pet prijatelja - zajednički bijeg

1.Ljetni praznici

"George, zlato, molim te, smiri se i zabavi nečim", reče Georgeova majka, "Pokušavam se odmoriti, a ti stalno ulaziš i izlaziš s Timothyjem."

"Oprosti, majko", reče Georgina, hvatajući Timo-thvjevu ogrlicu. "Ali osjećam se tako usamljeno, Da je bar već sutra! Bez njih sam čitava tri tjedna!"

Georgina je pohađala internat sa svojom rođaki-njom Anne, a za vrijeme praznika bi ona, Anne i Anneina dva brata, Juliani Dick, obično bili zajedno i dobro se zabavljali. Sad su već ljetni praznici trajali tri tjedna. Anne, Dick i Julian otputovali su s majkom i ocem, a Georginini roditelji su željeli da djevojčica ostane s njima.

Njezini rođaci konačno sutra stižu i ostatak ljetnih praznika provest će s njom u njezinu starom domu, Kirrinovoj kolibi.

"Bit će divno kada budu tu!" reče George, kako su je uvijek zvali, svome psu Timothyju. "Jednostavno divno, Timothy! Zar ne misliš i ti tako?"

"Vau", odgovori Timothy i poliže Georgeovu ruku.George je bila obučena, kao i uvijek, poput dječa-

ka - u trapericama i majici. Oduvijek je željela biti dječak i nikad se nije odazivala na ime Georgina.

8 Zajednički bijeg Ljetni praznici 9

Zato su je svi 2vali George. Veoma su joj nedostajali njezini rođaci u prvim tjednima ljetnih praznika.

"Nekad sam mislila da je najbolje biti sam", reče George Timothyju koji kao da je razumio svaku nje-zinu riječ. "Ali sada znam da je to bilo glupo. Lijepo je biti s drugima, dijeliti stvari, stvarati prijateljstva."

Timothv lupi repom o tlo. I on je uživao s ostalom djecom. Žudio je ponovno vidjeti Juliana, Anne i Dicka.

George povede Timothvja dolje do plaže. Rukom zakrije oči i pogleda prema ulazu u zaljev. U sredini zaljeva, gotovo kao da ga čuva, ležao je mali stjenovit otok na kojemu su se uzdizale ruševine starog dvor-ca.

"Ovo ljeto ćemo te opet posjetiti, otoče Kirrine", reče George nježno. "Dosad još nisam bila jer je barka na popravku, ali uskoro će se popraviti i tada ću ti doći. I ponovno ću obići stari razrušeni dvorac. Hej, Tim, sjećaš li se pustolovine koju smo doživjeli prošlo ljeto na otoku Kirrinu?"

Tim se vrlo dobro sjećao jer je i on dijelio njihov uzbudljiv doživljaj. Bio je dolje u tamnicama dvorca zajedno s ostalima; pomogao je da tamo pronađu blago, i doista je proveo prekrasne trenutke zajedno s četvero djece koje je volio. Kratko zalaje.

"Prisjećaš se, zar ne, Tim?" upita George milujući ga. "Bit će zabavno ponovno otići tamo! Sići ćemo opet i u tamnice, zar ne? I, oh! - sjećaš li se kada se Dick spuštao kroz bunar da nas spasi?"

Bilo je uzbudljivo prisjetiti se svih tih događaja od prošle godine. A zbog svega toga George je još više žudjela za sljedećim danom kada će njezino troje pri-jatelja konačno doći.

"Kad bi nas bar majka pustila da odemo živjeti tjedan dana na otok!" pomisli George. "To bi bilo nešto najzabavnije dosad. Živjeti na mome otoku!"

To jest bio Georgeov otok. Zapravo je pripadao njezinoj majci, ali je ona rekla prije dvije-tri godine da ga George može imati, i George je sad stvarno mislila o njemu kao o svom otoku. Osjećala je da svi zečevi na otoku pripadaju njoj, sve ptice i sva ostala stvorenja.

"Kad ostali stignu, predložit ću im da odemo tamo tjedan dana", pomisli ona uzbuđeno. "Ponijet ćemo hranu i sve, i živjeti tamo potpuno sami. Bit ćemo poput Robinsona Crusoea,"

Sljedeći je dan otišla dočekati svoje rođake vozeći poni-zapregu potpuno sama. I njezina je majka želje-la poći, ali se nije osjećala dobro. George je bila malo zabrinuta za nju. Majka je u zadnje vrijeme često gov-orila da se ne osjeća dobro. Možda je to bilo od ljetne vrućine - dugo je već bilo jako vruće. Dan za danom vidjelo se samo plavo nebo i sunce. George je već dobro pocrnila i njezine su plave oči bliještale na tam-nom licu. Skratila je kosu više nego obično i doista je bilo teško raspoznati je li dječak ili djevojčica.

Stigne vlak. Tri su ruke ludo mahale s prozora i George uzvikne od oduševljenja.

"Julian! Dick! Anne! Tu ste, konačno!"

10 Zajednički bijeg l.jctni praznici l!

Troje je djece navrat-nanos poispadalo iz vagona. Julian dovikne nosaču:

"Naša je prtljaga u kondukterovu vagonu. Hej, George! Kako si? Kriste, što si narasla!"

Svi su narasli. Stariji su za godinu dana i godinu dana veći od uzbudljivih događaja na otoku Kirrinu. Čak ni najmlađa Anne više nije bila mala djevojčica. Bacila se na Georgea, gotovo je obarajući na pod, a onda kleknu na koljena pored Timothvja koji je bio lud od sreće što vidi svoja tri prijatelja.

Bila je to divna buka. Svi su govorili u isti glas, a Timothy je lajao bez prestanka.

"Mislili smo da vlak nikad neće stići ovamo!""Timothy, mili moj, uvijek si isti!""Vau, vau, vau!""Majci je žao što vas i ona nije mogla dočekati.""George, kako dobro izgledaš! Reci, opet ćemo se

ludo provesti, zar ne?""VAU, VAU!""Daj zašuti, Tim, dragi, i spusti se. Gotovo si mi

slomio bedro. Oh, ti divni, dragi psu, drago mi je što te vidim!"

"VAU!"Nosač je na kolicima dovezao njihovu prtljagu i

ubrzo je bila u poni-zaprezi. George vikne poniju koji je čekao i on krene kasom. U maloj zaprezi petorka je govorila glasno i u isti glas, no Tim se najviše čuo jer je njegov pseći glas bio snažan i moćan.

"Nadam se da tvoja majka nije bolesna", reče Julian

koji je volio svoju ujnu Fanny. Bila je nježna i draga i radovala se njihovu dolasku za vrijeme praznika.

"Mislim da je to od vrućine", reče George."Sto je s ujakom Quentinom?" upita Anne. "Je h

on dobro?"Troje djece nije previše voljelo Georgeova oca jer

je često znao biti veliko gunđalo. Iako je rekao da su troje rođaka dobrodošli, nije puno mario za djecu pa su se uvijek osjećali pomalo čudno u njegovu društvu. Zato im je bilo drago kad nije bio tamo.

"Otac je dobro", reče George veselo. "Jedino je zabrinut za majku. Čini se kao da je ne primjećuje kada je dobro i kad je vesela, ali se jako uznemiri kada s njom nešto nije u redu. Zato ga se sada malo pripazite. Znate kakav je kad je zabrinut."

Da, znali su. Kad stvari krenu naopako, najbolje ga je izbjegavati. No niti pomisao na njihova Ijutita ujaka danas ih nije mogla oneraspoložiti. Bili su na praznicima. Išli su u Kirrinovu kolibu. Bit će pokraj mora, a tu, uz njih, bio je dragi stari Timothy - i svakojaka ih je zabava očekivala.

"Hoćemo li ići na otok Kirrin, George?" upita Anne. "Hajde, idemo! Nismo bili tamo od prošlog ljeta. Prošle zime i za uskrsne blagdane vrijeme je bilo loše. Sad je prekrasno."

"Naravno da ćemo ići", odvrati George sjajnih plavih očiju. "Znate li Što mi je palo na pamet? Zar ne bi bilo fantastično kad bismo sami otišli tamo čitav tjedan! Sada smo stariji, i sigurna sam da će nam majka to dopustiti."

12 Zajednički bijeg Ljetni praznici 13

"Biti na tvom otoku tjedan dana!" usklikne Anne. "To zvuči predobro da bi bilo istinito!"

"Našem otoku", reče George sretna. "Zar se ne sjećate da sam rekla da ćemo ga podijeliti na četiri dijela i svi zajedno uživati u njemu? Pa, ja sam to ozbiljno mislila, znate. Naš je, nije samo moj."

"A što je s Timothyjem?" upita Anne. "Zar ne bi i on trebao dobiti svoj dio? Zar ga ne možemo podi-jeliti na pet dijelova - jedan dio i za njega?"

"On će dijeliti sa mnom moj dio", reče George. Povuče ponija koji stane i četvero djece i pas uživali su u pogledu na plavi zaljev. "Eno otoka Kirrina", reče George. "Dragi mali otok! Jedva čekam da odemo tamo. Dosad nisam mogla ići jer mi je barka na popravku."

"Onda možemo ići svi zajedno", reče Dick. "Baš me zanima jesu li zečevi još uvijek onako pitomi."

"Vau!" reče odmah Timothv. Čim bi čuo riječ "zečevi", odmah bi se uzbudio.

"Ne vrijedi ti razmišljati o zečevima na Kirrinu", reče George. "Znaš da ti neću dopustiti da ih ganjaš, Tim."

Timothvjev rep naglo se spusti i on tugaljivo pogleda u Georgea. To je bilo jedino u čemu se on i George nisu slagali. Tim je bio čvrsto uvjeren da su zečevi stvoreni da bi ih on ganjao, a George je bila Čvrsto uvjerena da nisu.

"Kreni!" reče George poniju i cimne uzde. Malo je stvorenje kaskalo prema Kirrinovoj kolibi i ubrzo su se našli s druge strane glavnih vrata.

Žena kisela lica iziđe na stražnja vrata i pomogne im oko prtljage. Djeca je nisu poznavala.

"Tko je to?" šapnu oni Georgeu."Nova kuharica", reče George. "Joanna je morala

otići njegovati svoju majku jer je slomila nogu. Onda je moja majka unajmila ovu kuharicu - ime joj je gđa Stick."

"Odgovara joj ime", nasmije se Julian. "Stvarno izgleda kao stari štap5'! Ali se nadam da neće dugo ostati ovdje. Želio bih da se Joanna vrati. Sviđala mi se stara Joanna, bila je ljubazna prema Tirnmvju."

"I gđa Stick ima psa", reče George. "Grozna živo-tinja! Manji je od Tima, sav je prljav i izgleda kao da su ga moljci pojeli. Tim ga ne može smisliti."

"Gdje je?" upita Anne gledajući uokolo."Drži ga u kuhinji, a Timu je zabranjeno da mu se

približi", reče George. "Sto je zapravo dobro jer sam sigurna da bi ga pojeo! Tim nema pojma što je u kuhinji i onda njuška oko zatvorenih vrata dok gđa Stick ne poludi."

Ostali se nasmijaše. Sad su već svi sišli s poni--zaprege i spremali se ući u kuću. Julian je pomogao gdi Stick da unese prtljagu. George je odvezla poni-zapregu, a ostalo je troje ušlo pozdraviti svoju ujnu i ujaka.

"Pa, dušice moje", reče ujna Fanny smiješeći im se iz naslonjača u kojemu je ležala. "Kako ste mi? Zao mi je što vas nisam mogla dočekati. Ujak Quentin je u šetnji. Pođite sada gore, operite se i presvucite, Onda siđite da popijemo čaj."

* Igra riječi, eng. sl/ck = štap, palica

14 Zajednički bijeg

Dječaci se uspeše u svoju staru spavaću sobu sa zgodnim kosim stropom i prozorom koji je gledao na zaljev. Anne ode u malu sobu koju je dijelila s Georgeom. Kako je bilo dobro ponovno biti u Kirrinu! Kako će se dobro zabaviti s Georgeom i dragim starim Timmvjem ove praznike!

2.

Obitelj Stick

Bilo je tako dobro probuditi se sljedeće jutro u Kirrinovoj kolibi, ugledati sunce kako sjaji kroz pro-zore i čuti daleko zapljuskivanje mora! Bilo je božanstveno iskočiti iz kreveta i pogledati kako je more plavo i kako je divan otok Kirrin na ulazu u za-ljev.

"Idem se okupati prije doručka", reče Julian i navuče na sebe kupaće gaćice. "Ideš li i ti, Dick?"

"Naravno!" reče Dick. "Pozovi djevojke! Idemo

svi!I tako krenuše, svi četvero, s Timothvjem koji je

galopirao za njima mašući repom sve u Šesnaest, dok mu je dug ružičasti jezik visio iz usta. Ušao je u more zajedno s ostalima i plivao oko njih. Svi su bili dobri plivači, ali Julian i George su bili najbolji.

Ogrnuli su se ručnicima i trljajući se brisali pa navukli na sebe traperice i majice. Zatim su hitali nazad na doručak, gladni kao vukovi. Anne primijeti dječaka u stražnjem vrtu i iznenađeno se zapilji u njega.

"Tko je to?" upita."Oh> to je Edgar, sin gde Stick", reče George. "Ne

t"


Obitelj Stick 17

sviđa mi se. Glupira se - plazi jezik i zove me nepris-tojnim imenima."

Edgar je pjevao kada su se ostali pojavi na ulaz-nim vratima i Anne zastade da posluša.

"Georgie - prase, šunka i kobase", derao se Edgar glupava izraza lica. Imao je trinaest-četrnaest godina, glup ali prepreden dečko. "Georgie - prase, Šunka i kobase!"

George pocrveni. "Uvijek to pjeva", reče bijesno. "Samo zato jer me zovu "George", pretpostavljam. Misli da je pametan. Ne mogu ga smisliti."

Julian dovikne Edgaru. "Daj, zaveži! Nisi uopće smiješan!"

"Georgie - prase"... počne opet Edgar s glupavim osmijehom na svome širokome crvenom licu. Julian zakorači prema njemu i on brzo šmugne u kuću.

"Neću ga dugo moći podnositi", reče Julian odlučnim glasom. "Čudim se da ga ti podnosiš, George. Kako to da ga već nisi pljusnula, stala mu na nogu, odgrizla mu uho ili tako nešto! Nekad si znala biti opasna!"

"Pa, još uvijek jesam, stvarno", reče George. "Osjećam u sebi strašan bijes kad čujem Edgara kako pjevuši te glupe pjesmice o meni i naziva me pogrdnim imenima -- ali, znaš, majci stvarno nije dobro, a ja jako dobro znam da će gđa Stick, ako krenem na Edgara, otići i onda će moja jadna majka morati sve sama raditi, a sada to doista ne može. Zato se stalno suzdržavam i nadam se da će se i

Timmy uspjeti suzdržati.""Bravo, ti, starino!" reče s divljenjem Julian jer je

znao koliko je živahnoj George teško suzdržavati se."Pitat ću majku bi li voljela doručkovati u kreve-

tu", reče George. "Pridrži Timmvja trenutak, hoćeš li? Ako se Edgar ponovno pojavi, mogao bi pojuriti na njega."

Julian uhvati Timmvjevu ogrlicu. Timmy je režao dok je Edgar bio u vrtu, ali je sada stajao mirno kao kip, njuškajući kao da je pokušavao uhvatiti neki miris.

Iznenada se na vratima kuhinje pojavi zapušteni pas. Imao je prljavobijelo krzno iz kojega kao da su bili odgrizeni komadići, a rep mu je bio podvijen medu nogama.

"Vauuuuu!" reče veselo Tirn i skoči prema psu. Povuče Juliana jer je bio velik pas i dječak ispusti nje-govu ogrlicu. Tirnmy pojuri prema drugom psu koji je prestrašeno cvilio i pokušao se uvući natrag kroz kuhinjska vrata.

"Timmy! Vrati se!" vikao je Julian. Ali Timothv nije Čuo. Bio je zauzet pokušavajući zagristi uši drugog psa - ili je bar izgledalo tako. Drugi je pas zavijao u pomoć i gđa Stick se pojavi na kuhinjskim vratima s velikom tavom u ruci.

"Pozovi tog psa!" zavrišti ona. Zamahne na Tima tavom, ali se on izmakne i ona udari vlastita psa koji je sad cvilio još više.

"Nemojte ih time udarati!" reče Julian. "Ozlijedit

18 Zajednički bijeg Obitelj Stick 19

ćete pse. Hej, Timmy, TIMMV!"Pojavio se Edgar. Bio je jako prestrašen. Pokupio

je kamen sa tla i vrebao priliku da ga baci na Timmyja. Anne vrisne.

"Da se nisi usudio baciti taj kamen! Da se nisi usu-dio! Ti, pokvareni, zlobni dječače!"

Usred cijele te strke pojavi se ujak Quentin, ljutit i uznemiren.

•̂

"Nebesa! Sto se tu događa? Nikad u životu nisam čuo takvu galamu."

Uto dojuri i George. Proletjela je kao vjetar kroz vrata da spasi svoga voljenog Timothvja. Požuri medu pse i pokuša odvući Timmvja. Njezin otac za-vice na nju.

"Makni se, ti mali idiote! Zar ne znaš da se psi u tuči ne razdvajaju golim rukama? Gdje je cijev za polijevanje vrta?"

Bila je pričvršćena za obližnju slavinu. Julian otrči do nje i odvrne slavinu. Uzme cijev u ruke i okrene je prema psima. Istog trena jak mlaz vode smoči ili i oni iznenađeno skoče i razdvoje se. Julian ugleda Edgara u blizini i ne odoli već zanjiše malo cijev tako da je dječak bio sav mokar. On vrisne i odmah pobjegne.

"Zašto si to napravio?" viknu uzrujani ujak Quentin. "George, smjesta veži Timothvja. Gdo Stick, nisam li vam rekao da ne puštate svoga psa iz kuhinje, osim ako nije na povodcu? Ne želim da se ovakve stvari događaju. Gdje je doručak? Kasni kao i uvijek!"

Gđa Stick nestane u kuhinju, mrmljajući i gunđa-jući, a za njoj njezin mokar pas. George, mrzovoljna, veže Timothvja. On legne u svoju kućicu, pogledom preklinjući svoju gospodaricu.

"Rekla sam ti da ne obraćaš pažnju na toga zapuštenog psa!" vikne George strogo. "Vidiš sad što se dogodilo! Otac će biti bijesan čitav dan, a gđa Stick će biti ljuta i neće ispeći kolače uz čaj!"

Timmv zacvili i spusti glavu na šape. Obliže neko-liko dlaka s kraja usta. Bilo je tužno biti vezan - ali ipak je uspio gricnuti vrh uha onoga groznog psa!

Svi krenu na doručak. "Oprosti Što sam pustio Timmyja", reče Julian Georgeu. "Ali gotovo mi je iščupao ruku. Nikako ga nisam mogao zadržati! Izrastao je u strašno moćnog psa!"

"Da", reče ponosno George. "Jest. Mogao bi u jed-nom zalogaju pojesti psa gde Stick, kada bi mu dopustila. I Edgara."

"I gdu Stick", reče Anne. "Sve. Ne sviđa mi se nitko od njih."

Doručak je prolazio u priličnoj tišini jer ujna Fanny nije bila tamo, a ujak Quentin nije bio jako vesela osoba za stolom kad je bio loše volje. Zurio je u Georgea i pogledavao u ostale. Anne je gotovo poželjela da nisu došli u Kirinovu kolibu! Ali se ipak razvedrila kad je pomislila na ostatak dana - možda mogu ponijeti van večeru i večerati na plaži, ili možda čak otići do otoka Kirrina. Ujak Quentin onda neće biti s njima da im sve pokvari.


Obitelj Stick 21

Gospoda Stick dođe po tanjure od kaše i donese slaninu. Tanjurima udari o stol.

"Nema potrebe da to radite", reče ujak Quentin Ijutito. Gđa Stick ne reče ništa. Ona se bojala ujaka Quentina, što nije bilo nikakvo čudo! Sljedeću hrpu tanjura spusti u tišini.

"Sto ćete raditi danas?" upita ujak Quentin kad su završili s doručkom. Sad se već osjećao malo bolje i bilo mu je žao kad je vidio tako tiha i tužna lica oko sebe.

"Namjeravali smo otići na izlet", reče užurbano George. "Pitala sam majku. Ona kaže da možemo, ako nam gđa Stick napravi sendviče."

"Pa, mislim da neće poletjeti da ih napravi", reče ujak Quentin pokušavajući se malo našaliti. Svi su se pristojno nasmiješili. "Ali možeš je zamoliti."

Nastala je tišina. Nitko nije želio zamoliti getu Stick da im napravi sendviče.

"Voljela bih da nije dovela Smrdljivka", reče George potišteno. "Sve bi bilo lakše kad on ne bi bio tu."

"Zar se tako zove njezin sin?" upita ujak Quentin preneraženo.

George se nasmije. "Ma, ne! Iako bi mu odgova-ralo jer se gotovo nikad ne pere i prilično zaudara. Mislim na njihova psa. Ona ga zove Tinker, ali ga ja zovem Smrdljivko jer stvarno strašno zaudara."

"Mislim da to nije baš jako lijepo ime", reče njezin otac usred njihova smijeha.

"Ne, nije", reče George, "ali ni on nije jako dragi pas."

Na kraju, ujna Fanny je sve sredila s getom Stick. Gđa Stick je otišla gore da vidi ujnu Fanny koja je doručkovala u krevetu, i složila se, iako ne baš sret-na zbog toga, da im napravi sendviče.

"Nisam se dogovorila s vama za još troje djece", reče ona mrzovoljno,

"Rekla sam vam da dolaze, gdo Stick", strpljivo reče ujna Fanny. "Nisam znala da ću se ja tako loše osjećati kada dođu. Da sam ja dobro, sama bih im napraviti sendviče i još puno toga. Vas jedino mogu zamoliti za pomoć dok se ne budem osjećala malo bolje. Možda ću sutra biti dobro. Neka se djeca dobro provedu barem tjedan dana i onda, ako mi još uvijek ne bude dobro, vjerujem da će svi pomoći malo. Ali neka se najprije dobro provedu."

Djeca pokupiše svoje paketiće sa sendvičima i krenuše. Na putu susretoše Edgara koji je izgledao glupo i prepredeno kao i obično. "Zašto mi ne dopustite da idem s varna?" upita on. "Idemo zajed-no na taj otok. Ja znam puno o njemu, stvarnoznam.

"Ne, ne znaš", reče George kao munja. "Ti ne znaš ništa o njemu. A tebe nikad ne bih povela. To je moj otok, znaš? Dobro, naš. On pripada nama četvero i Timmyju. Mi ti nikad nećemo dopustiti da ideš."

"To nije tvoj otok", reče Edgar. "To je laž, eto što

e

"

"Nemaš pojma o čemu govoriš", reče George


prezirno. Idemo, vi, ostali! Ne smijemo gubiti vri-jeme na razgovor s Edgarom."

Ostavili su ga namršteni i ljuti. Čim su se odmaknuli na sigurnu udaljenost, on podigne glas:

"Georgie - prase, Šunka i kobase,da laže to zna se,Georgie -prase, šunka i kobase!"

Julian se okrene i krene prema Edgaru, ali ga George povuče nazad. "Nemoj, otrčat će svojoj majci i pričati joj priče, a onda će ona otići i neće biti niko-ga da pomogne mojoj majci", reče ona. "Već ćemo smisliti kako da mu vratimo. Zlobni stvor! Mrzim njegov prištićav nos i oči koje mu idu u križ."

"Vuu!" reče Timmy, suosjećajući."Timmy kaže da mrzt Smrdljivkov pišljivi rep i

smiješne male uši", objasni George, i svi se nasmi-jaše. Odmah su se bolje osjećali. Uskoro su bili izvan domašaja Edgarove glupe pjesmice i potpuno su zaboravili na njega.

"Hajdemo provjeriti je li tvoja barka popravljena", reče Julian. "Možda bi mogli odveslati do dragoga starog otoka."

3. Neugodno iznenađenje

Georgeova barka još nije bila gotova. Upravo su joj nanosili posljednji sloj boje, Izgledala je jako lijepo jer je George odabrala svijetlocrvenu boju, čak su i vesla bila obojena u crveno.

"Bismo li je ikako mogli uzeti danas poslije-podne?" upita George Jima, čovjeka koji joj je popravljao barku,

On zatrese glavom."Ne, gospodaru George", reče on, "ne ako se svi ne

želite uprljati crvenom bojom. Sutra će biti suho, ali ne prije."

Djeca bi se uvijek slatko nasmijala kad bi čula kako ribari i brodari Georginu oslovljavaju s "gospo-daru George". Svi su tamošnji ljudi znali koliko silno želi biti dječak, ali su znali i koliko je odvažna i otvorena pa bi se samo nasmijali jedan drugome i rekli: "Pa, ona se zapravo i ponaša poput dječaka, i ako želi da je zovemo "gospodaru George" umjesto "gospođica Georgina", ona to i zavređuje!"

I tako je Georgina postala gospodar George, i uživala je šepiriti se u svojim trapericama i majici po plaži, upravljajući svojom barkom jednako dobro kao bilo koji ribarski dječak, a plivala je čak i brže od

24 Zajednički bijeg Neugodno iznenađenje 25

svih njih."Onda ćemo sutra otići na otok", reče Julian.

"Danas ćemo ručati na plaži, pa ćemo se prošetati."Tako su jeli na pijesku s Timothyjem koji je s njima

podijelio više od polovice njihova ručka. Sendviči nisu baš bili jako dobri. Kruh je bio star, unutra nije bilo dovoljno maslaca, i bio je predebelo narezan. Ali Timothvju nije smetalo. Gutao ih je mašući repom i zasipajući sve pijeskom.

"Timothv, daj, makni taj svoj rep iz pijeska ako želiš njime mahati", vikne Julian, tresući pijesak iz svoje kose po četvrti put. Timmy ponovno snažno zamahne repom i pošalje mu još jedan pješčani tuš. Svi se nasmijase.

"Hajdemo sad u šetnju", reče Dick skačući na noge. "Mojim bi nogama dobro došlo malo vježbe. Idemo li?"

"Prošetat ćemo po stijenama odakle ćemo cijelo vrijeme moći vidjeti otok, vrijedi?" predloži Anne.

"George, je li stara olupina broda još uvijek tamo?"

George kimne glavom. Djeca su jednom tamo doživjela veliko uzbuđenje kad se stara olupina broda pojavila na površini mora. Velika ju je oluja podignula s dna i Čvrsto smjestila na stijene. Djeca su tada istražila olupinu i pronašla u njoj mapu dvorca s uputama o skrivenom blagu.

"Sjećate li se kako smo pronašli onu staru mapu na olupini pa tražili zlatne šipke i pronašli ih?" upita Julian. Njegove su oči sjajile dok se svega prisjećao.

"Zar se olupina još nije razbila u komadiće, George?""Ne", reče George. "Ne vjerujem. Na stijenama je

s druge strane otoka, sjećaš se, tako da je ne možemo vidjeti odavde. Ali bismo je mogli pogledati sutra kad odemo na otok."

"Da, hajdemo", reče Anne. "Jadna stara olupina! Mislim da neće preživjeti još puno zima."

Šetali su duž stijena s Timothyjem na Čelu. Jasno su vidjeli otok i razrušen dvorac koji se uzdizao u sredini.

"Eno čavkinog tornja", reče Anne. "Drugi se toranj srušio, zar ne? Vidi kako čavke kruže oko tornja, George!"

"Da. Na njemu grade gnijezda svake godine", reče George. "Sjećate li se gomile granja oko tornja koje čavke ispuste dok ih grade? Jednom smo ih sakup-ljali i njima zapalili vatru."

"Voljela bih to još jednom doživjeti", reče Anne. "Stvarno. Bilo bi lijepo da tako radimo svaku noć ako ostanemo tjedan dana na otoku. George, jesi U pitala svoju majku?"

"Jesam", reče George. "Rekla je da valjda možemo ići, ali da će još vidjeti."

"Ne volim kad odrasli kažu da će još vidjeti", reče Anne. "To često znači da ti na kraju ipak neće dopustiti, ali to ne vole reći odmah."

"Pa, ja mislim da će nam dopustiti", odvrati George. "Konačno, mi smo puno stariji nego što smo bili lani. Pa Julian je već tinejdžer, i ja ću biti uskoro, a i Dick. Jedino je Anne mala."

26 Zajednički bijeg Neugodno iznenađenje • 27

"Nisam", usprotivi se Anne prkosno. "Jaka sam kao i ti. Ne mogu si pomoći što sam mlada."

"No, no, djetešce!" reče Julian milujući svoju mladu sestru po leđima i smijući se njezinu bijesnom izrazu lica. "Hej, vidi! Sto je ono tamo preko na otoku?"

Njegov je pogled uhvatio nešto dok se šalio s Anne. Svi se okrenu i zapilje se u otok Kirrin. George glasno uzvikne.

"Kriste - trag dima! Sigurno je dim! Netko je na mom otoku."

"Na našem otoku", ispravi je Dick. "To je nemoguće! Taj dim mora da dolazi s parnog broda iza otoka. Samo ga ne možemo vidjeti, to je sve. Znamo da nitko osim nas ne može na otok. Ne bi znali put."

"Ako je netko na mom otoku", počne George namršteno i Ijutito, "ako je netko na mom otoku, ja ću - ja - ja ću..."

"Ti ćeš eksplodirati i nestati u dimu!" reče Dick. "Evo - nestalo je. Siguran sam da je to bio samo parni brod koji je puštao paru ili se jako dimio, što god da radili."

Još su nakon toga neko vrijeme promatrali otok Kirrin, ali više nisu vidjeli dim. "Kad bi samo moja barka bila gotova!" uzvikne nemirno George. "Otišla bih tamo danas poslije podne. Sve nešto mislim da odem po barku čak i ako boja još uvijek nije suha."

"Ne luduj!" reče Julian. "Znaš valjda kako bi nas grditi da dođemo kući sa svijetlocrvenim mrljama.

Urazumi se malo, George."I George odbaci tu zamisao. Promatrala je Čeka-

jući kada će se parna brodica pojaviti na drugom kraju otoka, kad će uploviti u zaljev, ali ništa od toga.

"Vjerojatno je usidrena tamo", reče Dick. "Idemo! Zar ćemo ovdje pustiti korijenje?"

"Bolje je da se vratimo kući", reče Julian gledajući na svoj ručni sat. "Uskoro je vrijeme čaja, Nadam se da je tvoja majka ustala, George. Puno je ljepše kada ona objeduje s nama."

"Oh, vjerujem da jest", reče George. "Idemo,onda!"

Krenuše natrag. Hodajući, promatrali su otok Kirrin, ali nisu vise vidjeli ni čavke niti galebove na nebu iznad. Nikakvi tragovi dima se vise rusu poja-vili. Ipak je to neki parni brodić!

"Svejedno idem sutra tamo provjeriti", reče George odlučno. "Ako su kakvi izletnici na mom otoku, otjerat ću ih."

"Našem otoku", reče Dick. " Bilo bi mi drago da se sjetiš da si ga podijelila s nama, George."

"Pa jesam, podijelila sam ga s vama", reče George, "ali što mogu kad osjećam da je to još uvijek moj otok. Idemo! Gladna sam."

Konačno su stigli u Kirrinovu kolibu. Ušli su u predvorje pa u dnevni boravak. Na njihovo veliko iznenađenje, tamo je bio Edgar. Čitao je jednu od Julianovih knjiga.

"Što ti radiš ovdje?" upita Julian. "I tko ti je rekao da možeš dirati moju knjigu?"

"Ne radim ništa loše", reče Edgar. "Samo želim

28 Zajednički bijeg Nuugodim iznenađenju 29

malo čitati u miru.""Čekaj samo dok dođe moj otac i nade te kako

ljenčariš ovuda", reče George. "Moj Bože, da si otišao u njegovu radnu sobu, sad bi požalio!"

"Bio sam i tamo", reče Edgar iznenada. "Vidio sam .one smiješne instrumente s kojima radi."

"Kakove usuđuješ1." vikne George problijedjevši od bijesa. "Čak ni nama nije dopušteno ulaziti u očevu radnu sobu! A tek dirati njegove stvari - dakle!"

Julian je radoznalo promatrao Edgara ispod oka. Nije mogao shvatiti otkuda sad ta drskost.

"Gdje je tvoj otac, George?" reče on. "Mislim da je najbolje otići po njega da on to riješi s Edgarom. A Edgar mora da je lud što se ovako ponaša."

"Zovite ga ako hoćete", reče Edgar, sjedeći još uvi-jek u naslonjaču i izazovno prelistavajući stranice Julianove knjige. "Neće doći."

"Kako to misliš?" upita George, osjetivši odjed-nom strah. "Gdje je moja majka?"

"Zovi i nju ako hoćeš", reče dečko podmuklo je gledajući. "Hajde! Zovi je!"

Djeca se odjednom prestraše. Sto je Edgar time mislio? George poleti stubama u majčinu sobu vičući na sav glas.

"Majko! Majko! Gdje si?"Ali krevet njezine majke bio je prazan. Nije bio

pospremljen - ali je bio prazan. George pregleda sve ostale spavaće sobe vičući očajno: "Majko! Majko! Oče! Gdje ste?"

Ali nije bilo odgovora. George otrči dolje potpuno

blijeda lica. Edgar joj se naceri."Što sam ti rekao?" reče on. "Rekao sam ti da

zoveš koliko god hoćeš, ali nitko neće doći.""Gdje su?" željela je znati George. "Odmah mi

reci!""Otkrij sama", reče Edgar.Začu se glasna pljuska i Edgar skoči na noge

držeći se rukom za lijevi obraz. George je poletjela prema njemu i udarila ga najjače Što je mogla. Edgar podigne ruku da joj vrati, ali Julian stane ispred.

"Nećeš se tući s Georgeom", reče on. "Ona je djevojka. Ako se želiš tući, tuci se sa mnom."

"Nisam djevojka, ja sam dečko!" vikala je George gurajući Juliana. "Tući ću se s Edgarom i premlatit ću ga, vidjet ćeš."

Ali Julian ju je držao podalje. Edgar se počeo primicati vratima, no tamo je naišao na Dicka.

"Samo tren, prije nego što odeš", reče Dick. "Gdje su ujna i ujak?"

"Grrrrrrr", iznenada zaprijeti Timothv tako žestoko da je Edgar buljio u njega sleđen od straha. Pas je pokazao svoje velike zube, a vrat mu se nakostriješio. Izgledao je jako opasno.

"Drži tog psa!" viknu Edgar drhtavim glasom. "Svaki će čas skočiti na mene!"

Julian uhvati Timovu ogrlicu. "Tiho, Tim!" reče on. "Sad, Edgar, reci nam što nas zanima i to brzo ili ćeš požaliti."

"Pa, nema se tu mnogo reći", reče Edgar budno pazeći na Timothvja. Kratko pogleda Georgea pa


nastavi. "Tvojoj je majci naglo pozlilo - jako ju je bo-ljelo ovdje - pa su pozvali liječnika i oni su je odveli u bolnicu. I tvoj je otac otišao s njom. To je sve!"

George sjedne u naslonjač. Pozlilo joj je, bila je još bijeda.

"Oh!" usklikne ona. "Jadna majka! Da barem nisam danas izašla! Oh, Bože, kako ćemo saznati što se dogodilo?"

Edgar klizne iz sobe i zatvori vrata za sobom tako da ga Timmy ne može slijediti. I kuhinjska su se vrata s treskom zalupila. Djeca su zurila jedno u drugo, očajni i tužni. Jadna George! Jadna ujna Fanny!

"Negdje mora biti poruka", reče Julian i prijeđe pogledom po sobi. Ugleda pismo zakačeno za okvir velikog zrcala, naslovljeno na Georgea. Doda joj ga. Bilo je od njezina oca.

"Čitaj, brzo", reče Anne. "Oh, Bože baš su užasno započeli naši praznici ovdje!"

4. Mala zabrinuta četvorka

George je čitala pismo naglas. Nije bilo dugo i očito je pisano u velikoj žurbi.

DRAGA GEORGE,TVOJOJ je majci jako loše. Idem s njom u bolnicu.

Ostat ću tamo dok joj ne bude bolje. To bi moglo potra-jati nekoliko dana ili nekoliko tjedana. Svaki ću te dan nazvati telefonom u devet sati ujutro da ti kažem kako je. Gđa Stick će paziti na sve vas. Pokušaj se sama snaći dok se ne vratim.

S ljubavljuOTAC

"Oh, Bože!" uzviknu Anne znajući kako se užasno osjećala George. George je jako voljela svoju majku, i prvi put su suze zasjale u djevojčičinim očima. George nije nikad plakala - ali bilo je grozno doći kući i saznati da joj je majka tako otišla. I otac isto! Nikog osim gde Stick i Edgara.

"Jako mi je teško što je majka tako otišla", zajeca George iznenada i zagnjuri glavu u jastuk. "Ona -ona se možda nikad neće vratiti."

"Ne budi smiješna, George", reče Julian sjedajući pored nje i grleći je. "Naravno da će se vratiti. Zašto se ne bi vratila? Zar tvoj otac nije rekao da će ostati s njom dok joj ne bude bolje - a to će najvjerojatni-

32 Zajednički bijeg Mala zabrinuta četvorka 33

je biti za nekoliko dana. Razvedri se, George! Ne sliči na tebe da se tek tako predaš."

"Ali nisam je ni pozdravila", jecala je jadna George. "I ja sam je natjerala da umjesto mene pita gdu Stick da nam napravi sendviče. Želim pronaći svoju majku i sama vidjeti kako joj je."

"Ne znaš gdje su je odveli, a i da znaš, ne bi te pustili da udes", reče nježno Dick. "Idemo popiti čaj. Svi ćemo se poslije toga bolje osjećati."

"Ne mogu sad ništa jesti", reče George mrzo-voljno. Timothy gurne njušku u njezine ruke i pokuša ih polizati. Nježno zacvili.

"Jadan Timothy! On ne razumije", reče Anne. "Jako je uznemiren jer si ti nesretna, George."

To natjera Georgea da sjedne. Protrlja dlanovima oči i Tirnmy poliže mokre suze s njezina lica. Iznenadio ga je slani okus. Pokušao se popeti na Georgeovo koljeno.

"Smiješan si, Timmy!" reče George malo prirodni-jim glasom. "Nemoj se brinuti. Samo sam se izne-nadila, to je sve! Sad sam bolje, Timmy. Nemoj tako jako cviliti, ludice! Dobro sam. Nisam ozlijeđena."

Ali Timothy je bio siguran da je George jako ozli-jeđena kad tako plače pa nastavi cviliti i dodirivati je šapom pokušavajući se popeti na njezino koljeno.

Julian otvori vrata. "Reći ću gdi Stick da nam pripremi čaj", reče on i izađe. Ostali su mislili da je prilično hrabar kada se usuđuje tako suočiti s getom Stick.

Julian ode do kuhinjskih vrata i otvori ih. Tamo je

sjedio Edgar. Jedna mu je strana lica bila ljubičasta, tamo gdje ga je George pljusnula. Gđa Stick je bila tamo, činilo se da je bijesna.

"Ako ta djevojka pljusne mog Edgara još jednom, ja ću joj pokazati", reče ona prijeteći.

"Edgar je zaslužio to što je dobio", reče Julian. "Možemo li dobiti čaj, lijepo molim?"

"Razmišljam o tome da vam ništa ne dam", reče gđa Stick. Njezin pas je piljio iz kuta i režao na Juliana. "Tako je, Tinker! Samo ti reži na one koji tuku Edgara", reče gđa Stick.

Julian se uopće nije bojao Tinkera. "Ako nam vi nećete pripremiti čaj, sam ću to učiniti", reče dječak. "Gdje je kruh i gdje su kolači?"

Gđa Stick je buljila u Juliana, ali joj dječak mirno uzvrati pogled. Ona je bila jako neugodna žena, ali joj on sigurno neće dopustiti da ga uznemiri. Kad bi joj bar mogao reći da ode - ali osjećao je da to neće moći pa nije htio uzalud trošiti riječi.

Gđa Stick prva spusti pogled. "Donijet ću vam čaj", reče ona, "ali neću trpjeti nikakve gluposti ili ćete ostati bez svih drugih obroka."

"Ni ja ne želim nikakve gluposti od vas ili ću otići na policiju", reče neočekivano Julian. Nije to nam-jeravao reći. Izletjelo mu je, ali je iznenađujuće djelo-valo na gdu Stick. Izgledala je preneraženo i odjed-nom oprezno.

"Hajde, nemoj biti zločest", reče puno ljubaznije. "Svi smo doživjeli mali šok i svi smo uzbuđeni, evo -sad ću vam donijeti čaj."

34 Zajednički bijeg Mala zabrinuta četvorka 35

Julian izađe. Gudio se kako je iznenadna prijetnja o odlasku na policiju natjerala gdu Stick da odjed-nom bude ljubaznija. Možda se bojala da će policija otići po ujaka Quentina i da će on dojuriti natrag. Ali ujaka Quentina sada nije zanimalo ni stotinu gospoda Stick!

Vrati se k ostalima. "Čaj stiže", reče on. "Hajde, pokušajmo se malo svi razvedriti!"

No društvo koje je sjelo da popije čaj što ga je donijela gđa Stick, nije bilo veselo, George se sad sramila svojih suza. Anne je još uvijek bila potresena. Dick je pokušavao sve oraspoložiti zbijajući šale, ali je i on ubrzo odustao. Julian se uozbiljio i pomagao, činilo se kao da je odjednom odrastao.

Timothy je sjeo uz Georgea s glavom na njezinu koljenu. "Kad bih bar i ja imala psa koji bi me tako volio!" pomisli Anne. Timmy je neprestano proma-trao Georga svojim velikim odanim očima. Nikoga drugoga nije ni gledao ni slušao, samo svoju gospo-daricu koja je bila tužna.

Nitko nije obraćao pažnju na čaj, ali im je svejed-no godio i nakon njega su se osjećali bolje. Nisu željeli otići do plaže da ne bi baš u to vrijeme zazvo-nio telefon i Georgeov otac se javio s novostima o njezinoj majci. I tako su sjedili u vrtu, jednim uhom osluškujući telefon.

Iz kuhinje stigne pjesma.Georgie - prase, šunka i kohase,sjela je van i cmizdri cijeli dan,Georgie - prase,..

Julian ustane i ode do kuhinjskog prozora. Pogleda unutra. Edgar je bio sam.

"Izađi van, Edgare!" reče Julian bijesno. "Naučit ću te jednu drugu pjesmicu. Hajde, dođi!"

Edgar se nije ni pomaknuo. "Zašto ne smijem pje-vati ako mi se pjeva?" upita on.

"Oh, da, smiješ", reče Julian, "ali ne tu pjesmu. Ja ću te naučiti jednu drugu. Hajde, izađi!"

"Ne bojim te se", reče Edgar. "Ti me želiš tuči.""Da, želim", reče Julian. "Mislim da bi malo dobre

poštene tučnjave bilo bolje za tebe od pjevanja tih zlobnih pjesmica o djevojci koja je očajna. Izlaziš li van? Ili da ja dođem unutra po tebe?"

"Mama!" zazvao je Edgar, uplaŠivši se iznenada. "Mama! Gdje si?"

Julian naglo uvuče ruku kroz prozor, uhvati Edgarov predug nos i povuče ga tako jako da je ovaj vikao od boli.

"Pusti! Pusti! Boli me! Pusti me, dosta je!"Gđa Stick dojuri u kuhinju. Vrisne kad ugleda što

je Julian radio. Poleti prema njemu. Julian povuče ruku i ostane stajati vani pred prozorom.

"Kako se usuđuješ!" vikala je gđa Stick. "Najprije ona cura pljusne Edgara, a onda ga ti vuČeŠ za nos! Sto je to sa svima vama?"

"Ništa", reče zadovoljno Julian, "ali nešto sasvim sigurno nije u redu s Edgarom, gdo Stick. Osjećamo kako ga moramo upristojiti. To bi trebao biti vaš posao, naravno, ali čini se da vi to niste obavili kako treba."

36 Zajednički bijeg Malu zabrinuta četvorka 37

"Ti si strašno drzak!" vikne gđa Stick izvan sebe od bijesa.

"Da, usuđujem se reći da jesam", reče Julian. "To je način kako Edgar djeluje na mene. I Smrdljivko isto tako."

"Smrdljivko!" vikne gđa Stick, sve ljuća. "Tako se ne zove moj pas, i ti to dobro znaš."

"Pa, trebao bi se tako zvati", reče Julian, odlazeći. "Okupajte ga pa ćemo ga možda zvati Tinker."

Ostavljajući gdu Stick da mrmlja ljutite, krene natrag k ostalima. Oni su radoznalo zurili u njega. Bio je to jedan drukčiji Julian - odlučan i nepokoleb-ljiv, odrastao i prilično opasan.

"Bojim se da sam dolio ulje na vatru", reče sjeda-jući na travu. "Gotovo sam iščupao Edgaru nos s nje-gova masna lica, a njegova me majka vidjela. Čini se da smo u ratu! Neće nam odsad nadalje biti jako veselo. Sumnjam da ćemo dobiti ikakve obroke."

"Pa, onda ćemo ih sami pripremiti", reče George. "Mrzim gdu Stick! Voljela bi da se Joanna vrati. I mrzim toga užasnog Edgara! I toga groznog Smrdljivka."

"Vidi - Smrdljivko je tamo!" iznenada reče Dick hvatajući jednom rukom Timothvja koji je ustao režeći. Ali Timmy otrese njegovu ruku i otrči u trenu preko tratine. Smrdljivko jadno zavije i pokuša pob-jeći. No Timothv ga je zgrabio za vrat i tresao ga kao štakora.

Gđa Stick izjuri sa štapom u ruci, ne mareći koje-ga će psa udariti. Julian opet požuri po cijev za poli-

jevanje vrta. Edgar ponovno pobjegne u kuću sjeća-jući se što se dogodilo prvi put.

Voda šikne i Timothy dahne i pusti mješanca koje-ga je držao u zubima. Smrdljivko odmah otrči do gde Stick, i ona ga pokuša sakriti pod svoju suknju tre-sući se od straha.

"Otrovat ću vam tog psa!" reče bijesno gđa Stick Georgeu. "Uvijek krene na moga. Pripazite ili ću ga otrovati."

Nestane unutra i četvero djece ponovno sjedne na travu. George se stvarno zabrinula. "Misliš li da bi doista mogla pokušati otrovati Timmvja?" upita ona Juliana, prestrašeno.

"Dovoljno je zlobna za to", reče Julian dubokim glasom. "Mislim da bi bilo najbolje da starog Timmvja držimo stalno uza se, dan i noć, i da ga sami hranimo, s naših tanjura."

George privuče Timothvja prestravljena time da ga netko želi otrovati. "Ali gđa Stick je bila stvarno užasna i ona bi doista mogla učiniti takvo Što", pomisli George. Kako je silno željela da se vrate majka i otac! Strašno se osjećala ovako sama.

Iznenada do njih dopre zvuk telefona i svi se trgnu i skoče na noge, a Timmy zareži. George poleti unutra i podigne slušalicu. Začuje glas svoga oca i njezino srce počne brže kucati.

"Jesi li to ti, George?" čula je očev glas. "Jesi li dobro? Nisam mogao ostati i sve ti objasniti."


"Oče - što je s majkom? Reci mi brzo - kako je ona?" upita George.

"Nećemo ništa znati do prekosutra", reče njezin otac. "Sutra ujutro ću te nazvati, i sljedeće jutro također, Neću se vratiti dokle god ne saznam da joj je bolje."

"Oh, oče - ovdje je grozno bez tebe i majke!" reče jadna George. "Gđa Stick je tako užasna!"

"Ma, daj, George", reče njezin otac, prilično nestr-pljivo. "Siguran sam da se vi djeca sami možete snaći s gdom Stick dok se ja ne vratim! Nemoj da se sada brinem još i zbog toga. Dovoljno se brinem zbog majke."

"Sto misliš, kada ćeš se vratiti?" upita George. "Mogu !i je posjetiti?"

"Ne", reče njezin otac. "Barem još dva tjedna, tako kažu. Ja ću se vratiti Što prije budem mogao. Ali neću sad napustiti tvoju majku. Potreban sam joj. Do viđenja i budite dobri, svi vi."

George vrati slušalicu na mjesto. Okrene se osta-lima. "Neću ništa znati o majci do prekosutra", reče ona. "I moramo trpjeti gdu Stick dok se otac ne vrati - a samo Bog zna kada će to biti! To je grozno, zar ne?"

5.Neugodna šetnja

Gospoda Stick je te večeri bila tako loše volje da im uopće nije pripremila večeru. Julian ju je otišao pitati, ali naišao je na zaključana vrata kuhinje.

Vratio se ostalima sumorna lica jer svi su bili jako gladni. "Zaključala je vrata", reče on. "Ona je uistinu odvratno stvorenje. Mislim da večeras za nas nema večere."

"Sačekat ćemo dok ne ode na spavanje", reče George. "Onda ćemo se spustiti i pretražiti smočnicu. Nešto ćemo već pronaći."

Otišli su u krevet jako gladni. Julian je osluškivao kada će Edgar i gđa Stick otići u krevet. Kad ih je čuo kako se penju na kat i kad se uvjerio da su za sobom zatvorili vrata, kliznuo je dolje u kuhinju. Tamo je bio mrak i Julian je taman htio upaliti svjetlo - kad je začuo kako netko teško diše. Tko je to mogao biti? Smrdljivko? Ne - nije bio pas. Zvučalo je kao ljudsko biće.

Julian je stajao tamo s rukom na prekidaču, zbu-njen i malo prestrašen. Provalnik nije mogao biti jer provalnici ne spavaju u kući koju su došli opljačkati. Nije bio ni Edgar niti gđa Stick. Tko je to onda?

Upali svjetlo. Kuhinja se ispuni svjetlošću i Julianov pogled se zaustavi na sitnom muškarcu koji

40 Zajednički bijeg Neugodna šetnja 41

je ležao na sofi. Čvrsto je spavao, a usta su mu bila Širom otvorena.

Nimalo lijep prizor. Nije se nekoliko dana brijao pa su mu obrazi i brada bili plavo-crni. Kao da se danima nije prao, ruke i nokti bili su mu crni. Kosa mu je bila neuredna, a imao je isti nos kao Edgar.

"To je sigurno Edgarov dragi otac", pomisli Julian, "Kakav prizor! Pa, jadni Edgar nije ni mogao postati pristojan pored ovakva oca i onakve majke."

Muškarac je hrkao. Julian se pitao što da uradi. Žarko je želio otići u smočnicu, ali, opet, nije baš žudio probuditi Čovjeka i napraviti strku. Nije znao kako postupiti - ujna i ujak su se možda složili da ih suprug gde Stick katkad posjeti, iako je sumnjao u to.

Julian je bio jako gladan. Sama pomisao na svu onu finu hranu u smočnici natjera ga da ponovno ugasi svjetlo i ušulja se kroz vrata smočnice u mrak. Otvori vrata. Opipa po policama. Super! - sličilo je na neku vrstu pite. Uzme je i pomiriše. Mirisala je na meso. Mesna pita - izvrsno!

Ponovno opipa po polici i naiđe na tanjur na koje-mu su bile, mislio je, tortice sa džemom, jer je napi-pao nešto okruglo, tanko i ljepljivo u sredini. Pa, mesna pita i tortice bit će sasvim dovoljni za četvero gladne djece!

Julian uzme mesnu pitu i tanjur s torticama te se pažljivo izvuče iz smočnice. Vrata gurne nogom. Tad se zaputi van iz prostorije. Ali u mraku krene pogrešno i naleti ravno na sofu! Tanjur s torticama se

zatrese i jedna od njih ispadne. Sletjela je ravno u otvorena usta muškarcu koji se probudi u trenu.

"Nesreća!" reče Julian sebi i počne se tiho povlači-ti, nadajući se da će se muškarac okrenuti i ponovno zaspati. Ali ljepljiva tortica koja je klizila po njegovoj bradi, probudi ga i on se Ijutito uspravi.

"Tko je tamo? Jesi li to ti, Edgare? Sto radiš ovdje dolje?"

Julian ne reče ništa već klizne prema mjestu gdje se nadao da su vrata. Muškarac skoči i zatetura prema prekidaču za svjetlo. Pronađe ga i upali. Zapiljio se u Juliana silno zaprepašten.

"Sto radiš ovdje?" želio je znati."To sam upravo ja vas htio upitati", reče Jullan

mirno. "Sto vi radite ovdje? Spavate u kuhinji mog ujaka?"

'Ja imam pravo biti ovdje", reče čovjek grubim glasom. "Moja je žena ovdje kuharica, što ne? Moj je brod u portu i ja sam na dopustu. Tvoj se ujak dogovorio s mojom ženom da je mogu tu i tamo pos-jetiti, vidiš?"

Julian se toga bojao. Kako je grozno uz gđu Stick imati i g. Sticka u kući! To će biti nepodnošljivo.

"Pitat ću ujaka kad nazove sutra ujutro", reče Julian. "Sad ml se, molim vas, maknite s puta, želim poći gore."

"O-ho!" reče g. Stick kad je spazio mesnu pitu itortice sa džemom koje je Julian nosio. "O-ho!Kradeš iz smočnice, tako znači! Lijepe stvari iznosiš,moram priznati." .

Julian se nije htio raspravljati s g. Stickom koji se očigledno osjećao velikom facom. "Maknite mi se s puta", reče on. "S vama ću razgovarati ujutro nakon Što moj ujak telefonira."

Izgledalo je da se g. Stick uopće ne namjerava pomaknuti. Stajao je tamo, zločest mali čovjek, ne mnogo visi od Juliana, sa sarkastičnim osmijehom na svome neobrijanu licu.

Julian stisne usne i zvizne. S gornjeg se kata začu-je tup udarac. To je Timothy skočio s Georgeova kreveta! Onda do njih dopre topot šapa po stubama pa u kuhinjskom prolazu. Timmy je stizao!

Na ulazu je nanjušio g. Sticka, nakostriješio se, ogolio zube i zarežao. G. Stick se na brzinu makne i zalupi vrata u lice psa. Naceri se Julianu.

"Sto ćeš sad napraviti?" reče on."Da vam pokažem?" reče Julian, sve ljući.

"Zalijepit ću ovu divnu slasnu mesnu pitu ravno u vašu nacerenu facu!"

Podigne ruku, ali se g. Stick izmakne."Ne, nemoj to raditi", reče on. "Samo te

zafrkavam, kužiš? Ne rasipaj tu slasnu mesnu pitu. Možeš ići gore ako hoćeš."

Pomakne se prema sofi. Julian otvori vrata i Timothv uleti režeći. G. Stick ga odmjeri s nelagodom.

"Ne dopusti da mi se približi taj gadni, veliki pas", reče^on. "Ne podnosim pse."

"Čudim se onda zašto se ne riješite Smrdljivka", reče Julian. "Dođi, Timmv! Ostavi ga. Nije vrijedan rezanja."

Julian krene gore s Timothvjem za petama. Ostali ga okruže, pitajući Što se dogodilo jer su čuli glasove odozdo. Smijali su se kad im je Julian ispričao kako je zamalo bacio pitu g. Sticku u glavu.

"To je i zaslužio, reče Anne, "Iako bi to bila velika šteta jer je ne bismo mogli pojesti. Pa, gđa Stick jest možda grozna, ali zna kuhati. Ova je pita božanstve-na.^

Četvero djece dokrajči i pitu i tortice. Julian im ispriča sve o dolasku g. Sticka, njegovu dopustu s broda.

"Troje Stickovih je više nego puno", reče Dick pažljivo. "Šteta što ih se svih ne možemo riješiti i snaći se sami. George, pokušaj sutra nagovoriti oca da nam dopusti da se oslobodimo Stickovih i da se brinemo sami o sebi."

"Probat ću", reče George. "Ali vi znate kakav je on - s njim je jako teško raspravljati. Ali, pokušat ću. Bože, kako sam pospana! Dođi, Timmv, idemo u krevet! Lezi na moje noge. Ne smijem te sad ispustiti iz vida da te ona grozna gđa Stick ne otruje!"

Uskoro je četvero djece, ne više gladne, spokojno spavalo. Nisu se plašili da bi g. Stick mogao ući u nji-hove sobe jer su znali da bi ih Timmv odmah probu-dio. Timmv je bio najbolji čuvar kojega su mogli imati.

Sljedeće je jutro gđa Stick ipak napravila neku vrstu doručka, što je djecu silno iznenadilo. "Vjerojatno zna da će tvoj otac telefonirati, George", reče Juiian, "i želi se zaštititi. Sto je rekao, kad će

nazvati? U devet sati, zar ne? Pa, sad je osam i pol. Hajdemo na brzinu otrčati do plaže i natrag."

I tako njih petero ide, praveći se da ne vide Edgara koji je stajao u stražnjem vrtu spreman da im se belji. Djeca su doista mislila da je on pomalo lud. Nije se ponašao kao dječak Julianovih godina.

Kad su se vratili, bilo je oko deset minuta do devet sati. "Sjedit ćemo u dnevnom boravku dok ne zazvoni telefon", reče Julian. "Ne želim da se gđa Stick prva javi."

Ali na njihovo veliko razočaranje, kad su ušli u kuću, čuli su gdu Stick kako razgovara na telefon u predvorju!

"Da", čuli su je kako govori, "sve je u potpunom redu. Snalazim se s djecom iako mi malo otežavaju. Da, svakako. Pa, srećom je moj suprug kući, na dopustu je pa mi pomaže, i to sve olakšava. Ne bri-nite se ni za što i ne dolazite kući dokle god niste spremni. Ja ću se sama snaći."

George uleti kao vjetar u predvorje i istrgne slušalicu iz ruke gđe Stick.

"Oče! Ja sam, George! Kako je majka? Reci mi brzo!"

"Nije gore, George", čula je očev glas. "Ali tek ćemo sutra ujutro znati. Drago mi je što Čujem od gde Stick da je sve u redu. Bio sam vrlo zabrinut i žalostan, ali sada mogu reći tvojoj majci da si dobro i da u Kirrinovoj kolibi sve teče glatko."

"Ali to nije točno", divlje će George. "Nije. Grozno je. Dopuštaš li da gđa Stick ode i pusti nas da se sami brinemo o sebi?"

"Dragi moj Bože, naravno da ne", reče njezin otac iznenađeno i Ijutito. "Što ti pada na pamet? Zbilja se nadam, George, da ćeš biti razumna i od pomoći. Moram ti reći..."

"Razgovaraj ti s njim, Julian", reče George bespo-moćno i gurne slušalicu u Julianovu ruku. Dječak prisloni slušalicu na uho i jasnim glasom progovori u telefon.

"Dobro jutro. Ovdje je Julian. Drago mi je što ujni nije gore."

"Pa, bit će ako bude mislila da stvari u Kirrinovoj kolibi idu naopako", reče ujak Quentin Ijutitim glasom. "Zar ne možeš pokušati urazumiti Georgea? Gospode Bože, zar ne može otrpjeti Stickove tjedan--dva. Reći ću ti iskreno, Julian, nemam namjeru otpustiti Stickove dok me nema - želim spremljenu kuću kad dovedem natrag tvoju ujnu. Ako ne možete izdržati s njima, upitaj svoje roditelje možete li se vratiti ostatak praznika. Ali George neće ići s vama. Ona mora ostati u Kirrinovoj kolibi. To je posljednje Što ću reći o tome."

"Ali..." počne Julian, pitajući se kako da ispravno postupi sa svojim jako ćudljivim ujakom, "moram vam reći da..."

S druge strane telefona Čuo se klik. Ujak Quentin spustio je slušalicu i otišao. Više se ništa nije moglo reći. Nesreća! Julian stisne usta i pogleda ostale oko sebe, namršten.

"Otišao je!" reče on. "Prekinuo me je taman kad sam mu htio objasniti!"

"Tako ti i treba!" reče gđa Stick drečavim glasom s kraja predvorja. "Sad znate gdje vam je mjesto. Ja sam ovdje i ostajem ovdje po naređenju vašeg ujaka. A vi ćete se svi početi pristojno ponašati ili će vam se to obiti o glavu."

6. Julian poražava Stickove

Začuo se udarac. Kuhinjska su se vrata zatvorila i iznutra se čulo kako gđa Stick pobjednički prepričava novosti g. Sticku i Edgaru. Djeca odu u dnevni boravak, sjednu i zapilje se potišteno jedno u drugo. "Otac je grozan!" reče bijesno George. "Nikad ne

l v TI

sluša."Pa, ipak, vrlo je uzrujan", reče Dick razumno.

"Šteta što je nazvao prije devet pa ga je gđa Stick uspjela prva uvjeriti."

"Sto ti je moj otac rekao?" upita George. "Reci nam točno."

"Rekao je da bismo se Anne i Dick i ja trebali vratiti svojim roditeljima ako ne možemo podnijeti Stickove ", reče Julian. "Ali ti trebaš ostati ovdje."

George je zurila u Juliana. "Pa, dobro", reče ona konačno, "vi ne možete podnijeti Stickove tako da je bolje da se vratite. Ja se mogu sama brinuti o sebi."

"Ne budi glupa!" reče Julian pružajući joj pri-jateljski ruku. "Ti znaš da te nećemo napustiti. Priznajem da mi se nipošto ne sviđa Što ćemo ostati s ljubaznim Stickovima pod istim krovom još tjedan--dva, ali ima i goreg od toga. 'Držat' ćemo se zajed-no.1

Ali ta loša šala nije nasmijala čak ni Anne. Misao o

Igra riječi - u engleskom stick together xnaČi držati ujedno,

48 Zajednički bijeg Julian pura/ava Stickove 49

boravku pod vlašću Stickovih bila je neugodna. Timothy položi glavu na Georgeovo koljeno. Ona ga pomiluje i pogleda uokolo.

"Vi se vratite kući", reče ona ostalima. "Znam što ću, ali vi niste u to uključeni. Tu je Timothy, i on će paziti na mene. Telefonirajte svojim roditeljima da se sutra vraćate kući."

George je prkosno gledala oko sebe. Glavu je držala uspravno, i nije bilo sumnje da je skovala nekakav plan,

Julian osjeti nelagodu."Ne budi smiješna", reče on. "Rekao sam ti da

ostajemo svi zajedno u ovome. Ako si nešto smislila, svi ćemo sudjelovati u tome, Ali ostajemo ovdje s tobom, što god da se dogodi."

"Ostanite ako hoćete", reče George,"ali ja nastav-ljam sa svojim naumom, a vi ćete na kraju shvatiti da ste se trebali vratiti kući. Timothv, dođi! Idemo do Jima provjeriti je H barka gotova."

"Idemo i mi s tobom", reče Dick. Bilo mu je žao Georgea. Ispod te maske, znao je, djevojčica je bila jako nesretna, zabrinuta zbog majke, ljuta na svog oca i uzrujana jer je osjetila da drugi ostaju zbog nje, a mogli bi se vratiti kući i divno se dalje provoditi.

To nije bio sretan dan. George se držala po strani i stalno ponavljala da se ostali trebaju vratiti kući i ostaviti je. Uvjeravali su je da žele ostati, ali se ona sve više ljutila.

"Kvarite mi planove", reče konačno. 'Vi biste se trebali vratiti, stvarno. Kažem vam, potpuno ćete mi pokvariti plan."

"Dobro, što namjeravaš?" reče Julian nestrpljivo. "Mislim da se samo pretvaraš da nešto smjeraš, tako da mi odemo."

"Ne pretvaram se", reče George gubeći strpljenje. "Pretvaram li se ja ikada? Znaš da ne! Ako kažem da znam što ću, onda znam. Ali neću to otkriti, zato ti ne vrijedi da me ispituješ. To je moja tajna, osobni plan."

"Pa, doista mislim da bi nam trebala reći", reče Dick prilično povrijeđen. "Konačno, mi smo tvoji najbolji prijatelji. I ostat ćemo uz tebe, imala ti plan ili ne - hoćemo, čak i ako ga pokvarimo, kao što kažeš, ostat ćemo tu s tobom,"

"Neću vam to dopustiti!", vikne George dok su joj oči sijevale. "Ti si zao! Ti si protiv mene isto kao i Stickovi!"

"Oh, George, stani", reče Anne gotovo u suzama. "Nemojmo se svađati. Dovoljno je loše što se moramo svađati s ovim groznim Stickovima."

George se smiri jednako brzo kao što se planula. Izgledala je posramljeno.

"Žao mi je!" reče ona. "Ja sam idiot. Neću se više svađati. Ali mislim to što sam rekla. Nastavit ću pos-tupati kako sam naumila, ali vam neću reći o čemu se radi jer ako vam kažem, pokvarit ću vam praznike. Molim vas, vjerujte mi."

"Uzmimo opet večeru sa sobom", reče Julian usta-jući. "Danas ćemo se bolje osjećati ako se držimo podalje od kuće. Ja ću se suočiti sa starom Stickovicom."

"Dragi stari Ju, baš je hrabar!" reče Anne koja bi

50 Zajednički bijeg Julian poražava Stickove 51

radije umrla nego se ovog trena suočila s gđom Stick.Gđa Stick se pokazala jako teškom. Trenutačno se

osjećala pobjednički, a i bila je jako ljuta kad je otkri-la da je njezina divna mesna pita nestala, zajedno s torticama s džemom. G. Stick joj je upravo objaš-njavao gdje je završila, kad se pojavio Julian.

"Kako možeš očekivati sendviče kad si ukrao moju mesnu pitu i tortice? Doista ne znam..." počne ona ogorčeno. "Možete dobiti samo suhi kruh i džem, To je sve. Štoviše, ni to vam ne bih dala, ali mi je drago što čuvaš se riješiti."

"Baš dobro za to smeće", mrmljao je Edgar za sebe. Ležao je razvaljen na sofi i čitao neki živo obo-jeni strip,

"Ako mi imaš što reći, Edgare, izađi van pa mi reci", reče Julian a glas mu zazvuči opasno.

"Ostavi Edgara na miru", ispali gđa Stick kao iz topa.

"Ništa radije ne bih učinio od toga", reče Julian prezirno. "Tko bi želio biti s njim? Pjegava kuka-

vice!"Hajde, hajde, vidi 'amo!" počne gđa Stick iz nje-

gova kuta."Ne želim gledati prema vama", uzvrati odmah

Julian."Hej, vidi 'amo", reče gđa Stick još ljuća, ustajući."Rekao sam vam da ne želim", reče Julian. "Niste

ugodan prizor.""Kakva drskost^1 usklikne gđa Stick sva izvan sebe."Ne, nije drskost - tek čista istina", odvrati Julian

nehajno. Gđa Stick je buljila u njega. Julian ju je

porazio. Njegov je jezik bio tako brz, a govorio je tako ljubazno. Što su grublje bile njegove riječi, to je ljubaznije govorio. Gđa Stick nije razumjela ljude poput Juliana. Osjećala je da su prepametni za nju. Dječak joj se nije sviđao i ona bučno udari tavom o sudoper.

Smrdljivko skoči i zareži na nenadanu buku."Hej, Smrdljivko!" reče Julian. "Jesi li se već oku-

pao? Ne? Šteta, smrdljiv kao l uvijek, zar ne?""Ti znaš da psu nije me Smrdljivko", vikne bijesno

gđa Stick. "Van iz moje kuhinje!""U redu!" reče Julian. "Zadovoljan sam što odla-

zim. Nemojte se mučiti sa suhim kruhom i džemom. Pronaći ću ja nešto malo bolje od toga."

Izađe zviždeći. Smrdljivko je režao, a Edgar glas-no ponavljao ono što je prije rekao:

"Baš dobro za to smeće!""Što si rekao?" upita Julian iznenada provirivši

natrag kroz kuhinjska vrata. Ali Edgar se nije usudio ponoviti pa je Julian ponovno izišao veselo zviždeći, no nije se ni približno tako osjećao. Bio je zabrinut. Konačno, ako gđa Stick bude pripremala objede jed-nako teško kao ovaj, život u Kirrinovoj kolibi neće biti ugodan.

"Žudi li tko za ručkom od starog kruha i džema? propitivao je Julian kada se vratio k ostalima. "Ne? Tako sam i mislio. Zato sam odbio ljubaznu ponudu gde Stick. Glasam za to da odemo i kupimo si nešto pristojno. Dućan u selu ima izvrsne hrenovke u pecivu."

i"

52 Zajednički bijeg Julian ponižava Stickove 53

George je bila jako tiha cijelo jutro. Bila je zabri-nuta za svoju majku, ostali su to znali. No vjerojatno je razmišljala i o onome što je namjeravala učiniti, mislili su i pitali se što je to.

"Hoćemo li danas otići do otoka Kirrina?" upita Julian, misleći da bi odlazak na njezin voljeni otok mogao skrenuti Georgeove misli s briga.

George odmahne glavom."Ne", reče ona. "Ne da mi se. Barka je gotova,

znam - ali jednostavno mi se ne da. Znaš, dokle god ne saznam da će majka ozdraviti, ne želim se jako udaljavati od kuće. Ako mi otac pošalje poruku tele-fonom, Stickovi će poslati Edgara da me potraži - a ako budem na otoku, neće me moći pronaći."

Djeca su se cijeli dan motala uokolo bez ikakva cilja. Vratili su se u vrijeme čaja i gđa Stick im je donijela bijeli kruh i džem, ali ne i kolač. I mlijeko je bilo kiselo, i svi su morali piti čaj bez mlijeka, a to nitko nije volio.

Dok su jela, djeca začuju Edgarov glas vani ispred prozora. Stavljao je zdjelu na travu.

'Večera za vašeg psa!" vikne on."On sam izgleda kao večera za psa", reče Dick

gadljivo. "Odvratno stvorenje!"To ih je sve nasmijalo. "Edgar - Pseća Večera!"

reče Anne. "Ima li na toj zdjeli biskvita sa strane, što misliš, George?"

George ustane da pogleda. Timothy kliznu van i uputi se prema jelu koje je ostavljeno za njega. Onjuši ga. Prolazeći pored prozora George ga spazi.

Pomisli na otrov i zaviče Timothvju tako jako da su svi ostali naglo skočili.

"Tim! Tim! Ne diraj to!"Timothy mahne repom kao da je želio reći da to

ionako nije namjeravao. George izjuri van, pokupi hrpu svježeg mesa i omiriše ga.

"Ti to nisi dirao, zar ne, Timothy?" vikne ona u strahu.

Dick se nagne kroz prozor."Ne, nije ništa pojeo. Promatrao sam ga. Njuškao

je oko zdjele, ali je nije ni taknuo. Kladim se da je unutra otrov za Štakore ili nešto slično."

George je bila jako blijeda. "Oh, Timmy!" reče ona. "Ti si tako pametan pas! Ti ne bi dirao zatrovanu hranu, zar ne?"

'Vau!" reče Timmy odlučno. Smrdijivko je začuo lavež i provirio njuškom kroz kuhinjska vrata.

George ga glasno pozove:"Smrdijivko, Smrdijivko, dođi ovamo! Timmy ne

želi svoju večeru. Možeš je ti uzeti. Hajde, dođi, Smrdijivko, evo ti!"

Edgar dojuri za Smrdljivkom. "Nemoj mu to davati", reče on.

"Zašto ne?" upita George. "No, Edgare, hajde, reci mi, zašto ne?"

"On ne jede svježe meso", reče Edgar nakon stanke. "Jede samo pseće biskvite."

"Lažeš!" uzvikne George, zažarivši se. "Jučer sam ga vidjela kako jede meso. Smrdijivko, dođi i pojediovo!

54 Zajednički bijeg Julian |H)iii/.;iva Stickove 55

Edgar istrgne zdjelu iz Georgeovih ruku, gotovo režeći na nju, i potrči van koliko su ga god noge nosile. George je taman htjela pod za njim, ali je Julian koji je skočio kroz prozor kad je Edgar ušao, zaustavi.

"Ne vrijedi, stara moja!" reče on. "Iz njega nećeš ništa izvući. Meso je vjerojatno završilo u vatri. Ne mršti se, mi ćemo sami hraniti Timothvja mesom koje ćemo kupiti svojim novcem kod mesara. Ne boj se, neće pojesti ništa zatrovano. On je prepametan pas za takvo što."

"Ali možda i hoće ako bude strašno gladan, Juliane", reče George koja je sad već bila zelena u licu, Osjećala je mučninu. "Ne bih dopustila Smrdljivku da pojede tu otrovnu hranu, naravno, ali sam pretpostavila da će netko od Stickovih izjuriti i zaustaviti Smrdljivka da to pojede ako je otrovno. I Edgar je izjurio. To dokazuje da je hrana bila zatrovana, nije li tako?"

"Mislim da jest", reče Julian. "Ali ne brini se, George. Timmy neće biti otrovan."

"Ali mogao bi biti, mogao bi biti otrovan", reče George stavljajući ruku na veliku pseću glavu. "Ne želim ni pomisliti na to, Juliane. Ne,, stvarno ne želim."

"Onda nemoj misliti na to", reče Julian, vodeći je ponovno unutra. "Evo, uzmi keks!"

"Misliš li da bi Stickovi mogli otrovati i nas?" upita iznenada Anne i preplašeno pogleda u kolače kao da bi je mogli ujesti.

"Ne, ludice. Oni se samo žele riješiti Timmvja jer nas tako dobro čuva", reče Julian. "Nemoj se toliko plašiti. Sve će se ovo riješiti za dan-dva, i na kraju ćemo ipak provesti veličanstvene praznike. Vidjetces!

Ali Julian je to rekao samo da bi utješio svoju malu sestru. Potajno je bio jako zabrinut. Najviše bi volio da može odvesti Anne, Dicka i Georgea natrag svo-joj kući. Ali je znao da George ne bi pošla. A ne mogu je ostaviti Stickovima. Nikako. Prijatelji mora-ju ostati zajedno i nekako se moraju suočiti sa svim tim dok se ujak Quentin i ujna Fany ne vrate.

Bolje vijesti 57

7. Bolje vijesti

"Misliš li da bi bilo pametno opet pričekati da Stickovi odu u krevet pa se ušuljati dolje u smočnicu po nešto hrane?" reče Dick kad se ni te večeri nije pojavila večera.

Julian nije bio sklon ponovnom šuljanju i suoča-vanju sa g. Stickom. Ne zato što ga se bojao, nego zato što je cijela ta situacija bila jako mučna. Ovo je bila njihova kuća, hrana je bila njihova - pa zašto bi je onda prosili ili je krišom uzimali? To je bilo smi-ješno.

"Dođi, Timothy!" reče Julian. Pas napusti mjesto pored Georgea i pođe prema Julianu gledajući ga ispitivački. "Poći ćeš sa mnorn i uvjeriti dragu, ljubaznu gdu Stick da nam da najbolje stvari iz smočnice!" reče Julian nacerivši se.

Ostali se nasmijašc, razvedrivši se u sekundi."Dobro smišljeno!" reče Dick. "Idemo i mi s

tobom, bit će zabavno.""Bolje ne", reče Julian. "Sam ću se sasvim dobro

snaći."Krene hodnikom prema kuhinji. Iznutra je treštao

radio pa ga nitko u kuhinji nije čuo dok već nije ušao unutra i stao ispred vrata. Tada Edgar podigne pogled i spazi Timothvja i Juliana.

Edgar se plašio velikog psa koji je sad opasno režao. Sakrije se iza kuhinjske sofe i ostane tamo, budno motreći Timmvja.

"Sto hoćeš?" upita gđa Stick stiŠavajući radio."Večeru", reče Julian ljubazno. "Večeru! Najbolju

hranu iz smočnice - koja je kupljena novcem mog ujaka, skuhana na peći moje ujne, na plinu koji je ona platila - da, večeru! Otvorite vrata smočnice da vidimo što sve ima unutra!"

"Dakle, zaista!" počne g. Stick zapanjeno."Možete dobiti malo kruha i sira", reče gđa Stick.

"I to je zadnje Što ću vam ponuditi.""Ali ne i zadnje što ću prihvatiti", reče Julian i ode

do vrata smočnice. "Timmy, pazi na njih! Reži koliko god hoćeš, ali nemoj nikog ugristi - još!"

Timmvevo rezanje je bilo uistinu strašno. Čak se i g. Stick skupio u kutu prostorije. A što se Smrdijivka tiče, nije ga bilo na vidiku. Pobjegao je u praonicu na prvo rezanje, i sad se tresao iza perilice.

Usne gde Stick stisnuše se u čvrstu ravnu crtu. "Uzmi kruh i sir i nestani odavde", reče ona.

Julian otvori vrata smočnice lagano zviždeći, što je živciralo gdu Stick više od svega drugog. "Moj Bože!" uzvikne Julian diveći se. "Vi doista znate kako napuniti smočnicu, moram vam odati priznanje, gđo Stick. Pečeno pile! I mirisalo je kao da se jedna kokoš peče. Pretpostavljam da je g. Stick ubio jednu od naših danas. Učinilo mi se da Čujem kokodaka-nje. I kako fine rajčice! Najbolje koje se mogu dobiti u selu. Ne sumnjam u to. I, oh, gdo Stick - kako

58 Zajednički bijeg Bolje vijesti 59

•veličanstvena torta od melase! Priznajem da ste dobra kuharica, stvarno to mislim."

Julian uzme pile, tanjur paradajza i na vrh stavi tanjur s tortom od melase.

Gđa Stick zaviče na njega: "Ostavi tu hranu! To je naša večera! Ostavi to tamo!"

"Pa, malo ste se zabunili", reče Julian pristojno. "To je naša večera! Mi smo danas jako malo pojeli i treba nam bogata večera. Najljepša hvala!"

"Ma, vidi 'amo'!" počne Ijutito g. Stick, kada je shvatio da njegova krasna večera odlazi.

"Valjda ne želite da vas ponovno gledam", zapanji se Julian. "Zašto? Jeste li se obrijali, oprali? Bojim se da niste. Onda, ako nemate ništa protiv, radije vas neću gledati."

G. Stick ostane bez teksta. Nije nikad bio spretan na jeziku, i dječaci poput Juliana bi mu uvijek oduzeli dah i ostavili ga bez teksta, osim njegova naj-dražeg "Ma, vidi 'amo'!"

"Spusti ta jela", reče gđa Stick oštro, "A što ćemo mi večerati ako odeš s tim!"

"To je lako!" reče Julian. "Dajte da vam ponudim našu večeru - kruh i sir, gdo Stick, kruh i sir!"

Gđa Stick Ijutito promumlja i krene prema Julianu s podignutom rukom. Ali Timothy odmah skoči na nju i njegovi se zubi sklopiše s glasnim "klik".

"Oh!" zavijala je gđa Stick. "Taj mi je vaš pas goto-vo odgrizao ruku! Divljak! Sredit ću ga ja jednog dana, vidjet ćeš."

"Danas ste imali dobar pokušaj, zar ne?" reče

Julian tihim glasom, pogleda prikovana za ženino lice. "To je već nešto za policiju, nije li? Budite oprezni, gdo Stick. Baš razmišljam o tome da sutra odem do policije."

Kao i prvi put kad je spomenuo policiju, gđa se Stick prestraši. Baci pogled na muža i korakne una-trag. Julian se pitao nije li muškarac napravio nešto loše pa se skrivao od policije. Činilo se da nikad ne izlazi iz kuće.

Dječak pobjednički krene hodnikom. Timmy mu je bio za petama, razočaran što nije uspio gricnuti Smrdljivka. Julian umaršira u dnevni boravak i pažljivo spusti jelo na stol.

"Pogledajte ovo!" reče on. "Donio sam - večeru Stickovih!" Tada ispriča ostalima sve što se dogodilo, a oni su se smijali kao ludi.

"Kako se samo dosjetiš reći sve to?" reče Anne s divljenjem. "Nije ni čudno što podivljaju kad te vide, Ju. Dobro je što imamo Timmvja da nam čuva zaleđe."

"Da, ne bih se osjećao ni približno toliko hrabrim da nije bilo Timmvja", reče Julian.

Bila je to jako dobra večera. U kuhinjskom je ormaru bilo vilica i noževa, a djeca su se snašla s ta-njurima za voće jer nisu željela ići po tanjure u kuhi-nju. Kruha je ostalo još od čaja tako da su pripremili jako dobar objed. Doista su uživali u jelu.

"Zao nam je što ti ne možemo dati pileće kosti, Tim", reče George, "ali one bi mogle puknuti dok ih grizeš i ozlijediti te. Možeš dobiti sve ostatke. Pazi da

60 Zajednički bijeg Bolje vijesti 61

ne ostaviš nešto za Smrdljivka!"I nije. U dva-tri velika zalogaja Tim je očistio svoj

tanjur i sjeo čekajući komadiće torte koji samo Što nisu krenuli u njegovu smjeru.

Djeca su bila vesela nakon tako dobra jela. Pojeli su cijelo pile. Nije ostalo ništa osim hrpe kosti. Pojeli su i sve rajčice, dokrajčili kruh i uživali u svakom komadiću torte od melase.

Bilo je kasno i Anne cijevne, a za njom i George. "Idemo u krevet", reče ona. 'Večeras nisam raspo-ložena za pariju karata, niti bilo čega drugoga."

I tako pođoše spavati i, kao obično, Tirnothv je legao na Georgeove noge. Ležao je tamo još neko vrijeme budan, naćuljenih ušiju slušajući zvukove odozdo. Čuo je kako gđa Stick odlazi na spavanje. Čuo je zatvaranje vrata. Čuo je Smrdljivkovo zavi-janje. Tada je sve utihnulo. Tirnmy spusti glavu na šape i zaspi - ali je jedno uho držao uspravno za slučaj opasnosti. Timothy nije vjerovao Stickovima ništa više od djece!

Sljedeće jutro djeca se probudiše jako rano. Prvi se probudio Julian. Dan je bio prekrasan. Julian ode do prozora i pogleda van. Nebo je bilo blijedoplave boje, a po njemu su lebdjeli ružičasti oblaci. More je bilo bistro, plavo, glatko i mirno. Julian se sjeti što je Anne često govorila - da svijet u rano jutro izgleda kao da je stigao svježe opran iz praonice - tako čist i nov i svjež!

Sva su se djeca oprala prije doručka, a sada su se vratili u osam i pol jer ih je bilo strah da će Georgeov

otac opet ranije nazvati. Julian ugleda gdu Stick na stubištu i zazove je.

"Je li moj ujak već telefonirao?""Ne", odvrati žena osorno. Nadala se da će telefon

zazvoniti dok su djeca vani jer bi se mogla javiti, kao što je napravila i dan prije, i prva porazgovarati s njim.

"Sad ćemo doručkovati, molim", reče Julian. "Dobar doručak, gdo Stick. Moj bi ujak mogao upitati što smo doručkovali, zar ne? Nikad se ne zna."

Gđa Stick se očigledno bojala da će Julian reći svom ujaku da im je dala samo kruh i maslac za doručak, tako da je do djece ubrzo dopro izvrstan miris slanine koja se pržila. Slaninu je donijela na tanjuru ukrašenom rajčicama. Tanjure je s treskom spustila na stol. Došao je i Edgar noseći vrč čaja i poslužavnik sa šalicama i ostalim.

"Ah, evo nam dragog Edgara!" reče Julian glasom ugodna iznenađenja. "Dragi naš Pjegavac!"

"Odbij!" reče Edgar i baci čajnik s treskom na pod. Timmothy zareži i Edgar poleti spašavati život.

George nije htjela doručkovati. Julian njezin dio stavi natrag na topao tanjur i prekrije ga drugim. Znao je da čeka vijesti. Kad bi samo već zazvonio telefon - onda bi saznala je li joj majka bolje.

Zazvonio je usred doručka. George je bila tamo prije nego što je zvono prestalo odjekivati. Prisloni slušalicu na uho. "Oče! Da, George je. Kako je majka?"

Uslijedila je stanka dok je George slušala. Sva su


djeca prestala jesti i u tišini slušala, čekajući da George progovori. Po njezinim će riječima znati je li vijest dobra ili loša.

"Oh - oh, tako mi je drago!" čuli su Georgea kako govori. "Je li jučer operirana? Oh, nisi mi ništa rekao! Ali sada je dobro, zar ne? Jadna majka! Reci joj da je volim, Doista bih je željela vidjeti! Oh, oče, mogu li doći?"

Očigledno je odgovor bio niječan. George je slušala još malo, rekla je nekoliko riječi i pozdravila se.

Utrči u dnevni boravak. "Čuli ste, zar ne? reče veselo. "Majka je bolje. Ozdravit će i uskoro se vratiti kući - za otprilike deset dana. Otac će se vratiti zajedno s njom. To je dobra vijest o majci - ali bojim se da se ne možemo riješiti Stickovih."

8. Georgeov plan

Gđa Stick je čula razgovor telefonom - odnosno ono što je George govorila. Znala je da je Georgeova majka bolje i da se njezin otac neće vratiti kući dok je ne bude mogao povesti sa sobom. To će biti za desetak dana! Do onda će Stickovi moći uživati, u to nema sumnje!

Georgeu se iznenada vratio apetit. Željno je pojela slaninu i pomazala tanjur komadom kruha. Popila je tri šalice čaja i onda se, zadovoljna, udobno zavalila u stolicu.

"Osjećam se bolje", reče ona. Anne tutne svoju ruku u njezinu. Bilo joj je jako drago što će se ujna oporaviti. Da nije bilo tih groznih Stickovih, divno bi se provodili. Tad George reče nešto što naljuti Juliana.

"Pa, sad kad znam da će mojoj majci biti bolje, mogu se sama s Timothvjem nositi sa Sickovima. Želim da se vas troje vratite kući i provedete ostatak praznika bez mene. Ja ću biti dobro,"

"Zašuti, George", reče Julian. 'Već smo o tome sve rekli. Odlučio sam i ne mijenjam, kao ni ti, tek tako mišljenje. Ljutiš me."

"Pa", reče George, "Rekla sam ti da imam plan - i bojim se da se vi ne uklapate u njega - i shvatit ćete da se morate vratiti kući, željeli vi to ili ne."

64 Zajednički bijeg Georgeov plan 65

"Nemoj biti tako tajnovita, George!" reče Julian nestrpljivo. "Kakav je to Čudan plan? Bolje nam reci iako nismo uključeni. Zar nemaš povjerenja u nas?"

"Naravno da imam. Ali sigurno biste me pokušali zaustaviti", reče George mrzovoljno.

"Onda je bolje da nam kažeš", reče Julian osjeća-jući se nelagodno. George zna biti tako bezobzirna jednom kad si nešto utuvi u glavu. Sam Bog zna Što bi mogla napraviti!

Ali George vise nije htjela reći niti jednu riječ. Julian na kraju odustane, ali je potajno odlučio da je toga dana ne ispušta iz vida. Ako misli provesti nekakav ludi plan, to će morati napraviti pod nje-govim, Julianovim, budnim okom!

Ali izgledalo je da George ne provodi nikakav ludi plan. Ponovno je otišla na kupanje s ostalima, išla je u šetnju s njima i provozala se morem. Nije željela otići na otok Kinin pa je ostali nisu nagovarali, mis-leći da želi biti u blizini ako je Edgar bude tražio s kakvom očevom porukom.

Dan je bio sasvim ugodan. Djeca su si ponovno kupila hrenovke u tijestu i voće te jela na plaži. Timmvju je mesar dao veliku slasnu kost.

"Moram ići u kupovinu", reče George otprilike u vrijeme za čaj. "Vi pokušajte od gđe Stick dobiti čaj za sve nas, a ja ću skočiti dolje do trgovine i kupiti što mi treba."

Julian odmah načuli uši. Šalje li ih to George od sebe kako bi mogla biti sama i provesti taj svoj tajanstveni plan?

"Idem s tobom", reče Julian ustajući. "Može jed-

nom i Dick srediti gdu Stick ako povede Timmyja sa sobom."

"Ne, idi i ti", reče George. "Neću ja dugo."Ah Julian je bio uporan. Na kraju su svi otišli s

Georgeom jer se Dick nije htio suočiti s gdom Stick bez Juliana ili Georgea.

George je otišla u malu glavnu trgovinu i kupila novu baterije za svoju svjetiljku. Kupila je još dvije kutije šibica i bocu metilnog alkohola.

"Za što ti to treba?" upita iznenađena Anne."Pa, moglo bi mi dobro doći", reče George i zašu-

ti.Svi se vratiše u Kirrinovu kolibu. Čaj je već bio na

stolu! Istina, obrok baš i nije bio primamljiv - jedva nešto kruha i džema i vruć čajnik - ali bio je tamo i bio je jestiv.

Te je večeri padala kiša. Djeca su sjela za stol i igrala karte. Srca su im bila mirnija sada kad su čuli dobre vijesti o Georgeovoj majci. Usred igre Julian ustade i pozvoni. Ostari su iznenađeno zurili u njega.

"Zašto zvoniš?" upita George razrogačenih očiju."Da kažem gdi Stick da nam donese večeru", reče

Julian nacerivši se. Ali nitko nije odgovorio na zvono. I Julian pozvoni opet i opet.

Konačno se kuhinjska vrata otvore i geta Stick prođe hodnikom, očito lose volje. Ude u dnevni boravak.

"Prestanite zvoniti tim zvoncem!" reče Ijutito. "Neću vam ja odgovarati ni na kakvo zvono."

"Zvonio sam da vam kažem da želimo večerati",

66 Zajednički bijeg Georgeov plan 67

reče Julian. "Ako radije želite da dođem sam s Timothyjem i uzmem je sam hranu iz smočnice, kao što sam učinio sinoć, napravit ću to sa zado-voljstvom, AJi ako to ne želite, donesite nam sami pristojnu večeru."

"Budeš li ponovno došao krasti hranu iz moje smočnice, ja ću - ja ću..." počne gđa Stick.

"Možete zvati policiju!" završi Julian umjesto nje. "Dajte. To bi bilo jako zgodno. Već vidim kako poli-cajac zapisuje sve pojedinosti u svoj notes. Mogao bih mu prilično toga ispričati."

Gđa Stick promrmlja nešto nepristojno sebi u bradu buljeći u Juliana kao da bi ga najradije ubila, i ponovno ode hodnikom. Po zvuku razbijanja i lupanja porculanskog posuda bilo je očigledno da će im gđa Stick ipak pripremiti nekakvu večeru i Julian se nasmiješi sam sebi dok je dijelio karte.

Večera nije bila tako dobra kao prethodne večeri, ali nije ni bila loša. Bilo je tu malo kuhane šunke, sira i ostataka pudinga, Našao se i tanjur kuhanog mesa za Timmvja.

George je oštro pogleda. "Odnesite to", reče ona. "Kladim se da je ponovno zatrovano. Odnesite to!"

"Ne. Dapače, ostavite to ovdje", reče Julian. "Dat ću meso sutra ovdašnjem kemičaru na testiranje. Ako je, kao što George misli, otrovno, kemičar bi nam mogao reći puno toga zanimljivoga."

Gđa Stick odnese meso bez riječi. "Užasna žena!" reče George, povlačeći Timmothyja bliže sebi. "Kako je mrzim! Tako se bojim za Timmvja!"

Taj je događaj nekako uspio pokvariti tu večer. Kako je padala noć, djeca su postajala sve pospanija.

"Deset je sati", reče Julian. "Idemo na spavanje! Anne je trebala otići već odavno. Ona nema ni prib-ližno dovoljno godina da bi smjela ostati budna tako dugo."

"Daklel počne Anne Ijutito. "Imam godina gotovo kao i George. Nisam kriva što sam mlađa, zar ne?"

"Dobro, dobro!" reče Julian smijući se. "Neću samo tebe poslati na spavanje, ne brini se. Svi ćemo se držati zajedno u ovoj kući dokle god su Stickovi u blizini. Hajde! Pođimo sada, hoćemo li?"

Djeca su bila jako umorna. Taj su dan pjeŠačili, veslali i plivali. Julian je pokušavao ostati budan još malo, ali je i on ubrzo zaspao.

Naglo se probudio, misleći da je čuo nekakvu buku. AU sve je bilo tiho. Kakav je to bio zvuk? Je li se to uokolo šuljao netko od Stickovih? Ne - neće biti to, inače bi Timothy lajanjem srušio kuću. Onda, što je? Nešto ga je moralo probuditi.

"Valjda nije stara George započela nešto od tih svojih planova!" pomisli Julian iznenada. Sjedne. Pronađe u mraku kućni ogrtač i obuče ga. Ne budeći Dicka, odšulja se u sobu djevojaka i upali svoju baterijsku svjetiljku da provjeri jesu li one u redu.

Anne je bila u svom krevetu i spavala je spokojno. Ali Georgeov je krevet bio prazan. Nije bilo ni njezine odjeće!

"Nezgodno!" reče Julian ispod glasa. "Kamo je otišla? Kladim se da je pobjegla kako bi posjetila majku!"

68 Zajednički bijeg (ii-orgeov plan 69

Njegova svjetiljka osvijetli omotnicu pričvršćenu za Georgeov jastuk. Tiho zakorači prema njoj.

Na omotnici je debelim slovima bilo napisano nje-govo ime. "Julian" Julian je potrga, izvadi poruku i pročita je.

"Dragi Julian1', pisalo je u poruci,"Nemoj se ljutiti na mene, molim te. Ne usuđujem se

vise ostati u Kirrinovoj kolibi da Stickovi ne bi nekako otrovali Timmjja. Ti znaš da bi mi to slomilo srce. Zato sam otišla živjeti sama na svoj otok dok se moja majka i moj otac ne vrate. Molim te, ostavi poruku mom ocu da, čim se vrate, zamoli ]ima da otplovi u blizinu otoka sa svojom crvenom zastavom na jarbolu. Tada ću doći kući. Sada se ti, Dick i Anne morate vratiti svojim roditeljima. Bilo bi glupo da ostanete u kući sa Stickovima sada kad ja nisam tamo.

S ljubavljuGEORGE"

Julian još jednom pročita poruku. "Ma kako se samo nisam dosjetio da je to namjeravala!" reče on sebi. "Zato se mi nismo uklapali u njezin plan! Naumila je otići sama s Timmvjem. Ne mogu joj dopustiti da to napravi. Ne može tako dugo živjeti sama na otoku Kirrinu. Mogla bi se razboljeti. Mogla bi se okliznuti na stijeni i ozlijediti se, a nitko to ne bi znao!"

Dječak se stvarno zabrinuo za odlučnu djevojčicu. Razmišljao je što da učini. Zvuk koji je čuo vjerojat-no je napravila George, Stoga nije otišla prije puno vremena. Ako odjuri dolje do plaže, George bi još uvijek mogla biti tamo, mogao bi je zaustaviti.

l tako, u kućnom ogrtaču, on odjuri vrtnom sta-zom, kroz glavna vrata, i krene putem prema plaži. Kiša je prestala i izašle su zvijezde. Ali uopće nije bila svijetla noć.

"Kako George misli zaobići one podvodne stijene po mraku!" pomisli on. "Luda je! Razbit će barku o stijene i potonuti."

Odjuri kroz mrak razgovarajući glasno sam sa sobom. "Nije ni čudno što je htjela nove baterije za svoju svjetiljku, i šibice -- a medini je špirit, pret-postavljam, za njezino kuhalo! Zašto nam, za ime Boga nije rekla? Bilo bi zabavno poći s njom."

Stigne na plažu. Ugleda svjetlost svjetiljke tamo gdje je George držala svoju barku. Potrči prema njoj, dok su mu stopala tonula u mekan i vlažan pijesak.

"George! Idiote! Ne možeš otići tako posve sama usred noći!" zvao je Julian.

George je gurala svoju barku u vodu. Skoči kada začu Julianov glas.

"Ne možeš me zaustaviti!" vikne ona. "Upravo sam krenula!"

Ali Julian skoči do pojasa u vodu i uhvati se za njezinu barku. "George, slušaj me! Ne možeš otići ovako. Udarit ćeš u stijene. Vrati se!"

"Ne", reče George Ijuteći se. "Možete se vratiti svojoj kući, Julian. Ja ću biti dobro. Pusti barku!"

"George, zašto mi nisi rekla što namjeravaš?" reče Julian kojega je jedan val gotovo oborio. "Ah, ovi valovi! Morat ću ući u barku."

Popne se. Nije vidio Georgea, ali je bio siguran da


ga bijesno gleda. Timmy mu lizne mokre noge."Sve ćeš mi pokvariti", reče George isprekidanim

glasom, što je značilo da je bila uzbuđena."Neću, ludice!" reče Julian nježnim glasom.

"Slušaj - vrati se sada sa mnom u Kirrinovu kolibu, George, i ja ti svečano obećajem da ćemo sutra svi otići s tobom na otok. Kužiš? Čitava gomila. A zašto ne bismo? Tvoja je majka ionako rekla da možemo tamo provesti cijeli tjedan, zar nije? Bit ćemo izvan dohvata onih groznih Stickovih. Zabavljat ćemo se i uživati cijelo vrijeme. Dakle, hoćeš li se sad vratiti, George, i dopustiti nam da sutra svi idemo s tobom?"

9. Uzbudljiva noć

Bilo je tiho, samo se čuo zvuk valova koji su udarali o barku. Tada se iz mraka začuje Georgeov veseo glas.

"Oh, Julian -- stvarno tako misliš? Uistinu ćete poći sa mnom? Bojim se da ću zbog ovoga upasti u neprilike jer je otac rekao da ostanem u Kirrinovoj kolibi dok se oni ne vrate - a ti znaš koliko on mrzi neposluh. Ali, znala sam da ćete ostati dok sam ja tu

a nisam htjela da budete s onim užasnim Stickovima - pa sam pomislila da je najbolje otići od kuće. Mislila sam da vi nećete htjeti sa mnom da ne upadnete u nevolju! Nije mi uopće palo na pamet da vas pitam."

"Katkad postupaš stvarno glupo, George", reče Julian. "Kao da marimo hoćemo li upasti u neprilike ili ne, dokle god smo svi zajedno, držeći se jedno drugoga! Naravno da ćemo poći s tobom - a ja ću preuzeti na sebe odgovornost za ovaj bijeg i reći ću tvom ocu da sam ja za to kriv."

"A ne, nećeš", reče brzo George. "Ja ću reći da je to bila moja zamisao. Ako griješim, ne bojim se odgovarati za to. Ti to znaš."

"Pa, nećemo se sada natezati oko toga", reče Julian. "Imat ćemo najmanje tjedan do deset dana na

72 Zajednički bijeg U/budljiva noć 73

otoku Kirrinu da raspravljamo o tome koliko god hoćemo. Glavno je da se sad vratimo, probudimo nakratko ostale i tiho porazgovaramo o tvom prijed-logu. A priznajem da je to jako, jako dobro zamiš-ljeno!"

George je bila presretna. "Mogla bih te zagrliti, Juliane", reče ona. "Gdje su vesla? Ah, tu su! Barka je otplutala prilično daleko."

Snažno je veslala natrag na obalu. Julian iskoči iz barke i povuče je na plažu, zajedno s Georgeom. Osvijetli svjetiljkom u barku i glasno uzvikne.

"Ovdje imaš pravo malo skladište", reče on. "Kruh, šunku, maslac i -- svašta. Kako si to noćas uspjela uzeti, a da te gđa Stick ne vidi? Pretpostavljam da si se prošuljala dolje i uzela ih iz smočnice?"

"Da, jesam", reče George, "Ali noćas u kuhinji nije bilo nikoga. Možda je g. Stick otišao spavati gore. Ili se možda vratio na brod. Svejedno, kad sam ušla nije bilo nikog, čak ni Smrdljivka."

"Bolje da to ostavimo ovdje", reče Julian. "Strpaj to u ormarić i spusti poklopac. Nitko neće pomisliti da je nešto ondje. Morat ćemo donijeti još mnogo toga namjeravamo li živjeti na otoku. Bože, bas će biti zabavno!"

Djeca krenuše natrag kući veoma uzbuđeni. Mokar kućni ogrtač lijepio se Julianu oko nogu i on ga podigne visoko da mu ne smeta. Timothv je skakutao uopće se ne čudeći tim noćnim zbivanjima.

Kad su se vratili kući, probudili su drugo dvoje

djece koje je zapanjeno slušalo Što se dogodilo te noći. Anne je bila toliko uzbuđena što će svi ići živjeti na otok, da je od veselja podignula glas.

"Oh, to je najljepše što nam se moglo dogoditi! Oh, mislite li..."

"Umukni!" rekoše tri bijesna glasa glasnim ša-patom. "Probudit ćeš Stickove!"

"Oprostite!" prošapuće Anne. "Ali, oh, to je tako strašno uzbudljivo!"

Razgovarali su što sada trebaju učiniti. "Ako odlazimo na sedam do deset dana, moramo ponijeti dovoljno zaliha", reče Julian.

"Pitanje je možemo li pronaći dovoljno hrane za toliko dana? Čak i ako potpuno ispraznimo smočnicu, sumnjam da će biti dovoljno za tjedan dana. Čini se da smo jako gladna družina."

"Juliane", reče George iznenada se sjetivši nečega, "znam što ćemo! Majka ima u svojoj sobi skladišni ormar u kojem čuva na desetke limenki s hranom ako nas zimi zamete snijeg pa ne možemo otići do sela. To se dogodilo jednom ili dvaput, znaš. I ja znam gdje majka drži ključeve! Mogli bismo otvoriti ormar i izvaditi nekoliko limenki."

"Pa, naravno!" oduševi se Julian. "Znam da se ujna Fanny neće ljutiti. A možemo napraviti i popis svega što smo uzeli pa to nadomjestiti ako se bude ljutila. Uskoro će biti moj rođendan i siguran sam da ću dobiti novac."

"Gdje je ključ?" šapne Dick."Pođimo u sobu moje majke, pokazat ću vam gdje

74 Zajednički bijeg Uzbudljiva noć 75

ga drži", reče George. "Jedino se nadam da ga nije ponijela sa sobom."

Ali Georgeovoj je majci bilo previše loše kada je napuštala kuću da bi razmišljala o ključu od ormara. George je pipala iza ladice u majčinom toaletnom stolčiću i izvadila dva-tri ključa zavezana tankim konopcem. Isproba prvi pa drugi u ključanicu orma-rića za posude koji je bio na zidu. Drugi ključ otvori vrata.

Julian posvijetli svjetiljkom unutra. Bio je pun limenki sa svakojakom hranom, uredno složenih na policama.

"Kriste!" reče Dick sjajnih očiju, "Juhe, meso, voće, mlijeko, sardine, maslac, keks, konzervirano povrće! Tu je sve što možemo poželjeti!"

"Da", reče Julian zadovoljno, "Izvrsno. Ponijet ćemo hrane koliko god možemo nositi. Ima li u kući koja vreća ili dvije, znaš li, George?"

Uskoro su limenke bile spakirane u dvije vreće. Vrata ormarića bila su ponovno zatvorena i zaključana. Djeca se još jednom odšuljaju u svoje sobe.

"Dakle, najveći je problem riješen - hrana", reče Julian. "I smočnicu ćemo isprazniti i uzeti sav kruh koji je tamo, i kolače. Što ćemo s vodom, George? Ima H vode na otoku?"

"Pa, pretpostavljam da je malo ima u onom starom bunaru", reče George razmišljajući, "ali tamo nema nikakva vedra ili slično, pa je ne možemo izvaditi. Ja sam uzela velik kanistar svježe vode sa sobom - ali bi

bilo pametnije napuniti još dva-tri, sada kad idemo svi! Znam gdje je ima malo, potpuno je čista i svježa."

I tako su napunili još kanistara sa svježom vodom i stavili ih u vreće, spremni krenuti na barku. Anne je jedva uspijevala zadržavati glas na šapatu, a bilo je čudno i što Timmothy nije lajao jer je osjetio uzbuđenje ostalih.

U smočnici je bila limenka svježih kolača pa su je dodali gomili koju su stvarali u prednjem dijelu vrta. Tamo je bila i velika mesna pečenka i George je zamota u krpu i stavi i nju na hrpu govoreći Timmvju prijetećim glasom da će ga ostaviti u kući ako se pri-bliži tome, makar samo i ponjušiti!

"Ponijela sam sa sobom i malo kuhalo za kuhanje vode Ui tako nečega", Šapne George. "Na barci je. Zato sam kupila metilni špirit, naravno. Niste pogodili, zar ne? I šibice da ga zapalim. Hej - što kažete na svijeće? Možemo se cijelo vrijeme služiti baterijskim svjetiljkama, ali će nam onda brzo otići baterije."

U kuhinjskom su ormaru pronašli paket svijeća, čajnik, tavu, nekoliko starih noževa, žlica i vilica te puno drugih stvari za koje su mislili da bi im mogle zatrebati, Našli su i nekoliko boca soka, koje su očigledno Stickovi spremili za sebe.

"Sve je to kupljeno novcem moje majke!" reče George. "Dakle, ponijet ćemo i taj sok. Dobro će doći u vrućini danima."

"Gdje ćemo spavati? upita Julian. "U razrušenom

dvorcu, u onoj jedinoj sobi koja ima krov i zidove?""Tamo sam ja namjeravala spavati", reče George,

"Htjela sam si napraviti krevet od vrijesa koji raste tamo na otoku i pokriti se s nekoliko pokrivača koje imarn dolje na barci."

"Uzet ćemo sve prekrivače koje možemo naći", reče Julian. "I nekoliko jastučića umjesto jastuka. Hej, pa ovo je jako uzbudljivo! Ne sjećam se kad sam bio toliko uzbuđen. Osjećam se kao zarobljenik koji bježi na slobodu! Kako li će se samo Stickovi zaprepastiti kad otkriju da nas nema!"

"Da -- trebali bismo odlučiti hoćemo li im reći", reče George razmišljajući trezveno. "Ne želimo da pošalju nekog na otok i natjeraju nas da se vratimo. Mislim da oni ne bi trebali znati da smo otišli tamo."

"Razgovarat ćemo o tome poslije", reče Dick. "Najprije odnesimo sve stvari do barke dok je još mrak. Uskoro će svanuti."

"Kako ćemo sve to odnijeti dolje do Georgeove barke?" upita Anne gledajući osvjetljavajući veliku hrpu stvari svojom svjetiljkom. "Nikad to sve neće-mo moći odnijeti!"

Stvarno je to bila pozamašna hrpa. Julian se dos-jetio, kao i obično. "Imate li u drvarnici kakva koli-ca?" upita on Georgea. "Kad bismo sve stvari natrpali u dvoja kolica, lako bismo sa sobom ponijeli sve odjednom. Mogli bismo odgurati kolica po pješčanoj strani ceste tako da nas čuju."

"To ti je dobro!" reče George oduševljena. "Kako se ja nisam toga prije sjetila! Morala sam nekoliko

puta prenositi svoje stvari do barke. U drvarnici su dvoja kolica. Uzet ćemo ih. Jedna imaju kotač koji škripi, ali valjda nas nitko neće čuti."

Škripu je Čuo Smrdljivko koji je ležao u kutu sobe gde Stick. Naćulio je uši i tiho zarežao. Nije se usu-dio lajati jer se bojao da će dovući Timothvja gore. Gđa Stick nije čula rezanje. Hrkala je, nije se ni pomaknula. Nije imala pojma što se događa dolje.

Sve su stvari bile ukrcane na barku. Djeca ih nisu htjela ostaviti, a da ih nitko ne čuva. Na kraju su odlučili da Dick ostane tamo spavati na prekrivači-ma. Trenutak su stajali tamo, razmišljajući, prije nego što su krenuli natrag bez Dicka.

"Nadam se da smo se sjetili svega što nam je potrebno", reče George. "Isuše - znam! Nismo se sjetih otvarača za konzerve, niti otvarača za boce soka, Te boce imaju one male metalne čepove koje moraš otvoriti otvaračem."

"Njih ćemo strpati u džep kad se vratimo u kuću i pronađemo ih", reče Julian. "Sjećam se da sam ih vidio u jednoj od ladica u komodi. Vidimo se, Dick. Bit ćemo tu vrlo rano, spremni na polazak. Moramo kupiti kruh čim se pekarnica otvori jer ga gotovo uopće nemamo. I pokušat ćemo kod mesara dobiti kakvu veliku kost za Timmvja. George ima za njega i vreću keksa na barci."

Njih troje krenu s Timothvjem prema kući, ostav-ljajući Dicka udobno ušuškana medu prekrivačima. Uskoro je zaspao, licem prema zvijezdama koje će uskoro početi nestajati s neba.

Ostali su smišljali što da kažu Stickovima. "Mislim da im nećemo ništa reći", reče Julian na kraju. "Ne želim im namjerno lagati, a sigurno je da im neću reći istinu. Znam što ćemo - oko osam sati jedan vlak napušta stanicu, to bi bio onaj kojim bi se vraćali kući da idemo. Naći ćemo raspored polazaka i ostaviti ga otvorenog na stolu u dnevnom boravku. Izgledat će kao da smo ga razgledali i onda ćemo svi krenuti preko pustare iza kuće kao da idemo na željezničku postaju."

"Oh, da -- onda će Stickovi misliti da bježimo odande i hvatamo vlak za povratak kući", reče Anne. "Nikad neće pogoditi da smo otišli na otok."

"Izvrsno! "Ali kako ćemo znati jesu li se majka i otac vratili?"

"Postoji li itko kome toliko vjeruješ da mu možeš ostaviti poruku" upita Julian.

George ozbiljno razmisli. "Dječak Alf, ri'barev sin", reče konačno. "On se nekad brinuo o Timu kad meni nisu dopuštali da ga držim u kući. Sigurna sam da nas on neće odati."

"Onda ćemo nazvati Alfa prije nego što odemo", reče Julian. "Pronađimo sad satnicu odlazaka i ostavimo je otvorenu na odgovarajućoj stranici."

Pronašli su satnicu i na pravoj stranici podcrtali vlak nadajući se da će Stickovi misliti da su njime otputovali. Našli su otvarače za boce i limenke i str-pali ih u džepove. Julian je pronašao još dvije-tri kutije šibica. Sjetio se da im dvije kutije neće dugo trajati.

Do tada je već svanulo i kuću je preplavilo jutar-nje sunce. "Pitam se je li pekarnica otvorena", reče Julian. "Mogli bismo krenuti i pogledati. Skoro je šest sati."

Stigoše do pekarnice. Nije još uvijek bila otvore-na, ali je kruh već bio gotov. Pekar je bio vani i sunčao se. Kruh je ispekao po noći, spreman da ga proda svježeg ujutro. Nasmiješio se djeci.

"Jutros ste rano ustali", reče on. "Koliko želiteV

kruha? Šest! Dragi Bože, za što?""Za jelo", reče George nacerivŠi se. Julian plati šest

golemih štruca kruha i svi krenu kod mesara. Ni nje-gova radnja još nije bila otvorena, ali je on ispred meo put. "Možemo li kupiti jednu doista veliku kost za Timmyja, molim vas?" upita George. Dobila je jednu golemu i Timmy je čeznutljivo pogleda. Tolika kost trajat će mu danima, znao je!

"Sad ćemo", reče Julian kad su krenuli prema barci, "spremiti ove stvari na barku, vratiti se kući i malo bučiti da Stickovi znaju da smo tamo. Onda ćemo krenuti preko pustare i nadati se da Stickovi misle da idemo na vlak.

Probudiše Dicka koji je još uvijek spokojno spavao na barci, i spakiraše kruh i kost.

"Odvezi brod do sljedeće dražice", reče George. "Hoćeš li moći? Tamo će biti sakriven od bilo koga tko dođe na plažu u to doba. Ribari su već svi vani u svojim brodicama, love ribu. Neće nas vidjeti ako krenemo za sat vremena. A do onda ćemo stići."

Vratili su se u kuću i malo galamili kao da su se


taman probudili. George je zazviždala Timmyju, a Julian je pjevao iz svega glasa. Tada, s bučnim zat-varanjem vrata, krenuše putem i presjekoše preko pustare, a da ih se dobro moglo vidjeti s kuhinjskog prozora.

'Valjda Stickovi neće primijetiti da Dick nije s nama", reče Julian kad je ugledao Edgara kako s pro-zora pilji u njih. "Nadam se da će misliti da je on otišao naprijed."

Držali su se puteljka dokle god nisu stigli do nizine gdje su bili sakriveni od bilo kakvih pogleda iz Kirrinove kolibe. Onda su neopaženi krenuli drugim puteljkom koji je vodio dolje do dražice u kojoj je Dick sakrio barku. On je bio tamo, nestrpljivo ih očekujući.

"Hej, tamo!" vikao je Julian uzbuđen. "Naša pus-tolovina uskoro počinje!"

10. Još jednom otok Kimn

Svi su se popeli u barku, Timothv je lako skočio unutra i otrčao na pramac gdje je uvijek stajao. Jezik mu je visio od uzbuđenja. Dobro je znao da se nešto sprema - i on je u tome! Nije čudno Što je tako jako lupao i mahao repom.

"Pokret!" reče Julian uzimajući vesla. "Anne, sjedni malo više tamo. Prtljaga nam preteže barku malo pre-više na jednu stranu. Dick, sjedni do Anne da bolje držiš ravnotežu. Tako je dobro. Krećemo!"

I krenuše tako u Gorgeovoj barci, ljuljajući se na va-lovima gore-dolje. More je bilo prilično mirno, a povo-ljan je povjetarac mrsio je njihove kose. Voda je zapljuskivala oko barke stvarajući fini, žuboreći, pri-jateljski zvuk. Djeca su bila jako sretna. Bili su sami. Bježali su od groznih Stickovih. Boravit će na otoku Kirrinu sa zeČevima, galebovima i Čavkama.

"Ovaj svježe pečen kruh miriše strašno dobro", reče Dick koji je, kao i obično, bio jako gladan. "Da otkinemo komadić, Što ti misliš?"

"Da, otkinimo", reče George. Tako odlome komad tople hrskave korice, komadić pruže Julianu koji je veslao, i slasno grickaše izvrstan svježe ispečen kruh. I Timmy je dobio komadić koji je nestao čim je dotak-nuo njegova usta.


"Kako je Timmy smiješan!" reče Anne, "On nikad ne jede hranu kao mi - izgleda kao da je pije — samo stavi u usta i proguta je kao da je voda!"

Ostali se nasmijaše. "Ali ne pije svoje kosti", reče George. "Njih uvijek jede kako treba - žvače ih sate i sate. Zar ne, Timothy?"

"Vau!" reče Timothy slažući se. Držao je na oku mjesto gdje je bila spremljena ta golema kost, želeći je sada dobiti. Ali djeca mu je nisu dala. Bojali su se da bi mu mogla ispasti iz barke, a to bi bila velika šteta.

"Ne vjerujem da je itko primijetio da smo otišli", rečejulian. "Osim Alfa, ribareva sina, naravno. Njemu smo rekli da idemo na otok, Dick, nikome više."

Zažvali su Alfa kod njegove kuće na putu do dražice. Alf je bio sam u stražnjem dvorištu. Njegova je majka otišla s njegovim ocem na ribarenje. Njemu su rekli svoju tajnu, i Alf je mahao svojom raščupanom glavom i svečano obećao da neće nikome reći. Bilo je očito da je bio vrlo ponosan što mu vjeruju.

"Ako se majka i otac vrate, svakako nam dojavi", reče George. "Odjedri, najbliže što možeš, do otoka i zazovi nas. Ti možeš doći bliže nego bilo tko drugi."

"Napravit ću tako", obeća Alf, žaleći što ne može poći s njima.

"Tako, vidiš, Dick", reče Julian dok je veslao prema otoku, "ako se kojim slučajem ujna Fanny vrati prije nego što je očekujemo, odmah ćemo saznati i vratiti se. Mislim da smo sve jako dobro isplanirali."

"Da, jesmo", reče Dick. Okrene se prema otoku koji se približavao. "Uskoro ćemo biti tamo. Zar George

Još jednom otok Kirrin 83

neće preuzeti vesla i uvesti barku unutra?""Da", reče George. "Sad smo stigli do teškog dijela

gdje moramo obilaziti opasne podvodne stijene koje strše. Daj mi vesla, Ju."

Ona preuzme vesla, a djeca su s divljenjem gledala kako vodi veliku barku između svih tih skrivenih stije-na. Stvarno je bila vrlo pametna. S njom su se osjećali potpuno sigurno,

Barka ukliže u malu dragu. To je bila prirodna luka s vodom koja je jurila do pijeska. Štitile su je visoke sti-jene. Djeca poiskaču nestrpljivo van i četvero je dobro-voljnih pari ruku brzo izvuklo barku visoko na pijesak.

"Još malo više", zadihano reče George. "Znate kakve iznenadne oluje znaju snaći ovaj zaljev. Moramo biti sigurni da je barka izvan dohvata valova, koliko god se oni visoko podignuli."

Uskoro je barka ležala na jednoj strani, visoko na pješčanom dijelu. Djeca sjednu dašćući. "Doručkujmo ovdje", reče Julian. "Baš mi se i ne da nositi ove teške stvari sada. Uzet ćemo za doručak što želimo i jesti ovdje na ovom toplom dijelu plaže."

Izvadili su Štrucu svježeg kruha, malo hladne šunke, nekoliko rajčica i staklenku džema. Anne je pronašla noževe, vilice i tanjure. Julian otvori dvije boce soka.

"Čudan neki doručak", reče on smještajući boce na pijesak, "ali jednostavno prekrasan za sve koji su glad-ni kao Što smo mi."

Pojeli su sve, ostala je samo otprilike trećina kruha. Timmvju su dali kost i nešto njegovih keksa. Odmah je smazao kekse i onda zadovoljno stao obrađivati tu divnu kost.

84 Zajednički bijeg Još jednom otok Kirrin 85

"Timmyju je baš lijepo - bez tanjura i vilice ili šalice o kojoj se mora brinuti", reče Anne legnuvši na leda kad je osjetila da stvarno više ništa neće moći staviti u usta. "Ako stalno na otoku budemo imali ovako smi-ješana jela, nikad se neću htjeti vratiti. Tko bi pomislio da šunka, džem i sok idu tako dobro zajedno?"

Timmy je bio žedan. Sjedio je, a jezik mu je visio iz usta. Želio je da mu George da vode. Njemu se sok nije sviđao.

George ga lijeno pogleda."Oh, Timmy - jesi li žedan?" upita. "Dragi moj,

stvarno sada ne mogu ustati! Morat ćeš pričekati neko-liko minuta pa ću otići do barke i donijeti ti malo vode."

Ali Timothy nije mogao čekati. Otišao je do obližnjih stijena koje su bile izvan dohvata mora. U jednoj od njih je bila rupa u kojoj je našao kišnicu koju je žedno popio. Djeca su čula kako glasno pije. NasmijaŠe se.

"Timotbv je bas pametan", mrmljala je Anne. "Ja se toga nikad ne bi dosjetila."

Djeca su bila budna veći dio noći, i sada, nahranjeni finom hranom, bili su jako pospani. Jedan po jedan zaspali su na toplom pijesku. Timothy ih je promatrao u čuđenju. Nije bila noć! Pa ipak su sva djeca čvrsto spavala. Dobro, dobro - i pas može spavati u bilo koje doba dana! I tako se Timothy baci pored Georgea, stavi glavu na njezina prsa i sklopi oči.

Kada se družina probudila, sunce je bilo visoko. Julian se prvi probudio, a za njim Dick kojemu je bilo

jako vruće jer je sunce peklo po njima. Sjeli su zijeva-jući.

"Kriste!" reče Dick gledajući u ruke. "Sunce me je dobro uhvatilo. Do večeras ću biti strašno crven. Jesmo H ponijeli kakvu kremu, Julian?"

"Ne, toga se uopće nisam sjetio", reče Julian. "Razvedri se! Iako bi stvarno trebali biti pažljiviji. Sunce će biti zaista jako - na nebu nema ni oblačka!"

Probude djevojke. George prisloni Timnivjevu glavu na trbuh. "Imam noćne more kad mi staviš svoju tešku glavu ovdje gore", žarila se ona. "Oh, čekaj - mi smo na otoku, zar ne? Na trenutak sam mislila da sam još uvi-jek u krevetu u Kirrinovoj kolibi!"

"Zar nije predivno? - ovdje smo godinama, potpuno sami, s tonom dobre hrane, slobodni da radimo Što god nam padne na pamet!" reče Anne zadovoljno.

"Pretpostavljam da je Stickovima drago što nas nema", reče Dick. "Pjegava faca će moći ljenčariti u dnevnom boravku i čitati sve naše knjige, ako zaželi."

"I Smrljidvko će moći lutati po cijeloj kući i leći na bilo čiji krevet ne bojeći se da će ga Timothy cijelog pojesti", reče George. "Pa, neka mu bude. Sada kad smo pobjegli, nije me više briga ni za Što."

Bilo je zabavno tamo ležati i razgovarati o svemu. Ali uskoro Julian, koji se nikad nije mogao dugo odmarati kad se jednom probudi, ustane i protegne se.

"Idemo!" reče ostalima. "Imamo posla! Ljenčine jedne! Dižite se!"

"Posla? Kakva posla?" upita zapanjeno George.

86 Zajednički bijeg Još jednom otok Kinin 87

"Pa, moramo sve iskrcati s broda i složiti to negdje gdje se neće pokvariti ako slučajno padne kiša", reče Julian. "I moramo odlučiti gdje ćemo točno spavati i nabrati vrijesa za krevete i složiti prekrivače na to. Ima puno toga Što treba napraviti!"

"Čekajmo još malo", reče Anne ne želeći još ustati s toplog pijeska. Ali je ostali povuku i podignu, i svi krenuše iskrcavati barku.

"Hajdemo u dvorac", reče Julian, "Moramo pronaći sobicu u kojoj ćemo spavati. Ta je jedina ostala cijela, tako da će to morati biti upravo ona."

Otišli su na sam vrh uvale, popeli se po stijenama i krenuli prema razrušenom dvorcu čiji su se zidovi uzdizali usred malog otoka. Stali su i promatrali.

"To je baš lijepa stara ruševina", reče Dick. "Sretni smo što imamo svoj otok i dvorac! Zamisli, sve je ovo naše!"

Pogledom su prelazili preko srušenih, slomlji-nih lukova, sve do stubišta iza. Dvorac je nekoć imao dva lijepa tornja, ali sad je jedan gotovo nestao. Drugi se još uvijek uzdizao visoko u zrak, napola razrušen. Crne su se čavke tamo sakupljale, glasno brbljajući. "Gak, čak, čak! Čak, čak, čak!"

"Zgodne ptice", reče Dick. "Sviđaju mi se. Vidiš li onu bijelu krpicu sa stražnje strane njihovih glava, Anne? Pitam se prestanu li ikad razgovarati."

"Ne vjerujem", reče George. "Oh, vidi zečeve - pi-tomiji su nego ikad!"

Dvorište je bilo prepuno velikih zečeva koji su ih

pogledavali dok su im se približavali, Stvarno je izgledalo kao da ih možeš pomilovati, tako su bili pito-mi - ali jedan za drugim su se udaljavali kako su im se djeca približavala.

Timothy je bio silno uzbuđen, rep mu je podrhtavao. Oh, ti zečevi! Zašto ih ne smije ganjati? Zašto je George tako teška kad se radi o zečevima? Zašto ih ne može ganjati barem malo?

Ali George je držala ruku na njegovoj ogrlici i pogledala ga oštro. "Ne, Timothv, da se nisi usudio loviti ni najmanjeg od ovih zečeva. Oni su moji, svi do jednoga."

"Naši!" ispravi je odmah Anne. Ona je željela dijeli-ti zečeve kao i dvorac i otok.

"Naši!" reče George. "Hajdemo pogledati onu malu mračnu sobu gdje ćemo noćiti."

Otišli su prema dijelu dvorca koji nije bio toliko uništen. Došli su do praga i pogledali unutra.

"Tu je!" reče Julian zavirivši unutra. "Upalit ću bate-rijsku svjetiljku, Prozori su poput proreza i prilično je mračno."

Upali svjetiljku i djeca bace pogled na staru sobu koju su namjeravali upotrijebiti kao spremište i spavaonicu.

George glasno uzvikne. "Bože! Ne možemo upotri-jebiti ovu sobu! Krov je pao od prošlog ljeta."

Stvarno jest. Julian svjetiljkom osvijetli hrpu odro-njenog kamenja, razbacanog po cijeloj sobi. Bilo je pot-puno nemoguće sada upotrijebiti tu staru sobu. Bilo bi

to opasno jer je izgledalo kao da bi svaki tren moglo pasti još kamenja.

"Nezgodno!" reče Julian. "Što ćemo sad? Morat ćemo pronaći neko drugo mjesto za spavanje i spremište stvari!"

1 1 .

Na staroj olupini broda

Prilično ih je uzdrmalo ovo mijenjanje planova. Znali su da više nema niti jedne cijele sobe u razrušenom dvorcu, u koju bi se mogli skloniti. A morali su naći nekakvo sklonište jer iako je vrijeme trenutačno bilo lijepo, uskoro bi mogla pasti jaka kiša -- ili bi se mogla naglo podignuti oluja.

"A oluje oko Kirrina su snažne", reče Julian sjeća-jući se nekoliko njih. "Sjećaš H se oluje koja je izbacila tvoju olupinu s dna mora, George?"

"Oh, da", rekoše George i Anne uglas, a Anne nestrpljivo doda: "Pođimo danas pogledati staru olupinu broda, ako možemo. Voljela bih vidjeti održava li još uvijek ravnotežu na onim stijenama kao kad su je istraživali."

"Pa, najprije moramo odlučiti gdje ćemo spavati", reče Julian odlučno. "Ne znam shvaćate li da je već tri sata poslijepodne! Spavali smo četiri sata na plaži - umorni od uzbudljive noći, pretpostavljam. Stvarno moramo naći neko sigurno mjesto i smjestiti svoje stvari tamo, i spremiti si postelje."

"Dobro, ali hoćemo li ići?" reče Dick. "U starom dvorcu nema ni jednog drugog mjesta."

"Pa, ispod su tamnice", reče Anne drhteći. "Ali ja ne želim ići tamo. Tako je tajnovito i mračno."

90 Zajednički bijeg Na shmij olupini broda 91

Nitko nije htio spavati u tamnicama! Dick se na-mršti i upregne mozak. "A što je s olupinom?" reče on. "Ima li šanse da noćimo tamo?"

"Možemo otići i pogledati", reče Julian. "Ne sviđa mi se baš zamisao da živimo na ostatku stare trule olupine - ali ako je još uvijek visoko na stijenama, možda ju je sunce osušilo, možda bismo rnogli tamo smjestiti stvari i krevete."

"Idemo pogledati", reče George. I tako su krenuli od srušenog dvorca do starog zida koji ga je okruživao. Odande će moći vidjeti olupinu broda. Prošle se godine nasukao i sigurno smjestio na sti-jene.

Stajali su na zidu i pogledom tražili olupinu, ali nije bila tamo gdje su je očekivali. "Pomaknula se", reče Julian iznenađeno. "Eno je, vidi, na onim stije-nama, bliže je obali nego prije. Jadna stara olupina! Dobro se izrazbijala ove zime! Sada sliči na staru olupinu još više nego lani."

"Ne vjerujem da ćemo moći spavati tamo", reče Dick. "Strašno je razbijena. Ali možda možemo tamo spremiti stvari. Znate, mislim da bismo mogli stići do nje po onim stijenama koje se pružaju s otoka!"

"Da, i ja mislim tako", reče George. "Prošlo ljeto smo sigurno stizali do nje jedino brodom i to kada je plima bila niska. Sada bismo se mogli popeti preko onog niza stijena, pravo na samu olupinu."

"Probat ćemo za otprilike sat vremena", reče Julian uzbuđeno. "Do onda će se plima dovoljno spustiti i otkriti stijene."

"Idemo pogledati onaj stari bunar", reče Dick i djeca krenu natrag u dvorište dvorca. Tu su prošlo ljeto pronašli ulaz u bunar koji se protezao duboko kroza stijenu, kroz tamnice pa ispod, još niže, ispod razine mora, sve do svježe vode.

Tražeći uokolo bunar, djeca su došla do drvenog poklopca, Odmaknuli su ga.

"Ovdje su prečke od željeznih ljestvi po kojima sam se lani spuštao", reče Dick vireći unutra. "Pronađimo sad ulaz u tamnice. Stube koje vode dolje do njih su tu negdje u blizini."

Pronašli su ulaz, ali na njihovo iznenađenje, neko-liko je velikih komada kamenja bilo postavljeno preko njega. "Tko je to uradio? viknu George mršteći se. "Mi nismo. Još je netko bio tu!"

"Izletnici, pretpostavljam", reče Julian. "Sjećate li se da smo vidjeli trag dima prije nekoliko dana? Kladim se da su to izletnici. Znate, priča o otoku Kirrinu, njegovu dvorcu i tamnicama te blagu koje smo pronašli prošle godine, objavljena je u svim no-vinama. Pretpostavljam da neki ribar zarađuje novac tako da prevozi izletnike i dovozi ih na naš otok."

"Kako se usuđuju? ljutite reče George. "Stavit ću ploču na kojoj će pisati: Posjetitelji će završiti u zatvoru! Ne želim strance na našem otoku."

"Pa, ne brini se za kamenje postavljeno preko ulaza u tamnice", reče Julian, "Mislim da nitko od nas ne želi ići tamo dolje. Pogledaj jadnoga starog Timmvja! Kako je on nesretan zbog tih zečeva! Baš je smiješan!"

92 Zajednički bijeg Na staroj olupini broda 93

Timothy je sjedio pored djece gledajući tužno u zečeve koji su se pojavljivali posvuda po svakojakim raslinjem obraslom dvorištu. Pogledao bi u zečeve pa u Georgea, pa opet u zečeve.

"Ne pomaže, Timmv", reče George strogo. "Neću se predomisliti. Zečeve ne smiješ ganjati na otoku."

"On sigurno misli da si jako nepravedna prema njemu", reče Anne. "Konačno, rekla si da može dijeliti s tobom četvrtinu otoka - i sada misli da mu pripada pravo na tvoj dio zečeva!"

Svi se nasmijaše. Timmv je mahnuo repom i pun nade pogledao u Georgea. Prolazili su dvorištem, kad Julian iznenada stane.

"Vidi!" reče iznenađeno pokazujući u nešto na zemlji. "Pogledajte! Netko je bio ovdje! Tu su zapalili vatru!"

Svi se zapilje u zemlju. Tamo je bila hrpica pepela od drva, sasvim očigledno ostatak vatre, I opušak od cigarete zabijen u zemlju. Sada uopće nije bilo dvoj-be — netko je bio na otoku!

"Ako izletnici dođu ovamo, nahuškat ću Timmvja na njih!" uzvikne George u bijesu. "To je samo naše mjesto i ničije više. Timothv, ti ne smiješ ganjati zečeve, ali možeš naganjati sve Što se pojavi na dvije noge, osim nas! Shvaćaš?"

Timmv odmah mahne repom. "Vau!" reče slažući se potpuno. Pogledao je uokolo nadajući se da će se pojaviti netko koga će moći ganjati. Ali nije bilo nikoga.

"Plima se dosad već spustila do onih stijena", reče Julian. "Idemo pogledati. Ako jest, popet ćemo se po njima i vidjeti možemo li tako stići do olupine. Za tebe je bolje da ne ideš, Anne. Mogla bi se posk-liznuti i pasti, a more bjesni svuda oko stijena."

"Ma, naravno da idem!" uzvikne Anne prkosno. "I vi možete pasti jednako lako kao i ja."

"Pa, vidjet ćemo, ako ne bude preopasno", reče Julian. Krenuli su preko zida koji je okruživao dvo-rac, dolje po stijenama, prema olupini. Veliki su va-lovi na trenutke zapljuskivali stijene, ali je bilo pri-lično sigurno.

"Ako budeš išla između mene i Dicka, možeš poći, Anne", reče Julian. "Ali ne smiješ dizati buku ako ti budemo morali pomagati na težim dijelovima. Ne želimo da padnes i da te more odnese."

Krenuli su preko niza oštrih, skliskih stijena. Plima se spuštala kako su se približavali olupini, i uskoro se više nisu trebali bojati da će ih val odnijeti sa stijena, Sad se moglo doći do broda preko stijena - to im prošlo ljeto nije pošlo za rukom.

"Evo nas!" reče konačno Julian i stavi ruku na bok stare olupine broda. Sada kad su mu se približili, brod im se učini velikim. Uzdizao se iznad njih prekriven debelim slojem školjkaša i morske trave, star i smrdljiv od vlage. Voda je zapljuskivala donji dio olupine, ali gornji su dijelovi bili izvan vode, čak i kada je plima bila najviša.

"Prošle ga je zime more bacalo", reče George raž-

94 Zajednički bijeg Na staroj olupini broda 95

gledajući je. "Ovdje sa strane ima puno novih rupa. I dio starog jarbola se slomio, i komad palube. Kako ćemo se popeti?"

"Ja imam uže", reče Julian i odveze ga s pojasa. "Dajte mi pola minute i napravit ću laso i baciti ga na onaj stup koji strši tamo gore."

Bacio je uže dva-tri puta, ali ni jednom ga nije uspio nabaciti oko stupa. George mu ga uzme nest-rpljivo. Bacila je jednom i zakačila ga. Stvarno je bila dobra u takvim stvarima - čak bolja od dječaka, mis-lila je Anne diveći joj se.

Popela se po konopcu kao majmunče i uskoro sta-jala na skliskoj palubi. Gotovo se poskliznula, ali se u zadnji tren uhvatila za slomljeni komad palube. Julian je pomogao Anne da se popne, a onda su se popela i dvojica dječaka.

"Strašno smrdi", reče Anne hvatajući se za nos. "Smrde li sve olupine tako? Mislim da se neću, kao zadnji put, spuštati u potpalublje. Tamo će još više smrdjeti."

I tako ostave Anne na napola truloj palubi i odu malo istraživati. Spustili su se u smrdljive kabine pune morskog raslinja pa u kapetanovu staru kabinu, najveću od svih. Ali bilo je jasno da ne samo da tu neće moći spavati nego neće moći ni spremiti stvari, Sve je bilo vlažno i trulo. Julian se bojao da će mu noga svakog trena propasti kroz daske.

'Vratimo se na palubu", reče on. "Ružno je ovdje dolje i strašno mračno."

Upravo su se uspinjali, kad su začuli Annein povik. "Hej! Brzo dođite! Nešto sam našla!"

Penjali su se najbrže što su mogli, posrtati i klizili po skliskoj palubi. Anne je stajala gdje su je ostavili, a njezine su oči blještale. Pokazivala je na nešto s druge strane broda.

"Sto je?" reče George. "Sto se dogodilo?""Pogledajte - toga nije bilo ovdje kada smo stigli,

sigurno!" reče Anne još uvijek pokazujući. Ostali pogledaše u tom smjeru. Na drugoj strani palube bio je otvoren ormar, a u njega je bio uguran mali crni kovčeg! Kako neobično!

"Crni kovčežić!" uskliknu Julian iznenađeno. "Ne - nije bio prije tu. Nije ni dugo tu - potpuno je suh i nov! Tko zna kome pripada? I zašto je ovdje?"

[Vdna u stijeni 97

12. Pećina u stijeni

Djeca se oprezno spustiše po skliskoj palubi do ormara. Vrata su vjerojatno prije bila zatvorena, ali su se otvorila tako da vise nisu skrivala kovčeg, što je, očito, bila namjera.

Julian izvuče mali crni kovčeg. Djeca su zbunjeno piljila u njega. Zašto bi itko tu ostavio kovčeg?

"Krijumčari, što ti misliš?" reče Dick sjajnih očiju."Da, mogli bi biti", reče Julian pažljivo pokušava-

jući odvezati remenje na kovčegu. "Ovo je jako dobro mjesto za krijumčare. Brodovi koji znaju put mogli su ga spremiti unutra, iskrcati pun brod ukradenih stvari, ostaviti ih ovdje i krenuti svojim putem, znajući da drugi mogu doći ovamo i bez žurbe ih pokupiti."

"Misliš li da su u kovčegu krijumčarene stvari?" upita Anne uzbuđeno. "Sto bi to moglo biti? Dijamanti? Svila?"

"Sve na Što se mora platiti carina pri ulasku u zemlju", reče Julian. "Kvragu i ovo remenje! Ne mogu ga razvezati."

"Daj da ja probam" reče Anne koja je imala jako spretne male prste. Počela je raditi oko kopči i ubrzo je razvezala remenje. Ali ih je očekivalo razočaranje. Kovčeg je bio dobro zaključan! Na njemu su bila dva

velika lokota, a nije bilo ključeva!"Nezgodno!" reče George. "Baš grozno! Kako

ćemo sad otvoriti kovčeg?""Nikako", reče Julian. "A ne smijemo ga razvaliti

jer bi to upozorilo onoga kome pripada, A ne želimo upozoriti krijumčare da smo otkrili njihovu malu igru. Pokušat ćemo ih uhvatiti!"

"Ooooh!" reče Anne pocrvenjevši od uzbuđenja. "Uhvatiti krijumčare! Juliane! Zaista misliš da bismo mi to mogli?"

"Zašto ne?" reče Julian. "Nitko ne zna da smo ovdje. Ako se sakrijemo kada god vidimo da se kakav brod približava otoku, vidjet ćemo i barku koja mu prilazi pa možemo paziti i otkriti što se događa. Mislim da krijumčarima ovaj otok služi kao privremeno odlagalište stvari. Pitam se tko dolazi po njih. Netko iz sela Kirrin ili kojega drugog mjesta u blizini, pretpostavljam."

"To će biti jako uzbudljivo", reče Dick. "Pa, čini se da svaki put kad dođemo u Kirrin, doživimo pus-tolovinu. Ovo će već biti treća."

"Mislim da bismo se trebali vratiti na stijene", reče Julian iznenada. Pogledao je preko jedne strane broda i vidio da se plima diže. "Idemo - ne smijemo dopustiti da nas plima uhvati jer ćemo morati ovdje ostati sate i sate! Ja ću se prvi spustiti po konopcu. Onda sidi ti, Anne."

Uskoro su se, veoma uzbuđeni, ponovno penjali po stijenama. No kad su stigli do posljednjeg dijela niza stijena što su vodile na sam otok, Dick zastane.

98 Pet prijatelja na otoku s blagom Pećina u stijeni 99

v

"Sto je?" upita George gurajući se iza njega. "Daj, kreni dalje!"

"Zar ono nije pećina, tamo odmah iza one velike stijene? pokaže Dick. "Jako sliči na pećinu. Ako jest, bilo bi to zgodno spremište za naše stvari, čak bismo mogli i spavati unutra, ako je izvan dohvata mora."

"Na Kininu nema pećina", počne George, ali brzo zašuti. Ono što je Dick pokazivao doista je sličilo na pećinu. Vrijedilo je provjeriti. Konačno, George nije nikad istraživala ove stijene pa i nije mogla vidjeti nikakvu pećinu. A s kopna se nije nikako mogla vid-jeti.

"Idemo pogledati", reče ona. I djeca, umjesto da se nastave penjati odakle su došli, presjekoše preko stijena i krenuše prema izbečenom dijelu litice gdje se, po svemu sudeći, nalazila pećina.

Konačno stigoše tamo. Strme stijene čuvale su ulaz i dobro ga skrivale. Osim s mjesta odakle ju je spazio Dick, nije ju se moglo vidjeti.

"To jest pećina!" vikne oduševljeno Dick, zako-račivši unutra. "I, Bože, kako je lijepa!"

I doista je bila ljepotica medu pećinama. Pod je bio prekriven finim bijelim pijeskom, mekim poput pud-era, bila je potpuno suha jer je očigledno plima nije mogla dosegnuti, osim, možda, za vrijeme jakih zim-skih oluja. Na jednoj je strani bila kamena izbočina.

"Savršena polica!" usklikne Anne veselo, "Tu možemo staviti sve naše stvari. Bas zgodno! Možemo ovdje živjeti i spavati! I vidi, Juliane, imamo čak i 'nebeski prozor1 na stropu!"

Djevojčica je pokazala gore i ostali vidješe da je dio stropa pećine bio otvoren, vodio je prema vrhu same litice. Bilo je jasno da je negdje na litici obrasloj vrijesom bio otvor koji je gledao dolje u pećinu, zato ga je Anne nazvala "nebeskim prozorom".

"Mogli bismo sve stvari spustiti kroz taj otvor", reče Julian brzo. "Bit će ih teško nositi preko stije-na. Uspijemo li gore na liticu pronaći taj otvor, možemo spustiti sve po konopcu. Taj 'nebeski pro-zor', kako ga je Anne nazvala, i nije tako visok jer je litica niska upravo ovdje. Mislim da bi se mogli lako spustiti po konopcu tako da se ne moramo gnjaviti pentranjem preko stijena s morske strane kojom smo sad došli!"

To je bilo veliko otkriće. "Naš je otok još uzbudljiviji nego što smo mislili", reče Anne sretno. "Sad imamo i prekrasnu pećinu koju možemo podi-jeliti!"

Još su se samo trebali popeti na liticu i pronaći otvor koji je vodio kroz krov pećine, I tako su svi iza-šli, i Timmy s njima. Timmy je izgledao smiješno na skliskim stijenama. Dva-tri puta je skliznuo i pao u vodu. Ali to za njega nije bilo ništa, Jednostavno bi preplivao bazenčić u koji je pao, popeo se i ponovno se okliznuo.

"Ista George!" reče Anne kroza smijeh, "Nikad ne odustaje, Što god da mu se dogodi!"

Popeli su se na vrh litice. Bilo je lako pronaći otvor sada kad su znali da je tamo.

100 Pet prijatelja na otoku s blagom Pećina u stijeni 101

"Prilično opasno, zapravo", reče Julian kad je pronašao otvor i zavirio dolje. "Netko od nas mogao je dotrčati na ovu liticu-i slučajno upasti kroz ovu rupu. Vidite, sve je zakriveno grmljem kupine,"

Dobro su izgrebli ruke pokušavajući osloboditi otvor od kupina. Kad su ga očistili, vidjelo se ravno dolje u pećinu.

"Nije jako duboko", reče Anne. "Čini se kao da bismo mogli skočiti dolje, ako uspijemo skliznuti kroz ovaj otvor."

"Da se nisi usudila napraviti tako nešto", reče Julian. "Slomit ćeš nogu. Čekaj da učvrstimo uže tako da visi u pećinu. Tada ćemo lako moći ulaziti i izlaziti."

Vratili su se do barke i počeli je iskrcavati. Sve su odnijeli do morske strane otoka gdje je bila pećina. Julian je na čvrstom užetu zavezao debele čvorove.

"To će nam pružiti oslonac dok se spuštamo", objasni on. "Ovi će nas čvorovi zaustaviti da se ne skližemo i pomoći će nam pri penjanju."

"Ja ću se prva spustiti pa mi možete dodati sve stvari", reče George. I ona krene dolje, pridržavajući se rukama dok su joj stopala lako pronalazila debela čvorove, pipajući jedan za drugim. Bio je to priličan put za spuštanje.

"Kako ćemo spustiti Timmvja?" upita se Julian. Ali Timothv, koji je nestrpljivo cvilio uz rub jame gleda-jući kako se George spušta i udaljava, sam je riješio taj problem.

Skočio je u jamu i nestao u njoj! Odozdo dopre vrisak.

"Moj Bože, što je to? Timmy! Jesi li se ozlijedio?"Pijesak je bio jako mekan, poput baršunasta jastu-

ka, i Timmy je ostao čitav. Samo se stresao i veselo zalajao. Bio je ponovno s Georgeom! Nikako nije mogao dopustiti da mu gospodarica nestane u tajanstvenoj jami, a da on nije odmah do nje. Ne Timmy!

Slijedio je iskrcaj stvari kroz jamu. Anne i Dick su stvari vezali u zavežljaje od prekrivača, a Julian ih je pažljivo spuštao. George bi razvezala čvor čim bi zavežljaji stigli do nje, izvadila stvari i vratila uže koje su oni ponovno svezali oko drugog zavežljaja.

"Posljednji!" dovikne Julian nakon stvarno teškog rada. "Sad ćemo se i mi spustiti. Ali prije nego što počnemo namještati krevete ili bilo što drugo, naš će sljedeći posao biti - dobro se najesti! Prošli su sati otkako smo zadnji put jeli i ja umirem od gladi."

Uskoro su sjedili na toplu i meku podu pećine. Otvorili su limenku mesa, odrezali velike kriške kruha i napravili sendviče. Onda su otvorili limenku s komadićima ananasa, slatkih i prepunih soka, i pojeli i njih vadeći ih žlicom. A kako su još uvijek bili gladni, otvorili su dvije limenke sardina vadeći ih komadima kruha.

"Molim jednu bocu soka da to zalijemo", reče Dick. "Moj Bože, zašto ljudi uvijek ne pripremaju ovakve objede?"

"Bilo bi dobro da požurimo jer inače nećemo stići

102 Pet prijatelja na otoku s blagom

nabrati vrijes za postelje", reče George pospano."Kome treba vrijes?" reče Dick. "Meni ne! Ovaj

divni mekani pijesak, ovakav kakav jest, sve je što želim - i jastuk i nekoliko prekrivača. Ovdje ću spa-vati bolje nego što sam ikad spavao u krevetu!"

Tako su raširili prekrivače i jastuke po pjeskovitom podu pećine. Kad je pao mrak, zapalili su svijeću - i četvero se pospane djece gledalo. Timmy je, kao i obično, bio uz Georgea.

"Laku noć", reče George, "Ne mogu više držati oči otvorene. Laku noć. Svi. ..ma... la...ku noć!"

13. Dan na otoku

Kad su se djeca sutradan probudila, jedva da su znala gdje su. Sunce je mililo kroz otvor pećine i najprije dotaknulo Georgeovo uspavano lice. Probudilo ju je i ona je ležala snena, pitajući se zašto joj je krevet tvrdi nego inače.

"Ali to nije moj krevet - ja sam na otoku Kirrinu, naravno!" iznenada pomisli. Sjedne i gurne Anne. "Buđenje, ti uspavana glavo! Mi smo na otoku!"

Uskoro su svi bili budni i trljali svoje još pospane oči. "Mislim da ću danas ipak donijeti vrijesa za svoj krevet", reče Anne. "Pijesak je na početku mekan, ali brzo postane tvrd."

I ostali su se složili da treba donijeti vrijesa, nam-jestiti postelje na pijesku i prekriti ih dekama. Onda će stvarno imati fine krevete.

"Baš je zgodno živjeti u pećini", reče Dick. "Zamisli, imati ovakvu finu pećinu na svom otoku, zajedno s dvorcem i tamnicama! Mi smo uistinu sret-nici!"

"Sav sam prljav i ljepljiv", reče Julian. "Pođimo se okupati prije doručka. Onda hladna šunka, kruh, kiseli krastavci i marmelada za mene!"

"Bit će nam hladno poslije kupanja", reče George.

104 Zajednički bijeg Dan na otoku 105

"Najbolje će biti da upalimo moje malo kuhalo i stavimo Čajnik s vodom da zavrije dok se mi oku-pamo. Kad se budemo vratili drhteći, moći ćemo skuhati malo vrućeg kakaa!"

"Oh, da", reče Anne koja nije nikad kuhala nešto na tako malom kuhalu. "Hajde, učinimo tako. Ja ću napuniti ćajnik vodom iz jednog od kanistara. Sto ćemo s mlijekom?"

"Tamo na gomili ima jedna limenka mlijeka", reče Julian. "Možemo je otvoriti. Gdje je otvarač?"

Nisu ga mogli pronaći, što ih je jako razljutilo. Ali na kraju ga je Julian napipao u svom džepu, tako da je sve dobro završilo.

Malo kuhalo napunili su mctilnim špiritom i upalili. U čajnik su ulili vodu i stavili na plamenik. Tada su otišli na kupanje.

"Gledajte! Tamo usred onih stijena je prekrasan bazen!" doviknuo im je Julian. "Nismo ga dosad zapazili. Bože, izgleda kao bazenčić stvoren posebno za nas!"

'"Kirrinski bazen' - dvadeset penija ulazak!" reče Dick. "Besplatan za vlasnike, naravno! Dođite • izgleda bajno! I, pogledajte kako valovi stalno zapljuskuju vrh stijena i ruše se u bazen. Bolje ne može biti!"

Bio je to doista krasan kameni bazen, s dubokim, čistim i ne prehladnim morem. Djeca su uživala prskajući se, plivajući i plutajući. George je izvela sja-jan skok s jedne od stijena.

"George može napraviti bilo što u vodi", reče Anne s divljenjem. "Voljela bih da i ja mogu skakati i plivati kao George. Ali nikad neću."

"Odavde možemo lijepo vidjeti staru olupinu broda", reče Julian izlazeći iz vode. "Smola! Nismo od kuće ponijeli ni jedan ručnik."

"Pa, upotrijebit ćemo jedan od prekrivača na smjene", reče Dick. "Idem donijeti najtanji. Hej, sjećate se onog kovčega koji smo jučer vidjeli na olupini? Čudno, zar ne?"

"Da, jako čudno", reče Julian, "Ne razumijem to. Morat ćemo držati olupinu na oku i vidjeti tko će doći po kovčeg."

"Pretpostavljam krijumčari - ako su krijumčari - a mi ćemo se prišuljatl s ove strane otoka i tiho krenuti barkom do olupine", reče George brišući se. "Pa, bit će najbolje da nam je pogled stalno uprt prema olupini pa ćemo vidjeti ako se pojavi kakav mali parnjak, barka ili brod."

"Da. Ne smiju nas zapaziti", reče Dick. "Ništa nećemo saznati ako nas vide jer će ih to upozoriti. Neće pristati na otok. Glasam da se smjenjujemo i držimo stražu jer ćemo tako odmah spaziti svakoga tko naiđe i moći ćemo se sakriti."

"Izvrsno zamišljeno!" reče Julian. "Pa, ja sam suh, ali mi nije jako toplo. Utrkujmo se do pećine. Tamo ćemo popiti nešto toplo. I doručak - Isuse, mogao bih pojesti cijelo pile, vjerojatno i patku, da ne go-vorim o purici."

106 Zajednički bijeg I ) ; in na otoku 107

Ostali se nasmijaše. Svi su bili gladni. Utrkivali su se do pećine, trčali su po pijesku i uspinjali se po sti-jenama pa dolje do pećinske plaže i na glavni ulaz, još uvijek pod sunčevim zrakama.

Cajnik je taman zakuhao Šaljući kroza svoj tanki kljun oblačić pare u zrak. "Izvadite šunku i štrucu kruha i onu staklenku kiselih krastavaca koju smo kupili", zapovijedao je Julian. "Ja ću otvoriti limenku mlijeka. George, ti uzmi limenku kakaa i taj vrč, i napravi dovoljno za sve."

"Tako sam strašno sretna!" reče Anne kad je sjela na ulaz u pećinu i počela jesti. "To je tako dobar osjećaj! Jednostavno je prekrasno što smo na otoku poput ovoga, potpuno sami, i što možemo raditi Što nas je volja."

Svi su se osjećali jednako. Bio je divan dan, nebo i more bili su tako modri. Sjedili su tako, jeli i pili, promatrajući more, gledajući valove kako se raspršu-ju u vodenu prašinu na stijenama iza stare olupine broda. Bila je to doista stjenovita obala.

"Hajde da u pećini sve lijepo složimo", reče Anne koja je bila najurednija od njih četvero i uvijek se vo-ljela igrati "kuće" kad je mogla. "Ovo će biti naša kuća, naš dom. Napravit ćemo četiri poštena kreve-ta. Svatko će imati svoje mjesto za sjedenje. I onda ćemo sve uredno složiti na onu veliku kamenu policu tamo. Možda je napravljena upravo za nas!"

"Ostavit ćemo Anne da se sama igra 'kuće'", reče George koja je žudjela da opet protegne noge. "Mi

ćemo nabrati vrijesa za krevete. I, da! Kako bi bilo da jedan od nas ostane paziti na staru olupinu i gleda dolazi li tko tamo?"

"Da - to je važno", reče Julian odmah. "Ja ću prvi stražariti. Najbolje bi mjesto bilo gore na litici točno iznad ove pećine. Pronaći ću onaj grm borovice i sakriti se iza da me ne vide s mora. Vi idite po vrijes. Mijenjat ćemo se svaka dva sata. Možemo i čitati ako želimo, ali ne smijemo zaboraviti svako toliko podignuti pogled s knjige."

Dick i George su otišli po vrijes. Julian se popeo po Čvornatom konopcu koji je još uvijek visio kroz otvor, Čvrsto zavezan za veliki stari korijen golema grma borovice. Izvukao se na liticu i legao na vrijes, dašćući. Na moru je vidio samo neki parni brod mil-jama daleko na obzoru. Ležao je na suncu uživajući u toplini koja je prodirala u svaku poru njegova tijela. Ovo će stražarenje biti jako ugodno!

Čuo je kako Anne pjeva dolje u pećini dok je ure-đivala svoju "kuću". Julian se nasmiješi. Znao je da se Anne dobro zabavlja,

I zabavljala se. Oprala je nekoliko komada posuda koje su upotrijebili za doručkom, u najprikladnijemu kišnom bazenu izvan pećine. Timmyju je to bilo poji-lo, ali mu nije smetalo što ga je Anne upotrijebila za pranje posuda.

"Oprosti što ti kvarim vodu za piće, dragi Timmy"f

reče ona," ali ti si razuman pas i ja znam da ćeš pronaći drugi kišni bazen ako ti ova voda bude imala loš okus."

108 Zajednički bijeg Dan na otoku 109

"Vau!" reče Timrny i otrči u susret Georgeu koja se upravo vraćala s Dickom naoružana velikom količi-nom mekog, slatkog mirisnog vrijesa za postelje.

"Molim vas, ostavite vrijes izvan pećine, George", reče Anne. "Ja ću napraviti krevete kad sredim osta-lo,"

"Dobro!" reče George, "Idemo mi po još vrijesa, Baš je zabavno, zar ne?"

"Julian se po konopcu popeo na vrh litice", reče Anne. 'Viknut će nam ako bude vidio bilo što neuo-bičajeno. Ja se nadam da hoće, a vi?"

"To bi bilo uzbudljivo", složi se Dick spuštajući vri-jes na Timmvja i zamalo ga zatrpa. "Oh, oprosti, Timmy - jesi li tu? Loša sreća!"

Anne je provela veselo jutro. Sve je krasno uredi-la na polici - posude i noževe, vilice i žlice stavila je na jedno mjesto, tavu i čajnik na drugo, posebno je stavila limenke mesa, juhe zajedno, a limenke voća uredno je naslagala jednu na drugu. To je doista bila lijepa smočnica i garderobni ormar!

Sav kruh je lijepo zamotala u stari stolnjak koji je ponijela i stavila ga u dno pećine na najhladnije mjesto koje je pronašla. I kanistri s vodom i boce sa sokom otišli su tamo.

Onda je djevojčica započela praviti krevete. Odlučila je napraviti dva velika, svaki na jednoj strani pećine.

"George, Tim i ja uzet ćemo ovaj na ovoj strani", pomisli ona sva u poslu, gladeći vrijes u oblik kreve-

ta. "A Julian i Dick mogu uzeti onu stranu. Trebat će mi još vrijesa. Jesi li to ti, Dick? Upravo na vrijeme! Treba mi još vrijesa."

Uskoro su kreveti bili krasno napravljeni. Svaki je imao po jedan stari prekrivač za donju deku i dva bolja za gornju. Od jastučića je napravila jastuke.

"Kakva šteta što nismo ponijeli spavaćice", pomisli Anne. "Mogla sam ih uredno složiti i staviti ispod jastuka. Eto! Sad sve izgleda lijepo. Imamo divnu kuću."

Julian se spusti po konopcu s litice u pećinu. Pogleda uokolo diveći se. "Moj Bože, Anne - pećina stvarno izgleda lijepo! Sve je na svome mjestu i tako je uredno! Ti si dobra djevojčica."

Anne je bilo drago čuti Julianovu pohvalu, iako joj se nije svidjelo što ju je nazvao djevojčicom.

"Da, izgleda lijepo, zar ne?" reče ona. "Ali zašto ne držiš stražu gore na litici, Ju?"

"Sad je Dickova smjena", reče Julian. "Prošla su dva sata. Jesmo li ponijeli kakve kekse? Godilo bi mi nekoliko komada, a kladim se i ostalima, Odnesimo ih gore na vrh litice. Tamo su George i Timmy s Dickom."

Anne je točno znala gdje da stavi ruku na limenku keksa. Izvadi desetak i popne se na vrh litice. Julian se popeo po konopcu. Uskoro su svi petero sjedili pored velikoga grma borovice grickajući kekse. Timmv ih nije grickao, on ih je gutao.

Dan je prošao ugodno i mirno. Smjenjivali su se


na promatračnici, iako je Julian jako izgrdio Anne to poslijepodne jer je zaspala na straži. Bilo ju je jako sram i plakala je.

"Ti si premala da bi čuvala stražu - eto što je", reče Julian. "Bolje da to radimo nas troje i Timmy."

"Oh, ne, dopusti i meni", molila je jadna Anne. "Ja više nikad, nikad neću ponovno zaspati. Ali sunce je tako upeklo i ..."

"Ne izgovaraj se", reče Julian. "To još samo sve pogoršava. U redu - dat ćemo ti još jednu šansu, Anne, i vidjeti jesi li dovoljno velika da radiš ono što i mi ostali."

Ali iako su se svi smijenili i držali more na oku ne bi li ugledali kakvo čudno plovilo, ništa se nije poja-vilo. Djeca su bila razočarana. Tako su silno željeli saznati tko je i zašto stavio onaj kovčeg na olupinu, i što je u kovčegu.

"Bolje je da odemo sad na spavanje", reče Julian kad je sunce zašlo. "Oko devet je sati. Krenimo! Stvarno se unaprijed veselim spavanju na onim lijepim krevetima koje je Anne tako dobro napravi-la!"

14. Noćni metež

U pećini je bilo mračno, ali ne toliko da bi morali upalili svijeću. No pećina je izgledala tako lijepo pod svjetlošću svijeće da je bilo zabavno upaliti jednu. Tako je Anne donijela svijećnjak i upalila svijeću. Istog trena Čudne sjenke iskočiše po pećini i to postane uzbudljivo mjesto, potpuno drukčije od onoga na dnevnom svjetlu!

"A da zapalimo vatru?" poželi Anne."Bilo bi nam previše topio", reče JuSian. "A i dimi-

lo bi. Ne možeš zapaliti vatru u ovakvoj pećini. Nema dimnjaka."

"Ali ima", reče Anne pokazujući otvor u stropu. "Ako zapalimo vatru ispod, taj bi se otvor ponašao kao dimnjak."

"Možda", reče Dick pažljivo. "Ali mislim da ipak ne bi. Samo bismo si pećinu napunili zagušljivim dimom pa ne bi bilo spavanja od kašlja."

"A da je zapalimo na ulazu?" reče Anne koja je mislila da im bi prava vatra u kakvu kutku pomogla da se osjećaju kao kod kuće. "Samo da otjera divlje zvijeri, znaš! To su radili ljudi nekoć davno. Vidjela sam to u knjizi iz povijesti. Zapalili bi vatru noću na ulazu u pećinu da odbija divlje zvijeri koje su vrebale iz prikrajka."

"Ma kakve bi se divlje zvijeri mogle došuljali i

112 Zajednički bijeg Noćni metež 113

proviriti u pećinu?" upita Julian lijeno, popivši do kraja kakao. "Lavovi? Tigrovi? Hi se možda bojiš slonova."

Svi su se smijali. "Ne - ne mislim da bi došle takve životinje", reče Anne. "Samo, bilo bi tako lijepo imati crvenu, sjajnu vatru i gledati u nju prije spavanja."

"Možda Anne misli da bi zečevi mogli doći i grickati nam noge ili tako nešto", reče Dick.

"Vau"! reče Tim naćulivši uši, kao i obično, na spomen zečeva.

"Mislim da ne bismo smjeli zapaliti vatru", reče Julian. "Mogla bi se vidjeti s mora i upozoriti one koji namjeravaju doći na otok krijumčariti."

"Oh, ne, Julian! Ulaz u pećinu tako je dobro skri-ven da sam sigurna da se ne vidi s mora", reče George odmah. "Tamo su one stijene na početku koje je potpuno skrivaju, Mislim da bi bilo bas zgodno zapaliti vatru. Rasvijetlila bi pećinu tajanstveno i uzbudljivo,"

"Hvala, George!" reče Anne oduševljena što je pronašla nekoga tko se slaže s njom.

"Pa ne možemo sad izaći i tražiti granje za vatru", reče Dick koji se smjestio tako ugodno da mu se nije micalo.

"Ne trebamo", reče Anne brzo. "Ja sam ga danas donijela puno i spremila iza u pećini za svaki slučaj, ako budemo željeli vatru."

"Zar nije dobra kućanica!" uzvikne Julian s div-ljenjem. "Možda će zaspati na stražarenju, ali je dovoljno budna kad treba napraviti kuću od pećine za nas! U redu, Anne - napravit ćemo vatru za tebe!"

Svi su ustali i otišli po granje na kraj pećine. Anne je kod čavkina tornja skupila grančice koje su ptice ispustile praveći gnijezda na tornju, Naslagali su ih uvis da naprave lijepu malu vatru. Julian je donio i nešto sušena morskog raslinja.

Vatru su zapalili na ulazu u pećinu i suhi su se štapići odmah rasplamsali, Djeca se vratiše do svojih kreveta od vrijesa, legoše i promatraše crvene plamičke kako skaču i pucketaju. Crveni je sjaj rasvi-jetlio pećinu i učinio je čudnom i uzbudljivom.

"Ovo je divno", reče Anne napola spavajući. "Stvarno divno! Hej, Timmv, daj, pomakrri se malo! Tako si težak na mojim nogama. Daj, George, povuci Timothvja na svoju stranu. Ti si naviknula da on leži na tebi,"

"Laku noć", reče Dick pospano. "Vatra zamire, ali nemojte me buditi da bacim još granja na nju. Siguran sam da su se svi lavovi, tigrovi, medvjedi i slonovi prestrašili i pobjegli."

"Glupan!" reče Anne. "Ne rnoraŠ me zafrkavati - i ti si uživao koliko i ja! Laku noć."

Svi su spokojno zaspali i sanjali mnogo toga. Julian se naglo probudi. Probudio ga je nepoznat zvuk. Ležao je mirno i osluškivao,

Timothv je duboko režao, ravno iz grla. "R-r-r-r-r-r-r", režao je. "Gr-r-r-r-r-r-r-r!"

I George se probudi i pospano pruži ruku. "Sto je, Tim?" reče ona.

"Čuo je nešto, George", reče Julian tiho iz svog kreveta s druge strane pećine.

George sjedne oprezno. Timmy je još uvijek

režao. "Pssst" reče mu George i on prestane. Sjedio je uspravno, naćuljenih ušiju.

"Možda su krijumčari došli po noći", šapne George i čudni joj trnci prodoše leđima. Krijumčari su po danu nekako bili dobrodošli i uzbudljivi - ali noću je to bilo drukčije. George nikako nije htjela susresti niti jednoga od njih baš sada!

"Idem van, možda ću uspjeti vidjeti", reče Julian iskradajući se tiho iz kreveta da ne probudi Dicka. "Popet ću se po konopcu na vrh litice. Odatle mogu bolje vidjeti."

"Uzmi moju svjetiljku", reče mu George. Ali je Julian nije htio.

"Ne, hvala. Mogu napipati čvorove na konopcu, vidio ih ili ne", reče on.

Krenuo je u mraku po konopcu, njegovo se tijelo uvijalo kako se uže okretalo, Popeo se na liticu i pogledao prema moru. Noć je bila jako tamna i nije uspio vidjeti nikakav brod, čak ni staru olupinu. Bilo je previše mračno.

"Šteta što nema mjeseca", pomisli Julian. "Onda bih mogao nešto vidjeti."

Gledao je nekoliko minuta, a onda kroz rupu na krovu stigne Georgeov glas, izlazeći Čudno na njego-va stopala.

"Julian! Vidiš li što? Da se popnem?""Baš ništa", reče Julian. "Reži H Timmy još uvijek?""Da, kad maknem ruku s njegove ogrlice", reče

George. "Nemam pojma Što ga je uznemirilo."Iznenada Julianov pogled uhvati nešto. Bilo je to

svjetlo, prilično daleko iza niza stijena. Promatrao je

uzbuđeno. To je bilo otprilike tamo gdje je bila olupina broda! Da - to mora da je netko s lanter -nom na olupini!

"George! Dođi gore!" vikne tiho gurnuvši glavu u otvor.

George se popne brzo kao majmunče, ostavljajući dolje Timotbyja da reži. Sjedne pokraj Juliana na vrhu litice. "Pogledaj prema olupini gle, tamo preko!" reče Julian. "Nećeš vidjeti olupinu, previše je mračno - ali ćeš vidjeti lanternu koju je netko tamo stavio."

"Da - to je netko na našoj olupini, s lanternom!" reče George uzbuđeno. "Pitam se jesu li to kri-jumčari - donose li još stvari."

"Ili netko uzima onaj kovčeg", reče Julian. "Pa, sutra ćemo znati jer ćemo otići i pogledati. Gledaj! -tko god da je tamo, sad se miče jer se svjetlo lanterne smanjuje -- vjerojatno sad ulaze u barku s druge strane olupine. Evo, sad je svjetlo nestalo."

Djeca su napela uši ne bi li čula lupanje vesla ili glasove preko vode. Učinilo im se da čuju glasove.

"Barka je otišla sastati se s brodom ili tako nešto", reče Julian."Čini mi se da vidim slabo svjetlo tamo daleko na moru, pogledaj! Možda barka vozi prema tom svjetlu."

Više se ništa nije ni čulo ni vidjelo i uskoro se dvoje djece spustilo po čvornatom konopcu natrag u pećinu. Nisu željeli probuditi ostale koji su još uvijek mirno spavali. Timothv je skočio i liznuo ih oboje, cvileći veselo. Više nije režao.

"Ti si dobar pas", reče Julian milujući ga. "Ništa ne

može promaknuti tvojim osjetljivim ušima, zar ne?"Timotby se ponovno smjestio na Georgeove noge.

Sto god da ga je uznemirilo, očito je otišlo. Mora da je to bila prisutnost stranca ili stranaca na staroj olupini. Pa, otići će tamo ujutro i otkriti je li što odneseno ili doneseno tamo ove noći.

Iduće jutro Anne i Dick su ljutilo slušali Julianovu priču. "Trebao si nas probuditi!" reče nezadovoljno Dick.

"Da se nešto moglo vidjeli, probudili bismo vas", reče George, "Ali bilo je to samo svjetlo lanterne i ništa više. Jedino nam se učinilo da čujemo glasove."

Kada je plima dovoljno pala, djeca i Timothy krenuše preko stijena do olupine. Popeli su se i sta-jali na skliskoj palubi. Gledali su prema ormaru u kojem je bio mali kovčeg. Sada su vrata ormara bila zatvorena.

Julian klizne do njih i proba ih otvoriti. Netko je gurnuo komad drva unutra i tako zaglavio vrata ormara. Julian ga izvadi van. Vrata se lako otvore.

"Ima li čega unutra?" upita George pažljivo koračajući po skliskoj palubi do Juliana.

"Da", reče Julian. "Gledaj! Limenke s hranom! I čaše i tanjuri i ostalo - kao da još netko dolazi živjeti na otok! Baš Čudno! Kovčeg je još uvijek tu, zaključan kao i prije. I tu je nekoliko svijeća - i mala svjetiljka - i hrpa prekrivača. Tko zna zašto je to tu?"

To je stvarno bila zagonetka. Julian se namršti pokušavajući shvatiti.

"Izgleda da netko nakratko dolazi živjeti na otok -

vjerojatno da bi ovdje čekao i uzeo prokrijumčarene stvari. Pa, bit ćemo u blizini i promatrati ih i danju inoću!

Otišli su s olupine prilično uzbuđeni. Imali su fino skrovište u pećini - nitko ih nikada neće tu pronaći. A iz svoga skrovišta mogu promatrati svakoga tko dolazi na olupinu i s olupine, i s olupine na otok.

"A što je s dražicom u kojoj smo ostavili barku? reče Gorge iznenada. "Mogli bi pristati u tu uvalu, znate - ako dođu s barkom. Prilično je opasno pri-laziti otoku s olupine, ako bi tko pokušao doći do stjenovite plaže u blizini."

"Pa ako itko dođe do naše dražice, vidjet će barku", reče Dick uzbunjen. "Bolje da je sakrijemo, zar ne?"

"Kako?" reče Anne koja je mislila da bi bilo teško sakriti tako veliku barku kao što je njihova,

"Ne znam", reče Julian. "Idemo tamo pa ćemo vid-jeti."

Njih četvero i Timmv krenuše prema uvali u koju su bili smjestili barku. Barka je bila povučena visoko gore, izvan dohvata valova. George je dobro istražila dražicu i onda se sjetila nečega. "Bismo li mogli odvući barku iza ove velike stijene? Taman bi je sakrila, iako ako netko ode iza stijene, odmah će je vidjeti."

Drugi su mislili da je svejedno bilo vrijedno truda. I tako su s puno puhanja i dahtanja, odvukli barku iza stijene koja ju je gotovo cijelu sakrila.

"Dobro!" reče George spuštajući se u dražicu da


vidi viri li puno van. "Jedan joj se dio još uvijek vidi!"I tako su kamuflirali pramac barke morskom

travom koja im se našla pri ruci. Sada se barka, osim ako netko ne bi namjerno otišao iza stijene, uopće nije primjećivala.

"Izvrsno!" reče Julian gledajući u svoj sat. "Hej -davno je prošlo vrijeme čaja -- i, znate, dok smo sakrivali barku, sasvim smo zaboravili da je netko trebao ostati na stražarskome mjestu na vrhu litice. Kako smo glupi!"

"Pa, mislim da se ništa nije dogodilo otkako smo otišli iz pećine", reče Dick stavljajući velik komad morske trave na pramac barke, kao šlag na kraju. "Kladim se da krijumčari dolaze samo noću."

"Mislim da si u pravu", reče Julian. "Mislim da je bolje da i noću držimo stražu. Stražar bi mogao uzeti prekrivače gore i tamo se zavući."

"Timmy može biti s onim tko bude čuvao stražu", reče Anne. "Jer ako bi stražar greškom zaspao, Timmv bi režao i odmah ga probudio ako je potreb-no."Misliš, kad // zaspiš", reče Dick smijući se. "Hajde - vratimo se u pećinu i pripremimo si čaj." I onda Timothv iznenada opet počne režati!

15. Tko je na otoku?

"Pssst!" utiša ih odmah Julian. "Sagnite se iza ovoga grma, brzo, svi!"

Napustili su dražicu i krenuli prema dvorcu kad je Timmv zarežao. Sad su svi čučnuli iza gustoga gra-nja. Srca su im tukla kao luda.

"Prestani režati, Timmv", šapne George u Timothvjevo uho. Odmah je stao, ali je stajao ukočen t nakostriješen, spreman.

Julian proviri kroz grmlje, razdvajajući grane koje su mu greble ruke. Vidio je nekog u dvorištu - jedna osoba -- dvije osobe - možda tri. Napeo je oči da bolje vidi, ali dok je gledao, oni su nestali.

"Mislim da su maknuli ono veliko kamenje s ulaza u tamnice i otišli dolje", prošapuće on. "Ostanite tu, a ja ću se prikrasti malo i pogledati. Pazit ću da me nitko ne vidi."

Vratio se kimajući glavom. "Da - otišli su dolje u tamnice, Mislite li da bi to mogli biti krijumčari? Da tu dolje spremaju ukradene stvari? To bi, naravno, bilo izvrsno mjesto."

"Vratimo se u pećinu dok su oni pod zemljom", reče George. "Tako se bojim da bi nas Timmv mogao odati svojim lajanjem. Sav će se raspuknuti koliko se

120 Zajednički bijeg Tko je na otoku? 121

suzdržava da ne ispusti ni zvuka.""Idemo onda!" reče Jujian. "Nećemo ići preko

dvorišta - krenimo obalom, treba ga dobro zaobići dok ne stignemo do pećine. Onda se netko od nas može popeti kroz otvor i sakriti se iza onog velikoga grma borovice. Odatle može vidjeti tko su ti kri-jumčari. Vjerojatno su došli barkom, ili s olupine, ili veslajući pametno između onih podvodnih stijena blizu obale."

Stigli su do pećine i ušli. Ali prije nego što se Julian popeo po konopcu uz pomoć ostalih, Timothy je nestao! Istrčao je iz pećine dok su mu bili okrenuti leđima i kad se George okrenula, nije ga više bilo na vidiku!

"Timmy!" dozivala ga je tihim glasom. "Timmy! Gdje si?"

Ali odgovora nije bilo! Timmy je otišao na svoju ruku. Kad ga samo krijumčari ne bi spazili! Zločesti pas, kako je to mogao napraviti!

Ali Timmy je nanjušio nešto uzbudljivo - nanjušio je miris koji je poznavao - pseći miris - i želio je naći vlasnika i odgristi mu rep ili uši! "Gr-r-r-r-r-r!" Timmv neće trpjeti druge pse na svome otoku!

Julian sjedne iza grma borovice, stražareći. Na olupini se ništa nije vidjelo, a na moru nije bilo broda. Barka kojom su stranci stigli na otok vjerojat-no je skrivena dolje, medu stijenama. Julian pogleda iza sebe, prema dvorcu - i ugleda zapanjujući prizor!

Pas je njuškao oko grmlja - a šuljajući se iza njega,

sav nakostriješen, nalazio se Timothy! Timothy ga je pikirao kao kad mačka ptkira zeca! Drugi ga je pas iznenada čuo i skočio pred njega, Timmy se baci na psa sa zastrašujućim urlikom, i drugi pas zacvili od straha.

Julian je promatrao prestravljen. Nije znao što da učini. Dva su psa stvarala stravične zvukove, pogoto-vo drugi pas čije je prestrašeno jaukanje i bijesno štektanje odzvanjalo posvuda.

"Ovo će dovući krijumčare gore i kad vide Timmyja, znat će da je još netko na otoku", pomisli Julian. "K vragu, Timmy! zašto nisi ostao s Georgeom i utišao se?"

Iza zidova razrušenog dvorca pojavila su se tri lika, jureći navrat-nanos da vide što se događa s njihovim psom. Julian je zurio u njih potpuno zapanjen - jer to troje ljudi bili su - gđa Stick, g. Stick i Edgar!

"Isuse!" reče Julian šunjajući se iza grma ne bi li brzo stigao do otvora. "Oni su došli po nas! Pogodili su da smo otišli ovamo i došli su nas tražiti, te zvijeri, i natjerati nas da se vratimo! Pa, neće nas pronaći! Ali, oh, kakva šteta što nas je Timothy otkrio poka-zavši se:

Ispod njega dopre kreštav zvižduk. To je bila George koja se jako zabrinula kad je čula galamu pasa pa je panično zviždala Timmyiju. To je bio zvižduk koji je Timmoty uvijek poslušao, i on pusti drugog psa i sjuri se odmah s vrha litice upravo kad

i"

122 Zajednički bijeg Tko je na otoku? 123

se pojavilo troje Stickovih J pokupilo svoga mješanca koji je cvilio i krvario.

Edgar potrči za Timmvjem, gore na vrh litice. Julian skoči u pećinu kad spazi Edgara. Timmy otrči do otvora i baci se dolje, gotovo sletjevši na Juliana. Zaleti se k Georgeu.

"Šuti, šuti!" žurno šapne George uzbuđenom psu. "Želiš li odati naše skroviŠte, ti, idiote?"

DaŠćući i pušući, Edgar stigne na vrh litice. Zapanjio se kad je vidio kako je Timothy očigledno propao u zemlju. Malo je pretraživao naokolo, ali bilo je jasno da pas više nije na litici.

G. i gđa Stick također se uspnu. "Gdje je nestao taj pas?" vikala je gđa Stick. "Kako je izgledao?"

"Jako je sličio na onog užasnog psa koji je bio s djecom", reče Edgar. Svi su ga dolje u pećini jasno čuli. Djeca su bila tiha poput crkvenih miševa.

"Ali to nije moguće!" stigne do njih glas gde Stick. "Djeca su otišla kući - vidjeli smo ih, i psa, kako idu prema željezničkoj postaji. To mora da je neki pas-lutalica kojega je ostavio kakav izletnik."

"Pa, gdje je onda sada?" reče g. Stick promuklim glasom. "Ne vidim nigdje nikakva psa."

"Kao daš je propao u zemlju", reče Edgar izne-nađenim glasom.

G. Stick napravi nepristojan prezriv zvuk. "Krasne mi priče pričaš, doista", reče on. "Propao u zemlju! Sto je sljedeće? Pao preko litice, pretpostavljam. Pa,

dobro je zagrizao jadnog Tinkera. Časna riječ, ako vidim tog psa, upucat ću ga!"

"Možda postoji neko skroviste na ovoj litici", reče gđa Stick. "Pogledajmo!"

Djeca su sjedila tiha kao mišići. George je držala ruku na Timmvjevoj ogrlici upozoravajući ga da bude tih. Stickovi su bili veoma blizu. Julian se bojao da će netko od njih upasti kroz otvor svakog trena!

Srećom, to se nije dogodilo. Stajali su joj jako blizu otvoru dok su raspravljali o problemu.

"Ako je to pas onog djeteta, onda su ona zamorna djeca otišla na ovaj otok umjesto kući", reče gđa Stick. "To bi nam jako poremetilo planove! Moramo to saznati. Neću se smiriti dok ne saznam."

"Ubrzo ćemo to otkriti", reče g. Stick. "Ne brini se zbog toga. Njihova će barka biti tu negdje - a i oni će biti u blizini! Nemoguće je da su četvero djece i pas i barka sakriveni na ovome malom otoku, a da ih ne uspijemo naći. Clara, ti idi oko dvorca. Možda se skrivaju negdje u ruševinama. Ja ću pretražiti ovdje."

Djeca su se stisnula jedno do drugoga u pećini. Kako su samo molili da nitko ne nade njihovu barku! Kako su se nadali da nitko neće pronaći ni jedan nji-hov trag! Timmy je tiho režao želeći ponovno pro-naći tog psa Smrdljivka! Bilo bi divno jako mu zagristi uši.

Edgar se zapravo plašio pronalaska djece, a još više da će negdje naići sam na Timmvja. Zato i nije puno tražio ni djecu ni barku. Otišao je u dražicu

124 Zajednički bijeg Tko |L' na otoku? 125

gdje su djeca sakrila barku, ali iako je vidio tragove plovila koje je bilo odvućeno gore, jedva malo ublažene visokom plimom i morskom vodom, nije primijetio pramac koji je sakrivala morska trava stršeći izvan stijene iza koje je bilo skriven.

"Ovdje nema ničega!" doviknuo je majci koja je obilazila ruševine, zagledajući u svaki kutak. Ali ni ona nije ništa našla, a nije ni g, Stick.

"To1 nije taj pas", reče g. Stick konačno. "Da jest, bili bi ovdje, a bila bi ovdje i njihova barka, ali nema traga ni njima i njoj. To mora da je neki divlji pas lutalica. Njega moramo svakako pronaći. Rekao bih da je podivljao."

Djeca se opuste nakon otprilike sat vremena, mis-leći da su Stickovi vjerojatno odustali od potrage za njima. Pristavili su čajnik, a Anne je pravila sendviče. Timmy je bio vezan za svaki slučaj, da ne bi opet odlutao u potragu za Smrdljivkom.

Popili su čaj u tišini, čuo se samo šapat. "Stickovi ipak nisu došli ovamo po nas", reče Julian. "To je sasvim jasno jer su rekli da smo otišli uhvatiti vlak za povratak kući, povevši Georgea i Timmvja sa sobom."

"Zašto su onda ovdje?" htjela je znati namrgođena George. "To je naš otok! Oni ovdje nemaju prava biti, Otjerajmo ih! Oni se boje Timmvja. Povest ćemo ga sa sobom i reći da ćemo ga nahuškati na njih ako ne nestanu odavde."

"Ne, George", reče Julian. "Urazumi se! Ne bi bilo

dobro da požure i ispričaju tvom ocu da smo tu, jer bi mogao izgubiti živce i dojuriti kući zbog toga. I još sam se nečega sjetio."

"Čega?" upitaše ostali, vidjevši kako Julianove oči sjaje kao i uvijek kad bi nešto smišljao.

"Pa, zar vam nije palo na pamet da Stickovi imaju nešto s krijumčarima? Zar ne mislite da su možda došli ovamo krijumčariti stvari ili ih sakriti dok ih ne odnesu na sigurno mjesto? G. Stick je mornar, nije li tako? On bi trebao znati sve o krijumčarenju. Kladim se da ga krijumčari plaćaju."

"Mislim da si u pravu!" reče George uzbuđeno. "Pa - čekat ćemo dok Stickovi ne odu, a onda ćemo se spustiti dolje do tamnica i pogledati jesu li tamo što sakrili! Otkrit ćemo njihovu malu igru i spriječiti ih! To će biti strasno uzbudljivo, zar ne?"

Prc.slnišcni Stickovi 127

16. Prestrašeni Stickovi

Ali Stickovi nisu otišli! Djeca su svako toliko provi-rila kroz špijunsku rupu na vrhu krova od pećine - i vidjela jednog od Stickovih. Večer je padala i postalo je mračno. Stickovi još uvijek nisu otišli. Julian je otrčao do najbliže obale i tamo otkrio malu barku. Znači, Stickovi su uspjeli pronaći put do otoka ves-lajući blizu olupine broda; možda su tamo najprije i pristali pa tek onda došli na obalu, pametno izbje-gavajući stijene o koje bi se mogli razbiti.

"Čini se da će Stickovi ovdje prenoćiti", reče Julian sumorno. "To će nam pokvariti boravak na otoku. Dođemo ovamo da bismo pobjegli od Stickovih - ali zlo i naopako! Stickovi su opet iznad nas. To je grozno."

"Mogli bismo ih prestrašiti", reče George. Njezine su oči sjajile kao svjetlost svijeće u pećini.

"Kako to misliš?" upita Dick razvedrivši se. Njemu su se uvijek sviđale Georgeove zamisli, katkad sulude.

"Dakle, pretpostavljam da žive dolje u jednoj od soba u tamnicama, zar ne?" reče George. "U ruše-vinama nemaju gdje živjeti, niti se pošteno skloniti, inače bismo mi bili tamo - pa je jedino mjesto dolje u tamnicama. Ja ne bih voljela tamo spavati, ali pret-

postavljam da Stickovima to ne smeta.""Pa što s tim?" reče Dick. "Što si naumila?""Zar se ne bismo mogli prikrasti dolje i malo vikati

tako da jeka krene naokolo?" reče George. "I mi smo se prestrašili jeke kada smo prvi put sišli u tamnice. Rekli bismo samo dvije-tri riječi, a jeka bi ih počela ponavljati i ponavljati, vičući natrag na nas."

"Oh, da, ja se sjećam", reče Anne. "I Timmy se prestrašio kad je zalajao! Jeka je lajala natrag na njega, a on je mislio da se tamo dolje skriva tisuće pasa! Užasno se prestrašio."

"Nije loše", reče Julian. "Stickovi su to zaslužili zbog ovakva dolaska na otok! Prestrašimo li ih toliko da odu, bit ćemo u prednosti! Da, učinimo tako."

"A što ćemo s Timothvjem?" reče Anne. "Zar nije bolje da ga ostavimo ovdje?"

"Ne. On će stajati na ulazu u tamnice i čuvat će nas", reče George. "Ako se slučajno pojave pravi kri-jumčari, Timmv će nas upozoriti. Ne bih ga ostav-ljala."

"Dobro, onda, idemo" reče Julian. "To će biti zgo-dan Štos. Prilično je mračno, ali imam svjetiljku, i čim budemo sigurni da su Stickovi dolje u tamnicama, počet ćemo provoditi našu malu Šalu."

Od Stickovih nije bilo ni traga ni glasa. Nikakva svjetlost svijeće se nije vidjela, niti su se čuli glasovi. Hi su otišli ili su bili ispod u tamnicama. Kamenje je bilo maknuto s ulaza, tako su djeca bila sigurna da su tamo dolje.

"Timmv, ostani ovdje i budi miran i tih", šaputala

128 Pet prijatelja na otoku s blagom i Slickovi 129

je George Timmyju. "Laj ako netko dođe, ali inače ne. Mi idemo dolje u tamnice."

"Ja bih rado ostala ovdje s Timothvjem", reče Ane iznenada. Nije joj se sviđao taman izgled ulaza u tamnice. "Znaš, George, Timmv bi mogao biti usam-ljen ili uplašen sasvim sam ovdje."

Drugi se zagrcnu od smijeha. Znali su da se Anne boji. Julian joj stisne ruku. "Onda ti ostani ovdje", reče on nježno. "Pravi društvo Timothvju."

Zatim su se Julian, Dick i George spustili strmim stubištem koje je vodilo duboko dolje u stare tam-nice Kirinova dvorca. Djeca su tu bila prošlo ljeto kad su tražili izgubljeno blago. Sad su ponovno tu!

Šuljali su se niza stube i stigli do tamnica izdubljenih u same stijene ispod dvorca. Bilo ih je mnogo, malih i velikih čudnih, vlažnih podzemnih soba u kojima su nekoć davno možda bili zatočeni nesretni ljudi.

Djeca su se tiho kretala mračnim hodnicima. Julian je komadom bijele krede koju je ponio sa sobom označavao tu i tamo kamene zidove u prolazu da bi lakše pronašli put natrag.

Iznenada su začuli glasove i ugledali svjetlo. Stali su i tiho šaputali jedno drugome na uho.

"Oni su u sobi u kojoj smo prošle godine pronašli blago! Tamo kampiraju! Kakve ćemo zvukove proizvoditi?"

"Ja ću biti krava", reče Dick. "Mogu mukati kao prava krava. Da, bit ću krava."

"A ja ovca", reče Julian. "George, ti budi konj. Ti

znaš njiŠtati i frktati gotovo kao konj. Dick, ti poČni!"I tako Dick krene. Skriven iza kamenog potpor-

nja otvori usta i mukne žalosno poput krave koju boli. Jeka odmah preuzme mukanje, pojača ga, pošalje duž podzemnih hodnika i uskoro se Činilo da tisuće krava luta uokolo mučući uglas."Muu - uu - uu - uuuuuuuuuuuuu - uuu - uu -

MUUUUUUU!"Stickovi su slušali zaprepašteno, prestrašeni izne-

nadnom groznom bukom."Mama, što je to?" povika Edgar gotovo u suzama.

Smrdljivko se šćućurio u dnu pećine, prestravljen."To su krave", reče g. Stick zapanjen. "Mislim da

su krave. Zar ne čuješ mukanje? Ali kako su krave dospjele ovamo?"

"Glupost!" reče gđa Stick, kad je malo došla k sebi. "Krave tu dolje u pećinama! Ti si lud! Još ćeš mi reći da su sljedeće ovce!"

Bilo je smiješno što je baš to rekla jer Julian tog trena počne blejati kao stado ovaca. Jedno njegovo dugo "bee-bee-e-ee" jeka je odmah preuzela i izne-nada se činilo da stotine jadnih izgubljenih ovaca bleji prolazeći tamnicama!

G. Stick skoči na nose, bijel kao plahta.C' ' l ^ v

"Pa, nisu H to sad ovce!" usklikne. "Sto je sad? Sto je to u ovim tamnicama? Nikad mi se nisu sviđale."

"Bee-be-be-e-EEEEEEEEE!" tugaljivo je kružio zvuk uokolo. I onda George počne njiŠtati i frktati, baš kao što bi to činio nestrpljiv konj. Djevojčica je

130 Pel prijatelja na otoku s blagom Presli;išrni Slickovi 131

tresla glavom u mraku točno kao konj i potom počela toptati nogom. U trenu toptala je i jeka, šaljući njištanje i frktanje i toptanje u pećinu Stickovih dvadeset puta glasnije nego što ih je George proizvodila.

Jadni je Smrdljivko počeo žalobno cviliti. Bio je na smrt prestrašen. Zalijepio se na pod kao da je želio nestati u njemu. Edgar stisne majčinu ruku, "Idemo gore", reče ona, "Ne mogu ostati tu. Na stotine ovaca, konja i krava odzvanja ovim tamnicama, možeš ih čuti. Nisu stvarne, ali imaju glasove i kopi-ta i ja ih se bojim."

G. Stick ode do vrata njihove prostorije i glasno vikne.

"Odlazi, ti! Čisti se! Tko god da jesi!"George se počne hihotati. Onda vikne dubokim

promuklim glasom."Pa-zi!" I jeka se razliježe svuda uokolo."Pazi!" "Pazi!" "Pa-aa-zi!"G. Stick se brzo vrati u pećinu-sobu i zapali još

jednu svijeću. Zalupio je velika drvena vrata koja su vodila u sobu. Ruke su mu se tresle.

"Čudne se stvari događaju", reče on. "Ako se noću ovdje događaju ovakve stvari, nećemo se dugo zadržavati ovdje."

Julian, Dick i George sad su se tako jako hihotali da više nisu mogli oponašati nikakve krave, konje ili ovce. George je sad postala prase i tako je uvjerljivo počela roktati i onjkati da je Dick gotovo umro od

smijeha. Onjkanje i roktanje sad je odjekivalo posvuda.

"Hajdemo", konačno izusti Julian. "Ne mogu se više suzdržati od smijeha. Izađimo!"

"Izađimo!" šaputala je jeka. "Izađimo, izađimo, izađimo!"

Spoticali su se na putu prema van, gurajući si rupčiće u usta i prateći Julianove oznake kredom pod svjetlom njegove svjetiljke. Slijedeći njegove oznake, nisu mogli pogriješiti hodnik.

Sjeli su na stubište tamnice s Anne i Timmvjem i umirali od smijeha dok su joj prepričavali sve Što su radili. "Ćuli smo starog Sticka kako nam viče da nes-tanemo", reče George. " Zvučao je kao da umire od straha. A od Smrdljivka se nije začulo ni najtiše rezanje. Kladim se da će Stickovi već sutra zbrisati! Ovo ih je sigurno dobro prestrašilo."

"To je bilo super!" reče Julian. "Šteta što sam se počeo smijati. A mislio sam baš zatrubiti kao slon. Jeki bi se to dopalo!"

"Čudno što Stickovi ostaju na otoku", reče Dick, zamišljeno. "Napustili su Kirrinovu kolibu, ali ne traže nas. To je sigurno nekako povezano s kri-jumčarima. Možda je zato gđa Stick prihvatila posao kod tvoje majke, George - da bi bila blizu otoka kad dođe vrijeme - kad krijumčari budu tražili njihovu pomoć."

"Zapravo bismo se mogli vratiti u Kirrinovu kolibu, zar ne?" reče Anne kojoj otok više nije bio tako blizak sada kad su Stickovi bili ovdje.

132 Pet prijatelja na otoku s blagom Presmioni Stickovi 133

"Da se vratimo! I napustimo pustolovinu upravo kada počinje!" uzvikne Georgc prezirno. "Baš si smi-ješna, Anne! Vrati se ako hoćeš - ali sam sigurna da nitko neće ići s tobom."

"Anne će sigurno ostati s nama", reče Julian, zna-jući da je Anne povrijeđena prijedlogom da ih napusti. "Stickovi će otići, ne brini se!"

"Vratimo se u pećinu", reče Anne žudeći za njezi-nom sigurnošću i toploj svjetlosti svijeća. Ustanu i zapute se preko dvorišta do malog zida koji je okruživao dvorac. Popeli su se na zidić i skrenuli prema litici. Julian upali svjetiljku kad vidje da su na sigurnome, jer se nije moglo jasno vidjeti u mraku, a bojao se da netko ne od njih ne padne u rupu umjesto da se spusti kao treba dolje po konopcu.

Julian je konačno stajao pokraj otvora, osvjetljava-jući ga tako da su se ostali sigurno spuštali po konopcu, jedno po jedno. Podigne pogled preko tamnog mora i pozorno pogleda.

Preko na moru vidjelo se svjetlo, kao da netko sig-nalizira. Mora da su vidjeli svjetlost njegove svjetiljke! Julian je promatrao pitajući se signalizira li to brod, i koliko je udaljen, i zašto signaliziraju.

"Možda idu ostaviti još stvari na staru olupinu za Stickove", pomisli on. "Pitam se je H to to. Kako bih to volio otkriti - ali bilo bi opasno otići tamo po danu jer bi nas Sickovi mogli vidjeli."

Signaliziranje se još dugo nastavilo, kao da se slala neka poruka. Julian je nikako nije mogao shvatiti. Jednostavno je izgledala kao blic-blic-blic lanterne

prema njemu. Ali to je bio signal ili nekakva poruka za Stickove.

"Pa, noćas je neće dobiti!" pomisli Julian kroza smijeh, kad je signaliziranje prestalo. "Prilično sam uvjeren da će obitelj Stickovih noćas ostati tamo gdje jest, prestrašeni od ovaca, konja i krava koje jurcaju po onim tamnicama!"

Julian je bio potpuno u pravu - Stickovi su ostali tamo gdje jesu! Ništa ih do jutra nije moglo izvući iz podzemlja.

l ' ] ' sn-;ivl|t'ni Edgar 135

17. Prestravljeni Edgar

Djeca su te noći dobro spavala, a ni Timothy nije režao. Bili su sigurni da se ništa važno neće dogodi-ti. I doručkovali su dobro - suho meso, konzervi-rane breskve, kruh i maslac te sok.

"Čini se da smo popili sav sok", reče Julian žalos-no. "Sok je izvrsno piće - jednostavno ide sa svime."

"To je bio moj najbolji obrok dosad", reče Anne. "Stvarno. Pripremamo krasna jela na otoku Kirrinu. Pitam se jedu li i Stickovi tako dobro."

"Kladim se da jedu!" reče Dick. "Pretpostavljam da su ispraznili ormare ujne Fanny i uzeli najbolje što su našli."

"Oh, te zvijeri!" reče George dok su joj oči opasno sijevale. "Nisam ni pomislila na to - možda su op-ljačkati kuću i uzeli sve Što su htjeli."

"Najvjerojatnije jesu", reče Julian i namršti se. "Slušaj, ni meni to nije dosad palo na pamet. Bit će grozno, George, ako se tvoja majka vrati, sva bolesna i nemoćna, i otkrije da joj nedostaje pola stvari!"

"Oh, Bože!" uzviknu očajno Anne. "George, to bi stvarno bilo strašno!"

"Da", reče bijesno George. "Mislim da su ti Stickovi sposobni za sve! Kad su imali obraza doći na nas otok i živjeti tu, onda su mogli pokrasti i

majčinu kuću. Da to bar možemo nekako saznati!""Barkom su mogli donijeti prilično mnogo stvari",

reče Julian. "Mora da su ovamo stigli barkom. Ako su ponijeli ukradene stvari, pretpostavljam da su ih morali negdje ostaviti."

"Mogli bismo pogledati naokolo, možda nešto pronađemo, a da nas Stickovi ne vide", predložio je Dick.

"Idemo malo razgledati uokolo", reče George koja je uvijek voljela odmah djelovati. "Anne, ti operi i pospremi našu kuću-pećinu, hoćeš li?"

Anne je bila rastrzana između želje da pode s ostalima i da se opet igra "kuće". Tako je voljela sve uređivati, praviti krevete i čistiti pećinu. Na kraju je rekla da će ona ostati, a ostali mogu ići.

I tako su se popeli po konopcu. Timothy je ostao s Anne jer su se bojali da će lajati. Anne ga zaveže. Malo je cvilio, ali nije pravio veliku buku.

Ostalo troje ležalo je na vrhu litice promatrajući razrušeni dvorac dolje. Činilo se da uokolo nema nikoga, ali se ubrzo pojaviše Stickovi iz tamnica. Kao da im je bilo drago što su ponovno na suncu. Djeca se tome nisu čudila jer su tamnice bile mračne i hladne.

Stickovi pogledaše uokolo. Smrdljivko se spušte-na repa stisnuo uz gđu Stick.

"Oni traže krave, ovce i konje koje su sinoć čuli u tamnicama!" šapne Dick Julianu.

Stickovi su razgovarali minutu-dvije pa krenuli

136 Pet prijatelja na otoku s blagom Pivsinivljaii Kd^nr 137

prema obali koja je gledala na olupinu. Edgar je otišao u sobu u kojoj su djeca najprije namjeravala spavati - onu kojoj se strop urušio.

"Ja ću pratiti ovo dvoje Stickovih", šapne Julian. "Vas dvoje idite pogledati što Edgar radi."

Julian nestane držeći se iza grmlja i prateći Stickove. George i Dick krenu oprezno i tiho po liti-ci do dvorca u središtu malena otoka. Guli su Edgara kako zviždi. Smrdljivko je trčkarao po dvorištu.

Edgar izađe iz razrušene sobe noseći hrpu jas-tučića koji su očigledno bili tamo spremljeni. George pocrveni od bijesa i Ijutito stisne Dickovu ruku.

"Majčini najbolji jastučić!" šapne ona. "Oh, te zvi-jeri!"

I Dick je bio ljut. Očito su se Stickovi uzeli sve što im je bilo pri ruci kad su napuštali Kirrinovu kolibu. Zgrabi grudu zemlje, pažljivo nacilja i baci je u zrak. Pala je između Edgara i Smrdljivka poput zemljana tuša.

Edgar ispusti jastučiće i pogleda prestrašeno uvis. Bilo je jasno da je mislio da je nešto palo s neba. George zgrabi drugi grumen, nacilja i zavitla ga u zrak. Zemlja je pala na Smrdljivka, i pas jaukne i zbriše dolje kroz otvor koji je vodio u tamnice.

Edgar pogleda u nebo pa oko sebe, širom otvorenih usta. Sto se to događa? Dick sačeka dok nije pogledao u suprotnom smjeru i opet baci veliku grudu u zrak. Raspala se i rasula svuda po pre-neraženom Edgaru.

Tada se oglasi jednim od svojih vjernih mukanja,

kao krava koju boli, i Edgar se skameni na mjestu, raspamećen od straha. Opet krave! Gdje su? Dick ponovno zarnuče, a Edgar vrisne, potrči i gotovo padne na stubištu tamnice. Nestao je uz očajnički vrisak, ostavljajući za sobom jastučiće na zemlji.

"Brzo!" reče Dick skačući na noge. "Nekoliko minuta se još neće vratiti, sigurno, Previše ga je strah. Zgrabimo jastučiće i donesimo ih ovamo. Ne vidim zašto bi ih Stickovi upotrebljavali dolje u onim groznim starim tamnicama."

Dvoje se djece utrkivalo do dvorišta, pokupilo jas-tučiće i otrčalo natrag do svog skrovišta. Dick pogle-da preko u sobu iz koje ih je Edgar donio.

"A da pogledamo Što su još sakrili?" predloži. "Zašto bismo im dopustili da imaju nešto Što nije nji-hovo?"

"Ja ću otići preko, a ti Čuvaj stražu pokraj ulaza u tamnice", reče George. "Ako vidiš Edgara, samo se ponovno oglasi kao krava i on će odjuriti kao lud,"

"Dobro", reče Dick nasmijavši se i brzo ode do str-mih stuba koje su vodile pod zemlju u tamnice. Edgaru nije bilo ni traga. Niti Smrdljivku.

George ode do urušene sobe i Ijutito sve pregleda. Da, Sticksovi se jesu poslužili stvarima njezine majke, u to nema sumnje! Tu je bilo pokrivača i sre-brnine i svakojake hrane. Gđa Stick je očito bila u velikom ormaru ispod stubišta i uzela mnogo toga Što je tamo bilo spremljeno za tjednu upotrebu.

George odjuri do Dicka. "Tamo su tone naših

138 Pet prijatelja na otoku s bla«om Prestravljeni Edgar 139

stvari!" šapne ona Ijutito. "Pomogni mi da ih uzmem. Vidjet ćemo koliko možemo uzeti prije nego što se pojavi Edgar ili se Stickovi vrate."

Upravo dok su se doŠaptavali, začuje se tihi zvižduk. Pogledaju oko sebe i ugledaju Juliana koji im se pridružio.

"Stickovi su odveslali do olupine", reče on. "Negdje dolje medu stijenama imali su staru barku. Stari tata Stick je sigurno bio dobar mornar kad je uspio provesti barku unutra i van između onih groznih podvodnih stijena."

"Onda imamo vremena napraviti to što želimo, reče Dick zadovoljno. Brzo ispriča Julianu o stvarima koje je George vidjela u urušenoj sobi.

"Odvratni lopovi!" reče Julian prezrivo. "Oni se ne misle vratiti u Kirrinovu kolibu, to je jasno. Očito je da imaju ovdje nekog posla s krijumčarima - a kad završe, otići će sa svim ukradenim stvarima, i proći nekažnjeno."

"Ne, neće", reče odmah George. "Mi ćemo sve uzeti i odnijeti u pećinu! Dick će stražariti ne ulazu u tamnice, a ti i ja, Juliane, možemo brzo odnijeti stvari. Možemo ih baciti kroz otvor u pećinu."

"Onda požurimo!" reče Julian. 'Valja to napraviti prije nego što se Stickovi vrate, a mislim da se neće dugo zadržati. Vjerojatno su otišli donijeti kovčeg i sve ostalo s olupine broda. Znate da sam sinoć vidio svjetlo na moru - možda je to bio znak da krijumčari

ostavljaju nešto na olupini za Stickove."George i Julian požure do urušene sobe, natrpaju

si ruke stvarima i otrče ih sakriti na liticu, a poslije će ih odnijeti otvora u pećinu. Činilo se da su Stickovi uzeli sve Što se moglo lako ukrasti. Čak i kuhinjski sat!

Edgar se uopće nije pojavio pa je Dick samo sjedio na stubama i gledao ostale. Nakon nekog vremena, Julian i George uzdahnu s olakšanjem i namignu Dicku. On ostavi svoje mjesto i pridruži im se.

"Sad imamo sve", reče Julian. "Idem samo do ruba litica da vidim vraćaju li se Stickovi. Ako ne - odni-jet ćemo stvari do otvora na krovu pećine."

Ubrzo se vrati. "Vidio sam njihovu barku vezanu za olupinu", reče on. "Još smo neko vrijeme sigurni. Idemo, odnesimo stvari ne sigurno! Ovo je stvarno prava sreća."

Odnijeli su stvari do otvora i zažvali Anne. "Anne! Imamo tonu stvari koje ćemo ubaciti kroz otvor. Pripremi se da ih uhvatiš!"

Uskoro su svakojake stvari stizale dolje kroz otvor u pećini! Anne je bila zapanjena. Srebro i predmete koji bi se mogli oštetiti pri padu, najprije su zamotali u deke i onda ih spuštali konopcem.

"Dragi Bože!" reče Anne. "Uskoro će ova pećina stvarno izgledati kao kuća, kad budem smjestila i sve te predmete!"

140 Pet prijatelja na otoku s blagom i Edgar 14-

Upravo kad su završili, djeca začuju glasove iz daljine.

"Stickovi su se vratili!" reče Julian i oprezno proviri preko vrha litice. Bio je u pravu. Vratili su se do svoje barke, i sad su već bili na putu prema dvor-cu, noseći kovčeg s olupine.

"Idemo ih pratiti da vidimo što će se dogoditi kad otkriju da im je sve nestalo", naceri se Julian. "Idemo, svi!"

Sunjali su se na svojim trbuščićima po litici i stigli do skupine grmlja iza kojega su se sakrili i proma-trali. Stickovi su spustili kovčeg i pogledali oko sebe tražeći Edgara. Ali Edgara nije bilo nigdje na vidiku.

"Gdje je taj dječak?" reče gđa Stick nestrpljivo. "Imao je dovoljno vremena da sve napravi. Edgar! Edgar! Edgar!"

Gđa Stick ode do urušene sobe i zaviri unutra. Vrati se natrag do g. Sticka.

"On je sve odnio dolje", reče on. "Mor'a da je dolje u tamnicama, Ova soba je potpuno prazna."

"Rekla sam mu da dođe gore i sjedne na sunce kad završi posao ", reče gđa Stick. "Dolje u tamnicama nije zdravo biti. EDGAR!"

Ovaj je put Edgar čuo, i njegova se glava pojavi na ulazu u tamnice. Izgledao je veoma prestrašen.

"Dođi gore!" reče gđa. Stick. "Odnio si sve stvari dolje i sad je bolje da ostaneš ovdje na suncu."

"Bojim se", reče Edgar. "Neću ostati sam tu gore."

"Zašto ne?" upita zapanjeno g. Stick."Opet one krave!" reče jadni Edgar. "Stotine njih,

tata, cijelo jutro oko mene, i bacale su stvari na mene. One su opasne životinje, jesu, i ja neću biti sam tu gore!"

Neočekivani zarobljenik 143

18.Neočekivani zarobljenik

Stickovi su buljili u Edgara kao da je lud."Krave su bacale stvari?" upita konačno gđa Stick.

"Sto time misliš reći? Krave ne bacaju stvari.""Ove jesu", reče Edgar i počne pretjerivati kako bi

roditelji suosjećali s njim. "Bile su to stravične krave, jesu - na stotine njih, s rogovima dugim kao u jele-na, i mukale su groznim glasom. I bacale su stvari na mene i Tinkera. I on se jako prestrašio kao i ja. Ispustio sam jastučiće koje sam nosio dolje i otišao se brzo sakriti."

"Gdje su jastučići?" reče g. Stick gledajući naoko-lo. "Ne vidim nikakve jastučiće. Pretpostavljam da ćeš nam reći da su ih krave pojele."

"Zar ti nisi odnio sve dolje u tamnice?" željela je znati gđa Stick. "Jer ona soba je sad prazna. U njoj nema ničeg."

"Ja uopće nisam ništa odnio dolje", reče Edgar, oprezno izlazeći iz otvora tamnica. "Ispustio sam jas-tučiće otprilike tu gdje vi stojite. Što se dogodilo s njima?"

"Gledaj 'amo!'" reče g. Stick zapanjeno. "Tko je bio ovdje otkako smo mi otišli? Netko je uzeo jas-tučiće i sve ostalo. Gdje su to stavili?"

"Pa, bile su te krave", reče Edgar, gledajući naoko-

lo kao da je očekivao da ugleda krave kako se šeću s jastučićima, srebrninom i pokrivačima.

"Prestani govoriti o tim kravama", reče gđa Stick iznenada gubeći živce. "Kao prvo, ovdje na otoku nema nikakvih krava, i to znamo jer smo sve pre-gledali jutros. Ono Što smo sinoć Čuli mora da je bila neka čudna jeka koja je tutnjala naokolo. Ne, dječače moj - nešto mi je čudno u vezi s tim. Čini se da je još netko na ovom otoku!"

Očajničko zavijanje stigne s jekom iz tamnica na površinu. To je bio Smrdljivko prestravljen Što je sam dolje, a nije se usuđivao popeti van.

"Siroto janje!"reče gđa Stick koja se više brinula o njemu nego o bilo kome drugome.

"Što je s njim?"Smrdljivko ispusti još bolniji jauk i gđa Stick

požuri stubištem k njemu. G. Stick ju je slijedio, a Edgar je, ne gubeći vrijeme, išao za njima.

"Brzo!" reče Julian ustajući. "Pođi sa mnom, Dick. Možda ćemo imati dovoljno vremena da uzmemo kovčeg! Trči!"

Dva su dječaka brzo otrčala do dvorišta razrušenog dvorca. Uhvatili su svaki za jednu ručku malog kovčega, podignuli ga zajedno i oteturali natrag s njim do Georgea.

"Odnijet ćemo ga u pećinu", Šapne Julian. "Ti ostani još neko vrijeme i vidi što će se dogoditi."

Dječaci odu do litice s kovčegom. George se sakri-la iza grma i promatrala. G. Stick se za nekoliko mi-

144 Pet prijatelja na otoku s blagom Neočekivani zarobljenik 145

nuta opet pojavi i pogleda uokolo tražeći kovčeg. Otvori usta od zaprepaštenja kad je vidio da je kovčeg nestao. Zaviče u otvor tamnica.

"Clara! Kovčeg je nestao!"Gđa Stic je već bila na putu prema gore, sa

Smrdljivkom odmah do sebe i Edgarom za petama. Popela se gore i buljila uokolo.

"Nestao?" reče ona jako iznenađena. "Nestao! Kako nestao?"

"To je ono što bih i ja želio znati!" reče g. Stick. "Ostavili smo ga ovdje na nekoliko minuta - i nestao je. Otišao sam - kao i sve ostale stvari!"

"Vidiš! Netko je na ovom otoku", reče gđa Stick. "I ja ću otkriti tko je to. Imaš li pištolj, tata?"

"Imam", reče g. Stick, lupnuvši se po pojasu. "Ti uzmi debeli štap, a povest ćemo i Tinkera. Ne zvao se ja Stick ako ne otkrijem tko nam želi pomrsiti planove!"

George klizne tiho da bi upozorila ostale. Prije nego što se spustila po konopcu u pećinu, navukla je nekoliko grana grmlja preko otvora. Spusti se dolje u pećinu i ispriča ostalima što se dogodilo.

Julian je pokušavao otvoriti kovčeg, ali je još uvi-jek bio dobro zaključan. Gledao je gore dok je George zadihano pričala što je vidjela.

"Ovdje smo sigurni dokle god netko ne upadne kroz otvor na krovu!" reče on. "Sad se svi stišajte, a ti, Timmv. Da se nisi usudio režati!"

Jedno se vrijeme nije ništa čulo, a onda se začuje

udaljeno Smrdljivkovo lajanje. "Tiho sada", reče Julian. "Blizu su."

Stickovi su opet bili na litici i pažljivo su pretraživali veliko grmlje iza kojega su se djeca često sakrivala, i tamo pronašli zgaženu travu.

"Netko je bio ovdje", reče g. Stick. "Pitam se jesu li u sredini ovoga grma - toliko je velik da može sakriti pola vojske! Pokušat ću se uvući unutra, Clara, a ti stoji tu s mojim pištoljem."

Edgar je za to vrijeme sam lunjao naokolo. Bio je siguran da nitko ne bi bio dovoljno lud da bude usred tako bodljikava grma. Hodao je po litici -- i onda, na svoj užas, počeo padati! Noge su mu propale u otvoru. Pokušao se uhvatiti za trnovite grane, ali ga one nisu mogle spasiti. Padao je i padao i onda - tras!

Edgar je propao kroz otvor na krovu pećine. Iznenada se pojavio pred dječjim preneraženim očima i sletio na hrpu mekana pijeska. Timmv se odmah bacio na njega stravično režeći, ali ga George na vrijeme povuče.

Edgar je bio skamenjen od straha. Ležao je na podu pećine i stenjao zatvorenih očiju. Djeca su zurila u njega pa jedni u druge. Nekoliko su trenutaka stajali potpuno osupnuti ne znajući Što da kažu ili naprave. Timmv je bijesno režao - tako bijesno da je Edgar od straha otvorio oči. Buljio je u četvero djece i njihova psa iznenađeno i prestrašeno.

Otvorio je usta da zazove u pomoć, ali se

Julianova duga ruka nasla preko njih. "Vikni samo jednom i Timmy će ti odgristi koji god mu se dio tebe svidi!" reče Julian glasom koji je zvučao opasno kao i Timothvjevo rezanje. "Vidiš? Hoćeš li probati? Timmy samo čeka da te ugrize."

"Neću vikati", reče Edgar tako tiho da su ga jedva čuli. "Drži psa. Neću vikati."

George se obrati Timothvju. "Sad slušaj, Timothv - ako dečko vikne, slobodno ga napadni! Lezi tu pokraj njega i pokaži mu svoje velike zube. Ugrizi ga gdje god hoćeš ako zavikne."

"Vau!" reče Timmy zadovoljno. Legao je pokraj Edgara i dječak se pokuša odmaknuti. Ali Timmy je prilazio sve bliže svaki put kad se pomaknuo.

Edgar pogleda u djecu. "Što radite na ovom otoku?" upita. "Mi smo mislili da ste otišli kući."

"To je nas otok!" reče George Ijutito. "Imamo sva prava da budemo na njemu ako želimo • • ali vi nemate nikakvo pravo. Nikakvo! Što radite ovdje ti i tvoja majka i tvoj otac?"

"Ne znarn", reče Edgar mrzovoljno."Bolje je da nam kažeš", reče Julian. "Mi znamo da

imate posla s krijumčarima."Edgar ga pogleda zapanjeno. "Krijumčari?" reče

on. "Nisam znao. Mama i tata mi ne govore sve. Ne želim imati ništa s krijumčarima."

"Zar ti ne znaš ništaT reče Dick. "Zar ne znaš zašto ste došli na otok Kirrin?"

"Ne znam", reče Edgar povrijeđenim glasom.

"Tata i mama su zli prema meni. Nikad mi ništa ne kažu. Napravim što mi kažu - i to je sve. Ne znam ništa o krijumčarima, da znam rekao bih vam."

Djeci je bilo sasvim jasno da Edgar stvarno ne zna zašto njegovi roditelji došli na otok. "Pa, nisam izne-nađen što Pjegavku ne odaju svoje tajne", reče Julian, "On bi izbrbljao sve da može, kladim se u to. Svejedno, mi znamo da su oni upetljani u kri-jumčarenje."

"Pustite me", reče Edgar mrŠteći se. "Nemate me prava zadržati ovdje."

"Nećemo te pustiti", reče George odmah. "Sad si naš zatvorenik, Ako te pustimo natrag tvojim roditeljima, reći ćeš im sve o nama, a mi ne želimo da oni znaju da smo ovdje. Mi želimo pokvariti njihove lijepe planove, vidiš."

I Edgar je vidio. Vidio je puno stvari. Pozlilo mu je. "Jeste H vi uzeli jastučiće i ostale stvari?"

"Oh, ne, dragi Edgare", reče Dick. "Zar to nisu bile krave? Pa ti si rekao svojoj majci da ih je na sto-tine mukalo na tebe i baealo stvari i ukralo jastučiće koje si ispustio? Valjda nisi već zaboravio svoje krave?"

"Smiješno", reče Edgar mršteći se. "Što ćete ura-diti sa mnom? Ja neću ostati ovdje, to je jasno."

"Ali hoćeš, Pjegavko", reče Julian. "Ostat ćeš ovdje dok te mi ne pustimo - a to neće biti sve dok ne raščistimo tu krijumčarsku tajnu. I znaj da će Timmy kazniti svaku tvoju glupost."

"Kakva ste vi skupina životinja", reče Edgar kad je vidio da ne može ništa dtugo nego se pokoriti djeci. "Tata i mama bit će bijesni na vas."

A njegovi su roditelji bili potpuno zabezeknuti. Naravno da se nitko nije skrivao u onom velikome gustom grmlju, i kad je g. Stick izmigoljio van, izgreben i krvav, pogledom je potražio Edgara. A Edgara nije bilo nigdje na vidiku.

"Gdje je taj prokleti dječak?" reče on i vikne: "Edgar! ED-GAR!"

Ali Edgar nije odgovarao. Stickovi su ga dugo tražili i u podzemlju i na površini. Gđa Stick je bila uvjerena da se jadnik izgubio u tamnicama i poslala je Smrdijivka da ga pronađe. Ali Smrdljivko je stigao samo do prve pećine. Sjetio se čudnih zvukova od sinoć i uopće nije bio sklon istraživanju tamnica.

Sad kad su umirili Edgara, Julian obrati pozornost na mali kovčeg. "Nekako ću ovo otvoriti", reče on. "Siguran sam da su unutra prokrijumčarene stvari i Bog zna što još."

"Onda ćeš morati razbiti brave", reče Dick, Julian uzme mali kamen i pokuša razbiti obje brave. Nakon nekog vremena uspije razvaliti jednu, a onda popusti i druga. Djeca bace poklopac.

Na vrhu je bila dječja dekica s izvezenim bijelim zečićima. Julian je odmakne očekujući da će ispod ugledati prokrijumčarenu robu. Ali na njihovo zaprepaštenje tamo je bila dječja odjeća!

Izvadi je. Bila su tu dvije plave majice, plava suk-

nja, nekoliko pulovera, tenisice i topao kaput. Na dnu kovčega bilo je nekoliko lutaka i pliŠani medv-jedić!

"Isuse!" zapanjeno će Julian. "Za što služi ovo? Zašto su Stickovi donijeli ovo na otok - i zašto su to krijumčari sakrili na olupini? Kakva zagonetka!"

Izgleda da je Edgar bio zapanjen kao i ostali. I on je očekivao vrijedne predmete. George i Anne izvuku lutke. Bile su jako lijepe. Anne ih privije na grudi. Ona je voljela lutke, dok ih je George prezi-rala.

"Kome pripadaju?" reče Anne. "Oh, kako će biti tužni što ih nemaju! Nije li to čudno, Juliane? Zašto bi itko donio kovčeg pun odjeće i lutaka na otok Kirrin?"

Vrisak u noći 151

19. Vrisak u noći

Nitko nije znao odgovor na Anneino iznenađeno pitanje. Djeca su zbunjeno zurila u kovčeg. To se nikako nije slagalo s krijumčarima. Sjetili su se i drugih stvari na olupini - limenki s hranom. Zar bi to krijumčarili na otok! To je bilo potpuno besmisleno.

"Čudno", reče Dick, konačno. "Nema sumnje da se ovdje događa nešto Čudno jer se inače Stickovi ne bi motali po našem otoku. A vidjeli smo i signale s broda na moru. Nešto se događa. Mislili smo da će nam pomoći ako otvorimo kovčeg - ali sada je tajna još veća."

Upravo tad začuju se glasovi Stickovih koji su dozivali Edgara. Ali Edgar se nije usudio odgovoriti im. Timmveva je njuška bila opasno blizu njegove noge. Svakog bi ga trena mogao ugristi. Pas bi svako toliko zarežao tek da podsjeti Edgara da je još uvijek tu.

"Znaš li išta o brodu koji noću šalje signale na ovaj otok?" upita Julian okrenuvši se prema Edgaru.

Dječak zavrti glavom. "Nikad čuo za bilo kakve signale", reče on. "Jedino je majka rekla da noćas očekuju Roamera, ali ne znam na što je mislila."

"Roamer"?" reče George istog trena. "Sto je to -čovjek - ili brod - ili što?"

"Ne znam", reče Egar. "Samo bih dobio iza uha da sam bilo što pitao. Otkrijte sami."

"I hoćemo", reče Julian smrknuto. "Noćas ćemo paziti na Roameral Hvala na obavijesti."

Djeca su provela tih i prilično dosadan dan u pećini - svi osim Anne koja ju je opet čekalo puno toga za uređivanje. Doista, kad je završila, pećina je izgledala kao pravi dom! Stavila je deke na krevete, a prekrivači su joj poslužili kao sagovi. I pećina je izgledala veličanstveno!

Edgaru nije bilo dopušteno da ode iz pećine, i Timothy ga nije napuštao ni za tren. Većinu je vre-mena spavao, žaleći se da su ga "krave i te stvari" toliko prestrašile prošlu noć da nije oka sklopio.

Ostali su tiho razgovarali. Odlučili su te noći držati stražu na vrhu litice, dvoje po dvoje zajedno. Čekat će i vidjeti što će se dogoditi. Ako dođe Roamer, već će nešto na brzinu smisliti.

Sunce je tonulo. Noć se mračno nadvila nad morem. Edgar je tiho hrkao nakon izvrsne večere koja se sastojala od sardina, sendviča od usoljene govedine, konzerviranih marelica i mlijeka. Anne l Dick odu prvi na stražu, Bilo je oko pola jedanaest. U pola jedan Julian i George se popnu po čvornatom konopcu i pridruže im se. No Anne i Dick im nisu imali ništa novo reći. Spuste se u pećinu, udu u svoje udobne krevete i spreme se za spavanje. Edgar je hrkao u svom kutu, Timmy ga je još uvijek Čuvao.

Julian i George su promatrali more, čekali na bilo

152 Pet prijatelja na otoku s blagom Vrisak u noći 153

kakav trag broda. Nije bilo jako tamno zbog mje-sečine. Iznenada začuše tihe glasove i ugledaše neke sjene dolje pored stijena.

"Stickovi", šapne Julian. "Opet će veslati na olupinu, pretpostavljam."

Čuo se zvuk vesala i djeca ugledaju barku kako se kreće po moru. Tad George naglo lupi Juliana i pokaže mu na pučinu. Pokazalo se svjetlo, prilično daleko, s broda koji se jedva nazirao. Mjesec je zašao za oblake pa dugo nisu ništa vidjeli.

Gledali su bez daha. Je U ta daleka sjena na moru Roamer? Ili mu je vlasnik Roamer? Jesu li noćas kri-jumčari na poslu?

"Stiže još jedna barka vidi! reče George. "Vjerojatno je s tog broda na moru. Sada kad je mjesec ponovno izašao, jasno se vidi. Ide prema staroj olupini. To mora da je mjesto sastanka, bar tako mislim."

A onda, što ih je stvarno razbjesnilo, mjesec je opet zašao za oblake i ostao tamo tako dugo da su djeca već postala nestrpljiva. Konačno ponovno izroni i zasvijetli nad vodom.

"Obje barke sada napuštaju olupinu", reče uzbuđeno Julian. "Našli su se i predali dalje ukradenu robu, pretpostavljam - i sad se jedna barka vraća na brod, a druga, Stickova, ide ovamo sa stvarima. Pratit ćemo Stickove kad se vrate, da vidimo gdje će ostaviti stvari."

Nakon dugo vremena Stickova barka pristane

ponovno na obalu. Djeca su pratila pogledom Stickove koji su se vraćali prema dvorcu. G. Stick je nosio nešto poput velikog svežnja koji mu je visio preko ramena. Nisu vidjeli nosi li što i gđa Stick.

Stickovi udu u dvorište dvorca i krenu ravno do ulaza u tamnice. "Nose krijumčarene stvari tamo dolje", šapne Julian Georgeu. Djeca su ih sad pro-matrala s obližnjeg zida. "Idemo reći ostalima i smis-liti što ćemo. Nekako im moramo uzeti stvari, odni-jeti ih na kopno i prijaviti policiji!"

Tog se trena začu vrisak. Visok, prestravljen vrisak preplašio je djecu koja su stražarila. Nisu imali pojma odakle je stigao.

"Brzo! To mora da je Anne!" reče Julian. I njih dvoje otrče najbrže što su mogli do otvora koji je vodio dolje u pećinu. Sjurili su se po konopcu i zabrinuto pogledali pećinu. Sto se Anne dogodilo da je tako vrisnula?

Ali Anne je spokojno spavala u svom krevetu, kao i Dick. Edgar je još uvijek hrkao, a Timmy stražario dok su mu oči zelenkasto sjajile.

"Čudno", reče Julian još uvijek preneražen. "Užasno čudno. Tko je tako vrisnuo? To nikako nije mogla biti Anne -- jer da je tako vrisnula u snu, probudila bi druge."

"Pa tko je onda vrisnuo?" reče George prilično uplašena. "To je tako neobično, Juliane? Nije mi se dopalo. To je vrisnuo netko tko se užasno prestrašio. Ali tko bi to mogao biti?"

154 Pet prijatelja na otoku s blagom Vrisak u noći 155

Probudili su Dicka i Anne i ispričali im o čudnom vrisku. Anne je bila preneražena. Dicka je zanimalo kako su se dvije barke susrele na olupini i jesu li Stickovi donijeli sa sobom kakvu krijumčarenu robu i odnijeli je dolje u tamnice.

"Nekako ćemo se ih dokopati sutra!" reče on vese-lo. "Dobro ćemo se zabaviti."

"Zašto ste mislili da sam ja vrisnula?" upita Anne. "Zar ste mislili da vrišti djevojka?"

"Da. Zvučalo je kao vrisak kad te netko iznenada zaskoči", reče Julian.

"Baš čudno", reče Anne. Ponovno se ušuškala u svoj krevet i George legne pokraj nje.

"Oh, Anne!" uzviknu prezirno George. "Napunila si nam krevet lutkama - i medvjedić je tu! Stvarno si dijete!"

"Ne, nisam", reče Anne. "Lutke i medvjedić su djeca - prestrašeni su i usamljeni jer nisu s malom djevojčicom kojoj pripadaju. Zato sam ih stavila u svoj krevet! Sigurna sam da bi maloj djevojčici bilo drago."

"Maloj djevojčici!" reče Julian polako. "Nama se učinilo da smo noćas čuli vrisak male djevojčice -pronašli smo mali kovčeg pun odjeće za malu djevoj-čicu, i lutke male djevojčice. Sto sve to znači?"

Zavladala je tišina - a onda uzbuđena Anne pro-govori. "Znam! Krijumčarena je stvar mala djevojči-ca! Ukrali su malu djevojčicu - a ovo su njezine lutke i tamo je njezina odjeća koja je bila ukradena za nju

- da se obuče i da se igra. Mala je djevojčica ovdje, sad, na ovom otoku - čuli ste je noćas kako vrišti kad su je ti užasni Stickovi nosili dolje u tamnice!"

"Pa, ja mislim da je Anne pogodila o čemu se radi", reče Julian. "Pametna djevojka, ova naša Anne! Mislim da si u pravu. Nisu krijumčari oni koji koriste ovaj otok - to su otmičari!"

"Što su to otmičari?" upita Anne."Ljudi koji kradu djecu od odraslih i skrivaju ih

dok im se ne da puno novca za njih", objasni Julian. "To se zove ucjena. Dok se ucjena ne plati, zarobljenika drže otmičari."

"Dakle, to se ovdje dogodilo!" reče George."Kladim se da jest! Neku jadnu malu bogatašicu

su oteli, dovezli barkom s broda na olupinu, a tu su je preuzeli ovi grozni Stickovi. Opaka stvorenja!"

"I mi smo čuli siroto malo biće kako vrišti baš kad su je odvodili dolje u podzemlje", reče George. "Juliane, moramo je spasiti."

"Da, naravno", reče Julian. "Hoćemo, sigurno! Sutra ćemo je spasiti."

Edgar se probudi i iznenada pridruži razgovoru, "O čemu razgovarate?" reče on. "Spasiti koga?"

"Nije važno", reče Julian.George ga gurne laktom i šapne mu: "Samo se

nadam da je gđa Stick zabrinuta zbog svoga dragog Edgara koliko i majka te male djevojčice", reče ona.

"Sutra ćemo već nekako pronaći djevojčicu i oteti im je", reče Julian. "Pretpostavljam da će je Stickovi čuvati, ali već ćemo nešto smisliti."


"Sad sam umorna", reče George iiježući, "Idemo na spavanje pa ćemo se probuditi odmorni i svježi. Daj, makni te lutke na svoju stranu, Anne. Ležim na barem tri."

Anne uzme lutke i medvjedića i složi ih na svoju stranu kreveta. "Niste sami", čula ju je George kako im govori. "Dobro ću vas paziti dok se ne vratite svo-joj gospodarici. Lijepo spavajte!"

Uskoro su svi spavali - svi osim Timothvja koji je ležao cijelu noć s jednim okom otvorenim. Nije tre-balo nikoga ostavljati na straži dok je Timmy bio tamo. On je bio najbolji čuvar kojega su mogli imati.

20.Spašavanje - i novi

zarobljenik!

Sutradan se Julian probudio rano i popeo se konopcem na vrh litice da vidi jesu li Stickovi u blizi-ni. Vidio ih je kako se uspinju stubištem koje je vodilo iz tamnica. Gđa Stick je bila blijeda i izgledala je zabrinuto.

"Moramo pronaći Edgara", stalno je ponavljala g. Sticku. "Kažem ti da moramo pronaći našeg Edgara. Nije dolje u tamnicama. To znam, Vikali smo tamo dolje k'o ludi."

"I nije na otoku", reče g. Stick. "Jučer smo ga cije-log pretražili. Tko god da je bio onda ovdje, uzeo je naše stvari, uhvatio Edgara i barkom otišao s njim i svim ostalim stvarima. To je ono što ja mislim."

"Pa, onda su ga odvezli na kopno", reče gđa Stick. "Bilo bi najbolje da se barkom vratimo i raspitamo se tamo. Željela bih znati - tko se to mota ovuda i kvari nam planove? To me plaši. Upravo sada kad je sve proteklo tako glatko!"

"Je li dobro da baš sad odemo?" reče g. Stick sum-njičavo. "Pretpostavljam da je onaj tko je jučer bio ovdje, još uvijek tu - mogao bi skočiti dolje do tam-nica dok nas nema."

158 Zajednički bijeg Spašavanje - i novi zarobljenik! 159

"Pa, ovdje nisu", reče gđa Stick odlučno. "Uključi zdrav razum, ako ga uopće imaš - zar ne bi Edgar vikao iz petnih žila da ga negdje na ovom malom otoku drže zarobljenog -- i zar ga ne bismo čuli? Kažem ti da su ga odveli barkom, zajedno sa svim stvarima koje su nestale. I to mi se ne sviđa."

"Dobro, dobro!" progunđa g. Stick. "S tim je dječakom uvijek neka gnjavaža - uvijek se nađe u nekoj glupavoj nevolji."

"Kako možeš tako govoriti o sirotom Edgaru?" vikala je gđa Stick. "Zar ti misliš da jadno dijete voli biti zarobljeno! Sam Bog zna kroza što sada prolazi - prestrašen i usamljen bez mene."

Julian osjeti odvratnost. Gđa Stick tako govori o tom Pjegavku, a u međuvremenu drže malu djevoj-čicu dolje u tamnicama - i to dijete toliko mlađe od Edgjara! Kakva je to zvijer!

"Sto ćemo s Tinkerom?" reče g. Stick mrzovoljno. "Bolje da ga ostavimo ovdje, zar ne, da čuva ulaz u tamnice? Iako neće nikoga biti ovdje, ako je točno ono Što ti govoriš."

"Oh, Tinkera ćemo ostaviti", reče gđa Stick krećući prema barci. Julian ih je vidio kako se ukr-cavaju ostavljajući psa za sobom, Tinker ih je podvi-jena repa promatrao kako odlaze. Onda se okrenuo, otrčao u dvorište i lijeno se ispružio na suncu, No nije bio miran, Uši su mu bile naćuljene i stalno je pogledavao uokolo. Nije mu se dopadao ovaj čudni otok ni njegovi neočekivani zvukovi.

Julian se vrati do pećine i spusti se po konopcu, preplašivši jako Edgara. "Iziđite iz pećine, reći ću vam što bismo trebali napraviti", reče Julian ostali-ma. Svi iziđoše. Anne je taman pripremila doručak, dok nije bilo Juliana, i čajnik je veselo zviždukao na malom kuhalu.

"Slušajte!" reče Julian. "Stickovi su otišli barkom na kopno da pokušaju pronaći svoga malog drago-cjenog Edgara. Gđa Stick je sva zabrinuta jer misli da ga je netko odveo, i boji se da je siroti dečko jako prestrašen i usamljen bez nje!"

"Dakle, stvarno!" reče George. "Zar ne misli da se mala oteta djevojčica osjeća još gore? Kakva užasna•*• l M

žena!"U pravu si", reče Julian. "Predlažem da uradimo

sljedeće - otići ćemo dolje u tamnice, spasiti djevoj-čicu i dovesti je ovdje u nasu pećinu na doručak. Onda ćemo je odvesti svojom barkom, otići na poli-ciju, pronaći njezine roditelje i telefonirati im kako bi znali da je na sigurnom."

"Sto ćemo s Edgarom?" reče Anne."Ja znam!" reče odmah George. Ostavit ćemo

Edgara u tamnici umjesto djevojčice! Zamisli kako će se Stickovi zaprepastiti kad vide da je djevojčica nestala, a da je umjesto nje u tamnici zatvoren njihov dragi Edgar!"

"Oooh! To je dobro smišljeno!" reče Anne, a ostali se nasmiju i slože.

"Ti ostani ovdje, Anne, i nareži još kruha i masla-

ča za malu djevojčicu", reče Julian. On je znao da Anne nije voljela odlaziti dolje u tamnice.

Anne kinine glavom, zadovoljna."U redu, hoću. Samo ću privremeno maknuti

čajnik s vatre ili će se sva voda pokuhati."Svi se vrate u pećinu."Pođi s nama, Edgare", reče Julian. "I ti ideš s

nama, Timmy.""Kamo me vodite?" upita Edgar sumnjičavo."Na jedno fino, udobno mjesto gdje te krave ne

mogu uhvatiti", reče Julian. "Hajde! Požuri se.""Gr-r-r-r-r-r", reče Timmy s njuškom uz Edgarovu

nogu. Edgar brzo ustane.Svi su se popeli po konopcu, jedan za drugim,

iako se Edgar jako bojao misleći da mu to neće usp-jeti. Ali kad ga je Timmy odozdo uhvatio za gležnjeve, popeo se zapanjujuće brzo i Julian ga na vrhu izvuče van.

"Sad, marš naprijed!" reče Julian koji je htio sa svime završiti prije nego što Stickovi pomisle na povratak. I bio je to brzi marš preko litice, preko niskog zida dvorca i dolje u dvorište.

"Ja ne idem s vama dolje u te tamnice", reče Edgar u panici.

"Ideš, Pjegavko, ideš", reče Julian prijateljski."Gdje su moji mama i tata?" reče Edgar gledajući

radoznalo svud uokolo."Pretpostavljam da su ih uhvatile one krave", reče

George. "One koje su došle i mukale na tebe i bacale stvari, znaš već."

Svi su se smijuljili, osim Edgara koji je bio blijed i zabrinut. Njemu se ovakve pustolovine uopće nisu sviđale. Kad su djeca stigla do ulaza u tamnice, otkrila su da Stickovi ne samo da su zatvorili kamenu ploču koja je otvarala prolaz do tamnica već su navukli preko nje teško kamenje.

"K vragu i tvoji roditelji!" reče Julian Edgaru. "Svima prave previše problema. Hajde, dođite i pro-tegnite se - sve ruke na kamenje. Edgar, povuci kad i mi povučemo. Hajde! Ako ne povučeš, navući ćeš nevolje."

Edgar je povlačio s ostalima, i jedan po jedan kamen je bio odmaknut. Onda su podignuli i tešku kamenu ulaznu ploču i otkrio se niz stuba što su vodile u tamu.

"Eno Tinkera!" iznenada vikne Edgar pokazujući na udaljeni grm. Tinker je bio tamo, skrivao se pre-stravljen Što opet vidi Timothvja.

"Velika ti pomoć od Smrdljivka!" reče Julian. "Ne Timmy - ne smiješ ga pojesti. Ostani ovdje! Ako ga pojedeš, neće ti se dopasti okus!"

Timothvju je bilo žao što ne smije ganjati Smrdljivka po cijelom otoku. Ako već ne smije naganjati zečeve, mogli bi mu barem dopustiti da naganja Smrdljivka!

Svi su sišli u tamnice. Julianove bijele oznake kre-dom još su se vidjele po kamenim zidovima, tako da im je bilo lako naći put do pećine-sobe gdje su djeca prošlo ljeto našla gomile zlatnih poluga. Bili su si-

162 Zajednički bijeg SpaŠavanje - i novi zarobljenik! 163

gurni da je mala oteta djevojčica ostavljena tamo jer je ta pećina imala velika drvena vrata koja su se mogla zakračinati izvana.

Dođoše do vrata. Bila su zaista dobro zakraču-nana. Izvana se nije čuo nikakav zvuk. Svi su se zaus-tavili ispred i Timmy zagrebe po vratima i nježno zacvili. Znao je da je netko unutra.

"Hej, tamo!" vikao je Julian glasno i veselo. "Je si li dobro? Došli smo te spasiti."

Začula se nekakva škripa, kao da je netko ustao sa stolca. Tad se iz pećine začuje glasić.

"Hej! Tko ste vi? Molim vas, spasite me! Tako sam usamljena i bojim se!"

"Upravo otvaramo vrata!" Julian joj veselo odvrati. Mi smo svi djeca ovdje, stoga se ne trebaš bojati. Uskoro ćeš biti na sigurnom."

On izvadi zasune i širom otvori vrata. Unutar pećine koja je bila osvijetljena lanternom, stajala je mala djevojčica, prestrašena maloga blijedog lica i velikih tamnih očiju. Tamna crvena kosa padala joj je niz obraze i očigledno je gorko plakala jer joj je lice bilo prljavo i zamrljano suzama.

Dick ode do nje i zagrli je. "Sad je sve u redu", reče on. "Sigurna si. Odvest ćemo te tvojoj majci."

"Toliko je želim vidjeti", reče djevojčica i suze joj ponovno potekoše obrazima. "Zašto sam ovdje? Ne sviđa mi se ovdje."

"To je samo jedna pustolovina koju si doživjela", reče Julian. "Sad je gotova - ili barem, uskoro goto-

va, Ostalo je još samo malo -• jako malo, mislim. Hoćeš li poći s nama, Čeka te doručak u našoj peći-ni? Imamo krasnu pećinu,"

"Zar uistinu?" klikne djevojčica trljajući oči. "Želim ići s vama, vi mi se sviđate, ali mi se ne sviđa-ju oni drugi ljudi."

"Naravno da ti se ne sviđaju", reče George. 'Vidi! Ovo je Timothv, naš pas. Želi se sprijateljiti s tobom."

"Kakav divan pas!" usklikne djevojčica i omota ruke oko Timothyjeva vrata. On je oduševljeno lizne. George je bila zadovoljna. Ona zagrli djevojčicu.

"Kako se zoveš?" reče ona."Jennifer Mary Amstrong", reče djevojčica. "A ti?""George", reče George i djevojčica kimne misleći

da je George dječak jer je bila obučena u traperice baš kao Julian i Dick, a kosa joj je bila kratka, iako vrlo kovrčava.

I drugi joj rekoše svoja imena - i onda ona pogle-da u Edgara koji nije rekao ni riječi.

"To je Pjegavko", reče Julian. "On nije naš prijatelj. Njegovi otac i majka su te ovdje zatvorili, Jennifer. Sad će on ostati ovdje umjesto tebe. To će im biti tako lijepo iznenađenje, zar ne?"

Edgar vikne u očajanju i pokuša uzmaknuti - ali ga Julian gurne tako jako da je odletio u pećinu.

"Samo je jedan način da se ljudi poput tebe i tvo-jih roditelja nauče da se zločestoća ne isplati!" reče dječak Ijutito. "Treba vas jako kazniti. Ljudi kao vi ne razumiju dobrotu. Vi mislite da je dobar čovjek glup

čovjek. U redu - sad možeš iskusiti kako je bilo Jennifer. To će koristiti i tebi i tvojim će roditeljima! Do viđenja!"

Edgar je počeo očajnički zavijati dok je Julian stavljao zasune na vrhu i na dnu vrata. "Umrijet ću od gladi!" cvilio je.

"A, ne, nećeš", reče Julian. "Tamo unutra ima dovoljno hrane i vode, pa se posluži. Ali bi ti dobro došlo i da malo gladuješ."

"Pazi da te krave ne dohvate!" vikne mu Dick i izvede tako vjerno mukanje da je jako prestrašio Jennifer jer ih je l jeka okružila mukanjem.

' "Sve je u redu - to je samo jeka", reče George smi-ješeći joj se pod svjetlošću baterijske svjetiljke. Edgar je zavijao, daleko u pećini, plačući kao mala beba.

"Mala kukavica", reče Julian. "Hajde, vratimo se, Strašno sam gladan."

"I ja", reče Jennifer tutnuvši svoju malu ruku u Julianovu. "Tamo u onoj pećini nisam uopće bila gladna, ali sada jesam. Hvala što ste me spasili."

"Nema na čemu", reče Julian nasmiješivši joj se. "Bilo nam je pravo zadovoljstvo - a još veće je bilo ostaviti Pjegavka tamo umjesto tebe. Fino je dati Stickovima dozu njihova lijeka."

Jennifer nije znala na što je mislio, ali ostali jesu. Čuo se hihot. Vraćali su se kroz mračne, pljesnive hodnike tamnica, prolazeći na putu puno velikih i malih pećina. Konačno su došli do niza stuba i krenuh uza njih na očaravajuće sunce.

"Oh!" reče Jennifer dišući u velikim udisajima svjež morski zrak. "Ovo je krasno! Gdje sam ja?"

"Na našem otoku", reče George. "A ovo je naš razrušeni dvorac. Sinoć su te ovdje dovezli barkom. Čuli smo tvoj vrisak i tako smo pogodili da si zatvorenica."

Hodali su do litice i Jennifer je bila zadivljena načinom na koji su nestajali po čvornatom konopcu. Nestrpljivo je čekala svoj red i uskoro je i ona skliznula dolje u pećinu.

"Draga mala, zar nije?" reče Julian Georgeu. "Časne mi riječi ako ona nije doživjela veću pus-tolovinu od nas!"

Posjet policijskoj slanici 167

21. Posjet policijskoj stanici

Anne se Jermifer jako dopala pa ju je zagrlila i polju-bila. Jennifer je začuđeno i zadivljeno gledala u lije-po namještenu pećinu - • a tad uzvikne od izne-nađenja i sreće. Pokaže u Annein uredno posprem-ljen krevet na kojemu su sjedile njezine prekrasne lutke i veliki plišani medo.

"Moje lutke!" reče ona. "Oh, i medo! Oh, oh, odakle vam? Tako su mi nedostajale! Josephine i Angela i Rosebud i Marigold, jesam li vam nedosta-jala?"

Pojuri prema svojim lutkama. Anne je jako zani-malo da čuje njihova imena. "Dobro sam se brinula o njima", reče ona Jennifer. "Sasvim su u redu."

"Hvala ti", reče djevojčica sretno. "Mislim da ste svi vi jako dragi. "Opa, kažem ja -• kako krasan doručak!"

I bio je. Anne je otvorila limenku lososa, dvije limenke bresaka, mlijeko, narezala malo kruha i maslaca i pripremila velik vrč kakaa.

Jennifer sjedne i počne jesti. Bila je jako gladna, a kako je jela tako je bljedilo nestajalo, a ona postajala sve ružičastija i zadovoljnija.

Djeca su razgovarala jedući. Jennifer im ispriča o sebi.

"Igrala sam se u vrtu sa svojom dadiljom", reče ona, "i iznenada, kad je dadilja otišla u kuću da nešto donese, čovjek se popeo preko zida, bacio mi šal preko glave i odvukao me. Mi živimo pokraj mora, znate, i kad sam čula valove kako zapljuskuju obalu, znala sam da sam u barci. Odvezli su me do velikog broda i držali me zaključanu dolje u kabini dva dana. Onda su me noćas doveli ovamo. Bilo me je tako strah da sam vrisnula."

"To je bio vrisak koji smo čuli", reče George. "Sreća je da smo ga čuli. Mi smo mislili da se ovdje, na našem otoku, nešto krijumčari - nismo pomislili da se radi o otmici dok nismo čuli tvoj vrisak - iako smo pronašli kovčeg s tvojom odjećom i igračkama."

"Ne znam kako se taj čovjek toga domogao", reče Jennifer. "Možda mu je pomogla jedna od naših služavki, Tamo je bila jedna koja mi se uopće nije sviđala. Zvala se Šarah Stick."

"Ah!" reče Julian odmah. "Onda je to ta! Tebe su ovamo doveli g. i gđa Stick. Šarah Stick, tvoja služavka, mora da je u nekakvom rodu s njima. Valjda ih još netko plaća, pretpostavljam netko tko ima brod i može te dovesti ovamo da te sakrije."

"A tu je jako dobro skrovište", reče George. "Nitko osim nas te nikad ne bi pronašao."

Pojeli su sav doručak, skuhali još kakaa i razgo-varali o tome što trebaju dalje učiniti.

"Ovo ćemo jutro svojom barkom otići na kopno", reče Julian. "Ići ćemo s Jennifer ravno u policijsku


stanicu. Očekujem da su novine pune vijesti o nje-zinu nestanku i da će je policija odmah prepoznati."

"Nadam se da će uhvatiti Stickove", reče George. "Nadam se da neće nestat bez traga čim saznaju da je Jennifer pronađena."

"Da moramo policiju upozoriti na to", reče Julian razmišljajući. "Bolje je da ne prošire vijest dok Stickovi ne budu uhvaćeni. Pitam se gdje su?"

"Hajdemo sad po barku", reče Dick. "Nema smis-la čekati ovdje. Jenniferini roditelji će željeti znati da je ona na sigurnom."

"Ja zapravo ne želim napustiti ovu divnu pećinu", reče Jeniffer koja je sad uistinu uživala. Voljela bih živjeti ovdje. "Hoćete li se vi vratiti na ovaj otok, Juliane?"

"Pa, mislim da ćemo se vratiti ovamo i ostati još nekoliko dana", reče Julian. "Znaš, kuća naše ujne je trenutačno prazna jer je ona otišla u bolnicu, a i naš ujak je s njom. Zato možemo slobodno ostati na našem otoku dok se oni ne vrate."

"Oh, smijem li se l ja vratiti s vama?" molila je Jennifer. Njezino je malo okruglo lice blistalo od sreće pri pomisli da bi mogla živjeti u pećini na otoku s ovom dragom djecom i njihovim krasnim psom. "Recite da ćete me uzeti sa sobom! Toliko bih to vo-ljela! I ja stvarno volim Timmvja."

"Ne vjerujem da će ti roditelji dopustiti, pogotovo nakon što si upravo bila oteta", reče Julian. "Ali

možeš ih pitati, ako hoćeš."

Posjet policijskoj stanici 169

Otišli su do barke i ušli u nju. Julian ih odgurne. George je upravljala barkom unutra i vani između stijena. Vidjeli su olupinu broda koja je Jenny stvarno jako zanimala. Silno je željela da stanu, ali ostali su smatrali da moraju što prije stići na kopno.

Uskoro su bili blizu plaže. Alf, ribarev sin, bio je tamo. Ugleda ih i mahnu im. Potrčao je da im pomogne izvući barku.

"Jutros sam htio izaći sa svojom barkom", reče on. "Tvoj se otac vratio, gospodaru George. Ali ne i tvoja majka. Ona je sve bolje, tako kažu, i vratit će se za otprilike tjedan dana."

"Pa, zašto se onda moj otac vratio?" htjela je znati iznenađena George.

"Zabrinuo se jer se nitko nije javljao na telefon", objasni Alf. "Sišao je dolje i pitao me gdje ste svi vi. Nisam mu rekao, naravno. Čuvao sam vašu tajnu. Ali baš sam vas ovo jutro htio upozoriti. On se vratio sinoć - i kako je samo bio bijesan! Nikoga da mu da nešto za jelo - i cijela je kuća okrenuta naglavačke i pola stvari je nestalo! Sad je u policijskoj stanici."

"Kriste!" reče George." A baš tamo mi sad idemo! Srest ćemo ga. Nadam se da nije strašno loše volje. S mojim ocem jednostavno ne možeš ništa kad je ljut."

"Idemo!" reče Julian. "Zapravo je i dobro što je tvoj otac tamo, George -- možemo istodobno sve objasniti i njemu i policiji."

Napustiše Alfa koji se veoma iznenadio kad je

170 Pet prijatelja na otoku s blagom Posjet policijskoj stanici 171

vidio Jennifer s ostalima. Nije shvaćao odakle se sad ona stvorila. Sigurno nije krenula s njima na otok -ali se vratila u njihovoj barci. Kako to? To je Alfu bilo tajanstveno.

Djeca su umarširala u policijsku stanicu, na veliko iznenađenje policajca koji je bio tamo.

"Hej!" reče on. "Sto se dogodilo? Jeste li provalji-vali ili nešto slično, i sad ste se došli sami prijaviti?"

"Slušaj!" reče George iznenada, čuvši jak glas iz susjedne sobe. "To je očev glas!"

Ona krene prema vratima. Policajac je zazove, zaprepašten. "Nemoj sada tamo ulaziti. Tamo je inspektor. On je ovamo došao specijalno, jest, i ne smijemo mu smetati."

Ali George širom otvori vrata i ude. Njezin se otac okrene i ugleda je. Ustane. "George! Gdje si bila? Kako se usuđuješ tako napustiti kuću i sve i otići! Dobro su me opljačkali i pobjegli! Baš sam govorio inspektoru o svim stvarima koje su ukradene."

"Ne brini se, oče", reče George. "Stvarno, ne brini se. Sve smo pronašli. Kako je majka?"

"Bolje, puno bolje", reče njezin otac još uvijek zapanjen i ljut. "Hvala Bogu da se mogu vratiti i reći joj gdje si. Stalno me je pitala za tebe, a ja sam go-vorio da si dobro, da se ne brine - ali nisam imao pojma što ti se dogodilo ili gdje si otišla. Jako sam nezadovoljan s tobom. Gdje si bila?"

"Na otoku", reče Gorge prilično mrzovoljno, kao Što je često bila kad je otac bio ljut na nju. "Julian će ti ispričati sve o tome."

Julian ude, pratili su ga Dick, Anne, Jennifer i Timothv, Inspektor, velik čovjek pametna lica, s tam-nim očima ispod čupavih obrva, pogleda ih sve pažljivo. Kad je ugledao Jennifer, zagleda se jače - i onda iznenada ustane.

"Kako se ti zoveš, djevojčice?" reče on."Jennifer Mary Amstrong", reče Jenny izne-

nađeno."Hvala ti, Bože!" reče inspektor zapanjeno. "Ovo

je dijete koje traži cijela zemlja - i upravo to dijete ušeće ovamo hladno kao sladoled! Za ime Božje, odakle se ona stvorila?"

"Kako to mislite?" reče Georgeov otac izne-nađeno, "Koje to dijete traži cijela zemlja? Već neko-liko dana nisam čitao novine."

"Onda vi ne znate ništa o otmici male Jennv Amstrong?" reče inspektor i sjede ponovno privlačeći Jenny. "Ona je kći Harrvja Amstronga, mi-lijunaša, znate. Pa, netko ju je oteo i traži sto tisuća funti otkupnine za nju. Časna riječ, pročešljah smo cijelu zemlju za njom - i evo je tu, sva vesela. Pa, ja sam blagoslovljen - ovo je nešto najčudnije što sam ikad doživio. Gdje si bila, mala gospođice?"

"Na otoku", reče Jennv. "Juliane - ispričaj ti."I Julian ispriča cijelu priču od početka do kraja.

Policajac koji je sjedio vani ude i poče voditi bilješke dok je Julian govorio. Svi su zapanjeno slušali. A Georgeovu ocu oči su gotovo iskočile iz glave. Kakve su pustolovine proživljavala ova djeca, i kako su sve uvijek lako rješavali!

172 Pet prijatelja na otoku s blagom Posjet policijskoj stanici 173

"Znaš li možda tko je vlasnik broda koji je doveo malu gospođicu Jenny i poslao je barkom na olupinu gdje su je preuzeli Stickovi?" pitao je inspektor.

"Ne", reče Julian, "Znamo samo da je neki Roamer trebao doći te noći."

"A-ha!" reče inspektor zadovoljno. "Aha i oho!" Dobro znamo Roamera - to je brod koji promatramo već neko vrijeme. Vlasnik mu je netko jako, jako sumnjiv zbog... no, mi mislimo da je umiješan u puno sumnjivih poslova. Ovo je stvarno dobra vijest. No pitanje je -- gdje su Stickovi i kako ćemo ih uhvatiti na djelu, sada kad ste vi izvukli gospođicu Jenny iz njihovih pandži? Najvjerojatnije će sve poreći."

"Ja znam kako ćemo ih uhvatiti", reče brzo Julian. "Ostavili smo njihova zločestog sina Edgara zaključanog u tamnici u koju su oni stavili Jeiinv. Kad bi jedan od nas dojavio Stickovima da je tamo Edgar, sigurno bi se vratili na otok i otišli ravno u tamnice. A ako ih nađete tamo, neće im puno koristiti što će poricati da ne znaju ništa o otoku i da nisu nikad bili tamo."

"To bi svakako sve olakšalo", reče inspektor. Pritisne zvonce i policajac ude u sobu. Inspektor mu opiše g. i gdu Stick i reče mu da pripazi u okolici na njih i odmah mu javi ako ih zapaze.

"Onda, Juliane, bi li možda volio otići i malo popričati s njima o njihovu sinu Edgaru?" upita ga inspektor smiješeći se. "Ako se doista vrate na otok,

pratit ćemo ih i dobiti dokaze koje želimo. Hvala ti na pomoći. Sad moramo telefonirati Jennvnim roditeljima i obavijestiti ih da je na sigurnom."

"Jenny se može vratiti u Kirrinovu kolibu s nama", reče Georgeov otac još uvijek ošamućen svime što se dogodilo. "Vratila se nakratko Joanna, naša stara kuharica dok se stvari ne srede, tako da će netko biti s djecom i paziti ih. Svi se moraju vratiti."

"Pa, oče", reče George odlučno, "mi ćemo se vratiti samo danas, ali namjeravamo ostati još jedan tjedan na otoku Kininu dok se majka ne vrati. Ona je rekla da smijemo, a tako nam je bilo lijepo tamo! Neka Joanna ostane u Kirrininovoj kolibi i sve pripremi za majku kad se vrati kući -- bar se neće zamarati brinući se o nama. Mi možemo paziti na sebe na otoku."

"Svakako mislim da ova djeca zavređuju nagradu za tako dobro obavljen posao", primijeti inspektor -i sredi stvar.

"Dobro, onda", reče Georgeov otac, "možete svi ponovno otići na otok -- ali morate se vratiti kad tvoja majka dođe kući, George."

"Naravno", reče George. "Toliko silno želim vidjeti majku! Ali kuća nije ugodna bez nje. Ja bih radije ostala na našem otoku."

"I ja želim biti tamo", reče Jenny neočekivano. "Zamolite moje roditelje da dođu u Kirrin, molim vas, da ih mogu pitati smijem li i ja otići s ostalom djecom."


"Dat ću sve od sebe", reče inspektor smješkajući se djeci. Jako im se svidio. Georgeov otac ustane.

"Idemo!" reče on. "Želim ručati. Od svega ovog jako sam ogladnio. Baš me zanima što nam je Joanna pripremila."

I krenuli su, razgovarajući bučno i zbunjujući poprilično Georgeova oca. Činilo se da on uvijek upada usred neke pustolovine koju doživljavaju ova djeca!

22. Povratak na otok Kirrin!

Uskoro su se svi našli u Kirrinovoj kolibi. Joanna, stara kuharica koja je prije radila kod njih, zaželjela im je dobrodošlicu i slušala zapanjeno njihove doživljaje, usput završavajući ručak.

Dogodilo se upravo za vrijeme ručka, kad Julian, gledajući kroz prozor, iznenada uhvati pogledom lik koji je dobro poznavao - šuljao se iza živice.

"Stari tata Stick!" uzvikne i skoči na noge. "Idem za njim! Ostanite ovdje, svi."

Izašao je iz kuće, otrčao iza ugla i našao se licem u lice s g. Stickom.

"Želite li znati gdje je Edgar?" reče tajanstveno Julian.

G. Stick je izgledao preneražen. Buljio je u Juliana na znajući što da kaže.

"On je dolje u tamnicama, zaključan u onoj peći-ni", reče Julian još tajanstvenije.

"Ne znaš ti ništa o Edgaru", reče g. Stick. "Gdje si ti bio? Zar nisi išao kući?"

"Ne tiče vas se", reče Julian. "Ali ako želite naći Edgara - zaključan je u onoj pećini!"

G. Stick odmjeri dječaka i ode. Julian požuri u kuću i nazove policijsku stanicu. Bio je siguran da će g. Stick sve ispričati gdi Stick i da će ona zahtijevati

176 Zajednički bijeg Povratak na otok Kirrin! 177

da se vrate na otok i provjere je li govorio istinu. Sada je samo policija trebala stražariti u blizini barki duž obale i vidjeti odlaze li Stickovi.

Djeca završe s ručkom i ujak Quentin objavi da će se vratiti svojoj supruzi koja željno očekuje novosti. "Reći ću joj da se sjajno provodite na otoku", reče on, "a sve te izvanredne pojedinosti sami ćete joj bolje ispričati kad se vrati kući."

Kad se odvezao automobilom, djeca se zapitaju mogu li se sad vratiti na svoj otok ili ne. Ali su odlučili malo pričekati jer nisu znali što da rade s Jennifer.

Ubrzo je veliki automobil stao ispred glavnih vrata Kirrinove kolibe. Iz njega iskoči visok muškarac tamnocrvene kose i veoma lijepa žena. "To su si-gurno tvoj otac i tvoja majka, Jenny", reče Julian.

I bili su. Toliko su grlili i ljubili Jennifer da je goto-vo ostala bez zraka. Morala je stalno ponavljati Što je sve doživjela, a njezin otac nije se mogao dovoljno zahvaliti Julianu i ostalima za sve što su učinili,

"Tražite što god želite za nagradu", reče on, "i dobit ćete to. Nikada vam neću moći dovoljno zah-valiti što ste spasili našu malu Jennv."

"Oh - mi ne želimo ništa, hvala vam", reče Julian pristojno. "Mi smo uživali u tome. Mi volimo pus-tolovine."

"Ali, morate mi reći Što želite!" reče Jennyn otac.Julian prijeđe pogledom po ostalima. Znao je da

nitko od njih nije želio nagradu. Jenny ga lupi laktom

i žustro kimne glavom. Julian se nasmije."Pa", reče on, "ima nešto što bismo svi mi silno

voljeli.""Ispunjeno je prije nego što si izrekao!" reče

Jennyn otac."Hoćete li dopustiti Jenny da s nama provede

tjedan dana na našem otoku?" upita ih Julian. Jennv usklikne i stisne Julianovu ruku svojim prstićima. Jennyni su roditelji bili prilično iznenađeni. "Pa", reče njezin otac, "pa - ona je tek bila oteta, znate - i mi baš nismo skloni sad je pustiti iz vida - i . . ."

"Obećao si Julianu da ćeš mu ispuniti sve što zaželi, obećao si, tata", reče žurno Jennv. "Oh, molim te, dopusti mi. Uvijek sam željela živjeti na otoku. A ovaj ima prekrasnu pećinu, i divan razrušeni dvorac, i tamnice gdje sam bila zatočena, i . . .

"I vodimo Timothvja, našeg psa, sa sobom", reče Julian. "Pogledajte kako je velik i jak dečko! Nitko nam ne može nauditi uz Timmvja - zar ne, Tim?"

"Dobro, možeš poći, Jennv, ali pod jednim uvje-tom", reče konačno djevojčičin otac. "Tvoja majka i ja provest ćemo jedan dan na otoku da se uvjerimo da si tamo sigurna."

"Oh, hvala ti, hvala ti, tata!" uzvikivala je Jenny plešući od oduševljenja po sobi. Cijeli tjedan na otoku s njezinim novim prijateljima i sa psom Timmvjem! Može li što biti ljepše od toga?

"Jenny može ovdje prespavati, zar ne?" reče George. 'Vi ćete odsjesti u hotelu, pretpostavljam?"

178 Zajednički bijeg Povratak na otok Kirrin! 179

Uskoro su Jennyni roditelji otišli u policijsku sta-nicu gdje su doznali sve pojedinosti o otmici. Djeca su otišla provjeriti priprema li im Joanna kolače uz čaj.

Upravo u vrijeme čaja začuje se kucanja na vrati-ma. Vani je stajao visoki policajac.

"Je li Julian ovdje?" upita on. "Oh, ti si dečko koje-ga tražim. Stickovi su upravo krenuli barkom prema otoku i naši na plaži ih prate. Ali ne znamo kako proći kroz one skrivene stijene koje leže oko otoka Kirrina. Možete li nas ti ili gospođica Georgina vodi-ti?"

"Ja sam g. George, a ne gđica Georgina", reče George hladno.

"Oprosti", reče policajac nacerivši se. "Pa, bi li i ti mogao poći?"

"Idemo svi!" reče Dick skačući na noge."Želim se vratiti na stari dragi otok i spavati noćas u našoj peći-ni. Zašto bismo propustili i jednu noć? Sutra možemo sami otići po Jennvne roditelje svojom barkom. Svi ćemo poći."

Policajac baš nije bio siguran smiju li, ali su djeca bila uporna, a kako nije bilo vremena za gubljenje, svi su završili stišćući se u dvije barke sa tri velika policajca, George i Julian su ih vodili u svojoj vlasti-toj barci. Timmy je legao na Georgeove noge kao i obično.

George je vodila barku pametno kao i uvijek, i uskoro su se iskrcali u uobičajenoj pjeskovitoj

dražici. Stickovi su očigledno obišli olupinu, kao i obično, i iskrcali se na dijelu s više stijena.

"Sad, ni glasa", reče Julian upozoravajući. Svi su tiho krenuli prema ruševinama i stigli u dvorište. Stickovima nije bilo ni traga.

"Spustit ćemo se u podzemlje", reče Julian. "Imam baterijsku svjetiljku. Pretpostavljam da su Stickovi već dolje i oslobađaju dragog Edgara."

Siđoše stubama u mrak tamnica.Anne je ovaj put išla, držeći za ruku jednog od

velikih policajaca, Tiho su se kretali kroz duge, mračne hodnike u kojima je vladao propuh.

Konačno stigoše do vrata pećine u koju su zatvo-rili Edgara. Zasuni su još uvijek bili navučeni na vrhu i pri dnu!

"Gledaj!" reče Julian šapatom, osvjetljavajući vrata svjetiljkom. "Stickovi još uvijek nisu bili ovdje dolje."

"Pssst!" reče George kad je Timmy počeo tiho režati. "Netko dolazi. Sakrijmo se! Mislim da su to Stickovi."

V

Svi su se sakrili iza obližnjeg zida. Ćuli su korake kako se približavaju, a onda bijesan glas gde Stick.

"Ako je moj Edgar zaključan tamo, netko će me već čuti zbog toga! Zatvoriti tako jadnog nevinog dječaka! Ja to ne razumijem! Ako je on ovdje, gdje je onda djevojčica? Odgovori mi na to. Gdje je djevo-jčica? Mislim da nas je šef nekako prevario za naš dio novca. Zar nije rekao da će nam dati dvije tisuće funti ako tjedan dana držimo Jenny Amstrong? A

180 Zajcc bijeg Povratak na otok Kirrin! 181

poslao je nekog na otok da se poigra s nama, uzme nam djevojčicu i zatvori našeg Edgara."

"Možda si u pravu, Clara", reče g. Stick. Njegov je glas bio sve bliži. "Ali kako je onaj dječak Julian znao gdje je Edgar? Ima puno toga što ne razumijem."

Stickovi su stajali točno ispred vrata pećine sa Smrdljivkom za petama. Smrdljivko je nanjušio ove što su se skrivali i cvilio je u strahu. G. Stick ga udari.

"Prestani! Dovoljno je da čujemo vlastite glasove kako odjekuju svuda uokolo i bez tvog cviljenja!"

Gđa Stick glasno zazove: "Edgare! Jesi li tamo? Edgare!"

"Mama! Ovdje sam!" vikao je Edgar, Pustite me van, brzo! Bojim se! Pustite me van!"

Gđa Stick izvuče zasune odmah i brzo otvori vrata. Pod svjetlom lanterne u pećini ona ugleda Edgara. On dotrča do nje plačući.

"Tko te je zatvorio tu?" željela je znati gđa Stick. "Reci ti tvom tati i meni i razbit ćemo mu glavu, zar ne, tata? Ostaviti siroto prestrašeno dijete u ovakvoj mračnoj tamnici. To je opako!"

Iznenada se Stickovi preplaše kao nikad u životu - jer je veliki policajac izašao iz sjene s baterijskom svjetiljkom u jednoj i notesom u drugoj ruci!

"Ah!" reče policajac dubokim glasom. "U pravu ste, Clara Stick. Opako je zatvoriti siroto prestrašeno dijete u tu pećinu - a to je ono što ste vi napravili, zar ne? Tu ste zatvorili Jenny Amstrong! A ona je samo mala djevojčica. Ovaj vas dječak je znao da mu se

ništa neće dogoditi - ali je mala djevojčica umirala od straha!"

Gđa Stick stajala je tamo otvarajući i zatvarajući usta kao ribica na suhom, ne znajući što reći. G. Stick je zacvilio kao štakor uhvaćen u kutu.

"Uhvatili su nas! To je zamka, eto što je. Uhvatili su nas!"

Edgar počne plakati, jecajući kao četverogodiš-njak. Ostaloj je djeci pozlilo od njega. Julian upali svoju svjetiljku i Stickovi iznenada ugledaju svu djecu.

"Zmije jedne, tu su sva djeca - i Jenny Amstrog!" uzvikne g. Stick potpuno zapanjen. "Sto sve ovo znači? Sto se događa? Tko je zatvorio Edgara?"

"Na sve ćemo vam odgovoriti kad dođemo u poli-cijsku stanicu", reče veliki policajac. "Dakle, idete li mirno?"

Stickovi su išli mirno, Edgar je potiho jecao. Zamislio je svoju majku i svoga oca u zatvoru, a sebe u strogoj i teškoj školi u kojoj mu neće godinama dopustiti da posjeti majku. Ali to je možda bilo dobro jer su se Stickovi, oboje - i majka i otac - loše ponašali prema Edgaru i nisu ga naučili ništa drugo osim loših stvari. Možda je to prilika za nesretnog dječaka da se popravi ako ga budu držali daleko od njih i pokazali mu dobar primjer umjesto lošeg.

"Mi se nećemo vratiti s vama", pristojno reče Julian policajcu. "Ostat ćemo noćas ovdje. Možete se vratiti u Stickovoj barci. Oni dobro znaju put.

182 Zajednički bijej

Povedite i njihova psa sa soborn. Evo ga - zovemo ga Smrdljivko." Tada doda: "Pretpostavljam da vas vaše kolege mogu slijediti u pc'icijskom brodu!" Pronašli su Stickovu barku, i dvoje odraslih Stikovih i Edgar uđoše unutra, I Smrdljivko -iskoči, sretan f f1 nestaje s vidika Timothyjevih zelenih očiju.

Julian pogura barku van. "De viđenja!" dovikivao je. I ostala djeca su mahala pozdravljajući. "Do viđenja, g. Stick, nemojte više otimati djecu! Do viđenja, gđo Stick, bolje pazite na Edgara, da ga ne bi slučajno ponovno oteli! Do viden'a, Pjegavko, probaj biti bolji dječak! Do viđenja, Smrdljivko, oku-paj se što prije! Do viđenja!"

Policajac se naceri i mahne. Stickovi nisu rekli ni riječi, niti su mahali. Sjedili su namršteni i ljutiti, pokušavajući shvatiti zašto je sve krenulo nizbrdo.

Barka je zaobišla visoku stijenu i uskoro nestala s vidika. "Hura!" reče Dick. "Otišli su - nestali zauvi-jek! Konačno imamo svoj otok samo za sebe. Dođi, Jenny, sve ćemo ti pokazati! Kako ćemo se dobro provesti!"

Utrkivali su se, sretni i bezbrižni, petero djece i pas, sami na otoku koji su voljeli. Ostavit ćemo ih da uživaju u svome tjednu sreće, Stvarno su ga zaslužili!

Kraj

pet prijatelja - zajednički bijeg

Documents