Starac Pajsije Svetogorac

PREPODOBNIARSENIJE

KAPADOKIJSKI

Sveto-Trojicka Lavra1997. godine

  

Po blagoslovuSvetejseg Patrijarha Moskovskog

i sve Rusije Aleksija II

  Knjiga je posvecena zitiju i cudesima jednog od najizrazajnijih Svetih

posljednjeg vremena - grckog podviznika, prepodobnog Arsenija Kapadokijskog (+1924.; pom. 28. oktobra /10. novembra). Autor Zitija je na Svetoj Gori cuveni starac Pajsije (+1993.), koji je napisao nekoliko knjiga o podviznicima sa kojima ga je Gospod blagoslovio da se susretne u ovom zivotu. Oca Pajsija je krstio prepodobni Arsenije; od njega je dobio ime Arsenije; zajedno sa imenom prepodobni mu je pretskazao i monaski put.

 Ovu knjigu je sa 14. grckog izdanja prevelo Izdavacko odjeljenje

Sveto-Trojicke Sergijeve Lavre sa odobrenjem Jovano-Bogoslovskog manastira u Suroti (Solun).

   

  

DJELO PATRIJARHA I SVESTENOG SINODA KONSTANTINOPOLjSKE PATRIJARSIJE O PRIDRUZENjU K LIKU

SVETIH JEROMONAHA ARSENIJA KAPADOKIJSKOG

 DIMITRIJE I MILOSCU BOZIJOM ARHIEPISKOPKONSTANTINOPOLjA - NOVOG RIMAI VASELjENSKI PATRIJARH 

PROTOKOL № 12 Sveta Hristova Crkva ustanovi sa svakim blagogovenijem postovati i

proslavljati u pjesmama i hvalama i prizivati zastupnistvo pred Sveblagim Bogom za ostavljanje grijeha i iscjeljenje bolesnih one koji su se u svom zemaljskom zivotu udostojili prepodobnog svojeg zitija, posvetivsi sebe rijecju i djelom sluzenju i ljubavi prema bliznjim, i o kojima je Bog posvjedocio znamenjima i cudesima, kako za njihovog zivota, tako i poslije koncine njihove.

Takvima po svom zivotu pripada i jeromonah Arsenije, kojega su zvali Kapadokijski, iz Farase u Kapadokiji, koji se, zamonasivsi se u ranom uzrastu u Svetom manastiru Casnog Pretece (u Cindzi-Deri) u Cesariji i dobivsi tamo blagodat svestenstva, smirenim srcem povinovao glasu Crkve i u zrtvu Bogu prinio svoj monaski i podviznicki zivot. Prozivjevsi vise od pedeset godina u Farasi, on je osvestavao, nastavljao i utvrdjivao u vjeri i otackoj blagocestivosti u briznim mukama prebivajuce pravoslavne ljude tog dalekog kraja i pratio ih, vec kao osamdesetogodisnji starac, u ishodu sa svoje rodjenje zemlje. Ka Gospodu je otisao 10. novembra[1] 1924. godine na ostrvu Krfu. Ti su fakti bili izlozeni i potvrdjeni u izvjestaju koji je Stalnom Svestenom Sinodu Svetejse Eladske Crkve predstavio Preosvestenejsi mitropolit Kasandrije Sinesije. Ubijedjenu vjeru u svetost prepodobnog muza imali su ne samo hriscani iz oblasti Farase, nego i sva pastva Bogomcuvane eparhije mitropolita Sinesija, i izvan njenih granica. Uzimajuci u obzir sveopste zelje i molbe o pridruzenju njegovom liku Svetih, Nasa Mjernost, zajedno sa Preosvestenejsim i precasnim mitropolitima, nasom u Svetom Duhu vazljubljenom bracom i sasluziteljima, buduci u potpunosti uvjereni, na osnovu materijala koje nam je dostavila Eladska Crkva, i na osnovu izvjestaja Komisije za kanonizaciju, u svet zivot i svetu koncinu prepodobnog jeromonaha Arsenija Kapadokijskog, a takodje i Sinod, sabravsi se zajednicki na zasjedanje, slijedeci zajednickom obicaju Crkve, odlucio je uzvratiti mu pocast pridruzenju liku Svetih.

Eto zasto mi u saglasju pretpisujemo, i ustanovljujemo, i nastavljamo u Svetom Duhu da se od danas i vo vjeki vjekov prepodobni Arsenije Kapadokijski pridruzuje prepodobnim i Svetim Crkve, i da bude postovan od vjernika i proslavljan pjesmama 10. novembra - na dan njegovog upokojenja u Gospodu.

Svjedocanstvo i potvrda toga je nase sadasnje Patrijarsijsko i Sinodalno Djelo, sastavljno i potpisano svesteno Ustanovljenje nase Svete Velicanstvene Crkve Hristove. Identican dokument se upucuje Preosvestenejsem mitropolitu Kasandrijskom Sinesiju na cuvanje u arhivima njegove Svete Eparhije.

 11. februara ljeta nasega Spasitelja 1986. Devetim Opredjeljenjem+ Patrijarh Konstantinopoljski Dimitrijeutvrdjuje

 + Maksim Sardski+ Jeronim Rodopoljski+ Maksim Stavrupoljski+ Hrizostom Mirski+ Gavril Kolonijski+ Evangel Pergski+ Kalinik Listrski+ Konstantin Derkski+ Atanasije Elenupoljski+ Joakim Melintinski+ Vartolomej Filadelfijski   

  

TROPAR, glas 3

 Zitije bogougodnoje dobre skoncav, sasud cesten Utjesitelja javilsja

jesi, bogonosne Arsenije, cudes blagodat prijim, vsem podajesi skoroje vspomozenije, otce prepodobne, Hristu Bogu molisja darovati nam veliju milost.

  

KONDAK, glas 4

 Kapadokiji novosazdenij cvjet i dobrodeteljej mnogocestnij sasud,

svjatago Arsenija vospojim, sej bo jako Angel vo ploti ziteljstvovav, sozitelj bist vsem svjatim, s njimize predstojit vsegda Hristu darovati nam sogresenij prostenije.

  

VELICANIJE

 Radujsja, prepodobnih obstnice ziteljstvom i podvigom osvjastenij,

radujsja, monasestvujuscih i jerejev pohvalo, Kapadokiji slavo, otce Arsenije.

 

 

    

UVOD

 Veliki sam duznik ocu Arseniju, kako za ime koje mi je sa svetim

molitvama dato u krsnoj kupelji, tako i za njegove knjige, koje je sacuvao stari Prodromos Korcinoglu (Hadzicinis), koje su me duhovno hranile u djetinjstvu.

A najvaznija knjiga za mene je ipak bio sam Prodromos. On je uistinu bio ziva knjiga o ocu Arseniju, jer je sacuvao u svom jasnom pamcenju sav njegov sveti zivot. Ovaj starac, pojac i stalni pratilac oca Arsenija, imao je veliku srecu da o njemu zna veoma mnogo. Osim onoga cemu je sam bio svjedok, on je jos mnogo toga slusao od oca Arsenija, koji mu je pricao o razlicitim dogadjajima iz svog zivota.

Kada bih ja "komsijski" svracao kod Prodromosa, on bi mi svaki put ispricao nesto o ocu Arseniju, a i ja sam ga sa djetinjom radoznaloscu uvijek zapitkivao. Tada sam bio mali, te su se zato i rijeci njegove neizgladivo zapecatile u mom prijemcivom, ali jos ne ocvrslom srcu. Kada sam se, kasnije, 1958. godine, po volji Bozijoj ponovo obreo u Konjici, u Stomionskom manastiru, sada vec kao monah, moj je interes za oca Arsenija porastao. I opet sam ja svracao kod starca Prodormosa, da bih saznao jos. Mada je vec imao devedest godina, ovaj blagocestivi starac je bio neumoran i uvijek rado pricao o svemu sto je znao.

Naravno, ja sam mogao da saznam i vise i podrobnije, ali tada meni nije ni na kraj pameti bilo da sakupljam materijal za Zitije. Nisam znao da ce otac Arsenije i poslije svojeg upokojenja javljati znamenja (cudesa i javljanja) koja cine Sveti! Tada, 1958. godine, otac Arsenije se pokojio na Krfu[2] i na grobu njegovom je lezala ploca na kojoj je bilo napisano njegovo ime.

Mnogi nasi suseljani su pretpostavljali da je njegovo tijelo potpuno netljeno[3], kao sto je to bio slucaj sa mnogim Svetim, ali iz uvazenja i blagocestivosti nisu smjeli da pristupe otvaranju njegovog groba. I, osim toga, bilo je nemoguce da se svi okupimo, pa da zajednicki porazgovaramo o otkrivanju njegovih mostiju, jer su stanovnici naselja Farase bili raseljeni (kao sto je i prorokovao otac Arsenije) po cijeloj Grckoj. On je cesto govorio, jos mnogo prije razmjene stanovnistva[4]: "Kada se prebacimo u Grcku, nasi zemljaci ce biti razbacani s kraja na kraj Grcke. Bice to teska zbrka." On je i za sebe govorio: "Pozivjecu u Grckoj samo cetrdeset dana i umrijecu na ostrvu." Tako se i desilo. Stanovnike naseg sela je sudbina tako rasprsila, da nekada ni rodbina nije znala nista ni o svojima, ni o drugima - cak ni jesu li zivi ili ne.

Imajuci to u vidu, ja sam odlucio da odem na Krf, da obretem njegove mosti. Ne znam sta je u meni pobijedilo: blagogovenije ili drskost.

U vrijeme puta mucile su me pomisli. Sta da radim ako nadjem svo tijelo netljeno? Tesko je bilo zamisliti da bi Krfljani dozvolili da ga ponesem. Da cu svete mosti naci - ja sam bio siguran, jer su 1945. godine moja braca nasla grob oca Arsenija i odatle mi poslala omanju grudvu zemlje. Kad smo njom posuli tijelo umrlog zemljaka koje je bilo nadjeno netljeno, ono je poslije toga brzo satrulilo.[5] (To je ucinjeno po savjetu Prodromosa, koji je ukazao na razlog neraspadanja).

I tako, ja sam dosao na ostrvo Krf oktobra 1958. godine. Svo vrijeme je padala kisa. Svestenik koji je sluzio na groblju mi je cak savjetovao da dodjem u drugo doba godine, ili da cekam da kise prestanu. Ja sam mu rekao: "Doci cu na groblje sutra ujutro, i otac Arsenije ce pomoci".

Sljedeceg jutra lilo je kao iz kabla. Ali, samo sto sam dosao do groblja, pljusak je prestao i granulo je sunce, tako da smo grob otvorili po lijepom vremenu. Svestenik je poceo "Trisveto". Kada sam odlazio sa mostima, opet je poceo pljusak. Svestenik mi je rekao: "Otac Arsenije je satvorio svoje cudo".

Vratio sam se u hotel i polozio mosti na jastuk. Otvorivsi poklopac civota u kojem su se nalazile, spustio sam se na koljena i poceo molitvu. A kada je nastalo vece, upalio sam svjetlo, da bih vidio mosti i nocu, i nastavio da se molim. Bilo je negdje oko devet ili deset sati (po gradjanskom vremenu)[6], kada sam, za vrijeme molitve, cuo strasni glas: "Kakve su to mosti?" Osjetio sam kako se neka sila okomila na mene, iako nisam vidio svo njeno tijelo. Dvije ruke, crne i snazne, cvrsto su me stiskale i pocele da dave. U tom trenutku, shvativsi da sam u opasnosti, ja sam iz sveg glasa zavikao (ne znam odakle mi je to doslo): "Sveti Arsenije, pomozi mi!" Istog trena sam osjetio kako je druga mocna sila uhvatila te uzasne ruke, odgurnula ih i oslobodila me. Srce je pocelo radosno da tuce, i molitvu sam nastavio u dubokom blagogoveniju prema ocu Arseniju. Sljedeceg jutra sa mostima sam se zaputio u Konjicu. U to vrijeme sam o ovome ispricao samo dvojici duhovnih ljudi, jer sam se plasio da, ako se sazna, mnogi, narocito zene, zbog nerazumne poboznosti mogu da ucine i nesto nemudro.

To, da je otac Arsenije svet - za mene je bilo nesumnjivo. Da li ce on nastaviti da tvori cuda i poslije svog prestavljanja ili ne - nije se ticalo mene, jer to nije bilo moje djelo, nego Bozije. Bog nema potrebe za nasom pomoci u Svojim cudesnim djelima, jer On je Bog. Cak i u Jevandjelju mi vidimo kako Preblagoslovena Bogorodica nije ni pokusavala da pripremi ljude, nego je ispoljila strpljenje, i cekala da Sam Hristos pokaze Sebe pred njima Svojim rijecima i cudesima. To sto se otac Arsenije javio sa jednim ili dva znamenja prilikom priobretanja njegovih mosti, moglo je da ima znacenje samo za mene: da me utvrdi duhovno i izbavi od velike neradinosti.

Moje je pak bilo da pisem o onome sto sam znao o ocu Arseniju. Pored svega sto sam slusao od starca Prodromosa i, naravno, od mojih roditelja, trebalo je sakupiti u jedno sva svjedocenja stanovnika Farase koji su se bili nastanili blizu Konjice i po drugim mjestima Grcke. Kasnije bi to, uz sve zelje i napore, bilo nemoguce, zato sto su starci umirali jedan

za drugim, odlazeci u vjecnu postojbinu. Jer, 1958. godine, kada sam prenio mosti oca Arsenija u Konjicu, od stanovnika Farase medju zivima su bili samo dva starca Prodromosa[7] (Korcinoglu i Eznepidis) i cetiri voma blagocestive starice, koje su se spodobile da dobiju blagoslov od njegovih mostiju, kao sto su ga nekada dobijale od njegove zive ruke.

1970. godine sam prenio mosti oca Arsenija iz Konjice u novoizgradjeni zenski manastir Svetog Jovana Bogoslova, koji se nalazio u selu Suroti pored Soluna. Posto na groblju jos nije bila izgradjena crkva, i mosti se nisu mogle poloziti tamo, privremeno su ih postavili pod prijestolom saborne crkve. Kljuceve od civota je cuvala starica Filoteja, u zapecacenoj koverti, da ih niko ne bi uzimao. Ona ih je mogla dati samo meni, kada joj sam zatrazim.

Mosti su se pokojile u civotu a da o tome niko nije znao. Igumanija i monahinja sa poslusanjem eklisijarha su mislile da tamo leze svestenicke odezde.

Ipak, 1970. godine desilo se nekoliko cudesnih slucajeva. Otac Arsenije se prvo javio jednoj sestri, a zatim jos jednoj; njihov duhovni otac, saznavsi za to, prvo ih je umirio, da bi ih zastitio od gresnih misli, a poslije se obratio meni. Nista ne objasnjavajuci, ja sam mu rekao da se moramo poloziti na Boga.

Prenosim doslovce sta se desilo, onako kako su mi pisale te sestre, a kasnije, kada smo se vidjeli, i ispricale. Otac Arsenije se prvo javio poslusnici Vasiliki Stalimeni, kako mi je sama ispricala: "Bio je treci dan Bozica, nedjelja 27. decembra[8] 1970. godine. Za vrijeme Bozanstvene Liturgije ja sam se sva bila predala molitvi, kad sam, odjednom, dok su pjevali Heruvimsku pjesmu, uvidjela, pored svestenika koji se molio pred prijestolom, drugog svestenika, u bijeloj odezdi, kako se moli i cini zemne poklone nadesno od prijestola. Nije mi bilo jasno sta se desava i kad je to kod nas dosao drugi svestenik. Ponovo sam pogledala i opet ga vidjela u istom tom polozaju, kako svo vrijeme cini zemne poklone. Nisam vise bila u stanju da gledam u to bozanstveno vidjenje i sjela sam u svoju stasidiju[9], da ne bih pala". (A bas se nadesno od prijestola nalazio civot sa mostima oca Arsenija.)

Sa istom tom sestrom se jos nesto desilo. Evo sta mi je sama ispricala: "Drugi put, 17. maja 1971. godine, bila sam na bdjenju sa jos dvije sestre. I kada smo pocele da pjevamo akatist Presvetoj Bogorodici, u vrijeme pjevanja dva posljednja stiha, zaculo se kako pjeva i muski glas, i to iz oltara. Prestala sam da pjevam, da bih bolje cula, a sestre su pomislile da sam pobrkala tekst i pokazale mi na mjesto odakle treba da nastavim. Nista im nisam rekla, samo sam klimnula glavom kao da razumijem, ali tu je dosao i kraj pjesme".

Druga sestra, koju sam spominjao, monahinja sa poslusanjem eklisijarha, Marija Panteloglu, sama mi je pricala sta se njoj desilo, ali ne na javi, kao kod Vasilike, nego u snu. Ona je vidjela kako se gusti stubovi dima povijaju iz manastira, iako se nije vidio plamen od pozara. Kada su se svi uzbunili, ona je cula glas koji je rekao: "Ne bojte se. Cim je otac Arsenije tamo, on nece dozvoliti da manastir izgori". (I zaista: tih dana covjekoubica je u zlobi bio sakupio gomilu suvog siblja i postavio ga oko manastira, da bi ga zapalio.)

Poslije toga joj je (u snu) bilo receno sljedece: "A sto se vi malo bolje ne brinete o mostima starca Arsenija?" Marija je, iako tada nista nije znala, odgovorila: "Brinemo, kako ne brinemo? Drzimo ih u oltaru i kandilo stalno gori". (I zaista, civot u kojem su se cuvale mosti bio je sasvim prost.)

Jedne veceri se otac Arsenije javio istoj toj Mariji, koja je tada vec znala za mosti. Oko nje vec nije bilo nikoga, i kada je bila posla da zapali kandila, vidjela je na vratima svestenika, koji je odmah poslije toga iscezao. A jednom je, pateci od jakih bolova u bubrezima, prizivala u pomoc oca Arsenija, i iscijelila se.

Doznavsi za sve to, poceo sam da razmisljam kako da sto prije sakupim sto vise svjedocanstava o ocu Arseniju i napisem njegovo Zitije.

Jos 1964. godine porucio sam svom bratu Luki, koji je zivio u Konjici, da sakupi sve detalje iz zivota oca Arsenija, bilo kroz licne besjede sa zemljacima rasijanim po blizim i daljim mjestima, bilo preko pisama, i da svi materijali budu zapisani.

Najvise je svjedocanstava Luki poslao otac Teodor Teodoridis (sin Tkosotisa), koji ih je sakupio od suseljana u Moshatonu (okolina Atine); on je bio sasvim mali kada je zivio u Farasi.

Ipak, taj blagorodni covjek nije spomenuo mnoga cudesa koja je satvorio otac Arsenije dok je zivio u njihovom selu, i samo je opstim rijecima napisao da je on citao molitve nad bolesnim, i da su ti ozdravljali. Osim toga, po mnogim tackama njegov opis nije odgovarao stvarnosti. On je cak naveo i bogohulne optuzbe dva bivsa stanovnika Farase.

Kada je Luka citao nasem prestarjelom ocu to sto je Teodor napisao, starac je vrtio glavom dok je slusao kako se u pismu govori o nekim cudnim i sumnjivim stvarima. On je, naravno, bio ogorcen, zato sto je oca Arsenija znao vrlo dobro. Kao starjesina sela Farase u toku dvadeset cetiri godine on je sa njim bio u jako bliskim odnosima, jer je savez "svestenik i starjesina" bio uobicajen u nasim naseljima, narocito tih godina, u teskim uslovima zivota medju turcima. Luka, vidjevsi nezadovoljstvo starca, nasao je za mudro da mi posalje samo izabrane dijelove iz tog materijala.

1962. godine ja sam se licno sreo sa ocem Teodorom u Egaleu, a takodje i sa drugim zemljacima u Moshatonu. Primjetio sam da je vecina clanova Udruzenja iseljenika iz Farase potpuno ravnodusna prema ocu Arseniju. Tada nisam mogao da nadjem objasnjenje za to. Pitao sam predsjednika Udruzenja iseljenika da mi pomogne da sakupim svjedocanstva o ocu Arseniju. "Oce Pajsije, nema uopste potrebe govoriti o ocu Arseniju. Bilo bi bolje gurati Pajsija II, naseg zemljaka, a uz to i mitropolita Kesarijskog, i tada ce se polozaj nasih zemljaka, iseljenika iz Farase, poboljsati". Cuvsi to, uzasnuo sam se tim strasnim, duboko profanisanim nacinom razmisljanja ovih ljudi!

1971. godine otisao sam u Konjicu i od Luke dobio sve pismene materijale oca Teodora. Sa njima sam otisao u Atinu i opet se sreo sa ocem Teodorom u Egaleu. Zahvalio sam mu se za sakupljena svjedocanstva, ali sam pri tome izrazio nedoumicu povodom precutkivanja cudotvorstva oca Arsenija. On je izbjegao odgovor i umjesto toga mi je

dao biografiju mitropolita Pajsija II. Tek tada sam shvatio da Udruzenje iseljenika iz Farase u Moshatonu interesuje nesto sto je sasvim razlicito od onoga sto je interesovalo mene. Prigovorio sam to ocu Teodoru, i u njemu je progovorila savjest. Obecao mi je da ce ovaj put sakupiti svjedocenja o cudesima koje je otac Arsenije tvorio u nasoj domovini, i da ce mi ih poslati. Do dan-danas on nista nije poslao. Ocigledno, on je nailazio na necije prepreke. Ali on mi je ispricao o cudu kojem je sam bio svjedok. Desilo se ono sa zenom opsjednutom demonom, koja je bila gost u njihovoj kuci prije i poslije toga kako ju je iscijelio Hadziefendija[10].

Pa cak mi je i predsjednik Udruzenja, Avram Psaropulos, kad sam i njega prekorio, ispricao o cudu oca Arsenija koje je vidio svojim ocima... Radilo se o slijepoj hriscanki, za koju se Hadziefendija molio poslije zavrsetka Bozanstvene Liturgije, kada su se vjernici vec bili razisli i kada su u hramu ostali jos samo pojac Prodromos, clanovi parohijskog savjeta i oltarni sluzitelji. Kad je on nad njom citao Sveto Jevandjelje pred Carskim dverima, u jednom magnovenju je bljesnula raznobnojna svjetlost nalik na dugu i obasjala oca Arsenija i slijepu zenu koja je klecala na koljenima. U istom tom trenutku ona je progledala.

Shvatio sam da clanovi Udruzenja cute o ocu Arseniju zato sto hoce da uzvise mitropolita Pajsija II, koji je bio aktivan u drustvenom zivotu i sve dostigao zahvaljujuci svom intelektu. Otac, pak, Arsenije, zajedno sa Bozanstvenom energijom, bio je darovan i Bozijom blagodacu; on nastavlja svoja djela, a ljudi ne mogu da zasmetaju glasu Bozijem.

Moshaton sam ostavio sa tugom, uporedjujuci ljude iz Udruzenja iseljenika iz Farase sa drugim bivsim Farasanima koje sam sretao u Solunu 1947. godine. Oni su se tu bili preselili iz okoline Drame poslije dogadjaja sa Bugarima[11].

Stanovnici Drame su u svojoj velikoj prostoti sacuvali anadolsko[12] blagouhanije blagocestivosti. Neki od njih: Jovan Kirkalas, Meletije Kelekidis i drugi, poslali su mi 1971. godine veoma vrijedne podatke iz zivota oca Arsenija, koje je sakupio Lazar Kelekidis. Te godine, kada sam ponovo posao da prikupljam dodatne cinjenice, gotovo svi starci su, nazalost, vec bili pocinuli; oni koji su nasu domovinu napustili mladi, vec su i sami dobro bili ostarali. Oni su mi i ispricali o nekom rodjaku oca Arsenija - Prodromosu Arcidisu, ili Anicalihosu, koji je zivio u Drami. Otisao sam u Dramu, ali nisam mogao da nadjem cak ni njegovu djecu (samo su ona bila jos ziva), jer su se i ona otselila, neznano kuda.

U Horisti, blizu Drame, prvi put sam se sreo sa dva veoma pobozna starca: Vasilijem Karopulosom i Mojsijem Koglanidisom (sinom Panglosa, ili Hutisa), koji je takodje bio rod ocu Arseniju, a uz to je bio jedan od onih koji su ga pratili u vrijeme preseljenja iz Turske u Grcku. Bilo je to 1971. godine. Od tih staraca saznao sam i za druga dva pratioca oca Arsenija. Jedan od njih - Sarantije Copuridis - vec je bio umro; drugi - Solomon Koskeridis - zivio je u Paleohori, selu u oblasti Pangeo, i 1971. godine sam poceo sa njim da se dopisujem. 1972. godine, ponovo posjetivsi sela oko Drame, od njega sam saznao za Anestisa Karausoglu, koji je zivio u Petrusu. Ovaj je sacuvao jasno pamcenje i mnogo toga mi ispricao. 1971. godine, u Plati, blizu Soluna, sreo sam se sa dvojicom Farasana sa dobrim

pamcenjem: Konstantinom Kulasom i Simeonom Karausoglu, ljudima poboznim i bogobojazljivim, koji su mi takodje mnogo toga ispricali.

Iz Plate sam otisao za Konjicu, sa namjerom da se upoznam sa knjigama oca Arsenija koje je cuvao otac Dimitrije, sin Prodromosa. Pricao sam i sa bivsim ucenicima oca Arsenija, kao i sa njegovim mnogo poboznim ctecom Kiriakosom Seferidisom.

Na nesrecu, biljeznica oca Arsenija, u kojoj su se nalazila njegova pretskazanja, bila je izgubljena, a bas sam nju ja najvise trazio, jer se u njoj govorilo o mnogim dogadjajima. Pored pretskazanja o nasem preseljenju, u njoj se govorilo, u opstoj formi, o ratovima i katastrofama. Sjecam se, naprimjer, da nam je starac Prodromos 1937. godine citao dijelove iz nje, izmedju ostalog tu je pisalo: "1941. godine agnjeci za pashu bice crni". Svi koji su slusali mislili su da ce te godine ovce ojagnjiti crnu jagnjad. Kada se 1940. - 1941. godine rasplamsao rat i kada smo mi prezivjeli crnu Pashu, njegovo prorocanstvo je postalo jasno. Neko je uzeo svesku da procita, i po svojoj prostodusnosti je razdvojio i razdjelio listove bolesnim Farasanima, koji su blagogovejno molili da imaju barem parce papira od Hadziefendije, da bi kroz to imali njegov blagoslov.

Ja sam, sa svoje strane, bio ogorcen gubitkom arhiva mojeg oca, jer bih tamo neizostavno nasao mnogo svjedocanstava. Ali sve to nije zaustavilo moje napore. Vec sam bio sakupio dovoljno materijala; rukovodio sam se mislju da - sto vise bude svjedocanstava - to ce vise biti svjetlosti, a ta je svjetlost istina. Ljudi su mi pruzili ogromnu pomoc u prosijavanju informacija, tako da je na kraju samo cista psenica ostala u vreci svjedocanstava koja je trebala da se stavi u civot sa mostima oca Arsenija. Prosijavanje je udaljilo "mekinje" - ono sto su o ocu Arsniju pricali ljudi koji su bili nesposobni da pojme svetog oca, ili su bili u zabludi sto se tice njegove licnosti, i tim samim grijesili, mozda, i nezlonamjerno.

Svjedocanstva koja sam sakupio slusao sam uglavnom od prostih blagocestivih ljudi. Moj cilj nije, naravno, ni bio da napisem naucni rad, nago samo da sakupim svjedocenja o duhovnim bogatstvima oca Arsenija, kao hranu za ljudsku dusu. Da li je padala kisa ili je bio snijeg na dan kada se on rodio, da li je turski zandar bio iz Jah-Ale ili Nigdije - mene savrseno nije interesovalo.

Zaustavivsi se na ovome, ja sam prvobitno, 1971. godine, napisao Zitije oca Arsenija, zasnovano na manjem broju svjedocenja, i predao ga u manastir Stavronikita, igumanu ocu Vasiliju i ocu Grigoriju, da procitaju i unesu popravke. Ali oni su rekli da ostavim sve kako jeste, i samo da dopisem kratko pojasnjenje - kako sam se ja upoznao sa ocem Arsenijem. Oni su samo ispravili moje bezbrojne pravopisne greske, koje bi zbunile citaoce.

Sada, kada sam to djelo dopunio novim svjedocenjima o zivotu i cudesima oca Arsenija, pisem prvi dio knjige.

S obzirom da ponasanje oca Arsenija nisu mogli da shvate ljudi koji nisu imali duhovnu dubinu, objasnicu neke njegove svete osobenosti.

Slusao sam kako je jedan od mladjih stanovnika Farase govorio: "Hadziefendija (otac Arsenije) je satvorio mnogo cudesa u Varasiju, ili

Farasi, koja sam svojim ocima ja vidio. Svi su govorili da njegove molitve mogu da razdrobe kamen, i priznavali ga za sveca, i hriscani i turci, jer je on citao molitve nad njima i iscjeljivao bolesne. Duse mi moje, on je, vjerovatno, bio nakakav vrac, jer im je on davao nekakve amajlije."

Otac Arsenije, kao sto pisem u njegovom Zitiju, pored drugih darova kojima ga je udostojio Bog, ovladavao je i darom iscjeljenja neplodnosti zena. Ako je za sve druge bolesti on nad zenama citao molitve u hramu i ove se iscjeljivale, pri neplodnosti je on obicno zenama slao napisanu i u obliku filakte[13] presavijenu molitvu; one bi je nosile sa blagogovenijem, i misli bi im obretale pokoj. On je postupao tako da ne bi izazvao podozrenje i zlurada tumacenja kod ljudi nesposobnih da misle cisto. Takvu filaktu on bi slao po rodbini ili po poznanicima porodice. Neke neplodne zene su slale svoje maramice da ih otac Arsenije blagoslovi, nosile ih sa blagogovenijem i poslije godinu dana radjale.

Ponekad su Hadziefendiji zene slale da blagoslovi parce kanapa koji bi poslije nosile kao pojas, za iscjeljenje od neplodnosti ili za laksi porodjaj. Otac Arsenije je takodje slao i vostane fitilje koje su stavljali u kandila.

Sve o cemu sam sad pisao nepromisljen covjek ce strpati u vracanje, i nece shvatiti svetog oca.

Jedna ne tako stara Farasanka mi je u Moshatonu pricala: "To je istina, Hadziefendija (otac Arsenije) je satvorio mnogo cudesa u Farasi, i ja sam vidjela, kad sam bila mala, a i roditelji su mi pricali. Ali mi nemojte pricati da je on bio svet: pa on u bolnici na Krfu nije dao da se na njemu ubije vas".

To se zaista desilo, ali kada citalac dodje do mjesta u biografiji gdje se o tome govori, vidjece koliko je nepravedna bila ta primjedba prema ocu Arseniju.

Slusao sam kako mladji iseljenici iz Farase govore: "Hadziefendija je bio svet, i da bude njegov blagoslov na nama. U nasem selu nije bilo doktora - on je citao molitve nad bolesnicima, i njima je bivalo lakse. Mi smo to gledali, kad smo bili mali, i pamtimo. Ipak, taj blazeni covjek je bio cudak: on, kada je krstio djecu, nije slusao kuma, nego je sam davao imena, kakva je on htio. Davao je ili monaska, ili jevrejska imena, i nije dozvoljavao krsnom ocu da djetetu da ime velikog sveca na ciji se dan dijete rodilo".

To je zaista tako, ali se iz te price ne vide veoma vazni razlozi za takvo njegovo ponasanje. Otac Arsenije namjerno nije davao djeci imena svetaca, zato sto je htio da skrati praznovanja imendana, jer su se ova u Farasi pretvarala u terevenke. On je vise volio da daje imena koja nemaju dane praznika: Avram, Isak, Josif, Averkije, Jordan i njima slicna, i time je ucinio kraj okupljanjima koja su dovodila do pijanstva i ozbiljnih remecenja mira, posto su svi sa sobom nosili oruzje. I stanovnici Farase su poslije Bozanstvene Liturgije na praznicne dane isli svojim kucama: nije bilo potrebe da idu kod susjeda da proslave imendan. Poslije malo odmora, stariji bi se iskupljali u kuci oca Arsenija odmah pored njegove kelije. On bi im pricao o zitiju Svetog na taj dan, jevandjeoske ili price iz Starog Zavjeta o Avramu, Isaku, Jakovu i Josifu, i pri tome ih je izlagao u zivoj formi, da bi bolje zapamtili. Kad bi vidio da za vrijeme duge price

starci pocnu da se vrpolje - vuklo ih je da zapale - on bi ustajao i donosio im duvan, da bi se osjecali komotno. I ovi su rado sjedili i pazljivo slusali, a kasnije bi, umjesto svakojakih meteza, prepricavali to sto su slusali svojim ukucanima ili susjedima, kad bi se sastajali uvece. Dobri otac Arsenije se brinuo da hriscani imaju korist od praznika, i da ne grijese pijanstvom ili necim jos gorim.

Stanovnici Farase su Bozijom miloscu imali sva blaga: zimi su sjedili kuci i u miru obiljezavali svoje praznike. Ipak, i stari i mladi su bili naoruzani i spremni da na jedan zvizduk (to im je bio signal) skoce na noge i stite svoja naselja od cetelera[14]. Policije nije bilo, zato sto Turci nisu htjeli da bilo ko ometa cetelere u njihovim zlodjelima. Ovi su bili orudje turske drzave, koja je htjela da likvidira sest hriscanskih naselja Farase, to malo grcko ostrvo u turskom okruzenju.

Otac Arsenije, mudri covjek, nasao je izuzetno dobar nacin da i sa tim zlom izadje na kraj. U Farasi su se u to vrijeme vec bila prekinula slavlja koja su se pretvarala u pijanke, a ponekad i u krvave tuce, tako da se u stanovnike postepeno uselio mir, ljubav i saglasje. Otac Arsenije je nastojao da burni temperament mladica usmjeri na borbu protiv Turaka. Cesto im je govorio: "Svoju vatrenost vi prosipajte na cetelere, ne dajte im da uniste nasa sela".

I to je zaista uticalo na mladez. "Trebalo je samo da se pojave ceteleri, - cesto je govorio moj otac, - i svi momci bi u odusevljenju skakali u boj, kao da idu na igranku; u takvim prilikama ja ih nisam mogao zadrzati". Zamislite samo, koliko bi zla ceteleri mogli nanijeti nasim ljudima, da su ih u Farasi muskarci docekivali pijani, teturajuci sa jednog slavlja na drugo; da su se svadjali izmedju sebe i hvatali za nozeve prilikom prve ostre rijeci. To bi im omogucilo da oslabe, pokore i posrame Farasu. Jer, Turci nikada ne bi ni pobijedili Grke, da ovi nisu "jeli" jedni druge. Znaci, otac Arsenije je pravilno postupao kada ih je odvlacio od mnogoljudnih slavlja, pa cak i ako nije uvazavao volju krsnog oca. Tu mudrost oca Arsenija, nazalost, mnogi su dozivljavali kao osobenjastvo.

Isto tako je postupao i sa zenskim imenima, nastojeci da ona imaju duhovnu dubinu: Jerusalima, Getsimanija, Atina[15] i t.d. Otac Arsenije je i ovdje imao svoj cilj: Grci koji su zivjeli u dubini Kapadokije nisu smjeli zaboravljati prijestonicu svoje grcke matice.

Osobenosti takve vrste, i mnoge druge prividne "cudnovatosti" oca Arsenija dozvoljavale su mu da sakrije podviznicke vrline, jer je on namjerno forsirao te svoje "neprijatne" osobine, da bi ih uravnotezio sa vrlinama, kako kod ljudi ne bi izazivao odusevljenje.

Posteno da vam priznam, mene su te "osobenjacke" crtice iz njegovog zivota dirnule vise nego mnoga sveta cudesa koja je on satvorio silom Bozijom. Pretvarajuci se da je razdrazljiv ili nezasit, on je cistotu svoje duse cuvao od ljudskih ociju i pustih pohvala. On je vise volio da se o njemu prica kao o cudaku, osobenjaku, neuzdrzanom covjeku, pa cak i kao o ludjaku, nego kao o svetom.

Ali je savrseno jasno da je otac Arsenije bio jedan od istinitih podviznika (srodan ranijim Svetim ocima-Kapadokijcima) koji su bili obdareni velikim duhovnim vrlinama. Arsenije Kapadokijski je raznoraznim nacinima uspjevao da sakrije svoje vrline, pa je sigurno bilo

ljudi koji se nisu "dobro zagledali", koji su ga dozivljavali pogresno, zbog vanjskih, vidljivih osobenosti i neobicnosti njegovog ponasanja.

Otac Arsenije je sakrivao sebe i na druge nacine, ali moje duhovne ruke su skovane mnogim grijesima, i nisam kadar da ih jos uvijek sve raspoznam; pomolite se za mene.[16] Neka mi oprosti za to milosrdni otac Arsenije, kao i za to sto sam umrljao ime koje mi je on dao. To je istina, kao sto je istina da ja ni u cemu njega nisam podrazavao. I mada sam se ja prema njemu odnosio nedostojno, trpeljivi otac Arsenije, kao istinski podrazavatelj Hrista, mene je nagradio svojom ljubavlju. Cini se da je on sakupljao svoju ljubav dugo godina, da bi je odjednom odao, svu, i time potresao i probudio mene, bezbriznog i bezosjecajnog.

Bio je dan dva Sveta Teodora - 21. februar 1971. godine, Zadusnice. Ja sam bas u to vrijeme zavrsio pisanje njegovog Zitija, prema materijalima kojima sam do tada raspolagao, i iscitavao, da popravim greske u izvornom prenosenju faraskog narjecja koje sam slusao od staraca.

Ostalo je jos dva sata do zalaska sunca, citao sam, i u to vrijeme me je posjetio otac Arsenije. Kao sto ucitelj miluje ucenika po glavi kad dobro uradi zadatak, tako je i on postupao sa mnom. Ostavio me je sa srcem ispunjenim neopisive sladosti bozanstvenog likovanja, tako da nisam bio u stanju to da izdrzim. Iskocio sam iz kelije i poceo da trcim unaokolo kao lud, svo vrijeme ga dozivajuci, jer sam mislio da cu ga naci (na srecu, posjetilaca nije bilo u blizini: sigurno bi se mnogo zacudili, a ja ih ne bih mogao uspokojiti i objasniti razlog svog ushicenja). S vremena na vrijeme vikao sam: "Oce moj, oce moj!" Pa sam onda, tise, priguseno klicao: "Boze moj, Boze moj, ukrijepi moje srce, da mogu da vidim sta ce se desiti ove noci!" Jer, da nije bilo Bozije pomoci, moje krhko srce ne bi izdrzalo te rajske sladosti.

Kad se sasvim smracilo, i moje se nade ugasile - jer, ja sam mislio da cu ga naci - obratio sam svoj pogled ka Nebu. Podsjecanje na dan Vaznesenja Gospodnjeg me je ponukalo da se vratim u svoju keliju. Iako se Hristos javljao Presvetoj Bogomateri i Svojim ucenicima u toku cetrdeset dana, na dan Vaznesenja oni su u jednom migu vidjeli Njega kako se vaznosi na nebesa, pred njihovim ocima. Prebivajuci u keliji, ja sam tokom cijele noci osjecao istu onu sladost. To me natjeralo da se zamislim. Moze li biti da je Milosrdni i Pravedni Gospod poslao Oca Arsenija da bi me u ovom zivotu nagradio za ono malo monaskih molitvi, u kojima sam prinosio pokajanje za svoje mnoge i velike grijehe? Ne znam. Zato vas molim, ljubavi Hristove radi, pomolite se, da Gospod bude milostiv prema meni.

Milosrdni otac Arsenije mi se javio jos jednom, samo ovaj put nocu, u vrijeme svenocnog bdjenja.

To je bilo 29. marta 1971. godine - dana kada mi obiljezavamo pomen prepodobnih mucenika Varahisija i Jone, uoci praznika Ulaska Gospodnjeg u Jerusalim. Bila je ponoc, i ja sam sjedeci tvorio molitvu Isusovu; ne sjecam se - jesam li drijemao ili bio budan! Vidio sam beskrajno polje psenice i mnostvo zetelaca, koji su marljivo radili, bez icijeg nadgledanja. A sa druge strane - s kraja na kraj ogromnog polja - protegla se bratska grobnica. Na drugom kraju polja nalazila se zgrada u

kojoj su bili vezisti, njima je komandovao oficir. S vremena na vrijeme oficir je odlazio u polje i govorio onima koji nisu ucestvovali u zetvi: "Hristos ce vas nagraditi, zasto onda vi ne zanjete?"

Ja sam takodje imao da pozanjem parce tog ogromnog polja, a isao sam i u neku malu prostorijicu u zgradi, u kojoj sam obavljao neki posao. Tako da sam malo radio na polju, malo trcao u zgradu, da predam pristigle poruke. Medjutim, svaki put kada sam ulazio u zgradu, vidio sam kako oficir sjedi i sam predaje moje poruke. Nasao sam se u neugodnom polozaju, jer nisam smio da ga zamolim da prekine predaju poruka, ali nisam imao prava ni da odem i ostavim ga da obavlja moj posao. Odlucio sam da je bolje da sa postovanjem odstojim dok on ne zavrsi predaju, a onda da idem u polje i nastavim zetvu. To se ponovilo mnogo puta.

Jednom, dok sam utrcavao u zgradu veze, pored zgrade sam vidio tog oficira kako ponovo opominje one koji nisu ucestvovali u zetvi: "Hristos ce vas nagraditi, zasto onda vi ne zanjete?"

Bojeci se da ce i mene izruziti, ja sam mu, snebivajuci se, rekao: "Oprostite mi, ja imam samo pola pluca, i ja ne mogu raditi vise". On mi je odgovorio: "Znam ja da ti imas samo pola pluca, i ja te volim jos vise, zato sto ti ne dobijas poruke. Ja te nadgledam i u postanskoj kancelariji".

Zatim me je oficir smjestio u jedan cudni automobil, koji je letio nad zemljom, kao munja, iako nije imao ni tockova ni krila. Kad smo stali jedan do drugog u tom automobilu, pitao me je odakle sam i kako me zovu. Posto je on bio oficir, ja sam pomislio da je bolje da mu kazem svoje svjetovno ime, i odgovorio: "Zovu me Arsenije, a rodio sam se u Farasi, u Kapadokiji". On mi je rekao: "I ja sam iz Farase, od roda Caparisa" (to je bio nadimak za porodicu Frangos, ili Frangopulos). A onda me je opet zapitao: "A znas li ti Hadziefendiju?" Ja sam odgovrio: "Kako ja da ga ne znam?" Samo sto sam to rekao, oficir se pretvorio u Hadziefendiju (to jest, oca Arsenija), zagrlio me i poljubio.

Prije nego sto sam uspio kako valja da ga razgledam, on je glasno povikao: "Stop, stop!"

Automobil se zaustavio, i otac Arsenije mi je rekao: "Ti izlazis ovdje. Ja izlazim u Solunu, zivim tamo u blizini".

   

ZITIJE SVETOG ARSENIJA(Hadziefendije)

  Prepodobni otac Arsenije rodio se oko 1840. godine u Farasi, ili

Varasiju, - glavnom od sest hriscanskih naselja oblasti Farasa u Kapadokiji.

Roditelji su mu bili obdareni mnogim vrlinama, srednje imucni. Otac njegov, Elefterije, bio je ucitelj, zvali su ga Hadzilefterije, posto je bio hodocasnik ("hadzi") na Svetoj Zemlji. Prezime mu je bilo Anicalihos, a

nadimak - Arcidis. Majka se zvala Varvara, iz roda Frangu, ili Frangopulu, nadimak njene porodice je bio Caparis.

Imali su dva sina: Vlasija i Teodora (otac Arsenije). Djeca su rano ostala sirota: prvo je umro otac, a ubrzo za njim i majka. O sirocicima se brinula sestra njihove majke, koja je zivjela u Farasi.

Jednom je Vlasije nagovorio mladjeg brata Teodora da podju na polje koje je pripadalo njihovom ocu, pored kojeg je proticala brza rjecica Evkasis. Kad su prelazili potok, voda je ponijela Teodora; Vlasije je kroz suze dozivao u pomoc Svetog Djordja, cija je kapela bila nedaleko. Grizla ga je savjest, zato sto je Teodor nastradao zbog njega, i dok je on ridao i preklinjao Svetog za pomoc, odjednom je kraj sebe ugledao Teodora, koji mu je radosno ispricao kako ga je neki jahac koji je licio na monaha izvadio iz vode, stavio na konja i izveo na obalu. Od tog vremena Teodor je stalno ponavljao da i on hoce da bude monah. Tako se Gospod pobrinuo da on jos od malih nogu stane na pravilni put.

To sto se desilo na rjecici uticalo je i na Vlasija, koji je takodje svoj zivot posvetio Bogu, i na svoj nacin Ga proslavljao: bio je ucitelj vizantijske muzike. Pocinuo je u Konstantinopolju.

Kada je malo poodrastao, Teodora je tetka poslala u skolu u Nigdiju. Tamo je zivjela oceva sestra, uciteljica, i ona se brinula o njemu. Kada je vidjela kako je Teodor talentovan, dogovorila se sa rodbinom u Smirni[17] da mu oni pomognu da poslije Nigidije tamo nastavi skolovanje.

Kada je preko raspusta dolazio u Farasu, Teodor je okupljao djecu u kuci svojeg oca i ucio ih onome sto je sam naucio. Bio je strog sa njima, inace od ucenja ne bi bilo nista. Djeca su bila krajnje nevaspitana, zato sto gotovo da nisu ni znala sta je to ucitelj[18]. Iako je Teodor na raspust dolazio da se odmori, on je odmor nalazio u tome sto je po crkvenim tekstovima ucio djecu da citaju i pisu.

Jednom je tako dosao na raspust u selo, i zamalo da tu zauvijek i ostane: tetka je bila odlucila da ga zadrzi u Farasi i ozeni. Bez njegovog znanja ona ga je provodadzisala. Jednom mu je rekla: "Predlozila sam Vasiliki, kcerci Ambaroglisa, da bude tvoja zena, ali je ona odbila. Rekla je: "Teodor je po svemu dobar: iz dobre porodice, obrazovan... ali on je, avaj, monah. Vi biste htjeli da se ja udam za monaha?"

Teodoru je sasvim bilo dosadilo to tetkino provodadzisanje, pa joj je rekao: "Vidis, tetkice, cak su i ljudi sa strane shvatili da ja hocu da budem monah. A ti jos nisi shvatila?" Ne gubeci vrijeme, Teodor je sutradan otputovao za Smirnu. Tamo je, osim grckog jezika i crkvenih predmeta, naucio i jermenski, turski i djelimicno francuski jezik. Poslije zavrsetka skole u Smirni, vratio se u Farasu, oprostio se sa tetkom, kao i sa drugom tetkom u Nigidiji, i zaputio se u Cesariju.

Teodor je imao oko dvadeset sest godina kada je stupio u opsteziteljni Flavijanski manastir Svetog Jovana Pretece u Cindzi-Deri. Tu je bio postrizen u monahe i dobio novo ime - Arsenije.

Nazalost, monah Arsenije se nije dugo nasladjivao manastirskim pokojem. U to vrijeme je bila velika potreba za uciteljima, i mitropolit Pajsije II, koji je tada bio ziv, rukopolozio ga je u djakona, prema svjedocenju Korcinoglu, i poslao u Farasu da uci pismenosti napustenu

djecu. Tako se djakon Arsenije vratio u rodno selo i poceo da se sa bozanstvenom revnoscu trudi nad rasijavanjem tame nepismenosti. Provodnici te tame bili su, naravno, Turci, zato sto su se oni uvijek sa velikim neprijateljstvom odnosili prema hriscanskim naseobinama Farase koja su, okupljena zajedno, predstavljala mali djelic grckog nasljedja u tijelu Turske. Zato je otac Arsenije svom poslu pristupio skromno i sa velikim oprezom, uprkos tome sto je bio sasvim mlad. Skolu je organizovao u sobi, a umjesto klupa i sveski on je na zemlju postavio kozije i ovcije koze, tako da djeca mogu da klece na koljenima za vrijeme casova. Pomocu te predostroznosti on je izbjegavao neprijatnosti od Turaka: cak i kada bi ih vidjeli[19] sa ocem Arsenijem, Turci bi mislili da se djeca mole.

Veci dio vremena otac Arsenije je provodio u kapeli Presvete Bogorodice na visokoj stijeni u pecini. Kapelu je koristio kao tajnu skolu. Tu je praksu on nastavio i kasnije, kada su Turci malo smanjili da dave Grke, zahvaljujuci pritisku pravoslavne Rusije na Tursku.[20] Ali u Farasi, u dubini Kapadokije, uvijek je ostajao strah, jer je ona bila otsjecena od svijeta.

Do svoje tridesete godine otac Arsenije uciteljevao je kao djakon. Zatim je u Cesariji bio rukopolozen za svestenika, vozveden u cin arhimandrita i dobio blagoslov da bude duhovnik[21]. Poslije posvecenja otac Arsenije se zaputio na hodocasce u Svetu Zemlju, a potom se vratio u Farasu. Od tada su ga stanovnici Farase prozvali "Hadziefendija".

Duhovna djelatnost oca Arsenija je pocela da raste i da se siri. Poceo je da sakuplja priloge po obliznjim naseljima i udaljenim gradovima. Osnovni njegov cilj je bilo uspostavljanje kontakata i ucvrscivanje veza sa Grcima-hriscanima koji su zivjeli u selima tik uz Turke i bodrenje njihovog duha u tim teskim vremenima.

Isprepadanim hriscanima nisu samo bodre rijeci oca Arsenija pomagale da ostanu tvrdi u vjeri, nego i njegova cudesa i iscjeljenja dusa i tijela stradalnika, jer mu je u izobilju bila darovana Bozija blagodat. Kad su hriscani vidjeli ta cudesa, poceli su jos vise da se napajaju vjerom, videci u njoj veliku silu. A turci koji bi vidjeli ta cuda, ako i sami nisu postajali hriscani, znatno su se mekse ponasali prema njima.

Mora se istaci da - kuda god da je isao otac Arsenije, i kada su mu dovodili bolesne da procita molitve nad njima - on nikada nije pitao da li je covjek hriscanin ili musliman, nego samo od cega on strada, da bi procitao odgovorajucu molitvu. Iscjeljujuci bolesne pomocu Bozije blagodati, on je prinudjavao turke da budu svjesni ogromne sile pravoslavne vjere, da je uvazavaju.

Jednom, kada je otac Arsenije sa svojim pasalomscikom Prodromosom obilazio sela, dosli su u selo Sinasos. Turci iz tog sela su zabranili ocu Arseniju da razgovara sa hriscanima. On je odcutao i samo je Prodromosu rekao: "Idemo odavde, i vidjeces kako ce se turci dati u trk da nas stignu". Od sela su se udaljili jedva na pola sata hoda, kada je Hadziefendija kleknuo i rasirio ruke prema nebu - molio se. Mada je dan bio vedar, odjednom su naisli crni oblaci i poceo je strasni pljusak, pracen zavijajucim vjetrom; svo selo Sinasos se treslo. Turci su odmah shvatili u cemu je stvar, kako su pogrijesili: poslali su dva jahaca da stignu oca

Arsenija. Kad su ga ovi stigli, pali su mu pred noge i molili ga, u ime cijelog sela, da im oprosti. Otac Arsenije im je oprostio i vratio se u Sinasos. Prekrstio je selo na sve cetiri strane svijeta i - sav se uragan odjednom prekinuo, dan je opet bio prekrasan.

Otac Arsenije se veoma umarao od teskog poslusanja - ucenja djece po crkvenim knjigama, blizih i daljih pastirskih putovanja, ali pored svega toga on nije ostavljao svoje svestenicke i monaske obaveze. I uvijek je osjecao priliv novih snaga kada bi vidio da drugima donosi olaksanje i pomoc. Imao je on veliku ljubav prema Bogu i prema obrazu Njegovom - covjeku, prema svim ljudima, osim prema sebi, jer, kada bi vidio mnostvo stradanja i tursko ugnjetavanje, zaboravljao bi na sebe, i grlio svojom ljubavlju ne samo rodjeno selo, nego i sva okolna naselja.

Buduci da je imao veoma veliku revnost prema Pravoslavlju, on je osjecao ogromnu odgovornost za svoje stado, i stajao je na strazi, cuvajuci ga i od "vukova u ovcijoj kozi" - protestanata, koji su svoju vjeru sirili po Istoku preko ucitelja. Zbog toga je morao da od najobrazovanijih ljudi sela uzme tri pomocnika - ucitelja, da ne bi primali nikoga sa strane.

Na pocetku je najveca opasnost dolazila od Turaka, i otac Arsenije je samo postojanje skole drzao u tajnosti. Ali kasnije su se, vise od Turaka, morali cuvati od protestanata, koji su htjeli da oskrnave pravoslavnu vjeru male djece. Jednom su oni poslali protestantskog ucitelja u Farasu, i ovaj je, cim je stigao, poceo da se raspituje gdje se nalazi kuca protestanta Kupsisa, kojem su dobro platili za napore koje je on preduzimao da preobracuje ljude u protestantsku vjeru, i kod kojeg je ovaj htio da istovari svoje stvari i da se kod njega nastani. Cim je to cuo, otac Arsenije je pozurio da se sretne sa njim, i rekao mu je: "Ovog casa odlazi odavde sa svojim stvarima, dok ih jos nisi raspakovao, jer nama u Farasi ne treba jos jedan protestant. Ovog jednog, kojeg imamo, potpuno nam je dovoljno, imamo i jednog turcina, koji sa nama zivi mnogo godina. Vise nam ne treba". Poslije toga otac Arsenije je u crkvi porucio cijeloj opstini: "Svako ko se na ulici makar pozdravi sa Kupsisom, mora da zna da ce, kada mu tijelo budu vadili iz groba, ono biti netljeno. Zemlja ga nece primiti".

To je bio jedini nacin da se izoluje dosadna osa Kupsis, koji je u mlade duse ulijevao otrov svoje jeresi. On je huskao narod protiv oca Arsenija, optuzujuci Hadziefendiju da on tjera ucitelje jer hoce da od djece napravi neuke ljude. Ipak, nakon sto su svi prestali da razgovaraju sa njim, Kupsis je bio prisiljen da prizna svoju zabludu. Posao je kod oca Arsenija, zamolio da mu se oprosti i vratio se u svoju pravoslavnu parohiju. Na taj nacin je bilo unisteno "osinje gnijezdo" protestanata.

Blagocestivom pravoslavnom narodu Istoka vise stete su nanosili protestanti, nego Turci, zato sto su ovi posljednji ispovijedali muhamedanstvo, i pravoslavni su ih izbjegavali. A protestanti su dolazili sa Jevandjeljem i uvlacili prostodusne ljude u svoje zablude, ubijajuci pri tome njihove duse.

Otac Arsenije je djecu ucio u duhu vremena u kojem su zivjeli. On ih je ucio specijalnim duhovnim vjezbama, prilagodjenim djecijem uzrastu, da bi u njima vaspitao odvaznost i u isto vrijeme smirio strasti.

Cesto je bio prisiljen da istjeruje iz skole ratoborne momcice koji su nosili oruzje i bili potpuno neposlusni. Zato nije mogao da u skolu prima djevojcice i zato je obicno govorio: "Neka se djevojcice uce kuci".

Anastasije Levidis, ne znajuci sve to, nazalost, nepravedno je o ocu Arseniju napisao da je tjerao ucitelje i tome slicno. U clanku "O kulturi i intelektualnom razvoju Kapadokijaca" on je pisao: "Jeromonah Arsenije, koji je jos ziv, ostavlja utisak covjeka koji se brine o svom rodnom selu. Poslije obilaska razlicitih rejona i prikupljanja priloga, on je renovirao crkvu i, kada hoce, uci seosku djecu, mada, zbog svog temperamenta i razdrazljivosti, cesto ih tjera i ne daje mira uciteljima koji dolaze sa strane; ali u vjeri je on besprijekoran".

Sve sto je krasilo oca Arsenija - strogost Pravoslavlja, poboznost i savrsenstvo vjere - on je predavao i svojim ucenicima. On ih je ucio i molitvi Isusovoj: "Gospodi Isuse Hriste, Sine Boziji, pomiluj mene, gresnoga", a takodje i molitvama "U ime Hrista i Presvete Bogorodice". Kada bi ucenici pravili neke nestasluke ili dozivljavali neprijatnosti, on ih je ucio da govore: "Gresan sam, Boze moj". Naucio ih je da na nit nanizu zrna grozdja (poput brojanica), da bi mogli da broje svoje molitve ili zemne poklone, koje je svakom zadavao kao pravilo. Tako je on cistio djecu neprekidnom molitvom.

Stariji ljudi su takodje svracali kod Hadziefendije da bi od njega culi misljenje, savjet ili uputstva kako da postupaju u raznim zivotnim situacijama. Kad bi se starci preko zime iskupljali u njegovoj kuci, otac Arsenije bi prvo palio ognjiste, zatim bi im pricao price iz Jevandjelja, zitije Svetog za taj dan ili nesto iz Starog Zavjeta. Zatim bi se starci razilazili svojim kucama i to sto su slusali umjesto bajki bi prepricavali djeci. Tako su svi imali duhovnu korist.

Otac Arsenije je preveo mnogo odlomaka iz Jevandjelja na faraski dijalekat, da bi Farasani mogli bolje da razumiju Jevandjelje. U crkvi je on Jevandjelje citao prvo na grckom[22], zatim na faraskom, i na kraju na turskom.

Farasani, kao i stanovnici okolnih sela, duboko su postovali Hadziefendiju, svi, izuzev nekoliko pijanica i besposlicara, jer on nije mogao da podnese da zdrav covjek sjedi besposlen. Oni su uvijek isli naoruzani, pili mnogo vina, i to, jedno sa drugim povezano, dovodilo je do ozbiljnih nemira i tuca sa ranjavanjima koja su zahtijevala medicinsku pomoc. A u Farasi, kao i u cijelom okrugu, ljekara nije bilo, ne racunajuci, naravno, oca Arsenija, koji je bio i ucitelj i ljekar, i za tijela i za duse. On, naravno, bolesnim nije davao lijekove, nego je citao nad njima odgovarajuce molitve, i oni su ozdravljali. Kada neko ne bi mogao da dodje u keliju oca Arsenija zbog teske bolesti ili prevelike udaljenosti, Hadziefendiji bi davali neku stvar od bolesnika da nad njom procita molitvu (sto je otac Arsenije i cinio), a zatim bi je vracali bolesniku. Cesto bi otac, da bi ih utjesio, slao bolesnicima molitvu koju bi napisao na papir, i oni bi ga presavijenog kao filaktu nosili sa sobom.

A kako je bolesti bilo mnogo, i to najrazlicitijih, otac Arsenije ponekad nije u molitveniku mogao da nadje odgovarajucu molitvu; tada bi citao psalame. Jevandjelje je citao samo u najozbiljnijim slucajevima, kao sto su sljepilo, gluvoca, paraliza i opsjednutost demonima. Kada bi otac

Arsenije nailazio na ljude bolesne i tijelom i dusom, takve ne bi iscjeljivao odmah, nego bi ih pozivao po nekoliko puta; prvo ih je lijecio duhovno, da bi na kraju, cudotvornim nacinom, potpuno iscjeljivao covjeka posljednjom procitanom molitvom.

Razumije se, otac Arsenije nikada nije uzimao novac - on ga se cak nikada nije ni doticao. Obicno je govorio: "Nasa vjera se ne prodaje". Jednom su Hadziefendiji iz Cahirudesa doveli nedavno udatu turkinju, pobjesnjelu, okovanu lancima, da nad njom on procita molitve. Taj je dan bio u zatvornistvu, ali su rodjaci nesretnice preklinjali crkvene sluzitelje da ga nagovore da ih primi, jer, iako su pobjesnjelu drzali svezanu, umiriti je nisu mogli. Otac Arsenije ih je primio, i naredio im da je odvezu. Samo sto su je odvezali, ona se bacila na oca Arsenija i ujela ga za nogu. On je drzao Jevandjelje, koje je bio spremio da procita nad njom, ali ga nije otvorio, nego ju je njime samo tri puta lako udario po glavi, i demon je istog casa izasao iz nje. Poslije toga ona je zaridala i sa blagogovenijem pocela da ljubi oca Arsenija u nogu koju je ujela. Njen otac mu je takodje pao pred noge i poceo da ga preklinje da uzme kesu sa novcem, govoreci: "Uzmi sve, to je tvoje, kcer si mi spasio". Otac Arsenije ga je podigao i rekao: "Ostavi ti svoje pare sebi. Nasa se vjera ne prodaje". On cak ni poklone nije primao.

Jednom prilikom je neki turcin ocu Arseniju bio donio dva magarca natovarena baksisima (darovima), zato sto je njegova jalova zena rodila dvoje djece zahvaljujuci filakti koju joj je poslao Hadziefendija. Otac Arsenije mu je strogo odbrusio: "Zar u tvom selu nema siromasnih ljudi? Sto si to meni donosio? Da ti kazem hvala? Ja baksis ne sakupljam".

U crkvi je bilo posebno odredjeno mjesto gdje su oni koji zele mogli po dobroj volji da poloze prilog za siromasne, a siromasni bi dolazili i uzimali koliko im je bilo potrebno. Da uzmu vise - bojali su se, jer bi ih Bog kaznio.

Prosfore[23] je otac Arsenije obicno predavao siromasnim porodicama neprimjetno, uvece, preko svog pojca Prodromosa. Nikada i nista nije davao besposlicarima. Jednom je badavadzija-pijanica dosao kod oca Arsenija i molio da mu ovaj da prosforu. Otac Arsenije, koji je bio u svojoj keliji, dao mu je jecmenu lepinju i rekao: "Ovo ja jedem". Besposlicar nije htio da uzme lepinju: i dalje je trazio prosforu. Tada mu je otac Arsenije strogo rekao: "Kako te nije sramota! Cetrdesetpetogodisnji muskarac, u punoj snazi, a po cijeli dan nista ne radis, predajes se glupim mislima, pijancis i prosis". Zatim je rekao pojcu Prodromosu: "Podji u crkvu, uzmi tri-cetiri prosfore i spusti se na rijeku. Ako ta danguba dodje tamo, daj mu ih". A onda je besposlicaru rekao: "Spusti se kod rijeke i uzmi prosfore. I nalovi ribe, tamo je ima mnogo".

Nazalost, danguba nije pozelio ni toliko da se potrudi, nego je, sto je jos gore, posao po selu i poceo da vice: "Taj je Hadziefendija pravi skrtac. Sam ne jede prosfore i drzi ih, a kad se ucrvaju, salje Prodromosa, i ovaj ih baca vrecama u rijeku. Ali ih nikome ne daje".

Otac Arsenije se mnogo radovao kada bi ga ljudi nepravedno optuzivali. To mu je mnogo pomagalo, i cesto je, da bi izbjegao ljudske pohvale, od sebe namjerno pravio namcora. Usprkos tome, ljudi iz citave te provincije, hriscani, pa cak i turci, smatrali su ga svetim.

D. Lukopulos u svom radu "Narodno ispovijedanje vjere u Farasi" navodi sljedecu izjavu Jelisavete Koskeridu: "U nasem selu je bio jedan izuzetan mlad covjek, koji je postao ucitelj, a potom svestenik... Uvijek je sluzio bdjenja i tvorio molitve... uvijek postio... sveti covjek... njegova molitva je mogla i kamen da probije... Kad bi se neko razbolio, on bi dosao kod njega, stao tik uzanj, molio se zemnim poklonima i molio zastupnistva od Boga... Zvali su ga Hadzi Efendija".

Milosrdan prema drugima, otac Arsenije je bio veoma strog prema sebi. Po svojoj velikoj ljubavi on se molio zemnim poklonima i postio za one koji to nisu bili u stanju.

Kao duhovni otac on obicno nije nalagao epitimije na ljude, nego je nastojao da ih dovede do stanja u kojem bi oni, po probudjenoj duhovnoj revnosti, sami trazili da im se da neki duhovni "zadatak", dobrotvorni rad ili blagoslov za dobra djela koja su bili spremni da izvrse.

Kad bi otac Arsenije vidio malo dijete opsjednuto demonom ili paralizovano, i shvatio da krivica za to lezi na njegovim roditeljima, on je na njih nalagao epitimiju, ali tek nakon sto bi iscijelio dijete. Jednom su kod Hadziefendije doveli paralizovano dijete; on je prvo procitao molitve nad njim, a poslije toga, kad se dijete iscijelilo, nalozio epitimiju na roditelje, jer je po svojoj blagodati prozreo da su krivci za rodjenje paralizovanog djeteta bili njegovi roditelji.

Jednom su ocu Arseniju doveli dijete opsjednuto demonom, iz Sinasosa. Nakon sto ga je pogledao, naredio je roditeljima da ga odmah odvezu. A ovi su se bojali da to urade. Otac Arsenije je ponovio: "Brzo ga razvezite". "Mi Vas mnogo postujemo, Hadziefendija, ali je djecak lud i opasan. S teskom mukom smo ga svezali". Ali im je otac Arsenije rekao: "Oslobodite ga i ne bojte se". Samo sto su ga odvezali, demon je napustio djecaka, i ovaj je bio iscijeljen. Prisao je kod oca Arsenija i tiho, kao jagnje, sjeo uz njega. Poslije toga je otac Arsenije na roditelje nalozio epitimiju - da poste cetrdeset dana, kao na Veliki post, jer je shvatio da su oni krivi - kako za to sto se dijete rodilo pobjesnjelo, tako i za nemilosrdno ponasanje prema nevinom nesretniku (da bi kako-tako drzali pod kontrolom i fizicki oslabili pobjesnjelog sina, oni su ga drzali gladnog).

Bolesnike su obicno dovodili u njegovu kucu, koja je bilo toliko stara, da je izgledalo da ce se svakog casa srusiti. Uz kucu se nalazila njegova nevelika kelija, gdje pod nije bio dascani, nego zemljani. U jednom cosku kelije su lezala umotana dva pokrivaca, koje je on razmotavao kada bi htio malo da se odmori: jedan je prostirao na zemlju, drugim se pokrivao. (Kako je i koliko on spavao, po ljubavi prema Hristu, zna Bog, Koji ce mu i uzvratiti za to.) Na istocnoj strani kelije stajala je polica, a nad njom - ikonostas sa mnostvom ikona, pred kojim je uvijek gorjelo kandilo. Pod ikonostasom je lezala ovcija koza na kojoj se otac Arsenije klececi na koljenima molio ili citao. Imao je jos jednu policu, u njoj su bile knjige: Stari i Novi Zavjet, Zitija Svetih, razlicita svetootacka djela, kao i povijesti o cudesima Presvete Bogorodice, prema Kojoj je on imao veliko blagogovenije.

Mada se njegova kelija nalazila u svijetu, on se dosjetio kako da u njoj zivi izvan njega. U tome, kao i u svetim djelima njegovim, pomagala su mu dva dana u nedjelji, koje je on provodio potpuno sam, moleci se u

svojoj keliji. Oni su duhovno bili najplodotvorniji, jer su osvestavali plodove truda preostalih dana, a blagosloveni plodovi truda oca Arsenija nas i danas hrane. Kao dopunu drugim duhovnim podvizima on je imao pravilo da se srijedom i petkom zatvara u keliju radi duhovnih svojih djela i molitvi. Tim danima njega je zamjenjivao prag kelije.

Ako bi bolesnik pristigao izdaleka i, ne znajuci za njegovo pravilo, kucao na vrata, otac Arsenije bi mu otvarao, ali nista ne bi govorio. Mimikom bi ispitao bolesnika o njegovoj bolesti, nalazio odgovarajucu molitvu, citao je, i stradalnik bi se iscijelio. U drugim slucajevima on ne bi otvarao vrata. Nesumnjivo, otac Arsenije je prebivao u stanju duhovnog sozercavanja.

Dogadjaji koji su se desavali u dane njegovog zatvornistva i molitve pokazali su da ne samo da su ga blagodatne Nebeske sile posjecivale, nego i da su Andjeoske sile njega vaznosile na Nebesa.

Farasani su znali za to, i ta dva dana ga nisu uznemiravali, izuzev bolesnih, koji bi dolazili do njegove kelije, uzimali zemlju ispred praga, posipali njom bolesno mjesto na tijelu i iscjeljivali se. Jedna zena iz Farase, koja je tako iscijelila svoju iskrivljenu ruku, pricala je: "Tamo, odakle smo mi dosli u Grcku, nismo ni znali sta je to ljekar. Mi smo za pomoc isli kod Hadziefendije. Tek smo u Grckoj culi za doktore. Ali kada ovdasnjim ljudima pricamo o tome, ne vjeruju nam".

Kelija Hadziefendije je primala u sebe sav bol stradalnika. U keliji je otac Arsenije obicno na ledjima nosio vrecu. Mnogi Farasani su ga molili da je skine, jer su njega posjecivala i zvanicna lica, ali on ih nije slusao; odgovarao im je: "Ne mogu ja da skinem tu vrecu, zato sto mi je to poklon od majke". Ocigledno, i tu je kod oca Arsenija bila neka tajna. Moguce je da se on molio u vreci i u pepelu (Mt. 11:21; Lk. 10:13), jer je pod njegovim ikonostasom obicno bio prosut pepeo, koji su neki ljudi, kao sto je bio pojac, kriomice razgledali iz dobre radoznalosti.

Tako je otac Arsenije, kao pravi nisti, sa svojom vrecom na ledjima, sa rukama prostrtim prema Bogu, uvijek bio ispunjen Bozije blagodati, i darivao je punom mjerom svojim cedima.

Kelija oca Arsenija je uvijek bila cista i sredjena, jer mu je sluzila kao mali hram. Na kraju ognjista on bi prosipao pepeo iz svog kandila, prije nego sto ce ga ponovo naloziti. Ponekad bi bolesni turci, koji su sebe smatrali nedostojnim da Hadziefendija procita molitve nad njima, molili da im da malo pepela iz kandila koji je lezao na kraju ognjista. Oni bi rastvarali taj pepeo u vodi, pili i iscjeljivali se.

Zbog cudesa koja je otac Arsenije tvorio po Bozijoj blagodati trebalo je ocekivati da ce ga ljudi postovati kao svetog, sto je on i bio. To je oca Arsenija stavljalo u tezak polozaj, i prisililo ga da vjestije sakriva svoju svetost i da izbjegava ljudsko slavoslovlje. Tesko da je njemu prijetila opasnost da se ispuni gordosti, ali bi slavoslovlje od strane drugih ljudi samo po sebi moglo da bude dovoljna nagrada za njegovu borbu u ovom jalovom zivotu. Jedini izlaz u tim uslovima za njega je bio da s vremena na vrijeme prima oblik jurodivog Hrista radi i da se pretvara da je sasvim drugaciji nego sto ustvari jeste, da se ponasa kao cudak: otac Arsenije je upravo to i cinio. Da ne bi govorili da je krotak, on se pretvarao da je razdrazljiv. Da se ne bi razglasilo da je veliki posnik, on se pravio da je

prozdrljiv. I pred ljudima bi on zaista pravio takve "smicalice". Kad bi mu neko rekao: "Ti si svet", on bi mu odgovarao: "Tvoja rodbina uopste ti nije rodbina". Cuvsi takve rijeci, koje su u tako ostroj formi vrijedjale njegovu porodicu, takav covjek nije vise govorio da je otac Arsenije svet; govorio je da bi Hadziefendija bio svet, kad bi se ponasao pristojno.

Ipak, cesto je znalo da se desi da njegovo pretvaranje da je razdrazljiv "ne prodje" kod ljudi, zato sto mu je na usnama svijetlio osmijeh koji nije mogao da sakrije. Ali on se trudio, barem rijecima, da ubijedi ljude da je on mnogo gresan i da ga muce mnoge strasti. Cesto je govorio: "Pa vi vidite kakav sam ja covjek! Kakav sam vam ja onda svetac?" Prema zenama je nastojao da bude maksimalno surov i grub, da se ponasa kao teski namcor, zato sto su one prema njemu imale veliko blagogovenije, i gotovo nenormalno nastojale - cak se i takmicile - da se brinu o njemu, da mu donose da jede. Zato, kada bi mu neka od njih donijela hrane, on bi joj ostro odgovarao da je njemu to malo i nije uzimao nista. Drugi put bi je grubo izruzio da je hrana neukusna, i tjerao. Zene su bivale zbunjene i nisu znale kako da mu ugode. Gotovo svi su o Hadziefendiji mislili da je namcor i u isto vrijeme svet.

Jednom mu je jedna Farasanka poslala punu zdjelu hrane. Kad je vidio dijete koje je to donijelo, otac Arsnije ga je pitao: "Sta je to?". "Rucak, - odgovorio je malisan. - Majka mi je rekla da ovo odnesem kod tebe". Otac Arsenije se napravio surov i rekao djetetu: "Sta ce meni ta jadna serpica? Cak i sedam takvih mene ne mogu zasititi". Kada mu je dijete sljedeci put donijelo rucak, ovaj put u ogromnom loncu, Hadziefendija je podigao poklopac, kobajagi da pogleda je li ukusno spremljeno, a onda se namrstio, podigao nos i rekao: "Fuj! Ovo ti nosi natrag svojoj majci, pa jedi sa njom!"

Tako je otac Arsenije, sam veoma smiren, koristio jurodivost da bi utajio svoju svetost, sacuvao mir i produzio monaske podvige: a to su obicni ljudi tesko mogli da shvate.

Svakodnevna hrana oca Arsenija su bile jecmene lepinje, koje je sam pekao na tavi. Zato su njega neki Farasani nazivali "arpaci", sto na turskom znaci "jecmojed". Lepinje je pekao jednom u mjesecu, a onda ih jeo umacuci u vodu. Ponekad bi otac Arsenije kuvao "umbu" (biljku koju jedu zmije), kiseljak, divlji luk, a s vremena na vrijeme bi kuvao i neku kasu. Ponekad bi pojeo i obicne hrane, ali poslije toga godinu dana ne bi jeo neku mrsnu hranu, naprimjer ribu ili mlijecne proizvode. Meso on, naravno, nije jeo, ali kada bi ga za stolom htjeli da ugoste, da ih ne bi povrijedio, on bi uzimao malo, ako dan nije bio posni. Ipak, Farasani su se uvijek starali da ga ponude necim drugim, zato sto su znali da ce poslije toga on sebe u keliji strogo ograniciti u necem drugom, naprimjer, u vodi, da bi produbio uzdrzavanje zbog pojedenog parceta mesa, koje je on, avaj, pojeo zbog covjekoljublja. Njegov razumni asketizam uvijek se odlikovao ljubavlju prema drugim i smirenjem u odnosu na sebe. Ali, ma kako se otac Arsenije trudio da sakrije svoje podvige, to mu nije lako i uvijek polazilo za rukom, zato sto su ljudi zivjeli sa njim bok o bok, svo vrijeme, mnogo godina. U vrijeme postova, kao i srijedom, petkom i ponedeljkom posvecenom Andjelima, on ni vodu nije pio do zalaska sunca.

Molitveno pravilo oca Arsenija je bilo ovakvo. Na sve velike praznike on je od zalaska do izlaska sunca sluzio svenocno bdjenje, uglavnom u kapeli Presvete Bogorodice ili Svetitelja Jovana Zlatoustog, samo sa pojcem Prodromosom. A kad bi na putu do kapele sreli bolesnika, uzimali su i njega sa sobom na bdjenje. Otac Arsenije ga je iscjeljivao odmah poslije ulaska u kapelu, kako bi on nesmetano mogao da slavoslovi Boga. Jednom je otac Arsenije sa Prodromosom isao put kapele Jovana Zlatoustog i sreo nijemu zenu. Poveo ju je sa sobom. Samo sto su dosli u crkvu, otac Arsenije je nad njom procitao Jevandjelje, i nijema je odmah progovorila. Zajedno su proslavljali Boga.

Drugim danima otac Arsenije je sluzbe vrsio u svojoj keliji ili u hramu prepodobnih mucenika Varahisija i Jone. Bogosluzenje je pocinjao u 9 sati uvece (po svjetovnom vremenu) a zavrsavao ga u 3 sata ujutru, poslije cega je odmarao 2-3 sata. Obicnim danima nedjelje on bi cesto isao u obliznje kapele i poslije kraceg odmora sluzio Liturgiju. Vecernje sluzbe su se takodje najcesce vrsile u hramu Svetih mucenika.

Jednom je otac Arsenije bio posao da sluzi vecernju. Samo sto je otvorio vrata hrama, ugledao je Zenu sa sijajucim licem kako izlazi iz hrama. Ona je iscezla pred njegovim ocima i pred ocima ljudi koji su bili sa njim (Solomon Koskeridis je takodje bio sa njima). Hadziefendija je rekao da je to bila Presveta Bogorodica.

Kada je isao na svenocno bdjenje, koje je obicno sluzio u udaljenoj kapeli, otac Arsenije nikada nije jahao, nego je uvijek isao pjeske, a poslije toga je sluzio svu sluzbu. Pojac ga je cesto molio da barem malo uzjase magarca kojeg je ovaj uzimao sa sobom kada su isli u daleku kapelu, ali otac Arsenije nijednom nije pristao, zato sto je u toku citavog svog zivota postovao pravilo da ne sjeda na zivotinju, bez obzira koliko rastojanje bilo u pitanju. Cak i kada je isao u Jerusalim, gdje je bio pet puta, otac Arsenije je pet dana isao pjesice do Mersine i tu se ukrcavao na brod. Neobicna sazaljivost oca Arsenija nije dozvoljavala da opterecuje zivotinju a da sam odmara. Ali to, sto je isao pjeske, nije sve: on je obicno isao bos. Kad bi na putu vidio da dolaze ljudi, on bi se obuvao, a kad bi se razminuo sa njima, opet bi skidao obucu i vracao je u vrecu.

Jednom je otac Arsenije na putu za Jerusalim prolazio kroz Adanu i zaustavio se u kuci Farasanke Hadzi-Hristine. Od dugog hodanja bez obuce noge oca Arsenija su otekle i nisu mogle da udju u obucu. Bez obzira na strasni umor poslije pet dana puta, on je legao na pod a ne na krevet. Kad je otisao, ukucani su to sami odgonetnuli, jer su vidjeli da je posteljina potpuno cista, osim sto je namjerno izguzvana rukama. On je to ucinio da bi se zene obradovale sto se on odmorio, i u isto vrijeme je sakrio svoj podvig.

Uprkos njegovim "lukavstvima", blagocestivi i jaki duhom ljudi su ipak cesto mogli da prepoznaju pravu stranu djela oca Arsenija.

Drugi put, kada je otac Arsenije sa Prodromosom isao na daleka putovanja radi prikupljanja priloga i noge mu strasno otekle, Prodromos ga je preklinjao da makar malo prisjedne na magarca, ali sva njegova nagovaranja su bila uzaludna. Evo sta je Sveti rekao Prodromosu: "Jasi i ne brini se za mene. Bog je stvorio zivotinje da bi one olaksavale breme covjekovo. Ne gledaj na mene - ja sam monah. Hristos je svo vrijeme isao

pjeske, i samo je jednom sjeo na magarca - kada je ulazio u Jerusalim, a i to zato sto je morao tako da ucini. Kako onda mogu ja, koji sam gori od magarca, da jasem na njemu?"

Smireno srce oca Arsenija bilo je ispunjeno ljubavlju prema Bogu i ljudima, i izobilje te ljubavi se izlijevalo i na zivotinje. On ih je volio vise od samog sebe i vise je volio da sam bude premoren nego da njih opterecuje.

Koliko je saosjecajan bio otac Arsenije, cak i prema zivotinjama, toliko se on trudio da izgleda surov prema zenama, a sve zato da ga ove ne bi bogotvorile; time je ranjavao svoje tanano srce, ali nije mogao da se ponasa drugacije. Nastojao je da ostavi suprotan utisak, i pretvarao se da je surov, gnjevljiv, namcor. O tim njegovim cudnovatostima vrijedi ispricati dva slucaja.

Jednom je neka zena vidjela kako otac Arsenije pece na tavi jecmene lepinje. Ona se sazalila na njega i pocela uporno da ga moli da joj dozvoli da ona to uradi za njega. Otac Arsenije joj je rekao: "Sada ti idi, a kroz mjesec dana dodji, i ja cu ti dati brasna da mi kod kuce ispeces lepinja".

Kroz mjesec dana zena je dosla u keliju kod oca Arsenija za brasno. On je uzeo vrecu i ostro joj rekao: "Broj sama, koliko ti saka dajem, da poslije ne bi bilo svadje". I ona je pocela da broji: jedna saka, dvije, tri i t.d. "Donijeces mi onoliko lepinja koliko sam ti saka brasna dao. Budi pazljiva, pamti i nemoj da ukrades ni zeru od mog brasna". Nesrecna zena je uzela brasno i otisla isprepadana, ne sluteci nista o planu oca Arsenija. Kad je ispekla i donijela lepinje, on je, pogledavsi ih, odmah rekao: "Nisi mi ukrala brasna?" "Nisam", - odgovorila je ona. Kad su prebrojali, i kad je ispalo da ih ima koliko treba, rekao joj je: "Sta cekas ti tu? Manje ih je, a i zagorjele su. Bolje je meni da ih sam pecem".

Jedna je zena nekako vidjela da otac Arsenije kantama nosi vodu, i zamolila ga da joj dozvoli da mu ona donosi vodu, koliko mu bude trebalo. Da bi se oslobodio od njene upornosti, otac Arsenije joj je rekao: "Ja hocu da mi se voda donosi cijeli dan do zalaska sunca. Mozes li ti to?" Zena je odgovorila: "Pomiluj me, toliko vremena ja ne mogu nositi, imam po kuci posla, a i mala su mi djeca u kuci". Tada joj je otac Arsenije odgovorio: "Vrati se ti lijepo svojoj djeci, da ne placu, a meni to drugacije ne valja". Njena susjetka je sve to cula, ostavila svojeg malog sina kod druge zene i radosno se prijavila da ona nosi vodu Hadziefendiji. Hadziefendiji nije preostalo nista drugo, osim da joj kaze: "Nosi vodu i polivaj njome kamenje u dvoristu". Kada je to jadna zena ponovila nekoliko puta, zaustavile su je pomisli. Dosla je kod Hadziefendije i rekla mu: "Hadziefendija, pomiluj, ali ja vidim da sam se vec umorila i da bez veze gubim vrijeme. Ostavila sam svoje drago i jedino dijete u tudje ruke da bih tebi pomogla, a ti mi dao da kamenje polijevam vodom". Na to joj je otac Arsenije odgovorio: "Meni je ta voda trebala da razmeksam kamenje. Ako ti ne mozes da nosis, a ti lijepo idi kuci, uzmi svoje dijete koje si kod tudjih ljudi ostavila, da ono, jadno, ne place".

Prodromos je slucajno bio svjedok citave te scene, i poslije je pitao oca Arsenija: "Milosti ti tvoje, oce Arsenije, sto ti ne dozvoljavas zenama da se brinu o tebi, pa njima to predstavlja radost". Otac Arsenije mu je odgovorio: "Slusaj me, Prodromos, da sam ja htio da se o meni brinu zene,

ja bih bio ozenjeni svestenik, i moja bi se supruga time zanimala. Monah o kojem se brinu zene nije monah".

Tako je svojim mudrim bezumljem otac Arsenije ogradjivao sebe od poboznih zena koje su zeljele da se brinu o njemu.

Cesto bi on, vidjeci da se ljudi dive poslije jos jednog ucinjenog cuda, ljuto i razdrazeno govorio: "Sta je vama! Sta mislite vi?! Da sam vam ja neki tamo svetac? I ja sam gresan, i gore jos od vas. Zar ne vidite kako sam ljut? A ako se koje cudo i desi, to njega Hristos tvori. Ja samo sirim ruke i molim Ga".

Mnogi ljudi koji su gledali oca Arsenija kako u molitvi siri ruke prema nebesima, priziva Boga i klice "Boze moj!", - govorili su: "U tom trenutku njegovo srce kao da se odvajalo od tijela, i cinilo se da on cvrsto grli Hristove noge i da Ga nece pustiti dok On ne ucini to sto ga je molio".

Iako je otac Arsenije uvijek gledao da sakrije svoju svetost, Bozija blagodat koja je bila u njemu stalno ga je odavala, cak i na velikom rastojanju.

Konstantinopoljski Patrijarh[24] je prema ocu Arseniju imao veliko blagogovenije i cesto ga je u pismima molio da se moli za Konstantinopoljsku Patrijarsiju. Hadziefendija bi zvao Prodromosa, i oni bi sluzili svenocna bdjenja, kako smo vec govorili, u kapeli Presvete Bogorodice ili Jovana Zlatousta. "Jednom, na dan Svetog Haralampija[25], - pricao je Prodromos, - dosli smo u kapelu Presvete Bogorodice (u stijeni) radi svenocnog bdjenja. Kad smo dosli do "hvaljenija"[26], Hadziefendija je izasao iz oltara da bismo zajedno pjevali stihire. I u to vrijeme, kako smo mi raspjevavali na jednom klirosu, ja sam, odjednom, na drugom klirosu ugledao sjdokosog starca, zgrbljenog, kako se podupire zezlom. Sav sam zatreperio u blagogovejnom strahu. Hadziefendija, primjetivsi da drhtim, pitao me je: "Sta ti je, jesi li se to prehladio?" Odgovorio sam mu: "Nisam", i pokazao na sijedog starca naprotiv nas. Hadziefendija se nimalo nije zbunio i rekao mu je na turskom: "Dodjite, pjevacemo zajedno".

Ali sjedokosi starac nista nije odgovorio, i samo je rukom dao znak da sami nastavimo. Kako ja nisam vise mogao da gledam pazljivo u knjigu, nego sam svako malo pogledivao na tog starca i misli su mi bile usredsredjene na njega, propustio sam tekst, i starac je morao da ode. Kad nas je napustao, vidjeli smo kako nestaje u kupelji sa Svetom vodom, i voda je pljusnula po citavoj crkvi. Hadziefendija je rekao da je to bio Sveti Haralampije. Zavrsili smo Bozanstvenu Liturgiju i vratili se u selo, i ja sam tu ispricao sta se desilo. Mnogi Farasani su potrcali u kapelu Presvete Bogorodice i sa blagogovenijem sakupljali Svetu vodu koja je isprskala cijelu crkvu od cuda Svetog".

Poslije ovog cuda Hadziefendija je proveo cetrdeset dana a da nigdje nije izlazio iz kelije, rekavsi da se ne osjeca dobro; stanovnici sela su pretpostavljali da je zanemocao. Drugi su pak govorili da se prepao onoga sto se desilo.

Ocu Arseniju su mnogo puta predlagali da postane episkop, ali je on svaki put odbijao, izvlaceci se izgovorima da ima razdrazljivu narav. Onima, pak, koji su dobro znali koliko je on krotak, govorio je: "Ja ne

mogu da budem episkop, zato sto se bojim gordosti. Sto su planine vece, to se oko njih kupe crnji oblaci". Patrijarh Jerusalimski takodje ga je htio hirotonisati u episkopa, pa je molio njegovog brata Vlasija da ga ovaj nagovori da primi taj cin, ali otac Arsenije se bez obzira na sve nije saglasio. On je vise volio da na svojim ledjima nosi nekakvu vrecu koja je sakrivala Carstvo Bozije koje je boravilo u njegovoj smirenoj dusi, nego bogati i carski episkopski sakos[27].

Ne zeleci da ogorci Patrijarha, on se saglasio da postane Egzarh Groba Gospodnjeg, da bi pomagao hodocasnicima, i Egzarh svog okruga, da ne bi ogorcio episkopa Cesarijskog[28], koji ga je mnogo volio i uvazavao.

Vrlinu, kao sto vidite, nije moguce sakriti, kao sto se sunce ne moze sakriti sitom - luci svjetlosti ce svakako kroz njega probiti. Tako je ispalo i sa ocem Arsenijem: ma kako on pokusavao da se sakrije, njegove vrline su postale poznate ljudima. Mnoga cudesa i dogadjaji iz njegovog zivota svjedoce o njegovoj svetosti. Vecina starijih Farasana se vec upokojila, ali jos uvijek ima dosta zivih svjedoka mnogih dogadjaja koji su zabiljezeni na kraju ove knjige.

Blagosloveni Boziji covjek Hadziefendija, pored svih drugih darova, bio je obdaren i prozorljivoscu. Mnogo godina prije preseljenja, njemu je Bog rekao da ce se Farasani odseliti za Grcku, i on im je cesto ponavljao da ne trose novac, nego da ga stede za preseljenje. Godinu dana prije razmjene stanovnistva, prisla mu je jedna zena i rekla: "Milosti ti tvoje, Hadziefendija, ja sam slusala da ce nas ove godine preseliti". Otac Arsenije joj je odgovorio: "Ne sikiraj se, nastavi da radis svoj posao, ima jos citava godina do odlaska".

Kada je prosla godina, dosla je strasna vijest da svi Grci moraju hitno da se pripreme za odlazak. Selidba je, naravno, bila veoma tuzan dogadjaj, ali milostivi Hadziefendija je nastojao da utjesi ljude: bodrio ih je i govorio im da se vracaju u svoju otadzbinu, u Grcku. Svi Farasani su odmah poceli da se spremaju, kao i sam otac Arsenije.

Prije svega, on je krstio svu nekrstenu djecu, izmedju ostalih i sina starjesine sela. Tom prilikom se desilo sljedece. Roditelji su htjeli da djetetu daju ime Hristos. Ali otac Arsenije se nije saglasio, jer je htio da mu da svoje ime. Roditeljima je rekao: "U redu je to sto vi hocete da ostavite nekoga ko bi posao djedovim putem, ali, kao da ja ne bih htio da iza sebe ostavim monaha, koji bi isao mojim putem?" Okrenuo se krsnoj majci i rekao joj: "Ti reci: Arsenije". I zaista: taj malisan je od malih nogu htio da postane monah, i postao je[29]: ili je djelovala molitva oca Arsenija, ili je on to predvidio. I jedno i drugo svjedoci o svetosti oca Arsenija.

Poslije krstenja otac Arsenije je cijelu nedjelju zakopavao svestene sasude, da ih turci ne bi oskrnavili - dio u hramu mucenika Varahisija i Jone, dio na groblju. Bilo je nemoguce nositi ih sa sobom, zato sto su na zivotinje tovarili novorodjencad (po dvoje u kolijevkama) i starce, kao i hranu i stvari najneophodnije za daleki put.

Dobri otac Arsenije se starao da pripremi svoja ceda za odlazak, a ceda su, zauzvrat, iz ljubavi prema starcu, nastojala da mu makar malo olaksaju tu tesku seobu. Da se ne bi umarao, izabrali su za njega jednog

mirnog magarca, ali nije bilo nikakve sanse da se otac Arsenije nagovori da se popenje na njega. Tada je savjet sela odlucio da se odrede tri blagocestiva i jaka momka da ga prate: to su bili Mojsije Koglanidis, sin Hutisa, Solomon Koskeridis i Sarantije Copuridis - mada otac Arsenije nije imao nuzde u ljudskoj pomoci, jer je bio cvrst duhovno i obdaren bozanstvenim silama, kao sto je to postalo jasno iz onoga sto se desilo na putu.

Seoba je pocela 14. avgusta 1924. godine, a Turci su se pojavili jos prije utvrdjenog roka i istjerali ljude. Praznik Uspenja Presvete Bogorodice (15. avgusta po starom kalendaru) bio je obiljezen u prvom selu Ahijavudes (Jah-Ali), gdje su se zaustavili na putu.

Otac Arsenije, kao dobri pastir, drzao se zajedno sa svojim progonjenim stadom. Mada je to bila zvanicna razmjena stanovnistva, Turci su, kao uvijek, bili nalik na ljute ose.

Iz Ahijavudesa otac Arsenije se pjesice vratio u Farasu, presavsi ukupno (do tamo i natrag) oko sezdeset kilometara, da bi sa prijestola hrama Svetih Varahisija i Jone uzeo cesticu mostiju Svetitelja Jovana Zlatousta, koju je bio zaboravio da ponese. Sa sobom nije uzeo nijednog od svojih pratilaca, da ih ne bi premarao, i vratio se svome stadu, koje ga je brizno cekalo.

U Ahijavudesu su turske vlasti za njega odredile jednog zandara da mu bude obezbjedjenje i pratnja, kako bi do Nigdije stigao ziv i zdrav. Na putu iz Jenehila do Ulagca sreli su nekog razbjesnjelog turcina na konju, koji je zandaru rekao: "Sta ce ti on (mislio je na oca Arsenija), zasto ga nisu bacio negdje uz put i zavrsio sa njim?" Jedan od tri momka koji su pratili oca Arsenija se prepao da ce ocu Arseniju da naude, i posavjetovao ga da kaze Turcima da je on zvanicno lice i da bi oni trebali pazljivije da se ponasaju prema njemu. Otac Arsenije mu je odgovorio: "Nema potrebe. Idemo dalje". I nastavili su put. Turcin nije projahao ni dvadeset metara, kad se, prema rijecima Mojsija Koglanidisa, obalio sa konja. Vidjevsi to, zandar je rekao ocu Arseniju: "Ti si svet!" Od tog dogadjaja policajac se prema Hadziefendiji ponasao sa velikim postovanjem. Otac Arsenije je kasnije rekao djeci: "On je pao sa konja cak i prije nego sto sam ga ja prokleo".

U Nigdiji su oca Arsenija cekali ne samo stanovnici Farase, nego i mnogi oboljeli stanovnici grada, jer su saznali da ce on tuda prolaziti, i cekali ga da ih iscijeli. Medju njima je bila i jedna djevojka, kcerka nekog bogatasa, opsjednuta strasnim demonom. Kad je otac Arsenije vidio gomilu kako se sa zluradom znatizeljom mota oko pobjesnjele, koja se ponasala odvratno, naredio je da se svi razidju, a ocu je rekao da je sutradan dovede kod njega. Ovaj je tako i ucinio. Cim je otac Arsenije nad njom procitao Jevandjelje, demon je istog casa izasao iz nje, i djevojka je ozdravila. Iz zahvalnosti je djevojcin otac izvadio kesu i preklinjao oca Arsenija da uzme, ali Sveti nije htio ni da cuje za to. A ovaj je navaljivao, jer se bojao da ce mu se kcerka ponovo razboljeti ako otac Arsenije ne uzme novac. Videci njegovu upornost, otac Arsenije je uzeo kesu, istresao je na zemlju i rekao: "Ako hoces da ti se kcerka ponovo ne razboli, razdijeli sam, svojim rukama, bijednim". Otac je radosno razdijelio novac.

Kad su Farasani vidjeli da otac Arsenije poslije iznurujuceg petodnevnog hodanja, u skladu sa svojim pravilom, hoce da i dalje ide pjesice, bez obzira na svoje osamdeset i tri godine, oni su ga na silu popeli na kola, da bi ostali pod njegovim blagoslovom. Jer, bez obzira na teski put, prepodobni otac je u sjedinjavanju sa Bogom neprestano tocio Bozanstvenu blagodat, te su zato oni koji su bili oko njega osjecali Boziju pomoc i podrsku. Hadziefendija nije prestajao da ih tjesi i dalje, jer je morao da pripremi ljude da smireno prime svoje raseljavanje po cijeloj Grckoj, kao i njegov odlazak na drugi svijet. Podsjecao ih je na ono sto im je govorio jos mnogo prije seobe: "Kada se prebacimo u Grcku, nasi zemljaci ce biti razbacani s kraja na kraj Grcke. Bice to teska zbrka." I jos im je, ne jednom, govorio: "Kad dodjemo do Grcke, ja cu pozivjeti samo cetrdeset dana i upokojicu se na ostrvu."

Sveti njegov lik je nastavljao da toci iz sebe blagodat i utjehu i na brodu. Njegovo lice, koje je bojom podsjecalo na zrelu dunju, sijalo je asketskom svjetloscu. Postao je gotovo besplotan, poslije natcovjecanskih duhovnih borbi i velikih trudova, koje je cinio ljubavi Hristove radi i u ime ljubavi prema stadu svom, kojim je on kao dobri pastir rukovodio u toku pedeset i pet godina.

Za sve te godine oca Arsenija, tog neumornog i milosrdnog trudbenika u vinogradu Hristovom, nije uopste iznuravao sam rad, nego neprestana straza za vinogradom, jer se Farasa nalazila na geografski jako nepovoljnom mjestu, i svuda oko nje su bile divlje zvijeri - ceteleri, koji su uvijek bili spremni da upadnu u taj vinograd i razore ga. Videci njegovu veliku brigu o svom stadu, Milosrdni Gospod Bog je iskopao svu lozu i ponio je zajedno sa vinogradarom: lozu je On presadio u Svoj veliki vinograd u Grckoj, a vinogradara je uzeo k Sebi, da bi mu dao pokoj.

Na brodu je svaka porodica bila bukvalno kao jedan grozd, i ljubavlju obilni otac Arsenije se o svakom brinuo sa velikom ljubavlju. Videci da su neki gladni a da ne uzimaju mrsno jelo koje je kuvano na maslu, on je govorio: "Ne sikirajte se sada za post, jedite sve sto spreme u kuhinji. Kada se docepamo kopna i kada dodjete do svojih novih domova, tada se mozete vratiti postu". A onda je ispod pazuha izvadio svoju jecmenu lepinju i pridruzio im se sa rijecima: "A na mene ne gledajte, pa ja sam monah".

Poslije mnogih iskusenja brod je doplovio u grcku luku Pirej, i tamo, krocivsi na tlo Grcke, oni su radosno otpraznovali taj veliki dan - Vozdvizenje Casnog i Zivotvoreceg Krsta Gospodnjeg, 14. septembra 1924. godine (po starom kalendaru, kojeg su se oni pridrzavali kod sebe u Kapadokiji). Tri nedjelje su proveli u luci Svetog Djordja, iza bodljikave zice, da bi ih poslije toga poslali na ostrvo Krf, gdje su ih privremeno smjestili u Krfskoj tvrdjavi.

Medjutim, tamo se milosrdni Hadziefendija razbolio, i Farasani su bili mnogo zabrinuti zbog toga. Protiv njegove volje su ga smjestili u gradsku bolnicu, da bi ga ujedno oslobodili od teskoca zivota u tvrdjavi. Otac Arsenije niposto nije htio da se odvaja od njih, i sa suzama ih je preklinjao: "Dozvolite mi da umrem pored vas". Ali oni ga, iz ljubavi, nisu poslusali, nadajuci se da ce se u bolnici uz briznu njegu popraviti i da ce

ponovo biti sa njima, mada im je on jos davno, i ne jednom, govorio: "U Grckoj cu pozivjeti samo cetrdeset dana".

Sveti Arsenije je u Krfskoj tvrdjavi pozivio samo dvije nedjelje, i dva puta je sluzio Liturgiju u crkvi Svetog Djordja. Jos je jednu nedjelju proveo u bolnici, gdje su ga posjecivali zabrinuti Farasani. Jednom, prilikom posjete, Prodromos je zamolio Hadziefendiju da mu da odjecu da je opere. Otac Arsenije mu je odgovorio: "Sto da je peres? Ako ne sutra, a ono prekosutra ona ce poci u zemlju". Prodromos ga nije shvatio i ponovo mu je rekao: "Daj, ja cu je oprati, ti si bolestan i star". Otac Arsenije je odgovorio: "Znaci, ako sam star, nisam vise monah?" On je, nesumnjivo, bio monah. Tog dana je Prodromos na njemu vidio vas, a kako je oko njih bilo i drugih ljudi, neprimjetno ju je skinuo i htio da je zgnjeci. Hadziefendija je glasno zavikao: "Ne! Ne ubijaj nesrecno stvorenje!" Uzeo je od njega vas, gurnuo je pod svoju odjecu i rekao: "Ostavi je, neka i ona pojede malo ploti, kad vec ima mogucnost da bude sa mnom. Sta, nije valjda da samo crvi moraju svu plot da prozderu?" Zatim je sve posjetioce obuhvatio pogledom i rekao: "Za dusu, za dusu se vise brinite, a manje za tijelo, koje ce poci u zemlju i biti plijen crva". To je bila njegova posljednja pouka o najdubljem smislu zivota.

Kad su svi otisli, i ostao samo Prodromos, otac Arsenije mu je rekao: "Pridji, daj da se oprostimo, Prodromos, jer ja prekosutra odlazim na drugi svijet. Presveta Bogorodica mi se javila juce u podne, rekla mi to i pokazala mi Svetu Goru, i ja sam vidio manastire, kojima sam uvijek tako silno stremio, a nikada ih nisam bio dostojan. Ne znam sta i da ti kazem, Prodromos! Kakvo mnostvo manastira stoji na Svetoj Gori! Kakvi velicanstveni hramovi! Kakva velicanstvena ljepota!" Poslije toga mu je rekao: "Nemoj da tugujes, kad se tvoja zena za osam dana prestavi. Zena Stefana Karamuratidisa, Almalu, i ona ce umrijeti, za trinaest dana." Tako je i bilo.

Kad su prosla ta dva dana, i kad je doslo "prekosutra", vjerni rab Boziji otac Arsenije, pricestivsi se, otpravio se u istiniti zivot sa Hristom. U tom trenutku nikoga od Farasana nije bilo sa njim. Nije htio da iko bude sa njim, da ga ne odvlaci od vjecne molitve.

Takav je bio otac Arsenije!Jedan, mali, samo sa Bozijom pomocu!Jedan, veliki, predan samo Bogu i obrazu Njegovom!Jedan, do kraja zivota samo sa Bogom!Kad je blagocestivi pojac sljedeci put dosao da posjeti oca Arsenija,

blagoslov je on uzeo od njegovih mostiju. Oca Arsenija je vidio kako desnom rukom stisce na grudima blago koje cijene nema - Svete mosti Svetitelja Jovana Zlatoustog.

Nestedni otac Arsenije iza sebe nije ostavio nikakvih materijalnih dobara. Tek nekoliko starih knjiga. Kad su saznali da se njihov Hadziefendija prestavio, Farasani su ostali neutjeseni, iako ih je on pripremao za to. Iskupili su se i organizovali torzestvenu sahranu, na kojoj je ucestvovalo i mnogo mjesnih stanovnika.

Otac Arsenije je sahranjen na Krfskom groblju, u dijelu gdje su sahranjivali svestenike. Njegova duhovna ceda su postavila mermernu plocu i na njoj su napisala njegovo ime.

Otac Arsenije se prestavio 10. novembra 1924. godine (po novom kalendaru), u osamdeset i trecoj godini.

Prepodobni otac Arsenije, "zvijezda sa Istoka", sa nebeskog je svoda sisao vec u Grckoj, ostavivsi njoj svoje Svete mosti.

Smatram svojim dugom da opisem kako je izgledao otac Arsenije, da bi citaoci barem malo mogli zamisliti njegov svijetli lik.

Otac Arsenije je bio visok 180 cm, tvrd, zilav ali mnogo mrsav od surovog podviznistva. Ruke su mu bile toliko jake, da ga u mladosti cetiri covjeka nisu mogla oboriti na zemlju. Imao je vrlo gustu i u mladosti prilicno svijetlu kosu, dugu i gustu bradu, nagnute kao zbun obrve i visoko celo. Oci plave i velike, a lice izduzeno. Obrazi upali i zarasli u bradu. Ispod ociju su izbijale svijetle jagodice boje zrele dunje, kako smo vec govorili. Od malih nogu on je izgledao stariji nego sto je bio, tako da je u zrelim godinama vec izgledao kao starac.

Proslo je mnogo godina kako je pocinuo otac Arsenije, i niko se, zbog blagogovenija, nije odlucivao da otvori njegov grob. Kada su se sretali pobozni Farasani, pitali su jedan drugog: "Da se nije otac Arsenije javljao kome?" (da bi onda otvorili njegov grob). Oni su pretpostavljali da su njegove Svete mosti netljene. Zato, kada su poslije trideset cetiri godine otvorili njegov grob i obreli samo njegove Svete kosti, a ne svo tijelo, mnogi su se sablaznili time, i govorili: "Ako vec Hadziefendija, koji je bio takav podviznik i koji je natvorio toliko mnogo cudesa, nije postao svet, onda niko ne moze biti svet".

Za neke veoma blagocestive i prostodusne Farasane bilo je potpuno prirodno da tako razmisljaju, zato sto je zivot oca Arsenija bio svet i neprestano je javljao Boziju blagodat cudotvornim nacinom; on je bio kao neki nepresusni duhovni izvor energije koji je pokretala sveopsta i velicanstvena Bozija ljubav, ne samo prema hriscanima, nego i prema turcima, prema svim vjernicima i nevjernicima.

O njegovom cudotvorstvu svjedocila je i jedna Farasanka, koja je danas jehovin svjedok, u gradu Pangeo, koja je pricala o nekoliko cudesa oca Arsenija koja su se desila pred njenim ocima.

U selu Palohori, u Pangeo, Solomon Koskeridis, jedan od tri momka koji su pratili oca Arsenija za vrijeme seobe, pricao je: "Kad bi kod Hadziefendije dovodili bolesnika da procita nad njim molitve, ovaj bi ozdravljao na svih dvjesta procenata poslije citanja molitvi. U Farasi kod nas nije bilo doktora. Nas doktor je bio Hadziefendija, lijecio nas je molitvom koju bi citao nad nama. Osim Farasana, dolazili su kod njega i ljudi iz drugih sela i gradova. Dolazili su bolesnici, koliko ja znam, cak i iz Nefsehira (Neapolisa), iz Irkupa (Prokope), Sinasa i drugih mjesta".

Duhovni podvizi oca Arsenija su mnogobrojni, i svaki put kad bih se sretao sa novim svjedocima (Farasanima), dodavao bih jos jednu svesku zabiljeski. Jer, njegova duhovna djelatnost nije trajala jedan dan, ili dva, nego svih pedeset i pet godina njegovog pastirstva u Farasi: citao je molitve nad bolesnim, i ovi su se blagodacu Hristovom iscjeljivali.

U vrijeme posljednje posjete sela u oblasti Drame moje je srce jako treperilo, i ja sam se razgorio zeljom da posjetim Farasu. 29. oktobra 1972. godine, bez obzira na sve poteskoce, Gospod me je udostojio (i ja Ga blagodarim za to) da Farasu posjetim zajedno sa igumanom svetogorskog manastira Stavronikita, arhimandritom Vasilijem.

Kad smo stigli u Cesariju, nestrpljivo smo poceli da na karti trazimo Farasu, koje, nazalost, tamo nije bilo. Jedan turcin, kojeg smo pitali, rekao nam je ovo: "Ja sam cuo za Farasu, da je u stara vremena, kad su tamo zivjeli hriscani, to bilo dobro uredjeno veliko naselje. Ali kada su hriscani otisli, iz Grcke su dosli Turci koji su opustosili kuce i otisli. Tamo, u Farasi, dok su zivjeli hriscani, bio je jedan sveti svestenik; kod njega su dovodili bolesne, on se molio nad njima, i oni su ozdravljali. Njegova kelija je bila kao ambulanta."

Mi smo ipak koje-sto otkrili i sljedeceg dana dosli do Jah-Ali (Agiavudesa), koji se nalazi stotinu kilometara juzno od Kesarije. Dok se otac Vasilije dogovarao o dzipu kojim bismo nastavili putovanje, dva stara turcina koja su sjedila ispred izloga neke prodavnice su me zamolili da prisjednem i poceli da me ispituju odakle sam, kuda idem i jesam li svestenik. Ja sam im u dvije-tri rijeci ispricao o svom putovanju. Jedan od staraca mi je rekao: "Tamo, u Farasi, bio je jedan Aziz Papa (sveti svestenik). Zvali su ga Hadziefendija. Ljudi su kod njega dovodili bolesne odsvakle, on bi nad njima citao molitve i ovi bi ozdravljali. Mene su takodje vodili kod njega, zato sto mi je glava bila kriva, on je procitao molitvu nada mnom i ja sam se popravio". Pokazao mi je kako mu je glava bila okrenuta prema ramenima i kako je poslije Hadziefendijine molitve stala na svoje mjesto.

Zatim je prisao otac Vasilije, i nastavili smo put na jug od Djesarije. Poslije trideset kilometara dosli smo u Farasu (presavsi, ukupno, oko sto trideset kilometara).

Farasa je bila upravo u onom stanju u kojem ju je opisao turcin u Djesariji. Umjesto cetiri stotine osamdeset hriscanskih porodica koje su nekada tamo zivjele i odatle otisle 1924. godine, samo je sedam ili deset turskih porodica zivjelo medju rusevinama. Crkvu su pretvorili u dzamiju, u njoj su nasli podzemno skloniste. Svi Turci koji su tu bili su poticali od onih koji su 1924. godine dosli iz Grcke prilikom razmjene stanovnistva. Medju zivim su bila ostala samo dva covjeka koja su od iskona zivjela u Farasi. Od jednog od njih, koji je pamtio narjecje Farasana, pokusavao sam da saznam gdje je stajala kelija oca Arsenija.

Taj daleki put od Farase do Kesarije (tamo i natrag - dvjesta sezdeset kilometara) Sveti otac Arsenije je pjesice prelazio tri ili cetiri puta godisnje, vrseci misiju egzarha.

Pa kako bi milostivi Bog i mogao da se ne umili i u izobilju mu ne daruje blagodat da tvori cudesa!

   

CUDESA SVETOG ARSENIJA

 Znajuci natcovjecanski trud prepodobnog oca Arsenija i svu njegovu

ljubav prema svijetu, kojem je on pomagao i kao covjek i uz pomoc Boziju, smatram da je moj svesteni dug da opisem neka od njegovih poznatih cudesa, u slavu Boziju i iz blagogovenija prema Svetom ocu Arseniju, da bih time barem malo umanjio svoju nezahvalnost. Cudesa Svetog oca Arsenija, o kojim su pricali Farasani, i staro i mlado, to su samo ona u kojima je Bozija blagodat javila sebe otvoreno, koja nisu mogla da budu sakrivena; unutrasnji, pak, misticni zivot oca Arsenija nama je savrseno nepoznat.

Oni koji su prema njemu imali blagogovenije i interes pamtili su ta cudesa detaljno, i ja se na te ljude pozivam poimenice, odnosno, mogu da ih pomenem, a mnoga od njih cu precutati samo da ne bih opterecivao citaoca. U vecini slucajeva ja sam propustio price koje govore o iscjeljenjima od istih bolesti, sto se mnogo puta ponavljalo, sa raznim ljudima. Gotovo svi detalji su se nalazili i u svjedocenjima koja je sakupio pojac Prodromos Korcinoglu, koji je, takodje, bio zivi svjedok i vjerodostojni istocnik za opis zivota blagoslovenog Hadziefendije.

 U klisuri, u pecini, bila je izgradjena kapela Presvete Bogorodice. Da

bi uvecali povrsinu, Farasani su dogradili balkon koji se naginjao iznad stijene. Da bi se popelo do kapele, trebalo je popeti se po cetrdeset stepenika uklesanih u stijeni, i jos po sto dvadeset nacinjenih od dasaka. Jednom je otac Arsenije, po obicaju, posao sa Prodromosom da u kapeli sluzi Bozanstvenu Liturgiju.

Kad se Bozanstvena Liturgija zavrsila, otac je za trenutak izasao na balkon. Naslonio se na dasku, koja je u tom trenutku pukla, i pao je u provaliju. Seljak koji je sa druge strane kanjona vidio kako on pada je pustio svoje volove i bacio se u trk niz strminu, ubijedjen da se otac Arsenije smrskao u param-parcad. Prodromos nije znao nista o tome, posto je u to vrijeme on spremao svoje stvari u crkvi. Kad se seljak spustio na dno kanjona, ugledao je oca Arsenija citavog, ali nepokretnog, i priblizio mu se, da ga dodirne. Ali u to ce njemu otac Arsenije: "Ne dotici me, nista mi se nije desilo". Otac Arsenije je lezao nepokretan ne zato sto se razbio, nego zato sto je bio u stanju ushicenja: kad je padao u provaliju, Neka Zena ga je poduhvatila na Svoje ruke, spustila na zemlju i ostavila. Poslije toga on je cesto govorio kako se tada osjecao kao novorodjence u majcinom zagrljaju. Poslije prezivljenog ushicenja, ustao je na noge, ispeo se sa dna kanjona i popeo se po sto sezdeset stepenika na vrh (samo stepenice su bile visoke pedeset metara). Kada se vratio u kapelu, ispricao je Prodromosu sta se desilo, a ovaj, jos uvijek pospremajuci crkvu, nikako nije mogao da se dozove i da shvati sta se desilo. A seljak je otisao u Farasu i svima pricao sta se dogodilo.

Jednom je neki turcin iz sela Telelides oskrnavio Sveti izvor Svetitelja Jovana Zlatoustog, i Sveti ga je radi urazumljenja kaznio: kod turcina se iskrivio vrat. Doveli su ga kod oca Arsenija da ga ovaj iscijeli. Medjutim, otac Arsenije ga je drzao nedjelju dana, ali molitve nije citao. Pojcu se to ucinilo cudno, te je ocu Arseniju rekao: "Oce, za sto drzis ovog turcina cijelu sedmicu, a nad drugim, tezim bolesnicima, citas molitve

odmah, i oni se istog casa iscjeljuju?" - "Drzim ga da bi postao svjestan sta je nacinio, jer je on tako bandoglav, da ga nista ne kosta da, cim ga ja iscijelim, opet ode na Sveti izvor i gurne u njega svoju sugavu glavu". Kroz sedam dana otac Arsenije je procitao molitvu, i glava tog covjeka je stala na svoje mjesto. Na rastanku je savjetovao turcinu: "Drugi put, kad vidis nesto sto ima veze sa hriscanskom Crkvom, samo se izdaleka pokloni i idi svojim putem".

Anestis Karausoglu iz Sate se sjeca kako kod jednog svestenika zena nije mogla da ima djece. Ovaj je kod Hadziefendije donio njenu haljinu, da bi Sveti procitao nad njom molitvu, da bi ova mogla da ima djece. Otac Arsenije je poslije citanja molitve rekao svesteniku: "Tvoja ce zena roditi djevojcicu, i moras joj dati ime Eva". Tako je zaista i bilo.

Jednom su Hadziefendiji doveli iz Telelidesa slijepu muslimanku Fatimu, da procita nad njom molitve iscjeljenja, a bila je srijeda, i Sveti je bio u zatvornistvu. Oni koji su vodili slijepu dugo su kucali u vrata njegove kelije, a zatim, ostavivsi bolesnicu, otisli u centralni dio naselja. Nekako je bas u to vrijeme jedna Farasanka kojoj se ruka bila zgrcila i pocela da se susi, prisla vratima Hadziefendije, uzela saku zemlje pored praga njegove kelije, protrljala bolesnu ruku i iscijelila se. (Tako su Farasani uvijek cinili u ta dva dana kad je on bio u zatvornistvu, da ga ne bi uznemiravali). Vidjevsi slijepu, ona ju je pitala sta ceka, i ova joj je ispricala. Farasanka ju je posavjetovala: "Sto ti tu sjedis i bez veze gubis vrijeme? Zar ne znas da Hadziefendija ne otvara srijedom i petkom? Nego ti uzmi malo zemlje sa praga i protrljaj njom oci, da bi ih iscijelila - mi bas tako radimo u te dane, ako se desi da se razbolimo".

Farasanka je otisla svojim poslom. Muslimanka se ispocetka iscudjavala onome sto je cula, ali je na kraju pocela da trazi prag, pipajuci rukama. Nasla ga je. Uzela je malo zemlje, protrljala oci i odmah pocela nejasno da vidi. Od radosti je uzela prvi kamen koji je ugledala, i pocela da kao luda udara njime po vratima kelije oca Arsenija. On joj je otvorio i kad je vidio da je muslimanka, napravio je izuzetak i pitao je sta hoce. Ona mu je objasnila; otac Arsenije je uzeo Jevandjelje, procitao ga nad njom, i ona je tog trenutka obrela cisti vid. U velikoj radosti je pala pred njegove noge i pocela sa blagogovenijem da ih ljubi, ali ju je otac Arsenije pozurio, rekavsi: "Ako hoces da se poklonis, ne klanjaj se meni, nego Hristu, Koji ti je dao vid". Sva srecna, ona je posla da trazi svoje pratioce, i svi zajedno su se vratili u svoje selo.

Iz Kelmirija su bili doveli gubavu zenu; otac Arsenije je procitao nad njom molitvu, i bolesna se ocistila. Kako prica Prodromos Korcinoglu, njeno lice je poslije toga bilo njezno kao u novorodjenceta.

Farasani iz Drame koji su se naselili oko Soluna pricali su kako su dva seika (vodje muslimanskih plemena i vracevi) iz Hadzi-Behtasa dosla kod oca Arsenija. Otac Arsenije ih je primio i cak ih ugostio kafom. Ali turci su poceli da zadaju glupa i besmislena pitanja, koja su samo poradjala glavobolju. Da bi se izbavio od njih, otac Arsenije je rekao: "Ja vas vise ne mogu slusati; mene boli glava". Ali ovi nisu shvatili poruku, i jedan od njih je predlozio: "Papa Efendi, mi cemo ti napraviti amajliju. I ako je budes nosio, do kraja zivota te glava nece boljeti". Tada mu je otac Arsenije strogo odgovorio: "Ja vladam vecom silom od vas, i silom

Hristovom mogu da ucinim da ne ustanete sa mjesta na kojima sjedite". Ostavio ih je otisao u svoju keliju. Dopivsi kafu, seici su htjeli da se dignu, ali nikako nisu mogli da se mrdnu sa mjesta, i osjecali su kao da ih drze neke nevidljive ali cvrste niti. Bili su prinudjeni da dozivaju oca Arsenija da ih oslobodi. Ovaj je odmah dosao, ali sa njima nije razgovarao, nego je samo mahnuo rukom u znak da odlaze, i tek poslije toga su se ovi mogli pomaci sa svojih mjesta.

Seici su shvatili svoju zabludu i molili oca Arsenija da im oprosti. Odlazeci, rekli su mu: "Papa Efendi, oprosti nam. Tvoja sila je velika, jer je ti dobijas od svoje velike vjere. A nama pomaze sejtan".

Isti ljudi su pricali kako su drugi put - na praznik Svetitelja Jovana Zlatoustog - poslije Bozanstvene Liturgije parohijani sjedili za trpezom pored crkve.

Pored crkve Svetog Jovana bio je Sveti izvor koji je obilno tocio iz otvora u stijeni i kao mali vodopad se ulijevao u rijeku Zemantis. Ali izvor je ponekad znao potpuno da presusi.

Dok su ostali jeli, jedna je zena otisla po vodu. A voda je na njene oci prestala da tece; zena je potrcala kod Hadziefendije i to mu ispricala. Hadziefendija je dosao do stijene, kleknuo na koljena ispred izvora, procitao odlomak iz Jevandjelja, i - voda je odmah potekla.

Izvor je s vremena na vrijeme presusivao: voda je prestajala da tece, a zatim, poslije prilicno dugo vremena, ponovo dolazila. Anastasios Levidis govori da je to bila prirodna pojava "plime i oseke". Ali rab Boziji Arsenije je molio svoga Vladiku Boga, i On bi mu davao vodu bez ikakvog otezanja, kad god bi Ga ovaj zamolio.

Simeon Karausoglu se sjeca sljedeceg dogadjaja. Jedna Cerkeskinja-muslimanka je zamolila Prodromosa, sina Kopalua, da joj donese filaktu od Hadziefendije, jer je bila jalova i muz je htio da se razvede od nje zbog toga. Prodromos se sazalio na nju, jer je ona, osim toga, bila sirota i nije imala nikoga od svojih. Ostavio je svoje poslove i otisao u selo. Bilo je vec prilicno kasno kada je Prodromos dosao do sela, i njemu je bilo neprijatno da ide kod oca Arsenija, pa je zamolio crkvenog strazara da ovaj ode kod Hadziefendije. Strazar je otisao i dobio filaktu, to jest, napisanu molitvu, koju je otac Arsenije trebao da procita nad bolesnicom. Strazar je znao da je Cerkeskinja bogata (njen muz je imao mnogo stoke), i opsjela ga je pohlepa: presavijenu molitvu koju je dobio od oca Arsenija on je umotao u svoju ceduljicu, na kojoj je napisao da moli zenu da posalje kozu, sir, meso i tako dalje, kobajagi da je to sve trazio Hadziefendija. Strazar-koristoljubac je to predao Prodromosu, a ovaj, nista ne sumnjajuci, sljedeceg dana predade to Cerkeskinji koja je zivjela nedaleko od njega. Dobivsi filaktu, ona ju je nosila sa blagogovenijem, a crkvenom strazaru je poslala sve sto je trazio, misleci da ovaj sve to predaje ocu Arseniju. Poslije godinu dana ona je rodila dijete, ali je i poslije toga nastavila da salje strazaru hranu i koze; o svemu tome otac Arsenije nije znao nista. Poslije dvije godine on je saznao za to, pozvao crkvenog strazara i ocitao mu bukvicu kako je i zasluzio. A ovaj, umjesto da moli da mu se oprosti, sve je poricao. Tada mu je otac Arsenije rekao: "Bolje je da svoje dugove vratis u ovom zivotu, nego da odes u pakao. Zato ce se od ovog trena tvoje tijelo prekriti cirevima, i razjedace te onoliko vremena, koliko si ti

jeo sir i meso od Cerkeskinje". Tijelo strazara se tog casa prekrilo pristevima koji su ga strasno svrbjeli. On nije mogao da izdrzi taj strasni svrab, otisao je kod oca Arsenija i molio ga da mu oprosti. Sveti mu je oprostio, procitao molitvu nad njim i iscijelio ga.

Panajotis, sin Endzarapidisa, sa dvadeset godina je skrenuo sa pameti zbog djevojke u koju se bio zaljubio. Ludilo je mladic ispoljavao u prilicno bujnoj formi, i nije bilo moguce svezati ga. Napokon, njegov brat i jos nekoliko snaznih momaka su uspjeli da ga svezu dok je spavao; takvog su ga odveli kod Hadziefendije. Samo sto je otac Arsenije otvorio vrata da vidi ko kuca i sta mu treba, taj se ludak, mada je i bio svezan, bacio da svezanim rukama udari oca Arsenija. Hadziefendija je rekao: "Gospode Isuse Hriste!" I dodao: "Na zemlju, sotono!". Ludak je odmah pao i skvrcio se, kao lopta. Tada je otac Arsenije uzeo Jevandjelje, procitao ga nad nesretnikom i ovaj je odmah poslije toga bio iscijeljen. Kasnije se on cak i ozenio. (O tome su pricali Farasani iz oblasti Drame.)

Kad se Osija Karamuratidu udala, cesto je nosila veliku, drecavu svilenu maramu iz Smirne. Otac Arsenije ju je ne jednom ruzio zbog toga: govorio joj je da treba da se nosi skromno, kao i sve zene iz Farase; ona ga, avaj, nije slusala.

Jednom, kad je vidio da je ova opet nedjenula svoju maramu, strogo joj je rekao: "Evropske kraste meni u Farasi ne trebaju. Ako se ne ispravis, znaj da ce sva djeca koju budes radjala odlijetati od tebe, kao andjelcici, i tebi nece biti radosti ni od jednog". Nazalost, ona nije postupila kako joj je bilo receno, dok se nije lisila dva andjelcica. Tek tada je bacila maramu i dosla kod oca Arsenija da ga moli da joj oprosti. Oprostio joj je i rekao: "Stupaj sad pred Gospodom. Prvo tvoje dijete bice djecak, i dacemo mu ime Arsenije, a drugo ce biti djevojcica, i dacemo joj ime Irina". Upravo je tako i bilo.

Stela Koglanidu je pricala kako su jednom u kucu njenog oca u Farasi doveli nijemog tridesetogodisnjeg turcina. Njen otac ga je odveo kod oca Arsenija da ovaj procita molitve nad njim i iscijeli ga. Kad je Hadziefendija citao nad njim Jevandjelje, nije uspio ni da zavrsi, a nijemi je progovorio, i sljedeceg dana su ga rodjaci uzeli i otisli kuci.

Sotirija Hristoforidu je pricala kako su slijepu turkinju Meriamu doveli kod oca Arsenija, koji je procitao molitve nad njom, i zena je progledala.

Jednom su tri turcina bila naumila da opljackaju Hadziefendiju. Oni su slusali kako mnostvo ljudi ide za pomoc kod oca Arsenija, pa su mislili da kod njega mora da ima mnogo para. A otac Arsenije se novca nikada doticao nije. U pljacku su posli u srijedu, jer su znali da se srijedom i petkom otac Arsenije zatvara u svoju keliju. Dva lopova su ostala da cekaju napolju, a treci je otvorio vrata kelije i zakoracio unutra. U to vrijeme je otac Arsenije citao nocne molitve. Cuvsi sum, on je pogledao prema vratima upravo u trenutku kada je pljackas unio nogu u keliju.

Pogled oca Arsenija, poput jake elektricne struje, prikovao je tog covjeka na mjestu gdje se nasao. Tako je on, naoruzan nozem i opasan kuburom, i ostao: jedna noga u keliji, druga na pragu. Poslije toga je otac Arsenije savrseno spokojno nastavio molitvu.

Pljackasi koji su ostali napolju su se zabrinuli sto se treci tako dugo ne vraca, a zora je uskoro trebala da svane, pa su i oni usli unutra. Kad su vidjeli svog kompanjona kako nepokretan stoji jednom nogom u keliji a drugom napolju, obuzeo ih je uzas. Poceli su da preklinju oca Arsenija da im oprosti i da odrijesi njihovog druga od nevidljivih lanaca.

Ne prekidajci molitvu, otac Arsenije im je rukom dao znak da odlaze. Lopov se odmah oslobodio, i otisli su. Ti su turci pricali poslije drugima o tome sta se desilo sa njima, i govorili: "Aman, aman. Nemojte ici da kradete Hadziefendiju!" (To su pricali Farasani iz Soluna.)

Simeon Karausoglu je pricao kako je Joanis Karausoglu imao parce zemlje iza crkve Svetog Djordja. Jednom je on dosao na svoje polje i vidio kako je sa jedne strane ograda obaljena i da iz zemlje viri ljudski les, zakopan na kraju polja. Les nije istrulio, mada je bio sahranjen mnogo godina ranije, sto se vidjelo po staromodnoj odjeci. Joanis se prepao, potrcao kod oca Arsenija i sve mu ispricao. Ovaj se ne oklijevajuci zaputio na to mjesto, u pratnji drugih Farasana. Cim je otac Arsenije vidio neistruljeni les, rekao je momcima da iskopaju novi grob, i procitao molitve nad pokojnikom. Kad je grob bio spreman, ponovo su ga sahranili i otisli. Na povratku je otac Arsenije rekao: "Ne sikirajte se. Vidjecete, za tri dana ce istruliti". I stvarno, kad su kroz tri dana vratili, zemlja je pala do dna groba, grob je izgledao kao jama, sva plot je istrulila i ostale su samo kosti.

Mojsije Koglanidis je pricao da je jedan turcin iz sela Ahijavudes opljackao crkvu, i ne samo da je uzeo svestene sasude, nego je skinuo srebro sa korica Jevandjelja, a knjige bacio na pod.

Farasa se podigla na oruzje. "Kad su vidjeli Jevandjelja, bacena na zemlju, - pricao mi je starjesina sela, - svi su poceli da traze tog poganog turcina". Medjutim, otac Arsenije se nimalo nije uzbudjivao i rekao je drugima da se oni takodje ne uzbudjuju, jer ce lopov sam da se javi, vukuci svoje noge. Poslije nekoliko dana tog su turcina doveli kod Hadziefendije da bi nad njim on procitao svoje molitve i iscijelio ga, posto je on odjednom pobjesnio, a donji dio tijela je pogodila paraliza, i morao je da vuce svoje noge. Oni koji su ga doveli su sa sobom donijeli ukradene svestene sasude. Ali otac Arsenije ga nije odmah iscijelio, i ostavio ga je u takvom stanju, da bi turcima dao lekciju blagogovejnog ponasanja prema nasim hramovima. Zaista, svi turci u nasem okrugu su se isprepadali. Vasilije Karopulos se sjeca da je otac Arsenije procitao molitve nad pobjesnjelim i paralizovanim kradljivcem tek kada su krenuli na seobu u Grcku, i tek tada je ovaj ozdravio.

Prodromos Eznepidis se sjeca kako je jednom mnostvo turaka (cetelera) nagrnulo u Farasu. U to vrijeme je on lezao u postelji i bacakao se po krevetu, kao riba, muceci se od groznice. Kad su mu ispricali sta se desilo, on je shvatio da se nasao u veoma teskom polozaju, posto je kao starjesina sela odgovarao za stanovnistvo. Zamolio je ljude koji su se nasli kraj njega da ga odnesu kod Hadziefendije, sto su oni i ucinili. Kad ga je Hadziefendija vidio, i kad je saznao da dolaze turci, on nije cak ni svoj mali molitvenik uzeo da bi procitao molitve nad njim, nego je uzeo svijecu, blagoslovio je, okruzio njom desnu ruku mladica i rekao: "Idi, momcino, sa Bogom odagnaj turke, da vise ne dolaze u nase selo". Samo

sto je otac Arsenije blagoslovio Prodromosa, ovaj je istog casa ozdravio, sakupio sve mlade muskarce iz sela i bez ikakvih gubitaka natjerao turke u bjekstvo.

Isti covjek je pricao kako se drugi put banda turaka bila spremila da zauzme Farasu. U selu nije bilo muskaraca: jedni su bili na poljima, drugi na putu. Zato je on bio prinudjen da iskupi djecu oko tvrdjave, da bi izgledalo da ih ima mnogo, a onda im naredio da se sakriju. Nekoliko staraca, koji su se tu bili nasli, takodje su se neprimjetno sakrili. Na kraju je on ostao sam, i odlucio da je bolje da umre, nego da dozvoli turcima da udju u selo. Ali ubrzo je potrosio svu municiju, i turci su ga zarobili. Cvrsto su ga svezali i odveli ispred njegove kuce, ispred koje su objesili omcu. Tamo su ga mucili i trazili da im kaze gdje krije svoju imovinu, a poslije toga su ga kanili ubiti. Dok su ga mucili, njemu je odjednom palo na pamet da kaze: "Sve sto imam nalazi se kod Hadziefendije". Ne gubeci vrijeme, turci su ga poveli kod oca Arsenija. Otac Arsenije je otvorio vrata, vidio turke, naljutio se i poceo da ih ruzi zbog toga sto su svezali covjeka. Naredio im je da odmah puste Prodromosa i pri tom ih nazvao "pogani turci". Vodja se razbjesnio, izvadio jatagan i zamahnuo put Hadziefendije. Tada mu je Hadziefendija rekao: "Odmah pusti ruku, ona je paralizovana". I gle cuda! Ruka turcina se objesila, opustena i iskrivljena, a jatagan je pao na zemlju. Kad su turci to vidjeli, zadrhtali su od straha, a njihov glavesina je ridao i preklinjao da mu ruka ozdravi. Otac Arsenije je prekrstio njegovu ruku i iscijelio je. Kad su turci oslobodili starjesinu, otac Arsenije im je strogo naredio da se vise nikada ne pojavljuju u selu. I zaista, niko iz te bande od tada se nije pojavio u Farasi.

Anestis Karausoglu je pricao kako su jednom kod Hadziefendije iz Aintinudesa doveli nijemu turkinju koja nije mogla da govori od uzasne muke, placa i stenjanja, jer su njenu kcerku bili ukrali nepoznati razbojnici i nju je rastrzavala misao da su njenoj kcerci naudili ili je ubili. Nijemu su doveli u kucu Hekima, koja je stajala odmah do Hadziefendijine, i zamolili oca Arsenija da dodje kod njih i procita molitve za iscjeljenje. On je odmah posao, procitao molitvu, i ona je povratila dar govora.

Isti covjek se sjeca kako je jedan Adanjanin, Kosma Simeonidis, vlasnik velike fabrike, imao jalovu zenu. On je Hadziefenidiji poslao njenu haljinu da nad njom procita molitvu. Otac Arsenije je to ucinio i vratio haljinu. Zena ju je nosila, i poslije godinu dana je rodila.

Stefan Zaharopulos je pricao kako su jednom cetiri Kurda dosla da opljackaju Hadziefendiju. U to vrijeme je otac Arsenije sjedio na ovcijoj kozi i citao. Vidio je lopove koji su bili otvorili vrata njegove kelije, ali nije progovorio ni rijeci. Ovi su usli i poceli da rove na mjestu gdje su mislili da se nalaze dukati. Otac Arsenije je nastavio da cita, ne razgovarajuci sa njima. Kada, na kraju krajeva, lopovi nista nisu nasli, jedan od njih je uzeo dva pokrivaca koje je otac Arsenije bio slozio u uglu sobe (to je bila sva njegova imovina). Ali evo sta im se desilo. Oni su htjeli da odu, ali nisu mogli da nadju vrata na koja bi izasli. Bukvalno su oslijepili, i vrtili su se, i vrtili po keliji, ali nisu mogli da vide vrata. S obzirom da su omeli oca Arsenija u citanju, on im je pokazao gdje su vrata, ali oni nisu mogli da ih

vide, i nastavili su da ih traze. Tad je otac Arsenije ustao, uhvatio jednog Kurda i rekao mu: "Evo vrata kroz koja lopovi odlaze u pakao!"

Tek tada su lopovi ugledali vrata. Pokajali su se i molili da im se oprosti. Otac Arsenije im je oprostio, i otisli su. Kasnije su pricali ostalim Kurdima sta im se desilo, i govorili: "Aman, aman! Nemojte ici da kradete Hadziefendiju! Cak i ako doprete do njegove kelije, necete moci izaci".

Solomon Koskeridis je ispricao kako su kod oca Arsenija doveli u pokrivac umotanu paralizovanu turkinju. On je procitao nad njom molitvu, i ona je istog trena bila iscijeljena.

Joanis Kirkalas je pricao kako je jednom mnogo turaka (cetelera) banulo u Farasu. Kidnapovali su dvanaest bogatih stanovnika sela, i od njihovih porodica trazili otkup - pet stotina zlatnih moneta; u protvinom, taocima je prijetila smrt. Takodje su upozorili Farasane da ce najmanji njihov pokusaj napada na kidnapere prouzrokovati smrt talaca, jer ce njih zaklati prije nego sto pocne boj.

Sva Farasa se uzbunila. Jedni su poceli da obuzdavaju momke, da ovi ne postupe nepromisljeno i upuste se u borbu. Zene i djeca su potrcali kod Hadziefendije - kod jedine njihove nade: Turaka je bilo mnogo i bili su dobro naoruazni. Kazu da ih je bilo oko trista osamdeset.

Kad je cuo sta se desava, otac Arsenije je posao u crkvu i zamolio strazara da mu da sve sitne pare koje su se zadesile tamo. Nakupilo se oko pedeset zlatnih moneta. Otac Arsenije ih je uzeo sa sobom i sa dva starca se smjelo zaputio u tursku jazbinu. Pozvao je glavesinu bande, koji se pred njim razbaskario u dobrom raspolozenju, zato sto je racunao da su mu donijeli sve pare za otkup. Cim je otac Arsenije vidio vodju bande, poceo je da ga urazumljuje, ovakvim rijecima: "Zar se ti ne bojis Boga? Kako te nije sramota? Gdje ovi siromasni ljudi mogu da nadju pet stotina zlatnih moneta? A vi govorite da cete im glave odrubiti ako vam ne donesu te tolike pare!" Zatim je uzeo svoju malu kesu, istresao pare iz nje i rekao: "Uzmite ovo, za vas trud, i odmah dovedite moje ljude, a ako li to ne ucinite, pretvoricu vas u kamenje - na ovom mjestu i ovog casa!" Kad je izgovarao "pretvoricu vas u kamenje", - svi su se turci ukocili i ostali u polozajima u kojima su ih te rijeci zatekle, kao kipovi. Poslije toga, kad su oni vec svi stajali kao mramorne statue, otac Arsenije im je opet rekao: "Brzo dovedite moje ljude i gubite se". Tek tada su se turci mogli pomaknuti i osloboditi od nevidljivih okova koji su ih drzali. Oslobodili su dvanaest Farasana i dali se u bijeg, tako da nisu ni sakupili onih pedeset po zemlji rasutih zlatnih moneta. Otac Arsenije je rekao taocima: "Sakupite crkvene pare i idemo". I ovi su se radosno vratili u selo.

Kiriakos Sefiridis, ctec oca Arsenija, pricao je kako su jednom iz Telelidesa u lancima doveli okovanu turkinju, opsjednutu strasnim demonom. Zvala se Tetevi. Otac Arsenije je nad njom procitao Jevandjelje, istjerao demona, i ova je odmah ozdravila.

Isti covjek se sjeca kako su iz Sise u Farasu doveli drugog pobjesnjelog - sina turskog oficira. Samo sto je Hadziefendija nad njim procitao Jevandjelje, on je odmah ozdravio, i sjedio je tiho, kao jagnje, dok je nekoliko minuta prije toga noktima bucao svoju odjecu i grebao lice.

Jednom su turci ponovo bili ukrali svestene sasude iz crkve. Farasani su bili ozlojedjeni i pokusavali su da nadju lopova. Ali Hadziefendija se nije brinuo i rekao im je: "Ne sikirajte se. Evo, vidjecete, Sveti Djordje ce ih vratiti natrag". Kad su lopovi stigli do Kozana, pred njima se iznenada uzdigao cudni mrak (iako je bio dan a nebo bilo potpuno vedro), tako da nisu mogli da krenu dalje preko rijeke Ferahtin koja je bila pred njima. (Tu neobicnu tamu takodje je vidio Antonije Stavridis iz Zile u Kapadokiji). Kradljivci su shvatili da ta cudna pojava predstavlja signal od Boga, i brze-bolje okrenuli natrag, u Farasu, da vrate ukradene svestene sasude. Medjutim, dok su oni isli, tama se razisla, i oni su pomislili da je to bila puka slucajnost, i opet krenuli prema svom selu (prema Kozan-Tagiju) sa svojim natovarenim magarcima. A onda su poceli da osjecaju kako neko nevidljiv bije po njima i time ih tjera da se vrate u Farasu. Kad su dosli u Farasu sa ukradenim svestenim sasudima, lopovi su poceli da pomagaju i vicu da ih Farasani uzmu sto prije, posto su njihove ruke bile zauzete time sto su stitile glave od nevidljivih udaraca.

Anestis Karausoglu je pricao da se u vrijeme turskog pokolja Jermena oko trista turskih razbojnika zaputilo u Farasu, da je napadnu i opljackaju. Hadziefendija je sakupio sve zene i djecu, posao u kapelu Presvete Bogorodice i tamo se molio. Svirepi turci nisu mogli da udju selo, jer im nije dao Svetitelj Jovan Zlatoust. Sveti se pojavio na mostu koji su trebali da predju, rasirio ruke i pregradio im put (iznad kanjona u kojem je tekla rijeka stajala je mala crkva, izgradjena u cast ovog Svetog). Turci su se preplasili i pobjegli, vidjevsi da ih Sveti progoni i ne dozvoljava im da predju most nad rijekom Zemantis. Vodja bande je rekao: "Idemo odavde, i to sto brze, jer nam Sveti Jovan Zlatousti ne da da predjemo rijeku".

Kad je otac Arsenije peti put krenuo u Svetu Zemlju, jedna zena, zvala se Sofija, provalila je kroz prozor u njegovu keliju, ali ne da bi nesto ukrala, nego da mu se osveti, jer je on bio veoma strog prema njoj zbog nekih losih postupaka koje je ona pocinila u svom zivotu. Dok je njen muz (koji joj je pravio drustvo) cekao napolju, Sofija je usla unutra i sve isprevrtala, pobacala na pod sve sto je bilo u keliji, cak i krstove i Jevandjelja. Stavise, pricaju da je oskrnavila ovciju kozu na kojoj je klecao otac Arsenije kada se molio pred ikonama.

Kad se otac Arsenije vratio iz Svete Zemlje i vidio sve to, osjetio je veliko sazaljenje prema toj nesrecnoj dusi, i vise puta ju je pozivao k sebi, ali se ona nije odazivala. Na kraju je starjesina sela posao i doveo je kod Hadziefendije koji je, vidjevsi je, rekao: "Sta si to natvorila? Cak i neposteni turcin to ne bi uradio! Jevandjelja i krstove pobacati na zemlju!" Ali Sofija, nazalost, umjesto da se pokaje i moli za oprostenje, pocela je da zloslovi i huli na oca Arsenija. Tada joj je rekao: "Tebi je bolje da uopste nemas razuma, nego sto imas takav kakav je kod tebe, cedo, jer ce tebe takav um odvesti u ad. Zato cu ja moliti Hrista da te lisi razuma, da bi ti sudili, u krajnjoj liniji, kao bezumnoj, tako ce se i tvoja dusa spasiti". I zaista, od tog trenutka Sofija se lisila pameti, i od zvijeri se pretvorila u novorodjence, u maleno dijete koje nikoga ne moze naljutiti i nikome nauditi, koje se svo vrijeme nevino osmjehuje. Ona je zivjela mnogo godina i ovdje, u Grckoj. To znaju svi Farasani, samo su neki od

njih pogresno shvatili oca Arsenija; mislili su da ju je prokleo. Medjutim, kako mi je pricao starjesina, i drugi, a i ja tako gledam na to, on ne samo da je nije prokleo, nego je fakticno blagoslovio i obezbjedio joj dostup u raj, jer tamo dolaze samo ovce, a ne i divlje koze. Mnogi ozbiljni Farasani smatraju da je time Hadziefendija spasio Sofiju.

Amalija Eleufteriadu (iako je ona danas jehovin svjedok) se sjeca kako je ona, kao osmogodisnja djevojcica, kada je jednom bila posla na mlin, gledala osmoricu ljudi kako iz sela Telelidea zenu Agadoka vode kod Hadziefendije, jer je ova bila opsjednuta demonom. Nakon sto je otac Arsenije procitao molitvu nad njom, ona je postala krotka, kao jagnje. Ispunivsi se radosti, njen otac je rekao Hadziefendiji: "Uzmi svu moju imovinu, ti si iscijelio moje dijete". Hadziefendija je odgovorio: "Nasa se vjera ne prodaje. Ostavi ti svoju imovinu sebi. Ali ako hoces da ucinis dobro djelo, napravi most. Ili dovedi vodu u neko selo u kojem se ljudi bez nje muce".

Agadok (njen muz) je poslije toga zaista izgradio most od krecnjaka.Jednom, kako je pricao Vasilije Karopulos, kod Hadziefendije su

donijeli turcina kod kojeg je glava bila potpuno okrenuta u desnu stranu i nije se mogla mrdati. Turcin je bio harambasa-razbojnik i krajnje surov covjek, tako da je to, sto mu se desilo, kako se kaze, popustio Bog da mu se desi, jer je samo to moglo da prekrati njegovo razbojnistvo i zlodjela. Obracao se mnogim doktorima, ali nista nije pomagalo - iscjeljenja nije dobijao.

Tada je otisao kod Hadziefendije, i kad se ovaj pomolio za njega, vrat razbojnika je stao na svoje mjesto. Hadziefendija ga je strogo ukorio za nepravedan zivot i dao epitimiju, kako njemu, tako i cijeloj porodici, zato sto to i nisu bili ljudi, nego divlje zvijeri.

Vasilije Karopulos mi je pricao kako su jednom kod Hadziefendije bili doveli neku gubavu zenu, koja se zvala Antza. Hadziefendija je procitao Jevandjelje nad njom, i ona se tog casa iscijelila.

Gavrilo Korcinoglu (drugi ctec Hadziefendije) je pricao sljedece: "Jednom smo Hadziefendija, moj stric i ja posli u kapelu Svetog Jovana Zlatoustog da odsluzimo Bozanstvenu Liturgiju. Dok se Hadziefendija pripremao (nadijevao odezde), ja sam posao do izvora Svete vode, da je donesem za Liturgiju. Samo sto sam ja prisao izvoru, ovaj je presusio. Potrcao sam kod Hadziefendije, koji je odmah posao sa mnom, stavivsi svoj molitvenik pod misku i u hodu zavezujuci rukave. Samo sto je on procitao molitvu kod otvora u stijeni, voda je potekla. Uzeo sam koliko nam je trebalo i posli smo da sluzimo Bozanstvenu Liturgiju".

Amalija Eleufteriadu (ista ona koja je postala jehovin svjedok) je pricala kako je Hadziefendija pred seobom u Grcku govorio da ce on tamo pozivjeti samo cetrdeset dana. Neki Farasanin, cuvsi to, rekao mu je : "Ko si to ti, pa da to znas? Bog?" Hadziefendija je tada rekao: "Ja sam vjerni rab Boziji i zato znam".

Simeon Karausoglu je pricao kako se jedan turcin - vodja razbojnicke bande - pojavio u Farasi i usao u crkvu, na Vaskrs, poslije pocetka Bozanstvene Liturgije. Cim ga je Hadziefendija primjetio, takvog, naoruzanog, drskog, porucio mu je da odmah izadje. Razbojnik nije

reagovao, a otac Arsenije mu vise nista nije govorio, nego je potpuno spokojno nastavio da sluzi Bozanstvenu Liturgiju. Ali kad je izasao sa Svetim Darovima na Veliki vhod, turcina je pocela da bije drhtavica, ukocio se na mjestu gdje je stajao, i nije mogao da izadje, jer je osjecao da je nekim nevidljivim okovima prikovan za zemlju. To ga je stiglo kad je vidio da otac Arsenije sa Svetim Darovima ne ide po zemlji, nego po vazduhu. Otac Arsenije je usao u oltar sa Svetim Darovima i ucinio turcinu znak rukom da odlazi. Osjetivsi se da je oslobodjen od okova, turcin je drhteci izasao iz crkve i srusio se na zemlju kao mrtvac. Kad se Bozanstvena Liturgija zavrsila i narod poceo da se razilazi kucama, crkveni strazar je vidio kako razbojnik lezi na zemlji iza vrata hrama, i rekao je Hadziefendiji: "Milosti ti tvoje, onaj turcin lezi na zemlji kao mrtvac". Otac Arsenije mu je rekao: "Dobro". Spremio je svoje stvari u oltaru, izasao, prisao turcinu, podigao ga i strogo ukorio. A crkvenom strazaru je rekao: "Daj mu pet pijastri, radi praznika, danas je Vaskrs". Poslije toga je razbojnik otisao, sav isprepadan, iskupio sve svoje kompanjone (cetelere) koji su bili opkolili selo, i svi su, u strahu i trepetu, pobjegli.

Otac Arsenije je cesto isao u Svetu Zemlju. Mi znamo samo za pet putovanja. Za vrijeme njegovog treceg hodocasca desilo se nesto neobicno u hramu Vaskresenija Hristovog. O tome su pricali u Farasi drugi hodocasnici koji su sa ocem Arsenijem isli u Jerusalim (hadzije iz Farase). "Za vrijeme Bozanstvene Liturgije, kad je bio Veliki vhod, u kojem je Hadziefendija ucestvovao zajedno sa velikim brojem svestenika i episkopa, njegovo je lice sijalo, i drugi svestenici su nas molili, - govorio je jedan hadzija iz Farase, - da im ispricamo kakav zivot vodi nas Hadziefendija". O tome sam slusao od starog Prodromosa i drugih Farasana u Konjici, ali se tada nisam mnogo interesovao tim slucajem, zato sto se toliko mnogo toga desavalo u samoj Farasi.

1971. godine, u slucajnoj besjedi, za taj sam dogadjaj cuo od starca Josifa iz Novog Skita, koji je o njemu procitao u knjizi oca Joakima Specerisa "O Svetom Pricescenju", u kojoj autor pise kako je i on ucestvovao u toj sluzbi[30].

Procitavsi knjigu, ja sam pokusao da doznam da li je medju zivima ostao neko od djece hodocasnika koji su tada isli sa ocem Arsenijem.

Ja sam izracunao da je otac Arsenije svakih deset godina isao na Svetu Zemlju. S obzirom da je prvi put on tamo bio poslije svog posvecenja u svestenstvo (oko 1870. godine), dogadjaj o kojem pisem se vjerovatno desio za vrijeme njegovog treceg putovanja, odnosno, oko 1890. godine. Osim staraca, za to znaju i mladji Farasani: Mojsije Koglanidis, Vasilije Karopulos, Anestis Karausoglu i drugi.

U isjecku koji slijedi poslije prica o cudesima oca Arsenija nije tesko namirisati duhovno blagouhanije Hadziefendije.

(Citira se po knjizi "O Svetom Pricescenju" oca Joakima Specerisa, izd. G.K. Rodisa, Atina, 1937. godine.)

 "...Jos jedan dogadjaj, koji se odigrao na dan Torzestva Pravoslavlja u

hramu Vaskresenija Hristovog u Jerusalimu. Sluzio je patrijarh Nikodim,

u sluzbi je ucestvovalo sest episkopa, dvanaest djakona i vise od cetrdeset svestenika. Naravno, mnogi svestenici su bili hodocasnici sa Istoka, iz Rusije i drugih krajeva. I ja sam bio medju njima. Poslije Velikog vhoda, kad je Patrijarh procitao molitvu i blagoslovio Svete Darove, lice jednog od sasluzecih svestenika je jarko zasijalo, sto je na mene ostavilo jak utisak. Tom svesteniku mora da je bilo iza sedamdeset godina[31]. Pitao sam: "Odakle je taj svestenik?" Odgovorili su mi: "Iz Kapadokije, i dosao je kao hodocasnik". Poslije Bozanstvene Liturgije ja sam se raspitao ima li ljudi koji su takodje iz tog mjesta iz kojeg je i on. "Da, - rekli su mi, - sa tim su svestenikom dosli i drugi hodocasnici". "Molim vas, - zamolio sam jednog od jerodjakona, - pozovite jednog ili dva hodocasnika koji su dosli sa tim svestenikom". Jerodjakon ih je pozvao, i doslo je troje. Pitao sam ih: "Jeste li vi iz mjesta iz kojeg je i svestenik koji je danas ucestvovao u sluzbi?" "Naravno, - odgovorili su oni, - iz istog smo mjesta, i to je nas svestenik". Jos sam ih pitao: "Kakav zivot on vodi? Je li on dobar svestenik?" Rekli su mi da je on svet covjek, da tvori cudesa, da kad procita molitvu nad bilo kako oboljelim covjekom - taj se momentalno iscjeljuje; da ga ne samo Grci, nego i Turci smatraju svetim, jer on i medju njima tvori cudesa i iscjeljuje bolesne..."

U nezemaljskom Bozijem covjeku - ocu Arseniju - carovali su duhovni zakoni: iako je zivio tajno i bjezao od svjetske slave, blagodat Bozija ga je odavala.

 Do sada smo uglavnom govorili o zivotu i cudesima oca Arsenija u

Kapadokiji. Ipak, jos veca Bozija djela Svetog oca Arsenija pocinju sada, vec poslije njegovog prestavljanja u Grckoj, kada su njegove umorne Svete kosti malo odahnule u blagoslovenoj zemlji svestenog ostrva Krf.

Kako sam vec govorio, vec od 1970. godine, kada je otac Arsenije poceo da se javlja, on stalno tvori cudesa. I danas se mnogi ljudi iscjeljuju od raznih bolesti, kada prizivaju njegovo ime sa vjerom i blagogovenijem. Necu pominjati ta cudesa, dok sami iscijeljeni ne pocnu da pricaju o njima, iz blagodarnosti prema Svetom, i u slavu Boziju.

Blagodat Bozija - to nije cisterna koja presusi kada iz nje istoci voda - nego izvor nepresusni. Tako da je ocu Arseniju, kako ja pretpostavljam, mnogo prirodnije da danas pomaze jos vise nego sto je pomagao dok je zivio na zemlji, zato sto on sada prebiva sa Nebesnim Ocem i, kao Njegovo dijete, sa odvaznoscu, stecenom odranije, moze u preizobilju da crpi blagodat za posjecivanje mnogostradalnih ljudi, kao i za pomoc njima, i to bas onim lijekom koji je njima u tom trenutku potreban. Prethodni veliki podvizi oca Arsenija u ime ljubavi prema Bogu, zajedno sa ogromnom ljubavlju prema ljudima i smirenom mudroscu, dali su mu mogucnost za najdublji duhovni razvoj, koji mu danas dozvoljava da leti, kao Andjeo, i raduje se sto pomaze mnogim stradalnicima i jos vise proslavlja ime Bozije. Danas otac Arsenije ne ide pjeske i ne mora da zadihan dolazi do bolesnih da bi procitao potrebnu molitvu i iscijelio ih. Lako, kao Andjeo, lebdi i leti on sa kraja na kraj zemlje i moze pomoci svim vjernicima koji njegovo ime prizivaju sa blagogovenijem.

Otac Arsenije je svjedocio o istinskom Pravoslavlju svojim pravoslavnim zivotom.

Iz plamene ljubavi prema Bogu on je umrtvljavao svoju plot podvizima i smeksavao dusu pomocu Bozije blagodati. Malo rijeci, mnogo cudesa.

On je duboko vjerovao i iscjeljivao mnoge - vjernike i nevjernike.On je mnogo toga iskusio i mnogo toga sakrio. Iza tvrdog vanjskog

omotaca on je krio svoj slatki duhovni plod.Veoma surov prema sebi, imao je mnogo ljubavi prema svojim

cedima, i on ih nije potcinjavao zakonu, nego - kroz vlastitu duhovnu revnost - duhu zakona.

Kao poslanik Svevisnjeg, on ne koraca po zemlji, i kao sasluzitelj tajastava, on sija nad svijetom.

Bog je proslavio oca Arsenija, jer je on svojim svetim zivotom neprekidno proslavljao ime Boga, Kojem pripada svaka slava vo vjeki vjekov. Amin.

Kao sto sam spomenuo ranije, cudesa prepodobnog Arsenija, koja je on tvorio pomocu blagodati Hristove, neprebrojiva su. Pri svakom susretu sa Farasanima ja sam morao da otvaram novu svesku da bih zapisao nove price o njima. Iz tog razloga ja sam se ogranicio na najvaznija. Ipak, kad sam vidio da se tri ili cetiri dogadjaja u zivotu oca Arsenija sustinski razlikuju od onih o kojima sam pisao do sada, nasao sam da je razumno da i njih spomenem, kao dopunski materijal, posto nam ti slucajevi mogu pomoci u teskim trenucima u nasem zivotu.

Pocnimo sa pricom devedesetogodisnje Farasanke, Agatije, koju su mi blagocestive zene iz Janjice poslale na magnetofonskoj traci. Tamo sam otisao 1982. godine, da bi se sa njom sreo licno, i to mi je pomoglo da u pamcenju rekonstruisem mnogo od onoga sto sam slusao u djetinjstvu. Poslije besjeda sa jos nekim drugim uvazenim starijim ljudima iz Farase, zapisao sam ono sto su meni ispricali.

Jednom je otac Arsenije sa stanovnicima sela otisao da sluzi Liturgiju u kapeli Arandjela Mihajla. Do nje je bilo sat i po hoda od sela. Mnogi Farasani su tamo imali zemlju i prakticno su tamo i zivjeli citavo ljeto, sve do sakupljanja ljetine. Zato je otac Arsenije, kada je zavrsio Bozanstvenu Liturgiju, uzeo Svetu vodu i otisao da skropi polja. Jedni su ga pratili, a drugi su sjedili pored crkve, u hladu drveta.

Na tom drvetu je bilo mnogo koncica i krpica, koje su na grane privezivali ljudi koji su od necega bolovali, i tih je krpica bilo vise nego lisca. Evo zasto. Kada bi se ljudi koji su ostajali da rade na svojoj zemlji razbolijevali, oni bi se molili Arhandjelu Mihailu ispred njegove kapele, koja je bila zatvorena u periodu kada nije bilo sluzbi (da je turci ne bi skrnavili), posto je selo u kojem je Hadziefendija zivio bilo daleko, a oni zbog bolesti ne bi mogli da hodaju. Zato bi oni uzimali parce odjece koje je bilo najblize oboljelom mjestu, kacili ga na drvo i govorili: "Sveti, izbavi me od bola; ti si svet i mozes to uciniti". I Arandjel Mihailo bi odmah iscjeljivao oboljele vjernike.

Medju vjernicima koji su sjedili pod drvetom bio je jedan bogatas iz Farase koji je zivio u Batumi i koji je dosao u rodjeno selo prvi put poslije mnogo godina. Dugo odsustvo od rodnih mjesta udaljilo ga je od Boga, i on je sramnim rijecima govorio protiv Hrista i nase Crkve, a za vjernike je

govorio da su mracnjaci. Uz sve te glupe price koje su nanosile stetu njegovim zemljacima, on je jos naredio jednom mladicu da posijece drvo. Mladic se odmah latio za sjekiru i poceo da tuce po drvetu, ali su ga ostali zaustavili. U to vrijeme se otac Arsenije vratio sa polja koja je blagoslovio, i veoma se ogorcio kada je vidio kakvu stetu nanosi ateista vjerujucim dusama. Strogim tonom mu je rekao: "Saljem te natrag, odakle si dosao, Anastasije". Zatim se Hadziefendija udaljio i poceo da se moli. Odjednom se podigao strasni vihor, koji je obuhvatio Anastasija, i Anastasije je nestao. Rodbina se prepala, ali ih je otac Arsenije umirio: "Ne sikirajte se, Anastasije je u dobrom zdravlju, u svojoj je prodavnici".

Od tada je proslo mnogo godina, i nije bilo nikakvih vijesti od Anastasija, zato sto je njega bilo stid da odrzava kontakt sa svojim suseljanima. Ipak, jednom, potpuno slucajno, dvojica Farasana su prolazila kroz Tokat (oko Sevastije) i vidjela nad prodavnicom natpis: "Anastasije Vartopulos". Zapanjili su se, zato sto su se sjetili rijeci Hadziefendije. Poslije toga, sinovac Anastasija Vartopulosa, Panajotis, poceo je da pati za Farasom i na kraju se vratio u svoju postojbinu. Nazalost, on je jos od ranije bio potpao pod uticaj svog strica, i nije vjerovao u Boga. I poceo je da nanosi stetu zemljacima svojim ateistickim huljenjem.

Jednom je otac Arsenije prolazio kroz centar sela, i svi su blagogovejno ustajali da dobiju njegov blagoslov. Panajotis ne samo da nije ustao, nego je poceo da se smije drugima i da im govori da su kao kakve babuskare koje trce za popovima. Otac Arsenije je sa bolom pogledao na njega i otisao da moli Boga da On utice na njega, na blago duse tog covjeka. Ubrzo poslije toga je Panajotis poceo da se valja po zemlji. Ispocetka seljaci nisu shvatali sta se desava, pa su mislili da se on ruga onima koji se klanjaju do zemlje kada se mole, te su mu zbog toga govorili: "Ustaj, Panajotis. Sta radis to, ponasas se kao dijete, svu si odjecu isprljao". A onda su shvatili da ga je Bozija blagodat ostavila zbog necastivog ponasanja i da ga je zaposjeo djavo. Odmah su otisli kod Hadziefendije i to mu ispricali. On im je rekao: "Donesite mi njegovu odjecu, procitacu molitvu nad njom, da se ne bi on na vas bacao. A vi znajte da ce on ostati malo slabouman, ali nece nikome moci da naudi niti da ucini kakvo zlo. A onda ce da ode da ore svoje polje i tamo ce zanociti, da bi nastavio posao sljedeceg dana. Ali te noci ce doci ceteleri i ubice ga. Tako ce njegova dusa biti spasena". I zaista, poslije nekoliko godina sve se desilo upravo onako kako je govorio otac Arsenije.

Jednom je jedna Farasanka pala u ocajanje poslije smrti svog muza, sa kojim je zivjela nekoliko godina. Nije mogla da vidi ni sela, ni seljake, i pocela je da zivi u pecinama, hraneci se divljim biljkama: na neki nacin se osjecala krivom za njegovu smrt. Poslije tri godine, kada je poslije strasnih patnji izgledala tako da je malo ko mogao prepoznati, ona se zaputila kod oca Arsenija i rekla mu: "Hadziefendija, smiluj se. Ti mozes cijeli svijet da prevrnes naglavacke. Mozes li vratiti mog Vasilakisa? Ili je i za tebe to tesko?" Otac Arsenije joj je odgovorio: "Dijete moje, ti si mnogo toga prezivjela u svojoj patnji. Ako hoces, dacu ti blagoslov da se ponovo udas". Ona mu je rekla: "Ne, ja samo hocu da vidim mog Vasilakisa. Zar ti nece biti zao da se ja ubijem?" Otac Arsenije se duboko rastuzio i poceo

da je preklinje: "Ne cini to, dijete. Ne odavaj svoju dusu djavolima". Ali ova je bila u uzasnom stanju i produzila je da tjera svoje. Tada ju je otac Arsenije umirio i rekao da se vrati u pecinu u kojoj je zivjela, da ce joj se Vasilakis tamo javiti, da bi ona mogla da ga vidi i da se pomiri sa njim. A on sam se neprekidno molio, duboko potresen njenom mukom, sa velikom saosjecajnoscu prema nesretnoj zeni.

Samo sto je zena krocila u pecinu, Vasilakis joj se javio u vidjenju i rekao joj: "Aha, zlico jedna, i ti li si dosla? Ali znam ja ko te je poslao, - Hadziefendija; taj ima veliku odvaznost prema Bogu". Zena se raskajala i pocela da ga preklinje da joj oprosti. Kada joj je oprostio, Vasilakis je iscezao, a ona se umirena vratila u selo, u kojem je od tada zivjela smireno i u pokajanju. Sotona je odigrao svoju ulogu u tome sto je na njoj lezao dio krivice za muzevu smrt, a poslije toga ju je doveo i do ocajanja, nagovarajuci je na samoubistvo; Gospod, pak, kroz Svojeg vjernog raba Arsenija, nije dozvolio njenoj dusi da pogine.

Jednom, na praznik Svetog Konstantina, otac Arsenije se zaputio u kapelu tog Svetog da sluzi svenocno bdjenje. Posao je tek u sumrak, sa jos pet hodocasnika: Prodromosom Korcinoglu, Hadzi-Hristosom, Hadzi-Minasom, Prodromosom Eznepidisom i Hristoforidosom, zato sto su ga zadrzali bolesnici, koji su ga zvali jedan na jedan kraj, drugi na drugi kraj sela. Uskoro je pala noc, i bilo im je tesko da idu, uznemirili su se. "Sta je s vama?" - pitao je otac Arsenije. Oni su mu odgovorili: "Pomiluj, Hadziefendija, mi nista ne vidimo". Otac Arsenije je rekao: "Blagosloveni vi, pa zar ne vidite svijetli Krst, Koji ide ispred nas?" "Ne", - odgovorili su hodocasnici, jer oni zaista nista nisu vidjeli. Samo je otac Arsenije mogao da vidi sjajni Krst, i on im je rekao: "Idite ovuda i drzite se za moju ruku". I tako, drzeci se za oca Arsenija, dosli su do kapele Svetog Konstantina, gdje su ih cekali seljani koji su tu dosli jos za dana; odsluzili su svenocno bdjenje, a zatim i Bozanstvenu Liturgiju. Poslije sluzbe svi su izasli prepunjeni radoscu, polijegali na travu, jeli; stariji su se pustili u besjedu, a mladji su poceli da igraju kolo i pjevaju duhovne pjesme. Medjutim, njihovu radost iznenada je zamjenio strah, jer su u daljini vidjeli povecu grupu dezertera iz turske vojske. Ti su ljudi cinili mnogo razbojnistava i ubistava, i bili su naoruzani do zuba. Oni su bili gori od cetelera. Zene su se sa djecom dale u plac i vrisku, i skupile se oko Hadziefendije. Starci su naredili momcima da se sklone i da ne pucaju, da ne bi doslo do krvave bitke. Zenama i djeci je bilo naredjeno da se sakriju. Ostali su samo starci, starice i Hadziefendija. Otac Arsenije ih je sve umirio, jer je i staro i mlado bilo u strahu. "Ne bojte se, neka oni dodju, samo neka dodju", - govorio je on.

Farasani su se ohrabrili rijecima Hadziefendije i umirili se. Samo sto su im se turci priblizili, otac Arsenije je podigao ruku i rekao: "Vas je prokleo Bog i bicete svezani po mojem naredjenju".

Na te rijeci razbojnici su bukvalni zamrli u mjestu. Poceli su da se raskajavaju i preklinju oca Arsenija da im oprosti: "Oprosti nam, smiluj se. Priznajemo, mi smo zlocinci. Oslobodi nas, doci cemo i primiti tvoj blagoslov. Od ovoga casa i mi cemo se popraviti". Otac Arsenije ih je oslobodio, rekavsi: "Bacite svoje oruzje, nama nista od vas ne treba, i dodjite ovamo". Oni su stali u red, polozili oruzje, pali na koljena, pred

noge Hadziefendije, moleci za oprost. Zene i djeca su plakali od velike radosti i umiljenja.

Mladjim muskarcima je bilo naredjeno da se ne mijesaju, ali Prodromos Eznepidis, koji je bio mnogo razdrazen zbog toga, nije mogao da se suzdrzi, pa je uhvatio jednog od vodja bandita, i to prilicno jakog, i poceo da ga bije. Milostivi Hadziefendija ga je spasio od udaraca, rekavsi: "Oprastam ti". Zatim su seljaci uzeli oruzje, natovarili ga na mule i predali ga turskim vlastima u Vereki (Agios Konstantinos).

Dezerteri ne samo da su se pokajali i promjenili nacin zivota - neki od njih su cak postali tajni hriscani i kriomice otisli u Grcku prilikom razmjene stanovnistva. I onaj kojeg je tukao Prodromos Eznepidis je postao hriscanin, promijenivsi ime Sulejman na Eleufterije[32]. On je takodje tajno otisao sa Farasanima i naselio se u Janjici. 1982. godine on je jos bio ziv. Imao je preko devedeset godina i zvali su ga Turkoeleufterije.

Jedna od zena turcina koji je zivio u Farasi je izrazila zelju da se krsti i rekla to majci Agatije, koja je meni pricala o tome. Ova je to rekla ocu Arseniju, koji joj je porucio da tajno dodje u njegovu kucu, da bi je nastavio u vjeri, a Agatijinoj majci je rekao da turkinji bude krsna kuma. Nakon sto je muslimanka bila oglasena, primila je krstenje sa imenom Eleufterija. Turkinja je pocela da zivi kao sto su zivjeli tajni hriscani, i svega je dva ili tri puta primila Sveto Pricescenje, svaki put tajno.

Od svog krstenja Eleufterija, pretvarajuci se da je bolesna, nije oskrnavila Sveto Krstenje sa svojim turskim suprugom.

Kako je Eleufteriji bilo tesko da zivi u okruzenju nevjernika, Milosrdni Gospod ju je ubrzo oslobodio i uzeo je k Sebi: iznenada se razboljela i nekoliko dana je bila prikovana za postelju. Htjela je da se pricesti, ali joj je bilo tesko da ode kod Hadziefendije. A njemu jos teze da ode kod nje u kucu nevjernika i da je pricasti kao tajnu hriscanku. Ipak, uprkos svemu, Hadziefendija je nije ostavio bez pricescenja. Uzeo je malu jabuku, u njoj provrtio malu rupicu, ulozio u nju cesticu Svetih Darova i pokrio korom od jabuke. Onda je zamolio Eleufterijinu krsnu kumu da je posjeti i preda joj jabuku, da bi se ova pricestila. Krsna kuma joj je odnijela jabuku; ona je odmah naslutila da se desava nesto neobicno, i sa izmjenjenim izrazom lica rekla: "Hristos, dusa moja", - mada joj na pamet nije padalo da bi joj krsna kuma mogla donijeti Svete Darove. Ova je izvadila jabuku i dala je svom kumcetu. Tako se blagoslovena dusa pricestila.

Poslije pricescenja Eleufterija je predala svoju dusu Hristu. Zabrinuta kuma se bacila na oca Arsenija i rekla mu: "Hadziefendija, smiluj se, Eleufterija je pocinula. Sta ce sad da bude? Pocece turkinje da je omivaju!" "Ne sikuraj se", - odgovorio je on. Ona je opet tjerala svoje: "Sta ce biti, Hadziefendija?" Otac Arsenije joj je odgovorio: "Zaboravi na to". Ali je kuma i dalje bila zabrinuta zbog toga, jer muslimani omivanje mrtvih smatraju nekom vrstom krstenja i vjeruju da se time prastaju svi grijesi koje je covjek pocinio u zivotu. Zabluda, naravno, i to kakva!

Kako je kuma nastavila da dosadjuje ocu Arseniju, on je bio prinudjen da joj kaze: "Slusaj ti, ne mislis valjda da ja imam namjeru da dozvolim turkinjama da omivaju onoga koga sam ja krstio?" On se

neprekidno molio za Eleufteriju. I, sta se desilo? Koliko god da se turkinje trudile da okupaju Eleufteriju, one nisu mogle da pomaknu svoje ruke. Tako da su morali da je sahrane neomivenu, na turskom groblju.

Hadziefendija je odsluzio panihidu u odsustvu njenog tijela i nastavio da se moli za nju. A onda se desilo jos nesto.

Eleufterija je pocela da se svake noci javlja u svojoj kuci, da sve po kuci prevrce naglavacke, da razbacuje hranu i sve stvari po kuci, govoreci: "Sto vi mene mucite ovdje u paklu, na vasem groblju? Brze me nosite odavde i vodite me kuci, na hriscansko groblje".

To se ponavljalo iz dana u dan, dok turska porodica vise nije mogla da izdrzi to i uputila se kod oca Arsenija: "Hadziefendija, smiluj se. Mi uzasno patimo kod kuce od te umrle zene. Pomozi nam! Ti si jedini koji moze nesto da ucini. Svaku nas noc ona muci, prevrce sve naglavacke i zahtijeva da je sahranimo na vasem groblju. Izgleda da je ona voljela vasu vjeru". Otac Arsenije je odgovorio: "Sta mene pitas? Ja sam Grk, a ti Turcin. Postupaj kako hoces". Ovaj mu je odgovorio: "Ne, Hadziefendija, ja necu da cinim nista bez tvojeg blagoslova". Tada mu je otac Arsenije rekao: "Napravicemo za vas izuzetak. Otkopajte je i donesite, a mi cemo je sahraniti u uglu naseg groblja". Tako je i ucinjeno.

Poslije toga radosna Eleufterija se javila u turskoj kuci i pozeljela svima dobra: "Zivite hiljadu godina! Sad sam ja u raju, nasladjujem se milosrdnim darovima Bozijim".

  

   Neka Milosrdni Gospod da pokoj i dusama svih onih vjernih, koji su

sa blagogovenijem cuvali predanja Svetih otaca Crkve, i koji su u cistoti svoga pamcenja sacuvali zitije i djela Svetog oca Arsenija u Kapadokiji i predali to svojim potomcima. Na jos zive ljude, koji su posvjedocili ono sto su znali, pa makar to bilo i sasvim malo, i time pomogli u pisanju njegovog Zitija, neka Sveti otac Arsenije izlije u izobilju svoj blagoslov. Amin.

  

  NAPOMENE:

1. Treba imati u vidu da su Konstantinopoljska i Eladska Crkva prihvatile novi, grigorijanski kalendar. Po julijanskom kalendaru taj dan je 28. oktobar.

2. Grcki naziv ostrva - Kirkira.3. tljenje - raspadanje, truljenje. netljeno - ono koje se nije raspalo,

koje nije istrulilo, netrulezno.

4. U skladu sa Lozanskim dogovorom 1923. godine, Grci iz Male Azije su se morali preseliti u Grcku, a Turci koji su zivjeli u Grckoj su se vracali u Tursku.

5. Netljenje tijela nije uvijek znak svetosti. Ovo je bio slucaj koji je svjedocio o nepravednom zivotu pokojnika ("zemlja ne prima").

6. Prema drevnoj crkvenoj tradiciji racunanje sati ne pocinje od ponoci, nego od zore. U savremenoj Grckoj u upotrebi su oba principa.

7. Prodromos na grckom znaci Preteca; t.j. krsten je u ime sv. Jovana Krstitelja.

8. Datum je prema novom kalendaru.9. Stasidije - drvene klupe-foteljice sa visokim ledjima i podlakticama,

sa sjedistima koja se preklapaju; koriste se u manastirskim hramovima.

10. U Turskoj - titula postovanja za covjeka koji je isao na hodocasce po svetim mjestima. (Od rijeci "hadzi" - hodocasnik, i "efendija" - gospodin.)

11. Vec mnogo vijekova Grci i Bugari imaju medjusobne teritorijalne pretenzije. U periodu 1941. - 1944. godine Grcka se nalazila pod okupacijom Njemacke i njenih saveznika - Bugarske i Italije. Bugari su bili zauzeli Istocnu Makedoniju i Trakiju i srusili mnogo toga sto su za 20 godina izgradili grcki iseljenici iz Male Azije poslije grcko-turskog rata 1919.-1922. godine.

12. Anadolija (kao i Kapadokija) - jedna od centralnih oblasti Male Azije, gdje su se jos iz vremena Vizantije sacuvale gusto naseljene grcke kolonije u gradovima i selima, sve do 1924. godine.

13. "Filakta": u grckim manastirima je uobicajeno da se hodocasnicima daju takozvane "filakte" - truoglasti parcici platna sa prisivenim krstom u koje se zasiva tekst molitve ili psalama. Sa tacke gledista muslimana, koji cudesa kod hriscana objasnjavaju magijom, na filakte se gledalo kao na amajlije ili talismane (na ruskom: "ladanjka").

14. Ceteleri - turski razbojnici.15. Ne po grckoj paganskoj boginji, nego po glavnom gradu

Grcke. Razlika je u akcentima. U imenu paganske boginje akcenat je na posljednjem "a", a u imenu grada na "i".

16. Autor se u ovoom slucaju obraca citaocima.17. Smirna (tur. Izmir) - jedna od vecih luka na obali Male Azije. U

XIX vijeku tamo je zivjelo 200 hiljada Grka; grad je imao Duhovnu seminariju i mnogo hriscanskih kulturnih ustanova.

18. Na grckom bukvalno: "Vidjeli ucitelja na zalazecem turskom polumjesecu" - izraz koji slikovito opisuje osjecanje gotovo bezizlaznog polozaja Grka pod turskim jarmom.

19. Osmanska imperija je ometala razvoj obrazovanja Grka koji su se zivjeli u Turskoj.

20. Poslije uspjesnog rusko-turskog rata 1878.-79. godine Rusija je u mirovni dogovor ukljucila i paragrafe o svom pokroviteljstvu pravoslavnog grckog stanovnistva.

21. U Grckoj Crkvi pravo na vrsenje tajanstva ispovijedi imaju samo svestenici koji za to dobiju blagoslov episkopa i uzdizu se u stepen duhovnika.

22. Misli se na drevni grcki liturgijski jezik, koji se mnogo razlikovao od govornog grckog jezika kraja XIX vijeka.

23. Prosfore u Grckoj peku u obliku velikog okruglog hljeba. Cesto to cine sami parohijani i donose u hram. Ako ispadne da prosfora ima vise nego sto je potrebno za bogosluzenje, one koje ostanu, po blagoslovu svestenika se razdaju siromasnim kao hljeb.

24. Nejasno je na kojeg se od Vaseljenskih Patrijarha ovdje misli, zato sto su u periodu od 1878. do 1923. godine na Konstantinopoljskoj katedri sluzili Joakim III, Joakim IV, Dionisije V, Neofit VIII, Antim VII, Konstantin V, German V i Meletije IV.

25. Dan svestenomucenika Haralampija Magnezijskog je 10/23. februara.

26. Pjesme jutarnje sluzbe.27. Sakos - odezde pravoslavnih arhijereja.28. Katedra episkopa Kapadokije se nalazila u g. Cesariji.29. Radi se o autoru knjige - buducem starcu Pajsiju (Red.)30. Tu je knjigu izdao G.K.Rodis u Atini, 1937. godine.31. S obzirom da se otac Arsenije rodio oko 1840. godine, ovaj

dogadjaj se vjerovatno desio oko 1910. godine, a ne 1890. godine, kako pretpostavlja starac Pajsije.

32. Eleufterije (Eleufterija) znaci "Sloboda" - ime koje se davalo iz razumljivih razloga.