusti osjećajima da se igraju tobom, ne daj se plačljivim mislima. Da, vraćaš se u praznu kuću, u kojoj te nitko tvoj ne čeka.

Obuzimala ga je neka čudnovata nelagoda. Na trenutak pomisli da nije trebao dolaziti, izlagati se tolikoj patnji, dokazivati sebi da je jak, grub - onakav kakav nije.

Šest godina je prošlo od njegova odlaska. Živio je u raznim gradovima i proputovao mnoge zemlje. U svim tim godinama jedno se nije mijenjalo - na sva-kom mjestu stizala ga je misao na moru kojoj se sad pokorno vraća. Mislio je na selo, kuću. Na prošlost. Sve gaje boljelo - pa opet, prepuštao se na milost i nemilost snažnim sjećanjima. Uhvati se kako ne odvaja pogled od puta kojim korača. Titraj strepnje pojačao je prijašnju nelagodu. Zar to ONA opet budi u njemu strah - zar ga to ONA opet ponižava. Morao je priznati da misli na NJU. Znao je da se sad, odavde, već može vidjeti. Znao je da se odavde nazire NJEZINA nepodnošljiva bjelina. Ako podigne pogled, ugledat će je.

Pa ti si došao radi NJE. Ti si prije tri dana u Oslu rekao sebi: idem nazad, ne bojim se više. Što ti je sad, pogledaj je već jednom.


Uspravio je glavu i ugledao u daljini prijeteću golemu STIJENU. Imao je još čitav kilometar do NJE, pa opet: osjećao se kao daje već u NJEZINU podnožju, u NJEZINOJ hladnoj sjeni. Činilo mu se da se zabola u nebo, da ga je rasjekla, da je u NJOJ zaista neka mračna snaga. Protrnuo je od nelagode.

STIJENA se uzdizala kao nestvaran kip s drugog svijeta. Imala je nešto od planinskog vrhunca koji je ostao bez svog podnožja. U ovom kraju, koji nije osobito brdovit, ta gromada pričinjala se još stravični-jom.

Oborio je pogled. Nelagoda je bivala sve jača. Šest godina je nije vidio, šest godina bio je pošteđen NJE-ZINE nesnosne bjeline. Nekad, davno, izbjegavao ju je gledati dulje od trenutka.

STIJENA je kriva što se vraćaš praznoj kući. Da nije NJE, cijeli tvoj život bio bi drukčiji. Vjerojatno nikad ne bi upoznao okus gorčine i poražavajuće ne-moći. Nije mu se rađala nijedna misao, a da se iza nje nije krila ONA.

Cipele su mu od debelih naslaga prašine posivje-le.

- Ta prašina donosi sreću - rekla bi Marija.- Sreću?! Otkud ti to?- Prašina je znak sreće, kao snježne pahuljice,

kao paperje s topole, kao sve što lebdi.Nije joj dugo proturječio. Marijaje za razne stvari

govorila da donose sreću. Vjerovala je u to. Samo, ona pod srećom nikad nije podrazumijevala nešto veliko. »Sreća«, rekla bi Marija, a iza toga se krila ugodna

MIRO GAVRAN

šetnja u predvečerje, kratak pogled ili jedna jedina rečenica nježno izgovorena.

- Volim te, Marijo.- Ne vjerujem ti.- Zašto?- Opet si rekao »volim te«, opet ista rečenica.

Pokušaj to kazati drugim riječima.Na trenutak se zamislio u neprilici.- Želim te.'- To je već bolje.- Ljubim te.- To je još bolje - smijala se Marija, a njemu se

činilo da se on sam smije. Uvijek je njezine osjećajedoživljavao kao svoje. Svaka njezina suza bila je njegova tuga, njezin osmijeh - njegova radost.

- Marija, Marija.- Zašto tako često ponavljaš moje ime?- Ne znam.Lijepo mu je dok misli na Mariju, tužno mu je dok

misli na Mariju. I nikad ne zna je li sretan ili nesretan što je ne zaboravlja.

Već se posve približio svome cilju. Iz gustog ma-linika izišao je na čistinu. Na drugom kraju ugleda svoju kuću - veliku vodenicu, i potok na kome je bezbroj puta lovio ribu.

Vodenica s velikim spremištem za žito i brašno, a u dijelu okrenutom STIJENI živjeli su roditelji i on. Bio je to bučan obiteljski dom - sjećao se onih godina dok je vodenica radila - posuđe je u kuhinji kod svakog


okretaja vodeničkog kotača zujalo, pod je podrhtavao, i činilo se da se voze u starom parobrodu po nemirnom moru.

Vodenicu je sagradio njegov djed, još prije rata. Sa devetnaest godina ostavio je djed selo i pošao u potragu za srećom. Godinu je dana radio na gradnji puta. Kad je jednog dana u kamenolomu vidio minere na djelu, kockarskom se strašću zaljubio u taj opasan posao. Privukla ga je neizvjesnost svakog njihova dana. Preko noći je postao jedan od najsmjelijih mine-ra u zemlji - za razliku od većine svojih kolega, nije bio ni ozbiljan, ni neveseo - svoj posao je prihvaćao kao dječju igru. Nakon godina uzbudljivog rada zavo-lio je djevojku koja se nije htjela udati za njega prije negoli odustane od opasnog posla. Pokorio se ljubavi, napustio kamenolom, oženio se, vratio u selo i od ne tako malene ušteđevine sagradio ovu vodenicu. - To je bio njegov djed: čovjek o kome su svi govorili s divljenjem. U djetinjstvu je čuo toliko priča u kojima je djed bio glavni junak, toliko istinitih i neumjereno preuveličanih zgoda vezivalo se uz njegovo ime, da ga je i sam doživljavao kao biće koje sve prepreke u životu s lakoćom svladava, i iz svake neprilike izlazi kao pobjednik.

Za oca su govorili da je djedova slika i prilika, i po izgledu i po naravi. I otac je bio od onih ljudi koji kroz život prolaze s lakoćom, držeći konce sudbine u rukama. Oca se dobro sjećao - upamtio je njegove pokrete, njegove osmijehe, njegove kratke odrezane rečenice. Svakom kretnjom odavao je sigurnost, od-

MIRO GAVRAN

lučnost. Bio je od onih ljudi koji se ne boje života, nego u njemu gledaju veliko natjecanje gdje im se pružaju prilike za brojne pothvate.

Glavna vrata kuće su zaključana. Smetnuo je s uma da je ključ u svećenika i da je trebao svratiti po njega. Odbacio je pomisao da se po toj vrućini vraća u selo - a i nije mu bilo do razgovora sa svećenikom, ni s bilo kim drugim. Uzeo je oveći kamen i s nekoliko jačih udaraca obio dotrajalu bravu. Lagano je gurnuo rasušena vrata - odškrinuše se uz jeziv cvilež. Pred njim se ukaza velika gostinska soba u kojoj su provo-dili najveći dio dana. Debeo sloj prašine prekrivao je dugačak stol, na podu je oborena stolica, sa stropa visi paučina. Udahnuo je ustajao zrak - u utrobi osjeti mučninu. Zaustavivši disanje prišao je prozorima i brzo ih rastvorio, a zatim izišao u dvorište. Sklonio se u hladovinu divlje trešnje. Sjeo je na travu umoran od puta i odviše snažnih osjećaja.

- Reci da ćemo uvijek biti zajedno - tražila jenjegovu potvrdu, kao da od odgovora zavisi njezinživot. Bilo je u njezinu glasu ozbiljnosti na kakvu nijenavikao.

- U to ne trebaš sumnjati, Marija.- Ipak, reci: neću te nikad ostaviti.- Neću te nikad ostaviti.- A vidiš, ja znam da ćeš jednog dana...- Ne govori gluposti.-Znam!U tom »znam« bilo je neke neželjene samouvje-

renosti i tuge. Ubrzo je zaboravio taj razgovor.


DRUGO POGLAVLJE

Dugo je ostao ležati pod trešnjom. Salijetale su ga misli na prošlost i STIJENU. Osjećao je NJEZINU blizinu. NJEZINU prijeteću moć.

Ipak, nije onako strašno kako si mislio. Ti si tu i ONA je tu. Smogao si hrabrosti da se vratiš nakon šest godina. Ti više nisi onaj otprije. Ti se više ne bojiš. Ili još uvijek...?

Prije točno četrdeset godina, njegov veliki djed kladi se u seoskoj krčmi s petoricom ljudi o pečeno jare da će se uspeti na vrh ogromne STIJENE. I tada, prije četrdeset godina, u podnožju STIJENE skupilo se pola sela. U stravičnoj šutnji su pratili odvažno uspinjanje. Na glatkoj površini nazirala su se dva veća udubljenja koja su uspon od podnožja do vrha dijelila na tri gotovo jednaka dijela. I tek što je njegov djed dosegnuo prvi usjek, i nakon kraćeg odmora krenuo dalje, noga se okliznula o nesigurno ispupčenje, djed se zanio u stranu i sunovratio u dubinu. Stotinjak ljudi bili su svjedoci njegove smrti - taj događaj je poslije, u njiho-vim pričama, dobivao sve više na značenju, kao ne-stvaran podvig, smion izazov sudbini.

Nekad, davno prije, dok je vodenica još radila, u ovom dvorištu se znalo naći i po desetak zaprežnih kola natovarenih žitom. Kao dječak se neumorno pen-jao s kola na kola, valjao se po trbušastim vrećama, tjerao dosadne muhe sa snažnih konja. Seljaci bi, čekajući na red, stajali u manjim skupinama i pre-pričavali novosti iz sela. Gotovo po pravilu, usred razgovora, netko bi se od njih zagledao u STIJENU, i


tad je razgovor skretao na djeda i onaj dan kad je pokušao nemoguće.

- Hej, pogledaj!Okrenuo se, ugledao je Mariju u novoj haljini.- Kako ti se sviđa?- Tko, što: haljina ili ti?- Zajedno.- Haljina je lijepa, a ti si prelijepa.- Baš mi je žao, mislila sam da će ti se dopasti.Bilo mu je pet godina kad gaje otac prvi put poveo

na kirvaj. Majka gaje svečano odjenula: nove cipele i nove hlače i bijela košulja. Otac gaje uzeo za ruku:

- Idemo se malo proveseliti.- Nemojte ostati dugo - napomenula je majka.- Do ručka se vraćamo.Volio je da ga otac drži za ruku, daje s njim.Na putu do sela otpjevali su desetak pjesama.

Prvo bi otac nešto zapjevao, pa bi onda od njega tražio da ponovi. Kad bi zastao, zaboravivši riječi, otac bi nakratko uskočio, ne dopuštajući pjesmi da se preki-ne. U veselom raspoloženju stigli su do sela. Na čistini pred crkvom Cigani su razapeli svoje šatore iskićene bezbrojnim igračkama. Prišli su improviziranim štan-dovima oko kojih su se tiskali ljudi s djecom. On je velikim očima promatrao plastične pištolje, šarene trube, balone. U tom izobilju dječjih radosti, teško mu je bilo zadržati pažnju najednom predmetu. Vukao je oca za ruku od pulta do pulta, želeći što prije sagledati to luckasto bogatstvo. Gurali su se između drugih

očeva i djece kao daje sve ovo stvoreno zbog njih, i kao da su se svi tu zatekli tek da bi se njima obogatio doživljaj. Nikad na jednom mjestu nije vidio toliko ljudi. Bilo je proljeće. Toga se dana selo budilo iz mrtvila, i sve je dobivalo nestvarne oblike. Škripa vrtuljaka pozivala je na zaborav. Djeca su neumorno puhala u prodorne pištaljke i malene plastične trube.

- Što želiš da ti kupim? - zapita ga otac.- Ne znam.- Kako ne znaš?- Ne mogu se odlučiti.- Što si jučer želio?- Pištolj.- Onda uzmi jedan.Izabrao je pravi kaubojski pištolj, s bubnjićem.

Bio je neizmjerno sretan. Čvrsto je stiskao pištolj strahujući da će mu ispasti iz ruku i izgubiti se u nezaustavljivoj bujici ljudskih nogu praćenoj nenad-glasivim žamorom. Osjećao je zahvalnost prema ocu i zbog pištolja i zbog svega ovog što vidi. Držao gaje za ruku kao da od snage stiska ovisi njegova sigurnost u mnoštvu.

- Hoćemo li na vrtuljak, sine?- Hoćemo.Pričekali su da završi započeta vožnja, a kad se

vrtuljak zaustavio, prišli su prvom praznom sjedalu. Otac ga je posjeo sebi u krilo i zategnuo sigurnosni lanac. Vlasnik im pristupi naplatiti vožnju.

- Tri vožnje molim - rekao je otac.i,,,.

MIRO GAVRAN

- Zar se mali ne boji?- Moj sin je pravi junak, vidite da ima i pištolj.Uzvraćajući novac čovjek im se osmjehnuo i po

navici dodao:- Vežite se čvršće.Te tri vožnje ostale su mu u neizbrisivu sjećanju.

On i njegov otac visoko iznad zemlje u bezglavom kruženju. Činilo mu se da svi gledaju u njih dvojicu, činilo mu se da su se odvojili od zemlje zauvijek i da su prešli u neke druge prostore u kojima se korača bez koračanja, u kojima se stiže na odredište tek tako što pomisliš na njih. Kad su sišli s vrtuljka, obasuo je oca čudnovatim pitanjima - iznenađivalo gaje zašto se pri brzoj vožnji počinju okretati ljudi koji su na zemlji, i to u suprotnom smjeru. Otac se smijao i puštao ga da nesmetano govori i govori, znao je da je sve ovo neo-bično i novo za njegova sina i da ga navodi na nezau-stavljivo brbljanje.

Odjednom primijetiše kako svi ljudi idu na drugi kraj čistine, prema velikim lipama. Tamo se nešto neobično događalo. Čulo se potmulo udaranje bubnja i neki nerazgovjetan glas. Prepustiše se strujanju gomile. Ubrzo su došli pod okrilje razgranatih lipa, gdje je stari Ciganin pokazivao svog medvjeda. Mada je medo na njuški imao metalnu brnjicu, narod je na priličnom razmaku načinio polukrug oko neobičnog prizora. Ciganin je udarao u bubanj i pozivao hrabre ljude da se pohrvu s medvjedom. Onome tko pobijedi dlakavu životinju nudio je deseterostruku nagradu od uloga koji treba položiti kad iziđe na megdan. Narod


je radoznalo gledao u zastrašujućeg medvjeda, ali se nitko nije usuđivao odmjeriti snagu s njim. Cigo je po deseti put pozivao odvažne ljude da okušaju sreću, i već se činilo da od svega neće biti ništa. Pomalo i sam gubeći strpljenje prestade bubnjati. Sve utihnu. Mir-nim glasom, ali tako da ga svi čuju, zapitao je, a zazvučalo je kao tvrdnja:

- Zar u ovom selu nema ni jednog hrabrog čovjeka?

Mučnu tišinu smijenio je mrmor povrijeđene go-mile, koji se na ponovljeno pitanje udvostručio.

- Zar u ovom selu nema ni jednog jedinog hrabrogčovjeka?

- Ima jedan - odgovori njegov otac i, držeći ga zaruku, pođe naprijed. Narod se iznenađeno uskomešasluteći zanimljiv događaj. Otac mu je ispustio ruku tekkad su se probili do prvog reda. Zamolio je poznanika:

- Pripazi mi na sina.Prišao je starom Ciganinu i u šešir položio novac.

Ciganin je uzviknuo gledajući prema svjetini:- Ako ovaj mladi čovjek u hrvanju pobijedi mog

medvjeda, dobit će deset puta više. Samo je jedno pravilo: izgubio je onaj koji prvi leđima dodirne zemlju.

Nekoliko je puta udario u bubanj - osjećalo se kako sa svakim udarcem napetost raste. Ciganin je oslobodio životinju s lanca i uzviknuo:

- Neka pobijedi jači.Čovjek i medvjed su kružili jedan oko drugoga

kao da se nijedan ne usuđuje krenuti prvi. Odjednom

MIRO GAVRAN

medvjed iznenađujućom brzinom pođe na oca - otac se izmače, da bi već u sljedećem trenutku on bio taj koji nasrće.

Ubrzo su bili u nerazdvojivu zagrljaju. Nosili su se desetak metara praćeni navijačkom dernjavom okupljena naroda. Činilo se da će svakog trenutka nadjačati ogromna životinja - ali joj otac zadnjim naporom snaga uspije podbaciti nogu - i u sljedećem trenutku obojica padoše na bok. Narod oduševljeno povika:

- »Babe, babe« - a to je značilo neriješen rezultat,što je za čovjeka ravno pobjedi. Ubrzo se oko njegovaoca zatvorio krug napasnih ljudi željnih dodirnuti ga,čestitati mu, kazati mu makar jednu riječ. Svi su gapozivali na čašicu - i nedugo iza toga našli su se upretrpanoj gostionici. Otac gaje posjeo na koljena. Nezaboravljajući ni trenutak sina, odgovarao je na pitanja ljudi.

- Mogao mu je medvjed slomiti kralježnicu -rekao je brico.

- Mogao je i on njemu - dobaci netko s drugogkraja krčme, a svi se nasmijaše.

Zadržali su se u gostionici do podneva. Otac je dopuštao da mu sina časte sokom, a on je pio vino. Ispio je preko litre, i sigurnog koraka izišao na ulicu.

- A sad pravo kući, obećali smo mami da ćemodoći do ručka. I pošli su niz ulicu praćeni radoznalimpogledima.

Na trenutak se uspravio i s divlje trešnje otkinuo nekoliko bobica. Kiselkast okus nedozrela voća ugod-


no gaje osvježio. Kružio je pogledom po travom zara-slom dvorištu.

Misli su se plele same oko sebe - bježale su s jednog predmeta na drugi, i svaki put se vraćale svom ishodištu. Za ovo dvorište više nije bio siguran je li to dvorište njegova djetinjstva, ili tek blijeda kopija u svijesti zadržane slike koju je godinama nosio po svi-jetu. Sve je bilo isto i drukčije - vrijeme je ostavilo traga i na nekad lijepom, a sad nagrđenom bunaru bez krova, i na ovoj trešnji i na istrulom kokošinjcu. Pod trešnjom je nekad bila klupa i maleni stol s nogama ukopanim u zemlju. U blagim ljetnim predvečerjima njegovi roditelji su sjedili na toj klupici. Njega bi posjeli između sebe - na stolu je bilo voće, kava, sok, ponekad kolači. Majka i otac su pričali o proteklom danu, ili o poslovima koji ih sutra očekuju. Nije upam-tio da su se ikad svađali, ili da je netko povisio glas, ružnu riječ jedno drugom nisu rekli. On se tome nije čudio. Mislio je u svojoj dječjoj glavi da su sve obitelji takve, da svuda vlada spokojstvo i poštovanje. Tek mnogo poslije će saznati da su njegovi roditelji bili tako rijetko sretan par. Ponosili su se njime na lijep način. Nikad nitko od njih nije rekao »moj sin«, uvijek, baš uvijek je bio »naš sin«.

One jeseni kad je pošao u školu, otišla je majka u susjedno selo pomoći rodbini u berbi kukuruza, a on je ostao s ocem. Bila je nedjelja i vodenica nije radila. Odmah iza doručka, na njegovo iznenađenje, otac mu reče:

- Uzmi loptu i idi u selo, igraj nogomet, ja imam nekog posla, pa bih ga htio u miru obaviti. Nemoj se

MIRO GAVRAN

vraćati prije predvečerja. Ponesi suhog sira i kruha. I tako neće biti pravog ručka kad mama nije kod kuće. Nije čekao da mu otac dvaput ponovi. Obradovao se pomisli da će cijeli dan igrati nogomet. Uzeo je loptu, i zaboravivši na hranu otrčao na seosko igralište. Bilo je to prije dvadeset godina, a sjećao se svakog detalja. Igrao je nogomet s prijateljima sve do dva sata poslije podne - potom su otišli u krađu jabuka. Ovaj put je stradao poštarev voćnjak. Vratili su se na igralište i opet zaigrali.

Usred igre odjednom osjeti želju da ode kući. Prijatelji su ga molili da ne ide, ali on šlaga da mu je otac rekao da se mora vratiti do tri sata i da već kasni. Neka čudnovata dječja slutnja vukla gaje kući. Nikad poslije nije mogao objasniti daje baš u tom trenutku osjetio neizmjernu potrebu vidjeti oca, pričati s njim. Idući kući, pomišljao je kako bi bilo dobro da odu u ribolov. Navečer se vraća majka, i mogli bi je obrado-vati pečenom ribom.

Kad je ušao u kuću, bezuspješno je zvao oca. Nije ga bilo ni u jednoj sobi. Pomisli da možda u spremištu priprema vreće za sutrašnji dan, ali su vrata bila zaključana. Hodao je po prostranom dvorištu osvrćući se na sve strane i nadajući se da će ga ugledati kako dolazi iz vinograda, ili iz šume, ili s polja. Bilo je nešto prijeteće u tišini koja ga je okruživala. Slučajno se okrenuo prema STIJENI i ugledao prizor od koga mu je dah zastao. Njegov otac se približavao drugom usjeku ogromne STIJENE. Do vrha je ostalo nešto više od trećine puta. Srce mu je preplašeno zalupalo, čuo


je svaki otkucaj cijelim svojim tijelom. Poželio je da na onoj STIJENI nije njegov otac - ali zelena košulja koju je penjač imao na sebi nije ostavljala mjesta sumnji -to je bila košulja njegova oca, taj čovjek je on. Preki-nutog daha gledao je nestvaran prizor. Iz ove udalje-nosti očevo napredovanje je bilo jedva primjetno. U trenutku kad je otac upravo dosezao drugi usjek, i kad se činilo da će bar za kratko biti siguran, izgubio je oslonac!

Očev krik!Krik čovjeka koji gleda svoju smrt.To nezaustavljivo tijelo što se približava zemlji.Taj užas.Udar tijela o zemlju.Njegov otac, njegov dragi tata.Sve je to gledao sedmogodišnji dječak.Ni sam ne zna koliko je dugo ostao tako ukočen,

nepomičan, začuđen.Suze se skotrljaše niz lice i to ga trže. Ne raz-

mišljajući, ne gledajući, potrčao je prema selu. Saple-tao se o travu, o kamenje. Padao je svakih desetak metara, dizao se, opet padao. Obnevidio od suza, od užasa, trčao je puteljkom kojim je nebrojeno puta prošao - i bilo mu je kao da ide zastrašujućim tunelom iz koga nikako ne može naći izlaz. Izranjavanih kolje-na, izobličena lica, utrčao je u brijačnicu i jedva izu-stio:

- Tata, STIJENA!Okupljenim ljudima sve je bilo jasno i pojuriše

prema vodenici zaboravivši dječaka. A on je malaksalo

MIRO GAVRAN

pao na pod brijačnice i prepustio se nezadrživim jeca-jima. Na usta mu je izbila bjeličasta pjena, gubio je dah, gušio se. Tonući s rubova svijesti vidio je zelenilo očeve košulje. Blještavo nesnosno zelenilo prekrilo je čitav svijet - i više nije znao za sebe.

Kad je djed nastradao, svećenik nije dopustio da ga zakopaju na posvećenom groblju. Ostao je neumo-ljiv pred zahtjevima najutjecajnijih ljudi iz sela i od-lučno rekao:

- To je ravno samoubojstvu. To je još gore od samoubojstva, to je izazivanje Boga.

Djeda su zakopali na brežuljku nedaleko od vo-denice. Nakon očeve nesreće nije se ni razgovralo o tome hoće li ga pokopati na groblju - seoski grobar je bez pitanja iskopao raku odmah uz djedov grob. Taj pogreb nije nalikovao seoskim pogrebima ni po čemu - sve se odvijalo u šutnji.

Sahranili su ga bez oproštajne riječi, bez svećeni-ka. Na brežuljku ostadoše dva groba i jedna priča o ljudima koji su izazvali sudbinu, o odvažnim ljudima koji su poželjeli nemoguće.

Majka nikad nije preboljela očevu smrt. Do kraja života nosila je crninu. Potpuno se promijenila, povu-kla se u zastrašujuću šutnju. Ničemu se više nije smijala, ništa je više nije moglo obradovati. Život joj se podijelio na vrijeme prije nesreće, i vrijeme poslije nesreće. Tuga zbog očeve smrti bila je jednaka njiho-voj ljubavi. I mnogo godina poslije, majka je govorila o ocu kao da se nesreća dogodila prije nekoliko dana. Za nju je vrijeme stalo, ponekad mu se činilo da se njezin život sastoji samo od sjećanja.


Nedugo iza očeve smrti, u susjednom selu je izgrađen moderan električni mlin, i majci nije preo-stalo drugo nego da stavi katanac na vodenicu. Morali su od nečega živjeti. Počeli su uzgajati piliće. Majka je radila po cijeli dan - nije željela da on u tim izvanjskim stvarima osjeti da im je lošije nego za očeva života.

Izišao je iz trešnjina hlada. Prošetao se po dvo-rištu, a onda otišao do potoka gdje je raslo poljsko cvijeće. Nabrao je nekoliko stručaka. Došao je do brežuljka na kome su u travu zarasla tri groba. Po-ložio je po nekoliko cvjetova na svaki grob. Ćutio se krivim zbog njihove zapuštenosti - kao da je i u smrti povrijedio drage svojim nemarom, svojim dugogodi-šnjim izbivanjem. Majka je pred smrt tražila da je pokopaju pokraj oca. Od usamljena djedova groba vremenom se stvorilo maleno obiteljsko groblje. Jesu li oni ikad pripadali selu?

Uvijek su bili nešto drugo. Nije dopuštao tuzi da ga preplavi, vratio se u dvorište s osjećajem probuđene krivnje. Dok je stajao nad njihovim grobovima, ni riječ nije progovorio. Bilo mu je neugodno što se tako brzo vratio u dvorište, u okrilje stvari koje više podsjećaju na život nego na smrt.

TREĆE POGLAVLJE

Tek je u sumrak ušao u kuću. U ormaru je pronašao uredno složene plahte i pokrivače. Pripre-mio je krevet za spavanje i odmah legao. U kući nije bilo struje. Zaboravio je kupiti svijeće. A možda je i

MIRO GAVRAN

bolje ovako u tami - misli su sređenije, sjećanja mir-nija.

Prvih godina iza očeve smrti noći su bile mu-čenje, san mu je bježao. Teško bi zaspao, a lako se budio. Trzao se i na najmanji šum, na svaki nalet vjetra, na blagi titraj prozorske zavjese, na romor proljetne kiše. A najčešće su ga budili snovi - iz noći u noć vraćao mu se isti san: odjednom bi u omami bljesnula zelena svjetlost pričinjajući mu užasnu bol. Osjetio bi kako mu oči gore. Trenutak potom shvatio bi daje to zelena košulja njegova oca. Po tko zna koji put vidio bi njegovo tijelo kako pada i blještavu bjelinu STIJENE pokraj koje nezaustavljivo promiče. Budio se uz vrisak, obliven znojem - čekanje zore pretvaralo se u beskrajnu moru. Taj san je obojio cijelo njegovo djetinjstvo, zavukao se i u najskrovitije pore svakog dana, i učinio da mu sve godine života iza očeve smrti budu do odvratnosti nalik jedna drugoj.

Prestao je igrati nogomet s prijateljima. Osamio se i zatvorio u svoj svijet u kome mu nije bilo lijepo, a iz koga nije htio ni mogao izići van. Prolazeći ulicom osjećao je poglede ljudi na sebi - osjećao ih je na leđima, u grlu, na rukama. Promatrali su ga s neskri-venom radoznalošću, odmjeravali su to dijete i govo-rili:

- Otac i djed su pokušali, sad je na njemu red.Hoće li uspjeti?Znao je da to očekuju od njega, znao je da ga

nemilosrdno odmjeravaju sluteći u svakoj crti njegova lica djedove crte, očev osmijeh. Životinjski su ga proc-


jenjivali, tražeći u dječjoj snazi slutnju neke buduće snage koja se tek treba razviti.

Kad bi naišao na suseljane zanesene u živ razgo-vor, odjednom bi svi zašutjeli i pogledali prema njemu. Boljeli su ga ti ispitivački pogledi. Htio im je reći:

- Ne gledajte me tako, pustite me na miru, ja sam njihov unuk i sin, ali to nas ne izjednačuje, ja sam ja, i zaboravite već jednom priču o njima da bih je i sam mogao zaboraviti. Ali, umjesto takvih riječi, oborio bi pogled i žurno pobjegao niz ulicu. I ne htijući počeo je mrziti svoje suseljane. Prestao je ljude gledati u oči. Na pitanja je odgovarao kratko, odsječeno - i nekom izmišljenom žurbom napuštao svako društvo u kome bi se slučajno zatekao. Nije imao prijatelja - zid nje-gove samoće postajao je sve deblji. U školi su ga izbjegavali. Na tako veselim živim odmorima, dok su se svi šalili, ponajčešće bi prišao prozoru, zagledao se u dvorište i ostao nepomičan i sam. Njegov strah od ljudi, od bilo čije prisutnosti, prelazio je u izmijenjenu obliku na njegovu okolinu - i nije se više samo on njih bojao, i oni su se njega počeli bojati. Znali su da im ne pripada, da je nešto drugo, da do njega ne dopire nijedna njihova riječ - i zaista: njegov je mali svijet izgubio svaku sličnost s njihovim.

Taj osjećaj izdvojenosti i usamljenosti vremenom se samo pojačavao i nije bilo ničega da ga ublaži. Prolazio bi ulicama svoga sela osjećajući se različitim od svakog čovjeka kojeg bi sreo. Boljelo gaje to stanje nepripadanja ljudima među kojima je živio, s kojima se svakodnevno sretao. Kad bi se ponekad zatekao u

MIRO GAVRAN

nekom drugom selu, u kome ga nitko ne poznaje, taj osjećaj usamljenosti i nepremostive udaljenosti znat-no bi se umanjio. To sebi nikako nije mogao objasniti - kako je moguće da je najosamljeniji dok je u svom selu, kako je moguće da je udaljeniji od ljudi koji ga poznaju nego od onih koje prvi put vidi. Živio je toliko drukčije od svih, da je s uvjerenjem pomišljao da na svijetu ne postoji nijedan čovjek njemu nalik.

Kako je vrijeme prolazilo, pitanje sličnosti s ocem sve više gaje progonilo i sve češće mu se činilo da čuje pritajen glas:

- Otac i djed su pokušali, sad je na njemu red.Hoće li uspjeti?Oni su u njemu uporno gledali unuka i sina

najodvažnijih ljudi. Nitko nije mogao ni naslutiti da se taj šutljivi dječak svake večeri budi s kricima, zaslijepljen bolnim zelenilom koje sažiže oči.

Da, on se bojao STIJENE. On se bojao STIJENE više nego što ju je mrzio. Strah je odavno preplavio njegovu dušu, neizmjerno dalekim su mu se činili i djed i otac. Bio je njihov, a tako različit od njih.

Nakon nekoliko godina osjetio je da su one ispi-tivačke poglede zamijenili neki drukčiji pogledi, koji su još više boljeli.

Podrugljivost!Ovo su podrugljivi pogledi - pomislio je to onoga

dana kad mu se učinilo da su svi prozreli njegov strah. Pokreti su mu postali nespretni, svakom kretnjom otkrivao je svoju nesigurnost. Pogled je još rjeđe podi-zao sa zemlje. Pričinjalo mu se da čuje kako govore:


- Otac i djed su pokušali, bili su odvažni ljudi, ali on teško da će se usuditi.

Tko si ti? Ne pripadaš selu. Ali ne pripadaš ni svojima, ti nisi ni kao otac ni kao djed. Izgubio si vezu i s korijenima i s okolicom - pa ti ne živiš, to tvoje stanje, ta tvoja osamljenička tumaranja po uskom krugu nepromjenjivih osjećaja, zar je to život? Kako si jadan. Prekini već jednom mučno trajanje, otmi se svojoj sudbini, i odbaci taj strah prije nego te posve uništi. Cesto se prepuštao mučnim mislima. Nije imao milosti prema sebi. Želio je nalikovati djedu i ocu, ali, strah gaje odvojio od njih. Kad bi bio kao oni, morao bi pokušati...

S majkom nije govorio o STIJENI, osim jednom. Cijelo djetinjstvo je prohujalo, a da ni riječ nisu pro-govorili o STIJENI. Ipak, bila je prisutna u svakoj njihovoj šutnji, u svakom razgovoru. Majka je govorila o ocu često, o djedu rjeđe. Govorila je tako kao da su umrli prirodnom smrću, kao da STIJENA nije ni po-stojala, kao da nije odredila sudbinu njihove obitelji. Te njihove šutnje o STIJENI imale su nesnosnu te-žinu, pritiskale su im dušu, odgonile osmijeh s lica. Kad bi majka u šutnji glačala rublje, znao je na što misli. Kad bi on po čitav dan naveseo tumarao oko kuće, ostavljajući sve poslove - majka ga ništa nije pitala, jer je znala na što on misli. Samo su jednom progovorili o STIJENI, a upamtio je svaku riječ. To je bilo na njegov osamnaesti rođendan. Dobro se sjećao.

Objedovali su u tišini, svečan i bogat ručak: uku-sna juha, crno vino, nekoliko vrsta kolača, jelo koje

MIRO GAVRAN

voli. On i majka bili su sami za stolom postavljenim u čast njegova osamnaestog rođendana. U duši su mu igrali nejasni osjećaji, ispunjavala ga je neizmjerna tuga, a da joj nije mogao odrediti izvor - usred objeda, bez riječi, digao se od stola i izašao na dvorište. Prišao je trešnji, naslonio se na nju i zagledao se u STIJENU. Dugo ju je gledao, usidren u svojoj nepomičnosti. U trenutku je osjetio daje majka iza njegovih leda - nije čuo njezino približavanje, ali, siguran je daje tu, korak iza njega. Znao je da i ona gleda STIJENU, znao je da će ovaj put ta STIJENA probiti zid njihove šutnje. Osjećao je da njegova majka ne može izdržati teret neizgovorenih riječi, osjećao je da ovaj dan nije kao svi drugi, osjećao je već tada da će ga pamtiti cijelog života.

- Gledaš je? - izusti majka.- Gledam je - potvrdi, ne pomakavši se.Majka je tražila riječi, prave riječi. Glas joj je

imao drugu boju, činilo se da ne govori grlom ni ustima.

- Mrzim je - reče.On pomisli kako je ta njezina rečenica suvišna, pa ipak je potvrdi. -I ja.

- Da odselimo odavde, da napustimo ovo prokletomjesto? - zapita ga na takav način da je on u tompitanju prepoznao očajničku molbu.- Nećemo bježati - odgovori suho i odlučno.Iznenadio se otkud mu ta sigurnost, ta nepokolebljivost, iznenadio se svojoj rečenici koja se otkinula


s usana, prije negoli je promislio njezino značenje. Znao je daje ta rečenica pogodila majku u srce, znao je daje guši, znao je koliko je boli. Šutnja je potrajala još nekoliko trenutaka, a da nijedno od njih dvoje ni treptajem oka nije odvojilo pogled od STIJENE. To je bio razgovor utroje u kome je najvažniji sugovornik nijem.

- Obećaj mi da nikad nećeš pokušati, sine moj,obećaj mi da nećeš.

Bila je to molba natopljena bolom, ljubavlju, strep-njom. Nije odgovarao mada je znao daje šutnja naj-okrutniji odgovor za nju.

Ona je ponovila svoju molbu:- Obećaj mi.- Ne mogu.- Zar ćeš i ti jednog dana...?- Ne znam.Na najgore pitanje dao je najgori odgovor. Bio je

nejasan samome sebi. Pa ipak, morao je reći upravo to što je rekao.

Majka se poraženo okrenu i ode u kuću. On pomisli koliko bi joj pomogao da je kazao (pa makar to bila neistina) da nikad neće ni poželjeti, a kamoli pokušati. Sitnom laži mogao joj je olakšati život, noći učiniti mirnijima, buđenja sretnijima.

Prestao je čeznuti za ljudima. U samoći se često zaboravi da postoji još nešto osim samoće. Sve su mu se misli svele na jednu: biti kao otac. Znao je da bi se otac razočarao da ga ugleda takvoga kakav je s vreme-

MIRO GAVRAN

nom postao. Živjeti u vječnom strahu od života - to ostavlja traga na licu. Odlučni ljudi se lako prepozna-ju, pokreti su im čvrsti, u razgovoru su brzi. Ako žele, u stanju su od svega napraviti dobru šalu, pa čak i od svoje trenutačne patnje. Odlučnim ljudima se divimo. Njegov otac je bio takav, i za djeda kažu daje bio takav, a on...

Znao je da iz svega toga može izići samo na jedan način. On će postati sin svoga oca, unuk svoga djeda, on će postati čovjek tek u onom trenutku kad prihvati bitku s nepobijeđenom STIJENOM. On se mora jednog dana osmjeliti, on mora pobijediti strah - živjeti cije-log života kao kukavica nije život.

Postao je već mladić, a da još nije počeo živjeti.STIJENA ga je proganjala na svakom koraku,

uništavala ga sve više.STIJENA je bila kriva što su djevojke tako daleko

od njega. Promatrao ih je s tugom, ne usuđujući se ni pomisliti da se približi nekoj od njih. Tu je najbolnije osjećao strah od života, strah od ljudi. Vrijeme je prolazilo, a bilo je isto kao da stoji. Ostao je bez djetinjstva, a sad je polako gubio i mladost. Tek pone-kad dopuštao je sebi iskrenu misao, tek ponekad bi priznao:

- Bože, pa ovo nije život, ja uopće ne živim. Sve prolazi pokraj mene, a ja stojim bez riječi i gledam kako tonem u sivilu i nepokretnosti. Ja vječno istu misao prevrćem, a drugi žive, punim dahom žive.

Za sunčanih dana vodenicu je u dopodnevnim satima zarobljavala prijeteća sjena ogromne STIJE-


NE. Često je pred zoru odlazio od kuće, samo da izbjegne zagrljaju te hladne sjene. U snovima ga je proganjala sjena gorostasne STIJENE, i ma kako brzo trčao, uvijek bi mu nedostajao još jedan korak, pa da iskorakne na sunčanu stranu.

Imao je već punih osamnaest godina i činilo mu se da će mu život ostati zauvijek neveseo i siv. Odavno se zaboravio smijati, zaboravio je i što je to ugodan razgovor. Od ljudi je očekivao samo prezir, poniženje i bol. Imao je već punih osamnaest godina i vjerovao je u to da će mu život ostati zauvijek nepromijenjen.

Išao je iz trgovine noseći punu torbu.Odjednom se pred njim stvori ona.- Hej, zdravo.- Zdravo - odvratio je.

Bila je to Marija, najljepša djevojka u selu. Njegova vršnjakinja. Posljednjih godina ju je sretao vrlo rijetko, jedino u autobusu, kad bi išao u grad.

- Kako si?- Dobro.Iznenadilo gaje što mu se tako obraća. On je do

sada s njom svega dva-tri puta progovorio. I to, kad bi se sve zbrojilo, ne više od desetak rečenica.

- Htjela sam te nešto zamoliti.- Kaži - odgovori kratko, bez osmijeha.- Pa vjerojatno znaš da crtam. Željela bih, ako

nemaš ništa protiv, nacrtati vašu vodenicu.Bio je zbunjen. Nije znao kako da odgovori, pro-

mucao je:


nom postao. Živjeti u vječnom strahu od života - to ostavlja traga na licu. Odlučni ljudi se lako prepozna-ju, pokreti su im čvrsti, u razgovoru su brzi. Ako žele, u stanju su od svega napraviti dobru šalu, pa čak i od svoje trenutačne patnje. Odlučnim ljudima se divimo. Njegov otac je bio takav, i za djeda kažu daje bio takav, a on...

Znao je da iz svega toga može izići samo na jedan način. On će postati sin svoga oca, unuk svoga djeda, on će postati čovjek tek u onom trenutku kad prihvati bitku s nepobijeđenom STIJENOM. On se mora jednog dana osmjeliti, on mora pobijediti strah - živjeti cije-log života kao kukavica nije život.

Postao je već mladić, a da još nije počeo živjeti.STIJENA ga je proganjala na svakom koraku,

uništavala ga sve više.STIJENA je bila kriva što su djevojke tako daleko

od njega. Promatrao ih je s tugom, ne usuđujući se ni pomisliti da se približi nekoj od njih. Tu je najbolnije osjećao strah od života, strah od ljudi. Vrijeme je prolazilo, a bilo je isto kao da stoji. Ostao je bez djetinjstva, a sad je polako gubio i mladost. Tek pone-kad dopuštao je sebi iskrenu misao, tek ponekad bi priznao:

- Bože, pa ovo nije život, ja uopće ne živim. Sve prolazi pokraj mene, a ja stojim bez riječi i gledam kako tonem u sivilu i nepokretnosti. Ja vječno istu misao prevrćem, a drugi žive, punim dahom žive.

Za sunčanih dana vodenicu je u dopodnevnim satima zarobljavala prijeteća sjena ogromne STIJE-

L..

NE. Često je pred zoru odlazio od kuće, samo da izbjegne zagrljaju te hladne sjene. U snovima ga je proganjala sjena gorostasne STIJENE, i ma kako brzo trčao, uvijek bi mu nedostajao još jedan korak, pa da iskorakne na sunčanu stranu.

Imao je već punih osamnaest godina i činilo mu se da će mu život ostati zauvijek neveseo i siv. Odavno se zaboravio smijati, zaboravio je i što je to ugodan razgovor. Od ljudi je očekivao samo prezir, poniženje i bol. Imao je već punih osamnaest godina i vjerovao je u to da će mu život ostati zauvijek nepromijenjen.

Išao je iz trgovine noseći punu torbu.Odjednom se pred njim stvori ona.- Hej, zdravo.- Zdravo - odvratio je.

Bila je to Marija, najljepša djevojka u selu. Njegova vršnjakinja. Posljednjih godina ju je sretao vrlo rijetko, jedino u autobusu, kad bi išao u grad.

- Kako si?- Dobro.Iznenadilo gaje što mu se tako obraća. On je do

sada s njom svega dva-tri puta progovorio. I to, kad bi se sve zbrojilo, ne više od desetak rečenica.

- Htjela sam te nešto zamoliti.- Kaži - odgovori kratko, bez osmijeha.- Pa vjerojatno znaš da crtam. Željela bih, ako

nemaš ništa protiv, nacrtati vašu vodenicu.Bio je zbunjen. Nije znao kako da odgovori, pro-

mucao je:

Mino GAVRAN

-Dobro... može.- Kad da dođem?- Kad hoćeš.- Sutra oko podne?- U redu.- Onda, do sutra, doviđenja.- Doviđenja.Otišla je niz ulicu ostavivši ga potpuno zbunje-

nog. Nije znao je li mu drago što će je vidjeti sutra, ili je ljut na sebe stoje dopustio jednoj djevojci da naruši ustaljen monotoni red na koji je navikao. Ali, nema više uzmicanja - sutra oko podneva mora je pričekati kod kuće, mada je u to vrijeme nastojao biti što dalje od vodenice i prijeteće sjene.

Marija je bila divna djevojka. Svoju je ljepotu s lakoćom nosila. Marija je živjela u svijetu njemu dale-kom, u koji, činilo mu se, nikad neće ni zaviriti. Njezin život je tako zanimljiv. Družila se s mnogo ljudi.

Sutradan, dok je na dvorištu pravio krletku za golubove, pojavila se ona. Došla je nešto ranije nego što ju je očekivao.

- Zdravo.- Zdravo.- Vrijedan si.- Pomalo.U rukama je imala blok i tri olovke.- Hoćeš li da iznesem stolicu?- Hvala, ne treba. Ljepše je sjediti na travi.Pomislio je da bi bilo nepristojno da joj ne pravi

društvo.


- S koje strane ćeš je crtati?- Htjela bih da se vidi vodenični kotač.- Onda je najbolje da se popneš na onaj brežuljak,

od tamo se dobro vidi i vodenica i potok.Poslušala gaje. Uspeli su se na brežuljak, sjeli na

travu, a ona se odmah dala na posao. Cijelo vrijeme dok je crtala, razgovrala je s njim, o najobičnijim svakodnevnim stvarima. Njemu je bilo čudno što vode takav razgovor. Nakon dva sata imala je tri crteža. Činili su mu se zanimljivima, ali ona nije bila zadovolj-na svojim radom.

- Danas mi ne ide od ruke. Šteta.- Hoćeš li pokušati sutra?- Ako ti neću smetati.- Naprotiv. Kad ćeš doći?- U isto vrijeme.Tek što je Marija otišla, poče priželjkivati su-

trašnji dan. Zaista se ugodno osjećao u njezinu dru-štvu. Ona je tako prirodna i jednostavna.

Sutradan je sve nalikovalo prethodnom danu. Marija je došla u isto vrijeme, i veselo razgovarajući s njime s lakoćom napravila dva crteža. S drugim crte-žom je bila veoma zadovoljna.

- Eto, sad ću u svojoj sobi na zidu imati i tvojukuću.

- Zar je nećeš nacrtati iz drugog kuta?- Neću, nemam više volje. Nego, želiš li da ti

izradim portret, da vidiš kakav si u mojim očima?- O, baš bih volio.

MIRO GAVRAN

- Samo ćeš satima pozirati.- Mogu dugo biti nepomičan. Kad ćeš doći?- Sutra u isto vrijeme. Može?- Može.

Međutim, sutradan je cijeli dan padala dosadna kiša i Marija se nije pojavila. On je svakih pet minuta pogledavao kroz prozor u gustu vodenu, zavjesu, želeći svim srcem da se zaustavi ta neumorna kišurina, da se oblaci raziđu i da ona... Priželjkivao je Marijinu prisutnost, prisjećao se rečenica koje su izgovarali prošlih dana - sve mu se to pričinjalo tako obično, a opet tako lijepo. Ali ni drugog ni trećeg dana Marija se nije pojavljivala. Pomišljao je da je najvjerojatnije zaboravila, da to njoj i nije tako važno kao njemu. Prošlo je tjedan dana i on se već prisilio da ne misli na Mariju i ugodne trenutke.

Upravo se vraćao iz vinograda, kad pred vodeni-com ugleda nju. Bio je iznenađen.

- Hej, zdravo.- Zdravo.- Dužna sam ti ispriku: imala sam gripu.- Jesi li sad dobro?- Odlično. Ne ljutiš se?-Ne.Bio je sretan što je tu pokraj njega, što je može

gledati, slušati joj glas, slušati vedri smijeh. Bez dogo-vora, kao po navici, popeli su se na brežuljak. Marija otvori blok, uze najtanju olovku i reče:

- Gledaj u mene i nemoj se pomicati.


Crtala ga je sat, možda i dva. Pri tome su malo razgovarali. On je netremice gledao u nju, ona u njega. Nisu osjećali potrebu za riječima.

- Evo, prvi crtež je gotov - reče i pruži mu papir.On uze crtež, pogleda ga i iznenađeno primijeti:

- Pa ti si me nacrtala kako se smijem, a ja se nina trenutak dok si crtala nisam osmjehnuo. Kako to?

- Ti si uvijek tako ozbiljan daje to meni smiješno.Baš sam ti željela pokazati kako bi izgledao kad bi sesamo jednom osmjehnuo.

Nije joj odmah odgovorio. Promatrao je na crtežu svoje dobro pogođene crte lica i izmišljen osmijeh. U trenutku mu se to učini tako luckasto, da nacrtani osmijeh izazva pravi.

- Napokon, i ti se smiješ.- A tko ne bi tvome...- Reci do kraja.- Tvome nacrtanom prijekoru.- Zar je to bio prijekor?- Na neki način jest.Sljedećih dana su se redovno viđali.Uvijek su imali mnogo toga jedno drugome reći,

a kad bi došao trenutak rastanka, nije se znalo tko ga umjesnije odlaže. U njegovoj duši su se isprepleli oprečni osjećaji, čudio se da ista misao na Mariju u jednom trenutku izaziva nemir, a u drugom sreću.

Stajali su uz potok, u smiraj dana, zagledani u tamnu površinu vode. Jedva se i primjećivalo da teče. Okruženi svečanom tišinom nisu se usuđivali preki-

MIRO GAVRAN

nuti je. Sunce je nestajalo u daljini, a blijede sjene drveća polako su se pretakale u tamu. Osjećao je Marijinu blizinu, blizinu njezina tijela. Osjećao je da ona zna da sad misli na nju, na njezine usne, na njezine oči. Činila mu se tako bliskom. Njezinu pri-sutnost je doživljavao kao blaženstvo, kao nježnost na koju se može odgovoriti samo nježnošću. Skupio je hrabrost, dodirnuo joj je ruku. Nije se pomakla. Za-drhtao je od pomisli da njihovi osjećaji nisu istovjetni, zadrhtao je od pomisli da joj ništa ne znači, da joj je samo jedan od mnogih sugovornika. Zbunjeno je pro-govorio:

-Marijo... oprosti.Povukao je ruku. Marija ga pogleda u oči i blago

se osmjehnu. Uzvratila mu je dodir. Njihovi prsti su se isprepletali u nježnoj igri. Privih su se jedno uz drugo. Svojim tijelom osjetio je njezino tijelo. Prepu-stili su se opojnim poljupcima i dugom milovanju. Nije mogao vjerovati da je Marija u njegovu zagrljaju, da ljubi njezine oči, da dodiruje njezine grudi.

Život je dobio drugu boju, drugi miris. I nije bilo dana u kome nije mislio na Mariju. Sve slobodne trenutke provodili su zajedno. Kad bi se dogodilo da se dulje ne vide, postajao bi nervozan, razdražljiv, nesretan. Žudio je za njezinom prisutnošću, svaki rastanak doživljavao kao nesnosnu bol.

- Marija, moram ti reći, ti si mi, ti si mi...- Šuti - prekinula bi ga poljupcem. A on je osjećao

daje bolje tako: riječi su suvišne. I zaista, nisu moraligovoriti da bi otkrili svoje misli. Sve stoje Marija činila


odisalo je jednostavnošću i lakoćom. S malo riječi je znala mnogo kazati. Gledao je u njoj razigrano dijete koje ne želi odrasti, koje se ne želi odreći dječjih nestašluka.

- Danas si tako smiješan.- Zašto?- Zato jer si opet ozbiljan.- Čini ti se.- A tebi se čini da sam ja pokraj tebe.- A zar nisi?- Nisam dok misliš na nešto drugo.- Otkud ti to?- Ne može se istodobno misliti na dvije stvari.- Ne bih rekla.- Ali, ja mislim samo na tebe.Marija je bila u pravu, ali joj nije htio priznati.

On je i u njezinoj prisutnosti mislio na STIJENU, na oca, na sve ono što je samo uz Mariju mogao nakratko zaboraviti. Opet su ga proganjala mučna pitanja čijih se odgovora plašio. Želio je više nego ikad nalikovati svome ocu, svome djedu. Pitao se poistovjećuje li ga Marija s njima. Marija ni na trenutak nije pomišljala da je u zagrljaju kukavice, neodlučnog čovjeka pro-žetog sumnjama u sebe. Ipak, svaki njegov nemir odmah bi osjetila. Ako ne misli na nju dok je ljubi, ona to zna. Ako mu u njezinoj prisutnosti u svijesti bljesne STIJENA, ona odmah osjeti kako se naglo udaljava od nje i kako do njega ne dopiru njezine riječi.

Marija je slutila da ga nešto muči i željela je otkriti što. Danima gaje nagovarala da joj prizna što

MIRO GAVRAN

se u njemu zbiva. Govorila je da među njima ne smije biti tajni, daje tajna neiskrenost. I dugo je bježao od razgovora kojeg se bojao, a koji je ipak priželjkivao. Jednog dana rekla mu je smirenim glasom, gledajući ga u oči:

-Ako me zaista voliš onoliko koliko ja tebe volim, onda ćeš mi reći što te muči.

-Ali zaista...- Molim te. I zbog mene i zbog sebe, kaži. Udah

nuo je duboko zrak. Odvrati pogled od nje i nakondulje stanke izusti:

- Ne bih te htio zamarati s tim.- Ovako mi je još gore.- Ne znam hoćeš li razumjeti.- Zar sumnjaš?Uzela ga je za ruku. Taj nježni dodir kao da mu

je pomogao da kaže ono stoje s naporom zadržavao.- Vjerojatno si i ti slušala o mom ocu i djedu.- Jesam - odvrati Marija drhtavim glasom.- Vidiš, oni su se pokušali uspeti na onu STIJE

NU. Oni su to morali. Ja znam zašto su to moraliučiniti. Ne mogu objasniti, ne mogu reći razložnimrečenicama, ali znam zašto.

Osjetio je kako Marijina ruka podrhtava u njego-voj - drhtaji se prenesoše na njegovo tijelo izazivajući nelagodu.

- Vidiš, dolazi vrijeme kad ću i ja morati...Zašutio je. Tada je prvi put vidio Marijine suze.

Plakala je prepuštajući se nezaustavljivim jecajima.


Plakala je na neki čudnovat dječji način, kao da će suzama isplakati njihov uzrok. Molila gaje Marija da zaboravi STIJENU, da se ne upušta u te ludosti. Molila ga je da ne misli ni na što drugo, osim na njihovu ljubav.

- Ako se tebi nešto dogodi, ja više neću moćiživjeti - govorila je često. Ni na trenutak nije sumnjaou istinitost te rečenice.

Danima gaje nagovarala da joj obeća da se nikad neće upustiti u osvajanje STIJENE. On joj nije želio lagati, boljelo gaje sve to koliko i nju. I više.

Napokon, kad je Marija shvatila da ga nikad neće odgovoriti i daje njegova sudbina vezana za STIJENU, smirenim glasom je rekla:

- Uspjet ćeš.I prestali su se prepirati zbog STIJENE. Kad bije

on u razgovoru nehotice spomenuo, Marija bi po tko zna koji put ponovila:

- Uspjet ćeš.Ona je tako iskreno vjerovala u njega, daje i sam

počeo vjerovati u sebe. Činilo mu se da bi se s lakoćom mogao uspeti na vrh, samo ako se oslobodi straha.

Prošle su tri godine od dana kad je Marija postala njegova djevojka. Život mu se prilično izmijenio. Nje-gov oklop prema drugim ljudima nije više bio onako čvrst, ni onako krut. Ispočetka se družio samo s Ma-rijinim prijateljima i poznanicima, a s vremenom je i sam sve otvorenije prilazio ljudima. Daleko od toga da se oslobodio svoje muke i zaboravio svoje prokletstvo - i dalje se ljudima pričinjao tajnovit, ali ne i nepristu-

MIRO GAVHAN

pačan kao prije. Strahu se nije oteo ni na trenutak, ali je iz dana u dan jačala u njemu vjera da će jednom nadvladati svoj kukavičluk.

Na Marijin dvadeset prvi rođendan okupilo se u njezinoj kući veliko društvo. Nakon svečanog ručka pođoše u šetnju prema vinogradima. Naiđoše pokraj vodenice i on ih pozove da se na trenutak zadrže u njegovu dvorištu. Majka nije bila kod kuće - iz kuhinje je uzeo bocu s vinom i nekoliko čaša. Sjedili su pod starom trešnjom, šalili se i pili. Svi su tog dana popili mnogo više nego što su navikli. On je osjećao blagu ošamućenost od crvena vina i sve češće brbljao stvari kakve trijezan ne bi ni pomislio. Marijin brat pogleda prema STIJENI i pijanim glasom reče:

- Tvoja STIJENA.Naglo umuknu veseo žamor, a on opet reče:- Tvoja STIJENA čeka na tebe. Djed i otac su ti

bili hrabri ljudi, priča se da se ti nećeš odvažiti.Marija je htjela prekinuti brata, ali, bilo je suviše

kasno.- Ljudi govore da si kukavica.- Nisam - odvrati odsječeno, a u glavi mu zašumi

jako vino udvostručavajući bijes.- Svi kažu da ti nikad nećeš pokušati.- Hoću.- Kada?-Sad.I više nije bilo uzmicanja. Vino gaje ohrabrilo, a

riječi su ga obavezale da odmah pođe prema STIJENI.


U šutnji su ga pratili, ne usuđujući se ni poticati ga ni odgovarati. Pogledao je u blijedu Mariju, niz čije su se obraze slijevale suze.

Nije više bilo uzmicanja. Dodirnuo je rukom naj-bliže ispupčenje, potražio nogama oslonac, s lakoćom se odupro i uspinjanje je otpočelo. Tek što se odigao od zemlje dva ili tri metra, pred očima mu bijesnu nesnosno zelenilo. Zelena boja košulje njegova oca, tijelo koje pada - nezaustavljiv užas. Sve mu se to javilo snažnije nego ikad - probudio se uspavani strah. Zaboljela ga je hladnoća te ogromne STIJENE, i pora-ženo se vratio na zemlju. Gledajući pred sebe, prošao je pokraj iznenađenog društva. Ušao je u kuću, za-ključao se i zaplakao. Sad je bilo jasno i njemu i drugima da je kukavica. Kroz plač ih je čuo kako polaze prema selu - netko se glasno nasmija, a ostali prihvatiše taj smijeh. Njemu su se smijali. Opet je bio odbačen, i kao nikad prije ponižen. Njegov poraz su svi vidjeli, i Marija. Nije došla za njim u kuću, nije ga pokušala utješiti. Tek sutradan se pojavila. Ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, nije uspijevala biti kakva je prije bila. Izbjegavao je njezin pogled i na svako pitanje odgovarao kratko, odsječeno. Boljelo ga je. Sramio se.

Plašio se prolaska selom. Svaki susret mu je zadavao bol. Osjećao je kako ga opet gledaju one nemilosrdne nevidljive oči. Gledale su u kukavicu, u čovjeka koji nije dostojan ni oca, ni djeda. Padao je u sve veću potištenost.

Mjesec dana nakon neslavnog poraza, pobjegao je iz sela. Otišao je noću, neopažen. Majka je znala što

MIRO GAVRAN

se dogodilo i nije ga pokušavala spriječiti. Otišao je, a da ni Mariji nije ništa rekao. Otišao je - pobjegao je. Poslije duga tri tjedna Marija je primila pismo iz Osla. Javio je daje pronašo posao, daje dobro, da svaki dan misli na nju, da je voli. Nijednom riječju nije spome-nuo zastoje otišao.

Počeli su se redovno dopisivati. Prividno je sve bilo isto - i kao da su oboje taj rastanak shvaćali kao privremeni prekid, kojim se njihova ljubav neće uma-njiti. Ni u jednom pismu, ni ona ni on, nisu spomenuli njegov uspon. I pored toga osjećao je u svakoj njezinoj rečenici da to ipak proviruje.

Ona se zaljubila u čovjeka čiji su djed i otac ušli u seoske legende - ona se zaljubila u njihova unuka i sina, a ne u kukavicu. Boljela gaje pomisao da za nju nije više ono što je nekad bio.

Volio ju je nesmanjenom žestinom. Kao da je daljina udvostručila njegove osjećaje. Ljubio je njezina pisma, nježno ih dodirivao i zavidio tom papiru što je pred nekoliko dana bio u dragim rukama. Čitao ih je i po stotinjak puta. Kad bi se vratio s posla i zatekao prazan poštanski sandučić, osjetio bi neizmjernu bol. Disanje mu se iznenadno ubrzavalo, grlo mu se steza-lo od nemoći.

Njezina pisma postala su jedina radost u njegovu životu. Ona ga je sve češće pozivala da se vrati, a on je neprestano odlagao dan povratka. Godinu dana nakon njegova bijega, Marijina pisma su prestala do-laziti. Znao je da njihova ljubav još nije ugasnula, znao je da bi bilo dovoljno da joj napiše: »dolazim ako me


još želiš«, i znao je da bi ubrzo dobio pismo kojim bi se njihova ljubav potvrdila. A i kad bi predložio da ona dođe u Oslo i da se više nikad ne rastaju, bez sumnje bi pristala, bez sumnje bi došla.

Borio se sa sobom, dok napokon jednog dana nije napisao pismo kojim ju je pozivao da dođe k njemu. Napisao je daje voli više nego ikad, daje želi. Veselog koraka žurio je prema pošti noseći pismo za Mariju. U trenutku kad je došao na red, i kad je bilo dovoljno pružiti pismo službeniku i kazati ime svoje zemlje, pokolebao se, uz ispriku odstupio od šaltera i napokon sebi priznao da ne želi da Marija dođe u Oslo, jer je ona iz svijeta koji je vidio njegov poraz. Osjetio je da bi s njom došlo sve ono od čega pokušava pobjeći, sve ono što ga proganja i s čime nema hrabrosti suočiti se. Nije poslao pismo. Ta promijenjena odluka bila je još jedan poraz. Želio ju je više nego ikad, ali nije mogao ni pomisliti da živi sa ženom koja zna za njegov strah.

Osam mjeseci potom, majka mu je pisala da se Marija udala i odselila na more. Tog dana je zažalio što nije poslao ono pismo, zažalio zbog ljubavi koja mu je nedostajala više nego ikad.

Jučer, u vlaku, vodio je tako smiješan razgovor:- Kamo idete?- Kući.- Poslije koliko vremena?- Šest godina.- Blago vama.S vremena na vrijeme polazio bi na putovanja po

još mu nepoznatim zemljama, tražeći u novim prosto-

MIRO GAVRAN

rima zaborav. Ali nigdje, baš nigdje nije nalazio spo-koja.

Svuda su ga pratile iste misli, ista prošlost.Prije tri godine majka se razboljela.Iz njezinih sve tužnijih pisama slutio je da je

bolest nezaustavljivo osvaja. Bila je u bolnici, u gra-diću nedaleko njihova sela. Zvala gaje da se vrati kući, a on je odgovorio da ne može ostaviti svoje poslove. U novom pismu ga je molila da dođe bar na nekoliko dana - nije ni odgovorio. Teško mu je bilo pronaći ispriku, uvjerljivu laž - nije joj mogao napisati da se boji doći nazad, da ne želi vidjeti ni vodenicu, ni STIJENU, ni ljude koji ga znaju.

Nešto poslije, svećenik mu je javio da je majka umrla. Pisao je daje znala da će umrijeti, i daje svim srcem željela još jednom vidjeti sina. Izdahnula je u nadi da će se on svakog trenutka pojaviti na bolničkim vratima. Svećenik nije propustio ukoriti ga što se oglušio na samrtničke molbe.

Čitao je to pismo u Halsingborgu, sjedeći na morskoj obali. Snažan vjetar se u naletima probijao kroz odjeću, valovi su zapljuskivali obalu. Prožimali su ga osjećaji slabosti i krivnje što se nije odazvao majčinoj posljednjoj želji.

ČETVRTO POGLAVLJE

Probudio se u zoru.Za njim je ostala mučna noć. Izišao je na dvorište,

zahvatio vodu iz bunara i umio se. Bez teka je do-


ručkovao. Bezuspješno se branio od nasrtljivih misli koje su ga po tko zna koji put uvlačile u zatvoren krug njegove nemoći. On, zarobljenik samoće i straha, sta-jao je pred svojom rodnom kućom zagledan u bolnu prošlost s osjećajem ispraznosti koji je nezadrživo rastao. Bljutav okus života sve više ga je gušio i nije znao kako mu se oteti.

Kad si prošao opustjelim selom, kad si zakoračio u svoju kuću, zar misliš da si pobijedio onog bijednika u sebi? Tvoj šestogodišnji bijeg još traje. I nije strašno to što si izgubio sve što si imao izgubiti, strašno je što ni poslije svega nisi postao čovjek. STIJENA je tvoja sudbina koje se nećeš osloboditi dok je ne osvojiš.

Mrzio je sebe, bijes je bivao sve veći. Užasavao se pomisli da bi cijeloga života mogao ostati ovakav. Ne, on više ne želi pristati na sebe zaplašenog, na sebe neodlučnog. Na ovom je mjestu izvor tvog košmara i izlaz iz njega. Ti ne smiješ čekati sutrašnji dan, odla-gati konačni obračun. Priznaj napokon zašto si se vratio. Kad si krenuo na put, znao si da ćeš ići do kraja. Tebi je već dosta nemoći, i ti žudiš da što prije postaneš čovjek. Ne oklijevaj više ni trenutka, STIJENA te zove. Spreman si, ne dopusti joj da te opet ponizi. Odlučnog koraka ušao je u kuću, uzeo s police vojničku čuturicu, napunio je vodom, zakačio je za opasač i krenuo prema STIJENI.

Došao je do podnožja. Promotrio ju je mirno, odmjeravajući dugačak put koji je pred njim. Rukom dodirnu hladnu materiju, potraži najbliže ispupčenje. Desnom nogom se otisnu od tla i - penjanje je otpočelo.

MIRO GAVRAN

Moraš ostati miran, ne smiješ napraviti nijedan pogrešan korak. Moraš se sačuvati pretjerane žurbe, ali ti jednaka opasnost prijeti i od sporosti.

Prva tri-četiri metra savladao je s lakoćom, a onda je došao na mjesto s kojeg se nije moglo dalje. STIJENA je tu bila toliko glatka da se zaista ni za što nije mogao uhvatiti. Morao se spustiti dva metra, ići u lijevu stranu i ondje pokušati.

Pažljivo se pomicao na stranu, osjećajući koliko je takvo kretanje opasnije od napredovanja u visinu.

Ubrzo je opet mogao nastaviti s uspinjanjem. Ispupčenja su na tom mjestu bila brojnija, doduše ništa veća nego na savladanom dijelu STIJENE, ali se ipak imao na što osloniti.

Kockarskom opijenošću osjećao je snagu u svojim rukama i zadovoljstvo zbog svakog prijeđenog metra. Osjećao je da idući u visinu ostavlja na zemlji sebe bivšega, i da svakim pokretom postaje više nalik ocu. Neće li u onom trenutku kad dosegne vrh (ako ga dosegne) postati čovjek?

Gore je život - dolje je smrt. Smrt koja pruža ruke za njim, očekujući nesmotren korak.

Zadržao je početnu smirenost, nije pravio ni naj-manje pogreške. Napredovao je polako, ali nezadrživo.

Bože, pa ti se više ne bojiš STIJENE.Ti činiš upravo ono od čega si cijeli život bježao.U tvojim žilama se budi očeva krv. Samo, zadrži

taj mir do kraja, tu sigurnost, i uspjet ćeš.Sunce ga je snažno obasjalo, pred njim je bio

topao ljetni dan. Želio je što prije dosegnuti prvi usjek,


želio je što prije savladati prvu trećinu puta. Snaga njegovih ruku nije popuštala. Znao je daje pred njim dugotrajna borba.

Na trenutak je desnom rukom prešao po male-nom udubljenju iz koga mu u oči sunu prašina. Krik-nuo je! Zažmirio je obnevidjevši. Oči su ga nesnosno pekle, a nije smio nijednom rukom ispustiti spasono-sna ispupčenja i otrti vjeđe. Stajao je nepomičan, razapet kao mučenik. Zjenice su pekle. Došao je u kušnju da bar na trenutak pokuša lijevom rukom dodirnuti oči, pa makar pao. Ipak, savladao se i u mraku pričekao da prašina sa suzama oteče.

S pojačanim oprezom nastavio je usipnjanje. Ti-jelom mu prostrujiše blagi drhtaji izazvani životinj-skom napetošću. Početni zamor gaje osvajao. Želio je što prije dosegnuti prvi usjek i u njemu prikupiti snagu, sabrati se, opustiti.

Srce mu je sve snažnije tuklo. Borio se sa sobom da zadrži potrebnu sabranost. Želja da što prije dođe do usjeka nije smjela izazvati nesmotrenost. Pazio je da ne rasipa nepotrebno snagu, da što više oslonca nalazi nogama, da štedi ruke za poslije.

Pokreti mu postadoše neodlučni. Protrnuo je od pomisli da bi mogao pasti u trenutku kad je na domak prvom usjeku i spasonosnom odmoru. Napetost je bivala sve jača. Oblio gaje znoj.

- Izdrži još malo, izdrži još malo - mrmljao je naglas.

Prvi usjek je bio blizu, možda još tri metra.Lijeva noga mu izgubi oslonac.

MIRO GAVRAN

Zanese se u stranu. Trenutak ili dva visio je na rukama... ... Srećom, našao je nogom ispupčenje. Smirio je dah i nastavio dalje.

PETO POGLAVLJE

Lagano se uzdigao na rukama, još jedna pažljiva promjena oslonca i - dosegnuo je prvi usjek. S olakša-njem je odahnuo.

Taj usjek je bio dostatno širok daje mogao leći i ispružiti čitavo tijelo.

Rukavom pamučne košulje obrisao je znoj s čela. Otvorio je čuturicu i halapljivim gutljajima utažio žeđ. Sunce gaje sve snažnije peklo. Znao je da mora čuvati vodu za poslije, pa ipak, potegnuo je još jedan kratak gutljaj.

Boljelo gaje čitavo tijelo. Dobro je izmasirao obje noge, a zatim lijevu ruku, pa desnu. Vrtio je glavom na sve strane želeći vrat osloboditi ukočenosti.

Hej, pa ti si na prvom usjeku! Ti si dosegnuo onu visinu koju je dosegnuo i tvoj slavni djed. Ti postaješ čovjek. Samo, zadrži tu odvažnost do kraja -jer, ako te na STIJENI sustigne stari strah bit ćeš gotov. Pad-neš li, polovični uspjeh će izgubiti svoje značenje. Ti moraš doći do vrha. Sve drugo je ništa. Zadrži svoju hrabrosti, zadrži je danas i bit ćeš hrabar do kraja života.

Odmarao se na neudobnom ležaju kao na naj-mekšem krevetu. U mišiće mu se vratiše izgubljeni


sokovi. Napetosti je nestalo. Srce mu je otkucavalo posve smireno. Na trenutak mu se sve ovo učinilo nestvarnim - i jedino je žalio za tim što se nije odvažio mnogo, mnogo prije.

Vratila mu se snaga, znao je da ne smije pretje-rati s odmaranjem. Uspravio se i - nastavio uspinja-nje. Prvih nekoliko metara prešao je s lakoćom, a potom je opet pred njim bljesnula glatka površina bez i najmanjeg ispupčenja. Dugo ju je morao zaobilaziti, da bi opet mogao napredovati u visinu.

Osjećao je da STIJENA krije mnoge zamke, i da se mora čuvati da ne upadne u neku od njih. Udubljenja na koja se ne može osloniti i ispupčenja dvostruko manja od njegove šake bila su gora od dijelova glatke površine koje je morao pažljivo zaobilaziti.

Sunce je peklo. Zrake su se odbijale o bijelu površinu STIJENE, prisiljavajući ga da sve češće zat-vara očne kapke.

Nikad prije nije tako snažno osjećao blizinu smrti, nikad prije nije tako snažno osjećao blizinu života. I svaki put kad bi se odupro padu, znao je da je od smrti otrgnuo djelić života.

- Marija, STIJENA me čeka. Ne mogu objasniti,ali dobro znam da ću jednog dana morati...

- Uspjet ćeš.Već se posve stopio s tom STIJENOM, lica su im

bila priljubljena jedno uz drugo. Nisu ni malo naliko-vali na dva neprijatelja. Više su podsjećali na muškar-ca i ženu u zagrljaju. Pitao se gdje je nestala njegova mržnja prema STIJENI - i je li to uopće bila mržnja. S čela mu je klizio slani znoj preko lica.

MIRO GAVRAN

Na usnama oćutje bljutavu gorčinu. Umor se polako vraćao u noge, a zatim i u ruke. Počeo je sumnjati u to je li uopće dovoljno snažan da dosegne vrh. Nije li on predodređen za vječnog gubitnika?

Uspio se otrgnuti neželjenim mislima. Svu je pažnju usmjerio na STIJENU. Nestalo je cijelog svijeta, ostali su samo on i STIJENA. Njih dvoje je ispunilo svemir. Iz stanja najdublje koncentracije vladao je svakim svojim pokretom. Znao je da ne smije izgubiti živce i da mora zadržati mir jednak miru STIJENE.

Sve češće je pomišljao na drugi usjek, na novi odmor. U vratu mu se na mahove javljala ukočenost.Napredovao je dalje neizmjerno uživajući u svakom prijeđenom metru. Ni opasnost nije umanjivala sreću izazvanu osjećajem

snage i odlučnosti.Odjednom, pri nagloj promjeni oslonca, nogu mu rasiječe oštro ispupčenje. Snažna bol prostruji cijelom natkoljenicom. Kroz

razderane hlače poteče krv.Rana je bila dovoljno velika da ga zabrine. U ovom položaju nije smio ni pokušati zaustavljati krvarenje. Drugi usjek! Mora što

prije doći do drugog usjeka da bi zavio nogu. Od košulje će načiniti zavoj. Mora što prije doći do drugog usjeka, inače...Njegovo, trenutak prije tako mirno, sabrano uspinjanje pretvorilo se u utrku s vremenom. Krv je istjecala, a rana se od svakog

napora širila.Iskrvari li odviše, neće mu ostati snage da dosegne vrh.Nemaš mnogo vremena. Do drugog usjeka moraš doprijeti što prije. Budeš li pažljivo ispitivao svaki


oslonac izgubit ćeš bitku s vremenom. Ubrzaš li odviše uspinjanje, načinit ćeš pogrešan korak.Krenuo je na sve ili ništa. Udvostručenom brzinom približavao se drugom usjeku. Pouzdavao se u varljiva ispupčenja,

oslanjao se na uska udubljenja, brzopleto je prebacivao težinu sjedne noge na drugu. Sve češće se zanosio u stranu. Izgubio je mir - koljenima mu prostrujaše sablasni drhtaji. Sve intenzivnije je osjećao blizinu smrti dok je za sobom ostavljao crveni trag. U duši mu se probudi zaboravljeni strah. Osvoji ga misao na pad. U očima mu sijevnu očeva zelena košulja. Disanje mu se pretoči u životinjsko dahtanje, gotovo u jecanje. Obnevidjevši od užasa išao je naslijepo, osjećajući na leđima ruku smrti.

ŠESTO POGLAVLJE

Me vjerujući svojim očima, dosegnuo je drugi usjek. Iz grla mu se ote krik pun oslobađajućeg olakšanja. Zahvaljivao je hirovitoj sreći što gaje pratila u trenucima kad mu je bila najpotrebnija.

Drugi usjek je nalikovao prvome. Bio je dovoljno širok da se na njemu čovjek može ispružiti i odmoriti. Sama pomisao na trenutke opuštanja koji predstoje izazivala je ugodu.

Odmah je skinuo košulju i čvrsto je uvezao oko ranjene noge.Otvorio je čuturicu i u jednom gutljaju ispio preostalu tekućinu. Jezikom je prošao po otvoru usi-savši i posljednju kapljicu.

MIRO GAVRAN

Između njega i sunca ispriječili su se zalutali oblaci. Blag vjetar prostruji mu kroz kosu.

Rana je pekla. Cijelo tijelo bilo je okupano ljeplji-vim znojem. Promtrao je svoje izmučene ruke -jago-dice su mu na prstima bolno otekle, izranjavane dla-nove prekrivali su raskrvareni žuljevi.

Ispružio je tijelo na neudobnom ležaju, zagledan u nebo. Pokušavao je zaustaviti ubrzani dah - ali se doživljeno uzbuđenje nije dalo odagnati.

Na drugom si usjeku. Prešao si put koji je i tvoj otac savladao. Sad znaš da nisi gori ni od oca ni od djeda. Ali, ti si prešao prijeđeno. Tek sad je pred tobom tvoj dio puta. Pogledaj kako se sudbina poigrala s vama podijelivši usjecima STIJENU na tri gotovo jed-naka dijela. Djed i otac su savladali svoj dio puta do neba. Kad su padali za sobom su ostavljali sina. Ali ti ne ostavljaš zamjenika - ti moraš vidjeti vrh, ti moraš osmisliti njihove padove.

Masirao je rukama ukočen vrat. Ispunjavali su ga oprečni osjećaji - zadovoljstvo zbog postignutog smjenjivala je strepnja zbog onog što mu predstoji. Snaga mu se polako počela vraćati u napaćeno tijelo.

Odmor je potrajao dvadesetak minuta. Znao je da se ne smije predavati predugom opuštanju. Povratio mu se prijašnji mir i samopouzdanje. Lagano se uspra-vio, još jednom je učvrstio zavoj na ranjenoj nozi.

Bez žurbe je nastavio s uspinjanjem. Činilo mu se da ga izgubljena krv nije oslabila. Opet je vjerovao u svoju snagu.

Improvizirani zavoj otežavao je kretanje. Morao je dobro paziti da ne zapne o kakvo ispupčenje, da mu se ne razveže krvlju natopljena košulja.


Vjetar je sve bliže nanosio brze ljetne oblake, i sunce gaje posve ostavilo na miru. Mogao je gledati u površinu STIJENE oslobođen zasljepljujućeg sjaja.

Osobit miris STIJENE prožimao mu je nosnice. Bilo je neke prijetnje u tom mirisu, nečeg mračnog i nejasnog.

Nezadrživo je napredovao u visinu. U ogrubjelim dlanovima ćutio je veliku nelagodu - boljeli su ga raskrvareni žuljevi.

Opet je pred sobom ugledao jedan posve uglačan dio STIJENE. Nije mu preostalo drugo nego da se spusti nazad, i da idući u lijevu stranu potraži bolji put. Međutim, ubrzo se morao zaustaviti, jer se više nije moglo ići ulijevo, ni u visinu.

I ne htijući pomisli daje STIJENA neosvojiva, da nema mogućnost da se dosegne vrh. Sve dok nije došao do drugog usjeka, bio je siguran daje put savladiv. Jer, njime je prošao njegov otac, ali sad ga obuze strepnja da do vrha možda i nema puta.

Mučen crnim slutnjama kretao se udesno. Stra-hovao je da će tu prestati uspinjanje. U grudima mu se budio bijes i potisnuta nemoć. Sve brže se pomicao udesno, a da nije vidio mogućnost za napredovanje u visinu.

Iz očaja je tako naglo prešao u potpuno oprečno raspoloženje, pa zapjeva ne mogavši odoljeti navali neukrotivih emocija. Pjevao je nekim hrapavim čud-novatim glasom, kidajući debele naslage teške tišine koja se isprela između njega i STIJENE.

MIRO GAVRAN

Iznenadio ga je njegov glas nalik staroj molitvi kojom se bogovima više prijeti nego što im se iskazuje pokornost.

Zašutio je. Pjesma gaje oslobodila nejasnog tere-ta koji mu se nakupio u prsima. Opet je sve misli usmjerio na STIJENU i pokrete.

Nije ni primijetio da su se navukli teški oblaci donoseći ljetno nevrijeme. Vjetar je postajao sve na-srtljiviji. Vidio je samo STIJENU i svoje izmučene ruke kako grabe naprijed.

Odjednom mu lice pogodi kišna kap, ubrzo potom druga, treća. Protrnuo je od užasa. Tek mu sada dopre do svijesti kakva se opasnost krije u kiši. Trebao je na to misliti prije, sada je kasno.

Oblaci su razvezali svoje pretrpane utrobe - neu-moljiv ljetni pljusak se spusti na njega.

Čvrsto se uhvatio za tu ludu STIJENU. Prigrlio ju je kao posljednju nadu, jedino utočište. Snažna kiša nošena sve jačim naletima vjetra prijetila je da ga odnese sa STIJENE.

Vrijeme je prolazilo, a nepogodi se nije nazirao kraj. Snaga gaje polako napuštala, i sve se teže opirao naletima vjetra. Ispuniše ga očajanje i bijes. Razapet u neizdrživoj nepomičnosti gubio je snagu i strpljenje. Na sreću, nevrijeme uminu. Kiša posve prestade, a i vjetar se polako smirivao.

U toj nagloj promjeni naslutio je poigravanje sudbine sa životom.

Nastavio se uspinjati usporenim pokretima. Mi-šići su mu veoma otežali, i činilo se da na leđima nosi ogroman teret.


U njegovu tijelu, u njegovim kretnjama bilo je nečeg životinjskog, i njemu samom novog i nepozna-tog. Nečega što je učinilo da se stopi sa STIJENOM.

Pomisli daje cijeli život proživio zbog ovog dana. Sve ono prije bila je tek priprema za neobičnu sve-čanost, za opasnu igru.

Kroz dušu mu je strujao dah nikom poznatog iskustva. Njegov život je imao drukčiju boju i drukčiji miris od svih drugih života. On je bio neobičan čovjek koji je izišao iz svoje kože, on - hrabra kukavica, bjegunac koji je prezreo bijeg.

Otkucaji u grudima nadglasali su otežano disanje. Kao da srce odbrojava posljednje trenutke. Naježio se.

Zavidio je STIJENI na mirnoći. Priželjkivao je da u drugom životu bude bešćutan predmet, u kome se nikad neće dodirnuti dva oprečna osjećaja.

Išao je dalje, išao je dalje.Odjednom mu krv iz noge poče probijati kroz

zavoj. Razlijevala se dragocjena tekućina po STIJENI, odnoseći mu ionako oslabljenu snagu.

Cilj više nije daleko, ali mu se čini nedohvatnijim nego ikad.

Gubio je vjeru u sebe i svoju izdržljivost. Panika gaje opet osvajala.

Zavoj se još više olabavio. Krvario je sve jače. Boljelo gaje cijelo tijelo. Snaga ga je napuštala.Na trenutak je poželio otpustiti se u dubinu i bar

u padu osjetiti kratkotrajno blaženstvo opuštenosti.

MIHO GAVRAN

Gledao je smrti u oči.Osjećao je da ne može više izdržati.Zar da ti sad, nadomak cilja, besmisao proguta

sve? Zar ti u venama nije ostalo dovoljno očeve krvi? Izdrži još malo i postat ćeš čovjek. Ne dopusti STIJENI da te pobijedi.

Stisnuo je zube i u predjelima volje i prkosa pronašao posljednje ostatke snage koji nisu izvirali iz tijela. U polusnu je nazirao svoj cilj. Ruke su mu popuštale, nemoć gaje nadvladavala.

SEDMO POGLAVLJE

Napokon - na vrhu je.Lagano se okrenu na leđa.Od tog okreta u očima mu se nebo rastavi na dva

dijela. U omamljujućoj polusvijesti osjećao je svakom porom svoga tijela daje na vrhu, daje na samom vrhu.

Nije se bojao ničega.U tom trenutku sunce se probilo kroz oblake i

obasjalo njegovo napaćeno tijelo.Bili su sami: čovjek, STIJENA i sunce.I dok gaje sunčana svjetlost dizala u neslućene

visine, osjetio je da se između njega i sreće ispriječila prljava krvlju natopljena košulja. Posljednjim napo-rom ispruži ruku i strže ljepljivu krpu s rane, pu-štajući život da se u nezadrživim mlazevima razlijeva po ovoj stijeni, po ovoj POBJEDI.

KRAJ

TOMISLAV NAPU ŠTA

Me sluteći ništa, sjedio sam u svojoj kućici, u svojoj sobici i marljivo čitao knjižičicu »Ratić i mirić«, kad kroz otvoren prozorčić uletješe dva aviona bom-bardera bez državnih oznaka na sebi. Na repu je svakome od njih tankim konopcem bila privezana po jedna atomska bomba. Piloti su dugo letjeli oko luste-ra, pokazujući što su sve naučili u letačkoj školi. Ja sam užasnuto gledao u konopce, bojeći se da neće izdržati težinu bombi, znoj me je oblijevao, prelijevao i po licu mi se razlijevao. Proklinjao sam dan rođenja, žaleći što nisam došao na svijet kao žirafa. Tek kad sam se malo sabrao, primijetih da mi piloti rukama nastoje nešto reći, lica su im bila izmorena, izgledali su užasno stari, s neobično tužnim očima. Napregnuo sam svoj umni aparat kako bih odgonetnuo značenje upornog lamatanja rukama jadnih letača, i tad sam shvatio. Njih dvojica zbog privezanih bombi nikako ne mogu sletjeti: prije nego što bi kotači dodirnuli zemlju, bomba bi je dotakla i aktivirala se. (Konopac je bio dosta dugačak.) Nesretni piloti su osuđeni na doživot-

MIRO GAVRAN

ni let. Zemlju samo s visine mogu vidjeti - tko zna kako im izgledamo odozgo gledani kroz debela neo-prana stakla kabine. Znao sam da su uletjeli u moju sobu da bi vidjeli kako mi smrtnici živimo, ali zbog zaglušujućeg rada motora niti su oni mene mogli čuti, niti ja njih. Buka je postala neizdrživa, istrčao sam iz svoje kuće u papučama. Nisam se zaustavljao do Trga. Na Trgu je TV-ekipa snimala emisiju »Dolazi jesen«, emisija »Kako smo proveli ljeto« već je bila završena. Prišao mi je čovjek s mikrofonom u ruci i zapitao me kako to da sam na Trg došao u papučama. (Snažna svjetla su mi udarala u oči, osjećao sam nelagodu, kao da su snimali dokumentarac »Kako Tomislav vrši nuždu«.) Na postavljeno pitanje dao sam hitar odgo-vor:

- Došao sam u papučama zato što se na Trguosjećam kao kod kuće.

- Dolazite li često na ovaj Trg, ovdje?

- Da, dolazim često na ovaj Trg, ovdje.-1, kako se osjećate kad ste tu?- Da, osjećam se kad sam tu.- Što mislite o ljudima koji dolaze na ovaj Trg.- Da, mislim o ljudima koji dolaze na ovaj Trg.- Recite nešto našim dragim gledateljima o ovom

Trgu koji je nastao prije četiri stoljeća u doba vladavine kneza Neznanića kad se spojila Gornja ulica sDonjom ulicom, a njima se pridružila Prva ulica sastrane i Druga ulica sa strane, pri čemu se stvorioprazni prostor koji se od 17. stoljeća naziva Trgom,kao uspomena na zaslužnog građanina Luku Trgovca.


- Mogu reći samo to da mi je drago što mi sepružila prilika da pozdravim svoju majku i svog oca(rukom mašem prema kameri) te da im čestitamgodišnjicu braka, također bih pozdravio i mog starogškolskog druga Đuru Trakavicu i njegovu (ako budenesreće) buduću suprugu Danicu, a iskoristio bihpriliku i da se zahvalim kolektivu »Osnovne školeMartin Krpan« koji mi je omogućio da i pored redovnih izostanaka izguram do male mature.

- 1809. godine jedan Napoleonov vojnik pisao jesvojoj djevojci: »Zagreb je najljepši grad na svijetu«.Što mislite o tome?

- Uvijek sam imao jasan, čvrst, nepokolebljivstav prema okupatorskim vojnicima te ću za predragegledatelje ponoviti riječi, koje sam 3. VII. 1979. godineu 16 sati i 20 minuta uputio Đuri Trakavici u kavani»Prošlost«: »Đuro, draži mije prijatelj koji kudi našgrad, nego neprijatelj koji ga hvali.«

- Po vašem mišljenju: bi li Zagreb bio Zagreb danema ovog Trga?

- De vi meni prvo recite zašto se tako nenormalno osmjehujete prema kameri, imate li grčeve obraz -nih mišića (kaže li se tako?) ili mislite da sam jasmiješan?

Na to moje pitanje cijela se ekipa rasplakala, rekli su da sam im uništio emisiju. Kad su se malo pribrali počeli su me gađati reflektorima. Pobjegao sam gla-vom bez obzira.

Jedva sam dočekao kraj radnog vremena. Otišao sam u Botanički vrt, sjeo na prvu klupu i počeo mrvi-

MIRO GAVRAN

čama hraniti prljave golubove. I baš tad, u trenutku sjedenja na klupi i okruženosti svjetskim simbolima mira, pojavila se ONA. Pratio sam je pogledom: ko-račalaje poput srne, koračala je poput gazele, koračala je poput galeba Jonathana Livingstona u trenutku izvođenja dvostruke petlje. Slutio sam da u sebi nosi tajnu koju moram razriješiti. Bila je to žena mojih snova. (Iz vremena kad sam još sanjao.) Prišla je do mene i do mojih golubova (dah mije zastao), prignula se zemlji i počela kljucati rasute mrvice. Golubovi, kao po dogovoru, zastadoše u svom poslu, zgledaše se i kolektivno padoše u nesvijest.

Ona se provlačila između klupe i mojih nogu uporno tražeći zalutale mrvice. (Time je na moj emo-tivni aparat ostvarila višestruk učinak: dokazala je svoju upornost, pokazala se brižnom i marljivom kakva bi bez sumnje bila i u zajedničkom životu, iskazala mije dužno poštovanje.) Gledao sam je, gledao sam je satima ne mogavši oči nasititi. Razbacivao sam se mrvicama uživajući u njezinim dobrim osobinama. Osjećao sam da je sve više volim, osjećao sam da ne bih mogao živjeti bez nje, u trenutku pojmih koliko mi znači njezina skupljačka aktivnost. Htio sam joj progovoriti, zapitati je, zapitati je bilo što, gušio sam se tražeći pravu riječ, ostajući nijem pred živim božan-stvom, usne su mi se grčile u nadljudskim naporima sileći se da izgovore prvu riječ iza koje bi bez sumnje krenula nezadrživa bujica. Mislio sam da ću skončati u nemoći, kad: ONA progovori svojim umilnim sede-fastim, pomalo baršunastim glasom, rješavajući me muke.


- Tako si dobar, tako drukčiji od drugih, sviđašmi se. Vidim da me želiš zaprositi, samo ne nalazišprave riječi, ništa zato, volim stidljive muškarce, a mojodgovor je: DA, udat ću se za tebe, ti si istina maloglup i malo nespretan, malo previše nesposoban i malopremalo zarađuješ, malo si suviše nevješt u društvu,i malo si nedovoljno uglađen, ali tebi je potrebna ženakao ja koja će te voditi kroz život i u svakom trenutkuti reći što smiješ a što ne smiješ, tebi je potrebna ženakoja će ti pomoći da očuvaš svoju samostalnost, individualnost i osobnost. Prava je sreća što si me sreo,tko zna kako bi inače završio tvoj nesigurni život, asad da se dogovorimo o vjenčanju, ja mislim...

- Marš, kučko! Marš! - viknuo sam na nju, na štoje hitro pobjegla. Oblio me hladni znoj: malo je nedostajalo da me uhvati. Srećom, bilaje dovoljno neoprezna da prerano otkrije svoje namjere. A djelovala jetako bezopasno. (Sad se čudim samome sebi kako toda mi ta prevelika bezopasnost nije pala u oči.) Kupiosam »Večernji list« u namjeri da pročitam što imanovo u svijetu sporta i politike, ali to nije bilo izvedivo,jer se krv iz crne kronike razlila i po sportskoj i popolitičkoj rubrici. Ruke sam zaprljao krvlju do lakata,bacio sam »Večernji list« na zemlju. Dok je letio zrakom, nehotice pročitah naslov: »Prekinuto snimanjefilma - glumci ubili redatelja«.

U duši sam osjećao ogromnu prazninu, u ustima bljutav okus života, nisam znao što da radim sa so-bom. Pismo! Pismo je spas, moram nekome pisati pismo, bilo kome. Nisam znao nijednu privatnu adre-

MIRO GAVRAN

su izuzev adrese Pike Bodljića (»Studio«, za Piku, Avenija bratstva i jedinstva 4, 41000 Zagreb). Sjeo sam (sjedeći pišem) i napisao mu pismo:

Dragi Piko!

Javljam ti se u nadi da moje pismo neće završiti u košu. Molio bih te da mi odgovoriš kako to da nitko od hrvatskih pjesnika nikad nije izvršio samouboj-stvo. (Ja bar ne znam ni jednoga.) Očito je da su oni veliki ljubitelji života, pa bih te molio da mi pošalješ poster s likom nekoga od njih.

Tvoj Tomislav

Pismo sam ubacio u sandučić, a potom otišao do kina »Balkan« i pričekao da gledatelji iziđu s projek-cije. Već godinama sačekujem ljude na izlazima kina i promatram njihova zbunjena lica u ponovnom dodiru sa životnom realnošću. Uglavnom šute. Upravo izbačeni iz šarene obmane na prljavu ulicu stvarnosti, srame se što im bijeg nije uspio. Koraci su im nespret-ni i trapavi, nimalo filmski, žene koje ih drže pod ruku ni po čemu ne podsjećaju na one s platna. Prožima ih osjećaj pripadnosti bezbrojnoj masi, iz koje se nikad neće izdvojiti.

Zagreb je polako tonuo u mrak. U titranju bez-brojnih televizora na prozorskim oknima opet me je hvatalo ono šugavo plačljivo raspoloženje, prisjetio sam se starih kvizova, kad je bračni par Reljić ne-zadrživo grabio iz emisije u emisiju, iz petka u petak,


cijela zemlja je pratila njihove podvige koji su mogli biti i naši, jer su ti Reljići doista nalikovali normalnim ljudima, a ja sam s uzbuđenjem i ponosom gledao u velik stakleni bubanj u kome se pred milijunima očiju okretao i moj nagradni kupon. A onda sam se sjetio i svih mogućih serija: Daktari, Dugo toplo ljeto, Gradić Peyton, Nesalomljivi, Kuda idu divlje svinje (u svi-njac). Uspomene su navirale, gušio sam se u sjećanji-ma. Povijest mog života zapravo je povijest državne radiotelevizije, a moji doživljaji su doživljaji junaka te iste televizije. U trenutku sam shvatio da sam oplja-čkan, pokraden, uzeli su mi život, uzeli su mi moje nedoživljene doživljaje i podmetnuli mi tuđe. Preva-ren sam, osiromašen, izigran. Lutao sam Zagrebom s odvratnim okusom nemoći u ustima i razmišljao o tome što sam sve mogao doživjeti i učiniti da nisam gledao televiziju.

Sto da sad radim: da se oženim, ili upišem neki fakultet, ili odem u inozemstvo. Od te tri mogućnosti morao sam izabrati jednu, mada me nijedna nije pri-vlačila. Pod teretom teških misli i neodlučnosti naglo sam stario: nakon pet minuta imao sam trideset četiri godine, prošlo je još pet minuta i već sam prevalio pedesetu, a u sljedećih pola sata napunio sam devede-set pet godina. Proces mog ubrzanog starenja ipak se okončao - bio sam toliko star, iscijeđen i gadan da se nisam usuđivao pogledati u izlog. Kostobolnog koraka jedva sam se vukao ulicama, sila teža opasno me je ugrožavala. Ljutio sam se na sebe što sam si dopustio da tako brzo i nepromišljeno starim. Ljudi koji su me

MIRO GAVRAN

gledali gubili su tek, moja gnjila sklerotična koža izazivala je asocijacije na atomski rat. Zavidio sam svojim vršnjacima koji su na vrijeme poumirali (prije sedamdesete) i izbjegli hladetinastim rukama staro-sti. Na Zrinjevcu me zaustavio mlad ambiciozan poli-cajac i zatražio osobnu kartu. Nisam je imao. Pitao me je kako se zovem. Ni to se od prve nisam mogao sjetiti. Odveo me je u jednu veliku kuću gdje su me svi ispitivali, a na moja pitanja nisu odgovarali. Uspio sam iz njihovih poluglasnih riječi razabrati da u Za-greb dolazi međunarodni žiri koji bira najljepši grad na svijetu, pa je Odboru za doček stalo da me nitko iz žirija ne ugleda na ulici. Zahvaljujući tome dobio sam rješenje za starački dom. Pola sata poslije bio sam u domu. Upravitelj mije pokazao sobu u kojoj ću živjeti, krevet na kojem ću spavati (još je mirisao na mog pokojnog prethodnika) i cimera s kojim ću zajedno šutjeti. Moj cimer Stjepan bio je najstariji u domu (poslije mene), imao je devedeset dvije godine, a u toj sobi je otkako je dom sagrađen (četvrt stoljeća). Brzo smo se sprijateljili:

- Zdravo, ja sam Stjepan.- Ja sam Tomislav.- Sjedi. Nije ovdje tako loše, ne trebaš se bojati.

I ona sedmorica prije tebe su u početku bili izgubljeni,ali s vremenom se čovjek navikne i umre.

Poslije tih riječi pola sata smo zamišljeno šutjeli i gledali pred sebe. Stjepan je pijuckao u pepeljaru, a ja sam se divio njegovoj preciznosti. Još istog dana učlanio sam se u slobodne aktivnosti: primili su me u


teorijsko-sportsku sekciju, u šahovsku, u ljubitelje prirode, u ljubitelje higijene i u mrmljajući zbor. Oso-blje doma se lijepo odnosilo prema meni, davali su nam sve što su htjeli. Tih dana u domu je vladalo mobilizacijsko stanje - spremali su se za doček televi-zijske ekipe. Radilo se intenzivno u svim slobodnim aktivnostima. Vođa dramske sekcije uvježbavao je skečeve s dvije postave za slučaj da tko iz prve postave odapne. Ja sam marljivo vježbao u mrmljajućem zbo-ru. Stjepan je u recitatorskoj sekciji uvježbavao prva dva stiha pjesme »Slap« i s nestrpljenjem malenog djeteta čekao da stane pred kamere.

Najzad je došao i taj dan. Točno sat prije početka snimanja, zovne upravitelj Stjepana i mene u svoj ured i reče nam:

- Gospodo, u ovom povijesnom trenutku našeustanove, moram priopćiti da vas dvojica, naši najstariji štićenici, zbog estetskih razloga ne smijete statipred kamere. Gospodo, ova emisija ide uživo, snimase u propagandne svrhe, tako da ćemo svi mi ućiizravno u milijune obiteljskih domova širom zemlje.Ako pred to mnogobrojno gledalište izvedemo i vasdvojicu, bojim se da će se ljudima smučiti, zato vasmolim da odete na tavan, i da ga ne napuštate doksnimanje ne bude gotovo.

Jasno?!?- Jasno! - odgovorismo uglas i pokunjeno odosmo

na tavan.Stjepan je psovao upravitelja i rekao da je to

najgori upravitelj kojega je imao, da ga nikad nitko

MIRO GAVRAN

nije tako ponizio u životu i daje on kao čovjek koji već toliko godina gleda druge na televiziji valjda već jednom zaslužio da i njega drugi vide. Tiho je plakao. U meni je srdžba rasla i naglo se pretočila u nepokolebljivu odluku, pogledao sam Stjepana i rekao mu:

- Prijatelju, moramo se osvetiti.- Kako i kad?- Lako i odmah.Pričekali smo da snimanje otpočne, a tada smo se okitili tavanskom paučinom, sišli polako dolje i naglo uskočili u kadar.

Uspjelo nam je točno sedam sekundi (tj. dok se snimatelj nije snašao) proboraviti na malim ekranima širom zemlje i prikazati svoju verziju bečkog valcera. Upravitelj je dobio infarkt, Stjepan je poslan u ludnicu, a ja sam izbačen na ulicu. Osjetio sam se slobodnim i sretnim. Nije prošlo desetak minuta, a ja sam se od sreće pomladio, odnosno vratio u svoje prijašnje godine. Opet sam ja pripadao Zagrebu, i opet je Zagreb pripadao meni, i opet nas dvojica nismo znali što da činimo jedan s drugim. Preplivao sam Savu i stigao u Novi Zagreb. Šetao sam između pilićarnika i pjevušio: »arhitekturo i Bogu si teška«, kad pred sobom ugledah konja. Pravog prav-catog neukroćena i neosedlana konja. Nisam mogao vjerovati svojim očima, moram ga dodirnuti, možda sanjam. Tek što sam mu prišao, konj se ritnu i udari me kopitom u rebra. Očito: ne sanjam, ovo je pravi konj. Pažljivo sam ga promotrio pokušavajući odrediti njegove psihofizičke osobine. Opazio sam da i on mene pažljivo odmjerava.


Sve zajedno bilo je dosta napeto, poput Obračuna kod O. K. corala. Što sam ga dulje gledao bivao mi je sve poznatiji. Možda i zato što konji međusobno veoma nalikuju. Istina, i ljudi međusobno veoma nalikuju, kad ih konji gledaju.

- Šarac, jesi li to ti? - nesigurno sam promucao.Konj me pogleda, grohotom se nasmija i odgalopiraprema Savi. Osjećao sam se bijedno - ni konji me višene shvaćaju ozbiljno. Znao sam da u jednoj od ovihzgrada, ne mogu se sjetiti u kojoj, živi moj prijateljIvica. Vikao sam sve snažnije i snažnije, moj glas jeletio prema najvišim katovima i vraćao mi se nazadizmijenjen i oslabljen. Iz najbližeg pilićarnika istrčaoje elegantno odjeven gospodin i uzviknuo:

- Majmune, što vičeš!- Vičem u znak protesta.- A protiv čega protestiraš?- Protiv jednakih zgrada.- Života ti, odi sto metara niže, pa ondje prote

stiraj. Pusti me da spavam.- Odi ti sto metara niže, pa tamo spavaj.- Ti to meni?- Tebi.Gospodin se saže, dohvati kamen i baci ga na mene.(Promašaj.) Ja uzmem kamen, i bacim ga na njega.(Pogodak. Bravo ja.) On opet na mene, ja opet na njega, on na mene, ja na njega, on, ja, on, ja...

MIHO GAVRAN

Satima smo se gađali kamenjem. Prolaznici su ispočetka začuđeno stajali i gledali, a ubrzo su i sami potražili kamenje. Najnoviji sport, pod nazivom ka-mena bez ramena, brzo se iz Novog Zagreba širio po republici, a iz republike po zemlji, da bi negdje u predvečerje zahvatio cijelu Europu. Nije bilo sumnje da će ljudi iz europskih aviona koji večeras polete, već sutra taj divni sport proširiti i po drugim kontinenti-ma, pod parolom: »Zdrav duh u kamenovanom tijelu«. Groznica kamenovanja tresla je Europu, u svim većim i manjim gradovima ostvareni su kamenjaški klubovi, a moja slava je nezapamćenom brzinom rasla. Progla-sili su me tvorcem novog sporta: madaje gospodin prvi bacio kamen na mene, ne treba zaboraviti da sam ga ja izazvao te sam stoga idejni začetnik novog sporta, a gospodin praktični. U gradove su svakodnevno ka-ravane velikih kamiona dovozile iz provincije sitno kamenje, pa sam utemeljio novu privrednu granu (kamenolurgiju) i novu znanost (kamenologiju). Da-vao sam dvije vrste intervjua: dopodnevne i poslije-podnevne. Moju nenormalnu popularnost iskoristila je najveća europska diskografska kuća (zaboravio sam joj ime) i pozvala me da snimim ploču. Pošto su mi glasovne mogućnosti više nego skromne, specijalno za mene napisana je pjesma pod nazivom »Tišina« -pjesma bez riječi i bez zvuka. U prvom naletu je razgrabljeno deset milijuna primjeraka, svi su željeli čuti kako pjeva čovjek koji je izmislio kamena bez ramena. Moja ploča se pokazala odličnom u liječenju duševnih bolesnika, a pedagozi su preporučivali đaci-


ma daje slušaju dok uče. Podignut je spomenik visok dvanaest metara s mojim likom (naravno), koji je sav u zamahu, u desnoj ruci je maleni kamen, u lijevoj ništa, s pogledom u zvijezde. Taj spomenik je ljepši od Bacača diska. Slava je zaista ugodna stvar, i trajala je s nesmanjenim žarom sve do dana kad je jedan Mađar izumio Rubikovu kocku. Nije prošlo tjedan dana a svi su zaboravili moje otkriće. Došlo mi je da zaplačem dok sam gledao one, do jučer, tako smjele ljude koji su se nabacivali kamenjem, kako sad poput starih baba u rukama premeću tu šugavu kockicu. Moj spomenik je nestao, moj život je propao. Spoznao sam daje slava gorka stvar (zato jer prolazi), a ni život mnogo ne vrijedi. Zavijen u crne misli sjećao sam se starih do-brih vremena, od kojih mi je za uspomenu ostala tek jedna mutava ploča i dva kamena u džepu.

- Zdravo, zvao si me - reče Ivica.- O, nisam te ni primijetio. Zdravo.- Hajdemo k meni.- Rado, ali pješice, znaš da se bojim dizala.- Naravno, dizalo je pokvareno.Dok smo pričali o bezveznim stvarima, Ivica

odjednom brižnu u plač.- Sto je Ivice?- Pa zar ti ne znaš što mi se jučer dogodilo?- Ne, kaži.- Eto, malo više sam... cugnuo, razumiješ, a ona

moja to iskoristila, za ruku me uhvatila i odvela pravopred matičara. Ti znaš kako sam ja dobar kad se

MIRO GAVRAN

napijem, i nepromišljen, jednostavno ne znam za sebe. Jutros se probudim, vidim: prsten na ruci, a ona me gleda i osmjehuje se. Onda mije ispričala kako smo se jučer vjenčali, tko je sve bio na svadbi i tako, eto vidiš u što sam se uvalio.

- A, Božja volja, svi ćemo mi tako.- Baš Božja volja. Ne bi mi bilo krivo da nisam

bio oprezan.- A gdje je ona sada?- Otišla je u grad kupiti karte za bračno putovanje.- Pa ti si uvijek pričao da je bračno putovanje

najgluplja stvar na svijetu.- To ja i sad mislim.Sto onda pristaješ na to?

- Zar misliš da me je pitala pristajem li?Šutjeli smo neko vrijeme, a onda sam uspio smisliti nekoliko ohrabrujućih riječi:

- Vidiš, taj brak, nije to tako loše, ne možeš bitipustinjak cijeloga života. Čovjeku je potreban netkoda misli na njega ako ništa drugo, shvaćaš. Čovjek jepo prirodi tako sazdan da mu je potreban netko. Kaozrak, kao hrana.

- Ne seri, Tomislave. Znam što misliš.- Ozbiljno mislim kad kažem...- Ma daj, ne prenemaži se. Znam da suosjećaš,

znam da ti je žao, hvala.Opet smo šutjeli i gledali u pod. Ispunjavao nas

je osjećaj neminovnosti životnih događaja.- Najteže mi je kad pomislim na kuglanje.


- A, ponekad ćeš valjda doći.- Ponekad hoću.Još smo pričali, o sudbini i sličnim stvarima, a

onda sam ga ostavio njegovu čekiću i nakovnju (svatko je kovač svoje sreće) i otišao u kavanu »Tjeskoba« potražiti Đuru Trakavicu da mu kažem što se Ivici dogodilo. Đuru sam zatekao u najdubljem kutu kava-ne zagledanog u ponore čaše. Kimnuo mije glavom da sjednem.

- Ivica se oženio - rekoh.- Šališ se - poskoči Đuro na stolici.- Kamo sreće da se šalim.- Predosjećao sam ja da će se ovih dana nešto

grozno dogoditi, predosjećao sam. Moram se i ja čuvatione svoje, kad je Ivica kapitulirao sve je moguće.

- Da ga vidiš samo, propao čovjek, a nisam imaosrca da mu to kažem.

- Vjeruj mi, Tomislave, djevojke su se u posljednje vrijeme užasno povampirile. Čak i moja Danicapočinje maštati i sve tako, znaš već. Kaže mi neki dan»Kad ćeš me odvesti u kazalište?« Ma kakvo kazalište,što ćemo nas dvoje u kazalištu, grom te ne ubio ženski.Kao da ja ne znam koliko je od kazališta do matičara:jedan korak, i ode čovjek u provaliju.

I tako, veliš, ode Ivica.- Ode, ko da ga nikad nije bilo.- Najbolji kuglaš u Zagrebu, slobodoljubiv čov

jek, trideset dvije godine živio sam i odjednom: cap.- Potpuno se izobličio, jedino mu oči ostale iste.

MIRO GAVRAN

- E, Tomislave moj, kažem ja tebi, opasne su težene. S Danicom još nekako izlazim na kraj, ali onaprije nje, to nije bila djevojka, to je bio jahač apokalipse. (Križa se.) Bože me obrani takve napasti. Nastranu to što mi ne možemo bez njih, moje duboko uvjerenje je da su ženska stvorenja obične štetočine ivelika nesreća. Pogledaj najbolje ljude koje si nekadpoznavao, a koji su se oženili. Što je ostalo od njih?Ništa. Šaka pregaženih ideala. I zato me čuj što tikažem: tebi je poznat moj odnos prema bračnoj zajednici, tebi je poznato koliko sam se puta i pijan i trijezanzakleo da nikad neću stati pred matičara, ali ja sam usvom životu upoznao toliki broj čvrstih ljudi koji su sejednako kao ja zaklinjali, pa su ipak dolijali, i bezsumnje, sam sebi priznajem, i ja ću jednog dana takozavršiti. Zato te sad, kao najvećeg prijatelja, molim:kad seja oženim, pusti me prvih deset dana da živim,a onda, još te jednom molim, uzmi revolver i ubij me.Molim te, obećaj mi da ćeš me ubiti, sačekaj prvihdeset dana, a onda mi ne daj da se patim i da sepretvaram u bivšeg čovjeka.

- Nemoj baš tako, znaš da...- Ma, molim te, učini to za mene. Obećavaš?- ...Obećavam.- E, hvala ti Tomislave, do groba ti hvala. Znao

sam da me nećeš iznevjeriti. Sad mije lakše pri duši.To ti neću nikad zaboraviti. Znao sam ja da se mogupouzdati u tebe. Joj, već je pet sati, oprosti ali moramkod Danice biti u pola šest, hajd' u zdravlje.

- Zdravo, zdravo.


Istrča Đuro iz gostionice i ostavi me u crnim mislima. Već pet dana nisam bio sa svojom djevojkom, i vrlo rado bih je potražio, ali sve oko mene miriše na smrt, na brak i na dosadu. Bolje daje danas ne vidim, a opet: što da radim u ovoj smrdljivoj gostionici. Kolebao sam se pola sata, možda i sat, dok se razum nije predao i nagon me odvede do njezina stana. Na nesreću, kod kuće su joj bili i otac i majka, pa smo izišli malo prošetati.

- Tvoji mrtvaci uvijek moraju biti kod kuće kadja dolazim, kao za inat.

- Nisu oni krivi što ti tvoja gazdarica ne da dadovodiš djevojku u stan.

- Nisam ja kriv što je gazdarica zaljubljena umene, pa je ljubomorna na tebe.

- Nisam ja kriva što je tvoja gazdarica postalatvoj šef.

- Nisam ja kriv što si ti ljubomorna na mojugazdaricu.

- Nisam ja kriva što sam naletjela na tebe, umjesto na čovjeka koji nema gazdaricu, već je sam gazda.

- Hajde da pet minuta, kao ljudi, šutimo.- Može deset.Šutjeli smo petnaest. Ta šutnja je bila tako lijepa, tako divna, tako smirujuća, da sam čvrsto odlučio: nju ću ostaviti i pronaći nijemu

djevojku. Ali, moram pronaći potpuno neizlječivu nijemu djevojku. Pazit ću da ne naletim na neku koja je privremeno zanijemila, pa da mi poslije odjednom kaže sve o čemu je godinama šutjela. O ovome ću se i s Đurom posavjetovati.

..... f l

MIRO GAVRAN

Otišao sam s djevojkom u kino, a nakon glupog filma otpratio je kući. Bio sam izuzetno dobro raspoložen, čemu se ona nije mogla načuditi. A ja nisam htio reći daje to zbog odluke koja će mi život iz temelja izmijeniti. Ušao sam u knjižaru »Mladost« i marljivo se upustio u pregledanje knjiga. Knjige su bile zaista lijepe, kvalitetan papir i predivne korice. Svaka knjiga me je mamila: kupi me, kupi me, ja sam od dobrog pisca, ja sam od dobrog izdavača, ja sam najzanimljivija, ja sam najpametnija. Gotovo sam pao u napast i žrtvovao svoju dvogodišnju ušteđevinu, kad me za rukav povuče čovjek s naočalama i tiho, da ga prodavači ne čuju, reče:

- Ne kupujte to mladiću. Za vaše dobro vas savjetujem: čuvajte se knjiga, u njima je nesreća. Ja samih godinama čitao, nažalost, pa sad znam da nikadnikome nisu dobro donijele. Od njih se postaje slabiji,pametniji, nesretniji.

- Htio sam kupiti samo jednu, malo za čitanje,više za tucanje oraha.

- Od jedne sve počinje. Poslušajte me i bježite uživot, bježite. Još ste mladi.

Gledao sam u njegovo dobronamjerno izmučeno lice i u debele naočale, osjećao sam da mi želi dobro, klimnuo sam glavom i umakao iz knjižare.

Odoh u luna-park da se na trenutak odmorim od života. Igrao sam fliper i razmišljao je li prvo bila kokoš ili jaje. (Ili inkubator.) Razmišljanje me je zamaralo, pa sam prestao razmišljati. U luna-parku je


bilo mnogo ozbiljne djece s neozbiljnim roditeljima. Teško je bilo odrediti tko je koga doveo. I tad ugledam, koje li slučajnosti, jednu od svojih bivših djevojaka. Ja sam nju volio prije pet godina, ona mene prije četiri, iz čega se vidi da se nas dvoje nismo nikad voljeli. Gledao sam je, gledala me je. Osmjehivala mi se. Pokraj nje je bilo dijete od tri godine. Prišao sam joj.

- Zdravo.- Zdravo.- Što radiš?- A, evo, dovela sam sina da se igra. A ti?- Igram fliper, ubijam vrijeme, a pomalo i sebe.- Cesto mislim o tebi.- I ja o tebi.Gledali smo se desetak minuta, a da ni riječi nismo progovorili. U duši sam osjećao staru skrivenu podmuklu bol, znao sam:

negdje sam se preračunao prije 4-5 godina, a sad se to više ne može popraviti. Zaplakao sam, okrenuo se od nje i bez pozdrava je napustio.

Zagreb je osvanuo svečano okićen, a mene je bolio želudac. Sramio sam se zbog tog nesklada. Želio sam sresti nekoga, bilo koga, ali kako nisam sretao nikoga očito je da nitko ne želi sresti mene. Otišao sam u zoološki vrt da popravim sliku svijeta koji me okružuje. Kad su me se životinje nagledale odoh na auto-busni kolodvor.

- I autobuse ubijaju, zar ne - reče mi mladikondukter, izvadi automatsku pušku i poče ubijatistiješnjene putnike.

MIRO GAVRAN

- Ne budi lud, plemenitost se uvijek pogrešnotumači - rekoh mu, na što se on samo gorko osmjehnui nastavi s ubijanjem.

Na stanici sam ugledao predivnu djevojku. Srce mi je zastalo. Gledao sam je, gledala me je. Pogledi nam se sretoše. Bez obzira na visok stupanj moje svijesti zaljubio sam se na prvi pogled. Krenula je prema tramvajskoj stanici. Zadrhtao sam: zar će ne-stati djevojka koju volim svim bićem srca svoga? Kre-nuh za njom. Osjetila je moju sjenu. Zastade. Okrenu se prema meni. Pogledi nam se po drugi put sretoše. Blaženstvo me je gušilo. Nisam izdržao: onesvijestio sam se. (Mrak. Mrak. Mrak. Zora.) Naglo sam se osvijestio, a moja glava bila je u njezinu krilu. (Ludo ima sreće.)

- Kako se osjećate? - zapita me tiho, da ne bipovrijedila koru mog velikog mozga.

- Predivno, Lauro - izustih.- Otkud znate moje ime?- Ne znam otkud.Moja glava je još uvijek bila u njezinu krilu.

Laura ju je htjela rukama podići, pa sam se brže-bolje opet kao onesvijestio.

- Pa vama je veoma loše.- Umirem, i to sad, kad upoznah ženu svojih

snova, o sudbino zašto si tako okrutna.- Ah - uzdahnu Laura.- Ali ne, neću se tako lako predati čeličnom

zagrljaju smrti, Lauro, vi mi morate dati snage da


izdržim, da pobijedim svoju nemoć. Pomozite mi Lau-ro, preklinjem vas, pomozite mi.

- Vrlo rado, ali kako?- Dajte mi umjetno disanje.I tako je počelo.Sutradan smo se sastali u Maksimiru. Ona je bila

u bijeloj haljini, a ja u crnim hlačama.- Volim te - rekao sam joj.- Dokaži - odgovorila mi je.

- Malo je nezgodno ovdje, vidiš koliko ljudi prolazi.

- A, ne. Nisam mislila na to.- Nego?- Mogao bi mi napisati ljubavnu pjesmu.- Ali ja nisam pjesnik.- Svi zaljubljeni ljudi su pjesnici.- Dobro, Lauro, za tebe mi ništa nije teško učini

ti, ništa - rekao sam joj drhtavim glasom s jedvaprimjetnom crtom odlučnosti (to djevojke vole), sjeona klupu uzeo olovku i papir, i poput pokojnog Vidrićaizravno iz glave istresoh na papir stihove pred Lauri-nim zadivljenim očima.

Blažen bio dan, mjesec i doba, godina i mjesto, i predjel, i vrijeme kad su moje usne zadrhtale nijeme, a njezine me oči svezale ko roba. I blažena nekje moja patnja, s kojom me ljubav bješe izmučila,


i luk i strijela što me oborila,i rane što srcu mom postaše pratnja.I blaženi nek su krici žudnje velje,s kojima sam zvao drage ime čisto,te obilne suze, uzdasi i željeKo i bijeli papir na kojemu sadastječem sebi slavu: i miso mi, isto,stoje samo njezina, što njoj samo spada.

Laura se rasplakala od ganuća.

- Gospode Bože, kako divna pjesma, kako prediv-na pjesma meni ispjevana! S takvom pjesmom bi bezsumnje pobijedio na »Goranovu proljeću«, ma što na»Goranovu«!, pobijedio bi i na »Beogradskom proljeću«. Bože, kako krasna pjesma. Ne treba mi boljegdokaza da me voliš. Tako mi je drago što ću večerasdarovati svoju nevinost čovjeku koji me iskreno voli -reče Laura. To u meni izazva predinfarktne stresove.Bio sam ljut na sebe jer prije nisam otkrio djelotvornumoć poezije u zadovoljavanju životinjskih nagona. NaLaurinu darovnicu mutavo sam izustio:

- Dopusti mi da ti se u ovom trenutku zahvalimna ukazanu povjerenju. Bit će mi drago što ću baš jabiti taj koji će se angažirati na tvojoj defloraciji te jošjednom podvlačim: baš ti hvala Svetlano, pardon Lauro, najzad si se opametila i shvatila stoje najbolje i zatebe i za mene.

Dok sam to govorio, polako se rađao u meni strah da će Laura jednoga dana doći do Petrarkinih pjesama

, A ;*.„

i saznati da sam joj darovao tuđu pjesmu. Voljeli smo se Laura i ja, sedam dana i osam noći. Ludo smo se voljeli, hoću reći: pametno smo se voljeli, kad u osvit osmog dana, dođe do onoga do čega mora doći kad se čovjek u životu pridržava svih zakona dijalektike. Šetali smo Gornjim gradom, uživajući u prvim zraka-ma sunca:

Laura prekide prelijepu šutnju.- Volim te, Tomislave.- Volim te, Lauro.- Volim te više nego ti mene.- Lauro, ja ne sumnjam u to da me ti mnogo voliš,

ali očito je da ja tebe više volim.- Oprosti, molim te, ali tvoja ljubav u usporedbi

s mojom sigurno gubi u svojoj veličini.- Griješiš, ljubavi moja, i slijepac vidi da te volim

više nego ti mene - malo sam povisio glas.- Besramno me vrijeđaš i umanjuješ ljubav žene

koja ti je dala (bespovratno) svoju nevinost i srce idušu i tijelo i odjeću, srami se. Životinjo!

- Tako možeš govoriti samo zato, jer ne znaš štosam sve učinio za tebe. Zbog tebe sam postao plagijator, zbog tebe sam prestao psovati, zbog tebe se brijemsvaki dan, i onda doživim da mi kažeš daje tvoja ljubavveća od moje. Kurvo prokleta, nesaglediva je za tebemoja ljubav, kurvo prokleta!

- Mrcino neodojena, dabogda te grom ubio!- Slaboumna kravo, prije ću si jaja pregristi nego

preko tvoga praga prijeći. i

MIRO GAVRAN

- Pederčino!- Lezbačo!

I tako smo se nas dvoje razišli. Naravno, ostali smo prijatelji, ali se više ne viđamo. Divan oblik pri-jateljstva. Osjećao sam se sretno, a istodobno sam se osjećao jadno. Zapravo, nisam znao kako se osjećam. U takva nedefinirana raspoloženja uvijek upadam kad prekinem s nekom djevojkom.

Ne znam trebam li pjevati ili plakati.- Sretan sam - viknuh glasno.- Lažeš - odgovori mi Zagreb.- Stvarno sam sretan, najzad sam prekinuo s

Laurom.- Bolju djevojku od nje nikad nećeš naći.- Imala je užasne navike, bila je pomalo blesava.- Bolju djevojku od nje nikad nećeš naći - ponovi

Zagreb.- Dok smo vodili ljubav, recitirala je Cesarićeve

stihove, previše je samouvjerena, boji se miševa, skuplja značke, baš mi je drago što smo prekinuli.

- Bolju djevojku od nje nećeš naći - reče Zagrebpo treći put. Nisam mu mogao odmah odgovoriti, uplućima me je gušila podmukla bol.

- Zašto mi govoriš istinu, zašto mi ne daš davjerujem da sam dobro postupio? Nemilosrdni grade,ostavit ću te, kao što sam do sada sve ostavljao, a danisam ni trepnuo. Ostavit ću te.

- Nećeš. Ja sam tvoja sudbina. A i voliš me.- Ja da te volim. Ne umišljaj, pa ja ne znam

voljeti, ja sam bez osjećaja.


- Ti bi samo takav htio biti, mene ne možešprevariti, ja znam sve o tebi.

- Ali jedva da se poznajemo.Zagreb je šutio. Bio je u pravu. Razgovor između

provincijalca i Zagreba završen je, zasada.U pothodniku sam zatražio malo piva, a dobio

mnogo batina. Kad sam se osvijestio, nisam više znao što je bilo, tko me tukao, a ni zašto. Osjećao sam se užasno: bez posla i bez dva zuba, s teškim bolom u nogama. Nisam znao kud bih sa sobom, pa sam upisao jedan fakultet. (Ne mogu se sad točno sjetiti koji, jer sam se prijavio na više njih, a primili su me samo na taj čijeg se imena ne mogu sjetiti.) Išao sam na preda-vanja neko vrijeme, a kad sam saznao da tu nema roditeljskih sastanaka, silno sam se razočarao i poslao visoko školstvo do vraga. Vratio sam se »Sportskim novinama« i sretnom životu. »Dinamo« je opet pobi-jedio. Kiša je prestala padati. U kinu »Lika« igra dobar erotski film. Približava se Zagrebački velesajam. Sa-njam neki ljepši dan u kome »Dinamo« pobjeđuje dva puta, i dopodne i poslijepodne, a Herbert Marcuse mi poručuje da carstvo nužnosti ostaje zauvijek carstvo neslobode. Tko da se tu snađe?! Šetao sam labirint-skim hodnicima Filozofskog fakulteta, grickao sje-menke i čudio se što na razglednicama nikad ne nala-zimo fotografije fakulteta. U predvorju su dva Indi-janca prodavala ogrlice, vrpce, bluze i prstenje. Jutar-nja predavanja samo što nisu otpočela, studenti su pristizali sa svih strana. Jedino sam ja tu bio suvišan, u svojstvu promatrača. Promatrao sam pametne dje-

*• -V.-J.

MIRO GAVRAN

vojke i bezuspješno pokušavao pronaći sličnost s mo-jim idealima iz lirske narodne poezije. U tom trenutku ciklona je došla u naše krajeve, grom je udario u Filozofski fakultet, cijela zgrada se zatresla. Studenti i profesori u paničnoj jurnjavi pobjegoše u podrum. Ondje su prvi put bili zbliženi, svi kao jedan. U prvi mah mislilo se daje u pitanju bombardiranje. Kad se pokazalo da od aviona nema ni traga ni zvuka, javio se jedan student s višegodišnjim stazom. Popeo se na stolicu i rekao:

- Prijatelji, mislim da je krajnji trenutak da sezapitamo zašto naš Fakultet nema gromobran. Profesori nisu našli za važno da o ovom porazmisle, a nezaborave da nam svakodnevno nabijaju kompleksmanje vrijednosti. Na ove riječi profesori se u strahupromeškoljiše, predosjećajući da se neće stati kodgromobrana. Jedan od filozofa uze riječ:

- Drugovi, sve mi je jasno još u predegzistencijal-noj biti novonastlog problema koji možemo smatratiproblemom isključivo na onotologijskoj razini poimanja, jer kao što bi rekao Heidegger gromobran jeegzistentni protuprojekt bitku utoliko više od animalrationale ukoliko je upravo manje u odnosu premačovjeku koji se shvaća iz subjektnosti.

- Dostaje bilo praznih riječi - uzviknu ratobornastudentica - dajte nam topli obrok i osmosatno radnovrijeme.

Napetost je rasla, za riječ se javio profesor peda-gogije, nastojeći u govor unijeti sve svoje životno isku-stvo:


- Djeco, vi znate koliko vas ja volim i cijenim ineobično sam radostan što ste se pobunili protiv nasstarih nevaljalih profesora, time ste dokazali svojuzrelost i ozbiljnost. Bravo, to ste odlično uradili. Alivas molim kao svoje najbolje prijatelje, a ja znam davi svome starom profesoru nećete odbiti molbu, dapričekate samo dva dana dok o svemu razmislimo.

- Dosta smo čekali - odgovori mu student iskričavih očiju, izvadi revolver iz džepa i poče pucati.

Razvila se žestoka borba. Studenti su bili nao-ružani revolverima, a profesori automatskim oruž-jem. (I tako sam ja tek sad saznao čemu profesorima služe one velike torbe.) Tko zna kako bi sve to završilo da igrom slučaja, još jedan grom ne udari u zgradu.

- Braćo - uzviknu jedan asistent - zar ne viditeda, smo u istim govnima, isti gromovi nas šibaju,ujedinimo se.

- Ujedinimo se - prihvatiše i ostali. Izljubiše se ipobratimiše profesori i studenti, pokupiše poginule,baciše ih u kante za otpatke i zaboraviše. Potom suzajedno, ruku pod ruku, izašli pred fakultet i počelipucati u natmurene oblike.

To je trajalo sve dok jedan sabraniji profesor ne uzviknu iz sveg grla:

- Za pet minuta počinje televizijski prijenos utakmice, zar ćete dopustiti da momci u plavim dresovimaigraju bez naše podrške?!

- Nećemo - odvrati gomila, zakočiše revolvere ipožuriše kućama. Na Filozofskom fakultetu ostala jesamo jedna čistačica kojoj ništa nije bilo jasno.

MIRO GAVRAN

U meni se sve snažnije javljala potreba da s nekim pričam, da brbljam, blebećem, filozofiram. Oklijevao sam, a onda, vidjevši da nemam drugog izbora, otišao u Bračno savjetovalište. Dočekao me je službenik s osmijehom na licu. (Jadnik iz profesional-nih razloga mora kriti da mu se obitelj nalazi u stanju blagog raspada.)

- Izvolite - obrati mi se ljubezno.- Vidite, ja sam... došao sam se posavjetovati.- U vezi s čim?- Pa, u vezi sa ženidbom. Ovo je Bračno savjeto

valište, zar ne?- Da. Koliko sam vas shvatio vi se namjeravate

ženiti. Recite mi sve što znate o osobi s kojom namjeravate zasnovati ognjište u duhu Zakona o ženidbi iudadbi građana oba spola.

- Kako da vam kažem nešto o toj ženi, kad onajoš ne postoji.

- Što!? Namjeravate se oženiti osobom koja se jošnije rodila, fetusom?!

- Pogrešno ste me shvatili. Naime, djevojka kojuću oženiti najvjerojatnije se već rodila, samo je jošnisam upoznao.

- Sto onda hoćete od mene?- Želio bih provjeriti odgovara li zaista moj ideal

žene koju želim mome karakteru.- Izvolite izići van.- Ali meni je potreban preventivni savjet, vi ste

plaćeni da mi ga date.


-Van! -Tko?- Ti van!

Izišao sam, ali sam mu prethodno odgrizao lijevo uho. Drugi put će razmisliti prije nego što izbaci čovjeka kojeg treba posavjetovati.

Sa smolastim okusom uha u ustima, lutao sam Zagrebom, tražeći osobu s kojom bih mogao podijeliti svoju bol. Osjećao sam se tako jadnim, bijednim i neiskusnim. Pravo dijete. Postao sam pravo pravcato nezaštićeno dijete. Imao sam četiri godine. Mama me je uzela za ruku i odvela u »Dječji vrtić Ernst Bloch«. Teta je rekla da će se naći mjesta za tako maleno i slatko dijete. (Odnosi se na mene.)

Mama je otišla, a teta me je odvela među djecu i zacvrkutala:

- Ovo su tvoji prijatelji, s njima ćeš se igrati. Kažiim kako se zoveš.

- Tomislav - izustih pocrvenjevši.Teta je otišla u WC, a ja sam ostao među radoz-

nalim, sumnjičavim individuama, koje su me s potreb-ne distance mjerkale. Zbunio sam se. Uplašio sam se. Gledao sam u pod. Iz nevolje me izvukao jedan sim-patični klempavko, prišao mije i rekao:

- Ja sam Hromi Luka, ti ćeš biti moj prijatelj.Važi?

- Važi - pristao sam. Nisam bio u situaciji dabiram. Odveo me je do klackalice. Dok smo se klackali,obasipao me je dragocjenim podacima, pazeći da nas


tko ne čuje. Hromi Luka je imao četiri godine i tri mjeseca (dva mjeseca više od mene), prilično je bio razočaran stanjem u vrtiću. Najviše mu je smetalo što je odgajateljica odavno već izgubila sav svoj autoritet i tek prividno imala glavnu riječ. Svu vlast je u svojim rukama držao Trapavi Stanko i njegova banda. Tra-pavi Stanko je bio najjači medu svima, a i po godinama nije više mlad. (Za dva mjeseca napunit će pet godina.) Hromi Luka mije sve to govorio tužna pogleda uprtog u oblake. Osjećao sam daje mnogo propatio u životu i da svijet doživljava kao Marcel Proust.

- Znaš Tomislave, ne mogu bez suza pomisliti naprve dane u vrtiću, kad još nije bilo Trapavog Stankai njegove bande.

- Zar mu nitko ne može stati na kraj?- Nitko. Mnogi su pokušali, ali više nisu među

živima. Naime, Stanko je majstor za namjestiti ljuljačku tako da popusti kad je čovjek u punom zamahu,ili ti u hranu ubaci otrov, ili iskonstruira »nesretanslučaj«.

- A odgajateljica?- Pravi se da ne vidi, jer ju je Stanko fotografirao

kako se ljubi s direktorom vrtića i zaprijetio joj da ćefotose pokazati njezinu mužu ako mu stane na put.

- A direktor?- Oženjen je, i on se boji Stankovih fotografija.Šutjeli smo, osjećajući svu ozbiljnost trenutka i

složenost situacije. Bili smo nemoćni, nesretni, bijesni i umorni od klackanja. Odjednom Hromi Luka probli-jedi i prošapta:

- To je on, dolazi.Okrenuo sam se i ugledao Trapavog Stanka kako

nam se samouvjerenog koraka približava. Na usnama mu je poigravao nadmoćni osmijeh, zadrhtao sam.

- Jesi li ti taj novi?- Dopustite mi da se obratim, jesam - promucah.- Baš mi je drago - odvrati Trapavi Stanko i

odvali mi tri šamara, od kojih sam se srušio na zemlju.Oko nas se okupio cijeli vrtić. Iz usta su mi ispala dvamliječna zuba. Nije mi bilo teško zbog bola i zubiju,najgore je što su to vidjele sve djevojčice. Stanko jestajao nada mnom i glasno se smijao. Nisam izdržao:zarežao sam, naglo skočio i ustremio se na njega.Preostalim zubima sam mu pregrizao vrat. Dok je izStankova vrata na sve strane šikljala krv prolomio seaplauz. Pristojno sam se naklonio i izišao kroz dvorišna vrata. Od krvi se brzo stari, i uskoro sam sevratio u prijašnje godine. Nisam više dijete, morampočeti život ispočetka, pomislih i odoh u kavanu »Zaborav« to proslaviti. Dok sam ispijao drugu čašu gustog soka, prišla mi je konobarica i rekla:

- Gledam te pažljivo već deset minuta. Tvoj odsutni pogled me je opčinio. Mir koji širiš oko sebe i umoju dušu se uselio. Ukratko: sviđaš mi se jako.

Ne želim ništa kriti pred tobom: u mom životu je bilo mnogo muškraca. Nijedan od njih nije bio onaj pravi, ti to jesi, osjećam. Ako me oženiš, bit ću ti vjerna do groba i voljet ću te do iznemoglosti. Promotri me dobro i odluči.

Promotrio sam je dobro, nisam imao zamjerke. Sviđala mi se. U glavi mi se sve vrtjelo od gustog soka. J

MIRO GAVRAN

Gubio sam zrak. Jedva sam se sabrao i rekao joj da mi se veoma sviđa, i da mi je drago što me je zaprosila, i da pristajem na sve njezine uvjete, i da joj dušu i tijelo prodajem po cijeni koju ona odredi. Osmjehnula se. Poljubili smo se i otišli na košarkašku utakmicu. Dva mjeseca iza toga, zaručili smo se. Bili smo sretni desetak dana, a onda je ona dobila napad štucavice i umrla. Hodao sam po Vodnikovoj ulici zagledan pred sebe, poštujući riječi velikog Ljermontova koji je dva dana prije nesretnog dvoboja rekao da uvijek treba gledati u zemlju, jer su po zemlji posijani mnogobrojni novčići. Sreo sam dva čovjeka što se mrze i ženu koja voli obojicu. Klimanjem glave smo se pozdravili. Osje-ćao sam kako pate svo troje, a opet, zavidio sam im na malenoj sreći.

Činilo mi se daje pravo vrijeme za ples. U disko sam ušao kroz prozor. (Nisam imao novac za ulazni-cu.) Plesao sam četiri sata kao neugašen vulkan. Potoci znoja su tekli s mene. U predahu između dvije pjesme razmišljao sam da bi bilo najbolje da se bavim znanstvenim radom, da već jednom postanem pravi čovjek, da kupim četiri jutra zemlje, zaorem prvu brazdu (Milovana Glišića), posijem kukuruz i repu, napravim berbu i perušalo, zasadim voćnjak, ispečem rakiju, okopam bašču, obrežem voćke i sjednem pred kuću na tronožac da sa susjedom popričam o krumpiru i paprici. Dvoranom zatutnji nova pjesma, električne gitare me poljubiše u mozak, zavrištao sam.

U gostionici »Otuđenje« Đuro Trakavica je pri-redio momačko veče. Svi smo došli u crnim odijelima,


dovezli su nas crni tramvaji. Kako ne bismo izgovarali crne misli, šutjeli smo. Pijani violinist bezobzirno je silovao violinu i pjevao »Vjenčanja neće biti«. Bilo mi je žao Đure. Đuro je pričao o tome da se nada da ćemo i mi ubrzo shvatiti koliko čovjeku znači žena, topli dom i tako to te ćemo se vjerojatno uskoro sretati na roditeljskim sastancima i kod frizerki, a da čovjek koji živi sam nije kompletna ličnost, već je i malenoj djeci poznato. Nisam više izdržao, želudac mi se pobunio, ispovraćao sam se i pobjegao s tog ukletog mjesta. Sutradan sam se probudio s velikom glavoboljom. Po Palmotićevoj ulici padalo je cvijeće iz aviona, dok su se Đuro i njegova Danica osmjehivali svatovima.

- Ovo s cvijećem, stvarno je originalno - rekao jeMali Debeljko.

- Nadam se da će biti u »Areni« - odgovori Đuro,tražeći pogledom fotoreportere.

Svadbe nikad nisam volio, jer predugo traju. Odvojio sam se od gomile i otišao niz ulicu. Prisjetio sam se vremena kad smo imali po šesnaest godina. Voljeli smo se. ONA je bila rođena istog dana kad i ja. Jedne večeri smo pričali o vječnosti i sličnim stvarima, dobro se sjećam da smo se tada zakleli jedno drugome da ćemo na dvadeseti rođendan zajedno izvršiti sa-moubojstvo.

- Poslije dvadesete ne bih mogla živjeti - reklaje.

- Ja bih mogao, ali neću, gadi mi se - odgovoriosam.

A sad gledam je na kraju Palmotićeve ulice živu i zdravu, baš kao što sam i ja živ i zdrav, i sramim se

MIRO GAVRAN

zato što sam živ, sramim se zato što nismo održali zakletvu. Primijetila me je. Maše mi. Prelazi ulicu, prilazi mi, osmjehuje se.

- Kako si Tomislave?- Dobro, a ti? Već te godinama nisam vidio.- Da se nisam preselila u Zagreb, ne bi me vidio

do groba. Pa ti uopće ne dolaziš u stare krajeve. Neide ti se, ili...

- Ma, ne, nije da mi se ne ide. Tako rado bihotišao, ali te promjene, shvaćaš, to, to, ne znam kakoda ti objasnim, sad sam ovdje i jednostavno ne moguhodati po mjestima na kojima sam nekad živio, shvaćaš. Sad ovdje živim, ondje sam turist koji razgledaznamenitosti svog nekadašnjeg života, to je odvratno,to boli.

- Zar te boli i ovaj razgovor?- Boli.Osmijehom je nagradila moju neugodnu iskre-

nost.- Znaš, sutra se udajem.- Stvarno!?- Najstvarnije.Izgubio sam zrak. Zabolio me mozak. Grlo mi se

istegnulo, jedva sam progovorio:- Zašto? Za koga?- Ne poznaješ ga. Dobar čovjek, prije dvije godine

smo se upoznali i tako...-A ja?- Što ti?


- Mene si zaboravila?- Pa, nisi me baš često podsjećao na sebe.Šutjeli smo nekoliko trenutaka. Mislio sam da ću

se ugušiti, bol je rasla, zrak mi se gadio.- Ostavi ga, udaj se za mene.Pogledala me je iznenađeno.- Zašto mi to prije nisi predložio?- Još uvijek nije kasno. Dakle?- Ne mogu, žao mi je - odgovorila je i žurno se

izgubila među prolaznicima. Presavio sam se od grčeva u trbuhu, glava mije pucala, pogled mi se zamaglio,teturao sam po pločniku, nemoćno stenjući. Bio sambijesan na sebe.

Nakon desetak minuta malo sam se sabrao i otišao na Trg. Uvijek, kad mi je najteže odem na Trg i svaku ranu ondje iscijelim. Ovi ljudi i ove žene što prolaze Trgom, osjećam, vječni su, uvijek ih ovdje nađem, iste, nepromijenjene. Volim ih, sve ih volim, volim ih što su baš takvi kakvi jesu i što me čekaju na istom mjestu. Preko Trga u galopu preleti jedan ko-njanik, mahnuo mi je, odmahnuo sam mu.

Tramvaji su zbunjeno zacviljeli, posrnuli i nasta-vili dalje.

Odlučio sam: kupit ću »Plan Zagreba« i proći svim ulicama dva puta, a onda razmisliti da li da se ubijem (BANG) ili da još jednom prijeđem isti put.

KRAJ

PRVO PISMO

[Prvo pismo pruža prve obavijesti o 104 godine starom junaku Nikoli i o njegovoj ženi Dragici, koja ga je prije 50 godina napustila i s ljubavnikom pobjegla u BrazilJ

Draga moja ljubljena nikadnezaboravljena Dra-gice!

Prošlo je, ako se ne varam, ravnih pedeset godina od onoga kobnoga časa u kome nađoh tvoje oproštajno pismo, kojim si mi vrlo uspješno zasrala sudbinu moju i cijeli mi život pretvorila u... sad se ne sjećam što sam htio reći. Dakle, ovako: baš mi je drago što mi se javljaš, što će reći da si još uvijek, falabudi Gospodinu, živa, draga moja Dragice. Dođe meni jučer Marinko i kaže: tata, pismo od mame. Ma koje, kažem ja, mame? Pa kaže Marinko, od moje mame, a tvoje žene. Ma kažem ja, Marinko danas je ponedjeljak, mogao si zaobići gostionicu, konzumentu jedan alkoholičarski, tatu si svoga našao zavitlavati. Zar te nije sram sa mojih sto četiri godine zbijati šalu. A Marinko kaže: lešino stara, stvarno je pismo od tvoje žene, a mene nešto u slezeni presiječe, jer vidim na kuferti onaj tvoj


kukičasti rukopis sa spontanim poluflekama od tinte, draga moja Dragice. E, baš mije drago da nisi umrla i da se još ne daš. Uvijek ima vremena za crći, baš mi drago što smo još i ti i ja... sad se ne sjećam što sam htio reći.

Pišeš mi da bi htjela da ti javim što je bilo kod nas, ovdje u Donjoj Hrastovim, u zadnjih pedeset godina, tj. od kako tebe nema, a ja sam puno toga pozaboravljao, i sve mi se ispremiješalo u ovoj mojoj bundevi, pa ne znam hoću li moći, ali - pokušat ću. Što ne napišem u jednom pismu, napisat ću u drugom, što ne napišem u drugom, napisat ću u trećem - i tako ćemo se mi, dopisivati, kao ono 1914. godine kad sam u rat otišao. Joj, draga moja Dragice, ja se sad ne mogu sjetiti jesu li me u uniformu obukli mjesec dana nakon našeg vjenčanja ili dva mjeseca nakon toga smjeloga čina, samo sam siguran da se o okruglom mjesecu radi. A jest mi onda bilo teško u rat poći, jedva da smo se malo povaljali i već: hajd' ostavljaj ženu prijatelju i bori se protiv neprijatelja. A što ćeš, takav je život, nikad ne znaš kad će te iznenaditi. Puno ti toga imam za napisati, i ne znam odakle da počnem. Ono što si pobjegla s ljubavnikom stvarno je bezobrazno od tebe, baš je bezobrazno, evo: još se ljutim. Meni si djecu ostavila, a ti džada, put pod noge, pa pravo u Brazil. Da si bar povela jedno dijete, tj. trećinu naše djece, ajde de, ne bih se toliko ljutio, ili da si bar pobjegla negdje bliže, ja bih pričekao da ti se malo ohladi, da ti malo prođu one bube, pa bih te lijepo došao nagovoriti da se vratiš djeci svojoj teškom mukom rođenoj, i meni

MIRO GAVRAN

mužu svome sramno ostavljenom. Odmah sam ja od tvoje lude sestre saznao da si s onim klipanom pobjegla u Brazil, pa sam otišao kod pokojnog učitelja pitati gdje je to, a on izvukao zemljopisnu kartu, kaže: ovo ti je Brazil, a ja pitam: gdje je naša kraljevina, a on kaže: evo ovdje. Joj, moja Dragice, tad mi postade jasno da si otišla na skroz drugi kraj svijeta, i daje cijelo jedno veliko more između nas. Pa dobro, kurvo uspaljena, zar nisi mogla ostati tu negdje u Europi, što fali Mađarskoj, što fali Švedskoj, što fali Francuskoj - nego ti moraš tamo gdje je Bog rekao: laku noć. Da si mi bar jedno pismo napisala u ovih pedeset godina, kako bi me obradovala, a ti mi tek sad pišeš, kad se više ne sjećam ni koje su ti boje oči. Kažeš: crko ti ljubavnik, pa te strpali u starački dom u Rio de Janeirou. Pa već je bilo vrijeme da crkne, prokleta rasa, s tuđom se ženom omrsiti i dušu ogriješiti. Eto, nadživjela si ga, mada je bio mlađi od tebe - ali mene nećeš nadživjeti, makar su mi već 104 godine, još se ne dam žutulji. Vidjet ćeš da ću te sahraniti jer to za-služuješ.

Veliš: hoćeš da ti pišem stoje bilo zadnjih pedeset godina. Dobro, pokušat ću, jer si mi još uvijek draga na neki način, i da nije ono more između nas, vidjela bi da si pogriješila što si me ostavila zbog tamo nekog ljubavnika, vidjela bi što radi treća mladost, draga moja Dragice.

Od naše troje djece, sa mnom je ostao živjeti samo Marinko. - Tomislav je pred rat otišao na rad u Zagreb, a Anđa se udala za jednog dobrog pekara iz Karlovca.


Tako ja jučer sjedim kod brice Stipe, a on kaže: pogledaj Fosil gdje ode ova omladina, to više ne po-štuje ni oca ni majku, to se više ne srami ni Boga, ni ljudi, to se hvata po ulici kao daje u spavaćoj sobi, neće to na dobro izići, veli brico Štipa, i mlati škarama oko glave nekom balavcu, a dečkić se skupio od straha da mu brico ne zakine uho, ili, nedo Bog, oko. U brijačnici bio gazda Martin, i kaže gazda Martin: neće više nitko da radi, u tome je sva muka, svi bi htjeli džabali, a za svako zrno žita treba rukave zasukati, rodo moj, a ne kao drug Tajnik mjesne zajednice: po cijeli dan blebe-tati i sastanke u Društvenom domu zakazivati. Od priče naša Donja Hrastovina neće ni koraka naprijed krenuti. - A brico sve potvrđuje gazda Martinu, i tako oni hule na druga Tajnika, na vlast, kao da mene tu i nema. Ljudi misle da sam do daske ishlapio, pa pre-damnom pričaju bez ustezanja, a pojma nemaju da ja još nisam ni počeo hlapiti, i da ću još dugo... što sam ono htio reći, ode mi.

Nego, nisam ti još sve rekao o našoj obitelji, što je bilo s kime, i koliko nas sad ima na hrpi. Marinko je imao svega deset godina kad si pobjegla, životinjo nepromišljena, i nekako se vezao za mene, pa je ostao do kraja živjeti sa svojim tatom. Inače, odmah iza rata, baš kad se počelo šuškati da će nas sve u zadruge potjerati, naleti Marinko na neku kravetinu iz Smi-ljevca, i zaljubi se u nju na smrt. Došao Marinko meni i kaže: tata ja bih se ženio. Reko: pametno sine, već ti je vrijeme, a za koga ćeš? A on kaže: za Mirelu iz Smiljevca. Ma, reko jel' to ona Mirela što dolazi kod

MIRO GAVRAN

nas na sastanke AFŽ-a, i stalno blebeće o suradnji naših sela? Kaže Marinko: to je ta Mirela. Pa, reko, sine što će ti ona, to ti je obična kobila, jaši je koliko hoćeš, ali za ženu traži nešto bolje. Ma jok, veli Ma-rinko, ja hoću baš Mirelu. Nemoj - hoću, nemoj - hoću, nemoj - hoću. Ma ženi je kad si zapeo, samo pazi što sam ti ja rekao. I oženi se Marinko Mirelom, i dođe ona kod nas živjeti, i čak se nisu loše ni slagali, mada ženska nije htjela raditi. Ne znam koliko je vremena prošlo, kad Mireli naraste trbuh, pa kako je red, omaci se jednog dana, i to na sastanku AFŽ-a. I tako smo nas dvoje dobili unuka, jer je njihovo dijete bilo muškog spola. Pita me Marinko: tata koje ime da mu dam, ubij me ne mogu se odlučiti. Reko: Marinko, neka se zove Srećko, jer je ovo s tobom i Mirelom prošlo bolje nego što sam se nadao. I stvarno ga okrstismo Srećkom. Međutim, ne lezi vraže, nedugo iza poroda nastavi Mirela hodati po sastancima, a Marinko ne smije ni progovoriti - osilila se ženska. I jednog dana kaže Mirela: moram ići u Slavonsku Požegu na kurs za voditelje tečaja prve pomoći, pa ću poslije ovdje u selu učiti narod medicini, a kaže Ma-rinko: tko će mi kuhati i prati dok tebe nema, a kaže Mirela: snađi se druže Marinko kako znaš, i nemoj svoj sitno-buržoaski interes egoistički pretpostavljati progresivnim strujanjima koja prozirniju cijelo dru-štvo. Ode Mirela u Slavonsku Požegu kao što je nau-mila, a Marinka ostavi da je čeka. Čekao je on, čekao - al' je nije dočekao: kurva se spanđala s nekim kur-sistom i pobjegla Rogtepitaj gdje - nikad nijedne vije-


sti od nje ne dobismo. Ostade Marinku Srećko i tužno sjećanje na ženu koja ne zaslužuje sjećanje.

Iz tvog pisma ne vidim kako stojiš sa zdravljem, koči li te što, radi li probava. Ja sam što se tiče stolice dobro, idem u zahod skoro svaki tjedan, srce lupketa bez zamjerke, jedino mi kosti škripe da te trnci pod-iđu, pa i pored toga dovoljan mi je samo jedan štap, polako idem, pa svugdje stignem. Čim se čovjek ne sekira, svi se problemi sami od sebe otpetljavaju. Jedino me je lijevo oko, s oproštenjem, izdalo. Ali na drugo, fala Gospodinu našem, još škiljim, inače ti ova pisma ne bih mogao korespondirati. Kod brice Stipe ponekad uzmem Večernji i čitam bez problema naslo-ve i podnaslove, mada više volim gledati slike. Tako na srednjoj stranici Večernjaka uvijek bude neka ždrebica, onako da joj se sve vidi, ko bajagi nema ženska para za odjeću, pa se u svoju kožu oblači, ili nešto poderano nabaci na sebe, a kroz one poderotine ko bajagi slučajno joj ispada meso, ili obuče tijesnu košuljicu bez dugmadi, i umjesto da prihvati rukom gore na prsima, ona steže košuljicu dolje na rubovima, dok se gore sve razleti, a ovi što prave novine koriste priliku, pa fotografiraju. Stvarno u novinama ima svašta, promijenilo se to od tvoga odlaska Dragice, toliko se toga promijenilo da ti pamet stane od silnih promjena, pa misliš: ma kako je to samo stalo u nekih brzoletećih pedeset godina? A bio je nekoliko puta u Večernjaku i naš Zlatko, ponos našeg sela - unuk pokojnog Dragutina Nikića, stoje spao s plasta sijena, i nabo se na vile one godine kad si ti zbrisala. A Zlatku su i fotografiju objavili - to je bilo kad je prvi put dobio tri godine. Sve pišu o njemu kao daje pravi krimina-

MIRO GAVRAN

lac, a on pošteno šverca i nikome ništa nažao ne čini. Kad dođe u Donju Hrastovinu, onda se sa svima lijepo pozdravi, čak i mene zapita kako sam. Taj Zlatko je pravi fino odgojeni svjetski čovjek, i kad čitam u crnoj kronici o njemu, sve mi nešto u srcu zaigra, jer nije mala stvar kad vidiš čovjeka kojeg poznaješ i s kojim si se rukovao, kad ga vidiš usred Večernjaka, i to ga naslikaju i sprijeda i sa strane, a ne kao neke: samo sprijeda. Mene sad, iskren da budem, ovo pisanje malo zamara, pa bih, ako nemaš ništa protiv, polako preki-nuo i dao Marinku da ti to adresira, i odnese na poštu, valjda će sa srećom preplivati more, i doći do tvog staračkog doma u Rio de Janeirou, a za koji dan ću ti napisati dugo pisamce. Ima puno toga što bih ti trebao reći, tj. napisati, ali mi, evo, po malo počinje podrhta-vati ruka, i bolje da prekinem dok nisam cijeli papir tintom zaflekao. A ti misli na mene, kao što ću ja na tebe. Ne mogu, a još jednom ti ne reći u koja si me govna uvalila, kad te odveo tvoj ljubavnik. Napatio sam se s djecom kao s poplavom. Pa, zar sam ja to zaslužio od tebe, kurvetino nezahvalna, zar ti nisam bio dobar kao dobar dan? Nikad ruke nisam digao na tebe, a toliko puta sam imao razloga. Zar si mi zlom morala vratiti za sve dobro? Što ne naleti na nekog normalnog ljubavnika nesklonog velikom putovanju, koji bi te odveo u najbliži grad, obrnuo dva-tri puta, i pustio da se vratiš mužu svome i djeci svojoj? E, Dragice, Dragice, tugo moja, sramoto moja bolje da više ne pišem, jer bih mogao svašta izlajati. Pozdravlja te tvoj ostavljeni

Nikola


DRUGO PISMO

[Kako se Srećko oženio, ili sukob mišljenja o odabiru izabrani-ce. Kako se Lucija porodila, bez suvišnih zašto.]


Evo ti opet pišem, i ne misleći zaslužuješ li ti to. Teško je oprostiti onome tko te ljuto opekao. Ali, nismo zlopamtila. Obećao sam da ću ti se ponovno javiti a ja svoja obećanja obavezno ispunjavam, nikad se nisam izvlačio na godine, pa neću ni sada. Kaže meni moj praunuk Đurica: djede, da kojim slučajem živiš sa Sijuks-Indijancima ti bi o svemu odlučivao, tebe bi svi pitali za savjet. A ovdje, u Donjoj Hrastovi-ni, još me nikad nitko ništa nije priupitao, ni smijemo li ovo, ni smijemo li ono, ne šljive me ni pet posto. Dođe mi žao što nisam među tim Indijancima, koji znaju poštivati starijeg čovjeka, koji znaju što je mudrost, iskustvo, život. Ovdje, kod nas, o svemu odlučuje drug Tajnik, i samo se hvali kako mu je brat organ u gradu, kako njegov brat može uhapsiti i predsjednika općine, i sve tako.

Nego, nisam ti u prošlom pismu rekao što je u našoj kući bilo kad je Mirela nogirala Marinka, i koliko nas je sad uđuture. Mali unuk Srećko je s vremenom narastao i vala: i on odlučio da se ženi. To valjda ljudi vide jedni od drugih, pa svi prije ili poslije požele da se žene. Ali, nije Srećko pitao ni Marinka ni mene: što mislite o mojim namjerama, što mislite o mom izboru,

MIRO GAVRAN

da li da ženim tu ili neku drugu. - Jok, brate, ništa od starih običaja, više nas mladi ne šljive ni koliko bi pod podrezani nokat stalo. Kad se vratio iz vojske, već prvi dan nam reče: ja ću se ženiti. Koga to, upita ga Marinko, a on kaže: jednu djevojku. Znam, kaže Ma-rinko, da ćeš djevojku, nećeš vola, nego mi reci koju djevojku. Vidjet ćeš, kad je dovedem, kaže Srećko. Pa, dobro, iz kakve je kuće, što joj je otac, što joj je mater, imaju li neku opaku bolest, je li poštena, zna li raditi, hoće li raditi, je li se vucala s nekim prije tebe - pita njega Marinko, a on kaže: imala je samo trojicu prije mene. Kako, kaže Marinko, samo kad su trojica, ako prizna za trojicu, znači da je imala bar šestoricu. Nema veze, mi se volimo, kaže Srećko. Dobro, ima li brata, ima li sestru, pita Marinko. Mislim da ima jednog brata i dvije sestre, ili dva brata i jednu sestru, sad pravo ne znam, veli Srećko. Ne znaš koga ima, ne znaš joj prošlost, ne znaš zna li kuhati, nisi joj upoznao ni oca ni majku, pa dobro sunce ti poljubim, jesi li slijepac, ili si luđak, pa kako ćeš se ženiti na pamet, što nisi malo bolje izvidio situaciju, podviknu Marin-ko, a Srećko kaže: nisam imao vremena, upoznao sam je prije četiri mjeseca kad smo mi vojnici pomagali omladinskoj organizaciji u pošumljavanju sela, a po-slije toga smo se viđali tek svake druge nedjelje, jer češće nisam mogao dobiti izlazak iz kasarne, i kad bih je nakon dva tjedna čekanja dohvatio, ne bi mi padalo na pamet da gubim vrijeme na pričanje. A Marinko sav pozelenio na te riječi, kaže: ako si svaki drugi tjedan mogao izići iz kasarne, onda si ti s njom, po


mojoj računici do sada bio svega osam puta. Srećko malo zastade, zamisli se pa kaže: nisam brojao, ali mislim devet puta, jer smo bili zajedno i jučer, pred moj polazak kući. Pa ti idiote mladi namjeravaš ženiti djevojku koju nisi ni upoznao kako treba - zaurlika Marinko - znaš li ti kako sam se ja nasanjkao sa svojom ženom, a tvojom majkom, znaš li ti kako me je preveslala, znaš li ti uopće što su to žene, marvo zelena i naivna? A Srećko samo kaže: džaba se prez-nojavaš i pjeniš, džaba si nabijaš tlak, ja sam se odlučio ženiti i tu nema više razgovora, dobra je, ništa joj ne fali, uostalom: ona sutra stiže u grad, moram izići pred nju, a vama bih savjetovao da počnete misliti na svadbu, jer do subote ima svega pet dana. Marinka je skoro šlag strefio, ali nije mogao ništa.

Otišao sutradam Srećko biciklom u grad pred tu svoju izabranicu, i dovezao je kući na rami. Dovede žensku, a ona sa sobom donese u miraz neki mali koferić, smiješnog oblika, toliko mali da bi ga u protezi mogao nositi. Kad se ona pojavila s tim koferčićem, Marinka po drugi put u dvadeset sati umalo šlag opali - pred sobom vidiš mačkaru, a ne ženu, izmazana nekim kremama tako da joj se lice crveni, usne brate, našminkane kao onima u cirkusu, trepavice duplo veće od normalnih, strah čovjeka pogledati joj u oči. (Poslije se pokazalo da su to umjetne trepavice.) Kapci su joj namazani zeleno, u prvi mah sam pomislio da je Srećko malo izbubetao, ali jok: ono sve šminka. Najluđe od svega je bila njezina suknja, s oproštenjem, nema je u dužini ni pedalj, rekao bi čovjek: dolazi iz

MIRO GAVRAN

kraja gdje ne postoji ni dudov svilac, ni vuna. I kad je ta kreatura ušla u kuću, samo kaže: zdravo mrtvaci, ja sam Lucija, tko je tata, a tko je djed? Mi smo ostali bez teksta, pa ni da joj odgovorimo, srećom Srećko se umiješa u tu šutnju, pa kaže: ovo je moj tata Marinko, a ovo je moj djed Nikola star 94 godine. (To je bilo prije deset godina.) Lucija se na to rukovala sa zabezeknu-tim Marinkom, pa se okrenula prema meni i rekla Srećku: ovaj Fosil ti i ne izgleda tako loše za svoje godine. Znam da je to bilo prvi put da me je netko oslovio s Fosil - poslije su susjedi čuli kako me Lucija zove, pa su počeli i oni, a ubrzo potom i cijelo selo. Već prvi tjedan se ispostavilo da Lucija slabo što zna u kuhinji, a u bašču je ne bi natjerao ni s automatskom puškom. Samo se zatvori u sobu, natrpa pun krevet ljubavnih romana i čita, ili lakira nokte. Marinko je prvih dana šutio, gledao pred sebe, i češće nego inače išao u gostionicu - do tada je pio iz hobija, a od tada iz tuge. Međutim, ubrzo se i on i ja navikosmo na Luciju. Istina: bila bi nam draža neka normalna dje-vojka, ali što je - tu je. Nije prošlo godinu dana, a Lucija rodi malog Đuricu. Da ga vidiš samo što je simpatičan, pravi vrag. Što da ti opisujem dijete, neda se to riječima, nego ću ti u kufertu ubaciti jednu fotografiju - ima on dvije iste, slikali ga kad je bio na ekskurziji.

Baš na onaj dan kad se Lucija porađala, ja otišao u Društveni dom na sastanak mjesne zajednice. Sku-pilo se pola sela, došao tko je god mogao, čak nije bilo dovoljno klupa, pa su neki stajali sa strane, uza zid.


Onda za onaj glavni stol, gdje se govori, dođe drug Tajnik mjesne zajednice, kaže: takva je i takva stvar, otvaram sastanak koji ću voditi, i odmah se javljam za riječ, i dajem si riječ. I poče drug Tajnik svoju staru pjesmu, kaže: mi se već osam godina sastajemo da se dogovorimo o tome kako da pređeno s riječi na djelo i asvaltiramo cestu u selu, mi se drugovi seljaci moramo izboriti za samodoprinos i povezati se po tom pitanju s drugovima iz općine i cestogradnje - dok smo se mi zadnjih osam godina nakanjivali da stupimo u akciju, u svim drugim selima na općini asvaltirali su ceste, pa zar da mi budemo najgori. Na to se javio poštar Dragutin i rekao: ja u cijelosti podržavam diskusiju druga Tajnika, treba sagraditi, tj. asvaltirati cestu. Na to se digao lugar Bogdan i rekao, da su drugovi iz općine već odavno zaboravili da naše selo uopće postoji, mi smo i tako u brdu, ogranak glavnog puta, slijepo crijevo za čiji se razvoj ne vrijedi pomučiti, te je zapitao zašto se ne pokrene akcija za promjenu imena našeg sela, jer se mi ne možemo zvati Donja Hrastovina, a biti gore, u brdu. Onda je drug Tajnik rekao da pitanje promjene imena sela nije na dnevnom redu, i da se drug Bogdan ne udaljava od teme. I tada je drug Tajnik opet pričao o tome kako je krajnji trenutak da asvaltiramo cestu, i kako je potrebno za to prikupiti određena sredstva, tj. pare, i da je neophodno da se raspiše samodoprinos, tako da svatko plaća nešto malo kroz četiri godine, a sa radovima bismo mogli započeti za godinu dana. Poštar Dragutin se javio za riječ i rekao da u potpunosti podržava izlaganje druga

MIRO GAVRAN

Tajnika. Onda se za riječ javio, ili bolje reći uzeo je, gazda Martin i rekao: druže Tajnice, nemoj misliti da ja ne znam zašto ti hoćeš samodoprinos, nemoj misliti, druže Tajnice, da sam ja naivan, nemoj misliti da ja ne znam tko bi tu najviše ulovio, tko bi se tu najviše omrstio, svakome je od nas jasno da je ljepše imati asvaltiranu cestu nego lokve i rupetine, kao sada, ali ja dobro znam, druže Tajnice, da ako izglasamo samo-doprinos, pare će se pokupiti, a asvalta nikad nećemo vidjeti. Na to je cijeli Društveni dom zabrujao, odobra-vajući ispod glasa gazda Martinu. Onda je drug Tajnik udario šakom u stol, i sve se utihnulo, pa je rekao: druže Martine, poznato je meni zašto si ti protiv svakog napretka i našeg društva. A gazda Martin ustade sa svoje klupe i reče: neka drug Tajnik malo manje prijeti, jer se ja ne bojim ni njega ni njegovih dupelizaca. (Pritom je pogledao u poštara Dragutina.) Na to je drug Tajnik zarežao: ne izazivaj me Martine, jer bi svašta moglo biti. Onda se digao lugar Bogdan i rekao: o asvaltu možemo i drugi put diskutirati, dajte prvo da Donju Hrastovinu prekrstimo u Gornju Hra-stovinu, da nam se više ne smije cijeli svijet. Onda se uglas javilo pet-šest ljudi, i više se nije znalo ni tko pije, ni tko plaća. Onda su se naglo otvorila vrata, a na vratima sav zadihan moj Srećko zavika: ljudi, žena mi se porađa, je li tu baba Julka. Onda je Julka rekla: ovdje sam, i istrčala van, a za njom i sve druge žene, i onda je cijeli sastanak pao u vodu. Dok sam izlazio iz doma, drug Tajnik me bijesno pogledao i rekao: mogla je drugarica Lucija izabrati neki drugi dan da


se porađa. Ja zaustih daje obranim, ali me on prekide: drug Fosil, ne trošite riječi, nisam toliko naivan, a da ne vidim da se radi o smišljenoj diverziji.

Mislim da ti nisam javio da se Srećko prije nekih sedam godina zaposlio u gradu kao prodavač karata na autobusnom kolodvoru, tako da svaki dan ide biciklom na posao. A i nije to neki posao, sjediš kao gospodin, igraš se sitnim parama, slušaš muziku, ne kisneš, ne znojiš se, nije opasno, a ni teško. To bih mogao i ja, samo da ono prije jednom nisu prešli na nove dinare, pa mi se sve u glavi pobrkalo, tako da više ne znam ni je li hiljadarka hiljadarka ili stohilja-darka, ili sto puta više, ili sto puta manje.

Danas kad sam izišao prošetati, sretnem na cesti Radojku, samo mi se nasmiješi i odljulja se prema svojoj kući, a ja se okrenu za njom i ne smjedoh je dugo gledati da mi se u glavi ne zavrti. Ej, pa ja pišem o Radojki, a da zaboravljam kako ti i ne znaš tko je ona. E ovako: Došla Radojka u naše selo sa starom mate-rom prije nekih dvadeset i pet godina i od gostioničara Mitra otkupila napuštenu drvarnicu, i lijepo je preu-redila za stanovanje. Prolazi vrijeme, a ja vidim Ra-dojka nit' sadi bašču, nit' nabavlja piliće, nit' tovi svinje - a svaki dan s punim cekerom ide iz trgovine. I čudio sam se ja tome sve dok nisam shvatio koji je ona zanat izučila, a to jedan mnogo tražen i mnogo star zanat. Čini mi se da ga dobro obavlja, jer kad god noću prolazim pokraj njezine kuće, uvijek se neki muškarac mota po dvorištu, ili su zavjese navučene, a na cestu dopiru čudnovati zvuči ljudske proizvod-

MIRO GAVRAN

nje... Dragice, meni se sad više ne piše, pa bih dovršio ovo pismo, a novo ću ti obavezno napisati do kraja mjeseca.

Pozdravlja te tvoj, kao pas napušteniNikola

TREĆE PISMO

[Priča o gostionici, i o najvećem pjesniku Donje Hrastovine. Priča o herbariju.]

Draga moja nikadnezaboravljena Dragice!

Primio sam jučer tvoje drugo pismo. Skroz si me rasplakala, znaš tako lijepe i nježne rečenice složiti da čovjeka u dijete pretvoriš. Samo, kurvo lukava, mene nećeš na taj štos uloviti, jer meni i kad plačem i kad se raspekmezim mozak besprijekorno radi, i emocije bježe pred razumom. Što mi sad pričaš da si se uželjela kuće i Donje Hrastovine. Sjedi tu gdje jesi, kad me se nisi sjetila prije, nisi trebala ni sad. Ako hoćeš da se dopisujemo, to može, drugo objesi mačku za brkove. Osim toga, nisam ja naivan kao nekad, nisam lud - da ti pošaljem pare za put, pa da ih spiskaš s nekim novim ljubavnikom. Jednom si mi rogove nabila, život uni-štila i vječnu sramotu na ime nabacila - nećeš više, kurvetino, prošao sam ja tvoju školu. A i da ti hoću poslati pare - odakle mi? Mogao bih nagovoriti Marin-ka da proda kravu, samo bismo poslije toga pse seoske mogli musti. Jednom si mi život zasrala, drugu šansu nećeš dobiti. A i što bi mi jedno s drugim - zar nije


ljepše ovako dok se dopisujemo, nego da kao ostali muževi i žene režimo jedno na drugo, i mrzimo se pod istim krovom. Ne mogu ja sada reći da mi nisi draga, ali nismo mi više jedno za drugo, između nas je more i 50 dugih godina.

Danas se baš Srećko i Lucija nešto malo pokazali, i to onako kao djeca. Naime, Lucija napravila na svojoj staroj haljini novi dekolte, i sad je taj dekolte poput provalije, mogao bi se čovjek u njega zavući, pa da ima mjesta još za dvojicu. I kaže Srećko Luciji: što će ti toliki dekolte, a ona kaže: takvi su sad u modi, a Srećko: kako u modi, kad nijedna žena u selu nema takav, a Lucija: kao da ovdje netko ide u korak s modom. Onda joj Srećko kaže: dobro bestidnice jedna, što se sa mnom prepireš, pa valjda sam ti ja neki muž, pa valjda ja imam prava tražiti da malo suziš i za-krpaš, neću da u moju ženu gledaju kao u dobrotvorno društvo. A Lucija kaže: što si ljubomoran, primitivac seoski, daj me ne maltretiraj više, i kad šutiš ideš mi na živce, budi sretan što imaš pravu ženu. Ma s kime da budem sretan, namigušo jedna, zakuka Srećko, dosta mi je moga života i mojih problema na poslu, sad još i na tebe da mislim, hoćeš da mi se cijelo selo nasmije kad s tim dekolteom prošetaš po ulici, pa zar ne vidiš da malo fali, pa da ti poispadaju van. Primi-tivac vulgarni, zaurlika Lucija, dohvati najbližu čašu i razbi je o zid. A Srećko umjesto da joj priđe i opali dvije-tri šamarčine, samo bulji pred sebe i ništa ne govori. Onda je Lucija otišla u svoju sobu i zaključala se, a Srećko otišao u gostionicu.

MIRO GAVRAN

Mnogo se toga zbilo u Donjoj Hrastovim od tvoga odlaska, tako da sad i ne znam može li se to sve uopće ispripovijedati u ovim pismima, trebala si biti ovdje, pa se sad ne bih morao igrati ratnog dopisnika.

Draga moja Dragice, lako je moguće da nije sve bilo onako kako ti pišem u pismima, lako je moguće da mi se to ispobrkalo s nekim drugim događajima, ili čak sa onim što sam sanjao. Godine su tu, puno se toga zbilo, puno ušlo u ovu moju bundevu, pa se ne treba čuditi ako se ispremiješalo. Ti si još mlada i teško da možeš shvatiti što ti ja sad govorim, tebi je tek osam-deset devet godina, pa nemaš razumijevanja za nas stogodišnjake, ali neka, i ti ćeš biti u mojoj koži.

A ima naše selo i svoju inteligenciju. Ima naše selo i jednog studenta što zove se Mirko. Mirko je sin našeg kovača Ante, prije nekih 15-20 godina otišao je u Zagreb na studije. Promijenio je nekoliko tih fakul-teta, tako da se u svašta razumije, a kako je godinu dana studirao medicinu, kad dođe, svi ga pitamo za savjet u vezi s bolestima i tako to. Na neki način postao je liječnik, ponos cijelog sela. U zadnje vrijeme studira pravo, pa pored zdravstvenih savjeta, polako počinje dijeliti i pravne. Inače: dečko je na svom mje-stu, samo piše neke pjesme, i svake godine u isto vrijeme, tj. na prvi dan zime dođe u gostionicu i izrecitira jednu pjesmu, koju je te godine napisao, pa onda priča o tome kako su se profesionalni pjesnici prostituirali, kako je on jedini pravi balkanski pjesnik, jer godišnje napiše samo jednu pjesmu, da se ne bi emotivno potrošio, i kako tu pjesmu moraju prvo čuti


njegovi zemljaci, njegovi suseljani, jer se on ne želi otrgnuti od svojih korijena na koje je ponosan, i onda se popne na šank i recitira pjesmu od te godine, a mi svi slušamo, istina: ništa ne razumijemo, ali vidimo kako mu med teče s usta, sve se onako lijepo rimuje, a nikoga ne vrijeđa, onda mi u aplauz, a on časti cijelu gostionicu.

U selu se pronio glas da se nas dvoje dopisujemo, pa me sad malo-malo netko zaustavlja na ulici i pita: kako je to u tom Brazilu, u Rio de Janeirou? Daj mi piši o tome, da mogu ljudima odgovoriti, ne znam ni kakva je klima, ni što se jede, ni kako se živi, piši mi da narod ne pomisli da si pisala, a meni daje ishlapilo.

Kaže Srećko da je ovo sad među nama tzv. pla-tonska ljubav. To je valjda ljubav na daljinu, ili tako nekako. Vidiš, čudna je to stvarčica, mislim ta ljubav. Kad si ti prije pedeset godina pobjegla s tim svojim smiješnim ljubavnikom, onda si mislila da si mi spu-stila kajlu, a evo: nije prošlo dugo, a već se pokazalo da si sama sebe zeznula. Dobro kaže narodna poslovi-ca: tko pod drugim jamu kopa, sam upada u starački dom.

Naš praunuk Đurica je jučer dobio peticu od druga Uče, bio je cijeli dan veseo i presretan, jer mu je to prva petica od kako je pošao u školu, a sada je u trećem razredu. Ima ono upoznavanje prirode i dru-štva, pa se za to često sa mnom savjetuje kad dobije domaću zadaću, dok mu ja u drugim stvarima ne mogu biti od koristi. Međutim, u upoznavanju prirode i društva do daske sam verziran, i kad treba, recimo,

MIRO GAVRAN

nabrojati sve domaće i strane životinje, hoću reći: sve domaće i divlje životinje, to meni ide kao iz rukava, pa onda ono: koje su šumske zvijeri, što jedu divlje svinje, pa u koje se godišnje doba skupljaju plodovi prirode. Pravio sam ja sa Đuricom i herbarij - ti Dragice, tisuću posto, pojma nemaš što je to herbarij, a to je jako zanimljivo: uzmeš neku ciglu ili kamen, pa pritisneš biljku da joj duša iscuri, i ostaviš da stoji nekoliko dana, onda se ta biljka sva usuče kao da ima tuberku-lozu, onda je zalijepiš u jednu specijalnu bilježnicu, koja, kad se napuni, postaje herbarij. Ja, iskren da budem, ne znam čemu će to, i mislim da su svi učitelji malo uvrnuti čim od djece traže da zlostavljaju ne-dužno bilje, ali, opet, ništa se ne protivim, i drago mi je da s Đuricom imam neku zanimaciju. A da vidiš Dragice što nam je praunuk sladak, isti ja, mangup nad mangupima. Ima praćku kakvu nitko u selu nema, i onda gađa vrapce i golubove, a ako mu netko od pajdaša stane na žulj, otvori on vatru i na neprija-teljsku živu silu. Išao sam s njim bar sto puta u ribolov - on peca, a ja mu na kvačicu nižem glsite. On je neustrašiv dečko, ali ga malo strah glista, i ne voli ih dirati prstima. Baš mije žao što nisi kod kuće, i što ne možeš uživati u svome potomstvu - ti, brate Dragice, može se reći, džaba si rađala, kao ptica kukavica -izleže jaja, pa pobjegne, e ne valja ti to. Nego, baš sam nešto ogladnio, i premda ti ovo rado pišem, moram prekinuti, jer glad ne pita za ljubav. Pozdravlja te tvoj obožavatelj

Nikola


ČETVRTO PISMO

CO prvom televizoru u Donjoj Hrastovim, o Uči, i o još nekim sitnicama.]


Primio sam tvoje najnovije pismo. Baš ti hvala za mnogobrojne podatke o Brazilu. Više neću biti mutav, kad me netko pita: kakva je to zemlja u koju ti je žena pobjegla. Stvarno je to kod vas jako zanimljivo. Kad ti se bude dalo, piši mi opet, ja ću sve po redu pročitati dva puta, ni jedan zarez neću preskočiti.

Negdje u proljeće 68. ili 69. godine, dogodilo se ovo što ću ti sad na tenane ispripovijedati. Ne znam jesam li ti već pričao o tome kako se gazda Martin obogatio toveći mlade telce, u svakom slučaju čovjek je nakupio toliko para, daje bio bogatiji od cijelog sela, pa si je kao svi bogataši mogao dopustiti one male bubice, i to da si kupi kad što poželi. I onda se jednog dana, spomenute godine, na krovu gazda Martinove kuće pojavila neka rebrasta žica zagledana blesavo u nebo. Kad sam je prvi put vidio, pomislio sam: kakvi su ovo kerefeki, kakva je ovo mistika - onda čujem gdje ljudi pričaju kako je gazda Martin kupio neku kutiju, čija je jedna strana od stakla, a po staklu da svake večeri hodaju ljudi, pjevaju i krevelje se, a to se zove televizor. I onda su svi dobili želju da vide to čudo iz bliza, da ga dodirnu rukom, ako gazda dopusti. Malo po malo, ljudi se osokoliše, uzeše po litrenku šljivovi-

MIRO GAVRAN

ce, pa pravac gazda Martinu: kuc-kuc, mi navratili da malo pogledamo kako izgleda televizor, a gazda Mar-tin nikoga ne odbija, samo kaže: izvolite u moju veliku sobu, raskomotite se, baš se aparat razradio, ima svašta, gledajte do mile volje. Tako sam i ja sa Sre-ćkom, tad je još bio dečkić, jedno veče pošao do gazda Martina, a tamo ljudi krcato do vrha, jedva sam došao do stolice. Svi smo buljili u one sličice, a šutnja je bila kao na operacijskom stolu - to nam je u početku bilo jako zanimljivo, i nismo sebi mogli doći da eto tu, u gazda Martinovoj sobi, na kredencu, možemo gledati čuda i čudesa. A gazda Martin bio sav sretan, i s ponosom bi vrtio tamo neku dugmad, kad bi snijeg pao na staklo, ili kad bi slika podivljala onako gore-dolje. Čim bi se pojavilo ono »smetnje na vezama« ili »kratka stanka«, gazda bi rekao: sad ne vrijedi vrtiti dugmad, valja nam pričekati da oni u Zagrebu popiju kavu. Kad smo odlazili, Martin kaže svima: dođite opet, a nama nije trebalo dva puta ponoviti. Stvarno smo masovno navalili na taj televizor. Došli bi, pa gledali EPP i političare, a nekad bi bio i festival - to je ono kad se klanjaju i dijele nagrade. Ja jedino nisam volio strane filmove, jer nisam mogao čitati ona slova: em je sitno, em se izgube, čim se pojave, ali sam zato »Kozaru« gledao pet puta do dana današnjeg. Baš je to dobar film za nas stogodišnjake.

Jednog petka, u to vrijeme, drug Tajnik zakazao sastanak u Društvenom domu, kad: u određeno vrije-me dođe tamo poštar Dragutin. Drug Tajnik umalo što nije dobio slom živaca, nikad mu se još nije dogo-


dilo da se narod ne odazove na njegov poziv. Ovo je protumačio kao smak svijeta, i začetak najmračnije podrivalačke djelatnosti usmjerene protiv njegova društvenog angažmana. Pita on poštara: gdje je moj narod, a kaže poštar njemu: gledaju kviz. Sto, veli

Tajnik, što gledaju? Pa, kaže Dragutin, eno su svi kod gazda Martina gledaju televiziju, a sad je na programu kviz, to vam je ono kad se ljudi natječu jedni protiv drugih, a pri tome dižu veliku lovu. Tajnik samo što se nije pojeo od muke na te riječi - on i gazda Martin se nisu podnosili još iz vremena otkupa, kad je Martin davao, a Tajnik uzimao. Sljedećeg petka Tajnik je opet zakazao sastanak u isto vrijeme, a u sumrak došli kamionom oni iz elektre i iskopčali gazda Martinu struju, jer ovaj navodno nije platio za prošli mjesec, mada se on kleo daje uredno plaćao od početka. Poslije se pričalo da je to s ljudima iz elektre sredio drug Tajnik, jer je on u gradu preko svoga brata imao svakojake veze. Tek, u Društveni dom na sastanak,

opet, dođe samo poštar Dragutin. Kaže Tajnik gdje su ostali; kaže Dragutin: gledaju kviz. Kako, kaže Taj-nik, gledaju kviz, kad je Martinu iskopčana struja? Pa, eto, odnijeli su i televizor i antenu kod gostioničara Mitra, i sad je u gostionici cijelo selo, i plješću kad netko od kandidata osvoji deset bodova. Ma kakvih

deset bodova, zaurlika drug Tajnik, vidjet će oni svoga vraga i izbjegavanje društveno-političkih obaveza, ne-će to bez posljedica proći. Narednog petka, opet u

vrijeme kviza, zakaza drug Tajnik novi sastanak -svima je poslao pismene pozive, i to s dva pečata.

MIRO GAVRAN

Petnaest minuta prije kviza, nestade u selu struje. Drug Tajnik se samo smješkao, i po onoj mrakači došao u Društveni dom na sastanak, a tamo samo poštar Dragutin. Tajniku se želudac obrnu oko sebe od muke, kaže: pa gdje je sad narod, a Dragutin njemu: eno ih kod gazda Martina, gledaju kviz. Ma kako, kaže Tajnik, gledaju kviz, kad je cijelo selo bez struje? Pa eto, kaže Dragutin, jučer je gazda Martin nabavio neku kutijicu u gradu, pa je žicom prikopčao televizor na nju, i sad radi. Na te riječi drug Tajnik od bijesa uhvati najbližu stolicu, pa je snažno opali o pod da se sva rasconjala. Drug Tajnik je uz svjetlost petrolejke šutio nekih pola sata, a onda progovorio: moramo se protiv Martina boriti njegovim sredstvima - sutra ćemo pokupiti novce što su namijenjeni za izgradnju spomenika, otići u grad i kupiti televizor. Ako se narod želi zabavljati, ima da se zabavlja kod nas, a ne kod privatnog sektora. Tako je i bilo: kupili su televizor, postavili ga u Domu, i za deset dana sav narod prijeđe od Martina k njima, jer je ondje bilo više mjesta.

Prije nekih dvadesetak godina, došao nam na biciklu novi Učo. Onda je bio jako mlad. Izišli drugovi iz mjesne zajednice (koja se onda nije tako zvala) na ulazak u selo da ga dočekaju, a Učo kad ih ugleda, pomisli da su to, može biti, drumski razbojnici, pa okrenu bicikl i - nazad. Jedva su ga stigli i umirili. Poštar Dragutin je dušu pustio dok nije prečicom Uči presjekao put, i prisilio ga da ih se ne boji. A taj naš Učo, sav je onako na svoju ruku, preplašen je preko svake mjere, često muca kad govori, a s ljudima je


inače dobar. Eto, do dana današnjeg, nije se oženio. Kaže narod da se boji žena. Može biti - vidio sam ja kad ga je jednom pokraj pošte pozdravila Radojka, a on se zacrvenio, odrvenio i ni da joj otpozdravi. Ja ne znam što bismo mi bez našeg Uče - višestruko nam je koristan. Recimo: kad netko u selu pusti dušu, i kad ga treba pokopati, onda je Učo taj koji napiše takav govor da se i pokojnikovi dušmani rasplaču nad gro-bom. Od kako Učo piše pogrebne govore, idem na sve sprovode, nijedan ne propuštam. To mije ljepše nego kad naši amateri prave predstavu u Društvenom domu. Često sam maštao o tome, kao, ja krepao, a Učo napisao govor o meni, te bio je ovakav, te bio je onakav, te nenadoknadiv gubitak za našu zajednicu, te vječno sjećanje na njegova plemenita djela - ma-štam tako, pa se dogodi i da se rasplačem nad samim sobom. Taj eventualni govor Učo sigurno već ima spreman. Mislim ja ovako: nije moguće da čovjek danas crkne, a on već sutradan da napiše govor od pet stranica. Neda se takav posao za jednu noć uraditi. Nego: mora da Učo za sve nas u selu ima već napisme-no, pa kad se tragedija dogodi, onda izvuče iz ladice. Ko bajagi isisano iz prsta za jednu noć, a vraga. I onda sam ja mislio: mora daje i za mene to sastavio, pa mi je sto puta došlo da ga pitam da mi dade da vidim što će mi čitati, jer kad budem u sanduku vjerojatno ga neću čuti. Al' mi opet neugodno tražiti to od čovjeka, nije fino - kao da ga pitam da izda Đurici svjedodžbu prije kraja školske godine, ne ide to. Bavi se naš Učo i astronomijom - noću kad je vedro nebo, često ga se

MIRO GAVRAN

može sresti nasred ulice kako bulji u zvijezde i nešto zapisuje na papir, a upitaš li ga što mu je to, on odgovori, da pokušava poput egipatskih svećenika odrediti kakvo će biti vrijeme, jer kaže da su ti svećeni-ci znali u zvijezdama pročitati kad će se tamo neka njihova rijeka preliti, a kad neće. - Znamo mi da je Učo malo na svoje gudalo zasađen, al' što ćeš, dobar čovjek, bezopasan, pa mu moraš dopustiti da ima neku falinku.

Danas mi Srećko opet neraspoložen, opet ga hva-taju oni njegovi mravi, sav se skiselio i huli na Boga, kaže: ovaj život ne vrijedi ni pet para, bilo bi mi bolje da sam kišna glista, pa da svrdlam zemlju, nego što sam čovjek, pa moram gledati druge ljude koji to i nisu. Onda je Lucija rekla: tebi nitko ne valja, za tebe su svi budale, što se ne pogledaš u ogledalo. A Srećko kaže: kako da se pogledam u ogledalo, kad ti stalno visiš na njemu, samo se grdno varaš ako misliš da se i jedna žena na ovome svijetu proljepšala od onog lickanja i mackanja. A Lucija njemu: ti si obični seljak koji ništa ne zna o pravom životu, što ja imam s tobom razgovarati kad ti ne znaš ni stoje to dezodoran. Imaš ženu kakvu ne zaslužuješ, imaš ženu koja sve čini da bi bila privlačna i neodoljiva, a to ne znaš cijeniti, kao da volu poklanjaš cvijeće - vol misli daje trava. Na to Srećko zavika: cijelu mi plaću razrajza na te svoje maze, i umjesto da mi kažeš hvala što te trpim, ti me još vrijeđaš. Na to Marinko uskoči u razgovor, kaže: sine, to si sam kriv, pustio si kajase iz svojih ruku, i sad se nemaš prava buniti, tko od prvog dana ne


stegne ženu pod svoju komandu, taj je potpisao kapi-tulaciju za cijeli život. Sto si zamutio, sad pokušaj i šuti. A Lucija na to kaže Marinku: stari, što se petljaš u naš posao. A Srećko ni da zaštiti svoga oca, samo šuti. Draga moja Dragice, čudno neko vrijeme, nitko nikoga ne sluša, svi su izuzetno pametni. E, onda je Đurica utrčao u kuću i rekao da su svinje provalile tor, i eno ih sad po bašči čine štetu. Na to su njih trojica muških istrčala za svinjama, a ja i Lucija smo ostali u kuhinji. Onda me je Lucija pitala: Fosil, kako si, a ja kažem kotrlja se, a ona kaže: još se dopisuješ sa ženom, a ja kažem: pa, naravno, a ona kaže: baš je to lijepo kad se ugašena vatra opet rasplamsa, a ja ka-žem: ne razumijem, a ona kaže: nisam naivna, a nisi ni ti, priznaj, bi li ti bilo drago da ti se žena vrati kući? A ja malo razmislim, jer me zateklo pitanje, pa odgo-vorim: ne bi, a ona kaže: zašto, a ja kažem: eto vidio sam sad tebe kako se sa Srećkom čerupaš oko sitnice, što će mi žena da mi krv pije, a ona se nasmija. Onda je digla lonac s kupusom sa šporeta, nasula u dva tanjura i kaže: na, žderi. Reko: da pričekamo ostale dok srede te svinje, a kaže ona: što da ih čekamo, znamo sami jesti. A ja bio gladan, pa popustio pred njezinim razlozima. Draga moja Dragice, trebala si vidjeti taj kupus, to je bila obična trava u vodi, gore ne bi skuhao ni onaj sa Sjevernog pola što nikad ništa nije vidio osim ribe i bijelih medvjeda. Lucija je stvar-no majstor za skuhati očajno jelo. I onda je ona nešto malo probrljala po tanjuru svoje nedjelo, ustala se od stola i rekla: ja idem, reko: gdje ćeš, kaže: na probu.

MIRO GAVRAN

Kakvu, kažem probu? Kaže: uvježbavamo u Domu kazališnu predstavu, Učo režira, a ja igram glavnu ulogu. Vidjet ćeš Fosil kad bude gotovo, danas je prva proba, ali sam uvjerena da će biti dobro. Pročitala sam dramu ijako mi se sviđa. Glumim ženu koja voli muža, i djecu sam mu izrodila, a on svinja, hoće da me napusti. I onda Lucija istrča iz kuće, a mene ostavi da se patim sa njezinim slatkim kupusom. Ajde sad, dosta pisanja.

Pozdravlja te tvoj kao pas napušteniNikola

PETO PISMO

(0 Fosilovim crnim meditacijama, o nevjeri i o svemirskim letovima.)


Mislim da se strašne stvari u ovom svijetu do-gađaju, i da mi u jednu ruku možemo biti sretni što nam nije još puno ostalo - naživjeli smo se, stoje reći, reći. Eto, piše u novinama kako iznad naših glava leti na tisuće satelita raznih zemalja. I svi su nakrcani eksplozivom, i dovoljno je da tamo neki mangup pri-tisne prstom dugme, pa da satelit padne gdje taj mangup poželi. A ja sam nešto razmišljao, što misliš da se dogodi da jednome od tih satelita pregori neka žičica, pa oni odozdo izgube kontrolu, taj satelit podiv-lja, i samoinicijativno se sjuri na Donju Hrastovinu, i


sve nas raznese u paramparčad: i Marinka i Luciju i Srećka i Đuricu i mene i cijelu mjesnu zajednicu, a tamo gdje je bilo selo ostane jedna tragična fleka. To bi značilo da ni groba svoga ne bismo imali. I onda mene od te pomisli žmarci podilaze, noću se budim i ne mogu oka stisnuti. Znaš Dragice, džaba im sav taj progres, svi ti televizori, avioni i traktori - od kako znam da mi nad glavom visi taj grozni satelit život je obično sranje. Potpuno razumijem Marinka kad se obloče kao svinja - bježi čovjek u spasonosni zaborav.

Od kako sam ti pisao zadnje pismo prošlo je već punih deset dana, u toku kojih se za našu obitelj zbiva nešto jako nezgodno. Naime, Lucija svakodnevno ide u Dom na probe drame. Po povratku se zatvori u sobu, i buba ono napamet, a kako joj pamćenje slabo radi, sva se polomi - prestala je kuhati ručak, a korpa s odjećom je puna do vrha. Kaže joj Srećko ti si nenor-malna, a ona kaže: ja sam glavna glumica, a Srećko: o budale, a ona: ne vrijedi sa seljakom o umjetnosti razgovarati.

Kaže jučer brico Štipa: gotovo je, sve je gotovo, neće ova država još dugo, a poštar se Dragutin zapali: ti ćeš završiti u zatvoru zbog tih svojih riječi, to ti ja garantiram, a kaže brico: nema tamo više mjesta. I onda su se svađali dobrih pola sata, a ja ih slušam, čačkam nos i sve mislim: ma kako im se da prepirati oko gluposti, kako ti mladi troše vrijeme na nevažne stvari, a puštaju da im najfiniji život promiče ispred očiju, umjesto da ga zgrabe, kao što sam ja tebe

MIRO GAVRAN

zgrabio u svoje vrijeme. Samo, onda nisam mogao znati da sam kurvu uhvatio. E, moja Dragice, kako si me razočarala, ne zaslužuješ ni da ti pišem, ni da te uvažavam kao postojeće stvorenje. Ali, eto, ne mogu se cijeli život srditi na običnu ženu zbog ljudskog grijeha. Samo, ljuto se varaš, ako misliš da si ti meni roge nabila, a da ja tebi nisam. - Prevario sam te bar trideset puta sa pokojnom Marom, i da znaš: bila je deset puta bolja od tebe, eto ti na. Umri od muke, ali tako je kako ti kažem.

Čudan je ovaj naš život, stalno neka iznenađenja, stalno neke gluposti bez kojih bi nam umiranje bilo ljepše. Eto, u novinama opet piše da se ljudi spremaju na put do Mjeseca. - Pa zar je to normalno, moja Dragice, zar je normalno ostavljati ženu i djecu na Zemlji, ići gore zjake hvatati. Pa zar ne bi bilo bolje svim tim astronautima da se drže svoje bašče, svojih svinja i kokošiju, svojih prijatelja - nego se kockaju jedinim životom, i troše vrijeme na te bespotrebne akrobacije. Gdje tamo neki pusti svemir može biti ljepši od na primjer, naše Hrastovine. Gdje ćeš gore na Mjesecu naći gostionicu i čovjeka da ti zapjeva: »Dođi da ostarimo zajedno.« Ljudi su stvarno poble-savili, i smetnuli s uma što je pravi život - malo ti se tko zna veseliti i uživati kao mi nekad. Svi gledaju pred sebe, ozbiljni, zabrinuti. Jure negdje, a da ne znaju ni gdje, ni zašto - umjesto da se zavale u fotelju, uzmu Večernjak, otvore srednju stranicu, napare oči, popričaju sa susjedima, naprave koje dijete da nešto skače po kući. Ma kažem ti Dragice, ne zna narod


živjeti, jer ne zna što valja, kidaju živce i nerviraju se, a zašto - nizašto.

Pozdravlja te tvoj dragiNikola

ŠESTO PISMO

(0 vječnom ponavljanju iste sramote u Fosilovoj obitelji. 0 pokušaju razvoja seoskog turizma u Donjoj HrastovinU


Znao sam ja oduvijek da su sve žene kurve, pa ipak sam se nadao da postoji negdje neka koja to nije - ali jok. Moja Dragice, moja nesrećo, opet se u našoj kući vrti stari film, opet mi situacija miriše na ono što je moj ćaća sa mojom materom doživio, na ono što je Marinku Mirela napravila. Opet ženski batak prijeti da osramoti našu časnu kuću.

Ali da pođemo iz početka. Ti se vjerojatno sjećaš da sam ti ja pisao o studentu Mirku, sinu našeg kovača Ante, što svake godine napiše po jednu pjesmu. E, taj Mirko sada ima te svoje praznike, pa je i on pošao na probe predstave koju režira naš Učo, i on odlučio malo glumiti. A pisao sam ti kako na te probe ide svako-dnevno naša Lucija. I tu se izgleda dogodilo ono što se ne bi smjelo dogoditi, dogodila se ona grozna situacija kad muškarac baci oko na tuđu ženu.

Da pođem iz početka. Došao jučer Marinko iz gostionice, pa me zove da prošetamo po voćnjaku.

MIRO GAVRAN

Mislim se ja: što da šetamo, ali reko: hajde de, mora da mi ima nešto za reći što nije zgodno da saznaju Srećko i Lucija. I stvarno, došli mi u šljivik, a on kaže: tata, dogodilo se nešto što se nije smjelo dogoditi. Ma, reko, u čemu je problem? A kaže Marinko: opet ne-ćemo moći hodati ulicama podignute glave. Reko: o čemu ti to? Kaže Marinko: tata, iz povjerljivih sam izvora saznao da Lucija vara Srećka. A mene kao da si gromom ošinuo, ispade mi štap iz ruku, mozak me zaboli na licu mjesta. Reko: je li sto od sto provjereno? Kaže: jest. Pa tko je taj, pitam ja, sjeme mu se zatrlo? Kaže Marinko: vječni student Mirko. Ma, reko, nije moguće, a Marinko kaže, moguće je, i to već mjesec dana. I onda mi Marinko ispriča kako Lucija i Mirko svako veće poslije probe skoknu u kukuruze. Možeš misliti, moja Dragice što tamo rade. A njihove kolege iz te glupe predstave primijetile - ne da se to sakriti. Pa kaže meni Marinko: tata što da radimo? Reko: sine moj, čekaj da razmislim, da dođem sebi i misli pove-zem, da ne bubnem nešto bez veze. A kaže Marinko: vala, nema puno vremena za razmišljanje. Pa sam ja rekao: to je Srećkova žena, i red je da on sazna u kakvom je stanju, pa da onda on s njom rješava problem. A kaže Marinko: lešino stara, možda si u pravu, samo tko da mu kaže od nas dvojice? Onda smo mi šutjeli jedno deset minuta, jer smo se obojica naježili i od same pomisli da najrođenijem čovjeku u lice kažemo: žena ti je kurva. Onda je Marinko rekao: ja ne mogu, pa sam i ja rekao: ja ne mogu. Opet smo se prepustili šutnji, sve dok Marinku bundeva nije pro-


radila, kaže: što veliš kako bi bilo da ga obavijestimo anonimnim pismom? Reko: odlična ideja. Kaže Ma-rinko: ja to preuzimam na sebe, pisat ću lijevom rukom da ne prepozna rukopis.

Godine 1979., kad mije falilo još nekoliko mjeseci da napunim stotu, sazvao drug Tajnik sastanak u Društvenom domu. Ja ni taj sastanak nisam htio propustiti, jer su mi od oslobođenja na ovamo sastanci postali glavna razonoda, a nagledao sam ih se i jako uzbudljivih. Nisam mogao ni naslutiti da ću na ovome sastanku i ja doći u prvi plan, a došao sam. Kaže Tajnik: drugovi, progres ide u svim krajevima naše domovine, jedino se kod nas od kamenog doba na ovamo nije ništa promijenilo. Drugovi, dokle ćemo biti zadnje šuše, na rubu historije, u gluhom mraku zao-stalosti. Industrijalizacija nas je zaobišla, meliorizaci-ja nas je zaobišla, urbanizacija nas je zaobišla, palata-lizacija i sibilarizacija su nas zaobišle - a zašto: zato jer sjedimo skrštenih ruku, i čekamo da nam netko pred noge donese progres. E, ne može to više tako. Ja sam odlučio da svi mi odlučimo stupiti u akciju. Imam i konkretnu ideju: svi ste vi čuli za morski turizam, svi vi znate kako je naša obala prije turizma bila najbjedniji dio domovine, a u samo trideset godina procvjetala u zemaljski raj. Pa kad mogu Dalmatinci pare u džepove što ne bismo i mi. A gdje nam je more, uzvikne gazda Martin? - Što će nam more, otpovrnu Tajnik, kad imamo ono što sad dolazi u modu: njive, krave, seljake, imamo sve što je potrebno za razvoj seoskog turizma. Što ti je to, zapita lugar Bogdan? To

MIRO GAVRAN

ti je moj druže takva situacija kad se gradski čovjek uzeli sira i kajmaka, šetnji po livadama, mladih se-ljanki i sličnih stvari što vraćaju čovjeka u prošlost. Mi u Donjoj Hrastovim imamo sve preduvjete za to, pa sam mislio, nastavi drug Tajnik, znajući da ćete vi prihvatiti moj prijedlog, mislio sam da ta akcija razvi-janja seoskog turizma ide preko rukovodstva mjesne zajednice, tj. mene. Pa sam, dalje, mislio da skupimo nešto para, pa da onu napuštenu kućicu pokojne Vi-kice preuredimo za stanovanje. Kako pokojnica nije imala ni kučeta ni mačeta - taj kućerak je vlasništvo mjesne zajednice. I kad je namjestimo za stanovanje, pozvat ćemo prvog gosta, a on će nam, zahvaljujući dobrim uslugama dovući nove goste, a ovi nove, i sve tako dok se ne obogatimo kao Dalmatinci. E, sad sam ja dalje mislio ovako: tog prvog gosta ja mogu nabaviti preko svoga brata koji je organ u gradu, i koji može uhapsiti i samog predsjednika općine. Dakle, u akciju moramo ići odmah, i to brzo. Međutim, svako pravo turističko mjesto ima neku atrakciju koja privlači narod. Ja sam nakon dugosatnog razmišljanja došao do zaključka da je drug Fosil naša jedina atrakcija -on će nam, sa svojih stotinu godina biti živi dokaz da je u Donjoj Hrastovim kvalitetan zrak, a hrana zdra-va. Zato, od ovog trenutka, proglašavam druga Fosila zaštićenom seoskom atrakcijom, i nedo Bog da mu dlaka spadne s glave.

Drug Tajnik je od onih ljudi koji kad nešto odluče, tako mora biti, inače pucaju. I stvarno mjesec dana iza toga, iskupilo se selo pred preuređenom kućom pokoj-


ne Vikice da dočeka prvog gosta. Meni su dali smi-ješnu slavonsku nošnju i rekli daje ne smijem skidati dok ne prođe turistička sezona. U toj nošnji me je sve svrbilo, i naježio sam se od pomisli da bih je mjesecima morao nositi. Proklinjao sam u sebi taj seoski turizam, a opet nisam smio ni pisnuti da me drug Tajnik ne bi okarakterizirao kao najstarijeg sabotera našeg pro-gresa. Čekali smo mi, pokraj Vikičine kućice, onako u špalir poredani, jedno dva sata, kad se sa kraja sela poče dizati visok stub prašine - očit znak da se pri-bližava veliki auto. Nije prošlo pet minuta, a gigan-tska kola dođoše do nas. Otvoriše se vrata, a iz auta iziđoše elegantno odjeven čovjek, prelijepa žena i dvije slatke djevojčice. Na znak druga Tajnika, narod aplauzom pozdravi njihovo izlaženje iz kola, a na drugi znak sve utihnu. Drug Tajnik pođe nekoliko koraka prema dragom gostu, zastade, nakašlja se, izvuče iz unutrašnjeg džepa kaputa papir s napisanim govorom i poče: dragi naš turisto, ponosni smo i radosni što u našem, uvijek slobodarski raspoloženom selu dočekujemo prvu lastu novog proljeća. Spremni smo sve svoje materijalno i duhovno bogatstvo raza-strijeti pred vašim radoznalim očima uz umjerenu cijenu. Nadamo se da će vas ovaj narod od prve osvojiti svojom plemenitošću, miroljubivošću i organiziranom spontanošću. Dragi naš turisto, bit će vam omogućeno i razgledanje naše najznačajnije atrakcije: čovjeka Fo-sila, koji je doživio stotinu godina, jer je jeo naš sir i kajmak, i udisao naš zrak. Dragi naš turisto, osjećaj se dobro u našim redovima. - Aplauz. Na to onaj turist

MIRO GAVRAN

pođe jedan korak prema drugu Tajniku, zastade zbun-jen dobrodošlicom i reče: Pliz translejt. Aj dont spik kroejšn. Drug Tajnik izbulji oči u njega i kaže: ne razumijem. A turist opet: Pliz translejt. Aj dont spik kroejšn. Tajnik povika: ljudi, ovo je stranac zna li neko francuski. - Ali u Donjoj Hrastovini nijedan čovjek nikad nije učio nijedan strani jezik. A ja se nisam htio javiti i reći da znam engleski, a kako ga i ne bih znao kad sam u prvom svjetskom ratu proveo godinu dana u engleskom zarobljeništvu. Na vrijeme sam pomislio u svojoj glavurdi: ako se ja sad javim za prevodioca, onda ću cijeli život nositi ovu svrbljivu slavonsku nošnju. Onaj Englez još dva puta zavapi: pliz translejt, a potom nemoćno sleže ramenima, strpa ženu i djecu u auto i ode odakle je i došao. Drugu Tajniku je na licu mjesta pozlilo, jer je na oči cijele Donje Hrastovine seoski turizam umro čim se rodio. Pozdravlja te tvoj neumorni

Nikola

SEDMO PISMO [Zadnje i

najtužnije pismo, ili: tragedija.] Draga moja

Dragice!

Dogodilo se nešto strašno. Dogodilo se nešto grozno. Ne čudi se što ti dvadeset dana nisam pisao, nisam mogao naliv-pero u ruku uzeti koliko mi je drhtala. Sav sam bio nikakav - preplavio me užas, oko mi se zamutilo.


Ali, bit će najbolje da ti sve po redu ispričam: Tri dana nakon što sam ti zadnje pismo poslao, baš kad smo svi bili u kući, poče Lucija spremati svoje stvari, i polako puniti putne torbe. Srećko pita: kamo ćeš, a ona kaže: idem obići svoje roditelje, a Srećko kaže: koliko ćeš dugo ostati, a Lucija njemu: četiri dana, a Srećko njoj: što nosiš sve haljine i gaće za samo četiri dana, a kaže Lucija: može se dogoditi da me zadrže dulje, može mi se dogoditi da se razbolim, pa prinudno ostanem. Ako se razboliš, bit će ti dovoljna spavaćica, otpovrnu joj Srećko. A Lucija reče: bolje da ponesem što više sa sobom, inače će moji pomisliti da mi ti nedaš pare za oblačenje. Na to se Srećko samo osmjehnu i zašuti. Pa smo svi mi slušali tu tišinu, i osjećali da nešto nije u redu. Onda opet progovori Srećko: baš dobro što si odlučila danas putovati, neće ti biti dosad-no, imat ćeš u putu društvo. Kakvo društvo, zapita Lucija? Kaže Srećko: sreo sam maloprije u gostionici kovača Antu, pa mi reče da njegov sin Mirko ide danas u Zagreb. Lucija na to reče: a, je li. I onda zavlada nova šutnja koja je bila još gora od one prve. Onda opet Srećko progovori: Lucija, ne idi na taj put. A Lucija njemu: već godinu dana nisam vidjela svoje, moram ići, a Srećko njoj: Lucija ne ostavljaj me, a ona njemu: što ti je, moram ići, a Srećko: ne ostavljaj me Lucija, znam kojim poslom ideš, i znam da se nemaš namjeru vraćati. A ona njemu: što bulazniš? A on njoj: kurvo, ne ostavljaj me samoga s djetetom, ne nabijaj mi rogove, a ona njemu: ja sam svoj gazda, i ja ću ići gdje je mene volja. A on njoj: nećeš! A ona zatvori putne

MIRO GAVRAN

torbe, i pođe prema izlazu, a on podviknu: Lucija! A ona ništa. A on dohvati nož sa stola i, prije nego je itko od nas mogao išta učiniti, u dva skoka stiže Luciju na vratima i zabode joj nož u prsa. Lucija kriknu i pade mrtva na pod. Srećko na trenutak zastade, kao da mu nije jasno koju je grozotu napravio, a onda iz njega provali takav plač kakav nikad u životu nisam čuo, i poče ljubiti mrtvo tijelo, jecajući sve jače. Mali Đurica se od tog prizora onesvijestio, a Marinko je uzalud pokušavao nešto reći, gornja usna mu je nenormalno poskakivala i ništa nije mogao izustiti. Menije sve to na neki način bilo nestvarno, i džaba sam se trudio da povjerujem u ono što vidim pred sobom -jednostavno: činilo mi se daje to neka prevara, gruba igra, ali...

Tužna mi nešto ova naša kuća, tužan mi nešto ovaj svijet. Žao mi što nisam krepao čim sam se rodio, žao mi što sam doživio sve što sam doživio, žao mi što je život jedno veliko sranje, žao mije, sve mije žao.

Srećko je u istražnom zatvoru. Išao Marinko u grad popričati s njim, ali ovoga bilo sram pogledati ocu u oči, pa je odbio posjet i razgovor. U Večernjem objavili Srećkovu fotografiju, a na njoj kao da nije moj unuk već skroz neki drugi čovjek, totalno se izobličio, oči mu upale, u licu se ušiljio, pogled mu vodenasti, reko bi da gleda u prazno. Đurica sad spava u mojoj sobi, jer se po noći stalno budi i plače, a ja ga onda umirujem i tješim koliko znam i mogu. Marinko pije kao nikad prije - čim se malo otrijezni odmah poteže novu bocu ne bi li nekako zaboravio ono što se ne može zaboraviti. I što da ti više pišem, moja Dragice, kad


ništa lijepo nemam za napisati, kad mi je teško o ovome životu misliti, a kamoli pisati. Oprosti, ali moram prekinuti.

Podravlja te tvoj nesretniNikola

KRAJ

L UUS aU J

(flJU l

50

MOJ DOBRI OTAC

L 3. X. 1979.

Tata besjeđaše da ću jednog dana biti književ-nik. To je onaj koji piše knjige. Tata besjeđaše da su današnji književnici svi loši. Tata besjeđaše da su današnji književnici ti koji obično vode dnevnike, a to da je ono kad se zapisuje sve što se doživi, i da ti dnevnici tata besjeđaše ništa ne valjaju, jer su književ-nici svašta loše u životu radili. Mama uvijek govoraše, da tata pusti dijete na miru i da dijete treba ići medu svijet, a on da će dijete odgojiti kako treba i da on zna kako se odgaja dijete. Tata besjeđaše da dnevnik ne treba pokazivati i dao mi je ovu veliku bilježnicu, i rekao da ja taj dnevnik i od njega moram skrivati i jednog dana kad već budem veliki pošteni književnik, onda ću tata kazivaše govoriti da za dnevnik nitko nije znao. Tata kazivaše da će naslov ovog dnevnika biti Najmoralniji dnevnik jednog književnika. Tata mi je dao kalendar i da zapisujem datume jer tako to treba u dnevnik.

MIRO GAVRAN

5. X. 1979.

Iz moje sobe imaju dva pendžera ili prozora. Ja kroz njih gledam ali uvijek odmaknut sam pomalo jer da ne bih tata besjeđaše mogao bi te netko s ulice vidjeti. Ali to je samo u vezi s jednim prozorom, onaj drugi je prema dvorištu jedne prazne kuće. Tata be-sjeđaše da zavjesu ne nikad dižem jer ugleda li me neko od onih loših ljudi što prolaze cestom, mogao bi me odvesti u prljavi život.

6. X. 1979.

Danas sam opet čitao pjesmu o Marku i njegovu bratu Andrijašu, mada je znam napamet i puno sam plakao kad se ono kaže da reci to vako našoj majci junačkoj susrite me mila majko jedan tihi jelenčac koji mi se ne hti sa drumka ukloniti junačka majko ni on meni ni ja njemu i tuj stavši potrgoh moju sablju junačku i udarih tihoga jelenka u srdašce.

7. X. 1979.

Sinoć sam opet sanjao Baš-Čelika.

8. X. 1979.

Tata mije dao nešto stoje pisalo da prepišem u svoj dnevnik kao da sam ja to napisao i evo ovo je: Moj otac je uvijek govorio da se pisac treba svojim djelom, svojom rečenicom, svojim srcem nastaviti na stvara-laštvo naroda kojem pripada, i to ne na djela koja su


stvorili taštinom i egoizmom sputani pojedinci, već na ona djela koja su nastala kao produkt stvaralačkog književnog rada cijelog naroda, a to su narodne priče, bajke, legende i pjesme. U potpunosti se slažem s mišljenjem moga oca, i već sada sa sigurnošću mogu reći da ću se u spisateljskom životu koji je predamnom uvijek rukovoditi njime. Eto to sam prepisao.

9. X. 1979.

Kad smo jeli tata me pitaše da li redovno dnev-nik vodim i reče da tako nastavim.

11.X. 1979.

Danas kad smo ručali na vratima je počelo lupati a mama i tata viknuše: trči gore u svoju sobu, i ja sam gore došao, i ja sam bio u svojoj sobi miran, a izgleda da je došlo više pokvarenih ljudi jer čuše se mnogi glasovi, a tata uvijek govoraše da su svi ljudi pokvareni, pa su i ti što su bili, a da sam ja dobar, jerbo sam dovoljno daleko od njih i da još dugo moram biti daleko od njih, jere jošte nijesam izgrađena ličnost.

13. X. 1979.

Baš sam motrah velike papirnate listove sa slikama, kad je naišao tata i istrgao mi te listove iz ruku i izderaše se na mamu jel ti kaže znaš da jedne novine u vodu mogu baciti sve ono što se ja trudim

MIRO GAVRAN

godinama oko djeteta a mama je plakaše i kazaše da ti jesi otac ali ne bi smio više dijete držati daleko od svijeta, a on mami da je govoraše ti si glupa, ja ga od tog svijeta želim sačuvati jer je jošte lako pod utjeca-jem.

16. X. 1979.

Danas mi je kaže tata bio sedamnaesti rođen-dan, i tata mi je u čudnom glatkom papiru zamotanu dao knjigu, to je bila zbirka narodnijeh priča, koje neke već u prije jednoj knjizi sam čitao.

20. X. 1979.

Tata mi je dao papira da pišem, i rekao da kad pišem neku pripovijetku to ne trebam kazaše pokazi-vati ni njemu ni mami, jer kaže: pisac kad je mlad mora spaljivati što napiše. Ja sam mu govorah da nemam šibicu a on je meni govoraše evo sad imaš, a ja hvala odgovorijah a tata je rekao molim ti si dobro odgojen.

22. X. 1979.

Danas sam kako da kažem bio jako sretan i uzbuđen, jer dok je prozor radi zraka bio malo odškri-nut, uletio je vrabac i letaše letaše od zida do zida a ja sam za njim trčao i tek što sam ga uhvatio, ušao je tata i rekaše što je to daj vamo, i pustio je vrabca kroz prozor vani.


30. X. 1979.

Zadnjih pet dana pisao sam priču i mada kad mi je ono prije tata dao papira rekoše mi da kad je mlad pisac mora da spaljuje ono što napiše, meni je žao to da spalim pa evo u dnevnik prepisujem.

Bijaše jednom jedan davno davno u dalekoj kra-ljevini jedan vrabac koji mogoše govoriti s ljudima. Tome su vrabcu zlatna krila bijahu pa ga zvahuše Zlaćanko. U vrabca Zlaćanka bijaše čudnovata moć da svatko s kime je on postaje veseo i sretan. A u jednom starom dvorcu u najvišoj kuli živijaše jedan mali dje-čak koji bijaše tužan. I vrabac Zlaćanko od vjeverice Skočiskoke čuo to i došao, a dječak postao veseo. Ali gospodar dvorca ubi Zlaćanka da od njegovih zlatnih krila napravi zlatni lanac a dječak od tuge umrje.

7. XI. 1979.

Kaže tata da kroz prozor iza zavjese ali da te niko ne vidi trebam gledati i kad naiđe neka lijepa djevojka da se mogu u nju zaljubiti, i onda trebam patiti što je opet ne mogu vidjeti, i kazaše mi tata da kad najviše budem patio da onda uzmem papir i napišem ljubavnu pjesmu.

15. XI. 1979.

Tata mije opet dao da s papira u dnevnik nešto prepišem kao da sam to ja napisao i evo:

MIRO GAVRAN

Moja majka je neškolovana i ograničena žena bez ikakvog smisla za umjetničke sadržaje. Za razliku od nje otac je čovjek s razvijenim umjetničkim senzibili-tetom, poštovatelj narodnog stvaralaštva, čovjek ori-ginalnih pedagoških zamisli. Dok je bio mlađi htio je postati književnik, ali je odustao od tog nauma, jer kako je često govorio: suviše je rano vidio prljavštinu svijeta koja pogubno djeluje na mladi stvaralački duh.

Eto to prepisah ja.

20. XI. 1979.

IVInogo mi je kad razmišljah drago što sam zaštićen od pokvarenih ljudi, i tako bih u ovoj sobi volio uvijek ostati, mada govoraše tata da kad posta-nem pregrađena ličnost i pravi književnik, da ću među te pokvarene ljude izaći sa svojim djelima i moralom čistim, i da će se onda ta književnost sadašnja preo-krenuti a kaže tata da mnogi pišu knjige nevaljale, a ja kad sam pitao jesu li i u tim knjigama negdje ban Zrinjanin i Begzada djevojka i ono o tri sina kad je onaj Carevu kćer za ženu dobio a tata odgovaraše da ne oni pišu gluposti, i dobro je što nikad ništa od njihovih knjiga nisi čitao vidjeti ćeš i sam najposlije za pet ili šest godina.

27. XI. 1979.

Danas su u kući do naše doseljeli neki ljudi, i nosili su kroz vrata svašta, i vidio sam kad su otišli oni koji su samo nosili ostaše jedan čovjek jedna žena


i jedna djevojka u djevojke duge trepavice i bijelo lice jaje gledam tri dugačka sata nisam mogo oči nagledati djevojka je ružu brala pa je zaspala ja kroz prozor svoj sam tada njoj provirio ustan gore djevojčice što s mi zaspala ruža ti je uvenula što s je nabrala drago ti se oženilo što s ga gledala. Usta su joj kutija šećera bijeli zubi krila labudova bijele dojke dva siva goluba kad govori kan da golub guče kad se smije kan da sunce grije.

3. XII. 1979. •Jaje

gledam nagledat se ne mogoh.

5. XII. 1979.

Kad sam se probudio a ono snijeg pada pada i sve se bijeli kao papir a mama i tata kad sam rekoh im da bih htio po snijegu šetati kažu dobro kad padne noć kasno večeras onda ćemo se prošetati.

6. XII. 1979.

Sinoć kad sam već zaspao tata mi došao i pro-budijaše me veli ajmo u šetnju. Mama je i tata bila obučena puno i meni su dali kaput u kom me je sve nešto svrbilo i tada smo izišli iz kuće. A snijeg bijel svuda je a mi hodamo hodamo po ulici a noge mi čudno propadaju i idešmo tako cestom a sve lijevo i desno kuće i mislio sam malo na onu djevojku. I tada je naišao cestom neki čovjek a ja sam mamu i tatu ruke

MIRO GAVRAN

im uhvatio čvrsto i onda kad on prođijaše mi dalje iđašmo. I ja sam tad počeh plakati i tata i mama su me pitali što plačeš sine a ja sam još više plakao pa smo se krenuli vratiti i kad dođijah u svoju sobu prestah plakati. A tad je mama malo zaplakala a tata se izvika na nju što sad plačeš ti.

9. XI. 1979.

Tata jučer zatražio dnevnik da ne može izdržati da ne vidi ga kad je vratio ga oči su mu bijahuše vlažne i oprosti sine i opet oprosti kazaše i izišao iz kuće a mama se poslije u crno obučena pojavila i rekla plačući da se tata nikad više neće vratiti.

KRAJ

1.

IVIi se zovemo Marko i Luka. Jednojajčani smo blizanci. U svemu smo isti. Nemamo čak ni onog spasonosnog ožiljka ili mladeža, koji u pričama i fil-movima raspleće sve zaplete. Roditelji su nas jednako voljeli. Ljudi su nas uvijek zamjenjivali, nikad nas nisu pokušali razlikovati. To što su nas oslovljavali tuđim imenom bilo im je smiješno, nama je bilo tužno.

2.

Ja sam Marko. Moje je ime Marko. Zovem se Marko. Toliko su me puta u životu oslovili s »Luka« da mi se ponekad činilo da sam zaista Luka, bar jednim svojim dijelom. Svaki put kad bi me netko nazvao imenom moga brata, nanio bi mi užasnu bol -osjećao sam kako me poništava, ubija, a na moje mjesto stavlja onog drugog.

3.

Od Luke se nikad nisam odvajao. S jednakim smo uspjehom završili tehničku školu. Vojsku smo

HLi,

MIRO GAVRAN

odslužili u istoj jedinici - zahvaljujući zakonu o bli-zancima. Sva ljetovanja i svi izleti bili su nam zajed-nički.

4.

Poslije vojske smo se zaposlili u istoj tvornici, a nekako istodobno smo naišli na djevojke s kojima smo se vjenčali. Na sreću: supruge nisu izvana nalikovale jedna na drugu. Ali glas! - Ista boja glasa: i tu nas je život prevario.

5.

Činilo se da će nakon ženidbe naši životi krenuti različitim putovima, nažalost nisu: dogodilo se da smo u istoj kući unajmili podstanarske stanove. Na-stavili smo živjeti pod zajedničkim krovom.

6.

Lukin sin se rodio tjedan dana nakon moga. Moja kćerka je tjedan dana mlađa od njegove. Nisam mogao uživati u odrastanju svoje djece. Svakodnevno sam pred očima imao Lukina derišta, kojima su se redovno događale iste stvari, kao mojim klincima. Mums, kozice, prve riječi - baš sve se zbivalo uspore-do. Osjećao sam da moja obitelj živi pred ogledalom -ili što je još gore, da smo mi oni iz ogledala, nevažni odraz tuđe stvarnosti.


7.

Nova Gradiška je poznavala nas dvojicu, a činilo se da poznaje samo jednoga. Promijeniti se, biti bolji, ili biti lošiji, bilo je svejedno - svaka se promjena pripisivala onom drugom, nije se imalo smisla mije-njati.

a.

Čini mi se da sam uvijek mrzio svoga brata, mrzio sam ga jer je isti kao ja, mrzio ga jer zbog njega ništa u mome životu nije bio moje, samo moje.

Sve mi se gadilo: posao, kuća, hrana, žena- počeli smo piti.

9.

Sve više sam tonuo u bezvoljnost i potištenost. Bio sam na dobrom putu da postanem bivši čovjek.

Iznenadno, jednoga dana, u jednom trenutku sve se promijenilo: došao sam na ideju da napišem roman o svome tužnom životu. Prije toga ništa nisam napi-sao. Bile su mi nepoznate tajne spisateljskog zanata. Taj roman mi je nanio mnogo boli i pružio mnogo sreće. Stotine besanih noći prekapao sam nad poglav-ljima u koja sam pretakao svoje srce. Od stranice do stranice bježao sam od brata, bježao sam od sivila u kome sam do tada živio. Sa svakim novim poglavljem osjećao sam kako postajem nov, neponovljiv, izniman. Naučio sam uhvatiti razigrane misli, pretvoriti ih u

MIRO GAVRAN

tečne rečenice i od nepreglednog bogatstva svoje duše izgraditi novi svemir. Život mi se sveo na pisanje romana. Sve misli i osjećaje usmjerio sam jednom cilju. Taj roman, to sam bio ja. On je postao jedina, ali ogromna razlika između mene i Luke. Četiri godine, četiri godine sam ga pisao.

10.

Prije deset dana dovršio sam roman o svojoj duši. Bio sam sretan. Premetao sam ga iz ruke u ruku listajući ga i na preskok čitajući riječi koje sam gotovo znao napamet. Namjeravao sam ga predati nekoj iz-davačkoj kući u Zagrebu, pokazati ga prijateljima i poznanicima ali, prije svih, želio sam da ga pročita moj brat.

11.

Luku sam pronašao u sobi, pružio mu tekst i rekao: »Našvrljao sam neki roman, volio bih da ga pročitaš«. Luka me je začuđeno pogledao, a potom sa svoga stola uzeo uvezane papire i jedva čujnim glasom izustio: »I ja sam napisao roman, volio bih da ga pročitaš«.

Čim sam izišao iz Lukina stana, otvorio sam prvu stranicu: naslov je bio isti. Počeo sam čitati - nije bilo razlike, sve, sve je bilo jednako, tek je poneki zarez stajao na krivom mjestu. Zavrtjelo mi se u glavi, mučnina me preplavila, ponestalo mije zraka, izrigao sam se na tepih.


12.

Nedjeljom ujutro Luka i ja običavamo ići u ribolov - ostanemo sve do noći. Iskreno govoreći, radije bih sam išao, ali kad već i on voli pecati, nez-godno mi je otići na svoju stranu.

Nedjelju sam odredio za dan kad ću učiniti ono što moram učiniti. Žena mi je pripremila sendviče od sira. U jedan sendvič stavio sam otrov. Kad je došlo vrijeme ručku, počastio sam Luku otrovanim sen-dvičem, a on mene ukusnim kolačima od oraha.

13.

Te noći nisam spavao. Čekao sam da se Lukina žena pojavi s viješću da on umire. U trenutku kad se ona zaplašena lica zaista pojavila na našim vratima osjetio sam oštru bol u trbuhu. Dok je ona uspaničeno govorila daje Luka u grčevima na podu - moja bol se ponovila. Vrisnuo sam - Kolači! Moj brat je došao na istu ideju. Umirao sam.

KRAJ

i

VRATIO SAM SE

1.

Vratio sam se nakon mnogo godina. Ne znam gdje sam bio sve to vrijeme, a i cilj svog odlaska odavno sam zaboravio.

2.

Rekli su mi:- Umrli su ti roditelji.- Čiji roditelji?- Tvoji.-Kad?- Ubrzo nakon tvog odlaska.Nisam znao da sam imao roditelje. Sad sam saz-

nao. Plakao sam zbog toga što više nemam ni oca ni majke. Čovjeku nitko na ovome svijetu nije bliži od ljudi koji su mu život podarili.

3.

Rekli su mi:- Umrla ti je žena.- Čija žena?


- Tvoja.- Zar sam ja imao ženu?- Jesi. Ona je imala plavu kosu i umrla je ubrzo

nakon tvog odlaska.Dugo sam plakao zbog smrti moje žene koja je

imala plavu kosu. Teško mije bilo nastaviti život bez nje.

4.

A potom su mi rekli:- I tvoja djeca su umrla.- Zar sam ja imao djecu?- Imao si sina i kćer. Nedugo iza tvoga odlaska

oboje su umrli. Bila su to dobra djeca.Na to sam zaplakao tako bolno, tako snažno da

mi pogled posta vodenast, a duša pusta. Mislio sam da ću od tuge skončati. - Ostao sam sam na svijetu.

5.

Teško mi je nastaviti život. Nikamo ne smijem poći, jer bih po povratku mogao saznati da sam izgu-bio još nešto od onoga što sad i ne znam da posjedujem.

KRAJ

L U U£ aU J

o

MEDVJEDA

Prvo pismo

Draga Emily!Iz dana u dan sve više mi nedostaješ. Tvoje bijele

ruke ukazuju mi se u snovima. Tvoj osmijeh titra mi pred očima. Naše londonske šetnje po rosnim parko-vima ne izlaze mi iz sjećanja. Zar je moguće da nismo zajedno, da sam u Bosni, u zemlji za koju nisam znao ni da postoji? Zar je moguće da si Ti bez mog zagrljaja i da je dan našeg ponovnog susreta tako dalek i tako neizvjestan? Kad sam odabrao vojničko zvanje, nisam ni slutio da ćeš jednog dana ući u moj život i da ću postati rob istinske ljubavi.

Pišeš mi da se bojiš za mene, da na televiziji sve češće spominju ovaj grad i okolna mjesta. No, moram ti reći daje tvoj strah bezrazložan. Meni život u ovoj divljini ni izdaleka ne pada tako teško kao činjenica da nas dvoje nismo zajedno. Već tjednima osjećam nepodnošljivu dosadu promatrajući okršaje ovdašnjih vojski, bezbrojne leševe i zaplašena lica kojima je ispunjena moja svakodnevica. Jučer, kad je minoba-

> u , . ^ , . * . . 1

MIRO GAVRAN

čačka paljba utihnula, odigrali smo nogometnu utak-micu s vojnicima narednika Richardsona. Moji momci su pobijedili s tri prema nula. Nije li to predivno!? Voli te i pozdravlja

Tvoj vjerniTed

Drugo pismo

Draga Emily!Dogodilo se nešto strašno, dogodilo se nešto uža-

sno! Dok smo bili u okolici grada, popisujući posljedice dopodnevnog granatiranja, Harold, moj najbolji voj-nik, dotrčao je do mene i rekao mi: »Narednice, u ruševinama restorana zarobljen je medvjed! Pravi pravcati medvjed! Moramo mu pomoći!« Harold je bio toliko uzbuđen da se trenutak potom sapleo o leš nekog Hrvata i pao na zemlju. Priznajem, i mene je obuzelo uzbuđenje. Prekinuo sam razgovor s jednim ranjenim Hrvatom koji mi je na užasnom engleskom pokušavao objasniti gdje su ostali ranjenici. Potrčao sam za Haroldom, radostan poput djeteta što ću vid-jeti pravog medvjeda koji ni dana nije bio u zoološkom vrtu. No, moja radost ubrzo se prometnu u pravu žalost. Predivna životinja bila je u ruševinama skla-dišta restorana i činilo se da joj se ne može pomoći. Kroz otvor na stropu usmjerio sam snop svjetlosti baterijske svjetiljke prema njegovu sjajnom krznu. Životinja je brundala, a potom zacviljela poput štene-ta. Nitko od domorodaca nije nam mogao objasniti


kako se taj medvjed našao u »stupici«, tek nam rekoše da medvjedi nisu rijetkost u ovom području. Podna-rednik Hughes medvjeda je u šali oslovio »MacKen-zie« i odjednom su ga svi momci počeli tako zvati. Kad sam mu rekao: »Budi miran, MacKenzie«, učinilo mi se daje potvrdno kimnuo njuškom.

Ljubljena moja, zaista smo mi Britanci veliki ljudi - nije prošlo ni nekoliko minuta od »upoznava-nja« s MacKenziem, a već smo se jednoglasno složili da medvjedu treba pomoći i da ga moramo izvući iz ovog ratnog kaosa, da više nikad ne ponovi traume da živ bude zatrpan u ruševinama. Ubrzo se pojavio i hrvatski zapovjednik, rekao je da očekuje da s njim odmah pođemo u susjedno selo, u kojemu su navodno spaljene kuće, a ljudi protjerani i poubijani. Ja sam mu na to odrješito odgovorio da on neće zapovijedati jednom naredniku iz slavne Cheshirske pukovnije, i da mi ne idemo nikamo dok zarobljenog medvjeda ne oslobodimo iz ruševina i u sigurnosnom kavezu odve-zemo iz ratne zone. Taj primitivni hrvatski zapovjed-nik, koji nikad nije ni vidio vojnu Akademiju, uporno je ponavljao da su mu u ovom ratu poginule i žena i kći, i da ga nikakav medvjed ne zanima. Kad su moji momci shvatili da nam ovaj ne želi pomoći, začas su prikupili 5000 njemačkih maraka i ponudili ih zapov-jedniku da nam pomogne spasiti medu. On je na to prostački pljunuo, okrenuo se i bez pozdrava otišao. Da u srcu tog bezosjećajnog čovjeka jadni zarobljeni medvjed nije probudio sažaljenje, to je zaista strašno! No, što ćeš. Moralni rasap u ovim krajevima dosegnuo je najvišu razinu.

. , . . . ; „ . , . . . . 1

MIRO GAVRAN

Očito da od domorodaca ne možemo očekivati pomoć. Zato te molim, draga Emily, da o ovome hitno izvijestiš dobrotvorno društvo Libertv i Svjetsko dru-štvo za zaštitu životinja. Obavijesti i BBC, neka po-šalju specijalnu TV-ekipu zaduženu za vijesti o živo-tinjama. Kao što vidiš, šaljem Ti ovo pismo faxom da bi ga što prije dobila i, molim Te, hitno mi faxom odgovori što si poduzela. Ne zaboravi da svaki sat, pa čak i svaka minuta može biti presudna za spas našeg dragog MacKenziea.

PozdravTed

Treće pismo

Draga Emily!Sretan sam i presretan! Ipak se pokazalo da Bog

nije napustio Bosnu ni sirotog medvjeda. Tvoj angaž-man i angažman svih mojih vojnika nije bio uzaludan. Glavni zapovjednik britanskih snaga u Bosni Bob Ste-war osigurao je, na nagovor udruženja Liberty, za misiju spašavanja medvjeda tri oklopna vozila »warrior«, jed-no servisno vozilo, pokretnu dizalicu i dva teretnjaka. Imali smo problema da u susjednoj Hrvatskoj prona-đemo odgovarajući kavez za izgladnjelu životinju. Na-pokon, danas je cijela misija završena, medvjed je prije dva sata otpremljen u Split. Nadam se da će se brzo oporaviti i zaboraviti ratne strahote koje je proživio u Bosni. Mi Britanci smo još jednom pokazali cijelom svijetu da smo veliki humanisti.


Nažalost, i u ovom predivnom danu doživjeli smo još jednu neugodnost. Trenutak prije negoli će medv-jed krenuti na slobodni teritorij, jedna je žena po-kušala prisiliti našeg zapovjednika da iz teretnog vo-zila iskrca kavez s medvjedom i da ukrca nju i njezina ranjenog sina, kome je granata raznijela noge. Pro-trnuo sam od straha da će sav naš trud propasti zbog jedne histerične žene. Srećom, moj se zapovjednik nije dao smesti. Uz dosta muke uspio je objasniti dosadnoj ženi da mi ne radimo za Crveni križ, nego daje naša misija u službi Svjetskog društva za zaštitu životinja. Ona je nešto ružno opsovala na nama nerazumljivu jeziku, ne pokazujući ni najmanje poštovanja prema časnoj britanskoj uniformi.

Evo, sve je ipak dobro završilo. A jednoga dana, kad se nas dvoje vjenčamo i dobijemo sina, s radošću ćemo se sjećati Bosne i našeg zajedničkog uspjelog spašavanja nedužnog medvjeda.

Voli te i ljubi Tvoj vjerniTed

KRAJ

P. S.Ova je priča inspirirana brojnim izvještajima britan-

ske televizije o istinitom događaju vezanom uz bosanskog medvjeda koji se zbio u prvoj polovici svibnja 1993. godine.(M. G.)


2.

U ZAGRLJAJU

1.

Danas su u našu sobu smjestili još jednog paci-jenta. Zove se Šimun. Čini mi se daje prevalio sedam-desetu godinu. Njegovo lice odaje mir, svojevrsno do-stojanstvo. Dugu i bogatu životnu priču.

Premda sam iz liječnikovih riječi zaključio da je ozbiljno bolestan, on kao da se ne boji ničega. Poslat će ga na sve moguće pretrage, i to hitno, još ovo poslijepodne. Žure se, veoma se žure.

Sada nas je u sobi šestero. Ako bude sreće, za tjedan dana će me otpustiti na kućnu njegu. Liječnik je zadovoljan mojim oporavkom.

Hrana je grozna. Nejestiva. Smeta mi buka koja dopire kroz prozor. Bolnice bi trebali graditi daleko od gradske vreve. Smeta mi sunce koje prodire kroz neuvjerljive prozirne zavjese. Tako bih volio biti doma - u svojoj sobi, na trosjedu. Slušati umirujuću glazbu, čitati novine, igrati se s kćerkom, razgovarati sa su-prugom.

Stojimo u dnu bolesničkog hodnika. Šimun i ja. Pušimo, razgovaramo. Dugi dimovi se izmjenjuju s kratkim rečenicama. Od škrtih informacija slažem mozaik njegova života.

Do prije dvadeset godina živio je u Iloku, gradiću na Dunavu. Imao je velik vinograd... Oženio je svoju vršnjakinju - od devetnaeste godine živjeli su mirno i sretno.

Nisu imali djecu - prihvatili su to kao Božju volju, ne tražeći krivca, ne optužujući ni nebo ni sebe.

Svake nedjelje išao je na pecanje, na Dunav, uživajući u trenucima provedenim uz rijeku. Osjećao je da se samo ondje tišina može dodirnuti rukom, a duša naći smiraj nakon napornog radnog tjedna.

Jednoga dana njegov brat i supruga poginuli su u prometnoj nesreći. Iza njih ostala su dva sina - Josip je imao dvanaest godina, a Marko nepunih petnaest.

Nije želio da nećaci nakon gubitka roditelja izgu-be i grad u kojem su rođeni - prodao je svoju kuću i vinograd i preselio se u Zagreb.

Promijenio je način života. Otvorio je trgovinu i odlučio osigurati svojim nećacima dobar život i naj-bolje školovanje.

- Divni su to dečki. Sada su već zreli ljudi. Oženjeni, jedan ima sina, drugi kćerku. Upoznat ćete ih,kad mi dođu u posjet.

- Nisu još bili?! - otelo mi se pitanje i čuđenje štoga u ova tri dana nisu posjetili ljudi kojima je nadomjestio oca.

MIRO GAVRAN

- Vjerojatno imaju mnogo obaveza. Josip predajena Strojarskom fakultetu, a Marko je ravnatelj tvornice - pokušao ih je Simun opravdati.

Potom je nastavio sa svojom životnom pričom. U proteklih dvadeset godina pokušavao se priviknuti na ritam velikog grada - nedostajao mu je njegov vino-grad i pecanje na Dunavu.

Prošle jeseni umrla mu je supruga. Nakon toga više se ničemu nije znao radovati. Osjećao je da je odživio život do kraja, ispunivši sve zadatke koje si je postavio.

Uspjelo mu je i jednom i drugom nećaku kupiti udobne stanove, pomoći im da se dobro pripreme za život koji je bio pred njima.

Medicinska sestra je prekinula naš razgovor:- Gospodo pušači, još samo vas dvojicu čekamo.

Vrijeme je za večeru.- Zar baš moramo večerati? - pokušao sam se

izvući, jer je jednoličan miris hrane lebdio hodnikom.- Morate. Pravila su pravila.


cimetu. Godila mi je njezina pažnja. Zahvalio sam joj dugim nježnim poljupcem.

Moja osmogodišnja kćerka popela se na moj kre-vet i naslonila glavu na jastuk, kao da smo doma.

Razgovaramo, smijemo se. Vesele se što za pet dana izlazim iz bolnice. Prenosi mi pozdrave prijatelja koji su se proteklih dana raspitivali o mome zdravlju.

Odjednom mi posta neugodno što sa ženom pri-čam o izlasku iz bolnice, o povratku u svakodnevicu, dok na susjednom krevetu leži Simun za čije današnje nalaze liječnici rekoše da su veoma loši i da je nužna hitna operacija.

- Simune, da vas upoznam. Ovo je moja supruga, a ovo je naša kćerka.

Simun im uz osmijeh pruži ruku. Na licu mu ne prepoznajem zavist zbog mog skorašnjeg izlaska iz bolnice, niti zbog mojih posjetiteljica. Naprotiv, kao daje sretan zbog moje sreće.

Hoću li ja dosegnuti takav mir kad budem u njegovim godinama? Hoću lija imati snage nadvladati strah i očaj kad se jednoga dana primakne moj kraj?

3.4.

Nedugo iza doručka došla mije u posjet supruga. Dovela je i našu kćerku. Obradovao sam se njihovoj blizini, njihovim glasovima i osmjesima. Tek u bolnici spoznao sam koliko mi njih dvije znače, koliko ih volim.

Supruga mije donijela štrudlu od jabuka, koju je jutros za mene napravila. Cijela soba je zamirisala po

Poslijepodne se pojavio Marko.Brzim korakom prišao je Šimunovu krevetu,

pružio mu ruku, sjeo na rub ležaja i započeo razgovor, kao da pred sobom ima poslovnog partnera, a ne strica koji gaje othranio.

MIRO GAVRAN

Osjećao sam da u njegovim pitanjima o Simuno-vu zdravlju nema istinske zainteresiranosti za to kako se osjeća njegov stric.

Držao sam novine pred sobom, ne mogavši ih čitati, jer sam slučajno bio svjedok njihova razgovora.

Marko je na trenutak pošutio, a potom netak-tično progovorio:

- Doktor kaže da prekosutra moraš na operaciju.- Nažalost, moram.- Kaže da će biti prilično riskantno. Da si zaka

snio gotovo dva mjeseca.- Znam.- Da si otišao na pregled prije mjesec dana kad

se javila prva bol, kad sam te nagovarao na to, sada biimao bolje izglede.

- Bolje je ne misliti o tome što bi bilo daje bilo -pomirljivo odgovori Simun.

- Vidiš, htio sam ti nešto predložiti.- Reci.- Možda bi bilo dobro da prije operacije napišeš

oporuku.- Oporuku?! Zašto? Ako umrem, ti i Josip sve

dijelite na dva dijela. Vi ste mi jedini nasljednici.Zakonski je sve jasno.

- Nije te ni obišao. On ima sigurniji posao odmoga. Na njega si potrošio više nego na mene. Njemusi platio i postdiplomski studij u inozemstvu. Mislimda bi bilo pošteno da svoj stan prepišeš na mene.

- Misliš da bi to bilo pošteno!? - zapanjeno jeponovio Šimun, iznenađen drskim prijedlogom.

II


- Da. Ako se odlučiš, sutra ću ti doći u posjet s odvjetnikom. Donijet ćemo prijedlog oporuke. Razmi-sli do sutra. Ne moraš odmah reći svoje mišljenje.

Moj pogled se susreo sa Šimunovim. Bilo mu je neugodno što se pred mojim očima njegov nećak Mar-ko razotkrio u pravom svjetlu.

5.

Sutradan, nakon doručka, pojavio se Josip. Imao je iste ideje kao i njegov brat. Razlikovali su se samo po stilu.

Josip je bio suptilniji, lukaviji, manje izravan. Mnogo dulje od Marka hinio je zabrinutost za Simu-novo zdravlje, prije negoli je postavio pitanje nasljed-stva, prije negoli je predložio da još togposlijepodneva dovede svoga odvjetnika i da stric potpiše već priprem-ljenu oporuku.

Bilo mi je tužno gledati Šimunovo razočarano lice. Skupio se na krevetu poput ranjene životinje nad kojom kruže nestrpljivi lešinari.

Nisam više izdržao.Izišao sam na hodnik prošetati i popušiti cigare-

tu, premda mi nije bilo ni do šetnje, ni do pušenja.

B.

Moć je.Svi moji supatnici spavaju. Svi osim Simuna.

Samo njegova noćna svjetiljka škrto obasjava knjigu koju drži u ruci.

MIRO GAVRAN

Primijetio je moj pogled.- Ako Vam smeta, ugasit ću svjetlo - predložio je.- Ne, ne. I tako mi se ne spava - odgovorio sam.Sutra u podne će ga operirati. Noć uoči operacije

teško je usnuti. Tako je bilo i prije moje operacije.- Što čitate?- Pjesme. Pjesme o vodi, tako se zove knjiga.

Jedan moj prijatelj, ribič, prije petnaestak godinasabrao je u ovoj knjizi sve pjesme o vodi do kojih jemogao doći. Knjigu je tiskao u svojoj nakladi, u samostotinjak primjeraka. Nije je prodavao. Cjelokupnunakladu podijelio je svojim prijateljima. Ne rastajemse od nje već godinama. Trećina pjesama posvećena jeDunavu, mojoj rijeci.

Zašutio je na trenutak.- Ondje sam bio najsretniji. Živjeti uz rijeku, to

je tako posebno. Uz rijeku je sve lakše. Ne znamshvaćate li me?

Kimnuo sam glavom.Simun je iz knjige izvukao fotografiju koja je bila

umetnuta kao označivač stranica.- Pogledajte!Uzeo sam fotografiju i prinio je očima. Na njoj se

vidjela malena drvena kuća na riječnoj obali.- Tu smo se okupljali. Svake nedjelje. U toj kućici

smo držali pribor za pecanje. Dva-tri kilometra uzvodno od Iloka.

Govorio je tiho, šaptom, da ne probudi ostale. Govorio je kao da se opraštamo, o vremenima prošlim,


o godinama u kojima je njegov život bio čvrsto u njegovim rukama.

- Danas sam sretniji od vas.- Zašto? - zapitao sam.- Na dijeti sam cijeli dan. Zbog operacije. Nisam

morao jesti bolesničku hranu.Nasmijali smo se obojica.- Sutra ujutro dolaze moji nećaci, dolaze me

posljednji put nagovoriti da potpišem oporuku kojomjedan drugoga žele izuzeti od nasljedstva. To mi jemučnije od same operacije. Čuli ste ih, zar ne?

Kimnuo sam glavom.- Takva su valjda sad vremena. Ja sam vjerojatno

kriv što im je žudnja za materijalnim iznad ljudskog.Nisam ih dobro odgojio.

- Niste vi zato krivi. Neke se stvari događaju, mašto mi činili da se ne dogode. Tako je valjda suđeno.

Bacio je još jedan pogled na fotografiju.- Ne žalim ni za čim osim za Dunavom. Žao mi

je što ga više neću vidjeti, tako mije žao...- Ne govorite na taj način. Nakon operacije, kad

se oporavite, možemo zajedno otići onamo, na pecanje.

Odmahnuo je rukom.- Moji nalazi su loši. Čak ni moj liječnik nije

pokazao očekivani optimizam. A i sam osjećam da jemoja priča završena.

Nisam znao što odgovoriti. U boji njegova glasa nisam mogao otkriti ni strah ni tugu.

MIRO GAVRAN

Naglo je skrenuo razgovor na mene.- Imate lijepu obitelj. Kćerka vam više sliči na

suprugu.- To se i meni čini.- Vidi se da vas istinski vole. A i vi njih.- Teško bi to bilo sakriti.-1 ne treba. Kad izlazite?- Trebao bih u srijedu. Ali zamolit ću liječnika da

me pusti dan prije. U utorak mi je rođendan.-Koji?- Četrdeseti.

7.

Probudila me galama.Dežurna sestra je bila uspaničena. Liječnik je

vikao na nju, a ona je prebacivala krivnju na noćnog čuvara. Došao je i predstojnik odjela. Svi su postavljali mnoštvo pitanja, ne nalazeći odgovor.

Šimun je nestao.Uzalud su ga tražili po bolnici, po gradu.Ormarić s njegovom odjećom bio je u hodniku,

otvoren i prazan. Nije bilo tragova nasilnog obijanja.Oko devet sati pojavio se Simunov nećak Marko

u pratnji svoga odvjetnika.Kad je saznao da mu nema strica, izvikao se na

predstojnika odjela. Optužio gaje što bolje ne čuvaju pacijente uoči operacije.

- Zar ne shvaćate da može umrijeti prije nego što mi potpiše oporuku!


- Gospodine, ovo nije zatvor nego bolnica. Uosta-lom, ne zanima me nikakva oporuka nego moj pacijent - odvratio mu je predstojnik.

Uskoro je došla policija. Ispitivali su nas znamo li kamo je Šimun mogao otići. Zanimalo ih je o čemu je dan uoči bijega pričao s nama.

Ništa im nisam otkrio. Nijednu jedinu rečenicu.

8.

Deset dana potom, vozeći se autobusom u Slavo-niju, čitao sam novine. U Crnoj kronici sam ugledao Simunovu fotografiju, uz tekst kojim se mole svi koji su ga vidjeli da to prijave najbližoj policijskoj postaji. Ispod toga su naveli izjave njegovih zabrinutih nećaka.

9.

Hodajući uzvodno od Iloka uz Dunav uspjelo mi je pronaći ribarsku kućicu s fotografije. Kućica je bila znatno trošnija nego što se doimala na fotografiji.

Nisam znao samome sebi objasniti zašto sam sada ovdje. Ali, ta rijeka i taj čovjek uvukli su me u svoju priču, i morao sam doći.

Nisam mogao objasniti svojoj ženi zašto samo tri dana nakon puštanja na kućnu njegu polazim na put, nisam joj mogao reći istinu, jer istina često djeluje tako neuvjerljivo. Zato sam izmislio da polazim na službeni put.

Vrata nisu bila zaključana.

MIRO GAVRAN

U skromnoj prostoriji bilo je nekoliko ribičkih štapova, stol i tri stolice.

Na stolu je bila knjiga.Simunova knjiga.Okrenuo sam prvu stranicu. Protrnuo sam kad

sam pročitao posvetu. Pisalo je:»Dragi Petre, mladi moj prijatelju, znao sam da

ćete me potražiti, i zato Vam darujem knjigu koju sam neizmjerno volio. Umjesto objašnjenja, umjesto moga zbogom, pjesma s 37. stranice reći će Vam sve.«

Vaš ŠimunOkrenuo sam 37. stranicu, i u jednom dahu išči-

tao kratku pjesmu:

U ZAGRLJAJU RIJEKE

Ne tražite me prijatelji, Na dalekim cestama, U skrovitim šumama, U hladnim gradovima. Ja sam tu -posve blizu. Uzvodno i nizvodno Od vašeg srca. Rijeka koju sam volio, Sada me grli, Dok izvor mi se Ukazuje na ušću.


Ponovno sam okrenuo stranicu s posvetom. Ispod Simunova potpisa bio je upisan jučerašnji da-tum.

Nedaleko od kućice, u vlažnoj zemlji, pronašao sam tragove cipela koji su vodili prema rijeci.

Došao sam do same obale, sagnuo se i dodirnuo prstima hladnu vodu, a potom mahnuo prema ušću ne znajući pozdravljam li ja to Dunav ili Šimuna. Ili oboje.

KRAJ

Naježio sam se od stihova i poruke koja mije tako nedvosmisleno bila upućena.

NAPOMENA

Pripovijetka Najposlušniji bolesnik Trpimir napisana je 1983. godine.Pripovijetka Pobjeda napisana je 1985. godine, objavljena u časopisu »Quorum«, br. 3/4, 1987.Pripovijetka Tomislav napušta Zagreb napisana je 1982. godi-ne, objavljena u časopisu »Revija«, br. 11, 1987. Pripovijetka Fosil napisana je 1984. godine, objavljena u časopisu »Dubrovnik«, br. 3/4, 1988.Priča Moj dobri otac napisana je 1979. godine, objavljena u »Večernjem listu« 1984. Za nju je autor nagrađen nagradom »Večernjeg lista« za kratku priču. Prema motivima iz te priče autor je napisao istoimenu kazališnu dramu. Priča je objavlje-na 1988. godine u časopisu »Revija« br. 12 u izboru iz mlađe hrvatske proze koji su sastavili Julijana Matanović i Vlaho Bogišić. Godine 1996. objavljena je i u poljskom časopisu »Fa-art«, br. 4(26).Priča Braća napisana je 1982. godine, objavljena je u »Večer-njem listu« 1986. Priča je objavljena 1988. godine u časopisu »Revija« br. 12 u izboru iz mlađe hrvatske proze koju su sastavili Julijana Matanović i Vlaho Bogišić. Godine 1998. objavljena je i na esperantu u antologiji »Barko el akvo« koju je sastavila Julijana Matanović. Priča Vratio sam se napisana je 1980. godine. Sve gore spomenute pripovijetke i priče našle su se u knjizi Mali neobični ljudi 1989. godine u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske.Priča Spašavanje medvjeda napisana je 1993. godine. Iste godine objavljena je u »Večernjem listu« i »NG-reviji« br. 5. Za nju je autor dobio nagradu »Večernjeg lista« za kratku priču. Godine 1994. priča je objavljena i u Sabljakovoj antologiji

MIRO GAVRAN

»Hrvatska kratka priča«. Godine 1995. objavljena je i u časo-pisu »Istarska Danica«.Priča U zagrljaju rijeke napisana je 1999. godine na poziv organizatora iz Regensburga za međunarodnu umjetničku akciju »Pax Danubiana« kojom će se u ljeto 2000. godine označiti smjena milenija.

0 ČEMU SANJAJU MALI NEOBIČNI LJUDI?

Ponajprije dramski, a potom i prozni pisac, autor niza knjiga za djecu, dramaturg, scenarist i libretist, Miro Gav-ran (rođen 1961. u Gornjoj Trnavi) svojom je svestranošću nedvojbeno obilježio posljednja dva desetljeća ovoga sto-ljeća, i kad je riječ o suvremenom hrvatskom teatru i kad je riječ o suvremenoj hrvatskoj književnosti. Dramski tek-stovi prevedeni su mu na dvanaest jezika, premijerno je predstavljen preko sedamdesetak puta na domaćoj i ino-zemnoj sceni, a književna nagrada koju mu je 29. rujna 1999. godine dodijelio Central European Time (Srednjoeu-ropsko kulturno društvo sa sjedištem u Budimpešti) kao najboljem književniku srednje Europe potvrda je Gavrano-va talenta.

Iako je počeo pisati potkraj sedamdesetih, svoje proz-ne radove objavljuje tek početkom osamdesetih godina u časopisima Quorum, Revija, Dubrovnik. Prve pak knjige drama Mire Gavrana objelodanjene su u biblioteci Quorum - Zatočenici su izišli 1984., a Razotkrivanja pet godina poslije. Ipak, godina Gavranova rođenja i logotip biblioteke jedino su što ga veže uz »quorumaše«. Jer, prozni pisci toga naraštaja uglavnom su razbaštinili s logikom priče, okre-nuli su se fragmentu i detalju, koketirali su s medijima prostornoga i vremenskoga tipa, narušavali su gramatičke zakonitosti jezika, narator im je često »landrajući«, propi-tuje se njegova spolnost, a autor se kadšto metafikcionalno upisuje u tekst.

Gavran, međutim, ni u kraćim ni u duljim narativnim formama neće podijeliti simpatiju svojih sunaraštajnih ko-lega prema intermedijalnim i intertekstualnim postupci-ma, neće se poigravati pripovjednim razinama, neće pa-stiširati, parodirati i ironizirati, neće u narativni tijek

MIRO GAVRAN

upletati autotematične i metatekstualne pasaže. Taj će pisac ostati vjeran priči ispripovijedanoj, staromodno rečeno, od početka do kraja, priči koja neće biti neprozirna i zakrivenih smislova, već naprotiv - konzistentna i čitljiva.

Dosadašnji Gavranov prozni opus napisan za - uvjet-no rečeno - odrasle čine četiri romana i jedna knjiga priča: Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.; Mozaik knjiga, Zagreb, 1998.; Mozaik knjiga, biblioteka »Bumerang«, Zagreb, 1999.), Kako smo lomili noge (Lora, Koprivnica - Naklada MD, Zagreb, 1995.), Klara (Znanje, Zagreb, 1997.)\ Margita ili Putovanje u prošli život (Mozaik knjiga, biblioteka »Ruko-ljub«, Zagreb, 1999.). Priče pod naslovom Mali neobični ljudi izišle su iste one godine kad i Gavranov prvi roman, dakle 1989., i to u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske iz Zagreba.

Formalno tradicionalan, Miro Gavran će mjesto razli-ke - kako unutar vlastita opusa tako i u kontekstu recentne prozne produkcije - tražiti u psihološkom nizu tematskoga sustava, u »neobičnim ljudima« kroz čije će sudbine progo-voriti o slabo ili pak nikako dotaknutim aspektima zbilje. Takvo Gavranovo opredjeljenje bit će - gotovo poetički, rekao bih - zacrtano već u priči Moj dobri otac napisanoj 1979. godine, a tiskanoj 1984. u Večernjem listu i na-građenoj na njegovu natječaju za kratku priču. Zbog čega je upravo ta fragmentarna proza pisana u formi dnevnika zanimljiva, pa i karakteristična za Gavranov opus? Zanim-ljiva je zato što se u njoj pripovijeda o sedamnaestogo-dišnjem mladiću kojega je otac izolirao od ostaloga svijeta.

1 Roman je preveden na slovenski jezik i objavljen 1999. godine u nakladi izdavačke kuće INAMAR, Brezice.


Uvjeren, naime, daje ljudska zajednica moralno iskvarena, on ga udaljava od svih zemaljskih »tašćina«, odgajajući ga samo na primjerima iz usmene književnosti. Roditeljska se namjera, međutim, preokreće u suprotnost: dječak postaje socijalno autistično biće nesposobno normalno funkcioni-rati i komunicirati. Već u toj priči Gavran će uspostaviti stalna mjesta vlastita pripovjedalaštva - tema (po nečemu »obilježen« lik u susretu s njemu nerazumljivom stvar-nošću), forma (bilježnica-dnevnik), jezično-stilska razina (krajnje pojednostavnjene, agramatikalne rečenice). Inače, na temelju priče Moj dobri otac nastat će istoimena drama uvrštena u knjigu Zatočenici.

Romani Zaboravljeni sin i Kako smo lomili noge te zbirka kraćih proza Mali neobični ljudi čine koherentan tematsko-motivski ciklus koji se kadšto naziva i »slavon-skim«. No, budući da će se slavonski locus (Nova Gradiška) pojaviti i u Klari, budući da će Tibor, glavni junak Margite, istraživati ostatke starčevačke kulture u okolici Požege, a Margita jedan dio života provesti u Osijeku, čini se uputni-jim prvi ciklus Mire Gavrana, koji prestaje izlaskom Klare, nazvati ciklusom o »malim neobičnim ljudima«. U drugoj spisateljskoj fazi Gavran će i nadalje radnju svojih romana smještati u slavonski ambijent, ako ne u cijelosti, onda bar jednim svojim dijelom, ali više neće pripovijedati o svakod-nevnim događajima čiji su nositelji, međutim, osobe same po sebi neobične (psihički poremećaji, iznimno duboka starost i slično), nego će obične ljude dovoditi u iracionalne situacije za koje moderna znanost još uvijek nema pravoga tumačenja. U Klari će Gavran pripovijedati o ženi koju će ljubav prema Emilu (koji gine tijekom Domovinskoga rata) nakon njegove smrti odvesti izvan granica spoznatljiva svijeta, u prostore napučene dušama koje čekaju ponovno rođenje ili definitivnu smrt. U Margiti pak glavni se junaci

MIRO GAVRAN

- da bi otkrili korijene vlastitih snomorica i objasnili sa-dašnji život - moraju vratiti u prošlost. Klarom i Margitom Gavran u hrvatsku književnost uvodi literarno neisko-rištene teme reinkarnacije, meditacije, regresije, paralel-nih snova, i po tome se ti romani razlikuju od onoga što je Gavran pisao do 1997. godine.

Gavranovo zanimanje za paranormalne i parapsiho-loške fenomene u Klari i Margiti korespondira s onim raspoloženjima koja se pojavljuju na smjenama stoljeća, a proistječu ponajprije iz kršćanske koncepcije povijesti pre-ma kojoj svijet ide prema svom kraju, prema Sudnjem danu. Naznake »civilizacijske iscrpljenosti« mogu se danas i u nas registrirati u pojačanom interesu za astrologiju, hiromantiju, proricanje iz karata i taloga kave, za poluple-menito i plemenito kamenje, za auru i čakre, horoskope, bioenergetičare, reikiste, vidovnjake, uopće za sve oblike metafizičkih znanja.

Pišući o procesu neprekidnoga rađanja, o karmičkoj povezanosti muškoga i ženskoga, o putovanju duše iz jed-noga materijalnoga oblika u drugi, o njezinu kretanju kroz prostor i vrijeme sve dok, potpuno pročišćena, ne dosegne najviši stupanj razvoja i smirenje, o hipnotičkom povratku u prošle živote, Gavran je pokazao da zna osluhnuti vrije-me. Jer, čovjek je oduvijek bio sklon vjerovati u presudnost nekih godina, a takva se atmosfera uvelike osjeća i u ovim vremenima. Egzistencijalna zabrinutost tjera ljudsko biće na postavljanje velikih pitanja i pokušaj prodora »onkraj zbilje« jer mu se čini da život - unatoč tehnološkom napret-ku - nije ništa drugo doli, metaforično rečeno, krhka bro-dica na olujnom moru.

Težnju za tematskom posebnošću i originalnošću po-kazat će Gavran već u svom prvom romanu. U tematsko--motivskom, jezično-stilskom i formalnom smislu Zaborav-


Ijeni sin najčvršće je vezan uz priču Moj dobri otac. I u njegovu je središtu mladić zaostao u razvoju, mladić čija se kronološka i mentalna dob ne podudaraju. Mislav je, nai-me, dvadesetogodišnjak, no njegova psihička konstitucija odgovara desetogodišnjem djetetu. Povratak u rodno selo Omorinu nakon petnaest godina boravka u domu za djecu ometenu u razvoju donijet će Mislavu niz veselih i tužnih trenutaka koje će on zapisivati u bilježnicu. Kroz dnev-ničke bilješke u kojima je riječ o svakodnevnim događajima biranim po zakonitostima dječje logike (gubljenje paste za zube i pečenje rakije, na primjer) ispričat će se topla i dirljiva priča koja, međutim, neće završiti happy endom -djevojka Jasenka, jedina osoba koja je razumjela Mislava i prema njemu gajila nježne osjećaje, poginut će na nekoj cesti nadomak Osijeka.

Budući da je glavni lik romana hendikepirana osoba Miro Gavran gaje morao okarakterizirati i posebnim tipom iskaza. Riječ je o veoma jednostavnim rečenicama, sintak-tički nedotjeranim i bliskim onima koje se rabe u svakod-nevnoj komunikaciji. Te su rečenice, doduše, ponekad duge, no uistinu su to posve kratki iskazi polisindetično ulančeni veznicima ili pak nanizani zarezom. Mislav o zbivanjima piše onako kako bi o njima govorio, miješajući govorni oblik komunikacije s pisanim, odnosno prenoseći tipiku pragmatičnoga oblika sporazumijevanja u medij s drukčijim pravilima funkcioniranja. Čak i specifična je-zična sredstva koja je moguće upotrijebiti - i razumjeti njihovo značenje - tek u nekoj konkretnoj situaciji u kojoj govornik i slušatelj dijele istu perceptivnu sferu naći će se

2 Motiv »zaboravljena« i izoliranoga djeteta pojavit će se i u priči Najposlušniji bolesnik Trpimir.

MIHO GAVRAN

u Mislavovu dnevniku. No, uporaba priloga ovako ili pokaz-nih zamjenica ovaj, ovu - koje, inače, prate gesta ili mimika - opravdana je statusom lika i izravno je uposlena u njegovu karakterizaciju.

Zaboravljeni sin topao je i dirljiv roman u kojemu se progovara o nekim važnim i trajnim vrijednostima u čov-jekovu životu kao što su prijateljstvo, ljubav, odanost, razumijevanje. Daje model junaka kao stoje Mislav umjet-nički produktivan potvrdili su, na primjer, filmovi What's eating Gilbert Grape? (1993.) i Sling Blade (1995.), a još više Forrest Gump (1994.) u kojemu glavni lik nije ništa drugo doli inačica našega Mislava, tek u drugom vremenu i prostoru. Film o slaboumnom mladiću čija dobrota na kraju ipak bude nagrađena postao je planetarni hit ov-jenčan prestižnim Oscarom, a prostodušnost i nezaštiće-nost kojom je s celuloidne vrpce zračio Tom Hanks ganula je mnogobrojne gledatelje, baš kao što je sudbina Gavrano-va Mislava, ali mnogo godina prije - što treba osobito istaknuti - izazvala suze u domaćih čitatelja.

U drugom Gavranovu romanu naslovljenom Kako smo lomili noge, romanu napisanom 1992., a objelodanje-nom istom tri godine poslije, pripovjedač će ponovno biti infantilan. U prvom dijelu romana narator je desetogo-dišnji Filip, u drugom i trećem njegov osmogodišnji sin Luka. I u tom će romanu Miro Gavran pripovijedati o bliskim, prepoznatljivim životnim sitnicama i situacijama, očuđavajući ih specifičnom perspektivom. Kao i u Zabora-vljenom sinu, i ovdje je narator nepouzdan, premda nije riječ o psihološki nezrelu mladiću, nego o normalnim dje-čacima koji događaje sagledavaju iz vlastita kuta. Zahva-ljujući neobičnom očištu već poznata zbivanja - poput onih iz 1971. godine, na primjer - dobivaju drukčiju dimenziju, a zbog ograničenih spoznaja i dječjega nerazumijevanja


svijeta odraslih prijelomni trenuci iz povijesti hrvatskoga naroda bivaju prikazani s određenom dozom duhovitosti.

Prikazivati Domovinski rat iz pozicije djeteta ima svojih prednosti. Neopterećeno znanjima i iskustvima odraslih, neupućeno u politički kontekst, samo donekle zaštićeno od izvanjskih traumatičnih događaja, dijete rat najintenzivnije doživljava kroz odnose unutar obitelji. Tak-vo, prenapregnuto emocionalizirano motrište - popularno i iskušavano u knjigama tipa Dnevnik Ane Frank, Zlatin dnevnik, Moj tata spava s anđelima i Mali ratni dnevnik Stjepana Tomaša - uvijek se pokazuje učinkovitim jer omogućuje upečatljivo dočaravanje tragičnih posljedica koje rat unosi u čovjekov život.

Pripovijedajući o bližoj i daljoj hrvatskoj prošlosti, između ostaloga i o Domovinskom ratu onako kako ga je doživio osmogodišnjak, a već prepoznatljivim stilom kojim dominiraju nerazvedene i retoričkim figurama neoptere-ćene rečenice, primjerene izabranom tipu naratora, Gav-ran je u romanu Kako smo lomili noge uspio zanimljivo deskribirati razdoblje između 1951. i 1992. godine. Treba, doduše, primijetiti da taj roman nije »ratna« proza, ne u onom smislu u kojemu je to Kratki izlet Ratka Cvetnića ili 91,6 MHz, Glasom protiv topova Alenke Mirković. Prema nacrtu Julijane Matanović roman Kako smo lomili noge pripada skupini tekstova »u kojima se ratna zbilja... pojav-ljuje kao kulisa, a u središte se, kao primarni, probija neki drugi žanr.«

Devet priča skupljenih u zbirku Mali neobični ljudi (Spašavanje medvjeda i U zagrljaju rijeke pridodane su

3 Prilog raspravi »Ratni roman«. Poseban otisak iz časopisa Kolo, 3, Zagreb, 1998, str. 26.

MIRO GAVRAN

ovom izdanju) počivaju na istim onim odrednicama na temelju kojih je Miro Gavran napisao priču Moj dobri otac. To znači da svijet predstavljen u njegovim duljim i kraćim prozama nastanjuju likovi neobičnih sudbina i iskustava. Nerijetko je riječ o egzotičnim junacima koji se zbog speci-fična pogleda na svijet te čudnih želja i nakana sudaraju s konvencijama i koncipiranim redom na kojemu se temelji njihova zajednica.

Kao što je već rečeno, začudnost Gavranovih proza počiva ponajprije u izboru središnjega junaka koji je po nekim svojim osobinama doista ekskluzivan. Gavran spada među one hrvatske pisce koji su svoj opus sustavno, disci-plinirano i promišljeno gradili na pričama o likovima koji nisu predstavnici neke klase, nisu nositelji velikih i nacio-nalno važnih ideja, nisu reprezentativni tipovi, nego su u pravom smislu riječi nevažni, njihovim postojanjem svijet ništa ne dobiva, a njihovim nestankom ništa i ne gubi. Svjesno zanemarujući monumentalistički pristup u izboru likova, odabirući osobe koje ne pokreću kotač povijesti, koje traju svoje malene živote i ispunjavaju privatne zavjete, ma koliko oni bili smiješni, Gavran uspijeva skrenuti pozor-nost na one aspekte života - makar i kroz sasvim apsurdne situacije - koje smo veoma često skloni previdjeti.

Galerija Gavranovih junaka neobično je šarolika: dva-desetšestogodišnji Trpimir pacijent je u nekoj umobolnici, junaka priče Pobjeda obiteljska kob vraća nakon šestogo-dišnjeg izbivanja u rodno mjesto gdje se suočava sa stije-nom na kojoj su poginuli njegov djed i otac, Nikola je starac koji ima sto četiri godine i ženu koja ga je prije pedeset godina napustila i otišla s drugim u Brazil, dječak u Mom dobrom ocu spriječen je u normalnom duševnom razvoju zbog neprimjerenih roditeljskih nazora o odgoju, Marko i Luka su jednojajčani blizanci s apsolutno identičnim živo-


tom, Tedu je važnije spašavanje medvjeda od pomoći mla-diću kojemu je granata raznijela noge.

Nisu likovi Gavranovih proza neobični samo po psi-hičkim osobinama, pa prema tome i doživljaju svijeta, neobični su i njihovi postupci. Upravo iz paradoksalnoga nerazmjera između mogućnosti i namjera proističe zanim-ljivost Gavranovih tekstova. Njegovi junaci čine upravo ono što se od njih najmanje očekuje, pa to ponekad izaziva i tragikomične posljedice. Tako, na primjer, Trpimir »po sjećanju« piše sveobuhvatnu povijest Hrvata, »amatersko--znanstveni rad« koji će predati svom liječniku nakon nje-gova povratka s godišnjega odmora, istodobno u nju uple-ćući priču o svom prijašnjem životu, da bi dokazao da je »hvala Bogu, zdrav i normalan«. No, da bi povijesne činje-nice učinio zanimljivijima Trpimir će ih »romansirati« uvo-đenjem izmišljenih likova i praćenjem njihove sudbine kroz stoljeća.

Nikola iz priče Fosil također je neobičan govornik. Doduše, on nije tako ambiciozan kao Trpimir, on piše samo o onome što se događa u njegovoj obitelji koja živi u Donjoj Hrastovini, no način na koji izabire događaje o kojima će pisati, način na koji ih komentira i vrednuje specifičan je i uvjetovan »iskrivljenom« pripovjedačkom perspektivom:

»Kod brice Stipe ponekad uzmem Večernji i čitam bez problema naslove i podnaslove, mada više volim gledati slike. Tako na srednjoj stranici Večernjaka uvijek bude neka ždrebica, onako da joj se sve vidi, ko bajagi nema ženska para za odjeću, pa se u svoju kožu oblači, ili nešto poderano nabaci na sebe, a kroz one poderotine ko bajagi slučajno joj ispada meso, ili obuče tijesnu košuljicu bez dugmadi, i umjesto da prihvati rukom gore na prsima, ona steže košuljicu dolje na rubovima, dok se gore sve razleti, a ovi što prave novine koriste priliku, pa fotografiraju.

MIRO GAVRAN

Stvarno u novinama ima svašta, promijenilo se od tvoga odlaska Dragice, toliko se toga promijenilo da ti pamet stane od silnih promjena, pa misliš: ma kako je to samo stalo u nekih brzoletećih pedeset godina?«

U sasvim drukčijem registru pisana je priča Spa-šavanje medvjeda. Intimistički ton pisama engleskoga ča-snika Teda, upletenoga u rat u Bosni, upućenih djevojci Emily prihvatljiv je do trenutka gorke spoznaje da čovjeku često i nije stalo do drugoga čovjeka. Neobična Tedova zainteresiranost za spašavanje medvjeda pred kojom blije-de svi užasi ratne bosanske zbilje i odsutnost bilo kakve empatije prema ranjenom ljudskom biću, primjer je re-mećenja prirodnoga sustava vrijednosti i nametanja novih »civilizacijskih« normi. Naoko nepristranom naracijom Ga-vran zapravo ironizira shvaćanje humanosti onih koji se smatraju pravim nositeljima etičkih i demokratskih ideja. Međutim, iza tobožnje nedvojbene suosjećajnosti skriva se nevjerojatno licemjerje onih kojima su medvjeđe traume važnije od spaljenih kuća i prognanih ljudi.

Stvarni događaj koji se odigrao 1993. godine potaknuo je Miru Gavrana da napiše priču u kojoj će demistificirati sliku o suvremenim vitezovima koji oslobađaju i prosvje-ćuju primitivne namećući im pritom standarde zasnovane na nekom drukčijem moralu - lažnom:

»Taj primitivni hrvatski zapovjednik, koji nikad nije ni vidio vojnu Akademiju, uporno je ponavljao da su mu u ovom ratu poginule i žena i kći, i da ga nikakav medvjed ne zanima. Kad su moji momci shvatili da nam ovaj ne želi pomoći, začas su prikupili 5000 njemačkih maraka i ponu-dili ih zapovjedniku da nam pomogne spasiti medu. On je na to prostački pljunuo, okrenuo se i bez pozdrava otišao. Da u srcu tog bezosjećajnog čovjeka jadni zarobljeni med-vjed nije probudio sažaljenje, to je zaista strašno! No, što


ćeš. Moralni rasap u ovim krajevima dosegnuo je najvišu razinu.«

Za razliku od ostalih priča u knjizi, priče Moj dobri otac, Braća i Vratio sam se pripadaju minimalističkom tipu proze. Fragmentarne, s reduciranom fabulom, s nazna-čenim, ali ipak definiranim odnosima među likovima, va-ljano poentirane, te su priče karakteristične za prvu Gavra-novu spisateljsku fazu. Defektno-ekscesne situacije u koji-ma se nalaze junaci tih priča (socijalno neprilagođeno dije-te, blizanci čija se bratska ljubav preokrenula u mržnju, čovjek koji je zaboravio vlastiti identitet), pojednostavnjeni rečenični sklopovi, izraz su Gavranova nastojanja da obli-kuje svijet u kojemu vladaju posebna pravila.

Većina priča ispripovijedana je u prvom licu. Budući daje u Gavranovim djelima riječ o neobičnim govornicima trebalo ih je okarakterizirati i posebnim tipom iskaza. Gavran u tu svrhu koristi kolokvijalnu, razgovornu frazu koja najčešće nije oblikovana u skladu s gramatičkom nor-mom hrvatskoga jezika. Osim toga, tekst je »opterećen« nerazlikovanjem usmenoga i pisanoga oblika komunikaci-je. Njegovi jezično nekompetentni govornici rabe ili sasvim kratke ili odveć duge rečenice s više nego slobodnim raspo-redom interpunkcijskih znakova. U potonjem slučaju riječ je zapravo o agramatikalnom povezivanju jednostavnih i neovisnih rečenica u sklopove koji u svakodnevnoj komu-nikaciji odgovaraju govornim mlazovima »jednoga daha«. Nadalje, likovi se pomažu kojekakvim poštapalicama (»ve-žite vi to mačku o brkove«, »objesi mačku o brkove«, »ne lezi vraže«, »ni koliko bi pod podrezani nokat stalo«, »sunce ti poljubim«, »kao pas napušteni«) i pleonazmima (»stoga dakle«, »obavezno neizostavno«), rabe izgovorne sraslice (»nikadnezaboravljena«, »brzoletećih«), a u svojim zapisi-ma upotrebljavaju i deiktična sredstva koja izvan pragma-

MIRO GAVRAN

tične situacije postaju besmislena. Tako, na primjer, Trpi-mir priča kako je zamolio sestru Anđu da mu »dade ovu veliku bilježnicu i kemijsku olovčicu, pa da ovu bilježnicu upotrijebim kao pismo«, njegov stric »obavezno nosi tri ovolikačke mliječne čokolade«, a da bi dočarao kako se osjećao u društvu djevojaka rabi izraz »vlišni«.

Osobito je zanimljiva priča Moj dobri otac napisana u maniri usmenih narodnih tvorevina. Pretežitim imperfek-tima, formulaičnim izrazima (»Jaje gledam nagledat se ne mogoh«), čestim ponavljanjima, arhaizmima (pendžer, jo-šte, besjediti) na jezičnoj su razini utjelovljene posljedice neobične odgojne metode prema kojoj su samo bajke, legen-de ili narodne pjesme pogodne za oblikovanje zdravog i moralnog pojedinca, dok je pisana književnost proizvod »taštinom i egoizmom sputanih pojedinaca«:

Tata besjeđaše da ću jednog dana biti književnik. To je onaj koji piše knjige. Tata besjeđaše da su današnji književnici svi loši. Tata besjeđaše da su današnji književ-nici ti koji obično vode dnevnike, a to da je ono kad se zapisuje sve što se doživi, i da ti dnevnici tata besjeđaše ništa ne valjaju, jer su književnici svašta loše u životu radili. Mama uvijek govoraše, da tata pusti dijete na miru i da dijete treba ići među svijet, a on da će dijete odgojiti kako treba i da on zna kako se odgaja dijete.«

Važno je istaknuti da je dio priča iz zbirke Mali neobični ljudi pisan u dnevničkoj i epistolarnoj formi. Bu-dući da su Gavranove proze monološko-ispovjednoga ustroja uvođenje motiva bilježnice u koju glavni junaci zapisuju svoje doživljaje postat će obilježje Gavranova književnoga rada, gotovo njegov zaštitni znak. Mislav ima svoju bi-lježnicu, ima je Trpimir, ima je i Klara, dječaci u romanu Kako smo lomili noge pišu domaće uratke na zadnu temu, a zabilješke će voditi i junaci nekih Gavranovih dječjih knjiga.


Poetološke odrednice koje je prije dvadeset godina zacrtao u priči Moj dobri otac Gavran će razvijati kroz sve svoje priče i romane. Imun na različite literarne eksperi-mente, s pregledno izloženom fabularnom građom, sklon dnevničko-epistolarnoj formi i monološko-ispovijednim iskazima, Gavran je inovaciju tražio - i nalazio - u neo-bičnim likovima. U prvoj, »muškoj« fazi (Trpimir, Tomi-slav, Nikola, Marko i Luka, Šimun, Mislav, Filip, Luka) upravo su likovi po svojoj prirodi bili drukčiji od svoje sredine, u drugoj, »ženskoj« fazi (Klara, Margita) junaci su ispočetka »prosječni«, ali ih iracionalna iskustva čine po-sebnima. Oblikujući u svojim narativnim djelima različite svjetove, kako one mimetične, tako i one u kojima vladaju pravila koja nije moguće objasniti iz perspektive suvreme-noga racionalizma, Miro Gavran stvorio je jedinstven prozni opus kojim dominiraju likovi »zatočenika« čije sudbine nisu osobito sretne, no koji ipak pronalaze utjehu u spoznaji da im je, ako ništa drugo, barem sjećanje zajamčeno: »Ako je sjećanje dovoljno jako, svaki trenutak može trajati koliko i naš život. Sjećanje nam nitko ne može uzeti.«

Milovan Tatarin

Sadržaj

ČETIRI RAZLIČITE PRIPOVIJETKE

Najposlušniji bolesnik Trpimir 7Pobjeda 65

Tomislav napušta Zagreb 115

Fosil 150

OBITELJSKE PRIČE

Moj dobri otac

Braća Vratio

sam se

191

199

204

NOVE PRIČE

Spašavanje medvjeda U zagrljaju rijeke

209 214

Napomena 227O čemu sanjaju mali neobični ljudi? (M. Tatarin) 229

i

MOZAIK KNJIGA d.o.o., Zagreb Za nakladnika Marijan Grošelj

Grafički urednik Srećko Jolić Oblikovanje naslovnice Fadil Fejzović

Korektor Milovan Tatarin

Tisak Zagraf tisak, Zagreb, 2000.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

UDK 821.163.42-31

GAVRAN, MiroMali neobični ljudi : pripovijetke i

priče / Miro Gavran. - Zagreb : Mozaik knjiga, 2000. - 241 str.; 19 cm. - (Biblioteka Mozaik ; knj. 4))

ISBN 953-196-566-8

400314038

54(

• • ■ ■ 0

»Narodne novine«. Zaareb -

U ZAGRLJAJU RIJEKE

Na dalekim cestama, U skrovitim šumama, U hladnim gradovima. Ja sam tu - posve blizu. Uzvodno i nizvodno Od vašeg srca. Rijeka koju sam volio, Sada me grli, Dok izvor mi se Ukazuje na ušću.

Naježio sam se od stihova i poruke koja mi je tako nedvosmisleno bila upućena. Ponovo sam okrenuo stranicu s posvetom. Ispod Šimunovog potpisa bio je upisan jučerašnji datum. Pred ulazom u kućicu, u vlažnoj zemlji, pronašao sam tragove cipela koji su vodili prema rijeci.Došao sam do same obale, sagnuo se i dodirnuo prstima hladnu vodu, a potom mahnuo prema ušću ne znajući pozdravljam li ja to Dunav ili Šimuna. Ili oboje.

ISBN 953-196-566-8

9»78953 965668

69975218-mali-neobični-ljudi

Documents