SeminarAnaliza oblika: Simfonija u A duru,

op.92

L. van Beethoven

Teo Visintin

I. odsjek, II. godina

L. van Beethoven (1770.-1827.):

Rođen je najvjerojatnije 16. a kršten 17. prosinca 1770. godine. Potječe iz glazbene obitelji čije podrijetlo vodi iz flamskog grada Mechelena. Beethovnov djed, koji se također zvao Ludwig, radio je kao glazbenik, odgovoran za orkestar, kod koelnskog nadbiskupa. 1740. godine se rodio njegov sin Johann koji je također bio crkveni pjevač. Johann je 17. prosinca 1770. godine krstio svog novorođenog sina po imenu svog oca, Ludwig.

Ubrzo je Ludwig van Beethoven postao i drugi orguljaš na dvoru i dobiva redovitu mjesečnu plaću. Kada je imao 13 godina svira čembalo i violu u izbornom orkestru dvora i bavi se komponiranjem različitih komornih skladbenih djela. Kako bi unaprijedio svoje znanje, 1787. godine, Ludwig odlazi u Beč, koji je u to vrijeme, zahvaljujući skladateljima kao što je Joseph Haydn, bio postao europsko glazbeno središte da bi učio kod slavnog Mozarta. Zbog velike zauzetosti Mozarta komponiranjem svojih vlastitih kompozicija i drugim brigama koje su ga opterećivale, Mozart nije bio uveliko zainteresiran za mladog Ludwiga, ali je slušajući ga kako svira rekao:»Jednog će dana taj mladić podići veliku galamu u svijetu!». Osim toga Beethoven je i sam poslije dva tjedna morao napustiti Beč i vratiti se za Bonn jer mu je majka bila na umoru. Kratko po njegovu dolasku u Bonn, majka mu umire. Beethoven se 1789. godine odlučuje na studij na sveučilištu u Bonnu, gdje dolazi u dodir s idejama Francuske revolucije, sloboda i čovječnost, koje ga oduševljavaju a koje se u njegovim kasnijim djelima mogu i primijetiti. Kada je imao 22 godine, Beethoven odlazi ponovno za Beč i tamo ostaje. Iako je Mozart već bio mrtav, Beethoven postaje učenikom strogog Josepha Haydna i Antonia Salieria.

Ubrzo Beethoven postaje poznat sa svojom glazbom, koja je predstavljala nešto sasvim novo. Osim toga, postaje poznat i kao majstor improvizacije i virtuoz na glasoviru. Sa 29 godina, Beethoven počinje raditi na svojoj Prvoj simfoniji i završava je slijedeće godine. Uspješna praizvedba je izvedena 2. travnja 1799. godine. Već u starosti od 30 godina, kod Beethovena se primjećuju znaci ostoskleroze, "mješovitog" tipa, bolesti srednjeg i unutarnjeg uha koja vodi ka gluhoći, i on počinje sve slabije čuti, pa počinje sve više izbjegavati ljude. 1819. godine, Beethoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u mogućnosti izvoditi sam svoje koncerte kao ni dirigirati. U međuvremenu, iako malo nagluh, Bethoven je i dalje radio na svojim djelima. Beethoven, koji je u svojoj mladosti bio opčinjen humanizmom Friedricha Schillera a kasnije i Goetheom uviđa da se budućnost Europe zasniva samo na podčinjavanju drugih, i to naglašava u svojoj opereti "Egmont". 1823. godine Beethoven završava svoju Devetu simfoniju, u čijem posljednjem stavku uvodi i riječi, stihove Friedricha Schillera iz «Ode radosti», dok su prva tri dijela, sa svojom glazbenom arhitekturom, glazbom i temama, obilježili pravac simfonista romantizma sve do Gustava Mahlera. Simfonija je izvedena 7. svibnja 1824. godine. Zbog uznapredovanja bolesti, prihvatio je 1826. godine poziv drugog brata, Johanna Nikolausa, da s njegovom obitelji provedu nekoliko tjedana na imanju u okolici Kremsa. Tako je i bilo, a 1. prosinca Beethoven je putovao natrag u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3. siječnja 1827. napisao je oporuku, a 26. ožujka je umro u svom domu.

Iako je prvenstveno poznat kao skladatelj, Beethoven je također bio slavljeni pijanist. Bio je također jedan od prvih skladatelja "slobodnjaka" - organizirajući pretplatničke koncerte, prodavajući skladbe izdavačima i stječući financijsku potporu od bogatih pokrovitelja, radije nego da traži stalno zaposlenje bilo od crkve ili aristokratskih dvorova. Općenito ga se smatra jednim od najvećih skladatelja u povijesti glazbe, i bio je ključna figura u prijelaznom periodu između klasične i romantične ere u zapadnoj klasičnoj glazbi. Njegova glazba i ugled nadahnjivali su, a ponekad i punili nesigurnošću iduće generacije skladatelja i glazbenika.

Simfonija u A duru, op. 92

S pisanjem navedene simfonije Beethoven je započeo 1811. dok je bio na liječenju u češkom gradu Teplice, a završio ju je 1812. vrativši se u Beč. U to vrijeme završava i klavirski koncert u Es duru, u privatnom životu upoznaje Goethea, dok Europom hara Napoleon koji se sprema napasti Rusiju. Simfonija je posvećena knezu Moritzu von Friesu.

Djelo je praizvedeno 8. prosinca 1813. u Beču na dobrotvornom koncertu za poginule borce kod Badena, a izvodili su ga tadašnji renomirani izvođači, poput Johanna Hummela, Giacoma Meyerbeera, talijanskog kontrabasiste Domenica Dragonettia (Beethoven ga opisuje kao vatrenog izvođača) itd. Izvedba je doživjela veliki uspjeh, da ne govorimo o odličnim kritikama.

Ovu simfoniju svakako obilježava ritam koji je glavni pokretač. Forme su uglavnom jako precizne dok kroz cijelo djelo tu i tamo iznenađenje dovode nagle enharmonijske modulacije ili nagle promjene dinamike koje iz piana u mahu sežu do dramatičnog ff (čak se javlja fff kojeg Beethoven koristi prvi put). Jedan od posebnih elemenata je svakako orkestracija koja je uovoj simfoniji za ono vrijeme vrhunski ostvarena.

Sastav orkestra je: 2 flaute, 2 oboe, 2 klarineta in A, 2 fagota, 2 horne in A, 2 trublje in D, timpani in A, E te gudački korpus.

I. stavak

Forma prvog stavka je sonatna.

Stavak započinje prilično dugim uvodom, koji traje do 67. takta, te je sam podjeljen u 3 odsjeka: 1. odsjek traje do 23 takta, drugi do 53. takta dok treći traje do 67. takta gdje i nastupa ekspozicija. U prvom odsjeku imamo dvotakt koji je i nositelj tematike u cijelom uvodu (motiv A) te se prenosi kroz dionice (Ob.-Cl.-Cor.-Fl.). U 10. taktu nastupa most od 4 takta nakon kojeg motiv A nastupa između 1. i 2. violine te postupno modulira u c dur prema drugom odsjeku (23. takt). U drugom odsjeku nastupa drugi dvotakt (motiv B) koji formira rečenicu od 6 taktova. Motivi prvi put nastupaju u korpusu drvenih duhača, a drugi put u gudačima gdje modulira u e dur (33 takt), odnosno gdje se opet ponavlja motiv A u gudačima te se modulacijama dolazi u f dur. Opet nastupa motiv B u drvenim duhačima (42. takt) te gudačkom korpusu gdje se modulira natrag u e dur. Dolaskom u e dur nastupa 3. odsjek, odnosno postava za nastup ekspozicije.

Ekspozicija nastupa u 67. taktu u a duru. Prva tema traje do 88 takta te je podjeljena na tri djela. Prvi sadrži veliku rečenicu (takt 76) čija je linija silazna (Fl.). Drugi dio čini rečenica od 6 takta (auf. 75) čija je linija uzlazna, te se tako suprotstavlja prvoj, dok treći dio (auf.81) priprema kulminaciju mosta na kadencirajućem kvartsekstakordu. Most nastupa u 89. taktu (nakon corone) nastupom prve rečenice u gudačima u kojima se logičkim slijedom iznose prva 2 dijela nakon kojih počinje modulacija. Most traje dosta dugo (do 130. takta) te se kroz njega ''posjećuje'' nekoliko tonaliteta. Prvo se dolazi u cis mol (112. takt) gdje nastupa novi materijal, građa od 4 takta, zatim se modulira u as/gis mol koji je priprema za glavni tonalitet druge teme, e dur.

Druga tema nastupa u 130. taktu te traje do 164. takta. Podijeljena je u 2 odsjeka; prvi odsjek traje svega 12 taktova u duhačima te iznenađujuće modulira u c dur, u 142. taktu nastupa interni most u e duru nakon kojeg dolazi drugi odsjek (152. takt) nastupom tremola gudačkog korpusa (ponovljena 6-taktna rečenica). Codetta nastupa u 164. s motivom iz prve teme te se u njoj modulacijom priprema tonalitet provedbe.

Provedba započinje u 181. taktu pripremom I. teme, od. motivom njene prve rečenice, to je ujedno 1. odsjek. U 201. taktu nastupa novi materijal (c dur, 2. odsjek) gdje se modulira kroz tonalitet e dura u des dur, od. DD (alt. akk.) f dura. U 222. taktu opet novi materijal (3-takt, 3. odsjek) kroz f dur (Fl), C (Cl), g (Fl), d(Ob). 236. takt priprema veliku kulminaciju (most) koja nastupa u 256. taktu (4. odsjek) u d molu, preko kojega se modulira u a mol čija je dominanta poveznica za istoimeni dur u kojemu nastupa repriza.

Repriza započinje u 278. taktu nastupom prve teme u gudačima, koja je doslovno ponovljena iz dionica puhača. Corona u 300-tom taktu je ujedno i modulacija u d dur u kojemu počinje most, on je također iste građe sa nekoliko proširenja. Druga tema nastupa u 342. taktu u a duru te su tonalni odnosi u njoj isti kao u ekspoziciji, osim na kraju codette gdje se ne modulira u tonalitet za m3 više već se ostaje u a duru.

U 387. taktu nastupa coda, građena je od 4 odsjeka, I. traje do 401. takta te je građen kao modulativna sekvenca, II. odsjek traje do 423. takta a u njemu ze obrađuje dvotaktna fraza, III. odsjek traje do 442. takta, te u istom taktu horne ''slavodobitno'' završavaju stavak ponavljanje markantnog dvotakta te kadenciranjem cijelog orkestra toničkim akordom.

II. stavak

Rondo s dvije teme u a molu

A dio se sastoji od dvije teme koje nastupaju kontrapuntski. Prva tema nastupa u dionici viole i čela, a građena je od dvije velike rečenice, s ponavljanjem druge rečenice za koje se može reći da u međusobnom odnosu tvore periodu, iako se već nakon prve rečenice modulira u c dur, a sličnost se raspoznaje tek preko ritma. Druga tema nastupa u istim dionicama dok prvu preuzimaju druge violine. Ista se situacija ponavlja u 51. taktu prebacivanjem za dionicu više te u 75. taktu gdje se prva tema prebacuje u duhače, a druga

(varirana sa 2 oktavna skoka radi postizanja izražajnosti i bolje razvijenosti dionice) u prve violine te je kraj proširen s 3 takta.

B dio počinje u 102. taktu mutacijom u a dur. Sastavljen je od male dvodijelne pjesme i code. Započinje velikom periodom (Cl) koja modulira u e dur (116.). U 117 taktu nastupa b dio od 6 takta, nakon koje nastupa ''uvjetni'' a dio koji potvrđuje a dur, no on se ponavlja i neočekivano modulira u c dur. Tako u 139. taktu opet nastupa b, no on je ovdje u ulozi code.

A dio opet nastupa u 150. taktu s temama u duhačima (2.) i basovoj dionici (1.), dok je sama tema proširena kadencom od 10 taktova. U 183. taktu nastupa ''dvostruki'' fugato odsjek, od. fugato s 2 teme od kojih je prva (1.Vln.) građena od ritmičkih motiva same ''periode'', a druga je rađena u šesnaestinskom ritmu; same teme su modulirajuće (dominantni tonalitet) te se odgovorom vraćaju u osnovni tonalitet intervalskom promjenom u temi. 191. opet teme u početnom tonaliteu (nastup u 1 basu i 2 violi) sa stalnim kontrapunktom u 2. Vln., odgovor, prividni drugi dio, od nastup u c duru koji se odmah napušta te se prvom rečenicom A djela završava sam dio, bez ponavljanja.

Opet nastupa B dio koji je bitno skraćen, bez b-a djela iz male pjesme.

Za kraj opet A dio u kojemu nastupa samo prva tema s duhovitim izmjenama u instrumentaciji duhača i pizzicato artikulacijom gudača, bez ponavljanja.

III. stavak

Trodjelna pjesma (s ponavljanjem tria i da capo dijela) u f duru.

A dio je trodijelna pjesma (a-b-a). a dio je građen motivički građen, te modulacijom odlazi u a dur. b dio (24. takt) također koristi motivičku građu te prolazi kroz nekoliko uklona (c dur kao potvrđeni) i konačno b dur (64) u kojemu nastupa materijal iz a dijela, odnosno f dur (89) u kojemu a dio nastupa u forteu, on je proširen te završava oktavnim prebacivanjem s početka b dijela.

B dio nastupa u 153. taktu d durom. Građen je kao trodijelna pjesma s dvostrukom velikom periodom koja je varirana instrumentacijom. Tako 2x velika perioda započinje u 153. taktu, b dio u 185 u kojem nastupa opet velika perioda te opet a dio bez ponavljanja te s mostom građenim materijalom iz a.

Isti dijelovi se ponove, u 501. taktu opet nastupa A bez svojih ponavljanja te coda (649) koja je svojevrsno duhovito, od. varavo ponavljanje B dijela.

IV. stavak

Sonatni oblik, a dur

Započinje uvodo dvaju dominantnih akorda, sama prva tema započinje u 5 taktu te je građena od jedne dvostrukeperiode (a dio) te velike dvostruke rečenice (b dio) nakon čega

nastupa drugi odsjek u 22 taktu kao potvrda prve teme. U 38. taktu nastupa most s novim materijalom preko koje se modulira u fis mol te potom u cis mol. Taj tonalitet je ujedno i osebujnost stavka jer je druga tema u njemu. Ona nastupa u 76. taktu te nmodulacijom posjećuje d dur te se iz njega vraća. U 94 taktu nastupa most prema codetti koja dramatičnim jurišem nastupa u 106. taktu, cis mol.

Provedba počinje u 131. taktu s motivom iz prve teme u f duru, modulira u a mol te u c dur nastupajući u potpunom obliku prve teme u kojoj je drugi odsjek (171) promjenjen drugim materijalom koji pogoduje modulacijama kroz razne tonalitete (F, d) te gradi napetost prema novom nastupu motiva I. teme u b duru (212) koji je ujedno i završetak provedbe iz kojeg se modulira natrag u A dur.

U reprizi (234) se iz prve teme samo izbacuje b dio. Most (258) ima drugačiji tok razvoja, umjesto fis mola dolazi d mol te iz njega se ide u a mol, odnosno a dur. Druga tema (296) je malo proširena, dok je codetta, koja počinje u 330. taktu, u f dur koji je molska subdominanata a dura te pravilno završava u a duru iz kojeg se dominantnim septakordom na tonici nastavlja s codom.

Coda nastupa u 360. taktu, građena od materijala iz mosta u h molu i tonalitetima u koje modulira (prvi odsjek), dok je drugi odsjek (416) građen od II. odsjeka iz prve teme. Za kraj se opet javlja motiv iz mosta (462) te se ''kratkim postupkom'' završava.