helenistički trogir (by l 2009)
Post on 21-Oct-2015
180 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
-
1
SADRAJ
1. Uvod..........................................................................................................................2
2. Smjetaj i ime grada .................................................................................................5 2.1. Smjetaj .........................................................................................................5 2.2. Ime grada ......................................................................................................7
3. Prapovijesni Trogir ...................................................................................................8
4. Postanak Traguriona .............................................................................................. 16 4.1. Grka kolonizacija na Jadranu .................................................................... 16 4.2. Ilirski ratovi i irenje Ise .............................................................................. 19 4.3. Postanak helenistikog Tragurija ................................................................ 21
5. Urbanizacija ........................................................................................................... 27 5.1. Oblik grada i raster ulica ............................................................................ 29 5.2. Bedemi, kule i gradska vrata........................................................................ 33 5.3. Agora .......................................................................................................... 41 5.4. Stambena arhitektura .................................................................................. 43 5.5. Luka ............................................................................................................ 47 5.6. Chora .......................................................................................................... 48
6. Kameni spomenici .................................................................................................. 52
7. Keramiki materijal ................................................................................................ 64
8. Novac ...................................................................................................................... 76
9. Pogrebni obiaji i kultovi ........................................................................................ 77 9.1. Nekropola .................................................................................................... 77 9.2. Kultovi......................................................................................................... 81
10. Gospodarstvo ........................................................................................................ 85
11. Tragurij kao dio isejskog koinona ........................................................................ 89
12. Tragurij unutar Rimske drave ............................................................................. 96
13. Zakljuak ............................................................................................................ 104
14. Bibliografija ........................................................................................................ 110 14.1. Povijesni izvori za Tragurij...................................................................... 110 14.2. Literatura i izvori .................................................................................... 110 14.3. Popis kratica ........................................................................................... 117
-
2
1. UVOD
Antiki Trogir Tragurij nije najvanije, ali je povijesno gledano sigurno jedno
od vanijih naselja na istonoj obali Jadrana. Taj danas mali gradi ujedno je i jedno od
naselja s najduim urbanim kontinuitetom, koji traje i danas. Kao urbano sredite,
Trogir postoji ve vie od dvije tisue godina, a nastaje upravo u vrijeme helenizma,
kada se na malom (polu)otoiu na zapadnoj periferiji Katelanskog zaljeva formira
najstariji nukleus gradske jezgre. Od tada do danas grad se neprekinuto razvija, s
vrhuncem u kasnom srednjem i novom vijeku. Za Trogir su, izmeu ostalog, vezani i
poetci prikupljanja starina i razvoja povijesne znanosti na naem podruju, a i prvi
konzervator u Dalmaciji, Ivan-Luka Garagnin, bio je Trogiranin. Rijeima N. Cambija
reeno: Taj grad nikad nije bio administrativni, kulturni i religiozni centar ni regije ni
drave, ali je u pojedinim fazama svog razvitka dosegao takve kulturne domete kojima
se nisu mogli podiiti ni vei i bogatiji gradovi na naoj obali.1
Postanak helenistikog Tragurija vezan je za dolazak Grka na istonu obalu
Jadrana i irenje isejske drave, a upravo su Grci iz Ise (Visa) zasluni za poetak
urbanog razvoja grada. To nam je posvjedoeno povijesnim izvorima kod Polibija i
Strabona, koji Tragurij spominju kao grad u savezu s Isom, odnosno kao isejsku
naseobinu.2 Iako je ova povijesna injenica poznata od poetka razvoja povijesne i
arheoloke misli u Hrvatskoj, o samome helenistikom gradu i ivotu u njemu se,
zapravo, jako malo zna, a isto vrijedi i za kasnija razdoblja antike. Tek novija
istraivanja gradske jezgre Trogira pruaju neto vei uvid u razvoj grada.
Prve arheoloke informacije o helenistikom Traguriju vezane su za djelatnost don
F. Bulia, koji krajem 19. i poetkom 20. st. biljei ostatke grko-ilirskih fortifikacija,
te grki natpis uzidan u dvoritu benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru.
Godine 1909. prilikom konzervatorskih radova na trogirskoj katedrali arhitekt .
Ivekovi pronaao je i depo votuma, iz kojeg je izvuena mala ara s grkim natpisom
posveenim Heri. Prva prava istraivanja gradske jezgre Trogira poinju tek u drugoj
polovici 20. st., a povezana su sa zatitom i revitalizacijom zaputene povijesne jezgre
grada, koja je dijelom stradala i u II. svjetskom ratu. Godine 1960. napravljen je
1 N. CAMBI, 1980, 950. 2 Polibije, Historiae, 32, 9, 2; Strabon, Geographica, VII, 5, 5.
-
3
arhitektonski snimak grada, a od tada su zapoela i istraivanja urbanizma, pod
vodstvom T. Marasovia, S. Vuenovia i I. Babia. 70-ih godina I. Babi i J. Jelii
vre rekognosciranja bedema u podrumima kua u gradskoj jezgri, a 1975. godine A.
Faber istrauje i helenistiku kulu. I. Babi 1978./79. godine istrauje palau Garagnin-
Fanfogna, odnosno prostorije budueg Lapidarija Muzeja grada Trogira, kao i segment
antikog bedema sjeverno od katedrale sv. Lovre. Od 1982. do 2000. godine gradska
jezgra Trogira se istrauje vie-manje neprekidno pod vodstvom V. Kovai iz
Regionalnog zavoda za zatitu spomenika kulture, danas Konzervatorskog odjela u
Splitu. Radi se o zatitnim istraivanjima vezanim uz obnovu pojedinih graevina ili
adaptaciju njihovih prizemlja. U tom periodu su, od vanijih lokacija, istraene palaa
Garagnin-Fanfogna, Kneeva palaa, Mala palaa ipiko, crkve sv. Sebastijana i sv.
Marije, te klaustar samostana sv. Nikole i crkva sv. Nikole, a 1997. godine, prilikom
sondiranja zvonika katedrale pod vodstvom L. Katia, na trgu Ivana Pavla II. pronaena
je i edikula iz helenistikog vremena. Od ostalih istraivanja koja se posredno tiu ove
teme treba spomenuti istraivanja zapadnog dijela trogirske rive od 1999. do 2001.
godine i crkve sv. Dominika u zapadnom dijelu grada 2003. godine, pod vodstvom D.
erine, te istraivanja izvan gradske jezgre. Naime, na kopnu je, na podruju Pantana,
provedeno 2003. godine podmorsko rekognosciranje pod vodstvom S. Gluevia iz
Arheolokog muzeja u Zadru, kada je utvreno postojanje drvenih konstrukcija i
kamenog nasipa iz antikog vremena, a isto je potvreno i podmorskim istraivanjem na
lokalitetima Brigi i Kopilica 2006. i 2007. godine, pod vodstvom I. Radi-Rossi i
Hrvatskog restauratorskog zavoda.3
Sva su ova istraivanja pruila odreeni uvid u urbanizam helenistikoga grada,
ponajprije u oblik grada, raster ulica, bedeme i stambenu arhitekturu, te djelomino i u
ivot u samom gradu, a potvrdila su takoer i postojanje prapovijesnog naselja u
Trogiru. No osim izvjetaja, istraivanja su, naalost, zajedno s velikom koliinom
pronaenog materijala, ostala uglavnom neobjavljena.4
U literaturi se helenistiki Tragurij uglavnom usputno spominje, najee zajedno
s Epetijem (Stobre) u kontekstu isejske ekspanzije. Jedino djelo sintetske prirode je rad
N. Cambija Trogir u antici iz 1980. godine, koji predstavlja, zapravo, kratki pregled
tadanjih saznanja o Traguriju i njegovu razvoju u helenizmu te u rimsko i kasnoantiko
3 Sva ova istraivanja spominjem i tijekom rada, zajedno s referentnom literaturom. 4 Objava materijala i rezultata istraivanja gradske jezgre Trogira je u pripremi (usmena informacija od V. Kovai).
-
4
doba, na temelju ostataka arhitekture, te epigrafikih i kamenih spomenika. U njemu
Cambi donosi i rezultate istraivanja M. Suia s podruja pravno-politikih i upravnih
odnosa u srednjoj Dalmaciji u vrijeme helenizma te prijelaza Rimske republike u rano
Carstvo. Suievi radovi Pravni poloaj grkih gradova u Manijskom zalivu za vrijeme
rimske vladavine iz 1959. godine i Marginalije uz issejsko poslanstvo Cezaru iz 1973.
godine jo uvijek su temeljna literatura za ova pitanja. Iako se istraivanja u Trogiru
provode vie-manje neprestano od 80-ih godina, rezultati tih istraivanja slabo su
poznati iroj javnosti. Novija istraivanja i spoznaje o helenistikom Traguriju mogu se
pronai u lancima i izvjetajima s istraivanja V. Kovai, od kojih je najvaniji Nuove
scoperte nella Tragurion ellenistica iz 2002. godine, te djelomino i u radovima I.
Babia i B. Kirigina. B. Kirigin je obradio i prapovijesnu i helenistiku keramiku
pronaenu u Lapidariju Muzeja grada Trogira, koja je do danas, naalost, ostala
neobjavljena. Prapovijesnu keramiku pronaenu pri istraivanjima gradske jezgre
Trogira obradio je N. Petri u radu Prapovijesni Trogir iz 1992. godine.5
Razlog odabira ove teme, iz svega reenog, namee se sam po sebi. Ni jedan autor
nije se naime do sada sustavno pozabavio ni helenistikom, a ni antikim Tragurijem
openito. Stoga je cilj ovog rada sabiranje i sintetiziranje svih spoznaja o helenistikom
Traguriju koja se u literaturi mogu nai, kao i dostupnih rezultata novijih istraivanja
naravno, uz spomen onoga to je bilo prije postanka helenistikoga grada, te njegove
sudbine u Rimskoj dravi te stavljanje svih tih informacija, koliko je to u mojoj
mogunosti, u jedan iri kontekst dogaanja na istonoj obali Jadrana i razvoja
srednjedalmatinskog podruja u predrimsko vrijeme, i u politikom i u ekonomskom
smislu, i to obzirom na tri faktora toga razvoja: autohtono stanovnitvo, jadranske Grke,
te rimsku penetraciju na ove prostore.
Na ovome mjestu elim se zahvaliti svima koji su na direktan ili indirektan nain
pomogli u pisanju ovog rada. Osobitu zahvalnost dugujem mentoru doc. dr. sc. Draenu
Mariu na poticaju i strunoj pomoi. Zahvaljujem se takoer i djelatnicima Muzeja
grada Trogira, u prvom redu Alenu Miletiu na pomoi i uvidu u arheoloku grau,
zatim prof. dr. sc. Ivi Babiu na pomoi i korisnim savjetima, te mr. sc. Vanji Kovai
iz Konzervatorskog odjela u Splitu na ustupljenim informacijama o istraivanjima
gradske jezgre Trogira. Veliku zahvalnost dugujem i mr. sc. Igoru Borziu s Odjela za
arheologiju u Zadru na brojnim sugestijama i nesebinoj pomoi.
5 Za sve ove radove vidi popis literature na kraju.
-
5
2. SMJETAJ I IME GRADA
2.1. Smjetaj
Antiki Tragurij nastao je na mjestu dananjeg Trogira, na otoiu izmeu kopna i
otoka iova (rim. Boa), na zapadu najplodnijeg podruja u srednjoj Dalmaciji
omeenog gradovima Trogirom i Stobreom te planinama Kozjakom i Mosorom na
sjeveru.
Nalazi se u centru polukrunog polja, zaokruenog sa sjeverne strane
vapnenakim brdima od Vlake i Sv. Ilije (Sutilije) na zapadu, preko Plonjaka, do
Krbana na istoku. Izmeu brda provlae se prirodni putovi koji vode prema gradu
sredinjoj toki polja. Istona granica polja omeena je potokom Rikom i movarnim
podrujem Pantanom, ujedno zapadnom granicom Katelanskog polja. Trogirsko Malo
polje, kako se nazivalo kroz povijest, dugo je oko 4,5 km i iroko neto manje od 2 km,
a kao najplodniji dio trogirskog teritorija predstavljalo je osnovu agrarne proizvodnje,
centar i izvor ivota za stanovnike trogirskog podruja od prapovijesti.6 Tu, na
padinama brda, u kontaktu flia i vapnenca izbijaju izvori ive vode, od kojih je najvei
i najpoznatiji Pantan, a nad brojnim podzemnim tokovima formiraju se bunari i lokve,
od kojih su neke nastale ve u prapovijesno doba, ponajprije za napajanje stoke. Jedan
od takvih bio je i izvor Dobri. Smjeten na kopnu, u pravcu starog mosta kojim se
ulazilo u grad, bio je kroz povijest glavni izvor pitke vode za Trogir, iovo i sela u
trogirskoj zagori u vrijeme sue. Njegov nastanak pretpostavlja se ve u antiko doba,
moda i ranije, a u funkciji je bio sve do izgradnje vodovoda do rijeke Jadro 1930.
godine. U njegovoj blizini ravale su se antike ceste za Salonu i unutranjost, a tu se
nalazila i rimska nekropola.7 Mnogobrojni bunari i cisterne za skupljanje kinice nalaze
se unutar grada, a sluili su za opskrbu vodom tijekom cijele povijesti, a vjerojatno i u
antici.8
Ovakva mikrolokacija Trogira je savreno u skladu i s Aristotelovim poimanjem
grkog polisa, za koji kae: ...grad mora biti u zajednitvu s kopnom, morem, te s
itavim svojim zemljitem koliko je to mogue, uzimajui u obzir ponajprije 6 I. BABI, 1980, 62; I. BABI, 1991, 20; S. GEI, 1987, 8. 7 T. BURI, 2003a, 66-72. 8 S. GEI, 1987, 8.
-
6
zdravlje, zatim pogodnost poloaja i za graansko i za ratno djelovanje (poloaj mora
biti utvren i lako branjiv), te blizinu izvora vode.9
Postojanje ovih prirodnih resursa plodnog zemljita, izvora vode i blizine mora,
uvjetovat e naseljavanje trogirskog podruja od najranijih dana, a strateka vanost i
blizina komunikacija, odnosno prirodnih putova prema unutranjosti, uspon samog
naselja kroz povijest.
Slika 1. Trogir (preuzeto iz http://maps.google.com/)
Je li Trogir, odnosno Tragurij nastao na otoiu ili na malom poluotoku koji je
kasnije odvojen od kopna, pitanje je koje jo nije rijeeno. Tragurij se naime kod
Strabona (64./63. g. pr. K.-19. g. po. K.) i Klaudija Ptolomeja (sredina 2. st. po. K.)
spominje izriito kao otok.10 S druge strane, za Polibija (oko 200.-120. g. pr. K.), prvi
izvor koji spominje Tragurij uope, nije otok. U srednjedalmatinske otoke ne ubraja ga
ni Plinije Stariji (23./24.-79. g. po. K.), a na Tabuli Peutingeriani, antikoj karti iz 3. ili
4. st. po. K., prikazan je kao poluotok.11 Vjerojatno je da je Trogir doista nastao na
malom poluotoku, jezicu zemlje u movarnom tjesnacu izmeu iova i kopna, koji je
tada zasigurno bio znatno plii nego danas, a sam otoi je nastao kasnije, zbog lake
obrane, umjetnim odvajanjem od kopna jarkom, vjerojatno ve u antiko doba, a
9 Aristotel, Politeia, VII, 10, 1-4. Prijevod preuzet iz M. SUI, 2003, 405. 10 Strabon, Geographica, VII, 5, 5; Klaudije Ptolomej, Geographica enarratio, II, 16, 9. 11 Polibije, Historiae, 32, 9, 2; Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 152; Tabula Peutingeriana, V, B, 1.
-
7
mogue i ranije.12 Mogue da je ve tada bio povezan s kopnom mostom ili prevlakom,
na istome mjestu gdje je most stajao do sredine 17. st.13
U svakom sluaju, smjeten na zapadnoj strani Katelanskog zaljeva, Tragurij je
imao iznimnu strateku, ali i trgovaku vanost. Njegov poloaj je s jedne strane
predstavljao kontrolu zapadnog ulaza u Katelanski zaljev (rim. Sinus Salonitanum), a s
druge je strane, smjeten u blizini prirodnih putova prema zaleu te Klikog prijevoja,
jedinog prirodnog puta u unutranjost Dalmacije i Bosnu, bio jedan od trgovakih
punktova na istonojadranskoj navigacijskoj ruti, preko kojeg je trgovaka roba stizala
u unutranjost.14
2.2. Ime grada
O podrijetlu imena Tragurija (gr. , rim. Tragurium) u literaturi
postoje dva miljenja. Prvo je iznio H. Krahe 1925. godine, smatrajui da se radi o
ilirskom imenu. On je ime rastavio na osnovu trag- i sufiks ourion, te je upravo taj
sufiks smatrao ilirskim.15 Drugo miljenje iznosi A. Mayer, i ono je danas openito
prihvaeno. On smatra da je ime Tragurija grko i da se radi o sloenici od gr.
(jarac) i (brdo, gora) znaenje bi dakle bilo kozje brdo. Svoju
interpretaciju oslanja i na ime oblinjeg brda Kozjak, te neke toponime grkog
podrijetla u regiji.16
Mayerovo miljenje nedavno je revidirao S. ae piui o grkim imenima mjesta
na Jadranu. Tragurij se naime u nekim izvorima spominje i kao , dakle s
umjesto , to slabi Mayerovu etimologiju. A i zato bi uope grad, odnosno ravni
(polu)otoi nazivali oronimom, odnosno imenom brda, i to brda koji se nalazi podalje
od Trogira? Stoga bi, po ai, ipak bilo mogue i da se radi o nekom starijem
predgrkom imenu koje su Grci prilagodili.17
12 N. CAMBI, 1980, 950; S. GEI, 1987, 8; I. BABI, 1991, 32, 46. 13 Vidi dolje, str. 37, bilj. 140. 14 B. GABRIEVI, 1973, 155-157. 15 A. MAYER, 1932, 111. 16 A. MAYER, 1932, 110-114. 17 S. AE, 2002, 64.
-
8
3. PRAPOVIJESNI TROGIR
Postojanje jednog starijeg naselja na podruju kasnijeg grkog naselja,
pretpostavljalo se ve odavno,18 no tek su zatitna istraivanja gradske jezgre Trogira to
i potvrdila. O tim nalazima pisao je N. Petri, kao i B. Kirigin obraujui helenistiku
keramiku iz Lapidarija Muzeja grada Trogira.19
Najstariji nalazi ukazuju na naseljenost Trogira jo od kasnijeg eneolitika,
odnosno od razdoblja prije 2000. g. pr. K.20 Meutim, uzimajui u obzir prirodne
resurse, u prvom redu morsku obalu, blizinu pitke vode, te plodno zemljite, moemo
pretpostaviti da poetci naseljavanja ireg trogirskog i katelanskog podruja seu jo u
paleolitik, u poetke ljudskog roda, a sigurno ve u neolitsko doba. Nedostatak nalaza,
osim Mujine peine u Planom i peine u Traplenim Docima u blizini Trogira, te novijim
istraivanjima otkrivene neolitike keramike iz Resnika, bio bi samo posljedica
nedovoljne istraenosti.21 Takoer, treba naglasiti da se pri istraivanju gradske jezgre
Trogira nigdje nije dolo do sterilnog sloja.22
Uzimajui u obzir da je od tada naa obala mogla potonuti nekoliko metara, otprilike
metar u tisuljeu, sadanji pliaci uz Katelanski zaljev, osobito oni uz Trogirski kanal,
bili su tada jo kopno. Takve lagunaste povrine u zaklonjenom, za plovidbu sigurnom
zaljevu, bogatom florom i faunom, bijahu pogodne za ribolov i za sakupljanje koljaka i
pueva djelatnosti uobiajene u neolitiko doba. Za naselja su mogli biti prikladni
istaknuti poloaji u blizini voda, kao to je ravasto ue Jadra ili istureni jeziac
movarne zemlje u pliacima u morskom tjesnacu izmeu iova i kopna podruje
dananjeg Trogira i druge za to povoljne toke du Katelanskog zaljeva.23
18 N. CAMBI 1980, 950 (s literaturom). 19 N. PETRI, 1992, 23-40; B. KIRIGIN, u tisku, 1-11. 20 N. PETRI, 1992, 24. Metodom 14C dobivena je starost za nalaze iz Lapidarija Muzeja grada Trogira od 3580 95 godina. Vidi I. BABI, 1991, 40, bilj. 26.
21 D. GEI, 1987, 7; S. AE, 1992b, 33. 22 D. GEI, 1987, 7; I. BABI, 1991, 40, bilj. 26. 23 I. BABI, 1991, 30.
-
9
Nalazi bronanog doba su neto vie zastupljeni. Bronano doba je naime
obiljeeno s jedne strane gradnjom utvrenih aglomeracija na uzvienim podrujima,
odnosno gradinama, bilo u funkciji tvrave, refugija, kultnog mjesta ili trajnog naselja,
te gradnjom gomila, najee grobnih spomenika, s druge strane. Taj proces zapoinje
ve od eneolitika, a povezan je s priljevom novoga indoeuropskog stanovnitva, a time i
porastom nesigurnosti.24 Bronanodobna keramika iz Trogira, koja se mogla definirati
kao takva, bliska je istodobnim keramikim nalazima srednjedalmatinskog podruja,
kao i unutranjosti.25
Ivo Babi je na irem trogirskom i katelanskom podruju dokumentirao mreu
gradina i gomila, koje nadgledaju plodne povrine trogirskog Malog polja i
Katelanskog polja, te kontroliraju kako morske tako i kopnene putove u unutranjost.
Trogirsko Malo polje omeeno je gradinom Sutilija (Sv. Ilija) u Segetu Gornjem na
zapadu te gradinom na brijegu Krban na istoku, dok se u sredinjem, najistaknutijem
uzvienju nad Trogirom, na vrhu brda Plonjak istie gomila (Sl. 2). Njih prate
komplementarne gradine i gomile na iovu. Ova se mrea nastavlja i prema zapadu i
prema istoku, u Katelansko polje.26 Istraivanja na svim ovim lokalitetima nisu
naalost jo vrena, tako da je teko rei jesu li nastali u bronano ili u eljezno doba.
Slika 2. Gradine i gomile u okolici Trogira
(preuzeto iz http://maps.google.com/, ilustracije L. Paraman)
24 S. AE, 1992b, 34. 25 N. PETRI, 1992, 26, 34; B. KIRIGIN, u tisku, 2. 26 I. BABI, 1980, 61-67; I. BABI, 1991, 31-39.
-
10
Naime, spomenuti procesi nastavljaju se i u eljezno doba, ali uz neke bitne
promjene. Dok bronano doba karakteriziraju manje stoarske zajednice koje ponajprije
radi stoarstva i sigurnosti podiu naselja na uzvienjima, uz odreeni nivo koritenja
plodnog tla u nizini i izlaenje na obalu i na more, u eljezno doba zajednice postaju
vee, a sloeniji socijalni i ekonomski odnosi uvjetuju izdvajanje sredinjih naselja u
kojima obitava vei dio zajednice.27 Takva sredinja naselja, kao protourbane
aglomeracije, izdvajaju se posvuda, i na obali i u unutranjosti. Ovaj proces se dobro
vidi u Katelanskom polju, gdje se kao centri izdvajaju gradina Veliki Bija (Sv. Nofar)
u Bijaima, zatim gradina Ostrog nad Lukiem, Luko u Suurcu,28 Vranjic kraj
Solina,29 vjerojatno i Donja Rupotina u Solinu,30 te Epetij,31 kao i zapadno od Trogira
Sutilija u Segetu Gornjem, Drid nad Marinom, Orijovak kraj Marine32 a jedno od
takvih naselja je upravo Trogir. Trogir, smjeten na (polu)otoiu, u centru Malog polja,
zatien morem i movarnom obalom, na prirodnom sjecitu kopnenih i morskih
putova, bio bi, po Babiu, sredinje naselje jedne vee zajednice, analogno Zadru ili
Ninu, centar zaokruene mikrocjeline oko kojeg se na brdima iri mrea gradina i
gomila.33 Ono stoji u uskoj vezi s gradinom na Sutiliji, o emu e biti rijei neto
kasnije.
Sve je ovo potvreno i spomenutim arheolokim istraivanjima. Uz eljeznodobnu
keramiku lokalne produkcije koja je zastupljena u neto veem broju, a datira se od
prijelaza kasne bronce u rano eljezo doba (10.-8. st. pr. K.) do ranog eljezog doba (6.-
4. st. pr. K), i ije analogije nalazimo u unutranjosti (Velika gradina u Varvari) te na
irem dalmatinskom i liburnskom, ali i apulskom podruju,34 javlja se i importirana
keramika. U prvom redu su to nalazi apulske geometrijske keramike, i to njezine
najranije faze (tzv. japigijska protogeometrijska keramika) iz druge polovice 8. st. pr.
K., zatim ulomak apulske peucetske keramike (prvi u Dalmaciji) iz prve polovice 6. st.
27 S. AE, 1992b, 35. 28 S. AE, 1992b, 35. 29 I. RADI-ROSSI, 2007, 72-74; I. RADI-ROSSI; 2008, 156-158, 164. 30 N. CAMBI, 1991, 11-13. 31 D. MARI, 1997, 48. 32 S. AE, 1992b, 36; S. AE, 1994, 38, bilj. 75. 33 I. BABI, 1980, 62; I. BABI, 1991, 32. 34 N. PETRI, 1992, 26, 30 (s literaturom).
-
11
pr. K., te ulomak daunske ole (Sl. 3, a) iz sredine 6. st. pr. K.35 Uz apulsku, pronaen je
i jedan ulomak mogue korintske produkcije 7./6. st. pr. K., kao i jedan fragment koji
nalikuje minojskoj keramici (!), ili je pak proizvod argivskih radionica (Sl. 3, b) iz 6. st.
pr. K., no ni jedan ni drugi nemaju bliih analogija.36 Neto su mlai nalazi crno- i
crvenofiguralne keramike, koja se datira od kasnog 6. do 4. st. pr. K., a produkt su
atenskih ili korintskih, te vjerojatno i junoitalskih radionica (Sl. 3, d).37 Nalazi su dosta
fragmentirani, a meu njima je zanimljiv jedan ulomak skifosa (Sl. 3, c) s urezanim
grafitom s unutranje strane dna moda kratica imena EN(ESTI), dok bi oznaka II
oo mogla oznaavati koliinu i cijenu, gdje bi o oznaavalo obol, a po obliku slova
datirao bi se najranije oko 340. g. pr. K.38 Jo jedan zanimljiv nalaz je ulomak apulskog
ritona (Sl. 42), pronaen pri istraivanjima u Kneevoj palai, u blizini trga, a koji
pripada tipu ritona ketos, sea dragon tzv. Main Group, a datira se od 350. do 320. g.
pr. K.39
a b
c d
Slika 3. Ulomci importirane keramike (foto L. Paraman): a. daunska keramika (prva polovica 6.
st. pr. K.), b. argivska keramika? (6. st. pr. K.), c. atika keramika? (5. st. pr K.), d. junoitalska
crvenofiguralna keramika (5.-4. st. pr. K.)
35 N. PETRI, 1992, 31-32. 36 B. KIRIGIN, u tisku, 2. 37 N. PETRI, 1992, 32; B. KIRIGIN, u tisku, 2-3. 38 B. KIRIGIN, u tisku, 2. 39 N. PETRI, 1992, 32, 34.
-
12
Bitno je naglasiti da je sav ovaj materijal uglavnom nestratificiran, to zbog
oteanih uvjeta iskopavanja,40 to zbog nestratigrafski voenog istraivanja,41 te je
uglavnom pronaen izmijean s helenistikim materijalom.42 No do nekih se zakljuaka
ipak moe doi.
Ve nalazi lokalne produkcije mlaeg eljeznog doba svojom kvalitetom izrade
ukazuju na jedno protourbano naselje, kakvo su bili primjerice Zadar i Nin u to vrijeme,
a koje je, prema disperziji nalaza, zapremalo istu povrinu kao i kasniji povijesni
Trogir.43 Meutim, u arheolokim istraivanjima gradske jezgre Trogira nisu jo
pronaeni ostatci arhitekture koji bi se mogli povezati s ovim razdobljem.44
Vanost prapovijesnog Trogira kao jednog pomorskog i trgovakog sredita,
odnosno punkta preko kojeg se vrila razmjena dobara i luksuzna roba stizala do
autohtonih zajednica u unutranjosti, potvruju i intenzivne veze s junoitalskim
odnosno apulskim, te grkim podrujem, s kojima su kontakti bili jai i raznovrsniji
negoli se to moe rei za sam Vis u istom razdoblju.45 Ovakva njegova uloga je i razlog
uspona naselja u eljeznom dobu, te u konanici i infiltracije Isejaca na to podruje.
Trogir se dakle razvio ponajprije kao trgovako sredite, kao luka, i to u uskoj
povezanosti sa zajednicom koja je ivjela na gradini na brdu Sutilija. Strateka vanost
poloaja gradine uoena je ve odavno. Brdo Sutilija dominira okolnim prostorom, a
kao vano strateko uporite, koriteno je od prapovijesti do novog vijeka. Utvrena
monim bedemom, s akropolom i podgraem, gradina kontrolira prilaze, odnosno
komunikacije koje su vodile iz unutranjosti prema obali, ima kontrolu nad trogirskim
Malim poljem i zapadnim dijelom Katelanskog polja, kao i nad cijelim
srednjejadranskim akvatorijem, do otoka Visa, gdje kontrolira ulaz u trogirski akvatorij
i zapadni ulaz u Katelanski zaljev (Sl. 4-5). To se iz Trogira ne moe sagledati. U
40 Radi se o kulturnim slojevima ispod razine mora, pa se istraivanja moraju provoditi uz stalno crpljenje vode crpkama, tako da je uoavanje stratigrafskih odnosa znatno oteano. Vidi I. BABI, 1991, 40, bilj. 26; V. KOVAI, 1987, 91. 41 B. KIRIGIN, u tisku, 1. 42 Prapovijesni je sloj stratigrafski izdvojen samo u jednoj prostoriji u prizemlju palae Garagnin-Fanfogna (Muzej grada Trogira). Vidi N. PETRI, 1992, 24. 43 N. PETRI, 1992, 34. 44 V. KOVAI, 2002, 381. Ivo Babi spominje u lanku iz 1980. godine odreene arhitektonske elemente pronaene na podruju oko palae Garagnin-Fanfogna (Muzej grada Trogira) spletovi primitivnih zidova izvedenih u suho, a koji su pronaeni u kulturnom sloju koji prethodi antikom razdoblju. I. BABI, 1980, 65, bilj. 10. 45 B. KIRIGIN, u tisku, 1.
-
13
novije vrijeme prikupljeni materijal s gradine pokazuje izrazite veze s Italijom u mlae
eljezno doba,46 kakve su karakteristine i za Trogir u tom razdoblju.
Slika 4. Pogled sa Sutilije na Malo polje, Trogir i iovo
(foto M. Bodrui)
Meutim istraivanja na samoj gradini nisu vrena, tako da se po sadanjem stanju
stvari ne moe rei koje je naselje od ova dva starije. No, obzirom na prostornu
povezanost, radilo bi se o jednoj plemenskoj zajednici koja je ivjela u okolici Trogira.
Ova dva punkta su se meusobno nadopunjavala postojanje luke u Trogiru bilo bi
nemogue bez gradine u Sutiliji koja ju je titila svojom kontrolom trogirskog
podruja.47 Kontrolnu funkciju unutar ove plemenske zajednice imala je sigurno i
gomila na brdu Vlaka zapadno od Sutilije, s kontrolom nad cijelom akvatorijem, te
gomila na brdu Plonjak nasuprot Trogiru, smjetena na najvioj toki brdskog
polukruga koji okruuje trogirsko Malo polje, kao i gradina na brdu Krban na zapadnom
ulazu u Malo polje. Istoj plemenskoj zajednici pripadala je vjerojatno i gradina na brdu
Gradina na iovu, koja se nalazi nasuprot one na Krbanu. Meutim, istraivanja na
njima nisu vrena.
46 Radi se o apeninskoj crvenofiguralnoj keramici i keramici tipa Alto-Adriatico (4. st. pr. K.), koja se nalazi u zbirci Ivice Svilana u Resniku. Vidi A. MILETI, 2008, 137. 47 A. MILETI, 2008, 135-140.
-
14
Slika 5. Pogled sa Sutilije na zapadni dio iova, oltu i Drvenik
(foto L. Paraman)
Kako se zvala ta plemenska zajednica, odnosno kojem je plemenu/narodu, od onih
koje su na ovom podruju zabiljeili grki pisci i geografi, pripadala, jo se vode
polemike. Dva su mogua odgovora Hili ili Bulini. I jedni i drugi se spominju u dva
izvora koji opisuju ovaj dio nae obale i zajednice koje na njoj ive. Problem je to ih
autor(i) svakog djela razliito prostorno lociraju. Naime, u nabrajanju plemena uz nau
obalu, od sjevera prema jugu, Pseudo-Skilak u Periplu, najranijem i najznaajnijem
sauvanom izvoru za istonu obalu Jadrana i eljeznodobne zajednice koje su tu ivjele,
navodi da nakon Liburna slijede Lotofazi i Hijerastamni, zatim Hili, koji ive na
poluotoku, a nakon njih Bulini, smjeteni na podruju izmeu Hilejskog poluotoka i
Nesta, smjetenih oko rijeke Nestos (Cetina).48 Za razliku od njega, Pseudo-Skimno u
Periegezi, u kojoj preuzima podatke od starijih geografa Timeja i Eratostena, nakon
Liburna navodi Buline, pa onda Hile i Hilejski poluotok.49 Oba naroda spominju se i
48 Pseudo-Skilak, Periplus, 22. Nastanak Peripla obino se smjeta izmeu 390. i 330. g. pr. K., no djelo sadri mnoge kasnije umetke i dorade, meu kojima je i 22. poglavlje u kojem se spominju Hili i Bulini, a koji se mogu datirati okvirno od 3. do 1. st. pr. K., neki moda i kasnije. Suieva rekonstrukcija originalnog poglavlja glasi: Poslije Liburna je narod Bulina. Susjedi Bulina su Hili. Uz zemlju Bulina plovidba traje dui dan do Nesta. Svi ostali podatci koji spominju Haoniju, Alkinojev otok, Herakleju, Lotofage, Hijerostamne, mit o Hilu, Heraklovu sinu, i Hilejski poluotok bili bi naknadni umetak, vezan uz ilirsku obalu nasuprot Korkire (Alkinojev otok), odnosno Novi Epir, gdje je ivjelo pleme slinog imena Bulinima. Za Korkiru je vezan i mit o Heraklu i Hilu. Vidi M. SUI, 1955, 121-185; M. KOZLII, 1990, 89-91, 125-128. 49 ...i dotie se Liburna. Na njih se nadovezuje narod Bulina. Po redu je veliki Hiliki poluotok, nekako jednak Peloponezu. Kau da u njemu petnaest gradova nastavaju Hili, podrijetlom Heleni; da su bili uzeli Heraklova sina Hila za predvodnika kod osnivanja naseobine, ali su se s vremenom pobarbarili, to pokazuju svojim obiajima koji su kao i kod njihovih susjeda. Tako kau Timej i Eratosten. Pseudo- Skimno, Periegesis, 403-413. Nastanak Periegeze datira se u kraj 2. i poetak 1. st. pr. K. Prijevod preuzet iz M. SUI, 1955, 138.
-
15
kod drugih antikih izvora Hili kod helenistikih pisaca Apolonija Roanina,
Apolodora Atenjanina, zatim kod Plinija Starijeg, te Dionizija Periegeta (4. st. po. K.),50
a Bulini kod Stjepana Bizantinca, koji donosi starije helenistike pisce, zatim Plinija
Starijeg, Ptolomeja, Dionizija Periegeta, te na Tabuli Peutingeriani gdje je podruje od
Ad Pretorija do Tragurija oznaeno kao Bulinia.51 Veina autora se slae oko ubikacije
Hila i Hilejskog poluotoka u antici se tako nazivao dio srednjedalmatinske obale
negdje izmeu ibenika i Trogira. Plinije Stariji Hilejski poluotok s Diomedovim rtom,
gdje je nedavno otkriveno i Diomedovo svetite iz helenistikog doba,52 spominje
nakon rijeke Krke i Skardone, a prije Tragurija.53 Bulini bi se tada nalazili na prostoru
od otprilike Marine ili Trogira do Omia i rijeke Cetine (Nestos) na prostoru
Katelanskog i Splitskog polja te poljikog primorja.54 No problem granice teritorija tih
dvaju plemena, koja se nalazi upravo negdje na prostoru Trogira i njegove okolice, jo
nije rijeen. Naime, postavlja se pitanje pripadaju li Trogir i Malo polje Hilejskom
poluotoku i Hilima,55 ili s Katelanskim poljem i Bulinima ine jednu teritorijalnu
cjelinu. Ova druga mogunost se ini ipak izglednija, obzirom da je prostorno i
povijesno gledano Trogir, iako smjeten na njegovoj zapadnoj periferiji, uvijek bio
integralni dio Katelanskog zaljeva, rimskoga Sinus Salonitanum.56
50 R. KATII, 1995, 387-389. 51 D. MARI, 1997, 51-52. 52 Vidi dolje str. 84 i 91. 53 Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 141. 54 D. MARI, 1997, 51. 55 Takvo miljenje zastupa primjerice A. Mileti. Vidi A. MILETI, 2008, 135, 137. 56 U ovom se radu za prostor Katelanskog zaljeva ne upotrebljava termin Manijski zaljev (Manios kolpos), openito prihvaen u naoj literaturi, a koji se upotrebljava u irem smislu za prostor od rta Ploe do Peljeca, te u uem za prostor Katelanskog zaljeva. Manijski se zaljev naime spominje u Pseudo-Skilakovu Periplu (Pseudo-Skilak, Periplus, 23), na temelju kojeg je M. Sui, nakon izdvajanja izvornog teksta, dokazao da se radi o zaljevu koji zatvara poluotok Peljeac s kopnom, a u koji utjee rijeka Naron (Neretva). Meutim, na natpisu iz 56. g. pr. K. pronaenom u Saloni, takoer se spominje Manijski zaljev, to je navelo istraivae, ukljuujui i Suia, na miljenje da se geografski pojam Manijskog zaljeva u 1. st. pr. K. proirio i na Katelanski zaljev, do rta Ploa. S. ae u novije vrijeme dokazuje da do irenja toga pojma u antici nije dolo, te da se i na natpisu iz Salone on vrlo vjerojatno odnosi upravo na plovni put za Naronu. Vidi M. SUI, 1955, 126-135; S. AE, 1999, 57-81.
-
16
4. POSTANAK TRAGURIONA
4.1. Grka kolonizacija na Jadranu
Uz formiranje plemenskih zajednica i razvoj njihovih naselja, eljezno doba na
Jadranu obiljeio je jo jedan fenomen fenomen grke kolonizacije. Od 8. st. pr. K.
Grci se naime ire iz svog matinog prostora, te naseljavaju nova podruja, voeni bilo
politikim, bilo socijalnim, bilo trgovakim razlozima. Taj val trgovine i iseljavanja
traje sve do oko 500. g. pr. K., do kada e biti utemeljeno i do 700 gradova po
Sredozemlju, Propontu i Crnom Moru.57 Grki kulturni utjecaji e uvelike promijeniti
kulturnu sliku tadanjeg svijeta, i, zapravo, predodrediti njegov budui razvoj.
Jadransko more, kao glavna i najbra komunikacija izmeu junog Sredozemlja i
sjevernog dijela Europe, rano ulazi u sferu interesa trgovaca i moreplovaca. Arheoloki
nalazi pokazuju da prvi kontakti s Grkom poinju jo u vrijeme neolita, a intenziviraju
se u vrijeme bronanog doba, kada Jadran ulazi u interesnu sferu mikenskih trgovaca.
Tada je Jadranom prolazio i jantarni put, koji je preko sjevernog Jadrana (Caput Adriae)
i gradova u delti rijeke Po povezivao istono Sredozemlje i Baltik, odakle se jantar i
izvozio.58 Taj e trgovaki put postati glavna navigacijska ruta u eljezno doba, a glavni
pomorski putovi prolazili su upravo istonom obalom Jadrana uz ilirsku obalu do
podruja Veneta i zatim do ua Poa, ili od Monte Gargana u junoj Italiji, preko
Tremita, Palagrue, Visa, Hvara i Braa, te uz istonojadransku obalu do delte Poa, gdje
su ve u bronano doba postojale jake trgovake luke Spina i Adrija, a koje e procvat
doivjeti u vrijeme atenske trgovake prevlasti na Jadranu tijekom 6. i 5. st. pr. K.59
Iako grki pisci spominju da su maloazijski Fokejci bili prvi grki trgovci koji su
plovili do sjevernog Jadrana i ua Poa,60 arheoloki materijal upuuje da je intenzivniji
promet istonojadranskom obalom uspostavljen tek krajem 7. i poetkom 6. st. pr. K., a
57 B. KIRIGIN, 2004, 53. 58 Prvi trgovaki kontakti s jadranskim svijetom ogledaju se u najstarijim grkim mitovima i predajama, primjerice u legendi o Argonautima, te o Diomedu i Antenoru, iji se kult i irio upravo ovim trgovakim putovima. Za razliku od talijanske obale, mikenska prisutnost na istonoj obali Jadrana potvrena je tek u novije vrijeme nalazima mikenske keramike u kripu na Brau, zatim na podruju ua Neretve, u jednoj pilji kraj Stoca, te na gradini Monkodonja kraj Rovinja. Vidi M. ZANINOVI, 2004, 3-8. 59 ZANINOVI, 2004, 9-10. 60 Po nekim autorima, Fokejska prisutnost na istonojadranskoj obali ogleda se u toponimima sa sufiksom ussa (Cledussae Kornati, Elaphissa Bra, Melitussa Mljet). Vidi M. ZANINOVI, 2004, 12.
-
17
vezan je uz aktivnosti korintskih trgovaca.61 Te kontakte potvruju nalazi korintske
keramike na svim vanijim lokalitetima toga vremena,62 emu moda moemo pribrojiti
i nalaze u Trogiru. Koncentracija nalaza na irem podruju oko rijeke Neretve, gdje su
Korinani dobavljali kvalitetnu peruniku, upuuje na to da je trgovaki emporij u
Naroni ve tada bio aktivan.
U ovom kontekstu dolazi i do osnivanja prve kolonije na naoj obali knidske
kolonije na otoku Koruli. Koloniju maloazijskog Knida na Koruli spominju Pseudo-
Skimno, Strabon i Plinije Stariji,63 i veina se autora slae da je kolonija osnovana
poetkom 6. st., odnosno oko 580. g. pr. K., upravo zbog kontrole trgovakog puta
prema emporiju u Naroni.64 Ipak, usprkos opsenoj bibliografiji koja o toj koloniji
postoji, jo uvijek nam je nepoznato i njezino ime i njezina tona lokacija, kao i razlozi
njezina gaenja.65 Arheoloki dokazi o njezinom postojanju naime sasvim nedostaju.
U ovu stariju, arhajsku fazu grke kolonizacije na naoj obali autori smjetaju jo
jednu misterioznu koloniju Anhijale. Tu parsku naseobinu spominje jedino Stjepan
Bizantinac, leksikograf iz 6. st. po. K.66 Veina se autora slae oko njezine datacije u
arhajsko doba, no pitanje njezine ubikacije i dalje je otvoreno.67
Iako konkretnih arheolokih dokaza za postojanje grkih kolonija na
istonojadranskoj obali u arhajsko doba, kao to smo vidjeli, zapravo i nema, grka
prisutnost na ovom podruju je i vie nego oita. Trgovaki odnosi od 6. st. pr. K.
61 Korinani su zaposjeli kontrolu nad ulazom u Jadransko more osnutkom Korkire na otoku Krfu 733./732. g. pr. K. Osim trgovine sa sjevernim Jadranom, korintski (i korkirejski) trgovaci imali su direktne interese na podruju june Dalmacije. Taj interes uvjetovan je potranjom za kvalitetnom perunikom, koja se iskoritavala u proizvodnji parfema, a iji su glavni proizvoai u arhajsko doba bili upravo Korinani. Najkvalitetnija perunika, poznata u izvorima kao iris illyrica mogla se pronai u unutranjosti, na podruju rijeka Drilona i Narona (Neretve). Vidi M. NIKOLANCI, 1989c, 63-80; M. ZANINOVI, 2004, 14-15; I. BORZI, 2007, 30. 62 M. NIKOLANCI, 1973, 89-118; M. NIKOLANCI, 1976, 273-286; M. ZANINOVI, 2004, 14. 63 Pseudo-Skimno, Periegesis, 425-427; Strabon, Geographica, 7, 5, 7; Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 152. 64 Korkirejci dodjeljuju neke privilegije maloazijskim Knianima po svoj prilici dozvolu za trgovinom junim Jadranom i naseljavanjem Korule zbog pomoi koju su im pruili u ratu Korkire i njihove matice Korinta. Analizu izvora i razliita miljenja vidi kod I. BORZI, 2007, 28-30. 65 Pojedini autori povezuju knidsku naseobinu na Koruli s Heraklejom, jo jednim misterioznim gradom, koji se spominje kod Pseudo-Skilaka (Pseudo-Skilak, Periplus, 22), a koji je poznat iskljuivo po emisijama novca koje se datiraju dosta kasnije u sredinu 4. st. pr. K. Pregled razliitih miljenja i njihovu analizu vidi kod I. BORZI, 2007, 31-33. Vidi i popis literature na kraju. 66 Stjepan Bizantinac, s. v. Anchiale: Anhijale...ima i jedna druga, naseobina Parana, pred kojom je zaljev zvan Enestodonski, u kome je Sherija. Prijevod preuzet iz M. NIKOLANCI, 1989b, 50. 67 Autori je smjetaju od podruja Krfa (Korkire stariji naziv je Sherija), preko ua Narone, do Starog grada na Hvaru, gdje bi ona, zapravo, prethodila kasnijoj parskoj naseobini Pharosu. Vidi B. KIRIGIN, 2004, 39-40 (s literaturom).
-
18
nadalje se intenziviraju, posebno u vrijeme atenske trgovake prevlasti na Jadranskom
moru, kroz 6. i 5. st. pr. K. pa i kasnije, a to dokazuju i brojni nalazi atike crno- i
crvenofiguralne keramike na naoj obali i otocima, ali i u unutranjosti. Iz ovog
vremena ujedno potjeu i najranije vijesti grkih pisaca o istonojadranskoj obali i
zajednicama koje na tom podruju ive.68 Intenzivan trgovaki promet uzrokovao je
uspostavu trgovita emporija na vanim tokama na istonojadranskoj navigacijskoj
ruti, gdje su, osim veih emporija kakva je bila primjerice Narona, a vjerojatno i
Salona,69 postojali i manji emporiji za trgovaku razmjenu sa zaleem i siguran prihvat
grkih brodova. Jedan od takvih emporija bio je sigurno i predhelenistiki Trogir.
Tek s 4. st. pr. K. zapoinje stvarna i trajna prisutnost Grka na istonoj obali
Jadrana. Ova mlaa faza grke kolonizacije vezana je uz irenje mone sirakuke drave
na elu s Dionizijem Sirakukim (405.-367. g. pr. K.). Nakon Peloponeskih ratova i
sloma atenske moi Dionizije, osnivajui kolonije u Tirenskom i Jadranskom moru,
uspostavlja kontrolu nad trgovinom na Jadranu, pa i itavom Sredozemlju. Takva
sirakuka politika dovodi i do osnutka kolonija Issa na Visu i Pharos na Hvaru.70
Okolnosti oko osnutka Farosa relativno su dobro poznate. Diodor Sicilski, povjesniar
iz 1. st. pr. K. navodi da je Faros, naseobina egejskih Parana, osnovana 385./384. g. pr.
K., i to uz pomo Dionizija Sirakukog.71 S druge strane, oko osnutka Ise, za koju
Pseudo-Skimno u 1. st. pr. K. izriito kae da je sirakuka kolonija, jo uvijek se vode
rasprave.72 Upravo e aktivnosti te kolonije, nakon prvotnih sukoba oko osnutka
Farosa,73 predodrediti razvoj srednjedalmatinskog podruja u iduih nekoliko stoljea.
68 Vidi kod M. KOZLII, 1990, 35-71. 69 Trgovaku aktivnost na salonitanskom podruju ve u arhajsko doba, uz otprije poznate nalaze (M. NIKOLANCI, 1973, 99-100, 103-106; M. NIKOLANCI, 1976, 274-275) potvruje i noviji nalaz reljefno ukraene amfore iz podmorja Katel Suurca (N. CAMBI, 2005, 155-162). 70 M. ZANINOVI, 2004, 21-22; I. BORZI, 2007, 33. 71 Diodor, 15, 13, 4. 72 Pseudo-Skimno, Periegesis, 414. Autori se naime razilaze u itanju Diodorova teksta (tzv. kontroverza LissosIssa) u kojem on spominje sirakuku koloniju u Lisosu, koja je osnovana prije Farosa (Diodor, 15, 13, 4), i u kojoj se nalazio sirakuki eparh, koji priskae u pomo Faranima u obrani od autohtonog stanovnitva (Diodor, 15, 14, 2). Gotovo svi nai autori priklanjaju se miljenju koje je iznio jo I. Luci u 17. st. Diodor na spornom mjestu zapravo spominje Isu, dakle Isa je osnovana prije Farosa, na samom poetku 4. st. pr. K. (vidi sumarno kod M. NIKOLANCI, 1970, 377-384). S druge strane, S. ae i B. Kirigin zajedno s veinom stranih autora smatraju da je rukopis ispravan, te da se radi o Lisosu, ime bi Isa bila osnovana iza Farosa (vidi noviju analizu kod S. AE, 1994, 33-54 (s literaturom)). 73 Diodor navodi razmirice izmeu novopridolih Farana i autohtonog stanovnitva s Hvara, koje u pomo poziva Ilire s kopna nasuprot otoku. (Diodor, 15, 14, 2). U tim Ilirima kriju se vjerojatno autohtone zajednice srednjedalmatinskog podruja, meu njima sigurno i Bulini. Vidi S. AE, 1994, 48-51.
-
19
4.2. Ilirski ratovi i irenje Ise
Razvoj srednjedalmatinskog prostora, ali i cijelog istonog Jadrana nakon 4. st. pr.
K. odvija se u meusobnom odnosu triju faktora razvoja Ise kao trgovakog sredita i
politike sile, uspona Ilirske drave, te prodiranja Rimske republike na istoni Jadran.74
U tom kontekstu dolazi i do osnivanja isejske naseobine u Trogiru.
Nakon smrti Dionizija Starijeg 367. g. pr. K. dolazi do raspada sirakuke drave.
Njegov sin i nasljednik Dionizije II. (367.-345. g. pr. K.) gubi kontrolu nad dravom, a
unutarnje politike borbe dovele su do njezina potpunog sloma. U takvoj situaciji Isa
postaje samostalan polis, te nastavljajui uspon zapoet u doba Dionizija Starijeg,
postaje glavna trgovaka sila na Jadranu, posrednik trgovine izmeu Grka i autohtonog
stanovnitva na obali.75 Ekspanzija Ise zapoinje osnivanjem kolonije u Lumbardi na
Koruli sredinom 3. st. pr. K., o emu izravnu potvrdu imamo u sauvanoj psefizmi o
osnutku kolonije, a koje je voeno eljom za nadziranjem Peljekog kanala, odnosno
plovnog puta prema emporiju u Naroni.76 Kolonija je meutim, po svemu sudei,
nedugo nakon osnutka ugaena, a glavni uzrok je uspon i irenje Ilirske drave.77
Ilirska drava poinje se razvijati oko sredine 4. st. pr. K. u unutranjosti
Balkanskog poluotoka, odnosno u Makedoniji. Sredinom 3. st. pr. K. teite drave
prebacuje se na more i ilirska vlast iri se prema sjeverozapadu. U to doba je na
prijestolju Ilirske drave bio Agron (umire 231. g. pr. K.), koji sklapa savez s
74 Glavni izvor za dogaaje krajem 3. i u prvoj polovici 2. st. pr. K., vezane za rimsko-ilirske ratove je grki povjesniar Polibije (oko 200.-120. g. pr K.), suvremenik tih zbivanja, koji u svom djelu Historiae opisuje zbivanja od 264. do 144. g. pr. K. Djelo nije sauvano u cjelini sauvano je samo prvih pet knjiga i manji ili vei izvodi iz ostalih. Ostali izvori su Tit Livije (Livije, Ab urbe condita), rimski povjesniar iz 1. st. pr. K., Apijan, grki povjesniar iz 2. st. po. K., koji u Rimskoj povijesti (Romanika), u desetoj knjizi, popularno nazvanoj Ilirika donosi dogaaje iz Ilirskih ratova, te I. rimsko-delmatskog sukoba (Apijan, Illyrike), te Dion Kasije, grki povjesniar iz 3. st. po. K. Vidi M. KOZLII, 1990, 191, 201, 210; B. KIRIGIN, 1996, 47-48. 75 G. NOVAK, 1952, 15-17. Pretpostavlja se da nakon sloma sirakuke drave dolazi i do uspona lokalnog dinasta Jonija, koji pod svoju vlast podvrgava i Faros, Herakleju i knidsku naseobinu na Koruli, te kuje svoj novac (prva autonomna emisija isejske kovnice) od sredine do kraja 4. st. pr. K. Vidi D. RENDI-MIOEVI, 1970, 347-376; D. RENDI-MIOEVI, 1980, 229-250. Za drugaije miljenje vidi M. NIKOLANCI, 1989a, 13-34. 76 U starijoj se literaturi osnivanje kolonije u Lumbardi smjetalo u 4. st. (G. NOVAK, 1952, 18-19). Meutim, epigrafikom analizom je dokazano da to nije moglo biti prije prve polovice ili sredine 3. st. pr. K. Vidi D. RENDI-MIOEVI, 1965, 77-81. 77 Osim to se kolonija uope ne spominje u izvorima, arheoloke potvrde o samoj koloniji su oskudne na brdu Koludrut je do sada pronaena samo cisterna koja bi po nainu gradnje mogla biti iz helenistikog doba. Meutim, helenistiki materijal nije pronaen, osim od prije poznatih 5-6 helenistikih grobova koji se datiraju upravo u sredinu 3. st. pr. K., pa bi to ujedno mogli biti i grobovi prvih kolonista. Vidi D. RENDI-MIOEVI, 1973, 133-141; I. BORZI, 2007, 34-35.
-
20
makedonskim kraljem Demetrijem II., te iri svoju dravu na prostor od Korkire i Epira
do Farosa. Izvan prostora Ilirske drave ostaju samo grki gradovi Apolonija, Epidamno
i Isa, koja, prema Kasiju Dionu, trai pomo od rimskog senata jer je Agron eli
podvrgnuti pod svoju vlast. Politiku irenja drave nastavlja i Teuta, koja je vladala
umjesto Agronova maloljetnog nasljednika Pinesa ona uspijeva osvojiti Korkiru, koju
predaje u namjesnitvo Demetriju Farskom, a napada i Epidamno i Apoloniju, te
nastavlja opsjedanje Ise 230. i 229. g. pr. K. Ovi grki gradovi, ukljuujui i Isu, trae
pomo od Rima, nudei se kao saveznici. Time poinje uplitanje Rimske republike u
istoni Jadran, te I. ilirski rat.78
Rimsko uplitanje u prilike na istonom Jadranu vezano je u prvom redu uz zatitu
rimskih trgovakih interesa u Apuliji, odnosno na Otrantskim vratima na ulazu u Jadran.
Naime, tijekom 4. i poetkom 3. st. pr. K. cijeli Apeninski poluotok dolazi pod rimsku
vlast. Osnivanjem kolonija u Apuliji, Rimljani ire svoje interese i na istoni Jadran.
Rast i irenje Ilirskog kraljevstva, u savezu s makedonskim kraljem, te gusarstvo i
ugroavanje grkih gradova na istonojadranskoj obali smjetenih na podruju Otranta,
znaili su i direktno ugroavanje rimskih interesa.79
Za vrijeme I. ilirskog rata (229.-228. g. pr. K.)80 Isa dolazi pod zatitu (deditio)
Rima i postaje njegov tienik,81 da bi nakon II. ilirskog rata (219.-218. g. pr. K.)82 koji
78 I. BORZI, 2007, 36. 79 G. NOVAK, 1952, 23-24; B. GABRIEVI, 1974, 5-25; I. BORZI, 2007, 36. 80 Povod za poetak I. ilirskog rata vezan je uz poslanstvo koje je rimski senat uputio Teuti u vezi gusarenja Ilira i pljakanja italskih trgovaca, a kojemu se pridruio i poslanik Ise Klemporos. Teuta je naime odbila njihove zahtjeve, a izaslanici su na povratku napadnuti od ilirskih gusara i ubijeni. Brzom intervencijom rimske mornarice i kopnene vojske najprije je zauzeta Korkira, koju je Demetrije Farski predao bez borbe saznavi da je umro makedonski kralj Demetrije II., zatim Apolonija, Epidamno i nekoliko ilirskih gradova, te Isa. Teuta se sklonila u Rizon i bezuvjetno predala, te je sklopljeno primirje po kojem je Ilirima bilo zabranjeno ploviti junije od Lisosa s vie od dvije nenaoruane lae. Time 228. g. pr. K. zavrava I. ilirski rat. Apolonija, Epidamno i Isa postaju rimski saveznici, pod rimsku vlast dolaze i Ardijejci, a pod zatitu i plemena Parteni i Atintati. Ostatak Ilirske drave pripao je rimskim vazalima Demetriju Farskom sa sjeditem u Farosu, te ilirskom kralju Pinesu. U junom dijelu Ilirije samostalno je vladao i Skerdilad, Pinesov ujak. Vidi G. NOVAK, 1952, 21-27; B. GABRIEVI, 1974, 5-25; B. KIRIGIN, 1996, 47; I. BORZI, 2007, 36-37. 81 Kasije Dion, 12, fr. 49, 1; Polibije, Historiae, 2, 11. 82 II. ilirski rat vezan je uz djelatnost Demetrija Farskog. On se naime eni Pinesovom majkom Triteutom i postaje regent i tog dijela bive Ilirske drave, a sklapa i savez s makedonskim kraljem Antigonom Dosonom (229.-221. g. pr. K.). Ponovnim zapoinjanjem gusarstva i pljake po sjevernom Jadranu i juno od Lisosa, napadanjem grkih gradova u savezu s Rimom, te sklapanjem saveza s Skerdiladom i novim makedonskim kraljem Filipom V. direktno kri sporazum s Rimljanima i ugroava njihove interese u junom Jadranu. Mogue je i da je Isa, kao rimski tienik i neposredni susjed Demetrija izvjetavala Rim o takvoj njegovoj politici koja je ugroavala i interese same Ise. Rat je trajao kratko glavne bitke odigrale su se kod Dimale 219. g. pr. K. i Farosa 218. g. pr. K., a poraeni Demetrije bjei na makedonski dvor, gdje do smrti 213. g. pr. K. provodi antirimsku politiku. Nakon rata Pines nasljeuje Demetrijev
-
21
je uslijedio desetak godina poslije, Isa postala i rimski saveznik amicus et socius
populi Romani. Takav poloaj znaio je za Isu zatitu njezina teritorija od Ilira i
sigurnost njezinih trgovakih brodova na Jadranu, a za Rim uvid u dogaanja na
istonoj jadranskoj obali uz obostrane obaveze, Rima da pomogne Isi, i Ise da
pomogne Rimu.83 Rimska je zatita, uz otvaranje novoga trgovakog trita, dala novi
impuls isejskom trgovakom i ekonomskom razvoju.84 Pod zatitom rimskog
kiobrana Isa iri svoje trgovake veze i, po opem shvaanju, osniva nove kolonije
Tragurij i Epetij, na zapadnom i istonom rubu Katelanskog zaljeva, te na kraju, i
koloniju/emporij u Saloni.85
4.3. Postanak helenistikog Tragurija
Prve vijesti o Traguriju kao isejskoj naseobini donosi Polibije, koji piui o I.
rimsko-delmatskom sukobu,86 odnosno dogaajima iz 158. g. pr. K. spominje kako su
Isejci vie puta slali svoja poslanstva u Rim i alili se da im Delmati pustoe zemlju i
gradove (poleis) Tragurij i Epetij, koji su u savezu s njima.87 Drugi spomen Tragurija
donosi Strabon, koji kao izvor koristi starije helenistike pisce iz 2. i 1. st. pr. K., a koji
ga spominje izriito kao naseobinu Isejaca Isseon ktisma.88 Budui da Polibije, a ni
ostali izvori, ne spominju ni Tragurij ni Epetij u vezi dogaaja iz I. i II. ilirskog rata,
opeprihvaeno miljenje je da su te isejske naseobine osnovane negdje izmeu kraja 3.
st. pr. K. i delmatskog napada oko 160. g. pr. K. Tada se, nakon II. ilirskog rata,
posjed, osim Farosa kojemu je vraena samostalnost, a nakon njegove smrti 217. g. pr. K. te posjede nasljeuje Skerdilad, koji naputa makedonski savez i postaje rimski saveznik. Taj savez se nastavlja i za Pleurata, preko kojeg Rim, zapravo, nominalno vlada junim Jadranom do Neretve. Vidi G. NOVAK, 1952, 28-29; I. BORZI, 2007, 37-38. 83 M. SUI, 1973, 183. Tako Tit Livije spominje da je Isa sa svojim flotom pomagala rimskoj vojsci 201. g. pr. K. u borbi protiv makedonskog kralja Filipa V. (II. makedonski rat), 198. g. pr. K. kod Peloponeza, zatim 192. g. pr. K. u bitci kod Patere u Maloj Aziji u ratu protiv sirijskog kralja Antioha III., te 171. g. pr. K. u ratu s makedonskim kraljem Perzejom. Vidi G. NOVAK, 1952, 33-34; B. KIRIGIN, 1996, 48. 84 G. NOVAK, 1952, 30; I. BORZI, 2007, 41. 85 G. NOVAK., 1952, 30; B. KIRIGIN, 1990, 311-314. 86 Delmati na povijesnu pozornicu stupaju nakon poraza Gencija i raspada Ilirskog kraljevstva 167. g. pr. K. Prvi rat s Rimom, koji je izbio 156. g. pr. K., a zavrio 155. g. pr. K. spaljivanjem delmatskoga glavnoga grada Delminija, prvi je u nizu sukoba Rimljana s ratnikim plemenom Delmata, koji e s prekidima trajati sve do 9. g. po. K. kada su Rimljani uguili Delmatsko-ilirski ustanak pod Batonovim vodstvom. Vidi M. ZANINOVI, 2004, 30. 87 Polibije, Historiae, 32, 9, 1-2. Prijevod preuzet iz D. MARI, 1997, 52. 88 Strabon, Geographica, VII, 5, 5.
-
22
situacija na junom Jadranu smirila i nastupilo je razdoblje mira koje je trajalo
etrdesetak godina. Od 217. do 181. pr. K. ilirski kraljevi Skeldirad i Pleurat bili su
naime u savezu s Rimom,89 kao i sama Isa, i tada su stvoreni preduvjeti za takav jedan
pothvat. Prije i poslije tog razdoblja90 takvo bi neto bilo nemogue, jer je Rim, a s
njime i Isa, bio u ratu s Ilirima.91 B. Kirigin pretpostavlja da se radi o vremenu izmeu
217. i 205. g. pr. K. 92
Meutim, pitanje osnutka naselja u Traguriju, njegova statusa i odnosa s Isom jo
nije u potpunosti rijeeno radi li se naime o koloniji, odnosno gradu (polisu) u pravom
smislu rijei, o emporiju, ili pak o autohtonim naselju u savezu s Isom, uz odreeni
postotak isejskog stanovnitva. Svi ti termini, naravno, podrazumijevaju i razliitu
fizionomiju naselja, grada i razliit sastav stanovnitva. Jedino se pod
kolonijom/naseobinom podrazumijeva polis, urbano sredite u antikom smislu rijei, sa
svim institucijama jednoga grada te, naravno, veim brojem isejskog stanovnitva.
Razliite pretpostavke o statusu Tragurija proizlaze iz razliitog tumaenja povijesnih
izvora, u prvom redu Polibija. Polibije naime donosei vijest o delmatskim napadima na
Isu i njezin teritorij, Tragurij i Epetij naziva gradovima poleis u savezu s Isejcima.
Sama terminologija, odnosno termin polis, ne govori puno o statusu Tragurija i Epetija,
i budui da ga Polibije upotrebljava u openitom, a ne u izvornom shvaanju pojma
grkoga grada, ne moe se definitivno zakljuiti radi li se tu o kolonijama ili autohtonim
89 Vidi gore, bilj. 82. 90 Poslije smrti Pleurata izbija III. ilirski rat (169.-168. g. pr. K.). Tada, za njegova nasljednika Gencija (181.-167. g pr. K.), ilirsko gusarenje ponovno uzima maha. Stanovnici Taranta i Brundizija tue se na napade gusara iz Ilirskog kraljevstva, a propretor L. Duronije 180. g. pr. K. u senatu za gusarenje optuuje Gencija. Mogue je da je upravo Isa, zbog straha od irenja Gencijeve drave, tada izvrila pritisak na rimski senat i optuila Gencija za gusarstvo, a optuuje ga i 172. g. pr. K. za pljakanje njezine zemlje, te na kraju i za prijateljevanje s makedonskim dvorom. Nekoliko godina kasnije Gencije opsjeda Isu, a 169. g. pr. K., zajedno s makedonskim kraljem Perzejom, ulazi i u rat s Rimom. U nekoliko mjeseci su poraene i makedonska i ilirska vojska, a poraz je znaio prestanak postojanja i Ilirskog i Makedonskog kraljevstva. Gradovi i plemena koja su prela na rimsku stranu jo za vrijeme trajanja sukoba, meu njima Isa (G. Novak smatra, zbog Livijeva teksta (Livije, Ab urbe condita, 45, 26) koji je na tom mjestu iskvaren, da se radi o stanovnicima Lisosa, odnosno da se tu ne moe raditi o Isejcima jer su oni jo od I. ilirskog rata saveznici Rimske republike. Isto miljenje iznosi i S. ae, naglaavajui da se na tom mjestu nabrajaju iskljuivo zajednice koje su do tada sainjavale Ilirsko kraljevstvo.) i Daorsi, postaju slobodni i osloboeni od plaanja poreza, dok ostali moraju plaati porez u visini od polovice onoga to su plaali kralju. Ilirija je stavljena pod zatitu rimskog naroda i podijeljena u tri dijela (radi lakeg prikupljanja poreza) obuhvaajui prostor od Labeata do Neretve. Vidi G. NOVAK, 1952, 34-38; S. AE, 1991, 55, bilj. 1; I. BORZI, 2007, 40. 91 Mogue je i da je za vrijeme I. i II. ilirskog rata prostor Katelanskog zaljeva ili njegov dio pripadao Ilirskoj dravi. Vidi B. KIRIGIN, 1990, 311; B. KIRIGIN, 1996, 63; D. MARI, 1997, 53. 92 B. KIRIGIN, 1996, 63.
-
23
naseljima.93 S druge strane, Strabon koristi jedan drugi termin on Tragurij naziva
Isseon ktisma, odnosno isejskom naseobinom.94 U literaturi se zato pri spominjanju
Tragurija koristi razliita terminologija u radovima G. Novaka, M. Nikolancija, B.
Gabrievia, D. Rendia, M. Suia, N. Cambija, B. Kirigina, S. ae i drugih, Tragurij i
Epetij se spominju kao isejske (sub)kolonije, naseobine ili faktorije,95 dok M. Zaninovi
u novije vrijeme koristi termin emporij.96 Strani autori takoer koriste razliite termine
R. L. Beaumont ih na tragu Polibija naziva isejskim saveznicima, a L. Braccesi smatra
da se radi o trgovakim emporijima s domaim stanovnitvom u nekoj vrsti
konfederalne zajednice s Isom.97
Tek su arheoloka istraivanja provoena u Trogiru posljednjih desetljea, o
kojima e biti rijei u iduim poglavljima, dala potvrdu da se u Traguriju radi upravo o
jednom polisu, naravno, u smislu urbanog sredita, odnosno o dolasku veeg broja
isejskog stanovnitva u Trogir, te izgradnji grada, sa svim svojim karakteristikama od
gradskog rastera, bedema i kula, do izgradnje javnih graevina. To potvruje i pokretni
materijal, dodue jo neobjavljen, pronaen pri istraivanjima.
Sada se meutim namee jedan drugi problem. Naime, obzirom da je u Trogiru
postojalo predhelenistiko, odnosno eljeznodobno naselje, postavlja se pitanje kako je
moglo doi do infiltracije Isejaca i osnivanja naseobine u jednoj takvoj zajednici. Za
odgovor na to pitanje vane su dvije stvari: injenica da Polibije Tragurij i Epetij naziva
isejskim saveznicima te, povezani s tom vijeu, rezultati novijih arheolokih
istraivanja.
Naime, arheoloka istraivanja u Resniku, Vranjicu, na rtu Ploa i Spili Nakovani
provoena posljednjih godina, bacaju neto vie svjetla na odnos jadranskih Grka s
autohtonim stanovnitvom na podruju Katelanskog zaljeva i ire. Ta istraivanja
pokazuju da od kraja 4. st. pr. K., odnosno poetkom helenizma, uslijed porasta trgovine
na globalnoj razini, dolazi i do intenziviranja odnosa jadranskih Grka, u prvom redu Ise,
ali i Farosa, s autohtonim stanovnitvom, odnosno Bulinima.98 S jedne strane raste
93 D. MARI, 1997, 54. 94 , osnivanje, naselje i graditi, za nastavanje podobnim initi, sagraditi, osnivati, (sa)zidati, naseliti, naseljenicima zapremiti. Vidi S. SENC, 1991, 541-542. 95 Vidi popis literature na kraju. 96 M. ZANINOVI, 2004, 30. 97 Vidi D. MARI, 1997, 56. 98 Vidi gore, str. 14 i 15.
-
24
potranja za uvoznom grkom robom meu aristokracijom unutar autohtonih zajednica,
a s druge, jaa potranja za sirovinama kao to su vuna, koa, drvo i sl., koje nudi
autohtono stanovnitvo.99 Ve od 4. st. pr. K. na eljeznodobnim gradinama i naseljima
primjerice ve spomenutoj Sutiliji, u Trogiru,100 zatim sv. Nofru u Bijaima i drugdje
biljei se porast importirane grke i italske keramike, a u kraj 4. st. datira se i
osnivanje Diomedova svetita na rtu Ploa, te svetita u Spili Nakovani na Peljecu.101
Iz 4. st. potjee i grki natpis pronaen nedavno u Vranjicu, koji jo uvijek eka na
objavu i interpretaciju, dok helenistika luka, emporij u Resniku (Siculi), pod
autohtonim naseljem sv. Nofar poinje svoj razvoj u 3. st. pr. K.102 Svi ti nalazi upuuju
na to da je na podruju ireg Katelanskog zaljeva dolo, nakon poetnih trzavica,
vezanih uz osnivanje Farosa, do svojevrsne simbioze, suivota i proimanja autohtonog,
odnosno bulinskog i grkog elementa, koje se u 3. st. pr. K. unato Ilirskim ratovima
intenzivira.103 Porastom trgovine i obrta iri se upotreba novca, vjerovanja, znanja,
obiaja i standarda helenistikog svijeta, u kojem autohtono stanovnitvo igra presudnu
ulogu, i prihvaajui helenistike obiaje i sami, zapravo, postaju helenizirani. Takva
situacija je dosta dobro dokumentirana i na nalazitima u Liburniji.104
Sada je i Polibijev navod o Traguriju i Epetiju, kao saveznikim gradovima
mnogo jasniji. Naime, vrlo je vjerojatno da su ta bulinska naselja, a moda i neka druga,
ili ak cijela bulinska zajednica, uslijed intenzivnih odnosa s grkim Isejcima, stupili u
jednom trenutku u savezniki odnos s Isom.105 Sasvim je jasno to Isa dobiva iz takvog
odnosa ona dobiva kontrolu nad irim podrujem Katelanskog zaljeva i pristup
zaleu kroz Kliki prijevoj. No kakvu korist od toga imaju Bulini? Osim koristi od
pojaanog intenziteta uzajamne trgovine i proizvodnje, za stupanje u savez morali su
postojati neki vei razlozi. Kao mogui razlog namee se irenje Ilirske drave i njezine
pretenzije prema srednjem Jadranu,106 te pritisak Delmata,107 koji se iz svoga matinoga
99 S. AE, 1992a, 38-39; S. AE, 1992b, 38-39. 100 Vidi gore, str. 11. 101 S. AE, 1992a, 38; S. AE L. EELJ, 2005, 167; L. EELJ, 2005, 51. 102 Z. BRUSI, 2008, 167-175; I. RADI-ROSSI, 2008, 158; I. RADI-ROSSI, 2009, 499. 103 S. AE, 1992a, 38-39; S. AE, 1999, 74. 104 S. AE, 1997, 39. 105 D. MARI, 1997, 54. 106 Vidi gore, bilj. 80, 82, 86 i 90. 107 D. MARI, 1997, 54.
-
25
podruja u jugozapadnoj Bosni te Hercegovini, pomiu od 4. st. pr. K. prema jugu, da bi
u 2. st. pr. K. izbili na podruje Katelanskog zaljeva, a ve 119. g. pr. K. drali Salonu,
koju i Strabon spominje kao delmatsku luku epineion.108 Iliri i Delmati ugroavaju
Buline, a time i interese Ise. U jednoj takvoj situaciji bulinske zajednice na obali, a
vjerojatno i na otocima, dolaze pod protektorat mnogo monije Ise, koja, kao dodatnu
sigurnost, ima i status saveznika Rimske republike.
Slika 6. Srednja Dalmacija u helenizmu
(preuzeto iz S. AE L. EELJ, 2005, 186, sl. 54)
Kada se to tono dogodilo, ako je do sklapanja saveza uope dolo, teko je na temelju
sadanjeg stanja istraenosti rei. Arheoloka istraivanja ireg podruja Katelanskog
zaljeva i srednjedalmatinskih otoka tek su u povojima, i tek se poinje slagati slika tog
podruja u predrimsko vrijeme, a povijesni izvori, orijentirani primarno na politika i
vojna zbivanja vezana uz Isu, Faros, ilirske vladare, Delmate i Rimsku republiku, o
svim ovim procesima ute.109
108 M. ZANINOVI, 1976, 305; S. AE, 1992b, 40-41; M. ZANINOVI, 2004, 30. 109 Bulini i ostala plemena koja se spominju u starijim grkim izvorima nestaju s pozornice povijesnih zbivanja pred prodorom za Rimljane mnogo vanijeg elementa Delmata, koji se od sredine 2. st. pr. K. pojavljuju u okolici Salone. Strabon, primjerice, opisujui nau obalu, ne spominje ni Buline, ni Hile, ni Hilejski poluotok. No, za razliku od ostalih plemena koja spominju grki izvori, ime Bulina se odralo
-
26
Svi predloeni datumi osnutka naseobine u Traguriju, temeljeni na povijesnim
izvorima i njihovoj interpretaciji, ili na novijim arheolokim istraivanjima,110 ne
govore, zapravo, nita o tome na koji je nain dolo do toga osnutka kolonije,
odnosno do infiltracije Isejaca u ve postojee prapovijesno naselje.
Ako tako postavimo pitanje, i ako nastanak helenistikog Tragurija promatramo u
kontekstu opisanog razvoja srednjedalmatinskog podruja od 4. st. pr. K. nadalje, jasno
je da ne treba govoriti o osnutku ve o postanku helenistikog Tragurija. Tragurij je
od 4. i 3. do 1. st. pr. K. morao proi razvoj od autohtonog preko mijeanog isejsko-
autohtonog do isejskog naselja.111 Prema tome, postanak helenistikog Tragurija trebalo
bi shvatiti vie kao proces, koji ide od infiltracije isejskog stanovnitva u prapovijesno
naselje, vjerojatno jo u 4. st. pr. K., preko saveznikog odnosa, moda ve od kraja 3.
st. pr. K., do konanog formalnog osnutka naseobine odnosno ulaska Tragurija u
isejsku dravu.112 U tako shvaenoj situaciji jasno je da Strabonovo spominjanje
Tragurija kao isejske naseobine ne mora nuno znaiti osnivanje kolonije u smislu
izgradnje grada i podjele zemljita, ve se moe shvatiti i kao generalizacija, odraz
tijesnih odnosa Ise i Tragurija u 2. i 1. st. pr. K., to nam potvruje i helenistiki
materijal pronaen u Trogiru i epigrafiki izvori, o emu e biti rijei kasnije.
Naravno, i ovakav prijedlog nastanka Tragurija je jo samo jedan prijedlog, koji
ukazuje na potrebu daljnjih arheolokih istraivanja, kako u Trogiru, tako i na okolnim
lokalitetima, u prvom radu na gradini Sutilija, koja je, ini se, bila sredinje naselje
zajednice koja je ivjela na trogirskom podruju.
Stjepan Bizantinac primjerice donosi Artemidorovo (2./1. st. pr. K.) spominjanje Bulina kao polisa, a spominje ih i Plinije Stariji te Tabula Peutingeriana. Te vijesti, uz novija arheoloka istraivanja, ponajprije u Resniku, pokazuju da se taj autohtoni, preddelmatski element, odrao i nakon prodora Delmata u Katelanski zaljev u 2. st. pr. K. Vidi S. AE, 1991, 68, bilj. 54; S. AE, 1997, 30, 39; D. MARI, 1997, 51. 110 N. Petri primjerice, na osnovi materijala pronaenog u Trogiru, smatra da je helenistiki Tragurion osnovan ve u 4. st. pr. K., a zasigurno u 3. st. pr. K. N. PETRI, 1992, 35. Slino zastupaju u novije vrijeme S. ae i L. eelj, koji na temelju novih arheolokih istraivanja na rtu Ploa iznose miljenje da su kolonije Tragurij i Epetij osnovane, kao i kolonija u Lumbardi, na poetku isejske ekspanzije poetkom 3. st. pr. K., odnosno oko 300. g. pr. K., kada pada i osnivanje Diomedova svetita na rtu Ploa. S. AE L. EELJ, 2005, 169. 111 M. Sui smatra da se u Traguriju radi o grko-ilirskoj simbiozi, te da treba raunati na istaknuti etniki kontinuitet s brojnim graanima domaeg podrijetla. Kao argument, uz javljanje imena ilirskog podrijetla na grkom natpisu iz Trogira, navodi usporedno javljanje helenistikog i lokalnog materijala u jednoj sondi (!). Vidi M. SUI, 1993, 293, bilj. 33. Radi se vjerojatno o istraivanjima u Lapidariju Muzeja grada Trogira. No teko je takvo neto potvrditi bez precizno utvrene stratigrafije, statistike obrade i, naravno, objave materijala! 112 Takav odnos s Isom potvruju i epigrafiki izvori grki natpis iz Tragurija, na kojem se spominju isejski magistrati, kao i Cezarov preskript iz Salone, iz 56. g. pr. K., na kojem se uz Isejce, po prihvaenoj Suievoj restituciji, u simpolitiji s Isom spominju i Tragurini i Epetini. Vidi dolje, str. 93-94.
-
27
5. URBANIZACIJA
Fiziko prodiranje Grka, odnosno osnivanje grkih kolonija oznaava na naoj
obali i poetak razvoja antike urbane civilizacije, odnosno razvoja grada u klasinom
smislu te rijei.
Protourbane aglomeracije, kao to smo vidjeli, razvijaju se na naoj obali i u
unutranjosti ve od poetka eljeznog doba, kao sredinja naselja nekakve ire
zajednice, uvijek utvrena suhozidnim bedemom ili nasipom ili vie njih, a ponekad i uz
pravilan raster ulica, bilo radijalan, bilo ortogonalan, kakav je dokumentiran primjerice
u Podu kod Bugojna.113
Grci donose na nau obalu donose u prvom redu nove, naprednije tehnike gradnje.
Grki utjecaj vidljiv je ponajvie u izgradnji bedema, odnosno u utvrivanju naselja
bedemima tzv. megalitskog tipa, graenih od monumentalnih kamenih blokova pravilno
poslaganih u redove, kakvi se mogu uoiti u mnogim autohtonim naseljima na istonoj
Jadranskoj obali, od Istre i Kvarnera (Pula, Nezakcij, Krk, Osor) preko Dalmacije
(Nadin, Aserija, Varvarija i Velika Mrdakovica kod ibenika, Donja Rupotina i bedemi
sjeverno od tzv. Porta Caesarea u Saloni, Stobre, krip na Brau) i Hercegovine
(Oanii kod Stoca) do Albanije. Iako je ova tehnika gradnje poznata jo od mikenskih
vremena,114 veina ovih bedema nastala je krajem starijeg eljeznog doba, kad se
intenziviraju veze s Grkom, a najvei broj njih tek nakon osnutka grkih kolonija na
Jadranu.115
Ono to karakterizira grku kolonijalnu urbanizaciju, odnosno ono to grad ini
jednim urbanim sreditem je upravo planski osmiljena izgradnja, po jednoj unaprijed
zadanoj shemi, naravno, uz prilagodbu postojeem terenu. Izgradnja grada
podrazumijevala je i odreivanje njegova opsega, rastera ulica po pravilnoj
113 B. OVI, 1987, 507-508. 114 Najranija pojava megalitskih bedema kod nas zabiljeena je u Istri gradina Monkodonja kod Rovinja, Vrin kod Vodnjana i druge, a potjeu iz prijelaza ranog u srednje bronano doba, odnosno iz srednjeg bronanog doba. Vidi N. MAJNARI-PANDI, 1998, 191. 115 A. FABER, 1976, 227-247; . BATOVI, 1987, 354; N. MAJNARI-PANDI, 1998, 324-325; A FABER, 2000, 145-170; N. CAMBI, 2002, 26-29.
-
28
geometrijskoj, tzv. Hipodamovoj shemi.116 Vrijednost njegova modela nije samo u
geometrijskoj pravilnosti samoga grada, ve upravo u raspodjeli gradskog prostora. Ta
raspodjela podrazumijeva odreivanje i stambenih i javnih povrina, na kojima e se
nalaziti trgovi i javne zgrade za razne vjerske i svjetovne sadraje, te podjelu zemljita
izvan samoga grada, sve to po unaprijed osmiljenom planu. Izravnu potvrdu za to
imamo i na sauvanoj lumbarskoj psefizmi, odnosno ugovoru o osnutku kolonije, kojim
se odreuje parcelizacija zemljita i unutar i van grada, te utvrivanje grada
bedemima.117 Analogna situacija pretpostavlja se i u Traguriju.118
Grka urbanistika shema na istonoj obali Jadrana dokumentirana je, za sada, u
Isi, ali i novijim istraivanjima u Farosu i Resniku.119 Postavlja se pitanje je li i Tragurij
graen po jednoj takvoj shemi i to nam je uope od nje ostalo sauvano do danas.
U literaturi je zastupljeno miljenje da je dananja urbana jezgra Trogira,
zahvaljujui upravo kontinuitetu ivljenja na istom podruju, te ogranienou morem i
otoiem, u osnovi batina te prvobitne antike, grke urbanistike sheme.120 No tek su
spomenuta istraivanja od kraja 70-ih do kraja 90-ih godina u samoj jezgri Trogira
bacila neto vie svijetla na tu problematiku.
Danas su tako vie-manje definirani oblik i povrina samoga grada, bedemi, kule i
gradska vrata, poloaj agore odnosno foruma, a utvreni su i ostatci helenistike
stambene arhitekture.
116 Hipodam iz Mileta u 5. st. pr. K. formulirao je, po tradiciji, grke urbanistike ideje. Njegova izvorna doktrina nije poznata, no spominje je u 4. st. pr. K. Aristotel u svojoj Dravi (Aristotel, Politeia, II, 5, 1-4). Vidi M. SUI, 2003, 137-140. 117 M. SUI, 2003, 137-141. 118 N. CAMBI, 1980, 952. 119 B. GABRIEVI, 1968, 22-23; B. GABRIEVI, 1973, 150-151; J. JELII-RADONI B. RAUTER-PLANI, 1995, 60; B. KIRIGIN 1996, 50-60; N. CAMBI, 2002, 25; I. KAMENJARIN, 2005, 225-226; I. KAMENJARIN, 2006, 356-358. 120 B. GABRIEVI, 1973, 157; N. CAMBI 1980, 952.
-
29
5.1. Oblik grada i raster ulica
Antiki Tragurij nalazi se na podruju istonog dijela dananje gradske jezgre
Trogira. Kako je to ve Dyggve pretpostavljao,121 radi se o naselju nepravilnoga
krunog oblika, iji bedemi zatvaraju povrinu od nekih 25-30.000 m2. Taj oblik naselja
uvjetovan je oblikom samog (polu)otoka, a naslijeen je vjerojatno od starijeg,
autohtonog naselja.
Upravo zbog te injenice N. Cambi iznosi miljenje da se u Traguriju radi o
jednoj hibridnoj urbanoj strukturi kao rezultatu spoja autohtone i grke gradogradnje,
gdje komunikacije poput prstena okruuju sredinje uzvienje, s kojega se putovi
zrakasto pruaju prema periferiji. Radilo bi se dakle o radijalno postavljenim ulicama
oko sredinjeg dijela, odnosno agore grada, dok bi se ortogonalan sustav nalazio na
zapadnoj strani otoka, gdje se naselje kasnije proirilo.122 Meutim, nikakvih dokaza o
radijalno postavljenim komunikacijama nema. To je sasvim dobro vidljivo i na zranoj i
na arhitektonskoj snimci grada, a potvreno je i istraivanjima. Ako ih je i bilo u
ranijem, predgrkom naselju, one su, osnutkom grke kolonije, preslojene novom
ortogonalnom shemom. Odstupanja od te sheme karakteristina su tek za
srednjovjekovne i kasnije kue koje prate liniju bedema. Nesumnjivu potvrdu da je
pravilan raster ulica istonog dijela grada nastao upravo u grko, a ne eventualno u
rimsko vrijeme, pruila su, naravno, istraivanja. Naime, stambeni blokovi, odnosno
helenistika stambena arhitektura dokumentirana na perifernom podruju samoga grada,
prua se u smjeru sjever-jug, jednako kao i gradske komunikacije. Ona je, pod
dananjim nepravilnom arhitekturom, ostala siguran znak grke ortogonalne sheme.123
Zapadni dio grada (Paike), za razliku od istonog pravilnog je i gotovo
kvadratnog oblika, takoer s ortogonalnim rasterom ulica, ali koji u odnosu na istoni
dio grada pokazuje odstupanje tu su ulice poloene vie u smjeru sjeverozapad-
jugoistok, s otklonom prema zapadu od oko 12, a podudaraju se s rasterom rimske
centurijacije u Malom polju. Ta dva dijela grada dijeli ulica, odnosno poljana Obrov,
koja se prua uz zapadni bedem srednjovjekovnog, a mogue i antikoga grada, o emu
e biti rijei neto kasnije.
121 E. DYGGVE, 1958, 101, sl. 3. 122 N. CAMBI, 2002, 29. 123 V. KOVAI, 2002, 378.
-
30
Je li taj zapadni dio grada postojao ve u antici, problem je koji jo nije rijeen.
Pretpostavlja se naime da Paike nastaju tek u 13. st., kada se i prvi put spominju u
ispravama, i to na prostoru na kojem nije bilo ranije izgradnje. Nastaju kao predgrae
srednjovjekovnoga grada postupnim nasipavanjem i isuivanjem obale planski, pratei
liniju zapadnih gradskih bedema.124 S druge strane, obzirom na podizanje morske razine
(oko 2 m u zadnjih dvije tisue godina!), mogue je da su tu i u antici postojale nekakve
graevine ili pogoni suburbanog karaktera, ili ak nekropola. To podruje izvan antikih
bedema, sigurno skromnijeg opsega nego dananji zapadni dio grada, moglo je s
vremenom biti potopljeno, to bi i izazvalo potrebu ponovnog nasipavanja obale u
kasnom srednjem vijeku. U prilog tome iao bi i ortogonalan raster ulica u skladu s
rasterom rimske centurijacije u Malom polju.125
Slika 7. Plan gradske jezgre Trogira s naznaenim imenima ulica i vanijih graevina
(preuzeto iz http://www.trogir.org/)126
124 Sve su ulice zapadnog dijela grada ili okomite na liniju srednjovjekovnog bedema, ili paralelne s njom. Vidi I. BABI, 2001-2002, 124-127, 132-135, 143-146. 125 N. CAMBI, 1980, 952; A. FABER, 2000, 151, sl. 14. 126 Plan Trogira s naznaenim imenima ulica i graevina koje spominjem u tekstu donosim radi lakeg snalaenja.
-
31
Meutim istraivanja vrena u Paikama, dodue, u jako malom opsegu oko crkve sv.
Dominika, te u prizemljima nekih kua u ulici Bl. Augustina Kaotia pokazala su da
se radi o nasutom podruju, gdje se u nasipu javlja iskljuivo kasnosrednjovjekovni
materijal te temelji kasnosrednjovjekovnih kua, a ispod nasipa se nalazi muljevito tlo
ili iva stijena. Ipak, provedena istraivanja nisu dostatna da bi se sa sigurnou
ustvrdilo da zapadni dio Trogira u antici nije bio naseljen. Treba napomenuti da se more
pri istraivanjima na ovome podruju pojavljuje ve na 30 cm dubine, tako da su
eventualni ostatci iz antikog doba duboko ispod morske razine.127
U svakom sluaju, helenistiki je grad smjeten u istonom dijelu gradske jezgre
dananjeg Trogira. Raster ulica orijentiran je u smjeru sjever-jug i dosta je dobro
ouvan (Sl. 8). I mada su se irenjem srednjovjekovnih insula i stvaranjem unutranjih
dvorita neke ulice potpuno apsorbirale i izgubile, njihove linije esto se mogu pratiti u
samoj arhitekturi srednjovjekovnih kua.
Slika 8. Grki Tragurij (preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 385, sl. 1; ilustracije L. Paraman)
ostatci ortogonalnog rastera ulica (oznaeno uto), rekonstrukcija bedema s kulama (crveno),
ostatci stambene arhitekture (zeleno)
127 D. ERINA, 2004, 150-151.
-
32
Glavni kardo (stenopos) dug je 175 m. Poklapa se s dananjom glavnom
gradskom ulicom (Gradska ulica), te je spajao sjeverna i juna gradska vrata. Okomito
na glavni kardo prua se glavni dekumanus (pleteia), koji se na zapadu Ulicom Matije
Gupca prua u duini od oko 120 m, a ako se ta linija produi do pretpostavljene istone
linije bedema, negdje iza dananje Kneeve palae, dobije se duina od oko 180 m.
Kardi, udaljeni meusobno oko 15 m, i dekumani, udaljeni oko 40 m, zatvaraju insule,
izduene u smjeru sjever-jug, koje se mogu dakle rekonstruirati u omjeru 1:2,5.128
Ulice antikoga grada bile su ire od dananjih. Prosjena irina sauvanih karda
(dananja Budislavieva, Luieva, Ribarska i Ulica Matije gupca) je oko 3 m, dok su
dekumani (dananja Ulica Ivana Duknovia i Ribarska ulica ) neto iri.129
Istraivanjima je pronaen i antiki plonik ulice su bile poploane velikim
kamenim ploama pravokutnog i trapezoidnog oblika (Sl. 9), kakve su sauvane u
prvom perifernom kardu na zapadu (Ulica Matije Gupca).130
Slika 9. Plonik, ulica Matije Gupca
(preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 389, sl. 9)
128 V. KOVAI, 2002, 378. 129 Isto. 130 Isto.
-
33
5.2. Bedemi, kule i gradska vrata
Prvi prijedlog razvoja Trogira i njegovih fortifikacija kroz povijest dao je S.
Vuenovi 1987. godine, naznaujui unutar perimetra grada i najstariju, grku jezgru
(Sl. 10).
Slika 10. Urbanistiki razvoj gradske jezgre Trogira kroz povijest,
prema S. Vuenoviu (preuzeto iz S. GEI, 1987, 41)
-
34
Fortifikacije helenistikog Tragurija utvrene su novijim istraivanjima na
nekoliko lokacija u gradu, no radi se iskljuivo o istonoj liniji bedema. Naime, dok se
ta linija moe relativno dobro rekonstruirati, zapadna linija nije jo potvrena
arheolokim istraivanjima i ostaje za sada u okviru pretpostavki.
Istona linija bedema (Sl. 8 i 23) ila je od sjevernih gradskih vrata (izmeu
dananje zgrade Pote i romanike kue nasuprot nje) vjerojatno ulicom sa sjeverne
strane malog trga (Radovanov trg) koji se nalazi sjeverno od katedrale sv. Lovre, zatim
je skretala negdje iza katedrale i Kneeve palae, do zgrade dananjeg upanijskog
suda, a zatim je opet skretala do junih gradskih vrata (sa sjeverne strane crkve sv.
Nikole). To je djelomino potvreno i arheolokim istraivanjima. Spomenuta ulica
sjeverno od katedrale, uzdignuta je znatno iznad razine okolnog prostora, odnosno trga.
Na tom su prostoru, ispred sjeveroistonog ugla sakristije katedrale provedena 1978.
godine istraivanja. Pronaen je segment sjevernoga antikog bedema, mjestimice irok
i 1,80 m, s naznakama proirivanja na junom rubu sonde, te tragovima brojnih
pregradnji i dogradnji, a koji se lomi pod tupim kutom i nastavlja prema jugoistoku. Do
temelja se, naalost, nije dolo, no u donjem dijelu vanjskog lica bedema vidljivi su, po
I. Babiu, ostatci najranije, grke faze (Sl. 11).131
Slika 11. Vanjsko lice bedema otkrivenog 1978. godine, s ostatcima helenistikog (?) bedema
na dnu (preuzeto iz I. BABI, 2002, 412, sl. 3)
131 Radi se o dugim i tankim kamenim gredama (do 1,70 m), pravilno sloenim, bez bunjaste istake. Takve grede poznate su i na drugim grkim lokalitetima. Vidi I. BABI, 2002, 397-401, posebno bilj. 10 i 12.
-
35
Juno od trga, na mjestu dananje zgrade upanijskog suda (Sl. 17) do poetka 20. st.
nalazila se srednjovjekovna kula Biskupije, u okviru koje su bili vidljivi ostatci
helenistike kule.132 Juna gradska vrata nalazila su se u produetku glavnog karda. Tu
su, prilikom istraivanja crkve sv. Nikole, ispod njezinih sjevernih vrata pronaena
(kasno)antika gradska vrata, irine 1,90 m, oblikovana na bonim stranama
monumentalnim klesancima.133 Helenistika gradska vrata vjerojatno se nalaze ispod
njih, no daljnja istraivanja nisu provedena. Uz vrata je s obje strane pronaen i
segment kasnoantikog bedema, irine 1,70 m (Sl. 18), na koji se nastavlja i segment
bedema duine 1,80 m otkriven u klaustru samostana sv. Nikole (Sl. 12), a prua se u
pravcu kule Biskupije. Taj je segment mogue i neto ranijeg postanja, obzirom da u
njega nisu ugraeni spoliji kao to je sluaj sa segmentom bedema pronaenim u crkvi
sv. Nikole.134
Slika 12. Segment antikoga (helenistikog?) bedema, klaustar samostana
sv. Nikole (preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 386, sl. 3, 387, sl. 4)
132 Vidi dolje, str. 39. 133 Kasnoantika vrata bila su u funkciji do predromanike, kada su neto junije, u produetku karda sagraena nova vrata (i bedem), u ispravama poznata kao Vrata Gospodnja (porta dominica). Njih krajem 14. st. zamjenjuju Nova (luka) vrata, u funkciji i danas. Vidi V. KOVAI, 1994, 52-53. 134 V. KOVAI, 1990, 166; V. KOVAI, 1994, 51-52; V. KOVAI, 2002, 377.
-
36
U klaustar samostana sv. Nikole, nad lukom portika koji prati liniju antikih bedema, u
14. st. uzidan je i grki natpis koji spominje isejske magistrate, a koji je originalno
vjerojatno stajao negdje u blizini, moda ba na gradskim vratima Tragurija.135 U
svakom sluaju, vrlo je vjerojatno da je ovaj kasnoantiki bedem nastao na mjestu
ranijeg helenistikog, odnosno da se bedemi Tragurija u kasnoj antici obnavljaju, u
prilog emu idu i kasnoantike dogradnje na segmentu bedema otkrivenom sjeverno od
katedrale.
Zapadna linija grkih bedema slabo je poznata. U literaturi se obino uzima da je
antiki zapadni bedem podudaran s kasnijim srednjovjekovnim bedemom iz 13. st., koji
je iao uz istoni rub ulice Obrov. Zapadna bi linija bedema ila nepravilno od junih
gradskih vrata prema zapadu, preko palae Luci (vjerojatno neto sjevernije), do
junog dijela ulice Obrov, zatim ravno do sjevernog dijela Obrova, a zatim bi opet
skretala na istok, nepravilno do sjevernih gradskih vrata (Sl. 10 i 23). Meutim,
arheolokih dokaza za takvu rekonstrukciju nema glavni i jedini argument je
podudaranje ulice Obrov, odnosno srednjovjekovnog bedema s rimskom centurijacijom,
a time i dedukcijom agera u trogirskome Malom polju.136 Ako se govori o rimskom
razdoblju, takva je rekonstrukcija sasvim prihvatljiva. Ali kakve to veze ima s
helenistikim Tragurijem? Odgovor se svodi na pretpostavke o grkoj parcelizaciji,
odnosno na to da bi pojedini potezi rimske centurijacije mogli biti trasirani jo u grko
vrijeme, ime bi linija bedema u ulici Obrov potjecala jo iz vremena helenizma.137
Takva mogunost, naravno, postoji, ali je to ipak preveliko uputanje u pretpostavke,
obzirom da istraivanja u tom smislu nisu, zapravo, ni provoena, te nikakvih
konkretnih argumenata za postojanje grke parcelizacije nema, ili meni barem nisu
poznati. S druge strane, promatrajui ortogonalan raster helenistikoga grada, vidljivo je
da on prestaje neto istonije od ulice Obrov, i to, ini se, nepravilno, pa bi moda
negdje na tom potezu, izmeu Obrova i Mornarske ulice, trebalo traiti grki bedem (Sl.
8). Naravno, i to je samo jo jedna pretpostavka koju trebaju potvrditi arheoloka
istraivanja.
135 V. KOVAI, 2002, 375. Vidi i dolje, str. 52-54, 93. 136 I. BABI, 1991, 50; I. BABI, 2001-2002, 125-126, bilj. 16; I. BABI, 2002, 403. 137 B. GABRIEVI, 1973, 167, bilj. 52; B. KIRIGIN, 1990, 315; I. BABI, 1991, 46. O grkoj parcelizaciji u Trogiru vidi dolje, str. 48-51.
-
37
Tragurij je bio utvren i kulama, koje nalazimo jo u Oaniima kod Stoca i po
novijim istraivanjima u Farosu.138 Iako su kule od 4. st. pr. K. nezaobilazan element
obrane grada u grkom svijetu, njihovo postojanje nije za sada utvreno u Isi.139
Sjeverna gradska vrata bila su utvrena kulama s obje strane.140 Istona kula
sauvala se u temeljima jedne romanike kue (Sl. 13-14), gdje su istraivanjima
otkrivena etiri pravilna reda blokova, u duini od 2,40 m.141
Slika 13. Ostatci zapadnog zida istone kule (foto L. Paraman)
Slika 14. Dio zapadnog zida istone kule pronaen ispod plonika
(preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 386, sl. 5)
top related