Posljednja priprema za remek_djelo

Meša Selimović, Magla i mjesečina

Pišući o prvim knjigama Alberta Camusa, Ivo Hergešić ne može skriti divljenje nad

formalnom sigurnošću kojom mladi pisac, zapravo početnik, barata književnim izrazom

te veli: "Ipak su to pripremni radovi; etide kojima Camus okušava svoju snagu."

Često se post festum dešava da rani radovi velikih pisaca budu smatrani pukom

pripremom za kasnija djela. Meša Selimović je, međutim, sam kazao kako sve što je

pisao prije romana Derviš i smrt doživljava kao pripremu. Ipak, među svim - kako bi

Hergešić rekao - etidama kojima je Selimović okušavao svoju snagu, jedna se vidno ističe

po snazi: Magla i mjesečina.

Nije valjda slučajno što upravo ovo djelo u Selimovićevoj bibliografiji neposredno

prethodi romanu Derviš i smrt.

Od prve pjesme do Tišina Poslije četverogodišnjeg partizanskog vojevanja Meša

Selimović započinje književnu karijeru. Ne treba, međutim, zaboraviti da je on faktički

cijelog života težio pisanju. Kao dvanaestogodišnjak napisao je prvu pjesmu, a već dvije

godine kasnije objavio je u školskom listu sentimentalnu priču o "staroj Ruskinji,

emigrantkinji, koja umire dok svira na klaviru za vrijeme prikazivanja filma o nekoj

strasnoj ljubavi dvoje mladih".

Kao gimnazijalac, nakon čitanja Zolinog Žerminala, počinje pisati priče i crtice o

tuzlanskim rudarima. Po završenoj gimnaziji, Selimović je otišao na studij u Beograd, a

tamo je - na drugoj godini - pokušao neke od svojih mladalačkih priča objaviti u Politici.

Međutim, za razliku od Branka Ćopića, Selimović nije imao sreće s Politikom: odbili su

sve njegove priloge.

Otprilike u isto vrijeme list Gajret također odbija ponuđeni Selimovićev tekst o poeziji

Hamze Hume.

Utučen ovim razočarenjima, Selimović nije pisao faktički ništa punih dvanaest godina.

Za vrijeme rata počinje voditi dnevnik, a 1944. godine u partizanskom listu Front

slobode objavljuje priču Žrtva i tri reportaže o zločinima pripadnika Handžar-divizije nad

srpskim seljacima s Majevice. Dvije godine kasnije, nakon što je rat završio, Selimović

će objaviti pripovijetku Pjesma u oluji u beogradskom časopisu Naša književnost. Ipak, u

to vrijeme Selimović još nema objavljenu knjigu.

Već naredne godine, međutim, Svjetlost će kao poseban svezak objaviti pripovijetku

Uvrijeđeni čovjek Meše Selimovića. Jedan podatak ovdje može biti indikativan: prije

skoro šezdeset godina sarajevska Svjetlost štampa književni prvijenac faktički

nepoznatog autora u deset hiljada primjeraka!

Književni put Meše Selimovića nastavlja se s zbirkom priča Prva četa objavljenom u

Zagrebu 1950. godine. A onda, kao u svojevrsnoj reprizi događaja od prije dvadeset

godina, ponovo slijedi decenijska šutnja. Kako reče sam Meša Selimović u svojim

Sjećanjima: "Od 1951. godine do 1961. godine nastupio je period ćutanja. Malo

obeshrabren, malo nezadovoljan onim što sam pisao, spremao sam se za veliki obračun

sam sa sobom." U toj je deceniji jedina ukoričena stvar potpisana Selimovićevim imenom

bio scenarij Tuđa zemlja.

Ipak, 1961. godine Svjetlost će u biblioteci Savremenici objaviti prvi Selimovićev roman

Tišine. Tako je ovaj pisac "ušao" među romansijere, a upravo će kao romansijer i ostaviti

neizbrisiv trag u bosanskoj književnosti.

Psihološka pripovijedna poema Selimovićev romaneskni prvijenac nije, međutim,

dočekan odveć blagonaklono. Po sudu Riste Trifkovića došlo je do nesporazuma između

ostvarene objektivne vrijednosti romana i kritike, odnosno suda javnosti. A sud javnosti

bio je dosta oštar. Selimović se kasnije, iz perspektive klasika, gorko-ironično šalio kako

Tišine dobro dođu svima koji hvale Derviš i smrt, a ipak žele da ga - kako on doslovce

kaže - ispreskaču. Ovaj put se Selimović ipak nije dao obeshrabriti. Već naredne godine

objavit će u knjizi Tuđa zemlja neke starije priče kojima će pridodati i najnovije svoje

djelo: kratki roman Magla i mjesečina.

U Sjećanjima, napisanim nakon ogromnog uspjeha Derviša i smrti te Tvrđave, Selimović,

usprkos tome, za Maglu i mjesečinu kaže da je njegovo "artistički najuspjelije djelo".

Zoran Gluščević će za ovaj roman napisati da je remek-djelo partizanske književnosti,

dok će Midhat Begić sa svojom uobičajenom lucidnom preciznošću Maglu i mjesečinu

definirati kao "psihološku pripovijednu poemu" te kao jednu od najistaknutijih vrijednosti

ovog djela izdvojiti "poetsku simboliku".

Naročito je ova Begićeva ocjena indikativna ako se suglasimo s tezom Predraga Čudića

da je klasični roman legitimni nasljednik epa, dok je moderni roman prvenstveno poema,

jer je poema po definiciji epsko-lirska tvorevina. Epitet psihološka kao da sugerira daleko

"mentorstvo" Dostojevskog, koje, uostalom, priznaje i sam pisac.

Jedinstveno djelo muzičke strukture Pišući o Selimovićevom opusu, Kasim Prohić nije

mogao zaobići Maglu i mjesečinu. On u njoj otkriva perfektnu književnu čistotu, naziva

je "jedinstvenim djelom u našoj literaturi" i prepoznaje također svojevrsno muzičko

ustrojstvo ovog romana. Ilustrirajmo makar jednom rečenicom tu poetsko-muzičku

stilistiku kakvu je Selimović ostvario u Magli i mjesečini; ovako, recimo, počinje drugo

poglavlje: "Tama, tama, tama, kao pustoš, kao ništa, ni neba nema, ni blizine, ni daljine,

svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina što je prožela oči i tijelo, i zemlja što se

neprestano otvara i vuče u sebe, stenjući upija sve što joj se približi, neko je pred njim,

neko iza njega, na čelu je seljak-vodič, ni glas mu nije čuo, vidio je samo sjenu, zato je

bez lica i bez oblika."

Ova duga ritmična rečenica reprezentativan je uzorak vještine i ispisanosti Selimovićeva

stila koji se sa Maglom i mjesečinom definitivno formirao. To je sada bio pisac spreman

da se okuša sa svojom jedinom pravom opsesivnom temom; poslije Magle i mjesečine

Meša Selimović je napokon mogao napisati Derviš i smrt. Zanimljivo je također da i

motivski (a ne samo stilski) Magla i mjesečina predstavlja svojevrsnu suptilnu uvertiru za

Derviš i smrt.

Ova priča o mladom seoskom bračnom paru što se u svojoj kući brine za ranjenog

partizana zasigurno spada među najbolja bosanskohercegovačka književna djela koja

tematiziraju Drugi svjetski rat. Troje glavnih likova vrsno su psihološki dočarani, a

rasplet neizbježno ide prema tragediji.

Najstrožiji kritičar Magle i mjesečine bio je sam Selimović. Na jednom mjestu kaže kako

je roman stegnut, neopušten, nerazvijen u dijelovima, neprodubljen u psihologiji, s loše

vođenom fabulom, bez određene ideje. Ovo je, naravno, odveć oštar sud. Možemo

zapravo kazati kako Magla i mjesečina u Selimovićevom opusu ima isto ono mjesto koje

u Marquezovim sabranim djelima zauzimaju njegovi rani radovi: to je ozbiljna i dobra

književnost koja autora stavlja među najbolje pisce svog jezika; to nije ono što ga je

učinilo klasikom, no bez toga ne bi ni bilo Derviša i smrti, odnosno Sto godina samoće.

Jedan od najboljih romana XX stoljeća

Hadrijanovi memoari, Margarite Yourcenar

Nisu rijetki pisci i spisateljice što su u povijesti književnosti poznati pod nekim nom de

plume, a pravo ime im znaju tek malobrojni. Eduard Douwes Decker postao je klasik

holandske književnosti pod imenom Multatuli; pravo ime Itala Sveva bilo je zapravo

Ettore Schmitz; članovi legendarnog sovjetskog satiričnog književnog tandema Iljf i

Petrov prezivali su se, ustvari, Fajnzilberg i Katajev.

I autorica Hadrijanovih memoara uklapa se u ovaj niz. Marguerite de Crayencour

(rođena osmog juna 1903. godine u Bruxellesu) svoje je umjetničko prezime načinila

anagramom onog pravog i postala književno besmrtna kao - Marguerite Yourcenar.

Domovi i putovanja Marguerite Yourcenar je u ranoj mladosti relativno mnogo

putovala: bila je u Engleskoj, Švicarskoj, Italiji, Grčkoj, a krstarila je također i

južnoslavenskim krajevima: bila je, među ostalim, i u Bosni.

No, ona ipak nikad nije bila nomad. Dva su njezina doma i oba su na granici: dvorac

njezina djetinjstva na sjeveru Francuske, uz samu francusko-belgijsku granicu, te kuća

njezine zrelosti, u američkoj saveznoj državi Maine, uz granicu sa Kanadom.

U dvorcu koji je sagradio njezin predak (ono de iz njezina prezimena markira

plemenitaško podrijetlo) provela je desetak godina ranog djetinjstva prije no što se zbog

Prvog svjetskog rata sklonila u Englesku.

Godine mladosti Yourcenarova će jednim dijelom provesti u već spomenutim

putovanjima po Evropi. Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, međutim, sjena

svjetskog rata će se ponovo nadviti nad njezinim životom. Bježeći od rata, u kasnu jesen

1939. godine pristat će u njujoršku luku te će narednih pedesetak godina, tj. ostatak

života, provesti na američkom kontinentu. Već 1941. nastanit će se u Maineu, gdje će

živjeti u bijeloj drvenoj kući usred šume breza i borova. Kuća se zvala Petite Plaisance.

U ovom će svom staništu književnica živjeti sve do smrti, jer - kako je sama kazala - kad

ti je donekle dobro u nekom mjestu, tu ostani i svijaj svoje gnijezdo.

Velika će umjetnica tu - u pravom smislu riječi - sviti svoje gnijezdo i živjeti

disciplinirano i asketski, sva posvećena literaturi. Način života nije mijenjala ni poslije

mnogobrojnih uglednih priznanja, pa ni poslije prijema u Francusku akademiju, a bila je

prva žena u višestoljetnoj povijesti ove institucije koja je doživjela tu počast.

Umrla je 1987. godine.

Naučiti sve Djela Yourcenarove su prava i ozbiljna književnost, aristokratsko štivo za

elitu, knjige koje traže vrijeme i odanost. Od Alexisa ili traktata o uzaludnoj borbi, preko

Vatri, Anne, Soror, Oproštajnog udarca, Snova i Sudbina pa sve do Hadrijanovih

memoara i Crne mijene, Marguerite Yourcenar je stvorila bibliografiju za pamćenje i

poštovanje.

Odgovarajući na pitanja iz famoznog Proustovog Questionnairea, Yourcenarova

nekoliko puta ponavlja kojim se ljudskim svojstvima ponajviše divi - inteligencija,

jednostavnost, dobrota, pravednost. Ko god je čitao njezina djela zna da ona ove vrline

podjednako poštuje i u književnosti.

I zbilja, proza Marguerite Yourcenar je i inteligentna i jednostavna i dobra i pravedna:

inteligentno pisana, jednostavne forme, pravedna prema čitatelju, kojem donosi nešto od

dobrote. Bilo da govori o prekretničkim povijesnim figurama poput rimskog imperatora

Hadrijana, ili epskim likovima kakav je Kraljević Marko; bilo da radnju smješta u

vrijeme Prvog svjetskog rata (Oproštajni udarac) ili srednji vijek (Crna mijena); bilo da

govori o vlastitim snovima (Snovi i sudbine), homoseksualnosti (Alexis ili traktat o

uzaludnoj borbi) ili incestu (Anna, Soror); Yourcenarova se uvijek drži vlastitog

poetičkog naputka: "Moje pravilo igre je najprije naučiti sve, obavijestiti se o svemu,

čitati sve… To je metod hinduskog askete koji se godinama iscrpljuje da bi tačnije uočio

sliku koju stvara ispod zatvorenih očnih kapaka."

Ona je također i sjajan tumač i komentator svojih tekstova: vlastite bilješke, predgovori i

pogovori, redovito prisutni u njezinim knjigama, uvijek su poseban čitateljski užitak: i

kao dodatak pročitanom djelu i kao općenit esejistički zapis. Veliko književno djelo

Marguerite Yourcenar jest riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njezine se

knjige, kao po pravilu, čitaju više puta.

Kad govorimo o Marguerite Yourcenar, ne bismo smjeli zanemariti ni njezin prevodilački

rad. Ova je spisateljica, naime, prevodila na francuski jezik djela Virginije Woolf,

Henryja Jamesa, Pindara, Konstantina Kavafija te također i duhovne pjesme američkih

crnaca. Bila je, kažimo i to, veliki zaljubljenik u gospel muziku.

Hadrijanovi memoari Ako postoji knjiga koju bismo mogli prozvati knjigom života

Marguerite Yourcenar - bila bi to knjiga Hadrijanovi memoari. Po vlastitom priznanju,

počela ju je pisati još kao dvadesetogodišnjakinja i pisala ju je intenzivno punih pet

godina, no sve je te rukopise uništila. S trideset godina slijedi povratak radu na

zamišljenom romanu o imperatoru Hadrijanu: tri nove godine pisanja.

Od svega napisanog 1934. godine u objavljeni roman ući će tek jedna rečenica:

"Počinjem da sagledavam profil svoje smrti." Tek 1948. godine, međutim, Yourcenarova

se definitivno vraća skoro zaboravljenom rukopisu. Kako je sama rekla - ima knjiga koje

se ne mogu napisati prije četrdesete godina života.

Hadrijanovi memoari su veličanstven roman o sudbini i životu jednog velikog čovjeka,

skoro mudraca, čovjeka iz epohe za koju je Marguerite Yourcenar smatrala da je doba

posljednjih slobodnih ljudi. Fascinantna je ostvarenost ovog djela. S nepogrešivom

sugestivnošću Yourcenarova iscrtava portret jednog glasa, glasom samog Hadrijana

govori o Hadrijanu - književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, no još više vladaru, a

ponajviše čovjeku, niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica te suvereno,

studiozno i superiorno - priča priču. Rezultat je jedan od najboljih romana dvadesetog

stoljeća.

Hadrijanovi memoari pravi su dokaz književne veličine Marguerite Yourcenar: to je

roman u kojem je njezina literarna genijalnost najsnažnije, najizrazitije i najjasnije

vidljiva. Priča o rimskom imperatoru koju njegovim glasom priča žena iz dvadesetog

stoljeća nudi nam ono najljepše što književnost može dati, ono što zapravo samo

književnost i može ponuditi: razmišljanje o avanturi života, sliku sna i sudbine, ono što

Kundera zove istraživanje postojanja. To perfektno umjetničko uživljavanje naročita je

vrijednost ovog romana. Susan Sontag je jednom prilikom kazala kako zbirka Adornovih

eseja vrijedi koliko i čitava polica prepuna esejističkih knjiga. Isto bismo mutatis

mutandis mogli kazati i za Hadrijanove memoare: taj jedan roman vredniji je od mnogih

romansijerskih opusa i kolekcija.

Bosanski pisac zaljubljen u Indiju,

Vitomir Lukić, Hodnici svijetlog praha

Na početku svake ljubavi/ svijet dolazi u pitanje./ Nije to više stvar tebe i mene; bube i

zvijezde pomiješaju orbite - kaže Vitomir Lukić u svojoj jedinoj pjesničkoj knjizi

(Praznik stvari).

Ima nečeg simboličkog u ovdje citiranim stihovima, naročito u onom posljednjem, a u

kontekstu cjelokupnog djela Lukićevog. Svijet u kojem bube i zvijezde pomiješaju orbite

jest svijet jednine, a takav je i književni svijet Vitomira Lukića.

Od Herceg-Novog do Sarajeva Vitomir Lukić je rođen dvadeset i četvrtog septembra

1929. godine u mjestu Zelenika kod Herceg-Novog. Poetsku sliku njegovog odrastanja i

prve mladosti nude nam stihovi Mile Stojića iz pjesme Grob Vitomira Lukića: Sanjaš li

još krovove uboge čaršije među brdima/ Konjic, rane pedesete, žudnja za dalekim

gradovima.

Već kasnih pedesetih, i ranih šezdesetih, međutim, Lukić studira na sarajevskom

Filozofskom fakultetu. U književnost ulazi 1965. godine zapaženom zbirkom pripovijetki

Soba za prolaznike. Dvije godine kasnije Meša Selimović će ga u jednom razgovoru

svrstati među najveće mlade nade bosanskohercegovačke književnosti te dodati: "Lukić

piše pripovijetke i romane prožete izrazitom filozofskom simbolikom, znatnog

umjetničkog i misaonog potencijala. Boravak u Indiji, gdje se nalazi već nekoliko godina,

vjerovatno će još produbiti i obogatiti tu njegovu osobenost."

Da, šezdesete su u Lukićevoj biografiji obilježene i boravkom u Indiji, ostvarivanjem

žudnje za dalekim gradovima. (U već spomenutoj pjesmi Stojić veli: Snatriš li još o

noćima Bombaya…) U Oslobođenju je u to vrijeme Lukić objavljivao i svojevrsne

putopise iz ove velike zemlje, a 1969. godine objavljuje Praznik stvari.

U naredne dvije decenije slijedi cijeli niz pripovjedačkih i romanesknih naslova: Album,

Zaustavljeni kalendar, Životinje, ljudi, Noćni ekspres, Hodnici svijetloga praha itd.

Njegovi romani Album i Hodnici svijetloga praha, po općem mišljenju, spadaju među

najbolje romane bosanskohercegovačke književnosti.

Općenito je Vitomir Lukić bio jedan od najsvestranijih i najsuptilnijih

bosanskohercegovačkih intelektualaca svog vremena. Naročito je dobro poznavao

likovnu umjetnost, što se vidi iz njegove esejistike. Umro je u Sarajevu tridesetog maja

1991. godine, u sami osvit rata. (Citirajmo još jedanput Stojića: Ponekad pomislim, Beža,

da si sretan jer nisi vidio/ al ipak mislim da si nesretan što ne gledaš./ Umjesto jasika

procvjetale su posvud mlade humke.)

Lukić i Pekić Zanimljiva može biti usporedba dvojice velikih književnih suvremenika:

Vitomira Lukića i Borislava Pekića. Pekić je bio godinu mlađi, a umro je godinu kasnije;

životi su im, dakle, bili faktički jednako dugi. Obojica su rođeni u Crnoj Gori, obojica su

se pred kraj života okušali u politici. Vrhunski intelektualci i idealisti ušli su u politički

ring vođeni visokim pobudama, a zaboravivši balkanska pravila. Obojica, čini se, nisu

izbjegli razočarenje.

Koliko god im se sižeji i rukopisi razlikovali, postoji još nešto što Lukića i Pekića veže:

maestralno ispisana i visoko kultivirana rečenica, široka i bogata erudicija, svijest o

tekstu, upućenost u moderne svjetske književne tokove, suvremenost bez koketiranja sa

(književnom) estradom. Iznad i izvan svih biobibliografskih sličnosti i razlika, Vitomira

Lukića i Borislava Pekića prvenstveno spaja činjenica da su obojica bili - da

parafraziramo Džonija Štulića - ljudi i pisci drugog sistema.

Ako ih pojedini kritičari i jesu svrstavali u generacijske kalupe, njihova su djela uvijek

bivala toliko samosvojna da su se zapravo opirala svakom simplificiranom klasificiranju.

Ni Lukić ni Pekić nisu pripadali književnoj čaršiji (ili palanci). Utjecaj njihovih opusa je

snažan, ali nije lako primjetan. Pokatkad su bili i pisce za pisce, nedovoljno prepoznati od

takozvane široke publike, no njihova su djela, međutim, od mnogo trajnije vrijednosti

negoli velika većina visokotiražnih i razvikanih trendy uradaka.

Izabrane kratke proze Za Vitomira Lukića karakterističan je također i jasno

prepoznatljiv stil, prisutan u svim njegovim djelima. Lijepo je to u jednom svom eseju

opisao Tvrtko Kulenović: "Od prve njegove knjige, od Sobe za prolaznike, postojalo je

kod Lukića to lelujavo stanje svijesti i preko njega lelujavo stanje stvarnosti koje se može

iskazati samo stranicom, a ne nekom zamišlju, koncepcijom, cjelinom. (…) Lukić je

prozaista, u najčistijem i najdoslovnijem smislu te riječi, u onom smislu u kojem je tu

riječ upotrebljavala Isidora Sekulić, i kao prozaista je nesumnjivo jedan od najznačajnijih

naših pisaca. Može to određenje da zazvuči izmišljeno, ishitreno (…), a u suštini je

krajnje jednostavno: prozaista je onaj pisac koji nije prvenstveno ni pripovjedač, ni

romansijer, ni esejista, onaj kod koga nijedna od tih stvaralačkih mogućnosti ne dominira

nad drugom, nego su sve ravnomjerno zastupljene."

Upravo takvog Lukića predstavlja nam knjiga njegovih izabranih proza Odlazak starog

rezbara. U njoj su združene njegove najbolje priče. Tek nakon čitanja Lukićevih priča

Marko Vešović (kojem se, po vlastitom priznanju, roman Album isprva nije pretjerano

dopao) shvaća da ima posla s velikim piscem te je napravio tekst zagrcnut od

oduševljenja. Priče iz Odlaska starog rezbara reprezentativan su uzorak Lukićevog

opusa. Riječ je o knjizi u kojoj čitatelj ponajprije otkriva ono što Kulenović (pozivajući

se na Pasolinija) zove kvalitet stranice. Elementi zapleta i radnje Lukiću su manje važni,

više ga zanima izbrušenost jezika, gustina stila, struktura; koliko god da ga Kulenović

ističe kao paradigmatskog prozaistu, ima u Lukićevom baratanju jezikom nečeg

pjesničkog, nečeg lirskog, nečeg filigranskog.

Sam je Lukić zapravo svojevrstan rezbar riječi i rečenica te nadasve umjetnik proze.

Primjetno je to na svakoj njegovoj stranici. Kao dobra ilustracija može nam, primjerice,

poslužiti početak priče Konjušnica: "Noću čujem kako me sa dna nekog laganog svemira

gdje se zameće san dohvati nejak razlog i moja svijest mutna, teška plovi, plovi,

razdanjiva se. Vraćajući se nečem od čega se ranije otkinula, ona povećava napetost iz

koje se odjednom rodi stvarni trenutak. Tako dalek."

Gustina Lukićevog stila ovdje podsjeća zapravo na pjesme u prozi. Upravo je ta

združenost romansijera, pripovjedača i esejiste o kojoj govori Kulenović odgovorna za

ovakav stil Lukićev. Postoji tu, međutim, još jedan spoj, spoj o kojem govori Darko

Lukić, stavljajući Vitomira Lukića rame uz rame s Jurom Kaštelanom kao pisca i

pjesnika što je filozofiju, jezikoslovlje i književnost pomirio u sebi kao jednu istu crtu

mišljenja. Iz cijelog se opusa ovog pisca očaranog Indijom sluti zapravo svijet jednine.

Roman izvađen iz duše,

M. Krleža, Na rubu pameti

Krajem prošle godine - tačnije, dvadeset i devetog decembra - u Zagrebu je otkriven

veliki spomenik Miroslavu Krleži. Povod je bila dvadeset i treća godišnjica smrti.

Nikakav se spomenik, međutim, ne može mjeriti sa onim koji je Krleža za života podigao

samom sebi - s njegovim djelima. Jer Krleža je zbilja veliki pisac, jedan od najvećih

pisaca na južnoslavenskim jezicima uopće. Nijedan spomenik nije i ne može biti veći od

samog Krleže, od monumenta od pedeset knjiga - kako ga je opisao Danilo Kiš.

Zagreb Za osamdeset i osam godina svog života napisao je Krleža vjerovatno i više od

pedeset knjiga. No, više od njegove autorske plodnosti fascinira kvalitet i širina njegovog

grandioznog djela. Nema žanra u kojem se nije okušao, nema žanra u kojem nije ispisao

makar jedno remek-djelo: od poezije (Balade Petrice Kerempuha) preko pripovijetke

(Veliki meštar sviju hulja), romana (Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave), drame

(Legenda, Glembajevi, Aratej), eseja (Deset krvavih godina) pa sve do dnevnika vođenog

decenijama.

Interesantno je usporediti Andrića i Krležu kao najveće južnoslavenske književne

suvremenike. Dok je Andrića diplomatska karijera vodila širom planete, njegov je

književni svijet ipak ostao usko omeđen Bosnom; nasuprot njemu, Krleža je faktički

cijeli život proveo u Zagrebu (gdje je rođen 7. 7. 1893. godine, a i umro je u istom gradu

29. 12. 1981.), no u svojim se djelima suvereno kreće po cijelom globusu.

Književni su teoretičari odavno primijetili da ima nečeg antipodskog u međusobnom

odnosu ove dvojice pisaca. U filozofskom smislu nad Andrićevim djelom bdije

kjerkegorovska strepnja, dok je Krleža ipak nezamisliv bez odjeka čuvene Marxove

jedanaeste teze (barem onakvog odjeka koji je negdje formulirao Kiš) - vjerovao je u

varljivu ideju da pisac stvara svijet i, dakle, kako se to veli, da ga mijenja.

Pogled u budućnost Teško da postoji južnoslavenski pisac čiji je opus tako obiman kao

Krležin. Isto tako, teško da postoji južnoslavenski pisac o čijem je djelu napisano toliko

eseja, studija, prikaza, članaka, naučnih radova i doktorata. Krležino djelo jest ogroman

arhipelag kojem je sudbina da nikad ne bude do kraja istražen, a ipak je o njemu danas

teško kazati bilo što novo. Rizično je pisati o Krleži jer nigdje drugdje ne postoji tolika

vjerovatnoća da je ono što ste primijetili već primijećeno i zapisano.

Čini se, međutim, da se na jednu dimenziju Krležinog djela nije ipak obratilo dovoljno

pažnje. Mislim ovdje na njegov osebujni proročki dar. Ako se nekakve proročanske vizije

i pripisuju Krleži, misli se skoro bez izuzetka na politička pitanja. A Krleža je, ustvari,

ona vrsta pisca o kojoj u razgovoru Banalnost je neuništiva kao plastična boca govori

Danilo Kiš: "To su oni pisci, najređi, koji žive ispred svog vremena, koji svojim

savršenim sluhom čuju pokrete istorije kao što se može čuti dolazak velikog zemljotresa,

koji registruju svojom senzibilnošću pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no

koje oni već umeju da zabeleže, makar i ne znali u tom času da beleže pokrete i potrese

koji su za ostale smrtnike nečujni i nevidljivi. To su oni najveći, najređi, pisci koji stoje

jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti."

Od mora primjera kojima je moguće ilustrirati ovu tezu ovdje ćemo navesti dva

simbolički naročito atraktivna. U razgovoru s Predragom Matvejevićem Krleža je još

krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kazao: "Što predstavlja jedna osamljena knjiga

na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena. Manje od jedne

osamljene kapljičice u Amazoni." Tek negdje četvrt stoljeća kasnije internet knjižara

Amazon.com postat će konkretno ostvarenje ove Krležine vizije.

Na kraju jednog od svojih posljednjih intervjua Danilo Kiš je kazao: "Jugoslovenski

pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna

koji upravlja avionom." Kako se dobro ova rečenica uklapa u onu raširenu tezu o

krvavom utorku, jedanaestog rujna 2001., kao danu s kojim je završeno dvadeseto

stoljeće!

Tmaste intrige u žalosnoj noći I Krležin roman Na rubu pameti uklapa se dobro u dvije

spomenute značajke njegove poetike: vidljiva je u njemu specifična Krležina vezanost za

Zagreb kao i njegov svojevrstan literarni avangardizam. Slika svijeta kakvu nam Krleža

nudi u romanu Na rubu pameti korespondira zapravo sa cijelim nizom njegovih - da tako

kažemo - duhovnoautobiografskih pjesama o žalosnim noćima u malom gradu.

"Tu cvatu tmaste intrige i duše gutaju dugovi" - veli jedan Krležin stih, koji dobro opisuje

i atmosferu koja vlada romanom Na rubu pameti. Makar je napisan još tridesetih godina

prošlog stoljeća, ovaj je roman također i tematski i stilski itekako ispred svog vremena.

Priča o bezimenom Doktoru samom protiv svih kao da združuje Sartrea, Kafku, Kunderu

te nekog velikog i mračnog skandinavskog režisera. U kontekstu cjelokupnog Krležinog

romansijerskog opusa, Na rubu pameti je vjerovatno najprohodniji roman i idealan je

zapravo za ulazak u Krležin književni svijet. Riječ je o romanu koji se čita u dahu,

romanu čije pojedine partiture kao da su danas pisane, romanu čija je aktualnost

neprolazna, romanu koji zavodi i osvaja.

Jednu toplu i lijepu ilustraciju načina na koji ovaj roman djeluje na čitatelja ostavio je

Skender Kulenović u autobiografskom zapisu o svom poznaniku Abdulahu Kaziću -

obućarskom kalfi iz Travnika. Ovako piše Kulenović: "Jednih ferija donesem mu Krležin

roman Na rubu pameti. Dva dana poslije toga nije ga bilo nigdje, a onda se u zimsko

predvečerje sretosmo u čaršiji." Slijedi opis njihovog noćnog razgovora, razgovora kojim

dominira jedna Kazićeva rečenica: On piše pravo, iz duše čovjeku vadi! Iz ovih

jednostavnih riječi možemo naslutiti šta je Krleža značio masi ondašnjih mladića, mladoj

intelektualnoj eliti južnoslavenskoj između dva svjetska rata. No, i dan-danas Krležine

riječi zvone i odjekuju pravo, kao da su čovjeku iz duše izvađene.

Cjelokupno Krležino djelo, u čije vrhunce spada i roman Na rubu pameti, zapravo je

ilustracija one prelijepe fraze s kojom je ovaj pisac završio Banket u Blitvi: da, kutija

olovnih snova nije mnogo, ali to je ipak jedino što je čovjek izmislio u odbranu svog

ljudskog ponosa.

Najbolje priče najboljeg pripovjedača

Ivo Andrić: Priča o vezirovom slonu

U govoru koji je održao prilikom primanja No- belove nagrade Ivo Andrić se na jednom

mjestu prisjetio neprežaljenog Alberta Camusa. Mogla bi se i čitava knjiga napisati

komparirajući stilove i poetike dvojice velikih pisaca što su najizrazitiji simboli onog

najboljeg u književnosti dvadesetog stoljeća, dvojice pisaca po mnogo čemu sličnih.

Ovdje ćemo, međutim, tek navesti jednu Camusovu opasku iz njegovih Carnets, opasku

koju bi Andrić komotno mogao potpisati: "Poslije mojih prvih knjiga (…) sav moj napor

sastojao se zapravo u nastojanju da se depersonaliziram".

Tursko i iracionalno

Andrić u književnost ulazi svojevrsnim pjesmama u prozi, ponešto whitmanovskim. U Ex

Ponto i u Nemirima čujemo jedno lirsko i mladalačko Ja; u ovim knjigama ličnost samog

pisca - kako je zapisao Borislav Mihajlović Mihiz - vapi, kune i blagosilja svijet. Tim

svojim prvim knjigama privukao je Andrić znatnu pažnju i svrstao se među najbolje

mlade pisce slavenskog književnog juga. A onda, naoko sasvim iznenada, u književnost

ulazi pravi Andrić.

Njegova priča Put Alije Đerzeleza posve je drukčija od svega što je Andrić ranije objavio;

riječ je o upravo antologijskom ostvarenju, priči koja otkriva ne samo talenat nego i

genijalnost, prvoj objavljenoj priči jednog mladog pisca, a koja je opet - kako je

primijetio Milan Bogdanović - malo remek-djelo savršene kompozicije. S tom je pričom

Andrić našao svoj glas i na njezinom će tragu nastati najvažniji književni opus ikad

napisan na južnoslavenskim jezicima. Sam Andrić, međutim, nije, čini se, ni slutio da će

cijeli svoj život ići putem koji je započeo sa ovom pričom.

U pismu koje je 14. aprila 1921. godine iz Rima uputio svojoj zagrebačkoj prijateljici

Zdenki Marković, Andrić piše: "Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u

Beogradu ili Splitu iako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i

iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao."

Ko zna šta je Ivo Andrić, onomad na pragu tridesete, smatrao starim poslom, no on se

tome poslu nikada nije vratio. Cijelog života ispisivat će, naime, ono svoje tursko i

iracionalno.

Istok

Taj prelaz esencijalan za Andrićevo djelo ponajbolje je još 1923. godine opisala Isidora

Sekulić u fantastičnom eseju znakovitog naslova Istok u pripovetkama Ive Andrića:

"Zanimljiv je razmak od Andrića koji je pisao Ex Ponto i Nemire pa do Andrića

pripovedača Bosne. Tamo je on osećajni, meki, sjajni i elegantni prozaist i stilist. A ovde,

sa kojom snagom i veštinom steže onu putenu i besomučnu masu u žarke i živopisne

figure! Do koje visine diže priču o pustim siledžijama i crnim dušama, ističući ih,

velikom umetnošću, kao neki pravi oluj individualizma i volje. Kako nezaboravne ostaju

pred očima i duši te zagonetne delije, koje nisu znale za dan i noć, za stid i strah, za svoga

i bližnjeg, za zakon i otadžbinu, koje je sama smrt morala da vreba i kao grom iznenada

da pogađa... Zapad i opštečovečansko pronicanje, to je ono što u Andrićevim

pripovetkama dira u najfinije naše umetničke osetljivosti. Ali ono što vuče kao dubina,

što čini da tim pripovetkama prilazimo sa žeđu, to je Istok. Istok čini te zadivljeni

ostavljamo figure Andrićevih priča. Figure koje se tako magistralno isprsuju, i koje su,

pored svih pokora, na neki način velike sa onim zagonetnim od čega 'krv u njima tka i

raste.'"

Ispisujući svoje istočnjačke priče (da iskoristimo tu frazu koju je za naslov jedne svoje

knjige uzela Marguerite Yourcenar) redovito u trećem licu, naoko hladnim hroničarskim

tonom, Andrić je ipak, svojom vanrednom sposobnošću uživljavanja i književnom

genijalnošću, uspio kao niko prije njega dočarati Istok. Taj sudar Istoka i Zapada na

najboljim Andrićevim stranicama, sudar koji je Isidora Sekulić skoro proročanski

naslutila, po pravilu se zbiva u Bosni, brdovitoj i mračnoj, turskoj i iracionalnoj. Andrić

je često govorio - sve je u djelu, a znao je kazati i - sve je moje iz Bosne.

Bosna

U izboru Ivana Lovrenovića, knjiga Priča o vezirovom slonu sadrži sljedeće Andrićeve

priče: Put Alije Đerzeleza, Mustafa Mađar, Smrt u Sinanovoj tekiji, Most na Žepi, Priča o

vezirovom slonu, Ljubav u kasabi, Ruđanski begovi, Žeđ, Zmija, Čudo u Olovu, Šala u

Samsarinom hanu, U musafirhani, Ispovijed, Kod kazana, Trup, Proba, Čaša, Pismo iz

1920. godine. Knjigu kao svojevrstan moto otvara kratki zapis Staze, zapis u kojem

Andrić veli kako je uvijek u zlu vremenu pred sebe prostirao (pobožno kao vernik

molitveni ćilim) stazu svog bosanskog djetinjstva.

U geteovskom univerzumu svjetske književnosti Bosna, zahvaljujući Andriću, ima svoje

mjesto. Makar je kao rijetko koji pisac bježao od podmuklog delovanja biografije,

Andrićev je život neodvojiv od njegove literature. Lijepo je to opisao Miroslav Karaulac:

"Dete katoličkih roditelja, dugogodišnji žitelj ortodoksne sredine, zanet islamom do mere

da će jednoj prevoditeljki poveriti: 'Islam je moja sudbina', Andrić je najprestižniji

proizvod i predstavnik te višeznačnosti ambijenta, bogatih sazvučja, tonova i boja, kakav

je nudila Bosna."

I zbilja, sva je Bosna u Andrićevim pričama: razočarani ratnici, nesretne žene, dobri

fratri, bogati trgovci, zaljubljene djevojčice, derviši, neimari, Jevreji, razbojnici,

pustahije, popovi, šaljivdžije, begovi; sve je tu: hrabrost, bijeda, zlo, ljubav, ludilo,

nesreća, bol, tuga, ali i radost, makar dram radosti, makar onaj što se dušom plaća. Niko

Bosnu nije tako dobro razumio kao Ivo Andrić, niko je nije volio više od Ive Andrića.

Svaka od ovih osamnaest priča je remek-djelo pripovjedačke umjetnosti; za Put Alije

Đerzeleza, Smrt u Sinanovoj tekiji, Most na Žepi, Trup ili Čašu moralo bi biti mjesta u

svakoj ozbiljnoj antologiji najbolje svjetske priče. Ne znači to, međutim, da su ostale

priče lošije. Naprotiv! I od priča koje nisu ušle u ovaj izbor mogla bi se načiniti knjiga

sva od remek-djela: Anikina vremena, Mara milosnica, Za logorovanja…

Krleža nas je poučio: vještina pisanja sastoji se zapravo od vještine pisanja rečenica.

Andrićeve rečenice su bogate i različite poput njegovih likova, a opet uvijek osobeno

njegove i prepoznatljive: odmjerene, gospodstvene, stroge, čvrste, mudre i šutljive kao

Ivo Andrić.

Doktor naše književnosti

Isak Samokovlija, Nosač Samuel

U svojevrsnom predgovoru za slovenačko izdanje izabranih priča Isaka Samokovlije, Ivo

Andrić je, među ostalim, kazao: "Srećna je okolnost (okolnost koja pokazuje važnost i

značaj umetnosti, u ovom slučaju književnosti) da je sefardska zajednica Bosne i

Hercegovine dala našoj književnosti jednog pisca od vrednosti i tako se u njegovom delu

sačuvala sa svim svojim bitnim osobinama."

Isak Samokovlija jedan je od malog broja bosanskih Jevreja koji su preživjeli

nezapamćenu kataklizmu holokausta, a njegove priče su najljepši, najtačniji i najtrajniji

umjetnički dokument o životu bosanskih sefarda, te - kako reče Andrić u istom tekstu -

krvnički uništene zajednice. Samokovlijine su priče književno maestralne, a posebno

osjećanje gorčine - slično onom koje izbija sa nekih Kišovih stranica - prisutno je zbog

činjenice da one zapravo govore o jednom izgubljenom svijetu i jednoj iščezloj kulturi,

jednom svijetu izbrisanom s lica zemlje poput Atlantide.

Goražde - Fojnica - Sarajevo Isak Samokovlija je rođen trećeg decembra 1889. godine

u Goraždu. Odrastanje na obalama Drine snažno ga je obilježilo. U tekstu Sunce nad

Drinom Samokovlija ovu rijeku naziva divnom i plahovitom, prisjeća se njezine čarobno

zelene boje pune sunca te veli: "Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila

me je kao neko živo, božanstveno biće."

Odrastanje u istočnobosanskoj varošici prekinuto je - slično kao kod Ive Andrića -

odlaskom na školovanje u Sarajevo. I Samokovlija i Andrić završili su istu srednju školu

(današnju Prvu gimnaziju), samo što je Samokovlija bio dva razreda ispred budućeg

nobelovca. U kratkom dirljivom tekstu Letnji dan Andrić će se nakon Samokovlijine

smrti prisjetiti jednog njihovog davnog ljetnjeg susreta u velikom sarajevskom parku.

Nakon gimnazijske mature Samokovlija odlazi u Beč studirati medicinu. Po završetku

fakulteta najprije radi kao liječnik u rodnom gradu, a nekoliko godina kasnije seli u

Fojnicu. Ipak, već od 1925. godine Samokovlija živi i radi u Sarajevu. Dvije godine

kasnije objavit će svoju prvu priču (u časopisu Jevrejski život), a prva njegova knjiga

(pod naslovom Od proljeća do proljeća) publicirana je u Sarajevu 1929. godine.

U narednih dvanaest godina Samokovlija radi kao liječnik i piše: osim priča (u Beogradu

će mu 1936. godine izići nova zbirka) tu su i drame, od kojih je najpoznatija Hanka. A

onda dolaze rat i holokaust.

Odmah po proglašenju NDH ustaše su zatvorile Samokovliju. Kasnije je prebačen u

izbjeglički logor u Alipašinom mostu. Samokovlija je, srećom, uspio preživjeti rat, kao i

njegova djeca. Jednu svoju poslijeratnu priču Samokovlija je posvetio svojoj pokojnoj

majci Sari, a u toj posveti - za koju Meša Selimović veli da je najgorča za koju zna - Isak

Samokovlija veli da je sretan što mu je mati umrla prije rata.

Poslije rata Samokovlija je objavio još nekoliko knjiga (od kojih je najpoznatija ona iz

1946. godine - Nosač Samuel). Sve do svoje smrti (petnaestog januara 1955. godine),

Samokovlija je radio kao urednik u Svjetlosti. Sahranjen je na starom sarajevskom

jevrejskom groblju.

Liječiti i pisati Isak Samokovlija spada u onu značajnu skupinu svjetskih pisaca koji su

bili i ljekari. Ne samo zbog te biografske podudarnosti, može se Samokovlija usporediti

sa Čehovom. I Čehov i Samokovlija su maestralni pripovjedači, obojica se služe naoko

jednostavnim prosedeom i postižu s njim vanredne umjetničke rezultate. Njihova vještina

i suosjećanje u slikanju malih ljudi su neprevaziđeni; ima u tome, čini se, i neke

profesionalne deformacije. Zar nema u ovom memoarsko-autopoetičkom iskazu

Samokovlijinom i nečeg čehovljevskog: "Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio

zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato

sam uglavnom najviše pisao noću. Kad bih završio medicinske poslove, bacio bih se na

književnost. A to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari

koje pišem, doživljavao ih. Ali držao sam ih suviše dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih

štampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kažem

nešto o njima u pripovijetci."

Protagonisti Čehovljevih i Samokovlijinih priča djeluju živo i ogoljeno poput ljudi u

ljekarskoj ordinaciji, a pisac im prilazi sa simpatijom i razumijevanjem poput dobrog

liječnika. Čak im je i žanrovska ljubav spram priče i drame zajednička: ni Samokovlija ni

Čehov nisu bili zainteresirani za poeziju ili roman.

Bosanski pisac Nemojmo zaboraviti ni da se Samokovlija neizbrisivo upisao u povijest

našeg filma. U godini smrti Samokovlijine snimljen je film Hanka režisera Slavka

Vorkapicha baziran na Samokovlijinom literarnom predlošku. (Kad smo već kod filma,

vrijedi spomenuti i TV ostvarenja inspirisana Samokovlijinim djelima: Plava Jevrejka

Jovana Koljovića, Simha Vesne Ljubić te Ratni hljebovi Dušana Szaboa.)

Karakteristično je za Isaka Samokovliju da je vrijednost njegovog književnog djela brzo

prepoznata. Ivo Andrić ga naziva jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina

dala, a Meša Selimović veli kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski

pripovijedač poslije Kočića.

Malo kojem piscu ovaj atribut bosanski stoji tako dobro kao Isaku Samokovliji. Gotovo

svi značajniji bosanskohercegovački pisci u današnjim su školskim programima najčešće

obrađeni tek kao pisci pojedinih nacionalnih književnosti, s tim što se oko posjedovanja

nekih (obično onih najpoznatijih) vodi i svojevrstan specijalni rat. Samokovlija, međutim,

čak i u takvim prepucavanjima može biti jedino bosanski pisac, a Bosna se takvim

piscem stvarno može ponositi. U ratu se, čini mi se, znala često ponavljati usporedba o

Bosni kao hljebu u kojem su takozvani konstitutivni narodi voda, brašno i kvasac. U

takvoj su jednačini Jevreji bili sol - sastojak naoko tek neznatno prisutan, no bez kojeg je

konačan produkt bljutav. Ne ulazeći u politički smisao ovog poređenja, možemo kazati

da se ono može mutatis mutandis primijeniti na Isaka Samokovliju i bosansku

književnost.

Samokovlijno je djelo zapravo sol bosanske književnosti. Najbolje njegove priče (poput,

recimo, Mirjamine kose) izvrsne su i relevantne i u svjetskom kontekstu. Nosač Samuel je

zbirka ponajboljih Samokovlijinih priča, sažet izbor iz njegovog djela koje je kao svetao i

neprolazan trag iza sebe ostavio ovaj pisac, harmonični i duboko čovečni (riječi su

Andrićeve) Isak Samokovlija.