Enrico Vito Sciannameo je mladi arhitekt iz Italije koji trenutno radi u studiju RCR Arquitectes. Diplomirao je na Politecnico di Milano u aprilu 2018. Godine pod su-mentorstvom profesora Massimiliana Roca i Flavia Vida. Njegov magistarski rad pod nazivom ‘Otpor ograđenog prostora’ fokusira se na prijedlog za novi kampus Univerziteta u Sarajevu na području bivše vojarne Maršala Tita. Polazeći od historijskog i morfološkog izučavanja Sarajeva, usredotočuje se na ulogu ograđenog prostora kao elementa koji se opire urbanim transformacijama i postavlja se kao novi gradski prostor za okupljanje.

Fig. 1 Kolaž Sarajeva nekad i sad. Slika je vlasništvo autora.

[…]

Evolucija grada

Prvi tragovi ljudskog djelovanja na području Sarajeva datiraju još iz neolitika. Arheološki ostaci kasnog kamenog doba svjedoče o prisutnosti Butmirske skupine, nazvane po mjestu u kojem se naseljavaju, između 5500. i 4500. godine prije Krista. Koliko je poznato, bili su dio Dunavske civilizacije i uglavnom su bili posvećeni poljoprivredi, lovu i lončarstvu.

Obično, datum početka povijesti Sarajeva podudara se s datumom kada se Otomansko carstvo naseljava na ovom području, pod vodstvom vojnog zapovjednika Isa-Bega Ishakovića. Po dolasku, u 15. stoljeću, na rubu današnjeg grada bilo je samo nekoliko sela povezanih rimskom cestom koja je prolazila dolinom uz rijeku Miljacku. Na sjecištu ove ceste s osi sjever-jug bio je prisutan otvoreni prostor za trgovinu. Ovo mjesto kasnije će postati poznato kao Baščaršija, glavni trg današnjeg Sarajeva.

Ishaković je počeo graditi glavne građanske i vjerske objekte grada. Godine 1457. napravio je Carevu džamiju, a zatim je preko Miljacke izgradio most kako bi povezao područje s drugom stranom rijeke. Izgradnja mosta bila je važna gesta za uspostavljanje miroljubivog odnosa s lokalnim zajednicama. Osim toga, izgradio je i druge civilne objekte kao što su: termalni kompleks (hamam), javna kuhinja (imaret), koledž (medresa) i bolnica (darusifa). Glavna stambena jedinica tog razdoblja nosi naziv mahala, mreža međusobno povezanih ulica organiziranih oko džamija, škola i javnih zgrada. Mahale su se prostirale od središta grada (Čaršija) do obližnjih brda kao nizovi terasa. Svaka mahala sastojala se od oko 40 domaćinstava, pekare, javne česme i džamije. Svojim introvertnim oblikom, koji je sačuvao intimu porodice od pogleda izvana, a to je ograđivanje poticalo uspostavu snažnih odnosa među susjedima.

Ključni momenat bio je kada je Gazi Husrev-beg 1521. godine preuzeo vlast i pretvorio područje starog grada u jezgru vjerskog, obrazovnog i kulturnog života. Budući da je svaki vladar osjećao dužnost izgradnje nove džamije ili javne zgrade po preuzimanju vlasti, grad je brzo rastao. Prema Grabrijanu i Niedhardtu, on "označava početak zlatnog doba arhitekture starog Sarajeva" realizacijom javnih zgrada poput Tašlihana (han/caravanserai), Gazi Husrev-begove džamije, kompleksa koledža (Kuršumlija medrese) ) i drugih objekata. Gazi Husrev-beg potvrdio je karakter otvorenosti i poštovanja prema drugim kulturama i religiji. To je vidljivo iz odobrenja izgradnje prve pravoslavne crkve u blizini džamije. Zatim, kada su sefardski Židovi preselili iz Španjolske prema Osmanskom Carstvu zbog netolerantne politike Ferdinanda i Isabelle, bilo im je dopušteno da prakticiraju svoju religiju i uspostave svoju sinagogu. Da bismo istakli ulogu Sarajeva kao paradigme različitosti, važno je uzeti u obzir da Sefardi nisu bili jedini Židovi koji su došli u grad: nekoliko desetljeća kasnije, doista, i Aškenazi su došli s mađarskih teritorija. Kao i drugi, nastavili su prakticirati svoje rituale i govoriti svoj jezik unutar vlastite zajednice bez sukoba s drugim kulturama. Krajem XVI. Stoljeća grad doseže vrhunac multikulturalnosti ako uzmemo u obzir da su u nekoliko stotina metara postojale pravoslavna crkva Varoši, katolička vrkva Latinluka, židovski hram i najvažnije sarajevske džamije.1

1Moreau, Miza. op.cit., p.584

Fig. 2 Grad zatvorenih prostora. Zgrade i kuće na Baščaršiji. Crtež je vlasništvo autora.

Dobrostanje Osmanlija trajalo je sve dok princ Eugen Savojski nije doveo habsburške trupe u grad i spalio većinu grada 1697. godine. Simbolički i vjerski elementi grada bili su ozbiljno oštećeni i grad se morao obnoviti, ali se ne uspijeva u potpunosti oporaviti sve do početka 20. stoljeća, pod kontrolom iste habsburške monarhije koja je izazvala požar.

Od 1878. do 1918., tijekom četrdeset godina austro-ugarske dominacije, grad se suočavao s ogromnim preobrazbama. Pod utjecajem Benjamina von Kàllaya, koji je bio zadužen za administraciju bosanskohercegovačkog teritorija, grad je poboljšan infrastrukturama i javnim zgradama i dostigao standarde europskih glavnih gradova. Zahtjevi za novim izgradnjama bili su visoki zbog stalnog rasta broja stanovnika, pa je grad preplavio granice povijesnih gradova i njegove organske ulične kompozicije i proširio se uz rijeku s više organiziranom mrežom. Ulica (sokak) postaje urednija, širina se povećava do 20 metara, a kako Bejitić ističe, potpunosti zamjenjuje mahalu kao glavnu jedinicu grada. Habsburške intervencije nisu promijenile karakter grada, jer su počele graditi upravo tamo gdje se završava povijesni grad.

Arhitektonski stil koji Sarajevo treba usvojiti je tema mnogih rasprava, pogotovo nakon požara u kojem je izgorio stari grad i koji je stvorio značajne praznine u prostoru. U tom razdoblju grad je pun javnih zgrada, parkova i dobija svoj prvi industrijski kompleks. Josip pl. Vancaš, jedan od glavnih arhitekata tog razdoblja, pod utjecajem zapadnih trendova izgradio je katoličku katedralu. No, uskoro su arhitekti počeli propitivati kako inkorporirati tipične bosanske elemente za stvaranje vlastitog stila: njihovo istraživanje dovelo je do usvajanja pseudo-maurskog stila, čiji egzotični karakter, u namjeri autora, treba podsjetiti na muslimansku stranu bosanske kulture. Glavni rezultat ove tendencije je Vijećnica, koja postaje simbol multikulturne duše grada i zbog toga je ozbiljno oštećena tijekom opsade.

Prekretnica u zapadnoj povijesti dolazi 28. lipnja 1914. kada je radikalni Srbin Gavrilo Princip pucao na austrijskog nasljednika nadvojvode Franca Ferdinanda. Nezadovoljstvo prema središnjoj vlasti dostiglo je vrhunac, a događaj je potaknuo početak Prvog svjetskog rata.

Fig. 3 Pogled iz zraka na grad iz austrougarskog perioda koji se stapa s historijskim dijelom grada. Fotografija je vlasništvo autora.

U razdoblju koje je uslijedilo, grad se nije posebno razvijao sve do doba Socijalističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, osnovana 1964. godine pod vodstvom Josipa Broza Tita, obuhvaćala je sve zapadnobalkanske republike i uspjela je držati zajedno različite identitete pod imenom jednakosti. Naredne godine obilježio je značajan oporavak s ekonomskog, demografskog i urbanističkog stajališta.

Period pozitivne ekonomije 1964. godine doveo je do realizacije prvi “Generalni urbanistički plan”, koji je pokušao regulisati ilegalno širenje preko planina i kontrolisati rast grada dijeleći ga na područja za život, rad i rekreaciju. Nova ekspanzija grada, naravno, bila je orijentisana prema jugu i zapadu, prateći oblik sarajevske doline. Arhitektonski stil novih intervencija bio je pod snažnim utjecajem načela Atenske povelje, sastavljene nakon IV. Kongresa CIAM-a 1933. Zgrade poput sportskog centra Skenderija, hotela Holiday Inn i zgrade Elektroprivrede primjeri su arhitekture ovog razdoblja. U zapadnom dijelu nastale su nove moderne mega-intervencije, poput rezidencijalnog naselja Alipašino Polje, koje karakterizira nedostatak urbane kvalitete i potpuna formalna autonomija. Arhitektura tih golemih dijelova grada odražava političku viziju tog razdoblja: njihov standardizirani arhitektonski stil, iako je dom većini stanovništva, ne referira se ni na kakvo kulturno nasljeđe, pa tako ne postaje značajno mjesto za stanovnike.

Ovaj rast doseže svoj vrhunac organizacijom XIV zimskih olimpijskih igara 1984., prema mnogima najvišim trenutcima u povijesti Jugoslavije, simbolom uspješnog ujedinjenja različitih kultura koje su naseljavale saveznu državu i novog kozmopolitizma Grad. Međutim, smrt Tita 1980. godine potaknula je podizanje svih nacionalističkih instinkata koji su režim dugo vremena držali u tišini, a manje od desetljeća nakon građanskog rata. Nakon proglašenja neovisnosti BiH 1992. godine, Sarajevo je opkoljeno od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih snaga gotovo četiri godine, do 29. veljače 1996. godine. Tijekom tog razdoblja grad je bio blokiran od strane srpske vojske i tako su snadbijevanje, prevoz oružja i komunikacije bili prekinuti. To je bila najduža opsada od Drugog svjetskog rata, uzrokujući smrt gotovo

14.000 ljudi, uključujući više od 5.000 civila..2

Fig. 4 Historija razvitka grada. Crtež je vlasništvo autora.

Grad i sjećanje

Nasilni građanski rat u Bosni vodila je etnički mješovita Armija Bosne i Hercegovine protiv vojske bosanskih Srba, čiji je cilj bio odvajanje zemlje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana. Službeno je proglašen 1996. godine, kada su ga Daytonski mirovni sporazumi službeno i okončali. Fizički i demografski sastav grada ozbiljno je transformiran ratom. Mnoge javne zgrade su uništene, a 35-50% zdravstvenih ustanova u Bosni je oštećeno. Štoviše, značajan broj ljudi bio je raseljen diljem Bosne, a više od milion ljudi napustilo je zemlju. Po završetku rata, povratnici su bili uglavnom Bošnjaci, dok su gotovo sve novorođene bebe u Republici Srpskoj bile Srbi. Ti podaci, u usporedbi s predratnim, odražavaju pomak od već spomenutog multikulturalnog Sarajeva do novog poslijeratnog odvojenog.

Ono što je važno naglasiti kako bi se shvatio duboko složeni kontekst koji Sarajevo predstavlja, je uloga grada u opsadi. Sarajevo je napadnuto zbog svojeg multikulturalnog i multietničkog karaktera, jer je povijesno bilo raskrižje vrlo različitih kultura i fizičke demonstracije mogućnosti da različite kulture žive zajedno. Kao što je u literaturi često naglašeno, uništenje grada nije bila samo kolateralna šteta, nego je to bio vojni i ideološki cilj rata. Tijekom opsade, meta napada bile su sve zgrade čija je simbolička vrijednost mogla potaknuti osjećaj pripadnosti gradskoj kulturi. Iz tih razloga, Gazi Husrev-begova džamija je pogođena gotovo 100 puta zajedno s crkvama drugih religija. Iz istog razloga nije slučajno da je Olimpijski muzej, koji je deset godina prije simbolizirao jedinstvo jugoslavenskog naroda pred svijetom, zajedno s drugim olimpijskim strukturama, granatiran gotovo do temelja. No, najveći simbol građanskog rata bilo je spaljivanje Vijećnice, u kojoj je bila smještena Nacionalna biblioteka još od Socijalističke Jugoslavije i nekadašnja Gradska vijećnica, gdje je bila zbrinuta srž kolektivnog sjećanja grada.

2The Aleppo Project, Rebuilding Sarajevo, Center for Conflict, Negotiation and Recovery. Central EuropeanUniversity, 2015

"Cilj aktivnog i često sustavnog uništavanja pojedinih vrsta građevinskih tradicija koje se događa u sukobima, bio je brisanje sjećanja, povijesti i identiteta vezanih uz arhitekturu i mjesto - prisilni zaborav."

Prema Bogdanoviću, moguće je usvojiti termin urbicid kako bi se opisalo prostorno nasilje nad izgrađenim okolišem tijekom opsade. Gradovi nisu zbirke masa i volumena, nego i socijalnih, kulturnih i ekonomskih odnosa. Uništenje grada nije samo pitanje fizičkog uništenja, već uništenje urbane kvalitete koja se temelji na heterogenosti. Iz tog razloga, pojam je duboko povezan s konceptom memoricida, koji se shvaća kao uništenje ili ubijanje sjećanja koje grad utjelovljuje.

Nije samo grad Sarajevo bio meta rata, nego su i njegova morfologija, ulice i otvoreni prostori odigrali važnu ulogu tijekom rata. Tijekom opsade, civili koji su se kretali i okupljali na javnim prostorima bili su meta snajpera Jugoslavenske narodne armije. Napadi snajperista bili su mogući zbog gradske kompozicije, potpuno okružene planinama, i zbog izlaganja prostora. Morfologija svakog gradskog naselja dopuštala je različite razine propusnosti, određujući faktor rizika područja. Otomanski dio i njegova vrlo kompaktna i neobična tkanina pružili su više zaštite jer je većina otvorenih prostora i raskrižja bila zaštićena drugim zgradama. Rizik se povećao u austrougarskom području, gdje su blokovi pravilniji i ulice se protežu cijelom dužinom sjever-jug grada, a u socijalističkom dijelu samostojeće zgrades bulevarima i velikim otvorenim prostorima stvorile su makro regiju opasnosti. Jedno od najizloženijih područja dobilo je ime Snajperska aleja, a odnosi se na traku koja se proteže od granice austrougarske četvrti, gdje se nalazi hotel Holiday Inn, do zapadnog dijela socijalističkog grada. Uzduž ove ulice, tramvajska linija osigurala je vezu s nekoliko dijelova grada koji bi inače bili potpuno izolirani.

Fig. 5 The abandoned 1984 Winter Olympic Games podium. Picture by Hedwig Klawuttke via Wikimedia.

Rat je potpuno promijenio simbolički sustav grada, stvarajući tako novo značenje svim onim svakodnevnim mjestima koja su tijekom rata postala sredstvo sukoba. Planine koje su prije nekoliko godina bile simboli Olimpijskih igara postale su izvor opasnosti, glavni bulevar grada najrizičnija ulica. Grad i njegovi prostori bili su oruđe kroz koje je rat nastavljen. Proučavajući grad kao što je Sarajevo, nije moguće zanemariti ulogu sjećanja i ne razmišljati o tome kako je ovaj grad rezultat ekonomskih, političkih, kulturnih sila i borbi koje se, više nego bilo gdje drugdje, stvaraju na njegovim ulicama.