Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

64

uU

APOZICIJA I SRONOST

Marija Znika

jednom od brojeva Jezika1 obradila sam sintaktiki poloaj apozicije i znaenjski odnos apozicije i rijei uz koju se apozicija uvrtava. Ostao je premalo zahvaen jezini (sronosni) dio i posve nezahvaen pravopisni

1 Sintaktiki i semantiki poloaj apozicije, Jezik, godite 55., broj 4., str. 129. 143., Zagreb, listopad 2008.

Inhof, Bartol, 1892. Meu svjetlom i tminom, pripovijeda Josip Kozarac, izdanje Matice hrvatske, Vienac, br.13., Zagreb

Inhof, Bartol, 1894., J. Kozarac, Tena. Pretampano iz Doma i svijeta. J. Kozarac, Tri ljubavi iz mladenakih uspomena. Pretampano iz Prosvjete, Vienac, br. 31. Zagreb; Izabrana djela, priredila Vera Erl, Vinkovci, 1994

Ivi, Stjepan, 1913., Dananji posavski govor, Rad JAZU 196., 197., ZagrebKatii, Radoslav, 1999., Na kroatistikim raskrijima, ZagrebKoleni, Ljiljana, 2003., Pogled u strukturu hrvatske gramatike, OsijekMlikota, Jadranka, 2009., O izicanju namjere, Jezik, god. 56. br. 1., Zagreb Mrazovi, Ladislav, 1877., Ob ustanovi hrvatskoga pravopisa, Vienac, br. 11. 14., Za-

greb Sekere, Stjepan, 1984., Sintaksa reenice u Kozarevim Mrtvim kapitalima, HAZU,

Radovi Centra za znanstveni rad Vinkovci, br. 5., Vinkovciicel, Miroslav, 1990., Kozareva Oprava kao model predmodernistike proze, Ogledi iz

hrvatske knjievnosti, Rijekatampar, Emil, 1950., Predgovor u Djelima hrvatskih pisaca, Josip Kozarac, Zora, Zagreb Veber, Adolfo, 1876., Slovnica hrvatska, Zagreb

Saetak

Sanda Ham, Filozofski fakultet, OsijekUDK 811.163.42-46, izvorni znanstveni rad

primljen 25. studenoga 2008., prihvaen za tisak 25. oujka 2009.

Does Kozaracs Tena Speak Slavonian?

This paper deals with the relation between the 19th century standard Croatian language and the dialect, particularly with the style-creating usage of dialect in the linguistic cha-racterization of persons.

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

65

problem apozicije: Odsjeo je u hotelu Velebit. Jezini problem stoga to je u pitanju sronost izmeu rijei Velebit i rijei hotel, a pravopisni to se kao posljedica nerije-enog pitanja sronosti otvara pitanje pisanja navodnika uz rijei kao Velebit.

Temeljno je pravilo sronosti imenice kao apozicije i rijei uz koju se ona uvrtava (bila to imenica, imenika zamjenica ili poimeniena rije) slaganje s tom rijeju barem u padeu, ako ve ne moe i u rodu i broju, to je u novim gramatikama opisano i oprimjereno.2

Sronost izmeu rijei u ulozi apozicije i rijei uz koju se apozicija uvrtava moe biti upitna kad se imenica uvrtava kao apozicija uz poimeniene rijei, kao u primjerima: fonem a, veznik ali i sl. Poimeniena rije, istina, ima obiljeja ime-nice, ali nema mogunosti morfolokog izraavanja imeninih oblika. Poimeniene rijei dobile su gramatiko znaenje imenice, pa se stoga i mogu upotrijebiti kao imenice, ali nisu dobile leksiko znaenje imenice koje bi omoguavalo tvorbu i uporabu mnoinskih oblika.3

Za razliku od takvih poimenienih rijei, koje uglavnom nemaju mogunost oblinoga izraavanja roda, broja i padea, ali imaju mogunost otvaranja mjesta apoziciji, imenica uvrtena u ulozi apozicije, jer je imenica, ima mogunost mor-femskog izraavanja roda, broja i padea uz takve rijei, pa se uloga imenice kao apozicije, uz ostalo, oituje i u pokazivanju roda, broja i padea rijei uz koju ta apozicija stoji, slino kao uz nesklonjiva imena preteno stranoga podrijetla (susjeda Ines, susjede Ines, susjedi Ines...).

Imenice kao Velebit vlastite su imenice i kao takve, jer su imenice, dakle pro-mjenjive rijei, imaju mogunost morfemskoga izraavanja roda, broja i padea. U naelu se ne upotrebljavaju u mnoini jer su to vlastita imena koja nemaju leksikoga znaenja kao ope imenice (apelativi), nego imaju onomastiko znaenje4 koje se sastoji u identifikaciji jedinke. U jezinom sustavu kao sredstvu komunikacije zadaa je vlastitih imena identifikacija jedinke. Po tome je svako ime jedinino egzistentno, unikatno, nema mnoine i ne moe se brojiti, nije brojivo (Znika, 2002.: 118.). Brojiti se mogu nositelji nekog imena, bilo da su osobe ili neosobe:

U hrvatskom nogometu bila su poznata dva Dinama: zagrebaki i vinkovaki.

2 Josip Sili, Ivo Pranjkovi, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, K, Zagreb, 2005., str. 313. 314.

3 O mnoinskom obliku imenica vezanom uz kategoriju brojivosti u hrvatskom jeziku usp. M. Znika, Kategorija brojivosti u hrvatskom jeziku i Odnos semantike i sintakse na primjeru imenica, IHJJ, Zagreb, 2002.

4 Osim to imenuje taj odreeni predmet, vlastito ime nema nekog drugog znaenja. Barbara Vo-danovi, Imenovanje, Folia onomastica Croatica, 15 (2006.), str. 217. 240., citat str. 218. Druga je stvar istraivanje etimologije pojedinih imena, a neto posve drugo apelativizacija vlastitih imena, kao sendvi, ilet, amper, volt i sl.

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

66

Zato se sklonjive rijei ponaaju kao nesklonjive? Mislim da je tu presudna injenica to su takve nesklonjive rijei preteno vlastita imena:

Doao je iz hotela Velebit.

Sintagme s apozicijom mogu se razumjeti kao svojevrsne reenice bez spone, jedna vrsta small clauses:5

Hotel je Velebit.

gdje je Velebit predikatno ime u nominativu6. Malo slobodnija parafraza moe glasiti: Hotel se zove Velebit.

Doao je iz hotela koji je Velebit. ili Doao je iz hotela koji se zove Velebit.

Jezina ekonomija ini da se dio koji je ili onaj koji se zove moe kao zalihostan izostaviti. Trag toga izostavljenog dijela zabiljeen je u preostalom dijelu reenice, u rijei Velebit, koji ostaje u nominativu, padeu u kojem je bio i kao predikatno ime. U literaturi7 se navodi da je slaganje apozicije s imenicom, manje obavezno od onoga izmeu atributa i imenice. Vie je razloga tomu: semantika je zadaa atributa specifikacija, pa je stoga vre vezan uz imenicu. Atribut se esto izrie pridjevom, a pridjev izrie jedno od obiljeja imenice, pa je u tom smislu semantiki nesamostalan (ne izrie nita to kao svojstvo ve ne bi bilo sadrano u imenici), a i sintaktiki je nesamostalan (ne moe stajati sam, nego mora biti uvrten uz imenicu ili uz sponu kao predikatno ime), ali ima tri roda pa se moe uskladiti s imenicom u rodu.8 Nasuprot tomu, apozicija je imenica koja ima svoje samostalno znaenje. To znaenje apozicije ukljuuje i znaenje ope imenice uz koju se apozicija uvr-tava.Helbig i Buscha (1981.) navode tri bitna obiljeja apozicije:9

5 O tom tipu reenica usp.: Edwin Wiliams, Against small clauses, Linguistic Inquiry 14, 2 (1983.), str. 287. 308.; Susan Rothstein, Small clauses and copular constructions, u: A Gardinaletti and M.T. Guasti (izdavai), Small Clauses, Academic Press, New York, 1995., str. 27. 48.; Alesandro Lenci, Predication Theory and Epistemic Small Clauses, Quaderni del Laboratorio di linguistica, X., Scuola Normale Superiore, Pisa, 1996., str. 121. 131.

6 Hansjakob Seiler smatra da postoji strukturalni afinitet izmeu apozicije i samostalnog predikata. Pokazatelje za to nalazi i na morfolokoj razini: pade imenice kao apozicije ne slae se s pade-om nukleusa, tj. rijei uz koju se neka imenica uvrtava kao apozicija (Relativsatz, Attibut und Apposition, Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1960., str. 36. 37.).

7 H. Seiler, isto, str. 37.8 Ima i mogunost izricanja kategorije odreenosti imenice, i to prije svega gramatikaliziranim

sredstvom pridjevnim vidom, te mogunost stupnjevanja kojim moe odraziti razliit stupanj kojega od svojstava imenice. Usp. Ivo Prajkovi, Kategorijalna svojstva imenskih rijei, Zbornik radova Zagrebake slavistike kole 2003., Zagreb, 2004., str. 25. 33.

9 Gerhard Helbig, Joachim Buscha, Deutsche Grammatik. Ein Handbuch fr den Auslnderunterricht, VEB Verlag Enzyklopdie, Leipzig 1981., str. 537. 541.

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

67

1. morfoloko izraava se imenicom, 2. semantiko referencijalno je identina s rijeju uz koju se uvrtava, 3. sintaktiko moe u reenici nadomjestiti rije uz koju je bila uvrtena.

Uz vlastito ime apozicija smjeta jedinku nazvanu nekim imenom u skup istovrsnih jedinki obuhvaenih rijeju koja je uvrtena kao apozicija: Ivan je profesor. jedinka nazvana Ivan smjeta se u skup jedinki obuhvaenih nazivom profesor. ini se da osobitost odnosa apozicije i rijei uz koju ona stoji, osobito ako je to vlastito ime, potvruju i primjeri koji, premda sloeni po pravilima sronosti izmeu atributa i imenice, djeluju nategnuto, gotovo neovjereno:

Izaao je iz hotela Velebita.Boravio je u hotelu Velebitu.Plovio je brodom Galebom.Dojava o bombi u hotelu Osijeku bila je lana.

ini se da u sljedeim primjerima stvari stoje posve drukije:Piem o piscu Matku Peiu.Piem o medvjedu Brundi.

Kad je rije o osobnim imenima, uspostavljena sronost izmeu imenice koja je uvrtena kao apozicija i vlastitoga imena preduvjet je ovjerenosti reenice:

*Piem o piscu Matko Pei.

I to, naravno, pod uvjetom da vlastito ime moe morfemski izraziti rod, broj i pade. Inae imamo primjere:

Doao je od susjede Nives.

u kojima apozicija pokazuje rod, broj i pade imenice tuega podrijetla koja ne moe morfemski izraziti rod, broj i pade (tonije: izraava ga nultim morfemom).

Pokazuje se da se vlastite imenice ponaaju razliito uz apoziciju. Vlastita imena osoba ili ivotinja, dakle imenica koje imaju obiljeje (+ ivo), zahtijevaju sronost apozicije koja se uz njih uvrtava. Za razliku od te skupine imenica, vlastita imena predmeta u najirem smislu, imena svega to nema oznaku (+ ivo) ini se da tee ostati u nominativu, a ne biti u istom padeu u kojemu je imenica koja se uz njih uvrtava kao apozicija. Sronost u nekim sluajevima ak kao da smeta. (Izaao je iz hotela Velebita.)

Ima li tu bitnu ulogu kategorija ivosti ili jo togod drugo? ini se da se apo-zicije drukije ponaaju uz vlastita imena stvari koja su njihova prvotna imena od davnina (primjeri A, vidi dalje), a drukije uz predmete koji su nakon proizvodnje ili naknadno dobili imena od kojih se neka poklapaju s izvornim imenima prvotnih predmeta (primjeri B). Na to upuuje i Pranjkovi10 (2005.: 313.) kad upozorava da

10 Josip Sili, Ivo Pranjkovi, Gramatika hrvatskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb, 2005., str. 313.

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

68

se ponekad imenica kao apozicija ne slae ni u padeu s rijeju koja joj je otvorila mjesto, posebice kad je rije o vlastitoj imenici ije primarno znaenje nije u skladu ili nije tipino za ono to se njome oznauje:

A Vidi se planina Velebit. Boravi na planini Velebitu. Siao je s brda Sinaja. Preplivao je rijeku Dravu. Vidi se rijeka Drava. Pliva po rijeci Dravi. aliB Gleda cigarete Drava. *Zadovoljan je cigaretama Dravom.

Apozicija se, bilo kao znaenjski bilo kao kontekstno zalihosna, moe u obje skupine izostaviti (zato i nema obaveznih apozicija):

Siao je sa Sinaja. Preplivao je Dravu.Pui Dravu.11

ini mi se posve drukijim uvrtavanje apozicija uz ope imenice:Posjetio je susjeda pekara.Ide po pravnu pomo k prijatelju odvjetniku.

Tu je sronost uspostavljena i nedvojbeno nije nimalo nategnuta.Kako pisati rijei koje su apoziciji otvorile mjesto? Treba li ih pisati u navodni-

cima kad nisu u istom padeu kao imenica uvrtena kao apozicija ili ih treba pisati bez navodnika? Takve imenice bivaju zatiene time to ostaju nepromjenjive i po padeu, a esto uz to dolaze i u navodnike (i time su zatiene):

1. Izaao je iz hotela Velebit.2. Izaao je iz hotela Velebit.

Treba li dopustiti pisanje vlastitoga imena na oba naina?Pravopisnim pravilima doputa se, istina, dvostruko pisanje naziva ustanova: s

navodnicima, kad apozicija i ono uz to ona stoji nije srono, ili bez navodnika:3. Pohaa kolu Jure Katelan.4. Pohaa kolu Jure Katelana.

Govornici hrvatskoga jezika razumjet e reenice 1., 2. ovako:Izaao je iz hotela koji se zove Velebit.

Taj hotel moe biti na Velebitu, ali ne mora, moe biti na bilo kojem drugom mjestu, kao to hotel Zagreb moe biti i u Osijeku.

11 Jasno je da ne pui rijeku, nego neto to se moe puiti, a zove se Drava.

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

69

A reenicu 3. ovako: Pohaa kolu koja se zove Jure Katelan/ koja nosi ime Jure Katelana.

U reenici 4. genitiv Jure Katelana ne e razumjeti kao genitiv pripadanja (kola ne pripada Juri Katelanu, kao to ni Schlosserove stube ne pripadaju Schlosseru i sl.). Kako razumjeti i pisati primjere poput ovoga:

Kupio je automobil marke Mercedes.Vozi se u svojemu novom mercedesu.

U primjeru marke Mercedes vlastito ime osobe (Mercedes) uzeto je kao zatitni znak proizvoda. Je li pisanje velikim poetnim slovom dostatan znak da je rije o proizvodu koji je nazvan po imenu osobe? Ili bi bilo bolje da stoji u navodnicima jer je nesklonjivo?

U drugom primjeru (novom mercedesu) dolo je do apelativizacije vlastitoga imena: Mercedes mercedes, zato se taj proizvod i pie malim poetnim slovom i sklanja se, pa nema potrebe da ga se stavi u navodnike. Tako se ponaaju i druga apelativizirana vlastita imena: amper, volt, sendvi , ilet, makadam... (brije se iletom (brijaom britvicom), ali brije se iletom marke Gillette). Pravopis Babi-Ham-Mo-gu12 razlikuje zatieno ime kao opi pojam tada se pie malim poetnim slovom i prilagoeno hrvatskom jeziku, i zatieno ime posebnoga proizvoda tada se pie izvorno i velikim poetnim slovom. Slino i Badurina-Markovi-Mianovi.13

Imenica koja omoguuje drugoj imenici da se uvrsti kao apozicija morala bi u flektivnom jeziku, kakav je jo uvijek hrvatski, biti u istom padeu kao i imenica koja je uvrtena kao apozicija. Kada je rije o stvarima (hotel Velebit), kojima je dano prvotno ime nekih drugih referenata (planina Velebit) te je to ime time zatieno, valjalo bi moda ta imena pisati u navodnicima:

Noio je u hotelu Velebit. Kupio je televizor marke Grunding.

a u prirunicima i opisima navoditi i takve primjere u kojima rije koja otvara mje-sto apoziciji (preteno vlastito ime stvari, npr.: robne marke, tipovi proizvoda i sl.), ne stoji u istom padeu kao rije koja se uvrtava kao apozicija. Drugim rijeima: navoditi primjere u kojima nema slaganja izmeu apozicije i rijei uz koju se ona uvrtava. Tonije: rije uz koju se uvrtava apozicija ostaje u nominativu i time pokazuje svoje podrijetlo, svoj postanak od predikatnoga imena.

Druga je mogunost da se takva nesklonjena imena stvari, proizvoda i sl. piu velikim poetnim slovom to bi bio znak ili signal da je rije o imenu stvari ili

12 Hrvatski kolski pravopis, K, Zagreb, 2008., str. 36.13 L. Badurina, I. Markovi, K. Mianovi, Hrvatski pravopis, MH, Zagreb, 2007., str. 128.

Jezik, 56., M. Znika, Apozicija i sronost

70

proizvoda, bilo ono prvotno, bilo preuzeto od drugih referenata (apelativizacijom osobnih imena ili preuzimanjem od prvotnih referenata).

Jezina ekonomija ini svoje, kao i utjecaj drugih jezika oskudne morfologije u kojih slaganje imenice u apoziciji i imenice uz koju se ona uvrtava nije mogue pa pretpostavljam da e i u budunosti u nekim funkcionalnim stilovima prevladavati oblici bez sklonidbe vlastitoga imena i bez navodnika uza nj, koji bi upuivali na status takvih rijei kao preitaka nakon skraivanja reenica i njihova svoenja na nezalihosne sastavnice i oznaivanja da je rije o drugotnim referentima istoga imena.

U pravopisu bi se kao stilski neobiljeen oblik u knjievnom jeziku moglo pro-pisati jedan oblik za stvari s nesklonjenim sekundarnim imenima u navodnicima (Pui cigarete Drava. Ima televizor marke Grunding.) , a drugi oblik za sklo-njena prvotna vlastita imena osoba i prvotna vlastita imena stvari bez navodnika (Pliva po rijeci Dravi. Pie o knjievniku Matku Peiu.).

Druga je mogunost da se nesklonjene imenice, kad su vlastita imena s oznakom ( ivo), uz koje stoje sklonjive apozicije, piu velikim poetnim slovom:

Kupio je televizor marke Grunding.Boravio je u hotelu Velebit.

Sklonjiva i sklonjena vlastita imena s oznakom (+ ivo) nisu pravopisna poteko-a:

Pie o knjievniku Matku Peiu.

Saetak

Marija Znika, ZagrebUDK 81367, izvorni znanstveni rad

primljen 3. sijenja 2009., prihvaen za tisak 25. oujka 2009.

Apposition and Grammatical Congruence

This paper provides an analysis of grammatical congruence occurring between an ap-position and a noun the apposition is associated with. The analysis highlights deviations from the rules pertaining to congruence between the apposition and the noun, i.e. deviations caused by the noun (or a proper name) remaining in nominative case, regardless of the case the apposition associated with that noun (or that proper name) is in.

The paper includes orthographic solutions related to such occurrences (namely, the writing of such appositions).