Ante MateljanS puta LJuBaVI

Mala knjižnica Crkve u svijetuknjiga 14

Ante MateljanS PUTA LJUBAVI

---------------------------------------------------------------CIP-katalogizacija u publikacijiSveučilišna knjižnica u Splitu

UDK 821.163.42-1

MATELJAN, Ante, S puta ljubavi / Ante Mateljan ; [grafike Damir Bistrić ; fotografije Hans-Peter Schultheiß]. - Split : Crkva u svijetu, 2001. - 148 str.: ilustr. 20 cm. - (Mala knjižnica Crkve u svijetu : knj. 14) Stihovi

ISBN 953-6151-55-3---------------------------------------------------------------ISBN 953-6151-55-3

Izdavač: Crkva u svijetu Zrinsko-Frankopanska 19, SplitOdgovara: Nediljko Ante Ančić

Grafike: Damir BistrićFotografije: Hans-Peter SchultheißOvitak: Neven MarinRačunalni slog: Katarina Glunčić-ŠkarpaTisak: Dalmacija papir, SplitNaklada: 500 primjeraka

Ante Mateljan

S PUTA LJUBAVIII. izdanje

Crkva u svijetuSplit 2003.

Bog je svakome daoMariju:

da ga rodi,da ga voli,

da se za njegaBogu moli!

Stogaposvećeno Mariji

PROSLOV

I mene si, kao i tolike,iznenada i nepripremljenog,

upleo u svoju priču!

Još uvijek pokušavamopipati bìlo tražeći znakove

i prikupljajući mrvice!

Kad otkrijem tvoje tragovene mogu izdržati

da ih ne pribilježim!

Hvala ti što me, susretnikau ovom tkanju života,

obilato obdaruješ svjetlom

s puta ljubavi!

I.

MaRIJa IZ NaZaREta

Pogled jednog anđela

11MARIJA

VELIČA DUŠA MOJA GOSPODINA,svakoga dana i svake noći,pa tako i večeras, u Efezu,mnogo godina nakon onog jutrakad mi je život promijeniopogled jednog anđela.

Došli smo u Efez već odavno.Ivan se brine za kuću i hranua ja uvečer izađem na dvorištešto gleda na pučinu morskui s tobom, Sinko moj, razgovaram.

Sinko moj, razgovaram s tobom,ja starica, majka tvoja.Pred očima si mi svagdan i svaku noć.Tvoja blizina me ne napušta od onog dana kad mi je život promijeniopogled jednog anđela.

Čudesno je, Sinko moj, kako samo jedan pogled,i samo jedna riječ mogu promijeniti život.Ne tek moj život, nego život svijeta!Dovoljan je bio pogled jednog anđelai odgovor iz srca:"Neka mi bude po riječi tvojoj"!Kad se tog pogleda prisjetimopet jasno vidim tvoje mile oči,Sinko moj!

Znaš da sam se godinamabudila svakog jutrau isto vrijeme, u onaj isti čas,i činilo mi se kako se blaga sjenaone iste srebrenaste boje primiče nad utočište mojega srca.

I u isto vrijeme, svakoga jutra,prigibam koljena i šapćem molitvukoja ne odjekuje u širinunego se penje uvis,uzdižući mi dušu iznad vremena!U tišini jutra i osami duha,u odjecima ovostrane nestalnosti,pred neizmjernošću iskona,u svim zalelujanim zrakama suncašto rumene obzorja vječnosti,Sinko moj, kako svakoga dana,tako evo i večeras,veliča duša moja Gospodina!

13 MARIJA

KLIKĆE DUH MOJ U BOGU SPASITELJU MOJEMU!Svaki kliktaj mi ispunja srce radošću!I sad bi, evo, zakliktala na sav glasali ne volim da mi se čude ljudi,mada se i ne bi trebali čuditi!

Sjećam se, Sinko moj, starog Zaharijetvojega rođaka po krvi,koji mi je u šali govorio:Ne moli Boga da ti pokaže put,jer će ti on zasigurno pokazati najteži.Tih sam se riječi prisjećala gledajući Ivanai slušajući o njegovu poslanju.Te su se riječi probudile i zazeble mekad si mi, Sinko moj, i sam potresen, donio vijest o Ivanovoj smrti!Ali sad, nakon tvojega puta, znam:I najteži put je najlakšiako ga upravljaju koraci ljubavi.

Pitali su me: Marijo,kako to da si uvijek radosna?Tebi kao da cvjetaju ruže,a svi znamo da nije tako!Pa ipak, ti pjevaš!

Sinko moj, i danas osjećam da sam na putu uzbrditom, trnovitom,pa isto ne mogu a da ne zapjevam,makar malo, ispod glasa!Riječi mi dolaze samepreobražavajući se uvijek u molitvu,a melodija kao da je oduvijek prisutna u meni.

Teško ti je gledati žalosne ljude,a kako li je tek njima...Znam da si ljudima želio donijeti radost!

MARIJA 13

Žalost se pobjeđuje samo onom radošćušto izvire iz vjerekojoj je i nemoguće sasvim razumljivo!Eto, zato moj duh klikće i danas, kao i prvoga dana!Ako sam povedena putem križa,obradovana sam i uskrsnućem!Pa kako da svaki dan ne zapjevam pjesmu novuBogu, Spasitelju mojemu...

Ponekad kažem Ivanu:Ivane moj, zapjevajmo pjesmu spasenja!Osjetit ćeš kako će se glasu tvojemupridružiti ptice, i trave i vjetar,pa i same zrake sunca.I s njima zajedno klikće duh moju Bogu Spasitelju mojemu!

14 MARIJA

ŠTO POGLEDA NA NEZNATNOST SLUŽBENICE SVOJE,pitala sam ga toliko puta!Ta tko sam ja?I opet se pitam, Sinko moj, kao i onoga časa kad me pogledao anđeo!

Ta tko sam ja da Gospodin pogleda na me?Ja, Marija Nazarećanka,koju su dozivali običnim imenom"mala Marija", Marijica,i nad kojom su se poneki sažalijevali jer ostadoh siroče pokojnih Joakima i Ane...

Sinko moj, koliko li sam ti putaveć ispričala tu bolnu priču?Kao i svi stari ljudi ponavljam isto,ali ti mi nećeš zamjeriti!Lagala bih kad bi zanijekala onu tugu u dnu duše što me tištilaotkrivajući nevoljkost rođakašto se moraju brinuti za me!

Da se brige oslobode odvedoše me u hram!Samo, u hramu se nije moglo ostati zavazda!Sa dvanaest su me godina poslali nazadu Nazaret, na ostatak moje baštine,a ni tamo mi nije preostalo drugo do li služiti!

Služila sam po viđenijim kućama, čistila i prala a osobito sam voljela biti s djecom,jer sam s njima mogla moliti i pjevati.Tako služeći ljudimapostadoh službenicom Gospodnjom!

MARIJA 15

16 MARIJA

Pa kako da se onda ne iznenadim, i kako da ne upitam anđelatko sam ja u Gospodnjim očimai zašto se udostojaopogledati na neznatnost službenice svoje!

17MARIJA

ODSAD ĆE ME SVI NARAŠTAJI ZVATI BLAŽENOM!Ponovila sam puno puta te riječi koje mi je rekla Elizabetakad sam joj došla malo pomoći,a na upit zašto, ona će mi:"Blažena ti što povjerova da će se ispunitisve što ti je rečeno od Gospodina!"A rečeno i prorečeno mi je bilo puno!

Tih dana uz Elizabetu,osjetila sam po prvi putkako od radosti igrašuz srce moje!

Sinko moj, toliko puta sam ti željela pripovijedati o Josipu!Josip je bio... ma ne, za to nema riječi...Sinko moj, znam da si i sam počesto šutioono što se ne da pretočiti u riječi...Ni ja nemam pravih riječijer sve što mi na pamet dolazepresiromašne su i oskudne za Josipa... Za njega bi trebalo naćibolje i plemenitije riječiod ovih običnih, ljudskih,svakodnevnih!

Evo, sjest ću na stijenu na obali,uzet ću u ruke ovaj komadić drvetanaplavljen moremi zahvaljivati što je i ono nekoć bilokrošnja zelena, zaklon i odmorište,i mjesto pjesme života!

Josip je imao dara za podučavanjepa mi se čini da bi i Ivana, ribara Ivana kojemu je u dio zapalo

18 MARIJA

ispiranje mreža i promatranje mora,da bi dobrog i dragog Ivana koji odavno ništa osim pisaljkei listova pergamene nije uzeo u ruke,lagano naučio tesarskom umijeću...

Sinko moj, željela bi, ako već tako mora bitida me ne radi sebe nego radi tebe,i radi Josipa i naše ljubaviodsada svi naraštajizovu blaženom!

19MARIJA

VELIKA MI DJELA UČINI SVESILNISVETO JE IME NJEGOVO.To vidim svakoga dana sve jasnije!Nikad se nisam osjećala velikom,a danas se osjećam još i manjom,prigibajući se pomalo zemlji,"ulazim u se", i još bistrije zamjećujemsvoje nedostatnosti.

Pitam se i pitam tebe, Sinko moj,razmišljajući o onom što se dogodiloi nadajući se onom što će se tek zbiti,pitam te što može zrnce beznačajnog praha, doprinijeti svijetu, a ti mi odgovaraš da svaka zraka svjetla razgrće mrak!Pitam te što može jedno zrno posijanona širokim prostranstvima vremena,a ti mi odgovaraš da mu se treba razrastikako bi se na granama njegovimgnijezdile ptice nebeske!Pitam te dokle doseže sitan korakobična siromaha a ti mi odgovaraš da se u svakom koraku nazire Puti u svakom udisaju život Duha!

Razabirem, Sinko moj, u vjeri,da je Njegovo djelosvaki korak i put kojim kročim,Njegovo je svako zrno posijano u mojem vrtu,Njegov je zov nebakojem su oči moje upravljene!

Pitaš me, Sinko moj, kako se osjećam?Kako da ti odgovorim? Osjećam se kao i ti kad si kao dijetebio u mojem naručaju!

20 MARIJA

Tako se i ja starica, udovica, u tuđini,među ljudima drugoga jezika i stranih običajaosjećam, Sinko moj, u Božjem naručaju!

Osjećam se malenom a tako obdarenom,od početka do kraja, od vrha do dna,jer velika mi djela učini Svesilni,sveto je ime njegovo!

21MARIJA

OD KOLJENA DO KOLJENADOBROTA JE NJEGOVA NAD ONIMA KOJI GA SE BOJE!Osjetila sam to neizrecivo blizuu vedroj Betlehemskoj noći,orošenoj zvijezdama i ukrašenoj pjesmom!

Slabo se sjećam drugih stvari,ponešto muke od napornog puta,hladnoće i bojazni od pijanih vojnika,ali mi je u pameti bistar onaj trenkad su te, Novorođenoga, pastiri došli pozdraviti!Ne znam što li sam im tada rekla,ali znam da sam im željela reći ovo:

"Prijatelji dragi, dođite! Pristupite bliže!Pogledajte ovo dijete! Zar nije prekrasno?Gledajte kako maše rukicamai blaženo se smiješi!Pružite ruke jedni drugima,okupite se u krug i zapjevate uspavanku!Noćas je trenutak da zaboravitesve nevolje i tuge!

Prijatelji dragi! Hvala na darovima što ste ih donijeli,ali zar nije najvrijednije imati prijateljakojemu se može otvoriti srce,s kojim se može radovati, pa i zaplakati?Ne bojte se, jer tko se treba djeteta bojati?Otvorite duše svoje da ih ispuni svjetlost ove noćii budite sretni kao što sam i ja noćas sretna,radi tebe, Sinko moj, koji si nam dokazda Bog nije zaboravio svijet,

22 MARIJA

da tama neće nadvladati svijetlo,da je prokrčen put do vrata Kraljevstva,da obećana vjernost, milost i milosrđenisu došli na manje,da se strah preobražava u nadui smrt u život!

Može li itko od vas pojmiti sreću Majke?Vi, prijatelji dragi,koji ste se večeras došli pokloniti Malenomu,ne primjećujete koliko vam lica svijetle,koliko su vam duše obasjane?O da vam oči vazda ostanu pune ovog sjaja!Sjećate li se, vi stariji, kako vam je bilokad vam se rodilo prvo dijete?S kojom zahvalnošću ste ga milovali,i kako vas je zarumenila radost ljubavi!

Prijatelji dragi, hvala vam,jer vas je ovdje sabrala ljubav!Dijete vam nema čime uzvratiti, doli radošću!Radost njegova neka ostane u vašim srcimai neka je i vama blagoslovljena ova sveta noć!"

Eto, to sam im, Sinko moj, željela reći,mada ni sama nisam mnogo razumjela,mada je i mene ponekad hvatao ljudski strah!Ipak, u jedno sam uvijek bila sigurnagledajući tebe: Bog moj nije daleko,nego sasvim, sasvim blizu,i od koljena do koljena dobrota je njegovanad onima koji ga se boje!

23MARIJA

ISKAZA SNAGU MIŠICE SVOJE,RASPRŠI OHOLICE UMIŠLJENE,u naše dane!Desnicom svojom posadirazdijelnicu svim vremenima,stožer oslonca slabimaa spoticalište nadutima!

Tko može razumjeti putove Njegove?I sama sam rekla anđelu:Kako će to biti, jer ja to ne razumijem,a on reče: Biti će kako Bog hoće,ali samo ako i ti pristaneš!Dosta ti je snaga milosti,da te ponese stazom spasenja,stazom supatnje i suosjećanja!

Božja je snaga, to dobro znam, oholima skrivena jer za prepoznavanjeNjegovih zahvata među nama treba ključ skriven samo u srcuponiznom i vjernom, dobrom i svetom.

Vrata kraljevstva, o kojima si toliko govorio, otvaraju se snagom srca djetinjeg!A tko nema srca djetinjegakako će razumjeti riječ tvoju, Sinko moj, s gore blaženstava!Tko nije srca djetinjeg kako će dopustitida i njega zalije more trpljenja i boli,more suza kojim plove lađe životana putu u Kraljevstvo!

Samo si ti, Sinko moj, svojom riječju mogao zajamčiti:"Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!

24 MARIJA

Blago gladnima i žednima pravednostioni će se nasititi!Blago milosrdnima, oni će milosrđe zadobiti!Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima,oni će se sinovima Božjim zvati!Blago progonjenima zbor pravednostinjihovo je kraljevstvo nebesko!"

Možda to mnogi još ne vide niti osjećaju,ali ja osjećam dah Duha kojim Svevišnjiiskaza snagu mišice svoje,rasprši oholice umišljene!

25MARIJA

SILNE ZBACI S PRIJESTOLJA A UZVISI NEZNATNE!To sam shvatila onoga dana kad su nam donijeli vijesto Herodovu skončanju.

Sinko moj, Heroda smo se puno bojali.Valja se bojati zla i zlikovaca!Zlo je napasno, osobito vjenčano s moći!Eto zašto smo se bojali i sad se još bojimosvake neljudske i bezbožne vlasti!Ne samo onda Heroda velikogai njegovih krvoločnih nasljednikanego i rimskih prokuratora,sve do nesretnoga Pilata,o kojem se ne usuđujem niti misliti.

Sinedrij te je, Sinko moj, svojom vlašćubez osvrtanja na vlast Božjuna smrt osudio,Herod te je izrugao obukavši te u luđačku haljinu,Pilat te predao svojim pretorijancima da te izbičuju i trnjem okrune,i perući ruke nad tvojom nevinošću predao te na raspeće.Svatko od njih u ime svoje vlasti,sa svoga prijestolja.A prijestolje je jedno i jedino:Križ tvoj, Sinko moj!

Često razmišljam o tvojoj muci.Još čuvam haljinu tvoju okrvavljenuali je rijetko uzimam u rukejer ne želim suditi nego opraštati!Ponekad razmišljam i o ženama pod križem.Dok su se drugi skrivali žene su ostale vjerne.Nemoj im to zaboraviti!Nemoj zaboraviti da su među njima,

26 MARIJA

a toga se dobro sjećam, bile majke!Osobito tri majke!Majka tvoja, i majke dvojice razbojnika...Sinko, ne želim uspoređivati svoju bol s tvojom,ali vjeruj mi da je bila neutješna i bol onih dviju majki,pa te i danas molim: Sjeti ih se...

Odavno se pitam zašto je svaki čovjekpozvan na ispit Kalvarije?Možda da dosegne puninu očišćenjajer svi se putovi slivaju u jedan Put,a da se na njega pristupitreba sići s prijestoljai popeti se na križ!Tu se vidi snaga nemoći Onoga kojisilne zbaci s prijestoljaa uzvisi neznatne!

27MARIJA

GLADNE NAPUNI DOBRIMAA BOGATE OTPUSTI PRAZNEBog, bogat svakim bogatstvom!

Još su mi pred očima proplanci Galilejskii obale Jordana probuđene iz mrtvila,kad se dogodio Kruh.Onoga dana kad si podijelio kruh tisućama ljudi, žena i djece,i onoga dana kad si s nama slavio posljednju pashui darovao nam se u Kruhu života,i svakog prvog dana kad se sastanemooko stola zajedništva i lomimo kruhspominjući se tvojega otajstva,iznova se radujem i srce mi kliče.

Sjećaš se radosti mladenaca u Kani Galilejskojkad si umnožio vino i donio veselje!I ja sam, iako baš ne pijem,probala to vino Galilejsko iz ruke tvoje,i bilo je prekrasno, puno i plemenito, jer je imalo okus prave radosti!

Iz srca mi izvire samo jedna riječ:Hvala ti, Sinko moj, što nisi zaboravio kruh.Kad mi siromsi pristupe na vratasjetim se tvoje riječi:Siromaha ćete uvijek imati sa sobom,pa se upitam: Ma zašto?Valjda stoga da im udijelimo darove koje im ti šalješ po našim rukama!Molim te, Sinko moj, gledajući svijet,da bude što manje onih koji uzimaju ujam od Božjega dara!

Ti nisi htio sluge, nego suradnike!I ja se osjećam suradnicom tvojom,

28 MARIJA

koja ponekad i sama u oskudici ne zna što će,a onda se sjeti Providnosti i obećanja o uslišanju ustrajne molitve...

Hvala ti, Sinko moj, što i danas,po rukama svoje starice majke,na skrovit i čudesan način,gladne napunjaš dobrimaa bogate otpuštaš prazne.

29MARIJA

PRIHVATI IZRAELA SLUGU SVOJEGAKAKO OBEĆA OCIMA NAŠIM,kako nam je objavljeno u riječima Prorokai zapisano u Pismima.

Dugo je trebalo tvojim učenicima, Sinko moj,da shvate u čemu je obećanje!Da shvate kako se ne radi o moći i vlasti,niti o izvanjskoj promjeni okvirau koji će se opet useliti samovolja ljudska,nego da je obećanje u tome da se vrši volja Očeva,i da dođe Njegovo kraljevstvo.

Učenike si učio moliti, onako zdušno, kako smo nekoćzajedno molili kod ustajanja i lijeganja,u osvit zore ili pred posljednjim odrazimasunčanih zraka na proljetnome nebu!

I ja sama svaki dan, kad izađem iz kuće i nađem se na pogled neba, iako još s obadvije noge na zemlji,dok me neizmjerno more podsjećana obilje milosti i nedokučive dubine vremena,Sinko moj dragi, molim tvoju molitvu!

Oče naš, koji jesi na nebesima,neka je sveto ime tvoje, i neka što prije dođe kraljevstvo tvojeovdje među nas na zemlji,a tvoja volja neka se vršimeđu nama kako i na nebesima!

Tražio si, Sinko moj, da molimo,ustrajno i s potpunim pouzdanjemza kruh svagdašnji, dostatni i nasuši,i za oproštenje.

30 MARIJA

Samo, može li zadobiti oproštenjetko nije spreman oprostiti dugovedužnicima svojim?Samo onaj tko oprašta bit će izbavljen od napasti i sačuvan od zla,jer zlo se ukorijenjuje u osvetui umnažanje laži.

Hvala ti, Sinko moj, što si se pobrinuoza kruh moj svagdašnji.Starica sam ali još mi je drago zamijesiti kruh,zapretati ga ispod vrućeg luga, i drago mi je da još mogu ponuditimirisavu pogaču braći i sestramakad sjednu za zajednički stol!

Pitam se, imam li ja komu što oprostiti?Onih dana tvojega križa bila sam shrvana od tugea ne od mržnje na sve koji su ti boli nanijeli...Meni je valjalo Bogu oprostiti,i prihvatiti da je sve tako moralo biti...To moram stalno ponavljatii prihvatiti da je upravo to ono što jeOn obećao od vremena prvog saveza:Prihvatiti Izraela slugu svojega,kako obeća ocima našim!

31MARIJA

SPOMENU SE DOBROTE SVOJEPREMA ABRAHAMU I POTOMSTVU NJEGOVU DOVIJEKA,Gospodin, Bog naš!Onoga dana, trećega dana,dana života i radosti,dana uskrsnuća, potvrdi da u svojoj dobrotiOn ne zaboravlja!

Abraham mi je uvijek bio drag!I njemu je Bog obećao nemoguće,i spomenuo se u svoje vrijeme obećanjai ispunio ga, i po tom ispunjenjunanizaše se nova obećanja, budućnosti, života, spasenja!

Oprosti mi, Sinko moj, ako opet ponavljam:Dobrota je Njegova dobrota trećeg dana,onoga dana koji se ne može usporeditini s kojim drugim danom!Obećanje je samo jedno, Sinko moj,a to si ti, Uskrsnuli...

Kako o tome svjedočiti?Kako to ljudima navijestiti?Riječi su preslabe, a srce se ne može iznijeti kao svjedočanstvo pred svijet.To treba živjeti!Obećanje treba živjeti već sada!Samo ono što se već sada živi u obećanjumoći će se pravo doživjeti u ostvarenju!

Opet mi pred oči dolaziosmjeh jednog anđela...Onog istog anđela navještenjana vratima nazaretskog doma,

32 MARIJA

i trideset i tri godine poslijena vratima groba,na vratima vječnosti!

Kad pođem odavde ništa neću ponijeti,kao i svi ljudi!No, sretna sam jer znam da će i tada,mojega trećega dana,uza me biti onaj istipogled jednog anđela!

Osjećam da je baš taj pogled utkan u ovo naše zajedništvo što za slavimo u znaku, u molitvi,u pjesmi radosnici "Marana Tha",da je baš to obećanje života i mirau kojem se čita znak i spomen dobrote Njegoveprema Abrahamu i potomstvu njegovu,dovijeka!

33MARIJA

AMEN. TAKO NEKA BUDE.Uvijek završavam s tom riječju,i molitvu i razgovore s tobom, Sinko moj!

Ali danas ti želim pročitati čestitkušto sam je dobila od djevojaka iz Efeza,koje su valjda od Ivana doznaleda mi je rođendan:

"Zdravo Marijo, milosti puna!Gospodin je s tobom,i blagoslovljena ti među svim ženama.

Zdravo, Majko našega Spasitelja,posudo izabrana u Božjoj dosjetljivosti,da putima zemaljskim pronesešpuninu spasenja.

Zdravo, uzore povjerenja i predanja,utočište u nevolji i zagovornice za nas grešne i potrebnekod Sina svojega!

Zdravo, Blagoslovljena, što i nas,braću i sestre Sina svojega,bez ustručavanja primašpod svoje okrilje.

Zdravo, Marijo! Ime tvoje izgovaramos ponosom kao zavjet,sigurni da majčinska ljubavne može posustati.

Pozdrav tebi, Marijo, cvijete neuveli!Čestitka tebi koja si s Gospodinom,i čast Gospodinu koji je s tobomu zajedništvu koje ne prestaje!

34 MARIJA

I molimo te, Marijo, sveta Marijo,Majko Boga našega i spasitelja Isusa,moli za nas, djecu svoju, grešnike,sada i na času smrti naše."

A ja svemu ovome dodajem,Sinko moj, samo jedno:Tako neka bude. Amen!

II.

JOSIP BETLEHEMAC

Dobro je biti čovjek

37JOSIP

POSTAJEŠ ČOVJEK, SINKO!Osjećam to u našim razgovorimakoji više nisu razgrtanje nejasnoćai očitavanje tragova i znakovanego postaju sve jasniji znakpreuzimanja u vlastite rukeupravljača života sa svom njegovom težinom,u svjesnoj odlučnosti.

Ponekad se bojim da ti ne zasmetam na putua ti me prijateljski potapšaš po ramenui osmjehneš mi se.Mislim da smo se razumjeli.Zapravo, ja razumijem da ti razumiješi to mi je dosta.Ja sam ne razumijemi valjda niti ne moram razumjeti.Danas je dovoljno da ti jesiblizu, pa makar bio i daleko.

Znaš, Sinko, dovršio sam posao!Moj je posao bio postaviti okvir vratimaa ti ćeš ih otvoriti svakom tko na njih pokuca!

Znaš da često žednim i otišao si po vodu.Gledam ti korake kako bešumno odmiču,u tome si jednak majci!Sretan sam jer znam da ćeš se vratiti!Ti si puno puta odlazio ali se uvijek vraćaš,u jednostavnoj riječii u svakoj čudesnoj usporedbi koja ti na pamet dođe.

Postaješ čovjek, Sinko, i to je dobro!Dobro je biti čovjek!Dobro je biti čovjek uz tebe!Dobro je biti čovjek kao ti!

ZOVEM TE SINKO a ne znam imam li na to pravo! Znam da ti znašsve što zna tvoja majka,a moja žena Marija!

Sjećaš se, dakako da jesi,zgode kad se Jakov hrvao s Gospodinomi zaslužio blagoslov,ali mu je ostao iščašeni zglob.I ja sam se hrvao, valjda to činim i danas!Ne znam da li sam zaslužio blagoslovali znam da sam ga dobio.

Sutra kad odem ljudi će ti svega pričati.Znam da se ti na to nećeš osvrtati,ali ponekad poželim da ti sve ispriča Majka.Zovem te sinom i sinom te držim...Znaš, želio sam sina ... Bio sam i sam jedinac,sanjao sam kako moja loza neće utrnutii kako ću ja produžiti lozu Matanovu, lozu Davidovuiz koje će, tko zna, jednoga dana doći Mesija!

Sinko, malo sam ti mogao dati, jer malo mogu i znam,a ti si nam dao sve.Ovaj skromni dom tvoje srce preobražava u čudesnu domovinui sada znam - moj je dom tamo gdje si ti!Slutim da gradiš, ako i ne nastaviš moj zanatdubinom i ljubavlju koja je u tebidom svima nama,i meni, i Mariji!

38 JOSIP

39JOSIP

DOSELIO SAM U NAZARET U NEVOLJI,tražeći posao.Otac mi je bio tesar, kao i djed i pradjed,ali je tih godina u kuću našu uselila bolest.Umrla mi je sestra, nedugo zatim i majka.Otac je na liječnike i nadriliječnikepotrošio sve što je imao.Nakon njihove smrti pokosila ga je tuga.

Mogao sam ostati među stričevima i rodbinomali sam bio snažan i mlad i žarko sam želioosnovati vlastitu obitelj i obnoviti radionicu u zanatlijskoj ulici.Nisam htio previše, barem sam tako mislio.Želio sam samo miran i jednostavan životu kojemu će me hraniti vlastite ruke.Onda se pročulo da Filip traži zanatlije svake vrsteza gradnju Seforisa,na samom gornjem toku Jordana!Pričalo se da se dade dobro zaraditii da se najviše traže dobri kamenoresci,ali i tesari, a bit će posla i za druge zanatlije!

Pošao sam na sjever i dobio posao, samo smetala mi je tolika bukapa bih se za kišnih dana povlačio u galilejska mjestašca..Nazaret nije bio daleko, a dovoljno izvan putova,da sam u njemu mogao imati mir.Ponudili su mi da napravim nove zatvore na sinagogi.Stanovat sam mogao u skromnoj kućici,zapravo više udubini iskopanoj u stijenikojoj je dodan prednji zid.Ta je polu kuća a polu udubina u stijeni,Sinko moj, pripadala tvojemu djedu i baki.Njih nisam upoznao, već su bili pokojni,ali sam upoznao Mariju!

40 JOSIP

MARIJA JE BILA POMALO ZBUNJENAkao i svaka mlada djevojka.Među nazaretskim djevojkama isticala se neobičnom vitkošću, uspravnošću i skladom.

Kad promislim, to je kao i danas.Na njoj nema ništa posebno, a opet sve je posebno,onoliko koliko je posebna tišina usred buke,koliko je poseban miri koliko je posebna sreća kojoj ne treba dodataka.

Marija je bila doista zbunjena,iako se to na prvi pogled ne bi reklo.I sama je bila željna topline i suncakoliko i netom propupali cvijet,nadajući se sreći i bojeći se pred nepoznatim.

Jednom mi je rekla, nakon mnogo godina,kad smo opet o tome razgovarali,kako ju je anđeo toliko zbunioda su joj se zaplele riječii koljena klecnula od sebe na pod,i da se prestrašila veoma, ali njegov pozdrav "Zdravo Marijo",osobito ona riječ "Marijo"toliko joj je razbistrila svijestda je jasno bila svjesna odgovora:"Neka mi bude po riječi tvojoj"!

A što sam ja doživio u snusad više i nije tako važno!Važna je ljubav s kojom te, Sinko, tvoja majka primila u svoje srce. U srce u kojem ćeš,unatoč svoj zbunjenosti, trajno ostati.

41JOSIP

ONA TRI MJESECA, DOK JE BILA U AIN KARIMUkod svoje rođakinje Elizabete,možda su mi bili najteži u životu.Bili smo u zarukama - a Marije je nestalo!Ostavila mi je poruku kod susjede koja mi je donosila mlijekoda svakako mora na put u Judeju i da se ništa ne brinem.

Odjednom mi se sve okrenulo naopako.Marija je nestala, a nisam znao ni gdje je, ni zašto.Nisam znao ni kako je,da li je boli ili se presatrašila...Premetao sam u mislima stoput svoje riječi!Da nisam nešto skrivio, naopako učinio,da je nisam povrijedio,ili je možda očekivala od mene neštošto sam to smetnuo s pameti, posve zaboravio?

Ta tri mjeseca bio sam doslovno izluđen iščekivanjem!Osobito su mi teške bile večeri, sve duže večeri i noći...Čak sam koji put promislio da bih trebao napustiti svei vratiti se u Betlehem,a onda sam iznenada shvatio:Upitao sam se: Je li mi do nje stalo radi mene samoga ili radi nje?Volim li ja Mariju?Od te sam večeri samo molio da bude živai zdrava i sretna!Odjednom mi se duša smirilai tada sam bio siguran da se uskoro vraća.

Nakon tri mjeseca osvanula je na zdencu,nalijevajući vodu u posude!Pomogao sam joj donijeti vodu kući.Ponudila me suhim smokvama.Reče mi: Josipe, voliš li me?Po prvi put tako izričito!

42 JOSIP

Rekoh: Pa ti znaš!Ti znaš da te volim! A ona će: Pogledaj me u oči!Trudna sam!A sada pođi na posao i promisli koliko me voliš!

Dalje znaš! Htjedoh joj najprije, kao zakonitoj zaručnici,udijeliti otpusno pismo,ali mi se te noći u snu ukaza anđeo i reče:Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju...

I ne bojim se... Ona su me tri mjeseca očistila od bojazni.Dok te nosila pod srcem hodali smo proplancimazagrljeni ili držeći se za ruke.

Kažu da muškarac ne treba govoriti o ljubaviali ja to mogu jer si ti, Sinko, već tada bio s nama!

43JOSIP

BETLEHEM U NOĆI ANĐELAbio je krcat proturječnostima.Hladni sjeverac prodire kroz kosti i mrzne prste,ljudska bezdušnost i negostoljubivost,nasilnost pijanih vojnika i bezobrazluk poreznika,muka od puta, hladnoće i gladi,i noć...Najviše me pogodilaočita bezvoljnost i nebriga moje rodbine,zabavljene svojim poslomi svojim brigama.A onda nas primiše pastiri u štalu.Rasprtili smo magare i svezali ga uz jasle,stavili sjena i sjeli.I tu te je tvoja majka rodila...Ta tko tvoje rođenje može zaboraviti...Vidjeli smo svjetla i čuli pjesmu,pastiri su dotrčali, pomogli Marijii donijeli hrane i mlijekaJa sam u jednom trenutku pogledao na tebepoloženog u jasle,i na naše magare.Je li moguće da se i na njemu vidjelo da je sretnoi kao da onim velikim, krupnim očima poručuje:"Ništa mi teško neće biti učiniti za tebe",i nije mu bilo teško...

44 JOSIP

KAD SMO ČULI ZA POKOLJzgrozili smo se i zašutjeli.Vijest su nam donijeli trgovci, na obale Nila,kad je već prošlo dosta dana...

Te noći, kad me anđeo trgnuo od sna i uputioda te podignem u naručje a majku tvoju na magare,opomenuvši me da bježim žurno,nisam časio ni časa!Nisam znao kud ćemo, bilo je rano, rano ujutro.Marija te podojila i zamotala u zavežljaj!Jučer smo se htjeli vratiti u Nazareta danas se uputismo prema zapadu.

Na izlazu iz Betlehema dočekao nas je čovjeks mješinom vode i zavežljajem hrane.Reče da mu je naredio jedan od onih mudraca,što ti se dođoše pokloniti,da nas sačeka i povede.

Pošli smo predani u ruke Gospodnje i njegov naumpreko pustinje, u Egipat, u izbjeglištvo.A znaš kako izbjeglice uvijek poprijeko gledajui teško prihvaćaju, kao da su im došli kradljivcia ne putnici, osuđenici i otuđenici.

Gledajući te u kolijevci od pruća,na obalama Nila,suzama natapasmo čežnju za domom i domovinomi oplakivasmo žrtve nevine sebeljublja pohlepne vlasti.Bože, djecu nevinu pobiti?Možda sam te trebao pitati zašto,ako odgovora ima?Samo, bojao sam se to pitanje iti izgovoritida odgovor ne odšutiš.

45JOSIP

MARIJA JE PLELA KOŠARE OD PRUĆA,na obalama Nila,a ja sam se opet dao u ono što sam znao.Nisam imao ništa, nikakvog alata do deset prstijui dobre volje, a ni jezika nisam znao,pa smo više oskudijevali nego što smo bili siti.

Ne znam odakle joj taj dar, ali Marija je bila spretnih rukui znala je plesti krasne košare od mladoga pruća.Malene košarice za voćei one malo veće koje svaki čas zatrebaju.Djevojčice iz sela došle bi je gledati kako radia tebe bi uzele u ruke ili njihale u ležaljci,odgoneći one sitne napasnike, komarce i buhe.Koji put bi donijele voća ili jajea za povrće smo se sami snalazili,dok bi plaća za nadničarski posao bila šaka grahaili pogača kruha

Teške su bile godine na obalama Nila, u izbjegličkoj čežnji za domovinom,i ne bih volio da to proživi iti jedan čovjek.Tada smo, valjda, trebali naučitikoliko nam dom, pa ma koliko bio baš dom i drag,nije dan zauvijek, i da nam je domovina drugdjei da ovo malo svojih dana i svojih snaga,kao i svojih muka i svojega kruha,treba podijeliti s potrebnima,sa subraćom izbjegličkom u ovoj dolini suza!

46 JOSIP

NA POVRATKU SI OŽEDNIO.Zaustavili smo se uz duboki zdenac blizu Samarije,uz zdenac Jakovljev.Jedna djevojčica je dotrčala, lepršava kao košuta,razigrano se vrteći oko nas.Zamolili smo je da nam donese posudu da zagrabimo vode,a ona je ponovila ono što je čulaod svojih starijih u selu ili u kući:Kako vi Židovi tražite vode s našeg Samaritanskog bunara?Ti si pružio ruku, vidim to i danasi onda je ustuknula, pogledala te, pa zagrabila vodui s pažnjom te napojila

Čaša svježe vode i meni danas trebaiz tvoje ruke,a ti sinko neumorno dijeliš i nikad ti ne nedostaje...Udijeliti je blagoslov, udijeliti je radost, udijeliti je život...Ne znam zašto mi na pamet često dođe ona djevojčicas Jakovljevog zdenca iznad Samarije,ali bih želio da je Svemogući obilato nagradiza onu čašu svježe vode kojom te je, Sinko, davno, pred dvadeset i pet ljeta napojila.Tko zna što je danas od nje?I što je od tolikih ljudi koje smo susretali na našim putovima?O kad bi od tih susreta moglo trajno ostatibarem jedno malo zrnce sreće.

47JOSIP

U KUĆI OCA MOJEGA ima mnogo stanova, govorio si.Pitam se treba li mu možda jedan siromašni tesar...Kad ti ovo kažem nasmijat ćeš se, ali neka bude tako!

Evo, odlazim sa svom raspoloživostičovjeka koji je spreman još jedanput zasukati rukavei zatesati u drvo života,izgladiti i urediti sve što još trebapa onda smireno poći u miru.

Moji su dani pri kraju.Nikad se nisam puno osvrtao.Gledao sam naprijedželeći prepoznati upute da ne bih skrenuo s puta,i hoteći se usredotočiti na današnji dan,jer je svakom danu dosta muke njegove,i hoteći izvršiti volju Očevu!

48 JOSIP

TEŠKO JE BITI ČOVJEK, SINKO!Teško je biti čovjek među ljudimakoji samo ljudskom mjerom mjere!Teško je biti čovjek među onimakoji druge navode na svoj mlin,među onima koji bi htjeli od dana učiniti noćda svoje svjetiljke prodaju namjesto sunca Božjega!

Teško je biti čovjek, Sinko!Teško je biti čovjek pred samim sobomu danima kad se desnica i ljevica ne slažui svaka svoje nagnuće ima.Teško je biti čovjek, Sinko, iznutra,kad osjećaš da korov brže raste nego žito,da ima preduboko korijenje i snagu opstati i u najvećoj suši.

Teško je biti čovjek, Sinko,pred Bogom koji jest!Moje se postojanje utanjujei sve zasluge su prah na vjetru!Teško je biti čovjek, Sinko,bez krila Duha, bez vode života s izvora bistre ljubavi!

Ali, i tako je lijepo biti čovjek, sinko!Tako je lijepo biti čovjek među ljudima,tako je lijepo biti čovjek u sebii pred Bogom!

Budi čovjek, Sinko.Pa što bilo da bilo neka za tebe,i oni koji ljudi nisu i do čovjeka ne drže,neka reknu: Evo čovjeka!

49JOSIP

ČUVAJ MI MARIJU!Znam da to ne trebam ponavljati!Znam da neke stvari ne treba ponavljatiali ne mogu da to ne izgovorim na glas.

Ono najbolje i najljepše što mi je darovanopreda mnom je i ostaje iza mene!Sinko, čuvaj mi Mariju!

Srce je njezino brižno i duboko,a put je, sad je to jasno, očito dugi trnjem posut.Ja nisam prorok i ne vidim sutrašnjicuali naslućujem bol, veliku bol,jer bez boli se ne postiže ništa!Zato, dok ne stignemo do one konačne radosti,Sinko, čuvaj mi Mariju!

I još nešto, možda nepotrebno,ali ne mogu bez toga.Poslušaj, Sinko, ovu oporuku:

Ostavljam ti, dijete moje, zemlju, nebo i sve svoje,trag svitanja prvih zora, zimsko inje, češer bora,mirisave brdske trave i valove što se plaveu konistru sve što stane, kratke noći, duge dane!

Ostavljam ti, dijete moje, riječi što nam nadu poje,uzbrdice pune stijena, bokal vode, čašu vina,usred žege sjenu krošnje, sve zahvale i sve prošnje,miris opranoga žala i sve daške maestrala.

Ostavljam ti, moje zlato, žar ljubavi a ne blato!Kad ti suza krene oku, pomoli se za me Bogu!Nek te vodi sveti znamen, da ti korak bude stamen!Gledaj vječnog svjetla plamen! Ja te čekam, to znaš! Amen.

III.

ŠIMUN PETAR

Ti znaš da te volim

53PETAR

U OVOJ MOJOJ SIJEDOJ GLAVIopet nanovo odzvanja,po tko zna koji put, ista riječ:Šimune, sine Ivanov,ljubiš li me?

Ne bilo kako,nego ljubiš li me više, još više,više nego li to znadeš reći?

U ovim mojim staračkim očimaopet nanovo iz tamnih dubina,po tko zna koji put, izvire suza:Ti znaš,Ti sve znaš,Ti znaš koliko te ljubim!Ne bilo kako nego još više,još jače nego to itko može reći!

U ovim mojim polaganim koracimašto me, okovanog,zemaljskom kraju vode,po tko zna koji put,u tišini,tebi i sebi ponavljamdobro nam znanu,onu istu priču....

54 PETAR

JOŠ SAM SE OSJEĆAO DIJETETOM, ali kad sam dolazio u sinagogu već sam imao mjesto među odraslima,ozbiljnim ljudima koji su donosili odluke.

Dok se čitao svitak Zakona misli su mi odlazile daleko,uvojcima crne kose podvezane maramom,bremenu trave nošenom na leđima,uzblejalim ovcama u toru.

Isuse, zašto nas dvojicanikad nismo ozbiljno porazgovorilio ljubavi?A želio sam ti opisatinjezin pogled u predvečerje,zamišljeno zagledanu daleke vrhove Libanona,zaželio sam ti kazatikoliko je žara krio stisak rukekriomice od zloćudnih očiju,i kako mi i danas u ušimaodzvanja ono malo svakodnevnih riječizvonkim drhtajima...Što ti sve nisam želio reći, Isuse moj!?

I ti si sam poznavaoonu čežnju za blizinom,o kojoj se nikad nije mnogo govorilo,kad su te gledale očiMarije iz Magdale, i Ivane,i Marije i Marte iz Betanije!A svaki je njihov pogled u tebeu meni otvarao rane nezacjeljive!

Doista, zašto nikad nas dvojicanismo pričali o ljubavi?Kao da to nije za ozbiljne ljude?

55PETAR

Zar ljubav može ubitigutljaj hladne vode na koncu užarenog dananatovarenog bremenom truda,što umjesto osvježenjapostade izvorom potoka suzaiz neutješivih očiju?

A što ima da smo bili zajedno?Gnijezdo u Betsaidi,nadomak obale,da sam iz njega mogao dohvatiti lađui čuti dovikivanje Zebedejevih sinova!

A što ima da smo bili zajedno?I koliko se nade u sutrašnjicuocrtavalo na obzorju istoka?Možda tek sad znamzašto nas dvojicanikad nismo razgovarali o ljubavi!Jer za to ne postoje riječi!

56 PETAR

KAD ME JE ANDRIJA POZVAO i šutke upro prstom u tebe na obali jezera, kad su nam se pogledi susreli,znaš li da su me prošli trnci?

U prvi mah mi se učinilo,a onda opet nisam mogao vjerovati,da se u tim neobičnim, dubokim očimašto me proniču,da se u tom uvjerenom korakušto mi se primičeotkriva sve ono što držah izgubljenim!

Najednom sam osjetiokako ni gubitak ne mora biti nesrećanego priprava na nešto drugona čemu će i oni kojih više nema imati udjela!

Dok me je Andrija dozivaoda pođem za njim bio sam ošamućen tugom i besciljana kad si me ti pogledaokao da se smene streslo sve injenakupljeno u zimskim noćimabezuspješnog ribarenja!

Nikad, pa ni danas nije mi jasnozašto si došao baš k meni,i to baš one večeri, kad sam sepomirio sa sudbinom?

Ni danas nemam pojmašto sam ti govorioi što si ti meni zborio(Ivan je slušao, možda on zna),ali znam da je otada sve drugačije,

57PETAR

da se tuga u smirenost pretočila,da su trave opet prozelenilei ptice propjevale,i jezero se zamodrilo odrazom neba!

Tko zna, da te večeri nisi došao k meni,što bi od mene danas bilo?Da me tog popodneva Andrija,brat moj odlučni i tihi, nije k tebi doveo,tko zna kuda bi koraci moji staračkidanas vodilii o čemu bi riječi moje zborile...

58 PETAR

ČINILO SE KAO DA VRLUDAMO polupustinjom,da bi nas onda poveo u dolinu gornjeg Jordana, prema izvorima, pored Cezareje Filipove, da se odmorimo od povika onih koji su tražili čudesa, i onih koji te baš i nisu voljeli,i da se osvježimo bistrinom vodei okrijepimo tišinomnakon vreve mnoštva koja te satirala svagdanom.

Dok su se drugi, okupljeni oko tebe,raskomodili po zelenoj travi,ja sam skinuo sandalei kvrgave nogeprao na izvoru,slušajući tek preko uha nevezanu priču o tome što je tko bioi što li je činioprije ovog čudesnog zaposlenjakoje si im dao.

A onda si svečano ustaoi upitao naglas, zaozbilj:"A tko sam ja?Što kažu ljudi?"I svi su odgovarali,i Jakov, i moj Andrija šutljivi,i Matej, i Tadej i Juda, da i Juda...

A kad si zapitao: "Što vi kažete?"skočio sam kao oparen,kao da me je u dušu nešto ubolo,i okrenuo se.

59PETAR

Susreo sam onaj isti pogledkao i na obali Genezaretskog jezera,i zavikao, da su se brda potresla:"Ti si Pomazanik, Sin Boga živoga"!

Prije nego sam došao sebivoda mi je odnijela sandale,Ivan ih je išao hvatati,i netko se pokušao nasmijati...

Tada si me prozvao Stijenomna kojoj ćeš sagraditi kuću svoju!Ne znam što su drugi misliliali ja sam samo vidio one iste očiu kojima se duboko, duboko,odražavalo nebo...

60 PETAR

KAD SI USKRSNUO LAZARA sjedio sam ti slijeva za večerom. Zdesna je bio Lazar a posluživala nas je lepršava Marija dugih pletenica i širokih pokreta, tajanstveno nasmijanai valjda jedini put u životubez zapitkivanja.

Sve je izgledalo posve obično,kao i svaki put kad bi se spustili u Betaniju.Lazar je Filipu nadolijevao vinoa Juda počeo iznositi svoje prijedlogekuda bi bilo najbolje sada poćii što učiniti.

Sjedio sam ti slijeva.Pred nama je bilo pečeno janjei preplanule Martine krušne pogače,i nije se znalo što ljepše miriše:pečenje, kruh ili crno vino.

Sjedio sam ti slijevai pogledao u Lazara.Svi smo kriomice u njega pogledali,s nevjericom, ne bismo li otkrili,nekakav, makar mali, trag smrti.On se pravio da ni ne primjećuje,i da nas vrati k stolureče kako je strašno gladan,pa da mu ne zamjerimoako se maši i više puta,i ako započne od janjećeg buta...

Marija bi, nakon zdravice,opet punila ukrašeni vrč crnjakomi šapnula ti, Učitelju:"O kako je dobro što si došao..."

61PETAR

Znao sam,gdje si ti ondje su i čudesa normalna,pa čak i ovo uskrsnuće iz groba,i gdje si ti ondje može i mrtvibiti čovjek s ljudima,kad je s tobom...

Sad više nisam pogledao u Lazaranego kriomice u tebe,promišljajućizašto nisi bio blizukad je ona umrlai kuda će me ova avantura s tobomodvesti...

62 PETAR

uLaZaK u JERuZaLEM spontano se pretvorio u ono što smo kriomice očekivali,da te narod konačno prepoznai prihvati za onoga koji jesi!

Ponosno smo stupali,kao tvoji dvorjanicikroz dvored razdragane mase.Nikad ni prije ni poslijenismo tako nešto doživjeli.Iza tebe na magaretu,što ga je vodio Ivan zvani Marko,dečko još posve mlad,čulo se samo pjevanjei pljesak ruku!Nisam vidio ali sam znaoda te Marija iz Betanije prati izdaljegai da joj srce lupa od radosti kao i meni!

Kad smo došli do vratadočekala su te djecas grančicama maslina i palmikojih je bilo u izobiljujer je pred Pashu, u proljećevrijeme potkresivanja stabala!

S hramskih stepenicasve su to gledali starješine,glavari i pismoznanci,saduceji i farizejii sluge njihove,a kad je jedan žurno potrčaoznali smo da vijest stiževelikom svećeniku Kajifi,i znali smo da će biti nevoljaali nas nije bilo briga!

63PETAR

Bilo je nezaboravnoonaj jedini putući u Jeruzalemu kraljevskoj povorcipredvođeni Sinom Davidovimkličući "Hosana"!...

(I kad po mene domalodođe povorka vojnika,tako mi ove sijede brade,opet ću ponosno ići za tobom,kao kad smo se penjaliu Jeruzalem...)

64 PETAR

U MARKOVOJ KUĆI, NA KATUpripremio si nam gozbu, opetovani dokaz brige i prijateljstva.

"Vi ste prijatelji moji", govorio si nam,i ponavljao kako je lijepo imati prijatelje.I Bog sam voli prijateljei bez prijatelja ne može.

Ali, tko je od nas znaošto je to pravo prijateljstvo?Misli su mi se opet vraćale u Betsaidupa se okretale k tvojim očima...Ni primjetio nisam da klečiš preda mnom i da me pitaš:"A ti, Petre, zar nećeš da ti noge operem?""Ti meni da noge pereš, Gospodine!Nikada, nikada"... eto, to sam zavikao."Onda nećeš imati udjela sa mnom!"Kad mi to reče, kao da me je grom ošinuo:"Peri sve, i ruke i noge i glavu..."

Noge su mi, ti to znaš,ne samo prašnjave nego i okovane,ruke slabe i dalnovi ispucali,ali pamet mi je još malo bistra.Znam, bez tvog očišćenjane bih bio ama baš ništa,do li zrnce praha u pustinji života,a ovako sam maslačakšto ga vjetar duha nosii ma gdje stigaozna da će doći tebi u zagrljaj!

Kad si uzeo komad kruha i čašu vinai darovao nam sebe za hranu i piće,dok smo sjedili i jeli i pili,nismo ni slutilida nam je krenuti na put izlaska!

65PETAR

KAKO JE K NAMA DOŠAO JUDA čovjek iz Karijota nikome od nas nije bilo posve bistro. Jednostavno je jednog dana osvanuo sav raspoložen kao da je malo dublje na uranku pogledao u vrč vina. Ne sjećam se je li kad pravo i zapitao:"Mogu li s vama?"

Ti si mu dao slobodu,kao i svakom od nas,da dođe i da ode,i da se ponovo vrati!

Juda je bio zabavan, šaljiv,okretan kao divlja mačka,snalažljiv u stvaranju vezai krcat idejamao ružičastoj budućnosti!

Volio je trgovati pa smo mu daliono malo naše sirotinjeza kruh i koji put komadić mesa i šaku smokava,a on je nabavio izvezeni svileni plašt!

Kako te je mogao prodatiza trideset srebrenjakanikad neću, niti želim shvatiti,iako znam kako na ovoj zemljikod mnogih čovjek ne vrijedi niti tolikoa Bog, čini se, kao da vrijedi još i manje!Kako bilo, Juda te je prodaomožda iz osvete ili posve planirano,da te nagna na ono što nisi htio,da konačno preuzmeš vlasti da se zakraljiš nad Izraelom!

66 PETAR

Pa kad ne mogu razumjeti Juduza kojeg mi se činilo kako je tražio korist i novac,kako bih mogao razumjeti samoga sebe,i odreknuće u dvorištu Velikog svećenika,pred sluškinjama i šakom propalica.

Evo, i sad su mi noge zadrhtalei zalelujala koljena,čim na to pomislimdođe mi crno pred očii žalost me za dušu ugriza,u ušima mi treperijutarnji pijetlov pijevi riječi tvoje proročanske:"Triput, Petre, triput, a ne jedanput,i ne tko zna kad, nego noćas,još noćas ćeš me se odreći!"

Ima li koristi plakati?Opet vidim oči tvoje dubokei modre kao Galilejsko morei ćutim stisak tvoje rukedok me izvlačiš iz uzburkanih valova duše,šapćući: "Malovjerni"...

67PETAR

STRAHOTNA JE SVAKA SMRT. Znam da će i moja biti takva,ali tvoja smrt na križubila je čisti užas!

I sad, kad o tome razmišljam,potresa me strah!Smrt, svačija smrt,može se promatrati samo izdaleka,s gorčinom ostavljenosti na bojištu,predan na volju neprijateljukoji milosti ne poznaje.

Tvoja smrt, i moja smrt,i sve smrti prije i poslije,s krikom ili bez riječi,u ostavljenosti pred očima svega svijeta,ostavljaju otvorenim pitanjena koje se ne da odgovoriti riječima.

Dok su te razapinjali bio sam daleko,to sebi ni danas ne mogu oprostitiiako si mi ti oprostio,ali opet sam sve vidioi znam tko ti je bio blizu.Tvoja Majka, i Saloma,Marija Alfejeva i Ivana,Marija iz Magdale i Marija iz Betanije,i Ivan...

S kakvom si ljutnjom onomad zavikao:"Odlazi Sotono, jer ti nije na pameti što je Božje",kad sam te, iz straha, pokušao odgovoritiod puta u Jeruzalem,koji nas je toliko punio nadom i strahom,jer smo u dnu duše naslućivalikako ćeš završiti.

68 PETAR

I dan danas, pred vlastitom smrćuopet se pitam:Zar nije moglo drugačije?I zašto su ljudi tako opsjednuti zlomda im Bog tako strašno smeta?I kolika je moć i sila Zlogada ne preza pred očima nevine djece?U pamet mi se vraćaju tvoje riječi:"Ako ne budete kao djeca,nećete ući u kraljevstvo Božje",i "tko ne uzme svoga križai slijedi me, nije mene dostojan"!

Pomozi, Isuse, ovim drhtavim rukamada prihvate križ s ljubavlju,i s onim istim suzamana Golgoti isplakanima!

69PETAR

ONE SUBOTE MUKLE TIŠINOM GROBA nijemo smo postavljali isto pitanje: Što li je život? Cvijet što ujutro cvjeta a uvečer ga nemai ne pamti ga više ni mjesto njegovo?

One pashalne subote, dana Izlaska,zbijeni u kutu gornje sobe,razočarani, ustrašeni i ljutina svoju slabost i Božju daljinu,pogledali smo na Mariju, Majku,koja nas je nudila pogačom kruha!

Bježali smo već, u mislima,daleko od Jeruzalema!Računali smo kako se izvući,čim prije nakon Pashe,uputiti se na sjever, put Galileje,i vratiti se svojim običajnim poslovima.

A onda je došlo jutro prvog dana.Kad to pokušam opisati samo zaustimi ostanem tako otvorenih usta,bez riječi!To je kao kad bih pokušaoprotumačiti povratak ljubavi...Sve naše mjerekojima smo sebe mjerilii Boga odmjeravalipostale su tako smješno malene!Ta ti jesi, sada i ovdje,i sve je posve drugačije!

Zapravo je buduće a ne sadašnje.Sadašnje je samo kratko putovanje,potraga za susretomi otkrivanje blizine!

70 PETAR

O uskrsnuli Isuse,kako li si promijenio naš život,kako li si promijenio naša srca,dajući nam novu mjeru stvarnosti,koja se zove život, a ne smrt!

Još to zapravo nismo znali,ali tvoj je život od onoga jutraveć bio posijan u nama!Duh je učinio da proklija,da propupa i da se razrastei da se sjeme njegovo prospe cijelim svijetomsve do stupova na kojima zemlja počiva.

Što li je život čovjekov?Što da ti kažem?Radujem se njegovu dovršenjujer znam da me očekuješ na kraju putai da će me tvoja ispružena rukapodići iz prahai čvrsto zagrliti.

Isuse moj, nikad nisam običavao govoriti hvala,ali ti danas, u okovima, kažem "hvala"za neopisivu sreću onog jutrakoje mi nitko nikad više nećeistrgnuti iz srca!

71PETAR

SAMO TI ZNAŠ kako se je ono jutro, izronjeno iz proljetne sumaglice nad jezerom, svega par koraka od naše kuće, urezalo u moju dušu!

Ti znaš sve!I znaš puno više od mene,i vidiš sve što je u meni!

Što sam ti mogao reći?Pitam se i danas?Nikad nisam znao pogoditi trenutak i mjeru,ili bih se zaletio u ludoj gorljivostida bi me morao svrnuti ostanom,ili bih se uznio u lažnoj skromnostida bi me morao prizemljiti opomenom,ili bih htio više nego znam i moguda bi me morao podsjetiti na mjeru,ili bih te nespretno i strašljivo zanijekao...

Kad se je sve zbilo, što se moralo zbiti,sačuvao si za mene jedno pitanje,najljepše i najteže od svih:"Šimune Ivanov, ljubiš li me?Šimune Petre, voliš li me"?...

I evo, Šimun Petar, dvadeset i pet godina,svake večeri prije počinkapodiže oči k nebesimai ponavlja:Ti znaš da te volim!

72 VIII. POSTAJA

SAD SE ISPUNJA RIJEČ:"Opasivat će te i vodit će te kamo nećeš"!U predvečerje svjedočenja,začudo,sjećanje me više ne odnosiniti u Betsaidu, niti u Kafarnaum,niti u Betaniju,niti u Kajifin dvornego na obale genezaretskezamirisale od ribe koju si nam pripravio,i na onih par riječi i šaku suza...

Sjećanje me odnosijoš na stepenište ponad hramskih vratakad je hromi proskakutao predvorjem,tvojim imenom oslobođen od zla,pa se vratio i zapitao:"A tko je to Isus?"Ivan mu je govorio o tebi,a kad on upita "Kako ću mu zahvaliti",iz mene izleti odgovor:"Reci mu: 'Ti znaš da te volim'!"..."Ti znaš da te volim",koliko puta bih ti to mogao ponoviti...I sada opet, znam samo jedno, jedino:"Isuse moj,ti znaš da te volim!"

IV.

MARIJA IZ MAGDALE

Prag Šimunove kuće

75MAGDALENA

LIVADA MOJEGA DJETINJSTVAbila je tako zelena.U kratko vrijeme proljeća uokolo Magdale,između vinograda i maslinika,mirisale su trave.Prikupljali smo kamenje i popravljali kamene ograde,preskakali podzide maslinikai nabacivali se oštrim stijenjems gomila u kojima su se skrivalimali sivi gušteri, žohari i rovci,i pokoja zmija...

Mada to i nije bila velika livada,tek krug zelenila oko izvorana kojemu smo pojili blago,ipak je ta livada mojeg djetinjstvabila tako zelena i bujna,rascvjetala i svijetla,a sve u kratkotrajnoj, bezazlenoj igri,kojoj nije bilo suđeno da potraje.

A ono stado ovaca što sam ga napasala nadomak pojila s utabanom crnicomili pak na obroncima s kojih se pogled širione samo na okolna brda, nego sve do Hermona,do Tabora i do na drugu stranu Jordana,to stado ovaca, i janjčića uzblejalih,bilo mi je srcu priraslo,jer kao ni ja, ni slutilo niješto će nam donijeti dani...

76 MAGDALENA

BILO MI JE ŠESNAEST I PADALA JE KIŠA,posve rijetko nevrijeme u to doba godinesručilo se s neba na zemlju,kad su došli po mene.Tako je trebalo biti,i bilo je sve po Zakonu.Ugovor je bio sklopljen i plaća uručena...

Ništa se nije dalo promijeniti.Bila sam na prodaju i bila sam prodana,za dvije magarice i nekoliko srebrenih šekela,udovcu Zimriju,okretnom trgovcukoji je držao u hramumijenjačke stolovei bio priznat po čitavom kraju.

Majka mi je spremila opravu,i sestre me otputile u život...Nije mi padalo teško raditi.Voljela sam pospremati,a u toj je kući bilo dostaraznovrsnog posuđa i hrane,i onih sitnica na kojima su misusjede zavidjele.Bila sam dijete razveseljeno igračkamai ustrašena pred svaki zalazak sunca...

Znala sam da moram biti kao da me nema,šutljiva i zavijena u maramu...Zimri je sve češće odlazio u Jeruzalem,i ostajao sve duže,tumačeći sve rjeđe svoja izbivanja,i praveći se da ne primjećujemodrice po meni,od šaka svojega sina!

77MAGDALENA

Kad me je po tko zna koji put izudaraoviše nisam mogla izdržati. Pobjegla sam u goru,da me nitko ne vidi.Zimri se vratio iz Jeruzalemai kad sam se vratila kućiodrekao me se pred svimai otpustio me iz svoje kuće!Znala sam da mi nema života.Bilo mi je tako teškoda sam odlučila umrijeti.

78 MAGDALENA

REKLI SU DA JE U MENI SEDAM ZLODUHAjer sam bježala od ljudi.Našla me Estera, zaplakanu i prljavu,rano ujutro, kad je išla na vodu,i ona sama s velikim tužnim očima,zacrvenjelim od plača...Eto, Estera me povela sobom.Družila sam se samo s grešnicamakoje su izbjegavali po danua noću im krišom dolazili pobožni i viđeni ljudi.

Ja sam samo željela nekoga blizu,tko neće stavljati sol na rane prošlosti,niti raspirivati zapretani žar u dnu duše.Samo sam željela mirno nasloniti ramei šutjeti dugo, dugo u besanu noć.Samo sam željela odagnati strahšto se u meni ukorijenio i što se prerastao u šikarje, u draču,da ga više nisam mogla nadvladatii da od njega više nisam mogla vidjeti nebo...

Ako sam se oslanjala na paučinu,ne znam od čega je ona bila sazdana,i kako me je nauzgor držalada ne posrnem i da ne padnem,da se ne odrečem, u skrovitosti,one istine svježega izvorai zelene livade mojeg djetinjstva,i da su u dnu duše nadam...

79MAGDALENA

NA PRAGU ŠIMUNOVE KUĆEosjetila sam samo mir,ništa drugo do li mir.Kasnije sam se toga sjetilakad si učenicima dvaput ponovio:"Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem,ne dajem ga kao što ga svijet daje,jer svijet ne može pružiti pravi mir!"

Sjećam se onoga dana tako bistro.Kao da je Estera sada preda mnom,obučena u nove haljines najljepšim uresima koje je imala.Reče mi: "Idem u Šimunovu kućui baš me briga, ako me izbace.Kako god bilo, moram ga vidjeti,moram susresti Učitelja!"

Ostala sam podalje slušajući odjednom tišinu i mir!Estera je iz Šimunove kuće istrčala zaplakana i radosnavesela kao blagdansko jutroi zaplesala je preda mnom, na ulici od radosti pjevajući psalam:"Blagoslovljen ti koji dolazišu ime Gospodnje!"

Reče mi: Pođi i ti k njemui naći ćeš mir!Tako mi je bilo teškoprekoračiti prag Šimunove kuće,ali kad sam se konačno usudilaosjetila sam samo mir, veliki miru tvojim očima!

80 MAGDALENA

DOK SI DIJELIO KRUH MEĐU MNOŠTVOutišao se žamor i uzvikivanje.Učenici su raznosili kruh,isprva sa strahopoštovanjem,a zatim s oduševljenjemkojega se može naći samo tamogdje se čudesa vlastitim rukama opipavaju.Mi smo s nevjericom gledali taj dar,primali ga u ruke, lomili i blagovalii bivali smo sve veseliji, a kako i ne bi?

Ti si prolazio naokolo, šutke, s blagim osmjehom na licu,polažući ruke na djecu i bolesnike,da bi došao k nama, ženama!Sigurno si znao (u to sam sad sigurna)da te već danima pratimo izdaljega,ja i Ivana, žena Herodova upravitelja Huze,i Marija Kleofina, i da smo se već upoznale i sprijateljile,začudo bez ikakve raspre i ljubomore!

Sjeo si među nas i zamolio komadić kruha,i potom gutljaj vode iz tikvice.Pružila sam ti kruh i dotaknula prste,od čega su me prošli trnci.Oprosti, je li ti itko rekaoda su ti prsti neobično jasni,ni previše koštunjavi niti zaokuženi, nego sasvim posebni, stvoreni da pomilujui da pokažu nebo na obzorju!

Juda nas je odgonio,a ni drugima nije bilo bašpravoda ti se primičemo.Neki su se bojali za tvoj dobar glasjer se družiš sa ženama,druge smo podsjećali na njihovu prošlost,a neki su nas se, tko zna, možda i bojali!

81MAGDALENA

ZVALA SAM TE "MOJ UČITELJU",i to mi se nametnulo nekako od sebe!Prije tebe kao da me i nije bilo a evo sada jesam.

Drugi su te zvali "Rabbi"a ja te nisam mogla zvati tako,jer ti nisi bilo koji, bilo kakav,ti si "moj Rabbi", "Rabbuni"!

Znam da su ti prigovarali kako to dopuštaši zašto dozvoljavaš da ti žene budu blizu,kad to nitko od učitelja ne čini,i znam da si se nakon takvihnapadaja i prigovaranja povlačio u samoću,ponekad čitavu noć u molitvu.

Učitelju, bilo smo istih godina,Marta Lazarova i Ivana nešto starije,Marija iz Betanije netom rascvjetala djevojčica,i ne znam što si osjećao,ali znam da su ti prispodobe bile jasnei one o djevojkama što čekaju zaručnika... Tu si nam ispričao kad smo ti reklekako želimo da ostaneš među namai da ne ideš put Jeruzalema!A ti si nastavio s pričama o kvascu i o izgubljenim drahmama...

Učitelju moj, uz tvoje sam noge naučila koji koraci vrijede, koje riječi imaju smisla,koji put k Ocu vodi,i kako istina oslobađa za život!

82 MAGDALENA

PRIPREMALE SMO HRANU ZA PASHU.Zelje nam je poslala Marta,ubrala ga je u svom, u Lazarovu vrtu u Betaniji,a mi smo dodale mladog trnka s Maslinskog brda,onog sa sunčanih zaglavaka maslinika i vinograda.

Prokuhali smo zelenje u vodi s malo soli,uz par kapi maslinovog ulja i dvije kriške luka,ispekle smo beskvasne prevrte od netom samljevenjog brašna,koje su oporo mirisale slobodom!Kruh uvijek miriše slobodom, zar ne?

Čekale smo da mladi Ivan Marko donese vino,crno, gusto vino od grožđa iz očevog vinogradadok su ona dvojica učenika, što si ih poslaoda spreme sve što je potrebno za Pashu,uređivali meso janjeta žrtvovanog prema Zakonu.Evo gdje mi i sad prsti mirišu ljepljivom toplinomsvježe pečene mlade janjetine i glavicama mladog luka.

Kad si ti Učitelju ušao, sve je stalo,osušila su nam se usta jer smo znali,negdje duboko u nama,da tako mora biti,a bilo nas je u dnu duše strah, veliki strah se uselio u naše duše...

Kad smo počistili dvoranu, mi žene, pozvao si nas i dao nam iz svoje ruke kruha i vina govoreći: "Blagujte u miru, kruh života i kalež spasenja".

83MAGDALENA

PRATILA SAM TVOJU MAJKU putem uspinjanja, od izlaza iz Pilatova dvora,stepenicama uzbrdo do gradskih vrata.Pridržavala ju je Marija Kleofinaa ona je, začudo, samo podizala oči,ne bi li susrela tvoj pogled...

Vojnici su gurali svijet u stranua tebe su, posustala i već na samrti,kad bi pao, opet nemilosrdno tukli, i onako trnjem okrunjenapsovali najgorim pogrdama koje su mi uši ikad čule,dok je stotnik na čelu tragične kolonejašući na konju krčio put,noseći natpis što će ga na križ pribiti.

Kako se Veronika probila do tebe,to ne znam, ali znam dubinu suosjećanja,što je iz nje još izviralai onog dana Pedesetnice, navečer,kad me je izvela između oduševljenje braće,krišom me odvela u svoju kuću i pokazala mi Rubac s tvojim likom...

Evo opet sam proplakala, a kako i ne bi,i tada mi je srce htjelo iskočiti iz grudi,evo kao i sada, dok se toga sjećam!Složili smo Rubac pažljivo u okovanu škrinju gdje su pohranjene najveće dragocijenosti.

Oprosti, moj Učitelju,na križ mi je teško i pomisliti,i svaki put kad vidim nevoljnika, nesretnika,sakatog, prosjaka i hromog,bosog i gladnog, bolesnog i jadnog,vidim Tebe kako padaš pod križem,kako te razapinju na Golgotia ti ne jaučeš nego samo bolno vapiješ:"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"

84 MAGDALENA

BIO JE TO ČAS BEZ RIJEČI.Posljednja je riječ izgovorena,i šutnja je zastrla nebo!U tom sam času doista i sama pomislilada nas je Otac ostavio,sve nas, i tebe, svojega Sina,i mene, nevoljnu kći na putu povratka.

Ništa. Oh, kako to stravično zvuči!Ništa, smrt... i u smrti ostavljeni, bez riječi...Bez Riječi...Nebo je zašutjelo i pao je mrak, težak i mrk,a nebo opasano olovnim oblacimas onog širokog i nepoznatog moradušu nam i srce, poglede i snove,strahom pritišće.

Nismo govorile,niti jedna od nas pod križem,mi koje smo bile tako blagoglagoljiveda si nas koji put ušutkivati moraokako bi došao do riječi.Josip iz Arimateje i Nikodemobavili su sve, isprosili dozvolu za ukopi donijeli pomasti i platno.

I sad ćutim:Na par koračaja od meneJosip i Nikodem prostiru mrtvački pokrov,a dvije alabastrene posude, začudo,otvorene mirišu.

Majka je na rukama držala tvoje tijelojoš toplo,sa zgrušanim potočićima krvii velikom ranom od koplja na prsima!Ruke su ti ostale raširenekao da njima još jednom želiš zagrliti Majku,zagrliti nas, zagrliti čitavi svijet!

85MAGDALENA

Rastali smo se od tebe, tvoji voljeni...Rastali smo se od groba VoljenogSina, prijatelja i učitelja,i žurno se vraćamo u osamupritisnuti mačem boli koji dušu probija,i bezbrojem pitanja...

Plakala sam i nije me toga stid!Evo i sad plačem, pitajući:Zašto je moralo biti tako strašno?I koliki je onda užas grijehakoji su te do križa doveli?I hoće li se, poradi tvoje strahotne smrtiopametiti svijet?

86 MAGDALENA

KAKO VJEROVATIkad strah preobražava ne samo srcenego i zbilju?Zbilja, kako vjerovati, osobito meni, ženikoja s tobom može razgovarati u snukao i na javi?

Evo, Učitelju, sad nakon svega zastajkujem,okrećem se i premišljam:Zar ikada tvoja riječ bijaše ogrnuta krinkomi pogled ti dvoznačan?Gledam ti ruke kako okreću ribu na žarui lome kruh na obali jezera...Obale mojega mora posute su tvojim stopamaa moji maslinici su zaliveni znojem krvavim...

Oprosti mi, Učitelju moj,na gluposti, slabosti i nevjeri.Više se ne želim oslanjati na štap svojih želja,ti me povedi svojim putom...Meni je dosta sjećanje na prazan grobi osmjeh anđela!Ja osjećam kako kvasac Duha potiže tijesto kraljevstva,znam da nijedan mrak ne može progutati svjetlo,i da pred istinom kopni svaka laž.

Ti si, Učitelju, uskrsnućei život, život a ne smrt...I više ne strahujem pred grobomkoji je samo stepenicakoju s tvojim svjetlom i osmjehoms lakoćom preskačem...

87MAGDALENA

DA JE LJUBAV JAČA OD SMRTIshvatila sam onoga časa kad si se u vrtu uskrsnuća odmaknuo od menenekoliko koračaja i rekao:Ne drži me tako čvrsto,jer ovo što vidiš samo je obris i miris,i odraz u mutnom zrcalu,i slutnja srca,a ono što čeka sve koji ljube i koji u ljubavi ne posustanu,ne može stati u riječi!

Nismo se pozdravili na rastanku,do li rukama visoko uzdignutimput livada kraljevstva,i zrakama svjetlosti.

Kad sam se vratila učenicima i ispripovjedila im nisu vjerovali!A ono što su pričali Kleofa i drug mu,pa onda Petar i Ivan,pa dvanaestorica i konačno Toma,u meni je samo povećavalo radostdo neslućene mjere.

Ja, koja sam se bojala ljudi,i koja sam strahovala od bolesti,drugim sam očima gledala svijet.I nevoljnici na Jeruzalemskim vratimabili su mi krasni,jer znam da ćeš i njihpreobraziti u svoju slavu.

88 MAGDALENA

JA NE ZNAM MNOGO,osim da postoji mnoštvo putovaa da je samo jedan Put,i da među tisućama ruku i licasamo jedne ruke i samo jedno licesvijetli istinom i grli slobodom.Kad si mi rekao “Marijo!”u vrtu spasenja i proslave,što sam drugo mogla, moj Učitelju,nego da ti padnem pred noge,kao ono nekoć na livadi blaženstava,i da ti kažem: “Učitelju moj...”Nikad tu rečenicu nisam dovršilaa htjela sam ti svaki put reći tako mnogo!Ništa mi nije prelazilo preko ustamakar znam i sad da si ti to već znao...A sada, evo me u Jopi!Braća me žele povesti u Antiohiju,pa onda u Efez, k Mariji!Starica sam, zamotana u tamni rubac,kako već dolikuje ženama u poznoj dobi.Gledam ovo more uzburkano zapadnim vjetromi vidim oluje, lomove i suze...Pa ipak i ovoga časa,kao i svakog jutra kad se probudim,kao i svake večeri kad na počinak polazim,samo na jedno mislim,samo na tebe mislim!Više ne molim ni za što,samo ti ponovno želim noge zagrlitii glavu svoju lagano namjestiti na tvoja stopalašapćući: "Učitelju moj", "Rabbuni"!Pričao si nam o kući Očevoj,a ja jedva čekam da me k sebi pozovešu dom Očev na svadbenu gozbu,"Rabbuni", "Učitelju moj"!

V.

TOMA NEVJERNI

Da ti nisi uskrsnuo...

91TOMA

MOŽDA JE TO BILA SAMO ZNATIŽELJAu dnu moje duše,ali ona mi je otvarala oči ranim jutrom.Zagledao sam u trave i u mahovinu na kamenju,dizao oči uvis i spuštao ih na zemlju,propitivao tragove i putovao iza obzorjadubokim stazama snovai kamenitim uzbrdicama stvarnosti.

Možda me znatiželja sokolilada ispitujem kuda vodi puti da se pitam zašto stremljenja uvis završe tako jadno,zapečaćena kamenom na otvoru u podzemlje.

Kušao sam učiniti korak više i korak daljeali bi mi se samo omakla koja riječ više,što me nije podizalo nego mi je rezalo krilapa sam od orla što želi uvis da bi vidio dalekopomalo postajao pozemljar koji samo umišlja da leti.

Pa ipak, ponekad mi se znatiželja opet budila,kao kad iznenadni ćuh vjetra raznese pepeoi opet se zažari oganj i zaiskri tračak vatreu sivilu osušenih okrajaka...

Jednog ljetnog dana taj me tračak znatiželjepotaknuo da poslušam i da pokušam.

92 TOMA

MOJ BRAT BLIZANACnije se znao izmotavati od težeg dijelapa ga je obično zapadao mučniji posao.Toga dana smo izgubili ovcu,a voljeli smo govoriti da se sama izgubila.Izgubili smo tu jednu a čuvali smo ih stotinu,između kojih svega dvadesetak naših.Redali smo se u pašua meni nije baš bilo drago čuvati ovce.Činilo mi se da je to posve dosadan posao.U proljeće smo brali šiblje,pripremali se za blagdane i igrajući serasli kao mladice uz voduu obilju sunca i dobrote,uz oskudnu hranu i pokoju šibune baš nezasluženu.Poslao sam brata da traži izgubljenu ovcu,a ja sam ostao sa stadom.Bilo je kasno ljeto i žega nesnošljiva.Trava je već davno povenulapa vjetar nije više raznosio mirise nego prašinu.Otišao je pred podne i dugo ga nije bilo.Kad je bilo vrijeme da se blago otjera kućijoš se nije pojavljivao...Bojao sam se kako će taj dan završitijer nam nisu ginule šibe,i dok je u meni ključalo od muke i nestrpljenjada sam bio sposoban tu ovcu raskomadati, a ne samo namlatiti, da joj nikad višeništa slično ne padne na pamet.Onda se pojavio na oputini s istočne strane brat,noseći na ramenima zalutalu ovcu.Prije nego išta progovorih ugledao samiznad njega, na istoku, tri zvijezde!Započinjao je novi dan!Izgubljena ovca je bila na svojem mjestu,a i moje se srce vratilo gdje mu je mjesto.

TOMATOMA 93

VAŽNO MI JE ZNATI NA ČEMU SAM,pa tako i danas, iako ne tako često kao nekad,svodim račune.Nekad sam tražio putokaz,znak koji bi me poveo,a danas se ogledam na put kojim sam prošao.Razdjelnica je bila onoga jutrakad sam opazio povorku među žitom.Mlado žito, tek proklasalo, lelujalo se na vjetrua među klasovima zalelujani tvoji uvojcii riječi u igri sa zrakama sunca.

S Natanaelom sam drugovao od djetinjstva,zapravo i sad mi se čini kao da je to bilo oduvijek.Bez njega ne mogu zamisliti mali seoski trgniti nizbrdicu bijelu od izlizanog kamenakojom smo nosili vodu u krčazima i mješinama,niz koju smo tjerali ovce na pašu,i koja se iza nas dimilapoput zavjese podignute večernjim povjetarcem s mora.

Natanael je lijepo pričao.Pričao je možda više očima i rukama,to tek sad zamjećujem,nego li riječima, mada su mu i riječibile odmjerene i jasne,kao linije izrezbarene na mladiciubranoj za pastirski štap...

Ima stvari koje je grijeh objašnjavatijer ih se tako sakati,pa stoga i neću niti mogu tumačiti prijateljstvo koje jednostavno jest.

Natanael me ugledao i dotrčao mi s viješću:"Našli smo Mesiju".Dobro se sjećam kako mi je tumačio

94 JOSIP

da si iz Nazareta, a meni je neshvatljivo biloda iz Nazareta može doći nešto lijepo i dobro,a kamo li Mesija!

Noge su me same ponijele za tobom.Znao sam da mi je za tobom ići,a opet znao sam da mi ostaje slobodada bih mogao i otići, kad bih htio!Znao sam i osjećao, onda kao i danas,da mi trajno ostavljaš potpunu slobodu.

Učitelju, ti ulijevaš povjerenje.Jednostavno tako, i onda kad bismo se svadilibilo je dovoljno da nam se primakneši nismo mogli do li zamoliti oproštenje.

Znam da ima stvari koje zanosei ljudi koji za sobom zavode,ali ništa niti itko privlači, Učitelju, kao ti!

TOMA 95

ŽAO MI JE ONE SMOKVE, stvarno mi je žao, sve do danas.Tko zna zašto je platila ona smokva usput,u nevrijeme, onih dana pred Pashu,dok smo se umorni vraćali iz Jeruzalema po posljednji put u Betaniju.

Ta tko ne bi poželio zrelih smokavaiz kojih kapa medeni sok,što se tope u ustima i još više otvaraju žeđu.Nervoza koju smo na svakom koraku osjećalistvarala je veću muku nego li glad i žeđ!

Zašto si, Učitelju, prokleo smokvu?Kad smo sutradan prolazili onudavidjeli smo je sasušenu. Potpuno.Možda je i ona bila dio žrtve, tko zna...

I ono drvo što je posječenoda se od njega isteše gredana koju si ti, Učitelju, bio raspet,isto je tako žrtvovano...

Danas bih želio samo to da ta žrtva nije bila uzaludna,nego da je poslužila naumu Očevu.

96 TOMA

DOK SAM SE JA ZANOSIO ZAMIŠLJAJIMAti si, Učitelju, nudio Duha!Ti si zapravo bio avanturist,puno veći nego li itko od nas.Mi smo sebi umišljali,a tako će valjda i ubuduće činiti svi koji za tobom pođu do kraja svijeta,da oni poduzimaju neku avanturu.Sve su to samo grančice milošću izrasleiz stabla tvojeg nevjerojatnog događaja.

Ja sam u svakom danu tražio zaokruženu misaoi tek sada vidim kako su sve moje mislizapravo skučene kao ptice u krletki.Ja sam računao što i kako,od ustajanja do lijeganjai brojio korake, i riječi, i djela,i svjedočenja i zalogaje,a pojma nisam imao dokle dosežu tvoji snovi!

Tvoj dan je započinjao davno prije ustajanja.Sad mi se čini da je svako tvoje jutro,Učitelju, sa sobom primicalo onu svilenu nitšto dopire do iskona,i svaka je tvoja večerkroz molitvu uvirala u neko novo vrijeme,šire od naših obzorjai blagoslovljenije nego smo to mi mogli i zamisliti.

Ako se nad mojim danimastalno vukla neka sjenaonda je nad tvojima neprestance blistalazraka Duha...Kad si nam Duha obećavao pojma nismo imalitko je On, a sad znamo da je on zraka sjaja,da je to onaj odraz nebau tvojim očima,i da je to čar i žar, jači od umora.

97TOMA

SVI SU TRČALI ZA ČUDESIMAa meni se činilo kako tvoje riječi kroz njih propadajuna zemlju i gube se kao prve kapi ljetnoga pljuska.Činilo mi se kao da je sve to mnoštvospleteno poput mreže širokih okana od tankih niti,pa sitno propadaa krupno se ne može podnijeti,jer se mreža kida...Učitelju moj, kad tvoj Duh zapuše,kako se lepršaju okrajci pokidanih duša,kao isparana jedra nad razvalinom nasukane lađe...I što je olupina više i više,i što su krpe šarenije, to je prizor tužniji...Govorio si nam da se ne živi od čudesa nego od vjerea mi smo oskudijevali vjerompa smo stalno i nanovo trčali za čudesima.Kad si ti, Učitelju, činio čudesahtjeli su te za kralja.Kad si odbio da ih hraniš kruhom umnoženim mrmljali sui neki su već bili spremni optužiti teza izdaju i za krađu, jer im odjednom ne daššto je njihovo i što im pripada!Nakon dugih godina s ljudima sit sam čudesa!Ne vjerujem da su ih dostojni onikoji sebe ne doživljavaju kao čudo darovano,pa tako i svoje dijete i svoga bližnjega,i konačno sav svijet.Kako samo mi trčasmo, i kako danas trče za čudesima,pretpostavljajući oči srcu...A čudo je u srcu,samo mu treba otvoriti prostor,dozvoliti da ga zalije rosa milostii obasja sunce istine!Tek onda će se razrasti ljepotai oplemeniti će se ovaj krug vremena.

98 TOMA

KRUPNE KAPI KRVI I ZNOJAu Getsemaniju su ti orosili licei u svjetlu punog mjeseca činili prizor još neshvatljivijim.

Tek smo bili večerali, dobro večerali i ponapili se,smatrajući da kao zreli ljudi na to imamo puno pravo,i jednostavno nismo mogli bdjeti i moliti...Mogli smo samo pustiti udove da klonu,očne kapke da se spuste,da omlohave misli i želje,da popuste snovi i da se opuste nade!

Onda je uslijedio prepad!Juda je doveo odred i sve je išlo brzo,kao da se na to odnosila tvoja riječ:"Što imaš činiti, čini odmah"!Nisam se pravo ni razbudio,oslonjen plećima o koru masline,i sve do dana današnjeg ta mi je noćsnoviđenje:Gledam kako te povlače i tuku,odvode s bakljama što im crvenilomobasjavaju izobličena lica...

Ostao sam sam na Maslinskoj gori,sjedeći nijemo na kamenu.Koliko dugo - Bog zna, ti znaš, ja ne znam,ostao sam sam,zanijemljen, okamenjen,u meni je sve vrelo i prelijevalo se,točilo se u nevjericu, u izgubljenost,a onda me iznenada, kao bljesak pred očima,obuzeo strah!

99TOMA

LUTAO SAM NEKOLIKO DANA, IZGUBLJEN,i ne znam kako sam stigao do Samarije,na put koji vodi prema Siharu, do Jakovljeva zdenca.Ta voda me probudila.Na tom si mjestu razgovarao sa Samarijankom,tvrdeći da ti imaš vodu života,vodu koja struji u život vječni!

Ja, Toma, ošamućen i neizmjerno nesretan,prvi put nakon Getsemanija sjeo sam,svjestan samoga sebe, na kameni zid,stavio glavu među ruke i upitao se:što mi je činiti?

Pomalo mi je dolazilo u svijest ono što su putnici pričali:kako su te odveli Velikim Svećenicima,glavarima narodnim i pismoznancima,kako te Herod izrugao i poslao natrag Pilatu,kako je narod umjesto tebe oslobodio Barabu!A Baraba je bio ubojica,kažu i izdajica svoga naroda,rimski doušnik kojega je Pilat tako oslobodio.

Drugi su svjedočili o tvojemu križnom putu,pričali o ženi koja ti je rupcem obrisala lice,i kleli se da je na rupcu ostala tvoja slika...Netko je iznosio detalje kako su teprikovali na drvo i podigli na križ!

Tada, razbuđen, rekoh sebi:Toma, nazad u Jeruzalem!Neka bude što ima biti!Na putu sam se čudio kako više nikom nije stalo do Nazarećanina, niti do njegovih učenika!Kao da se sve vratilo u prošlo, izgubljeno vrijeme!

100 TOMA

"STAVI SVOJU RUKU NA MJESTO MOJIH RANA",rekao si mi!Već je bio osmi dan i nekoliko dana su me uvjeravaliPetar i Magdalena i Ivan,i Kleofa i njegov drug,da su te vidjeli živa!Ali kako da im povjerujem?

Priznajem, nisam imao naročitog povjerenja,možda ne samo zbog njih, nego radi samoga sebe!Znao sam i sam koliko bih želio da je to istina,i bojao sam se još jednog razočaranja!

A onda si se pojavio ti!Dođi, Toma! Pozvao si me...Jesam li stavio svoje ruke u tvoj bok?Kad bi me to sad netko upitaone bih znao odgovoriti!Znam samo da ti jesi, da si ti isti,posve isti i posve drugačiji,kao što je dan danu sličan a opet posve drugačiji,kao što je isto stablo u zimu i u punom cvatu u proljeće!

Glas ti je bio mio,i sad mi odzvanja u ušima!Zvuk tvojega glasa ne posustaje,i znam da ti ne posustaješu svojim namjerama ne samo sa mnomnego sa svijetom,i da ćeš naći načina da nas privedešu kuću Očevu!

101TOMA

UČITELJU, HVALA TI!Najozbiljnije ti hvala na tvojemu uskrsnuću!Na daru koji je mojim očima još skriven,ali mu naslućujem nečuveni sadržaj, zamišljam njegovu veličinu i blagoslivljam onu ljubav kojom nam je ovaj dar tvojega uskrsnuća darovan!

Isuse, koliko si ti nevjerojatan? Onima koji te izdadoše, osudiše, ubiše,ti darova dar! Ti raskrili vrata! Ti rasvijetli mrak! Ti otvori grob!Je li moguć veći dar od uskrsnuća? Je li moguć veći dar od života?

Koliko je križ težak, to barem tebi ne treba ponavljati!I kako je malo Majki, i Magdalena, i Veronika i Šimuna Cirenaca, i Ivana pod križem! Ti znaš koliko je smrt tjeskobna, tegobna i teška, i zašto se ne usuđujemo pogledati u dubinu njezinoga mraka!Dopuštamo da grobna ploča zatvori misli srca i okrećemo se ne bismo li u svakodnevici izbrisali tragove što nas grobu vode!

Ali ti si, Gospodine moj, uskrsnuo! Želio bih to objaviti svemu svijetu!Osobito onima koji su na križu ili pod križem, izdanima i potlačenima, osramoćenima i prevarenima, oskvrnjenima i pogaženima u duši!

Ti si, Gospodine moj, uskrsnuo! Ne samo za sebe, nego i za mene! Za sve!Otvorio si usred najmračnijega mraka vrata svjetla, izvor života!

102 TOMA

Ne shvaćam zašto je do tih vrata trebalo proći preko Kalvarijei zašto je put k nebu posut trnjem, zašto zaglavni kamen treba natopiti suzama,ali osjećam da je svjetlo koje me danas obasjavasnažnije i od same smrti!Ono me grije i vodina svim putovima u vječni Emaus!

103TOMA

A DA TI NISI USKRSNUO?A da ti nisi uskrsnuo, sve bi bilo uzalud!Uzalud bi mi bilo rođenje, jer što vrijedi ulazak u slijepu ulicu skončanja?Svaki bi moj korak bio samo pusto tumaranjei svaki bi križ bio nepodnošljivo prokletstvo,a radost bi mi bila šarena ispraznost na vjetrometini vremena!

Da ti nisi uskrsnuo riječi bi moje bile možda lepršave ali nemoćne da podignu,osmjesi bi bili zamaskirano zavaravanje prolaznosti,a pogled bi s neutaživom čežnjom doticao jutarnja obzorja!Da ti nisi uskrsnuo tko bi ovoj zemlji obrisao suze,i čime bi se hranila duša za ovo mučno putovanje?

Da ti nisi uskrsnuo tko bi mogao izabrati uski i uzbrditi put ljubavi,i tko bi se, na koncu konca, darovao bez računice, tko bi mogao, s ljubavlju i nadom, cvijećem okititi grobove!

Da ti nisi uskrsnuo, sva putovanja iz Jeruzalema vodila bi naniže, koračaji bi bili bijeg a osvrtanja žalost nad nepovratom!Da ti nisi uskrsnuo prošlost bi bila neizlječiva,sadašnjost prazna, a udućnosti ne bi niti bilo, jer ne bi bilo neba!A čemu sadašnjost bez budućnosti i čemu zemlja bez neba?

Da ti nisi uskrsnuo pravednici pred Pilatom još uvijek ne bi imali nikakve šanse,glavari i poglavari i dalje bi krojili svoj poredak na račun čovjeka,a Barabe bi i dalje na masovnim izborima

104 TOMA

izglasavali za pobjednike,istina ne bi imala nikavog izgledaa dobrota bi bila ludost!

Da ti nisi uskrsnuo još bi mi dani bili noć, a odsad su noći samo korak bliže tvojemu Danu!Da ti nisi uskrsnuo predaleko bi bila čeznutljiva boja proljetne zore,valovi bi o obale udarali i lomili a ne pjevali,i ruke bi mi se sušile od nemoći a pogledi zamirali od prolaznosti i tuge.

Ali, ti si uskrsnuo!Reći će netko da se ništa promijenilo nije!A promijenilo se sve!Neka upitaju Mariju iz Nazareta, Majku!Neka pogledaju u duboke oči Marije iz Magdale!Neka zavire u srce Šimuna Petra, ribara iz Betsaide!Neka upitaju Ivana, svjedoka!Neka razgrnu žar srca učenika što se netom iz Emausa vratiše!Neka poslušaju Dvanaestoricu što svjedoče!Pa neka i sa mnom porazgovore!Promijenilo se, promijenilo se sve! I Marija, i Petar, i Jeruzalem i čitavi svijet!Promijenio sam se i ja sam!

105TOMA

MOJA ZNATIŽELJA NE POSUSTAJE!Opet se u meni probudila želja da te slijedim.Pomirio sam se s Petrom i ostalima,zamolio za oproštenje cijelu zajednicu,jer mi jednostavno nije bilo zamislivo drugačije započeti novo putovanje.

Osnaženi darom odozgo razmilili smo se svijetom.Otišao sam prvo put Betlehemajer sam osjećao da me tamo šalješ da posvjedočimkako žrtva mališana nije bila uzaludna,i kako je radost uskrsnuća neusporedivačak ni s majčinom boli radi smrti sina jednica!Prije nisam ni pomišljao da su betlehemske majkenaučile prihvaćati volju Božju!Ima li kakve veze s timšto si uvijek poštovao majke i njihovu žrtvu,kao i svoju majku i njezinu žrtvu,u posvemašnjoj ljubavi!

Želja da vidim Indiju dovela me u Arabui evo me na lađi usred velikoga mora!Preda mnom more, nada mnom nebo,i put bez povratka!Ne znam što me u Indiji čekaal ću i tamo posvjedočiti da ti jesiGospodin moj i Bog moj!

Sav svijet, koliko god velik, tako je mali,a tvoja riječ ljubavi tako snažnada treba samo odvažiti se, kriknuti i zaviknutii svijet će odjekivati tvojim imenom!

Danas ti, uskrsnuli moj Gospodine, velim samo hvala!Ja ovako slab, ćuteći godine u kostima,u ime svih potrebnih,malenih, bolesnih, umirućih, svih,

106 TOMA

molim: neka nam tvoj prazni grob bude znameni snaga na putu do ljudi,da im donesemo radosnu vijest da ti jesi,da ti živiš i na nam je otvoren put u život!

Sve svoje sa sobom nosim, a to je tvoje ime, Učitelju moj!I molim da tako vazda bude,da na usnama mojim i zadnjeg trenaodzvanja pred svima ime tvojeUčitelju moj, Isuse moj!Gospodine moj i Bože moj!I to će biti dosta. Amen.

VI.

MaRIJa IZ BEtaNIJE

Dodir tvoje ruke

109MARIJA IZ BETANIJE

SVAKI DAN SAM S TOBOMi opet se pitam kako da započnemo razgovor,Isuse moj!

Svaki dan s tobom razgovaram a opet kad trebam nešto reći posustajem,nanovo se vraćam u dane djetinjstvakad je Betanija bila živane samo od žitelja i putnika iz Jeruzalema,nego još i više od očekivanja,opipljivog kao ovaj kameni nužnog kao kap vode u podne.

Što da ti kažem i čemu da prispodobim one događaješto su bili tako puni i snažni da još uvijekimam što prebirati i otkrivati,uprisutnjujući tvoje korake i riječitvoje geste i tvoje ruke,a pogotovo tvoje oči!

Evo, i danas sam došla do našeg,do bivšeg Lazarova grobai u mislima prebirem susrete s tobom.Isuse moj!

110 MARIJA IZ BETANIJE

JEDNE NOĆI DONIJELI SU ČOVJEKAizranjena i opljačkana, k nama,ta imali smo gostionicu!Dobro se sjećam te noći!

Marta je bila starija od Lazara i od menei vodila je sve u svratištu.Brat Lazar je pribavljao što je bilo potrebnoi obično nije išao daleko.Po hranu do Jerihona putovao je često,dva ili tri puta tjedno,osamario bi par magarica i priključio se karavani.Koji put bi mi donio poneku sitnicu,meni jer sam bila najmlađa, a Marti bi donio što je tražila.Razmišljao je kako će dalje kad se Marta uda,ali Marta je bila Marta i ostajala Marta.Zaokupljena poslom i čekajući,čekajući - a nama to nije bilo jasno...Mislili smo uvijek da čeka bolju priliku za udaju.

Dakle, one olujne noći, neki stranac, Samaritanac,doveo nam je na vrata natovarenog na svoje magarepolumrtva čovjeka kojeg su na putu iz Jeruzalema,a očito je putovao u Jerihon, napali razbojnici.Bio je bez svijesti, i Marta ga je njegovalazalivši mu rane vinom i uljem.Tek malo prije večerali su jedan svećenik i levit,koji su silazili iz Jeruzalema, nakon službe,i kad su vidjeli Samaritanca s ranjenikom,samo se pogledaše, platiše račun,i odoše u noć.

Kad se Samaritanac vratio i htio platitišto smo izranjenoga držali u kući i njegovali,

111MARIJA IZ BETANIJE

(Lazar mu je dao svoju ležaljkua sam je spavao na krovu)Marta nije htjela uzeti ništa.Samaritanac se onda raspričao kako je kod njega u Siharnavratio neobičan čovjek, prorok i čudotvorac,koji vodi šačicu učenika i svi ga traže.

112 MARIJA IZ BETANIJE

SJESTI DO TVOJIH NOGUnisam se usudila sama, nego tek na tvoj poziv!Prihvatio si moju ruku kad sam donijela hranu.Imala sam dvanaest godina punih stidljivosti,a ona dvanaestorica oko tebe nisu mi se puno sviđali,osobito Juda koji je stalno nešto mrmljao, kao da broji novce i skriva ih negdje duboko...

Kad si došao prvi put i meni je bila muka!Vidjela sam da se Marta vrti i sama sebe pita:A da se sve ovo ne okrene naopako?Dvanaestorica su bili prašnjavi i očito gladni,to im se vidjelo na očima,i nisam znala u što ih svrstati,u prosjake od zanata koji su sve činili da ne bi radili ništa,u hodočasnike koji su uz put već pomalo zaboravili kuda su se uputili,ili u smušenjake kakvih se nađe na svim putovima,što samo čekaju gdje da se prikače!

Ipak, domalo sam osjetila kako postojineka nevidljiva nit koja se između njih provlači,i da su im o tu nit zapela srcapa se ne daju otrgnuti od tvoje privlačnostišto ih drži zajedno.

Kad sam donijela hranu i postavila pred njih,uzeo si me za ruku i na časak zaustavio pogled,nasmiješio se i rekao: A sad se pomolimo.Za vrijeme molitve držao si me za rukui u moju se dušu nastanio neobičan osjećajda se zbilo nešto novo, neobično, veliko,a opet tako jednostavno i drago.

Od toga trenutka pa dalje taj me osjećaj nikad nije napustio.Ostao je u meni i bio mi blizu i u samoći i u muci.Dodir tvoje ruke!

113MARIJA IZ BETANIJE

KAD BI TI NAVRATIO,a to je uglavnom bilo nenajavljeno,svaki put taj bi mi se danpretvorio u blagdan.Ponekad je to bilo samo da predahneš, da se malo odmoriš,posebno nakon napornih dana u Jeruzalemu.Drugi put bi se činilo kao da je usput,a u dnu duše ja sam znala da se susret nikad ne događa samo tek tako.

Kad bi ti, Isuse, k nama navraćao,uvijek bi nešto donio.Ti, koji inače ništa nikad nisi imao, uvijek bi nešto donio.Neku rascvjetalu grančicu, neobični kamenčić,ili bi jednostavno stao na vrata i poklonio smješak.Sjećam se kad si jednom pomilovao grančicu ružena grmu pokraj vrata, i ispod tvojih prstijurascvjetao se jedan bijeli i jedan crveni pupoljak.Pitao si me koju ružu želim, crvenu ili bijelu,a kad sam rekla bijelu, odgovorio si mi:Pusti je neka cvate, nemoj je kidati nego joj se raduj!

Učenici bi navalili na krčag vode,a ti bi se odmakao korak i gledao ih.Razmišljala sam kako je moguće da si izabraotako malo i neugledno mjestašce poput Betanijeza mjesto svojeg odmora, ali očito si i za to imao razloga.

U tebe je sve bilo s razlogom, istina ponekad neshvatljivim,ali ipak s velikim razlogom.I dakako, s velikom ljubavlju!

114 MARIJA IZ BETANIJE

LAZAROVA SMRT I USKRSNUĆEpreokrenulo nas je posve.Nakon što se vratio s puta,u par dana groznica ga je posve zahvatila.Ja sam plakala bez prestankaa i Marta se u brizi sva izgubila.Kad je već bio na umoru pozvala je dvojicu mladića iz susjedstva,dvojicu koji su nam često bili pri ruci,i poslala ih put Galileje da se raspitaju za tebe,pa kad te nađu da ti poruče: Učitelju, prijatelj tvoj, kojega ljubiš,bolestan je, dođi i izliječi ga!

Otišli su i kao da su u zemlju propali.Očekivane vijesti niotkud, ni o tebi ni o njima,a Lazar je prekosutra od njihova odlaska umro.Pokopali smo ga u grobnicu naših roditelja i djedovai zatvorili grob.Četvrtog dana, dok smo nas obadvije s rodbinom oplakivale brata našega jedinoga,javiše nam da stižeš!

Marta ti je poletjela ususret i znala sam što će biti!Sva je pucala od prijekora, ta gdje si više?!Slušale smo o tvojim čudesnim djelima,o ozdravljenjima u kraju Jerihonskom i u Jeruzalemu,i čvrsto smo vjerovale da ti možeš i hoćešozdraviti našega brata,a tebe kao da za nas i njega nije uopće bilo briga.

Gledala sam kako si zastao kad je Marta doletjela pred tebei počela recitirati svoje prijekorne litanije.Stajao na na bijelom putu i sam blijed, sabran i skrušen pred tolikim prijekorima,da bi na kraju samo zapitao: Marta vjeruješ li...

115MARIJA IZ BETANIJE

Ja i sad neprestance ponavljam što je rekla Marta:Vjerujem Isuse, vjerujem da si ti Krist,Mesija, Sin Božji, Spasitelj!Vjerujem Isuse na tvoju riječ,ne samo zato što je moj brat Lazar i dan danas živ,nego ponajviše vjerujem u tvoje srce,srce blago i skrušeno, srce milosrdno,srce prijateljsko, srce puno ljubavi!

Kad si nad Lazarom proplakaogovorili su: Gledajte koliko ga je ljubio,a nisu jadni vidjelida i sve njih jednako neizmjerno ljubiš!I kako bih mogla, Isuse moj,zaboraviti mjeru tvoje ljubavi...

116 MARIJA IZ BETANIJE

POSUDICA ALABASTRENA,dar kojeg sam primila od Lazarakad se vratio s dugog puta u Arabiju, bila je neobična.Uski i duguljasti vrat od poluprozirnog alabastras čepom zalivenim u crveni pečatni vosakkroz koji je prolazila uska svilena traka.

Dok si se s učenicima odmarao,dok su neki bili zabavljeni igromispod nadstrešnice s divljom lozom,uzela sam posudicu alabastrenui kako je nisam mogla otvoriti razbila sam joj duguljasti vrat o kameni dovratak.Zamirisalo je tako jako da su učenici podignuli glavea ja sam pristupila i izlila svu mirisavu tekućinuna tvoju crnu kosu!

Juda je u tren oka izračunao koliko bi se moglo zaraditida je miris u njegove ruke dospio,a ti si mu odgovorio: Jao onom tko ne zna darivati bez računice!Jao onom tko se ne zna veseliti!Jao onom tko dragom drago ne darujejer se samoživa ruka suši a darežljiva cvjeta.

Meni se čini, a to i drugi vele,da iz naše kuće nikad više nije nestao miris pomasti.Davno je već od kako smo gostionicu zatvorili,i nekadašnje blagovalište pretvorismo u sastajalištemalene zajednice svakog prvog dana u tjednu, u mjesto molitve i zajedničkog blagovanjau duhu tvoje ljubavi.

117MARIJA IZ BETANIJE

PUNO SLIČIŠ NA MAJKU!Ne znam je li ti to tko spominjao!Ni ja to nisam prije zamjećivala, do onog dana kad sam te ugledalakako se polako uspinješ na Sionsku goru.

Na putu u Jeruzalem, uzbrdo,nakon dana cvijeća kad su te dočekali s maslinovim granama,uputila sam se i ja, zajedno s Marijom iz Magdale,Marijom Kleofinom, Salomom i još nekim ženama,i dakako s tvojom Majkom, koju su rođaci poveli iz Nazareta da uziđe u Jeruzalem za blagdan Pashe.

Tog dana, na Ovčjim vratima, bila sam uz Majkukad su vam se susreli pogledi.Nije trebalo riječi, ta vi ste se razumjeli srcem,a ja sam vidjela iste oči, isto lice, isti koraki istu predanost u volju Očevu!

Pa i ja, koja nemam svoje djece,toga sam trenutka shvatilatko je majka i tko je dijete,i kako se ono nešto duboko, najistinitije što vas veženikada ne može i neće prekinuti.

Ti si znao što te čeka, ali mi nismo.Majka je slutnjom srca već proživljavala tvoj put,nama neshvatljiv koliko su neshvatljivi putovi Očevi,i koliko može biti neshvatljiva okrutnost ljudske slobode.

118 MARIJA IZ BETANIJE

DA UNEKOLIKO OSTANEM DIJETEuvijek mi je bila skrivena želja.Stoga mi valjda i nije palo teško kad su me zamolili da ostanem s djecom,da bdijem nad onim najmanjima,koje si tako rado imao uza se, primao, grlio i blagoslivljao.

Zahvaljivali smo i molili, i kruh lomili,a meni je, gledajući djecu, postajalo jasnozašto si onoga četvrtka prije svoje smrtiuzeo baš kruh i rekao: "Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje"!Ta želio si ostati s nama, blizu,i to ne samo s odraslima nego još više s djecom,sa svojima najmanjima.

Kad se jutrom rano probudim, a ovdje su noći sparne,a i ja sam u godinama kad se više ne da spavati,pa kad otvorim oči a zora se pomalja na istoku,iza moapskih stepa i arapske pustinje,molim te da i sama budem kao dijete,da se mogu s punim pouzdanjem i predanjem predati u tvoje rukei disati duhom tvojim,osjećajući svu dragost blizine onog četvrtkauoči blagdana Pashe,kad su ti oči zračile nebom i vječnošćua glas ti bio siguran i svet!

Ima u životu, u tvojem životu,a zasigurno i u mojem,trenutaka koji su toliko svetida se u njih ne bi trebalo dirati,niti im se primicati osim s čistim rukamai srcem opranim od svih natruha zla.

119MARIJA IZ BETANIJE

OTKUPILA SAM TVOJU HALJINUna jedvite jade od stotnika Rufusa,koji se nećkao i tražio za njutrideset sestercija koje nismo imali, ali je na kraju ipak popustio.Za njega je to bila dobra zarada a za nas je to bila svetinjakoju je trebalo vratiti majcikao ostavštinu njezinoga sina,i kao spomen na Golgotu.

Kad se Golgote sjetim, Isuse moj,kao da sve opet proživljavami zebnja me uhvati duboko, do u srž kostiju...

Znam da te je bio strah smrti.Ta čovjek si! Ako li i nisi to izrekao, osjećao si!Nekako mi je smrt Lazarova bila neusporedivo lakša od tvoje, smrti nasilne, smrti od strahotne zloće ljudske.

Kako se ponovo ne zapitatikakva je to privlačnost zla,i koje su njegove dubine...Sve se te strahote vide na tvojoj haljini, natopljenoj potocima tvoje dragocjene krvi!

Kad na svoju smrt promislim, Isuse moj,kad poželim, ako je nekako moguće, da ne umrem,sjetim se da si i ti umro i ne bojim se, barem se ne bojim tako strašno puno,jer znam da me i na tom putu pratiš,da si uza me pa i kad mi valja poći u podzemlje!

120 MARIJA IZ BETANIJE

ŠTO JE ZAPRAVO SVJETLO?To me uvijek zanimalo a nikad te nisam pitala!Marta je govorila da postavljam čudna pitanja,a mene jednostavno zanima!U Pismima stoji da na početku Svevišnji stvori svjetlo!I bi svjetlo! Prvoga dana!

Tvoj treći dan postao je prvi dan.Dan svjetla.Dan raspjevanih anđela.Dan zore.Dan uskrsnuća!

Ne mogu objasniti što ti se dogodilo,i kako su to doživjeli tvoji,Dvanaestorica i Majka,Magdalena i svi ostali.

Duh tvoj nas je preobrazio iznutraali meni se u svijest vraća uvijek isto.Svjetlo.Sveobuhvatno svjetlo prožimajuće, preobražavajuće,trajno i živo svjetlo.Svjetlo života.Radost i mir.

Svaki dan mi ponovo govoriš, Isuse moj, u svjetlu!"Mir tebi, dijete!Ne boj se, ja sam!Mir tebi, Marija!"

121MARIJA IZ BETANIJE

VIŠE ME NIŠTA NE BOLI,niti me što straši, niti plaši.Jeruzalem je razoren i vojske su se razišle.Legije rimskih oklopnika, legionara,čete konjaničke,i prije njih skupine uzbunjenih i zanesenih zelota,na koncu kolone prebijenih i okovanih uznika,žitelja Jeruzalemskih na putu u progonstvo.

Od Betanije je ostalo malo i ništa.Uglavnom je sve porušenoa naše malo dvorište naliči na hrpu nabacanih otpadaka.Pustoš. Sve je pustoš.Ali, iza razbijenih zidova i urušenog krova,ostala je dvorana mirisa i drvena klupana kojoj si odmarao svoje umorne i zaprašene noge!

Ovoga proljeća je uz tvoju ružu na dovratkuprocvjetao i jedan mirisavi ljiljan.Očistila sam grmlje i posijala sjeme gorušiceda se, kad razraste, u njenom grmu nastane ptice pjevicei da se u Betaniji zadržetragovi tvoje blizine.

Mene više ništa ne boli.Lazar i Marta su otišli s tvojim učenicima, s našom braćom do Cezareje, odakle će, kako su naumili, preko mora.Ja sam ostala i ostat ću u Betaniji do kraja.Ti znaš da svakoj Betaniji treba Marija,i svakoj Mariji treba Betanija.

122 MARIJA IZ BETANIJE

PROŠETAM DO BIVŠEG LAZAROVA GROBA,podalje od glavnoga puta,i s tobom tamo porazgovaram.

Neki me zamjenjuju s kojom udovicom,i zamjeraju mi što u poznim godinama nosim rubac sa zlatnim obrubom.Ja se samo smješkami dodirujem taj zlatni rub ogrubjelim rukama,a moje jagodice osjećaju, Isuse moj,uzice tvojih sandala i mekane uvojke tvoje crne valovite kose.

Ove zlatne niti u staroj marami,niti provučene rubovima,stalno me dovode na rub što sam ga dvaput iskusila,na rub života - u smrti Lazarovoj,i na rub svega postojećega, u smrti tvojoj,ali i na rub smrti u uskrsnuću Lazarovomi k svjetlu života u smrti tvojoj.

Osjećam, ne znam objasniti ali osjećam,da treće iskustvo dolaska na rub,na rub mog ovozemnoga životaneće biti tako bolno.

Zapisat ću da mi na srce polože ovu maramu,ovu zlatnu nit tračka svjetla,o kojem je tako lijepo znao pričati dragi Ivan, govoreći da je dovoljna zraka svjetla da razgrne mrak smrti.

O moj Isuse, još poželim otići do Jordana,spustiti pogled na vodu, u jesen mirnu i tihu,koja priča o izvoru i teče k cilju života.

123MARIJA IZ BETANIJE

Marta bi, sad na kraju, dodala:Hej, Isuse, kakvu li ćemo gozbu radostipripraviti za sve u domu Očevu!Ja joj se pridružujemi ruku podignutih put tvojih visinaopet ti velim:Kako li se radujem ponovnomdodiru ruku tvojih,Isuse moj!

VII.

MaLI aNtE

Tridesetog lipnja

127MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA ŠEZDESET I DEVETEspuštali smo se s gornjeg dijela sela, stric i ja, držeći se za ruke.Bila je noć, beskrajno bistra dubinaposuta svjetlosnim zrncima zvijezda,a puni mjesec tek što se pojavio na obzorjuraste u djetinjim zjenama.

Tog dana je rođaknalijevao ploču na novoj kući,tik do stare kamene prizemnices debelim zidovima i niskim stropom.

Proteklog Božića po prvi put sam gledao televiziju,let "Apola 8" oko mjeseca!I sad mi se čini kako vidim Franka Bormanna slušajući iz njegovih usta prve retke Knjige postanka:"U početku stvori Bog nebo i zemlju,a zemlja bijaše pusta i prazna.I reče Bog..."

Te mi se noći, sjajne i djetinje,činilo kako Riječ stvaranja i dalje odjekujeu dubinama svemira posutog svjetlucanjem zvijezdai u dubinama nedoglednim moje nutrine...I reče Bog... i govori Bog...

A mi smo usporavali korake i utihnulidržeći se za rukeda ga u stvaranju ne ometamo nego da nastavi oko nas, pred nama i u namaprogovarati i odjekivatinedokučivom blizinom one ljetne noćitridesetog lipnja šezdeset i devete...

128 MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA SEDAMDESET I PRVE,nakon što smo pokosili žito, po najvećoj žegi,otišli smo na Bočinu.Bočina je podaleko, ali se tu Cetina račvai tu je najlakše prijeći u Planu.Dovoljan je samo par zamašaja rukama,a više puta se može i pregaziti brzac kroz koritoiznenađujuće puno šljunka.

Voda je studena, mrzla!Uskakali smo u nju sve dok ne pomodrimo,po stoti put zalijećući se niz nasip u brzac,verući se uz vrbe obješene nad rubom same vode, uz netom pokošenu livadu. Vrbe su nas povlačile gore, mada su njihove grane stalno padale k zemlji.

Voda nam je bila život i zanimanje.Svaki dan je valjalo napuniti kante i "vučije", i opskrbiti se dragocjenom tekućinomza piće, za pranje, za blago, za gradnju kuće...

Voda nam je bila život.Ispirala nam je ruke sve dok nam ne upadnu jagodice,zapljuskivala nam je oči savršenom bistrinom,u mislima nas je odnosila naprijed,niz brzace, niz vodopade i klance,put mora, do smiraja.

Misli su nam lepršale na podnevnom povjetarcupoput grančica vrba, a zemlja, već raspucala od žege,ukorijenjivala nas je duboko...

Tu negdje je Nede pronašao ostatkekamenog oruđa iz neolitika...I život je trajao, po najvećoj žegi, u vodi što je oplakivala djetinju dušutridesetog lipnja sedamdeset i prve...

129MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA SEDAMDESET I TREĆE,kad sam donio svjedožbu osmog razreda osmoljetke,otac je klepao kosu ispod murve,valjda za drugu djetelinu, gore ispod loze, pod putom!Murve su već prezorilepa je baba Iva mela tjerajući muhe,da se smrad ne unosi u kuću.Bila je to neobična murva,i žao mi je što je više nema,jer su na istom stablu bili bijeli i crveni plodovi.Navrtak što se primio i donio plodnije mi bila slika genetskog inženjeringanego sakramentalnog ucijepljenja u Kristapo kojem primamo život i donosimo plodostajući oni koji jesmo.

Toga podneva, ne podižući glavu od kosenaslonjen na lakat, na starom djedovu kumparanuvidim to jasno i danas, otac me pita: A kud ćeš sad?Kad rekoh da ću u sjemenište zastade na časi izgovori onu pametnu i dobru riječ:Upamti, nitko te ne šalje, nitko te ne svrće!Ako je to za tebe nitko od nas sretniji,ako li vidiš da nije, nitko ti riječi neće reći.

To ljeto sam proveo noseći vodu.Bila je suša, a mi smo podizali kuću,više sirotinjskim žarom nego li imanjem...Otac bi, došavši petkom s poslaulazio u bunar iskapati modru muliku,tvrdu kao kamen živac!

A ja sam više gledao nego li pomagao i pitao se:Bože, dok do žive vode dođem,koliko li će kamena trebati izvaditi...u danima koji su preda mnom od ovogtridesetog lipnja sedamdeset i treće.

MALI ANTE130

TRIDESETOG LIPNJA SEDAMDESET I ŠESTEkao i svake nedjelje popodne,nakon blagoslova s Presvetim, čekali su me pečeni krompiri.

Blagoslov nikad nisam propuštaojer je o tome mater vodila brigu.Tamjan me je pomalo gušiopa se činilo da litanije Imena Isusovanikad do kraja neće biti ispjevane.Nestrpljivih koljenanajradosnije sam uvijek klicao:"Blagoslovljen budi Bog".Kao i svake nedjelje popodneonaj komad pečenog mesa s krumpirimašto ga je strina uvijek ostavljala za menije bio samo sladaknego i jasan i razumljiv kao i sama dobrota!

Dobroti ne treba tumačenja.Ona je dovoljno očitau komadu kruha i u šaci bajama,što smo ih marendavali u lozi čupajući štir,ili u osoljenim krumpirovim polovicamaispečenim na kominu, ili uredno poslaganim u pećnicu,točno na vrijeme da budu gotovekad se završi krunica sa svim dodacimamolitava za žive i mrtve,iz molitvenika s velikim slovimaiz kojega se u korizmičitao Gospin plač.

Uvijek si mi nedjeljom popodne bio najbliži,skoro opipljiv u mirisima života!U to bi se popodne sabrao čitavi tjedan,miris uzorane zemlje i ćuh pokošenog sijena,

131MALI ANTE

netom pomuženo mlijeko,mali vrt pun ruža,ostaci ljekovitih travai duhan obješen na špag ispod krova pojate...

Tog ljeta sam prvi put osjetiosnagu poslanja da govorim o tebi, u ljetnim pohodima salonitanskim i solinskimblagoslovljenim tragovima kršćanske i hrvatske prošlosti,one velike i svete sedamdeset i šeste.

Osjećao sam te blizu, tako blizu, i togtridesetog lipnja sedamdeset i šeste.

132 MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA SEDAMDESET I DEVETEsjedili smo u hladovini, na travi,u krugu zrenjaninske vojarne.Slavko je već kroz žicu donio voća,kojeg je već bilo u obilju i u bescijenje...Ivica je razmišljao kuda ćemo u prekomandui hoćemo li uspjeti i ove nedjelje popodneotići na hrvatsku misu.

Tko nas je sastavio i kako smo se našlii kud će nas život odvestis ove svježe pokošene trave, išarane osušenim vlatima kroz koje se probija poneka djetelina.

Ne znam da li me tek tada ili već prijeuhvatilo traženje tragova tvoje blizinekao pramičaka sreće u djetelini sa četiri lista.Pažljivo sam spremaosvaki četverolist kao dragocijenost,kao znak.

U Deliblatskoj peščari između Vršca i Bele Crkve,na velikim manevrima, gdje su me dodijeliliprihvatnom osoblju mobilne poljske bolnicesa šest kirurških kreveta i cjelokupnom aparaturom i postavom,uza me su bili drugi znakovi i tragovi!Trebali smo pokazati kako izgleda rat s bojnim otrovimairačkim generalima koji su obilazili, bilježili i snimali!Kasnije sam shvatioda su kupovali opremu za rat s Iranom,i za onaj s Kuvajtom, i za ubijanje Kurda...

A tri mlada vojnika, pod sjenom bagrema,u krugu zrenjaninske vojarne,sanjali su samo mir, onogtridesetog lipnja sedamdeset i devete...

133MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA OSAMDESET I PRVE,možda čak i koji dan prije, što po sebi i nije važnočistili smo potkrovlje i napravili ludnicu u dvorištu(o tome se priča do današnjega dana).Netko je ponio zaprašenu kutiju,izvučenu s dna, ispod gredai da ju je bacio, kao što je namjeravao,s prozora stepenica što vode do trećega kata,sve bi otišlo u zrak...Rektor je srećom prepoznao četrdeset i četiri ručne granateostavljene četrdeset i neke,kad su talijanske vlasti uzele sjemeništei pretvorile ga u vojnu bolnicu.

Bože, čega sve ima unutra?Mislimo da je dovoljno samo zaviritii ponešto gurnuti u kut...Stalno nešto odmičemo, guramo, pomičemo,a u stvari treba sve počistitii u duboko more baciti sve do dnasve bombe i sva oružjašto ih spremamo u dno srca svojega.

Kao da držim i sad na rukamate četrdeset i četiri granateu staroj bubi...Jesi li me pozvao da uklanjam oružje,mržnju, nasilje i zlo, da zakutke mraka preobražavam u prostor svjetlosti?

Na dva koraka od početka,razgrćem spletenu paučinu nejasnih nauma,otvaram ti prolaz u svoja potkrovlja i podrume,tridesetog lipnja osamdeset i prve...

138 MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA OSAMDESET I ČETVRTEuvečer, dan pred svećeničko ređenje,sa ravnih dvadeset i pet,gledam i slušam don Petra koji ponavlja,predvodeći molitveno bdijenje,kako je najvažnije od svegazaljubiti se u Isusa!Zaljubiti se u tebe, Isuse, do ušiju, preko ušiju,jer samo ljubav usrećuje i daje mir.Samo je ljubav sposobna preobraziti ličinku u leptira,iz sjemena izvući snagu da proklijai da donese rod.Samo ljubav ne pozna granice jer nema računice,samo je ljubav jača od smrti,samo ljubav vidi nebo i osjeća dah Duha i žar milosti.Tako nam je don Petar govoriotridesetog lipnja osamdeset i četvrte, u subotu uvečer,o ljubavi, o tvojoj ljubavi!(Sada, nakon petnaest godina i šest i pol godina od njegove nenadane smrti,prepoznajem što nam je značila njegova riječ i svjedočanstvo).Tek sad uviđam koliko je vjera potrebnada ne budemo sebični,da ne pokušavamo za sebe sačuvatimrvice nepostojanjadok se na nas izlijeva rijeka milosti.Sutradan, polaganjem biskupovih ruku i molitvomi u mene će se izliti taj slap tvoje milineda budem drugi Ti...I od sada će sve biti drugačijene samo moje nego i tvoje,od tridesetog lipnja osamdeset i četvrte.

135MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA OSAMDESET I DEVETEu Svetom Jeronimu u Rimu, dan prije polaska na praznikečekam na uzletištu "Leonardo da Vinci"momka koji je u prometnoj nesreći izgubio oko,da bih ga odveo u bolnicu.S njim je iz Splita doletio i poznati mi lik,viđan ispred vrata Gospe od Zdravlja!Prosjak od zanata doletio avionom na posao,u Rim na blagdan svetog Petra!

Jeronim je već pomalo pust i koji nisu otišliu žurbi su ispita i željkovanih praznika.I ja ću na put, prvi put na njemačku župu!Pozdravio sam se s Petrom i njegovim kolonadama,s kupolom Michelangelovom,ali ponajviše s drugim prozorom s desnana gornjem katu Apostolske palače.

Tko je tada i pomisliti mogao da će taj isti Božji čovjek,koji će za koji mjesec pohoditi hrvatskog svetog Jeronima,za koju godinu hodočastiti u oslobođenu Hrvatsku,i da ću ga dočekati predvodeći molitvuna zagrebačkom Hipodromu!Tko li je i sanjati mogaoda će Petrov nasljednik za devet godinadoći u Split i Solin, i zapjevati s nama "Zdravo Djevo"!

Odakle pođoh, putovima širom svijeta opet se vratih.Blagoslovljen Božekoji me na tako lijepo mjesto postavii na njemu s blagoslovom ostavi..Putujući svijetom za dom i domovinu sam ti zahvalantridesetog lipnja osamdeset i devete.

136 MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA DEVEDESET I PETE,ovog još uvijek ratnog tridesetog lipnja,nakon povratka s mise u Ruskamenu,s prognanima iz Vukovara, dočekao me upit: "Zašto vjeruješ"?

Zašto vjerujem?Teško nalazim jasno izgovoriv odgovor.Kako vjerujem?Jednako je teško reći!Ali Komu vjerujem, to pak znam.

Nije mi se dogodio pad s konja,kao Savlu pred Damaskom!Nije mi se dogodilo nikakvo čudo.Dogodila mi se, i nastavlja se događatiblizina i radost.Riječ i znak.I iznad svega ljubavkojom si me pogledao i zavolio.Davno prije nego te mogoh prepoznatipomogao si mi da shvatimkako to znači: Dođi!

Napisaše tolike rasprave o tebi,Svemogućem, Stvoritelju, Sucu!Koji bijaše i ostade dalek!A moja se teodiceja srušila i bez Kanta,davno prije Vukovara,nad zaklopljenim očima nevinog djetetai nad "Zapisima o vlastitom umiranju"(od tada mogu zaozbilj studirati teologiju!)

I što je preostalo?Od Svemogućega Nemoćni,od Stvoritelja Suputnik,od Suca Spasitelj!Od Dalekoga i Strašnoga - Bliski Ti!

137MALI ANTE

Vjerujem jednostavno Tebi koji jesi!Koji jesi i Bog i čovjek,i suputnik i supatnik.Vjerujem Tebi koji jesikomadić kruha za život svijeta,simpatija svrhu svih simpatija,tebi koji jesi simpatija križa.

Pa kako da se onda ne nadam susretu?Kako da željno ne očekujem časkad ćemo na novi način postati bliski,kad ćeš skinuti veo tajnii dopustiti da ti potrčim ususret.Kad ćemo biti djeca razigranana livadama Kraljevstva.

Zašto vjerujem?Kako bi odgovorila Marija iz Nazareta?Kako bi odgovorila Marija iz Magdale,ili Josip, tesar,ili sinovi Zebedejevi,ili pak ribar Šimun, zvani Petar?Možda bi rekli: kakvo je to pitanje?Jer prvo nije to da ja vjerujem,najprvije je neshvatljivo čudo:da ti meni vjeruješ!Ti mi toliko vjeruješ da mi drugo ne preostajenego da ti poletim u zagrljajda k Tebi potrčim mimo svake logike,po valovima morskim i oblacima nebeskimi da ti se zakunem na ono jedino što imama što nije moje,da Ti se za kunem na ljubav,na ovo Tvoje u meni.

Toliko Te puta htjedoh zapitati:Zašto me toliko voliš?Zašto mi toliko vjeruješ?

138 MALI ANTE

Zar si zaboravio koliko sam te puta izdao,i koliko sam puta proplakao,i kako su mi snage slabe,i kako ćeš sa mnom teško igdje stići!

Pa ipak, čvrsto vjerujemi bez mjere se nadamda ću u sumraku mojih danasmoći snage pogled uzdignuti nebui s Petrom pokajnikom prošaptati:Ti znaš da te volim!I stoga ti hvala!

Jedini putokaz k Tebikojega poznajem(i priznajem i usrdno preporučam)jest analogija ljubavi.

Netko će reći: Pa kakva je to vjera?Mogu samo odgovoriti:Ako želiš provitiri u otajstvopokušaj vrata blizineodškrinuti ključem ljubavi!

Eto zašto vjerujemtridesetog lipnja devedeset i pete!

139MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA SVAKE GODINEs tobom volim razgovarati(iako zapravo uglavnom šutimoi razumijemo se).

Uvečer kad zađe suncei kad se utišaju zvuci,kad omekša pritisak i zalelulaju pravi mirisi,kažem ti i ono što ne znam reći,čujem kako ti srce otkucava simpatijom,oslanjam se na tebe u svojem krhkom postojanju,a ti me grliš svjetlom!To mi je dosta!To nam je dosta!Toplo nam je i mir nam je,dok lagana koprena pokriva vrelinu ljetapovjetarcem s mora.Duša i tijelo se ponovo sprijateljujuu jedno, od tebe stvoreno.

Preporučam ti onu koja jenetom otpuštena iz bolnice nakon dugotrajnih bolnih terapija,i molim te za nježan korak ovom zemljomoškropljenom kapima znojai zalivenom potocima nevine krvi...

Nemiran je svijet i pokušavam opetudubiti se u paradoks slobodedržeći da ni tebi nije lako!"Što je tebi ovo trebalo?" – pitam te!Ja bez tebe ne mogui sve se bojim kako nekako i tikao da ne nećeš bez mene!

Čujem glas što ne prestaje zboriti:“Potreban si mi!”I zvati: “Dođi i slijedi me!Potreban si mi!

140 MALI ANTE

Potrebno mi je tvoje srce, tvoje ruke i tvoj znoj,tvoje veselje i tvoja samoća!Ne boj se, ja sam te očistio!S tebe sam krivicu skinuoi za sebe te izabrao.Ja sam s tobom,u usta tvoja stavljam riječi svoje!U srce tvoje stavljam svoju dobrotu!

Potreban si mi baš ti,u narodu onemoćala koraka,pogrdna jezika i slabe vjere, oskudne nade i nedostatne ljubavi!Jer kako će se vratiti nada očajnima,pouzdanje srcima izgubljenih sinova,kako će se ražariti ljubav zapretena pod pepelom zloće,i odriješiti spone grijeha pokajnicima,Duh darovati onima koji ga žude.

Potreban si mi!Potrebna mi je tvoja riječ i tvoj korakda ne bih išao ovom zemljom sam!Čuješ li me?Potreban si mi, Ante!”

Eto, tu riječ osluškujemtridesetog lipnja svake godine!

141MALI ANTE

TRIDESETOG LIPNJA DEVEDESET I DEVETEu rano jutro sjedim na obali, pod Marjanom.Preda mnom Čiovo, Šolta i Brač u ljetnoj izmaglicidok cvrčci u tamnozelenim krošnjama borovapjesmom podižu sunce.

Danas, u četrdesetoj (a da to malo tko zna)rano izjutra opipavam bilo sutrašnjice,bez straha, tek s tihom nelagodomputnika kojemu je ići naprijedznajući da je put pun krivina i krivica,i k tome s tihom ugodomzadovoljstva što stroj još dobro radi i što je dobro da još ima puta!

Evo, sada, na obali mora, na tvojem su pragu otvorena vrata!Stupam u nazočnost tvojeg imena,izgovaram ga tiho(a trebao bih uzvikivati),izuvam noge i dušu ogoljujemod svih zavaravanja,prinoseći na oltar života ovo sve(a to je i tako ništa).

Kao u prvotne danei danas mi je potreban tvoj oganjda zapali, da zagrije, pa i da sagori...Kao u početku i danas mi treba Duhada stvori, da oživi i ponese uvis...Kao u ljetima proteklim i danas mi je potreban tvoj osmjehda spasi, da izbaviod srdžbe, mržnje i svake zle volje!

Tebi neka je slava, hvala i čast,kako u sve vijeke tako i danas,tridesetog lipnja devedeset i devete! Amen.

ZAGLAVAK

I na kraju, nek se znade:Želim samo srca mirna,pored vode što se bistri

na kamenu u hlad sjesti,

kroz molitvu, riječi, misli,od dragosti tu isplesti

jednu dugu nisku sjajnuda zaigra od svjetlosti!

Nošen žarom davnih sanjaprepustiti želim kosti

milovanju toplog vjetrai šuštanju sitnog granja,

pa od duha zahvalnostiput do neba isklesati

i u ruke tvoje blagepredat dušu, srce cijelo...

da me vodiš do vječnosti!

145POGOVOR

DOSTOJANSTVO DUHOVNOG DJETINJSTVA

Čovjekov život, tumači nam Očenaš, je djetinjstvo. Dozrijevanje u djetinjstvu. Djetinjstvo življeno u Božjoj obitelji koja nikoga ne isključuje. I nema za čovjeka istinskijega dostojanstva od dostojanstva djeteta Božjega. No Bog, kao što Ivan bilježi u svome Evanđelju, unatoč svojoj svemoći, duhovno djetinjstvo može podariti samo onima koji ga prime kao svoga. Samo onima koji su spremni početi otpočetka. Dopustiti i sebi i svakome po tko zna koji put početi otpočetka (evanđeoska mjera je sedamdeset sedam puta sedam).

Čovjek samo onim djetinjim u sebi može prepoznati Boga. Imati povjerenja u njega. Prepoznati njegovo povjerenje i nastojati ga biti dostojan. Bog rasipan svakim dobrom, kao što je rasipan strpljivošću i blagošću, sebedarjem i prihvaćanjem, rasipan je i zahtjevnošću. I, čini se, najzahtjevniji je upravo prema onima koji mu se odzivaju u svome duhovnom djetinjstvu. Iskusili su to Marija i Josip, Petar i Magdalena, Marija iz Betanije i Toma, pa i Mali Ante. Svatko na svoj, no istodobno i bitno srodan način. Jer Bog koji iz praha uzdiže čovjeka, svojom ga ljubavlju drži uspravna. Drži uspravna i u usponima i u padovima. Dijete zna: kada se ide, kada se hiti ocu u susret, moguće je i spotaknuti se, pasti, ali sigurnost očeve desnice, toplina očeva zagrljaja, pouzdano čeka.

Ante Mateljan ispisujući molitve sabrane u ovoj knjizi svjedoči istodobno iskustvo duhovnog djetinjstva i čežnju za njim. Iskustvo proživljenoga sinovstva i Bogosinovstva, te čežnju za puninom Očeve obitelji u kojoj će ne samo vuk i janje zajedno pasti, nego se i čovjek u svemu usuditi biti dijete, u kojoj će se ljudi usuditi biti djeca i radovati se prisnosti u istome Imenu. U kojoj će se usuditi prepoznati svoje Bogosinovstvo

146 POGOVOR

kao zrelost djetinjstva, kao zrelost svojega čovještva koje je redovito povjerenje i poslanje odabranih. A odabrani su oni koji dopuštaju Bogu da im bude Otac, da ih ne štedi, oni koji ispunjenje smisla svoga života nalaze u neposrednosti i postojanosti, bez obzira na to koliko su u tome shvaćeni i prihvaćeni.

Riječi pred nama teže vjernom bilježenju trenutaka i proplamsaja koji svjedoče o dragocijenosti susretanja s Bogom i čovjekom u svemu što ljudski dani jesu, u svemu što bi htjeli biti. Otuda toliko zaigranosti u riječima i mislima u kojima svoje prebivalište nalaze sreća i bol, ali vazda prožete nadom. Jer svaka istinska pjesma dijete je nade, svaki istinski pjesnik prorok nade. I zato je ovu knjigu najprikladnije iščitavati kao svjetiljku koja svijetli predanim bogosinovstvom i pritom joj dopustiti da dotakne i ulje naših života i duša.

Stjepan Lice

KAZALO

Proslov 7

I. MARIJA IZ NAZARETAPogled jednog anđela 9

II. JOSIP BETLEHEMACDobro je biti čovjek 35

III. ŠIMUN PETARTi sve znaš 51

IV. MARIJA IZ MAGDALEPrag Šimunove kuće 73

V. TOMA NEVJERNIDa ti nisi uskrsnuo... 89

VI. MARIJA IZ BETANIJEDodir tvoje ruke 107

VII. MALI ANTETridesetog lipnja 125

Zaglavak 143

Dostojanstvo duhovnog djetinjstva (Stjepan Lice) 145