bach richard-bijeg od sigurnosti

5/24/2018 Bach Richard-Bijeg Od Sigurnosti

1/100

RICHARD BACHBijeg od sigurnostiRICHARD BACHNASLOV IZVORNIKARunning from Safety

Copyright 1994 by Alternate Futures Incorporated

Published by arrangement withWilliam Morrovv & Company,a division of the Hearst Corporation.CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, ZagrebUDK 820(73 )-31 =862BACH, RichardBijeg od sigurnosti: pustolovina duha / Richard Bach ; prevela Blanka Hrvat. -Zagreb : Zagrebaka naklada, 1997. - 215 str. ; 18 cm. -(Feniks)Prijevod djela: Running from SafetvISBN 953-6234-34-3 970925050Bijeg od sigurnostiPustolovina duhaPREVELA BLANKA HRVATI ZAGREBAKA NAKLADA!ZAGREB, 1997.kUvodMoja istina proiavala se dugo vremena. Istraivao sam s nadom i intuicijomi zgusnuo je najbolje to sam mogao uzevi u obzir sve aspekte, da bi je zatimpustio poput pogonskog goriva u motore, prestraen u poetku, da vidim to ese dogoditi.Bilo je nekoliko uzvraenih udaraca, moram priznati, jedna ili dvijeeksplozije na toj stazi kada sam nauio kako prolazna mora biti bilo kojafilozofija nastala u vlastitoj kunoj izvedbi. aaviji, ali mudriji, trepnuosam trenutak prije no to sam shvatio da je moj um veliku veinu mog ivotakoristio ovo udnovato gorivo kao pogonsku energiju. ak i danas, opreznovratoloman, kap po kap, postupno mu podiem oktane.Nije bio moj izbor da uzgojim vlastite injenice tek radi pukog veselja i samozato da stvorim neto razliito ili zato to nikada nisam mogao upotrijebiti

niskooktanski regular. Strastven u namjeri da otkrijem razloge postojanja iobrasce po kojima bi trebalo ivjeti, ve kao tinejder proivio sam religije,studirao Aristotela i Descartesa i Kanta kao izvanredni student dok sam jouvijek bio pilot u Air Forceu.Po zavretku posljednjeg predavanja, tekih i sporih koraka na ploniku, biosam uhvaen u udnovatu depresiju. Bilo je potpuno jasno u toj uionici, da tagospoda znaju ak manje nego ja tko smo i zbog ega smo ovdje, a ja jedva dasam imao pojma o tome.Veliki umovi, a oni to jesu, kruili su stratosferom iznad vrhova kabina mojihborbenih aviona. Bio sam spreman besramno posuditi jedan dio njihovogunutranjeg svijeta da bih izgradio svoj vlastiti, i tada, sluajui njihovapredavanja u uionici jedino to sam mogao uiniti bilo je da se suzdrim i nevrisnem: "Kome je stalo?"Praktinom Sokratu divio sam se zbog njegovog izbora koji je znaio umrijeti

za principe kada bi bijeg sigurno biolaki put. Ostali nisu bili tako izuzetni. Sve te vrsto uvezane stranice,mikroskopska slova i na kraju njihov mudri zakljuak: Sada ovisi samo o sebi,Richarde. Kako bi mi mogli znati to je najbolje za tebe?Zavrivi sa studiranjem, besciljno sam otiao u no, koracima koji odzvanjajukroz prazno studentsko naselje, bez cilja prema kojem bih krenuo.Krenuo sam na to predavanje da mi bude putokaz, mislio sam, potreban mijekompas s kojim u lake proi kroz praumu. Organizirane religije bile suklimavi mostovi, slabo povezane granice koje bi pukle ve pri prvom pritisku,kad djeja pitanja postaju nemogue misterije. Zbog ega se religije takovrsto dre Neodgovorivih Pitanja? Znaju li da To je neodgovo-rivo nije


2/100

odgovor?I opet sam se susreo s novom teologijom, i svaki put bi se ponovilo istopitanje: Uzimam li ovo uvjerenje da postane moj ivot?Svaki put kada sam postavio to pitanje, iskuavajui da li e izdrati mojuteinu, tapii mikada bi zatreperili i slomili se, i, najedanput, sve bi sesruilo preda mnom, zemlja bi se izmakla pod nogama, i sve bi nestalo.Zgrabio bih svijet, otpuzao dalje od ruba zahvalan to me taj pad nije ubio.

Kakav bi bio osjeaj, kada bi netko dao srce religiji koja bi jamila da e seZemlja otopiti u vatri 31. prosinca i probuditi se na prvi dan nove godine uzpjesmu snjenih ptica? Tupav, eto takav bi to bio osjeaj.Iza mene, dok sam hodao, uo se odjek enskih koraka u noi. Pomaknuo sam seudesno da bih je pustio da proe.Sada kada sam zavrio s predavanjima o dvadeset filozofija, najsjajnijimzvijezdama povijesti, sve do jedne pokazale su se kao neuspjeh. Jedino to samikada traio bilo je da mi pokau na koji nain razmiljati o Svemiru kako bime to vodilo kroz svakodnevnicu - ne previe zahtjevan zadatak za Tho-masaAquina ili Georga Wilhelma Fridricha Hegela, pomislili biste. Njihovi odgovoribili su dobri njima, ali njihova svakodnevnica lutala je drukijim putovima odmoje."Zar ste uili za nita?" rekla je. "Oni su vas samo nauili onome emu ste sesve ove godine nadali i to ste eljeli pronai, a ak niste ni svjesni toga?"Traak zlovolje ... ta ena nije prolazila pokraj mene, ona je sluala mojemisli."Oprostite?" rekao sam, hladno koliko sam mogao.Tamna kosa s neoekivano drskim pramenom plave, dvadeset godina starija odmene, obina, ne previe dobro odjevena, nesvjesna onoga to ja radim ljudimakoji naruavaju moj mir."Dali su vam ono to ste doli nauiti", rekla je. "Va ivot se mijenja ovenoi, zar ne osjeate?"Okrenuo sam se i pogledao niz ulicu, nikoga nije bilo na vidiku. Znao sam darazgovara s krivom osobom. Nije bila iz filozofske grupe, nije bila nitko kogasam ikada poznavao ili ikada sreo."Ne vjerujem da se poznajemo", rekao sam.Umjesto da se ukoi, nasmijala se. "Ne vjerujem da se poznajemo!" Mahnula jerukom ispred mojih oiju. "Nauili su vas da nemaju odgovore! Zar jo neshvaate! Nitko nema vae odgovore osim vas!"

Boe pomozi, pomislio sam. Sad e mi rei da je Isus Krist moj Spasitelj i dae me okupati u krvi Jaganjca Bojeg. Moram li se izrugivati biblijskimcitatima da bih je se rijeio?Uzdahnuo sam. "Kad Isus ree: 'Nitko nedolazi Gospodinu osim mene' nijemislio mene - biveg stolara nego mene -onog koji eli spoznati duh u ...""Richarde", rekla je. "Molim vas!"Stao sam, suoio se s njom, ekajui. Njen osmjeh je ostao isti, zvijezde sujoj treperile iz oiju. Puno je ljepa nego 'samo obina', pomislio sam, kakoto da nisam opazio? Zar moja zlovolja pretvara druge ljude u bezoblinekreature?Dok sam je gledao, mora da se promijenila ulina rasvjeta.ekala je sve dok nije imala moju potpunu pozornost. Da li se to onamijenjala, pitao sam se, a ne svjetlo? to se to dogaalo?"Isus nema istinu za kojom traga", rekla je. "Niti je ima Lao-Ce ili Henry

James. Ono to bi spoznao veeras kada bi otvorio oi neem to nije samolijepo lice, bilo bi... to?"ekala je."Ja te poznajem?" rekao sam.Prvi puta te veeri ona se namrtila."Prokleto si u pravu. Da, poznaje me!"Tako je bilo oduvijek. Uvijek me netko pratio, najednom bi se stvorio u menisvaki put kada skrenem iza ugla, javio bi se u podzemnoj eljeznici ili upilotskoj kabini kako bi mi rekao to je bila poenta svakog udnovatogdogaaja.U poetku sam mislio da su svi oni fantomi, tvorevine moje vlastite mate, i u


3/100

poetku je i bilo tako. Koje iznenaenje, kada sam uvidio daje sljedeihnekoliko od ovih dua-uiteljasmrtno i da su neopozivo vrstetrodimenzionalne konstrukcije poput mene, i bili su zapanjeni injenicom tosu zatekli mene usred svojih pustolovina jednako kao i ja injenicom to samzatekao njih u mojima.Nakon nekog vremena nisam vie mogao tono rei da li je osoba koja jenadzirala mene i moju poduku bila smrtna ili ne, a danas pretpostavljam da su

ljudi, sve do trenutka dok ne ieznu u sredini reenice ili dok me ne bijednostavno otpuhnuli u alternativne svjetove kako bi demonstrirali neke odudesnih zakona metafizike.Na kraju krajeva, zapravo, vie nije niti vano tko su oni. Neki od njih suaneli bez ikakve potrebe za pristojnim predstavljanjem. Neke sam poznavaodugi niz godina prije nego sam shvatio da imaju perje, dok sam za nekevjerovao da su ivui sveci sve do trenutka kada se pokazalo da su zapravonevolja.Ova knjiga je pria o jednom od tih susreta u mojoj maloj tvornici proienihmisli, o tome to sam nauio od toga i kako je to uenje promijenilo mojivot.Ali pourite, ili emo zakasniti na prvo poglavlje.8JedanStajao sam na vrhu planine promatrajui vjetar. Tamo negdje na horizontunjeno je dotakao jezero, proteui se u mom pravcu. Nakrivio je dim iznekoliko tvornikih dimnjaka u gradu, sedamsto metara ispod, uskomeaosmaragdne kronje drvea u podnoju planine. Prozrana koprena spletenastrujom vjetra na rubu klisure leprala je izmjenjujui se s toplom strujom,dvije minute lijeno, pola minute uurbano.Bolje da imam jai vjetar kada skoim s klisure, odluio sam, bolje dapriekam udar vjetra."Jesi li danas pokusni kuni ti ili ja?"Okrenuo sam se i nasmijao Ceejav Sturtevant, letaici ne vioj od mog ramena,stegnutoj u letaku opremu, sa zavezanom kacigom i u izmama, i s otrcanommaskotom plianog medvjedia koji zuri preko ruba depa njenog letakogodijela, njen padobran, uredno sloeni slojevi najlona arkih boja i paljivopoloeni iza nje."ekam jo malo jai vjetar", rekao sam. "Ti idi prva ako hoe."

"Hvala, Richarde", rekla je. "Moe?"Maknuo sam se u stranu. "Moe."Zastala je sekundu gledajui horizont, i tada, najednom se bacila premaklisuri. Za trenutak je liilo na neminovno samoubojstvo, jurila je uneizbjenu smrt koja je ekala dolje na stijenama. Sljedei trenutak, njezinpadobran se uz kljocaj pretvorio iz mlohave hrpe najlona u zrani vrtlogdivlje ute i neonski ruiaste boje, oblak tanke tkanine koji je nagloodskoio iznad njene glave, nenadani veliki kineski zmaj stvorio se tu da jespasi od sigurne smrti.U trenutku kada su njezine izme dosegle ponor vie nije padala ve jeletjela, u zraku ju je drao ovjes u obliku

kolijevke ije remenje je povezivalo sigurnosnu opremu i di-vovsko krilo.Sve to promatrao je njen suprug dok je zakopavao remenje na vlastitoj opremi.

"Samo naprijed, Ceejav!" vikao je. "Nadi nam dobar vjetar!"Prvi koji skoi s planine je pokusni kuni za vjetar, mi ostali gledamo imolimo se za jaku uzlaznu struju u blizini obronaka, za dan stvoren za dugilet nebu pod oblacima. Bude li uzaludna molitva, eka nas uspavani zrak zajednostavno leb-denje do podnoja planine, ponovo pjeaenje uzbrdo ili vonjas kakvim dobrodunim vozaem koji bi se autom uputio na vrh.Bljetava kupola padobrana zaokrenula se i poela dizati na vie. uli su sepovici odobravanja nas estoro koji smo ekali da poletimo. I tada je opetpotonuo, odlazei dalje. Gunanje. anse su bile da ovaj dan bude jedan odonih kada samo najvjetiji mogu ostati u zraku pola sata nakon skoka.Neko vrijeme sam gledao Ceejav, tada sam ugledao moju struju toplog zraka kako


4/100

se uspinje uz planinu, kronje kako podrhtavaju, razdvajaju se u staze,nadolazeu struju vjetra koja se oholo priprema na uzlet. Vrijeme zapolijetanje.Okreui lea vjetru, otro sam povukao vrpce na ovjesu i moj padobran seuzdigao iz zemljanog groba uz pucketanje i utanje zraka poput spinakeravelikog jedrenjaka baenog u nebo.Bilo je kao da sam dobio vlastiti oblak na kraju konopca, moj padobran

izgledao je kao svilena duga u svim bojama s rasponom od deset metara odjednog do drugog vrha, poput limuna ute zrake lebdjele su izvan udaljenihgranica. Osjeao sam puls u glavi dok sam tako stajao na povjetarcu. Nije biloniti perja, niti voska - niti jastreba koji bi sprijeio Ikarov pad. Tritisue godina prekasno za njega, mislio sam, tono na vrijeme za mene.mirkao sam gledajui dugu, provjerio da trake na ovjesu nisu zapetljane, iokrenuo se licem prema vjetru.Slasnog li ivota. Uvukao sam se u opremu, i odveo svoju veliku pticu do rubahridine, sporo i teko poput ronioca u10ronilakom zvonu koji se sprema na etnju morskim dnom. 1 napokon, namjerankorak u prazno pokraj ruba litice. Umjesto da padnem preko ruba, duga mepodigla, i ponijela me brzinom koraka preko vrhova drvea sve dalje odplanine."Samo naprijed, Richarde!" netko je viknuo.

Lagano sam povukao polugu jedne konice, okrenuo se i nacerio im se s drugestrane zranog ponora, petorici letaa padobranom u svili i pauini, dok sunestrpljivo ekali da bace svoju pauinu u vjetar i odu gdje ih nebo odvede."Dobar vjetar", odvratio sam.Moj vjetar se pokrenuo i uzlazna zrana struja poela je slabiti nosei memimo njih.Iz moje perspektive, letai na vrhu planine uzdigli su se iznad mene dok samja tonuo, pokuavajui uloviti topli zrak. Tamo na sjeveru letjela je Ceejav,iskrivljena u vrstoj spirali, jedva zadravajui visinu. Dolje, ispod mene,planina se udaljavala, samo je provalija postajala sve vea ispod krhkogzranog broda.Prije dvije godine, mislio sam, ovo bi bilo poput istog adrenalina u krvi,vratolomija koja se sastojala od osamsto metara dubine i samo pedeset remenakoji me dre u zraku. Sada je to samo lijep i ugodan san o letu, bez motora,

bez metal-no-staklene ahure uokolo, samo enja da se prepustim noen bojamakroz prostranstvo.Na trenutak sam ugledao gavrana sa strane, na udaljenosti izmeu straha iradoznalosti. Crnih radoznalih oiju, glave koja se ukipila od iznenaenjavidjevi prizor: kukuruzni klip uhvaen u dugu.Ponovo sam utonuo u ormu poput djeteta na njihaljci, promatrajui kako seobronci planine diu iznad mene, prestao sam traiti uzlaznu struju. To je onoo emu sam sanjao kao dijete dok sam bio na livadi s mojim papirnatim zmajem.Biti bri od orla bio je dio sna, ali isto tako i sporiji od leptira, onodivno i njeno prijateljstvo s nebeskim prostranstvom.Ispod mene se ukazala zelena uzvisina koja nam je sluila za slijetanje, anaokolo su bili parkirani, oni koji bi stali i11

promatrali let padobrana. Dok sam se naginjao prema travi, jo uvijek tridesetmetara u zraku, prebrojao sam pet automobila kako ekaju i est kojiusporavaju kako bi stali. Osjeao sam se udno jer je svatko na zemlji mogaopogledati u vis i vidjeti me, moj privatni doivljaj u visinama postao jejavno dobro. Izuzev zranih parada, uvijek sam se osjeao nevidljivim u zraku.Deset minuta nakon to sam zakoraio u zrano prostranstvo, izaao sam iznjega, smanjio brzinu padobrana na nulu pred samom zelenom livadom, i dotaknuozemlju jednom a zatim i drugom nogom. Padobran je stajao iznad mene, titeime sve dok nisam bio siguran na zemlji, i kada sam povukao stranje konopepretvorio se opet u bezoblinu masu svile, poput oblaka boje koji meokruivao.


5/100

Gore, Ceejav i ostali bili su tokice na nebu, drali su se, traili jo jedanuzlet u visine i nalazili ga, upotrijebivi svu snagu koju su imali, koristeisvaku uzlaznu struju. Bili su daleko nepopustljiviji od mene i nagrada zanjihov trud bila je oita. Oni su bili u zraku dok sam ja stajao na zemlji.Rairio sam i poravnao krilo zmaja, zatim slagao krajeve u sredinu, sve doknije liio na prozrani etverokut, istisnuo zrak i zarolao ga u futrolu."Da vas odvezem do vrha?"

Za letaa je to glas iz raja koji obeava da e ga potedjeti sat i polpjeaenja."Hvala!" Okrenuo sam se i naao nasuprot onieg ovjeka, sijede kose,prijateljskog pogleda sveuilinog profesora, podstavljenih ramena kojima senaslonio na auto promatrajui me."Straan port", ree. "Izgledate poput vatrometa na nebu.""Zabavno je", rekao sam diui futrolu na jedno rame ikoraajui premanjegovom autu. "Zaista sam vam zahvalan za vonju.""Mogu zamisliti", rekao je. "Drago mije to to mogu uiniti." Pruio je ruku."Zovem se Shepherd."12"Richard", odgovorio sam.Spustio sam upakirani padobran na stranje sjedalo i kliznuo na suvozaevomjesto hrdavog Forda iz 1955. godine."Skrenite lijevo na autoput", rekao sam, "i onda jo kilometar i pol dosljedeeg ulaza."Pokrenuo je motor, vratio se na cestu, lagano se ubacio na autoput i skrenuolijevo."Prekrasan dan, zar ne?" rekoh. Kad je netko ljubazan toliko da mi ponudivonju na vrh planine, pomislio sam, pristojnost nalae neobveznukonverzaciju.Nije nita odgovorio, mislio sam da je koncentriran na vonju."Jeste li ikada sreli nekoga", upita, "poput ljudi u vaim knjigama?"Srce mije potonulo. Nije kraj svijeta ako stranac zna vae ime. Ono to vastjera u Anonimnost je to to nikada niste sigurni da li ba taj stranac znavae ime i to e se dogoditi sljedee. Nakostrijeite se, i ispast etepompozna budala. Prigrlite luaka koji koluta oima i zatei ete samog sebekako grlite nagaznu minu.U stotinki sekunde pretpostavio sam da bi taj Shepherd mogao biti luak i da

bih trebao naglo otvoriti vrata i baciti se na autoput. U sljedeoj stotinkiodluio sam riskirati, odnosno, skoiti mogu i kasnije, a osim toga skakanjeiz njegovog auta ba i nije bio umjesan odgovor."Svi u mojim knjigama su stvarni ljudi", rekao sam, vjerujui da e mi istinapomoi da se izvuem, "unato tome to neke od njih nisam sreo u svemirskomvremenu.""Da lije Leslie stvarna?""Njeno najdrae pitanje." Stoje htio? Razgovor je svakom minutom postajaoopasniji. "Ovdje moete skrenuti, to je cesta koja vodi na planinu. Blatna jei strma mjestimino, ali uglavnom je bezopasna za vonju. Pripazite kad doetena vrh jer je let tako uzbudljiv da postanete ovisni o tom uitku prije negose vratite u podnoje, i toliko se promijenite da vie nikada ne moete bitiisti."13

Shepherd je ignorirao moj pokuaj da promijenim temu. "Razlog zbog kojeg pitamje to to sam ja jedan od onih ljudi o kojima piete. Ja sam bio s vama kadaste bili djeak. Ja sam aneo-uitelj."Sudario sam se s Najviim Stupnjem Opasnosti, i digao zatitni zid bre odsvjetlosti. "Dosta pitanja", rekao sam. "Recite otvoreno. to hoete?""Ne radi se o tome to ja hou, Richarde, radi se o tome to ti hoe." Autoje iao dovoljno sporo da sam mogao iskoiti bez da me to ubije. Ipak, misliosam, nije me nazvao bez-bonim antikristom, najvjerojatniji; nije naoruan itu sam se nekako zagrijao za njega. Tip je govorio poput luaka, ali dopao mise."Ako jesi andeo-uitelj, onda ima odgovore", rekao sam.


6/100

Na trenutak se okrenuo prema meni i nasmijeio se, iznenaen. "Tono! Naravnoda imam! Zato i jesam tu! Kako si znao?""Imam pitanja", rekao sam. "Ja pitam, ti odgovara, mo-e?" Ako je Shepherdbio jedan od likova iz mojih knjiga kanio sam to saznati."Naravno", odgovorio mi je."Kao dijete imao sam dvije krpene ivotinje. Kako su se zvale?""Tvoja deva je Cammie", rekao je, "a tvoja zebra Zeebie."

"Prvi stroj koji sam napravio. Kakav je bio?" Pitanje za zavaravanje."Napadaki mlanjak od pola metra," rekao je "deset centimetara u promjeru,lemljeni spojevi, privren na kraju dva metra dugakog protuutega. Znao sida e toplina istopitilem i da e sve eksplodirati za minutu ili dvije, aliprije nego se to dogodi, vidio si da tvoja ideja ima osnove. Alkohol kaogorivo. Sve je odletjelo u zrak, naravno. Vatra po itavom stranjem dvoritu..."Priao je cijelo vrijeme vonje, opisujui moje rakete, moju kuu, prijateljei obitelj i psa; ispriao je ulomke mog ranog14djetinjstva do u detalje kojih se nisam mogao prisjetiti sve dok ih on nijespomenuo.Likovi u mojim knjigama su stvarni, siguran sam, ali neki od njih su nekakoopipljivi ... postoji dimenzija u kojoj oni egzistiraju, svaki kao snaanizraz ivota u njihovom svijetu, jednako kao to smo mi u naem. U knjigama,oni uetaju u moju dimenziju i promijene je.Shepherd je bio, ili jedan od ovih ljudi ili najvei ita misli na svijetu."... grm oleandra u kutu kod zida. S grede na dimnjaku visi mobil koji sinapravio od bakrene ploe i zavarenih sipki. Zakrivljene elipse - nazvao si ihRadar. U garai je drveni ugljen i slike vezane u snopove, zadaa koju jetvoja majka imala na tom teaju iz umjetnosti. Drvena kutija, koju si koristiokao tajni ulaz u kuu ...""Pitanje."Prestao je govoriti u sekundi i vozili smo se u tiini, zaklonjeni podnevnomsjenom divovskog zimzelena, dok je stari auto kripao u nioj brzinisvladavajui strme i opasne zavoje na cesti."Ti ne govori BILO JE, govori SADA JE", rekao sam. "To vrijeme, mojedjetinjstvo. Za tebe ono jo uvijek postoji. Ja o kojem ti govori koji elineto, misli na Dickieja, misli na mene iz moje vlastite prolosti."

Kimnuo je. "Naravno. To vrijeme je tamo preko puta ulice.""Sljedee pitanje.""Pitaj bilo to.""Koliko je sto trideset i jedan na treu?"Nasmijao se. "Ja sam aneo, nisam raunalo.""Pogodi.""Petsto dvadeset i sedam?"Krivi odgovor, kriv u milijunima. Tip nije sveznajui, mislio sam, ili mubarem matematika nije jaa strana. to jo ne zna?"Postoji li gravitacija na nebu?"15Okrenuo se iznenaeno prema meni. "Kada si se poeo pitati o tome?""Prije godinu dana otprilike. Bio sam ... pazi kamen, tamo!"Prekasno. Udarac je odvratio njegovu panju natrag na cestu, ali on je vozio

dalje, boanstveno miran. "Jo pitanja?"Pustio sam gravitaciju. Sada mi je bilo vanije upoznati ovu udnu osobu negorazglabati o nebesima."Zato si... zato si ono to jesi?""Mi imamo poslovicu: Previe srca, premalo mozga" Nain na koji je rekao terijei, pretvorio je poslovicu u tunu istinu.Znao sam da me nee povrijediti, znao sam da me pronaao jutros sa sasvimdrukijom namjerom nego to je prijevoz do vrha planine, znao sam da nijearobnjak s brojevima. Bio sam ispunjen pitanjima o milijun razliitih stvari."A ti meni reci neto", rekao sam, "zbog toga to to ima veze sa injenicomzbog ega si ti ovdje."


7/100

"Svakako."Da li mi se dopao na prvi pogled zbog toga to sam venegdje vidio tajosmjeh?16DvaAneli-uitelji i nisu ba iskusni vozai. Jedan zavoj na cesti Tiger Mountainnagnuo nas je preko ruba litice, i veina ljudi bi se zgrila u unutranjosti

u nastojanju da se spasi. Tragovi guma od Shepherdova auta vide se jo idanas, crna guma, spaljena dok je beznadno pokuavao svladati zavoj na golojstijeni."Oprosti", ree, "nisam dugo vozio."Upro sam nogama o pod i zgrabio poderani rukohvat. "Mogli bi malo uspriti."Teko ili lako, uope nije bilo vano mom vozau;on je imao potpuno drukijiplan. "Ti se ne sjea puno toga o sebi kada si bio malen, zar ne?""Kada mi ti pria o tome onda da, inae ne previe.""Bio si dobar djeak. Kada si odluio neto nauiti, bio si vrlo ozbiljan unamjeri. Sjea se kako si uio pisati?"Mislio sam na Johna Gartnera i njegove satove kreativnog pisanja u srednjojkoli. Da li itko ui pisanje, ili jednostavno taj dar dotakne nekoga tko eim dozvoliti da vide snagu izbrisane rijei."Ne", rekao je. "Rukopis. Tvoja majka u kuhinji za stolom, pie pisma, tisjedi uz nju s olovkom i papirom, crta "O" i "L" i "E" svih oblika, petlje ikrivulje i krugove, stranicu za stranicom."Sjetio sam se. Crvene olovke. I "R" i "S". Osjeao sam se tako odraslim doksam nizao redove ovih znakova s lijeva na desno preko cijele stranice. Mama jerekla da sam to odlino napravio, a moja elja za vjebanjem pisanja rasla jesve vie i vie. Danas imam najgori rukopis na svijetu."Vidim da poznaje Dickieja prilino dobro", rekao sam.Kimnuo je. "Daleko bolje no to poznajem tebe.""Zbog toga to on treba pomo, a ja ne?"17

"Zbog toga to on eli pomo, a ti ne."Ford je savladao posljednji zavoj i popeli smo se na vrh planine, drvee jeiznenada ustupilo mjesto prekrasnim vidicima koji su se otvorili sjeverno izapadno od nas. Parkirao je otprilike tridesetak metara od mjesta gdje letai

uzlijecu, i ja sam posegnuo za vratima da ih otvorim."Drago mi je to si uz njega", rekao sam. "Pozdravi ga u moje ime, hoe li?"Nije odgovorio. Izaao samiz auta, uzeo upakirani padobran sa stranjegsjedala i podigao na ramena. Vjetar je bio jednako blag kao i prije. Ne budemli se mogao vinuti ovaj put, mislio sam, bit e to zadnji skok danas, spakiratu se i otii kui.Sagnuo sam se i mahnuo mu kroz prozor. "Drago mi je da sam vas upoznao,gospodine Shepherd", rekao sam. "Hvala na vonji."Kimnuo je, i ja sam krenuo. "O, samo jo neto" ree.Vratio sam se do auta."Da li bi htio potpisati ovu knjigu za Dickieja?""Svakako." Daje tako neto nemogue, nije mi uope palo na pamet. Ono to moezaobii i pobiti vrijeme je nada i intuicija, a ne hrpa papira i tinte.Stavio sam paket na zemlju, otvorio vrata i ponovo kliznuo u auto.

Shepherd je dotaknuo knjigu koja je leala izmeu nas na prednjem sjedalu."Dao si obeanje", rekao je. "Sigurno se ne sjea.""U pravu si. Ne sjeam se." Kao dijete bio sam pun snova: elje i snovi,stvoreni tako da odgovaraju stvarima kakve bi trebale biti. Ne bih seiznenadio kada bih se nekih svojih snova sjeao kao injenica, i nekihinjenica kojih bih se sjeao kao snova."Bilo je to davno, gospodine Shepherd. Dickie je tako daleko, on je sadapotpuno druga osoba, zaboravio sam tko je on uope bio. "18"Da, ali ti njemu nisi drukija osoba. On je uvjeren da ga nikada neezaboraviti, da e uiniti sve da mu pomogne nauiti kako treba ivjeti.


8/100

Oajniki eli otkriti ono to ti zna.""Ve e otkriti", rekao sam.Shepherd je kimnuo glavom. "1944., kada sam ti rekao da vrijeme ne predstavljanepremostivi zid za mene, nego za tebe. Obeao si da e za pedeset godinanapisati knjigu i donijeti je natrag, djeaku koji si bio, i u njoj napisatisve to zna. Na to treba paziti, kako biti sretan, znanje koje e tisauvati ivot, stvari koje bi elio znati kada si bio on."

"Ne, stvarno?" Zrane struje su se mrekale doseui vrh planine. "Kakva divnazamisao."Shepherd je proistio grlo. "Sada je pedeset godina kasnije, Richarde."Pomaknuo se, osjeao se neudobno u sjedalu. "On eka, djeak koji si bio.Obeao si.""Ne sjeam se nikakvog obeanja."Aneo me pogledao kao da sam prodao vlastitu duu. Rijei su zvuale modamalo grubo, pomislio sam, ali ni djeak ni aneo ne znaju kako je tekopisati. "Reci mu da sam zaboravio na obeanje, ali da e sve biti u redu i dase nema ega bojati."Shepherd je uzdahnuo. "O, Richarde", rekao je. "Zar ti obeanja djeci ne znaenita?""Ne ako odrati obeanje znai slomiti im srce. On ne eli znati da ga ekajuoluje, da e uskoro on biti jedini preivjeli u svojoj obitelji, ne eli znatio razvodu i izdaji i bankrotu, da se nee oeniti enom koju voli sljedeihtrideset pet godina. Shepherde, JEDNA godina je vjenost devetogodinjaku. Upravu si, to obeanje ne znai nita.""Pretpostavljao sam da e tako reagirati", rekao je. Tuan osmjeh. "Ja znamkako je teko napisati knjigu. Znao sam da je ti nee napisati, pa sam jenapisao umjesto tebe."19Triamo je treba potpisati", rekao je aneo, pruajui mi knjigu. "To e bitinaa tajna, to da nisi imao vremena I sam je napisati. Dickie to ne trebanikada saznati. On, bez obzira na sve, misli da si ti Bog.""Nema laganja tom malom ovjeku", rekao sam. "Reci mu istinu: On nema pojmato trai. Reci mu da sam ti rekao da e, kada bude mojih godina, shvatiti dase knjige ne piu iz hira ili zbog starih obeanja. Knjige su rezultatvremena, godinama sakupljanih misli koje nikada ne iziu van osim ako ih ne

tiska, pa ak i onda pisanje je posljednje utoite, oajniko pokajanjekojim plaa pokuaj da dobije svoj ivot natrag. Predivno kada je gotovo a isve ono to sam ikada elio rei ve sam napisao, budi Bogu hvala, i sada samzasluio moje poslijepodne na vrhu planine sa svojim padobranom.""Rei u mu ono to mu moram rei", rekao je, ne previe obeshrabren. "Inaravno, znam to bi ti napisao. Samo potpii knjigu, ne da si je napisao,moda, nego da si je naslovio, da zna daje istinita. Tada u otii." Izvukaoje olovku iz depa. "Samo rijei ohrabrenja: Imaj vjeru! i potpii."Po prvi put sam pogledao svezak koji mi je dao. Korice tamnozelene boje,naslov bijele boje tiskan velikim slovima. ODGOVORI - neke od uputa to raditii misliti s ciljem da se ivi sretnim ivotom. Rezultati zagarantirani poRichardu Bachu.Srce mi je potonulo. Ipak, mislio sam, puno dobrih knjiga ima stvarno glupenaslove.

Otvorio sam korice i pogledao sadraj.ObiteljkolaStudij20PosaoNovacOdgovornostObvezeSlubaBriga za druge


9/100

Gledao sam dalje, dvije stranice tiskane sitnim slovima s navedenimpoglavljima. Ako Dickie ima bilo kakvih problema sa spavanjem, uskoro e doikraj njegovim mukama.Nasumce sam okrenuo stranice. Vaan dio vaeg radnog okruenja je briga zapovlastice na radu. Dobar program mirovinskog osiguranja jednak je dobrojplai i klauzula o usklaenju s trokovima ivota vrijedi jednako kao i novacu banci.

Svata, pomislio sam. to se dogodilo s traenjem onoga to voli raditi imogunou da to bude posao kojim e se baviti?Pokuaj ponovo. Sve to radi odraava se na tvoju obitelj. Prije nego uinineto to bi ih moglo dovesti u nezgodan poloaj, razmisli: Hoe li mojaobitelj biti sretna budem li uhvaen u tome?O, Boe! Trei put u valjda pogoditi. Bog gleda. Doi e vrijeme i upitat e:Jesi li bio dobar graanin? Reci mu da si barem pokuao.Progutao sam knedlu, najednom nervozan, i okrenuo stranicu. To dijete hoesaznati to sam nauio u proteklih pedeset godina, i onda dobije ovo? Kakojedan aneo moe zapisati ovakve ideje koje proizlaze iz pakla?Ti stvara vlastitu realnost, zato se potrudi da stvori sretnu. rtvuj se zadruge, i oni e biti dobri prema tebi.Bio sam zateen injenicom da mi je bilo teko potrgati knjigu na dvoje, alikada sam uspio, gurnuo sam jednu od otrgnutih polovica pred Shepherdovo lice."Ti stvara vlastitu realnost? Biti e dobri prema tebi? Ne znam da li bihmislio da si lud zato to vjeruje u to ili si lud zato to misli da ja u tovjerujem. U svakom sluaju lud si ako to stavlja u knjigu namijenjenu nevinomdjetetu... Dickieju! Daje ita! Stvarnost21je ono to on vidi svojim oima? Za kakvog dijabolinog ... bolesnog gada tiradi?"Stao sam jer se nisam mogao natjerati da viknem jo glasnije i primijetio samda mi drhti ruka kojom sam grevito drao istrgnute stranice udaljene samo dvacentimetra od nosa mog anela."To ne mora tako biti", ponudio je. "Mogu promijeniti, ako hoe...""Shepherde, taj mali djeak ima san. Ima veliku misao, sa-. znati kakvim biivotom ivio kada ne bi morao provesti pola i stoljea razdvajajui istinu odlai! Ti uzima njegov san i pretvara ga upovlastice naradul I rei e mudaje to od mene?"

"To je bilo tvoje obeanje", rekao je, glasom due posrednika. "Znao sam da tinije dovoljno stalo do toga daje napie. Samo sam ti htio olakati."Najedanput sam bio povuen u rijeku prepunu gnjeva, du njenih obalabili supostavljeni natpisi: Opasnost. Slapovi. Koji slapovi? Kako bih uope mogaobiti ljui nego to jesam? Jesam li htio zadaviti to stvorenje golim rukama?Moj glas postao je vrlo tih. "Shepherde, moe uiniti sve ono to eli. Aliako tom nevinom djetetu da ovu hrpu ispraznih brbljarija i nazove ihpolustoljetnim uenjem, s mojim imenom gore," ovdje su mi oi vjerojatnobljesnule probadajui poput uarenih bodea, "nai u te makar u paklu inatjerati te da pojede sve to si napisao, stranicu po stranicu."Nije ga dirnula moja prijetnja, ini mi se, ve moja vrsta odlunost."Pa", rekao je, "drago mi je da ti je stalo." j To je ono to jepotrebno da bi netko bio aneo - oni uvi-ijek vide vedriju stranu.22

etiriPodigao sam svoj paket i bijesno uzmaknuo, tresui glavom. Jo jedna lekcijaje nauena, mislio sam. Samo zato to netko bane na tebe iz druge dimenzije,Richar-de, nemoj odmah misliti da je mudriji od tebe u bilo emu, ili da moeuiniti neto bolje nego ti. Bestjelesni ili smrtni, ono to je vano kodljudi je kvaliteta onoga to su nauili.Odmotao sam krilo padobrana na vrhu planine odakle smo skakali, gunajui oanelu koji umjesto mozga ima vakuum u glavi i koji mi se mijea u prolost.Kada sam digao pogled, Ford i njegov udnovati voza ve su nestali.Molio sam se da Shepherd iezne, umjesto da pokua voziti dolje. Ako jeizabrao vonju, oekivao sam da u ga nai pokraj ceste meu drveem sljedei


10/100

put kad budem iao na planinu.Navukao sam opremu; rukavice na ruke; kopei kacigu; sve je bilo provjereno iuvreno. Ostali letai bili su dugo u zraku od kada su skoili, i troje jesletjelo. Tri padobrana jo su bila visoko na nebu, a nisko dolje nalazili suse leptiri nad zimzelenom, oekujui let.Zbog pomanjkanja povjetarca koji bi napeo krilo padobrana prije skoka, skoiosam ravno s litice, pogledao gore da provjerim da li se krilo napelo iznad

mene poput duge i jurnuo u prazan prostor.Ne bi li Dickie uivao letei sa mnom ... mogao bi vidjeti to je vano uivotu. Spozna to voli i naui sve o tome.'?' Stavi ivot u zalog ikladi se na ono to zna i pobjegne od sigurnosti, sa svoje planine u prazanprostor, uzdajui se da e te naela letenja odnijeti visoko, nebu pod oblake,tako visoko da ne moe vidjeti golim okom.Na trenutak, kao zarez iza moje misli, padobran je uhvatio uzlaznu strujuzraka. Povukao sam ruicu desne konice, okreui se u toplu struju, i ondasmo ja i duga poletjeli prema nebu.23Preko zapadnih breuljaka dizali su se daleki obrisi Seat-tlea, blistaviSmaragdni grad iz prolostoljetnog Oza. Suneva svjetlost blistala je nazgradi Puget Sounda, i tamo daleko, Olvmpic Mountains ostala je i dalje hladnaispod snjene kape. Ima puno toga u ovom trenutku to bi on elio vidjeti.Najednom sam ugledao leptira, kako nepokolebljivo leprajui svojim krilcima,ne vie od tri metra udaljen s moje desne strane, leti istom brzinom. Okrenuosam se prema njemu i on se nagnuo u stranu, zatim se vratio prema meni, glasnoprojurio mimo moje kacige i nestao na jugu.Da li je to neto to bi Dickie znao, on koji je volio sve to je bilo roenou zraku, to je uope leptir radio tu, letei na jug na visini od sedamstometara?Napokon, mislio sam, dijete koje sam bio nije ivjelo u Shepherdovim mislima,ivjeloje u mojima. Tako slabo se sjeam svog djetinjstva, a Dickie ima tasjeanja. Moji motivi i vrijednosti uzdrmali bi svakoga iz temelja u njegovomsvakodnevnom ivotu. Naem li naina da doem do njega mogao bih i sam netonauiti, kao to bih mogao i njega nauiti puno stvari o iskuenjima igrekama koje ga oekuju.Prestao sam se uzdizati - za nekoliko trenutaka Seattle je zaao jo jednom zaplanine. Prvi od letaa koji su sletjeli ve su se vratili na vrh, gledajui

me kako klizim prema podnoju.


11/100

tempiranu bombu.Kada sam sletio, ostali letai ve su bili spremni za jo jedan skok, svjetrom ili bez njega. Svejedno, pomislio sam. Sloio sam i zapakiraopadobran, stavio ga u prtljanik, upalio auto i vraajui se kui razmiljao oonome to se dogodilo.Leslie je mahala sa ljive kada sam stigao, s vrtlarskim karama u ruci, doksu nejednaki vrhovi odrezanih grana pravili smee ispod drveta.

"Stigao si, ljubavi", viknula je. "Jesi li imao dobar let? Jesi li sezabavio?"Moja supruga je njena i prekrasna ena, srodna dua naena kada sam veprestao traiti. Kad bi bar mogla biti sve ovo ali ovaj put ne tako duboko itajanstveno i izazivajue. 'Jesi li se zabavio?' Kako bih mogao odgovoriti nato pitanje?25"BPetaca plamena?" Bilo tko drugi bi se nasmijao, mu joj dolazi kui i ispriatakvu priu. Smotala se na kauu iza mene, s dekom preko nogu, alicu aja odmente obuhvatila je dlanovima da joj ugrije ruke. Ako netko trai nain da seprehladi, tvrdila je, obrezivanje drvea u proljee je najbolji nain."to tebi predstavlja baca plamena?""Znai da sam uzrujan", rekao sam. "elim potpuno zaboraviti nekoga. Ne samoubiti ga, nego ga pretvoriti uglavnom u prah.""Ako je to ono to se dogaa kada si uzrujan", upitala je, "to se dogaa kadasi stvarno ljut?""U redu Leslie. On nije samo uzrujan, on je stvarno ljut."Kada sam joj ispriao priu, promijenio sam je iz uznemirujue u smijenu.Shepherd je bio trknuti fanatik, proitao je neto o knjizi to ga jefiksiralo na mene, izmislio itavu ovu priu, napisao uasno lo tekst i nadaose da u ga ja objaviti u njegovo ime.Da lije stvarno aneo-uitelj? Svi smo mi aneli-uitelji, svi smo mi nauilineto to bi netko negdje trebao zapamtiti. Trebao sam mu odmah rei da samdanas zaboravio svoju Carobnjaku kapu, i da sam i tako planirao pjeaiti navrh planine, hvala lijepo i elim vam ugodan dan.Moja ena nije se ba olako nasmijala mom susretu s djete-| tom koje sam bio.Ve dugo vremena je sumnjala daje taj djeak ivi dio mene, zanemaren i

zaboravljen, s potrebom da bude pronaen i voljen. U Shepherdu je pronalasaveznika."Moe li zamisliti ijedan razlog zbog kojeg bi Dickie bio ljut na tebe?""Bilo je mrano i hladno tamo dolje, bila je to elija u tamnici", rekao samjoj. "Ako misli da sam ga ja zatvorio tamo,26jednostavno se okrenuo i otiao i ostavio ga samog i bespomonog u mraku ..."Uzeo sam u obzir osjeaje. "Mogu zamisliti da mu je pomalo dosadilo.""Dosadilo!" Namrtila se."Dobro. Mogu zamisliti da bi me najradije izrezao na komadie i nahranio timetakore."Naslonio sam glavu na njeno rame, i uzdahnuo gledajui stropne grede. "Zar bihga trebao voditi sa sobom? Svaki tjedan tu je nova skupina ljudi koja samnekada bio, ukljuujui i one koji su doli prije. Sutra u biti jedan od

njih, svoj. Da li trenutni-ja moram vui tu gomilu okolo s njim, paljivo, dane povrijedim niije osjeaje, da glasujemo o tome to emo uiniti sljedee?"ak i samom sebi zvuao sam kao da se branim."Ne itavu gomilu", rekla je. "Ali ako ih sve odgurne od sebe, pa ak iuspomene iz djetinjstva, hoe li uope imati prolost?""Imam uspomene." Namrtio sam se, i znao sam daje ula i neizgovoreni dio:ponekad se prisjetim, ratrkane zelene oaze u divljini djetinjstva. Trebala jebiti Zemlja uda, misliosam, ali pogledam li unatrag vidim da je prazna iizgubljena, kao da sam upao tamo, posjetilac iz Sadanjosti koji se prikradakroz lani prolaz."Ispriaj mi stotinu uspomena", rekla je.


12/100

Lesliena prolost ima svoje vlastite crne rupe, skrbnici i njihovi domovipretvorili su se u praznu statistiku u njenim mislima, bez sjeanja na povredekoje je imala kao malo dijete, a koje su se dobro vidjele na rengenskimsnimcima. Sada je > njen svakodnevni ivot obogaen uspomenama na dijetekakvo je bila, stara saznanja pomau joj da donese odluke danas i odaberesutra."Moe dvije?"

"U redu, dvije" rekla je."Zaboravio sam.""Molim te. Moe se sjetiti ako hoe."27"Promatranje oblaka. Leanje na leima, skriven na praznoj parceli uz mojukuu, divlja zelena penica oko mene. Gledanje u nebo bilo je gledanje kroznepostojee duboko more, oblaci su bili plutajui otoci.""U redu," rekla je. "Promatranje oblaka. Sljedea?"Ali to je vano, mislio sam. Ne moe samo tako izbrisati promatranje oblaka,nebo je bilo moj bijeg, moja ljubav, postalo je moja budunost i jo uvijek jemoja budunost, i danas. Ne moe rei sljedea samo tako, nebo mi je znailosve!"Vodeni toranj", rekao sam."to je to vodeni toranj?""ivjeli smo u Arizoni kad sam bio mali. Na rancu koji je imao vodeni toranj.""to je bilo s tim vodenim tornjem? Zato ga se sjea?""Ne znam", rekao sam. "Bio je najvea stvar u okolici, valjda zato.""Dobro. Sljedea uspomena?""To su dvije." ekala je dugo vremena, kao da je oekivala tri uspomene nakon to sam jojumjesto sto ispriao samo dvije."Proveo sam poslijepodne na drvetu, jednom, sve dok nije pao mrak", rekao sam.Evo, dao sam joj vie nego sam obeao."Zato si bio na drvetu?""Ne znam. Uostalom, htjela si uspomene, a ne razloge."Jo snanija tiina. Nekoliko drugih slika naglo je skrenulo u unutarnji fokusmog uzdrmanog kolebljivog poljuljanog djetinjstva, kako sam ga ja zvao, aliisto kao i drvo i vodeni toranj bili su spomenici niega, vonja biciklom sakolskim prijateljem, siuna figura nasmijeenog Buddhe. Da joj kaem i da

zatrai objanjenje, izgubio bih se."Troje od mojih djedova i baka je umrlo prije nego sam se rodio, posljednji jeumro kad sam bio mali. I moj brat je tada umro. Ali zna to." Statistika,mislio sam, nije uspomena.Leslie je bila skrhana smru svog brata, i odbijala je vjerovati da ja nisambio shrvan smru svoga. Ali istina je da sam to jedva osjetio. "Toliko otome."28Oekivao sam da e opet zapoeti: Kako je mogue da ti brat umre i da ti tonaziva statistikom a ne uspomenom?"Da li se sjea da si obeao Dickieju da e mu napisati knjigu?"Rijei su joj bile tako ujednaene da sam pogodio kako smilja nekakav plan.Nita od onog to se danas dogodilo, mislio sam, ne znai kraj materijalnogsvijeta. Ono najstranije, dijete s bacaem plamena, to je u mojoj glavi.

"Ne budi smijena", rekao sam. "Otkud bih se sjeao neeg takvog?""Pretvaraj se, Richarde. Pretvaraj se da opet ima devet godina. Baka i djedShaw su mrtvi, baka i djed Bach su mrtvi, tvoj brat Bobby je nedavno umro. Tkoje sljedei? Zar se ne boji da e sutra i ti umrijeti? Zar te ne brinebudunost? to osjea?"Stoje pokuavala rei? Zna da ja ne brinem. Ako se pojavi prijetnja pokuat uizbjei udarac ako mogu. Ako ne mogu, suoit u se. Ili planira to enapraviti ili se bori s onim to ti je na raspolaganju; brinuti predstavljagubitak vremena. /Ali zbog nje sklopio sam oi i pretvarao se da sam ondje, gledajuidevetogodinjaka, znajui o emu razmilja.


13/100

Odmah sam ga pronaao, smrznutog na krevetu, zatvorenih oiju, vrstostisnutih aka, samog. Nije bio zabrinut. Bio je prestraen."Ako Bobby sa svojim prosvijetljenim umom nije mogao pronai put da nadividob od jedanaest godina, onda nemam to rei." Rekao sam Leslie to sam vidio."Znam da nema smisla, ali znam da u umrijeti kad navrim deset godina."Kakav udan osjeaj, biti opet u svojoj staroj sobi. Krevet na kat pokrajprozora, gornji krevet jo na istom mjestu nakon Bobbvjeve smrti, stol od

bijelog bora, povrina posuta Testo-rovim Extra-Fast Drving cementom i X-Actoiletima; dio splavi od balse pokriven papirom, Dometov letei model kako visina koncu objeen na strop, obojeni drveni Stombeckerovi modeli smjetenivisoko na policama meu knjigama, svi raeni satima i sviju sam se odmahsjetio: JU-88 tuka smee29boje, Piper-Club ute boje, Lockheed P-38, jedan od dva identina repanapuknut jo od lansiranja s gornjeg kreveta ... zaboravio sam da je bilotoliko malih aviona u mom djetinjstvu. Metalni model P-40 i FW-190, oba snedovrenim detaljima, parkirani na stolu pokraj none svjetiljke."Pogledaj tu sobu", rekao sam. "Kako se mogu svega sjetiti tako jasno? Sve ovegodine bila je u magli!"Preko puta ormara bila su dvoja vrata. Unutra su, znao sam, monopolv, ouijaploa, Cammie i Zeebie, zimski pokrivai. Paljivo preko te krpe od starogtkanog tepiha kojim je prekriven pod od tvrdog drveta, poskliznut e se kaona ledu ne bude li koraao vrlo polako."Zar ne eli razgovarati s njim?" upitala me Leslie."Ne. Samo promatram." Zato bi me razgovor s njim trebao uplaiti?Bio je obuen u traperice i jaknu i flanelsku koulju dugih rukava s crnimkvadratima na tamnocrvenoj podlozi i tankim blijedoutim prugama.Imao je tako mlado lice. Sunane pjegice preko nosa i obraza, kosa svjetlijaod moje, put tamnija, zbog sati provedenih na suncu. Lice ire i okruglije,suze koje su bjeale unato vrsto zatvorenim oima. Zdravo dijete, preplaenona smrt.Ma daj Dickie, mislio sam. Sve e biti u redu.Najednom je otvorio oi, vidio je kako ga promatram i otvorio usta kao da ezavritati.Munjevito sam se vratio natrag u moderna vremena, i djeak je ieznuo predmojim oima u onom istom djeliu sekunde u kojem sam vjerojatno i ja ieznuo

pred njim."Bog!" rekao sam, ali prekasno.30est"Bog, kome?" rekla je Leslie."Smijeno", rekao sam joj. "Vidio me."____ "to je rekao?""Nita. Obojica smo bili poprilino zapanjeni. Kakav udan osjeaj.""Sto misli o njemu?""Sve e biti u redu s njim. Bit e dobar u koli, zabavljat e se dok budeuio razliite stvari: o avionima, astronomiji, raketama, jedrenju,ronjenju..."Dotakla je moju ruku: "to misli o njemu?"

"Srce mi se slomilo. Sve bih dao da ga mogu podignuti i zagrliti i rei mu dane treba plakati i da je siguran i da nee umrijeti."Draga Leslie, moja ljubav i moj najiskreniji prijatelj. Nije rekla ni rijei.Pustila me da posluam ono to sam rekao, u tiini, dok su se rijeiponavljale.Poeo sam se grevito boriti za ravnoteu. Nikada nisam bio osobito jak naosjeajima, i tako sam zastupao miljenje da su osjeaji privatno vlasnitvo isamim time esto potisnuti. Uzviena zadaa to potiskivanje, mislio sam, aline i nemogua. itava ta stvar, na kraju krajeva, ionako postoji samo u mojojglavi."Ti si uvar njegove budunosti", rekla je prekidajui tiinu.


14/100

"Njegove najvjerojatnije budunosti", rekao sam. "On ima i druge.""Ti si onaj koji zna to on treba znati. Ako njegov ivot.. bude ikadanadrastao tvoj, ti si taj koji mu treba rei kako."'U tom trenutku, istinski sam volio tog malog djeaka. I kada sam bio s njimmoje djetinjstvo nije bilo u magli, bilo je poput kristala, nita nije biloizgubljeno.31

"Ja sam uvar njegove budunosti", rekao sam. "On je uvar moje prolosti."Cijelog me obuzeo taj udan osjeaj da oni trebaju jedan drugoga, Dickie iRichard, ako je ijedan od njih elio biti cjelovita osoba. Trebam li ii sam,ja koji sam ve jednom uzmaknuo, susresti se s djetetom koje me mrzi toliko dabi me najradije pretvorilo u pepeo, da mu osobno pokaem koliko ga volim, bezobzira na sve? Radije bih preko stakla puzao do Oregona.Ima li drugi nain? Moj prirodni nagon bio je zamuen cmo-bijelirn slikamavremena iz kojeg sam doao, s izblijedje-lim upitnicima, Dickie kako urnokoraa kroz prolaze suneve svjetlosti, detalji urezani poput fine gravure, inita nije nedostajalo.Ipak, jo uvijek se tresao zbog nadolazee tame, bez obzira koliko mi je jasnobilo daje tama samo sjena predstojee pustolovine, dalokoseno i temeljitootkrie koje je ekalo tamo dolje da ga se uzme i naui onome za to je ipreklinjao da mu se kae.Ui u svoje strahove, poelio sam da mu mogu rei, ohrabri ih da uine ononajgore i pokosi ih kada pokuaju. Ne uini / li to, Dickie, samo e serazmnoavati, gomilat e se oko tebe * sve dok ne ugue put kojim si htiopoi. Svaki korak kojeg se boji samo je prazan prostor, on samo izgleda kaotrnoviti pakao.Meni je to lako rei, mislio sam, ja sam sve to proivio. Njemu i nije takolako.Da se ja danas bojim, razmiljao sam, to bih najvie elio uti od mudrogbudueg sebe?Kada doe vrijeme za borbu, Richarde, ja u biti uz tebe, i oruje koje etrebati biti e u tvojoj ruci.Jesam li mu mogao to rei sada, nadajui se da e me moda razumjeti?Ne bih rekao, pomislio sam, ne ako sam ja onaj protiv koga se bori.Sedam"L

eslie, zato ne bih sve ovo jednostavno zaboravio? Imam pametnijih stvarikojima mogu ispuniti ivot ' negoda se poigravam vlastitom matom.""Svakako", rekla je, raskono se proteui. "Moe ria za veeru?""Ne, mislim stvarno. to bih uope dobio tim sklapanjem oiju i pretvaranjemda sam prijatelj toj maloj osobi koja posjeduje moje djetinjstvo? Zbog egabih trebao brinuti o neemu to je ionako daleka prolost?""To nije daleka prolosti, to je sada", rekla je. "Ti zna tko si, on znazato si. Ako ste prijatelji, moete trgovati. Ali nitko ne kae da moraneto uiniti. Ja te volim ovakvog kakav jesi."Zagrlio sam je zbog tih rijei. "Hvala, ljubavi.""Nije mi vano", rekla je, "nije me briga ako si beskarakterna kukavica, akose boji priznati da ima i traak osjeaja ili njenosti ili bilo koje drugeljudske emocije, ako ne shvaa da si nekada bio dijete, misli ako hoe da sinekakav doljak koji je samo uetao iz drugog svijeta. Ti dobro kuha i to je

ono to je vano za jednog supruga."O, Boe, pomislio sam. Ona vjeruje da e zapravo biti Dobro Za Mene da sevratim natrag i otvorim tu Pandorinu kutiju koja vodi u Dickiejevu tamnicu.Neka druga ena rekla bi da nikada nije eljela mua koji bi kopao tko znakoliko dugo po mranom dijelu svoje svijesti pokuavajui se sprijateljiti sdjetetom koje je sam izmislio.Djeca imaju izmiljene odrasle osobe za svoje prijatelje, mislio sam, zato nebi i odrasli mogli imati izmiljeno dijete za prijatelja. U mojim knjigama,pomislih, Galeb Jonathan je izmiljen lik, i Donald Shimoda i Pye ... troje odmojih etvero najbliih prijatelja i najdraih uitelja su bestjelesni.to bi bilo toliko udno ako bi Dickie isto tako mogao promijeniti moj ivot?


15/100

Poeo sam se gubiti, pomislio sam, zahvaljujui ludom Shep-herdu i njegovimsuludim izmiljotinama. Vidim li ikada vie taj stari Ford, najprije uzapisati broj tablice i saznati to tip dri u tajnosti. Kako je uope mogueda jedan aavi tip preokrene moj ustaljeni ivotni ritam u kompletnu ludnicu."U redu, moe ria", napokon sam rekao.Ostavio sam Leslie na kauu s hladnom alicom aja, stavio sam wok natednjak, pojaao plamen, malo maslinovog ulja, izvukao sam celer i luk i

paprike i umbir iz hladnjaka i sve to sitno narezao.ega se zapravo bojim? Tko na kraju upravlja mojim umom? Jednostavno uzamisliti malog djeaka kako je puno ljubazniji prema meni ovaj put... moedoi k meni s isprikom za baca plamena, popuniti praznine u sjeanjima iz mogdjetinjstva i otii svojim zamiljenim putem razliitim od mojeg, praviti sesretnijim, praviti se mudrijim, zapravo nitko ne bi bio loiji izbor za tajsusret.Mijeao sam na kockice narezano povre, jueranju riu koja je cvrala, soju,dodao sam jo klica.Ako me ve toliko veseli postaviti novi fiziki rekord, mislio sam, tritisuu petsto za deset minuta, umjesto deset i trideset pet, ostani u zraku sapadobranom dva i pol sata umjesto dva i petnaest minuta - primoram li se daproirim svoja fizika dostignua, to ima loe u tome primoram li se i da iemocionalno postignem neto vie?Postavio sam tanjure, plave na bijele, oslikane cvijeem kako bi odgovaralisvjeem cvijeu koje je Leslie ubrala za kuu.Ne moram to uiniti, razmiljao sam, nitko me ne prisiljava. Ali ako samradoznao da saznam to sam ostavio u djetinj-, stvu i naem li ono to samostavio, kako bi me to moglo pro-' mijeniti danas, ima li u tome netoprotuzakonito? Hoe li se pojaviti nekakva takozvana macho-policija, lupajuimi na vrata i uhititi me zato to sam popustio osjeajima? Netko se34usuuje braniti mi etnju po mom djetinjstvu samo zato to me to veseli?"Veera je gotova, Wookie!" viknuo sam.Razgovarali smo o djeci uz veeru, o svemu. Rekao sam joj koliko sam ponosanna svoju zbog izbora koje su napravili, kako sam sretan to nisam vie dijete,to se ne moram ponovo suoiti s najteim i najokrutnijim i najslabijimizgubljenim godinama koje drugi ljudi rijetko kada okuse."U pravu si", rekla je Leslie, dok sam nam nosio jagode za desert. "Prava je

sramota da svako dijete mora sve to proi potpuno samo."OsamNikada neu moi zaspati. Inae poljubim enu za laku no, udarim akom ujastuk i napravim udubljenje, padnem i prije nego glavom taknem jastuk ve samotiao.Ali ne veeras. Dva sata nakon stoje Leslie bila u dubokom snu, jo uvijek samzurio u strop, proivljavajui ovaj dan po trinaesti put.Zadnji put kada sam pogledao sat bilo je jedan iza ponoi, est sati dosvitanja. U podne u biti vani, petljati oko Daisy, nae Cessne.Nadam se da e sutra padati kia, razmiljao sam u mraku. Trebao bih isprobatinove prilaze s loim vremenom, otresti hru s instrumenata. U Bayview,isprobati prilaz s indirektnim osvjetljenjem, skoiti u Port Angels zbogsustava ureaja za slijetanje ...35

Bilo gdje, samo da ne spavam, mislio sam. |Boji se da e Dickie pronai put kroz vrata i spaliti te u * krevetu?,Ovo je smijeno. ega se ja to bojim? Kad se Leslie naljuti ( na mene, da lijo uvijek bjeim? Naravno. Ne kao nekada. Pa zbog ega onda bjeim iz tedrvene elije? Ja sam ga tamo ' zatvorio, to nisam smio napraviti, bilo jepogreno i ao mi \ je, ne mogu shvatiti zato sam to napravio. To nije biounaprijed planirani in i jedino to mogu napraviti je da otvorim vrata ipustim ga van, malog izmiljenog djeaka.Nakon pola sata, na rubu sna, opet sam vidio vrata, hladni- l ja i tamnijanego ikada.


16/100

Uroni u svoje strahove, mislio sam, ohrabri ih da uine ono najgore i onda ihrazori kada pokuaju. Svaki korak kojeg I se bojim samo je zrakoprazan prostori samo izgleda kao pakao.Podigao sam zasun, ali vrata sam drao zatvorena."Dickie, ja sam, Richard. Nisam znao to radim. Nisam to smio uiniti. Stranomi je ao zbog onoga to sam napravio."uo sam ga kako se mie unutra. "Dobro", rekao je. "Sad ui unutra i pusti da

ja zakljuam vrata za tobom na pedeset godina. Nakon toga ja u doi natrag ija u rei tebi koliko; mije ao. Vidim to misli o tome. Milo za drago, zarne?" 'Otvorio sam vrata. "U pravu si", rekao sam. "ao mi je. !, Bio sam budala tosam te ostavio. Moj ivotje siromaniji za ono to sam uinio. Sada je red natebi. Zatvori me." \:elino plavi okida na cijevi njegovog bacaa plamena ; podrhtavao je,uperen prema mom licu u trenutku kad sam otvorio vrata. Da se ne znam todogodi, neu pobjei. Njegova sloboda daje mu pravo da me ubije ako hoe.Nije se pomakao s mjesta na klupi preko puta vrata gdje je sjedio."Zatvorio si me tu i ostavio samog] Nije te bilo briga da li sam vritao iliplakao, nisi uo i nije te bilo briga!" rekao je. ; "RICHARDE, JA SAM TI MOGAOPOMOI! Ja sam ti ' mogao pomoi ali me nisi trebao, nisi me volio, ak tenije bilo BRIGA!"36

"Vratio sam se natrag da ti kaem da mi je ao", rekao sam. "Ja sam najvei inajgluplji idiot na svijetu.""Misli li da samo zato to ja postojim u tvojoj svijesti, da nisam vaan, dame ne boli, da te ne trebam, da me zatiti i da me ui i voli, e pa dazna, TREBAM TE! Ti misli da nisam stvaran, da nemam svoj ivot, da se nebojim onoga to e mi napraviti, pa ipak, JESAM!""Ne znam previe o tome to znai brinuti, Dickie. Kada sam zatvorio tebe,zatvorio sam i veinu svojih osjeaja s tobom, iao sam kroz ivot uglavnom srazumom. Nisam znao da si tu do juer, i odmah sam doao." Najednom su mi seotvorile oi u mraku. "Ovog trenutka ti plai mene isto koliko i ja tebe.Ima sva prava prekinuti veze sa mnom. Prije nego to napravi, hou da zna dasam te vidio kako lei na krevetu, odmah nakon to je Bobby umro. Htio sam tirei kako e sve biti u redu. Htio sam ti rei da te volim."Oi su mu plamtjele, tamnije od mraka u njegovoj tamnici. "Ovo je nain na

koji me voli? Da me zatvori? Da ne budem dio tvog ivota? Proivio samnajgore trenutke umjesto tebe, ja ZASLUUJEM da mi kae ono to ti zna, a JANE ZNAM! ZATVORIO SI ME! AK NI PROZOR NISAM IMAO, ZATVORIO SI ME! JESI LISVJESTAN KAKAV JE TO OSJEAJ?" "Ne.""To je kao dijamant u sefu! To je kao leptir u lancima! To je osjeajbeivotnosti! Zna li to znai beivotno? Zna li to je hladnoa? Zna linekoga tko bi te trebao voljeti vie nego ikoga na svijetu, a jednostavno munije stalo da li si iv ili mrtav?""Znam to je usamljenost", rekao sam. "Usamljenost, da ne bi! Pokuaj nekogakoga voli, pokuaj mene pustiti da te zgrabim protiv tvoje volje i da tegurnem u drveni kavez i stavim veliki lokot na vrata i ostavim te bez hrane,Bez vode, bez pozdrava, sljedeih pedeset godina! To probaj i onda mi reci dati je ao! Mrzim te! Ako postoji ita to ti mogu dati, ita to ti treba odmene, ita bez ega bi

37umro dozvoli da ja tebe muim dok se ne slomi i onda mi reci da ti je ao!MRZIM TO TVOJE ALJENJE!"Sve to sam imao bio je razlog, jedino oruje u ruci. "Ova minuta, Dickie, jeprva od milijun minuta koje moemo provesti zajedno. Postoji li ita to tieli od naeg druenja? Ne znam koliko minuta imamo, ti i ja. Moe miokrenuti leda, moe me zatvoriti ovdje i otii zauvijek i ako e timenaplatiti moju okrutnost prema tebi, napravimo to. Ali mogu ti pokazati puno otome kako ja vidim svijet. Htio bi znati u ovom trenutku sve to e nauiti upedeset godina? To sam ja, stojim tono ispred tebe. Pola stoljea iskuenja,uglavnom pogrenih odluka, ali i onda i sada posrtao sam preko istine. Zatvori


17/100

me ako hoe, ili me iskoristi i dozvoli da tvoj san postane stvarnost. Izborje tvoj.""Mrzim te", rekao je."Ima pravo mrziti me. Postoji li ita to mogu napraviti da se iskupim?Postoji li ita o emu si sanjao a da ti ja to mogu pokazati? Ako sam touinio, ako sam proivio, ako sam znao, pripada tebi."Gledao me u polumraku, okrenuo je baca plamena u stranu i njegove tamne oi

napunile su se suzama."O, Richarde", rekao je. "Kakav je osjeaj letjeti?"38DevetLeslie je sluala priu sve do jutra i kada sam zavrio, sjela je u krevet, ipromatrala svoj cvijetnjak kroz prozor, tia od misli."Puno toga si ostavio iza sebe, Richie. Zar se nikada nisi osvrnuo?""Ne rade to ba svi, mislim da nisam. Djetinjstvo je neto za to mi nitkonikada nije rekao da je dragocjeno i da ga treba uvati. Bilo je vano proikroz njega. Usput nauiti najvie to moe, ali sagne se, zadri dah, bacise niz taj brijeg ovisnosti dok ne dobije dovoljnu brzinu da moe stisnutikvailo i sam upaliti vlastiti motor.""Bilo ti je devet godina kad ti je umro brat?""Otprilike", rekao sam. "Kakve veze to ima s ovim?""Dickie ima devet godina", rekla je.Kimnuo sam."Bilo ti je teko tada, zar nije?""Ne. Bobbvjeva smrt nije utjecala na mene. udno, zar ne? Osjeam kao da bihti trebao lagati, da bih trebao rei da mije bilo teko. Ali nije, Wookie.Otiao je u bolnicu, umro, i mi ostali nastavili smo svojim poslom. Nitko nijeplakao, znam to. Nema svrhe plakati ako nita ne moe promijeniti.""Veina ljudi bila bi shrvana.""Zato? alimo li za nekim ako ode? ivi su isto kao to smo i mi, ali samozato to ih ne viamo znai li da trebamo aliti za njima? To nema smisla. Akosmo vjeita bia ...""Jesi li mislio da si vjeit kada si imao devet godina? Jesi li mislio da jeBobby samo otiao kada je umro?""Ne sjeam se. Ali to je duboka intuicija. Ne bih se iznenadio.""Ja bih. Mislim da si pronaao jako puno te intuicije nakon to je tvoj brat

otiao u bolnicu i vie se nije vratio."39"Moda je i bilo tako", rekao sam. "Izgubio sam zabilje-ke."Okrenula se prema meni, irom otvorenih plavih oiju. "Pisao si biljeke? Dokti je brat...""alim se, ljubavi. Nisam pisao biljeke. Jedva da se i sjeam da je uopeumro."Nije se smijala. "Kladim se da se Dickie sjea.""Nisam siguran da elim znati. Jedino to sada elim je uspostaviti mir izmeunas i krenuti dalje.""Opet e ga zatvoriti?"Legao sam natrag na krevet, promatrajui neravnine na drvenoj gredi iznad mojeglave, kvrgu koja je izgledala poput pauka pripijenog svojim sitnim noicamauza sami rub. Ne, nikoga ne mislim zatvoriti.

"Stoje mislio time, Leslie, da mije mogao pomoi?""Kada ide letjeti", rekla je. "Recimo da je prekrasan dan, i hoe letjetisamo da bi uivao u tome. Da li ide na aerodrom i kupi kartu i vozi se kaoputnik na stranjem sjedalu najveeg i najteeg eljeznog udovita koje moenai?"Pojma nisam imao na to cilja. "Ne. Ili u uzeti padobran na planinu ili uizrulati Daisy iz hangara i izabrati najljepi komadi neba i stopiti u se skrilima i prostranstvom sve dok ne postanem samo duh na sunevoj zraci.Sigurno postoji razlog zato me to pita.""Zna kako se nosi s problemima kada ne moe pobjei od njih?""Zar postoji drugi nain? Prebaci u niu brzinu," rekao sam, "stisne


18/100

grkljanom zemlju, vrsto zatvori oi, osam kilometara na sat i vozi ravnopreko njih.""Misli li da je Dickie time 'Ja sam ti mogao pomoi' mislio na to da e,nae li naina da budete prijatelji, moi otvoriti oi?"40DesetSmjetajui se u Daisvnu kabinu s Dickiejem u mislima osjeao sam se opet kao

dijete. Djeak koji sam bio nije vie predstavljao nekakvog iznenadnogprijatelja, ve divljeg rakuna spaenog iz zamke, ali kada je po prvi putaugledao avion kroz moje oi, a ja kroz njegove, odjeknuo mi je u svijestinjegov glas."Hej! Gledaj sve te brojanike i prekidae!Stoje to!""To je visinomjer", rekao sam. "Vidi mali avion ovdje? To smo mi a ovdje jemali horizont, i ako smo u oblacima, znamo gdje...""to je to?""Komande za kontrolu nagiba, po jedna za svaki motor. Postavimo ih u prednjipoloaj kod polijetanja ikasnije ...""Stoje to?""To pokazuje gdje su munje kada je vrijeme olujno. Tako da znam gdje nesmijemo letjeti.""Daj da gaja pokrenem!"Nasmijao sam se tome. Izgledalo je kao da dotiem komande po prvi puta uivotu, teko ali lako ostvarivo. Dosta posla, no ugodnog."to su ovi prekidai?""Ovo je mikrofon. Tu je prekida za ravnoteu. Ovo su konice, iskljuivanjeautomatskog pilota, ovo su komande za pokretne karte...""Upali motore!"Pritisnuo sam gumb za mijeanje goriva."Mogu ja?"Kakav je osjeaj, tom djetetu u meni? Sjediti u pilotskom sjedalu pravogaviona po prvi put, i ve znati kako cijela stvar funkcionira! Nebesa!Glavni akumulator - ukljuen, usisne pumpe - ukljuene za prednji motor.41"OSLOBODI PREDNJI POTPORANJ!!!" viknuo sam. Magneto-prekida na START, i...Boanstveno, sluaj kako motori grme!Potmuli tutanj i iskre koje lete unaokolo; naa vlastita olujna grmljavina.

Zaboravio sam nain na koji avion podrhtava i plee, tu sekundu kada seukljue motori, kao da ne moe vjerovati da je opet iv, i da e poletjeti."OSLOBODI STRANJI POTPORANJ!" Magneto-prekida na START.DVIJE olujne grmljavine!Pokazivao je na sve komande koje su se micale, i ja sam odgovarao na njegovapitanja."Tahometar! Pritisak ulja! Razina goriva! Ispuni plinovi!"Koliko dugo sam letio, koliko godina, da nisam kao on osjetio ni mrvicu togpredivnog uzbuenja to se raa u ovoj kabini? Bilo je to mirno, dobroskriveno zadovoljstvo, tako odraslo."Sluam!" rekao sam i stisnuo prekida za radio vezu saerodromskim prometniminformacijama. Sluam? Mislio sam." ... vjetar jedan sedam nula stupnjeva brzina jedan pet vorova", rekao jeglas u slualicama, "uzletno-sletna staza jedan est desno, obavijestite kod

startanja da imate informaciju Kilo ..."Pritisnuo sam prekida mikrofona i on se izbezumio od sree. Razgovarao je skontrolnim tornjem!"Pozdrav Zemlji, Skvmaster jedan etiri etiri etiri alfa, na pisti kodzapadnih hangara s Kilo ..."On je bio duh iza mog glasa, govorei onako kako bi pravi pilot govorio, istajao je iza sebe."Ispod - O!" rekao je dok smo taksirali u poziciju za uzlijetanje. Po prviputa je uvidio da vie nema tijelo malog djeaka. Mogao je dosegnuti poluge iupravljake pedale bez da mora nabacati jastuke unaokolo, mogao je prekotitnika za sunce vidjeti pistu ba kao pravi pilot.


19/100

42Gurajui poluge i upravlja od sebe, prvi put u svom ivotu dotaknuo je velikusnagu. Olujna grmljavina pretvorila se u tornado, Daisy je jurnula naprijed,pritiui nas na sjedalo, urei u nebo.Sredinja linija du uzletne staze promijenila se iz spore bijele isprekidanecrte u sto kilometara brzo razmazano blje-tavilo ispod nas."Vie! Vie! Vie!"

S naporom je vukao upravlja, avion se uzdigao prema gore i mi smo se penjali,kao snjena raketa ispaljena u nebo."Kotai uvueni! Krilca gore!" vikao je. "Hajde, Daisy! Idemo! Idemo!"Za mene je uspon znaio petsto metara u minuti, mogao sam to oitati naindikatoru vertikalnog ubrzanja. Za njega je to znailo prerezane lance,zemlja je nestala i bili smo daleko u svemiru. Konano slobodni!Okrenuo sam nas daleko od aerodroma, od aviona, daleko od kontrole zranogprometa, a on nas je vozio bono prema velikom kumulusu, plutajuem otokublizu planinskih vrhova. Bolje od snova, milijun puta bolje od leanja upenici i pretvaranja da si na oblaku.Kad smo uletjeli u kumulus, ve smo letjeli brzinom od preko 350 kilometara nasat, od uzbuenja su nas prolazili trnci dok smo ulazili u vrsti mramorniblok i nita na svijetu nije bilo ravno ovom ushienju."Hej! Hej! Hej!"Avion se tresao, u oblaku, ali uz ovu brzinu nije dugo trajalo. Izjurili smo

iz oblaka sa suprotne strane kao uarena bijela kugla, vukui iza sebespiralne tragove magle koja je izlazila iz vrhova naih krila. "Nebesa!"Vratili smo se natrag, popeli uz snjeni toranj i preletjeli vrh, koso nizstrminu do uzavrelog vrha kojeg nitko do sada na svijetu nije vidio niti eikada vidjeti, zatim smo preletjeli okomitu liticu, vidjeli smo nekolikoiznimno hrabrih skijaa na visini od dvije tisue petsto metara, odbaenih dosamog ruba.43"Naprijed, Daisy!"Nevjerojatno, mislio sam. On je pravo dijete!"Preko planina!" viknuo je. "Gdje se jo nitko nije popeo!"Vodio sam rauna da budemo u granicama zakona i sigurnosti, pretraujuipogledom mjesto za eventualno prisilno sputanje u sluaju da oba motorazataje, jednim okom na indikatoru koliine goriva, pritiska ulja i temperature

motora.Pogledao je kroz prozorski zaslon i natjerao Daisy da leti.Ispod nas, planinska jezera plutala su iznad rubova ume, kao sjajni otopljenikobalt koji izranja iz snjenog prostranstva. Nijedne ceste, nijedneplaninarske staze, nijednog drve-ta. Poput ileta otri granitni vrhunci,nepregledni stjenoviti platoi i uzvisine prekrivene snjenim pahuljicama,nebesko plavi rijeni brzaci koji se divlje valjaju jedan preko drugogzaboravljeni u svemiru."MEDVJED! Richarde, gledaj gledaj gledaj! MEDVJED!"Znao sam da medvjedi nemaju to traiti ovako visoko u planinama, zatim samuhvatio tu svoju misao tako karakteristinu razmiljanju 'za odrasle' gdje svemora biti u skladu s razlozima, jednostavno ignorirajui grizlija koji jestajao tamo dolje.Medvjed je stajao na stranjim nogama, njukajui zrak u naem pravcu,

pretpostavljam, dok smo kruili iznad njega."Dickie, potpuno si u pravu! Medvjed!""Mae nam!"Zaljuljao je krilima odzdravljajui medvjedu, i ve sljedee sekunde projurilismo preko planinskog vrhunca, sputajui se prema dolini, ja i dijete koje sambio, ono koje nikada nije imalo priliku poletjeti.Sat kasnije, nakon to smo sletjeli i dotaksirali natrag u hangar, Dickie seodvojio od mene i ugledao sam ga opet u njegovom tijelu, bio je nestrpljiv dato prije izae iz Daisyne kabine. Otvorio je vrata, iskoio i preao rukamapo avionu, kao da nije dovoljno promatrati ga s udaljenosti od pola metra.Iskoio sam, gledajui za trenutak. "to vidi?"


20/100

44"Ovaj metal," rekao je, "ova boja je upravo bila iznutra u oblaku! Prola jeiznad najvie planine! Bila je! Dotakni i sam!"Bilo je kao da se arolija vrsto priljubila uz Daisvnu povrinu, i on nijehtio izgubiti niti djeli te arolije. I ja sam je osjetio."Hvala, Daisy", rekao sam, iz pristojnosti, stara navika,Dickie je potrao prema prednjem dijelu aviona, zagrlio rukama propeler

prednjeg motora i poljubio sjajni metal. "Hvala, Daisy," rekao je, "zaprekrasnu prelijepu najsretniju najljepu prekrasnu prekrasnu prekrasnu vonjuti velika sjajna brza prekrasna ptico volim te!"Nije me bilo briga ako su ostali otisci prstiju i poljubaca ha Daisynojglatkoj boji. Sjetio sam se to je to letenje!JedanaestKada sam doao kui, naao sam Leslie za raunalom, kako radi do kasno. Staosam uz vrata njenog ureda i digla je pogled, smijeei se. "Doao si, Wook.Kakav je bio let s Dickiejem?""Dobar", rekao sam. "Jako zanimljiv." Spustio sam letaku torbu pokraj vrata,prebacio jaknu preko stolice, preletio pogledom potu. Zato mi je bilo tekoispriati joj kako je uzbudljiv bio let?"Svaki let je zanimljiv", rekla je. "to nije u redu?" "Nita. Samo je... takodjetinjasto, valjda, osjeam se kao budala, priajui o tome."45

"Richarde, to i treba biti djetinjasto!" rekla je. "Pozvao si dijete u svojusvijest, gdje ga nikada nije bilo!""Nee misliti da sam lud, ako ti ispriam?""Uvijek sam mislila da si lud", rekla je. "Nemoj me tjerati da sada mijenjammiljenje."Smijao sam se, ispriao joj to se dogodilo, kako je bilo ponovo razmiljatikao dijete, sve je bilo novo, kao da nikada prije nisam letio, opet samosjetio ono isto uzbuenje kao da se sve dogodilo prvi put."Prekrasno, ljubavi", rekla je. "Koliko ljudi bi se usudilo uiniti ono to siti uinio danas? Ponosna sam na tebe!""Ali to ne moe trajati zauvijek. to e se dogoditi kad mu poelim ispriatio stvarima iz svijeta odraslih, hoe li ga to zanimati? ena, brak, posao iivot, stvaranje vjere - nita nije toliko zanimljivo i bojim se da e me

prekinuti u sredini reenice i zatraiti lizaljku. Ja ne poznajem djecu, neznam to bih rekao djeci dok ne odrastu.""Zar ne bi on mogao biti ono to siti govorio za sebe?" pitala je. "Potpunonesvjestan ali beskrajno inteligentan? Ako se on nada na mu pie knjigu osvemu to si nauio proteklih pedeset godina, onda najvjerojatnije trebadaleko vie nego stoje lizaljka."Kimnuo sam glavom, sjeajui se vremena kada sam bio on... Morao sam znati sveo svemu osim poslu, vladi i medicini, i morao sam to saznati odmah.Mozgao sam o tome za trenutak, zbog ega iznimke? Danas sam ve otupio na tojer se sve svodilo na drutvene ustupke, i nema nieg dosadnijegodusuglaavanja nesklone veine. Mora da se i on tako osjeao. Je li mogue daimamo zajednikog vie nego to je prolost, je li mogue da jo nismo otkrilida smo u sri jednaki, da priznajemo iste vrijednosti? to bi njemu moglo bitivrijedno?

Buljio sam u tepih. Devetogodinjak s vrijednostima? Nemojmo se ba previezanositi, Richarde!Leslie me promatrala kako tonem u misli, okrenuvi se kompjutoru.46On eli znati ono to ja znam. Objasniti, to je laki dio posla, ali izainjenice nema osjeaja, nema puno toga to bi se moglo osjetiti. Sumnjao samda bi on to mogao promijeniti, ali nema nita loe u tome da ga poduavam i daon ui. Nitko ne tvrdi da to mora biti dvosmjerni put.Nije skidala pogled s ekrana. "Gdje je on sada?""Vidjet emo." Sklopio sam oi. Nita. Bez slike, bez djeteta koje sam bio.Bezlina crna praznina.


21/100

"Wookie, da li ti zvuim ludo?" rekao sam. "Nestao je!"DvanaestKada sam se bacio na krevet te noi i zatvorio oi, prvo mjesto na kojem samga potraio bila je elija u tamnici."Dickie!" zvao sam ga. "Oprosti! Zaboravio sam!" Masivna vrata stajala suotvorena. "Dickie? uje me?" Unutra, nita. Klupa, poljski krevet, hladanbaca plamena. Proveo je desetljea ovdje zato to sam ja odluio ne biti

zatoenik osjeaja, neodlunorastrgan izmeu sadanjosti i prolosti dok surazlozi slabili. Zato sam toliko pretjerao u toj odluci? Zbog egaprekomjernost - zar nisam bio dovoljno siguran u ono to jesam? "DICKIE!"Odjeci.On je negdje u mojoj svijesti, mislio sam. Ima dovoljno mranih kutaka gdje semoe sakriti ako ne bude htio izai47van. Zbog ega ne bi htio biti sa mnom? Zato to je nekako uspio preivjetisam sve ove godine i zna da ne bi bilo previe pametno vjerovati tamniaru.Pobjegao je kada sam prestao razgovarati s njim, na putu kui dok sam sevraao s aerodroma. Kad sam ga promijenio iz ljudskog bia u udnovatu umnuzagonetku nestao je kroz vrata, a ja nisam ak ni primijetio.U to sam to upao, mumljao sam, moram li s njim razgovarati svaku minutu samoda ne pobjegne?Moda ne moramo razgovarati, mislio sam, ali trebao bih oistiti od trnja ipauine taj put izmeu nas. Moda bi bilo dovoljno da brinem o njemu."DICKIE!" Bez odgovora.Podigao sam se u mislima na visinu helikoptera, rasprostro sam kartu i poeoga traiti. Vidio sam neprohodne obronke breuljaka, izgledalo je kao Arizona,dok je podnevno sunce prilo svom snagom.Spustio sam se na zemlju na samom rubu nepreglednog suhog jezera ija jepovrina izgledala kao razmrskani cijepovi. U daljini, u sredini te penice,stajala je siuna figura. Razdaljina je bila vea nego to se inilo na prvipogled, i dok sam trao prema njemu, pitao sam se emu tako zlokoban pejza.Da li ga je on izabrao ili sam moda ja? "DICKIE!"Okrenuo se prema meni, gledajui kolikosam udaljen, ali nije se ni pomaknuoniti progovorio. "Dickie", dahtao sam. "to radi tu?" "Hoe li me opetzatvoriti?""Ne! Nikada! Kako moe i pomisliti da bih, nakon to smo letjeli zajedno? Bio

je to najljepi let u mom ivotu, zato to si ti bio tamo, letjeli smozajedno!""Odbacio si me! im smo krenuli kui, odmah si prestao misliti na mene! Ja samonaj koji mora odluiti, i nemoj misliti da ne znam da mogu otii! Mogu teostaviti i nikada se ne vratiti! Gdje e onda biti?"48Rekao je to tako kao da sam ja trebao odgovoriti na to, kao da bi bio krajsvijeta ako ode, kao da nisam ve ivio bez njega najvei dio svog ivota inije mi uope nedostajao."Zbog ega te ja ne mogu upoznati? Zato ne moemo biti prijatelji?" Preivjetu, mislio sam. Ali mrzio bih samoga sebe da sada iezne, nevin i neotkriven,izgubljen u ranama i opekotinama moje unutranjosti.Nije odgovorio. Ovo bi moglo biti gusto i moglo bi potrajati, mislio sam, alion nije budala koja e pobjei od mene. Zato bi vjerovao nekome tko ga je

bacio u tamnicu i otiao zauvijek? Ako je itko ovdje budala, onda to nije on.Sjeo sam na suhe glinene ploe na rubu jezera, gledajui brda u daljini."Gdje smo?" pitao sam.Rekao je to tuno. "Ovo je moja domovina.""Tvoja domovina? Zato tu,Dickie? Mogao si izabrati bilo koje mjesto u mojimmislima, bilo gdje, mogao si izabrati savreno mjesto gdje e biti, ako sihtio.""Ovo je savreno mjesto", rekao je. "Pogledaj ga.""Mrtvo je! Izabere najvee isueno jezero u junoj pustinji i nazovetosvojom domovinom, zove to svojim savrenim mjestom?""To nije isueno jezero."


22/100

"To samo ti vidi", rekao sam. "Ravno kao penica, kilometri i kilometri blataspaljenog u obliku kvadrata? Ako ovo nije Dolina smrti, to je onda?"Okrenuo je glavu od mene, gledajui u daljinu. "To nisu napukle kocke", rekaoje. "Svaka je razliita. To su tvoje uspomene. Ova pustinja je tvojedjetinjstvo."49Trinaest

Svaka rije odzvanjala mi je u glavi, dok sam stajao u tiini bez odgovora. Upravu je, pomislio sam, napokon, ovo je njegova domovina. Onih nekoliko putato sam posegnuo za starim uspomenama, to je mjesto kamo sam doao: suho,mrtvo, izgubljeno, sve ono to je nekada postojalo, pretvoreno je u prah.Nakon nekog vremena slegnuo sam ramenima, sretno djetinjstvo, ali uasneuspomene, i nauio sam ivjeti bez mladosti, njenog najveeg dijela. Tu onalei.Okrenuo se i pogledao mene, sebe-odraslog, nakon svih ovih godina, oi u oi.Povratio mi se glas. "Jesu li uspomene i za tebe mrtve?""Naravno da ne, Richarde.""Zbog ega tako izgledaju?""Sahranjene su. Sve do jedne. Mogu ih izvui van, ako hoe." Smijao se kao dame polio kantom vode i kao da ima jo tisue kanti s vodom."Moje cijelo djetinjstvo?""Da", rekao je. "Ti si napustio mene, ja sam napustio tebe."

Pokazao sam prstom na tvrdu zemlju ispod mene, trznuvi se dalje od koromprekrivenog, spaljenog poligona. Glina je isto tako mogla biti i izbrazdanieljezni plato."Je li vodeni toranj tu? Zbog ega se sjeam vodenog tornja? Kakvo znaenjeima?"Nasmijao se, oponaajui moj glas najbolje to je mogao. "To je najvea stvaru okolici, mislim.""Dickie, molim te, moram znati. Mijenjat u vonju avionom za vodeni toranj,to kae?""Ve imam vonju avionom", rekao je. "To si mi dugovao. A duguje mi jomilijun stvari."Nitko ne tvrdi da se moramo dopadati jedan drugom, mislio sam, ali nisammislio da e doi do ovakvog pogaanja, svaki sjedne strane eljezne ploe.Ovo je osueno na propast.

50"Dickie, u pravu si. ao mi je. Dugujem ti milijun letova avionom, i dugujemti vie od toga. Dugujem ti sve ono to sam nauio u godinama kada smoprestali biti jedno, i platit u ti to. Ti zadri svoje uspomene. Ti meni neduguje nita, ja dugujem tebi."Usta su mu se otvorila od iznenaenja. "Stvarno tako misli?""Moe bjeati koliko god te volja. Ja u se vraati i pokuavati ispraviti,sve dok ivim."Tada je napravio najudniju stvar. Otiao je nekoliko koraka dalje, posegnuoza suhom glinom i taknuo jedan kvadrat u mozaiku, po niemu drugaiji odostalih. Na njegov dodir, mozaik se uzdigao, staklena saa jantarno ute bojeiz njegove pustinjske riznice."Evo ti tvoj vodeni toranj", rekao je, i bacio tu krhku stvar da se smrska ozemlju pred mojim oima.

etrnaestNikada se nijedna uspomena nije bre razbila, djelii su jo letjeli na svestrane, i onda se svijet oko mene izmijenio, potpuno prizivajui prolost.Vidio sam egrtue oko kue, prisjeao sam se, korpione u kui, stonoge ukadi. Ali za djeaka s ranca uArizoni, to su rizici s kojima se moe nositi.Ne oblai cipele prije nego nekoliko puta lupi njima o pod kako bi noniposjetioci uspjeli pobjei. Ne guraj ruke 1 pod stijene dok ne provjeri da libi nekom izgledao kao uljez kojeg treba otjerati napadom.Pustinja je bila more mudrosti i stijena. Planine su bili oblaci na horizontu.Sve drugo pretvorilo se u ravninu, vrijeme uhvaeno u pjeane stijene.51


23/100

To i nije bio ba vodeni toranj, vie je liio na vjetrenjau. Jedinavertikalna dimenzija u mom ivotu bila je ta nejasna struktura. Svaki dannetko je imao obvezu da se popne na drvene stepenice na vjetrenjai i oitarazinu vode u otvorenom spremniku smjetenom visoko iznad vrha krova. Mojabraa obavljala su to kao dosadnu dunost. Za mene, stepenice koje su bile natornju bile su isto to i vjeala osueniku na smrt. Nije bila visina ono egasam se toliko bojao, ve pad s te visine, i to nisam nikako mogao objasniti.

Bobby me pokuao natjerati da se popnem. "Na tebi je red, Dickie. Popni se ioitaj razinu vode.""Nije moj red.""Nikada nije! Roy se penje gore, ja se penjem. I ti mora isto tako.""Ja sam premali, Bobby, nemoj me tjerati na to.""Boji se, to je?" zadirkivao me. "Mala beba boji se popeti na toranj?"Pola stoljea je prolo i ne bih znao koliko sam volio svog brata, a tad jetako lako bilo poeljeti da umre. "Previsoko je.""Mala beba boji se popeti", i otiao je gore, bezbrian, popeo se uz ljestvedo ruba spremnika, viknuo 1990 litara, spustio se niz ljestve i otiao u nausobu itati knjigu.Bilo bi tako lako priznati, tada: U pravu si, Bobe, ja sam samo malo dijete iprevie se bojim da bih se popeo, ja sam malo dijete koje je prokleto sigurnoda e se okliznuti i pasti, i udariti tri-etiri puta u ljestve padajui, itresnuti naglavake ravno na otar kamen i radije u priekati s tim iskustvomdok ne porastem jo malo, hvala ti lijepo.Danas to mogu rei i slutim da bi me moj brat ionako mogao razumjeti. Tada,bez obzira, priznati da si dijete bilo je nezamislivo ak i djetetu, i toranjje gubio svoje uzvieno svojstvo pred rijeju kukavica.Mrzio sam tu visoku graevinu kao to igla mrzi magnet. Visoko hrapavo drvokao spomenik prezira prema maloj djeci, prema slabiima koje kontrolira strah,prema djeacima koji su poraeni iprije nego zavre drugi osnovne.S vremena na vrijeme, u razdoblju u kojem smo ivjeli na rancu, zatekao bihsamoga sebe, samog na irokoj prvoj preki Ijestava, pola metra od zemlje.Druga preka bila je neto ua od prve, i bila je ezdeset centimetara uzraku. Trea je bila gdje ve poinje strah, devedeset centimetara iznadzemlje, i od tamo sam se obino vraao na poetak.Usuujui se stati na etvrtu preku, gledajui gore, ljestve su izgledale kaodrvene tranice koje su se ne ba posve ravno penjale u nebo. Ljestve se jesu

iskrivile prema unutra, privrene kao dizalo do uskog krana na tornju, alinije bilo uvara na kranu, i vrsti stisak na povrini od dva-puta-etiripreke postajao je slabiji kako je rastao strah od visine.Na petoj preki samve bio smrznut, dvadeset preki udaljen od vrha Ijestava.Nitko me ne gleda, mogao bih pasti i ubiti se s ove visine. Sto bi bilo da sute gledali, da li bi to neto promijenilo, Dickie? Jo uvijek se moe ubiti.Sam si i vrijeme je da sie dolje. Neto o sjedenju na zemlji: moe bitisiguran da nee pasti.Polako, sasvim polako, spustio sam jednu nogu dolje, zatim drugu, na pijesak.Natrag na zemlju, drhtao sam od olakanja i bijesa.Mrzim biti kukavica. Uasava me umiranje. Zato moram riskirati vlastiti ivotsamo zato to on sada jednostavno tu stoji i nije ga briga to ja radim initko uostalom i nije traio da se popnem na glupi toranj.Naslonio sam se na drvo. Nije bilo tako loe na treoj preki. Mogu se popeti

na treu preku i naviknuti se nato, i sii dolje ako hou i penjati se goreako hou. Ako se mogu popeti na treu preku i fukati, znai da sam dobro.Ako mogu fukati, ostat u sve dok mogu fukati, ili u sii i nitko neeznati.Proklinjanje tornja nije tako lagan posao ako ne znate rijei za proklinjanjeosim prokletstvo, i prokletstvo je bilo moj najvii domet jo mnogo godina.Prokletstvo ne pretvara strah u ljutnju na nain na koji to radi modernirjenik - bio je to dugaak, spor uspon na petu preku.5253Ali ideja je funkcionirala. Sprijatelji se sa svakom prekom, korak po korak.


24/100

Svaka od njih je posebna... ostanem li dovoljno dugo da popriam sa svakomprekom, moda bih se mogao popeti.Kada bih mogao fukati na petoj preki, popeo bih se na estu. Ostao bih dugotamo ... teko se die, jo tee fuka: Zbog ega se ini tako visoko, samosam metar i osamdeset iznad zemlje...... stopala su mi samo metar i osamdeset iznad zemlje, Moja glava, centarsvijesti i ivota i bia gotovo je tri metra gore! Nemam zraka za fukanje.

Ali, hej! Ako je to tako, ne moram se popeti uz preostalih devetnaest preki!Moram se popeti samo toliko da mogu vidjet preko ruba spremnika - moja stopalane moraju gledati u spremnik, oi trebaju ... to su tri i pol preke manje zapenjanje.Zafukao sam na estoj, i popeo se na sedmu.Ne gledaj dolje, bio mi je rekao brat.Jedva ujno fukanje, i osjeao sam se jednako ugodno kao kada bih gledaokorpiona dok plazi po meni u krevetu. Radije sam ovdje na ljestvama nego dakorpion gazi po meni sa alcem uzdignutim preko glave i rairenim klijetima.Fukanje. Jo jedan korak.Osjeao sam kako mi stisak poputa na prekama, bacio sam ruku oko dva-puta-etiri preke i vrsto je stisnuo na pr-> sima. Ruka e mi morati otpastiprije nego padnem.Ili u jednostavno popustiti i pasti naglavake. to radim ja ovdje? Zar upoginuti ni zbog ega? Zbog ega radim sve ovo?Stajao sam na sedamnaestoj preki, prianjajui vrsto s obje ruke oko drveta,ali sada ne ireg od ezdesetak centimetara. Rame mi je sezalo do tamneljunkom posute strane spremnika, umirujua masa, ali za nita se neu moiuhvatiti kada se jednom popnem na toranj. Nisam fukao. Mogao sam samo vrstozagrliti drvo i suzdrati se da ne ponem vritati od straha, a ostale su mijo tri preke za penjanje.54Dvije preke, rekao sam sam sebi. Samo jo dva koraka, nije me briga ako sujo tri, ja imam jo samo dva. I neu gledati dolje dolje dolje. Gledat ugore. 'I upravit u oi prema brdu ...' Tata izgovara molitvu za stolom ublagovaonici, a nitko nee pasti za stolom. Nebesa, ovo je visoko! Jo dvijepreke.Nakon dvije preke razbolio sam se od pogleda na okrugli rub spremnika. Ne odpogleda, nego od pomisli da je rub bio tako blizu da sam ga mogao zgrabiti s

obje ruke i napravim li to, ostat uvisjeti preko ruba i nema izgleda da opetdograbim ljestve i visjet u tako u svemiru sve dok mi prsti ne popuste ...Zato tako razmiljam? to se dogodilo s mojom glavom? Stani stani stani.Misli na jo jednu preku.Cijeli rub spremnika je premazan katranom. Netko se nekada popeo tu gore, i nesamo popeo, nego popeo s kantom katrana u jednoj ruci i etkom u drugoj inamazao je katran po cijelom rubu na vrhu tornja kako drvo ne bi istrunulo. Jeli se bojao? Bio je tu prije nego sam ja i postojao i nije s e uasavao pomislida bi mogao pasti, bojao se da bi drvo moglo istrunuti... sigurno je sjeo narub spremnika, hodao uokolo, mazao sve dok nije potroio sav katran i onda sespustio dolje, uzeo jo katrana, popeo se natrag i zavrio posao.ega se ja bojim? Ja ne moram nita mazati, ja ne moram napraviti nita, ja sesamo moram popeti jo jednu preku i pogledati preko tog spremnika spremnikaspremnika.

Bila je etrdeset centimetara iroka ta posljednja preka za kojom samposegnuo teko se uzdiui, gledajui u kota vjetrenjae, ogroman, sada,metar i osamdeset iznad moje glave.Vidi eljezne klinove i zakovice na plosnatim otricama koje je pokretaovjetar, mrlje hre. Slabaan povjetarac pokrenuo je plosnate dijelove zacentimetar i kada je stao, sekundu kasnije, kota se vratio taj isticentimetar unatrag. Pogled na kota, izbliza, jo je pogorao stvari ako je touope bilo mogue. Proporcije su bile zastraujue ... kota je trebao biti55malen, kilometrima u krugu najvii objekt. Molim te, ne bi smio biti takoveliki disk tako blizu moje glave, to je znailo da sam ja bio gotovo najvii


25/100

objekt, i da nita u vidokrugu ne bi moglo pasti s takve visine osim mene.to ako me netko sad vidi? Molim te ne, netko bi me zazvao i ako bih moraoodgovoriti i drati se za ljestve istovremeno, ne bih mogao i onda bih pao.Molim te Bobby molim te Roy, molim vas nemojte izai van i vidjeti me.Okrenuo sam glavu, centimetar po centimetar, u agoniji, pogledao preko rubaspremnika. Dolje u unutranjosti, pomno oslikani bijeli brojevi, mali brojevina dnu, veliki brojevi pri vrhu. A na dnu spremnika, tako udnovato visoko u

zraku: voda! Prozirno zelena, nejako duboka, mirni bazen neto ispod broja1500.Roy je stajao ovdje i vidio taj broj, Bobby je stajao ovdje na ovom istommjestu gdje ja upravo stojim. Znam da u umrijeti za nekoliko sekundi kad mepotres ili vjetar bace dolje, ali 'Ja sam hrabar kao i moja braa!'Jedino to moram jo sii, korak po korak, ali ja jesam ve sada POBIJEDIO!Ve sam POBIJEDIO!Natjerao sam se na ukoeni samrtni osmjeh, drei se neba poput pijaviceizmorene glau. NIKADA vie nee moi rei da se bojim.Polako, kao nikada do tada, okrenuo sam glavu, skrenuo pogled sa spremnika, stornja.Dok sam se penjao, netko je promijenio svijet. Daleko is pod, krov nae kue,aa u dimnjaku, drveni crijep koji ne-dostaje tu i tamo, kue za igrake do unajsitnije detalje s Iju dima-igrakama ne veima od mog prsta. Kaktusi suumjesto udovita na strai postali patuljasti jastuii za igle. Tamo sumagarci u koralu i pasu, mekani kao vjeverice, tamo je prilaz, ak i autoput,Bisbee, u jednom smjeru, Phoenix sto pedeset kilometara dalje u drugom. Kadabih samo mogao letjeti! Tamo su planine, za cijelu moju visinu, jo iznadmene. Jednog dana, Dickie, aputale su. Kad nas pogleda iz visina, hoe limisliti da je svijet igraka? I kako e se igrati ako je?56Podrhtavao sam, ledeni marci na svaki i najmanji pokret oima ili vratom,tresao sam se nekontrolirano. Past u i umrijeti prije nego uspijem sii nazemlju, ali nikada nisam vidio...Iz aviona... sve se mijenja! Prekrasno je! Kako ivot moe biti tako obian nazemlji i tako velianstven iz zraka?PetnaestDickie me pogledao s ruba kamenog jezera, mali trag olakanja na njegovomlicu. Za jednu uspomenu laki, a jo tisue koje nosi kao teret. "Kada?"

upitao sam, omamljen onim to mi je pokazao. "Imali smo sedam godina. Ti si sepretvorio u odraslog i otiao svojim putem kada sam ja imao devet godina, kadaje Bobby umro. Nakon toga, zanimala te samo budunost, samo si htio odrasti iotii bez optereenja!" Nije se alio, samo me podsjeao na ono to sam znao."Meni si ostavio sva sjeanja koja nisi htio. Sjeanja su tu, svako od njih,ali nita ne mogu nauiti iz njih, ne mogu ih shvatiti bez tebe." Glas mu segubio i jedva da sam ga uo kroz pustinjsku tiinu. "Mogao bi mi pokazati toznae."Gledao me u tiini, zaprepaten tajnama koje su me natjerale da nemilosrdnoproem kroz djetinjstvo. Jesam li ja jedini kojimoe stati izmeu njega injegovog neznanja, razmiljao sam, jedini koji moe ugrabiti bi iz njegoveruke, zar sam ja jedini spasilac kojeg e ikada imati?"Ispriaj mi!" rekao je. "Moram znati! Svega se sjeam, i nita znai biloto!"

57Umjesto da se rastopim u njegovom bolu, namrtio sam se. "Naravno da ne,Dickie. Nita znai bilo to.""Ali tebi to nisu prazna sjeanja." Imao je oajniku potrebu da se popne naono to je za njega predstavljalo stakleni zid, klizav od bezbroj upitnihznakova. "Vodeni toranj, Ri-charde, ti zna to on znai!"Digao sam se s mjesta gdje sam sjedio, kako bih mu dotaknuo rame. "Ja znam toznai meni, Dickie. Ali vodeni toranj ima milijun drugih znaenja koja meninisu istinita. Nita nema "znaenje dok ne promijeni ono to mislimo i ono tojesmo.""Govori kao odrasli", rekao je. "Nita nema znaenje?"


26/100

"Mora razumjeti; shvatiti to se dogodilo; kako je utjecalo na tvojerazmiljanje", rekao sam. "Penjanje na vodeni toranj ravno je nuli sve dok muti ne da znaenje. Odlui da je to tvoja lekcija, dok si jo uvijek u zraku,da je visina jednaka strahu i cijeli tvoj ivot se mijenja. Budunost u kojojpostoji visina? Ne za mene! Nikako visina, molim te, hvala ti!""Ta odluka", rekao sam, "lekcija koju si stvorio, donosi deset tisuabudunosti koje mogu biti za tebe, brie deset tisua budunosti koje nisu za

tebe, ukljuujui usput i moju. Ne za visinu znai ne za avione znai ne zaletenje znai ne za padobranstvo znai ne za Shepherda znai ne za Dickiejaznai ne otvaranju njegove elije znai ne za tebe i mene u sredini ovogjezera sjeanja.""Ti nisi odluio da je visina jednaka strahu?""Bilo je previe lijepo, Dickie! S vrha vjetrenjae, strah je bio u slabijempoloaju, LJEPOTA je bila nenadmaiva. Znaenje koje sam ja odabrao, znaenjekoje je promijenilo moj ivot: PREBRODI STRAH, PREPOZNAJ LJEPOTU. I jo uvijekje istinito." iGledao sam ga u oi. "Ti si jedina osoba koja moe odluiti da lije mojaistina tebi istinita ili je glupost", rekao sam. "Prin-' cipi za koje bih jaumro, najuzvienija pravda koju poznajem -- za tebe su naznake, to sumogunosti. Ti odluuje, ti ivi; s posljedicama. Svako da, ne, moda, bitie kola koja se zove vlastito iskustvo."58

Mislio sam da e ga teina rijei zaustaviti na tren, ali u sekundi se nagnuoprema meni, trka na startu. "Pedeset godina, odluivao si, za sebe naravno,kakvo znaenje imaju dogaaji, kako ivot funkcionira?""Da budem iskren", rekao sam skromno, "uglavnom jesam, bile su to mojeodluke."esnaestSve od kada mi je onaj luak Shepherd rekao o knjizi za djeaka koji sam bio,jedan dio moje svijesti neprestano se time bavio, pripremajui tu knjigu."Reci to jednostavnije", rekao je Dickie. Da lije taj strah u njegovom glasu,da e se obistiniti san o tome da zna, zapravo bojazan da e mu bitipresloeno da bi mogao pratiti? Probao sam ovo ve ranije, rei ono to mislimo svijetu, bez puno uspjeha. Postoji i teoretski dio, napokon, i potreban jeda bi se mogli postaviti temelji. Ali svaki put, redovito, nakon dva ili trisata teorije, moji sluaoci prevrnuli bi se poput kamenih kipova, otvorenih

oiju ali oamuenog pogleda uperenog u prazno. I ba kada bih doao dozanimljivog dijela oni bi ve otili na drugu stranu ne posluavi me.S Dickiejem bi, napokon, bilo drugaije. Nita to ja smatram uzbudljivim nebi mi bilo teko razumjeti bez obzira koliko godina imao."Da bi naao svoj put kroz ivot," rekao sam sjedajui na pustinjsko tlo,"treba nauiti razumjeti dvije stvari: snagu t privole i svrhu sree. Aliprije nego spozna znaenje ovoga, mora znati princip onog to te okruuje:ivot Je. Sve ostalo59samo se prelijeva u ono to ja zovem loginom kaskadom. A ovo je put..."Kleao je na zemlji,oi su mu bile gotovo u ravnini s mojima. "Kako je tobiti star?""Molim?" Zar me to dijete nije uope slualo?"Kakav je to osjeaj", ponovio je, "biti star?"

Zatreptao sam oima. "to misli o tome kako svemir funkcionira?""Izmilja", rekao je. "Ja hou znati ono to ti zna.""Izmiljami Ovdje govorimo o mom ivotu, tu je sadrano sve ono za to tvrdida hoe nauiti! Ja mislim da je prokleto vano znati princip svemira. Biobih dao sve na svijetu da sam to mogao znati kada sam bio ti. Usput, jednastvar o kojoj ne znam nita je starost. Ne vjerujem u starost.""Ne moe ne vjerovati", rekao je. "Koliko ima godina?""Prestao sam broj

bach richard-bijeg od sigurnosti

Documents