1

2

Ahmet mit

Memento za Istanbul

Prevela s turskoga: Maja Tutavac

Zagreb, 2013

3

U spomen na mojeg dragog prijatelja, Alija Tajsuna...

Juer sam te promatrao s brda, sveti Istanbule... Jahja Kemal

4

Bog je gledao kralja. Bio je to obred posveenja: dan za zahvalu, trenutak za nagradu, vrijeme za potovanje. Bog im je kao sveti dar dao ovu lijepu zemlju to se prua u more poput orlovske glave. Vjetar je arobnom snagom punio jedra njihovih brodova; zemlja je poput dobre rodilje pretvarala sjeme u slasne plodove; more im je postalo velikoduan vrt pun najukusnije ribe. Bog je uvao narod od nevolje, a sada je doao red na njega. Kralj je morao uiniti ono to se od njega zahtijevalo, ispuniti svoj dio pogodbe i odrati svoju rije. Pograbio je iroki, otri ma.

Bog je gledao kralja. Mali je prostor bio okupan mlijenoplavom svjetlou. Zrak je mirisao na more. Osjetio je vlanu svjeinu na irokom, poput plamena vrelom prostoru. Istu je svjeinu osjetio i bik koji je ekao kod rtvenika. ivotinja je zadrhtala itavim tijelom. Zadrhtala su i etiri ratnika koja su s naporom obuzdavala mladog bika. Korak iza bika, zadrhtao je i prorok, ali kralj nije zadrhtao. Nije se obazirao na nevidljivi dodir vjetra, ni na

svjeinu od koje mu se jeila koa. Podiui ma, polako se pribliio.

Bog je gledao kralja. Ovaj je stao pred njega i s potovanjem podignuo glavu. Pogled mu je zastao na trozupcu u Bojoj ruci. Na to strano oruje koje je jednim udarcem itavu zemlju poslalo na dno mora. Potovanje u njegovom srcu pretvorilo se u strah i brzo je odvratio pogled od Boga. Najednom je sve na trgu stalo: vjetar s mora, bik ija se crna koa bijesno trzala, vojnici koji su ga drali. Na trenutak se posvuda spustila zastraujua tiina. Prieka jo malo, ta e se tiina pretvoriti u vjeno prokletstvo, prieka li jo malo, naljutit e Boga. Morao je odmah poeti govoriti. Vie nije mogao ekati.

O, Posejdone, povikao je pokorno. O, boe mora, potresa i konja. O, sine Krona i Reje, brate Zeusa i Hada. O, najsnaniji od svih besmrtnika. O, besmrtni silnie! Primi tisuu pohvala, tisuu poasti, tisuu naklonosti!

Ti, koji nisi odvratio lice od nas. Ti, koji nas nisi napustio na naem putu iz Megare. Ti, koji si bio suputnik naoj sudbini. Svoj bijes nisi iskaljivao na nama. Nisi poslao oluje na nae brodove. Nisi okrenuo snanu prirodu protiv nas. Svoja si mora uinio podatnim, milostivim i dareljivim.

O, najslavniji od svih bogova, o, jedini gospodaru mora, o, zatitnie megarskih iseljenika. Bez tebe ne bismo pronali ovu zemlju na tri strane okruenu morem. Bez tebe ne bismo mogli sagraditi na mladi grad koji se na ovom plodnom tlu uzdie poput spomenika. Bez tebe ne bismo bili ni na zemlji ni na moru. Ti, koji nas voli poput svoje djece, ti, koji si se saalio nad nama, pokazao nam samilost, branio nas. Mi ti elimo pokazati svoju

5

zahvalnost prinosei ti ovog bika. Molim te, prihvati nau rtvu. Molim te, smiluj nam se, uvaj nas i nadgledaj i dalje, kao sto si to inio i dosad. Molim te, osiguraj nam i milost drugih bogova. Jer ti nas najvie voli. Jer ti si najmoniji. Jer ti si najpravedniji...

Kao da ne uje ove rijei, Bog je i dalje oima iz kojih je sukljao plamen gledao Bizu, kralja ove mlade zemlje. Kralja nije pogodilo to bezosjeajno dranje. Kleknuo je ne gubei ni zrno potovanja, elom dotaknuo zemlju i pozdravio ga. Zatim se polako podignuo i okrenuo prema crnom biku kojeg su etvorica vojnika jedva obuzdavali, poput ratnika sigurnog u svoju metu. Bik je najprije primijetio ma, a onda kralja koji mu se pribliavao. Sunce se od njegove uglaane povrine odbljeskivalo u oima ivotinje, kao glasnik nadolazee nesree. Nemiran zbog ueta koje ga je sapinjalo, bik je postao uznemiren. Htio je pobjei s tog malog trga na koji je sa svih strana prodirao miris mora, spasiti se spona i bljeska koji ga zasljepljuje. Pokuavao je izai iz tog kripca vukui za sobom vojnike, ali etiri mu ratnika to nisu dopustila: vrsto su stegnuli spone koje su drale snanu ivotinju.

Bog je gledao kralja Bizu. On se polako pribliio biku. Namirisavi kralja, bik se jo vie razljutio i poeo bijesno puhati kroz nos. Vojnicima je bilo sve tee obuzdavati ga. Prorok je ve poeo moliti, drei u ruci zdjelu u koju e prikupiti krv. Biza je stao pred velianstvenu, lijepu ivotinju, ali nije podigao ma i Bogu vlastitim rukama prinio bika, nego je s potovanjem pogledao svoju rtvu. I bik je upravio oi prema njemu. Napeto ga je promatrao, kao da se pita to e se dogoditi. Ba kao to Bog nije smio ekati, tako nije smjela ekati ni rtva. Kralj je ponovno stegnuo balak otrog, irokog maa. Koraknuo je prema biku. Zasjekao mu je maem grkljan. Bik se umirio dok je krv brizgala u zdjelu koju je drao prorok. No, ubrzo je ustuknuo u boli i htio svom snagom poskoiti naprijed. I pobjegao bi vukui za sobom etvoricu vojnika, trcajui krv uokolo sve dok ona ne bi potpuno istekla, ali snane ruke mu to opet nisu dopustile. ivotinja je ubrzo izgubila snagu. Najprije je klonula na drua koljena, a zatim se buno sruila postrance.

Bog je gledao kralja. No, kralj vie nije mario za Boga; oi su mu bile prikovane za bika kojeg je upravo ubio, valjda zbog krvi koja ga je poprskala ili zbog nekog iskonskog

nagona. U bikovim oima vie nije bilo bijesa, tek iznenaenje, ali i djeli tuge. Kralj nije alio zbog svog ina, u srcu je osjeao mir onoga koji je ispunio svoju dunost, ali ipak nikako nije mogao odvojiti pogled od rtvinih crnih oiju iji se sjaj gasio.

6

Zvijezda i polumjesec

rtvine crne oi gledale su Ataturka. Izgledao je kao da ima pedesetak godina; ruke su mu

bile ispruene prema gore, dlanovi okrenuti jedan prema drugome, a zglobovi povezani

najlonskim uetom. Stopala okrenuta jedno od drugoga bila su upravljena prema moru. Srebrna, duga, ravna kosa bila je rairena po mramoru na tlu, a ovratnik kone jakne boje duhana i be

koulja pocrnjeli su od sasuene krvi. Da mu donja eljust ureena finom, prosijedom bradom nije pala na prsa, mogao bih lako vidjeti iroki rez na grkljanu koji je vjerojatno uzrokovao ovjekovu

smrt. Iako sam mnogo puta vidio ovakve prizore, nije mi bilo ugodno promatrati le, zbog ranog

jutra ili injenice da sam poeo stariti. Okrenuo sam se prema moru koje je u daljini gubilo boju.

Dva putnika gradska trajekta, dva teka morska radnika, prola su tik pored mene

ostavljajui za sobom trake pjene na ljukajuem plavetnilu. Na Sarajburnuu je puhao povjetarac.

Mlijenoplava svjetlost. Zrak je mirisao na more. Iza nas, drvee u dnu palae odvojene asfaltnom cestom odavno je prestalo cvjetati. inilo mi se da se prisjeam lijepih starih dana, Istanbula mojeg

djetinjstva. Skice krajolika, nepotpuni zvukovi, djelii dogaaja... Ne, u mojem sjeanju nije oivio

nijedan trenutak. Odjednom sam na sebi osjetio teinu neijeg pogleda. Podigao sam glavu i naao se oi u oi s njime; s neba me promatrao blijedei polumjesec. Kaem da je blijedio, ali inilo se da

njegov obris svakog trena postaje sve jasniji, kao da ponovno izlazi. Bilo mi je hladno, zadrhtao sam; odvratio sam pogled od polumjeseca i podignuo ovratnik kaputa.

Je li ovo sluajnost?

Glas je lagano odjeknuo na malenom trgu i izgubio se u mrekanju mora. Pripadao je naem

nevaljalcu, Aliju; pogled mu je bio prikovan za Ataturkov bronani kip. Nije bilo jasno kome je uputio pitanje, no Zejnep je reagirala prije mene.

to je ovdje sluajnost?

S njezinog se lijepog lica vidjelo da se brine da nije sluajno propustila neki vaan detalj. Ali

je radio prijemnikom koji mu je krao u ruci pokazao Ataturkov spomenik.

Mislim na to da je rtva ostavljena ovako, pred kipom. Upitni je pogled okrenuo prema

meni. to mislite, inspektore, je li to sluajnost?

Odgovor na to nisam znao. Pribliio sam se kipu. Mustafa Kemal u civilnom odijelu, s

rukama na bokovima i pogledom na plavetnilu, utonuo je u duboke misli. Kad se nisam oglasio, Zejnep je nastavila raspravu: to hoe rei? Da su ovjeka rtvovali Ataturku?

Zato ne?, zauo se Alijev glas, miran kao da govori o svakidanjem dogaaju. U ovoj zemlji ima svakakvih luaka...

Imao je pravo, ali dosad nisam uo da je Mustafi Kemalu ikada prinijeta ljudska rtva.

Ne vjerujem, promrmljala je Zejnep vraajui se pregledu rtve, Mislim da je to sve sluajnost. Da je ubijeni bio rtvovan, ubili bi ga ovdje. Desnom rukom u plastinoj rukavici

7

pokazala je mramorno podnoje pod glavom lea. Nema mrlja krvi. Donijeli su ga ovdje nakon

to su ga ubili. Ne vjerujem da ovo ubojstvo ima veze s Ataturkom.

Ne znam... Ali je htio nastaviti raspravu, ali prekinula ga je sirena prolazeeg trajekta. Dok

se promukli zvuk broda koji je podsjeao na tuni krik neke drevne divlje ivotinje brzo gubio u

tiini jutra, zauo se Zejnepin glas: Ovdje ima neto. Pokuavala je izvui neki predmet iz

svezanih ruku trupla. Neto metalno... Evo, imam ga.

Zagledali smo se u okrugli komad metala izmeu Zejnepinog palca i kaiprsta.

To je novi, promrmljala je Zejnep. Izgleda kao antikni novi.

Ali je pokuao proitati natpis na njemu.

Na rubu je neki natpis, a u sredini neki obrisi... Ma to je to? Bez naoala nisam mogao vidjeti obrise na noviu koje je ak i Ali, nae oko sokolovo, teko razaznavao. Ba kad sam se

spremao iz unutarnjeg depa sakoa izvaditi naoale za blizinu, Zejnepino je objanjenje otklonilo

tu potrebu.

Nije li ovo zvijezda? A ovo je mjesec! Pogledala me razrogaenim oima. Da, mjesec, inspektore, a u sreditu mu je i zvijezda. Zastala je i promrmljala zaueno: Ba kao na naoj

zastavi.

8

Bizantion

Slika novia odraavala se na platnu na zidu bez prozora u mranom laboratoriju.

Promatrao sam zvijezdu u sreditu polumjeseca iji su krakovi bili okrenuti prema gore, koja je,

usprkos pomalo nejasnim rubovima, sjajila jednakom divotom ve tisuama godina. Na noviu je

jedna rije od devet slova obavijala mjesec i zvijezdu.

Koji je ovo jezik?, pokazivala je Zejnep rije na noviu s dugim ravnalom. Nije turski...

Moda je ruski.

Ne, rekao sam s pouzdanjem. Grki... To je grki alfabet.

Ali koji je stajao pored mene, okrenuo se i pogledao me, kao i Zejnep. Kako sam to znao?

Grku abecedu nauio sam u kui strike Dimitrija. Bio je sveenik u grkoj patrijariji. On i

njegova ena Sula ivjeli su na Balatu, u kui s dvoritem nasuprot nae. Nisu imali djece i ja sam u

njihovu kuu ulazio kad god sam htio. Imali su slikovnice iz Grke pa sam listajui njih nauio i

grku abecedu. Sada ipak mijeam slova, ali ovo mogu proitati.

A to onda ondje pie, inspektore?, znatieljno je upitala Zejnep. I dalje je promatrala

natpis urezan u noviu. Pribliio sam se platnu i pokazao slova.

To i vi moete proitati, pie Bizantion.

Ali je promrmljao zabrinutim glasom, kao da se nalazi pred nerjeivim problemom: To ima

veze s Bizantom?

I Zejnepine su se oi suzile i ispunile jednakim izrazom punim pitanja.

to je?, progunao sam. Nemojte mi rei da ne znate.

Na tu moju reakciju najprije nisu reagirali, ali kasnije su okrenuli poglede kao da su poinili

kljunu pogreku.

Stvarno ne znate? Nemojte, djeco! Bizantion, zaboga, Bizantion... To je prvotno ime

Istanbula, grada u kojem ivite.

Ali je skrivao svoj sram u dubokoj tiini, no Zejnep se pokuala obraniti: Nije li prvo ime

Istanbula bilo Konstantinopol?

Razoarano sam odmahnuo glavom.

Naravno da nije, prvo ime Istanbula bilo je Bizantion, ime Konstantinopol uzeo je stotinama godina poslije.

Iznenada se slika na platnu promijenila i pred oima nam se ukazala enska glava. Vidjela

se iz profila, kosa joj je bila skupljena na potiljku, a crte lica veoma naglaene. Ovo je bilo nalije kovanice. Ali je promijenio sliku da, izmeu ostalog, prekine moju prodiku o povijesti. Zaustio je da kae: A ova ena je bizantinij..., bizantij..., ali nije mogao izgovoriti rije. Opet je bubnuo

glupost. Ma, kako se ono kae, inspektore?

9

Bizantion, Ali! Bizantion! naglasio sam, napola u ali.

Aha, da, zahihotao se moj pomonik. Onda ova ena valjda mora biti bizantijska

princeza.

Nisam bio tako siguran u to. Nas smo troje neko vrijeme u tiini promatrali enu na platnu,

a onda sam rekao: Ne znam, i uputio se prema prekidau za svjetlo na zidu. to se toga tie, ja

znam koliko i vi. Najbolje je da razgovaramo s nekim strunjakom.

Slika antike ene izgubila se s platna kad je grubo fluorescentno svjetlo rasvijetlilo sobu. U

istom me trenutku zapahnuo lijepi miris koji nisam imao naviku susretati u laboratoriju. Bili su ondje. Miris je dolazio od blijedoljubiastih zumbula u jednostavnoj vazi na Zejnepinorn stolu.

Kakvo lijepo cvijee, promrmljao sam. Tko ga je donio?

Pitanje sam postavio Zejnep, ali vidio sam da je Ali pocrvenio. Zejnep je pak, odgovorila veoma mirno, ak i ponosno: Ali ga je donio, inspektore.

E, to je bilo veliko iznenaenje: da na neotesanac Ali donosi cvijee Zejnep, s kojom se

neprestano prepirao! Iznenaeno sam pogledao pomonika; crvenilo na njegovom licu je potamnjelo i odvratio je pogled od mojega. Htio sam se malo zadrati na tome, ali lopov je bio

toliko sladak onako posramljen da nisam imao srca.

Lijepo je, rekao sam i promijenio temu okrenuvi se prema Zejnep. Za ovaj nam sluaj

trebaju strunjaci. Povjesniari, znanstvenici koji se razumiju u kovanice, ljudi koji nam mogu

pomoi informacijama.

Bacam se u potragu, inspektore

I Ali je bio zadovoljan promjenom teme. Ponimo od strunjaka za kovanice, uzbueno se

pridruio razgovoru. Mora postojati veza izmeu mjeseca i zvijezde na onom noviu i injenice

da je tijelo ostavljeno pod Ataturkovim spomenikom.

I detalj za koji je zapeo moj pomonike je bio vaan. Mjesec i zvijezda otisnuti na noviu

prije vie tisua godina i Mustafa Kemal... Je li to bila neka politika poruka? Ubojica ili ubojice nisu bili obini ljudi, nego teroristi koji su ubojstvima htjeli postii svoje ciljeve? Ta mi se

mogunost nije inila veoma loginom. Do danas nijedna teroristika grupa, ljeviarska ili desniarska, nije koristila ovakvu metodu. Njihove bi operacije bile jasne i imale bi konkretne

ciljeve. Jasno, kad ih u tajnosti ne bi vodile obavjetajne organizacije. Nikada nisam radio u Odjelu

za terorizam, ali znao sam da obavjetajne organizacije upravljaju veinom teroristikih grupa.

Oho, itava je ekipa ovdje, okrenuo sam se zauvi efikov glas. Bistri narednik ekipe za oevid stajao je na pragu laboratorija i veselo nas promatrao. No, smjesta se uozbiljio kad je

primijetio kakvo teko ozraje ovdje vlada.

Ba sam vas traio, inspektore. Ustanovili smo identitet ubijenog.

E, to je bila dobra vijest.

Nali ste njegovu osobnu iskaznicu?

Priao je s vreicom za dokaze.

Nali smo njegov novanik, inspektore. Stotinu metara od mjesta ubojstva. Iskaznica je bila u njemu. Na cesti je bio i razbijeni mobitel.

Je li bio na istom mjestu kao i novanik?, upitao sam uzimajui vreicu.

Recimo da jest... Uz rub glavne ceste koja ide od Sarajburnua prema Eminonuu... Ispred

Palae koara Dijelovi mobitela bili su od novanika udaljeni tek desetak metara. Mora da su ih ubojice bacili kad su ostavili tijelo...

10

Iako sam znao to e rei, htio sam biti siguran: Kae ubojice. Kako moe biti siguran da

nije rije samo jednom poinitelju?

rtva je prenesena, inspektore. I sami znate da bi itavo mjesto izgledalo kao klaonica da joj

je ondje prerezan grkljan. A ono tijelo ne bi mogla nositi jedna osoba. Kao da se sjetio neeg

vanog, upitao je sa zanimanjem: Jeste li razgovarali s prolaznicima? Je li tko to vidio?

Budui da je Ali razgovarao s prolaznicima, on je i odgovorio na pitanje: Vojnici koji su bili

na strai u garnizonu na drugoj strani ceste nita nisu vidjeli. Ni straari u garai pokraj njega... Ni

pijanci s obale nita ne znaju. Ispitali smo sve koji su u to vrijeme noas bili na Sarajburnuu, ali

nitko nita nije vidio.

efik je tiho promrmljao, kao da objanjava samome sebi: Mora da su ubojice profesionalci. Oko kipa nije bilo nikakvih tragova.

efikove su me rijei ponovno podsjetile na mogunost da bi ovo ubojstvo moglo biti djelo neke obavjetajne organizacije. No, oni ne bi samo tako ostavljali poruke, osim ako nas, naravno,

nisu htjeli navesti na krivi put.

Dobro, ali zato Ataturkov kip?, ponovno je upitao tvrdoglavi Ali.

udno!, ree efik. Kao ni mi, on to nije mogao protumaiti. Zaista udno! eli li ubojica moda poslati kakvu poruku?

O tome bismo mogli satima raspravljati, ali inilo se da ne bismo doli do nekog zakljuka.

Pogotovo s podacima kojima smo trenutno raspolagali. Umjesto toga, sadraj vreice istresao sam na stol. Svi smo pogled upravili na novanik boje duhana i mobitel razlomljen napola.

Ba lijep novanik, Ali je zvuao gotovo veselo. Izgleda da je ubijeni bio bogat.

To ne znam, ree efik i pokae na novanice koje su ispale iz novanika. Ali volio je imati gotovine. U novaniku je tono 1225 lira.

To je privuklo Zejnepinu panju. Ubojica nije uzeo novac?

Ne vjerujem. Ne znam je li ovjek uza se imao vie novca, ali u novaniku je bilo 1225 lira.

Mene je vie od novca zanimao rtvin identitet. Dok sam vadio osobnu iz novanika,

dotiui dvama prstima desne ruke to manju povrinu iz straha da ne obriem otiske, Zejnep je

nastavila graditi teoriju: U tom sluaju, izgleda da ubojstvo nije motivirano novcem... Inae bi

ubojica uzeo sav novac.

Tako se ini...

Nitko se nije obazirao na efikove posljednje rijei. Svo smo troje pozorno promatrali osobnu iskaznicu meu mojim prstima. ovjekova je prosijeda kosa na fotografiji s iskaznice bila kraa, ali on je bez imalo sumnje sliio naoj rtvi. Ime mu je bilo Neddet, a prezime Denizel.

Rodio se 12. kolovoza 1959. godine u Istanbulu. U rubrici brano stanje pisalo je neoenjen.

ovjek je sveuilini profesor.

Vidjevi da su nam se pogledi ponovno okupili na njemu, efik je pokazao vizitku koja je ispala iz novanika.

Pie ondje: dr. Neddet Denizel. Povjesniar umjetnosti - arheolog.

Vizitka koju je pokazao eik nimalo nije liila skromnim vizitkama sveuilinih profesora. I

prije nego to bi je ovjek dodirnuo, bilo je jasno da je otisnuta na skupom papiru.

No, Alijevu je panju zaokupilo rtvino zanimanje, ne vizitka.

Arheolog, ha! Oito se rtva bavila onim vaim Bizantionom, inspektore.

Onda je prvo mjesto koje moramo posjetiti njegova kua, sloio sam se. Tako emo

ujedno saznati vie o Neddetu Denizelu i Bizantionu.

11

Bizantionu?, iznenadio se efik. A to je Bizantion?

Ali je kolegu odmjerio prezrivim pogledom.

Ne zna, zar ne, efie? Sramota... Sram te bilo! Bizantion je prvo ime grada u kojem ivi.

efik je zbunjeno pokuavao shvatiti to se zbiva, ali Zejnep mu je priskoila u pomo: Na onom noviu kojeg smo pronali u aci ubijenog pisalo je Bizantion...

12

Samatja

Kua ija se adresa nalazila na rtvinoj vizitki bila je u Samatji, na padinama posljednjeg od sedam brda Istanbula. Samatja mi je uvijek bila draga, iako ne koliko Balat na kojem sam ivio. Bila

je ona jedna od izvornih etvrti koje su Istanbul inile Istanbulom. U toj je lijepoj etvrti nekada

ivjelo mnogo vie armenskog stanovnitva. Ponekad, kad poelimo piti rakiju negdje izvan Tatavle, Evgenija i ja doemo ovamo. Evgenija je ovu etvrt nazivala Psammatia. To joj je bilo grko ime. Navodno je znailo pjeano, pjeanik. Meni pak, na spomen Samatje na pamet padaju kamene kue iji krovovi miriu na sunce, a prozori na more, stare crkve, damije, uske ulice,

krmice u uskim ulicama, prigradski vlakovi koji svakog dana bez prestanka prevoze tisue

Istanbulana meu tisuama godina starim zidinama. Ali Samatja je, kao i Balat, umorna, stara, oronula. Zato nisam oekivao da bi drvena dvokatnica ubijenog mogla biti ovako lijepa. Uli smo u

vrti, proavi izmeu dva razgranata stabla judia iji su njeni, ljubiasti cvjetovi visili nad

eljeznim vratima. Doekalo nas je stablo smokve velikog, savijenog debla koje se doimalo kao da

je ondje jo od vremena Bizanta. Na Vruini ve visokog sunca irio se teki miris koji je

nadraivao nosnice. Odnekud je dopiralo krijetanje svadljivih galebova, a iz stranje se ulice uzdizao zvuk djejeg smijeha. Ali je s divljenjem odmjerio zgradu, progutao slinu i promrmljao:

Kakva lijepa kua! Ima ak i vrt... Mora da arheolozi dobro zarauju.

Zejnep je bila nekoliko metara ispred Alija i gotovo je dola do vrata, ali nije propustila priliku da odgovori kolegi: Ili je ovjek u iskopinama naao pravo blago.

Moda su ga zbog toga, i ubili. Zato to nije bingo podijelio s prijateljima.

Nije mi bilo jasno ali li se Ali ili je ozbiljan.

Onda ispitajmo njegove kolege arheologe, odvrati Zejnep. No, osmijeh na njezinom licu

pokazivao je da je sve to govorila u ali. tovie, istraimo sve to svaki od njih posjeduje.

Ne znam postoji li blago ili ne, ali mislim da emo biti prisiljeni uiniti sve to.

Moje su rijei izbrisale osmijeh sa Zejnepinog lica, a Ali je odvojio pogled s crvenih pelargonija i okrenuo ga prema meni. Dolo je vrijeme da se uozbiljimo.

Zaustio sam da kaem: Hajde, uimo, kad mi je zazvonio mobitel. Pomalo sam se

zabrinuo ugledavi Evgenijino ime na zaslonu.

Samo malo, djeco, rekao sam i udaljio se. Javio sam se kad sam doao pod cvijee

razgranatog judia koje je visjelo u grozdovima.

Zdravo, Evgenija...

Zdravo, Nevzate...

Kako si?

Dobro... Dobro...

13

Ne, nije bila dobro. Nije mogla biti jer je te veeri po prvi put trebala doi k meni. Po prvi bi put dola u kuu u kojoj ivim, sa mnom udisala isti zrak i ondje se prvi put susrela s mojim

duhovima, bolima i alosti. Bila je napeta jer sam pustio da proteknu godine prije negoli sam je

pozvao k sebi, a sam sm bez poziva dolazio k njoj, u njezinu gostionicu, meu njezine prijatelje, ak i u njezinu grku zajednicu. No, kad je doao red na mene, moja je strpljiva Evgenija uvijek

nailazila na prepreku, emocionalnu barikadu, zid premazan alou, udaljenost u kalupu od boli. Naviknula se na to, nije to ni spominjala, a kamoli o tome otvoreno govorila. Valjda joj se zbog toga, kad sam je pozvao k sebi, na licu vie odrazio nemir, nego srea.

Jesi li siguran?, upitala me. Nevzate, jesi li siguran u to?

Siguran sam, rekao sam nabirui obrve. Naravno da sam siguran. Zar bih te pozvao da

nisam?

Jesam li zaista bio siguran? Zapravo nisam znao, ali morao sam biti. Koliko bi ovo moglo ovako trajati? Evgenija je bila moja najbolja prijateljica, najpouzdanija osoba u mom ivotu, a to je najvanije, ena koju sam volio... A Guzide i Ajsun? ena i ki koje sam izgubio? Da, njihovi

duhovi, tragovi, stvari, mirisi, glasovi koje i dalje ujem meu zidovima svoje kue... Istina, jo sam

ivio s uspomenom na njih, ali Guzide i Ajsun su umrle. To je bila injenica, koliko god je teko

bilo prihvatiti i napokon se odvojiti od njih. Nazvao je sudbinom, prokletstvom, loom kobi ili

kako god, ona mi je strana eksplozija uzela enu i ker. Ali ivot je tekao dalje. ovjek se i ne

htijui susretao s drugima i osjeao ljubav prema njima. Ta ljubav nije mogla oslabiti vezu s

mrtvima. Znao sam da varam samoga sebe slaui se s tim. ivot je davao prednost ivima. Slike,

glasovi, mirisi, uspomene i tragovi mrtvih polako bi se izbrisali. Boljelo je, ali ini se da drugog naina nije bilo. ovjek nije bio veoma odano bie. Vano je bilo ne zaboraviti mrtve u potpunosti,

u sebi zadrati djeli njihovog duha, uvjeriti se da oni ive u vaem srcu. Kaem uvjeriti se jer bi se uslijed potresnih dogaaja tragovi duha i slike vaih voljenih ivih polako izbrisali iz vaeg

pamenja, a s vremenom biste se teko prisjeali ak i njihovih lica. I koliko god esto si ponavljao

suprotno, to je bila bolna istina. A njoj nije dugo trebalo da me dobije u ake. Nisam joj se mogao dugo odupirati. Stigao sam pred raskre i predao joj se. Na tom me raskru ekala Evgenija. Uz

njezinu sam pomo ustao i ponovno nauio stajati i hodati sa svojim bolima. Pokuao sam biti

jedan od onih normalnih ljudi, ako tako neto i postoji. A kako bih Evgeniji pokazao zahvalnost, uinio sam ono to sam zapravo trebao uiniti prije mnogo godina, pozvao sam je k sebi. Pristala je

nakon dugog oklijevanja, ali nije se mogla rijeiti napetosti. Bojala se da bih se u svakom trenutku mogao predomisliti ili ju nekako povrijediti. Zato je njezin glas s druge strane ice bio napet i

nemiran. Morao sam je umiriti.

to je?, rekao sam poprimajui smirujui ton glasa. Nee mi valjda rei da veeras nee

doi?

Ne, Nevzate, misli da bih to uinila? Napetosti je nestalo. Nego, mislila sam da donesem

onih jela koje voli...

Ulogu sam odigrao majstorski.

Ne, Evgenija. Dogovorili smo se da veeras nita nee pripremati. Sve u ja srediti...

U redu onda. Opustila se, uspio sam je smiriti, ali sumnjao sam da samoga sebe nisam uvjerio. Evgenija je zapitala u sali: A to e sve biti na stolu?

Jela koja u ivotu nisi vidjela..., nastavio sam razmetljivo. Ne bih se iznenadio da mi

ponudi posao u gostionici kad ih kua.

Zahihotala se.

14

Nudim ti to i bez kuanja, Nevzate. Pusti vie te ubojice i zlikovce. Uozbiljila se i zvuala

je kao da me preklinje. Ozbiljno ti govorim. Zato ne ode u mirovinu i ne doe raditi u Tatavlu?

Tu je ponudu ponavljala po tko zna koji put, premda je mala da je znala da je nikada ne bih prihvatio. Nisam pokazao nezadovoljstvo.

Ne moe tako zapoljavati na crno. elim svoj sindikat i osiguranje. A to je jo vanije,

elim dobru plau. Veu od one koju mi daje drava...

Prihvaam sve, ree prihvativi igru. A moda se i nije igrala. Moda je bila iskrena kao i

uvijek. Nastavila je s uvjerenjem: Samo doi raditi kod nas.

Nisam dopustio da se raznjei, nasmijao sam se kako bi shvatila da njezine rijei shvaam

kao igru.

Razmislit u, a ti provjeri vjetine ovjeka kojeg eli zaposliti. Zar se kuhari zapoljavaju

na nevieno?

Evgenija se nije nasmijala, glas joj je i dalje bio osjeajan.

Kad je rije o tebi, nita ne moram znati.

Trebao sam rei: Ni ja nita ne moram znati kad je rije o tebi, Evgenija., ali nisam mogao.

Trebao sam se iskupiti barem s nekoliko lijepih rijei, ali nisam mogao. Pogled mi je pao na Zejnep

i Alija koji su me ekali kod otvorenih vrata.

Zadovoljio sam se s time to sam Evgeniji rekao: Hvala. Lijepo je biti tako prihvaen... Nego, nemoj kasniti veeras, u redu? Pazi, oekujem te u osam.

Neu kasniti, kod tebe sam u osam.

Nisam osjetio ni trunke uvrijeenosti; glas joj je bio mekan poput proljetnog povjetarca na

mom elu i siguran poput zidina za naim leima koje su tisuama godina titile ovaj grad. No,

kad sam poklopio i uputio se prema vratima kue, iz nekog sam razloga u sebi samom osjetio

duboku ljutnju.

15

Kralj Biza

Premda je vrt bio osunan, unutranjost kue bila je mrana. Na pragu nas je doekala

svjeina koja je mirisala na lavandu. Mora da je ubijeni, Neddet Denizel, odluio lavandom

otklanjati miris plijesni koja se zbog vlage nakupljala u kuama uz obalu. Glas smo zauli kad smo

proli mrani hodnik i uputili se prema poluotvorenim vratima kroz koja je prodiralo sunevo

svjetlo.

Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro doli u moju palau...

Bio je to udan, promukao glas. Svo smo troje posegnuli za orujem. Nikoga nije trebalo biti

kod kue. Prema onome to smo doznali, ubijeni je ivio sam, a najblia rodbina mu je bila u Ankari. Naslonili smo se na mrani zid hodnika i neujnim se koracima pribliili vratima. Stigli

pred njih i ponovno zauli glas:

Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro doli u moju palau...

Svo smo se troje pogledali. Znakovima sam Aliju odredio da gurne vrata, a Zejnep da nas titi odostraga. Ali je brzo odgurnuo vrata, a ja sam pitolj upravio prema mjestu u osvijetljenom

dnevnom boravku odakle je dopirao glas. Svjetlo me zaslijepilo, ali ipak sam povikao:

Stoj, policija!

Glas se ponovno zauo i ponovio je iste rijei ne pokazujui ni najmanji znak straha.

Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro doli u moju palau...

Poeo sam se smijati kad su mi se oi naviknule na svjetlo; na mjestu prema kojem sam

uperio pitolj, u velikom kavezu, sivi papagaj crvenog repa ponovio je svoj refren:

Zdravo... Ja sam kralj Biza... Dobro doli u moju palau...

I Ali i Zejnep koji su za mnom uli u dnevni boravak prasnuli su u smijeh. Oputanje ivaca

koje slijedi napetost.

To je znai, na poznati kralj, pribrao se Ali. Sad moemo saznati sve to se dogodilo tisuama godina prije.

Zejnep je bocnula kolegu spremajui pitolj: Pitaj ga i za onaj mjesec i zvijezdu... Ionako te

zanimalo zato su Grci koristili taj simbol.

Imam bolju ideju, Ali se pribliio kavezu i naklonio s potovanjem, kao da je pred njim

pravi vladar.

Moni kralju, biste li nam rekli: tko je ubio Neddeta?

Kralj Biza se uzetao po preki. No, umjesto da odgovori, odluio je ponoviti pitanje:

Tko je ubio Neddeta? Tko je ubio Neddeta?

Dok se Zejnep hihotala, Ali je uzeo ispranjenu posudu pred kavezom, napunio je hranom

koja je bila odmah u blizini i tako napravio neto mnogo korisnije.

16

Ne znamo, Ekselencijo. Nadali smo se da ete nam vi rei neto o tome.

Biza je uzbueno zamahnuo krilima vidjevi da mu je u zdjelicu hranu stavio njemu potpuno nepoznati ovjek. Nadali smo se da ete nam vi rei... Nadali smo se da ete nam vi rei.

Promatrajui Alijev razgovor s pticom, Zejnep si je promrmljala u bradu:

Samo bi arheologu na pamet palo nazvati papagaja Biza.

No, ree na nestani Ali nastavljajui sa alom, kralj Biza nam nema namjeru pomoi.

Papagaj koji je ve poeo jesti hranu iz posude, na trenutak je zastao i, moda u znak

zahvale, ponovio:

Nema namjeru pomoi.

Da, inspektore, Ali je shvatio da od ptice nee imati neke koristi i okrenuo se prema meni.

Bojim se da smo preputeni samima sebi.

Tako smo se zajedno sami bacili na pregled osunanog dnevnog boravka. Smei naslonjai,

ugodan kau, televizor irokog ekrana, pokraj njega crni zvuni sistem, na lijevoj strani CD-i, drveni ormari visoki oko jednog metra poredani du suprotnog zida. Moju su panju privukle

gravure na zidovima. Bilo ih je sedam. Najprije sam pogledao gravure pokraj ulaznih vrata. Na prvoj je bila prikazana sveana povorka na Sarajburnuu, pred Sultanskim kioskom. Sultan je u

svom sjaju sjedio na prijestolju, a uz njega su u udnoj odjei stajali dravni slubenici , visoki

dunosnici iz palae i janjiari. Na sljedeoj gravuri bio je Konstantinov stup, a pod povijesnim stupom gradsko stanovnitvo koje sjedi, stoji ili se bezbrino ee... Slijeva se pak, na zidu s

prozorom pokrivenim blijedoplavim zavjesama, vidio najmonumentalniji hram ne samo u ovom gradu, nego moda i na cijelom svijetu, Aja Sofija. Aja Sofija, koju smo najprije iz crkve pretvorili u damiju, a onda u muzej. Svetite koje je kao hram sluilo djeci dviju vjera. Siluete ljudi u njezinom

dvoritu... Nepoznate rase, nacije, vjere. Na gravuri odmah pokraj druga predivna bogomolja... Simbol osvajanja, Fatihova damija1. Umjetnik ju je prikazao izvana, ba kao i Aju Sofiju. U

dvoritu, moji sugraani od prije nekoliko stotina godina koji uzimaju abdest, pripremaju se za

namaz i meusobno raspravljaju o tko zna emu... Gravura na zidu prijeko nije prikazivala hram, nego velianstveno prebivalite osmanske dinastije: palau Topkapi. Umjetnik ju je naslikao s

mjesta na kojem je danas trnica Sali. Palaa Topkapi podsjeala je na arobnu galiju koja s kulama,

kupolama i dimnjacima plovi bajkovitim morem. Na gravuri slijeva se pak uzdizalo remek-djelo graditelja Sinana, damija Sulejmanija. Usprkos svoj velianstvenosti damije, njezina su se etiri

minareta iz dvorita prema nebu uzdizala usrdno, poput ruku oajnika. I jedina gravura pokraj vrata koja iz dnevnog boravka vode u sljedeu sobu... Utvrda Jedikule. Neki je ovjek pokraj vrata

odmah pred velianstvenim zidinama na leima nosio koaru s povrem iz vrta. Iza njega dvoje

bosonoge djece. Nije bilo jasno jesu li njegova ili su ondanja siroad Istanbula...

Neddet Denizel je bio vjetak, inspektore...

Ali je stajao pred ormarom podno gravure palae Topkapi, drei debeli plavi fascikl.

Pogledajte ove izvjetaje. Na svima je njegov potpis.

Pruio mi je fascikl. Imao je pravo, mnogo je odbora u kojima se nalazila i naa rtva

potpisalo mnoge izvjetaje.

Usto je bio i traeni vjetak, promrmljao sam. Pogledaj u koliko se izvjetaja spominje

njegovo ime.

U ovom su izvjetaju zaustavili gradnju hotela...

Htio sam pogledati papire koje mi je pokazao, ali sprijeio me Zejnepin glas:

1 Fatih (tur.) - Osvaja, nadimak sultana Mehmeta II., op.prev.

17

Inspektore, inspektore...

Dozivala je iz pokrajnje sobe. Kad je ta djevojka izala iz dnevnog boravka?

Doite ovamo!

Nije zvuala ni zabrinuto ni uzbueno, ali ne bi nas pozvala da nije pronala neto vano.

Bila je u kupaonici. Pokazala mi je komadi smekaste buke koji je drala na vrhu noia.

Mogue da su rtvu ubili ovdje, nastavila je dok smo se Ali i ja bavili komadiem buke

na noiu, Pogledajte, gore je buka medu ploicama bijela ili be, ali dolje je crvenkastosmea.

Mogue je da ju je obojila rtvina krv.

A to ako je ovjek oprao blatne hlae?, usprotivio se Ali. Ili ako je obojio koulju u

crveno? Ili, ne znam, ako je prljav?

Njegove su rijei bile logine, ali Zejnep je pokazala sredstvo za pranje poda:

Oprali su pod kupaonice tekuim deterdentom. Nisi li primijetio da sve mirie na

lavandu?

Sagnuo sam se i pogledao plastini spremnik deterdenta: na njemu je zaista pisalo da ima

miris lavande. Poeo sam vjerovati da je Zejnep u pravu, ali na je tvrdoglavac protestirao:

To ne dokazuje nita.

Boe, skoro su se opet poeli prepirati, ali sreom, Zejnep je skratila raspravu:

Vidjet emo, Ali. Dovoljno je da provjerimo u laboratoriju.

Usprkos pomirljivom tonu glasa, zapravo je i dalje bila sigurna da je njezina teorija ispravna. S druge strane, bilo bi dobro da jest jer bismo tako ustanovili mjesto ubojstva, a to bi bila dobra prilika da naemo otiske ubojica.

Kad emo biti sigurni, Zejnep?

Jako brzo, inspektore.

Dobro, ti uzmi uzorke buke, a mi emo pogledati dalje. Na izlasku sam primijetio da su

vrata sobe prijeko otvorena. Svjetlo iz kupaonice prodrlo je kroz vrata i osvjetljavalo je poster na zidu. Pribliio sam se posteru, a Ali me slijedio. Upalio sam svjetlo u sobi i susreo se s plavim oima Mustafe Kemala. Gledale su me uvrijeeno ispod crne ubare, kao da ele rei:

Ja nemam nikakve veze sa smru tog arheologa.

ovjek je bio Ataturkov oboavatelj, progunao je razoarano Ali. U tom je sluaju glupo da su Neddeta rtvovali Mustafi Kemalu...

Iako je otpoetka vjerovao u tu mogunost, osjetio sam se primoranim da svome pomoniku

ukaem na rupu u toj pretpostavci:

Zato bi bilo glupo, Ali? Moda je ovjek rtvovan ba zato to je volio Ataturka?

Nije se pobunio, ak je bio i zadovoljan jer sam ozbiljno shvatio njegovu prvotnu teoriju, ali kao to sam uvijek govorio, bilo je pogreno prerano donositi zakljuke. Pogledom sam obuhvatio

prostoriju. Mora da ju je Neddet koristio kao radnu sobu. Stol s raunalom, na zidu prekoputa

ugraene police za knjige... Priao sam stolu i otvorio ladicu na vrhu. Ali je pregledavao knjinicu

prekoputa. U ladici su bili dokumenti i fascikli slini onima koje smo nali u dnevnom boravku.

Teme vezane uz arheoloka nalazita i povijesne lokalitete. Otvorio sam drugu ladicu, a za pogled

mi je zapeo okvir za fotografije okrenut naopako pa sam ga okrenuo i pogledao. Na fotografiji se smijeila ena. ena kratke, kestenjaste kose, izraenih jagodica i izazovnih, pomalo ukoenih oiju

boje meda. Bilo je teko odrediti joj godine, mogla je imati trideset, ali i etrdeset, no u svakom

sluaju, bila je privlana. Jo vanije, na neki je udan nain djelovala poznato.

18

Lijepa je, ree Ali s odobravanjem. Ne naavi nita korisno u knjinici, priao mi je i

preko mog ramena gledao fotografiju. to mislite, inspektore, je li mu to biva djevojka?

Ne znam, saznat emo.

Izvadio sam fotografiju iz okvira i pogledao pojedinu; datum nije bio napisan, ali po tome to papir nije bio ut, a boje nisu izblijedile, dalo se zakljuiti da fotografija i nije nastala davno.

Pregledajmo ove ladice, moda ima jo fotografija.

I bilo ih je, u ladici na dnu pronali smo desetke fotografija na kojoj su rtva i lijepa ena

bademastih oiju bili zajedno, a jedna od njih nam je jasno pokazala u kakvom je odnosu bio na

par: bila je to ve pomalo izblijedjela vjenana fotografija. Neddet Denizel je preko ramena

prebacio jaknu crnog smokinga, a ljepotica je u bijeloj vjenanici izgledala poput labuda. Oboje su bili najmanje deset godina mlai, oboje su bili sretni, oboje su radosno gledali u objektiv.

Na osobnoj iskaznici rtve nije pisalo da je oenjen, moj se pomonik prisjetio vanog

detalja, Mislite li da su se razveli?

Mora da je bilo tako, ali bilo je oito da naa rtva nije zaboravila svoju bivu suprugu. Kad od mene nije dobio odgovor, znatieljni je Ali pokazao na dokument pokraj fotografija:

Pogledajte, inspektore, izgleda kao potvrda o vjenanju.

Imao je pravo, to je bila stara potvrda o vjenanju. Otvorio sam je2, a u njoj je uz imena ene i mukarca pod njihovim fotografijama, datum vjenanja i potpis matiara pisalo i mladenkino

djevojako prezime.

Lejla Barkin... ini mi se kao da sam ovo ime ve uo.

Moj je pomonik ponovio ime, kao da e mi to pomoi da se prisjetim:

Lejla Barkin, da, i meni nije strano. Nije li ona spisateljica?

Tko? Tko je spisateljica?

Zejnep je s vreicom za dokaze stajala na pragu i gledala nas.

Moj joj je pomonik pokazao fotografiju u okviru.

Ova je ena biva supruga ubijenog... Zove se Lejla Barkin.

Zejnep se pribliila i sa zanimanjem pogledala fotografiju, a zatim mene.

Nije spisateljica, inspektore, nego ravnateljica. Ravnateljica muzeja Topkapi. Sjetite se,

upoznali smo je kad smo prije dvije godine istraivali sumnjivu smrt jednog straara u muzeju.

2 U Turskoj se potvrda o vjenanju izdaje u obliku knjiice, op. prev.

19

Obnovljena ponuda

Podne je prolo kad smo stigli na Trg Sultanahmet, nakon to je Zejnep odnijela komadie

buke iz rtvine kupaonice u laboratorij na analizu. Budui da je muzej Topkapi bio zatvoren utorkom, nakon intenzivnog telefoniranja saznali smo kunu adresu Lejle Barkin. ivjela je u ulici

gdje se nalazila Mala Aja Sofija, na gornjem katu jedne dvokatnice.

Nekada je moja tetka adije ivjela u blizini Male Aje Sofije, u drvenoj kui. Odlazio bih k njoj za blagdane. Iz te kue imam tri uspomene: kupolu damije Male Aje Sofije, miris vanilije koji

se upio u naslonjae i najbolji puding na svijetu... Njezin je mu, tetak Munip, bio odlian ovjek.

Njihova ki Suhejla i ja bili smo nerazdvojni. Od njih bih dobio za blagdane najvie novca. Oboje su

odavno preminuli, poivali u miru. Roakinja Suhejla pak, ivi u Kanadi. Njihovu je kuu kupio

neki poduzetnik i pretvorio je u butik hotel.

Lejla Barkin je ivjela u jednoj od onih lijepih, sada ve tronih drvenih kua u Istanbulu.

Ve je na prvi pogled bilo jasno da je obnovljena kao i kua Neddeta Denizela. U prizemlju je bio

veliki darovni duan. Na drugi smo kat stigli popevi se u bijelo obojanim eljeznim stubitem,

oito naknadno dodanim. Lejla Barkin je bila ba onakva kakvu sam je i zapamtio: sigurna u sebe,

hladna, distancirana ena. Kad je saznala tko smo, upitala nas je slubeno:

Izvolite, to trebate?

Bademaste su nas oi gledale kao da govore: Zato me ometate? Kosa joj vie nije bila kratka kao na fotografiji, dosezala joj je ramena, no ipak je bila lijepa. Ovako napeta bila je ak i

privlanija.

To je malo dua pria..., poeo sam s uvodom. Dalje emo razgovarati unutra...

Bila je neodluna, a kad nas je odmjerila od glave do pete, namrtila se i rekla: Oprostite, ali

trebali ste se prije dolaska najaviti. Zaposlena sam. udo je i da ste me zatekli kod kue. Moram

svakog dana biti u muzeju.

Imala je pravo, ali u istrazi ubojstva nije bilo uobiajeno ugovarati sastanak sa

osumnjienima.

I mi smo zaposleni, gospoo Lejla, glas mi je bio dovoljno autoritativan da osjeti da smo

ozbiljni, Nismo imali vremena ugovoriti sastanak. Mislio sam da e se naljutiti, no u oima joj se

pojavio izraz prepoznavanja. Odakle vas poznajem?

Znai da joj pamenje nije bilo slabo.

Doao sam u palau prije dvije godine. Radi istrage. Jedan je straar pao sa zidina. Sumnjali

smo u ubojstvo, ali poslije se ispostavilo da je to bila nesrea.

Tuno je odmahnula glavom.

20

inasi... Jadnik je imao dvoje djece. Bilo je to tragino. Pomaknula se u stranu i rukom

pokazala unutra: Izvolite... Izvolite, gospodine Nevzate... Nasmijeila se. Nevzat, zar ne? Glavni

inspektor Nevzat.

Je li se to led meu nama topio?

Svaka ast, gospodo Lejla, rekao sam uavi kroz predsoblje u prostrani dnevni boravak.

Mislio sam da se neete sjetiti.

Stala je nasred dnevnog boravka obasjanog popodnevnim suncem. Svjetlo koje je prodiralo kroz iroki prozor njezinoj je kestenjastoj kosi mijenjalo boju u medenu, boju njezinih oiju.

Kad morate raditi u golemom muzeju, morate imati dobro pamenje. Toliko je detalja... Sve

ih morate znati. Nego..., upitni je pogled okrenula prema pristalom licu mog pomonika. A vi

ste?

Ali, progunao je na mrzovoljno. Inspektor Ali.

Nije joj ak ni pruio ruku. Lejla se pak, nije obazirala na njegovu neuljudnost.

Zdravo, ree samo. Zatim pokae na svjetlosmei kau izmeu dviju amfora. Sjednite,

molim vas.

Kau na koji smo sjeli gledao je na sivu kupolu damije iza irokog prozora. Vidjevi da ne

mogu odvojiti pogled od damije...

Mala Aja Sofija, promrmljala je. To je stara bogomolja. Veoma stara, vie od tisuu petsto

godina...

Ali nije shvatio pa je upitao pokazujui na kupolu koja je sjala na suncu: Znai, ono je

damija ili crkva?

Zapravo je izgraena kao crkva. Crkva sv. Sra i Baha. Dao ju je sagraditi car Justinijan koji

je rekonstruirao ovaj grad... Deset godina prije Aje Sofije. Postoji i zanimljiva pria o njezinoj

izgradnji. Car Justinijan je htio dati ubiti starog cara Anastazija kojeg je smatrao neprijateljem. Meutim, jedne su mu se noi u snu prikazali sveci po imenu Sr i Bah. Rekli su mu da se ne mora

brinuti i da odustane od atentata. I Justinijan je shvatio da grijei pa je odustao od namjere da ubije

staroga cara. Ovu je crkvu dao sagraditi u znak zahvale dvojici svetaca koji su ga upozorili. Crkva je u doba Osmanlija pretvorena u damiju. A budui da je nalikovala na Aju Sofiju, preimenovana

je u Malu Aju Sofiju...

Ovu sam priu o damiji uo jo u djetinjstvu od pokojnog tetka Munipa. Ali nisam joj to rekao.

Lijepa je to pria. Mora da je zanimljivo ivjeti nasuprot takvog svetita.

Okruglo joj je lice poprimilo sarkastini izraz.

Prethodni je mujezin imao straan glas. Pet puta dnevno mrcvario je i ezan i nas. Sva srea,

nisu ga dugo zadrali, a na njegovo je mjesto doao efendija akir koji ima divan glas. Glas koji je

dostojan svetita starog tisuu petsto godina.

I dalje je stajala, a kad mi nismo odgovorili, uozbiljila se osjeajui da se zabrbljala.

Nego, kako vam mogu pomoi?

Zato ne sjednete? rekao sam njeno. Bilo bi bolje da niste na nogama.

Zato? to se dogodilo?

Neddet Denizel... Va bivi suprug...

Stisnula je oi i izgledala zabrinuto.

Da? to se dogodilo Neddetu?

Moj joj je pomonik na pitanje odgovorio pitanjem:

21

Jeste li ga viali?

Naravno, prijatelj mi je. to se dogodilo Neddetu?

Ali nije odgovorio, a nije to dopustio ni meni.

Kad ste ga posljednji put vidjeli?

Lejlino se lice zarumenilo, a brada joj se poela tresti od nervoze.

Zato me to pitate? Je li se Neddetu neto dogodilo?

Priopiti ljudima smrt blinjih bio je najneugodniji posao na svijetu, ali sve bi moglo postati

jo gore kad bih ga prepustio svom pomoniku.

Pronaen je mrtav..., promrmljao sam.

ula je to sam rekao, ali nije shvatila.

to?

Da, naalost, gospodin Neddet je Jutros pronaen mrtav.

Ljutnja je nestala s njezinog lica, ramena su joj pala, a ona se sruila u naslonja pred kojim je

stajala.

Jeste li sigurni? Piljila je u nas i pokuavala shvatiti. Je li mogue da ste se prevarili?

Njezina se alost inila iskrenom. Moda ni ona nije zaboravila Neddeta? Dok sam o tome

razmiljao, moj je pomonik, kojeg se njezino stanje nije nimalo dojmilo, saeo stvar s uobiajenim

nedostatkom takta:

Nema pogreke, gospoo. Va je bivi suprug pred jutro pronaen mrtav na Sarajburnuu.

Lejlina se alost pretvorila u iznenaenje.

Na Sarajburnuu?

Na Sarajburnuu... Kao i ja, Ali je pozorno promatrao enu i pokuavao procijeniti njezine

reakcije. Na stotinjak metara iza muzeja Topkapi, to jest vaeg radnog mjesta...

Lejla neko vrijeme nije znala to bi rekla. Pomislio sam da e zaplakati, ali nije. Pribrala se

bre nego to sam oekivao.

A kako? Kako se to dogodilo?

Moj pomonik mirno je promrmljao:

Ubijen je. Netko mu je prerezao grkljan.

Lejla se na trenutak namrtila, to je sve. Zatim je unatrag zabacila kestenjastu kosu koja joj je

pala na desno oko.

Tko? Glas joj je bio miran, gotovo koliko i Alijev. Tko je to uinio?

Ne znamo. Nadali smo se da vi neto znate.

Ja? Polako se povukla unazad i naslonila se u naslonja, kao da uplovljava u sigurnu luku.

Kako bih ja mogla ita znati?

Kad se ona povukla unazad, ja sam se nagnuo prema naprijed.

Sluajte, gospoo, ovo ne nalikuje jednostavnom ubojstvu. Imamo posla s profesionalnim ubojicama. Kaete li nam sve to znate o Neddetu Denizelu, lake emo ih uloviti.

Stresla se kao da sam od nje traio neto jako teko.

elim pomoi, naravno, ali od Neddeta sam se razvela prije pet godina...

Rekli ste da ste ga viali!

I jesam..., zastala je kao da se sjetila neeg vanog. Zatim je oborila pogled i nastavila, kao

da ne eli s nama podijeliti to god da joj je palo na pamet. Viala sam ga, ali nisam znala im se

bavi i s kim radi.

22

Kad ste ga posljednji put vidjeli?, ponovio je Ali svoje prvo pitanje. Izgleda da je on i

dalje gajio osjeaje prema vama. U njegovim smo ladicama nali vae fotografije.

Lice joj je palo.

Samo bi Neddet mogao znati je li ili nije gajio osjeaje prema meni. Ali prirodno je da ima moje fotografije. I ja imam njegove.

Dakle, vi niste prekinuli emocionalne veze...

Odluno je odmahnula glavom.

To je gotovo. Neddet mi je bio samo stari prijatelj.

U redu, ree Ali eui bradu. Ali jo mi niste odgovorili na pitanje.

Lejla ga je ljutito pogledala.

Na koje pitanje?

Koje drugo? Ono o tome kad ste posljednji put vidjeli Neddeta. Pitao sam vas dvaput, a vi

izbjegavate odgovor.

Izgledalo je kao da je moj pomonik optuuje. Pomislio sam da e se razljutiti, ali ostala je mirna.

Ispriavam se, zbunjena sam. Neddeta sam posljednji put vidjela u nedjelju naveer.

Gdje ste ga vidjeli?

U restoranu u Palai koara.

U Palai koara?, upitali smo Ali i ja uglas. Naa reakcija Lejli nije promaknula, ali nisam joj dao priliku da odgovori. Govorimo o onoj palai na Sarajburnuu, zar ne?

Da, mislim na nju. Onu koju je arhitekt Davut-aga sagradio po nalogu Murata III. i koja je obnovljena u vrijeme Mahmuda I. Nastavila je razdraljivo, poput uitelja koji pokuava objasniti

gradivo nezainteresiranim uenicima: Ili da vam bude jasnije, na povijesnu zgradu na desnoj

strani ceste koja sa Sarajburnua ide prema Sirkediju.

Uope me nije bilo briga to nas Lejla smatra neznalicama.

Dakle, rekao sam gledajui je u oi, veerali ste stotinu metara dalje od mjesta na kojem

smo nali Neddetovo tijelo?

Na licu joj se po prvi puta ukazala uznemirenost.

Tije... Tijelo ste nali ondje? Nervozno je prela u obranu: Neddet je odabrao Palau

koara. Da je bilo po mome, moda ne bih ni otila onamo. I veera je bila pogreka. Ionako smo se

posvaali.

Moj je budni promatra pomislio da smo doli do vane informacije.

Posvaali ste se? A zato?

Lejlina je reakcija bila otra: Sluajte, ja nisam ubila Neddeta. Tono je da sam se na njega

naljutila, ali ne bih mogla nikoga ubiti. Ne vjerujem da se problemi mogu rjeavati ubojstvom.

Vidjeli smo ve toliko ubojica koji su ubijali ljude kao da dave kokoi premda su tvrdili da

ubojstvo nije rjeenje pa te rijei nisu impresionirale ni mene ni mog pomonika. No, nije bilo

smisla u tome da enu naljutimo podiui joj napetost. Pogledom sam upozorio Alija da bude

pristojan i pokuao popraviti situaciju rekavi: Pogreno ste shvatili. Ne sumnjiimo vas za

ubojstvo. Samo elimo upoznati Neddeta. Kako bismo izradili ubojiin profil, moramo najprije dobro poznavati rtvu.

inilo se da je Lejlina ljutnja ugasnula.

Vi samo radite svoj posao, jasno, rekla je nastojei se smiriti. No morate shvatiti i mene.

Maloprije sam doznala za smrt ovjeka s kojim sam godinama ivjela.

23

Umjesto da glumi suosjeajnog policajca pa makar to bila i la, Ali je odabrao utnju, a ja

sam postao jo ljubazniji:

Ako elite, moemo doi poslije. Razmislite pa emo poslije razgovarati.

Blef mi je upalio, Lejla je odjednom postala susretljivija.

Ne, rekla je pomirljivo. Neu vas muiti jo jednim dolaskom ovamo. Dobro sam,

razgovarajmo. to ste me ono pitali?

Govorili ste o veeri kad ste se nali s Neddetom.

Lice joj je poprimilo gorki izraz, kao da se prisjeala tune uspomene.

Da, te veeri... 31. svibnja bila je godinjica naeg braka.

Eto jo jedne udne okolnosti. Proslavili su godinjicu propalog braka. Vidjevi moj izraz

lica, osjetila je potrebu da objasni:

Mislite da je glupo slaviti godinjicu propalog braka. Slaem se. Zapravo nikada nismo imali takvu proslavu. Da Neddet nije inzistirao, ne bih ni prihvatila njegov poziv. Rekao je:

'Vano je, molim te, uini mi to.' A ja sam pristala u ime svih onih neokaljanih uspomena. Nisam ak ni pitala gdje emo veerati. Neddet je doao po mene u muzej.

Radite i nedjeljom?

Lejlino se lice ozarilo nehajnim smijekom.

Ne uzimajte ozbiljno injenicu da sam danas kod kue. Bila bih u muzeju da mi naveer ne

dolaze gosti sa sveuilita. Kod nas nema zastoja, stalno radimo. itav dan, itavu no, itav

vikend... I opet nemamo dovoljno vremena. Za ljude posveene onoj palai odmor je slatki san.

Nego, Neddet je doao po mene pred Carska vrata. Doao je u svom crvenom sportskom autu.

'Ne sjedam u auto ako namjerava juriti', upozorila sam ga. Bio je lud za brzinom, nikad niste mogli biti sigurni s njim. 'Bez brige, ionako ne idemo daleko, rekao je i ja sam ula u auto. Nije

lagao, proli smo kroz park Gulhane i uli u Palau koara. Tada sam shvatila gdje emo veerati.

Odabrao je ono mjesto kako bi me razveselio, tonije, htio je stvoriti pogodnu atmosferu za ponudu

koju je imao za mene.

Promrmljao nam u ali:

Nije vas valjda opet zaprosio?

Lejla je porumenjela.

Neto slino, htio je da obnovimo nau vezu. A kako bih primala, za tu je priliku odabrao

povijesni lokalitet, ba kao to je uinio i kad me prvi put zaprosio. Budui da sam prvi put

pristala, mislio je da u pristati i sada.

Ali niste...

Naravno da nisam.

Zato?

U Lejlinim sam oima vidio da ju je moje pitanje zaudilo.

To jest, moete li nam objasniti zato?, morao sam rei. Ako vas nee rastuiti...

Nita me vie ne moe rastuiti, rekla je prekriivi ruke na prsima. Nisam pristala jer

Neddet vie nije bio ovjek za kojeg sam se prije udala.

Kakav je bio ovjek za kojeg ste se udali?

Bio je idealist. Predan. Bio je osoba koja bi za znanost dala i vlastiti ivot.

Dakle, kaete da se Neddet promijenio?

Itekako... Nestao je onaj arheolog koji je pokuavao ui u trag povijesti, u praini, pod

vrelim suncem, ne oekujui ni novia. Na njegovo mjesto doao je poslovni ovjek koji je sve na

24

to je mislio, to je doticao i im se bavio nastojao pretvoriti u novac. Prije mu je povijest bila

ivotni cilj, a sada je postala samo orue kojim bi se domogao bogatstva. Nisam mogla ivjeti s

takvim ovjekom. Da smo vezu ponovno zapoeli, ivot bi mi se pretvorio u pakao.

Izgledala je iskreno, ona hladnoa koju sam osjeao otkad smo uli u sobu potpuno je

nestala. Doimala se vie kao da otvara duu prijateljima, nego da ono to zna prisilno govori nepoznatim policajcima.

Ali, rekao sam nastojei ne pokvariti njezino raspoloenje, Neddet nije prihvatio

odbijanje.

Ako i nije, bio je pun razumijevanja. Tonije, tako je izgledao. Neddet je bio hladnokrvan. Vrlo je dobro znao sakriti osjeaje. Usto, bio je i vrlo strpljiv. Koliko god bili odluni i sigurni u ono

to govorite, ne bi vas pustio na miru sve dok ne bi poluio eljeni rezultat.

Poela je o Neddetu govoriti u prolom vremenu. Nije bilo uobiajeno da ljudi tako lako

prihvate gubitak voljene osobe.

Vi ste onda izazvali svau?, upitao je Ali iskoristivi priliku kad sam ja zastao. Budui da

je Neddet uspio ostati pribran...

Na Lejlinim je usnama zatitrao nestani smijeak.

Svaki ovjek ima svoju granicu, gospodine Ali, promrmljala je. I Neddet ju je imao.

Uutjela je. Da, ja sam zapoela svau. No, on ju je nastavio.

Moda bi nam rekla i bez pitanja, ali Ali nita nije preputao sluaju.

Biste li nam rekli to se dogodilo ako nije preosobno?

Lejla se namrtila. Osobno je, progunala je, a zatim se osmjehnula. Ali nije vano.

Zapravo je zaista jednostavno. Kad mi je Neddet predloio da opet budemo zajedno, smireno sam

mu rekla da mu ne vjerujem. 'Ne bih s tobom na kratko putovanje, a kamoli ti se vratila', rekla sam. Usto, nisam izgledala kao da se alim. Te sam mu rijei bacila u lice najotrije i najprezirnije to

sam mogla. Netko bi se drugi uvrijedio, prestao me nagovarati, moda ak i ustao od stola i otiao.

Neddet nije. 'Ima pravo. Grijeio sam, ali vie neu. Neu te razoarati, bit u dobar mu',

nabrajao je. Ali dobro sam ga poznavala. Nije se promijenio i ne bi. 'To nee ii. Imam svoj ivot i

nemoj mi ga remetiti', rekla sam. Nije shvatio. Pokuao me nagovoriti, bivajui, kako je on to mislio, njean. to se vie trudio djelovati milo, bivao je sve odvratniji. ivcirao me dok se tako

previjao i toga nije bio svjestan. Ipak sam bila uljudna i utjela. Sve dok nije spomenuo nae sretne

dane iz prolosti. Bio je tako laan, tako neiskren da sam ga zamolila da uuti. Nemojmo vie o

tome. Ali nije me posluao. Nastavio je govoriti skrivajui se iza naih najintimnijih uspomena.

'Ostavi barem nau prolost u miru', preklinjala sam ga. Nije me sluao. Upustio se u uzbueno prepriavanje naeg prvog susreta, kao da se meu nama nita nije dogodilo, kao da on nije bio

stvarni krivac za rastavu. Tad sam pobjesnila. 'Kako te nije sram spominjati to?!', povikala sam. Nisi li ti mene napustio? Kako moe sada ovo govoriti?' Ljudi za susjednim stolom su nas

gledali, ali nisam marila, stvari su izmaknule kontroli i bila sam potpuno bijesna. 'I jo hoe da

ponovno budemo zajedno?! Proklet bio dan kad sam te upoznala!', vikala sam. 'Dosta!' zagrmio je. Znai da je u njemu ipak preostao komadi ljudskosti. Znai da je jo imao dovoljno ponosa da ga

moje poniavanje uvrijedi. Nabio mi je na nos moj radoholizam, moju hladnou i opsjednutost

povijeu. 'Ti nisi ena, ti si robot, nisi slobodno bie, nego jadnica unitenog duha!', vikao je.

udno, to je on vie vikao, ja sam bila sve oputenija, a njegove rune rijei i uvrede bile su melem

za moju duu. Priekala sam da kae sve to je htio, to jest, da se ja smirim, a onda sam ustala. No,

prije odlaska sam uinila jo neto, da pokaem kako nisam jadnica slomljenog duha. Ispraznila sam au crnog vina na glavu svog biveg mua. Zatim sam odluno napustila restoran.

25

Premda je nastojala dogaaj prepriati ironiki, njezina je bol jo bila velika, rana svjea, a

glas joj je i dalje drhtao. Njezin je ego gorio u bijesu, kao da nije dobila vijest o Neddetovoj smrti,

kao da ovjeka koji joj je nanio bol uope nije postojao. Promatrajui je, teko mi je bilo odluiti je li

svog biveg mua mrzila ili ga je pak, i dalje voljela.

Zato vam se Neddet htio vratiti?

Alijevo je pitanje palo usred te kratke tiine. Lejla je nekoliko puta ljutito zatreptala kapcima

s dugim trepavicama.

Rekao je da me jo voli.

Je li vas volio?

Zastala je, inilo se kao da su joj se ovlaile oi.

Ne znam. Duboko je uzdahnula i slegnula ramenima. I ne elim znati. Odjednom su joj

iz oiju poele tei suze. Pokrila je lice rukama i poela tiho plakati. No to nije dugo trajalo i ona se

ponovno pretvorila u onu snanu ravnateljicu muzeja. Ispriavam se, nisam se mogla suzdrati.

Nije me briga za Neddetovu ljubav. To je bio njegov problem.

Sobom je zavladala teka tiina. Razmiljao sam kako da zaponem temu, no hvala Bogu, Ali

je ponovno pucao ravno u glavu:

Zato ste prije prekinuli?

to? to ste pitali?

Va prekid. Je li ga uzrokovala promjena u Neddetu?

Lice joj je postalo tuno, kao da se prisjetila loe uspomene.

Recimo. Pogled je hrabro uperila u Alija. Imao je aferu s mojom asistenticom. S

djevojkom petnaest godina mlaom od mene. Prisilila se na smijeak. Da, zaveo je moju asistenticu, kao da na svijetu nije bilo drugih ena.

Njezine su rijei upotpunjavale sliku. Sada smo bolje poznavali i rtvu i enu pred nama, ali

to nije bilo dovoljno.

Zanima me onaj prvi put, rekao sam ovaj put prekinuvi tiinu koja je jo tee nego prije zavladala sobom. Gdje vas je Neddet prvi put zaprosio? Rekli ste da je to bio neki povijesni

lokalitet.

Uznemirila se.

Neddet me i prvi puta zaprosio na Sarajburnuu.

U Palai koara?

Ne, u Posejdonovom hramu...

Suosjeajno se nasmijeila vidjevi nae prazne poglede.

Jasno, danas takvog hrama nema. Mi smo si nataknuli prstenje na mjestu na kojem

smatramo da se hram nalazio. Ali i jest, prije otprilike 2700 godina. Kad su prvi doseljenici iz Megare ustanovili prvi grad to jest, Bizantion, sagradili su hramove za obalne bogove. Jedan od tih hramova je sagraen i u ime Posejdona, boga mora...

uvi Bizantion, Alija je preplavio val znatielje.

Je li Neddet imao kakve veze s tim Bizantionom?

Doktorirao je na njemu. Bio je jedan od onih u Turskoj koji su tu temu najbolje poznavali.

Je li zato nazvao papagaja Biza?

Lejlino se lice odjednom ozarilo.

Upoznali ste Bizu? Misli da je ovjek. Slatka ptica, jako drueljubiva.

26

Tako je. Moj je pomonik po prvi put dijelio njezino miljenje. Divna ivotinja.

A kovanice?, upitao sam elei skratiti razgovor o papagaju. Je li se Neddet bavio

starim kovanicama?

Pogledala me kao da se pita odakle to znam. Bilo je mogue da smo naili na vaan trag pa

sam ustrajao na pitanju:

Je li radio na bizantinskim kovanicama?

Kovanice mu nisu bile pravo podruje specijalizacije, ali u posljednje vrijeme su ga poeli

zanimati antiki novii. Sakupljao ih je i imao bogatu kolekciju.

Jesu li mu moda u dlan stavili jedan od novia iz njegove kolekcije? To bi znailo da nas je naa istraga ipak dovela do neega.

Gdje je uvao tu kolekciju?, bacio sam se na to. Sigurno ju nije drao na nekom lako

dostupnom mjestu.

Ne znam, trebala bi biti u njegovoj kui...

U Neddetovoj kui nismo primijetili nita to bi sliilo sefu. Moda ga je postavio na neko

tajno mjesto. To je znailo da smo morali jo jednom otii onamo. Dok sam o tome razmiljao, Lejla

je sumnjiavo upitala: Zato vas zanimaju kovanice? Zato su antiki novii tako vani?

Dolo je vrijeme da stavimo karte na stol, a tako bismo dobili priliku promatrati njezinu

reakciju.

Uz tijelo smo pronali novi.

Nije izgledala zaueno. Suzila je oi i upitala: Kakav novi?

Na licu novia bili su mjesec i zvijezda i natpis Bizantion, a na naliju profil ene s kosom skupljenom unazad.

Bademaste su oi zasjajile, pokazujui da zna o emu govorim.

Bizantionski novi, promrmljala je, sigurna u sebe. Jedan od kovanica otisnutih u

rimskom razdoblju.

Poznajete taj novi?

Umjesto odgovora, ustala je iz naslonjaa i otvorila staklena vrata male knjinice na zidu sa

strane. Izvadila je poveliku knjigu. Umjesto da se vrati u naslonja, sjela je izmeu Alija i mene i

stavila knjigu na duguljasti stoli pred nama. Izvjebanim je prstima prelistala stranice od sjajnog papira. Sa stranica su nam poglede privlaili metalni novii poredani jedan uz drugog.

Ovaj?

Prstom je pokazivala lice novia kojeg smo pronali u rtvinoj aci, u gornjem desnom kutu na stranici. Nalije novia bilo je odmah pokraj.

Da, taj novi.

Je li bio originalan?

Ne znamo, rekao sam slijeui ramenima. To nam moe rei samo strunjak.

Mogu li ga vidjeti?

Jasno, ako doete u postaju, sa zadovoljstvom emo vam ga pokazati.

Pokazao sam profil na naliju novia u knjizi:

Tko je ova ena?

Boginja mjeseca, Hekata. Neki je poistovjeuju s Artemidom. Predaja kae da je Hekata

uvijek pomagala Bizantionu. Postoji ak i legenda o tome. Otac Aleksandra Velikog, Filip II., htjede osvojiti Bizantion. Svoju vojsku dovede u blizinu grada u tamnoj noi bez mjeseca i zvijezda. Cilj

27

mu je bio osvojiti grad nespreman za iznenadni napad. No, odjednom na nebu prasne svjetlo, ukau se zvijezde i postane svijetlo kao usred dana. Istog trena, na Hekatin znak, psi ponu

zavijati. itav se grad probudi i vidjevi vojsku Filipa II. poduzme mjere obrane. I Bizantion se te

noi spasi uz pomo Hekate, boginje mjeseca.

Ovaj mjesec i zvijezda..., zapoeo je Ali. I dalje je traio odgovor na pitanje koje ga je muilo otkad smo pronali kovanicu. Jesu li utemeljitelji grada Bizantiona bili Turci? Mislim, na

svoj su novac utiskivali mjesec i zvijezdu.

Turci? Lejlino je lice poprimilo podrugljiv izraz. Zaboga, gospodine Ali. Govorimo o razdoblju otprije 2700 godina. U to su vrijeme nai preci jo lutali stepama Srednje Azije.

Ne dobivi odgovor kojemu se nadao, Ali je postao nemiran.

Tko su onda ovi ljudi?

Grci...

Bio je to jo tei udarac. Duboko razoaranje prekrilo je njegovo lice.

Grci?

Da, Grci. Pokuala ga je utjeiti, kao da je zaista suosjeala s njim. No bez brige, nije jako

esto da se na nebu susretnu mjesec i zvijezda. Zato su i drugi narodi tisuama godina prije nas

ovaj neobini dogaaj preuzeli kao vlastiti simbol. I Sumerani su na primjer koristili mjesec i zvijezdu. Osim toga, kao to sam maloprije rekla, Hekata je bila starogrka boica mjeseca. I

mogue je da su stanovnici Bizantiona udrueni mjesec i zvijezdu smatrali svetima jer su vjerovali

da im je Hekata pomagala, ba kao i bog mora, Posejdon.

Ali nije bio uvjeren u to.

Prvi put ujem za tu priu s Grcima...

Lejla nije pokazala da ju je otvorena nepovjerljivost mog pomonika uvrijedila.

Ali tako je, gospodine Ali. Bizantion su ustanovili doseljenici iz grada Megare u Grkoj.

Pretpostavljamo 660. godine prije Krista. Bizantion je dobio ime po Bizi.

Kralju Bizi ije ime nosi onaj papagaj?, sa zanimanjem je upitao Ali. Stvarno, tko je taj

tip?

Kralj doseljenika iz Grke. Zapravo je legendarna linost. Kralj Biza se smatra prvim

ustanoviteljem ovoga grada.

Okrenula je stranicu i ukazala se druga kovanica. Na licu je bio ratnik s kacigom i bradom, a nad slikom je pisalo Byzas.

Ovaj ovjek. Jasno, ovo je samo priblian portret jer su ovu kovanicu iskovali Rimljani, otprilike 600 godina nakon ustanovljenja Bizantiona. Za vrijeme kralja Bize grad jo nije kovao svoj

novac. Bio je to malen grad.

Pokazala je crte na zidu koji je prikazivao granice palae Topkapi.

Granice mu nisu dosezale mnogo veu povrinu od one koju zauzima naa palaa.

Bizantion je narastao i pretvorio se u metropolu pod Rimljanima.

I ja sam poput Alija bio iznenaen. Premda sam znao da je prvotno ime grada u kojem sam

proveo itav ivot bilo Bizantion, o ovim detaljima nisam imao pojma. Nae je uenje prekinula

Lejla koja je ponovno sjela u naslonja i upitala:

Gdje je bila kovanica?

Uozbiljila se, ali sad se prestala izraavati slubeno, kao dravni zaposlenik. U njezinom je

pogledu bilo tuge pomijeane s dubokom zabrinutou.

Bila je u njegovoj aci... Pronali smo je u njegovoj aci.

28

Nije se zaudila, kimnula je glavom kao da zna o emu govorimo.

eli li ubojica neto poruiti kovanicom?, upitao sam je, htijui da mi kae sve to zna.

Znai li to novi u rtvinoj aci?

Nisam sigurna. Ponovno je rukom unatrag zaeljala kosu koja joj je pala na lice.

Protumaimo li stavljanje novca u ake umrloga prema grkoj mitologiji, moemo ak

pretpostaviti da su ubojice htjele Neddetu uiniti uslugu. Prema mitologiji, naime, novac na oima ili tijelu umrlih sluio je kako bi oni mogli prijei rijeku Aheront u podzemlju. Zli laar

Haron bi od umrlih dua uzimao novac za prijevoz preko rijeke, zato bi se on ostavljao na tijelima

umrlih. Ako Haron ne bi na umrlome pronaao novca, ne bi ih preveo prijeko i tako bi due zapele

u movari Hada, boga podzemlja.

Na Alijevom se zlovoljnom licu vidjelo da se uope ne slae s ovom idejom.

Mislim da ubojice djeluju prema mafijakim, a ne starogrkim tradicijama. Nema potrebe

da u ovo mijeamo povijest. Neddeta su ubili zbog novca, a novac su mu u ruci ostavili kao po- ruku.

Pretpostavka mog pomonika je mogla biti i tona, ali bilo je rano za ikakve zakljuke.

Dosta smo vam smetali, gospoo Lejla, rekao sam uglaeno, gotovo pokorno. I posljednje pitanje. Moramo znati to ste noas radili, radi izvjea.

Uvrijeeno nas je pogledala.

Ne mogu vjerovati, prigovorila je glasom punim ljutnje. Zaista me sumnjiite.

Ne, odmahnuo sam glavom. To je samo formalnost. Uope nemamo razloga sumnjati na vas.

Ovog je puta nisam uvjerio.

Nema veze, rekla je poprimivi nehajni ton. Noas sam bila kod kue. I rei u vam prije

negoli pitate, sa mnom je bio moj deko, Namik. Pokazala je na uokvirenu fotografiju na komodi i

dodala: Namik Karaman.

Ba kao i na fotografiji u kui Neddeta Denizela, gospoda Lejla se smijeila, ali ovaj je put

pokraj nje bio netko drugi: tamnoputi mukarac kovrave kose, ovjeenih brkova i oiju koje kao

da su se smijeile.

Ali je zapisao njegovo ime u notes i upitao poput ravnodunog slubenika koji obavlja formalnosti:

ime se bavi taj Namik Karaman?

Lejla je promrmljala s velikom sigurnou:

Kirurg je. Radi na Medicinskom fakultetu apa.

Dakle, nai emo ga u bolnici?

Na licu joj se vidjelo da se zabavlja.

Ne, nai ete ga u udruzi. Na Zejreku... Ali sada bi trebao biti na drugom sastanku. Trebao

je sudjelovati na okupljanju za ouvanje starih istanbulskih kua.

29

Kralj i polubog

Nismo mogli kod Lejle Barkin ekati da zavri sastanak Namika Karamana pa smo bespomoni napustili Malu Aju Sofiju. Provlaei se kroz i ne tako iroke ulice ovog povijesnog

dijela grada u kojem su neko bile sjajne palae, svete crkve i velianstveni spomenici, usmjerili

smo auto prema Sultanahmetu.

Turisti su se u grupama okupljali na velianstvenom rimskom Hipodromu, osmanskom Konjskom trgu i sadanjem Trgu Sultanahmet i znatieljno promatrali Zidni obelisk s kojeg su za

vrijeme Kriarskih ratova ukradene bronane ploe, Zmijski stup koji vie nije imao svoje tri glave i

Teodozijev obelisk koji je iz Egipta donio tko zna koji car.

Priu o Zmijskom stupu uo sam od majke. Donesen je iz Apolonovog hrama u Delfima. Za

ovaj se stup vjerovalo da je titio grad od zmija, korpiona, stonoga i svih vrsta tetoina. Meutim,

kad su neke neodgojene protuhe maevima odsjekli zmijske glave tetoine su napale grad. Majka bi mi priala ovakve zanimljive prie kako bi mi pobudila zanimanje za povijest. Glava jedne zmije

bila je u arheolokom muzeju i mi smo je otili vidjeti. Druga je glava bila u nekom muzeju u Engleskoj, a trea je naalost izgubljena. Ostavivi za sobom Zmijski stup koji je sada na mjestu

glava imao besmislene praznine i dva tisuljetna obeliska, proli smo izmeu turistikih autobusa i

Aje Sofije i spustili se prema parku Gulhane. Do Palae koara doli smo proavi lijepim puteljkom podno golemih platana u ijim su kronjama u ovo doba rode savijale gnijezda. No

konobari koji su svjedoili dogaaju u nedjelju naveer nisu doli. Umjesto da ondje gubimo

vrijeme, uputili smo se prema policijskog postaji kako bismo od Zejnep saznali za razvoj situacije. Ostavili smo poslijepodnevno sunce na mladim listovima starog stabla ljive u dvoritu postaje i

uli u laboratorij u koji njegovo svjetlo nikada nije navraalo. Zejnep je bila za raunalom. Gledala je u zaslon i u isto vrijeme zapisivala biljeke na papiru pred sobom. Toliko se zadubila u posao da

nije ni primijetila kad smo uli.

to je, Zejnep?, aljivo sam je zazvao. Kakva je to zamiljenost? Nemoj mi rei da si

rijeila sluaj!

Trznula se i odmaknula od raunala. Nasmijeila se vidjevi nas i pokuala je ustati sa

stolice. Dao sam joj znak da ostane sjediti.

Voljela bih da mogu, inspektore. Smijeila se pokazujui ravne zube. Teko je to bez vas.

Alija je kao i mene zanimalo to to njegova kolegica gleda na zaslonu.

I, to si to gledala?, upitao je pribliivi se raunalu. to si to navrljala? Je li ona tekuina

iz rtvine kue krv?

Zejnep se uozbiljila.

Ma ne, Ali, test je bio negativan. Uzorci na luminol nisu reagirali zeleno ili plavo. U tekuini nema krvi.

30

Zadovoljan to je imao pravo, Ali je promrmljao:

Znai da rtvu nisu ubili u kupaonici. A zato je onda tekuina potamnjela? Od ovjekovog

izmeta? Moda je Neddet bojio kosu.

Zejnep je hladno odgovorila:

Toliko ne znam. Ali sigurno je da nije krv.

Jesi li uzela uzorke s raznih mjesta?, pridruio sam se raspravi. Ako si ih sakupila s istog

mjesta, moda smo neto propustili.

U pravu ste, inspektore, ali uzorke sam uzela s raznih mjesta. Mislim da ubojstvo nije poinjeno ondje...

to je ovo?, razgovor je prekinulo Alijevo pitanje. Pogled je prikovao za Zejnepino

raunalo i mrmljao si u bradu: Kakav je ovo oblik?

Pribliio sam se i sam vidio: golemi crte koji je podsjeao na orlovsku glavu. Ali je piljio u orla i pokuavao razaznati o emu je rije. Zejnep je iskoristila stanku i upitala ga tajanstvenim

glasom: to ti misli?

to ja znam? Slii nekoj ptici. Tonije, ptijoj glavi. Je li to neto antiko?

Zejnep se zahihotala.

Da, antiko je... Neto staro tisuama godina... Potisnula je veselje i okrenula se prema

meni: to vi mislite, inspektore? Kakav je ovo crte?

Iskreno, ni ja nisam imao pojma. No, kad sam vidio obrise ptice i paralelne crtice, sjetio sam se da se tako oznaavaju i karte: dijelovi blie moru bili su bijeli, malo via mjesta bila su oznaena

tokama, a jo vii dijelovi gustim crtama.

Karta?

Bravo, inspektore. Da, karta. Topografska karta. Ali ega?

Kako da to znamo? Alijeva je frustracija bila oita. To bi moglo biti bilo koje mjesto.

Zejnepine su srnee, lagano naminkane oi odavale da se izvrsno zabavlja.

Ma daj, Ali! Odustaje? Radi u Odjelu za ubojstva, muni glavom...

Ali je htio munuti glavom, ali ba kao i njegovom naredniku, nita mu nije padalo na

pamet. Zejnep je shvatila da neemo pogoditi pa nam je pomogla:

Na kojem mi sluaju radimo?

Svjee sive stanice mog mladog pomonika pokrenule su se prije mojih.

O, Boe!, rekao je udarivi dlanom elo. Nije li to Sarajburnu?

Malo vie od toga. Zejnepin je glas bio pun strasti kao da predstavlja antiki grad koji je

sama otkrila. Bizantion i okolica. Grad ije ime pie na kovanici.

Pogledao sam crte izbliza, da, to je zaista bio vrh povijesnog poluotoka. I zaista je

nalikovao ptijoj glavi. Znatieljni je orao ispruio glavu iz golemog tijela europskog kontinenta i

promatrao je Bospor.

To je znailo da se Zejnep, dok smo mi bili s ravnateljicom muzeja Topkapi, nije muila

luminol-testom. Dovrila je posao i istraila Bizantion. Uzbueno je zapoela:

Bizantion je ustanovio netko po imenu Biza, inspektore...

Ali je prekriio ruke na prsima i sveznalaki klimnuo glavom.

Oh, to ve znamo. Kralj doseljenika iz Grke. Podrugljivo je nastavio dok ga je Zejnep

iznenaeno gledala: A Bizantion znai Bizin grad.

31

Zejnep je zaista djelovala pobijeeno; Ali je pak radosno uivao u svojoj drugoj pobjedi

dana.

Uzalud si se muila, draga Zejnep, nama je sve to rekla gospoa Lejla. Objasnila nam je sve

o tom kralju. Zar ne, inspektore?

Inspektor mu je bio kljuni svjedok, ali Zejnep koju sam ja poznavao nije lako odustajala.

Je li vam rekla i da je Biza bio polubog? I eto, ve je prela u protunapad. Je li vam rekla

da je bio Posejdonov sin? Ali, koji se ionako nije snalazio u ovakvim temama, nije znao to da kae. Naa je kriminalistica zavrila s njim, a onda se ozbiljna okrenula prema meni. Postoje razni

mitovi o ustanovljenju Bizantiona, inspektore.

Zapravo sam ve morao izai. Morao sam svratiti na Zejrek i razgovarati s ovjekom po

imenu Namik i odande stii kui. Bilo bi runo prema Evgeniji da zakasnim. No uvijek sam volio mitove, legende i prie o Istanbulu. tovie, ako su ti mitovi imali veze s naim sluajem, nikako ih

nisam smio zanemariti.

Ispriaj nam onda, da i mi znamo, rekao sam i smjestio se na jedan od stolaca za stolom. Moj kolega ostao je stajati podvijenog repa. Pokazao sam prazni stolac. Sjedni, Ali. Nije grijeh ne

znati, nego ne htjeti nauiti!

U pravu ste, inspektore.

Nije mislio da sam u pravu. Ni situacija mu se nije sviala, ali odluio je zasad utjeti jer nije

imao to rei. Bio sam siguran da e zgrabiti prvu priliku za revan. Ni Zejnep se ne bi drukije

ponijela. inilo mi se da sam napokon poeo shvaati taj odnos koji mi je u poetku bio udan i

zbog kojeg sam ponekad ak morao i intervenirati: oni su tako flertovali. Da, dok su se tako inatili, svaali i smijeno prepirali, obuzimalo ih je nekakvo uzbuenje i srea. I ja sam utio sve dok ne bi

pretjerali jer su nam te svae esto pomagale u istragama i omoguavale nam razliite poglede na

sluaj.

Vi ste sigurno uli prvu legendu. Zejnep je pogledom preletjela biljeke s papira i

nastavila: Narod grada Megare u staroj Grkoj pogodili su rat i siromatvo. Njihov kralj Biza pitao

je proroicu u Delfima to im je initi. 'Isplovite brodovima i naselite se nasuprot zemlje slijepih.' I oni su je posluali i doli nasuprot zemlje slijepih to jest, na dananji Sarajburnu.

Ali nije shvatio i isfrustrirano je progunao:

A gdje je ta zemlja slijepih?

Objasnio sam mu kako bi ostavio djevojku na miru.

Kadikoj, dragi Ali, Kadikoj. I ja znam ovaj dio prie. To je izraz kojim su kritizirali

doseljenike koji su se, umjesto na divno mjesto kao to je Sarajburnu, naselili na podruje u kojem

se nalazi Kadikoj. Njime su htjeli rei: Toliko ste slijepi da ne prepoznajete pravu ljepotu.

Ne samo ljepotu, inspektore, ponovno je rije preuzela Zejnep. Bizantion je bio i pogodan

za obranu jer je s tri strane bio okruen morem. Jasno, to ima i strateku vanost. Naplaivali su

porez brodovima koji su prolazili kroz Bospor.

Radije reci hara. Na je lopov to protumaio vlastitim jezikom. Namet Deli Dumrula:

tko prijee most tri novia, tko ne prijee, pet...3

I jata riba... Glavni izvor hrane za grad... Palamide, skue, strijele...

3 Deli Dumrul - junak iz turske narodne predaje. U jednoj od pria on uzima hara na mostu preko isuenog potoka: onima koji prijeu uzme tri, a onima koji ne prijeu pet novia. U turskom je jeziku on postao sinonim za nekog tko

nepravedno uzima hara od prolaznika, op. prev.

32

Tko zna kakvih je jo vrsta riba bilo u ono vrijeme? promrmljao sam tuno. U mom se

djetinjstvu na Zlatnom rogu pecala ak i strijela. Sad smo sve izlovili.

Nego, nazvali su ih slijepima jer su se naselili na azijskom dijelu ne vidjevi ljepote

Sarajburnua, a mjesto na kojem su izgradili svoja sela Kalkedon.

Zaista su bili slijepi, promrmljao je Ali koji je napokon odustao od stajanja i spustio se na

stolac koji sam mu maloprije pokazao. Tko se naseli na Kadikoj kad je pokraj njega Sarajburnu? Ondje bih ivio samo zbog pogleda!

Zejnepin je pogled kliznuo prema zaslonu raunala i ona je to odobrila promatrajui orlov

kljun:

I ja bih odabrala Sarajburnu. Zamisli, Ali, onda je sve to bila uma, nije bilo glomaznih

zgrada i guve. Nije bilo prave ceste, a kamoli auta, moda tek poneki ribarski amac i jedrenjak na moru. I to je sve. Gradi, luica, utvrda, uma i more uokolo.

Na trenutak sam pokuao zamisliti Istanbul kako ga je Zejnep opisala. Ne, nije mi uspjelo,

nisam mogao izbrisati goleme zgrade runih kontura koje su poput udovita od betona prekrivale sve uokolo i pred svojim oima oivjeti antiki grad otprije vie tisua godina. I Zejnep i Ali su

uutjeli, a ba kad sam pomislio da i njima kao ni meni ne uspijeva zamisliti Bizantion, moj je pomonik sveznalica rekao: Je li to sve? Pa dobro, to smo ve sve znali.

ekaj, Ali. Sad u vam ispriati pravu legendu. Zejnep me pogledala i nastavila. Korijeni

ove legende seu sve do Zeusa, inspektore. Do Zeusa, najveeg boga Olimpa, poznatog po pohotnosti.

Svi grki mitovi seu do Zeusa, Ali je pokuao nametnuti svoj autoritet, kao da se

razumije u mitologiju, ali Zejnep ga je ignorirala I nastavila priu:

Zeus je jednoga dana vidio Iju, ki kralja Arga, poznatu ljepoticu i zaljubio se u nju na prvi pogled. Nije trebalo dugo da Zeusova nova ljubav dopre do uiju glavne boice, Here. Njoj je ve

bilo [(3)]dosta muevih preljuba, pa se razbjesnila uvi za njegovu novu aferu. Kako nije mogla

odvratiti Zeusa od toga, odluila se osvetiti njegovoj ljubavnici Iji. To je saznao Zeus i pretvorio Iju u bijelu junicu kako bi je zatitio. No, Hera je i to saznala. Otela je junicu i predala je na uvanje

Argu. Zeus nije odustao i odmah je poslao boga Herma da ga ubije. Kad je za to doznala Hera, poslala je obada da mui Iju pretvorenu u junicu. Kako bi se rijeila obada, Ija je trala kilometrima, a kad je dola do Bospora, bacila se u more i preplivala prolaz. Znaenje imena Bospor potjee iz

ove legende. Bospor na grkom znai 'juniin prolaz'. Uglavnom, Ija je u bijegu od obada i Herine srdbe napokon stigla na Zlatni rog. Jadna je Ija na padinama Zlatnog roga rodila ker po imenu

Keroesa. Keroesu je odgojila vodena nimfa Semestra. No, kad je Keroesa narasla, i nju je opsjedao bog: Posejdon, bog mora. Keroesa se nije mogla obraniti od monog boga i s njim je ostala trudna. Biza je dijete koje je Keroesa nosila u svojoj utrobi. Zato je postao veliki kralj i ustanovio velianstveni grad po imenu Bizantion. A novi koji smo nali u rtvinoj ruci je novi tog grada.

Ne, draga Zejnep, usprotivio se Ali. Taj novi nisu iskovali stanovnici Bizantiona, nego

Rimljani. I to stotinama godina poslije.

Opet su poeli.

Stvarno, Zejnep, kad su Rimljani osvojili Bizantion?, upleo sam se. Jesi li pronala neku informaciju o tome?

Zejnepino je lice zasjalo kao kod marljivog uenika koji je dobro napisao zadau:

Da, inspektore. Ne znam koliko je ovo tono jer sam istraivala na internetu. Pomirljivo je

pogledala Alija: Zasigurno su informacije koje ste vi dobili od gospoe Lejle tonije. No na

stranicama koje sam itala..., nije bila sigurna i opet je pogledala biljeke pred sobom. Da, pie

33

ovako: 'Bizantion, ustanovljen oko 660. godine prije Krista. Funkcionira kao grad-drava otprilike 700 godina, a 73. godine poslije Krista prikljuen je rimskoj provinciji Bitnija i Pontus.

Bio sam iskreno iznenaen.

Ma daj, znai Rim je doao sedamsto godina poslije. Mislio sam da je to bilo prije.

Imate pravo, i ja sam to mislila. Zautjela je, a lice joj je postalo grimizno. Sramim se rei,

ali ja sam mislila da su Grci i Rimljani bili isti narod.

to sam mogao rei? Po pitanju povijesti ovog grada, bili smo prave neznalice. Nismo znali

nita ni o osmanskom razdoblju, a kamoli o onom grkom ili rimskom. Usprkos naem neznanju,

oboavali smo se besramno hvaliti naim slavnim precima. Razmiljajui o tome, shvatio sam da

smo u udnom stanju. Bili smo djelatnici Odjela za ubojstva. Raspravljali bismo i dugo razbijali

glave kako bismo proniknuli tajne nerijeenih zloina. A sada smo sjedili i poput arheologa istraivali zagonetke jednog grada. Nije da mi se to nije svialo, ali na nas je ekala istraga ubojstva

koju je trebalo privesti kraju.

Nego, rekao sam ustavi sa stolca. Zejnep, kad e se obaviti obdukcija?

Sutra, inspektore. Mislim da emo izvjetaj imati oko podne.

U redu. Usto, sutra bi bilo dobro jo jednom posjetiti rtvinu kuu. Ondje je moda ona

kolekcija kovanica koju je spomenula gospoda Lejla. Moramo istraiti i Neddeta. Moramo doznati

sve, je li ovjek jo radio na fakultetu ili se bavio neim drugim. Lejla je bila suzdrana kad je govorila o njemu, ini mi se da neto krije. Moramo provjeriti i njegov dosje. Je li se umijeao u

neto loe? Ako nema dosje, a o njemu je otvorena istraga, moramo ju provjeriti.

A onaj kirurg, hoemo li njega ispitati, inspektore?

Hoemo, Ali. Ja u sada svratiti u onu udrugu.

inilo se da mu to nije drago.

Da poem i ja? Ovdje nemam to raditi.

Ti predveer navrati u onu Palau koara. Moda e tada doi konobari koji su radili one noi. Je li gospoa Lejla zaista bila ondje u nedjelju naveer? Je li se svaa o kojoj nam je govorila

zaista dogodila? to se tono dogodilo meu njima? Saznaj sve.

Ne, nisam ga uvjerio.

Do predveeri ima vremena, inspektore... Idem i ja s vama, odande u otii u palau...

Bilo mi je teko odrediti je li se bojao da mi se to ne dogodi ili nije htio izgubiti nit istrage.

U redu, idemo onda.

Uinio sam nekoliko koraka kad mi pogled padne na zumbule koje je donio. Jo su lijepo

mirisali. Okrenuo sam se prema naoj lijepoj kriminalistici u nadi da e oni nauiti koketirati bez

prepirke:

Zejnep, veeras se i ti pridrui Aliju.

U njezinim je tamnim oima sijevnuo sram.

Na zapovijed, inspektore.

Zapravo je shvatila moju namjeru, ali objasnio sam joj to slubeno kako se ne bih doimao preslobodnim:

Zajedno ete razgovarati s konobarima. Moda i vlasnik restorana poznaje Neddeta

Denizela.

34

Udruga za ouvanje Istanbula

Pogled s brda na kojem se nalazila udruga bio je prekrasan. Izvanredan prizor koji se protezao od mirnih voda Zlatnog roga do velianstvene siluete Sulejmanije iji su minareti doticali

bijele oblake. Moj revni pomonik Ali i ja za sobom smo ostavili most Unkapani, proli bizantske

zidine od crvene cigle i stigli na ovo brdace proavi izmeu starih istanbulskih kua. Na trgu nas je doekao velianstveni hram: bizantski manastir Krista Pantokratora, dananja damija Zejrek.

Prostori udruge nalazili su se na treem katu zgrade nasuprot manastiru. Vjerojatno je ova

zgrada od armiranog betona sagraena nakon to je jedna od drvenih kua koje su tvorile staro tkivo etvrti izgorjela, razruena ili pala rtvom nekakve sabotae.

Ostao sam bez daha stigavi pred elina vrata na treem katu na koji sam se tekom

mukom popeo, slijedei Alija koji se lako poput divokoze uspeo strmim stubitem. Vie smo puta pozvonili na vrata na kojima je modrim slovima na mlijenobijeloj ploici pisalo UOI, ali ekalo nas

je loe iznenaenje: u udruzi nije bilo nikoga. Znai da se jo nisu vratili sa sastanka. Nije nam bilo druge. Bas kad sam htio predloiti da se spustimo stubama kojima sam se puui uspeo i barem

prikratimo vrijeme dolje, u kafiu s lijepim pogledom, zastali smo zauvi glasove koji su se

uzdizali stubitem. Neko se buno drutvo uspinjalo stubama. Bilo ih je osam, devet ako bismo

ubrojili i dijete u naruju kratkokose djevojke. Svi osim nje u rukama su drali transparente. Na

njima se vidjela jedna od starih kua na Zejreku pokraj kojih smo maloprije proli. Bila je razruena i oronula. Pod njom se moglo proitati: Zatitimo civilnu arhitekturu Istanbula. Na nekim se

transparentima slogan mijenjao, pa su nam poglede privlaili natpisi: Nema drugog Istanbula od

ovoga! Zatitimo ga! Ovo su nesumnjivo bile osobe koje smo ekali. Njihova odjea i kretnje

pokazivali su da su svi obrazovani ljudi. Dok je drutvance ulazilo kroz vrata, jedan se od njih

okrenuo prema nama. Visoki, tamnoputi mukarac, kovrave kose, objeenih brkova i nasmijanih

oiju. Da, to nije bio nitko drugi nego deko Lejle Barkin, kirurg Namik Karaman.

Izvolite?, rekao je uglaeno. Traite li nekoga?

Ali mu je smjesta objavio nae namjere:

Mi smo policija... Traimo vas.

Spomen policije izbrisao je pristupaan izraz s Namikovog lica.

Ako je rije o okupljanju na Zlatnom rogu, izjavu sam dao u postaji.

Glas mu vie nije bio uglaen.

Ne, gospodine Namie, nije rije o okupljanju na Zlatnom rogu. Kao to sam i htio, glas mi

je bio mekan i blag. Mi smo iz Odjela za ubojstva. Ja sam glavni inspektor Nevzat, a ovo je kolega inspektor Ali. Ovdje smo radi istrage ubojstva.

Zbunio se i pogled mu se promijenio.

35

Ubojstva? Kakvog ubojstva?

Pokazao sam vrata pred kojima smo se stisnuli.

Teko je o tome ovdje govoriti... Kad bismo uli unutra...

Kolebao se. S jedne ga je strane zanimalo ubojstvo, a s druge nas nije htio pustiti unutra, ba kao i gospoa Lejla.

Htjeli smo odrati evaluacijski sastanak...

Gospodine Namie, niste me shvatili, strogo sam ga prekorio. Ovdje je rije o ubojstvu.

Ako nam sada ne odgovorite na pitanja, bojim se da emo biti prisiljeni odvesti vas u postaju...

ovjek pred nama nije ni ustuknuo. Kakve to veze ima sa mnom?

Velike jer je ubijeni bivi mu gospode Lejle...

Kestenjaste oi su mu se rairile.

Molim? Neddet? Neddet je mrtav?

Nije bilo jasno je li okiran ili glumi.

Ubijen je, ispravio sam ga, Prerezan mu je grkljan...

Namik je napravio grimasu, kao da je ovjek ubijen pred njim.

Eto, o tome emo razgovarati, moje je rijei odluno dovrio Ali, naslonjen na vrata. Morate odgoditi sastanak.

udno, kao i gospoa Lejla, i njezin se deko brzo oporavio od oka.

U redu, ali nee dugo trajati, zar ne?

Nee, nee, rekao sam uputivi se prema vratima. Jasno, to ovisi i o tome kako ete vi

odgovoriti na naa pitanja.

Napokon se predao.

U redu, uite.

Na ulazu u udrugu doekala nas je povelika fo