behar br. 85

ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008. • BROJ 85 • CIJENA 15 KN

BEHAR

SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENASURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENAKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆVELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVUVELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVULIKOVNO OKNO: SAFET ZECLIKOVNO OKNO: SAFET ZECERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERIERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI

B E R I Ć E T R I J E Č I

ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINERadimlja, Stolac

Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom

pomoćju, nego on sam. Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima

ništa do ponovo ti sam. Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije

okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

KDBH “PREPOROD” BE

HA

R, 8

5 20

08.

2 B E H A R 8 5

BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja

Nakladnik:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD

Glavni i odgovorni urednik:Sead BEGOVIĆ

Izvršni urednik:Filip Mursel BEGOVIĆ

Uredništvo:Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ,Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ, Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY

Rukopisi i fotografije se ne vraćaju

Adresa:BEHARKDBH “Preporod”Ilica 35, 10000 Zagreb, HrvatskaTelefon i fax: 00385 (0)1 483-3635e-mail: [email protected]

[email protected]: www.kdbhpreporod.hr

Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn, godišnja pretplata 90 knCijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM,godišnja pretplata 18 KM.Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36), € 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36);

Kunski žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185(S naznakom: Preporod, za Behar)

Tiskano uz financijsku potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

ISSN 1330-5182

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi uredništva.

KAZALO

RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3

ŽENE U ISLAMUKultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici:

kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4

KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa ŠehovićSead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik

suživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14 Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19 Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25 Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28 Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30

DERVIŠHANAVelid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38

LIKOVNO OKNOAida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42

DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆUErvin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52

IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53

MULTIMONOLOGSenad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54

HISTORIOGRAFIJAAdnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55

PRIKAZI I KRITIKESead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56 Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57

ČASOPISIFilip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58

POLEMIKATahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60

DOKUMENTIPovelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62

PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63

Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnu

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sara-jevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Adema-ga Mešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», iz-vorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim što su Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz poveza nosti na cionalne manjine sa životnom sredinom, dijaspo rom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U de-setogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibra him Ka-jan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.

B E H A R

6 3B E H A R 8 5

P R O M I D Ž B A

Manifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizacijiKDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.

• Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb, povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju : Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.

• Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola “Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“ i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju: Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.

• Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih o Slavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović, Senad Nanić, Filip Mursel Begović.

• Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“. Predstavljaju: članovi redakcija.

• Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.• Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.

B E H A R 8 5 3

R I J E ^ U R E D N I KA

Poštovano čitateljstvo Behara!U ovom osamdesetpetom broju Vašeg

časopisa za kulturu i društvena pitanja uči-nilo nam se važnim oprezno najaviti pre-važnu temu “Žene u islamu” (koja će usko-ro zaživjeti uz argumente i protuargumente na ovim stranicama jednog od budućih brojeva), upravo stoga što se zadnjih godi-na pojavio niz knjiga intrigantnih musli-manskih autorica iz čitavog svijeta koje svo-ju biološku slučajnost, u sklopu reproduk-tivnih prava, napokon preispituju, dajući nam novu dimenziju svojih ljudskih prava, a time i posve novi dijalog koji nije “ratište” već mjesto ravnopravnog dijaloga. Naime, Behar će pokušati tu famoznu muževnost i ženstvenost u neprekidnom stjecanju, prije svega jezika, pojasniti ne samo kao svojevrsni seksizam već i kao patrijarhalno napredno mišljenje o spolu – tamo gdje su razlike minimalne. U tom smislu, dobro nam je došao tekst Tatjane Paić-Vukić koji nas u osvit trećeg milenija podsjeća da jednakost muškaraca i žena (barem ona krea-tivna) nije izum novovjeke pluralne ljevice. Nadalje, u ru-brici portreti, predstavljamo pisca uzavrele krvi – Feđu Še-hovića- koji je sa svojim spisateljskim istupima vješto pro-sijavao nedoumice povijesti i tekuće zbilje – samo iz jednog razloga: da nas one ne bi i nadalje zastrašivale. Šehović kao klasik suvremene hrvatske i bošnjačke književnosti umije majstorski projicirati naše živote unatrag, a također ga nepogrešivo portretira i kao slučaj ovdje i sada. Zadnjih godina, Šehović, nakon grandioznog književnog opusa, samozatajno slika. To njegovo tragalaštvo ovaj put prila-žemo kao ilustraciju njegova djela, ali istom zazivamo sko-rašnju izložbu u Zagrebu. Šehović kao Šehović, kao Vidra, podsjeća nas neprestance na nepravde i na zaborave, kao i na one koji su se iskreno uželili našeg insana.

Dervišhana je slijedeća rubrika koja podsjeća na peča-te vjerovjesništva, na muslimane koji prihvaćaju Zadnjeg, ali, sve Vjerovjesnike priznaju kao donosioce Istine svojim

narodima. Dervišhanu potpisuje vrsni i vr-li Sarajlija - esejist Velid Imamović koji hiti još jednom budućnosnom dijalogu. O Sumnji i nemiru umjetnosti, uz slikarstvo Safeta Zeca, piše Aida Abadžić Hodžić. Či-ni se da ovaj slikar, nadasve nenadmašni majstor glede “figurativne, odnosno predstavljajuće umjetnosti, dovodi u sum-nju utemeljenost kategorije ‘slikarskog realizma’ koji ipak poklanja gledaocu”. Autorica ogleda sugerira nam da pomno razgledamo slikanje Safeta Zeca koje po-stupno postaje “unutrašnje drhtanje isku-snog promatrača”.

Slijedi intrigantna, možda za neke pro-vokativna, kolumna Ervina Jahića pod na-slovom “Pederčine i pederi”, no, to je sa-

mo privid te upozoravamo sve one koji se ne snalaze u suvremenoj zbrci kada je riječ o spolovima. Jahić hrabro zadire u traumu lažne tolerancije i tjelesne degradacije “drugačijih”. On oprezno upozorava na brojne načine ko-ji bi da nas oslobode od spola i razlike na kojoj se on te-melji u ljudskoj psihi. Zatim, Multimonolog, kolumna Se-nada Nanića, mudroslovno preispituje slobode misli i od-govornosti te pokušava dosegnuti slobodu imaginarnog Šejtanistana. Autor kao da naslućuje da subjektivna sna-ga kritičkog viđenja stvarnosti nije podjednako raspore-đena. Netko je posjeduje, a netko je naprosto tup, glup, gluh i slijep. Pred nama je i kraći ogled velike privlačne snage autora Adnana Jahića: O korištenju naziva “Boš-njak” u suvremenoj historiografiji te prikazi novoizišlih knjiga u Preporodovoj ediciji: Naska Frndića (Čudovita Bo-sna) i Emsuda Sinanovića (Tarih o Slavonki). Zasigurno mnogi nisu čuli za časopis Kelimu’l Šifa’. Filip Mursel Be-gović upoznat će vas sa sadržajem jedinog tarikatskog časopisa u Bosni i Hercegovini.Polemiku, koju začinje Ta-hir Mujičić, savjetujemo, pročitajte nadušak, a potom mo-žete s njim eglenisat – koliko vam drago!

Sead Begović

Kako projicirati život unatrag?

4 B E H A R 8 5

Europeisti su tek posljednjih dvadeset-trideset godina obratili veću pozornost na žene kao povijesne ličnosti. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća i povjesničari osmanisti uglavnom su ih zanemarivali Jedno od važnih pitanja koje se tada postavilo tiče se materijalnih dobara što su ih po-sjedovale. “Što su Osmanlijke činile sa svojom imovinom?” i dalje je omiljen predmet istraživanja povjesničara koji se bave ženama u Osmanskome Carstvu. U osnovi toga zani-manja leži činjenica da su osmanske žene – barem zakon-ski – čak i poslije vjenčanja zadržavale pravo raspolaganja svojim imetkom, za razliku od većine udanih Europljanki koje su nadzor nad vlastitom imovinom stekle tek u 19. ili 20. stoljeću. Jednako tako, žene bi ulaskom u pubertet postajale punopravne podanice Carstva. I opet različito od mnogih udanih Europljanki, one su se stoga mogle potužiti kadiji na svaku nepravdu koja im je nanesena – a i njih su, dakako, drugi mogli tužiti ili sudski goniti. U gradovima, gdje je bilo raz-mjerno lako potražiti pravnu zaštitu, žene su se doista koristile svojim zakonskim pravima. Doduše, mnoge su vjerojatno shvatile da su na sudu u nepovoljnom položa-ju. Muški rođaci vršili bi na njih neformalan pritisak, a i vjerski im je zakon umnogome ograničavao mogućnost da osobno svjedoče.

Većina naših izvora podataka o osmanskim gradskim ženama od 16. do ranog 19. stoljeća stoga potječe iz pro-tokola kadijskih sudova. Traganje za drugim izvorima izi-skuje podosta imaginacije. Donedavna su povjesničari koji se bave europskim srednjim i ranim novim vijekom često priznavali da povijest žena doista spada u svaku obuhvatnu društvenu historiju, no odlučno su tvrdili da nažalost nedostaju potrebni izvori. Međutim, sve veće za-nimanje za povijest žena iznjedrilo je poprilično mnogo

nove građe. Osmanisti sada moraju prevladati slične po-teškoće. Posljednjih se godina više pozornosti pridaje osmanskim ženama, te se doista pojavilo još izvora kao što su pisma, dnevnici i osobne obiteljske isprave. Osim toga, i jačanje feminističkih pokreta u samoj Turskoj mo-glo bi u bliskoj budućnosti uroditi važnim istraživanjima.

Kultura ženaUlomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” koja uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Golden marketing-Tehnička knjiga. S engleskoga prevela dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, znanstvena suradnica u Arhivu HAZU.

Ž E N E U I S L A M U

O AUTORICI:

Suraiya Faroqhi jedno je od najvećih imena suvremene svjetske osmanistike. Rođena je u Ber-linu 1941. godine. Povijest i turkologiju studirala je u SAD i Njemačkoj, te je gotovo četiri deset-ljeća predavala i gostovala na mnogim sveučilištima (Hamburg, Harvard, Minneapolis, Ankara, Istanbul…). Danas kao umirovljena profesorica minhenskoga Instituta za povijest i kulturu Bli-skoga istoka i turkologiju predaje na sveučilištu Bilgi u Istanbulu. Autorica je osam knjiga i više od sto pedeset znanstvenih radova iz socijalne, ekonomske i kulturne historije. Njezina knjiga Sultanovi podanici, izvorno objavljena na njemačkome 1995. godine pod naslovom Kultur und Alltag im Osmanischen Reich (München: C. H. Beck), prevedena je na engleski, turski, grčki, a

sada i na hrvatski jezik. To je prva i zasad jedina obuhvatna studija o kulturi i svakodnevnom životu na osman-skim prostorima. Posebnu važnost autorica pridaje još nedostatno istraženoj kulturi žena, osobito onih iz sred-njih i nižih društvenih slojeva. Naime, uloga žena u visokoj politici Osmanskoga Carstva nije nepoznata: sultani-je i haremske dame u jednom su razdoblju osmanske povijesti odlučujuće utjecale na državne poslove. No, Su-raiya Faroqhi ne bavi se dvorskim intrigama i borbama oko prijestolja, nego nazorima, osjećajnošću, naobraže-nošću, odorama, nakitom, rukotvorinama, jednom riječju duhovnom i materijalnom kulturom žena iz različitih društvenih slojeva. Na osnovi literature i izvora – službenih isprava, jednako kao i privatnih narativnih tekstova – preispituje tvrdnje o raširenosti poligamije na osmanskim prostorima, o posvemašnjoj isključenosti žena iz javne domene, te o isključivo usmenom karakteru njihove kulture.

dr. sc. Tatjana Paić-Vukić

Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije bio dopušten; djeca iz "mješovitih" brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskoga stanovništva.

B E H A R 8 5 5


SUPRUGE

U osmanskom društvu rijetko se događalo da netko cijeloga života ostane nevjenčan. Brakove su ugovarali ro-ditelji, premda su mladići katkad mogli izbjeći takve po-godbe ako im nisu bile po volji, tako što bi se odselili. Mlade djevojke i žene imale su manje mogućnosti. U ka-dijskim protokolima vrlo se rijetko spominju žene koje su pristale da ih otmu, a tek nešto malo češće one koje su udali kao malodobne i koje su postavši punoljetnima že-ljele razvrgnuti brak. Prema vjerskome zakonu musliman se mogao oženiti nemuslimankom, no obratan slučaj nije bio dopušten; djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mno-go nemuslimanskoga stanovništva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali. Mo-žemo samo nagađati zašto su to činili.

Unatoč svim tim zaprekama, ima primjera osmanskih žena koje su aktivno zastupale obitelj-ske interese čak i dok su im muževi bili živi. Zna-mo za tužbu što ju je podigla jedna kršćanka koja je sredinom 18. stoljeća živjela u nekom selu bli-zu srednjoanadolskoga grada Kajserija. Njezin je zet vrlo vjerojatno ubio njezinu kćer, a postojao je i spor oko nekih dragocjenosti. Što god da je bilo posrijedi, tužiteljica je sa svojim predmetom išla sve do Istanbula. Iz istoga perioda datira i slučaj jedne muslimanke iz obitelji koja je pripa-dala srednjoanadolskoj eliti. Suprug te žene bio je uhićen u vezi s nekim nejasnim poslom, i ona se kao tužiteljica svojski borila da ga oslobodi. Očito je da su neke poduzetne žene doista nala-zile mogućnosti da izađu iz sjene svojih muških srodnika. Načini na koje su to uspijevale izvesti sami po sebi zavrije-dili bi istraživanje.

Novije studije o osmanskoj instituciji braka pokazuju koliko se prije precjenjivala važnost poligamije. Teško je dati točan podatak jer nemamo potpun popis svih, i muš-kih i ženskih stanovnika nekoga grada, koji bi sadržavao i pokazatelje njihova bračnog stanja. Ipak, prema podaci-ma iz svih ostavinskih slučajeva koje je rješavao kadija, a kojih zapisnici zauzimaju mnoge stranice protokola, vrlo je jasno da je višeženstvo bilo razmjerno neuobičajeno. U potpunom popisu nasljednika, koji čini važan dio takve isprave, rijetko se spominju dvije supruge, iako je svaka udovica imala pravo na dio nasljedstva i stoga je morala biti spomenuta u ostavinskom dokumentu. Taj je uvid to-liko često potvrđen da monogamiju moramo smatrati pravilom za obitelji gradskih žena u Anadoliji.

Rastave su bile češće, i muškarac se u svakom trenutku mogao jednostrano i bez obrazloženja rastati od svoje su-pruge. Znamo i da su neki brakovi razvrgnuti na ženin zahtjev. U takvim bi slučajevima suprug očekivao da bude manje ili više velikodušno nagrađen za svoj pristanak. Svaka žena koja se željela rastati zato što (da se posluži-mo službenim izrazom) “među nama nema razumijeva-

nja”, morala bi se u najmanju ruku odreći novčane potpo-re koja bi joj inače pripala nakon razvrgnuća braka. Ako je razvrgnut na zahtjev supruga, žena je imala pravo na iznos koji je bio ugovoren pri sklapanju braka i na tromje-sečno uzdržavanje. Često bi žena koja traži rastavu prista-la suprugu isplatiti i neku dodatnu svotu. Takvu su rasta-vu dakle sebi mogle priuštiti samo imućne žene.

U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostoje-ćim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odo-bravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijate-ljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu. Takvi postupci možda potječu otud što su mnoge žene iz uglednih obitelji brakove osmanskih prin-ceza smatrale svojim uzorom. Naime, visoki dužnosnici kojima bi ponudili ruku neke princeze morali su se rastati od dotadašnjih partnerica, bile one supruge ili robinje. Njihovi brakovi s princezama ostajali bi monogamni.

Nastojanja uglednih osmanskih dama da svojim muže-vima nametnu jednoženstvo sigurno su proistekla iz po-sebnih okolnosti 18. i ranoga 19. stoljeća, kada su prince-ze imale osobito jak utjecaj na istanbulsko visoko društvo. Osim nekih iznimnih slučajeva, one nisu uživale takav ugled u 16. stoljeću, niti pod neoapsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II. (1876.–1909.). Jedna studija o instituciji braka u Istanbulu počev od 1880. godine, za-snovana na kvantitativnim podacima, pokazala je da se do toga doba poligamija praktički svela na dvorsko druš-tvo i vjerske dužnosnike. Gotovo da je i nije bilo među trgovcima i obrtnicima. Za razliku od običnih gradskih že-na, čini se da su dame iz visokog društva samo donekle uspijevale u nastojanjima da nametnu monogamiju.

Reklo bi se da su neki brakovi između osmanskih prin-ceza i visokih dužnosnika bili sretni iako ni mladenka ni mladoženja uopće nisu sudjelovali u njihovu ugovaranju. Evlija Čelebi piše da se njegovu rođaku Melek Ahmed-pa-ši (1588.–1662.) srce slomilo kada mu je supruga, prince-za Ismihan Kaja (Kaya), poslije petnaestak godina braka umrla pri porodu. Zanimljiv je udovčev srditi odgovor na pokušaj velikog vezira da ga utješi obećanjem kako će mu ubrzo ugovoriti ženidbu drugom princezom: “Nadam se da ćete umrijeti prije nego učinite takvo što.” Za nas je

U ranom 18. stoljeću na višeženstvo se u dobrostojećim istanbulskim obiteljima, o kojima govori Lady Mary Wortley Montagu (1689.–1762.), nije baš gledalo s odobravanjem. Supruga engleskog veleposlanika ispričala je kako je muž jedne od njezinih prijateljica nedugo prije bio uzeo drugu ženu. Zbog toga je izgubio ugled kod prijateljica svoje prve supruge, a ona sama odbijala ga je pustiti u svoju sobu

6 B E H A R 8 5

nevažno je li ta pripovijest istinita ili ne. Čak i ako ju je Evlija izmislio, njegovo je tumačenje braka Melek Ahmed-paše zanimljivo koliko i sâm taj odnos, jer pripovjedač po-tječe iz iste društvene sredine iz koje i junak priče.

Ako bi između vezira i njegove žene bilo sukoba, suprug je uvijek mogao podsjetiti “svoju” princezu na to da on nju, na kraju krajeva, nije izabrao. Evlija je izniman po tome što nam je zabilježio, iako u ponešto romantiziranom obliku, optužbe što ih je dvoje uglednih supružnika u 17. stoljeću upućivalo jedno drugomu u nekoj zaoštrenoj situaciji. Priča počinje kada je princeza zatražila više novca od svojega muža, onog istog Melek Ahmed-paše koji se naposljetku ponovno oženio unatoč ranijem protivljenju. Melek Ahmed-paša potužio se da mu je žena stara i ružna; oboje su tada vjerojatno bili u šezdesetim godinama, a paša je možda bio i stariji. Još je ustvrdio da se oženio, a da ga nitko ništa nije pitao te da, štoviše, nije ni nazočio tom događaju. Prema Evliji, svađa je završila tako što je paša otišao iz palače, te je uvjeravao svojega rođaka, pripovjedača, da ne kani više ni pogledati suprugu. Znamo za nekoliko osmanskih princeza iz 18. stoljeća koje jedva da su ikad i vidjele svoje muževe. Može se samo nagađati koliko su često sukobi poput ono-ga o kojemu govori Evlija bili uzrok rastava.

LJUBAV I NAKLONOST

Mladim ljudima iz obitelji na visokim položajima zacije-lo je bilo vrlo teško upoznati moguće supružnike iz vlastita društvenog sloja. S druge strane, skučeni uvjeti svakod-nevnog života “običnog” svijeta u gradovima otvarali su stanovite mogućnosti. Mladi seljaci i nomadi mogli su se lakše susretati pri radu na poljima, u vrtovima i na pašnja-cima. Iz kojeg društvenog sloja onda potječe popis simbo-la zaljubljenih o kojemu govori Lady Mary Wortley Monta-gu? To je popis zbirke sitnica u torbici, od kojih svaka zna-či jednu ljubavnu izjavu. Na početku nailazimo na maleni biser, koji očito znači: “Ti si biser među najvećim ljepotica-ma”. Klinčić govori: “Ti si klinčić, ali ne traješ (brzo veneš), ti si pupoljak, ali ne mogu te njegovati (čuvati), dugo sam te volio, no ti o meni ništa ne znaš.” Vlas kose znači: “Ti si kruna na mojoj glavi”, a grožđe (vjerojatno ono koje se na turskom naziva crnim), “Moja dva oka” (i danas se koristi kao izraz naklonosti). Komadić zlatne žice, pak, znači: “Umirem, pohitaj k meni!”. Kao dodatak pismu nalazi se papričica: “Pošalji mi (nam) pravu poruku!”

Obavijesti koje daje Lady Mary potječu od njezinih pri-jateljica iz Istanbula, a dobila ih je zatraživši primjere osmanskih ljubavnih pisama, djelomice i stoga što su je za to zamolile žene u Engleskoj s kojima se dopisivala. Ipak, to ne mora značiti da su ljubavni simboli o kojima ona govori doista potjecali iz viših slojeva istanbulskoga druš-tva. Vrlo je moguće da su se osmanske prijateljice Lady Mary, želeći joj učiniti uslugu, raspitale kod trgovkinja ko-je su prodavale nakit, tkanine, pa i robinje u haremima uglednih obitelji. I sluškinje koje su radile u javnim kupe-ljima mogle su dati neke obavijesti. Kako bilo, vjerojatnije je da su ti simboli potekli iz svijeta obrtnika i trgovaca. Osim toga, trgovkinje su katkad bile nemuslimanke, a ti-me i moguća dodirna točka s još jednim slojem istanbul-

skoga društva. Svim tim simbolima mogli su se služiti ne-pismeni parovi. Ipak, budući da su mnoge žene, čak i one iz viših slojeva, bile ograničene na izgovorenu riječ, to nam samo po sebi ne govori u kojem su se segmentu društva rabili ti simboli zaljubljenih.

Začudo, u arhivu palače Topkapi sačuvana su konven-cionalna “ljubavna pisma”. Vjerojatno su najpoznatiji pri-mjerci onih sedam pisama što ih je sultanija Hurem (Hurrem Sultan), Rokselana, pisala Sulejmanu Veličanstve-nom dok je bio daleko, na čelu svoje vojske. Barem prva od tih pisama sastavila je tajnica, budući da Rokselana još nije bila dovoljno ovladala osmanskim jezikom. Stoga ti tekstovi nisu posvema privatna prepiska dvoje ljudi. Usto, ne znamo je li stihove koji krase nekoliko pisama sastavila sama sultanija. No, prema riječima priređivača, Rokselana se naposljetku doista toliko dobro izražavala na osman-skome da je mogla sama sročiti takve stihove.

Unatoč ulogama što su ih odigrali tajnici, a možda i eu-nusi, pisma doista prenose ozračje prisnosti koje je vladalo


Portret senzualne plesačice (1717. – 1730.)

B E H A R 8 5 7

između njih dvoje. Tako sultanija Hurem prenosi pozdrave ostalih pripadnica harema, a osobno pozdravlja nekog nei-menovanog pašu. Princ Mehmed javlja, sigurno po nalogu, ono što je sama Rokselana već napisala: da ona teško može dalje podnositi odsutnost svojega ljubljenog gospodara. Sli-jedi kratak osvrt na knjigu koju je princ tada proučavao sa svojim učiteljem. S vremenom Rokselana prelazi s formalnog na neformalni način obraćanja; nažalost, ne znamo ništa o uzrocima te promjene. U kasnijim pismima sultanija daje sa-vjete Sulejmanu. Njegovi odgovori nisu sačuvani, no čini se da je on Rokselani doista posvetio jednu pjesmu pohvalnicu; znalci smatraju sultana posve solidnim pjesnikom.

Kada bi se u 18. stoljeću neki paša oženio princezom, mogao je svojoj mladenki posvetiti stihove. Katkad bi ih sam napisao, a kadšto naručio od nekog uspješnog pje-snika. Lady Mary Wortley Montagu zapisala je jedan takav tekst, i to u doslovnom prijevodu i u vlastitu, profinjenom engleskom prepjevu. U njemu pjesnički glas pripada Ibra-him-paši, mladoženji kojemu sultan dotad nije dopuštao da vidi novu suprugu, i koji očajnički čezne za njom. Po-stoji nekoliko studija o načinima na koje su pripadnici osmanskih viših slojeva pokazivali i izražavali naklonost, i stoga nam još preostaje da otkrijemo je li ta pjesnička ljubavna izjava Ibrahim-pašina zamisao ili su takvi stihovi bili uobičajeni.

DRUŠTVENI ŽIVOT MEĐU ŽENAMA

Na tom polju imamo najviše spoznaja o žena-ma iz višega sloja, dok se supruge obrtnika i tr-govaca spominju rijetko i sporadično. Čak i Evlija, koji je pisao o gotovo svim stranama života u Osmanskome Carstvu, može tomu malo pridoni-jeti. Iz onoga što je pisala Lady Mary Wortley Montagu doznajemo da su dame iz istanbulskog visokog društva početkom 16. stoljeća jedne dru-gima odlazile u duge posjete. To je bilo lakše oni-ma koje nisu živjele u sultanovoj palači i stoga nisu bile podvrgnute tamošnjoj strogoj etikeciji. Kao pro-nicava promatračica, supruga engleskoga veleposlanika brzo je zamijetila tu razliku. Ona tako piše da se udovica sultana Mustafe II. (vladao 1696. – 1703.) silno željela po-kazati u najboljem svjetlu u društvenim prigodama, ali da zbog pomanjkanja iskustva nije baš bila sigurna kako to učiniti. Za razliku od nje, prijateljica Lady Mary, lijepa su-pruga visokog pomoćnika velikog vezira (kâhya), bila je iznimno spretna u društvenim događajima i Lady Mary je vjerovala da bi se ona dobro držala na bilo kojem europ-skom dvoru.

Osim što su jedne druge posjećivale kod kuće, osman-ske gradske žene sastajale su se i u kupeljima. I opet nam Lady Mary daje najraniji opis takvih druženja iz prve ruke. Naime, tek u 19. stoljeću europske su posjetiteljice u ve-ćem broju pohodile kupelji, smatrajući ih dijelom društve-nih običaja bez kojega bi doživljaj Istanbula bio nepot-pun. Važnost posjeta kupeljima naglašavala je oprava što su je ugledne žene uzimale sa sobom u takvim prigoda-ma, a nosila bi je sluškinja. Među njihovim priborom za kupanje bili su vezeni ručnici i visoke drvene natikače, če-

sto ukrašene sedefnim intarzijama, koje su im omoguća-vale da hodaju po mokrom mramoru kupelji, a da pritom ne smoče noge. Dijelovi takve oprave mogu se vidjeti na minijaturi Buharija, osmanskoga slikara iz 18. stoljeća.

Izleti u prirodu bili su vrlo popularni u 17. stoljeću, a i danas je tako. Oni su pružali još jednu prigodu za druže-nje, a zacijelo i za njegovanje osobnih prijateljstava među ženama. Svi gradovi bili su okruženi pošumljenim ravnica-ma; često bi se u blizini nalazio i grob nekog svetog čovje-ka. Posjeti takvim grobovima omogućavali su ženama da spoje religiju i druženje. U Istanbulu je na početku 18. stoljeća dolina Kagithane (Kâğıthane), na samome kraju Zlatnoga roga, bila omiljeno odredište koje su europski putnici često spominjali kao “slatke vode Europe”. Zahva-ljujući ushićenju europskih posjetitelja, raspolažemo s ne-koliko ilustracija koje prikazuju zabave dama koje uživaju u izletima. Čini se da su neke od tih slika izradili osmanski minijaturisti kako bi zadovoljili potražnju Europljana.

Osim izleta u javne prostore, za toplijih mjeseci boravilo se i u privatnim vrtovima sa sjenicama. Ako je bilo kakvog voća ili povrća, ono bi se sušilo ili koristilo za pripravljanje džema, a to se dakako smatralo ženskim poslom. Lady Mary nam je zapravo jedini izvor obavijesti o razgovorima što su ih vodile imućne dame u društvenim prigodama. Budući da je znala osmanski jezik, u kasnijim mjesecima svojega boravka mogla je sudjelovati u takvim razgovori-

ma. Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađa-nje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako je još mlada. Evlija pak piše da je princeza Kaja u početku izbjegavala suprugove pokušaje da joj priđe, vjerujući u proročanstvo svojih prija-teljica da joj je suđeno umrijeti pri porodu. Čini se stoga da je zabrinutost zbog opasnosti koje su nosili trudnoća i po-rod, a koji će sultaniju Kaju doista i stajati glave, bila veća nego što je to inače optimistična Lady Mary pretpostavlja-la. Kako pokazuju ostavinski popisi građana Burse, zbog visoke stope smrtnosti djece broj sinova i kćeri koji su osta-li na životu nije bio osobito velik.

NAKIT I ODJEĆA

Popisi koji su sastavljani prije podjele nasljedstva tako-đer nam ponešto govore o odijevanju i nakitu gradskih žena. Lady Mary Wortley Montagu bila je očarana ljepo-


Reklo bi se da su dame često razgovarale o trudnoći i djeci; Lady Mary pripovijeda kako su njezine prijateljice smatrale da je velika nesreća postati odveć starom za rađanje. Ako joj se može vjerovati, izgleda da je u njezinu krugu za ženu bilo gotovo pitanje društvene časti zatrudnjeti, jednostavno zato da dokaže kako je još mlada.

8 B E H A R 8 5

tom i vrijednošću dragulja kojima su se ukrašavale ista-nbulske dame, njezine znanice. No, za nas su korisniji po-pisi imetaka stanovnica Burse, koje su vjerojatno većinom bile supruge i kćeri obrtnika i trgovaca. Nisu ostavštine svih žena sadržavale nakit. Među onima koje su si mogle priuštiti takav luksuz bile su posebno omiljene naušnice, obično zlatne ili srebrne. Imućnije žene često su imale na-ušnice s biserima; to su bili najomiljeniji dragulji, a uvozili su se vjerojatno iz Bahreina. I narukvice su bile uobičajene; izrađivali su ih od zlata i prodavali na par. Čini se da su ogrlice uz koje je u kutijicama bio primjerak Kurana ili tali-sman bile manje popularne, jednako kao i prstenje, a u dosad istraženim ostavštinama žena gotovo se i ne spomi-nju ukrasi za kosu. Dobrostojeće stanovnice Burse često su imale pojaseve za čiju se izradu koristilo mnogo plemenite kovine. Osim srebrnih, bilo je i pojaseva od tkanine učvr-šćene srebrnom ili pozlaćenom kopčom. Takvi platneni pojasevi često su bili bogato ukrašeni srebrnim i znatnim nitima, a katkad su se oko pasa nosile i široke vezene vrpce. Zlatni i srebrni vez nalazio se i na drugim odjevnim predmetima, te na jastučnicama i ostalom posoblju.

Takvih se predmeta sačuvalo razmjerno malo, a većina primjeraka koji se mogu naći u muzejima pripadala je sul-tanovoj obitelji, ili je pak izrađena, odnosno preinačena u sadašnji oblik, tek u 19. stoljeću. Upravo na “svakodnev-nom” nakitu obrtnici su ponajviše nastojali iz naraštaja u naraštaj ponavljati određene uzorke. Tako ima naušnica iz

19. i 20. stoljeća koje očito podsjećaju na stare bizantske primjerke. Zbog toga se, unatoč spomenutim ograničenji-ma, može steći predodžba o nakitu što ga je posjedovala gradska žena u 18. stoljeću.

Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnev-nog iskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, proda-ti kako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovane obitelji. Danas su ti darovi obično narukvice, a možemo pretpostaviti da je tako bilo i u Bursi u ranom 18. stoljeću. Takvu pretpostavku podupire to što su narukvice uvijek bile izrađene od zlata. Čak je i osmanskim princezama na-kit katkad služio kao ušteđevina i u slučaju potrebe dale bi ga pretopiti.

Što se tiče muškaraca, i osmanski i europski promatra-či bili su itekako svjesni da odjeća odražava društveni po-ložaj onoga koji je nosi. Poput većine vladara u Europi srednjega i ranoga novog vijeka, osmanski sultani željeli su održati postojan i jasno određen društveni poredak. Taj cilj stoji iza uredbi o odijevanju koje su se često izda-vale i koje su podanici jednako često kršili. Isto tako, i društveni položaj žene trebao se razabrati iz njezine opra-ve. Tako je 1564. određeno da nemuslimanke moraju no-siti suknje od angorske vune ili od mješavine svile i pamu-

ka (kutnu), koje su se vjerojatno izrađivale u Bursi. To zna-či da je sigurno bilo regionalnih razlika u odijevanju jer jednostavno nije bilo moguće nabaviti određenu tkaninu u svakom kutku Carstva. I sami osmanski promatrači za-mjećivali su neku vrstu folklora u načinu odijevanja. Tako Evlija ne propušta spomenuti tkanine od kojih su izrađeni ogrtači i koprene što su ih nosile žene u raznim gradovi-ma kada bi se odvažile izaći iz kuće. Govoreći o ženama iz Meke opisao je čak i njihov parfem.

Za Evlijinim opisom ženske odjeće slijedi uvriježena formulacija “kreću se vrlo čedno”. Ona se odnosi na naj-važniju ulogu koju ženska odjeća ima za muškog proma-trača: pokazati čednost žene time što je skriva. Zapravo, idealna žena bila bi posve nevidljiva. Sultani su često do-nosili zakone u tom duhu, posebice u 18. stoljeću, pa su i njihove uredbe ženama drastično ograničavale ono malo preostalih mogućnosti izlaska na ulice i trgove. Čak su i trgovine vezenim tkaninama, što su ih žene rado posjeći-vale, nakon jednoga takvog poteza zatvorene.

Dakle, žene su odjeću i nakit nosile uglavnom radi dru-gih žena jer bi inače te predmete vidjeli samo članovi nji-hove najuže obitelji. Očito je ovo prvo bilo važno, barem u višem sloju; dame iz osmanskoga visokog društva pri-male su stranu posjetiteljicu poput Lady Mary “u punoj spremi”. Možemo zamisliti kako bi družice pomno ispiti-vale opravu neke žene procjenjujući njezinu čednost, sku-poću i otmjenost, te kako bi se glas o tome pronio putem

mreža kojima su žene pripadale. Dobrostojeća žena (ovdje, kao i u mnogim

drugim pitanjima, znamo vrlo malo o siromašni-ma) obično je nosila široku košulju (gömlek) od finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih gra-đanki često bila baršunasta ili svilena. Za one manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih

tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se bro-šem pričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno po-krivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odje-ća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace, u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za kopre-nu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči.

U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom položaju. Na Balkanu i u Istanbulu nemuslimanke su uglavnom nastojale ostaviti vidljivim barem dio lica, premda je bilo i iznimki. U Ateni su mlade neudane dje-vojke nosile koprene, a samo su udane žene pokazivale lice. U istočnoj Anadoliji i na prostoru Kavkaza Armenke su nosile koprene poput muslimanki. Bilo je, međutim, i krajeva za koje europski promatrači govore kako su već u 16. i 17. stoljeću ondje vidjeli brižljivo izrađene regionalne nošnje nemuslimanki; očito je da nisu bile skrivene ogrta-čem. Oko 1700. godine, kada je posjetio grčke otoke, francuski botaničar Pitton de Tournefort opisao je nošnje njihovih stanovnica, a svojemu je djelu pridodao i gravure koje prikazuju pojedine odjevne predmete. Na jednoj


Iz suvremenih etnoloških studija, kao i iz svakodnevnog iskustva, znamo da anadolske mladenke na vjenčanju dobivaju nakit koji poslije mogu, bude li potrebno, prodati kako bi osigurale ekonomski položaj novozasnovane obitelji.

B E H A R 8 5 9

osmanskoj minijaturi iz 16. stoljeća naslikane su pokrive-ne kršćanke, ali i neke u odjeći s dekolteom.

ŽENE KOJE SU BILE NA ČELU KUĆANSTVA I ZARAĐIVALE NOVAC

Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u osman-skim gradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivale ne pristupiti obitelji nekog muškog srodnika. Napose u balkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status ženi koja je upravljala imanjem premi-nulog supruga. I u srednjoanadolskom trgovačkom gradu Tokatu bilo je oko 1640. godine mnogo kućanstava za koja su poreznici upisali imena žena. To znači da su i njih priznavali kao glave obitelji. Udovica bi dobila samo ma-len dio muževljeve imovine, dok bi lavovski dio pripao djeci. Na vjenčanju se muškarac morao obvezati da će su-pruzi dati određenu svotu novca za slučaj da se od nje rastavi ili umre prije nje. U slučaju smrti ta se svota ispla-ćivala prije podjele ostatka nasljedstva. Brižni muževi ili očevi katkad bi još za života dali novac svojim suprugama ili kćerima, ili bi ih imenovali upraviteljicama kakve obitelj-

ske zaklade od koje bi dobivale plaću. Ipak, čak su i ti prihodi često bili nedostatni i mnoge su se udovice vjero-jatno nastojale što prije preudati. Ako žena to nije bila u stanju, a imala je djecu za koju se trebala skrbiti, morala je naći načina da zaradi novac.

Mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju bile su ograničene. Lakše je bilo ženi koja je imala gotovinu što ju je mogla nekomu posuditi ili uložiti na drugi način. Neke žene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se poči-njale baviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao “tihi partneri”. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi “ti-hog partnera” povjeravala svoj novac putujućem trgovcu. Doduše, u protokolima iz Burse iz 17. stoljeća zapisano je skladište koje je pripadalo nekoj trgovkinji. Ona je vjerojat-no naveliko trgovala, no može biti da je jednostavno nasli-jedila posao od svojega oca trgovca. Žene koje su trgovale na malo bile su uobičajenija pojava; one su opskrbljivale imućne gospođe tkaninama i nakitom, a donosile su im i najnovije vijesti. U protokolima iz Burse s početka 18. sto-ljeća nalazi se nekoliko popisa ostavština žena koje su po-sjedovale natprosječne količine skupih tkanina, često onih s tiskanim uzorcima ili vezenih. Neke od tih žena možda su jednostavno voljele ručni rad. Ipak, možemo pretpostaviti da su ostale bile trgovkinje, posebno one koje su posjedo-vale mnogo šalova i zavežljaja (bohça). Trgovkinje su obič-no prenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznate kao “žene sa zavežljajima” (bohçacı kadın).

Udovica koja se morala sama uzdržavati imala je malo izgleda da nađe posao sluškinje u bogatoj kući jer su mnoge dobrostojeće žene imale robinje. Tim djevojkama, koje su često bile kupljene kao vrlo mlade, naposljetku bi dali slobodu i dopustili im da se udaju. Drugi razlog bio je običaj koji se zadržao do ranog dvadesetog stoljeća, a u Ankari se može pratiti sve do šesnaestoga. Naime, siro-mašna obitelj poslala bi svoju kćer još kao djevojčicu da služi u nekoj bogatoj obitelji. Ondje bi je odgajali i uzdr-žavali dok bi obavljala različite poslove, ovisno o njezinu uzrastu. Kada bi bila spremna za udaju, obitelj kod koje radi priskrbila bi joj miraz. Još kada bi počela raditi bilo bi dogovoreno hoće li joj muža izabrati roditelji ili obitelj u kojoj služi. Čini se da je u većini slučajeva taj dogovor bio usmen, a katkad bi ga i zapisali u kadijin protokol.

Odrasle žene koje su morale zarađivati, a nisu imale do-voljno kapitala da postanu trgovkinje na malo, morale su stoga pribjeći fizičkom radu. Kao i u mnogim dijelovima ra-nonovovjekovne Europe, žene uglavnom nisu primali u ce-hove, pa im je bilo tim teže osoviti se u takvom poslu. Ipak, zamjetno je da su se mnogi razboji na kojima se u Ankari u 17. stoljeću tkao moher nalazili u kućama, a ne u radionica-ma. Čini se vjerojatnim da je u takvim slučajevima obrtniku pri radu kao član obitelji pomagala njegova supruga, ako već i sama nije bila tkalja. Žene, od kojih su neke za taj posao plaćali trgovci, ponajviše su se bavile predenjem mohera.

POBOŽNOST I TEOLOGIJA

Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, za-


Glazbenice, Minijatura oko 1720 – 1725. g.,akvarel i pozlata na papiru, Muzej palače Topkapi

1 0 B E H A R 8 5

htijevaju i određenu razinu naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko. Čini se da je žena koje su čitale vjerske knjige i mogle raspravljati o njihovu sadržaju bilo više nego što bi se to na prvi pogled reklo. Istina je da ni u sultanovoj pa-lači očito nisu sve robinje koje su ondje odgajane pouča-vali čitanju i pisanju. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljeno ustvrditi da je kultura osmanskih žena bila isključivo usme-na. Tako se, primjerice, u dnevniku istanbulskog šejha i džamijskog propovjednika Sejida (Seyyid) Hasana iz 17. stoljeća nalazi zapis o tome kako je od jedne od svojih sestara posudio knjigu, turski prijevod antologije kanon-skih izreka poslanika Muhameda. Na drugome mjestu Se-jid Hasan također spominje “duhovne razgovore” što ih je vodio sa sestrom.

Od samih početaka islamske povijesti, pravo na preno-šenje autoritativnih predaja koje se pripisuju Poslaniku nije pripadalo isključivo muškarcima. Naprimjer, niz pre-daja koje su priznate kao kanonske potječe od Aiše, mla-de supruge poslanika Muhameda; u islamskom srednjem vijeku mnogi su učenjaci potvrdili važnost ženskih autori-teta na tom polju. Ipak, ženama nije bilo dopušteno da studiraju vjersko pravo ili postanu sutkinje, premda su mnogi učenjaci vjerovali kako, uz neka ograničenja, nema čisto teološke ili pravne zapreke da i žena bude sudac.

U spisima šejhulislama Fejzulaha nalazi se primjer jed-ne učene žene iz 17. stoljeća. Taj pisac bio je učitelj princa Mustafe, a naglo je uznapredovao u karijeri potkraj 17. stoljeća kada je njegov bivši učenik došao na prijestolje kao Mustafa II. (1695.). U to je doba među pripadnicima osmanske više klase bilo uobičajeno da osoba koja je ste-kla visok položaj i postala utjecajna pomogne članovima svoje obitelji u profesionalnom napredovanju, kao što je to bilo i u Europi ranoga novog vijeka. No, Fejzulah je smjesta postavio nekolicinu svojih vrlo mladih sinova na položaje u učenjačkoj hijerarhiji te se, kao šejhulislam, umiješao u pitanja koja su u osmanskome svijetu njegova doba bila tradicionalno pridržana samo za vezire. Tako je sebi stvorio mnogo neprijatelja koji su 1703. godine isho-dili da bude otpušten iz službe i ubijen. Godine 1702., nedugo prije tog zlosretnog kraja svoje službe, i službe svojih sinova, šejhulislam je napisao dva kratka djela. U njima je opisao povijest svoje obitelji, vlastitu karijeru i početke profesionalnog uspona svojih sinova. Budući da je unio i podatke o ženama iz obitelji, ta su se djela vjero-jatno trebala čitati u obiteljskom krugu.

Za nas je posebno zanimljiva Piri Hanum (Pirî Hanım), baka po majci šejha Fejzulaha. Ona je proučavala Poslani-

kovu predaju, kuransku egzegezu i priče o životu poslani-ka Muhameda, i to ne samo sa svojim mužem nego i s drugim učenjacima, šejhovima i svetim ljudima. Zanimala ju je i hagiologija. Sredina u koju je Piri Hanum stupila udajom zacijelo je bila posebno poticajna za proučavanje religije; njezin je muž bio derviški šejh i (sunitski) pravni savjetnik u Gandži (Azerbajdžan) koja je tada bila pod vla-šću Safavida. Reklo bi se da ju je suprug podržavao u uče-nju jer u protivnom ne bi ni mogla doći do učitelja. Budu-ći da njezin otac, sudeći prema naslovu, nije pripadao krugu učenjaka i derviša, zacijelo je u vrijeme odrastanja imala manje mogućnosti za školovanje.

Nema sumnje da je u svijetu teologa i obrazovanih derviša bilo i drugih žena poput sestre Sejida Hasana i Piri Hanum. Što više ispitujemo neslužbenu literaturu pisanu

za mali krug čitatelja, više doznajemo o takvim ženama. Jedan posebno zanimljiv slučaj žene koja je bila mistik tek je nedavno izašao na vidje-lo. Asije (Asiye) Hatun živjela je u 17. stoljeću u makedonskom gradu Skoplju. U njezinoj sredini bio je prisutan halvetijski red, utjecajan i u Ista-nbulu. No, ona se nije poput većine pobožnih žena iz svoje sredine zadovoljila posjećivanjem svetih grobova i slušanjem deklamiranja vjerskih tekstova. Umjesto toga, kako je očito imala do-bru naobrazbu, dala se u potragu za šejhom ko-

ji bi je mogao uputiti u zikr, meditativno recitiranje razli-čitih Božjih imena. Među halvetijama to je bio način inici-jacije u mistički način života, i bilo bi nezamislivo nastoja-ti to postići bez vodstva iskusnog učitelja. No Asije Hatun naišla je na posebne poteškoće; kao žena, nije se mogla tek tako uputiti i potražiti šejha kojega je odabrala. Stoga je duhovno vodstvo dobivala putem pisama. Između osta-loga, u njima je opisivala svoje snove. “Njezin” šejh – a zapravo su bila dvojica, jer Asije Hatun na koncu je odlu-čila da joj stari šejh više ne može pomoći te je odabrala novog duhovnog savjetnika – tumačio bi snove svoje uče-nice kao što bi to činio za bilo kojeg muškog učenika. Nažalost, pisma dvojice šejhova nisu sačuvana, a nema-mo ni izvorne primjerke onih koje je pisala Asije Hatun. Ipak, ta žena koja će postati mistik izrađivala je prijepise svih svojih pisama – ili su to možda bili koncepti – i spre-mala ih u svoj ormarić. Nakon što je umrla, sačuvala ih je njezina obitelj, a naposljetku su dospjela u knjižnicu Top-kapi Saraja gdje se i danas nalaze.

Tako su barem nasljednici Asije Hatun, a vjerojatno i neki pripadnici dvorskoga osoblja, njezina pisma smatrali vrijednima i zanimljivima. To što se Asije Hatun vjerojatno nije udala, a što je u osmanskome društvu bilo neuobiča-jeno, također pokazuje da su njezine želje, makar u nekim pitanjima, uglavnom poštovali. U jednom pismu ona daje naslutiti kako bi mogla zamisliti jedino udaju za svojega šejha, no čini se da se takva mogućnost nije pojavila. Iako je islamska tradicija uvijek odbacivala celibat iz isposnič-kih razloga, ipak ga je bilo, i to ponajviše među onima koji su se posvetili misticizmu. Dakle, ako je Asije Hatun ostala neudana po svojoj slobodnoj volji, a čini se da je tako i bilo, njezina je obitelj vjerojatno osjećala stanovito poštovanje prema njezinim vjerskim težnjama. Takva re-


Neudane žene koje žive same bile su rijetkost u osmanskim gradovima. Ipak, udovice bi prilično često odlučivale ne pristupiti obitelji nekog muškog srodnika. Napose u balkanskim pokrajinama, osmanski porezni propisi davali su poseban status ženi koja je upravljala imanjem preminulog supruga.

B E H A R 8 5 1 1

akcija sama po sebi nije bila bez premca; već smo vidjeli da je šejhulislam Fejzulah s mnogo poštovanja govorio o svojoj učenoj i pobožnoj baki. Dakako, poznata su nam jedino intelektualna nastojanja onih žena za koje su njiho-ve obitelji pokazale takvo razumijevanje; o ostalima nitko nije pisao.

Iz pisama Asije Hatun šejhu može se razabrati velika podvojenost. U odnosu učitelja i učenika bilo je uobičaje-no da učenik prihvati sve učiteljeve zahtjeve. Barem u tom pogledu, navještaj Asije Hatun da bi mogla zamisliti udaju za svojega šejha zacijelo ima smisla: na kraju krajeva, i od supruge se očekivala poslušnost. Ipak, bilo je pitanja u kojima se žena mistik nije slagala sa svojim učiteljem. Ta-ko na jednome mjestu šejh iznosi mišljenje da je ona u svojim nastojanjima dosegnula stadij na kojemu može prijeći s meditiranja uz određeno Božje ime na drugo, ko-je se smatralo težim. Odgovor Asije Hatun na tu dobru vijest prilično je hladan, što je navelo suvremenog priređi-vača da njezine tekstove objavi pod naslovom Neodlučni mistik. Taj samokritični stav priređivač određuje kao tipič-no ženski odgovor na vlastitu darovitost. Možda je to što je žena derviš odbacila pohvalu prije bilo nekakva “gesta skromnosti”. U svakom slučaju, činjenica da je bila dovolj-no odvažna da dovede u pitanje “put” što ga je za nju odabrao šejh pokazuje da joj nipošto nije nedostajalo sa-mopouzdanja. Izrazila je osobno mišljenje o jednom vrlo važnom pitanju i tako ustrajala na tome da ona sama naj-bolje može prosuditi stanje svojega duha.

PRISTUP UMJETNOSTI: PJESNIKINJE

Ne znamo koliko je žena sudjelovalo u stvaranju pjesa-ma koje su se pisale na svakodnevnom turskom, a izvodi-li ih profesionalni pjevači. Mnogo je primjera poezije u obliku dijaloga, ponajviše lirskih ljubavnih pjesama, u ko-jima žena ima neku ulogu. Sačuvala se i glasovita tužbali-ca u kojoj kći Pir Sultana Abdala oplakuje svojega oca obješenog u “krvavom Sivasu” (vidi 5. poglavlje). Iako je razmjerno malo pjesnikinja koje su pisale službenim knji-ževnim jezikom, bilo ih je u svim epohama. No, ako je žena s pjesničkom imaginacijom htjela iskoristiti svoj dar, bilo joj je potrebno više sreće i više smi-sla za organizaciju negoli muškarcu. Najprije je morala ovladati perzijskim jezikom kako bi prou-čavala klasike bliskoistočne lirske poezije. Takva su izučavanja bila dio školovanja svakog imuć-nog mladića, no malo je žena učilo književnost. Osim toga, buduća pjesnikinja trebala je dobro upoznati djela svojih suvremenika, a kako ona nisu bila dostupna u tiskanom obliku, morala je nabaviti rukopise te se probiti u pjesničke krugove. I jedno i drugo, a poseb-no komunikacija sa živućim pjesnicima, bilo je teško i mo-glo se postići jedino ako je pjesnikinja imala obitelj koja je razumije i podupire.

Uloga oca bila je posebno važna. Jedna od najpoznati-jih osmanskih pjesnikinja nikad se nije udala, što bi zasi-gurno bilo nemoguće bez očeve suglasnosti. Mihri Hatun, o kojoj ćemo ovdje govoriti iako je živjela prije razdoblja kojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kći

amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni ta-lent. Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaij-ske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i obrazovanih derviša, s dugom tradicijom književnoga dje-lovanja. Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup knji-ževnim krugovima što su se formirali oko princa Ahmeda (1465.–1513.), koji je prebivao u Amasji. Na svojemu je dvoru taj sin Bajazida II. okupio mnoštvo književnika koji su se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bila nedostupna Mihri Hatun, a njezine pjesme napisane kao “replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale su oštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja govorila da je muški kolege ne shvaćaju ozbiljno, te je sro-čila skladan, iako kratak tekst u obranu darovitih žena.

Unatoč svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja je naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim go-dinama života ime joj se pojavljivalo na popisima književ-nika što ih je darivao sultan Bajazid II. (vladao: 1481.–1512.). Dakako, u prijestolnici se zacijelo pročula zahva-ljujući i nastojanjima princa Ahmeda. Njezina se zbirka pjesama (divan) sačuvala. To je još jedan pokazatelj ugle-da koji je uživala jer su mnogi poetae minores danas predstavljeni jedino sporadičnim stihovima u antologija-ma. Zastupljena je i u zbirkama životopisa onodobnih pje-snika. U Osmanskome Carstvu, kao i u drugim musliman-skim kulturama, takve su zbirke sastavljali praktički u sva-kom naraštaju. Biti uvršten u njih značilo je da pisac uživa ugled među svojim suvremenicima. Osim toga, Mihri Ha-tun se i zaljubila u nekolicinu pripadnika amasijskoga knji-ževnog kruga. Prekršila je književne konvencije time što je navela njihova imena spominjući te ljubavne odnose u svojim pjesmama. Ipak, svi njezini biografi slažu se da su te veze ostale platonske. Čini se da se pjesnikinja uvijek držala važećeg ćudoređa i pravila ponašanja.

Mogli bismo spomenuti i Hubi (Hubbi) Hatun, istaknu-tu pjesnikinju iz 16. stoljeća. Ipak, ona je manje poznata od Fitnat, pravim imenom Zubejde (Zübeyde, umrla 1780.). Fitnat je živjela u Istanbulu; njezin otac i brat bili su šejhulislami. I ona je zacijelo prije odlaska iz očeva do-ma stekla dobru naobrazbu; biografi navode da se njezin

muž, potomak obitelji šejhulislama Fejzulaha (ubijenog 1703.), isticao jedino tupošću. Osim po svojem književ-nom djelu, Fitnat je bila poznata i po dosjetljivosti, pa joj se ime pojavljuje i u zbirkama anegdota. U tim dijalozima Fitnat i neki književnik obasipaju jedno drugo poetskim insinuacijama, ne libeći se ni erotskih aluzija. Većina je tih priča vjerojatno apokrifna. Ipak, i samo njihovo postoja-nje pokazuje koliko je nekoj pjesnikinji bilo teško djelovati unutar granica što su ih nametale religija i običaji; mnogi Fitnatini suvremenici očito su teško prihvaćali njezino književno djelovanje.


Pjesništvo i otmjeni razgovori, što su ih u 18. stoljeću osobito cijenile dame iz istanbulskog visokog društva, zahtijevaju i određenu razinu naobrazbe. U osmanskoj višoj klasi u 17. i 18. stoljeću obrazovanje je bilo prije svega vjersko.

1 2 B E H A R 8 5

PRISTUP UMJETNOSTI: ŽENE KAO POKROVITELJICE GRADITELJSTVA

Budući da su žene gospodarile svojim bogatstvom, mogle su osnivati vjerske zaklade. Sredinom 16. stoljeća u Istanbulu su trideset sedam posto svih službeno upisanih zakladnika činile žene. No, to ne znači da su imale takav udio i među pokroviteljima graditeljstva. Većina žena ute-meljila je samo male zaklade; bila bi to svota novca ili kuća od kojih bi imala koristi neka već postojeća džamija. S obzirom na to da su raspolagale skromnim sredstvima, žene nisu mogle podizati nove građevine i nisu morale tražiti arhitekte i donositi sve druge odluke koje su bile u ovlasti pokrovitelja koji dodjeljuje ugovor o gradnji. Bilo je, međutim, iznimki od tog pravila; majke sultana, prin-ceze i dvorske dame doista su podizale džamije, fontane i druge građevine. Neke od njih i danas krase Istanbul, po-put kompleksa što ga je osnovala Sulejmanova žena Hu-rem, te dviju džamija poznatih po imenu sultanije Mihri-mah (1548. i 1565.). Iz kasnije epohe vrijedne su spomena džamije Šebsefa Kadun (Şebsefa Kadın) i sultanije Zejneb (Zeyneb), podignute 1787., odnosno 1769.

Još jedan način na koji su princeze sudjelovale u gradi-teljstvu gotovo je zaboravljen jer zdanja o kojima je riječ, ljetnikovci na obalama Bospora, više ne postoje. U 18. stoljeću, u želji da pobjegnu od sputavajuće etikecije pa-lače Topkapi, članovi osmanskoga dvorskog društva pro-vodili su mnogo vremena u novoizgrađenim ili prenamije-njenim palačama uz Bospor. Mnoge osmanske princeze u to su doba dobivale palaču čim se rode, ili barem prigo-dom sklapanja zaruka ili vjenčanja, što bi se upriličilo dok su još djevojčice. U takvim bi palačama haremski prostor bio posebno luksuzan, često znatno raskošniji od selamli-ka namijenjenoga isključivo suprugu i njegovim muškim posjetiteljima. Uostalom, vezir ili namjesnik kojega su iza-brali da se oženi princezom nije pripadao sultanovoj obi-telji, dočim su princeze toga doba u nekim slučajevima predstavljale autoritet sultana.

Neke su se princeze živo zanimale za arhitekturu i ure-đenje svojih palača. Čak i kad nije bilo većih graditeljskih radova na obnovi, jastuci za sjedenje, sagovi i zastori mi-jenjali su se u skladu s ukusom svake nove vlasnice. Nekim bi sobama promijenili namjenu, a prije svega bi ponovno oličili palaču. Na vlažnome bosporskom zraku, jarke boje koje su se koristile za kuće odličnika nisu dugo trajale. Kada bi neka princeza umrla, njezinu bi palaču odmah dodijelili drugoj koja bi zatim pokrenula novi niz preina-ka. To znači da zdanja što su ih opisali europski putnici nisu nužno odražavala ukus razdoblja u kojemu su izvor-no bila izgrađena, nego stil koji je prevladavao u vrijeme kada je putnik pisao, i tako sve do kraja 19. stoljeća.

PRISTUP UMJETNOSTI: TKANINE

U muzejima i privatnim zbirkama u Turskoj i izvan nje i danas se nalazi mnogo primjeraka osmanskih vezenih tkanina, ćilima i sagova. Žene su imale glavnu ulogu u izradi tih predmeta. To potvrđuju i pisani izvori, premda je dokumenata koji o tome govore razočaravajuće malo.

Osim toga, u 19. stoljeću mnogo je žena bilo zaposleno u tekstilnom sektoru, a čini se slabo vjerojatnim da je podje-la rada između muškaraca i žena bila bitno različita u 17. ili 18. stoljeću. Oko 1550. godine francuski putnik Nicolas de Nicolay piše da dvije stotine djevojaka uče ručni rad u sultanovoj palači. Budući da Francuz nije mogao imati ni-kakav pouzdan izvor obavijesti o sultanovu haremu, taj se broj vjerojatno zasniva na govorkanju. U ranom 18. stolje-ću Lady Mary Wortley Montagu opisala je veziljsko umije-će robinja udovice sultana Mustafe II. Kao što je bilo uo-bičajeno među imućnim osmanskim damama, ta se žena iz carske obitelji okružila mnoštvom mladih robinja od ko-jih su one starije očito poučavale mlađe novakinje umije-ću vezenja. Doduše, time su se bavile i odrasle osmanske dame. Pietro della Valle, talijanski plemić i putopisac, bio je oženjen osmanskom kršćankom te je stoga imao uvid u svijet žena sedamnaestoga stoljeća. Taj je autor opisao umijeće osmanskih vezilja, napose njihov rad na prozirnoj tkanini koji se mogao vidjeti s obje strane, što je vjerojat-no bilo nalik sjenčanju omiljenom u Europi na početku 20. stoljeća.


Mlada žena, Otomanska umjetnost, kasno 16. st.,papir standardnog formata, zlato, tinta, pozlata, emajl

B E H A R 8 5 1 3

Della Valle se divio i zlatovezu, iako jedan današnji stručnjak za to područje vjeruje da su ga uglavnom radili muškarci. Muškarci koji su se bavili vezenjem prodavali su svoje rukotvorine u trgovinama ili su ih za palaču izrađiva-li po narudžbi. Prema Evliji Čelebiju, koji je o tome pisao 1638., samo je u Istanbulu bilo devedesetak takvih ljudi, iako podaci što ih on iznosi nisu uvijek pouzdani. Kao što smo vidjeli, posjeti takvim trgovinama u Istanbulu su u 18. stoljeću bili omiljena razonoda žena.

Osim za potrebe svojih kućanstava, neke su vezilje ra-dile i po narudžbi. Izvještaj upućen jednoj haremskoj da-mi potvrđuje da je bilo takvih žena, od kojih su u ovom slučaju naručili da izvezu prekrivače za palaču. Zapravo, vezilje su odbile narudžbu jer je ručni rad koji se tražio bio odveć istančan. U 16. stoljeću u Bursi je postojala poseb-na tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono što su same izradile, ne plaćajući porez. Među tim radovima vez je svakako zauzimao istaknuto mjesto. Druge vrste ruko-tvorina prodavale su trgovkinje koje su opskrbljivale hare-me imućnih ljudi luksuznim proizvodima i robom široke potrošnje. U habsburškim dijelovima Ugarske i na kršćan-skim dvorovima jugoistočne Europe također su visoko ci-jenili veziljsko umijeće osmanskih žena 16. i 17. stoljeća. Neki su plemići nastojali dobiti takve žene kao robinje za svoje rezidencije. Ugledne kršćanke katkad su se i dopisi-vale s muslimanskim damama o uzorcima za vez ili su ih pak pokušavale naučiti od svojih turskih sluški-nja. Nažalost, rani pri-mjerci tekstilne umjet-nosti vrlo su rijetko datirani ili potpisani.

Nekoliko europskih ilustracija iz 18. stolje-ća pokazuje kako su vezilje radile. Doduše, te se ilustracije moraju oprezno tumačiti jer je malo vjerojatno da je slikar ili crtač imao prigodu vidjeti unutrašnjost nekog osman-skog harema. Možda su bili te sreće da mogu promatrati profesionalne vezilje pri radu, a među njima je bilo mno-go nemuslimanki. Te su žene po svemu sudeći zatim na-slikali u odjeći elegantnih dama. Na takvim se ilustracija-ma vidi vodoravno postavljen okvir na kojemu je zategnu-ta tkanina što ju je trebalo izvesti; ta naprava stoga nali-kuje stolu. Okviri za vez bili su među tipičnim obilježjima žena već u 15. stoljeću; jedan onodobni nadgrobni spo-menik prikazuje žensku figuru pognutu pred takvom na-pravom.

I ONE O KOJIMA NIŠTA NE ZNAMO...

“Bezimena bijaše žena” – to je izjava koja je postala gotovo geslom feminističke književne teorije. I kada se govori o Osmanskome Carstvu, sve što možemo izreći o nekim anonimnim umjetnicama jest to da su sigurno po-stojale. Među najvažnijima su tkalje sagova i ćilima. One su djelovale u 19. i 20. stoljeću, ali nedvojbeno i u ranijim razdobljima.

Možda će se jednoga dana u istom duhu moći napisa-ti još jedno poglavlje u kojemu će se govoriti o pjevačica-

ma i glazbenicama. U sultanovoj palači djevojke iz hare-ma i paževi sudjelovali su u zborovima i glazbenim prired-bama. Makar u 18. stoljeću, glazba je bila jedna od onih umjetnosti kojima su dame iz istanbulskoga visokog druš-tva poučavale svoje mlade robinje, ako bi pokazale da imaju dovoljno dara. Sve u svemu, čini se da su amaterski izvođači bili manje popularni nego što je to bilo u Europi devetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljeća i da su se više cijenili koncerti profesionalnih glazbenika. Još uvijek ne znamo kako su se ti glazbenici školovali, i jesu li one naji-staknutije “posuđivali” iz jednog otmjenog harema u dru-gi. U stotinama ostavinskih popisa koji su dosad ispitani još nije pronađen nijedan zapis o glazbalima. Prema to-me, instrumenti su sigurno bili vlasništvo samih glazbeni-ka, no popisi njihovih ostavština dosad nisu otkriveni.

Očito je, dakle, da su mnoge osmanske žene mogle iskusiti i nešto izvan okvira svakodnevnih poslova vezanih uz obiteljski život, odnosno, kada su posrijedi one imućni-je, da se mnoge od njih nisu zadovoljavale samo odjećom, prijateljicama i slasticama. Taj zaključak na prvi pogled može djelovati banalno. Napokon, osmanska je kultura bila drevna visoka kultura s dugom književnom i umjet-ničkom tradicijom. Stoga bismo i očekivali da su se neke od mnogih žena koje su živjele u 16., 17. i 18. stoljeću osjetile potaknutima na “muško obrazovanje, umjetnost, mudrost i čast” i da su uspješno ostvarivale svoj naum.

Dva su razloga zbog kojih je zaborav-ljen doprinos žena osmanskoj kulturi. Pr-vo, sve patrijarhalne kulture, ne isključujući ni našu vlastitu, sklone su na ovaj ili onaj na-

čin isključiti postignuća žena iz kolektivne svijesti. Drugo, određena slika žene sastavni je dio predodžbe o “egzotič-nom Orijentu”, koja se očituje već u slikara 19. stoljeća, poput Delacroixa (1798.–1863.). Ta je slika negativna i mizogina, no ona je dugo opstala, i to ponajviše u tobože znanstvenoj literaturi. U njoj se žene pokazuju kao pasiv-na bića o kojima je malo toga vrijedno spomenuti, osim da zrače erotičnošću. Zbog voajerske sklonosti muškara-ca, bolje rečeno znanstvenika, ta se erotska strana preu-veličava, a “pasivna istočnjakinja” postaje simbol strane kulture. Tim simbolom može se dati naslutiti da je blisko-istočno društvo, viđeno kao po naravi feminino, pasivan fenomen kojim treba gospodariti netko izvana, a to je da-kako muškarac. Poduzetne žene koje su pokazivale zani-manje za umjetnost ne uklapaju se u takvu sliku. Takvi su stereotipi plod neobuzdane mašte, a to su povjesničari – a napose povjesničarke – u mnogim područjima i te kako dobro dokazali. Treba se nadati da je ovo poglavlje poka-zalo kako su oni jednako nekorisni i pri razmatranju osmanske kulture ranoga novovjekovlja. Da se poslužimo riječima Mihri Hatun: “Velite da žene imaju malo razbora i da ih zbog toga ne slušate. No Mihri, koja moli za vas [i želi vam dobro], ovako tumači, a pametni i zreli ljudi to potvrđuju: darovita žena bolja je od tisuće muškaraca bez dara, razborita je žena bolja od tisuće glupih muškaraca”

U 16. stoljeću u Bursi je postojala posebna tržnica na kojoj su žene mogle prodavati ono što su same izradile, ne plaćajući porez. Među tim radovima vez je svakako zauzimao istaknuto mjesto.


1 4 B E H A R 8 5

K N J I Ž E V N I P O R T R E T I : F E Đ A Š E H O V I Ć

Begović: Gospodine Šehović, u svojoj “Povijesti hr-vatske književnosti” Slobodan Prosperov Novak piše da ste s dubrovačkom sredinom, u koju ste stigli odmah nakon studija, a osobito s tamošnjim političarima, rijet-ko bili u harmoničnim odnosima, iako ste autor “Du-brovačke tralalogije” (koju čini čak šest romana), a ta-kođer ste, između ostalog, autor romansirane biografi-je Marina Držića pod naslovom “Vidra” (koji je poslužio i kao predložak za istoimeni film). Činili ste to s nespu-tanom komediografskom humorističnošću. No, stječe se dojam da Vas Prosperov Novak uzima u zaštitu. Ima li danas takvih zagovarača Vašeg života i djela i, uosta-lom, treba li Vas uopće od nekoga braniti?

Šehović: Lijepo je to kad vas kao pisca ima tko braniti od onih čije su prosudbe ne zasnivaju na načelima esteti-ke i etike, nego na onima koje su utemeljene na politič-kim, religioznim, rodovskim i inim osjećajima pojedinaca ili grupa. U njihovu svjetonazoru, ako se tako može reći,

dominira isključivost, često pritajena, ali snažna odioza prema svemu drukčijem, a što se umjetnosti i kulture tiče, stigmatizacija nepoćudnih je njihovo najjače i najubojitije oružje. Nažalost, jednom stigmatiziran nikad pomilovan. U zabludi su oni koji misle da je stigmatizacija počela kod nas zaslugom politike prve vlade naše neovisne države; događalo se to meni i u onom vremenu prije kad je brat-stvo i jedinstvo naroda raspale države izgledalo kao nado-mjestak društvu koje se odricalo religije.

Moj prijatelj (zaista prijatelj) Bobo, kako Slobodana oduvijek zovem, od onoga dana kada je bio maturant du-brovačke gimnazije i kada mi je došao do ruku njegov zapis o Vetranoviću. Osobno sam ga odnio u splitski časo-pis “Mogućnosti”. Nisam sumnjao da će se i urednik Jeli-čić (zakleti Držićevac) oduševiti zrelošću jednog dubro-vačkog maturanta. Od tada smo Bobo i ja počeli razgovo-re o Vidri (M. Držiću) da bi godinama poslije zajedno sno-vali “Dom Marina Držića”. U međuvremenu, Bobo me, uz

Intervju: Feđa Šehović

Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik suživota u suvisloj zajedniciRazgovarao: Sead Begović

Feđa Šehović (pseudonim: Raul Mitrovich) rođen je 16. ožujka 1930. u Bileći. Poslije završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi u Dubrovniku na osnovnoj, zatim na srednjim školama. Radio je kao slobodni novinar, Direktor drame HNK u Splitu, zatim kao knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, da bi od 1985. sudjelovao u izgradnji Doma Marina Držića, a potom postao i njegovim prvim voditeljem. Umirovljen je na toj dužnosti godine 1996. U zadnjem ratu (u kojem je aktivni sudionik) piše svoj Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju godine 1992. zvao Zla kob zaborava, zatim, tih godina, slijedi knjiga Priče iz Vitaljine i ratni roman Če-tiri vozača apokalipse. Šest njegovih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka čine jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju

– humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja. Godine 1980. Šehović svojoj stalnoj i kvalitativnoj romanesknoj referenci, Marinu Držiću, posvećuje romansiranu biografiju pod naslo-vom Vidra, a njegovim ponajboljim romanima smatraju se naslovi Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu. Kritika ubrzo uviđa da on u narativnoj metodi vrsno koristi kroničarske manire Ive Andrića i Ivana Aralice te uz Nedjeljka Fabrija postaje najznačajnijim i najprivlačnijim piscem povijesnih romana. Književni povi-jesnik Krešimir Nemec smatra da je postmodernističkim postupkom, odnosno, zaklanjajući se pod pseudoni-mom Raul Mitrovich, osmislio posve nov “zamaskiran” identitet za novo spisateljsko ruho. Zasebnu tematsko-motivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1992. da bi sintezu svoga pripovjedačkog rada ostvario s fascinantnim romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – Cronica travuniana. Zbirku svojih pučkih komedija, drama i dramoleta objavio je 1969. godine i to je bila njegova prva objavljena knjiga. Blizak komedi-ografiji talijanskoga poratnog neorealizma uspješno se, između ostalog, predstavio s dramama Dubrovački škerac, Novela od kapetana, Kurve i Katarina II.

B E H A R 8 5 1 5


mali broj mojih kolega i prijatelja, doista štitio od različito obojenih stigmatora. Još uvijek me štiti, kao i ja njega, jer i njega su neki svećenici u ovo vrijeme stigmatizirali. Još uvijek smo zajedno, i s Držćem koji je također s nama, s užitkom slavimo Vidrinu 500-godišnjicu, a bio je također stigmatiziran, sigurno više i teže od nas dvojice.

Da li danas imam neke nove zagovorače mojih djela? Imam ih puno među čitateljima širom lijepe naše (i šire, kako se nekad govorilo!). I na koncu, doista mi nije po-trebna zaštita od bilo koga, a možda bi mi, ponekad, do-bro došla zaštita od samog sebe.

Begović: Vaš kultni roman “Gorak okus duše” sma-tra se remek djelom povijesnog romana, a pisan je na temelju fiktivne kronike fra Mavra Sorkočevića. Nai-me, u svim je Vašim romanima izuzetno dobro kori-šten i uočen taj diskurs i povijesna konstelacija najma-nje četiriju naroda (pritom mislim na čitalačku nasla-du): kršćanskog (hrvatskog), turskog i slijedom toga muslimansko-bošnjačkog, ali i židovskog. Jesu li Vam ikada i jedni i drugi i treći zamjerili što umjesto stvar-ne građe novije povijesti, nudite Vaše fiktivne, ali ura-đene na stvarnoj povijesnoj podlozi, ili pak roman pi-san po predlošku izmišljenih fra Mavrovih zapisa?

Šehović: Po svemu sudeći, izmišljeni fra Mavro dopao se učenim kritičarima jer su baš u njemu otkrili elemente već vladajuće postmoderne u svjetskoj književnosti, a je-dan od njih je posebno istakao da je moj roman “Gorak okus duše” tiskan cijelu godinu prije “Ruže” Umberta Ecca. Nisam ovo provjeravao, jer sve i da je to istina otkud bi mi iz jedne male zemlje kojoj Europa sada ne priznaje ni ZERP, a kamoli bi onda priznala neko moje rodonače-ništvo u romanesknoj prozi. Što se izmišljenog fra Mavro-vog zapisa tiče, na svu sreću, možda jedini u nas koji je u ono vrijeme sustavno pratio kretanja u europskoj literatu-ri (Zdravko Zima) i napisao je o čemu je tu riječ, dok je većina, mada benevolentnih, fra Mavrov zapis uporno na-zivala arhivskim dokumentom.

O multikulturalnosti koju promoviram gotovo u svakom svom djelu, jedino su to i vrlo glasno otkrili bosanski fra-njevci. O mojoj aktivnosti u tom smislu za vrijeme opsade Grada, nitko nije ni zucnuo. Ni moj ratni drug s kojim sam zajedno dijelio upravo ideju o kojoj govorimo (poznati hu-manist dr. Lang) dogo jedno vrijeme nije se sjetio (ili mož-da usudio) javno prokazati našu zajedničku humnističku i ratnu avanturu. Tek nedavno, reče mi naš zajednički prija-telj, kada se sudilo o zločinima u Gospiću, dr. Lang je šoki-rao društvo rekavši: “Da smo Feđa i ja bili tada u Gospiću, zločini se ne bi dogodili!” Malo jest moj ratni drug pretje-rao, ali drago mi je da se upravo tako izrazio. Vjerojatno se nije usudio to reći u doba kada je predsjednik naše države dijelio u Dubrovniku “redove Danice” za zasluge u ratu, svima onima koji su zajedno s njim i sa mnom bili u “Kon-voju Libertas”. Bukvalno svima, samo ne meni, valjda zbog moga pisma generalu Bobetku, koje je inspirirano pokuša-jima da i u našem Gradu zavlada gospićko ludilo.

Finalmente, što još reći o svijetu u kojemu nema prav-de, jer da je drukčije i hrvatski ugledni promicatelji vlada-jućih ideja o novom multi kulturalnom svijetu, kada bi se ozbiljnije pozabavili mojim književnim radom, lako bi uo-

čili da, kako već rekoh, u gotovo svim mojim djelima isti-čem međusobnu snošljivost i toleranciju među narodima i vjerama. No, za te zasluge neki drugi dobivaju nagrade i priznanja. Never minde! Kako bi rekao moj Vidra.

Begović: U vrijeme zadnjeg rata, također ističe kriti-ka, bili ste nešto kao dubrovačka savjest. U tom smislu neobičnu potresnost i živu aktualnost zadržao je Vaš roman “Četiri vozača u Apokalipsi”. Angažiranu sliku koju u njemu dajete ispisali ste bez lažnog patosa i himnične nacionalnosti iako u njemu pratite biografi-je četiriju vozača hladnjače Apokalipsa, a dotičete se i onog trebinjskog četnika Vučurevića koji je također bio vozač. Koliko je bilo prijepora oko tog još uvijek aktualnog i moralno napisanog romana?

Šehović: Ovdje se mogu nadovezati na prethodni od-govor. Imate pravo, u apokalipsi koja je zadesila narode i narodnosti u Jugoslaviji, nije mi bilo ni na kraj pameti do-pustiti da me nadvlada vlastito opravdano ogorčenje, iza-zvano doista jednom bezumnom i barbarskom agresijom na naš narod, na moj Grad. Nisam ni poput nekih, što se nekom dodvoravaše, smatrao podjednako krivim strane u sukobu i podjednako barbarskim samo zato jer to nije isti-na, ali isto tako morao sam reći ono što se onda nije smjelo govoriti, a kamoli pisati, dakle o fatalnoj pogreški politike naše mlade države prema Bosni. Osjećao sam to kao bolnu izdaju mojih mladenačkih snova i onih iz vremena Hrvat-skog proljeća. Vrhunac svega bio je brutalni izgon iz hrvat-ske vojske i ubojstva muslimana, dubrovačkih branitelja od 1991. Zato sam objavio u novinama otvoreno pismo gene-ralu Bobetku, ali i zbog tog dobivao prijetnje koje bi se vjerojatno i obistinile, da general nije stao na moju stranu.

Reperkusije tog moga humanitarnog angažmana nasta-vile su se i u vremenu kada su se u Gradu otkupljivali stanovi. Zamislite u mojoj kući svi su lako otkupili stanove, samo ne ja. Pitao sam i dobivao uglavnom nesuvisle odgovore, ali kao Vidrin sljedbenik, “akomodo sam se zlu brijemenu” i prepisao moj stan na ime supruge koja je, zna se po imenu i prezimenu kojemu narodu pripada. Zato se ja, na nerijetke riječi mojih prijatelja da sam veoma ugledna osoba u Gradu, nasmijem od svega srca, ponekad i do suza.

Na primjer, kada su me ugledni pisci hrvatski, zajedno s Naučnom bibliotekom u Gradu, kojom sam nekad ruko-vodio, predložili županijskom odboru za nagrade da mi dodijeli nagradu za životno djelo. Kako sam (jedini ja) očekivao nisam dobio tu nagradu, nego nekadašnja za-poslenica u hotelu i turistički vodič, draga starija gospođa koju sam često viđao kako grupi stranih turista pokazuje znamenitosti našeg Grada. Ta činjenica me nije ogorčila (stigma je stigma!) naviknuo sam na takve stvari i gotovo ih smatrao normalnim. Nije mi potaklo gorčinu ni obra-zloženje žirija nagrade za životno djelo, koje navodi činje-nice da je laureat nagrađen kao izvrsni turistički vodič i da je tijekom svog “plodnog rada”, kako se to kaže, u jednoj gradskoj osnovnoj školi osnovala dvije “turističke sekcije” kao dopunski rad za mlade učenike. Ni to i takvo obrazlo-ženje žirija doista me nije ogorčilo, ali kad se zbog prote-sta nekih intelektualaca u Gradu morao u javnosti pojavi-ti i šef žirija da brani izbor laureata, pa nekoliko puta po-novio da je odabranica žirija “u svakom pogledu bila su-

1 6 B E H A R 8 5

periornija od ostalih kandi-data”, e tad mi je pukao film i sad mi je jako žao što sam, poslije toga, na pro-mociji moje knjige, odgo-varajući na pitanje jedne novinarke rekao i nešto ružno o mojoj konkurenti-ci, nešto što nije u skladu s inače poznatim džentlmen-skim odnosom i ne samo prema ženama.

Begović: Stojite i danas čvrsto iza toga da se s la-koćom možete identifici-rati s biografijom Marina Držića?

Šehović: Ne sjećam se gdje i kada sam “stajao iza toga”, a tko zna, možda i jesam, budući je piscu teš-ko izbjeći te ludosti, no bilo kako mu drago, ali dosta ima zajedničkog u našim biografijama. Na primjer, Držići su jedno vrijeme ži-vjeli u Boki baš kao i moji preci. Ako tako pođemo re-dom, onda sam i ja pisao komedije, osnivao kazališ-ne družine, radio u profesi-onalnom kazalištu. Vidra je koješta doživljavao u svom Gradu, apsolutno bio stigmatiziran, često morao bježati iz Grada i na koncu postao urotnik s namjerom da sruši vlast u Dubrovniku. Moglo bi se reći da sam i ja ne samo svojim književnim djelima urotnički rovario protiv zajed-ničke države južnih Slavena, ne samo 1971. kad me okruž-ni javni tužitelj tužio da svojom prozom ismijavam i vrije-đam narodnooslobodilačku borbu i zaslužne heroje NOB-e. A tek, moj angažman na prvim demokratskim izborima, kada me je, za predizbornog skupa, pred crkvom svetog Vlaha, UDBA pomno slikala s više kamera! Nitko od mojih kolega u Matici hrvatskoj kojima je ponuđeno da kažu nešto na skupu svom dragom narodu, iz raznih razloga nije želio govoriti, a kad je netko rekao da bi ja to najbolje obavio, nisam se dvoumio.

Tko zna koliko bi ja dobio robije da na izborima nije bilo kako je bilo. Tek poslije izborne pobjede, kolege iz Matice počeli su hvaliti moj “veličanstveni” hepening s bivšim đacima i njihovim već punoljetnim nasljednicima. Neki, koji su o tom pisali ili samo negdje o tome govorili, nazvali su taj hepening “Satom iz hrvatskog” Zamislite, pred crkvom svetog Vlaha masa naše čeljadi koji su se svi pretvorili u moje bivše đake. Predložio sam im da na “ovom satu” dekliniramo vlastitu imenicu Hrvatska. Ja sam onda postavljao padežna pitanja, dodajući im smisao skupa (na primjer, u prvom padežu zapitah masu: “Tko ili što vam je u srcu”, a cijela ta masa odgovarala je: “Hrvat-ska”. I tako sve do kraja deklinacije. Bilo je divno čuti to

himničko jednoglasje. Pam-te to mnogi bivši moji đaci i njihovi sinovi. Kažu mi ne-ki nedavno da kako su im rođaci iz Australije pisali da imaju cijelu snimku mog hepeninga iz '91. i da ga često “vrte” na videu. Taj hepening je doista mnoge u Gradu oduševio, što je za vjerovati, ako se zna da ga je UDB-a odmah proglasila “podmuklim udarom” na cjelovitost SFRJ.

Begović: Svi Vas oduvi-jek muče s pitanjem zašto ste svoja tri romana “Go-rak okus duše”, “Osloba-đanje đavola” i “Uvod u tvrđavu” potpisali s pseu-donimom Raul Mitrovich?

Šehović: Vjerujem, ne bi se to uopće dogodilo da me na to nisu navukli, u ono vrijeme najinventivniji urednici u hrvatskom izda-vaštvu i knjižarstvu. Ured-nici kuće Hrvatskog grafič-kog zavoda tiskali su naj-prije “De bello raguzino”, jedan od romana iz serije

“Dubrovačka tralalalogija”. Uvjeravali su me da će to biti pravi hit, pravili sa mnom neke promotivne spotove i još dosta toga, da bi na koncu izlaskom knjige odjek bio sa-svim prosječan, a isto je tako bilo i s knjigom, također iz tralalalogije, “Kazino”, oli vam “Dubrovačkom bordelu”. Možda je na to utjecao i katastrofalan nemar u slogu knji-ge, gdje su neka poglavlja izmiješana, ali ja sam im poku-šao objasniti i bitnu ulogu moje stigme, ne samo u ovom slučaju, nego i kazališnoj produkciji. Recimo, pisao sam godišnje najmanje jedan kazališni komad, a matični tea-tar ih je stavljao na svoj repertoar, prosječno svake pete godine! U prvi mah obojica genijalaca iz HGZ-a, kako sam ih ja zvao, nisu bili spremni prihvatiti mogućnost takve stigmatizacije u ondašnjem društvu i posve su drukčije od mene mislili. No, dogodilo se čudo; pozvali su me u Za-greb i predložili da se “Gorak okus duše” tiska pod pseu-donimom. Činilo mi se to tada više zabavnim nego li mo-guće efektnim: Jesam li komediograf, ili nisam!

Kao takav napisao sam izmišljenu biografiju južnoa-merikanca dubrovačkih korijena i da se “vlasti ne dosje-te”, dao mu deset godina više od mene, jer je navodno za vrijeme II svjetskog rata služio u britanskom RAF-u i … tako dalje. Izlaskom romana, ovaj put, dogodilo se čak mnogo više frke oko moje knjige nego li su to “genijalci” zamišljali. Pisalo se uvelike, uglavnom kao otkriću novog i značajnog dubrovačkog pisca iz dijaspore. Ipak, nedugo zatim, netko je ubacio bubu u uho javnosti da je ustvari riječ o pseudonimu poznatog i “ozbiljnog” hrvatskog pis-


1996., Dubrovnik

B E H A R 8 5 1 7

ca i zatim se započelo nagađati, tko bi sve to mogao biti. Uopće nikome nije ni padalo na pamet da bi to mogao biti ja, a spominjana su imena poput uglednika kao što su akademici Rafo Bogišić, pa Frano Čale i još neki, koji su pisali doista kvalitetna znanstvena djela o Dubrovniku i dubrovačkim piscima te je sve to na koncu “genijalce” uvjerilo da je itekako moguća stigmatizacija u socijalistič-kom društvu.

Begović: Nedavno se na Glavnom odboru “Preporo-da” otvoreno progovorilo o perspektivama Bošnjaštva u Hrvatskoj, pa su čak i mlađi ljudi čvrsto zastupali stavove da ništa neku osobu ne priječi da se u Hrvat-skoj izjašnjava i kao Hrvat i kao Bošnjak i kao Musli-man. Vi ste se u svojim romanima znalački bavili i vje-rom i nevjerom i svim gore navedenim nacionalnim atribucijama i to u bližoj i daljnjoj prošlosti. Kako da-nas gledate na te ustajale mentalitete koje ste svojim pisanjem uvijek provocirali?

Šehović: Gledam kao i do sada, nimalo optimistično, jer o očuvanju tih mentaliteta zdušno se, još uvijek, brinu vjerske institucije sa svojim, ideologijama koje će još uvi-jek i tko zna koliko još dugo populizam smatrati bitnom odrednicom svog postojanja. Istina, ima nešto pozitivno u ponašanju Bošnjaka u Bosni, pa i u Hrvatskoj, njihovo odbacivanje krutosti nacionalne homogenizacije s izrazi-tom vjerskom komponen-tom. To je dobro i drago mi je što su, za razliku od osta-la dva naroda, već iskoračili prema Europi bar na tom multikulturnom i multina-cionalnom planu.

Begović: Dopustite da Vas pitam jeste li još uvi-jek Hrvat musliman ili Bošnjak?

Šehović: Znate li vi onu pjesmu “ja sam Hrvat, ja sam Hrvat domovine sin? Čuli ste za nju, ok. Sjećam se da sam tu, ili neku sličnu pjesmu, davno pjevao, prije drugog svjetskog rata. Možda sam je čuo u Trebi-nju od učenog Šehovića ko-ji je živio u Zagrebu i bio kako se onda govorilo Radi-ćevac ili Mačekovac. Vjero-jatno nije bilo slučajno to da sam pošao studirati u Zagreb, a ne negdje drug-dje, kako su to činili neki moji školski drugovi. Mož-da isto tako nije bilo slučaj-no da sam za vrijeme studi-ja upoznao dvojicu nešto starijih muslimana iz BiH: Maka Dizdara i Nerkeza

Smajilagića. Možda sam posjetio grob Starčevića, zato što mi je Mak o njemu lijepo govorio. Možda su Dalmatin-ci i Dubrovčani upravo oni, s kojima sam se družio u Za-grebu, pobudili želju da se nacionalno osjećam isto kao i oni. Možda je sve to bilo slučajno, ali dogodilo mi se. Po-slije apsolviranja odlazim odslužiti vojni rok. Na kraju slu-ženja podijelili su nam takozvane “bukvice”. U mojoj bu-kvici su mi napisali da sam po nacionalnosti Srbin. Budući mi je to bilo prvi put u mome životu da vidim zapisanu vlastitu nacionalnu opredijeljenost, zamolio sam koman-dira čete da mi objasni tko i zašto je tako mene opredije-lio. Uz to, vjerujem sasvim iskreno, ispričavao sam se ko-mandiru da ja nemam ništa protiv takve opredijeljenosti, jer sam i tu u vojsci živio sasvim ljudski s vojnicima različi-tih nacionalnosti i vjera. Komandir je bio zbog toga ner-vozan pa me ubrzo zapitao: želim li ja da mi on promijeni nacionalnost u “bukvici”. Onda me je uvjeravao “da je takva direktiva” i da svaki vojnik mora biti i nacionalno opredijeljen. Nervozni komandir (“čiraš”) najprije mi je objasnio što to znači osjećati se nacionalno i na koncu zaključio: Hajde reci brzo da ovo završimo?

Na osnovu onoga što mi je drug komandir elaborirao, što su to nacionalni osjećaji, kratko mu odgovorih neka on-da napiše da sam Hrvat. Dobro, odgovorio je, odnio “bukvi-cu” sa sobom, obećavši da će već slijedećih dana sve biti uređeno kako bih mogao, zajedno s društvom krenuti pre-

ma Zagrebu. Oprostite Sea-de, da samo kažem kraj ove priče? Dunkve, morao sam ostati cijela tri tjedna da bi dobio redigiranu “Bukvicu”. No, nisu mi je dali nego re-koše da su je poslali Vojnom odsjeku u stalnom mjestu boravka i da će oni “stvar srediti”. Ne sjećam se koliko je prošlo mjeseci ili godina kada su mi u Dubrovniku dali “bukvicu” s ispravlje-nom nacionalnošću. Kao individualist i humoru sklon, osjećao sam se sretnim da konačno na jednoj od važ-nih svojih iskaznica imam nešto što sam osobno iza-brao, jer sve ostalo, već na dan mog rođenja, izabrali su drugi. Uostalom nikada nisam imao nešto protiv to-ga da me Bošnjaci u Hrvat-skoj i Bosni svojataju kao pisca i čovjeka.

Begović: Kako je vred-novan Vaš golemi opus i kakve su kulturološke i recepcijske relacije pre-ma njemu u zagrebačkoj, sanđačkoj i bosanskoj sredini?


1960., doba “galebarenja”

1 8 B E H A R 8 5

Šehović: Pravo vrednovanje književ-nog djela obavlja vri-jeme. Dotle mi pisci možemo uživati u za-bludi da nešto osobi-to ostavljamo iza se-be. Raduje me da se neka moja djela igraju u teatrima i nakon ne-koliko desetljeća. I po-novo, nakon desetlje-ća izdavači tiskaju moju prozu. Volim kad o meni kritičari pi-šu onako kako to naša spisateljska taština priželjkuje, zašto ne reći istinu, ali pravo

zadovoljstvo osjećam kada mi se čitatelji obraćaju sa svo-jim pismima. Takvi su mi se javljali iz Hrvatske i Bosne, a iz Sandžaka nisu. Kada mi jedna Sarajka, koja očito mnogo čita, kaže da je na dušak pročitala preko tisuću stranica moje sage o Ilijasbegovićima i da je posebno oduševljava odnosom bosanskih fratara i muslimana u Bosni, pa za-tim, kada jedna Korčulanka u istoj prozi nalazi sebi blizak svijet i sve vrijeme “kao da živi s njim”, da su joj likovi “tako bliski”, kako onda ne biti zadovoljan tim ljudskim zbližavanjem različitosti.

Begović: Ne bih se složio, kao što su neki pisali, da Vam nije stalo do formalnog savršenstva i da ciljano krećete prema izravnom efektu. Iako se služite i govo-rom sredine iz koje potječete, s kojom ste se srodili, a to je dubrovačka te ste čak pisali i na dubrovačkom narječju, u Vašem se svakom romanu osjećaju neobič-ni emotivni naboji između likova, znakovita ambijen-talnost i atmosfera sredine. Koliko takvu jednu sliku, koja uvažava tradiciju, po Vašem mišljenju, mijenjaju takozvani stvarnosni pjesnici i prozaici u Hrvatskoj i u Bosni?

Šehović: Inovacija u književnosti je zapravo snaga što takvu intelektualnu aktivnost čini gotovo vječnom. Novim formama i sadržajima, ova vrsta umjetnosti, kao uosta-lom sve ostale, obnavlja se i obogaćuje novim formama i sadržajima. U tom smislu, iskustvo mi govori da je u povi-jesti književnosti bilo mnogo više pokušaja da se inovira, negoli je ostvareno vrijednih inovacija. Uspoređujući knji-ževnost s likovnom umjetnošću, lako se da zaključiti koli-ko je likovna umjetnost u svojim povijesnim preobrazba-ma bogatija kada je riječ o ostvarenim rezultatima. Po-navljam, neka pušu (ili puhetaju) novi vjetrovi, pa bili stvarnosni ili nestvarnosni, jer, može se dogoditi da neki od njih bude zaista osvježujuća inovacija.

Begović: Koji su Vaši favoriti od mlađih pisaca, pra-tite li ih uopće kontinuirano i imate li možda izravnog nastavljača?

Šehović: Pratim ih koliko to meni dopuštaju moje go-dine, ali favorita još nemam. Nije mi se to još dogodilo.

Begović: Je li petoknjižje “Ilijasbegovići-Cronica tra-vuniana” sinteza Vašeg romanesknog rada. Vraćate se u 17. stoljeće u kojem je živio trebinjski kapetan, pa zahvaćate razdoblje austrijskih vlasti u Bosni, zatim pripovijedate vojničku sudbinu Hasan-bega, koji je dospio u talijansko zarobljeništvo, i njegova brata ko-jeg su zarobili Rusi. Obitelj napušta svoju bosansku begovinu i preseljava se u Dubrovnik. Sudjeluje na dvije strane u ratu, a roman završava događajima iz hrvatsko muslimanskog rata i razrješava se u Haagu. Takav povijesni raspon uspio je u svome “Triemeronu” podastrijeti samo Nedjeljko Fabrio. Mislite li da takve osjetljive ratne situacije još jedino mogu razriješiti Međunarodne organizacije i svjetske velesile? Sjetite se Frndićeva “Alibegova pisma Europi i Americi” koje je taj naivni zeničanin godine 1919. na francuskom uputio Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Versai-llesu ne bi li one proglasile samostalnost Bosansko-hercegovačke države.

Šehović: Pitate me, zapravo, jesu li sadašnje međuna-rodne organizacije u stanju riješiti problem države Bosne i osigurati njen opstanak? U tom smislu poučan je pokušaj organizacije UN kojoj, po svemu sudeći, nije bilo ni na kraj pameti spašavati državu Bosnu, nego da, poslije događa-nja u Srebrenici, zaustavi nezapamćeno divljanje zločina nad muslimanima (Bošnjacima) koje je širom našeg plane-ta, a posebno u Europi, izazvalo zgražanje i nazivano sra-motom zapadne civilizacije. Osimski sporazum, onakav kako je sproveden, ničim ozbiljno i uvjerljivo nije predviđao očuvanje BiH države, a post osimsko dugo vrijeme, pod kontrolom guvernera čija je glavna uloga bila očita: da se “sve strane u sukobu izjednače u divljaštvu i zločinu, što je iz godine u godinu moralo pogodovati zamislima i željama da BiH konačno zadesi ono što i Jugoslaviju. Matične drža-ve dvaju bosanskih naroda, u međuvremenu, pod priti-skom svjetske javnosti verbalno su se odricali svojih preten-zija prema Bosni, a stvarno ništa ili premalo činili da se nji-hovi narodi u Bosni odreknu svojih opasnih iluzija. Istina, zahvaljujući otriježnjenju hrvatske politike i imajući u vidu nastalu intenzivnu želju naše države da se priključi Europ-skoj uniji, već niz godina upravo vlast u Hrvatskoj dovoljno iskreno sugerira Hrvatima u BiH, nešto gotovo sasvim su-


1963., Dubrovnik

1966., Šehović, Ivan Kušan, Igor Mandić

B E H A R 8 5 1 9


Malo je poznato da je Šehović, družeći se sa slikarima, oduvijek osjećao privlačnu snagu palete. U zre-lim, muževnim godinama on nalazi vremena te će zažaren stati uz štafelaj i na zanimljiv i umjetnički do-tjeran način realizirati svoju davnašnju umjetničku znatiželju. Feđa je tim činom povećao svoj duševni mir, a redakcija “Behara” smatra da je otkriće njegova slikarstva pravi biser.

Moj susjed, akrilik, 2001.

Ljepota puste vale, akrilik, 2007.

2 0 B E H A R 8 5


Konavoska bandijera, akrilik, 2003.

Pogled na selo kroz vlažno staklo, akrilik, 2006.

B E H A R 8 5 2 1


Grad, akrilik, 1991.

Grad u plamenu, akrilik, 2003.

2 2 B E H A R 8 5


Grad kulisa 1, akrilik, 2003.

Grad kulisa 3, akrilik, 2001.

B E H A R 8 5 2 3

protno od onoga što je ne-kad činila, to jest, upućuje ih na njihovu državu BiH i da u okviru nje nađu novu soluciju života koja će se bazirati na potpunoj ravno-pravnosti triju naroda. Vje-rujem da će i država Srbija, priključujući se Europi, slič-no djelovati na svoje suna-rodnjake pa se u buduć-nost, možda daljoj, može očekivati potpuno iščeznu-će ideje matičnih država i tako bi se, vjerujem, izbje-gla destrukcija države Bo-sne.

Dakle, u situaciji oko Bosne osjećaju se pozitivni pomaci, ali u samoj Bosni kao da je zauvijek cementi-rano nesuglasje i konfron-tacija. Nikako da se ostvari neka zajednička platforma: jedni još uvijek hoće da Bo-sna ne bude nikakva drža-va, to jest da se sačuva mo-gućnost priključenja matič-noj državi, a drugi opet ne idu tako radikalno daleko jer ih matična država u tom ne podržava, dok je trećima cilj stvoriti bosansku državu kakva je bila za vrijeme Tita, što je u suprotnosti sa su-vremenim standardima europske demokracije. Svi su se ukopali u svojim poslijeratnim rovovima i budno čuvaju svoje prostore označene osimskim crtama razdvajanja. Ukratko, Bosanci i Hercegovci, svih triju naroda, moraju se konačno odreći svojih zabluda i misliti o BiH državi koja je u ovom vremenu jedino moguća, održiva i svima prihvatlji-va. Na koncu, i BiH će jednog dana, kao i naša država, pri-stupiti Europskoj uniji u kojoj se ne tolerira srednjovjekov-no shvaćanje države i naci-je. Bez obzira na sve rezerve prema EU, ta zajednica mi-sli i o Bosni i Hercegovini apsolutno drukčije, ljudski-je, negoli udružene svjetske velesile u Versaillesu prije devet desetljeća.

Begović: U komediji “Kurve”, pa i na drugim mjestima, na različite se načine dotičete ratnog profiterstva, izdaje, odanosti i diskutabilnih međuljudskih odnosa u bivšim vremeni-ma. Zastupali ste i tezu o neodrživosti Jugoslavenstva, ali ste na neobičan način promicali suživot u suvisloj

zajednici. Je li takva za-jednica Bosna? Napokon, da li i nakon zadnjeg rata smatrate da vjere nisu nepomirljive i isključive?

Šehović: U “Kurvama” sam, prije gotovo četrdeset godina, kako mi je to jed-nom rekao moj prijatelj Vlado Gotovac, “vidranski” naslućivao raspad Jugosla-vije. Moram priznati da ja nisam imao namjeru to na-slućivati. To je došlo spon-tano. Imao sam problema u jugoslavenskoj državi, koji su bili posljedica tuma-čenja nekih mojih knjiga ili komedija sa stajališta ideo-loško političke prosudbe. Istina, mislio sam tada o Jugoslaviji slično kao i Vla-do, ali svi oko mene i ne samo u Gradu, bili su zado-voljni i sretni tom tvorevi-nom, zbog čega sam često bio u prilici da onda, a na-ročito u naše doba, začu-đujem svojim stavom prija-telje i istomišljenike. Ja sam doista imao osjećaj da su s tom Jugoslavijom gotovo svi oko mene vrlo zadovolj-ni. Morao sam priznati sebi da sam zbog toga gotovo

krajnje osamljen. Moje “Kurve” defakto su inspirirane ruž-nim ponašanjem nekih uglednih članova Saveza boraca u jednoj od mojih brojnih nevolja s tom populacijom.

U prethodnom odgovoru, mislim da sam jasno rekao pod kojim uvjetima je moguće zajedništvo u državi BiH. Što se tiče vjera i religijskih institucija već je vrijeme, da se objektivno prikaže njihova uloga u ratu za koju je teško reći da je bila mudra i razborita, a najmanje u svetom du-

hu svog poslanja. Čast iznimkama, doista ih je bi-lo. Kad je riječ o ovome, onda se kaže: jest bilo je među klerom “u svim suko-bljenim stranama” pojedi-naca koji su huškali na zlo-čin, ali u Hagu, izgleda, nitko nije razmišljao o to-me da se i takvi zločini sankcioniraju. Ono što je neki psihopata u nekom od

logora (s jednim, drugim ili trećim predznakom) maltreti-rao nedužne civile, gotovo je benigno prema onome kako su se mnogi pojedinci, u ime svojih vjera, obraćali svojim vjernicima jezikom mržnje i netrpeljivosti, namjerno poti-


Godina, 1975.

U “Kurvama” sam, prije gotovo četrdeset godina, kako mi je to jednom rekao moj prijatelj Vlado Gotovac, “vidranski” naslućivao raspad Jugoslavije... Moje “Kurve” defakto su inspirirane ružnim ponašanjem nekih uglednih članova Saveza boraca u jednoj od mojih brojnih nevolja s tom populacijom.

2 4 B E H A R 8 5

čući zločine. Osobno za-mjeram Haškom sudu što se i takvi zločini nisu proce-suirali, naravno ne s kolek-tivnom odgovornošću, ne-go individualnom, ali i po takozvanoj zapovjednoj li-niji. Mislim da zaista ne bi bilo na odmet prozvati i ne-ke visoke vjerske časnike. Srećom na svakoj strani, makar gotovo neznatno, bilo je onih koji su se odluč-no suprotstavljali politici netrpeljivosti, mržnje i me-đusobnog uništavanja. U tom smislu nikad ne zabo-ravljam primjer bosanskih fratara i njihovu dosljed-nost u odanosti prija svega temeljnim načelima huma-nizma, a onda i svojoj do-movini Bosni te suživotu njenih naroda.

Begović: U romanu “Oslobađanje đavola” koristili ste građu iz ži-dovske povijesti Dubrov-nika te zadirete također u 17. stoljeće, u vrijeme ve-likog potresa. Mi smo u zadnjem Beharu objavili ilustracije šaljivih arap-skih priča slikarice Melite Kraus te već tim postupkom pokazujemo da nam je stalo do multi-kulti odnosa. Recite mi molim Vas imate li vi osjećaj da se to zbiva u našim malim društvima i sredinama?

Šehović: Oni rijetki knjigoljupci koji imaju volje i str-pljenja prelistavati sva moja prozna djela, a ima ih prilič-no, lako zaključuju da u većini njih uplićem sudbine Žido-va na ovim našim prostorima. Kad ste već spomenuli ro-man “Oslobađanje đavola” onda ću vam reći da je on nastao u poodmaklom vremenu mog duljeg i neprekid-nog druženja u Dubrovniku s (također mladim beograd-skim piscem) Melvijem Albaharijem. To naše druženje nije se slučajno dogodilo, budući je moj otac, trgovac, prijate-ljevao i poslovno surađivao sa sarajevskim Albaharijima, održavajući s njima i obiteljske veze. Iz tih veza, u djetinj-stvu, zapamtio sam samo lijepe slike koje su mi ostale u sjećanju i koje često koristih u svojim prozama.

Ne znam što reći o senzibilitetu naših malih društvenih sredina, kada je riječ o njihovu odnosu spram Židova. Mo-gu, pouzdano tvrditi samo jedno, da sam se kao mladi profesor u Gradu, prepoznavajući gotovo ravnodušnost mojih učenika prema sudbini Židova u Drugom svjetskom ratu, uz poticaj i podršku moje majke, trudio svojim uče-nicima predočiti strahote holokausta. Kao mladi kazališni entuzijast pokrenuo sam postavljanje na repertoar našeg

teatra dramu o Ani Frank, koja je, što me oduševilo, našla odjeka u srcima mo-jih đaka. Taj odnos prema Židovima, nastavio sam u svojoj prozi. Vrlo je znako-vita činjenica da su o ta-kvom mom odnosu prema sudbini Židova identično zamjećivali gotovo isključi-vo kritičari bliski meni po svjetonazoru.

Begović: Bili ste svoje-dobno i novinar i kritičar i polemičar i feljtonist. Ka-kvo mišljenje imate o Pre-porodovim publikacijama “Beharu” i “Journalu”?

Šehović: Ti časopisi kao revije Bosanaca (Bošnjaka) u Hrvatskoj, sigurno su po-trebni široj publici u Hrvat-skoj, jer preko njih hrvatska javnost, posebno ona kul-turna, ima priliku da se su-oči s autentičnim profilom onoga što se odavno nazi-va europskim musliman-stvom i koje najprije krasi njegov duh tolerancije i že-lje da taj musliman Boš-njak, ili Hrvat gdje god se našao, pokazuje tu svoju

izvornu sklonost općeljudskim vrijednostima. Očito je da se sadašnji “Behar” razlikuje od prijašnjih.

Istina i prethodne varijante časopisa imale su razinu kvali-tete, ali bilo je u njemu previše dnevne politike “i one od prije” i teško se uočavala njegova posebnost kao revije u određenoj sredini. Nesumnjivo je da sadašnja redakcija, čiji urednik potiče iz zagrebačke sredine, sasvim logično, u ori-jentaciju časopisa, stilski unosi širinu urbanog shvaćanja kulture i uloge društvenih revija u njoj. Europski duh ne treba tražiti u Beharu, on zrači, baš kao što behar miriše.

Begović: Na kraju, zanimalo bi nas, upravo zbog “Behara”, što je s Vašim slikarstvom?

Šehović: Slikarstvo je moj hobi. To što se ponekad i ponekom ono dopadne, zbog motiva i forme, što netko uoči da čak znam misliti bojama, sve je to samo privid. Ponavljam, slikarsvo je moj hobi za tako potrebni predah u mom glavnom poslu. Da ljudi imaju dva vijeka življenja, sigurno bi se i ja u jednom od njih posvetio slikarstvu, kao što se sada posvećujem pisanju i tek tada bi se moglo ozbiljno gledati na moje slike. Što naša benevolentna če-ljad u mojim slikama nalazi nešto čak i lijepo, to je samo zato što u suvremenoj nezapamćenoj inflaciji slikarskih djela moćno prevladava nametljiva prosječnost neobrazo-vanih i netalentiranih prodavača turističkih suvenira.


S Vidrom u atriju kazališta, 1978.

B E H A R 8 5 2 5

Bio sam ushićen uspjehom Hrvatske vojske u osloba-đanju zapadne Slavonije, ali, na žalost, nisam mogao do kraja osjetiti slast željene pobjede. Odjednom, kao i u pri-jašnjim trijumfima naših branitelja, neka gorčina u meni ugasi vatru oduševljenja. Šikne iz dubine mog bića, zateče me silinom i ukoči. Gledam na TV ekranima hrabre hrvat-ske osloboditelje kojima časnici čestitaju na uspješno izvr-šenim ratnim zadaćama. Gledam te slike odnekud iz Oku-čana, Pakraca, ili planine poviše grada, a ja, čini mi se, vi-dim moj Dubrovnik, Osojnik poviše njega i hrabre "Tigro-ve" koji nas oslobađaju nakon tolikih mjeseci sužanjstva.

Vidim Vas, gospodine Bobetko, kako u Osojniku pred postrojenim "Tigrovima" čestitate dijelovima slavne briga-de i pojedincima na njihovu junaštvu i uspjehu. Tom prili-kom posebno ste se rukovali s jednim borcem 163. du-brovačke brigade i zavalili mu što je zajedno sa svojom jedinicom, znanjem i snalažljivošću spasio grupu "Tigrova" koja se našla u bezizglednu okruženju neprijatelja.

TOPNICI S OSOJNIKA

Da Vas podsjetim, gospodine generale, bio je to zapo-vjednik prvoga voda MB. 163. brigade HV-a Aziz Hasano-vić. Dok ste mu iskreno čestitali, priznavajući "upravo ta-kvima" poseban doprinos našoj oslobodilačkoj borbi, ja sam kraj radioprijemnika bio u zanosu, kakav se za Bljeska u zapadnoj Slavoniji mogao vidjeti na licima našega mili-junskoga TV gledateljstva. Radovao me onda svaki uspjeh pojedinaca, kao onaj moga prijatelja Imoćanina koji je do-nio u Grad "browing" s Golubova kamena (brda poviše izvora Omble), poznatoga po svojoj zločinačkoj zadaći ti-jekom 15 mjeseci opsade. Taj na Osojniku posebno me obradovao, jer je cijela minobacačka jedinica, na čelu sa zapovjednikom, bila sastavljena od boraca, Bošnjaka, Mu-slimana. Svi su od prvoga dana agresije bili u HV-u i ne-prestano na ratnim zadaćama. Kad je Dževad Rašić u stu-denome 1991. poginuo na Solitudu, razgovarao sam s nekima od njih. Razgaljivala me njihova odlučnost da se bore za Dubrovnik i Hrvatsku, a ja kako tada njima, tako poslije i mnogim drugim Bošnjacima, uzvraćao sam s pot-

OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA GENERALU JANKU BOBETKU (Slobodna Dalmacija, 12. 6. 1995.)

Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima

punom uvjerenošću da će njihovu dobru volju služenja domovini Hrvatska stostrukim dobrom vratiti.

Gospodine generale, hoću reći da i ja imam neko pra-vo u postavljanju pitanja, ako ne zbog moga sudjelovanja na prvoj crti bojišnice, onda svakako u ime obvezujuće savjesti poticatelja oružanom otporu agresiji. Najprije, znate li Vi što se dogodilo s minobacačkom jedinicom i


Gospodine generale, po mojoj evidenciji, 250 Muslimana (sa velikim ili malim "m") borilo se za hrvatsku od prvoga dana agresije na Dubrovnik. Oni sada žive kao prokleti, uzalud traže posao, s mukom preživljavaju. Poznavajući Vas, gospodine generale, čini mi se da biste jedino Vi mogli učiniti to što drugi ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Dakle, naredite za to određenoj službi da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostavljam, vratite čast i ponos braniteljima hrvatskog juga.

2 6 B E H A R 8 5

njezinim zapovjednikom Azizom Hasanovićem, kojega se vrlo vjerojatno još uvijek sjećate?

U danima hrvatsko-bošnjačkoga konflikta u srednjoj Bosni i Hrcegovini heroja s Osojnika i njegove suborce preko noći su, bez ikakvih objašnjenja i često brutalno, "očistili" iz hrvatske vojske. Njih više od dvije stotine "svu-čeno" je na način koji toliko zgranjava da su neki od njih samo u samoubojstvu vidjeli kraj svome nepodnošljivu poniženju i uvredi.

Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga dana agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj eviden-ciji, oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedeset branitelja Muslimana, s velikim i malim "m"!). Vjerujem da Vam je poznata prava brojka sudionika obrane Grada (u prvim i odlučujućim mjesecima!) pa da ne biste posum-njali u broj sudionika pripadnika moga naroda, evo Vam popisa pedantno sročena po abecednome redu i uspore-dite ga s popisima u Stožeru južnoga bojišta (ako su saču-vani!), Naknadno sam dobio još desetak imena, ali osob-no nisam još provjerio njihovo sudjelovanje od prvih dana Domovinskoga rata. Držim da je ovih 249 sasvim dovoljno da opravda moje obra-ćanje Vama. Dostav-ljam Vam njihova ime-na.

Gospodine genera-le, kao što vidite, broj-no sudjelovanje Musli-mana u obrani Du-brovnika nije mit, već istina. Uzmemo li u obzir činjenicu (iz popisa pučanstva 1991.) da su Muslimani u dubrovač-koj općini brojili jedva 4 posto žitelja, a sudjelovali u obra-ni Grada s gotovo 40 posto, onda doista imam pravo biti ne samo ponosan tom činjenicom nego i svjestan svih prava koja bi domovina Hrvatska i naš Grad morali jamči-ti pripadnicima moga naroda. A što je, zapravo s većinom Muslimana, bivših branitelja Dubrovnika?

OJAĐENI BOJOVNICI

Gospodine generale oni žive kao prokleti, uzaludno traže posao, s mukom preživljavaju. Što će biti s njihovom djecom, rođenim Dubrovčanima? Jedan mi kaže da mu je suborac, ravnatelj nekoga poduzeća, rekao kako je njego-va kći imala najbolje uvjete za primanje na posao, ali mu je u povjerenju dodao: "Ako bih nju zaposlio, mene bi dan poslije smijenili s dužnosti!"

Gospodine generale, Vaši bivši bojovnici ojađeni su; ve-lik broj njih nije dobio Spomenice koje su zaslužili; ne dobi-vaju kredite za obnovu spaljenih kuća, ili im se nude, ali pod uvjetom da im "pop posveti kuću", pri čemu ne mogu razlučiti je li to njihovi susjedi (uglavnom novokomponirani branitelji!) prave okrutne viceve ili doista ozbiljno luduju.

Naša vlast u Gradu, osim verbalnih dosjetki, ne čini ništa da se rehabilitiraju nepravedno odbačeni i poniženi branitelji Grada. Uzaludno sam ja tu gospodu javno pod-sjećao na herojsku legendu Hamdije Kovača. Sa svih stra-na odjednom su se oglasila čvrsta obećanja da će se ne-pravda prema Kovaču ispraviti, da će se sve učiniti kao bi

mu Grad doista zahvalio na plemenitoj i junačkoj žrtvi, ali do ovoga časa ništa se nije učinilo. Ništa!

Gospoda župan i gradonačelnik prave velik medijski spektakl s teškim ratnim invalidom (paraplegičarom) Ha-sibom Alibogovićem, bivšim pripadnikom Specijalne po-strojbe policije u Dubrovniku. On je jedan od istaknutijih branitelja, Muslimana Bošnjaka koji je u svojoj dvadeset i nekoj godini završio u kolicima. Bilo je dirljivo vidjeti lije-poga mladog čovjeka, koji je svojim športskim izgledom i izrazito profinjenim licem više podsjećao na nekoga po-pularnoga hollywoodskoga glumca, nezadrživa osvajača ženskih srca, slučajno nastradaloga za vrijeme snimanja novoga filma, negoli na vješta i hrabra pripadnika speci-jalne policije. Muk je vladao pod svodovima stare Kafeta-rije jer nazočni su bili zaslijepljeni i zaglušeni vriskom de-vastirane ljepote. Samo oni koji su govorili mogli su sebe čuti, dok su ostali nazočni, nijemi i gluhi, piljili u zamišlje-ni ostatak Aplonova kipa.

Prije tri godine, u posjetu toplicama, kada sam zajedno s Lukšom Pekom obišao i našega ranjenoga generala Mari-novića, imao sam priliku vidjeti cijelu galeriju brojnih živih

torza u invalidskim ko-licima na desetke lica i obličja mladih Apolo-na. Možda sam zbog toga bio u stanju druk-čije prosuđivati o spek-taklu u Kafetariji. Oče-kivao sam da će pred-

stavnici vrhovne vlasti u županiji i Gradu iskoristiti iskrenu ganutost nazočne publike i konačno se u ime hrvatskoga naroda ispričati brojnim Alibegovićevim sunarodnjacima i suborcima Muslimanima zbog nepravde koju smo im nani-jeli, zbog patnji što su ih nezasluženo doživjeli.

BLJESAK UOČI OLUJE

Gospodine generale, osobno ne vjerujem da je takvo (ne-ophodno) čudo moguće, bar dokle god prevladava osjećaj da u ovome Gradu sve manje ima onih kojima je identitet hrvatske Atene vlastita čast i ponos, a misao o njegovu do-sljednu nastavljanju htijenje kojemu se sve podređuje.

Pozivajući Vas, gospodine generale, čini mi se da biste jedino Vi mogli učiniti to što naši politički vođe u Gradu i Županiji ne mogu, ne usuđuju se ili možda neće. Naredite za to određenoj službi i stožeru da se dodijele Spomenice Domovinskoga rata svima s popisa što Vam ga dostav-ljam, naravno, onima koji je nisu dobili, a zaslužuju je. Apelirajte na civilnu vlast u Gradu da se pri zapošljavanju ne radi diskriminacija nad vašim bivšim vojnicima, da im se, kao i ostalim građanima (čak i onima koji su bježali iz Grada da ga ne bi branili!) dodijele krediti za obnovu de-vastiranih ili spaljenih kuća, da se njihova djeca u natjeca-njima za posao ne tretiraju kao trećerazredni građani.

Gospodine generale, učinite još nešto pravo i mudro, a meni ne zamjerite što kucam na Vašu savjest. To činim iz uvjerenja da ste jedan od onih koji je doista imaju i ne zaziru od istine. Vi ste u stanju tim ojađenim ljudima vra-titi ne samo ponos i dostojanstvo već i izgubljenu vjeru.


Gospodine generale, za Hrvatsku se od prvoga dana agresije na Dubrovnik borilo, po mojoj pouzdanoj evidenciji, oko 250 Muslimana (slovima: dvije stotine i pedeset branitelja Muslimana, s velikim i malim "m"!)

B E H A R 8 5 2 7

1. Adem Abdulah, 2. Munib Aganović, 3. Nermin Agić, 4. Ago Agović, 5. Farid Agović, 6. Junuz Ahinović, 7. Sakib Ahmović, 8. Hasib Alibegović, 9. Nijez Alijagić, 10. Šerif Arnautović, 11. Emir Avdibašić, 12. Ćamil Avdić, 13. Hamo Avdić, 14. Murat Avdić, 15. Sajo Avdić 16. Enver Babić, 17. Hasan Babović, 18. Alija Bajramović 19. Ibro Bajramović, 20. Samir Bajramović, 21. Suad Barlov, 22. Edis Bašić, 23. Ibrahim Bašić, 24. Zlatan Bašić, 25. Fuad Bečić, 26. Suad Begović, 27. Alija Beširević, 28. Haris Bilalović, 29. Ibro Bjedić, 30. Lutvo Bjedić, 31. Smajo Bjedić, 32. Ejub Bojadžija, 33. Hamo Brković, 34. Kemal Brković, 35. Mućo Brković, 36. Namik Brković, 37. Safet Brković, 38. Senad Brković, 39. Sanko Budalica, 40. Mustafa Buljubašić, 41. Kemal Burina, 42. Sajo Burzić, 43. Dino Ćatović, 44. Junuz Ćatović, 45. Zuko Ćatović, 46. Ibro Ćerimagić, 47. Zekerija Ćosić, 48. Osman Ćamo, 49. Alen Čampara, 50. Miralem Čampara, 51. Mustava Čampara, 52. Šaćir Čampara, 53. Šefko Čampara, 54. Kasim Ćoman, 55. Aladin Čustović, 56. Alija Čustović, 57. Ejub Čustović, 58. Enver Čustović, 59. Esad Čustović, 60. Husnija Čustović, 61. Ibro Čustović, 62. Izet Čustović,

63. Jusuf Čustović, 64. Kasim Čustović, 65. Miralem Čustović, 66. Mustava Čustović, 67. Nusret Čustović, 68. Osman Čustović, 69. Suad Čustović, 70. Šefkija Čustović, 71. Šamso Čustović, 72. Vehbija Čustović, 73. Valija Čustović, 74. Alija Dedović, 75. Hazim Dedović, 76. Amroš Demaku, 77. Asim Dervišević, 78. Ahmet Dilberović, 79. Asim Dilberović, 80. Dino Dilberović, 81. Džemo Dilberović, 82. Elvedin Dilberović, 83. Jasmin Dilberović, 84. Nedim Dilberović, 85. Šemaudin Dilberović, 86. Omer Duraković, 87. Suad Duraković, 88. Alen Đapo, 89. Avdo Đidelija, 90. Ćamil Đidelija, 91. Fikret Đidelija, 92. Mirsad Đildelija, 93. Zahid Đudarija, 94. Ernes Džanković, 95. Hasan Džanković, 96. Mujo Džanković, 97. Braco Elezović, 98. Huso Elezović, 99. Mujo Elezović, 100. Safet Elezović, 101. Hajrudin-Bato Fazlić, 102. Mirsad Qerim, 103. Kasim Glavović, 104. Armenko Gološa 105. Alen Grabović, 106. Esad Grabović, 107. Ibro Grabović, 108. Jusuf Grabović, 109. Mahir Grabović, 110. Hamdija Habul, 111. Kasim Hadžić, 112. Džemo Hadžić, 113. Kemal Hadžić, 114. Safet Hadžiomerović, 115. Duran Hajdarević, 116. Hadžo Hajdarević, 117. Aslin Hasanović, 118. Avdo Hasanović, 119. Aziz Hasanović, 120. Šemsudin Hasanbegović, 121. Hasan Hasanspahić, 122. Zikrija Hasanspahić, 123. Haris Hebib, 124. Safet Hebib,

125. Zikrlja Hebib, 126. Fehim Hebibović, 127. Esad Hidović, 128. Keka Hidović, 129. Džemo Hodžić, 130. Nedžad Huremović, 131. Razmiz Huremović, 132. Muhamed Jašarević, 133. Ramiza Jašarević, 134. Nagib Kacić, 135. Eno Kalmović, 136. Zlatan Kamberović, 137. Miralam Kekić, 138. Duran Klepo, 139. Dragan Klepo, 140. Emil Klepo, 141. Haris Klepo, 142. Ismet Klepo, 143. Muharem Kočić, 144. Zaim Kokić, 145. Hajro Korač, 146. Hamdija Kovač, 147. Abid Kovačević, 148. Ferzudin Kuralić, 149. Mustava Kuralić, 150. Sejfudin Kuralić, 151. Alen Kusturica, 152. Bajro Kusturica, 153. Milada Kusturica, 154. Izet Kuštrić, 155. Alija Kušundžija, 156. Edhem Memić, 157. Himzija Mehić, 158. Mahmut Mehić, 159. Mirsad Mehić, 160. Hako Mehić, 161. Hamiz Mehić, 162. Rasim Mehić, 163. Safet Mehić, 164. Šućrija Mehić, 165. Izet Muhović, 166. Šaban Muhović, 167. Munib Mujić, 168. Osman Muminović, 169. Namik Mundžehović, 170. Srećko Musić, 171. Hasib Muslić, 172. Muhamed Mustajbašić, 173. Fadil Nikšić, 174. Fahro Nikšić, 175. Samir Nikšić, 176. Avdo Nukić, 177. Šemsudin Osmani, 178. Enes Osmić, 179. Senad Osmić, 180. Muhamed Ovčina, 181. Hamo Ovčina, 182. Hakija Ožegović, 183. Zihnija Ožegović, 184. Zikrija Ožegović, 185. Izet Paščarević, 186. Hamid Pervan,

187. Ahmo Pidro, 188. Elvedin Podrug, 189. Fehim Podrug, 190. Hasan Podrug, 191. Fehim Radeljaš, 192. Sajo Ramčić, 193. Hamdo Ramović, 194. Dževad Rešić, 195. Halil Rudan, 196. Bajro Salihović, 197. Adis Sarić, 198. Ekrem Sarić, 199. Šerif Sarić, 200. Fikret Sejdin, 201. Hašim Selimović, 202. Ramiz Spahić, 203. Nedžib Ramiz, 204. Suad Suar, 205. Muhamed Šabanović, 206. Enes Šarić, 207. Amir Šehidić, 208. Osman Šeho, 209. Galib Šišić, 210. Amir Škaljić, 211. Enes Škaljić, 212. Šukrija Škaljić, 213. Džemal Škobalj, 214. Mufid Šljivo, 215. Šefik Šljivo, 216. Jasko Tanović, 217. Mirza Tanović, 218. Muhamed Tica, 219. Dino Topalbegović, 220. Ile Topuzović, 221. Hamdo Tralo, 222. Husnija Tralo, 223. Avdo Tufekdžić, 224. Sulejman Turnadžić, 225. Husein Turšunović, 226. Salko Turšunović, 227. Amir Voloder, 228. Samir Voloder, 229. Suljo Vukić, 230. Fahim Vukotić, 231. Kemal Vukotić, 232. Izet Zelentrović, 233. Jasmin Zolentrović, 234. Nermin Zolentrović, 235. Džano Zufer, 236. Ćamil Zulović, 237. Rasim Zulović, 238. Izet Žiga

NAKNADNO IDENTIFICIRANI 239. Senad Bajramović, 240. Nerman Đugum, 241. Sejfudin-Sandžo Gledović, 242. Mustafa Hubanić, 243. Mujica Jusić, 244. Sefer Jasmin

BRANITELJI HRVATSKE ATENE


2 8 B E H A R 8 5

U Slobodnoj Dalmaciji pročitao sam otvoreno pismo knji-ževnika Feđe Šehovića, kojega osobno poznajem i vrlo cije-nim, upućeno meni, a pod naslovom "Vratite čast dubrovač-kim braniteljima". Taj tekst sam čitao tri ili četiri puta, pažlji-vo proučivši svaku napisanu rečenicu, najprije da bih svaku stvar postavio na pravo mjesto, a zatim da bih mogao vidje-ti koliko se problema otvara u ovom obraćanju koje je opis zbivanja u kojima su borci Domovinskog rata zaboravljeni u takvim prilikama kao što je proslava pete obljetnice hrvatske državnosti. U tako značajnoj i svečanoj prigodi grupa boraca nije dobila ni Spomenice Domovinskog rata, što znači da nemaju nikakvoga svjedočanstva da su sudjelovali u Domo-vinskom ratu u kojemu je naša država i nastala.

DUŽNA PAŽNJA

Budući da sam na tom prostoru neposredno vodio rat-ne operacije i odlučivao o mnogim važnim pitanjima, svjedočim o točnosti Vaših navoda g. Šehoviću i s njim se slažem. Čudno mi je, a to mi pomalo i smeta, zašto mi se niste osobno obratili jer sam ovih dana bio u Dubrovniku na kraćem odmoru. Već tada smo mogli mnoge stvari, ako ne riješiti, ali onda pripremiti teren za njihovo rješava-nje. Kako to nisam napravio do Dana državnosti, ostaje mi samo reći da za moralni čin odavanja priznanja onima koji su sudjelovali u obrani i stvaranju hrvatske države, ipak nikada nije kasno. Vrlo mi je žao što nisam prije, pri-likom svojih čestih dolazaka u Dubrovnik, poduzeo mjere da se očito napravljena nepravda ispravi. Trebali ste me i Vi g. Šehoviću prije angažirati kako danas ne bih razmi-šljao koliko sam i sam kriv što su zaslužni borci uvrijeđeni zbog propusta prema njima. Svoj dio posla obavit ću sa-vjesno i pedantno, a obećavam da ću se osobno obratiti tim ljudima čim ponovno budem u Dubrovniku. U nemo-gućnosti da se već sada obratim svakom pojedinačno, od-govaram Vama i obraćam se njima preko Slobodne Dal-macije, novinama preko kojih ste se i Vi meni obratili.

Mislim da dug prema onima koji stvaraju hrvatsku dr-žavu i prema onima koji su nekad neposredno bili angaži-rani u tom časnom poslu nikada ne može biti ni otpisan ni zaboravljen.

Mnoge od ljudi koje ste naveli osobno poznajem i točno se sjećam zadatka i prostora na kojima su bili angažirani. Sjećam se čišćenja rijeke Neretve i mojih osobnih naređenja koje su do kraja izvršili ljudi koje spominjete. Je li baš svaka

od osoba koje ste poimence naveli imala udjela u obrani domovine, ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali zato postoje institucije koje trebaju to provjeriti i utvrditi punu istinu u kojoj će jedino mjerilo biti doprinos u obrani Republike Hr-vatske. Ljudi koji se bore za hrvatsku, ne samo riječima, nego koji stoje ili su stajali u rovovima, koji su postali i na žalost ostat će invalidima, ulaze u onu kategoriju koji Hr-vatskoj ne duguju ništa, ali Hrvatska prema njima ima veliki dug. To vrlo često ponavljam jer taj dug limitira svakoga od nas i određuje način funkcioniranja službenih državnih in-stitucija koje imaju moralnu i pravnu osnovu za rješavanje tako osjetljivih pitanja. Nigdje država nije tako ranjiva i osjetljiva kao u ostvarivanju prava branitelja. ne zaboravi-mo, radi se o ljudima koji su nesebično bili ili su još uvijek spremni dati svoj život za Hrvatsku. Ova država je stvarana upornošću i dosljednošću svojih građana i javna obilježja takva zalaganja, kao što su Spomenice Domovinskog rata ili sada već i neka druga odličja stvaraju novi ponos i samo-pouzdanje kod ljudi, što je praćeno vjerom u državu i nje-zine institucije. Nije beznačajno kada takvi ljudi vjeruju da ih država za koju su bili spremni poginuti – nije zaboravila. Na drugoj strani država će u svim kriznim situacijama, a ne zaboravimo rat još nije gotov, imati siguran oslonac i jako uporište u ljudima koji su se jednom odazvali pozivu i pre-ma kojima je uzvraćeno s dužnom pažnjom.

ZABORAV ILI NEPRAVDA

Nepoznavanje činjeničnog stanja može se opravdati, a zaborav se možda može i razumjeti. Međutim, imati dr-žavni zadatak nešto uraditi, a izbjegavati taj posao ili ga nepotpuno obaviti znači raditi izravno protiv Hrvatske. Ako vrijeđamo ljudi i umanjujemo njihovo dostojanstvo nekim samo nama poznatim mjerilima i kriterijima za pro-sudbu njihovih djela, tada se upuštamo u vrlo opasan po-sao. nema teže stvari nego oduzimati čovjeku ono što mu ni povijest ne može oduzeti. Ispravljanje takvih propusta mora biti praćeno s najmanje dvije popratne radnje. Tre-ba vidjeti je li propust učinjen zbog nedostatka dokumen-tacije ili zbog nemarnosti koja prelazi u sferu rušenja au-toriteta hrvatske države, čemu es treba suprotstaviti svim sredstvima, jer ako se takve pusti da rade što hoće – mo-gu nanositi nepopravljivu štetu hrvatskoj državi.

Hrvatska je pravna i demokratska država i ponosna je na sve ljude koji su uzeli udjela u obrani i izgradnji države,

ODGOVOR STOŽERNOGA GENERALA JANKA BOBETKA NA OTVORENO PISMO KNJIŽEVNIKA FEĐE ŠEHOVIĆA(17. lipnja 1995., Slobodna Dalmacija)

Heroji ne smiju biti zaboravljeniZahvalan sam Vam, gospodine Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela onih koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju ove države. Ovim se putem osobno obvezujem da ću u Institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provjeriti ovaj vaš popis i angažirati se da se nanesena nepravda ispravi.


B E H A R 8 5 2 9

bez obzira na to koje su oni nacionalnosti. Svaka netrpe-ljivost postaje opasni oblik šovinizma koji nikako ne kori-sti hrvatskoj državi, ali se zato uklapa u cijeli sistem radnja za rušenje vlasti u Republici Hrvatskoj, koji su izradili nje-zini neprijatelji. Mnogi nam danas pokušavaju spočitavati da smo netolerantni i netrpeljivi prema drugim nacijama, pa nam zbog toga, po njihovom sudu, nije mjesto među demokratskim europskim državama.

Hrvatska nije obranjena velikom količinom naoruža-nja, nego visokom nacionalnom sviješću hrvatskoga naro-da, ali i respekta dostojnom građanskom sviješću većine njezinih građana drugih nacionalnosti. Svako onaj tko mi-sli drugačije, ne misli dobro ovoj državi. Za svakoga se čovjeka moramo boriti, posebno za one koji nisu spremni za Hrvatsku se boriti samo verbalno, nego kad zatreba ulaze u rov. Ljudi ratnici Domovinskog rata ostat će trajni test uspostave moralni vrijednosti i funkcioniranja prav-nog sustava, ali i države kao cjeline. pravo na riječ u ovoj državi imaju oni koji je stvaraju i – oni koji su izgubili ne-

koga tko je stvarao Republiku Hrvatsku. Stoga sam vam zahvalan, g. Šehoviću, što ste mi se obratili u ime dijela onih koji su sudjelovali ili još uvijek sudjeluju u stvaranju ove države. Ovim se putem osobno obvezujem da ću u institucijama koje su u vrhu države za to zadužene provje-riti ovaj vaš popis i angažirati se da se nanesena nepravda ispravi na zadovoljstvo sviju nas. Mnogima od njih divio sam se zbog situacija u kojima su riskirali svoj život za Hrvatsku. Ako tada nisam izbjegavao pokazati ponos što sam im zapovijedao, neću ni sada izbjegavati svoju obve-zu da učinim sve kako bi se ispravila nepravda koja im je nanesena.

Zahvaljujem Vam se što ste mi se obratili, ali Vam u ime ljudi koje ste naveli zamjeram što mi se prije niste obratili. Nema gore stvari nego kad se heroji pitaju zašto su zaboravljeni i zašto im se nanosi nepravda. Dok ja bu-dem mogao utjecati na to, nitko neće borcima nanositi nepravdu i tako dovoditi u pitanje moralni kredibilitet ove države za koju smo se zajedno borili.


3 0 B E H A R 8 5

19.

U svojoj knjizi o fra Iliji i njegovoj misiji prije pola sto-ljeća, posebno ga je doimala ta ljudskost okončavanja su-koba, rijetka u povijesnom pamćenju, ne samo na ovom dijelu kugle zemaljske, nego u cijelom svijetu. Godinama ga je taj istiniti događaj silno oduševljavao svojim Kristo-vim nadahnućem, a u isto vrijeme izazivao u njemu neku vrstu zavisti što se, htjeli to ili ne, moralo priznati, da su se, u dugom proteklom vremenu neprijateljstva i ratova-nja u Europi, na tako nešto samo Turci odlučili.

Kao i njegov uzor fra Ilija, odavno je vapio da europsko kršćanstvo istinski prigrli nauk svetog Franje o miru i snošlji-vosti među narodima i ljudima. Nažalost, u povijesnim knji-gama ovoga vremena, širom Europe, moglo se dosta toga pročitati o herojskom pokušaju kršćana da oslobode klišku tvrđavu. Niti spomena nije bilo o uspješno provedenom ugo-voru, sačinjenom po ljudskoj i božjoj mjeri. Pisalo se, ili kako bi pokojni fra Ilija volio reći: guslalo, isključivo o herojstvu i hrabrosti kršćanskih bojovnika, europskih vitezova ili doma-ćih uskoka i gusara i velikoj mudrosti kršćanske vlasti i crkve-nih velikodostojnika. Ni riječi o svirepim ubojstvima i pljački nedužna naroda, ili prisilnom pokrštavanju nekršćana.

Pišući o fra Ilijinoj mirovnim misiji na Klisu, fra Andrija, zbog stroge cenzure, morao je više poštovati prihvaćenu istinu o oslobađanju tvrđave, negoli onu pravu koju je od fra Ilije čuo, ali u opisima odnosa fra Ilije s turskim časni-kom, prijateljem iz djetinjstva, dao je naslutiti pravu isti-nu. Kao čovjek koji je prezirao takvo pristajanje, na što njegov uzor sigurno nikad ne bi pristao, fra Andrija je ne-rijetko poslije predaje knjige u tisak, prisjećajući se toga, osjećao kako mu obrazima tiho plazi crvenilo srama.

Zbog toga je svoju misiju mira na kliškoj tvrđavi shva-tio i kao božju milost; s jedne strane dokazat će da kršća-ni uzvraćaju dobrom na dobro svoga neprijatelja što će mu dati priliku da u novoj knjizi, o kojoj je već počeo raz-mišljati, reče pravu istinu i o turskom osvajanju Klisa prije pet desetljeća.

Prihvativši zdušno i ozbiljno svoju mirovnu misiju na kliškoj tvrđavi, fra Andrija se, poslije večernje mise povu-kao u gostinsku ćeliju kako bi ranije zaspao i bio odmoran za put u Klis. Neko vrijeme sjedao je na postelji u spavaćoj košulji i razmišljao, a onda najednom ustao, rekavši sam sebi: dosta i krenuo k stolu ugasiti svijeću. Prišavši k stolu osjetio je časak podmukle bolove u zatiljku, ali gotovo neznatne. Vidio je u tome posljedicu ispijanja fra Lukinih čajeva, nasmiješio se, ugasio svijeću i ubrzo zaspao.

20. ožujka 1648. godine fra Andija je zorom, krenuo kočijom prema Klisu, u pratnji dvojice pratitelja, pouzdanih predstavnika vlasti. Osjećao se baš kao njegov uzor fra Ilija. Napuštajući gradsko predgrađe stisnuto uz obalu, jedan od njegovih pratitelja u mirovnoj misiji, naredio je kočijašu da zaustavi konje i pokazao fra Andriji rukom prema jugo-istoku gdje su se pod već proljetnim vedrim nebom jasno iz planinskog lanca izdvajala tri vrha: zapadnije je Kozjak, istočnije Mosor, a između njih vrh Klisa sa tvrđavom.

- Onaj u sredini - rekao mu je pratitelj i sačekavši malo da fra Andrija bolje pogleda, naredio kočijašu da nastavi put. Putujući dalje fra Andrija je sve jasnije vidio vrh Klisa i sve više mu je sličio na vrh nekog visokog morskog grebena.

Nakon doista ne duge vožnje po lijepu proljetnom vre-menu, s tek malo brineta, u ranim jutarnjim satima došli su nadomak cilju. Prošli su nekoliko manjih i većih naselja oslobođenog splitskog zaleđa i zaustavili se u kliškom na-selju, zvanom Varoš. Svugdje pa i tu gdje je bilo sjedište Kliško-ličkog sandžakia doimala se pustoš. Stanovnici Tur-ci, kako mu rekoše, do posljednjeg blagovremeno su na-pustili sva naselja oko Klisa i, s malo ili nimalo od svog imetka što su mogli na brzinu ponijeti sa sobom, bježali mahom konjima i kočijama prema jugu, do još neuspo-stavljene nove granice koju su odmah prešutno prihvatile obje zaraćene strane.

Svugdje lijepo građene kamene kuće s avlijama i vrto-vima, zjapile su rastvorene, prazne; njegovi suputnici ka-žu da su nekadašnji domorodci, sad zvani uskoci sve opljačkali i odvukli brodovima na otoke kamo su prije više od stotinu godina pobjegli pred turskom najezdom.

Ni žive duše, tek pred sandžak-begovom kućom, na ma-lom trgu s javnom česmom, nekoliko gladnih pasa lutalica.

Kočija se zaustavila pred ovećom sandžak-begovom kućom. Prije negoli će svratiti u vojno zapovjedništvo, pri-mamio je fra Andriju tihi žubor česme pa se pošao napiti vode, zapravo ti izgledi kuća s velikim avlijama punih cvi-jeća, ta česma, sve ga je to podsjetilo na njegovu Bosnu.

Zapovjednik združenih kršćanskih postrojbi, zapravo njihovih ostataka, dočekao ih je s pripremljenim doruč-kom i ne gubeći vrijeme dodijelio pregovaračkoj delegaci-ji jahaće konje i dvojicu vodiča do tvrđave, od kojih je je-dan na dugom drvenom koplju nosio bijelu zastavu. Reče kao usput da je dobro što su Turci konačno pristali na razgovore o predaji, dodavši kako su dan prije zarobili nekog Turčina iz tvrđave, špijuna ili bjegunca, nisu sigur-ni, koji je priznao da “gore” nemaju više ni vode ni hrane i da jedva prije čekaju predati se!

Feđa Šehović

Fragment iz romana“Prokleta ergela”(knjiga uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a u biblioteci Ambrozija)


B E H A R 8 5 3 1

S bijelom zastavicom, znakom dobre volje, dvojica ko-njanika i trojica pregovarača pod vodstvom fra Andrije, došli su do razrušenog glavnog ulaza u tvrđavu. Dugo su čekali dok se pojavio turski časnik, koji je uljudno pozdra-vio fra Andriju s “bujrum musafire”, a fra Andrija mu uz-vratio: Hvala domaćine!

Časnik, Bosanac iz grada blizu kojega se nalazio nje-gov samostan, reklo bi se više mlađih negoli srednjih go-dina, očito se obradovao susretu s fra Andrijom, rekavši da je dogo prošlo otkad nije bio u Bosni i da se uželio “našeg insana”.

Ispričavajući se dvojici članova fra Andrijine pratnje, što neće i njih pustiti u tvrđavu, “jer tako je naredio alaj-beg ( zapovjednik), što ovima nije bilo krivo, naprotiv, kao da im je s lica odjednom nestala ona sivoća, koju u čovje-ku luči strah od neizvjesnosti. Veselo su dobacili fra Andri-ji da će ga nedaleko, u hladu, sačekati.

Na putu do zapovjedništva tvrđave, u pratnji bimbaše (kapetana) Ali- age, naočitog tridesetgodišnjaka, kako fra Andrija zabilježi: “kao od bukve odvaljena”, zastajkivali su razgovarajući o prilikama u Ali-aginom gradu, kamo je pri-je ovoga rata trebao poći na dulji odmor. Fra Andrijina majka bila je Ali-agina sugrađanka i on kao sasvim mali posjetio je taj grad nekoliko puta, zapravo samostan u ko-me je bio zaređen njen mlađi brat, gdje će se poslije i sam zarediti i živjeti u njemu sve do nedavna posjeta Splitu.

Osim predivnog lica svoje majke Marije, u sjećanju mu je još živjela samo slika velikog tamošnjeg samostana i jedne božićne mise u samostanskoj crkvi koju je vodio nit-ko drugi do fra Ilija, njegov uzor.

Među turskim braniteljima tvrđave, većina su bili mu-slimani porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ili Dalmatinci koji su odavno prešli na islam. Osim Klišana bilo je dosta Stobrečana i Solinjanna.

Bilo je očito da se sav ostatak turske vojske, poslije pada Varoši sklonio u tvrđavu zajedno s nekolicinom viso-kih predstavnika vlasti. Zato je umjesto dizdara, vojni za-povjednik sada na tvrđavi bio alaj-beg Mehmed – aga, njegov pomoćnik kapetan Ali-aga, a glavnu riječ imao je sandžak –beg kao najviša politička ličnost.

Budući je već nakon tri godine kandijskog rata posta-jalo sve očitije da carevina slabi, doživljavajući na svom europskom prostoru nove poraze, Porta je, s obzirom na veliki značaj kliške tvrđave u čuvanju svoje zapadne grani-ce, poduzela sve da tvrđavu i područje uz nju osnaži u ljudstvu, i oružju. Tako je ravno iz Carigrada, prije dvije godine, naređeno da zapovjedništvo u kliškoj tvrđavi pre-uzme trideset-petogodišnji časnik, Ali-aga, koji se u neko-liko godina prije na ovom pograničnom prostoru pokazao kao izuzetno sposoban u stalnoj poduci vojnika ratnim vještinama i mudrom rješavanju nesporazuma i povreme-nih sukoba na granici s Mlečanima.

Godinu prije početka ovog rata, kada su se mogle na-slućivati nakane Mletaka da osvoji klišku tvrđavu, za svog posljednjeg posjeta rodnom gradu, Ali-aga je doveo sa sobom četrnaest kršnih mladića iz svog rodnog grada, si-nova uglednih građana, da bi ih podučio o svom osob-nom i provjereno uspješnom načinu obrane značajnih utvrđenja kakvo je i to kliško.

Osim što su mladići rado slijedili već čuvenog i opjeva-nog sugrađanina Ali-agu, junaka mnogih bitaka na sje-vernim granicama carstva, polakumili su se i na njegove priče o lijepim i bogatim kliškim mirazačama koje osobito cijene Bosance.

Zahvaljujući u velikoj mjeri baš tim momcima, Foscolovi birani napadači nisu uspjeli prodrijeti dalje od predziđa. Kolikogod je Ali-aga bio zbog toga ponosan na svoje mom-ke toliko i zadovoljan što su od njih četrnaest tek trojica s lakšim ozljedama preživjeli sve napade neprijatelja.

Nesumnjiva je velika zasluga Ali-aginih strijelaca i uvjež-banih boraca sa sabljom i jataganom što je Foscolo bio prinuđen, neuspjele juriše svojih neiskusnih ratnika, zami-jeniti pregovorima o mirnoj predaji turskkh branitelja.

U nevelikoj prostoriji, stare barutane, prestrtom ćilimi-ma živih boja, sa sećijom uokolo i šiljtama na kojima se udobno sjedalo, počeo je fra Andrijin razgovor s domaći-nima sandžak-begom, miralajem Mehmed-agom i njego-vim pomoćnikom kapetanom Ali-agom. Malo dalje od njih sjedala je nepomično neka ljudeskara, s povezom preko jednog oka kroz koji je probijala boja krvi i s modri-cama po otkrivenom dijelu lica. Ništa osobito, rekao bi svatko imalo upućen u rat koji je tu bijesnio.

Najprije je sandžak-beg izrazio zadovoljstvo fra Andriji-nim dolaskom, podsjetivši ga na sličnu misiju prije pet de-setljeća koju je imao njegov uzor fra Ilija, o čemu ga je po-tanko poučio kadija Muzafer-beg. Bez obzira na sve on je izrazio nadu u obećanu pomoć sarajevskog paše i Porte, zatim dao riječ kapetanu Ali-agi koji je izrazio zadovoljstvo što ima priliku susresti s “našim čovjekom u ovoj stvari” i kamo ta sreća da su ga poslali prije dvije sedmice. Nažalost, reče, da od pregovora, neće ništa biti, jer ne vjeruju da će ih se Mlečani pridržavati i da zato nisu u protekla tri tjedna odgovorili mletačkoj strani u svezi sa ugovorom o predaji.

Fra Andrija reče da je u posljednjem tekstu od prije tri tjedna bilo sve kako su oni željeli, to jest postavljeni su isti uvjeti kao oni u turskom ultimatimu prije 53 godine.

- Sve isto piše, upao je sandžak beg, ali dogovor se mislio provesti sasvim drukčije.

Fra Andrija je pokušao uvjeriti, najprije sandžak –bega, a onda kapetana Ali-agu u iskrenost namjera mletačke vlasti u Splitu i jamstava koje su njemu dali da će se dogo-vor provesti i poštovati, jer inače, kao božji čovjek i pra-vednik ne bi se sigurno prihvatio ove misije.

- Lažu te fra Andrija, rekao je kapetan Ali-aga, dodavši, da su ti Mlečani “pis milet” gori od najprepredenijih mu-nafika na ovom svijetu, u što se on proteklih godina pre-govarajući s njima ovdje nedvojbeno uvjerio. I on je, reče, u početku, oskudjevajući iskustvom, drukčije o njima mi-slio zbog lijepih njihovih pjesama i glazbe koje je rado slušao, zbog kazališta i palača sa slikama i ljepoticama što šeću kao hurije njihovim blještavim salonima ili cvjetnim perivojima. Sad priznaje da je bio u velikoj zabludi.

Ostali nazočni predstavnici zapovjednog stožera, sje-dali su na šiljtama i pogetih glava, prebirajući prstima po tespuhu, pozorno slušali Ali-agu, kimajući glavom u znak odobravanja.

Fra Andrija je dobro poznavao sav svoj bosanski narod i ono što mu se odavno, kao i njegovu učitelju nije sviđa-


3 2 B E H A R 8 5

lo, u tom narodu bila je ta čudna sklonost maštovitom preuveličavanju. Pomislio je da se možda u međuvremenu dogodilo nešto ružno, možda Mlečani prekinuli primirje pucajući topovima po tvrđavi i nešto slično. Tko zna, iako se govorilo u Splitu da su se uskoci, zadovoljni plijenom, vratili na svoje otoke, samome mu se učinilo da je na ne-koliko mjesta po naseljima vidio grupe uskoka, kao i u samoj zgradi zapovjedništva u varoši. Činilo mu se da ih je dosta vidio i pred štalama takozvane Proklete ergele.

Kroz fra Andrijinu glavu munjevito su sijevale razne misli i pretpostavke, tim strašnije što ga je više dojmio izraz Ali-agina lica, nego li riječi koje je izgovorio. Naglo je zamuknuo, ali nakon dulje, napete stanke, uspio je pro-muklo zamoliti Ali-agu da mu jasno kaže što se to tako strašno dogodilo?

Poslije kraćeg šapurenja Ali-age sa svojim pretpostav-ljenim, Ali-aga je počeo priču o zadnjem službenom po-sjetu pregovarača iz Splita kada su bez prigovora prihva-tili novi tekst ultimatuma, lijepo ih tu ugostili i obećali im da će u roku 48 sati jedan od dva potpisana ugovara pre-dati mletačkoj vladi.

Sutradan po posjetu pregovarača iz Splita, došao je u tvrđavu viši časnik mletačke vojske koji se predstavio kao pomoćnik zpovijednika združenih snaga na cijelom novo-oslobođenom prostoru. U brojnim susretima prilikom rje-šavanja raznih pograničnih pravnih slučajeva, Ali-aga je dobro upoznao visokog časnika kod kojega je ubrzo ot-krio, činilo mu se, samo jednu manu; lako se dao potku-piti. U poslu kojim su se bavili, Ali-aga je to držao zapravo njegovom vrlinom. Zahvaljujući tome, mnoge slučajeve je lako i brzo s njim obavljao.

Pri susretu na kapiji tvrđave poznanik mu je rekao da nije došao ni po čijem nalogu, nego svojom voljom da mu kaže kako “oni u Splitu” neće poštovati nikakav ugovor s njima o predaji i da će skinuti glave ne samo onoj petna-estorici čija su imena bili istakli u prvom, obliku zahtjeva o predaji, nego misle to mnogima učiniti.

Pravo rješenje za predaju branitelja, po njegovu mišlje-nju, može biti samo dogovor Venecije i Carigrada, a ne ovo što oni čine na nižoj razini vlasti pobjednika i poraže-nih. Za to bi, po njegovu mišljenje trebalo čim prije posla-ti nekoga iz tvrđave u Makarsku da tamošnja vlast pošalje takav zahtjev sultanu u Carigradu. Pretpostavljao je da to može dulje potrajati, ali ga uvjeravaše da dotle mogu lako braniti tvrđavu, budući se združena vojska gotovo raspala i da se već više od polovice njih vratilo ikući.

Na kraju je izrazio spremnost da bi on za nevelike nov-ce, najviše petorici branitelja omogućio noću siguran pri-jelaz granice, a što se tiče novca, rekao je da bi mu una-prijed isplatili polovicu, a drugu polovicu nakon što se sami uvjere da je on obavio posao.

Ali-aga se osjećao krajnje zatečen. Prijedlog višeg časni-ka izgledao mu je sasvim prihvatljiv, ali ne bez sumnji, s obzirom na svoje vlastito iskustvo s prevrtljivim i nepouz-danim Mlečanima. Zato se ne treba čuditi što se pri tom pitao je li to samo pokušaj višeg časnika, kojega je pozna-vao kao zlatoljupca što koristi priliku da dođe do zlatnika ili je možda neka opasna i podmukla Foscolova zamka.

Kad je nevolja u pitanju ljudi ne odbacuju lako bilo kakve mogućnosti spasenja, pa je Ali-aga predložio časni-

ku da nastave razgovor u dizdarovoj odaji i nazočnosti ostalih iz zapovjedništva obrane, ali viši časnik reče, neka sam s njima razgovara, a on bi mogao tu još pred večer svratiti da uglave posao..

Prije ručka i gotovo cijelo popodne trojica iz stožera obra-ne tvrđave raspravljali su o posjetu višeg časnika i njegovu prijedlogu. Sva trojica su sumnjala u neke dobre namjere nezvana gosta, ali u prilikama kakve su bile nije se moglo odricati ni spasonosne slamke. S jedne strane posljednja vi-jest iz Makarske o skorom priznanju novih granica, a s dru-ge, nedostatak hrane i vode u tvrđavi, mnogi teži i lakši ra-njenici, te gotovo krajnja iscrpljenost većine branitelja, sve je to obvezivalo vodstvo obrane na oprez i mudrost.

Iznad svega, svi su se složili s višim mletačkim časni-kom da se mogu nadati pravednom postupku pobjednika samo pod okriljem dogovora Carigrada i Venecije.

Iskusni i lukavi sandžak-beg dosta je znao o višem mle-tačkom časniku, i kao podmitljivcu spremnom da sve uči-ni za dukate, pa je predložio da mu za uslugu sigurna prevođenja preko nove granice petorice iskusnih izviđača na čelu s hrabrim i pouzdanim dočasnikom Livnjakom, daju predujam u zlatu koji bude tražio.

U sandžak-begovim bisagama nije bilo dovoljno duka-ta pa su mu se pridružila nekolicina bogatih Klišana koji su ostali braniti tvrđavu.

Kao što obeća viši mletački časnik, opet sam, došao je na tvrđavu, gdje ga je sačekao Ali-aga i dopratio u staru barutanu. Pred trojicom članova stožera, gost je ponovio sve ono što je prije podneva rekao Ali-agi. Nazočni nisu osjetili potrebu postaviti mu neko pitanje, pa je gost izlo-žio svoj plan prebacivanja petorke izviđača preko nove tursko-mletačke granice. Dogovoreno je da se sutradan iz ponoći petorka nađe na određenom mjestu, gdje će ih sačekati on, osobno s dvojicom svojih pouzdanih ljudi.

Sve je bilo do tančina uglavljeno, nastavio je Ali-aga, a onda mu je nekadašnji kliški teftedar Kasim-beg, uručio predujam u zlatu, kojega je viši časnik na brzinu prebrojio i izrazio zadovoljstvo primljenim novcem. Za uzvrat zakleo se svim svojim svetinjama da će pošteno obaviti posao.

Sutradan, dva sata prije ponoći petorka je uspjela izaći neprinjećena iz tvrđave i putem koji je Livnjak znao sišli u polje, obišli ga sjeveroistočnim rubom sve do podnožja Mosora, onda…

Tu je Ali-aga zastao, kao da mu naglo nesta daha. Do-hvatio je sa sinije ispred sebe ibrik s vodom, malo ulio u čašu i popio. Fra Andrija je očekivao da će nastaviti priču u kojoj je već prepoznao neko moguće zbivanje koje je oduzelo Ali-agi dah. Pripovjedač je dalje šutio.

- I što bi dalje? - zapitao je fra Andrija muklo, sad već sluteći neko zlo.

Možda minutu dvije, satnik Ali-aga je nijemo gledao u pod, a onda zamolio, kraj sebe, dočasnika Livnjaka, ljude-skaru s povezanim okom i modricama po licu, da umjsto njega nastavi.

20.

Dočasnik Livnjak krupan čovjek, kratko vrijeme je pro-trljao svoje šačetine, a onda polako podebljim glasom, smireno počeo svoju priču.


B E H A R 8 5 3 3

Nalo prije ponoći, na mjestu za sastanak, neveliku do-lcu u podnožju Mosora, dočasnika Livnjaka njegove izvi-đače dočekao je viši časnik s dvojicom konjanika i pet osedlanih konja. Sva trojica Mlečana sjahali su s konja i prišli sasvim blizu izviđačima. Časnik je šapatom govorio kako će se dalje kretati.

Iako se poslije podne toga dana naglo naoblačilo, a sijevanje i grmljavina najavljivali proljetni pljusak, zahva-ljujući iznenadnoj buri koja je zapuhala preko vrhova Mo-sora, do ponoći nebo se većim dijelom razvedrilo.. Nije bio pun mjesec, ali vidljivost i u šumi znatno se osjećala pa je časnik predložio da malo pričekaju dok mjesec zaro-ni pod oveći tamni oblak kojemu se približio.

U trenu je počela pucnjava i sa svih strana dolca jurnuli su prema njima naoružani konjanici. Jedan metak pogodio je ravno u čelo dočasnika koji je pomogao visokom časniku da se uspne na konja i pobjegne u obližnju šumu.

Izgledalo je sve dobro smišljeno i gotovo lako učinje-no. Svladali su njih petoricu i dočasnika iz časnikove prat-nje, brzo im kožnatim remenjem vezali ruke, dok je neko-licina mletačkih konjanika pojurila u potjeru za pobjeglim časnikom..

Unatoč poginulom dočasniku i bijegu višeg časnika koji ih je trebao odvesti preko granice, dočasnik Livnjak je bio gotovo uvjeren da je riječ o dogovoru mletačkih časni-ka da ih zarobe.

Odveli su ih u Prokletu avliju, njih petoricu u jednu od nekoliko odavno neupotrebljavanih konjušnica, a doča-snika mletačkog negdje drugdje, najvjerojatnije ga posla-li k višem časniku koji im je za ne malo zlatnika priredio klopku.

Livnjak reče, ako mu bude suđeno da još poživi, mnogo toga lošeg u životu će zaboraviti, ali Prokletu ergelu nikada.

Po predanju ergelu je podigao jedan od najranijih kliš-kih sanđžak –begova.. Tu se odgajalo na stotine posebne pasmine arapskih konja, na kojima su turski konjanici čuda činili u sukobima s neprijateljima na prostoru ovoga dijela carstva, zahvaljući nevelikom rastu konjske vrste, njenoj pokretljivosti i izdržljivosti na svim oblicima bojnog polja.

Prije pedesetak godina, možda zbog nehaja skender-begovih nasljednika konji u ergeli su naglo oboljeli i za kratko vrijeme većina njih uginula. Slijedećih godina po-kušalo se obnoviti ergelu, ali nedugo zatim opet je došlo do pomora konja, ovaj put nijedno grlo nije uspjelo preži-vjeti pa, kako hajvan-hećimi nisu znali odgonetnuti uzro-ke ponovljenog pomora, ergela je ubrzo proglašena pro-kletom i prepuštena samourušavanju.

Prije nepunih petnaest godina jedan od potomaka vla-snika sandžak bega, viši časnik u turskoj konjici, u pozni-jim godinama vratio se doma u Klis iz daleke Grčke i ob-novio ergelu. Za nekoliko godina u konjušnicama je za potrebe turske konjice odgajano preko stotinu grla čiste arapske sorte.

Nekoliko godina poslije dogodilo se isto prokletstvo. Stoka kažu, zdrava zanoćila a u jutro već pola nje bilo je mrtvo. Vlasnik ergele doveo je u Klis najčuvenijeg hajvan-hećima u carstvu da kaže koji su uzroci i treći put ponov-ljenog pomora. Govorilo se da je poznati hajvan-hećim danima nešto razgledao po svim kutcima ergele, da bi na

koncu saopćio kako se ne radi ni o kakvoj bolesti nego o onome što je veliki imam iz makarske tvrdio, dakle o alla-hovoj volji koji ju je zbog nečega prokleo.

Vlasnik ergele, potomak njenog utemeljitelja, domalo je umro, kažu presvisnuo od boli što ga nedužna zadesi prokletstvo, a kako nije imao nasljednika prokleta ergela, kao što se događa svemu što je prokleto, 'postala je stra-šilo i prepuštena bez milosti zubu vremena.

Zarobljenici su se začudili kad u konjušnici zatekoše ve-liki broj Varošana, uglavnom starijih osoba i žena s malom djecom, a sanžak- beg i miralaj Memed-aga tvrdiše da su branili Varoš i put poljem prema Jesenici dok posljednji sta-novnik iz svih naselja nije zasigurno prešao granicu.

Po izgledu zatočenika i njihovu prikrivenu očaju, bez njihova kazivanja, Livnjak je zaključio da ih neprijatelj mu-či s glađu i žeđi. Naročito se to primjećivalo na mladim majkama, koji su sigurno od neznatne hrane što su dobi-vali uglavnom davali svojoj djeci. U proteklom vremenu zatočeništva umrlo je od gladi znatan broj majki i djece koje su zakopavali na prostoru između konjušnica, gdje se nekada skupljalo stajsko đubre.

Ono što su zatočeni najteže podnosili bio je neprestani pritisak na njih da se pokrste. To je, zajedno sa nekolici-nom uskoka, predvodio neki franjevac, prebjeg iz Herce-govine koji je u svojoj misiji bio jako nestrpljiv i kandžija-ma svojih sljedbenika uvjeravao izgladnjelo roblje da će im pokrštavanje donijeti sreću i spas.

Tog prvog dana Livnjaku i njegovim momcima, kao i ostalim zatočenicima donesen je dnevni obrok: nekoliko žlica juhe od krompira začinjene svinjskim špekom. Tako su zatočenicima od početka donosili: mnogi su tu, kao i po ostalim konjušnicama, umirali “ne trujući se svinjskom mašću”, ali već je većina, tjerana nagonom preživljavanja, halapljivo jela ponuđeno bez početnog gađenja.

Livnjak i njegovi drugovi, nisu odbili svoje porcije, pri-hvatili su i pravili se da će ih jesti, ali čim su stražari izašli, ustupili su ih nekolicini najslabijih dječaka. Livnjak je vje-rovao da mu Allah neće zamjeriti što krši šerijatski zakon da bi spasio život djeteta.

Pred večer u štalu je došao mršavi, maleni starac u fra-njevačkom habitu, praćen grupom naoružanih sljedbeni-ka.. U jednoj podignutoj ruci držao je križ, a drugom za-makao u posudu s vodom snopić grančica od masline i s njim prskao po zatvorenicima, izgovarajući neku molitvu na latinskom.

Najmlađi član Livnjakove grupe, spadalo i šaljivdžija Makaranin Musa, koji se ni u ovakvoj prilici nije mogao obuzdati, počeo se glasno smijati. Zaneseni fratar i njegova pratnja, kao da ih je naglo otrijeznio udar groma, ustremili su se prema Musi i stali ga nemilosrdno udarati, čime su stigli, najviše šakama, sve dok se mladić onesvijestio.

Nakon odlaska fratra sa svojom svitom, mlada žena s dva mališana ljutito je osudila Musin smijeh. I većina osta-lih majki su joj se pridružile. Livnjak ih je smirivao, obeća-vajući da se tako nešto neće ponoviti, ali mu očito nije polazilo za rukom, pa se poput ostalih drugova, umoran i gladan, predao snu.

Nije znao reći koliko je tada odspavao. Probudili su ga stražari udarcima nogama. Naredili su im da ustanu s


3 4 B E H A R 8 5

hladnog ležaja popločanog poda posuta s nekoliko šaka smrdljive slame. Bojao se da je mladi Musa možda i umro od dobivenih udaraca, ali nepredvidivi šaljivdžija se sam ustao, s podbuhlim licem i okrvavljenim nosom.

Odveli su ih te noći u najruševniju konjušnicu Proklete ergele, zavezavši im i noge jakim konopcem. Držali su ih tako vezane na hladnom popločanom podu s nanosima smeća i prašine, puna tri dana, bez vode i hrane. Stražari su ih u smjenama budno čuvali, a njihovi plaćeni “vodiči” s vremena na vrijeme, pojavljivali su se na stajskim vrati-ma, savjetujući im da ništa ne taje, ako hoće izvući živu glavu. –Ovo je prokleta ergela, snaći će vas gore proklet-stvo nego begove konje!- govorili su im.

Svima im je postalo jasno u kakvu zamku su upali, osim jednom, najmlađem, kojega je dočasnik odabrao ne samo zbog dokazane hrabrosti, nego više zbog njegova smisla za humor kojim je znao nasmijati suborce i u najte-žim trenucima za vrijeme bitaka.

Posljednji Musin biser čuli su i vidjeli branitelji tvrđe, kada im je objašnjavao kako će prenijeti koji dukat više, ako se dogovore s Mlečanima o predaji tvrđave. Uzeo je svoj jedini zlatnik, stavio u usta i progutao zalivši ga vo-dom. Tvrdio im je da će ga, ako ne sutradan, a ono sigur-no prekosutra imati čista na dlanu. No, kako ni dan prije negoli su krenula njih petorica na izvršenje zadaće nije šaljivdžija Musa pokazao prijateljima dukat “na dlanu”, rekao je opet smijući se da je mletački žuteljak zalutao negdje u njegovoj utrobi.

Četvrtog dana zarobljenicima je postalo jasno što Mle-čani misle da oni taje. Tražili su od njih zlatnike koje su, po iskazu zarobljenog Turčina, pomoćnika kliškog tefte-dara, za vrijeme povlačenja, iz Varoši, ponijeli sa sobom nekoliko bisaga punih zlatnika i skrili ih u neku jamu na strminu Mosora.

Od prvog dana kad su prevareni zarobljenici zanijekali postojanje skrivenih bisaga s blagom, o kojima doista ni-kada i ništa nisu čuli, kao ni o toj nekoj skrivenoj jami na Mosorovoj strmini, počelo je njihovo sustavno premlaći-vanje, kako bi ih prisilili da odaju nepostojeću tajnu.

Tog četvrtog dana, kasno u noći oglasio se šaljivdžija Musa, rekavši da će im on dati dukat ako mu daju što pojest i popiti. Jedan od uskoka shvatio je opet Musine riječi i osmjeh, kao drsko ruganje, objasnivši to upravo tako nižem časniku Mlečaninu, što je sve nazočne nasilni-ke rasrdilo pa su ga stali svim i svačim udarati po glavi, dok nije završio na pločniku u lokvi vlastite krvi.

Pri tom nisu poštedjeli i ostalu četvoricu koji su od ra-znih udaraca po tijelu i glavi padali na pod, onesvješteni.

Kad su ih malo zatim, osvijestili, lijevajući po njima hlad-nu vodu nalivenu iz kamenice za pojenje ispred štale, nasta-vili su ih tući i pitati gdje su skrivene bisage sa dukatima.

Sva četvorica su ponavljali da nikad nisu čuli o bisaga-ma s dukatima, ozbiljno se kuneći da govore istinu. Ljutiti nasilnici nakon premlaćivanja naredili su im svući se do gola. Nisu to mogli učiniti zavezanih ruku i nogu, pa su stražari silom zgulili s njih odjeću, služeći se pri tom i no-ževima.

Dok je jedan časnik s dočasnikom, provjeravao, najpri-je odjeću, tražeći lukavo ušivene dukate, drugi je naredio

zarobljenicima da legnu potrbuške na pod, najprije je vr-hom nekog štapa provjerio sva mjesta na njihovim tijeli-ma gdje bi se dukati mogli prikriti, a onda naredio da se okrenu na leđa. Stavivši rukavice na ruke, časnik je kle-knuo kraj svakog od njih, pipao ih po trbusima, i s vreme-na na vrijeme podizao pogled prema nazočnim, namigu-jući im kao da je otkrio nešto u njihovim utrobama i ne-prestano ponavljajući da ih age i begovi nisu uputili na tako važan posao bez dukata..

Jedan od mučitelja namignuo je časniku i izvukavši oš-tri bodež iz pojasa zapitao ga je li vrijeme da vide imaju li Turci što skriveno u drobu? Dočasnik Livnjak koji je zahva-ljujući kapetanu Ali-agi dosta naučio talijanski, razumio je što taj pijani vojnik namjerava. S naporom se podigao na koljena i na talijanskom se obratio časniku, priznavši da on zna mjesto gdje sandžak beg sakrio bisage s blagom.

- Ako ne govoriš istinu, znaš što te čeka- zaprijetio je časnik.

- Istinu kažem, rekao je Livnjak.. Časnik je naredio stra-žarima da dopuste zarobljenicima odjenuti se i obući, a drugi časnik sa ženskim glasićem, pretpostavio je Livnjak, pošao obavijesti “glavnog” o njegovu priznanju.

Snažni i zdravi dočasnik Livnjak lakše je od ostalih pod-nio sve to premlaćivanje. Bez ičije pomoći, sam, sa sveza-nim rukama naprijed, uspio je brzo navući na sebe svuče-nu odjeću. Pomogao je to učiniti i trojici drugova. Šaljivd-žiji Musi, koji je i dalje bio u dubokoj nesvijesti, jedva je nekako povukao donji dio odjeće do pojasa, ali mu nije pošlo za rukom navući mu i gornji dio koji mu je kao i ostalim zguljen preko glave i ostao ukliješten između uko-čenih, zavezanih ruku..

Šaljivdžija Musa nije uopće dolazio k sebi, a Omeru iz Stobreča povrijedili su vratni dio kičme pa je, zbog silnih bolova u vratu, nekoliko puta bezuspješno pokušavao za-uzeti sjedeći stav.

Livnjaku su stražari odvezali noge i lako se ustao. Bio je dobio dva snažna udarca nogom u lice kraj samog de-snog oka. Dok je ležao na leđima, osjećao je bolove i u predjelu bubrega. Mletački časnik s ženskim glasićem na-redio je stražarima da ga slijede zajedno s Livnjakom.

Odveli su ga u stražarnicu, na drugi kat u prostor koji nije odviše zaudarao od zapuštenosti, donijeli su mu po-sudu s vodom i plehnati “kadinić” da opere krvavu ranu kraj oka. Nakon toga, ponudili su mu komadić kruha ko-jega je, izgladnio, za čas pojeo. Osjetio je oštru bol u ispražnjelu želutcu koja je ubrzo prešla u jedva izdrživu potrebu za zahodom. Dvojica stražara, jedan ispred njega a drugi iza, otpratili su ga do hodnika u prizemlju gdje se širio snažan smrad ljudskog izmeta. Stražari su ostali če-kati ga kraj stubišta, a on je gotovo u jednom dušku oba-vio potrebu i izjurio iz čučavca.. Na nekoliko koraka od zahoda kliznuo se na vlažnom hodniku i pao ispred jednih zatvorenih vrata.

Uspravljajući se, kroz otvoreni prozorčić nije pod sla-bim svjetlom prepoznao lice, ali je po glasu zaključio da je to onaj preživjeli dočasnik iz pratnje odbjeglog višeg ča-snika koji ih je trebao odvesti, preko granice. ih je trebao prevesti preko granice. Sažalio se nad sudbinom dočasni-ka koji u strašnom smradu neće dugo izdržati.


B E H A R 8 5 3 5

Ovo otkriće, makar kako to ružno zvučalo, obradovalo ga je. Značilo je da klopku u dolcu nije dogovorio čovjek kojemu su platili da ih prevede preko granice. Bilo je očito da je to “ujdurma” nekog njegova nepouzdana prijatelja, također višeg časnika od kojega je možda zatražio pomoć u njihovu prebacivanju preko granice. Možda je i taj do-bio unaprijed četvrtinu ili polovicu dukata koje su na tvr-đavi platili.

Ubrzo se vratio časnik s dogovora sa zapovjednikom. Saopćio mu je da zapovjednik prihvaća njegove uvjete i omogućiti mu siguran odlazak u Bosnu. Naredio je straži da mu ne daju ništa za jesti osim čaja s malo prepečena kruha i samo svezanih ruku da prespava u stražarnici pod budnim okom pojačane straže.

21.

Zorom su ga probudili stražari i donijeli mu topla mlijeka i kruha. Tek što je pojeo doručak, u sobu za stražare, došao je neki viši časnik, srednjih godina, visok i snažan, reklo bi se lijep, kaže Livnjak, da nije na ledom okovanu licu imao i neke čudne oči..Sjeo je pored njega za stol, stavio preda se komad čista papira i naredio mu da točno opiše mjesto skrivenog blaga i put kojim će do njega najlakše i najbrže doći.

Livnjak je šutke, pravio se, kao da smišlja odgovor na pitanje časnika s ledenim licem, a ustvari sa sigurnošću prepoznavao u njemu onog nepouzdana prijatelja čovje-ka koji ga je zajedno s ostalim, trebao odvesti preko nove turske granice.

- Dakle? - prenuo ga je strogi časnikov glas.. Ne čeka-jući Livnjkav odgovor, časnik je ponovio pitanja na koje je Livnjak treba odgovoriti.

- Oprostite, hoću da se jasnije sjetim!- rekao je Livnjak, a domaćin samo kimnuo glavom, odobravajući.

Odmah, nakon što prizna, gdje je skriveno blago, Liv-njak je u glavi iscrtao sebi uvjerljiv plan pa je ubrzo opisao mjesto skrivenog blaga i puta do njega.

Očito zadovoljan sigurnošću Livnjakova opisa, časnik s licem od leda perom je nacrtao na papiru kako to izgleda i provjeravao daljim pitanjima Livnjaku da li je njegov cr-tež dobro napravljen. Nekoliko puta ponovio je pokazuju-ći na crtežu utvrđene točke kretanja, a onda, očito žureći mu se da prije mogućeg nevremena obave posao, ustao i pozvao Livnjaka da krenu..

Livnjak, koji je često znao pokazati svoju izviđačku pro-mućurnost i lukavstvo, i kojemu to nije bio prvi put da za-pada u iskušenja zamolio je časnika neka mu dopusti reći da se predomislio i promijenio svoj uvjet. Rekao je da zbog izdaje koju čini, ne može ići u Tursku, nego da ostane tu i dobije posao u mletačkoj vojsci, pa ako ustreba i bude se za to tražilo od njega da se pokrsti, neće imati ništa protiv, jer su i tako nekad njegovi bili kršćani pa se poturčili i misli da nije nikakav grijeh ako se vrati na staru vjeru..

Časnik mu je nakon kraće stanke odgovorio: - Vedere-mo i izlazeći iz sobe dao rukom znak dvojici dočasnika da je vrijeme za polazak.

Vederemo, vederemo, ponavljao je Livnujak u sebi, dok su mu dvojica dočasnika vezali ruke. Izveli su ga pred sztra-žarnicu i pomogli mu da vezanih ruku otraga uzjaše na

konja. - Vederemo, vederemo, nastavio je ponavljati u sebi, s pogledom uprtim u leđa višeg časnika čudnih očiju.

Još proljetno sunce nije zasjalo nad Mosorom, a tog jutra neće ni zasjati, budući su se poviše planine gomilali gusti kišni oblaci i puzili nebom prema jugu, sve brže no-šeni sjeverno-istočnim vjetrom.

Trebalo je posao obaviti prije “tempeste” govorio je čudnooki ljepotan kada se grupa od petorice konjanika, zaustavila na predviđenom mjestu u podnožju Mosora i bez konja nastavili put. Odatle, grupa je u dvoredu na čelu s višim časnikom i dvojicom dočasnika između kojih je bio Livnjak sa vezanim rukama otraga, krenula oprezno uz kamenitu i makijom obraslu strminu Mosora.

Kad su izbili na neveliku travnatu visoravan, tek tada se Livnjak uvjerio da idu putem kojega je, po njegovu kaziva-nju, časnik nacrtao. Nakon kraćeg i napornog penjanja uz vododerinu, mnogo strmiju od onog puta do travnate vi-soravni, dvojica dočasnika su sve teže vukli Livnjaka zbog vezanih ruku otraga, pa je časnik naredio da mu vežu ruke naprijed kako bi mu lakše pomagali u penjanju.

Oprezno i sporo kroz gustu visoku makiju i šumu, grupa se pela sve strmijom suhom vododerinom, koja je vodila go-re visoko do okuke nekog veoma starog puta što je možda nekada povezivao Zagoru sa splitskim zaleđem. Livnjak i Ali-aga, na povratku s obilaska prijevoja na Mosoru jednom su zalutali na taj stari put, ali sreća da je bilo ljetno prije podne, pa su nekako uspjeli, tjerajući pažljivo konje ispred sebe, ali doista s mukom spustiti se na zelenu visoravan. Tom prili-kom pred sami kraj vododerine Ali-agin konj je pao i slomio desnu prednju nogu. Možda je najviše zbog toga zapamtio vododerinu koja mu je u ovoj gotovo beznadnoju klopci pa-la na pamet, kao jedini način da prevari mletačkog časnika i skrije se negdje visoko u mosorskoj vrleti.

Livnjak je unatoč vezanim rukama sprijeda i podržava-nju dočasnika s jedne i druge strane, otežano se peo uz stjenovitu i blatnjavu vododerinu, ali je nastojao sam to uvjerljivo naglasiti, ne bi li mu odvezali ruke, jer bi tako sigurnije i lakše u pravom trenutku mogao pobjeći.

U gotovo tunelu guste makije počelo se mračiti i samo zahvaljujući čestom sijevanju munja po zatamnjelom nebu iznad planine, moglo se očima jasnije pratiti vododerinu.

Časniku se žurilo, a znakovi oluje očito su ga zabrinja-vali pa je neprestano zapitkivao Livnjaka: koliko još ima do mjesta sa blagom. Livnjaku nije trebalo da izmišlja na-čin kako da uspori penjanje uz vododerinu. Umjesto nje-ga domalo će to učiniti olujno nevrijeme s kišom koje če-sto sredinom proljeća zahvaća ovaj kraj.

Da bi ubrzali kretanje, jedan od dvojice dočasnika na čelu, predložio je časniku, a ovaj odmah prihvatio da se Livnjaku odvežu ruke kako bi ih mogao koristiti pri penja-nju, ali pod njihovom budnom paskom.

Ova promjena očito je, na zadovoljstvo zapovjednika ubrzala penjanje prethodnice grupe, ali očekivana oluja nije slutila dobru. Ubrzo se gotovo smračalo. Tamnosivo nebo proparale su blještave munje praćene tutnjom gr-mljavine, a malo zatim snažan, zastrašujući pljusak kao da nebo pada na zemlju.

Dugotrajni proljetni pljusak brzo je oživio potok u vo-doderini i činio je gotovo neprohodnom naplavinama kli-


3 6 B E H A R 8 5

žljivog blata od ilovače, pa je penjanje postajalo sve teže i nesigurnije. I sam časnik koji je neprestano šapatom po-navljao da se brže ide, okliznuo se i pao na stijenu, povri-jedivši rame. Vojnik iza njega brzo mu je priskočio u po-moć. Odbio je prijedlog jednog od dočasnika da malo pričekaju dok oluja jenja i naredio pokret.

Umjesto da jenja, oluja je sve žešće vitlala poviše njih kišne oblake koji su nemilice izlijevali svoj teret u oživjelo korito vododerine niz koju je već vodena matica nemilo-srdno nosila pred sobom raskvašenu zemlju i lakše kame-nje. Jednom se Livnjaku dogodilo da je penjući se, uhvatio se za vrh teže kamene litice koja je počela klizati ravno na njega. Jedva je uspio zbjeći odvaljenu stijenu koja je plju-snula pored njega i za malo mogla teško ozlijediti doča-snika s njegove lijeve strane.

Časnik je vidio što se događa, ali je i dalje naređivao da se ide naprijed, dodajući ono “makar i puzeći”. Nedugo zatim, negdje na kraju druge trećine puta, kojega je Livnjak dobro zapamtio po strmini i visokim stijenama, gdje se Ali-aga okliznuo, dogodio se isti slučaj. Njegov lijevi pratitelj dočasnik i on uspjeli su se zajedno popeti na vrh stijene, a za njima se peo dočasnik s desne strane. I taj se uz veliki napor uspio domoći vrha stijene. Iznemogao, mokar i pro-zebao kao i svi ostali, pružio je kolegi ruku da ga povuče i u tom trenutku noga mu je kliznula s potpornja litice i ostao tako visiti pridržavan za ruku svog snažnog kolege.

U prvi mah gledajući to, Livnjak je priskočio u pomoć dočasniku koji polegavši do ruba stijene nije ispuštao sad s objema rukama šaku visećeg kolege. Livnjak je namjera-vao domoći se druge ruke stradalnika pa je i sam prilegao uz stijenu. U tom trenutku munje su zasvjetlucale, a zatim odjeknula snažna grmljavina. Kao da ga je to probudilo i podsjetilo na njegov naum. Hitro je ustao i unatoč silovitu pljusku stao se brzo pentrati uz vododerinu.

Nije se uopće sjećao da li su njegovi mučitelji krenuli za njim da ga stignu i uhvate, vikali ili pucali. Iscrpljen, mo-kar i prozebao legao je kratko na rubu starog puta. Nova i snažna grmljavina trgnula ga je iz neke otupljelosti, po-stao je svjestan što se s njim događa i nastavio starim putem prema zapadu.

Trebalo mu je pet dana i pet noći da neopaženo siđe u dolinu iza sjevero-zapadnog dijela kliške tvrđave i popne se preko visokih stijena pod zapadnu tabiju. Za taj dio puta utrošio je najviše vremena, što je i pretpostavljao pa se u noćima prije penjanja grebenom prema tvrđavi dovoljno opskrbio mladim kukuruzima iz bašta odbjeglih, a nakon kiše škrape na liticama grebena obilovale su vodom.

Te noći kad se uspuzao do podnožja zida sjeveroza-padne tabije straža ga je čula i spustila konope kojim se je vezao da ga izvuku u tvrđavu..

22.

Ova priča, dočasnika Livnjaka užasnula je fra Andriju ali, poznavajući dobro svoj bosanski narod, sklon pričanju i nerijetkim pretjeranostima da bi što snažnije privukli pa-žnju slušatelja, nije ju prihvatio kao zdravo za gotovo. Odavno je on u pričama čuo za neke koji su gutali zlatnike da im ih razbojnici ne bi našli, a dolaskom na sigurno, to

jest svojoj kući, znalo se kako su ih opet imali na svom dlanu. A što se tiče ocrnjavanja neprijatelja i izmišljanja nevjerojatnih muka nad “svojima” naslušao se toga sija-set od guslara svih živućih naroda na Balkanu. Kao i nje-gov uozr fra Ilija i fra Andrija je u narodnim pjesmama nalazio više zanosa divljaštvom negoli ljudskošću.

Krajnje zbunjen i potišten fra Andrija se jedva uspio pri-jateljski osmjehnuti na rastanku s kapetanom Ali-agom.

Bilo kako bilo, vrativši se iz tvrđave, sam na konju jer se dogovorio s pratiteljima da ga ne čekaju, blizu ulaza u tvrđavu, ako se dugo zadrži u tvrđavi, nego u zapovjed-ništvu gdje je dogovoren zajednički objed. Budući je fra Andrijina misija mnogo duže trajala negoli su njegovi pra-titelji očekivali, pa su ne čekajući ga ručali oko podne. Pratitelji su kudili objed ne bi li fra Andrija odustao jer im se zbog nečega žurilo da se čim prije vrate u Split.

Fra Andrija se ispričao suputnicima, rekavši da je gla-dan kao vuk i da mora nešto pojesti. Pratitelji su se složili i pošli učiniti đir po Varoši dok on objeduje.

Andrija nije bio gladan i uopće mu se nije jelo, Htio je na neki, njemu još nedomišljen način, provjeriti nevjero-jatnu priču iz tvrđave. Čekajući da mu donesu objed, za tursku sofru do njega sjela su dvojica mletačkih časnika. Za duljeg čekanja objeda fra Andrija je započeo razgovor s časnicima koji su ga rado prihvatili. Obojica su Veneti i ne skrivaju svoje ogorčenje mnogim slikama divljaštva u ovom ratu. Fra Andriju je zanimalo o kakvom oni divljaš-tvu govore i misle, očekujući da mu se ukazala prava pri-lika za provjeru priče iz tvrđave.

Časnici su se grozili samo na postupcima nekih vojnika prema psima lutalicama ili vršenju nužde u lijepim soba-ma opljačkanih kuća. O postupcima prema ženama i djeci poraženih, ni riječi.

Bio je i sretan i zadovoljan svojim zaključkom, da je Livnjakova mašta sve preuveličala pa mu i stvarno loš po-nuđeni objed nije izgledao kao njegovim pratiteljima. Ta-ko je to: zadovoljan je čovjek sretno biće. Davao je za pra-vo tvrdnji svoga uzora fra Ilije da je u narodima na ovim prostorima mnogo više čeljadi stradalo od pjesama uz gu-sle, nego li od kuga i trešnja.

Kad je htio krenuti naći se sa svojim pratiteljima, pri-šao mu je s prijateljskim osmjehom Mlečanin, liječnik iz zapovjedništva, rodom iz Istre, pristao, očito obrazovan koji reče da je imao priliku čuti o bosanskom franjevcu fra Iliji, a posljednjih dana i o njemu, rekavši kako se povijest ponavlja, misleći na njegovu i fra Ilijinu sličnu misiji u vezi s kliškom tvrđavom.

Unatoč žurbi svojih pratitelja, pa i njihovu negodova-nju, fra Andrija nije mogao odbiti ljubaznu molbu uglađe-nog visokog časnika da, negdje u blizini Varoši, u nekoj staroj, golemoj ali zapuštenoj crkvi “odsluži “ kraću misu za vojsku.

U pratnji dvojice mlađih časnika došao je u staru troš-nu crkvu punu vojnika koji su se razmicali da mu naprave put do oltara i skrušeno ga pozdravljali. U poduljoj propo-vjedi, naglašavao je Kristove misli o međusobnoj ljubavi među ljudima, narodima i raznim vjerama, o grijehu pre-ma ljudskosti, podsjećao vjernike na svog svetog Franja Asiškog, često ponavljajući njegove riječi “mir i dobro”¸.


B E H A R 8 5 3 7

Poslije propovjedi fra Andrija je nazočnim ponudio da se neki koji to žele ispovjede pred njim i da će on to rado učiniti, kao sluga božji. Časnici su se zahvalili fra Andriji na finoj i umnoj propovjedi i rekli da će ga čekati pred crkvom u kočiji dok on obavi ispovjedi.

Crkvu je napustio i posljednji vojnik, a nijedan se ne javi na ispovijed. Protumačio je to kao posljedicu njihove bogobojaznsti i čistoće savjesti. Gotovo zadovoljan, pre-križivši se okrenut oltaru, uputio k izlazu, kad mu u susret dođe jedan dočasnik, visok i snažan, srednje životne dobi. Po opisu Livnjaka kojega se sjetio, bio bi to jedan od onih koji je u Prokletoj ergeli mučio zarobljenike.. Prišao mu je sasvim blizu i zamuckujući molio da ga ispovjedi.

Na uobičajeno pitanje: što te sinko muči, gorostas je du-lje šutio, pa onda iznenadno rekao: da me odriješiš grijeha!

Kojega grijeha?- uzvratio je fra Andrija, na što ispovjeda-ni reče, kako on ne misli da je grijeh, ubiti zlog Turčina u ju-rišu, na megdanu i da ih je već mnoge ubio, u salvu Krista i vjere ali, reče nakon kraće stanke, nikada do sada nije parao trbuhe Turcima da bi došao do njihovih skrivenih dukata. Reče da na tako nešto nikad ne bi pristao da nije bio pijan i da ga na to nisu naveli zli ljudi. Smatra to, reče, svojim vleli-kim grijehom pa bi želio da ga fra Andrija odriješi.

Nakon kraće stranke gorostas nastavi: - To mislim da nije uredu i da je grijeh. - reče i doda

kako su Turci imali pravo što su Ergelu nazvali prokletom jer na nekom drugom mjestu, možda i on, ma kako i koli-ko bio pijan, ne bi činio to zbog čega se kaje.

Fra Andrija ga je nijem gledao. Čak je osjetio i malu snagu, pa mu se odjednom javili i bolovi u zatiljku, malo je zateturao i sjeo kraj ispovijedanog, koji ga pitaše je li mu slabo i boluje li možda od srčane bolesti kao i njegov otac kojega ta slabost često, za života, često snalazila.

Ispovjedani je nastavio o časniku kojemu je Turčin us-pio nekud pobjeći u tvrđavu, pa je zbog tog pobijesnio i htio iskaliti svoj gnjev nad četvoricom zarobljenih zajedno s odbjeglim. Naredio je da jednom od njih, koji je već bio umro od premlaćivanja, raspore trbuh, tvrdeći da će tamo sigurno naći koji zlatnik. Na veliko iznenađenje nazočnih, u praznom želutcu mlađeg Turčina nađen je skupi veneci-janski zlatnik. Misleći da će to i kod ostalih naći, parali su i onoj trojici trbuhe ali u njima nije bilo dukata, rekao je gorostas doista pokajnički.

Ovo je dodatno užasnulo fra Andriju koji nikako nije mogao povjerovati da mu se sve to događa na javi. Brisao je oči, štipao se kradomice po rukama ne bi li ga to pro-budilo ali sve više se uvjeravao da ne sanja.

Pribravši se, zamolio je čovjeka da ga otprati do Zapo-vjedništva gdje su ga čekala dvojica nestrpljivih pratitelja koji su po njegovu izgledu primijetili da se ne osjeća do-bro. Rekao im je da ga muči neka iznenadna nesvjestica, bit će zbog okretanja vremena na jugo i da mora čim pri-je doći u Split kako bi se sastao s liječnikom fra Lukom.

Pratitelji su se očito osjetili prikraćeni, možda i uvrije-đeni što ih već nije, kao članove misije, izvijestio o rezulta-tu razgovora s Turcima. Vjerojatno su sa sigurnošću oče-kivali da će to učiniti na putu do Splita, a fra Andrija je to pretpostavljao i cijelim putem do Splita, pravio se da ne-moćno kunja. U njegovoj glavi ponavljale su se riječi ispo-vijedanog gorostasa dočasnika.

Izdavačka kuća “TKD ŠAHINPAŠIĆ“, Sarajevo

Talhe ili Šedrvanski vrt, Irfan Horozović, TDK Šahinpašić, priredio Enver Kazaz, Sarajevo, 2007., str. 201.

Horozović je u Talhama postavio plodo-tvorne osnove svoje poetike koja će se do-datno razgranati u njegovom romanes-knom opusu i postaviti ga u neku vrst utemeljitelja postmodernističke poetike na južnoslavenskom govornom području. Zato su Talhe i postale kultnom knjigom južnoslavenske postmodernističke kultu-re, pogotovo u hrvatskoj i BiH književnoj recepciji. Izdavačka kuća TDK Šahinpašić upustila se u pravi izdavački pothvat te

izdala biblioteku djela Irfana Horozovića koja broji desetak knjiga proze, poezije i drama ovog znamenitog autora.

Rumijeva filozofija ljubavi, Nevad Kahteran u suradnji sa Chittickovima, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2007., str. 124

Rumijevo djelo nanovo oživljava kroz zbirku tekstova u ovoj knjizi kojima je u osnovi pohvala Mevlaninoj vjeri i filo-zofiji ljubavi, a odredišta su im u od-brani islama i drugih religija od aktual-nih pretvaranja u ideologiju. Autor je hafiz Nenad Kahteran koji radi kao izvanredni profesor na Filozofskom fa-kultetu u Sarajevu. U knjigu, koja je dvojezično izdanje na engleskom i bo-sanskom jeziku, uvršteni su i tekstovi

velikih poznavatelja Rumijevog djela, Williama C. Chitticka i Sachiko Murate, profesorice na Sveučilištu New York s doktoratom iz perzijske književnosti i islamskog prava.

Derviš i grad, Nedim Gürsel, TDK Šahinpašić, izabrala i s francuskog prevela Sada Tahmiščić, Sarajevo, 2004., str. 128

Derviš i grad, zbirka priča u izboru i od-ličnom prijevodu Sade Tahmiščić, je naj-bolji način da se upoznamo s istaknutim turskim piscem Nedimom Gürselom. Zbirka sadrži devet priča napisanih u ras-ponu od dvadeset godina, pa čini zani-mljiv presjek iz plodnog autorovog opu-sa. Svi oni koji vole kraću formu i pitku naraciju uživat će u pričama koje plijene ljupkošću i emocijama, a pritom su zna-lački utkane u radnju i interesantne liko-

ve. Nedim je pisac elegantnog stila i preciznog izražaja, po-znat po ljubavnim pričama koje su nagrađivane i zabranjiva-ne i jedan je od ponajboljih suvremenih turskih pisaca.

Pripremio: F. M. Begović

I Z L O G K N J I G A

3 8 B E H A R 8 5

D E R V I Š H A N A

Ovaj hadis i ajeti često se slušaju, poznat je njihov tekst, pokatkad se ti teksto-vi slijede donošenjem sala-vata na našeg Poslanika s.a.v.s., pa čak dolazi i do međusobnog takmičenja u broju i vrsti donešenih sala-vata, ali se samo površno uzima značenje navedenih tekstova, a u dubinu se vrlo rijetko ulazi. Napamet je naučeno tko je Muhammed s.a.v.s., kakve su mu osobi-ne, što on predstavlja za muslimane, pa i cijeli svijet, ali to još uvijek ne dopire do ljudske najdublje srčane tajne. Ipak, Poslanik s.a.v.s. je fizički daleko od nas i prostorno, a pogotovo vre-menski, tako da se njegov značaj i uputa, koji nam se daju ovim naredbama i objašnjenjima ne uzimaju onako kako bi se trebalo uzeti, kao niti na način na koji bi musli-man trebao jekinski (sa uvjerenjem) da se ophodi i primije-ni ih u svakodnevnom životu.

“Od Svoga Nura sam stvorio tvoj nur, a od njega nur ostalih resula i nebijja...” i tako dalje do najsitnije i nama najbeznačajnije čestice u ovom kosmosu. Centralna ličnost u samom stvaranju, pa tako i u Islamu je Čovjek, ili Savrše-ni Poslanik, nama poznat kao Muhammed s.a.v.s. Da ne zaboravimo – čovjek. Ništa drugačije nije ni u jednoj objav-ljenoj vjeri, ni kod jednog poslanika ili vjerovjesnika. Glav-na tvrdnja, koja predstavlja ulazak u Islam je šehadet (Ne-ma boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov Poslanik). Prihvaćanje postojanja Boga nije nepoznata stvar kod ogromne većine čovječanstva, čak i kad sami sebe nazivaju ateistima ili nevjernicima, jer svatko vjeruje u Boga, ili Vr-hovno Biće, ili Vrhovno Božanstvo, ili Univerzalni Razum, ili Prirodni Poredak, ili Tvorca, ili... – kako god – u nešto nadnaravno, koje ima supermoć na koju se pozivamo u teškim trenucima svoje propasti ili teških nedaća, prirod-nih ili ratnih katastrofa. Možda to netko neće prihvatiti, ali se svaki čovjek uvjerio u svome životu da se u takvim tre-nucima obraćao Nekome Nevidljivome, koji može pružiti

pomoć. Znači, nije problem u tome, već u prihvaćanju Čovjeka, Poslanika tog vre-mena, pokornosti njemu, prihvaćanju njegovih na-redbi i zabrana, njegovih savjeta i uputa. Taj poslanik se može zvati Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Jahja (Ivan Krstitelj), Isa (Isus) ili Muhammed s.a.v.s. Musliman je samo onaj koji prihvaća Zadnjeg, Pečata vjerovjesništva, dok sve ostale poslanike i vjerovje-snike priznaje kao donosio-ce Istine svojim narodima.

“Mi ne pravimo razliku između poslanika”, jasan je ajet koji nas upućuje na ispravno vjerovanje i odnos prema svim ostalim dono-siocima Božanske poruke.

Muslimanima je sasvim svejedno koga će prihvatati drugi, ili barem treba da nam bude svejedno. Islam ne pravi ra-zlike među njima i za nas su svi poslanici jedno, odnosno, svi oni prenose jednu poruku – vjera u Božje Jedinstvo, ili kako je nama poznato – Tevhid. I u tome nema ama baš nikakve razlike. Pojava višeboštva i trojstva nije ni kod jed-nog od tih poslanika postavljena kao vjerski postulat, a zašto je došlo do toga, moglo bi se objasniti nekom dru-gom prilikom. Po mom mišljenju, opasnije je moderno dvojstvo od svih tih mušričkih varijanti višeboštva, a dvoj-stvo se maksimalno snažno propagira kroz književna dje-la, medije i filmove duhovno rastrojenog i uništenog Za-pada – vjera da se Bog i Đavo (Šejtan) nalaze na istoj razi-ni, a Đavo je trenutačno nadvladan i samo čeka povoljnu apokaliptičku i predskazanu priliku da se digne iz Svijeta Tame i sruši Boga s Njegova prijestolja. S druge strane, Bog se predstavlja kao neko vanzemaljsko Biće koje je to-liko nemoćno da mu je neophodna pomoć svemoćnih lju-di s ove Zemlje, kako bi uspio prevladati veoma opasno stvorenje Podzemlja. Obično ti pomoćnici moraju imati američki pasoš. Ni o tome ne želim govoriti, već samo načeti ideje koje postaju opasne, da bi možda netko po-čeo i o tome razmišljati u pravom svjetlu.

O dobročinstvuPiše: Velid Imamović

Uistinu! Allah i meleci Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! Donosite salavat na njega i sela-mite predano. (El-Ahzab, 56; Prevod: Mlivo)

O vjernici! Pokoravajte se Bogu! I pokoravajte se Poslaniku i onima koje (ste izabrali da) upravljaju vašim poslovima. (En-Nisa’, 5;9; Prevod: Čaušević i Pandža)

Da nije tebe, ne bih stvorio ovaj svijet. (Hadisi-kudsi)

B E H A R 8 5 3 9


Da nastavimo, ili da se okrenemo najsavršenijem biću u ovoj prirodi, najsavršenijoj Božanskoj kreaciji i Halifi (Božjeg namjesnika) na ovoj Zemlji – savršenom čovjeku, ili samo čovjeku, ili čovječanstvu (Adem u širem smislu). Pa zar Čovjek ne vlada ovom Zemljom u svakom pogledu (jer mu je tako dano)? Mada su se čista bića (meleci) usprotivila njegovom namjesništvu i vladavini (“Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj smutnju činiti i krv pro-lijevati?” “Ja zaista znam što vi ne znate.” – El-Bekare, 30). Namjesništo trebamo gledati dvojako – zahirsko (po-javno) i batinsko (skriveno). Taj ajet govori o davanju hila-feta (namjesništva) Ademu a.s. Adem u našem vremenu predstavlja s jedne strane čovječanstvo u općem smislu, a duhovnog vladara(e) u hakikatskom (istinskom) smislu. Tako vidimo i uvjereni smo, kao što svakodnevno vidimo, da ljudi vladaju ovom planetom, čine nered, smutnju i prolijevaju krv. Ono što ne vidimo, ili onog kojeg ne vidi-mo, to je Halifa Božanski, koji istinski upravlja Zemljom i njenim komšilukom, i koji po Božanskoj naredbi sprovodi Njegovu Volju (koja nije uvijek povezana s Njegovim Za-dovoljstvom). Većina ljudi, pa i muslimani, okreću se ovom prvom vladaru, zanemarujući ovog drugog.

Da se vratimo našem Poslaniku s.a.v.s. Naređeno nam je da ga slušamo i pokoravamo mu se, kako ajetima, tako i hadisima, a i velikani Islama nam govore to isto. Njegova naredba i zabrana se poistovjećuju s naredbama i zabranama našeg Stvoritelja. Istinski mu’min (čvrsti, uvjereni vjernik) je onaj kojem je on važni-ji i draži od njegovih roditelja, porodice, pa i nje-ga samoga. A to znači, pokoravanje njemu se mora obaviti, čak i kad je to na našu štetu, odno-sno, jedino na taj način ćemo iskazati čistu ljubav prema njemu, koja se direktno prenosi do Njega. Savremenici i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (As-habi r.a.) upravo tako su se i ponašali. “Moji As-habi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god slijedite, nećete zalutati.” Šta nama preostaje? Gdje su oni? Znamo da nas od njih dijeli 14 vijekova. Kako zaista slijediti nekoga ko nije s nama ni prostorno ni vremenski? Zar poznajemo njihove živote? Možemo li umjesto njih slijediti samog Po-slanika s.a.v.s. čija biografija nam je daleko poznatija, a on je ipak “najsavršeniji uzor za sve”? Da li je zaista itko u stanju slijediti njega u potpunosti? Je li to uopće mogu-će? Ako i jest, koji je način? Ipak, on je u svojim duhovnim stupnjevima daleko iznad svih nas.

Nijedan ashab, pa ni duhovni velikan nakon tog vreme-na, nije uspio doseći ni do “prašine s njegovih nogu”. Nije-dan od tih velikana mu ne može ni prići. Ali, to nije razlog da zapostavimo i zaniječemo ajet koji govori da je on najsavrše-niji uzor. Ni najveće materijalističke naučnike, tipa Tesle, Newtona ili Einsteina ne možemo slijediti u potpunosti u njihovim naukama, ali možemo te nauke proučavati, pa će nam se tek tad otkriti njihova veličina koja je prema Muha-mmedovoj s.a.v.s. veličini ništavna. Šta nam preostaje? Mu-hammed s.a.v.s. nam u prenesenom značenju objašnjava da je njega nemoguće u potpunosti slijediti, pa nam preporu-čuje one koji su niži od njega, njegove ashabe, znači, ljude koji ga slijede i mogu ga slijediti samo djelomično, a svatko od nas prihvaća onog ashaba koji mu po unutarnjem svjetlu

najviše odgovara. On nam nadalje daje uputu i kroz salavate i hadise, a to je da trebamo slijediti one koje sliče njemu (Ehli-Bejt – njegova porodica u užem i širem smislu; i Ali Muhammed – ljudi koji po svojim osobinama sliče njemu). Sufije ovaj problem rješavaju na jednostavniji način, prihva-tajući Šejha, ili Učitelja, dok Ši’ije prihvataju Imame, odno-sno, Mudžtehide, njihove nasljednike i Sejjide koji su krvna veza s Muhammedom s.a.v.s. po njegovoj kćerci, hz. Fatimi. Međutim, u ovoj poplavi raznih šejhova, gradnji velikog bro-ja tekija, u kojima ne možete naći duhovnosti koje su se na-lazile u tim ljudima prije par decenija ili stoljeća, čak i sljed-benici sufizma upadaju u nedoumice. Ali hajde da pustimo njih, šta je s ostalim muslimanima, ili ostalim ljudima koji ne prihvaćaju sufizam ili Islam uopće? Daje li Islam rješenje i njima? Ipak, Islam je objava koja nije posvećena samo svojim sljedbenicima, već cijelom čovječanstvu, tako da i svim osta-lim daje uputstva primjenljiva njima u njihovom vremenu, prostoru, vjerskom i drugim okruženjima. Islamom i njego-vim postulatima koji se odnose isključivo na ovozemaljski svijet okoristio se moderni Zapad, prihvaćajući ih, svjesno ili nesvjesno, što im je donijelo napredak u ekonomskom smi-slu. Ako dublje zaronimo u osnove njihove ekonomije, vidjet ćemo čiste islamske stavove (točnost, preciznost, poštenje u radu, poštena isplata radnicima, pošten odnos prema poslu i poslodavcu, socijalna briga o sirotinji i ugroženima, itd.), ali ih to ne čini muslimanima, niti vjernicima uopće. Iako, Za-

pad zvanično priznaje Boga, ali ipak Zapad ne priznaje po-slanstvo Isa a.s., čak i u njihovom iskrivljenom smislu, odno-sno, Zapad se ne drži njegovih uputa.

Naveo bih nekoliko stihova jednog od najvećih velika-na islamskog svijeta uopće, Dželaluddina Rumija k.s., čo-vjeka kojeg su poštovali svi narodi i sve religije tog doba, čovjeka koji je poštovan od cijelog čovječanstva i u našem dobu, kojeg cijeli svijet uvrštava u najveće sufijske pjesni-ke ikada.

On reče: “Kad rob jedan postigne Božansku naklonost,tako da on primi u goste čovjeka sretnog,

pa se zbog njeg bogatstva svog odreknei čast svoju zbog časti njegove žrtvuje,

zahvaliti njemu je zasigurno kao da i Allahu zahvaljuješ,jer je naklonost Božanska uzrok što on dobročinstvo pokazuje.

Biti nezahvalan njemu je kao da si Allahu nezahvalan:bez sumnje, njegovo pravo na to je posljedica prava Allahova.

Uvijek Allahu zahvaljuj na Njegovim blagodatimai uvijek hvali i slavi i Uglednika, dobročinitelja tvoga.

...pokoravanje njemu mora se obaviti, čak i kad je to na našu štetu, odnosno, jedino na taj način ćemo iskazati čistu ljubav prema njemu, koja se direktno prenosi do Njega. Savremenici i drugovi Muhammeda s.a.v.s. (Ashabi r.a.) upravo su se tako ponašali.

4 0 B E H A R 8 5

Mada je nježnost majčinska od Allaha,ipak, služiti njoj je dužnost sveta i zadatak vrijedan.

Zato Allah kaže: ‘Na njega salavat donosite’,jer je Muhammed onaj na koga se prebacuje.

Na Proživljenju će Allah reći robu Svom:‘Slušaj, šta si uradio s onim što sam ti darovao?’

Odgovoriće on: ‘Gospodaru, svom dušom sam zahvaljivao Tebi,pošto je izvor moje opskrbe dnevne i hljeba bio u Tebi.’

Allah će mu reći: ‘Ne, ti nisi Meni zahvaljivao,jer nisi zahvaljivao onom koji je darežljivost sprovodio.

Ti si zlo i nepravdu učinio čovjeku darežljivome:zar ti blagodat Moja nije došla preko ruke njegove?’”

(Mesnevija 6, 3252-3262)

Veliki Mevlana se ovim stihovima obraća svakome, od sufija, pa do običnih muslimana i ostalih ljudi. Mada govori o donošenju salavata našem Poslaniku s.a.v.s., on objašnja-va da se ti salavati, na kraju krajeva, odnose na našeg Stvo-ritelja, jer je Muhammed s.a.v.s. samo sredstvo prelaza do Najvišeg Bića, kojeg ne bismo ni u kojem slučaju mogli shva-titi bez postojanja Čovjeka. Ono što je još važnije, Mevlana govori o međuljudskim odnosima, dobročinstvu jednog čo-vjeka prema drugima i njihovoj interakciji. Na početku ovog odlomka govori se o ruhanijjetskim (duhovno jakim) ljudima koji čine dobročinstva drugima, ne zbog uzvratne koristi ko-ju bi mogli očekivati. To je čovjek kojeg je Allah obdario Svo-jom blizinom i dao mu da sve ljude posmatra kao Allahova stvorenja koje Allah voli i opskrbljuje, tako da i sam taj čovjek postaje “produžena ruka” u opskrbljivanju i dobročinstvu. Takav čovjek se tokom svog života, sprovodeći duhovne dis-cipline na sebi (a ima raznih načina za to), očistio od svih prljavih, nefsanskih (požudnih) osobina, a dobio je zauzvrat, kao Božanski poklon i milost, osobine koje su čiste i koje bi mogli nazvati Božanskim. A kao najjača pozitivna osobina je sposobnost činjenja dobročinstva drugima. Na taj način je zadobio duhovni stepen posebne vrste evlija “dobročinite-lja”. Da se razumijemo, to nisu Božje osobine, jer bi takvim shvaćanjem takvog čovjeka poistovjetili s Bogom i upali bi-smo u kršćansku zamku. Ne, to su osobine koje su po svom kvalitetu Božanske, čiste i savršene, ali ipak ne “u količini” koja bi se mogla nazvati Božjim. Ovo je velika razlika. Zbog ovog su dolazili svi poslanici, da nas očiste, kako bismo stekli takve osobine. I to “u broju i količini” po našim mogućnosti-ma, a kod svakog čovjeka su te mogućnosti različite po kva-litetu i kvantitetu. Da ne zaboravimo, broj i kvantitet takvih osobina je bio najveći kod Muhammeda s.a.v.s., a kod svih nas ostalih je daleko manji. Međutim, uspoređujući s neo-graničenim osobinama (sifatima) našeg Stvoritelja, sve ovo kod nas je beznačajno. Pa, kako kaže Mevlana, zahvaliti ta-kvom čovjeku je kao zahvaliti i samom Bogu, jer je on taj koji mu je dao da bude takav i on je Njegovo ogledalo, mada u mikro-smislu.

Mevlana nas nadalje podsjeća da zahvalu trebamo uvi-jek činiti Allahu, ali i takvim velikanima, s tim da smo uvi-jek svjesni da se zahvala i tim ljudima u konačnici odnosi


B E H A R 8 5 4 1

na Allaha dž.š. U prijekoru kojeg Allah dž.š. upućuje svom robu na Danu Ispitivanja vidimo na koji način se zahvalju-je samom Stvoritelju, kao i kakav treba da je naš odnos spram drugih ljudi koji su nam učinili neko dobro djelo. U svakom slučaju, svaki dobročinitelj zadužuje onoga kojem je učinio dobročinstvo. Zbog toga je naš Vjerovjesnik s.a.v.s. upućivao dovu: “O Gospodaru moj, sačuvaj me dobročinstva pokvarenjaka (ili nevjernika, nasilnika, ne-dostojnika i sl.)”. Na taj način i nama daje savjet da se klonimo traženja i primanja bilo kakvog dobra od takvih ljudi, jer na taj način postajemo njihovi dužnici. Musli-man, a to znači i svaki čovjek, mora osjećati dug prema svom dobročinitelju. To je obaveza svakog čovjeka. Vjer-nik se mora čuvati njihovog dobra, jer nas na taj način pokvarenjaci kupuju. Ovo je mnogim neprijateljima Isla-ma i muslimana sasvim dobro poznato, pa svojim tzv. “dobročinstvima”, koja su dosta upitna, obzirom na po-sljedice koje proizvedu, “obasipaju” zabludjeli, zastranje-ni i osiromašeni muslimanski svijet, stvarajući na taj način barijeru muslimana prema sebi i, što je najgore, barijeru prema prihvaćanju svega neislamskog. Upravo smo svje-doci u mnogim muslimanskim zemljama padu muslima-na, njihovog državnog sistema i morala te žudnog prihva-ćanja svega što je zapadnjačko, odnosno, neislamsko. Ne smatram da je sve što dolazi sa Zapada loše, ali ono što se nudi muslimanima ne može se okarakterizirati kao dobro i napredno. A to nam je lahko dokazati, stavljajući na tas vage njihove ponude i “velikodušnosti”, a na drugi tas islamske propise, odnosno Šerijat.

Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnost muslimana jednih prema drugima, što dovodi do narušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici i općeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini. Pravdanje takvih muslimana je da se treba zahva-ljivati jedino Allahu, tako da na taj način negiraju jedan od Božanskih sifata (osobina) u ljudima, a to je osobina dobročinstva. Kad bi se ti ljudi tako ponašali u cijelom svom životu, što znači da ne bi primali niti tražili dobročinstva od drugih ljudi, naročito političkih i financijskih moćnika, onda bi se to moglo i prihvatiti. Ali, svi smo svjesni da to nije realnost života i da se takvo nešto nigdje ne dešava. Normalno, ima izuzetaka, ali oni ne čine pravilo i praktično su nepo-znati. Na primjer, neki musliman dobije malo veću plaću od svog pretpostavljenog (ujedno ateiste i neprijatelja Islama, odnosno svega što je pozitivno), uz uvjet da radi isključivo za njega i izda sve što je vezano za poštenje i ispravnost, na što on pristane. S druge strane, njegov su-radnik na poslu, također musliman, pomaže mu cijelo to vrijeme, a on se na kraju okrene od njega, “namjesti mu igru”, a onda se pravda poznatom “izrekom” da se musli-man treba zahvaljivati samo Gospodaru. On je to i uradio. Ali, kojem gospodaru se pokorio i zahvalio? Ovo je ma-sovna pojava među muslimanima i jedan od brojnih slič-nih uzroka robovskog položaja muslimana u svijetu.

Ne cijenimo ni najveće usluge i dobročinstva koje radi-mo jedni drugima, ali zato nevjerničke sisteme i države, koji su uradili nešto dobro muslimanskom narodu, veliča-mo i uzdižemo na pijedestal jedinih moćnika na Zemlji.

Zaboravljamo, ili možda ne vidimo, s kojim nijjetom (na-mjerom) je taj prepredeni zapadnjački vođa učinio neko dobro. Nije sigurno zbog naše dobrobiti, već zbog svoje koristi koja je daleko veća od onog što je dao; ili zbog toga da spriječi bratsku pomoć nekih muslimanskih ze-malja svojoj vjerskoj braći; ili jednostavno, da nametne svoj dedždžalski režim nad muslimanima, kako bi ih na taj način postepeno uništavao. Zaboravljamo ajet: “Neka ne uzimaju vjernici nevjernike za prijatelje, mimo vjernika”, koji nas opominje, jer ćemo inače donijeti protiv sebe ja-san dokaz za konačno uništenje. Zapad ne uništava samo muslimane. Pogledajmo kako postepeno, kroz pažljivo iz-građene planove, uništavaju i svoje narode, stavljaju ih u poziciju čistih radnika koji rade danonoćno kako bi samo preživjeli; daju im bankovne dugogodišnje kredite iz kojih se ne mogu više nikako iščupati, a zauzvrat ti ljudi moraju trpjeti i strahovati za svoj posao – jer u slučaju da nešto pogriješe, biće izbačeni s posla i banka će im hipotekarno oduzeti sve. Nadalje, taj “savršeni zapadni” sistem je od-vojio ljude od svojih roditelja, koji se smještaju u staračke domove i koje posjećuju jednom u deset godina. Odvojio ih je i od djece koje vide rano ujutro kad ih spreme za školu i kasno uvečer kad se vrate. A kad dospiju do puno-ljetstva, osamostaljuju se i postaju usamljeni pojedinci koji se bore za goli život. I još mnogo toga.

Sve ovo ne možemo izbjeći, ali se možemo okrenuti mikro-svijetu, sebi, svojoj užoj i možda široj porodici,

rodbini i bližim prijateljima. I ne zaboravimo, kako nas Mevlana u gornjim stihovima savjetuje i opominje – radi-mo dobro jedni drugima i smatrajmo da je ljudska do-bročiniteljska ruka produžena Allahova “ruka”. Neza-hvalnost ljudima je praktično nezahvalnost samom Alla-hu. Neka nas dobročinstva jače povežu. Neka dobročin-stva shvatimo kao međusobni dug i obavezu. Neka ta dobročinstva izmijene našu nutrinu, kako bismo očistili naša srca. I ne zaboravimo – sevabi koje dobijemo za učinjena dobročinstva nisu najvažniji. Važnije je uništa-vanje naših loših osobina, odnosno nefsa. Čišćenjem na-ših srca naše će se osobine postepeno čistiti dok ne za-dobiju Božanski sjaj i postanu onako neiskvarene kakve smo ih dobili svojim rođenjem. To je naš zadatak na ovom svijetu. Da se prolaskom kroz ovaj svijet očistimo i postanemo mikro-ogledala našeg Gospodara. S takvim osobinama čovjek na Onom svijetu zadobiva nešto što je pohvalnije i uzvišenije i od samog Dženneta. “Čovjek će biti s onim kojega voli.” “Stvorio sam ovaj svijet da bih se pokazao.”

Danas možemo primijetiti veliku nezahvalnost muslimana jednih prema drugima, što dovodi do narušavanja odnosa u muslimanskoj zajednici i općeg slabljenja džemata i zajednice u cjelini. Pravdanje takvih muslimana je da se treba zahvaljivati jedino Allahu, tako da na taj način negiraju jedan od Božanskih sifata (osobina) u ljudima, a to je osobina dobročinstva.


4 2 B E H A R 8 5

Umjetnost Safeta Zeca vezana je uz predmetni svijet, uz određene teme i motive koji za njega imaju sasvim nedvoj-benu emotivnu vrijednost. Istim se motivima godinama vra-ća i u njih oprezno i tiho unosi promjene. Bliske motive otkri-va i u Bosni i u Veneciji. U svima njima bilježi iskustvo čovje-kova postojanja, osluškuje tajnu Vremena i pitanje čovjekove sudbine: u osamljenom hljebu na stolu, u bijeloj prostirci prebačenoj preko stolice, u posudi sa cvijećem na prozoru.

Što su stvari kada su ostavljene po strani, izvan upotre-be, što nam one kazuju o ljudima koji su ih koristili? One

uvijek “čuvaju jedan oblik”, podsjeća Derrida, bilježe trag čovjeka prisustva – i. bijela prostirka na drvenoj stolici pam-ti dodir nečije ruke koja ju je tu ostavila, poput krajolika nastalog od plitkih nabora tkanine na kojima se, kao i na ljudskom licu ili pročelju kuće, taloži proteklo vrijeme

Svaka slika, grafika ili crtež Safeta Zeca doima se poput zaustavljenog trenutka, važnog za umjetnika ovdje i sada. Ali, ti trenuci Safeta zanimaju i kao dijelovi jednog univerzal-nog iskustva cjelovitosti vremena. On upisuje vrijeme u ra-skošan preplet suhe igle i bakropisa na stoljetnim krošnja-

Sumnja i nemir umjetnosti– uz slikarstvo Safeta ZecaPiše: dr. sci. Aida Abadžić Hodžić

Safet Zec, slikar i grafičar, rođen je u Rogatici 1943. godine. Nakon završene Umjetničke škole u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1969. godine gdje je završio i postdiplomske studije u klasi profesorice Ljubice Sokić, 1972. godine. Po-četkom sedamdesetih godina, likovna kritika ocjenjuje ga kao jednog od najdarovitijih mla-dih jugoslavenskih slikara. U narednoj deceniji jedan je od najistaknutijih umjetnika u zemlji i sudionik velikog broja internacionalnih izložaba. Do 1989. godine živi i radi u Beogradu nakon čega se vraća u Sarajevo. Početkom devedesetih, zbog ratnih zbivanja, odlazi u Udine gdje, u suradnji sa grafičkim ateljeom Corrada Albiccoca, iznova počinje otiskivati grafičke listove. Sva ranija djela ostala su u sarajevskom i počiteljskom ateljeu. Godine 1994. postav-ljena je prva veća samostalna izložba u Italiji, sastavljena isključivo od novih radova i tek

nekoliko dostupnih, ranijih radova, transportiranih iz jedne njemačke galerije. Od 1998. godine umjetnik živi i dje-luje u Veneciji. Godine 2001. u gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu održana je velika retrospektiva umjetnikova opusa sa djelima iz ranog, sarajevskog peridoa i sa novim radovima nastalim u Italiji.

Safet Zec danas živi i radi u Veneciji i u Sarajevu, a njegova su djela izložena u brojnim evropskim galerijama i privatnim kolekcijama. Dobitnik je velikog broja uglednih domaćih i internacionalnih likovnih nagrada, između ostalih nagrade za slikarstvo na 12. Bijenalu mediteranskih zemalja u Aleksandriji 1978. godine, nagrade za grafiku Međunarodnog grafičkog trijenala u Kanagawi (Japan) 1998. godine, Grand prix-a za grafiku 10. Inter-nacionalnog bijenala potreta u Tuzli 2002. godine... Između velikog broja samostalnih izložaba u zemlji i ino-zemstvu posljednjih godina izdvajaju se izložbe u uglednim galerijama u Veneciji, Parizu, New Yorku, Lillu, Bu-dimpešti, Pragu te osobito samostalna izložba u Palači UNESCO u Parizu 2004. godine.

L I K O V N O O K N O : S A F E T Z E C

B E H A R 8 5 4 3

Kuća moje sestre, 1974., ulje na platnu

Kuća moje sestre, 1967., pero sepia


B E H A R 8 54 4


Stolovi u bašti, 1974., ulje na platnu

4 5B E H A R 8 5


Soba s balkonom (detalj), 1977., kombinirana tehnika

4 6 B E H A R 8 5


Velika kuća, prozori, 1991., kombinirana tehnika

B E H A R 8 5 4 7


Soba, kuća i krošnja, 1994., kombinirana tehnika

4 8 B E H A R 8 5


Prozor s plavim, 1993., kombinirana tehnika

B E H A R 8 5 4 9


Soba s balkonom (nedovršena), 1977., kombinirana tehnika

5 0 B E H A R 8 5


Autoportret, 1960., ulje na platnu

B E H A R 8 5 5 1

ma, dodiruje ga, u prolazu, na suhoj površini trošne tarabe ili šupljinama kamenog zida, osluškuje u tišini dvorišta sestri-ne kuće i utkaje u bore majčinog pogleda. Konačno, kako podsjeća veliki pjesnik Jorge Luis Borges veliki je pjesnik ma-nje onaj koji izmišlja, (a) više onaj koji otkriva (jer) slika koju samo jedan čovjek može zamisliti ne dopire ni do koga.

Iako je umjetnost Safeta Zeca vezana uz svijet tzv. figu-rativne odnosno predstavljajuće umjetnosti, upravo ona dovodi u sumnju utemeljenost kategorije ‘slikarskog realiz-ma’: umjetnost Safeta Zeca otkriva kako je svako viđenje jedno, jedinstveno, osobito viđenje, razumijevanje i inter-pretacija. Safet Zec uspijeva unijeti sumnju i nemir u našu sposobnost promatranja, zaustaviti naš pogled i navesti ga na polagano i detaljno istraživanje i bivanje u slici i pobudi-ti osjećaj da neke stvari vidimo kao da je prvi put. Osjećanje tim jače jer je riječ o nama tako ‘poznatim’ motivima – hlje-bu, stolu, rukama, stolicama, barkama, novinama, krošnja-ma, pročeljima kuća. Figuracija, tako, prestaje biti ‘razu-mljiva po sebi’ – ona je razumljivija tek po prepoznatljivosti vidljive slike svijeta, po čitljivosti vanjske pojavnosti.

Umjetnost Safeta Zeca često je reduktivno tumačena tek na nivou ikonografskog prepoznavanja motiva i njihovog, sa-svim neutemeljenog i isključivog vezivanja uz dopadljivost i sentimentalnost tradicionalnog folklora. Takva sklonost odraz je težnje za onim što veliki španjolski pisac Ortega y Gasset naziva “reduktivnom i lakom predodžbom stvarnosti”, “siro-mašnim apstrakcijama” koje dominiraju u vremenu u kojem živimo. Safet Zec ne sumnja u moć slikarstva da proizvede nemir i pobudi sumnju u sposobnost našeg viđenja. Iz sumnje i nemira započinje svaka velika umjetnost. I spoznaja.

KAKO TO SAFET ČINI NA FORMALNOM PLANU?

Motivi su na Safetovim slikama i grafikama često snažno približeni promatraču, izvučeni do prednjeg plana slikarskog prostora, oštro odrezanih krajeva. Velike krošnje zauzimaju čitav format lista, odsjećenih su rubova, sa tek naznačenim deblom. Postavljene na zid galerije, prisiljavaju na jedno sa-svim novo gledanje. U tom i takvom kontekstu čovjek je sa-svim malen i smješten podno krošnje. Dakako, tako je i u pri-rodi. Ali, u sasvim rijetkim trenucima čovjek osvještava relativ-nost i promjenjivost kategorija u kojima živi i djeluje. Sasvim rijetko osvještava veličinu prirode. I čini se da tek tada, u arti-ficijelnom, umjetnom svijetu, u toj preobraženoj stvarnosti li-kovne umjetnosti uspijevamo spoznati ono što nam, navikli-ma gledati, a ne vidjeti, često izmiče. Takvi su nesporazumi razumljivi, podsjeća nas Gasset, jer stvarnost nas uvijek izne-nađuje i najčešće je “otkrivamo u velikom zakašnjenju”.

I u kombiniranju različitih likovnih tehnika i slikarskih tekstura Safet naglašava slojevitost procesa viđenja i uznemiruje naš način gledanja: industrijska grafika novi-na uz umjetničku grafiku bakropisa, suhe igle i akvatinte; slikani okvir prozora uz isječeni pravokutnik prozorskog okvira od novinskog papira, lik sa novinske osmrtnice na mjestu slikanog lica... Time se dvojako dovodi u pitanje naš način percipiranja (vidljive) stvarnosti. Prvo – što je to sve što ulazi u našu vizualnu memoriju, u nesvjesno pam-ćenje kojim, u konačnici, oblikujemo sliku svijeta koji nas okružuje? I, drugo, koji pogled na neki predmet, odnosno koji njegov prikaz najvjernije otkriva njegovu bit?

U svakoj promjeni koju unosi u ranija likovna istraživa-nja, Safet kao da nas želi podsjetiti da i sami nikada ne možemo istu pojavu gledati pogledom od jučer. Umjetnik otkriva kako i mala promjena u kutu gledanja, u odnosu veličina, u tehnici otkriva sasvim nove kvalitete. Pri tome se, na bogatim slikarskim partijama nenametljivo otkriva veliko slikarsko iskustvo i duboko poznavanje modernog i suvremenog evropskog slikarstva kao i referiranje na veli-ka imena bosanskohercegovačke slikarske moderne. Na pojedinim dijelovima kompozicija motiv se rastače u ek-spresivan govor slikarske materije ili u guste preplete gra-fičkih linija finih tonskih modulacija i mogao bi započeti samostalan život kao apstraktna likovna studija. U naoko realističnom motivu dovoljno je tek uvečati njegove di-menzije ili mu se snažno približiti kako bi se otkrio sasvim nov i neočekivan život oblika, stalna pretvorba forme. Sa-svim iznenada ukazuje nam se opravdanom misao Goet-hea o tome kako je slikarstvo za oko istinitije od same stvarnosti!

Safet Zec njeguje posebnost prirode likovnih umjetno-sti. Vrijeme u kojem živimo vrijeme je koje se snažno osla-nja na proizvodnju slika. Stručnjaci novih tehnologija, in-ženjeri elektronike danas proizvode slike “stvarnije” od same stvarnosti, slike koje nadomještaju stvarnost. Virtu-alna realnost novih tehnologija može pružiti udobnu al-ternativu našoj nesavršenoj stvarnosti. “Estetizirajući” na-še probleme, udaljavamo od sebe moralne kategorije, potrebu stvarnog suočenja i suosjećanja s drugim.

Slikarstvo Safeta Zeca, upravo onda kada se najviše približi motivu, traga za onim što je s onu stranu njegove vidljive stvarnosti. Priroda i život tada se nadaju kao velika tajna. Slikanje postaje “unutrašnje drhtanje” (kao kod Matissea). Slikarstvo Safeta Zeca naglašeno poziva na su-sret, na su-očavanje. Pri tome, čitav svijet vidljivog postaje izazov, moguća tema.

Slikarstvo danas nije privilegirani medij proizvodnje sli-ke kao što je to nekad bilo. Treba otvoreno i bez patetike prihvatiti izazov vremena u kojem živimo. Suočiti se sa spo-znajom da današnji čovjek po prvi puta mora osvijestiti ra-zličita iskustva i razine percipiranja stvarnosti, razviti različi-te “tehnike gledanja”: selektivno, brzo, površno gledanje komercijalne slike i koncentriran, zaustavljen, sabran po-gled na umjetničkoj slici. Čovjek treba iznova osnažiti jed-nu već izgubljenu sposobnost: “sposobnost sabiranja u sebe samog.” Zato je slikarstvo Safeta Zeca veliko, važno i potrebno. Ono vraća u likovnu umjetnost usredotočeni po-gled i pribranu pozornost. Ono ne ukida etičku dimenziju. Sumnja i nemir koje prate veliku umjetnost postaju sa Sa-fetom i dijelom našeg iskustva- iskustva promatrača.

To nisu pasivne ili mirne kompozicije kako bi se moglo učiniti. One nisu ‘poklonjene’ gledaocu. On ih sam mora odgonetati i napadati sa svim čulima – upravo onako ka-ko ih slikar slika i kada se, kako je to jednom lijepo rekao Albert Camus, “u svima nama na ovom uspavanom svije-tu budi kratkotrajna i ustrajna slika realnosti koju prepo-znajemo a nikada je nismo sreli.”

Možda bismo kod Safeta Zeca mogli reći i obrnuto: u njegovom slikarstvu budi se ona kratkotrajna slika realno-sti koju smo ranije sreli, a nikada prije nismo prepoznali.

Otuda i moć nužnog nemira njegove umjetnosti.


5 2 B E H A R 8 5

D R U Š T V O S O G R A N I Č E N O M O D G O V O R N O Š Ć U

Zagužvalo u Saraje-vu zadnjih dana ča-snog ramazana. Suko-biše se fundamentaliz-mi, barem dva od bez-brojnih. Uoči Noći sudbine, za vjerujuće boljoj od tisuće mjese-ci, nasilje vehabija nad organizatorima Queer Festivala postalo je te-mom svih bosanskih tema, točkom koja, učini se na tren, pod-muklije demontira Bo-snu i Hercegovinu ne-goli ma kakav Dodik

sa svojim agresivnim srbovanjem. Napadoše ih religijski fundamentalisti, tiho odobravajući to prisnaži tzv. nor-malna većina, to jest građansko-konzervativni fundamen-talisti, a iz petnih žila pedere uzeše braniti u medijima nastanjeni neoliberalni fundamentalisti. Nepopustljivo i rigidno, sraz fundamentalizama tako je potro svaku mo-gućnost da se fenomen homoseksualne manjine razumije po dubini i širini, te je, pogonjen strahom i mržnjom, po-kazao da je samohraneći u svojoj biti i svojoj "akciji".

Uz velik oprez, moramo kazati da je za homoseksualce njihova seksualna orijentacija – karijera! Oni je, naime, "nose" kao nešto eksterijerno, oni je, vjerojatno i zbog ne-milosrdnosti ljudske povijesti i društvenih normi prema njima, sve više pretvaraju u ideološku činjenicu. Biti peder utoliko postaje mondeno, s tendencijom da preko noći postane normalno pa i poželjno. Na ruku im ide zapadna neoliberalna ideologija, a erupcija njihove emancipacije najuočljivija je u bivšim komunističkim režimima u kojima je biti peder bila mrska činjenica. Mašući svojim manjin-skim seksualnim identitetom i otvarajući ga prema većin-skoj heteroseksualnoj zajednici, oni nužno ideologiziraju vlastitu intimu, koja time to prestaje biti. Ruku na srce, nije ih ni kuditi zbog toga, jer je to nekako prirodni put oslobođenja svega što kod ljudi počiva na zabranama. Problem nastaje kada ta bezmalo neutješna manjina svo-ju "utjehu" potraži u većinskom kontekstu. Ona bi, poziva-jući se na osnovna ljudska prava, na sav glas išetala iz vlastite intime i javno prometovala. Štoviše, i većinskom kontekstu bi regulirala pravila i tzv. bolje običaje, investi-rajući, u konačnici, u promjenu optike i poimanja javnog ćudoređa. To je, međutim, tek jedan od krakova komplici-rane istine.

S druge strane, vehabije kao zagovornici radikalnog islama, ma koliko ih sotonizirali, ma koliko ih mnogi drža-li tek bradatim spodobama, u osnovi – a mimo sarajevske

priče u kojoj su se, sasvim sigurno, ponijeli kao svojevrsna vjerska banda – slijede stav Časnog Kur'ana kad su posri-jedi bilo muškoljupci, bilo ženoljupci. Homoseksualnima se, naime, ne piše dobro kad su u pitanju sljedbenici Ne-beskih knjiga i abrahamskih vjera. Stoga je tražiti od mu-slimana da na njih gledaju blagonaklono, isto kao i zvati ih na teferič s krmkom i rakijom. Pod noge, dakle, baciti Božju riječ!

Što se to, ustvari, dogodilo u Sarajevu uoči Noći sudbi-ne za posljednjeg ramazana? Nasilje, hrpa razbijenih glava, strah i brutalno svođenje računa između religijskih orto-doksa i deklariranih ljubitelja istoga spola. A potom, medij-ska haranga na nasilnike i djelovanje možebitne neformal-ne šerijatske policije. Bijah u Jajcu malo poslije tih događa-nja i razgovarah s nekolicinom svojih prijatelja, bosanko-hercegovačkih pisaca. Ispričaše mi o užasnim prizorima agresije i pobrojaše mi razbijene glave nekih mojih pozna-nika među piscima i novinarima. Također mi rekoše o ne-primjerenoj ulozi Islamske zajednice i doniješe mi napise bosanskih medija iz kojih se mogao vidjeti dominantni tre-tman tih događaja. Rekoh im da sumnjam u dobre namjere organizatora da o ramazanu održe takav festival, rekoh im kako mi je žao svake manjine pa i homoseksualne, narav-no, svake razbijene glave, a oni me upitaše nije li ramazan mjesec skrušenosti, molitve i sabura, što im naravno dah za pravo. No kad ih upitah o vremenima kad su vjerni, bilo pravoslavni, bilo katolici, prestajali pušiti po kavanama, ka-fićima, na ulici i uopće javnim prostorima iz poštovanja prema postačima, s ponosom mi to potvrdiše, ne propu-stivši mi kazati da je tome tako i dandanas u nekim manjim bosanskim sredinama. Potužih im se da se kao vjernik osje-tih poniženim zato što se u mjesecu naročite Božje milosti, ljudske konsolidacije, sapiranja grijeha i svakovrsne obno-ve, duhovne i fizičke podjednako, usred najmnogoljudnije muslimanske sredine – premda ne i samo muslimanske, hvala Bogu – glasno etabliraju bezbožničke vrijednosti i da je s time možda malo trebalo sačekati i time izbjeći nasilje, na što moje kolege uzeše to na znanje i suosjećanje mi pokazaše. Ali priča nam, kako to u životu obično biva, pade u neku provaliju gdje su tvrdnje teške poput gromada ka-menja, a nelagoda sveprisutna zbog rutinskog humaniz-ma. Ostavih se ćorava posla i rasprave skrojene od dojmo-va! Uzeh čitati bosanske novine.

U novinama na vehabijsko nasilje i primitivizam, na homofobnu akciju s predumišljajem, na, budimo precizni, islamski fundamentalizam – sličan takav primitivizam i fundamentalizam tzv. neoliberalno-mislećih komentato-ra! Oni se uglavnom upustiše u anateme netolerantne bosanske sredine, u teze o rastućem fašizmu bosansko-bošnjačke čaršije i potvore vehabija, nažalost, tek usput stvari imenujući bijednim huliganstvom. Ironija je to veća što "bradate spodobe" označiše ne samo lokalnim, nego i

Pederčine i pederiPiše: Ervin Jahić

B E H A R 8 5 5 3

univerzalnim zlom koje lako prepoznajemo iz svakodnev-nih televizijskih vijesti. Svaki bosanski vehabija, baš svaki, podrazumijeva se čitajući te bosanske interprete, go je te-rorist, potencijalni bombaš građanske svakodnevice. I dok su, primjerice, u regiji na sličnim manifestacijama goniči homoseksualaca i lezbijki bili skinheadsi ili navijačke sku-pine, to jest pripadnici subkulture, vehabije su tek "potvr-đivali" tezu medijskih sveznalica o religijskim fanaticima kao "originalnom" proizvodu bosanske Islamske zajednice i Reisa osobno. To što su oni možda, a zašto ne, neka vrst islamskih skinsa, gnjevnih mladića sklonih divljanju – to, naravno, ni po čemu nije u opciji. Po njima, ne samo ve-habije nego i islam uopće postaju zloćudni bosanski kul-turno-civilizacijski bastion. Najposlije se obrušiše na, reko-še, kukavičku i licemjernu većinu, koja svoj fašizam (i fun-damentalizam) potvrđuje, ako ćemo iskreno, time što ne želi homoseksualce i lezbijke u blizini svoje djece ili svojoj vlastitoj.

Digresija: Prije dvije godine, potkraj lipnja, u gostima mi je bio mladi bosanski pisac A. A. s obitelji. Moja supru-ga i ja počastismo ih ručkom u jednom zagrebačkom re-storanu u centru grada. Sjedeći na otvorenom, u po' ruč-ka, protrčaše pokraj nas oznojeni i razjareni huligani go-neći nekog mladića. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da to muškarčine brane obraz svoj, da to pederčine u lovu na jednog jedincatog pedera (malu, majušnu manjinsku činjenicu njihova većinskog svijeta) mišicama i palicama demonstriraju krepost svog duha i tijela, čime se uosta-lom završava svaki zagrebački Gay pride. U trenu mi posta muka, prekinuh jelo i, zgrožen aktom nasilja u kojem hor-da lovi čovjekoliku, ljudsku jedinku, htjedoh se tući s pe-derčinama, a u obranu pedera, dakako. U tome me spri-ječiše supruga i moji bosanski prijatelji. Pet ili šest godina prije toga, kada je zagrebački Gay pride također preplavi-lo nasilje, za Jutarnji list napisah da su homofobi stvarna prijetnja društvu, a ne homoseksualci.

U čemu je onda bitna razlika između zagrebačkog i sarajevskog nasilnog "svođenja računa" s ljudima manjin-ske seksualne orijentacije, dakle? Svakako u tome što bi bilo posve nezamislivo, nemoguće, ni jučer ni danas ni ubuduće, u Hrvatskoj – koja svakako nije najuzoritija, ali je bitno društveno solidnije i uređenije od BiH – organizi-rati homoseksualnu manifestaciju u vrijeme Božića, Uskr-sa, Vele Gospe. Apsolutno nezamislivo! I neizvedivo! Ni pod kojim uvjetima. Kršćanski duh zagrebačke sredine, ali i građanski ukus, ne bi imao nimalo razumijevanja za tako nakaradnu zamisao. I hvala Bogu da je tako, i neka je tako!

Od Sarajlija se, međutim, traži, i to, molim lijepo, ne samo muslimana, nego i katolika, pravoslavnih i židova, da jednodušno pristanu na uvezeni trend afirmacije ho-moseksualnih sloboda usred najpobožnijeg mjeseca za svoju najbrojniju zajednicu. U tome nam je vidjeti i klicu neoliberalnog fašizma, a ne samo vehabijskog! Od neoli-beralnih medijskih jurišnika upravo je pederski šićariti na pederima borbeno se razračunavajući s religijom, a uime tobože sekularističkih ideala. Kao što je ništa manje pe-derski, i kriminalan pritom, vehabijski "tečaj nasilja" u noći u kojoj nije bilo stida. A u kojoj ga je moralo biti!

Izdavačka kuća “HENA COM“, Zagreb

Arapi i Židovi - Ranjene duše u Obećanoj zemlji, David K. Shipler, s engleskom prevela Neđeljka Batinović, HENA COM, Zagreb, 2004., str. 576

Knjiga američkog novinara Davida K. Shiplera, dobitnika Pulitzerove na-grade, radikalno ruši predrasude i stereotipe Arapa o Židovima i Židova o Arapima tijekom povijesti, a osobi-to u 20. stoljeću. Shipler otvara niz pitanja vezanih uz erupciju rata, te-rorizma, nacionalizma i propasti mi-rovnih procesa na Bliskom istoku. Autor taj sukob ne smatra civilizacij-

ski vječnim arhetipom. Naprotiv, on nam podastire dija-gnozu političke paranoje i ekstremizma obiju strana, Ara-pa i Židova, nipošto pristajući na tezu “rata kultura“.

Zemlja i pepeo, Atiq Rahimi, s francuskog prevela Latica Bilopavlović, HENA COM, Zagreb, 2002., str. 86

Pod perom mladog pisca Atiqa Rahi-mija, prognanika iz Afganistana u Francuskoj, ponovo se rađa specifični stil i smisao koji potvrđuje original-nost i suptilnost perzijskog jezika da-ri, od davnina govornog jezika u Af-ganistanu. Autor je napisao potresnu i tužnu istinu o ratnim stradanjima za vrijeme sovjetske okupacije Afgani-stana, a glavni likovi nisu veliki ratnici i borci za slobodu već obični ljudi, žr-

tve rata. Malom, intimnom i lirski intoniranom pričom ispi-sao je univerzalni antiratni roman i prisilio nas da suosjeća-mo sa samozatajnom boli jednog napaćenog naroda.

Dan i još jedan, Nenad Rizvanović, HENA COM, Zagreb, 2003., str. 151

Prvi roman Nenada Rizvanovića hod je dvama svjetovima, različitim samo u mjeri kojom nam se njihova sličnost čini fatalnom. Rizvanovićevi junaci, gdje god bili, svoje projektivne snove zamjenjuju ni po čemu dobroćud-nom stvarnošću. Geste gotovo sva-kodnevnog fašizma postaju tako nei-zbježna ikonografija osječkog odra-stanja njegovih likova pod samo be-nignim svjetlima rock’n’rolla, života u

tzv. boljoj fazi socijalizma iz osamdesetih ili postrujanske paranoje 2001. te političkog i religijskog fanatizma koji su mit o Americi kao urbanoj oazi naknadno retardirali.

Pripremio: F. M. Begović

I Z L O G K N J I G A

5 4 B E H A R 8 5

M U L T I M O N O L O G

Potvrdi li se važnost, nije na odmet ponavlja-ti već rečeno. I višekrat-no, kroz vrijeme, ali i istodobno, kroz medije. Već rečeno, a važno, može naglaskom na drugi aspekt tvoriti oko-snicu novog teksta. Postmoderna reciklaža? Naprotiv, upotreba je to dobara tek djelomič-no ostvarene drugomo-derne revolucije, one u području komunikacija, jer drugdje je svjesno i

globalno zakočena. U smislu opće dostupnosti, novi prepo-rod planski se ograničava samo na masovne komunikacije.

Stvari, naime, i izvornice im pojmovi, ne postoje po sebi. Naprotiv, Allah jest El-Kajjum. Bog je Samopostojeći. Stoga je realizam u odnosu na opće pojmove svoju kozmološku stabilizaciju nalazio u prostoru od svijeta ideja u djelu Plato-na do Gazzalijevog pojma Duha određenog Božjom Odred-bom, zatim s naglaskom na fizičko stvaralačku moć Riječi u djelu Ibn Arabija ili na svijet Odredbe u djelu Mir Damada, ili pak na duhovni aktivizam svemira Leibnizove monadologije, sve ukazujući na ubogost nominalističke vizije svemira sve-dene na ovo nekoliko dimenzija opipljivog svijeta. Samo u tako ubogom svijetu moguće je zamisliti i imenovati te poj-movno izolirati nova i prividno neovisna apsolutna bića, iščupana iz svijeta odnosa, kako onih s okružjem, tako i onih s izvorom i ciljem. Novi idoli, neupitna božanstva, rekli bi-smo. Zato i jest Božja Riječ zadnje objavljena arapskim jezi-kom, lisanom, a ne kakvim govorom, lugom, ili brbljanjem, lagvom. Jer za razliku od indoevropskih jezičnih iskustava, arapski jezik, kao dio semitske tradicije, gdje isto vrijedi i za turkijske, a bit će i mnoge druge, ne zahtijeva pomoć glago-la biti ili imati u tvorbi ma kojeg rečeničnog oblika. Rečenica, a tako i svako određenje, oblikuje se tek postavljanjem ime-novanog pojma u odnos s čim drugim, onim što ga u baš tom rečenicom određenom vidu, a ne kakvom drugom, određuje. Izrijek “sloboda jest” nije rečenica na razini uku-pnog jezičnog iskustva, već se on mora odrediti, dovršiti, postaviti u odnos. Samo za Božju moć stvaranja nečeg po-stojećeg korišten je takav izrijek - “Kun! Fe-jekun”. Mentalna fiksacija na “biti” i negacija istog, ukupna egzistencijalistička tradicija dakle, od orijentalnih antičkih sustava do modernih izdanica, nije izvan-indoevropskih kulturnih krugova tek ne-razumljiva, već je zbiljski nestvarna i pouzdano ju ne odlikuje

univerzalnost. Stvari nisu tek da jesu, već jesu kako su prisut-ne, ili koliko intenzivne, ili kada ostvarene i tome slično. Kur'anski pojam stvaranja svih stvari u parovima ne odnosi se samo na biološku prokreaciju vrsta, jer bi tada izrijekom bio određen. Naprotiv, svaka stvar ima svoj par, ma u kojem vidu određenja. Arapski jezik sukladan je gramatici svemir-ske stvarnosti.

Kada je riječ o čovjekovim mogućnostima, sloboda misli i djelovanja neodvojiva je od odgovornosti za rečeno i uči-njeno. Postoji li apsolutna sloboda, onda je nužna i apsolut-na odgovornost, a to može biti odlika jedino Samopostoje-ćeg. Nesvodiva je, stoga, odgovornost samo na pitanje po-vjerenja korisniku “neograničene” slobode. Sloboda se, da-kle, odgovornošću stupnjuje. Sloboda se “osvaja” poveća-njem odgovornosti, koja jest djelatna. U javnoj riječi, kao i u svakom drugom djelovanju, to znači da što je informacija ili djelo po društvo ozbiljnije, što dublje i u čim više života za-dire, to je odgovornost za provjeru istinitosti i ispravnosti veća. Novovjeki kult iskrenosti koji brka istinitost, odnosno objektivnu stvarnost, s osobnom predodžbom o komu ili če-mu, odnosno subjektivnim viđenjem stvarnosti, ne razumije da je pojam licemjerja određen stupnjem i obimom manipu-lacije istinom, a ne sustezanjem od sukoba ili zanosa sve do trenutka potvrde istinitosti vlastitih predodžbi i to procesom koji uključuje zanemarivanje osobnih sklonosti. Subjektivno istinski postoji samo kao pojedinačan, ali stoga i potencijal-no beskonačan vid objektivno istinskog. U suprotnom je za-bluda, a ne sloboda. Šejtanistan.

U vrijeme kad je hrvatsko novinarstvo izloženo stravičnim pritiscima u obliku financijskih ucjena, zahtjeva za većim sen-zacionalizmom, navodno krvi gladnih korisnika, tajkunskih i kriminogenih utjecaja na društvenu infrastrukturu i medije te fizičkim napadima s posljedicom usmrćivanja, radosni smo što je Preporod smogao snage dostići konsenzus kojim se ob-vezuje u svojim izdanjima uvoditi snagu kritičkog argumenta, dokumenta i satiričke katarze, a pritom ne narušavati nazna-kama izraza osobne netrpeljivosti, mahalskih i čaršijskih ogo-varanja ili tekstovima neprovjerene utemeljenosti objavljenim u drugim medijima. Ponosan sam da taj dodatni prostor od-govornosti i slobode ne odgađamo uskraćivanjem povjerenja već da isti osvajaju upravo oni koji svojim entuzijazmom, kva-litetom i željom za spoznajom i stvaralaštvom iz mjeseca u mjesec oblikuju naša izdanja. Jer pred nama su još mnoge teške teme. Daj Bože odgovornosti, a sloboda je s njom.

Dok meni, kao prvom čovjeku ovog malenog društva, još preostaje radosna obveza da otvorenog srca uputim ispriku svima koji su se u našim glasilima osjetili osobno povrijeđenim ili krivo tumačenim izrečenom ili prenese-nom riječju ili propustom.

Freesponsability iliti slobodogovornostPiše: Senad Nanić

B E H A R 8 5 5 5

H I S T O R I O G R A F I J A

U svojoj akribičnoj knjizi o korijenima, postignućima i traganjima savremene historiografije velika hrvatska histo-ričarka Mirjana Gross piše kako je historijska zbilja kaotična množina zbivanja koja se samo konceptualizacijom, izgrad-njom pojmova i misaonim konstrukcijama mogu smisleno povezati. Bez analize, bez pojmova i racionalizacije, ne mo-že se nadići konfuzna izravnost historijskog događanja.

U posljednjih nekoliko mjeseci nekoliko puta sam se suočio sa neprihvaćanjem pojma i naziva "Bošnjak", "Boš-njaci", u historičarskim krugovima bosanskohercegovač-kog susjedstva, za bošnjački narod u epohama historije kada taj termin nije bio u službenoj i javnoj upotrebi. Ar-gumentacija je uvijek ista: riječ je o modernizaciji koja sa-držaj pojma kakvog danas koristimo, s nacionalnim impli-kacijama, nastoji utkati, učitati, u odrednicu jedne male razuđene zajednice kojoj je tek slijedilo moderno nacio-nalno izrastanje i oblikovanje. Pritom se inzistira na neop-hodnosti uvažavanja važeće i rasprostranjene terminolo-gije u pojedinim razdobljima kao jedinog pristupa koji će osigurati historijsku objektivnost i nepristrasnost.

Odmah valja primijetiti da je inzistiranje na važećoj ter-minologiji, u konkretnom slučaju, krajnje upitno i proble-matično. Korištene službene odrednice nisu odražavale bit zajednice na koju su se odnosile, već političke i ideološke pretenzije struktura moći i vladajućih elita određenog vre-mena. Dosljedno poštivanje važeće terminologije bi podra-zumijevalo da bismo o Bošnjacima u prvoj polovini tridese-tih godina XX stoljeća trebali govoriti kao o Jugoslavenima, a u NDH kao o Hrvatima. Slijedom takve logike bošnjačka historija u razdoblju 1941-1945. dio je hrvatske historije. Inzistiranjem na važećim i priznatim odrednicama dolazi se do bezizlazja neophodnosti uvažavanja više termina unu-tar jednog razdoblja, obzirom da su se Bošnjaci različito izjašnjavali u pojedinim državno-pravnim poredcima.

Ništa manje problematično nije ni korištenje vjerske odrednice "bosanskohercegovački muslimani", koja se na prvi pogled čini logičnom, obzirom da Bošnjaci do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća još nisu bili priznati kao poseban narod. Pa ipak, svođenje Bošnjaka na vjersku gru-paciju nema ozbiljnog uporišta u historijskoj zbilji – Bošnja-ci su i prije službenog priznanja u socijalističkoj Jugoslaviji, obzirom na njihov politički, društveni i kulturni identitet, bili mnogo više od puke vjerske zajednice. Vlastite političke organizacije, kulturna društva, humanitarne ustanove, štamparije, listovi i časopisi – o svemu tome već je pisano u historijskoj literaturi. U Kraljevini Jugoslaviji, navedimo, uopće nije dovođena u pitanje bošnjačka ukorijenjenost u važećim plemenskim i nacionalnim obrascima; radilo se sa-mo o tome da im se, kako je isticano, dadne prilike da se

O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji Piše: dr. sc. Adnan Jahić

oni u tim obrascima prepoznaju. Nekima nije trebalo mno-go vremena za razmišljanje, pa su se diktatom politike i vlastite ambicije opredjeljivali za srpsku ili hrvatsku identifi-kaciju, poput jednog broja zvaničnika Islamske zajednice, u čijim je službenim listovima stajalo: vjera – islamska, narod-nost – srpska. Još veći paradoks nastaje analizom pozicija onih Bošnjaka koji uopće nisu imali sklonosti prema islamu, komunista, socijaldemokrata, reformista, modernista – po-klonika Marxovog učenja, ljubitelja šešira i onih koji su se držali podalje od džamijskih pragova. Distancirani od šeri-jata i Islamske zajednice, svejedno su imali važnu i nepore-civu ulogu u društvenom životu i historijskom razvoju Boš-njaka u savremenom dobu.

Za raspravu o korištenju naziva "Bošnjak" u savremenoj historiografiji značajno je ukazati na činjenicu da je u histo-rijskoj literaturi socijalističke Jugoslavije, naročito od konca šezdesetih, redovito korištena odrednica "Musliman", "Musli-mani", u različitim historijskim razdobljima, kao odrednica za muslimanski (bošnjački) narod, a ne za pripadnike vjerske zajednice bosanskohercegovačkih muslimana. Takvo kori-štenje odrednice "Muslimani" nije produciralo kontroverze i sporenja u historičarskim krugovima bivše države. Danas, međutim, analogno korištenje termina "Bošnjaci" izaziva protivljenja, što otvara pitanje: da li je posrijedi borba za hi-storijsku istinu ili pak negiranje razvojnog kontinuiteta naro-da koji je tek potkraj minulog stoljeća stekao slobodu da se samostalno izjasni za vlastitu nacionalnu odrednicu.

Istovremeno, naglasimo, u krugovima oponenata naj-češće nema protivljenja korištenju srpske i hrvatske odred-nice za Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini u onim razdo-bljima historije, primjerice za vrijeme osmanske uprave, kada su za dotične prvenstveno bila korištena njihova konfesionalna imena.

Koliko je neutemeljeno svođenje Bošnjaka na vjersku za-jednicu svjedoči i činjenica da se i za vrijeme austro-ugarske uprave, i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i u doba NDH, u štampi, literaturi i proglasima, nerijetko koristio naziv "Musli-mani", indicirajući etničku posebnost i činjenicu da je riječ o kolektivitetu koji nadilazi vjersku determinaciju.

Smatram da nema razloga naučne naravi zbog kojih se naziv "Bošnjak" ne bi mogao koristiti za Bošnjake u onim razdobljima historije u kojim je taj termin bio osporavan, zabranjivan, potisnut, dakako ako se respektiraju njegovo diskurzivno porijeklo i historijski kontekst. U tom smislu nema straha od modernizacije, učitavanja modernog smi-sla u realitet minulog vremena. Istovremeno, daje se prili-ka i mogućnost nauci da cjelovito sagleda i historijski in-terpretira prošlost jednog naroda, u različitim fazama njegovog nacionalnog izrastanja i oblikovanja.

5 6 B E H A R 8 5

P R I K A Z I I K R I T I K E

Kao poznavalac starije pjesničke baštine, Nasko Frndić u “Čudovitoj Bosni” promiče sadržaje koji dolaze iz života, toč-nije iz prošlosti Bosne, ali mi, čitači, na neki također “čudovit” način osjećamo i šum našega doba. On je pjesnik izravne ri-ječi te ga s radošću odčitavamo već u prvoj instanci čitanja. Njegov jasan izjavni stih, u kome riječi lepršaju poput konfe-ta, strogo je ulančan u poetsku priču, a diskurzivna ujednače-nost i monolitnost ogleda se u autorovim suverenim vlada-njem bosanskog jezika, i to onog koji je već pomalo na izdi-saju i nalazimo ga još tek u tragovima: u literaturi i ponekom sjećanju. Iako Frndić reaktualizira prošlost, njegov pjev nipo-što nije demode, naime, spašava ga upravo začuđujući ritam života koji diktira pjesmovni metar te se oni spajaju u jedno jedinstveno bogatstvo tradicije u smislu etnološkog očuvanja leksičkog blaga. Stihovi su mu građeni od materijala živoga i razumljivog jezika, a svaka pjesma ima svoj ishod i čak se može prepričati što je u naše doba zaista raritetna pjesnička pojava. Na neki način, Frndić donosi novi doživljaj stare i za-boravljene lirike bosansko hercegovačkih muslimana. U dodi-ru s izdvojenim događajima on intervenira u njih te razotkri-va sudbinsko u peripetijama života u prošlosti. Njegovi su stihovi dokaz da se mogu stvoriti pjesme otvorene forme ko-je su same svoj izraz i tijelo te se sa svojim porukama, bez izraznih i slikovitih zapreka obraćaju trijeznom čitatelju. Frn-dić pritom ne parodira, on pokazuje živost jezika i događanja koji još mogu razgaliti mnoštvo srdaca.

Naime, na matricu sjećanja ili pročitanog (u ovom slu-čaju to je “Bašeskijin ljetopis 1746.-1804.”) on se nadove-zuje svojim svojom imaginacijom i svojim snom o Bosni. Nostalgičan posvema, on u nama budi posve novu avan-turu – nezadrživu kaskadu osjećaja. Nasko je vitalist koji naglašava dinamizam života iako neminovno i počesto govori o smrti. No, smrt nikada nije njegova konačna spo-znaja ili poruka. Istinske priče on će sugestivno upjesmiti s naglašenim formalnim obilježjima u strofičnom redu i spretnoj rimizaciji. Glasnoća i artizam u ovim stihovima odišu jednostavnošću kojom se ispovijeda tuga, posebice u ciklusu pod naslovom “U nevrijeme neljudi u Srebreni-ci”, tuga koju svi umah čujemo i osjećamo, kao i pomirlji-vost sa starošću u zadnjem ciklusu “Iz djetinjstva i staro-sti”. U rečenom ciklusu o Srebrenici pjesnik ne huli i ne buči mržnjom po balkanskim kabadahijama jer se skon-centrirao na ljudsku tragediju i bol koja iz toga proizlazi, na žal zbog nepotrebnog razaranja naših srdaca. Pritom nas neminovno privlači pjesnikov afektivni stav: “Zato

Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicijePiše: Sead Begović

Nasko Frndić: “Čudovita Bosna”,KDBH Preporod, Zagreb, 2008., 120 str.

jadniku treba / ljudski oprost dati / ako nije okorjeli krvnik / on u vizijama sjećanja / kao pravi mućenik pati.”

Frndić diše u skladu sa svojim pjesmama. Svaki udisaj i izdisaj je dobro promišljen, potom izgovoren i na kraju zapi-san u stvarne, a ne figurativno predodžbene sintagme. Po-nekad, ritam nizanja stihova postaje ritam nizanja ulančanih rečenica, pučke zamašitosti (toliko omiljele Bošnjacima), a ritmo melodijski postav stihova i njihova tankoćutnost je ono najbolje što pjesnik može izvući iz narodnog jezičnog i svekolikog životnog blaga. Pjesnik, dakle, osluškuje i svojim talentom putem povratnog sjećanja oblikuje “Čudovitu Bo-snu”. “Bosna: ona mi je u glasu i u ćehri, kao majčina duša u mojoj duši”, reći će pjesnik na jednom mjestu, gdje istom osjetimo ljudsku krhkost, neponovljive odnose i njihove po-nekad neobjašnjive logičke veze. U pjesmama se vrsno na-značuju iskustva svakodnevnog opstanka – svijet stvari, pri-rode i narav čovjekova te iako je Frndić krajnje transparentan i pitak pjesnik, svaka riječ u njegovom stihu jest magični am-bijentalni simbol, dakle, svijet za sebe, ali i izvorište dohvat-nih konotacija koje u kontekstu formiraju višeznačni stih (“Na Betbaši romantičnoj / u viru oči sklopio. / U Miljacku turio dert svoj / i rahat se – utopio.”). I dok su drugi pjesnici očigledni imitanti (jer proizlaze jedni iz drugih) Frndić je dir-ljivo autentičan te je šteta što se nije kontinuirano javljao poezijom jer je od onih izvornih pjesnika koji ne trebaju na-ukovanja i ugledanja na suvremenike. On ima svoju liru – svoju Bosnu – i napokon, riječ mu se lije s jezika.

Pred nama su razbarušeni sintagmatski stihovi, ali skla-dani s mnogo discipline, jer, Nasko uvijek zna što hoće reći i ispjevati. Osnovni moto, barem ove knjige, jest prošireno retoričko pitanje: “Ta stara Bosna mrije li posvema?...Bosna ti je, bolan, od feniks-ptice, / jer iz vatre i pepela izađe ži-va.” Pjesnik osjeća bespovratno dezintegrirani turski kao i austrijski imperij, kao nadnacionalna carstva u Europi, pa on kao da iznovice jezično uvodi bošnjački identitet u za-jednicu jednakih i istovrijednih. U tom smislu izdvaja se bravurozna pjesma furioznog ritma “Bašeskijin bošnjački jezik”, koja će se od sada zasigurno nalaziti na recitativnom repertoaru mnogih interpreta poezije. Frndić je sačinio pje-smu na temelju lingvostilskih dokaza kroničara Bašeskije koji pokazuje da je bosanski jezik (njegov materinski jezik) bogatiji od turskog, arapskog i perzijskog. Samo na primje-ru glagola ići pokazao je, odnosno priložio je 45 različitih inačica. Već time Frndić nas je zadužio te bez sumnje ispi-sao za Bošnjake neke od nezaboravnih lirskih cjelina.

B E H A R 8 5 5 7


Kao jedan od eminentnijih suvreme-nih bošnjačkih pjesnika, posebice onih koje okuplja, prihvaća i hvali “Prepo-rod”, Emsud Sinanović je već ostvario znatni književni opus, a ovom će svo-jom, zasad zadnjom knjigom, mnoge obradovati. Riječ je o zreloj ljubavnoj li-rici koju ovaj pjesnik, već u muževnim godinama, ispisuje kao vlastiti čistopis o slikovitim ljubavnim realijama. Talenti-ran i obrazovan, on već u uvodnome motu ove knjige (“volim kako me voliš”) uspostavlja ravnopravne odnose na re-laciji muškarac – žena. S tim stihom, ko-ji svojom strelovitošću misli grafitno upozorava na tu rodnu relaciju (koja se umah može pretvoriti i u mušku ili žen-sku dominaciju), pjesnik Sinanović se približava stamenoj misli kojom su se služili bošnjački pje-snici “istočne renesanse” ispisujući svoje stihove na tari-he. Kao što je poznato riječ je o popularnoj lirskoj vrsti takozvane divanske književnost. Ti epitafi, pobožnog ka-raktera, ispisivali su se na kamenim nadgrobnim spome-nicima (nišanima) ali ih zatječemo i na svim mjestima koja su bila vrijedna divljenju bosanskog čovjeka. Na neki na-čin Sinanović ovu vrstu osuvremenjuje dovodeći je u sa-svim novi kontekst ljubavi. On će naprosto ispisati svoje tarihe. S jednom takvom sažetom formom pod naslovom “Ambrozija”, koja baš kao i svaki tarih ima svoj završni iktus, započinje ovu knjigu.

Središnja pitanja tariha, kako već rekosmo, jest Bog i pobožnost, a Emsud tu prevažnu kultulorološku fascinaci-ju Bitkom i bićem pretače u još jednu civilizacijsku tvorevi-nu koju obično zovemo civilizacijom ljubavi. Njegove su poetske teze za svoje osnovno polazište preuzele objektiv-ni ili ontološki idealizam, a na drugoj strani njegove poet-ske vizije ljubavne žudnje uvijek su blagog erotskog nabo-ja, dapače, optimističke su i tek ih ponekad zasjenjuju skeptičke slutnje. Kad pjesnik na početku pjesme “Slatke muke”, prešernovski ili petrarkističi zapjeva: “Ti si glazba / rujanskog modroga neba / mirno jagnje / slatka žudnja… - to će biti samo izlika za snažni završetak pjesme koja ipak suvremeno sa svim pjesmovno stilskim rekvizitima komu-nicira sa zbiljom. Dakle, takav ljubavni zaziv nije samo ne-posredan povod pjesnikovoj inspiraciji kao fantazijskoj transmisiji lirskog izraza, već uvijek nešto više.

Vrsni dramaturg ljubavi injene inovirane inkantacijeEmsud Sinanović: “Tarih o Slavonki”, KDBH Preporod, Zagreb, 2008, 88 str.

Piše: Sead Begović

Emsud otvoreno u svoje pjesme uno-si bošnjačku tradiciju u koloritnom smi-slu (što je žešće uočeno u ranijim njego-vim knjigama), ali ono što je u ovoj knji-zi neobično jest bošnjačka mističnost (ne s obzirom na religioznost) već u od-nosu na čitavu galeriju pomno odabra-ne leksičke građe te opijenošću njome (pjesma: “Duša ti, tijelo ti”). Referirat će se, kao što je već rečeno, na suvremenu zbilju, začudo ponekad posve otvoreno i to uvijek kada pjesma nema poveći emotivno lirski naboj. Tada će u narativ-nijem tonu aktualizirati i prošlost i sa-dašnjost, kao demistifikator koji stupa na intelektualno zbiljsku scenu poezije bez patetike; pomalo sarkastičan jer po-kazuje da ljubavna motivika ne mora po

svaku cijenu imati nedorečen uzvišeni smisao (pjesma: “Što znači ne moći nekoga istjerati iz glave”). Pjesma “Vrati me mojim…” neodoljivo podsjeća na svijet klasika srpskog pjesništva izdvojene pozicije Vaska Pope. Ona ni-je njegova inačica glede moderne bajke i njenog moralite-ta, već je to po sinkopiranoj atmosferi. Sinanović time pokazuje da se ne boji svojih i tuđih uzora, upravo stoga što uvijek ima nešto za reći – izraziti i u pjesmu udahnuti jedan šarmantan, izrazito komunikativan tekst. No, nje-gova ljubavna lirika vidno i osjetno uzmiče trivijalnim i recitativnim oblicima, pa čak i šansonjerskim, a posebice lakoglazbenom i baladičnom stilu. Nije čak ni toliko ishi-tren da nosi odoru trubadura.

Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantaciju velikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usu-dio dovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom, kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinato-rike. Zajednički im je tek dijalog ljubavnika. Sinanovć umi-je stvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari i njihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošću svog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naoči-gled sviju vodi ljubav. Stoga je on ovog trenutka vlasnik jednog vrijednog poetskog opusa ljubavne lirike u Bošnja-ka. Toplina i izvornost – proživljenost bez razbludne slo-bode i opscenih slika žestoke seksualnosti – emitiraju se kao užitak, a njegov neidentificirani ljubavni partner (po-nekad prepoznatljiv u stanovitoj Gogi Slavonki) postaje nam, napokon, posve blizak i odnekuda poznat. Zanimljiv

5 8 B E H A R 8 5

je njegov odnos prema tijelu. On je lahoran i latičast, no, ponekad posve seksualno aluzivan.

Drugi i treći ciklus (“Plavi san” i “Zlato sjećanja”) obje-dinjuje pjesme s većim brojem stihova, a posebno je indi-kativna pjesma u prozi (koja je to u svojim fragmentima) pod naslovom “Antinomična ljubav”, ali bit će ipak da je riječ o poetskoj priči. U njoj se sintetiziraju mislilački na-pori (kojima je Emsudin sklon) i nizovi transparentnih sli-ka. Uz snažnu poantiranost u ovim ciklusima, koja cijele pjesme povezuje u alegorijske slike, osjeća se i naglašen jezični stav onih pjesnika koji su u Hrvatskoj valorizirani kao pjesnici označiteljske prakse. No, mekoću, zanos i izvornost spram predmeta svoje ljubavi pjesnik nikada ne gubi. Ponekad je čak i humorističan (kao u pjesmi: “Dvo-strukovoljenje”) i dosjetljiv (u smislu poetske dosjetke), a ponekad tek hrli da nadahnuto napiše pjesmu koja je či-tava jedna lijepa proširena metafora.

Sinanović umije da ljubi. On je od onih vitezova ljubavi kojemu ništa ne može promaknuti jer on sve u svom lju-bavnom okružju, kao vrsni vizualac, gotovo filmski šven-kira. On je ljubavnik čija frazeologija fiksira kronologiju vlastitih duševnih zgoda, a rezultat je autonomna umjet-

nina koja teži estetskoj cjelini. Stoga se pjesnik bitno razli-kuje od ljubavnih coolera današnjice koji otkrivaju svoju loozersku intimu, a da se pritom ne dotiču ljubavi. U tom smislu ovo pjesništvo zaobilazi permanentno otvorenu obuzetost seksom (i na ružan način razgolićeni spol) i okreće se dijalogu s dosanjanom ljepotom. Pjesnik, nada-lje, i kada sniva rekreira svoju imaginaciju (nipošto u ele-gičnim tonovima) suvereno i suvremeno. Riječ je o ljubav-niku koji nemušto i onemoćalo izjavljuje: “i njen glas noću slađi od / ezana…”, a također i o ljubavniku koji mjestimi-ce nije imun od taštine jer se postavlja u nadmoćnu pozi-ciju Sokrata, u dijalogu sa svojom družicom. No, to je sa-mo privid jedne stare nedokučive igre čiji je obrazac po-treban za jednu od najstarijih dramaturgija u povijesti čovjeka. Ne zaboravimo na kraju reći da je Sinanović vrsni dramaturg ljubavi koji dobro znade da se upravo na po-zornici ljubavi ništa ne rješava, ali se bome i te kako razot-kriva.


Derviši nasuprot pustoši svakodneviceKelamu’l Šifa’, tarikatski časopis, Udruženje građana Hastahana tekija Mesudija Kaćuni, broj 17, proljeće 2008.

Piše: Filip Mursel Begović

Čovječanstvo je suspendiralo poniznost, umirovilo do-brotu, horizont kulture, a međusobne komunikacije naj-češće su sužene na opis inventara predmeta koji nas okru-žuju. Svijest da negdje titra Božja traka svijetlosti, prema kojoj smo uvijek plovili, na putu od rođenja do smrti, po-stala je povlastica vjerskih zanesenjaka sve manje čujnih u čeličnom kaosu naše epohe. Gubitak viših ciljeva i prazni-na otvorena u našim životima, nadoknađuje se pravim štakorskim razmnožavanjem potreba i njihovih materijali-zacija. Strah od praznine, uslijed dunjalučke zasićenosti postaje kolektivnom traumom 21. stoljeća: valja nam po-puniti sve police duhovnih nedostataka, sve uskraćenosti, svu pustoš svakodnevice. U toj potrazi putnik bi mogao naići i na prekrasno opremljeni tarikatski časopis Kelamu'l Šifa' kojeg uređuje Udruženje građana Hastahana tekija Mesudija Kaćuni. Neki bi se mogli i zapitati kako taj časo-pis, specifičnog sadržaja, nije dovoljno poznat u Bosni i šire. Odgovor je jednostavan, a može se dobiti iz mudrih usta derviša u bosanskim tekijama iz koje je ovaj časopis i iznikao. Jednostavan je, a glasi točno ovako: dervišluk nije politička stranka, kulturno i turističko dobro ili interesno udruženje da bi se njime mahalo zastavom kao na prediz-bornom skupu. Ovakvi časopisi služe intimnim susretima sa čovjekovom svjetlijom stranom, svojim unutarnjim pje-vom koji doziva Voljenog.

Novi broj tarikatskog časopisa, koji je do sada u seda-mnaest izašlih brojeva svojim tematima pridonio mnogim otvorenim pitanjima sufijskog promišljanja islama, donosi nam temu o Ehl-i Bejtu. Usuđujemo se spomenuti kako veliki broj muslimana gotovo da nije čuo za pojam Ehl-i Bejta, a on je više nego bitan stavak koji upotpunjuje islamsko vjerovanje. S druge strane, u sufizmu, institucija Ehl-i Bejta uvijek je činila jednu od ključnih duhovnih smjernica. No, važno je istaknuti da taj pojam svakako ne bi trebao biti vezan samo uz islamski misticizam (određi-vanje sufizma kao misticizma ili mističkog gledanja na svi-

Činjenica jest da Emsud spontano inovira inkantaciju velikih majstora ljubavne poezije, a osobno bih ga se usudio dovesti u neke korelacije s jednim Pablom Nerudom, kojemu je također bila važna svaka odsutnost kombinatorike. Zajednički im je tek dijalog ljubavnika. Sinanovć umije stvarnu, dakle odigranu ljubav opjevati između stvari i njihova smisla, kao da je ispao iz vremena, jer vrckavošću svog ljubavnog žara baca ljubavnu anatemu, ali naočigled sviju vodi ljubav.

B E H A R 8 5 5 9

Č A S O P I S I

jet u potpunosti je uvjetan i pri-vidan jer mnogi će derviši potvr-diti da se radi o putu realizma i da bez šerijata nema tarikata, a šerijata ima bez tarikata ), iako danas tek u njemu on pronalazi puni smisao. Ehl-i Bejt, dakle, kako i saznajemo iz uvodne rije-či u časopisu, jest oznaka za bli-žu porodicu Pejgamberovu, s.a.v.s., prvenstveno njegovu kćer hz. Fatimu, njena supruga i Poslanikova, a.s., amidžića hz. Aliju, njihove sinove hz. Hasana i hz. Husejna, te njihove potom-ke. Prije temata ovog broja čita-telji će se moći okrijepiti inspira-tivnim riječima šejha hadži Me-suda efendije Hadžimejlića koji u rubrici “Sohbet“ poručuje da je duhovni put mahsuzija. Slijedi intervju sa šejhom tuzlanskim, hadži Sulejmanom efendijom Suljićem, koji je javnosti ukratko ispričao svoju biografiju i du-hovni put. Temat otvaraju tekstovi Edina Kukavice koji objašnjavaju pojam Ehl-i Bejta u svjetlu Kur'anske objave i Poslanikovim predajama, zatim, tekst dr. Senada Agića “Vjerovjesnikovi,a.s., roditelji su u džennetu“ u kojem upozorava vjernike, predočavajući dokaze iz Knjige i Hadi-sa, da je ispravno mišljenje smatrati Poslanikove roditelje stanovnicima dženneta kao Ehlu-l-Fitra, osobe fitre to jest osobe urođene sklonosti ka vjerovanju u jednog i Jedinog Boga. Luan Strnić priredio je prilog o Svjetlosti Poslanstva (Nur-i Nubuvvet) i Svjetlost Svetosti i Bliskosti (Nur-i Vela-jet) koji predstavljaju jedno jer proizlaze iz Jedne Svjetlosti (Nur-i Vahid). U tekijama je bila ustanovljena praksa da se izučava Pejgamberov Vasijet hz. Aliji, kao osnova za pra-vilno vjerovanje, življenje i ponašanje, pa ne čudi prilog pod naslovom “Nekoliko savjeta hz. Muhammeda, hz. Aliji“ (Ja ' Ali! Ostavljam ti ovu oporuku, pa je zapamti, u tvom životu će ti biti od fajde.).

Da je Poslanikova Časna porodica ostavila ummetu u amanet sve ono što ih je Posljednji Božji Poslanik učio do-kazuju i kao uzor služe tekstovi “hz. Fatima i njeno sveto vjenčanje“ kojeg je s turskog prevela Zehra Bećiragić i pri-log Zehre Alispahić “Današnja žena i mogućnost slijeđenja hz. Fatime“. S turskog je preveden i prilog “Dvije džennet-ske ruže“ koji govori o tome kako su Miljenici Allahovog Miljenika, bez obzira na neprijatnosti i nepravdu osaburili svu gorčinu ovog svijeta radi uživanja na ahiretu. Esad Badždalić piše o povezanosti Ehl-l Bejta i Bosne navodeći da tekije u Bosni drže tradiciju jevmi ašure i sličnih stvari kroz koju se neizostavno susreću s temom Ehl-i Bejta. Sljedbenici tarikata, koji je značio mnogo u začetku islama u Bosni, kao recimo halvetije, koristili su zanimljiv običaj pri svojim skupovima. Prostirali su bijeli čaršaf prilikom či-njenja zikra da bi istakli čistoću najuže Poslanikove porodi-ce s vjerom da će vidjeti Ehl-i Bejt dok se obraćaju Allahu

dž.š. U tekstu Amine Šiljak-Je-senković saznat ćemo o poveza-nosti Časne Porodice Poslaniko-ve s jezikom i srcem Bošnjaka. Autorica teksta slijedi razmišlja-nja o antroponimu kao jednom od temeljnih iskaza identiteta i kreće od povijesnih i književnih izvora u Bošnjaka, kako bi utvr-dila koliko je u bošnjačkoj tradi-ciji prisutna svijest o Ehl-i Bejtu. Ahmed ef. Mešić pri kraju broja komentira dva bejta iz Mesnevi-je i objašnjava dva važna te-savvufska pojma. U rubrici “Ve-likani tarikata“ časopis nas upo-znaje sa životom i duhovnom ostavštinom šejha Hasan-Hilmi babe. Također, u rubrici “Nakši-bendijska silsila“ saznati ćemo o životu trojice velikih sufija, šej-hova i ugodnika Božjih- Jusufu Hemedaniju, Abdul-Halik Gudž-duvaniju i Hadže Arifu Rivekeri-ju. Poslastica na kraju ovog bo-

gatog i posvema vrijednog časopisa dolazi u obliku opisa biljaka bijeli i crni šljez iz pera Dženite Kršin. Uz časopis, kao što je to bilo običaj i u prošlim brojevima, uredništvo predstavlja poklon knjigu pod naslovom “Čovjek i islam“ o životu i djelu alima, muftije i muderrisa šejh hafiz Musa Kjazima ef. Hadžimejlića. Knjiga je tiskana povodom 120. godišnjice rođenja i nudi na uvid bogatu duhovnu riznicu iz ostavštine velikog čovjeka i učitelja.

Oni koji će imati sreću pronaći distributivna mjesta na kojima se nalazi časopis, a zasigurno će ih naći oni koji su tamo s više instance upućeni, otkrit će da je znanje o vla-stitoj vjeri jednom već nagoviješten ugođaj kojeg s ljubav-lju osluškujemo, iznovice ga stvarajući. Na kraju ćemo možda nanovo steći čaroliju nadahnuća što smo ju usput izgubili ili bar u najmanju ruku, poput mnogih šejhova za-lazećih vremena, iza kojih je stajala velika duhovna bašti-na, dobiti na dar ugođaj nečeg nehotičnog i nevinog. Ov-dje se, pak, javlja nevolja o kojoj bi trebalo zasebno razma-trati, kada bude valjalo nekima pokazati da je sufizam put koji se, ne zbog ljudske slabosti sufija nego po svojoj biti- čista nikad neće ozbiljiti i ukazati ako nema svoju potvrdu u Kur'anu i šerijatu. Upravo je tarikatski časopis Kelamu'l Šifa' jedan od najboljih načina da spriječi nerazumijevanje nekih muslimana prema tzv. živom sufizmu koji se ogleda u djelatnim tekijama poput one u Kaćunima. S druge stra-ne možda je i ovaj ogledni tekst o jedinom tarikatskom časopisu u BiH suvišan jer ulazi u intimu koja se ponekad ne treba razotkrivati. Uostalom, nisu ni sve pjesme jedna-ko osjetljive na sve veznike. Iako se čini se da je najneu-godniji učinak onih uzročnih i namjernih. U ovom slučaju poneki ako ili ali neće biti na uštrb ugođaja kojega ostavlja čitanje Kelamu'l Šife', a to je riječ krasno koju treba brižljivo pospremiti u pamćenje i nadati se novom broju tarikat-skog časopisa.

6 0 B E H A R 8 5

P O L E M I K A

Tahir MujičićPisac i kazališni djelatnikPodolje 2410000 ZagrebHrvatskatel./fax 385/1/37 68 209Mob. tel. 098 9160619

GospodinSead Begović, gl. urednik

Štovani Seade,

molio bih Te da po zakonu o tisku objaviš moj odgovor na intervju g. Šaćira Filandre u vašem cijenjenom listubr. 83-84. (Nadam se da ga neću morati poslati ni “Dani-ma”, ni “Nacionalu”, ni “Globusu”, ni “Slobodnoj Bosni”).

Pozdrav,Tahir

“Što je njemu Hekuba da za njom plače?”(“Hamlet”, William Shakespeare)

iliŠto je meni Filandra da na njega trošim vrijeme,

pamet i papir?

Poštovani gospodine doktore Filandra,

Kao što vidite, unatoč naslovu, nisam odolio a da se ne oglasim na Vaše otužno i patetično javno klevetanje čo-vjeka kojeg osobno ne poznajete, koji je stariji od Vas pet-naestak godina i koji nije učinio ama baš ništa od onog što mu svojom objedom pripisujete. Manira je to koja Vas osobno deklarira i detektira, ali, kako Vi sami izmišljate, i smješta u prostore Papue i Nove Gvineje.

Grijeh koji mi pripisujete jest to što za svog boravka na Sajmu knjiga u Sarajevu nisam posjetio “Preporod” i još bogohulnije nisam Vas pozdravio!?! Kako mi iz Burkine Faso i Stare Gvineje nismo bili na satovima papuanskog bon-tona, to nismo ni znali da se mora posjetiti nekoga tko vas nije nikada ni pozvao, a niti pozdraviti nekoga koga de facto niti ne znate. Da ste, primjerice, Burkina-fasovcu Tahiru još u svibnju prošle godine poslali bilo ka-kvo pismo, glas, razglednicu i predstavili mu se kada je predloženo tiskanje moje knjige u vašoj cijenjenoj ediciji, tada bih znao da imam prijatelja Papuanca i ne bih se nepokretan sa štapom obazirao na obveze koje sam imao od organizatora, a koji me o svom trošku do Sarajeva i doveo, već bih namah pohrlio na kahvu. Ali kako je, eto, moje neznanje neizmjerno, to niti za općepoznatu obve-

zu hadža u “Preporod” i Vama na noge nisam nikada čuo. I to samo zato što od Preporodovog reisa (to jest Vas) godinu dana ni glasa, ni pisma, ni razglednice... Uz to, da sam pojma imao, u svojoj burkinofasovskoj vukojebini ka-ko neki Papuanci imaju jedino problema s bošnjačkim pis-cima iz Burkine Faso (a Vi ste me proglasili Bošnjakom, premda me za to niste ni pitali), to bih poradi Vašeg men-talnog zdravlja ishodio čak i zabranu objavljivanja moje knjige u cijenjenoj ediciji “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”, pa se pritom odrekao 600 eura honorara i skruše-no pristao na posvemašnju svjetsku anonimnost. A sve to da reisu Filandri ne budem jedini životni problem! (Hej, Bosno i Hercegovino, što je to nizak standard, srušena domovina, invalidi rata, izbjeglice, udovice, siročad spram bošnjačkih pisaca iz Hrvatske, pardon Burkine Faso!) Jer ti su pisci toliko nadmeni, prepotentni i uobraženi da dola-ze u Sarajevo, pa u dva i pol dana se kombijem razvoze od Filozofskog fakulteta do Katoličkog centra, od Bošnjačke do Opće gimnazije, od knjižnice u Kaknju do Bosanske kuće u centru centara Sajma (A na koji a propos veliki iz-davači ne dolaze, jer njima valjda i Sajam na noge dolazi!) Eto, takvi smo Vam mi Burkinofasovci o čijoj će Vam le-gendarnoj prepotenciji svjedočiti uprav ista ona divna i srdačna publika za koju smo čitali i čitali i čitali, ali i mal-tretirali je valjda usput...

A sada nešto drugo, doktore Filandra.... Slijedi nadme-na poduka jednog, ne bi povjerovali, vrlo odgojenog pro-fesionalca, i to faktografski i vrlo, vrlo precizno!

• U svibnju 2007. obaviješten sam od gospodina ured-nika Hadžema Hajdarevića (A ne od Vas!) kako želite objaviti knjigu moje poezije. Pristojno sam pristao, niti ne pitajući za uvjete. (I ne znajući da postojite!)

• U lipnju sam, kako je i dogovoreno, isporučio 99 pje-sama s novim međunaslovima, biografiju, etc... (A kako mi je zadano, opet bez spoznaje da Vaša gro-mada stoji iza svega!)

• U srpnju me je Vaš urednik, ljubazni gospodin Edin Mulać zvao desetak puta (Baš kada sam plivao od Hvara do Brača, ronio od Korčule do Visa, ili pak letio oko Vidove gore!) eda bi se u polusatnim razgovori-ma dogovorili oko svakog stiha, slova, znaka... Pri-stao sam, jasno, jer je bila riječ o vrhunskom gospo-dinu i profesionalcu (a ne nekom društveno-politič-kom djelatniku iz bivših i sadašnjih vakata)....

• U kolovozu, rujnu, studenom nit me ko zvao nit me ko trebo... A ja čeko ko i svi Burkinofasovci svog Go-dota... (A Vas niđe...)

• U prosincu, a na samom početku, nazvao me urednik Hajdarević i rekao da je knjiga gotova, te da me po-ziva između katoličkog Božića i njihove Nove godine na veliku zagrebačku promociju u Džamiju i u Boš-njačku zajednicu! Pristao sam, ali i dodao kako bi za bošnjačku književnost bilo unosnije i važnije predsta-

Zbogom Filandra efendija

B E H A R 8 5 6 1

P O L E M I K A

viti časnu ediciju u Društvu hrvatskih književnika, čiji sam kao Burkinofasovac slučajno i član. Pogotovo jer je riječ o važnoj i značajnoj književnosti, ali bogami i zato što je DHK u centru centara Zagreba, na Jelačić placu. Gospodin Hadžem je pristao i zamolio me lju-bazno da sve to organiziram. Elem, dobio sam elitni termin, petak (sedam sati poslije džume) u 20 sati... Osigurao sam pozdravni govor predsjednika DHK, uvodničare akademike, voditelja Bilopavlovića, “pro-širenje” dvorane zbog velikog zanimanja, te domje-nak... Tri dana prije tih promocija gospodin Hadžem mi je javio da knjiga nije gotova i da veliki reis ne dopušta nikakvo predstavljanje! Pristao sam i jedva uspio odgoditi... A isprike ni iz Papue ni iz Nove Gvi-neje... (Zahvaljujući Vama ispao sam Papuanac i pol i to u tamo nekakvoj Burkini Faso.)

• U siječnju, veljači, ožujku, travnju niko ni mukajet... Ni glasa, ni pisma, ni razglednice u prijateljsku im i nesvrstanu Burkinu Faso...

• U travnju me, ni kriva ni dužna, odabralo da s Arse-nom Dedićem, Miljenkom Jergovićem, Matom Ma-rasom i Julijanom Matanović predstavljam rodnu Burkinu Faso u Papui, zemlji mojih časnih predaka... O mojoj knjizi ni do tada iz “Preporoda” ni riječi... Ko da nisam i nema me... (Ali stećci ni nisu od velikog eglena.)

• U travnju, dana 23. slijećemo na sarajevski aerodrom i voze nas ko kufere na Sajam. A kad tamo trči jedan kolega bosansko-bošnjački pisac, grli me i ljubi pa kaže “Izašla ti knjiga u 100 knjiga!” Ja odma muštu-luk. I zapih se s rodijakom Papuancem, potrošivši sav honorar za još neviđenu knjigu, unaprijed!

• U travnju, dana 24. otrijeznilo me i onako sretnog povelo Sarajevom vodat. Al kako nam je obveza od poslodavaca bila i sjediti od 14 do 15,30 na štandu, to naleti gospodin urednik Hadžem Hajdarević, te se mi i službeno “tet a tet” i “tat ko tat” upoznasmo i razgledasmo. I on reče: “Knjiga je gotova!” (Kako sam u svom nadmenom životu najmanje 25 godina bio što urednik što glavni urednik a što direktor veli-kih, pa i svjetskih izdavača, shvatio sam namah što je to kad za 365 dana izađe knjiga! (Al koja je inače već davno, davno sva napisana i gotova!) Dernek! Ništa manje. Tu si ja i Hadžem čestitasmo. Isti dan navrati i mladi, do tada neviđeni urednik Edin Mulać, koji mi obeća sutradan donijeti knjigu. I šnjime se lijepo upoznah, zagledah, naeglenisah... Popismo, on po kahvu, ja po vino... I niko me, vjerujte, ni Hadžem, ni Edin ne pozva u “Preporod”! Vidjeli ti ozbiljni ljudi profesionalci odmah kakav mi je ozbiljni itinerer. I da nisam u Sarajevu svoj, već Burkinofasovac. I s novim kukom. Đuturum.

• U travnju, dana 25. u isto doba dana i opet dođe mla-đahni Edin i donese mi knjige i privatno divan po-klon... Maka Dizdara u engleskom prijevodu! Pa na-vratiše usput i jarani, sve Papuanci odreda, koji su studirali sa mnom u rodnoj mi Burkini Faso... Irfan Horozović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović i ostali... Edin

mi Mulać dade i 5 mojih knjiga od 10 koliko mi pripa-da po ugovoru, jer više nisam mogo prtit. Ali mi dade i cijelo kolo pride, jer sam to odabro. Ali tada ni on kao ni Hadžem dan ranije ne reče da je u Papui adet poć na hadž reisu, koji samo sjedi i ko sveti crni ka-men čeka problematične Bošnjake (?!?) – pisce iz da-leke i strane zemlje Burkine Faso da mu dođu poljubit ruku i selamit ga. (Pa bar da mi ti urednici rekoše kako je on kao domaćin mene pozvo da ga pozdravim, il barem pozdravio kao gosta u svojoj Papui i pito da ja njega pozovem u Burkinu Faso i tamo ja njega po-zdravim... Ništa vala od toga, al i ništa od ničega!)

• U travnju, 26. dana, u samu subotu, u samo podne, na samom Sajmu, u samoj Bosanskoj kući, sjedili mi iz Burkine Faso i govorili svoje skromne (hrvatske) i nadmene (bošnjačke) stihove.... Al tamo ni reisa Fi-landre da mi predloži na Sajmu promociju godinu dana duge knjige, nit novih mi jarana Hajdarevića, Mulaća... Samo neki čisti i zaneseni ljudi što u Papui samo čitaju, čitaju, čitaju... Nikog od onih kojima je preporod pisanje i čije je pisanje preporod!

• Dva sata potom odletih ja za svoju rodnu Burkinu Faso.• Al kad tamo, od 5 mojih autorskih knjiga u dvije:

krivo složene stranice, poispadali i pogubili se arci, rasulo se i razlilo stihovlje svud po tužnom papiru, pa traži li, nevoljko traži autora....

• U srpnju, eto sjedim pod palmom i čitam ljutog, strogog, ali pravednog doktora Filandru u intervjuu, čekam svojih pet preostalih primjeraka, da imam za unučad, i sve nešto mislim “E neću ba zamijenit one dvije izmiješane knjige, nek me pod stare dane u Burkina Fasu podsjete na moju nadmenost i papuan-sku skromnost, na moj amaterizam i legendarni pa-puanski profesionalizam, na moje pomanjkanje od-goja, manira i šlifa i na papuanske tople običaje o “domaćinu i gostu”!

Zbogom Filandra efendija, a jeste baš našli tražit kako, kada, gdje i koga za svoje najveće PROBLEME! I praštajte, nije ovo nit nešto nacionalno nit konfesionalno, već baš i maksuz lično!

Tahir Mujičić, samsvoj poglavica koji živi loše, ali čija je bar zadnja...

P.S. 1.I ne zovite me, molim Vas, na promocije moje knjige,

kao niti na slične promocije Vašega lika i djela, jer imam “občutek”, kako vele moji sjeverni kolege, komšije, budući problemi, Bošnjaci iz Slovenije (čitaj: Obala Slonovače), da ste zapravo bošnjačka književnost – VI! I to u 101 knjigu!

P.S. 2.Al ne očajavajte. Niste Vi jedini. Imamo i mi u Burkini

Faso u BHZ Papuanca koji misli za sebe isto, prosto se osjeća stećkom ili crnim kamenom. A o njemu ću skoro, al drugom prigodom.

6 2 B E H A R 8 5

D O K U M E N T I

U ime Allaha U ime Oca,Miliostivog, Samilosnog Sina i Svetoga Duha

Neka nam Bog pomogne onolikokoliko je iskrena ova naša

POVELJAprijateljstva i odanosti

GRADU DUBROVNIKUOna predstavlja nastavak stoljetnog iskazivanja privrženosti, prijateljstva i dobrosusjedstva između Bosne i Dubrov-

nika, između Bošnjaka i Dubrovčana. Ona je samo tanahni listić i nastavak časne knjige odanosti i povjerenja koju započe ban Kulin, a nastaviše pisati svi veliki bošnjački sinovi, preko kraljeva Tvrtka i Stjepana do velikog vezira Ahmed paša Hercegovića.

Gospodine Grade, Velika svjetska stijeno!Ni nemamo sile i moći da ti pomognemo onako kako to naši svijetli banovi i kraljevi mogahu. Tebi, najljepšem

okrilju naše mladosti i ljubavi. Jedino što smo mogli, mi smo i uradili – odbili smo, po cijenu posla i prebivališta, da pucamo u našu mladost i u našu ljubav.

S nadom da ćeš nas jednog dana opet primiti u svoja topla, kamena njedra, molimo Te – oprosti nama, jer oni ne znaju što čine.

U ime onih trebinjskih Bošnjaka koji će Te voljeti do "zgorenja svijeta"

Općinski odborMuslimanske bošnjačke organizacijeTREBINJE

U Trebinju, 5. prosinca 1991. god. (29. džumađel-ula 1412. h.g.)

2 B E H A R 8 5

BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja

Nakladnik:Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD

Glavni i odgovorni urednik:Sead BEGOVIĆ

Izvršni urednik:Filip Mursel BEGOVIĆ

Uredništvo:Senad NANIĆ, Ervin JAHIĆ,Sena KULENOVIĆ, Zlatko HASANBEGOVIĆ, Dino MUJADŽEVIĆ, Azra ABADŽIĆ NAVAEY

Rukopisi i fotografije se ne vraćaju

Adresa:BEHARKDBH “Preporod”Ilica 35, 10000 Zagreb, HrvatskaTelefon i fax: 00385 (0)1 483-3635e-mail: [email protected]

[email protected]: www.kdbhpreporod.hr

Cijena po primjerku 15 kn, dvobroj 30 kn, godišnja pretplata 90 knCijena u BiH: 3 KM, dvobroj 6 KM,godišnja pretplata 18 KM.Cijene za inozemstvo: CHF 6 (godišnje 36), € 4 (godišnje 24), USA $ 6 (godišnje 36);

Kunski žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185(S naznakom: Preporod, za Behar)

Tiskano uz financijsku potporu iz državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

ISSN 1330-5182

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi uredništva.

KAZALO

RIJEČ UREDNIKA .................................................................................................. 3

ŽENE U ISLAMUKultura žena: Ulomak knjige Suraiye Faroqhi “Sultanovi podanici:

kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu” ............................................... 4

KNJIŽEVNI PORTRETI: Feđa ŠehovićSead Begović (intervju): Pisac temeljnih ljudskih vrijednosti i zagovornik

suživota u suvisloj zajednici .......................................................................... 14 Feđa Šehović: privlačna snaga palete ................................................................. 19 Vratite čast i ponos dubrovačkim braniteljima ................................................... 25 Heroji ne smiju biti zaboravljeni ......................................................................... 28 Fragmenti iz romana «Prokleta ergela» .............................................................. 30

DERVIŠHANAVelid Imamović: O dobročinstvu ......................................................................... 38

LIKOVNO OKNOAida Abadžić Hodžić: Sumnja i nemir umjetnosti – uz slikarstvo Safeta Zeca ..... 42

DRUŠTVO S OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆUErvin Jahić: Pederčine i pederi ............................................................................ 52

IZLOG KNJIGA ................................................................................................... 53

MULTIMONOLOGSenad Nanić: Freesponsability iliti slobodogovornost ......................................... 54

HISTORIOGRAFIJAAdnan Jahić: O korištenju naziva “Bošnjak” u suvremenoj historiografiji .......... 55

PRIKAZI I KRITIKESead Begović: Začuđujući ritam života i bogatstvo tradicije ............................... 56 Sead Begović: Vrsni dramaturg ljubavi i njene inovirane inkantacije .................. 57

ČASOPISIFilip Mursel Begović: Derviši nasuprot pustoši svakodnevice .............................. 58

POLEMIKATahir Mujičić: Zbogom Filandra efendija ............................................................. 60

DOKUMENTIPovelja prijateljstva i odanosti Gradu Dubrovniku .............................................. 62

PROMIDŽBA ...................................................................................................... 63

Na naslovnoj stranici: Safet Zec, Velika nagnuta krošnja, 1975., ulje na platnu

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sara-jevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Adema-ga Mešić. Objavljivao je tekstove «za zabavu i pouku», iz-vorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar ocijenjen «najboljim što su Bošnjaci dosad imali». On je najbolji izraz poveza nosti na cionalne manjine sa životnom sredinom, dijaspo rom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovini. U de-setogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibra him Ka-jan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.

B E H A R

6 3B E H A R 8 5

P R O M I D Ž B A

Manifestacija 14. Bošnjačke riječi u organizacijiKDBH “Preporod“, studeni – prosinac 2008.

• Okrugli stol, srijeda, 19. studenog 2008.godine u 19 sati, Europski dom, Zagreb, povodom objavljivanja knjige “Politički islam“ autora Tarika Kulenovića. Razgovaraju : Muftija Ševko ef. Omerbašić, Dr. Šaćir Filandra i Goran Beus Richemberg.

• Srijeda , 26.11.2008. godine u prostorijama BNZH, Ilica 35, Zagreb, promocija X kola “Bošnjačka književnost u 100 knjiga“ izabranih pjesama Tahira Mujičića “Tursko groblje“ i Seada Begovića “Sve opet postoji“ u izdanju BZK “Preporod Sarajevo“. Predstavljaju: Hadžem Hajdarević, Ervin Jahić, Filip Mursel Begović i autori.

• Promocija zbirki pjesama: Nasko Frndić, “Čudovita Bosna“ i Emsud Sinanović, “Tarih o Slavonki“, u izdanju KDBH “Preporod“. Predstavljaju: Emsud Sinanović, Sead Begović, Senad Nanić, Filip Mursel Begović.

• Promcija novih brojeva Preporodovih časopisa : “Behar“ i “Preporodov Journal“. Predstavljaju: članovi redakcija.

• Promocija knjige Ajke Tiro Srebreniković “Identitet, jezik-bosanska književnost“.• Predstavljanje izdavačke i glazbene djelatnosti “Preporoda“ iz Jajca i Bihaća.• Bajramsko sijelo uz nastup “Bulbula“, ženskog zbora KDBH “Preporod”.

ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA • GODINA XVII • 2008. • BROJ 85 • CIJENA 15 KN

BEHAR

SURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENASURAIYE FAROQHI: KULTURA ŽENAKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆKNJIŽEVNI PORTRETI: FEĐA ŠEHOVIĆVELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVUVELID IMAMOVIĆ: O DOBROČINSTVULIKOVNO OKNO: SAFET ZECLIKOVNO OKNO: SAFET ZECERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERIERVIN JAHIĆ: PEDERČINE I PEDERI

B E R I Ć E T R I J E Č I

ZAPIS SA STEĆKA IZ 1094 GODINERadimlja, Stolac

Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s’ inonom nijednom inom

pomoćju, nego on sam. Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima

ništa do ponovo ti sam. Čovjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije

okusio, bit tami gdi nije bio, al’ uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. Čovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.

KDBH “PREPOROD” BE

HA

R, 8

5 20

08.

behar br. 85

Documents