1

SADRAJ

1. Uvod..........................................................................................................................2

2. Smjetaj i ime grada .................................................................................................5 2.1. Smjetaj .........................................................................................................5 2.2. Ime grada ......................................................................................................7

3. Prapovijesni Trogir ...................................................................................................8

4. Postanak Traguriona .............................................................................................. 16 4.1. Grka kolonizacija na Jadranu .................................................................... 16 4.2. Ilirski ratovi i irenje Ise .............................................................................. 19 4.3. Postanak helenistikog Tragurija ................................................................ 21

5. Urbanizacija ........................................................................................................... 27 5.1. Oblik grada i raster ulica ............................................................................ 29 5.2. Bedemi, kule i gradska vrata........................................................................ 33 5.3. Agora .......................................................................................................... 41 5.4. Stambena arhitektura .................................................................................. 43 5.5. Luka ............................................................................................................ 47 5.6. Chora .......................................................................................................... 48

6. Kameni spomenici .................................................................................................. 52

7. Keramiki materijal ................................................................................................ 64

8. Novac ...................................................................................................................... 76

9. Pogrebni obiaji i kultovi ........................................................................................ 77 9.1. Nekropola .................................................................................................... 77 9.2. Kultovi......................................................................................................... 81

10. Gospodarstvo ........................................................................................................ 85

11. Tragurij kao dio isejskog koinona ........................................................................ 89

12. Tragurij unutar Rimske drave ............................................................................. 96

13. Zakljuak ............................................................................................................ 104

14. Bibliografija ........................................................................................................ 110 14.1. Povijesni izvori za Tragurij...................................................................... 110 14.2. Literatura i izvori .................................................................................... 110 14.3. Popis kratica ........................................................................................... 117

2

1. UVOD

Antiki Trogir Tragurij nije najvanije, ali je povijesno gledano sigurno jedno

od vanijih naselja na istonoj obali Jadrana. Taj danas mali gradi ujedno je i jedno od

naselja s najduim urbanim kontinuitetom, koji traje i danas. Kao urbano sredite,

Trogir postoji ve vie od dvije tisue godina, a nastaje upravo u vrijeme helenizma,

kada se na malom (polu)otoiu na zapadnoj periferiji Katelanskog zaljeva formira

najstariji nukleus gradske jezgre. Od tada do danas grad se neprekinuto razvija, s

vrhuncem u kasnom srednjem i novom vijeku. Za Trogir su, izmeu ostalog, vezani i

poetci prikupljanja starina i razvoja povijesne znanosti na naem podruju, a i prvi

konzervator u Dalmaciji, Ivan-Luka Garagnin, bio je Trogiranin. Rijeima N. Cambija

reeno: Taj grad nikad nije bio administrativni, kulturni i religiozni centar ni regije ni

drave, ali je u pojedinim fazama svog razvitka dosegao takve kulturne domete kojima

se nisu mogli podiiti ni vei i bogatiji gradovi na naoj obali.1

Postanak helenistikog Tragurija vezan je za dolazak Grka na istonu obalu

Jadrana i irenje isejske drave, a upravo su Grci iz Ise (Visa) zasluni za poetak

urbanog razvoja grada. To nam je posvjedoeno povijesnim izvorima kod Polibija i

Strabona, koji Tragurij spominju kao grad u savezu s Isom, odnosno kao isejsku

naseobinu.2 Iako je ova povijesna injenica poznata od poetka razvoja povijesne i

arheoloke misli u Hrvatskoj, o samome helenistikom gradu i ivotu u njemu se,

zapravo, jako malo zna, a isto vrijedi i za kasnija razdoblja antike. Tek novija

istraivanja gradske jezgre Trogira pruaju neto vei uvid u razvoj grada.

Prve arheoloke informacije o helenistikom Traguriju vezane su za djelatnost don

F. Bulia, koji krajem 19. i poetkom 20. st. biljei ostatke grko-ilirskih fortifikacija,

te grki natpis uzidan u dvoritu benediktinskog samostana sv. Nikole u Trogiru.

Godine 1909. prilikom konzervatorskih radova na trogirskoj katedrali arhitekt .

Ivekovi pronaao je i depo votuma, iz kojeg je izvuena mala ara s grkim natpisom

posveenim Heri. Prva prava istraivanja gradske jezgre Trogira poinju tek u drugoj

polovici 20. st., a povezana su sa zatitom i revitalizacijom zaputene povijesne jezgre

grada, koja je dijelom stradala i u II. svjetskom ratu. Godine 1960. napravljen je

1 N. CAMBI, 1980, 950. 2 Polibije, Historiae, 32, 9, 2; Strabon, Geographica, VII, 5, 5.

3

arhitektonski snimak grada, a od tada su zapoela i istraivanja urbanizma, pod

vodstvom T. Marasovia, S. Vuenovia i I. Babia. 70-ih godina I. Babi i J. Jelii

vre rekognosciranja bedema u podrumima kua u gradskoj jezgri, a 1975. godine A.

Faber istrauje i helenistiku kulu. I. Babi 1978./79. godine istrauje palau Garagnin-

Fanfogna, odnosno prostorije budueg Lapidarija Muzeja grada Trogira, kao i segment

antikog bedema sjeverno od katedrale sv. Lovre. Od 1982. do 2000. godine gradska

jezgra Trogira se istrauje vie-manje neprekidno pod vodstvom V. Kovai iz

Regionalnog zavoda za zatitu spomenika kulture, danas Konzervatorskog odjela u

Splitu. Radi se o zatitnim istraivanjima vezanim uz obnovu pojedinih graevina ili

adaptaciju njihovih prizemlja. U tom periodu su, od vanijih lokacija, istraene palaa

Garagnin-Fanfogna, Kneeva palaa, Mala palaa ipiko, crkve sv. Sebastijana i sv.

Marije, te klaustar samostana sv. Nikole i crkva sv. Nikole, a 1997. godine, prilikom

sondiranja zvonika katedrale pod vodstvom L. Katia, na trgu Ivana Pavla II. pronaena

je i edikula iz helenistikog vremena. Od ostalih istraivanja koja se posredno tiu ove

teme treba spomenuti istraivanja zapadnog dijela trogirske rive od 1999. do 2001.

godine i crkve sv. Dominika u zapadnom dijelu grada 2003. godine, pod vodstvom D.

erine, te istraivanja izvan gradske jezgre. Naime, na kopnu je, na podruju Pantana,

provedeno 2003. godine podmorsko rekognosciranje pod vodstvom S. Gluevia iz

Arheolokog muzeja u Zadru, kada je utvreno postojanje drvenih konstrukcija i

kamenog nasipa iz antikog vremena, a isto je potvreno i podmorskim istraivanjem na

lokalitetima Brigi i Kopilica 2006. i 2007. godine, pod vodstvom I. Radi-Rossi i

Hrvatskog restauratorskog zavoda.3

Sva su ova istraivanja pruila odreeni uvid u urbanizam helenistikoga grada,

ponajprije u oblik grada, raster ulica, bedeme i stambenu arhitekturu, te djelomino i u

ivot u samom gradu, a potvrdila su takoer i postojanje prapovijesnog naselja u

Trogiru. No osim izvjetaja, istraivanja su, naalost, zajedno s velikom koliinom

pronaenog materijala, ostala uglavnom neobjavljena.4

U literaturi se helenistiki Tragurij uglavnom usputno spominje, najee zajedno

s Epetijem (Stobre) u kontekstu isejske ekspanzije. Jedino djelo sintetske prirode je rad

N. Cambija Trogir u antici iz 1980. godine, koji predstavlja, zapravo, kratki pregled

tadanjih saznanja o Traguriju i njegovu razvoju u helenizmu te u rimsko i kasnoantiko

3 Sva ova istraivanja spominjem i tijekom rada, zajedno s referentnom literaturom. 4 Objava materijala i rezultata istraivanja gradske jezgre Trogira je u pripremi (usmena informacija od V. Kovai).

4

doba, na temelju ostataka arhitekture, te epigrafikih i kamenih spomenika. U njemu

Cambi donosi i rezultate istraivanja M. Suia s podruja pravno-politikih i upravnih

odnosa u srednjoj Dalmaciji u vrijeme helenizma te prijelaza Rimske republike u rano

Carstvo. Suievi radovi Pravni poloaj grkih gradova u Manijskom zalivu za vrijeme

rimske vladavine iz 1959. godine i Marginalije uz issejsko poslanstvo Cezaru iz 1973.

godine jo uvijek su temeljna literatura za ova pitanja. Iako se istraivanja u Trogiru

provode vie-manje neprestano od 80-ih godina, rezultati tih istraivanja slabo su

poznati iroj javnosti. Novija istraivanja i spoznaje o helenistikom Traguriju mogu se

pronai u lancima i izvjetajima s istraivanja V. Kovai, od kojih je najvaniji Nuove

scoperte nella Tragurion ellenistica iz 2002. godine, te djelomino i u radovima I.

Babia i B. Kirigina. B. Kirigin je obradio i prapovijesnu i helenistiku keramiku

pronaenu u Lapidariju Muzeja grada Trogira, koja je do danas, naalost, ostala

neobjavljena. Prapovijesnu keramiku pronaenu pri istraivanjima gradske jezgre

Trogira obradio je N. Petri u radu Prapovijesni Trogir iz 1992. godine.5

Razlog odabira ove teme, iz svega reenog, namee se sam po sebi. Ni jedan autor

nije se naime do sada sustavno pozabavio ni helenistikom, a ni antikim Tragurijem

openito. Stoga je cilj ovog rada sabiranje i sintetiziranje svih spoznaja o helenistikom

Traguriju koja se u literaturi mogu nai, kao i dostupnih rezultata novijih istraivanja

naravno, uz spomen onoga to je bilo prije postanka helenistikoga grada, te njegove

sudbine u Rimskoj dravi te stavljanje svih tih informacija, koliko je to u mojoj

mogunosti, u jedan iri kontekst dogaanja na istonoj obali Jadrana i razvoja

srednjedalmatinskog podruja u predrimsko vrijeme, i u politikom i u ekonomskom

smislu, i to obzirom na tri faktora toga razvoja: autohtono stanovnitvo, jadranske Grke,

te rimsku penetraciju na ove prostore.

Na ovome mjestu elim se zahvaliti svima koji su na direktan ili indirektan nain

pomogli u pisanju ovog rada. Osobitu zahvalnost dugujem mentoru doc. dr. sc. Draenu

Mariu na poticaju i strunoj pomoi. Zahvaljujem se takoer i djelatnicima Muzeja

grada Trogira, u prvom redu Alenu Miletiu na pomoi i uvidu u arheoloku grau,

zatim prof. dr. sc. Ivi Babiu na pomoi i korisnim savjetima, te mr. sc. Vanji Kovai

iz Konzervatorskog odjela u Splitu na ustupljenim informacijama o istraivanjima

gradske jezgre Trogira. Veliku zahvalnost dugujem i mr. sc. Igoru Borziu s Odjela za

arheologiju u Zadru na brojnim sugestijama i nesebinoj pomoi.

5 Za sve ove radove vidi popis literature na kraju.

5

2. SMJETAJ I IME GRADA

2.1. Smjetaj

Antiki Tragurij nastao je na mjestu dananjeg Trogira, na otoiu izmeu kopna i

otoka iova (rim. Boa), na zapadu najplodnijeg podruja u srednjoj Dalmaciji

omeenog gradovima Trogirom i Stobreom te planinama Kozjakom i Mosorom na

sjeveru.

Nalazi se u centru polukrunog polja, zaokruenog sa sjeverne strane

vapnenakim brdima od Vlake i Sv. Ilije (Sutilije) na zapadu, preko Plonjaka, do

Krbana na istoku. Izmeu brda provlae se prirodni putovi koji vode prema gradu

sredinjoj toki polja. Istona granica polja omeena je potokom Rikom i movarnim

podrujem Pantanom, ujedno zapadnom granicom Katelanskog polja. Trogirsko Malo

polje, kako se nazivalo kroz povijest, dugo je oko 4,5 km i iroko neto manje od 2 km,

a kao najplodniji dio trogirskog teritorija predstavljalo je osnovu agrarne proizvodnje,

centar i izvor ivota za stanovnike trogirskog podruja od prapovijesti.6 Tu, na

padinama brda, u kontaktu flia i vapnenca izbijaju izvori ive vode, od kojih je najvei

i najpoznatiji Pantan, a nad brojnim podzemnim tokovima formiraju se bunari i lokve,

od kojih su neke nastale ve u prapovijesno doba, ponajprije za napajanje stoke. Jedan

od takvih bio je i izvor Dobri. Smjeten na kopnu, u pravcu starog mosta kojim se

ulazilo u grad, bio je kroz povijest glavni izvor pitke vode za Trogir, iovo i sela u

trogirskoj zagori u vrijeme sue. Njegov nastanak pretpostavlja se ve u antiko doba,

moda i ranije, a u funkciji je bio sve do izgradnje vodovoda do rijeke Jadro 1930.

godine. U njegovoj blizini ravale su se antike ceste za Salonu i unutranjost, a tu se

nalazila i rimska nekropola.7 Mnogobrojni bunari i cisterne za skupljanje kinice nalaze

se unutar grada, a sluili su za opskrbu vodom tijekom cijele povijesti, a vjerojatno i u

antici.8

Ovakva mikrolokacija Trogira je savreno u skladu i s Aristotelovim poimanjem

grkog polisa, za koji kae: ...grad mora biti u zajednitvu s kopnom, morem, te s

itavim svojim zemljitem koliko je to mogue, uzimajui u obzir ponajprije 6 I. BABI, 1980, 62; I. BABI, 1991, 20; S. GEI, 1987, 8. 7 T. BURI, 2003a, 66-72. 8 S. GEI, 1987, 8.

6

zdravlje, zatim pogodnost poloaja i za graansko i za ratno djelovanje (poloaj mora

biti utvren i lako branjiv), te blizinu izvora vode.9

Postojanje ovih prirodnih resursa plodnog zemljita, izvora vode i blizine mora,

uvjetovat e naseljavanje trogirskog podruja od najranijih dana, a strateka vanost i

blizina komunikacija, odnosno prirodnih putova prema unutranjosti, uspon samog

naselja kroz povijest.

Slika 1. Trogir (preuzeto iz http://maps.google.com/)

Je li Trogir, odnosno Tragurij nastao na otoiu ili na malom poluotoku koji je

kasnije odvojen od kopna, pitanje je koje jo nije rijeeno. Tragurij se naime kod

Strabona (64./63. g. pr. K.-19. g. po. K.) i Klaudija Ptolomeja (sredina 2. st. po. K.)

spominje izriito kao otok.10 S druge strane, za Polibija (oko 200.-120. g. pr. K.), prvi

izvor koji spominje Tragurij uope, nije otok. U srednjedalmatinske otoke ne ubraja ga

ni Plinije Stariji (23./24.-79. g. po. K.), a na Tabuli Peutingeriani, antikoj karti iz 3. ili

4. st. po. K., prikazan je kao poluotok.11 Vjerojatno je da je Trogir doista nastao na

malom poluotoku, jezicu zemlje u movarnom tjesnacu izmeu iova i kopna, koji je

tada zasigurno bio znatno plii nego danas, a sam otoi je nastao kasnije, zbog lake

obrane, umjetnim odvajanjem od kopna jarkom, vjerojatno ve u antiko doba, a

9 Aristotel, Politeia, VII, 10, 1-4. Prijevod preuzet iz M. SUI, 2003, 405. 10 Strabon, Geographica, VII, 5, 5; Klaudije Ptolomej, Geographica enarratio, II, 16, 9. 11 Polibije, Historiae, 32, 9, 2; Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 152; Tabula Peutingeriana, V, B, 1.

7

mogue i ranije.12 Mogue da je ve tada bio povezan s kopnom mostom ili prevlakom,

na istome mjestu gdje je most stajao do sredine 17. st.13

U svakom sluaju, smjeten na zapadnoj strani Katelanskog zaljeva, Tragurij je

imao iznimnu strateku, ali i trgovaku vanost. Njegov poloaj je s jedne strane

predstavljao kontrolu zapadnog ulaza u Katelanski zaljev (rim. Sinus Salonitanum), a s

druge je strane, smjeten u blizini prirodnih putova prema zaleu te Klikog prijevoja,

jedinog prirodnog puta u unutranjost Dalmacije i Bosnu, bio jedan od trgovakih

punktova na istonojadranskoj navigacijskoj ruti, preko kojeg je trgovaka roba stizala

u unutranjost.14

2.2. Ime grada

O podrijetlu imena Tragurija (gr. , rim. Tragurium) u literaturi

postoje dva miljenja. Prvo je iznio H. Krahe 1925. godine, smatrajui da se radi o

ilirskom imenu. On je ime rastavio na osnovu trag- i sufiks ourion, te je upravo taj

sufiks smatrao ilirskim.15 Drugo miljenje iznosi A. Mayer, i ono je danas openito

prihvaeno. On smatra da je ime Tragurija grko i da se radi o sloenici od gr.

(jarac) i (brdo, gora) znaenje bi dakle bilo kozje brdo. Svoju

interpretaciju oslanja i na ime oblinjeg brda Kozjak, te neke toponime grkog

podrijetla u regiji.16

Mayerovo miljenje nedavno je revidirao S. ae piui o grkim imenima mjesta

na Jadranu. Tragurij se naime u nekim izvorima spominje i kao , dakle s

umjesto , to slabi Mayerovu etimologiju. A i zato bi uope grad, odnosno ravni

(polu)otoi nazivali oronimom, odnosno imenom brda, i to brda koji se nalazi podalje

od Trogira? Stoga bi, po ai, ipak bilo mogue i da se radi o nekom starijem

predgrkom imenu koje su Grci prilagodili.17

12 N. CAMBI, 1980, 950; S. GEI, 1987, 8; I. BABI, 1991, 32, 46. 13 Vidi dolje, str. 37, bilj. 140. 14 B. GABRIEVI, 1973, 155-157. 15 A. MAYER, 1932, 111. 16 A. MAYER, 1932, 110-114. 17 S. AE, 2002, 64.

8

3. PRAPOVIJESNI TROGIR

Postojanje jednog starijeg naselja na podruju kasnijeg grkog naselja,

pretpostavljalo se ve odavno,18 no tek su zatitna istraivanja gradske jezgre Trogira to

i potvrdila. O tim nalazima pisao je N. Petri, kao i B. Kirigin obraujui helenistiku

keramiku iz Lapidarija Muzeja grada Trogira.19

Najstariji nalazi ukazuju na naseljenost Trogira jo od kasnijeg eneolitika,

odnosno od razdoblja prije 2000. g. pr. K.20 Meutim, uzimajui u obzir prirodne

resurse, u prvom redu morsku obalu, blizinu pitke vode, te plodno zemljite, moemo

pretpostaviti da poetci naseljavanja ireg trogirskog i katelanskog podruja seu jo u

paleolitik, u poetke ljudskog roda, a sigurno ve u neolitsko doba. Nedostatak nalaza,

osim Mujine peine u Planom i peine u Traplenim Docima u blizini Trogira, te novijim

istraivanjima otkrivene neolitike keramike iz Resnika, bio bi samo posljedica

nedovoljne istraenosti.21 Takoer, treba naglasiti da se pri istraivanju gradske jezgre

Trogira nigdje nije dolo do sterilnog sloja.22

Uzimajui u obzir da je od tada naa obala mogla potonuti nekoliko metara, otprilike

metar u tisuljeu, sadanji pliaci uz Katelanski zaljev, osobito oni uz Trogirski kanal,

bili su tada jo kopno. Takve lagunaste povrine u zaklonjenom, za plovidbu sigurnom

zaljevu, bogatom florom i faunom, bijahu pogodne za ribolov i za sakupljanje koljaka i

pueva djelatnosti uobiajene u neolitiko doba. Za naselja su mogli biti prikladni

istaknuti poloaji u blizini voda, kao to je ravasto ue Jadra ili istureni jeziac

movarne zemlje u pliacima u morskom tjesnacu izmeu iova i kopna podruje

dananjeg Trogira i druge za to povoljne toke du Katelanskog zaljeva.23

18 N. CAMBI 1980, 950 (s literaturom). 19 N. PETRI, 1992, 23-40; B. KIRIGIN, u tisku, 1-11. 20 N. PETRI, 1992, 24. Metodom 14C dobivena je starost za nalaze iz Lapidarija Muzeja grada Trogira od 3580 95 godina. Vidi I. BABI, 1991, 40, bilj. 26.

21 D. GEI, 1987, 7; S. AE, 1992b, 33. 22 D. GEI, 1987, 7; I. BABI, 1991, 40, bilj. 26. 23 I. BABI, 1991, 30.

9

Nalazi bronanog doba su neto vie zastupljeni. Bronano doba je naime

obiljeeno s jedne strane gradnjom utvrenih aglomeracija na uzvienim podrujima,

odnosno gradinama, bilo u funkciji tvrave, refugija, kultnog mjesta ili trajnog naselja,

te gradnjom gomila, najee grobnih spomenika, s druge strane. Taj proces zapoinje

ve od eneolitika, a povezan je s priljevom novoga indoeuropskog stanovnitva, a time i

porastom nesigurnosti.24 Bronanodobna keramika iz Trogira, koja se mogla definirati

kao takva, bliska je istodobnim keramikim nalazima srednjedalmatinskog podruja,

kao i unutranjosti.25

Ivo Babi je na irem trogirskom i katelanskom podruju dokumentirao mreu

gradina i gomila, koje nadgledaju plodne povrine trogirskog Malog polja i

Katelanskog polja, te kontroliraju kako morske tako i kopnene putove u unutranjost.

Trogirsko Malo polje omeeno je gradinom Sutilija (Sv. Ilija) u Segetu Gornjem na

zapadu te gradinom na brijegu Krban na istoku, dok se u sredinjem, najistaknutijem

uzvienju nad Trogirom, na vrhu brda Plonjak istie gomila (Sl. 2). Njih prate

komplementarne gradine i gomile na iovu. Ova se mrea nastavlja i prema zapadu i

prema istoku, u Katelansko polje.26 Istraivanja na svim ovim lokalitetima nisu

naalost jo vrena, tako da je teko rei jesu li nastali u bronano ili u eljezno doba.

Slika 2. Gradine i gomile u okolici Trogira

(preuzeto iz http://maps.google.com/, ilustracije L. Paraman)

24 S. AE, 1992b, 34. 25 N. PETRI, 1992, 26, 34; B. KIRIGIN, u tisku, 2. 26 I. BABI, 1980, 61-67; I. BABI, 1991, 31-39.

10

Naime, spomenuti procesi nastavljaju se i u eljezno doba, ali uz neke bitne

promjene. Dok bronano doba karakteriziraju manje stoarske zajednice koje ponajprije

radi stoarstva i sigurnosti podiu naselja na uzvienjima, uz odreeni nivo koritenja

plodnog tla u nizini i izlaenje na obalu i na more, u eljezno doba zajednice postaju

vee, a sloeniji socijalni i ekonomski odnosi uvjetuju izdvajanje sredinjih naselja u

kojima obitava vei dio zajednice.27 Takva sredinja naselja, kao protourbane

aglomeracije, izdvajaju se posvuda, i na obali i u unutranjosti. Ovaj proces se dobro

vidi u Katelanskom polju, gdje se kao centri izdvajaju gradina Veliki Bija (Sv. Nofar)

u Bijaima, zatim gradina Ostrog nad Lukiem, Luko u Suurcu,28 Vranjic kraj

Solina,29 vjerojatno i Donja Rupotina u Solinu,30 te Epetij,31 kao i zapadno od Trogira

Sutilija u Segetu Gornjem, Drid nad Marinom, Orijovak kraj Marine32 a jedno od

takvih naselja je upravo Trogir. Trogir, smjeten na (polu)otoiu, u centru Malog polja,

zatien morem i movarnom obalom, na prirodnom sjecitu kopnenih i morskih

putova, bio bi, po Babiu, sredinje naselje jedne vee zajednice, analogno Zadru ili

Ninu, centar zaokruene mikrocjeline oko kojeg se na brdima iri mrea gradina i

gomila.33 Ono stoji u uskoj vezi s gradinom na Sutiliji, o emu e biti rijei neto

kasnije.

Sve je ovo potvreno i spomenutim arheolokim istraivanjima. Uz eljeznodobnu

keramiku lokalne produkcije koja je zastupljena u neto veem broju, a datira se od

prijelaza kasne bronce u rano eljezo doba (10.-8. st. pr. K.) do ranog eljezog doba (6.-

4. st. pr. K), i ije analogije nalazimo u unutranjosti (Velika gradina u Varvari) te na

irem dalmatinskom i liburnskom, ali i apulskom podruju,34 javlja se i importirana

keramika. U prvom redu su to nalazi apulske geometrijske keramike, i to njezine

najranije faze (tzv. japigijska protogeometrijska keramika) iz druge polovice 8. st. pr.

K., zatim ulomak apulske peucetske keramike (prvi u Dalmaciji) iz prve polovice 6. st.

27 S. AE, 1992b, 35. 28 S. AE, 1992b, 35. 29 I. RADI-ROSSI, 2007, 72-74; I. RADI-ROSSI; 2008, 156-158, 164. 30 N. CAMBI, 1991, 11-13. 31 D. MARI, 1997, 48. 32 S. AE, 1992b, 36; S. AE, 1994, 38, bilj. 75. 33 I. BABI, 1980, 62; I. BABI, 1991, 32. 34 N. PETRI, 1992, 26, 30 (s literaturom).

11

pr. K., te ulomak daunske ole (Sl. 3, a) iz sredine 6. st. pr. K.35 Uz apulsku, pronaen je

i jedan ulomak mogue korintske produkcije 7./6. st. pr. K., kao i jedan fragment koji

nalikuje minojskoj keramici (!), ili je pak proizvod argivskih radionica (Sl. 3, b) iz 6. st.

pr. K., no ni jedan ni drugi nemaju bliih analogija.36 Neto su mlai nalazi crno- i

crvenofiguralne keramike, koja se datira od kasnog 6. do 4. st. pr. K., a produkt su

atenskih ili korintskih, te vjerojatno i junoitalskih radionica (Sl. 3, d).37 Nalazi su dosta

fragmentirani, a meu njima je zanimljiv jedan ulomak skifosa (Sl. 3, c) s urezanim

grafitom s unutranje strane dna moda kratica imena EN(ESTI), dok bi oznaka II

oo mogla oznaavati koliinu i cijenu, gdje bi o oznaavalo obol, a po obliku slova

datirao bi se najranije oko 340. g. pr. K.38 Jo jedan zanimljiv nalaz je ulomak apulskog

ritona (Sl. 42), pronaen pri istraivanjima u Kneevoj palai, u blizini trga, a koji

pripada tipu ritona ketos, sea dragon tzv. Main Group, a datira se od 350. do 320. g.

pr. K.39

a b

c d

Slika 3. Ulomci importirane keramike (foto L. Paraman): a. daunska keramika (prva polovica 6.

st. pr. K.), b. argivska keramika? (6. st. pr. K.), c. atika keramika? (5. st. pr K.), d. junoitalska

crvenofiguralna keramika (5.-4. st. pr. K.)

35 N. PETRI, 1992, 31-32. 36 B. KIRIGIN, u tisku, 2. 37 N. PETRI, 1992, 32; B. KIRIGIN, u tisku, 2-3. 38 B. KIRIGIN, u tisku, 2. 39 N. PETRI, 1992, 32, 34.

12

Bitno je naglasiti da je sav ovaj materijal uglavnom nestratificiran, to zbog

oteanih uvjeta iskopavanja,40 to zbog nestratigrafski voenog istraivanja,41 te je

uglavnom pronaen izmijean s helenistikim materijalom.42 No do nekih se zakljuaka

ipak moe doi.

Ve nalazi lokalne produkcije mlaeg eljeznog doba svojom kvalitetom izrade

ukazuju na jedno protourbano naselje, kakvo su bili primjerice Zadar i Nin u to vrijeme,

a koje je, prema disperziji nalaza, zapremalo istu povrinu kao i kasniji povijesni

Trogir.43 Meutim, u arheolokim istraivanjima gradske jezgre Trogira nisu jo

pronaeni ostatci arhitekture koji bi se mogli povezati s ovim razdobljem.44

Vanost prapovijesnog Trogira kao jednog pomorskog i trgovakog sredita,

odnosno punkta preko kojeg se vrila razmjena dobara i luksuzna roba stizala do

autohtonih zajednica u unutranjosti, potvruju i intenzivne veze s junoitalskim

odnosno apulskim, te grkim podrujem, s kojima su kontakti bili jai i raznovrsniji

negoli se to moe rei za sam Vis u istom razdoblju.45 Ovakva njegova uloga je i razlog

uspona naselja u eljeznom dobu, te u konanici i infiltracije Isejaca na to podruje.

Trogir se dakle razvio ponajprije kao trgovako sredite, kao luka, i to u uskoj

povezanosti sa zajednicom koja je ivjela na gradini na brdu Sutilija. Strateka vanost

poloaja gradine uoena je ve odavno. Brdo Sutilija dominira okolnim prostorom, a

kao vano strateko uporite, koriteno je od prapovijesti do novog vijeka. Utvrena

monim bedemom, s akropolom i podgraem, gradina kontrolira prilaze, odnosno

komunikacije koje su vodile iz unutranjosti prema obali, ima kontrolu nad trogirskim

Malim poljem i zapadnim dijelom Katelanskog polja, kao i nad cijelim

srednjejadranskim akvatorijem, do otoka Visa, gdje kontrolira ulaz u trogirski akvatorij

i zapadni ulaz u Katelanski zaljev (Sl. 4-5). To se iz Trogira ne moe sagledati. U

40 Radi se o kulturnim slojevima ispod razine mora, pa se istraivanja moraju provoditi uz stalno crpljenje vode crpkama, tako da je uoavanje stratigrafskih odnosa znatno oteano. Vidi I. BABI, 1991, 40, bilj. 26; V. KOVAI, 1987, 91. 41 B. KIRIGIN, u tisku, 1. 42 Prapovijesni je sloj stratigrafski izdvojen samo u jednoj prostoriji u prizemlju palae Garagnin-Fanfogna (Muzej grada Trogira). Vidi N. PETRI, 1992, 24. 43 N. PETRI, 1992, 34. 44 V. KOVAI, 2002, 381. Ivo Babi spominje u lanku iz 1980. godine odreene arhitektonske elemente pronaene na podruju oko palae Garagnin-Fanfogna (Muzej grada Trogira) spletovi primitivnih zidova izvedenih u suho, a koji su pronaeni u kulturnom sloju koji prethodi antikom razdoblju. I. BABI, 1980, 65, bilj. 10. 45 B. KIRIGIN, u tisku, 1.

13

novije vrijeme prikupljeni materijal s gradine pokazuje izrazite veze s Italijom u mlae

eljezno doba,46 kakve su karakteristine i za Trogir u tom razdoblju.

Slika 4. Pogled sa Sutilije na Malo polje, Trogir i iovo

(foto M. Bodrui)

Meutim istraivanja na samoj gradini nisu vrena, tako da se po sadanjem stanju

stvari ne moe rei koje je naselje od ova dva starije. No, obzirom na prostornu

povezanost, radilo bi se o jednoj plemenskoj zajednici koja je ivjela u okolici Trogira.

Ova dva punkta su se meusobno nadopunjavala postojanje luke u Trogiru bilo bi

nemogue bez gradine u Sutiliji koja ju je titila svojom kontrolom trogirskog

podruja.47 Kontrolnu funkciju unutar ove plemenske zajednice imala je sigurno i

gomila na brdu Vlaka zapadno od Sutilije, s kontrolom nad cijelom akvatorijem, te

gomila na brdu Plonjak nasuprot Trogiru, smjetena na najvioj toki brdskog

polukruga koji okruuje trogirsko Malo polje, kao i gradina na brdu Krban na zapadnom

ulazu u Malo polje. Istoj plemenskoj zajednici pripadala je vjerojatno i gradina na brdu

Gradina na iovu, koja se nalazi nasuprot one na Krbanu. Meutim, istraivanja na

njima nisu vrena.

46 Radi se o apeninskoj crvenofiguralnoj keramici i keramici tipa Alto-Adriatico (4. st. pr. K.), koja se nalazi u zbirci Ivice Svilana u Resniku. Vidi A. MILETI, 2008, 137. 47 A. MILETI, 2008, 135-140.

14

Slika 5. Pogled sa Sutilije na zapadni dio iova, oltu i Drvenik

(foto L. Paraman)

Kako se zvala ta plemenska zajednica, odnosno kojem je plemenu/narodu, od onih

koje su na ovom podruju zabiljeili grki pisci i geografi, pripadala, jo se vode

polemike. Dva su mogua odgovora Hili ili Bulini. I jedni i drugi se spominju u dva

izvora koji opisuju ovaj dio nae obale i zajednice koje na njoj ive. Problem je to ih

autor(i) svakog djela razliito prostorno lociraju. Naime, u nabrajanju plemena uz nau

obalu, od sjevera prema jugu, Pseudo-Skilak u Periplu, najranijem i najznaajnijem

sauvanom izvoru za istonu obalu Jadrana i eljeznodobne zajednice koje su tu ivjele,

navodi da nakon Liburna slijede Lotofazi i Hijerastamni, zatim Hili, koji ive na

poluotoku, a nakon njih Bulini, smjeteni na podruju izmeu Hilejskog poluotoka i

Nesta, smjetenih oko rijeke Nestos (Cetina).48 Za razliku od njega, Pseudo-Skimno u

Periegezi, u kojoj preuzima podatke od starijih geografa Timeja i Eratostena, nakon

Liburna navodi Buline, pa onda Hile i Hilejski poluotok.49 Oba naroda spominju se i

48 Pseudo-Skilak, Periplus, 22. Nastanak Peripla obino se smjeta izmeu 390. i 330. g. pr. K., no djelo sadri mnoge kasnije umetke i dorade, meu kojima je i 22. poglavlje u kojem se spominju Hili i Bulini, a koji se mogu datirati okvirno od 3. do 1. st. pr. K., neki moda i kasnije. Suieva rekonstrukcija originalnog poglavlja glasi: Poslije Liburna je narod Bulina. Susjedi Bulina su Hili. Uz zemlju Bulina plovidba traje dui dan do Nesta. Svi ostali podatci koji spominju Haoniju, Alkinojev otok, Herakleju, Lotofage, Hijerostamne, mit o Hilu, Heraklovu sinu, i Hilejski poluotok bili bi naknadni umetak, vezan uz ilirsku obalu nasuprot Korkire (Alkinojev otok), odnosno Novi Epir, gdje je ivjelo pleme slinog imena Bulinima. Za Korkiru je vezan i mit o Heraklu i Hilu. Vidi M. SUI, 1955, 121-185; M. KOZLII, 1990, 89-91, 125-128. 49 ...i dotie se Liburna. Na njih se nadovezuje narod Bulina. Po redu je veliki Hiliki poluotok, nekako jednak Peloponezu. Kau da u njemu petnaest gradova nastavaju Hili, podrijetlom Heleni; da su bili uzeli Heraklova sina Hila za predvodnika kod osnivanja naseobine, ali su se s vremenom pobarbarili, to pokazuju svojim obiajima koji su kao i kod njihovih susjeda. Tako kau Timej i Eratosten. Pseudo- Skimno, Periegesis, 403-413. Nastanak Periegeze datira se u kraj 2. i poetak 1. st. pr. K. Prijevod preuzet iz M. SUI, 1955, 138.

15

kod drugih antikih izvora Hili kod helenistikih pisaca Apolonija Roanina,

Apolodora Atenjanina, zatim kod Plinija Starijeg, te Dionizija Periegeta (4. st. po. K.),50

a Bulini kod Stjepana Bizantinca, koji donosi starije helenistike pisce, zatim Plinija

Starijeg, Ptolomeja, Dionizija Periegeta, te na Tabuli Peutingeriani gdje je podruje od

Ad Pretorija do Tragurija oznaeno kao Bulinia.51 Veina autora se slae oko ubikacije

Hila i Hilejskog poluotoka u antici se tako nazivao dio srednjedalmatinske obale

negdje izmeu ibenika i Trogira. Plinije Stariji Hilejski poluotok s Diomedovim rtom,

gdje je nedavno otkriveno i Diomedovo svetite iz helenistikog doba,52 spominje

nakon rijeke Krke i Skardone, a prije Tragurija.53 Bulini bi se tada nalazili na prostoru

od otprilike Marine ili Trogira do Omia i rijeke Cetine (Nestos) na prostoru

Katelanskog i Splitskog polja te poljikog primorja.54 No problem granice teritorija tih

dvaju plemena, koja se nalazi upravo negdje na prostoru Trogira i njegove okolice, jo

nije rijeen. Naime, postavlja se pitanje pripadaju li Trogir i Malo polje Hilejskom

poluotoku i Hilima,55 ili s Katelanskim poljem i Bulinima ine jednu teritorijalnu

cjelinu. Ova druga mogunost se ini ipak izglednija, obzirom da je prostorno i

povijesno gledano Trogir, iako smjeten na njegovoj zapadnoj periferiji, uvijek bio

integralni dio Katelanskog zaljeva, rimskoga Sinus Salonitanum.56

50 R. KATII, 1995, 387-389. 51 D. MARI, 1997, 51-52. 52 Vidi dolje str. 84 i 91. 53 Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 141. 54 D. MARI, 1997, 51. 55 Takvo miljenje zastupa primjerice A. Mileti. Vidi A. MILETI, 2008, 135, 137. 56 U ovom se radu za prostor Katelanskog zaljeva ne upotrebljava termin Manijski zaljev (Manios kolpos), openito prihvaen u naoj literaturi, a koji se upotrebljava u irem smislu za prostor od rta Ploe do Peljeca, te u uem za prostor Katelanskog zaljeva. Manijski se zaljev naime spominje u Pseudo-Skilakovu Periplu (Pseudo-Skilak, Periplus, 23), na temelju kojeg je M. Sui, nakon izdvajanja izvornog teksta, dokazao da se radi o zaljevu koji zatvara poluotok Peljeac s kopnom, a u koji utjee rijeka Naron (Neretva). Meutim, na natpisu iz 56. g. pr. K. pronaenom u Saloni, takoer se spominje Manijski zaljev, to je navelo istraivae, ukljuujui i Suia, na miljenje da se geografski pojam Manijskog zaljeva u 1. st. pr. K. proirio i na Katelanski zaljev, do rta Ploa. S. ae u novije vrijeme dokazuje da do irenja toga pojma u antici nije dolo, te da se i na natpisu iz Salone on vrlo vjerojatno odnosi upravo na plovni put za Naronu. Vidi M. SUI, 1955, 126-135; S. AE, 1999, 57-81.

16

4. POSTANAK TRAGURIONA

4.1. Grka kolonizacija na Jadranu

Uz formiranje plemenskih zajednica i razvoj njihovih naselja, eljezno doba na

Jadranu obiljeio je jo jedan fenomen fenomen grke kolonizacije. Od 8. st. pr. K.

Grci se naime ire iz svog matinog prostora, te naseljavaju nova podruja, voeni bilo

politikim, bilo socijalnim, bilo trgovakim razlozima. Taj val trgovine i iseljavanja

traje sve do oko 500. g. pr. K., do kada e biti utemeljeno i do 700 gradova po

Sredozemlju, Propontu i Crnom Moru.57 Grki kulturni utjecaji e uvelike promijeniti

kulturnu sliku tadanjeg svijeta, i, zapravo, predodrediti njegov budui razvoj.

Jadransko more, kao glavna i najbra komunikacija izmeu junog Sredozemlja i

sjevernog dijela Europe, rano ulazi u sferu interesa trgovaca i moreplovaca. Arheoloki

nalazi pokazuju da prvi kontakti s Grkom poinju jo u vrijeme neolita, a intenziviraju

se u vrijeme bronanog doba, kada Jadran ulazi u interesnu sferu mikenskih trgovaca.

Tada je Jadranom prolazio i jantarni put, koji je preko sjevernog Jadrana (Caput Adriae)

i gradova u delti rijeke Po povezivao istono Sredozemlje i Baltik, odakle se jantar i

izvozio.58 Taj e trgovaki put postati glavna navigacijska ruta u eljezno doba, a glavni

pomorski putovi prolazili su upravo istonom obalom Jadrana uz ilirsku obalu do

podruja Veneta i zatim do ua Poa, ili od Monte Gargana u junoj Italiji, preko

Tremita, Palagrue, Visa, Hvara i Braa, te uz istonojadransku obalu do delte Poa, gdje

su ve u bronano doba postojale jake trgovake luke Spina i Adrija, a koje e procvat

doivjeti u vrijeme atenske trgovake prevlasti na Jadranu tijekom 6. i 5. st. pr. K.59

Iako grki pisci spominju da su maloazijski Fokejci bili prvi grki trgovci koji su

plovili do sjevernog Jadrana i ua Poa,60 arheoloki materijal upuuje da je intenzivniji

promet istonojadranskom obalom uspostavljen tek krajem 7. i poetkom 6. st. pr. K., a

57 B. KIRIGIN, 2004, 53. 58 Prvi trgovaki kontakti s jadranskim svijetom ogledaju se u najstarijim grkim mitovima i predajama, primjerice u legendi o Argonautima, te o Diomedu i Antenoru, iji se kult i irio upravo ovim trgovakim putovima. Za razliku od talijanske obale, mikenska prisutnost na istonoj obali Jadrana potvrena je tek u novije vrijeme nalazima mikenske keramike u kripu na Brau, zatim na podruju ua Neretve, u jednoj pilji kraj Stoca, te na gradini Monkodonja kraj Rovinja. Vidi M. ZANINOVI, 2004, 3-8. 59 ZANINOVI, 2004, 9-10. 60 Po nekim autorima, Fokejska prisutnost na istonojadranskoj obali ogleda se u toponimima sa sufiksom ussa (Cledussae Kornati, Elaphissa Bra, Melitussa Mljet). Vidi M. ZANINOVI, 2004, 12.

17

vezan je uz aktivnosti korintskih trgovaca.61 Te kontakte potvruju nalazi korintske

keramike na svim vanijim lokalitetima toga vremena,62 emu moda moemo pribrojiti

i nalaze u Trogiru. Koncentracija nalaza na irem podruju oko rijeke Neretve, gdje su

Korinani dobavljali kvalitetnu peruniku, upuuje na to da je trgovaki emporij u

Naroni ve tada bio aktivan.

U ovom kontekstu dolazi i do osnivanja prve kolonije na naoj obali knidske

kolonije na otoku Koruli. Koloniju maloazijskog Knida na Koruli spominju Pseudo-

Skimno, Strabon i Plinije Stariji,63 i veina se autora slae da je kolonija osnovana

poetkom 6. st., odnosno oko 580. g. pr. K., upravo zbog kontrole trgovakog puta

prema emporiju u Naroni.64 Ipak, usprkos opsenoj bibliografiji koja o toj koloniji

postoji, jo uvijek nam je nepoznato i njezino ime i njezina tona lokacija, kao i razlozi

njezina gaenja.65 Arheoloki dokazi o njezinom postojanju naime sasvim nedostaju.

U ovu stariju, arhajsku fazu grke kolonizacije na naoj obali autori smjetaju jo

jednu misterioznu koloniju Anhijale. Tu parsku naseobinu spominje jedino Stjepan

Bizantinac, leksikograf iz 6. st. po. K.66 Veina se autora slae oko njezine datacije u

arhajsko doba, no pitanje njezine ubikacije i dalje je otvoreno.67

Iako konkretnih arheolokih dokaza za postojanje grkih kolonija na

istonojadranskoj obali u arhajsko doba, kao to smo vidjeli, zapravo i nema, grka

prisutnost na ovom podruju je i vie nego oita. Trgovaki odnosi od 6. st. pr. K.

61 Korinani su zaposjeli kontrolu nad ulazom u Jadransko more osnutkom Korkire na otoku Krfu 733./732. g. pr. K. Osim trgovine sa sjevernim Jadranom, korintski (i korkirejski) trgovaci imali su direktne interese na podruju june Dalmacije. Taj interes uvjetovan je potranjom za kvalitetnom perunikom, koja se iskoritavala u proizvodnji parfema, a iji su glavni proizvoai u arhajsko doba bili upravo Korinani. Najkvalitetnija perunika, poznata u izvorima kao iris illyrica mogla se pronai u unutranjosti, na podruju rijeka Drilona i Narona (Neretve). Vidi M. NIKOLANCI, 1989c, 63-80; M. ZANINOVI, 2004, 14-15; I. BORZI, 2007, 30. 62 M. NIKOLANCI, 1973, 89-118; M. NIKOLANCI, 1976, 273-286; M. ZANINOVI, 2004, 14. 63 Pseudo-Skimno, Periegesis, 425-427; Strabon, Geographica, 7, 5, 7; Plinije Stariji, Naturalis Historia, III, 152. 64 Korkirejci dodjeljuju neke privilegije maloazijskim Knianima po svoj prilici dozvolu za trgovinom junim Jadranom i naseljavanjem Korule zbog pomoi koju su im pruili u ratu Korkire i njihove matice Korinta. Analizu izvora i razliita miljenja vidi kod I. BORZI, 2007, 28-30. 65 Pojedini autori povezuju knidsku naseobinu na Koruli s Heraklejom, jo jednim misterioznim gradom, koji se spominje kod Pseudo-Skilaka (Pseudo-Skilak, Periplus, 22), a koji je poznat iskljuivo po emisijama novca koje se datiraju dosta kasnije u sredinu 4. st. pr. K. Pregled razliitih miljenja i njihovu analizu vidi kod I. BORZI, 2007, 31-33. Vidi i popis literature na kraju. 66 Stjepan Bizantinac, s. v. Anchiale: Anhijale...ima i jedna druga, naseobina Parana, pred kojom je zaljev zvan Enestodonski, u kome je Sherija. Prijevod preuzet iz M. NIKOLANCI, 1989b, 50. 67 Autori je smjetaju od podruja Krfa (Korkire stariji naziv je Sherija), preko ua Narone, do Starog grada na Hvaru, gdje bi ona, zapravo, prethodila kasnijoj parskoj naseobini Pharosu. Vidi B. KIRIGIN, 2004, 39-40 (s literaturom).

18

nadalje se intenziviraju, posebno u vrijeme atenske trgovake prevlasti na Jadranskom

moru, kroz 6. i 5. st. pr. K. pa i kasnije, a to dokazuju i brojni nalazi atike crno- i

crvenofiguralne keramike na naoj obali i otocima, ali i u unutranjosti. Iz ovog

vremena ujedno potjeu i najranije vijesti grkih pisaca o istonojadranskoj obali i

zajednicama koje na tom podruju ive.68 Intenzivan trgovaki promet uzrokovao je

uspostavu trgovita emporija na vanim tokama na istonojadranskoj navigacijskoj

ruti, gdje su, osim veih emporija kakva je bila primjerice Narona, a vjerojatno i

Salona,69 postojali i manji emporiji za trgovaku razmjenu sa zaleem i siguran prihvat

grkih brodova. Jedan od takvih emporija bio je sigurno i predhelenistiki Trogir.

Tek s 4. st. pr. K. zapoinje stvarna i trajna prisutnost Grka na istonoj obali

Jadrana. Ova mlaa faza grke kolonizacije vezana je uz irenje mone sirakuke drave

na elu s Dionizijem Sirakukim (405.-367. g. pr. K.). Nakon Peloponeskih ratova i

sloma atenske moi Dionizije, osnivajui kolonije u Tirenskom i Jadranskom moru,

uspostavlja kontrolu nad trgovinom na Jadranu, pa i itavom Sredozemlju. Takva

sirakuka politika dovodi i do osnutka kolonija Issa na Visu i Pharos na Hvaru.70

Okolnosti oko osnutka Farosa relativno su dobro poznate. Diodor Sicilski, povjesniar

iz 1. st. pr. K. navodi da je Faros, naseobina egejskih Parana, osnovana 385./384. g. pr.

K., i to uz pomo Dionizija Sirakukog.71 S druge strane, oko osnutka Ise, za koju

Pseudo-Skimno u 1. st. pr. K. izriito kae da je sirakuka kolonija, jo uvijek se vode

rasprave.72 Upravo e aktivnosti te kolonije, nakon prvotnih sukoba oko osnutka

Farosa,73 predodrediti razvoj srednjedalmatinskog podruja u iduih nekoliko stoljea.

68 Vidi kod M. KOZLII, 1990, 35-71. 69 Trgovaku aktivnost na salonitanskom podruju ve u arhajsko doba, uz otprije poznate nalaze (M. NIKOLANCI, 1973, 99-100, 103-106; M. NIKOLANCI, 1976, 274-275) potvruje i noviji nalaz reljefno ukraene amfore iz podmorja Katel Suurca (N. CAMBI, 2005, 155-162). 70 M. ZANINOVI, 2004, 21-22; I. BORZI, 2007, 33. 71 Diodor, 15, 13, 4. 72 Pseudo-Skimno, Periegesis, 414. Autori se naime razilaze u itanju Diodorova teksta (tzv. kontroverza LissosIssa) u kojem on spominje sirakuku koloniju u Lisosu, koja je osnovana prije Farosa (Diodor, 15, 13, 4), i u kojoj se nalazio sirakuki eparh, koji priskae u pomo Faranima u obrani od autohtonog stanovnitva (Diodor, 15, 14, 2). Gotovo svi nai autori priklanjaju se miljenju koje je iznio jo I. Luci u 17. st. Diodor na spornom mjestu zapravo spominje Isu, dakle Isa je osnovana prije Farosa, na samom poetku 4. st. pr. K. (vidi sumarno kod M. NIKOLANCI, 1970, 377-384). S druge strane, S. ae i B. Kirigin zajedno s veinom stranih autora smatraju da je rukopis ispravan, te da se radi o Lisosu, ime bi Isa bila osnovana iza Farosa (vidi noviju analizu kod S. AE, 1994, 33-54 (s literaturom)). 73 Diodor navodi razmirice izmeu novopridolih Farana i autohtonog stanovnitva s Hvara, koje u pomo poziva Ilire s kopna nasuprot otoku. (Diodor, 15, 14, 2). U tim Ilirima kriju se vjerojatno autohtone zajednice srednjedalmatinskog podruja, meu njima sigurno i Bulini. Vidi S. AE, 1994, 48-51.

19

4.2. Ilirski ratovi i irenje Ise

Razvoj srednjedalmatinskog prostora, ali i cijelog istonog Jadrana nakon 4. st. pr.

K. odvija se u meusobnom odnosu triju faktora razvoja Ise kao trgovakog sredita i

politike sile, uspona Ilirske drave, te prodiranja Rimske republike na istoni Jadran.74

U tom kontekstu dolazi i do osnivanja isejske naseobine u Trogiru.

Nakon smrti Dionizija Starijeg 367. g. pr. K. dolazi do raspada sirakuke drave.

Njegov sin i nasljednik Dionizije II. (367.-345. g. pr. K.) gubi kontrolu nad dravom, a

unutarnje politike borbe dovele su do njezina potpunog sloma. U takvoj situaciji Isa

postaje samostalan polis, te nastavljajui uspon zapoet u doba Dionizija Starijeg,

postaje glavna trgovaka sila na Jadranu, posrednik trgovine izmeu Grka i autohtonog

stanovnitva na obali.75 Ekspanzija Ise zapoinje osnivanjem kolonije u Lumbardi na

Koruli sredinom 3. st. pr. K., o emu izravnu potvrdu imamo u sauvanoj psefizmi o

osnutku kolonije, a koje je voeno eljom za nadziranjem Peljekog kanala, odnosno

plovnog puta prema emporiju u Naroni.76 Kolonija je meutim, po svemu sudei,

nedugo nakon osnutka ugaena, a glavni uzrok je uspon i irenje Ilirske drave.77

Ilirska drava poinje se razvijati oko sredine 4. st. pr. K. u unutranjosti

Balkanskog poluotoka, odnosno u Makedoniji. Sredinom 3. st. pr. K. teite drave

prebacuje se na more i ilirska vlast iri se prema sjeverozapadu. U to doba je na

prijestolju Ilirske drave bio Agron (umire 231. g. pr. K.), koji sklapa savez s

74 Glavni izvor za dogaaje krajem 3. i u prvoj polovici 2. st. pr. K., vezane za rimsko-ilirske ratove je grki povjesniar Polibije (oko 200.-120. g. pr K.), suvremenik tih zbivanja, koji u svom djelu Historiae opisuje zbivanja od 264. do 144. g. pr. K. Djelo nije sauvano u cjelini sauvano je samo prvih pet knjiga i manji ili vei izvodi iz ostalih. Ostali izvori su Tit Livije (Livije, Ab urbe condita), rimski povjesniar iz 1. st. pr. K., Apijan, grki povjesniar iz 2. st. po. K., koji u Rimskoj povijesti (Romanika), u desetoj knjizi, popularno nazvanoj Ilirika donosi dogaaje iz Ilirskih ratova, te I. rimsko-delmatskog sukoba (Apijan, Illyrike), te Dion Kasije, grki povjesniar iz 3. st. po. K. Vidi M. KOZLII, 1990, 191, 201, 210; B. KIRIGIN, 1996, 47-48. 75 G. NOVAK, 1952, 15-17. Pretpostavlja se da nakon sloma sirakuke drave dolazi i do uspona lokalnog dinasta Jonija, koji pod svoju vlast podvrgava i Faros, Herakleju i knidsku naseobinu na Koruli, te kuje svoj novac (prva autonomna emisija isejske kovnice) od sredine do kraja 4. st. pr. K. Vidi D. RENDI-MIOEVI, 1970, 347-376; D. RENDI-MIOEVI, 1980, 229-250. Za drugaije miljenje vidi M. NIKOLANCI, 1989a, 13-34. 76 U starijoj se literaturi osnivanje kolonije u Lumbardi smjetalo u 4. st. (G. NOVAK, 1952, 18-19). Meutim, epigrafikom analizom je dokazano da to nije moglo biti prije prve polovice ili sredine 3. st. pr. K. Vidi D. RENDI-MIOEVI, 1965, 77-81. 77 Osim to se kolonija uope ne spominje u izvorima, arheoloke potvrde o samoj koloniji su oskudne na brdu Koludrut je do sada pronaena samo cisterna koja bi po nainu gradnje mogla biti iz helenistikog doba. Meutim, helenistiki materijal nije pronaen, osim od prije poznatih 5-6 helenistikih grobova koji se datiraju upravo u sredinu 3. st. pr. K., pa bi to ujedno mogli biti i grobovi prvih kolonista. Vidi D. RENDI-MIOEVI, 1973, 133-141; I. BORZI, 2007, 34-35.

20

makedonskim kraljem Demetrijem II., te iri svoju dravu na prostor od Korkire i Epira

do Farosa. Izvan prostora Ilirske drave ostaju samo grki gradovi Apolonija, Epidamno

i Isa, koja, prema Kasiju Dionu, trai pomo od rimskog senata jer je Agron eli

podvrgnuti pod svoju vlast. Politiku irenja drave nastavlja i Teuta, koja je vladala

umjesto Agronova maloljetnog nasljednika Pinesa ona uspijeva osvojiti Korkiru, koju

predaje u namjesnitvo Demetriju Farskom, a napada i Epidamno i Apoloniju, te

nastavlja opsjedanje Ise 230. i 229. g. pr. K. Ovi grki gradovi, ukljuujui i Isu, trae

pomo od Rima, nudei se kao saveznici. Time poinje uplitanje Rimske republike u

istoni Jadran, te I. ilirski rat.78

Rimsko uplitanje u prilike na istonom Jadranu vezano je u prvom redu uz zatitu

rimskih trgovakih interesa u Apuliji, odnosno na Otrantskim vratima na ulazu u Jadran.

Naime, tijekom 4. i poetkom 3. st. pr. K. cijeli Apeninski poluotok dolazi pod rimsku

vlast. Osnivanjem kolonija u Apuliji, Rimljani ire svoje interese i na istoni Jadran.

Rast i irenje Ilirskog kraljevstva, u savezu s makedonskim kraljem, te gusarstvo i

ugroavanje grkih gradova na istonojadranskoj obali smjetenih na podruju Otranta,

znaili su i direktno ugroavanje rimskih interesa.79

Za vrijeme I. ilirskog rata (229.-228. g. pr. K.)80 Isa dolazi pod zatitu (deditio)

Rima i postaje njegov tienik,81 da bi nakon II. ilirskog rata (219.-218. g. pr. K.)82 koji

78 I. BORZI, 2007, 36. 79 G. NOVAK, 1952, 23-24; B. GABRIEVI, 1974, 5-25; I. BORZI, 2007, 36. 80 Povod za poetak I. ilirskog rata vezan je uz poslanstvo koje je rimski senat uputio Teuti u vezi gusarenja Ilira i pljakanja italskih trgovaca, a kojemu se pridruio i poslanik Ise Klemporos. Teuta je naime odbila njihove zahtjeve, a izaslanici su na povratku napadnuti od ilirskih gusara i ubijeni. Brzom intervencijom rimske mornarice i kopnene vojske najprije je zauzeta Korkira, koju je Demetrije Farski predao bez borbe saznavi da je umro makedonski kralj Demetrije II., zatim Apolonija, Epidamno i nekoliko ilirskih gradova, te Isa. Teuta se sklonila u Rizon i bezuvjetno predala, te je sklopljeno primirje po kojem je Ilirima bilo zabranjeno ploviti junije od Lisosa s vie od dvije nenaoruane lae. Time 228. g. pr. K. zavrava I. ilirski rat. Apolonija, Epidamno i Isa postaju rimski saveznici, pod rimsku vlast dolaze i Ardijejci, a pod zatitu i plemena Parteni i Atintati. Ostatak Ilirske drave pripao je rimskim vazalima Demetriju Farskom sa sjeditem u Farosu, te ilirskom kralju Pinesu. U junom dijelu Ilirije samostalno je vladao i Skerdilad, Pinesov ujak. Vidi G. NOVAK, 1952, 21-27; B. GABRIEVI, 1974, 5-25; B. KIRIGIN, 1996, 47; I. BORZI, 2007, 36-37. 81 Kasije Dion, 12, fr. 49, 1; Polibije, Historiae, 2, 11. 82 II. ilirski rat vezan je uz djelatnost Demetrija Farskog. On se naime eni Pinesovom majkom Triteutom i postaje regent i tog dijela bive Ilirske drave, a sklapa i savez s makedonskim kraljem Antigonom Dosonom (229.-221. g. pr. K.). Ponovnim zapoinjanjem gusarstva i pljake po sjevernom Jadranu i juno od Lisosa, napadanjem grkih gradova u savezu s Rimom, te sklapanjem saveza s Skerdiladom i novim makedonskim kraljem Filipom V. direktno kri sporazum s Rimljanima i ugroava njihove interese u junom Jadranu. Mogue je i da je Isa, kao rimski tienik i neposredni susjed Demetrija izvjetavala Rim o takvoj njegovoj politici koja je ugroavala i interese same Ise. Rat je trajao kratko glavne bitke odigrale su se kod Dimale 219. g. pr. K. i Farosa 218. g. pr. K., a poraeni Demetrije bjei na makedonski dvor, gdje do smrti 213. g. pr. K. provodi antirimsku politiku. Nakon rata Pines nasljeuje Demetrijev

21

je uslijedio desetak godina poslije, Isa postala i rimski saveznik amicus et socius

populi Romani. Takav poloaj znaio je za Isu zatitu njezina teritorija od Ilira i

sigurnost njezinih trgovakih brodova na Jadranu, a za Rim uvid u dogaanja na

istonoj jadranskoj obali uz obostrane obaveze, Rima da pomogne Isi, i Ise da

pomogne Rimu.83 Rimska je zatita, uz otvaranje novoga trgovakog trita, dala novi

impuls isejskom trgovakom i ekonomskom razvoju.84 Pod zatitom rimskog

kiobrana Isa iri svoje trgovake veze i, po opem shvaanju, osniva nove kolonije

Tragurij i Epetij, na zapadnom i istonom rubu Katelanskog zaljeva, te na kraju, i

koloniju/emporij u Saloni.85

4.3. Postanak helenistikog Tragurija

Prve vijesti o Traguriju kao isejskoj naseobini donosi Polibije, koji piui o I.

rimsko-delmatskom sukobu,86 odnosno dogaajima iz 158. g. pr. K. spominje kako su

Isejci vie puta slali svoja poslanstva u Rim i alili se da im Delmati pustoe zemlju i

gradove (poleis) Tragurij i Epetij, koji su u savezu s njima.87 Drugi spomen Tragurija

donosi Strabon, koji kao izvor koristi starije helenistike pisce iz 2. i 1. st. pr. K., a koji

ga spominje izriito kao naseobinu Isejaca Isseon ktisma.88 Budui da Polibije, a ni

ostali izvori, ne spominju ni Tragurij ni Epetij u vezi dogaaja iz I. i II. ilirskog rata,

opeprihvaeno miljenje je da su te isejske naseobine osnovane negdje izmeu kraja 3.

st. pr. K. i delmatskog napada oko 160. g. pr. K. Tada se, nakon II. ilirskog rata,

posjed, osim Farosa kojemu je vraena samostalnost, a nakon njegove smrti 217. g. pr. K. te posjede nasljeuje Skerdilad, koji naputa makedonski savez i postaje rimski saveznik. Taj savez se nastavlja i za Pleurata, preko kojeg Rim, zapravo, nominalno vlada junim Jadranom do Neretve. Vidi G. NOVAK, 1952, 28-29; I. BORZI, 2007, 37-38. 83 M. SUI, 1973, 183. Tako Tit Livije spominje da je Isa sa svojim flotom pomagala rimskoj vojsci 201. g. pr. K. u borbi protiv makedonskog kralja Filipa V. (II. makedonski rat), 198. g. pr. K. kod Peloponeza, zatim 192. g. pr. K. u bitci kod Patere u Maloj Aziji u ratu protiv sirijskog kralja Antioha III., te 171. g. pr. K. u ratu s makedonskim kraljem Perzejom. Vidi G. NOVAK, 1952, 33-34; B. KIRIGIN, 1996, 48. 84 G. NOVAK, 1952, 30; I. BORZI, 2007, 41. 85 G. NOVAK., 1952, 30; B. KIRIGIN, 1990, 311-314. 86 Delmati na povijesnu pozornicu stupaju nakon poraza Gencija i raspada Ilirskog kraljevstva 167. g. pr. K. Prvi rat s Rimom, koji je izbio 156. g. pr. K., a zavrio 155. g. pr. K. spaljivanjem delmatskoga glavnoga grada Delminija, prvi je u nizu sukoba Rimljana s ratnikim plemenom Delmata, koji e s prekidima trajati sve do 9. g. po. K. kada su Rimljani uguili Delmatsko-ilirski ustanak pod Batonovim vodstvom. Vidi M. ZANINOVI, 2004, 30. 87 Polibije, Historiae, 32, 9, 1-2. Prijevod preuzet iz D. MARI, 1997, 52. 88 Strabon, Geographica, VII, 5, 5.

22

situacija na junom Jadranu smirila i nastupilo je razdoblje mira koje je trajalo

etrdesetak godina. Od 217. do 181. pr. K. ilirski kraljevi Skeldirad i Pleurat bili su

naime u savezu s Rimom,89 kao i sama Isa, i tada su stvoreni preduvjeti za takav jedan

pothvat. Prije i poslije tog razdoblja90 takvo bi neto bilo nemogue, jer je Rim, a s

njime i Isa, bio u ratu s Ilirima.91 B. Kirigin pretpostavlja da se radi o vremenu izmeu

217. i 205. g. pr. K. 92

Meutim, pitanje osnutka naselja u Traguriju, njegova statusa i odnosa s Isom jo

nije u potpunosti rijeeno radi li se naime o koloniji, odnosno gradu (polisu) u pravom

smislu rijei, o emporiju, ili pak o autohtonim naselju u savezu s Isom, uz odreeni

postotak isejskog stanovnitva. Svi ti termini, naravno, podrazumijevaju i razliitu

fizionomiju naselja, grada i razliit sastav stanovnitva. Jedino se pod

kolonijom/naseobinom podrazumijeva polis, urbano sredite u antikom smislu rijei, sa

svim institucijama jednoga grada te, naravno, veim brojem isejskog stanovnitva.

Razliite pretpostavke o statusu Tragurija proizlaze iz razliitog tumaenja povijesnih

izvora, u prvom redu Polibija. Polibije naime donosei vijest o delmatskim napadima na

Isu i njezin teritorij, Tragurij i Epetij naziva gradovima poleis u savezu s Isejcima.

Sama terminologija, odnosno termin polis, ne govori puno o statusu Tragurija i Epetija,

i budui da ga Polibije upotrebljava u openitom, a ne u izvornom shvaanju pojma

grkoga grada, ne moe se definitivno zakljuiti radi li se tu o kolonijama ili autohtonim

89 Vidi gore, bilj. 82. 90 Poslije smrti Pleurata izbija III. ilirski rat (169.-168. g. pr. K.). Tada, za njegova nasljednika Gencija (181.-167. g pr. K.), ilirsko gusarenje ponovno uzima maha. Stanovnici Taranta i Brundizija tue se na napade gusara iz Ilirskog kraljevstva, a propretor L. Duronije 180. g. pr. K. u senatu za gusarenje optuuje Gencija. Mogue je da je upravo Isa, zbog straha od irenja Gencijeve drave, tada izvrila pritisak na rimski senat i optuila Gencija za gusarstvo, a optuuje ga i 172. g. pr. K. za pljakanje njezine zemlje, te na kraju i za prijateljevanje s makedonskim dvorom. Nekoliko godina kasnije Gencije opsjeda Isu, a 169. g. pr. K., zajedno s makedonskim kraljem Perzejom, ulazi i u rat s Rimom. U nekoliko mjeseci su poraene i makedonska i ilirska vojska, a poraz je znaio prestanak postojanja i Ilirskog i Makedonskog kraljevstva. Gradovi i plemena koja su prela na rimsku stranu jo za vrijeme trajanja sukoba, meu njima Isa (G. Novak smatra, zbog Livijeva teksta (Livije, Ab urbe condita, 45, 26) koji je na tom mjestu iskvaren, da se radi o stanovnicima Lisosa, odnosno da se tu ne moe raditi o Isejcima jer su oni jo od I. ilirskog rata saveznici Rimske republike. Isto miljenje iznosi i S. ae, naglaavajui da se na tom mjestu nabrajaju iskljuivo zajednice koje su do tada sainjavale Ilirsko kraljevstvo.) i Daorsi, postaju slobodni i osloboeni od plaanja poreza, dok ostali moraju plaati porez u visini od polovice onoga to su plaali kralju. Ilirija je stavljena pod zatitu rimskog naroda i podijeljena u tri dijela (radi lakeg prikupljanja poreza) obuhvaajui prostor od Labeata do Neretve. Vidi G. NOVAK, 1952, 34-38; S. AE, 1991, 55, bilj. 1; I. BORZI, 2007, 40. 91 Mogue je i da je za vrijeme I. i II. ilirskog rata prostor Katelanskog zaljeva ili njegov dio pripadao Ilirskoj dravi. Vidi B. KIRIGIN, 1990, 311; B. KIRIGIN, 1996, 63; D. MARI, 1997, 53. 92 B. KIRIGIN, 1996, 63.

23

naseljima.93 S druge strane, Strabon koristi jedan drugi termin on Tragurij naziva

Isseon ktisma, odnosno isejskom naseobinom.94 U literaturi se zato pri spominjanju

Tragurija koristi razliita terminologija u radovima G. Novaka, M. Nikolancija, B.

Gabrievia, D. Rendia, M. Suia, N. Cambija, B. Kirigina, S. ae i drugih, Tragurij i

Epetij se spominju kao isejske (sub)kolonije, naseobine ili faktorije,95 dok M. Zaninovi

u novije vrijeme koristi termin emporij.96 Strani autori takoer koriste razliite termine

R. L. Beaumont ih na tragu Polibija naziva isejskim saveznicima, a L. Braccesi smatra

da se radi o trgovakim emporijima s domaim stanovnitvom u nekoj vrsti

konfederalne zajednice s Isom.97

Tek su arheoloka istraivanja provoena u Trogiru posljednjih desetljea, o

kojima e biti rijei u iduim poglavljima, dala potvrdu da se u Traguriju radi upravo o

jednom polisu, naravno, u smislu urbanog sredita, odnosno o dolasku veeg broja

isejskog stanovnitva u Trogir, te izgradnji grada, sa svim svojim karakteristikama od

gradskog rastera, bedema i kula, do izgradnje javnih graevina. To potvruje i pokretni

materijal, dodue jo neobjavljen, pronaen pri istraivanjima.

Sada se meutim namee jedan drugi problem. Naime, obzirom da je u Trogiru

postojalo predhelenistiko, odnosno eljeznodobno naselje, postavlja se pitanje kako je

moglo doi do infiltracije Isejaca i osnivanja naseobine u jednoj takvoj zajednici. Za

odgovor na to pitanje vane su dvije stvari: injenica da Polibije Tragurij i Epetij naziva

isejskim saveznicima te, povezani s tom vijeu, rezultati novijih arheolokih

istraivanja.

Naime, arheoloka istraivanja u Resniku, Vranjicu, na rtu Ploa i Spili Nakovani

provoena posljednjih godina, bacaju neto vie svjetla na odnos jadranskih Grka s

autohtonim stanovnitvom na podruju Katelanskog zaljeva i ire. Ta istraivanja

pokazuju da od kraja 4. st. pr. K., odnosno poetkom helenizma, uslijed porasta trgovine

na globalnoj razini, dolazi i do intenziviranja odnosa jadranskih Grka, u prvom redu Ise,

ali i Farosa, s autohtonim stanovnitvom, odnosno Bulinima.98 S jedne strane raste

93 D. MARI, 1997, 54. 94 , osnivanje, naselje i graditi, za nastavanje podobnim initi, sagraditi, osnivati, (sa)zidati, naseliti, naseljenicima zapremiti. Vidi S. SENC, 1991, 541-542. 95 Vidi popis literature na kraju. 96 M. ZANINOVI, 2004, 30. 97 Vidi D. MARI, 1997, 56. 98 Vidi gore, str. 14 i 15.

24

potranja za uvoznom grkom robom meu aristokracijom unutar autohtonih zajednica,

a s druge, jaa potranja za sirovinama kao to su vuna, koa, drvo i sl., koje nudi

autohtono stanovnitvo.99 Ve od 4. st. pr. K. na eljeznodobnim gradinama i naseljima

primjerice ve spomenutoj Sutiliji, u Trogiru,100 zatim sv. Nofru u Bijaima i drugdje

biljei se porast importirane grke i italske keramike, a u kraj 4. st. datira se i

osnivanje Diomedova svetita na rtu Ploa, te svetita u Spili Nakovani na Peljecu.101

Iz 4. st. potjee i grki natpis pronaen nedavno u Vranjicu, koji jo uvijek eka na

objavu i interpretaciju, dok helenistika luka, emporij u Resniku (Siculi), pod

autohtonim naseljem sv. Nofar poinje svoj razvoj u 3. st. pr. K.102 Svi ti nalazi upuuju

na to da je na podruju ireg Katelanskog zaljeva dolo, nakon poetnih trzavica,

vezanih uz osnivanje Farosa, do svojevrsne simbioze, suivota i proimanja autohtonog,

odnosno bulinskog i grkog elementa, koje se u 3. st. pr. K. unato Ilirskim ratovima

intenzivira.103 Porastom trgovine i obrta iri se upotreba novca, vjerovanja, znanja,

obiaja i standarda helenistikog svijeta, u kojem autohtono stanovnitvo igra presudnu

ulogu, i prihvaajui helenistike obiaje i sami, zapravo, postaju helenizirani. Takva

situacija je dosta dobro dokumentirana i na nalazitima u Liburniji.104

Sada je i Polibijev navod o Traguriju i Epetiju, kao saveznikim gradovima

mnogo jasniji. Naime, vrlo je vjerojatno da su ta bulinska naselja, a moda i neka druga,

ili ak cijela bulinska zajednica, uslijed intenzivnih odnosa s grkim Isejcima, stupili u

jednom trenutku u savezniki odnos s Isom.105 Sasvim je jasno to Isa dobiva iz takvog

odnosa ona dobiva kontrolu nad irim podrujem Katelanskog zaljeva i pristup

zaleu kroz Kliki prijevoj. No kakvu korist od toga imaju Bulini? Osim koristi od

pojaanog intenziteta uzajamne trgovine i proizvodnje, za stupanje u savez morali su

postojati neki vei razlozi. Kao mogui razlog namee se irenje Ilirske drave i njezine

pretenzije prema srednjem Jadranu,106 te pritisak Delmata,107 koji se iz svoga matinoga

99 S. AE, 1992a, 38-39; S. AE, 1992b, 38-39. 100 Vidi gore, str. 11. 101 S. AE, 1992a, 38; S. AE L. EELJ, 2005, 167; L. EELJ, 2005, 51. 102 Z. BRUSI, 2008, 167-175; I. RADI-ROSSI, 2008, 158; I. RADI-ROSSI, 2009, 499. 103 S. AE, 1992a, 38-39; S. AE, 1999, 74. 104 S. AE, 1997, 39. 105 D. MARI, 1997, 54. 106 Vidi gore, bilj. 80, 82, 86 i 90. 107 D. MARI, 1997, 54.

25

podruja u jugozapadnoj Bosni te Hercegovini, pomiu od 4. st. pr. K. prema jugu, da bi

u 2. st. pr. K. izbili na podruje Katelanskog zaljeva, a ve 119. g. pr. K. drali Salonu,

koju i Strabon spominje kao delmatsku luku epineion.108 Iliri i Delmati ugroavaju

Buline, a time i interese Ise. U jednoj takvoj situaciji bulinske zajednice na obali, a

vjerojatno i na otocima, dolaze pod protektorat mnogo monije Ise, koja, kao dodatnu

sigurnost, ima i status saveznika Rimske republike.

Slika 6. Srednja Dalmacija u helenizmu

(preuzeto iz S. AE L. EELJ, 2005, 186, sl. 54)

Kada se to tono dogodilo, ako je do sklapanja saveza uope dolo, teko je na temelju

sadanjeg stanja istraenosti rei. Arheoloka istraivanja ireg podruja Katelanskog

zaljeva i srednjedalmatinskih otoka tek su u povojima, i tek se poinje slagati slika tog

podruja u predrimsko vrijeme, a povijesni izvori, orijentirani primarno na politika i

vojna zbivanja vezana uz Isu, Faros, ilirske vladare, Delmate i Rimsku republiku, o

svim ovim procesima ute.109

108 M. ZANINOVI, 1976, 305; S. AE, 1992b, 40-41; M. ZANINOVI, 2004, 30. 109 Bulini i ostala plemena koja se spominju u starijim grkim izvorima nestaju s pozornice povijesnih zbivanja pred prodorom za Rimljane mnogo vanijeg elementa Delmata, koji se od sredine 2. st. pr. K. pojavljuju u okolici Salone. Strabon, primjerice, opisujui nau obalu, ne spominje ni Buline, ni Hile, ni Hilejski poluotok. No, za razliku od ostalih plemena koja spominju grki izvori, ime Bulina se odralo

26

Svi predloeni datumi osnutka naseobine u Traguriju, temeljeni na povijesnim

izvorima i njihovoj interpretaciji, ili na novijim arheolokim istraivanjima,110 ne

govore, zapravo, nita o tome na koji je nain dolo do toga osnutka kolonije,

odnosno do infiltracije Isejaca u ve postojee prapovijesno naselje.

Ako tako postavimo pitanje, i ako nastanak helenistikog Tragurija promatramo u

kontekstu opisanog razvoja srednjedalmatinskog podruja od 4. st. pr. K. nadalje, jasno

je da ne treba govoriti o osnutku ve o postanku helenistikog Tragurija. Tragurij je

od 4. i 3. do 1. st. pr. K. morao proi razvoj od autohtonog preko mijeanog isejsko-

autohtonog do isejskog naselja.111 Prema tome, postanak helenistikog Tragurija trebalo

bi shvatiti vie kao proces, koji ide od infiltracije isejskog stanovnitva u prapovijesno

naselje, vjerojatno jo u 4. st. pr. K., preko saveznikog odnosa, moda ve od kraja 3.

st. pr. K., do konanog formalnog osnutka naseobine odnosno ulaska Tragurija u

isejsku dravu.112 U tako shvaenoj situaciji jasno je da Strabonovo spominjanje

Tragurija kao isejske naseobine ne mora nuno znaiti osnivanje kolonije u smislu

izgradnje grada i podjele zemljita, ve se moe shvatiti i kao generalizacija, odraz

tijesnih odnosa Ise i Tragurija u 2. i 1. st. pr. K., to nam potvruje i helenistiki

materijal pronaen u Trogiru i epigrafiki izvori, o emu e biti rijei kasnije.

Naravno, i ovakav prijedlog nastanka Tragurija je jo samo jedan prijedlog, koji

ukazuje na potrebu daljnjih arheolokih istraivanja, kako u Trogiru, tako i na okolnim

lokalitetima, u prvom radu na gradini Sutilija, koja je, ini se, bila sredinje naselje

zajednice koja je ivjela na trogirskom podruju.

Stjepan Bizantinac primjerice donosi Artemidorovo (2./1. st. pr. K.) spominjanje Bulina kao polisa, a spominje ih i Plinije Stariji te Tabula Peutingeriana. Te vijesti, uz novija arheoloka istraivanja, ponajprije u Resniku, pokazuju da se taj autohtoni, preddelmatski element, odrao i nakon prodora Delmata u Katelanski zaljev u 2. st. pr. K. Vidi S. AE, 1991, 68, bilj. 54; S. AE, 1997, 30, 39; D. MARI, 1997, 51. 110 N. Petri primjerice, na osnovi materijala pronaenog u Trogiru, smatra da je helenistiki Tragurion osnovan ve u 4. st. pr. K., a zasigurno u 3. st. pr. K. N. PETRI, 1992, 35. Slino zastupaju u novije vrijeme S. ae i L. eelj, koji na temelju novih arheolokih istraivanja na rtu Ploa iznose miljenje da su kolonije Tragurij i Epetij osnovane, kao i kolonija u Lumbardi, na poetku isejske ekspanzije poetkom 3. st. pr. K., odnosno oko 300. g. pr. K., kada pada i osnivanje Diomedova svetita na rtu Ploa. S. AE L. EELJ, 2005, 169. 111 M. Sui smatra da se u Traguriju radi o grko-ilirskoj simbiozi, te da treba raunati na istaknuti etniki kontinuitet s brojnim graanima domaeg podrijetla. Kao argument, uz javljanje imena ilirskog podrijetla na grkom natpisu iz Trogira, navodi usporedno javljanje helenistikog i lokalnog materijala u jednoj sondi (!). Vidi M. SUI, 1993, 293, bilj. 33. Radi se vjerojatno o istraivanjima u Lapidariju Muzeja grada Trogira. No teko je takvo neto potvrditi bez precizno utvrene stratigrafije, statistike obrade i, naravno, objave materijala! 112 Takav odnos s Isom potvruju i epigrafiki izvori grki natpis iz Tragurija, na kojem se spominju isejski magistrati, kao i Cezarov preskript iz Salone, iz 56. g. pr. K., na kojem se uz Isejce, po prihvaenoj Suievoj restituciji, u simpolitiji s Isom spominju i Tragurini i Epetini. Vidi dolje, str. 93-94.

27

5. URBANIZACIJA

Fiziko prodiranje Grka, odnosno osnivanje grkih kolonija oznaava na naoj

obali i poetak razvoja antike urbane civilizacije, odnosno razvoja grada u klasinom

smislu te rijei.

Protourbane aglomeracije, kao to smo vidjeli, razvijaju se na naoj obali i u

unutranjosti ve od poetka eljeznog doba, kao sredinja naselja nekakve ire

zajednice, uvijek utvrena suhozidnim bedemom ili nasipom ili vie njih, a ponekad i uz

pravilan raster ulica, bilo radijalan, bilo ortogonalan, kakav je dokumentiran primjerice

u Podu kod Bugojna.113

Grci donose na nau obalu donose u prvom redu nove, naprednije tehnike gradnje.

Grki utjecaj vidljiv je ponajvie u izgradnji bedema, odnosno u utvrivanju naselja

bedemima tzv. megalitskog tipa, graenih od monumentalnih kamenih blokova pravilno

poslaganih u redove, kakvi se mogu uoiti u mnogim autohtonim naseljima na istonoj

Jadranskoj obali, od Istre i Kvarnera (Pula, Nezakcij, Krk, Osor) preko Dalmacije

(Nadin, Aserija, Varvarija i Velika Mrdakovica kod ibenika, Donja Rupotina i bedemi

sjeverno od tzv. Porta Caesarea u Saloni, Stobre, krip na Brau) i Hercegovine

(Oanii kod Stoca) do Albanije. Iako je ova tehnika gradnje poznata jo od mikenskih

vremena,114 veina ovih bedema nastala je krajem starijeg eljeznog doba, kad se

intenziviraju veze s Grkom, a najvei broj njih tek nakon osnutka grkih kolonija na

Jadranu.115

Ono to karakterizira grku kolonijalnu urbanizaciju, odnosno ono to grad ini

jednim urbanim sreditem je upravo planski osmiljena izgradnja, po jednoj unaprijed

zadanoj shemi, naravno, uz prilagodbu postojeem terenu. Izgradnja grada

podrazumijevala je i odreivanje njegova opsega, rastera ulica po pravilnoj

113 B. OVI, 1987, 507-508. 114 Najranija pojava megalitskih bedema kod nas zabiljeena je u Istri gradina Monkodonja kod Rovinja, Vrin kod Vodnjana i druge, a potjeu iz prijelaza ranog u srednje bronano doba, odnosno iz srednjeg bronanog doba. Vidi N. MAJNARI-PANDI, 1998, 191. 115 A. FABER, 1976, 227-247; . BATOVI, 1987, 354; N. MAJNARI-PANDI, 1998, 324-325; A FABER, 2000, 145-170; N. CAMBI, 2002, 26-29.

28

geometrijskoj, tzv. Hipodamovoj shemi.116 Vrijednost njegova modela nije samo u

geometrijskoj pravilnosti samoga grada, ve upravo u raspodjeli gradskog prostora. Ta

raspodjela podrazumijeva odreivanje i stambenih i javnih povrina, na kojima e se

nalaziti trgovi i javne zgrade za razne vjerske i svjetovne sadraje, te podjelu zemljita

izvan samoga grada, sve to po unaprijed osmiljenom planu. Izravnu potvrdu za to

imamo i na sauvanoj lumbarskoj psefizmi, odnosno ugovoru o osnutku kolonije, kojim

se odreuje parcelizacija zemljita i unutar i van grada, te utvrivanje grada

bedemima.117 Analogna situacija pretpostavlja se i u Traguriju.118

Grka urbanistika shema na istonoj obali Jadrana dokumentirana je, za sada, u

Isi, ali i novijim istraivanjima u Farosu i Resniku.119 Postavlja se pitanje je li i Tragurij

graen po jednoj takvoj shemi i to nam je uope od nje ostalo sauvano do danas.

U literaturi je zastupljeno miljenje da je dananja urbana jezgra Trogira,

zahvaljujui upravo kontinuitetu ivljenja na istom podruju, te ogranienou morem i

otoiem, u osnovi batina te prvobitne antike, grke urbanistike sheme.120 No tek su

spomenuta istraivanja od kraja 70-ih do kraja 90-ih godina u samoj jezgri Trogira

bacila neto vie svijetla na tu problematiku.

Danas su tako vie-manje definirani oblik i povrina samoga grada, bedemi, kule i

gradska vrata, poloaj agore odnosno foruma, a utvreni su i ostatci helenistike

stambene arhitekture.

116 Hipodam iz Mileta u 5. st. pr. K. formulirao je, po tradiciji, grke urbanistike ideje. Njegova izvorna doktrina nije poznata, no spominje je u 4. st. pr. K. Aristotel u svojoj Dravi (Aristotel, Politeia, II, 5, 1-4). Vidi M. SUI, 2003, 137-140. 117 M. SUI, 2003, 137-141. 118 N. CAMBI, 1980, 952. 119 B. GABRIEVI, 1968, 22-23; B. GABRIEVI, 1973, 150-151; J. JELII-RADONI B. RAUTER-PLANI, 1995, 60; B. KIRIGIN 1996, 50-60; N. CAMBI, 2002, 25; I. KAMENJARIN, 2005, 225-226; I. KAMENJARIN, 2006, 356-358. 120 B. GABRIEVI, 1973, 157; N. CAMBI 1980, 952.

29

5.1. Oblik grada i raster ulica

Antiki Tragurij nalazi se na podruju istonog dijela dananje gradske jezgre

Trogira. Kako je to ve Dyggve pretpostavljao,121 radi se o naselju nepravilnoga

krunog oblika, iji bedemi zatvaraju povrinu od nekih 25-30.000 m2. Taj oblik naselja

uvjetovan je oblikom samog (polu)otoka, a naslijeen je vjerojatno od starijeg,

autohtonog naselja.

Upravo zbog te injenice N. Cambi iznosi miljenje da se u Traguriju radi o

jednoj hibridnoj urbanoj strukturi kao rezultatu spoja autohtone i grke gradogradnje,

gdje komunikacije poput prstena okruuju sredinje uzvienje, s kojega se putovi

zrakasto pruaju prema periferiji. Radilo bi se dakle o radijalno postavljenim ulicama

oko sredinjeg dijela, odnosno agore grada, dok bi se ortogonalan sustav nalazio na

zapadnoj strani otoka, gdje se naselje kasnije proirilo.122 Meutim, nikakvih dokaza o

radijalno postavljenim komunikacijama nema. To je sasvim dobro vidljivo i na zranoj i

na arhitektonskoj snimci grada, a potvreno je i istraivanjima. Ako ih je i bilo u

ranijem, predgrkom naselju, one su, osnutkom grke kolonije, preslojene novom

ortogonalnom shemom. Odstupanja od te sheme karakteristina su tek za

srednjovjekovne i kasnije kue koje prate liniju bedema. Nesumnjivu potvrdu da je

pravilan raster ulica istonog dijela grada nastao upravo u grko, a ne eventualno u

rimsko vrijeme, pruila su, naravno, istraivanja. Naime, stambeni blokovi, odnosno

helenistika stambena arhitektura dokumentirana na perifernom podruju samoga grada,

prua se u smjeru sjever-jug, jednako kao i gradske komunikacije. Ona je, pod

dananjim nepravilnom arhitekturom, ostala siguran znak grke ortogonalne sheme.123

Zapadni dio grada (Paike), za razliku od istonog pravilnog je i gotovo

kvadratnog oblika, takoer s ortogonalnim rasterom ulica, ali koji u odnosu na istoni

dio grada pokazuje odstupanje tu su ulice poloene vie u smjeru sjeverozapad-

jugoistok, s otklonom prema zapadu od oko 12, a podudaraju se s rasterom rimske

centurijacije u Malom polju. Ta dva dijela grada dijeli ulica, odnosno poljana Obrov,

koja se prua uz zapadni bedem srednjovjekovnog, a mogue i antikoga grada, o emu

e biti rijei neto kasnije.

121 E. DYGGVE, 1958, 101, sl. 3. 122 N. CAMBI, 2002, 29. 123 V. KOVAI, 2002, 378.

30

Je li taj zapadni dio grada postojao ve u antici, problem je koji jo nije rijeen.

Pretpostavlja se naime da Paike nastaju tek u 13. st., kada se i prvi put spominju u

ispravama, i to na prostoru na kojem nije bilo ranije izgradnje. Nastaju kao predgrae

srednjovjekovnoga grada postupnim nasipavanjem i isuivanjem obale planski, pratei

liniju zapadnih gradskih bedema.124 S druge strane, obzirom na podizanje morske razine

(oko 2 m u zadnjih dvije tisue godina!), mogue je da su tu i u antici postojale nekakve

graevine ili pogoni suburbanog karaktera, ili ak nekropola. To podruje izvan antikih

bedema, sigurno skromnijeg opsega nego dananji zapadni dio grada, moglo je s

vremenom biti potopljeno, to bi i izazvalo potrebu ponovnog nasipavanja obale u

kasnom srednjem vijeku. U prilog tome iao bi i ortogonalan raster ulica u skladu s

rasterom rimske centurijacije u Malom polju.125

Slika 7. Plan gradske jezgre Trogira s naznaenim imenima ulica i vanijih graevina

(preuzeto iz http://www.trogir.org/)126

124 Sve su ulice zapadnog dijela grada ili okomite na liniju srednjovjekovnog bedema, ili paralelne s njom. Vidi I. BABI, 2001-2002, 124-127, 132-135, 143-146. 125 N. CAMBI, 1980, 952; A. FABER, 2000, 151, sl. 14. 126 Plan Trogira s naznaenim imenima ulica i graevina koje spominjem u tekstu donosim radi lakeg snalaenja.

31

Meutim istraivanja vrena u Paikama, dodue, u jako malom opsegu oko crkve sv.

Dominika, te u prizemljima nekih kua u ulici Bl. Augustina Kaotia pokazala su da

se radi o nasutom podruju, gdje se u nasipu javlja iskljuivo kasnosrednjovjekovni

materijal te temelji kasnosrednjovjekovnih kua, a ispod nasipa se nalazi muljevito tlo

ili iva stijena. Ipak, provedena istraivanja nisu dostatna da bi se sa sigurnou

ustvrdilo da zapadni dio Trogira u antici nije bio naseljen. Treba napomenuti da se more

pri istraivanjima na ovome podruju pojavljuje ve na 30 cm dubine, tako da su

eventualni ostatci iz antikog doba duboko ispod morske razine.127

U svakom sluaju, helenistiki je grad smjeten u istonom dijelu gradske jezgre

dananjeg Trogira. Raster ulica orijentiran je u smjeru sjever-jug i dosta je dobro

ouvan (Sl. 8). I mada su se irenjem srednjovjekovnih insula i stvaranjem unutranjih

dvorita neke ulice potpuno apsorbirale i izgubile, njihove linije esto se mogu pratiti u

samoj arhitekturi srednjovjekovnih kua.

Slika 8. Grki Tragurij (preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 385, sl. 1; ilustracije L. Paraman)

ostatci ortogonalnog rastera ulica (oznaeno uto), rekonstrukcija bedema s kulama (crveno),

ostatci stambene arhitekture (zeleno)

127 D. ERINA, 2004, 150-151.

32

Glavni kardo (stenopos) dug je 175 m. Poklapa se s dananjom glavnom

gradskom ulicom (Gradska ulica), te je spajao sjeverna i juna gradska vrata. Okomito

na glavni kardo prua se glavni dekumanus (pleteia), koji se na zapadu Ulicom Matije

Gupca prua u duini od oko 120 m, a ako se ta linija produi do pretpostavljene istone

linije bedema, negdje iza dananje Kneeve palae, dobije se duina od oko 180 m.

Kardi, udaljeni meusobno oko 15 m, i dekumani, udaljeni oko 40 m, zatvaraju insule,

izduene u smjeru sjever-jug, koje se mogu dakle rekonstruirati u omjeru 1:2,5.128

Ulice antikoga grada bile su ire od dananjih. Prosjena irina sauvanih karda

(dananja Budislavieva, Luieva, Ribarska i Ulica Matije gupca) je oko 3 m, dok su

dekumani (dananja Ulica Ivana Duknovia i Ribarska ulica ) neto iri.129

Istraivanjima je pronaen i antiki plonik ulice su bile poploane velikim

kamenim ploama pravokutnog i trapezoidnog oblika (Sl. 9), kakve su sauvane u

prvom perifernom kardu na zapadu (Ulica Matije Gupca).130

Slika 9. Plonik, ulica Matije Gupca

(preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 389, sl. 9)

128 V. KOVAI, 2002, 378. 129 Isto. 130 Isto.

33

5.2. Bedemi, kule i gradska vrata

Prvi prijedlog razvoja Trogira i njegovih fortifikacija kroz povijest dao je S.

Vuenovi 1987. godine, naznaujui unutar perimetra grada i najstariju, grku jezgru

(Sl. 10).

Slika 10. Urbanistiki razvoj gradske jezgre Trogira kroz povijest,

prema S. Vuenoviu (preuzeto iz S. GEI, 1987, 41)

34

Fortifikacije helenistikog Tragurija utvrene su novijim istraivanjima na

nekoliko lokacija u gradu, no radi se iskljuivo o istonoj liniji bedema. Naime, dok se

ta linija moe relativno dobro rekonstruirati, zapadna linija nije jo potvrena

arheolokim istraivanjima i ostaje za sada u okviru pretpostavki.

Istona linija bedema (Sl. 8 i 23) ila je od sjevernih gradskih vrata (izmeu

dananje zgrade Pote i romanike kue nasuprot nje) vjerojatno ulicom sa sjeverne

strane malog trga (Radovanov trg) koji se nalazi sjeverno od katedrale sv. Lovre, zatim

je skretala negdje iza katedrale i Kneeve palae, do zgrade dananjeg upanijskog

suda, a zatim je opet skretala do junih gradskih vrata (sa sjeverne strane crkve sv.

Nikole). To je djelomino potvreno i arheolokim istraivanjima. Spomenuta ulica

sjeverno od katedrale, uzdignuta je znatno iznad razine okolnog prostora, odnosno trga.

Na tom su prostoru, ispred sjeveroistonog ugla sakristije katedrale provedena 1978.

godine istraivanja. Pronaen je segment sjevernoga antikog bedema, mjestimice irok

i 1,80 m, s naznakama proirivanja na junom rubu sonde, te tragovima brojnih

pregradnji i dogradnji, a koji se lomi pod tupim kutom i nastavlja prema jugoistoku. Do

temelja se, naalost, nije dolo, no u donjem dijelu vanjskog lica bedema vidljivi su, po

I. Babiu, ostatci najranije, grke faze (Sl. 11).131

Slika 11. Vanjsko lice bedema otkrivenog 1978. godine, s ostatcima helenistikog (?) bedema

na dnu (preuzeto iz I. BABI, 2002, 412, sl. 3)

131 Radi se o dugim i tankim kamenim gredama (do 1,70 m), pravilno sloenim, bez bunjaste istake. Takve grede poznate su i na drugim grkim lokalitetima. Vidi I. BABI, 2002, 397-401, posebno bilj. 10 i 12.

35

Juno od trga, na mjestu dananje zgrade upanijskog suda (Sl. 17) do poetka 20. st.

nalazila se srednjovjekovna kula Biskupije, u okviru koje su bili vidljivi ostatci

helenistike kule.132 Juna gradska vrata nalazila su se u produetku glavnog karda. Tu

su, prilikom istraivanja crkve sv. Nikole, ispod njezinih sjevernih vrata pronaena

(kasno)antika gradska vrata, irine 1,90 m, oblikovana na bonim stranama

monumentalnim klesancima.133 Helenistika gradska vrata vjerojatno se nalaze ispod

njih, no daljnja istraivanja nisu provedena. Uz vrata je s obje strane pronaen i

segment kasnoantikog bedema, irine 1,70 m (Sl. 18), na koji se nastavlja i segment

bedema duine 1,80 m otkriven u klaustru samostana sv. Nikole (Sl. 12), a prua se u

pravcu kule Biskupije. Taj je segment mogue i neto ranijeg postanja, obzirom da u

njega nisu ugraeni spoliji kao to je sluaj sa segmentom bedema pronaenim u crkvi

sv. Nikole.134

Slika 12. Segment antikoga (helenistikog?) bedema, klaustar samostana

sv. Nikole (preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 386, sl. 3, 387, sl. 4)

132 Vidi dolje, str. 39. 133 Kasnoantika vrata bila su u funkciji do predromanike, kada su neto junije, u produetku karda sagraena nova vrata (i bedem), u ispravama poznata kao Vrata Gospodnja (porta dominica). Njih krajem 14. st. zamjenjuju Nova (luka) vrata, u funkciji i danas. Vidi V. KOVAI, 1994, 52-53. 134 V. KOVAI, 1990, 166; V. KOVAI, 1994, 51-52; V. KOVAI, 2002, 377.

36

U klaustar samostana sv. Nikole, nad lukom portika koji prati liniju antikih bedema, u

14. st. uzidan je i grki natpis koji spominje isejske magistrate, a koji je originalno

vjerojatno stajao negdje u blizini, moda ba na gradskim vratima Tragurija.135 U

svakom sluaju, vrlo je vjerojatno da je ovaj kasnoantiki bedem nastao na mjestu

ranijeg helenistikog, odnosno da se bedemi Tragurija u kasnoj antici obnavljaju, u

prilog emu idu i kasnoantike dogradnje na segmentu bedema otkrivenom sjeverno od

katedrale.

Zapadna linija grkih bedema slabo je poznata. U literaturi se obino uzima da je

antiki zapadni bedem podudaran s kasnijim srednjovjekovnim bedemom iz 13. st., koji

je iao uz istoni rub ulice Obrov. Zapadna bi linija bedema ila nepravilno od junih

gradskih vrata prema zapadu, preko palae Luci (vjerojatno neto sjevernije), do

junog dijela ulice Obrov, zatim ravno do sjevernog dijela Obrova, a zatim bi opet

skretala na istok, nepravilno do sjevernih gradskih vrata (Sl. 10 i 23). Meutim,

arheolokih dokaza za takvu rekonstrukciju nema glavni i jedini argument je

podudaranje ulice Obrov, odnosno srednjovjekovnog bedema s rimskom centurijacijom,

a time i dedukcijom agera u trogirskome Malom polju.136 Ako se govori o rimskom

razdoblju, takva je rekonstrukcija sasvim prihvatljiva. Ali kakve to veze ima s

helenistikim Tragurijem? Odgovor se svodi na pretpostavke o grkoj parcelizaciji,

odnosno na to da bi pojedini potezi rimske centurijacije mogli biti trasirani jo u grko

vrijeme, ime bi linija bedema u ulici Obrov potjecala jo iz vremena helenizma.137

Takva mogunost, naravno, postoji, ali je to ipak preveliko uputanje u pretpostavke,

obzirom da istraivanja u tom smislu nisu, zapravo, ni provoena, te nikakvih

konkretnih argumenata za postojanje grke parcelizacije nema, ili meni barem nisu

poznati. S druge strane, promatrajui ortogonalan raster helenistikoga grada, vidljivo je

da on prestaje neto istonije od ulice Obrov, i to, ini se, nepravilno, pa bi moda

negdje na tom potezu, izmeu Obrova i Mornarske ulice, trebalo traiti grki bedem (Sl.

8). Naravno, i to je samo jo jedna pretpostavka koju trebaju potvrditi arheoloka

istraivanja.

135 V. KOVAI, 2002, 375. Vidi i dolje, str. 52-54, 93. 136 I. BABI, 1991, 50; I. BABI, 2001-2002, 125-126, bilj. 16; I. BABI, 2002, 403. 137 B. GABRIEVI, 1973, 167, bilj. 52; B. KIRIGIN, 1990, 315; I. BABI, 1991, 46. O grkoj parcelizaciji u Trogiru vidi dolje, str. 48-51.

37

Tragurij je bio utvren i kulama, koje nalazimo jo u Oaniima kod Stoca i po

novijim istraivanjima u Farosu.138 Iako su kule od 4. st. pr. K. nezaobilazan element

obrane grada u grkom svijetu, njihovo postojanje nije za sada utvreno u Isi.139

Sjeverna gradska vrata bila su utvrena kulama s obje strane.140 Istona kula

sauvala se u temeljima jedne romanike kue (Sl. 13-14), gdje su istraivanjima

otkrivena etiri pravilna reda blokova, u duini od 2,40 m.141

Slika 13. Ostatci zapadnog zida istone kule (foto L. Paraman)

Slika 14. Dio zapadnog zida istone kule pronaen ispod plonika

(preuzeto iz V. KOVAI, 2002, 386, sl. 5)