81

ROMAN

BEHAR 104

Sadik Ibrahimović

MUČILIŠTE

Tuzla, 2011.

“Behar” predstavlja integralnu verziju romana o savremenoj Tuzli

*

Pro~elje moje porodi~ne ku}e okrenuto je ka jugois toku, pasoba u kojoj naj~e{}e sjedim gleda upravo tamo, na jugoisto~ni diograda i brdo koje upe~atljivo dominira nad Tuzlom. Ilin~ica se zoveta nevelika uzvisina. Porijeklo oronima nije poznato, osim {to je,o~ito, rije~ o deminutivu izvedenom iz imena Ilinka.

No, ne ~udi to: Bosancima, preciznije Bo{njacima, his torija,etnologija ili u ovom slu~aju onomastika, nikad nisu bile mile disci-pline; {ta vi{e, zaborav se ovdje poput kakve kolektivne vrijednostikroz generacije pa`ljivo njegovao i odr`avao. Za~udan i zbunjuju}ifenomen ali to je pri~a za sebe.

^esto, tako, gledam u Ilin~icu, naro~ito ujutro, u zoru, kadaplavi~asta pruga nad njom polako rasijeca no} i navje{tava novidan. Nisam, dodu{e, zaljubljenik u ~aroliju svitanja, rado bih propu-stio taj ugo|aj i bla`eno spavao, ali ne mogu, ne daju mi relikti rata,nebrojeni nezarasli o`iljci negdje unutar mene, pa se mu~im sanesanicom, ve} hroni~nom bojim se, ali i to je druga pri~a. I, eto,bdijem tako iz no}i u no}, ~itam, pi{em, sviram gitaru, tiho da neprobudim usnulu ~eljad, a u zoru, ote`alih, umornih o~nih kapaka,pijem kafu i gledam u Ilin~icu.

I prisje}am se. Na to brdo pentrali smo se raznim prigodama:vodilo nas je na {kolske izlete, prvomajske proslave, masovna tr~a -nja {umskim stazama s ciljem osvje`avanja i ja~anja so cijalisti~kogduha u nama, a i{li smo i sami: da sakupljamo glinu za ~asove liko-vne kulture, razne biljke za herbarije potrebne za ~asove biologijeili doma}instva... Potom bi, le`e}i potrbu{ke, skriveni iza stabalabukve i uz tihi kikot, voajerizirali parove koji su vodili ljubav u au -tomobilima. Malo toga se moglo vidjeti, tek uzdignute, ra{irene`enske noge i dlakava mu{ka zadnjica me|u njima kako se ritmi~kipokre}e naprijed-nazad. ^ista je i neoptere}ena svijest dje~ija i svejoj je komi~no, ~ak i sek sualni ~in, dlakava mu{ka zadnjicanaro~ito, pa bi na{ kikot ubrzo eksplodirao u grohotan smijeh,razotkrio bi nas, a i ljubavnike: `ena bi vrisnula, zagond`ija binavla~e}i pan talone i psuju}i iza{ao iz auta i, kao, pojurio nas, a mibi se uz smijeh i larmu stu{tili niz brdo. Znali smo da ne}e potr~atiza nama, imao je va`nijeg i nedovr{enog posla, a ko bi i mogaosusti}i djecu hitru kao vjetar.

Pod Ilin~icom, na prostranoj blagoj kosini oivi~enoj vi sokimborovima, nalazi se groblje. Jasno se vidi to groblje kroz prozormoje sobe: hiljade bijelih i tamnih nadgrobnih monumenata raznihoblika i veli~ina ispunjavaju nekada poluprazan prostor mezarista-na i neprimjetno, kao biljka puzavica, uspinju se ka vrhu brda. I moj

otac le`i tamo. Umro je brzo, napre~ac, naprosto je nestao, kao damu se `urilo da ~im prije {mugne iz ovozemaljskog pakla i ser besotputuje na drugi i, kako ka`u, bolji svijet. Godina je bila 1994.,ratna, stra{na, gladna, o~ajna; sahranili smo oca brzo, izme|u dva`estoka granatiranja grada, dr{~u}i od ledenog januarskog vjetra ipotmule zebnje da upravo tada, tog ~asa, neka pripita spodoba naMajevici ili Ozrenu puni top projektilom na kome su, kako se to uratu znalo re}i, mo`da ispisana i na{a imena. Ali, nisu, sudbina nasje pomilovala tog dana i sa~uvali smo `ive glave. Danas, sedam-naest godina kasnije, nisam ba{ siguran da li zaista jesmo.

Otac je bio lijep ~ovjek. Visok, skladno gra|en, mu ̀ evan, o{trih,pravilnih crta lica i tamnoplavih o~iju koje su mijenjale boju ovisnoo dobu dana - od azurno plave ujutro do tamno sme|e nave~er - bioje od onih mu{karaca ~ija se fizi~ka ljepota uo~avala odmah, naprvi pogled, bez zadr{ke i dvoumljenja. @ene su ga voljele. I `eljele,~ak i u pedesetim godinama kada je po~eo vidno stariti, gubi ti kosui gomilati kilograme. Pone{to od njegove ugodne vanj{tine doka~iloje i mene, stas i o~i ponajprije, za uspjeh kod djevojaka, uvjerio samse, sasvim dovoljno, no, ipak, o~evu keri-grantovsku ljepotu nisamnaslijedio, na {ta me je nedavno, za slu~ajnog susreta na ulici,netakti~no pod sjetila moja srednjo{kolska profesorica historije,nekada visoka, vitka, ljepu{kasta i prefinjena dama, a danas slabo-vidna, sme ̀ urana baba, svojedobno i sama potajno zalju bljena umog oca.

“Sladak si ti i pametan de~ki} bio, a i sada si, ali, nemoj se lju-titi, nema{, brate, onu sirovu energiju kojom je isi javao tvoj otac...Nekako si samozatajan, zatvoren, sklon mudrovanju... Valjda zbogsvih tih silnih knjiga koje si prometnuo kroz glavu, {ta znam... !Otac ti nije bio takav, nije. I zapamti: `ene ne vole sanjare, uop{teih ne vole, dobro to zapamti”! - re~e i ode. No, kao {to to obi~nobiva, imao je taj ljepotan i drugo lice, nimalo lijepo i ugla|eno. Otkri-vao bi ga samo u okrilju porodice, kada bi vra}aju}i se s posla,mra~an i {utljiv, bez pozdrava u{ao u ku}u, skinuo sako, bacio gapreko kau~a, oprao ruke, sjeo za kuhinjski sto i podviknuo: “Ru~ak![ta ~eka{!?” Tiho i nenametlji vo, bez ijedne izgovorene rije~i,majka bi servirala ru~ak, potom kafu i ne~ujno se povla~ila: otacnije volio da ga se uznemirava kada pije kafu, pu{i i ~ita novine.^itao je isklju~ivo Politiku, jedini valjan list kako je znao re}i. Kat -kad bi glasno komentarisao pro~itano, ne~iju izjavu o sta nju u unu-tra{njoj ili vanjskoj politici ili analizu ekonomske situacije u zemlji isve za~injavao prigu{enim psovkama. Zatim bi pozvao nas djecu iuslijedilo bi referisanje o {koli i ocjenama. Znao je da smo dobriu~enici, sestre naro~ito, pa bi nas nezainteresovano slu{ao, klimao

ROMAN

82

O tempora, o mores!Ciceron

Fahrudinu Salkanovi}u

glavom, rasijano lupkao prstima po stolu i razmi{ljao ko zna o~emu. A mi smo, opet, znali da je lupanje prstima po stolu dobarznak, da }emo pro}i bez grdnji i prijetnji, zabrane izlazaka islu{anja plo~a, pa bi nakon referisanja, iskoristiv{i njeg ovu rasija-nost, brzo klisnuli u na{e sobe i na ISKRA-inim gramofonima tihoslu{ali muziku: sestre, Arsena Dedi}a, Lea Martina i Mikija Jevre-movi}a, a brat i ja Floyde i Ze ppeline.

Ali, rijetko kada se to de{avalo. Pragmatik, racionalista, empi-rik i notorni komunista, u umjetnosti kojoj smo mi djeca bili sklonividio je neku samo njemu znanu opasnost, dangubu i bes pos -li~arstvo, zapadnja~ku imperijalisti~ku podvalu, kako je znao re}i,pa su na{i gramofoni, plo~e i gitare ~esto zavr{avali zaklju~ani natavanu, a moje dvije zbirke pjesama, mjesecima pa`ljivo ispisivanekrasnim goti~kim slovima, hladno je bacio u vatru i zadovoljno pro-trljao dlan o dlan kao da je obavio kakav mu~an i nepri jatan posao.I dok sam skamenjen u`asnuto gledao kako moj mukotrpni radnestaje u plamenu, on me je tap{ao po le|ima i gotovo saosje}ajnogovorio kako `ivot nije igra i pjesma, nego rad, red i disciplina, i daod pjesni~kih fan tazija nikakve koristi nema.

“Kakav je ovo ~ovjek?” pitao sam kasnije majku. - “Ni kakav,sine! Izvana kalajli, iznutra belajli! Eto kakav je!”

Desetak godina prije smrti otac je postao vjernik. Kako, za{to i{ta se to u njemu prelomilo, niko od uku}ana nije mogao doku~itiniti je on o tome ikada govorio. Redovno je klanjao i i{ao u d`amiju.Jednom, dok je u ku}i obavljao namaz, brat me je gurkao i pri {a p -nuo: “Vidi ga! Ideali su mu se rasplinuli i sada je k’o Bob Dylan u{aou religioznu fazu! Vidjet }e{ {ta }e se desiti kada biv{i komunistinavale u d`amije! Jadna li nam majka!”

I zaista, koju godinu kasnije komunisti su u buljucima nahrupi-li u d`amije, posjedali u prve redove i jad je mogao da po~ne.

*

Otac nije volio Tuzlu. A ni ja. I ta netrpeljivost prema mom i, uneku ruku, njegovom rodnom gradu, bila je, za pravo, jedina iolesna ̀ na poveznica u na{em ina~e vrlo krhkom odnosu, opte re }e -nom vi{edecenijskim tihim i ak tivnim nerazumijevanjem.

Ro|en u Br~kom, tik pored Save, u prostranoj pitomini i me|u lju-dima smjernog ravni~arskog mentaliteta, do{av{i kao dje~ak u Tuzludo`ivljava pravi kulturolo{ki {ok. Grad je bio su{ta suprotnost onome{to je ostavio iza sebe: stije{njen, zgusnut, prenapu~en, oivi~en brdi-ma koja su natkriljavala uzanu zmijoliku kotlinu i koju je na dva nejed-naka dijela uzdu` presijecala rje~ica Jala, Tuzla mu je nalikovala nauzavrelu ko{nicu, prepunu u`urbanih, ner voznih i surovo nasilnih ljudikakvih u mirnom i tihom Br~kom nije bilo. Po~esto bi mu kada bi sevra}ao iz {kole mahalski jalija{i otimali novac, ukoliko bi ga imao,cijepali ud`benike i {kolsku uniformu, pa bi se njegov otac, a moj djedJusuf, tada jo{ uvijek okretan i u snazi, bezmalo sva kodnevno obo -ru`an letvom u ruci i jataganom za poja som, razra~unavao sa ja li -ja{kom bagrom, a nerijetko i sa njihovim ni{ta boljim roditeljima.

Ali, vrijeme je prolazilo, otac se zamom~io, na osvetu, onu,kako ka`u, koja se servira hladna nije ni pomi{ljao, ve} je shvatio,

promu}urno i na vrijeme, da uzavrela ko{nica nije ni{ta drugo dopravi pravcati komunisti~ki El Dorado, zlatni rudnik za podobne ilojalne podanike vladaju}e ideologije, pa se br`e-bolje upisao ukomuniste, aktivirao u kojekakvim sindikatima, narodnim frontovi-ma i socijalisti~kim savezima, brzo napredovao i u sektoru energe-tike i rudarstva napravio pristojnu karijeru. Ali, ni u poznim godina-ma, kada se penzionisao, dobio unuke i nekako smek{ao - od sta-rosti, predanosti vjeri, straha od smrti ili svega zajedno - o Tuzli niza jotu nije promijenio mi{ljenje: nazivao ju je radionicom i spavao-nicom, leglom primitivizma, tamnicom za duh i duhovnost, urbani-sti~kim ruglom, da bi potom, nakon kratke teatralne pauze, oza -renog lica i pogleda uprtog negdje visoko iznad Ilin~ice, otpo~injaosjetni solilokvij o mirisnoj posavskoj ravnici, ku panju u Savi, hvata-nju riba golim rukama, prvim ljubavi ma, zvjezdanim no}ima ibeskrajnom nebosklonu koji po gled ne mo`e obujmiti a pamet poj-miti, takvom plavetnom nebosklonu kakvog Tuzla nema niti }e gaikada imati.

Ove o~eve melanholi~ne evokacije redovito bi preki dala majka,nimalo nje`no podsje}aju}i ga da pljuje po gradu koji mu je dao sve.“I da zna{, stari”, govorila je, “da nije bilo te tebi toliko omra`eneTuzle, ti bi i dan-danas bio mali paor zakopan negdje u toj tvojojmirisnoj posavskoj ravnici! Hajde, Boga ti, ne bulazni vi{e!”

Za razliku od o~eve, moja odbojnost prema Tuzli bila je dublja,slojevitija. Odrastaju}i u jalija{koj mahali, me|u ljudima kojima sutu~e, alkohol i [aban [auli} bili bit, su kus, esencijalni spiritusmovens njihovih `ivota, u svom tom nasmiljenom ~emeru i jadu,~itao sam knjige, slu{ao uvrnute rock grupe (Soft Machine, KingCrimson, Gong etc), svirao gitaru, pisao poeziju, po uzoru na Leo-narda Cohena poku{avao je uglazbiti, i sve to, dakako, u mojoj oko-lini nije ostalo nezamije}eno, pa sam ve} zarana, u adolescent-skom dobu, slovio kao ~udak i osobenjak {to u datim okolnostimai nisu bile osobito te{ke i opasne kvali fikacije. Jednom rije~ju -dobro sam pro{ao.

U {esnaestoj godini, kada mi je sve prekipjelo, za jedno sa dru-gom Darkom pobjegao sam od ku}e. Plan je bio jednostavan: do}ido Rijeke, ukrcati se kri{om na prekookeanski brod na kome jeradio Darkov ujak i ot putovati u Ameriku. “A paso{i? [ta }emo kadastignemo u Ameriku? Nemamo paso{e!” - pitao sam ga. - “Ni{ta tine brini! Sve }e to ujko srediti!” - re~e. Uhapsili su nas u Splitu.Mrtvi umorni i gladni zaspali smo na klupi nasred Rive i tako pali.“ Amerika, veli{! Ni manje, ni vi{e nego Amerika! Za{to?”- upita meneki dobro}udni inspektor kojeg je, o~ito, zabavljala na{a glupavanakana.

- “Ne mogu vi{e da `ivim u Tuzli!” - rekoh. - “Da, da, zna bitipote{ko `ivjeti u Tuzli!”- re~e i naredi da nas odvedu u }eliju na spa-vanje. Ujutro je otac do{ao po nas. Potpisao je neke papire i krenulismo ku}i. Do Tuzle nije progovorio ni rije~. Samo je u Mostaru zau-stavljaju}i automobil pred restoranom [iraz, duboko uzdahnuo i pro-mrmljao: “Hajde da predahnemo i pojedemo ne{to!” Dobri moj otac!Ko zna s koliko napora se suzdr`avao da ne plane, izvi~e se namene, prebije me na mrtvo ime. Umjesto toga, podario mi je iznim-no va`nu, mo`da i presudnu `ivotnu lekciju: rje~itu mo} {utnje.

ROMAN

83BEHAR 104

*

“Dragi prijatelji, Tuzla je jedini istinski slobodan grad na prosto-rima negda{nje zajedni~ke nam domovine; grad oslobo|en mr`nje,iskju~ivosti, predrasuda...”, govori pisac Mirko Kova~ na dodjeliknji`evne nagrade Me{a Selimovi} u ba{ti Pozori{ne kafane, podnoIlin~ice. U nevjerici odma hujem glavom dok ostali prisutni freneti~noaplaudiraju. Zanemari li se u takvim prigodama uobi~ajeno kurtoa-zno podila`enje gradu doma}inu i nimalo nebitna ~injenica da jeKova~ kao ~lan `irija za dodjelu nagrade vanredno ljuba zno ugo{}eni izda{no honoriran za svoj anga`man, u ovoj izjavi, naoko em fa -ti~noj, moglo bi se prona}i i poneko zrnce istine. Ali, samo one ko -va~evske, jednostrane, uljep{ane, zamagljene usrdnim dodvorava-njem lokalnih poltrona, kao i trodnevnim gratis pre`deravanjem ioblokavanjem pla}enim iz op}inskog ~ekmed`eta koje s te{kommukom puni slobodarska tuzlanska sirotinja. Da, takva Tuzla zais tapostoji i zaista je tolerantna, benevolentna, otvorena za druge idruk~ije, ali ono {to Kova~ ne zna ili, vjerovatnije, nije stigao da saz -na, jeste egzistiranje sasvim druge, mra~ne, nemilosrdne Tuzle,isparcelisane poput kakve }a}evine na kaste, klanove i interesnefrakcije, nezaja`ljive i beskrupulozne, kojima gladne o~i ni planinapara ne mo`e utoliti demonsku pohlepu. Takvu Tuzlu poznajemosamo mi, domoroda~ki Tuzlaci, zato~eni u ovom zaboravljenomkazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrjie|eni, po ni -`eni. Jer, a Kova~ ni to ne zna, biti Tuzlak u Tuzli te{ka je kazna. Bititalentovan Tuzlak jo{ te`a. A biti principijelan i ljudskosti odanTuzlak ravno je suicidu. Rje{enje, dodu{e, postoji i krajnje je jedno-stavno - biti gad! Naju~inkovitija je to referenca za brz, prekono}anprogres u `ivotu, ali ne mogu, ne}u, ne znam to, nemam taj dar, pa,evo, no}u pi{em, opirem se, bunim se, a danju, principijelan i ljud-skosti odan, poput sjene hodam slobo darskom Tuzlom, sporednimulicama uglavnom, ne bih li tako izbjegao ~ovjekoliku gamad i silnonamno`ene sitne udvorice kojima je, iz ~istog jala i ljubomore, van-redno zabavna zanimacija da me otvoreno hvale, u lice naravno, apotajno pljuju i opstruiraju gdje god i kako stignu. Ipak, te{ko ih jeizbje}i. Jedno takvo |ubre, sasvim neo~ekivano, bahnulo je nedavnou Tuzlu iz dalekog Maribora. I pravo na mene. Mirna se zove, u vezismo bili davno prije rata, ili tako ne{to, te{ko mi se prisjetiti prirodena{eg odnosa, a kada je rat zagudio promptno se ispalila u Sloveni-ju, zavrnula nekog bilmeza i udala se za njega, a koji je, kako mire~e, pa`ljiv, bri`an i divan: kuha, pere, pegla, usisava, ide u kupovi-nu, brine o djeci, vozi ih u {kolu i na treninge i, naravno, ludo je voli.Jo{ mi re~e da ga ne voli ba{ previ{e, ali zadovoljna je njegovimpona{anjem i nema namjeru mijenjati ga. Prioriteti su joj karijera,putovanja i o~uvanje mladala~kog izgleda. “A porodica?” - upitah. -“Pa, ne, ne ba{. Isuvi{e je to zamorno za mene, a i stresno. Takveobaveze me smaraju, a lo{e uti~u i na moj ten i op{te raspolo`enje.Mu` sve to radi, zna{. Nisam ti ja ba{ za to. Ka`em ti, uznemire mesve te obaveze.”

Otprije sam znao da ovo tuzlansko-mariborsko |ubre voli samosebe, pa me saznanje da ne voli vlastitu djecu nije iznenadilo, kao

ni to da je mu`a i djecu otpremila na more, a ona navratila nakrat-ko u Tuzlu, pa u Sarajevo na sve~ano zatvaranje Sarajevo film festi-vala, a zatim, veli, putuje u Egipat u obilazak Kaira, Aleksandrije,Luksore, Karnaka, Memfisa i Gize. \ubre je, naime, zaljubljenik udrevne civilizacije o kojima, uzgred, pojma nema niti je to zanima,ali je jako zanima imati fotografiju, svoju dakako, snimljenu naAkropolju, Partenonu, Panteonu, Rimskom forumu ili Egipatskimpiramidama. Izdr`ao sam s njom pola sata, otpratio je do auta,po`elio sretan put i oti{ao uz duboki uzdah olak{anja. Te ve~eri nagrad se obru{io sna`an pljusak i za tili ~as poplavio ulice. Prolaze}ipored pozori{ta vidio sam neke momke kako metlama izbacujuvodu iz poplavljene ba{te. Smijali su se i prskali. Sjetih se tadaMirka Kova~a i njegove izjave o slobodarskoj Tu zli izre~enoj u istojtoj ba{ti. “Kako kome, moj Mirko, ja sam ti ve} odavno uzato~eni{tvu!” - rekoh poluglasno, a dvije djevojke koje su prolazi-le kraj mene za~u|eno me pogleda{e.

*

Tuzla je grad bez gradske fizionomije. Poput nasumice prosutihdomina, u svakom kvartu i ulici mogu se vidjeti gra|evine razli~itearhitektonske vrijednosti. Dominiraju mra~na, socrealisti~ka zdanjaruskog tipa, `alosni relikti poslijeratnog urbanisti~kog neukusa.^ak ni iole arhitek tonski unificiranu ulicu u Tuzli nije mogu}e na}i:gdje god noga kro~i i pogled se`e, sve je zbrdazdoljeno, asi met -ri~no i otu`no rogobatno. Svojedobno je Goran Bregovi} rekao kakoje Tuzla najbezvezniji grad od svih gradova koje je vidio i njimahodio. Te{ko je ne slo`iti se s njim. Kroz neke ulice, Rudarsku ili Klo-stersku, ve} godinama ne prolazim. Ne mogu, isuvi{e su depresi-vne. U ovoj drugoj, u samom srcu grada, u te{ko shvatljivom sin-kretizmu, jedna na dru gu naslanjaju se gra|evine iz epohe austrou-garske uprave, me|uratnog razdoblja, potom komunizma i nakoncu futuristi~ka zdanja iz recentnog tajkunsko-tranzicijskog pe ri -oda. Na|e se i pokoja klasi~na bosanska ku}a, ru{evna i na pu{ -tena, pa sve to tvori haoti~no-grotesknu estetiku svojstvenu Tiraninekada ili Kabulu danas.

Na uglu Klosterske i Titove ulice nalazi se d`amija, najstarija uTuzli. Turalibegova joj je ime, ali niko od Tu zlaka ne naziva je tako,zovu je - Poljska jer je sagra|ena u polju izvan pravokutnih zidinakoje su sve do sredine 19. stolje}a opasavale grad. Ko je Turalibegi kada je d`amija sagra|ena, naravno niko ne zna, bar ne pouzda-no, no, sre}om, neko mudar, neimar zasigurno, ostavio je ispisankro nogram iznad ulaza - uobi~ajenu zahvalu Bogu, prikladankur’anski ajet i godinu restauracije d`amije, 1572., pa se ta godina,iako neta~na, uzima kao zvani~an datum njene izgradnje. Tik dod`amije uzdi`e se turbe, odnosno zasvo|ena grobnica u koju Tuzla-ci odvajkada ubacuju novac, u~e Fatihu, {apu}u molbu za ispunje-nje `elje i natra{ke se udaljavaju. Nije poznato ni to ko je sa gradioturbe i koji bogougodnik u njemu po~iva, ali, kako to obi~no biva,gdje ponestaje ~injenica ispredaju se legen de, pa tako i ovo turbeima svoju bapsku pri~u koja uz ne znatna skra}ivanja glasi ovako:”

ROMAN

84

Jedne no}i neki je ~ovjek krenuo da klanja jaciju u d`amiji. Kada jestigao zatekao je u d`amiji mnogo njemu nepoznatih ljudi koji su~inili zikir. I on im se pridru`io i sa njima ~inio zikir cijelu no}. Kadaje nastupila zora, jedan od njih re~e: ‘Eto, ~inili smo zikrullah cijeluno}, a sabah }emo klanjati u Meki ‘Kako re~e tako se po~e uspinja-ti uz munaru, a kada do|e do kraja, sko~i i kao strelica odleti u no}.Za njim, jedan po jedan, i ostali isto tako. Posljednji se uspeo onaj~ovjek, a pretposlednji se okrenu i re~e mu: ‘Pazi! Nemoj da posum-nja{‘! Potom i on sko~i i odleti. Onaj ~ovjek, trenutak prije nego {to}e sko~iti, pomisli: ‘Dragi Bo`e, nisam ja ptica da bih mogao letje-ti’! Zatim sko~i, pade na zemlju i ispusti du{u. Na tom mjestu ljudimu podigo{e turbe”.

Mada sam ovu fikcionalnu sli~icu poodavno ~uo, tek nedavno -gledaju}i, onako usput, beskrajno kilavi tok radova na obnovid`amije - sinu mi kako je Turalibegova d`amija, kao i svaka drugau Bosni, okrenuta ka jugois toku, u pravcu Meke, dok se turbe nala-zi sa njene zapadne strane, {to upu}uje na zaklju~ak kako su ljudi-ptice, kao i onaj nesretnik, skakali bezmalo na suprotnu stranu,poprili~no u pogre{nom smjeru. Sitan detalj koji je narod nom pripo-vjeda~u o~ito promakao.

Rekoh Tuzla je grad bez gradske fizionomije, a Turalibegovad`amija svojim tugaljivim izgledom upotpu njuje takvu predod`bu.Polurazru{ena, zapu{tena, poput kakvog sakralnog Skadra naBojani koji se danju gradi a no}u razgra|uje, ova d`amija i nemarprema njoj reprezen tativan je uzorak hroni~ne kulturalne i duhovnebijede ovog grada. Ne ~udi stoga {to su tri najznamenitija Tuzla kai jedna znamenita Tuzlanka - Me{a Selimovi}, Marijan Bene{, MirzaDeliba{i} i Svetlana Kiti}, svako u svoje vri jeme i svako na svojustranu, glavom bez obzira pobjegli iz Tuzle i negdje drugdje napra-vili blistave karijere. I ne samo oni - cijela armija genijalnih glavatiho se iskradala i jo{ uvijek se iskrada iz ovog mediokritetskogkazamata.

Ipak, iako niko ne zna za{to se Ilin~ica zove - Ilin~ica ili kada jesagra|ena Turalibegova d`amija ili turbe pored nje i ime bogougod-nika u njemu, svi znaju od kada Tu zla postoji. No, kao {to se dapretpostaviti, nije to zasluga domicilne pameti. O tome da postoji-mo obavijestio nas je bizantijski car i histori~ar Konstantin Porfiro-genet koji je u svom djelu De administrando imperio, napisanomgo dine 950., pomenuo i Tuzlu pod rimskim imenom Salines. Prem-da smo nesumnjivo postojali i ranije, hvala mu. Da je do ovda{njeturbo-folk pameti, kukavna nam majka - ni ime dr`ave u kojoj`ivimo ne bi s prve potrefili.

*

Svaki narod ima nekakav pogrdan nadimak. Imaju ga i Bo{njaci.Bo{njake nazivaju balijama. Rije~ je perzi jskog porijekla i ima potpu-no suprotno zna~enje od onog op}epoznatog, uvredljivog. Bali je opi-sni pridjev i zna~i: visok, uzvi{en, dostojanstven, gospodstven, dok jesufiks - ja tipi~ni bosnizam ne zna~i ni{ta i javlja se u drugim brojnimrije~ima orijentalnog porijekla: d`amija, tekija, kapija, avlija. Stoga,

ne smeta mi kada me nazivaju bali-jom, naprotiv - ugodno je u tu|imo~ima biti gospodstven i dostojanstven. Ima, me|utim, ova rije~ unu-tar bo{nja~ke lingvo-kulture i tre}e, nimalo lijepo zna~enje. Po~esto,tako gospodstveni i dostojanstveni Bo{njaci, a mnogo ih nema, bali-jama nazivaju one hinjeno udvorne i srda~ne likove, ponaj~e{}e rural-ne provenijencije, ultraambiciozne i sve prisutne - u vjeri, politici, {kol-stvu, kulturi - nikakvih ljud skih kvaliteta i zapanjuju}eg samopouzda-nja, svojstvenog samo seljacima i neznalicama. I njihov eti~ki sup-strat tako|er je zapanjuju}i: pobo`nost, hedonizam, kurumpiranost,nepotizam, prevare, intrige, opet pobo`nost, javna naravno, petkomu d`amiji, da ih svi vide onako skru{ene i Bogu pokorne. Obi~no sudobro pozicionirani, solventni, uticajni, a jedan moj razgovor sa tak-vim balijom, posla radi, odvijao se otprilike ovako:

- Selam alejkum! - ka`em.- Alejkumu selam! - replicira balija.- Zavr{io sam Filozofski fakultet. Ve} dugo sam bez po sla.

Mo`ete li u~initi ne{to za mene?- Hm... Da si do{ao prije pola godine zaposlio bih te odmah,

ali sada ... Te{ka je situacija, zaista te{ka, vidi{ sam... Mada, me|unama, mo`da bi se tu i moglo ne{to...

- U redu. Koliko i kome treba da platim za posao?- Pa, ovaj . Ako si ve} tako direktan, trebalo bi. tre balo bi

ne{to platiti.!- Koliko?- Petnaest hiljada maraka!- Kome da platim?- Meni!- I dobit }u posao?- Ho}e{!- Nemam toliki novac! Otkud mi, ~ovje~e?!- Eh, ako je tako... Nego, ~uj, da ti ka`em... Ti si fin i pobo`an

~ovjek. U Allaha se uzdaj! Samo se uzdaj u Allaha i bit }e i posla ipara i svega. Eto, tako!

- U Allaha da se uzdam?- Ja, ja, i ni{ta ne brini!- Bojim se da vas to nisam pitao niti sam tra`io takav savjet!- Pa, {ta da ti ka`em?! Para, eto, nema{! [ta ho}e{, onda?!- Ma, mar{, stoko selja~ka!Balija je bilo oduvijek, a nagli procvat do`ivljavaju padom

komunizma i raspadom Jugoslavije. Oformili su i politi~ku stranku.Na predizbornim skupovima, zapaljuju}om populisti~kom retori-kom, zasla|enom na brzinu na u~enim citatima iz Kur’ana i histori-je islama, hipnotizirali su i pridobili za svoj luciferski projekat armi-ju lakovjernog puka, uglavnom neukog i nepismenog.

Na jednom od takvih skupova, jedan od balijskih lide ra, kari-katuralnog izgleda i imbecilnog politi~kog promi{ ljanja, rekao jedoslovno ovo: “Bra}o i sestre, mirno spavajte! Niko nas ne}enapasti i rata ne}e biti! U turskoj avijaciji mnogo je pilota bosan-skog porijekla! Ukoliko nas Srbija ipak napadne, ako se usudi nataj suludi ~in, na{i }e hrabri momci di}i svoje avione i Srbiju sra-vniti sa zemljom!”

ROMAN

85BEHAR 104

Kako znamo, rata je bilo, turska avijacija nije sravnila Srbiju sazemljom, a karikaturalni je imbecil ve} nakon prvih sukoba vojnimavionom pobjegao iz zemlje, ravno u Tursku.

Balija, dakako, u ratu nije bilo, onom neposrednom, gdje segubila glava. Nisu ni pomi{ljali na to da, ne daj Bo`e, ginu, krvare,gladuju i mrznu se po vla`nim rovovi ma i mra~nim {umetinama, pasu ~etiri ratne godine prov eli relativno lagodno, u zavjetrini, u raz-nim komandnim {tabovima, logistikama, humanitarnim organizaci-jama i sli~nim debelim hladovinama. Umjesto njih, ginuli su oni kojirat nisu ni `eljeli: radnici i sirotinja.

Rat je okon~an u decembru 1995., ~udno, naglo, bez pobjedni-ka.

Sudija Bill Clinton odsvirao je kraj u sedamdesetoj minuti: pre-rano za one `eljne nastavka krvave utakmice, prekasno za dvijestotine hiljada mrtvih glava i dva miliona uni{tenih `ivota.

Zatim je do{ao mir. Kakav-takav. O~ekivano, balija u d`amijamanije bilo. Sasvim neo~ekivano, pojavili su se u tekijama i opoganilijedino preostalo neukaljano uto~i{te dobrih ljudi, samozatajni egzilu koji su se sklanjali od ovosvjetskog smrada tihi i smjerni dervi{i,nenametljivi u svojoj pobo`nosti, otvoreni, miroljubivi, slobodoumnii odani samo Bogu i ljubavi prema svemu stvorenome.

U dervi{luk sam se zaljubio poodavno, u Sarajevu, kada samjednog ki{nog popodneva prolaze}i pored tekije na Alifakovcu ugle-dao ispisanu dervi{ku oznaku - Hu na kapiji, zastao kao ukopan,gonjen nesavladivom radoznalo{}u u{ao u tekijsko dvori{te i iznadulaznih vrata pro~i tao natpis isklesan na patiniranoj kamenoj plo~i,sufijski credo koji }e definitivno obilje`iti i odretiti moj ̀ ivot. Na plo~ije pisalo: “Svakog putnika namjernika ljubazno do ~ekaj i ugosti, aza vjeru ga ne pitaj!”

Do{av{i ku}i, odmah s vrata egzalitirano sam uz viknuo: “Svemi je jasno! Voljeti sve stvoreno smisao je na{ih `ivota!”

Otac je za~u|eno pogledao u mene, pa u majku i tiho joj rekao:“Stara, ovaj je skroz pobudalio! To mu je od onih knji`urina {to ihpo svu no} ~ita!”

Dobro, dobro - razmek{a se otac. - De, reci nam {ta je to tebijasno?

- Pa, ljubav! Ljubav prema ljudima, `ivotinjama, biljka ma!Prema ljudima, naro~ito!

- Koliko ti je godina? - upita otac.- Za{to? Zna{ koliko imam godina!- Hajde, ti mi reci!- Osamnaest!- Eh, kada bude{ imao trideset ili jo{ bolje ~etrdeset godina,

shvatit }e{ kakve si gluposti danas izgovorio! Tek tada }e ti sve bitijasno, a to saznanje, vjeruj mi, dobro }e te opaliti po u{ima!

U istinitost ovih o~evih rije~i uvjerio sam se i prije tride sete godi-ne. I sve mi je bilo jasno: ljubav je fantazmagorija, slatkasta iluzija,javlja se izn enada, naglo, silovito, traje kratko i plamti izme|u dvijeopozitne izjave: Volim te! i Ne volim te vi{e!

Ali, ona postojana i neizmjenjiva ljubav, ona koja u gluhim isamotnim no}ima dijelim sa Uzvi{enim, odavno je jedina kojoj stre-

mim, kojoj se radujem, pa me balijaska okupacija tekijama nijeuznemirila, primio sam je ravnodu{no, kao neminovnost, sasmije{kom. Jedne no}i, nakon zikra, dok se slu`io ~aj, ustao sam,{utke stavio ruku na grudi, mirno iza{ao i u tekiju nikada vi{e nisamkro~io.

*

Moj osamnaestogodi{nji sin pro~itao je pet knjiga u svom ̀ ivotu:Vlak u snijegu, Orlovi rano lete, Pinokio, Avanture Toma Sojera i Bije-li o~njak. Istina, pro~itao je i pola Travni~ke hronike, a sve ostaleobavezne knjige iz {kolske lektire ~ita na internetu, u skra}enoj,fabularnoj verziji. I Rat i mir je pro~itao tako i dobio prolaznu ocjenu.Ka`e, bitno je znati klju~ne likove i doga|aje: Napoleon, Kutuzov,Borodinska bitka, okupacija Moskve, Andrej Bolkonski, Nata{aRostov, Pjer Bezuhov, sve to uobli~iti u dvade setak suvislih re~enicai profesor je zadovoljan. Slu{am ga i do|e mi da pla~em. Ali, ne pla -~em nego zaklju~ujem da knji`evnost vi{e ni~emu ne slu`i. Iznjedre-na kao pi{~eva unutarnja pobuna, pa makar i beznadna, knji`evnostse ve} poodavno recipira sasvim opre~no: kao zabava, ra zonoda, aponaj~e{}e kao izvori{te za crpljenje i pam}enje efektnih citata upo-trebljivih u kakvoj zgodnoj prilici, eruditnog dojma radi. Tako Cervan-tes, taj prvi i mo`da najve}i knji`evni pobunjenik, i dan-danas, stoti-nama go dina poslije, ni kriv ni du`an, do suza zasmijava sve one koji~itaju njegovog Don Quijotea.

Ni{ta bolje nisu pro{li ni ostali pobunjenici: Rable, Erasmus, Vol-taire, Pu{kin, Baudelaire, Kierkegaard, Gogolj, ̂ ehov, Tolstoj, Camus,Sartre, Gombrowicz, Joyce, Huxley, Hamvas, Nu{i}, Domanovi},Ki{... samo su neki od njih. Pobunjenik je i Mehmed-Me{a Selimovi}.U svom glasovitom i umje{no upakovanom auto{ovinisti~kom knji -`ev nom tekstu poznatom kao Dervi{ i smrt, britkim perom ostrvio sena komuniste i vlastiti narod. Na komu niste maglovito, eufemisti~no,na vlastiti narod otvoreno, sa dubokim prezirom. Bo{njaci ili, precizni -je, balije, ro man su do~ekali sa bezrezervnim odu{evljenjem, Hrvatirav nodu{no, Srbi, pak, na no`, barem u po~etku. Podozrivi, kakvi ve}jesu spram svega bosanskog, i za~u|eni besprizornom mr`njom pre -ma etni~kom korpusu iz koga se i Selimovi} ispilio, pa`ljivo su u teks -tu tragali za skrivenim probo{nja~kim signaturama i porukama, paka ko, na koncu, nisu na{li ni{ta, prigrlili su Mehmeda kao svog naj -ro|enijeg. I balije su prigrlili Mehmeda. Ro man su do`ivjeli kao svoj,njima upu}en ( {to, ruku na srce, nije daleko od istine ), dijelovekur’anskih sura na po~ecima poglavlja kao nedvojbenu potvrdu Meh-medovog muslimanstva, osnovni naum teksta kao bunt protiv titoi-sti~kog totalitarizma, a lociranje radnje romana u bezvrijeme i bez-mjesto kao neophodnu i razumljivu autorovu umjetni~ku mimikriju.

^injenicu da je - kako su katkad znali stidljivo prizna ti - gdjegdjepljucnuo i na njih, pravdali su Mehmedovom kreativnom slobodomi umobolnom teorijom o autonom nom `ivotu knji`evnog djela,neovisnom od njegovog au tora.

Potisnuta trauma kreativna je inicijacija i sukus ro mana Dervi{i smrt, veli Selimovi} a i mnogi drugi koji su se Selimovi}evim dje-

ROMAN

86

lom bavili. Trauma uzrokovana nepravednom i bezrazlo`nom egze-kucijom Mehmedovog starijeg brata, partizana, likvidiranog parti-zanskom rukom, ratne 1944. Za~udo, u samom tekstuSelimovi}evo traumatsko iskustvo ne uobli~ave se niti konkretizira,{ta vi{e, jedva da se mo`e nazrijeti, bar ne kroz vizuru karakternodefetisti~ko-pasivisti~ki portretiranog {ejha Ahmeda Nurudina,~ovjeka umornog i zgaslog, izmirenog sa Bo`ijom odredbom i bra-tovljevom sudbinom koju ne mo`e izmi jeniti niti mu pomo}i i izba-viti ga iz zato~eni{tva u tvr|avi. No, lik Hasana, prijatelja Nurudino-vog, karakterolo{ki je potpuno opre~an.

Hasan je nagao, impulsivan, nesputan, slobodouman, emaniraenergijom koju Ahmed Nurudin ne posjeduje, idejama i stavovimakoji Nurudina pla{e i sabla`njavaju, i tek kroz njega, kroz usta Hasa-nova, ispotiha, kao uzgred, na samom kraju knjige, progovara pravi,raskriveni Selimovi} i na manje od pola stranice teksta objelodan -juje istinsku idejnu nakanu cijeloga romana: odioznost prema pri-padaju}em etnosu i vlastitu muku identitarne podvojenosti. Evo {taHasan, odnosno Mehmedov alter ego, govori nama o nama: “Naj-zamr{eniji ljudi na svije tu. Ni s kim istorija nije napravila takvu {alukao s nama. Do ju~e smo bili ono {to danas `elimo da zaboravimo.Ali nismo postali ni ne{to drugo. Stali smo na pola puta, za -bezeknuti. Ne mo`emo vi{e nikud. Otrgnuti smo, a nismo prih -va}eni. Kao rukavac {to ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nemavi{e toka ni u{}a, suvi{e malen da bude jeze ro, suvi{e velik da gazemlja upije. S nejasnim osje}ajem stida zbog porijekla i krivicezbog otpadni{tva, ne}emo da gledamo unazad, a nemamo kuda dagledamo unaprijed, zato zadr`avamo vrijeme, u strahu od makakvog rje{enja. Preziru nas i bra}a i do{ljaci, a mi se branimoponosom i mr`njom. Htjeli smo da se sa~uvamo, a tako smo seizgu bili da vi{e ne znamo ni {ta smo...”

Tako, eto, zbori identitarno raspolu}eni Mehmed Selimovi}. Uovom kratkom pasa`u, u svega jedanaest re~enica, Mehmed Seli-movi} sna`no i smjelo uspje{no vlastoru~no demontira op}eprih-va}eno mi{ljenje o ro manu Dervi{ i smrt kao vanredno uspjeloj lite-rarno estetiziranoj pi{~evoj traumi, potom pri~i o `ivotu i smrti, lju-bavi i mr`nji, genijalnom lirsko-meditativno-ispovjednom knji`ev -nom tekstu.

No, ono {to Selimovi}, na `alost, nije u~inio, a morao je zaradintelektualnog po{tenja, jeste iscrtavanje nu`ne i za ideju romana -takvog kakav ve} jest - klju~ne etnoidentitetske razdjelnice izme|udobrih, samosvojnih Bo{njana i onih koji to - poput Selimovi}a - ne`ele biti. Morao je, a , eto, nije. Rije~ju, svjesno ili ne, sve nas je kaogovna strpao u isti vagon, zamandalio vrata i zakucao natpis:

“Pozor! Genetski otpad!” E, ne}e mo}i, Mehmede.Kako god, Selimovi} se i danas slavi kao veliki, najve}i bo{ -

nja~ki pisac, kao i bosanski, srpski, ju`noslavenski, bezmalo vase-ljenski autor, kako to egzaltirano znaju tuma~iti njegovi fanati~nipoklonici.

U Tuzli, gradu u kome je Selimovi} ro|en i o kome u svojimnajva`nijim djelima nije napisao ni slova, ve} dese tak godina egzi-stiraju knji`evni susreti posve}eni njemu u ~ast.

Iza cijelog projekta stoji op}inski na~elnik, i sam pisac rekrea-tivac, i, prema vlastitim rije~ima, veliki zaljubljenik u lik i djelo Meh-meda-Me{e Selimovi}a.

Na~elnik, ina~e, strastveno voli knji`evnost. Sebe u knji`evnostijo{ vi{e. Silno voli i Mehmeda Selimovi}a, premda nekako sumnjamu to. Prije }e biti da je ta ljubav prozai~nije naravi: domi{ljato je i uti-litarno glorificirati Mehmeda, odavati mu svake godine grandioznihom mage, priviti se uz njegove skute i priskrbiti tako pokoju drago-cjenu mrvicu pu~ke naklonosti i li~nog publiciteta, politi~kog, prijesvega, a usput i kulturalnog.

Slu{am, kako rekoh, sinovljeva razmi{ljanja o knji`ev nosti,tu`an sam, pretu`an, volim ga, moja je krv i moje meso, a tu, predmojim o~ima, stasava u autenti~nog baliju. Jer, balije ne vole ~itati,razmi{ljati o pro~itanom jo{ manje, a izgra|ivati i imati vlastite sta-vove o bilo ~emu ne vole uop}e. Razli~iti smo. On je sklon masi,toploti i sig urnosti unutar nje, ja sam, opet, samotnjak, stepski vuk,vje~ito na vjetrometini, ekskomuniciran u rodnom gradu kao ovo-vremeni Baruch de Spinoza, prezren od balijske bratije.

Ipak, nije li - pitam se u dvojbi dok gledam u sina - pro~itati petknjiga u `ivotu sasvim dovoljno? I kakva ko rist od izgra|enog stavao bilo ~emu? Nikakva! Uvjerio sam se ! bit }e da je moj sin u pravu:pet pro~itanih knjiga za sretan `ivot sasvim je dovoljno. Na `alost,za mene je prekasno, pro~itao sam ih mnogo vi{e.

*

Ramazan je. Plavetnilo nad Ilin~icom i{~ezava, dan se gasi, zakoju minutu mujezin }e prou~iti ezan i ozna~iti kraj posta.

Sam sam u sobi. ^ekam. Volim ove trenutke. U njima je sa`etasva ljepota vjere. Dan je ljetnji, dug, vreo, no nisam ni `edan ni gla-dan, ni nervozan zbog cjelodnevnog nepu{enja, naprotiv - miransam, ispunjen, bistrih i ~istih misli, zahvalan na bla`enim i nepo-sta~ima neshvatljivim katarzi~nim trenucima i{~ekivanja mujezino-vog ezana. Mudar je i Plemenit dragi Bog, razmi{ljam dok ~ekam.Po stom nas ~isti, krijepi, ozdravljuje i daje snagu da izdr`imo osta-lih jedanaest mjeseci u godini. A valja ih izdr`ati. @ivi u zemlju nemo`emo. I, evo ga! Mujezin se oglasio. Pijem vodu polako, gutljajpo gutljaj, pojedem nekoliko zalogaja, potom pijem kafu i pu{im.Ali, poput balona od sapunice, iftarska ~arolija se razbi i nestade.Osje}am je jo{ samo u tragovima, izmigoljila se i vratila u onostra-no, do naredne ve~eri i novog i{~ekivanja ezana, kada }e ponovodo}i ne nadano kako je i oti{la. [utim i oslu{kujem nemir koji mepodmuklo obuzima. Znam {ta slijedi. Pusto{! Ako me pre plavi i{~epa, ako se odmah ne dignem, obu~em i iza|em vani, bilo gdje,bilo s kim, ostat }u satima prikovan u fotelji, paliti cigaretu za ciga-retom i kao autista zuriti u `mirkava svjetla na Ilin~ici.

Znam i za{to. Nedostaje mi Amela. Toliko mi nedostaje da jedva~ekam da umrem i vidim je negdje i nekako, zad nje je {to sampomislio prije no {to sam sko~io, ostavio nedopijenu kafu i izjurio izku}e. I, sre}e kakve ve} jesam, zaista nailazim na bilo koga. Pije-mo kafu i {utke gledamo u bezli~nu rijeku ljudskih tjelesa koja se

ROMAN

87BEHAR 104

gore-dolje gibaju glavnom ulicom.- D`amija je sve! - re~e iznenada taj bilo ko.- Kako to misli{?- upitam.- Pa, jednostavno! D`amija je cilj !- Koliko znam, d`amija je Bo`ija ku}a u kojoj, usput, neko

zara|uje i platu! A to {to ti pri~a{ akaidska je inver zija!Pobrkao si su{tinu i formu! D`amija je sredstvo, a cilj je Bog!Ne treba ti d`amija da bi bio vjernik, a bez Boga vjera je nemo-

gu}a!- ^udni ste vi dervi{i! - re~e bilo ko.- Za{to ?- Preslobodno razmi{ljate! Opasno je to {to pri~a{!- Naprotiv! Opasno je biti zarobljenik dogmatskih predrasu-

da!Pogledaj vehabije! Uskogrudi, anahroni, isklju~ivi, nasilni, slije-

po uvjereni da je njihovo poimanje vjere jedi no pravo i ispravno; veli-ki u vlastitim o~ima, netrpeljivi prema svima onima koji se usuderazmi{ljati druk~ije! Da mogu, na silu bi islamizirali i vratili u srednjivijek cijelu planetu, a i dervi{e bi slatko potamanili, samo da im sepru`i prilika!

- Za{to dervi{e ?- Upravo iz suprotnih razloga: neznatni smo u vlasti tim o~i -

ma, u svakom dobrom ~ovjeku vidimo bi}e bolje od nas, tolerantnismo, otvoreni za druge i druk~ije! Mo`da ne zna{, ali u tekiju dola-ze i pravoslavci i katolici, uglavnom zbog predavanja iz RumijeveMesnevije, a i obred zikra im je otvoren, naravno ako to `ele!

- E, onda me ne ~udi {to vas vehabije `ele potamaniti! - re~ebilo ko i ode.

Dobro je. Uljudno i brzo sam ga se rije{io, pomislih.Klasi~ni vjerski lu|ak, bezopasan dodu{e, ali u`asno te`ak i

naporan u svojim plitkoumnim duhovnim opser vacijama.Tuzla je puna takvih. Uglavnom se zanimaju za sufizam.^udan fenomen, no ne posve neobja{njiv: Tuzla, a i ono {to se

jo{ Bosnom zove, balkanska je Gaza ili Zapadna obala, getoiziranii poluanarhizirani teritorij bez reda, ra sporeda, bilo kakvog poli ti~ -kog i socijalnog koncepta.

Institucije sistema postoje, ali same sebi su svrha. Agilne i slat-korje~ive nevladine organizacije svako malo saop}enjima za javnostukazuju na propuste i proma{aje istog tog besmislenog sistema itu svoju besplodnu kvazidemokratsku onaniju masno napla}uju.Naj~e{}e od stranih ambasada, slovena~ke recimo, one ~ija jevlada svojedobno hladno oplja~kala ogromne novce bosanskih gra -|ana deponovane u Ljubljanskoj banci, a potom nas ekonomski ko -lonizirala uz svesrdnu pomo} nezasitih balijskih politi~kih lobija,onih, je li, koji su sami sebi svrha, a kojima, opet, ukazuju na pro-puste i proma{aje nevladine organizacije ~iju kvazidemokratskuonaniju sponzorira slovena~ka ambasada!

Tipi~ni bosanski lonac kriminala i be{~a{}a!Narod je, pak, nebitan i o njemu niko ne brine. Osim, mo`da,

Islamske zajednice koja nam obe}ava d`enetske blagodati. Kadaumremo, naravno, i pod uslovom da smo za `ivota bili krotki, pos -

lu{ni i bogobojazni. Po{to ovoze maljski pakao ve} ku{amo - rezo-nuju obespravljeni i o~ajni - ne bi bilo lo{e u`ivati u rajskim perivo-jima, pa otuda, iz ~iste muke i bezna|a, tako sna`an interes zavjeru, sufizam oso bito. Vjerom i vjerovanjem, me|utim, ne pla}ajuse ra~uni niti {koluju djecu, pa ̀ ive}i tegobnu svakodnevicu izme|u~eki}a i nakovnja, ovi tragaoci za bilo kakvim izlazom iz vlastitogpakla brzo i uspje{no pomra~e razumom. I onda do|u meni. Da miobja{njavaju {ta je vjera. Ali ni ja nisam od ju~er: oni meni o vjeri,ja njima o seksu, oni o seksu, ja o fudbalu.

Brzo odustanu. Odmahnu rukom, zaklju~e da sam poludio i`urno odu. Jednog takvog ve~eras sam uspje{no otresao. Kolikodu go }e mi to uspijevati, ne znam. Umoran sam. Od sebe, vjerskihlu|aka, Zapadne obale, dvije-tri ulice u kojima se kre}em.

Neka mi je dragi Bog na pomo}i.

*

Slu{am k}erku kako svira piano. Vje`ba Beethovenovu SonatuNo.8 za sutra{nju provjeru znanja u Ni`oj muzi~koj {koli.

Sigurna je, mirna, koncentrisana i vidno ponosna {to i ja mogu~uti kako je uspje{no savladala zahtjevnu kom poziciju.

- Je li dobro?- pita nakon {to je odsvirala posljednju notu.- Odli~no!- Siguran si?! Ho}e{ li da odsviram jo{ jednom?- Ne, ne! Zaista je dobro!- U redu! Mogu li sada vani!- Naravno!- Ne}u dugo!- Dobro!Ljubi me u obraz i izlazi. Sjedam za ra~unar i provjera vam po{ -

tu. Ni{ta. Pu{tam Bistru vodu od Leb i Sol, najlirskiju kompozicijukoju sam ikad ~uo, naslanjam se na pro zor, palim cigaretu i gledamu veliko jato vrana ra{trkanih tamo-amo na tamnoplavom nebu, uz -nemirenih zbog ne ~eg. Odjednom, kao po naredbi, u svega tri-~etirisekunde, smiruju se i lagano spu{taju na stabla i krovove zgrada.Na ulici nigdje nikoga. Samo Buba bez zuba, kako je djeca zovu,suluda `ena sa cigaretom u ustima koju nikada ne gasi, bu~no pre-tura po kontejnerima za sme}e i psuje.

Uklju~ujem televizor i gledam poglup film, o~ajno predvidljivefabule. Nekakav biv{i policajac, elitni valj da, zapu{ten i mamuran,lijeno otvara vrata ispred ko jih stoji ozbiljni, ugla|eni agent FBI-aja.Ugla|eni nudi zapu{tenom delikatan zadatak hvatanja serijskogubice. Zapu{teni ni da ~uje. Povukao sam se, veli. Ugla|eni, pak,insistira i povla|uju}i mu ka`e da samo on, zapu{teni, mo`e do}iglave monstrumu koji neselektivno ubija i sije paniku po gradu.Zapu{teni indignirano odbija. Jok – veli - eto vas tamo pa ga hva-tajte, ja idem u lov na tune i pokazuje ugla|enom ribarsku opremu.Gasim televizor. I budali je jasno da }e zapu{teni zadatak ipak prih-vatiti, naganjati se malo sa psihopatom i na koncu ga uhvatiti. Atokom obavezne razmjene vatre sa ubicom, bacit }e dva-tri pi{toljanakon {to ispuca sve metke iz njih. Nikada mi nije bilo jasno za{to

ROMAN

88

u filmovima bacaju ispra`njene pi{tolje. Dobujem prstima po stolu,kao nekada moj otac, gledam u policu sa knjigama, ustajem i nasu-mi~no pose`em za jed nom od njih. Vidim, Pavi}ev Hazarski re~nik.Davno sam je ~itao. Listam, ~itam, preska~em. ^isti intertekstuali-zam. Malo Borhesa, malo Gombrovicza, malo Bulgakova i ne{toPavi}a. Vra}am knjigu na policu, odlazim u kuhinju, ku ham ~aj, isjedam na balkon.

Bube bez zuba nema, ali je onako u bijesu, rove}i po kontenje-rima i tra`e}i ko zna {ta, razbacala gomile kesa sa sme}em svudanaokolo. Stalno to radi. Kom{iluk je ne grdi niti prijavljuje policiji.@ena je luda i nikakve koristi od toga. Kada popijem ~aj, ako to nekone u~ini prije mene, si}i }u i vratiti razbacano sme}e u kontejnere.Odnekuda, jedva ~ujno, doprije{e do mene zvuci sevdalinke DonjuTuzlu opasala guja. Razmi{ljam dokono o dvojakim predajama onastanku ove pjesme. Guja je, po jednima, Omer-pa{a Latas,potur~eni Srbin iz Like i po zlu ~uveni stambolski d`elatski egzeku-tor, koji je 1850. do{ao u Tuzlu sa carskim fermanom i naredbom unj emu da poskida glave uzjogun jenom i Porti nesklonom bo{ nja~ -kom plemstvu. Ulogorio je se sa askerskom pratnjom na brdu Kiceljiznad ~ar{ije i dok je bo{nja~ki begovat drhturio od straha ~ekaju}ipa{in poziv na razgovor i neumitni svilen gajtan oko vrata na krajubesjede, dobi Latas hitan poziv za gu{enje pobune negdje u Srbiji,ve}e i opasnije po carstvo, pa navrat-na-nos ode iz Tuzle neobavlje-na posla, a bo{nja~ki prvaci odahnu{e {u}uraju}i Allahu i ispjeva{esebi pjesmu koja u narodu ostade do danas.

Po drugima, guja je mrski austrougarski okupator, onaj isti kojinam je za svega ~etrdeset godina prisustva i uprave, a nakon ~etiristotine pedeset godina turske ne brige i otima~ine, izgradio na sto-tine {kola, bolnica, mosto va, `eljezni~ke pruge, moderne ceste,vodovodne sisteme, fabrike, elektrifikaciju, telegraf, arhitektonskivrijedna zdanja, muzeje, biblioteke, {tamparije, knjige, novine,pismenost... I uzeo je podosta, dodu{e, ali... Osim ove - razmi{ljamdok slu{am jedva ~ujnu sevdalinku - Tuzla je opjevana u samo jo{pet sevdalinki: Pod Tuzlom se zeleni meraja, Je~am `ele Tuzlankedjevojke, Sarho{ Aljo drume zatvara{e, Mujo \ogu po Mejdanuvoda i \ugum kuje |ugumd`ija Aljo. I to je sve. Malo. Ali, zasigurnone bez ra zloga. Odvajkada je Tuzla bila nepresu{na krava muzara:Turska, Austrougarska, SHS-ovska, Jugoslovenka, NDH-ovska, paopet Jugoslovenska, danas sva~ija, svoja nikada. Plja~kana,eksploatisana, zapostavljana, podrivana, i to doslovno, nije, jadna,ni mogla biti ~estito opjevana, jer sevdalinka je pjesma sitih ljudi, abijede i gladi u Tuzli ni kada nije usfalilo. Ni danas, Bit }e da je to.Ali - prenuh se - d`aba ti sve, ve} se smrkava, valja meni razbaca-no sme}e pokupiti. Vidim, niko od kom{ija nije se nakanio, a smradje ve} osjetan. Di`em se, othukujem i izlazim iz ku}e da obavim jo{jednu sizifovsku besmislicu.

*

Koncem osamdesetih godina oti{ao sam u London. Po bjegao,zapravo. Prije no {to }u otputovati - uvidjev{i da je moja odluka koli-

ko tvrda toliko i naivna - otac me je posa dio pred sebe i slikovitopoku{ao razuvjeriti i odgovoriti od tog, po njemu, besmislenog bije-ga.

“Vidi , re~e mi tada, “kada je Austrija okupirala Bos nu, Bo{njacisu masovno po~eli iseljavati u Tursku bje`e}i od, kako su govorili,kaurskog cara Franje Josifa koji }e ih pokrstiti i pretvoriti u roblje. Ikom{ija mog djeda spre mao se za iseljavanje u Tursku. Djed ga jepitao za{to to ~ini. - ‘Ne znam, veli, svi idu, pa, eto, i ja...’ ‘Slu{aj,re~e mu djed, ‘ptica mukotrpno gradi svoje gnijezdo, gran~icu pogran~icu, a kada ga uneredi, re}i }emo usere, ponovo s istommukom gradi novo! Pa, bolje ti je da ne ide{ nego lijepo da o~isti{svoje gnijezdo, ovo u Bosni, jer u Tursku }e{ i svoju guzicu ponije-ti! I tamo }e{ zasrati!”

- Znam, stari, ali gu{im se ovdje! Moram da idem! - rekohtada.

- Zar ba{! Dotle je do{lo?- Jest!- Dobro, onda. I ~uvaj se. Tamo u tom Londonu.I oti{ao sam. I vratio se. Br`e no {to sam mislio. Otac je bio u

pravu. Stra`njicu, onu mentalnu, uvijek sa so bom nosimo. Shvatiosam to i kad sam oti{ao u Teheran, godinu-dvije nakon svr{etkarata. I evo me, tu sam, ne mi~em nikuda, gradim svoje gnijezdo,~istim ga, {utim i trpim. Dokle, ne znam.

Jutros sam, tako, bio na intervjuu za posao profesora u Arslan-pa{inoj medresi. Predsjednik tro~lane komisije biv{i je SDB-ovski`bir i denuncijant, a sada magistar is lamskih nauka i jedan od pro-fesora u medresi. Poznajemo se dugo. On zna da ja znam ono {toon ne bi volio da se sazna o njemu. Podozrivo me gleda, vidim nijemu milo {to sam i ja aplicirao za posao. I prije nego {to sam sjeobilo mi je jasno da od mog posla u medresi ne}e biti ni{ta. Ipak sje-dam da vidim i ~ujem {ta je smislio kako da me se rije{i.

- Kako si? - pita me `bir i kiselo se smje{ka.- Hvala, dobro!- Reference su ti dobre! Ali, treba da zna{ da mi pa`ljivo bira-

mo ~lanove na{eg kolektiva!- Shvatam!- Zna{, ovo je elitna {kola i profesorski kadar biramo vrlo

pa`ljivo!- Ponavljate se, gospodine! Ima li za mene posla ili ne?- Na `alost, ne! Profesorski kadar ovdje.- Da, da! Pa`ljivo birate profesorski kadar! I bilo bi od vas vrlo

nepa`ljivo dati meni profesorsko mjesto! To, ~ini mi se, `elite re}i?!A za{to, mogu li znati? Jesam li ja alkoholi~ar, narkoman, krimina-lac, peder?! Ili, jo{ vjerovat - nije, mo`da je ve} neko dobio ovajposao, neki va{ ro|ak, prijatelj, a ja bez veze ovdje razglabam svama?!

- Nisam to rekao! - procijedi `bir.- Znam da ti nije drago {to sam ovdje! - rekoh. - I znam da je

ovaj posao ve} neko dobio! Ali, to {to radi{ ima i svoje ime! Zove se- klerikalni apartheid! Pa, vi, hod`e, ~ovje~e, vi{e ni nemate ambi-ciju da budete duhovni lideri vlasti tog naroda! Zatvoreni ste, herme-

ROMAN

89BEHAR 104

tizirani unutar va{e kaste, uhljebljujete u ovu i sli~ne institucije va{udjecu, rodbinu i prijatelje, `ivite lagodno, neoptere}eno, sa real-no{}u, onom ubistveno surovom, nemate nikakvog doticaja, siti stei obijesni, ne saosje}ate sa patnjama oja|enih ljudi kojima u d`ami-jama pri~ate pre`vakane pri~e o moralu, ~estitosti, altruizmu.! Koste vi, zapravo?! I kome ste potrebni?! Nikome! Kada bi sutra zat-vorili ovu va{u “elitnu” {kolu niko to ne bi ni primijetio! Dovukli stese u Tuzlu iz ko jekakvih vukojebina, pobjegli od krava i njiva, pasada polupismeni, osiljeni i be{}utni za nevolje drugih, pa`ljivo bira-te ~lanove va{eg kolektiva! Fuj! I samo da zna{, `biru komunisti~ki,narod si mo`da prevario, ali Boga nisi, a, vala, ni mene!

Ni `bir ni ostala dva ~lana komisije nisu izustili ni rije~. [utili suoborenih glava i ~ekali da odem.

Iza{ao sam vani, lijepo je i sun~ano jutro bilo; na tre nutak samzastao i pogledao zgradu medrese. Krasno zdanje. [teta {to ovakviljudi rade u njemu – pomislih - i, najednom, bi mi drago {to nisamdobio posao. Gledam u zdanje i stresoh se od pomisli da bih,mo`da, vremenom postao isti kao i oni.

*

Kasno je popodne. Pi{em tekst o pjesni{tvu Muham eda D`elilaSadikovi}a, teorijsko-kriti~ki prikaz za ~asopis Osvit.

O pjesniku se gotovo ni{ta ne zna ({to, kako ve} rekoh, ne ~udi,balije ne vole njegovati vlastitu tradiciju) ~ak ni kada ni gdje jero|en, tek {turi podatak da je ob javio poetsku zbirku Sevdah i suzei povremeno, izme|u dva svjetska rata, objavljivao liriku u ~asopisuNovi Be har. Mu~im se. Poezija mu je trivijalna: jeftine lirske slike,nevje{te metafore, nategnuta rima, tugaljiva op}a mjesta o `alu zaprohujalom mlado{}u i neostvarenom ljubavlju, prepuna pateti~nihromanti~arskih proplamsaja, anahronih i stilski potpuno izolovanihod u to vrijeme izra zito sna`nih modernisti~kih strujanja u ju`nosla-venskim knji`evnostima. Mu~im se i dvojim se: masakrirati ga ilibiti dobronamjeran.

^itam:Ti me mo`e{ lijepa ~edo Kol’ko ho}e{ milovati, Ali srca-srca svoga Ne mogu ti nikad dati.

To sam srce davno daoJednoj crnki, prvoj koni, Zbog ~ega me crni udesI dan-danas kruto goni.

Zbog ~ega mi pelin-suzaBlijedo lice uvijek rosi, Zbog ~ega je tako ranoPalo inje po ovoj kosi.

^itam i odlu~ujem: bit }u dobronamjeran - oprezno, uvijeno,neodre|eno, bez ukusa i mirisa, jer – razmi{ljam - ni on, jadan,nije od sile napisao ove bezvezarije, ko zna kak va li je njega

muka natjerala da zabludi u pjesni{tvo i lati se pera. Tekstzavr{avam brzo i {aljem ga uredniku. Eto! Nit’ sam ga naru`ionit’ pohvalio, bolje nije moglo. Prelazim na drugi posao: roman-tizirani `ivotopis nekog narcisoidnog pustolova iz Gra~anice.Mjesecima navaljivao na mene da ovjekovje~im i ukori~im njegov,kako ka`e, nesvakida{nje zanimljiv `ivot. Ja se ne}kao, pa nakoncu popustio. A do bra mu{terija, ne pita {ta ko{ta. ^itao je ve}neke dijelove teksta i odu{evljen je. Ka`e, ni sam ne bi bolje opi-sao svoj `ivot. I jo{ re~e - ako tako bude do kraja, udvostru~it }emi honorar. U redu - velim - bit }e! Brzo i lako pi{em, a nije mi tosvojstveno. Valjda je lako pisati o budala{tinama. ^itam njegovrukom pisani predlo`ak i od fekalija poku{avam praviti pitu.

“. i onda ja do|em u Be~ i otvorim kafanu. I onda krene poso alslabo nekako vidim ja ho}e narod pjevaljku. I onda ja iz Cazinadovedem pjevaljku dobra je crnka bila al slabo pjeva al koga briganarod samo zbog nje dolazi. Joj kad poso navali. Para ko {a{e. Ionda u neka doba do|o{e neki mafija{i Rusi su bili ka`u oni meniti }e{ nam davat deset posto od pazara a mi }emo tebi ~uvat kafa-nu. Vidim ja opasni tipovi nema labavo s njima pa im ka`em dobrove~eras kad sravnim pazar da}u vam pare. I onda dam im ja te parei iste no}i pozovem neke moje jalija{e iz Minhena da sutra do|u uBe~ i da razvale tu mafiju. I do|o{e ovi moji. Do|o{e i Rusi ho}epare. Ka`em ja njima ne dam pare a i ovi moji nadigo{e hampu nanjih i izbi tu~a ne zna se ko koga mlati. Do|e i policija napravi zapis-nik obja{njavam ja da su me Rusi reketirali al d`aba ti sve zatvori{emi kafanu. I onda {ta }u pobjegnem u Grac bojim se ubi}e me oniruski mafija{i.

Sutradan javlja mi jaran eno zapalili ti Rusi kafanu.Do|em ja u Be~ i imam {ta i vidit samo ugarci ostali. Sre}om

osiguro sam kafanu i naplatim dobro osiguranje pa kontam nije ses njima igrat i nije mi tu provrela nafaka pa se spakujem i odem u[tutgart. I onda u [tutgartu ot vorim piceriju...”

Ostavljam rukopis, dosta je za danas. Malo mi je i muka, otva-ram prozor, udi{em reski jesenji vazduh, gledam kako se sa zapa-da, iz pravca Ozrena, malo-pomalo, valja i usput narasta ogromnicrni oblak-za petnaest minuta nad Tuz lom }e se otvoriti nebo.

Odlazim u kupatilo i brijem se. Vidim, desna bora -smijalicadu`a je i o{trija. I sitne, mre`aste bore oko o~iju izra`enije su nadesnoj strani lica. Ima nekakvo medi cinsko obja{njenje za tu poja-vu; valjda, koliko se sje}am, pro~itao sam to negdje, desna stranalica br`e stari, a ja se, opet, sjetih Jasne, moje nekada{nje djevoj-ke, koja mi je svojedobno preporu~ivala facijalne vje`be za preveni-ranje nastanka bora. “Svakog jutra, govorila je, “izgovori dvade setputa: o-x i ko`a }e ti biti elasti~na i zategnuta !”

Bila mi je tada dvadeset i koja godina, bore nisam ni imao, pasam njen savjet i ~uo i ne ~uo, ali, eto, sada dok gledam u ogleda-lo, u lice sredovje~nog ~ovjeka, sjetih se Jasne i njene preporuke zapreveniranje nastanka bora. Nikada nisam radio takve facijalnevje`be niti sam uzimao svje`i pivski kvasac, svakog jutra, nata{te,{to mi je tako|er preporu~ivala, kosu na vrijeme da sa~uvam, pa midanas sitne, mre`aste bore oko o~iju, du`a i o{trija desna bora-smi-jalica i vidno prorije|ena kosa. Umivam se, utrljavam losion u lice i

ROMAN

90

dok slu{am kako ki{a vani tutnji i pljo{timice udara u prozore, sinumi misao kako u krajnjem sve to uop}e nije ni va`no: kada dotraje-mo, sa borama ili bez njih, ugasimo se i budemo poslu`eni kaogozba za crve, ostat }e za nama samo eho na{e egzistencije, naj-prije sna`an, po tom sve slabiji, dok na koncu sasvim ne utihne izgasne u zaboravu. Gledam se u ogledalu, smijem se i bi mi neka-ko lak{e. I svejedno.

*

Ibrahim je moj drug i boluje od PTSP-a. Za neupu}ene, skra -}enica je to za Post-traumatsko-stresni-poreme}aj, iliti, jo{ preciz-nije, bosansku ina~icu Vijetnamskog sindroma.

A hrabar je ratnik bio Ibrahim. Kada bi srpski tenkovi projek-tilima razvalili linije na{e odbrane, tumbe isprevr tali rovove ko -ma daju}i tijela bosanskih vojnika u njima i kada bi se kroz kovit-lac pra{ine i dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlaju}e koman-de oficira za povla~enje, izlazio bi Ibrahim naoru`an zoljom naspaljenu ~istinu, o~i u o~i sa tenkom T-72, mirno pode{avaodalji nomjer, ni{anio, okidao i onesposobljavao ga, a potom jo{mirnije odlazio, nogu pred nogu, bez da se osvrne i pogleda ugvozdenu grdosiju koju je razbucao.

Gledali to visoki bosanski oficiri sa pristojne i bezbijedne udalje-nosti, pa pomislili kako Ibrahim nije samo hrabar nego i lud i da tunesvakida{nju hrabru ludost treba njegovati, pohvalama i obe}anji-ma podgrijavati i u svakoj zgodnoj prilici iskoristiti. “Ako skine{ jo{pet tenkova dobit }e{ odli~je Zlatni ljiljan!”- re~e mu jedan. “Akoskine{ osam tenkova dobit }e{ stan!”- re~e mu dru gi. “Ako skine{deset tenkova dobit }e{ sve pobrojano i jo{ pride besplatan odlazakna Had`d`, Bo`iju ku}u da vidi{!”- re~e mu tre}i. Ibrahim je {utio,odbijao dimove ljutog duhanskog korijena umotanog u toalet papiri na koncu rekao: “Moje je da ratujem, a va{e da dajete praznaobe}anja! Zlatni ljiljan mi ne treba, stan imam, a Bo`ija ku}a je umojim prsima!”

Ljutnu{e se, kao, oficiri, poboja{e se da su pretjerali, da ih jeIbrahim prozreo, da i nije ba{ tako lud kakvim se ~ini, pa ga udvor-no ponudi{e paklicom Marlbora, pa {tekom Marlbora, dakako mureko{e - pu{i ono {to i dolikuje istinskom gaziji, pravi, najboljiduhan, a ne taj smrad umotan u tariguz papir.

Ali, nije skinuo Ibrahim deset tenkova. Nije ni osam. Ni pet. Ni{teku Marlbora nije dokusurio. Narednog jutra, dok se brijao ispredrova, osjetio je jedva ~ujan fijuk i tup udarac u zemlju koja, u~ini muse, muklo zastenja, a za tim kraji~kom oka spazi zlatno`uti bljesakkoji ga prekri, istog ~asa podi`e visoko u zrak, zakovitla kao perceme|u kro{njama crnih borova i naglo stropo{ta na ogoljelu ledinu.

Prona{li su ga bez svijesti, polomljenih rebara i udova.Rat koji se ionako primicao kraju, za Ibrahima je bio zavr{en.

Nakon lije~enja oti{ao je u firmu u kojoj je neko} radio.Njegovo mjesto, posao komercijaliste, zauzeo je neko drugi.- @ao mi je, Ibrahime! - re~e mu direktor firme. - Nije te bilo,

pa eto!- [ta, eto?

- Ka`em ti, nije te bilo, a firma mora da radi! @ao mi je, alisituacija je takva, {ta mogu!

- Zna{ li ti gdje sam ja bio?- Znam, znam! - unezgo|eno }e direktor.- Pa, kad zna{ daj mi moj posao!- Ama, ne mogu, ~ovje~e! Vidi! Nije to vi{e kao prije! Politika

sada upravlja firmama! Da, da, politika! I onoga na tvom mjestuzaposlila je politika, ne ja! Ako mu dam otkaz i ja letim vani!

- Pa, leti, ko ti brani! I ja sam letio! Uhuhu, da ti samo zna{kako sam ja letio, pa evo me tu pred tobom, ni{ta mi ne fali!

- Ne mogu, zaista ne mogu! Nego, navrati ti ovako, s vreme-na na vrijeme, zanimaj se, pa kada se politika promi jeni, kada do|eneka druga, mo`da i na|emo {togod za tebe! A, {ta ka`e{?

Ibrahim je grizao donju usnu i kolebljivo se premi{ljao da li daga nokautira, pljune ili jednostavno ode. [utio je, gledao ga, othuk-nuo, izustio jedno kratko i prigu{eno - jah, okrenuo se i bez rije~ioti{ao.

Insan snuje, Allah odre|uje - vele na{i stari, pa je tako i Ibrahim,sasvim neplanirano, oti{ao u kamiond`ije. Budza{to je kupio rasho-dovani kamion marke FAP, vje{t za mnogo {to{ta svojim rukama gapopravio, ofarbao i kao kamiond`ijski free lancer prevozio sve isva{ta, ugalj i gra|evinski materijal ponaj~e{}e. I sve bi dobro ipotaman: porodica zbrinuta i zadovoljna, a ratne rane zacijeljene,zaboravljene, kao da ih nije ni bilo.

I tako godinama.Jesenje jutro je bilo kada je vozio ugalj za Grada~ac; divno

jutro, bistro, svje`e, mladim suncem okupano. A i on, raspolo`eni svje`, zvi`dukao je zajedno sa pjesmom koja se ~ula sa radija.U Vu~kovcima, nadomak Grada~ca, sasvim nenadano, kao gro-mom pogo|en, osjeti odnekuda prigu{en fijuk i tup udarac uzemlju koja, u~inu mu se, muklo zastenja, a potom kraji~komoka spazi zlatno`uti bljesak koji ga prekri, istog ~asa podi`e uzrak i zakovitla kao perce.

Snagom za koju nije ni znao da je posjeduje, odupro je se privi-du, zaustavio kamion, polako ga parkirao na prvo cestovno pro{ire-nje, spustio glavu na volan i zaplakao kao dijete. Znao je da je bole-stan.

Rano je prijepodne, sjedimo u ba{ti kafea Intermezzo i pri~amoo knji`evnosti. Ibrahim voli perzijske pjesnike, Nizamijevu poemuMed`nun i Lejla osobito.

Govori kako su likovi Med`nuna i Lejle depersonalizirani, nes t -varni i kako zapravo simboliziraju ne{to sas vim drugo: ~e`nju du{eza praiskonom, za pradomovinom iz koje je izgnana i za kojom `udidok ~eka na povratak zato~ena u ovom privremenom i tegobnomstani{tu. Upitno me gleda, a ja ka`em kako bih se mogao slo`iti snjim. Velim da naizgled definisani identiteti u perzijskom pjesni{tvunaj~e{}e to nisu i da takvih stilskih postupaka ima mnogo i kodRumija, Hafiza, D`amija.

- Spava{ li? - pita me iznenada.- Slabo!- Kad si zadnji put spavao no}u?- Ne sje}am se ! Pro{log mjeseca, valjda!

ROMAN

91BEHAR 104

- A sabran si i blista{, koliko vidim !?- Ne znam, ba{?- Blista{, blista{! A zna{ li za{to?- Ne!- Usljed djelovanja zvijezde Sirijus! No}u je njeno djelovanje

iluminiraju}e! No}obdijama se otvara svijet ideja, svijet onostranog.Zato si i napisao nekoliko dobrih knjiga! Zato i blista{!

- Dobro, hajde, de! - prekidam oprezno dalju pri~u o tome.Srku}emo vreo ~aj, zabavljeni svako svojim mislima. Na

malom trgu ispred nas `ubori Fontana ukra{ena krasnim mozai-cima raznih boja i oblika, djelo vje{tih ruku ~uvenih majstora izRavene. Koji metar iza fontane uzdi`e se barokno zdanje biv{egkina “ Centar “. Nekada reprezen tativna zgrada ve} godinama jezapu{tena, oronula, poluru{evna, zamaskirana ogromnim, ki {a -ma ispranim jumbo plakatom i reklamom za parfem na nje mu.Kontrast je sna`an i otu`an. Kao kada bi neko odjenuo skupocje-no odijelo i obuo opanke.

- Ipak je ovo velika selendra! - re~e Ibrahim pokazuju}i rukomka fontani i zgradi.

- I mu~ili{te! - dodadoh.- I te kakvo, moj brate!

*

“Niko nije zadovoljan svojom sre}om i nezadovoljan svojimrazumom!”, pade mi na pamet Galsworthyeva mis ao dok na lokal-noj televiziji gledam intervju sa Elbisom ^uni}, direktoricom Kanto-nalne biblioteke u Tuzli. Povod za razgovor je nekakav izbor za naj-uspje{niju `enu godine, a go{}a je jedna od nominiranih. Servilnavoditeljica oba sipa Elbisu komplimentima i glupavim pitanjima. [taza vas predstavlja ovaj izbor? Da li su mu{karci i `ene ravno pravni?Ko su va{i omiljeni pisci? Kako provodite slo bodno vrijeme? Elbisazadovoljno cvrku}e, koketno pu}i usne dok slu{a novo pitanje i dajejednako glupave od govore. Ova beskrupulozna i hiperambicioznakoferu{a iz Busova~e, u Tuzli poznata kao Aleksandra Luka{enko,ve} dvije decenije obna{a direktorsku funkciju, tiranizira svojepodre|ene, upo{ljava u biblioteku u`u i {iru rodbinu, uz potporulokalnih balijskih mo}nika uspje{no odolijeva si lama zakona, jo{uspje{nije ru{i sve protukandidate i tro{i peti, po svakom osnovunezakoniti direktorski mandat. Osim vlasti, Elbisa ^uni} voli i puto-vanja. Dakako, na ra~un poreskih obveznika. I pod krinkom uspo-stavljanja plodonosnih kulturalno-poslovnih odnosa sa sli~nim insti -tucijama u svijetu. Nedavno je, tako, boravila u Tokiju. Po povratku,obznanila je saradnicima kako je, {armom i sug estivnim nastupom,o~arala doma}ine, uspostavila prisnu saradnju sa japanskim mini-strom kulture i kako, u okviru Kantonalne biblioteke, namjeravaotvoriti bibliote~ki odjel na japanskom jeziku. Konsternirani sarad-nici oprezno su joj natuknuli kako takvo {to i nije ba{ najbolja ideja,jer, koliko znaju, u Tuzli, a i {ire, niko ne govori japanski jezik.“Pojma vi nemate!” - odbrusi Elbisa. “Tuzla je puna Kineza i upra-vo zbog njih takva ideja bila bi i opravdana i ekonom ski isplativa!”

- “Direktorice, Kinezi govore mandarinski jezik, a Japanci -

japanski! To su razli~iti jezici!” - boja`ljivo progovori neko.- “Pa, neka u~e! Ako su uspjeli nau~iti na{ jezik, mogu i japan-

ski!” - zaklju~i Elbisa i bibliote~ki odjel na japanskom jeziku ubrzobi otvoren.

Isklju~ujem televizor i izlazim vani. U marketu kupu jem cigare-te, vo}e, ~okoladu, mlijeko, sok i novine. Sjedam u taksi i vozim seu Psihijatrijsku kliniku. Tamo odnedavno le`i moja prijateljica Azrai lije~i se od akutne depresije. Ne ba{ uspje{no, koliko sam mogaozaklju~iti iz prethodna dva posjeta i razgovora s njom. Azra je histo-ri~arka um jetnosti, zaljubljenik u helensko-rimsku umjetni~ku epo -hu, poliglota i gimnazijska profesorica teorije umjetnosti. Poznaj-emo se dugo, jo{ iz osnovne {kole, u isti razred smo i{li, a potom,osim nekoliko sporadi~nih susreta na ulici, tridesetak godina o njojni{ta nisam znao niti je vi|ao. Sve do neki dan kada sam od zaje-dni~kog prijatelja doznao da je `ivjela u Zagrebu, jo{ od zavr{etkastudija, tamo se i udala, a nakon razvoda vratila se u Tuzlu, kratkoradila u gimnaziji i zaglavila u bolnici. Zbog ~ega, nije znao re}i.

Ulazim u bolnicu, a Azra stoji na stepeni{tu i do~ekuje me {iro-kim osmijehom. Vidjela me je, veli, kroz prozor bolesni~ke sobekada sam ulazio u zgradu.

- Hvala ti! Osim, tebe, niko me ne posje}uje! - re~e dok sje-damo za sto u ~istoj i svijetloj prostoriji za posjete.

- @ao mi je {to je tako! Kako si danas?- Bolje! Mada, lijekovi me blokiraju! Poku{ala sam jutros

ne{to pisati, ali ne ide, misli mi bje`e! Nego, jo{ me nisi pitao za{tosam ovdje?

- Ne, nisam! U~inilo mi se neumjesnim!- Pa`ljiv i obziran, kao i uvijek! I kao dje~ak bio si ta kav! A

dobro ti se u~inilo! Ne bih o tome ! Ne ljuti{ se?!- Ma, ne! Za{to bih?[utimo i pijemo instant kafu iz automata. Gledam je, mr{ava je

i blijeda, ali tragovi nekada{nje ljepote jo{ uvijek su vidljivi. Azra jebila najljep{a djevoj~ica u razredu, tol iko lijepa da smo se svi midje~aci zazorno skanjivali pred njenom zasljepljuju}om ljepotom,ne usu|uju}i se iskazati joj ni najmanju emotivnu naklonost, ~ak niu {ali. Gledam je i razmi{ljam nije li, mo`da, jo{ tada u njoj za~etaklica budu}e nesre}e, jer dok smo u to vrijeme kriomice {tipkali iljubakali ostale djevoj~ice, ona je godinama ostajala po strani,nedodirljiva u svojoj ljepoti.

- Imao si najljep{e o~i u cijeloj {koli! - re~e iznenada.- Znam! To su mi svi govorili!- Da, da, najljep{e o~i...! I tako! Evo nas ponovo u Tu zli! Ti nisi

volio Tuzlu, koliko se sje}am?!- Ni tada ni danas! Ali, eto, tu sam! Zna{ ono: jesmo li to {to

jesmo ili ono {to mislimo da bi trebali biti! Isto je i sa Tuzlom! O~ito,ovdje nisam bez razloga, svidjelo mi se to ili ne! Usud, {ta li?

- Da, usud! Ni ja nisam vjerovala da }u se ikada vratiti! Vidi,malo bih prilegla sada! Umorna sam i pospana! Ne}e{ mi zamjeri-ti?!

- Sve je u redu! Vidimo se!Izlazim iz bolnice, zastajem ispred ulaza i palim cigaretu.

Razmi{ljam o Azri, o njenoj nevidljivoj bolesti, o tome kako je tanka

ROMAN

92

linija izme|u razuma i bezumlja - jedan pogre{an korak, jedanstres, trauma, gorko razo~aranje i ve} smo na drugoj strani, obi-lje`eni i upisani u bezumnike. Te{ko dobrim du{ama. A i meni snjima.

U povratku, ni~im izazvan, taksista se raspri~ao o fudbalu isvako malo, sugestivnog dojma radi, unosi mi se u lice. Neraspolo -`en sam, nije mi do razgovora, rado bih ga otresao, ali suzdr`avamse, i slu{am ga i ne slu{am, na koncu ipak popu{tam, uklju ~ujemse u nametnutu temu i za~udih se sam sebi kada onako mu{ki uda-rismo u palamudanje o sino} odigranoj utakmici Barcelona - Real.

I najednom, osjetih slatkastu ugodu od tog meni nesvojstvenogpresipanja iz {upljeg u prazno, te`ak nekakav teret kao da spadesa mene. A ne ljubim fudbal. Zapravo, pojma o fudbalu nemam. Neznam ni{ta ni o utakmici Barcelona - Real. Ni gledao je nisam.

*

Dervi{ sam nak{ibendijskog tarikata. Malo ljudi zna za to: nenosim dervi{ku odje}u, o vjeri pri~am samo kada moram, neposje}ujem tekije, a dervi{ki vird i druge ob ligatne obaveze kojesam poodavno dobrovoljno preuzeo od mog plemenitog {ejhaAhmeda Nuruddina, obavljam kod ku}e, no}u, u praskozorje, kadasve spava, miruje, a vrata Bo`ije milosti {irom se otvaraju onomeko na njih kuca. Katkad, tokom obavljanja virda, ali smo na ~asak,vi dim neobi~ne boje i osjetim neobi~ne mirise. Takvih boja i mirisana ovom svijetu nema, pa tada znam da su se vrata Istinitogaot{krinula i da se po meni prosuo zra~ak bo`anskog ozarenja. Nepridajem va`nost tome, niti se time hvastam, svjestan da sam izbeskrajnog obilja Bo`ije milosti dobio ta~no onoliko koliko kaobogougodnik vri jedim.

Ponekad, u ovoj ili onoj prilici, odslu{am pokoje predavanje odervi{ima i sufizmu, uglavnom od onih koji nisu dervi{i i odervi{luku ne znaju mnogo ili ni{ta. Pa`ljivo slu{am kako valjajugomile gluposti, a katkad, onako kao usput, polijem ih malo hlad-nom vodom.

- [ta zna~i rije~ dervi{? - pitam.- Dervi{ zna~i - pobo`an ~ovjek! - dobijem odgovor.- To je ta~no, ali pobo`ni su i oni koji nisu dervi{i!- [ta `eli{ da ka`e{?- Ni{ta! Ti pri~a{ o dervi{ima, a ne ja!- A zna{ li ti ne{to o dervi{ima?- Malo!- Pa, {ta zna~i rije~ dervi{?- Perzijskog je porijekla, prevodi se kao - siromah, ali ne u

doslovnom smislu nego u odnosu na obilje i bogat stvo Uzvi{enogBoga! Isto tako, rije~ dervi{ je slo`enica ~iji semanti~ki sadr`aj sim-bolizira put ka pribli`avanju Bogu! Der ili dar zna~i - vrata, a vi{ -prag! Da bi se otvo rila vrata Bo`ijeg zadovoljstva i u{lo u predvorjeNjegove milosti potrebno je prekora~iti prag, a u sufijskoj termi -nologiji prag simbolizira ovaj svijet i sve njegove izazove i opasno-sti. Dervi{i su, dakle, putnici ka Bogu koji se na ovom svijetu ~isteod poku|enih svojstava i spremaju se za prelazak tog imaginarnog

praga! Otprilike, to je to!- Odakle to zna{?- Pro~itao sam negdje!- Hm!Dervi{i su duhovno-intelektualna elita u islamu. Izvanredno su

obrazovani, o{troumni, a uslijed potpune predanosti i pokornostiBogu, nerijetko darovani nadnara vnim osobinama poputpredvi|anja budu}ih doga|aja, pronicanja u skrivene teolo{ke poru-ke ili ~itanja misli. Dervi{ima se ne mo`e lagati. Osim pet osnovnihposjeduju i pet unutra{njih ~ula. Poput skenera savr{eno jasnodetek tiraju duhovno stanje osobe sa kojom razgovaraju: njene vrli-ne, mane, tajne, skrivene misli i namjere. Sve ovo vrijedi samo zaprave, istinske dervi{e, a takvih je malo. Mnogo je vi{e onih la`nih,patvorenih, upregnutih u |avolje dizgine, ~ije naoko slatke rije~inisu ni{ta drugo do ~isti otrov. Treba ih se ~uvati. I bje`ati {to daljeod njih. Prepoznati ih nije te{ko: slatkorje~ivi su, pretjerano srda~ni,mnogo govore, ljudima prilaze napadno nasmijani, ra{irenih ruku,vole se grliti. Pravi dervi{i, pak, malo govore a vi{e slu{aju, rijetkose smiju, neupadljivi su i nenametljivi, dare`ljivi, dr`e do obe}anja,u opho|enju su umjereni, bez osobite srda~nosti.

Za ve}inu laika dervi{luk je izazovan, egzoti~an , a sna`na notamisti~nosti u njemu naro~ito je privla~na. No, taj lai~ki entuzijazambrzo splasne kada ku{aju dervi{ki ̀ ivot. Ne dopadne im se ba{ takoodve} krut i zahtjevan re`im: strogo pridr`avanje {erijata, ustajanjeu zoru, ob ligatne i dobrovoljne molitve, te{ki fizi~ki poslovi u teki ji,malo odmora i sna, zauzdavanje libida ukoliko nisu o`enjeni, brigao starima i nemo}nima kojima je pomo} neophodna. Brzo se ohla-de i povuku. Sve mi to pro lazi kroz glavu dok sjedim i razgovaramsa poznanikom, pjesnikom iz Biha}a, tipi~nim lai~kim zaljubljeni-kom u dervi{luk. Dobar je, bezazlen, ali napukline u njegovomduhovnom bi}u vi{e su nego vidljive. Gledam ga i procjen jujem dau tekiji ne bi izdr`ao vi{e od sedam dana. A gorko razo~aranjenakon kraha romantiziranih iluzija trajalo bi mnogo du`e.

- Nije to za tebe!- ka`em mu.- A za{to nije?- ljutnu se.- Eto, zna{ za Boga! Klanja{, posti{, dare`ljiv si, pristojan!

Sasvim dovoljno!- Nisam to o~ekivao od tebe! - re~e sada ve} vidljivo ljut.Htjedoh mu re}i da osim knji`evne ili medicinske post oji i

dervi{ka semiotika, da je pametnom ~ovjeku i jedan znak dovoljan,da bi morao prepoznati znakove koje mu dajem, da dervi{i, zapra-vo, tako i u~e, pa`ljivim posmatranjem znakova u sebi i oko sebe,da svako li~no, neposredno iskustvo nije nu`no, da mo`emomnogo, ako ne i vi{e, nau~iti iz postupaka drugih, ali rekoh samo:”Velik je i Plemenit dragi Bog!”, a pjesnik to shvati kao podr{ku, pase ozari, poru~i nove kafe, ponudi me cigaretom i nastavi za`arenocitirati i tuma~iti stihove iz Rumijeve Mesnevije. Slu{am ga, zaplju-snu me njegova egzaltirana energija, naivna koliko i njegovotuma~enje Mesnevije, i pomislih kako bih se ovako umoran i skr{enod tegobne zbilje rado, vrlo rado mijenjao s njim.

ROMAN

93BEHAR 104

*

“Zaple{imo - Let’s dance!” - pi{e na plakatima izlijeplje nim pocijelom gradu. I elektronski mediji svakodnevno obznanjuju novuingenioznu nakanu op}inskog na~elnika - obaranje Guinnessovogrekorda u masovnom plesan ju valcera. Mjesto odr`avanja - novoiz-gra|eni Trg slobode. Nekoliko godina ranije, sli~nu i jo{ ve}u stupi-dariju - obaranje Guinnessovog rekorda u masovnom i najdu`empol jupcu, tako|er je inicirao ingeniozni op}inski na~elnik. Na pro-storu parkirali{ta biv{eg Gradskog saobra}ajnog preduze}a, napra{njavoj i rupama izlokanoj ledini, okupilo se tada deset-jeda-naest hiljada ljubitelja masovnog `valjenja i rekord zaista bi oboren,a ime Tuzle sklone ljubavi i ljubl jenju pro~u se diljem planete. Rekohli - stupidarija? I pripisah li je na~elniku? Gre{ka! Pardon! Naprotiv,na~elnik je vanredno inteligentan i to {to radi naprosto jepromi{ljeno eksploatisanje neizmjerno bogatog resursa ljudske glu-pos ti u ovom gradu.

Dok se ljube, dok ple{u, dok se raduju besmislenom i nikomepotrebnom rekordu, dok ekstati~no lebde u kolektivnom imaginari-ju, nikome od tih `aljenja vrijednih ljudi ni na kraj pameti nije da suizmanipulisani, prevareni i da papreno skupu budala{tinu koju takozdu{no podupiru pla}aju iz vlastitog d`epa. Kako god, zgodba“Zaple{imo - Let’s dance” bi odr`ana. “Tuzla je ve~eras centar svi-jeta! Neka se ve~eras ne{to lijepo desi! Neka se desi ljubav, jer lju-bav je kosmi~ka energija” - bulazni na~elnik u mikrofone i kamereuo~i odr`avanja nove stupidarije i novog crpljen ja prebogatih resur-sa ljudske gluposti u ovom gradu. Da kako, nisam nazo~io tomraspame}enom happeningu, ali ~uh negdje usput da je rekord obo-ren i da se, onako sven arodno, slavilo do duboko u no}.

Kojih dvjestotinjak metara dalje, u nekada presti` nom restora-nu “Express” a danas sjedi{tu narodne kuhin je “Imaret”, u vrijeme“de{avanja ne~eg lijepog”, rijetku i posnu ~orbu od krompira ve -~erala je slobodarska tuzlan ska sirotinja.

Prolaze}i pored restorana, ugledah kroz muzgava prozorska sta-kla na desetine {utljivih, ispa}enih lica, starih i onemo}alih, ka kohalapljivo gutaju besplatni i za mnoge od njih jedini dnevni obrok.Me|u njima vidjeh i Jadranku B., moju nastavnicu geografije. Unevjerici, pri|oh staklu i pogledah bolje. Jest, ona je. Jede po la ko,gotovo nepomi~no, oborene glave i pogleda uprtog u tanjur. Os -upnut, pre{ao sam na drugu stranu ulice i ~ekao. Desetak minutakasnije ljudi su po~eli izlaziti iz restorana, me|u zadnjima Jad rankaB. Zastade kratko na vratima, osvrnu se lijevo-desno i zagrabi `urnoniz ulicu. Krenuo sam za njom, pustio je da zamakne iza ugla i u|eu Turalibegovu ulicu, a potom sam pru`io korak i sustigao je.

- Dobro ve~e, gospo|o Jadranka!- Dobro ve~e! - zbunjeno otpozdravi.- Ne prepoznajete me?!- Iskreno, ne! A vi ste?!- Prije svega, oprostite {to vam prilazim ovako, na ulici!

Zovem se Sadik Ibrahimovi} i bio sam va{ u~enik u osnovnoj {koli!Dodu{e, davno je to bilo, pa ne ~udi {to me se ne sje}ate! Mo`davam pomogne ako vas podsjetim da sam kod vas uvijek imao peti-

cu, a imati peticu kod vas nije bilo tako jednostavno!- Ah, da! Sada se sje}am! Znao si sve rijeke i planine u Indi-

ji, Kini i Japanu!- I jezera, pustinje, klimatske i bioti~ke areale, geolo{ke

sastave tla! - dodadoh.- Pa, da! Sadik! Visok, ljepu{kast, mr{av, {utljiv! Da, da, kod

mene si zaista imao peticu! Pa, kako si? Tu si? U Tuzli?- Da, tu sam! Nego, bilo bi mi zadovoljstvo popiti kafu s

vama, naravno ako to `elite i imate vremena?!- Kafu?! Pa, da ti ka`em upravo sam bila na kafi sa prijatelji-

com i krenula sam ku}i, ali kada smo se ve} ovako nenadano ugo-dno sreli mo`e, za{to da ne!

Nestvarno je bila lijepa Jadranka B. Onovremena Monica Bel-lucci. Svi smo bili zaljubljeni u nju, ~ak i neke djevoj~ice, a nasta-vnici su slinili kada bi sa dnevnikom pod rukom pronijela hodnikomsvoje zamamno tijelo, lijepu, poluoborenu glavu i dugu, crnu kosukoja je jedva prim jetno poskakivala i rasipala se po ramenima. Kadabi pisala na tabli, lagano bi se gibala u bokovima, a nama bi tadaispadale olovke iz ruku, zurili bismo netremice u njenu po zadinu iprepu{tali se svako svojoj fantaziji. Silno sam `elio da me primijetii da joj se dopadnem, pa sam kao mahnit u~io geografiju iz svojihud`benika, iz srednjo{kolskih ud`benika mojih sestara, iz o~evihenciklopedija, atlasa, geografskih karata.

Sve {to znam o geografiji nau~io sam tada.Sjedimo, pijemo kafu, a Jadranka me, {to kurtoazno, {to ti -

pi~no `enski radoznalo, potanko propituje i pa`ljivo slu{a.Zatim, kada je, valjda, dobila `eljene informacije, a nje na radoz-

nalost splasnula, in medias res po~inje pri~ati o svom `ivotu, otegobnim stara~kim danima, o usamljenos ti, o mizernoj penzijidostatnoj tek za pla}anje ra~una i ku povinu najnu`nijih lijekova, onedavnoj smrti svog mu`a,

O sinu koji `ivi u Americi i jedanaest godina ne dolazi niti jojse javlja...

Slu{am je, klimam glavom i, najednom, bi mi dosadno. Kao ikod drugih ljepotica, i u ovoj nekada izvanredno li jepoj `eni otkrihobilje profanosti, banalnosti i ordinarnih misaonih konstrukcija. Igotovo da za`alih {to sam joj pri{ao. Kada sam ve} u mislima odlu-tao daleko i slu{ao samo `ubor njenih rije~i, Jadranka prekida ispo-vijest, s naporom ustaje, ispri~ava se i odlazi u toalet. Ispod okagledam uokolo. Osim konobara, u kafi}u samo dva mlada zaljublje-na para - {apu}u, smijulje se, ne obra}aju pa`nju na mene. Nagi-njem se preko stola, otvaram Jadrankinu torbu, stavljam ne{tonovaca unutra i ponovo je zatvaram.

- I tako! Mu~ili{te, ka`e{?! - re~e sjedaju}i za sto.- Da! Premda, katkad mi se u~ini da je naslov pregrub i po -

malo pretenciozan!- Za{to? Upravo suprotno! Sna`an je, asocijativan i zorno

odslikava vrijeme be{~a{}a u kome `ivimo! Uosta lom, to je tvojepravo, tvoja licencia poetica!

- Valjda je tako!- Koliko ti je godina? - pita me.- ^etrdeset sedam!

ROMAN

94

- Kada sam vam predavala bila sam petnaestak godinamla|a nego ti sada! Eto, {ta ti je `ivot! Ja bih sada trebala po}i!Ho}emo li?

- Da, naravno!Pozdravljamo se ispred kafi}a, razmjenjujemo u~tivosti i lijepe

`elje. Jadranka mi pru`a ruku i ljubi me u obraz.- Dao bih sve na svijetu da ste me ovako poljubili prije tride-

set pet godina! - rekoh nepromi{ljeno i ugrizoh se za jezik.- Znam, ali bio si dijete, Sadik! Dovi|enja!- Dovi|enja!

*

Sjedim u dnevnoj sobi Fahrinog stana i radoznalo razgledamzanimljiv enterijer, njegovih majstorskih ruku djelo. Gledam i zavi-dim mu. Naizgled, sve je jednostavno: boje, forme, ornamenti, dis-kretni ukrasi. Ni{ta naro~ito neobi~no. Ali, dok pa`ljivo mjerkamnjegovu majstoriju, sinu mi misao kako je, poput slavnog kiparaRodina, Fahro zapravo samo odstranio svaki vi{ak, ~ak i najmanjidetalj koji bi mogao zamirisati na ki~, a ono {to je preostalo ~ista jeumjetnost. Ka`em, zavidim mu, jer osim istan~anog osje}aja zaestetiku jednostavnosti, uvi|am da posjeduje i kvalitet koji menibolno nedostaje: jasnu viziju cjeline i prije no {to po~ne raditi nanjoj. Dok slu{am kako u kuhin ji zvecka pripremaju}i poslu`enje,razmi{ljam kako me je ovaj klasi~ni barbarogenije, neakademskeerudicije i tek sa diplomom zavr{ene srednje {kole, oduvijek zbunji-vao svojim enormnim intelektualnim opsegom. Tim vi{e jer je ljubi-telj dobre kapljice i ve}i dio `ivota ku}u je zamjen jivao kafanom.“Kada si uspio sve to nau~iti” - pitao sam ga jednom. - “U pauza-ma!”- re~e mi. “Dok jedem ili pijem kafu - ~itam! Eto, tako!”

Odavno se poznajemo. Od vremena kada je on bio zgodan, mar-kantan frajer, uvijek okru`en lijepim ̀ enama, a ja stidljivi klinac pre-sretan {to uop}e mogu biti u njego voj blizini. Za{to mi je to dozvo-lio, ne znam. Kako god, `edno sam u~io od njega, a Fahro je zaistapodosta znao. O mnogo ~emu. Nau~io me je kako slu{ati KingCrimson, kako ~itati Andri}a, kako popraviti ovaj ili onaj kvar na au -tomobilu... Osobito je volio rusku knji`evnost. Tolstoja je smatraonajve}im, a Dostojevskog najlo{ijim ruskim kla sikom. Ne{to kasni-je, kao student, identi~nu klasifikaciju na}i }u u malo poznatom, aliiznimno lucidnom eseju Vladimira Nabokova o ruskoj knji`evnosti.

“Dostojevski kao pripovjeda~ balansira izme|u detektivskogromana i romana toka svijesti! Roman toka svijesti mu je bli`i, adetektivski, opet, nametao se kao nu`nost, zarad populisti~kog ikomercijalnog efekta! Tako podijeljen, jadan, ne zna da l’ je po{‘oil’ je do{‘o! Raslojeva uspostav ljenu fabulu, nijansira nebitne a zane-maruje bitne likove, a po~esto ve} oformljeni lik neobja{njivo nesta-je i do kraja pri~e vi{e ga nema! Ka`em ti, Dostojevski je sasvimprosje~an pisac!” - govorio mi je Fahro prije gotovo trideset godinau vrijeme kada su, i to ba{ ovim redosljedom, Dos-tojevski, Hesse,Kafka, Camus i Salinger bili trade mark moje generacije. Sje}am seda sam tada `ustro reagovao na ovako neprimjereno minimiziranjeknji`evne vrijednosti meni omiljenog pisca, a Fahro je samo odmah-

nuo rukom i rekao: “Ti si kao mlado vino! Treba da odstoji{!”- Pa? Kako ti se ~ini? - pita dok ulazi u sobu i stavlja

poslu`enje na sto.- Impresivno! ^isti artizam!- A, jesi li vidio ono? - re~e pokazuju}i na zid iza mojih le|a.Okre}em se i gledam uramljene, fotokopirane korice mojih knji-

ga i posvete koje sam napisao poklanjaju}i mu ih. Iznenada, kao dastruja pro|e kroz mene, a `eludac mi se sveza u bolan ~vor.

- [ta bi? Jesi li dobro? - pita me.- Hvala ti! Dirnuo si me! Zbog takvih kao {to si ti `ivjeti u

ovom gradu i nije tako besmisleno!- Nemoj tako! Nije lo{a Tuzla! Samo se treba naviknuti na

nju, kao na lo{ duhan ili rakiju! A kada smo ve} kod rakije, hajde danazdravimo sa ovim {erbetom! Nikada ne pijem kada mi dervi{izabasaju u ku}u!

- @ivjeli!“ Sa nama u sretnije sutra!” - prvo je {to sam ugledao kada

sam iza{ao iz Fahrine zgrade: veliki reklamni plakat, jeftini slogani nasmije{eni politi~ar ispod njega, ruralne fizionomije, proro~kizagledan u plavetni nebosklon i nekakvo samo njemu znano sretni-je sutra. No} je prohlad na, pa odustajem od planirane {etnje doku}e; zaustavljam taksi, a unutra ugodno, toplo i Stingova pjesma“Desert rose”. Ra~unam da }e vo`nja potrajati sedam-osam minu -ta, udobno se namje{tam u sjedi{te, slu{am pjesmu i glad no kra-dem rijetke trenutke spokoja.

*

Danas je godi{njica o~eve smrti. Sedamnaesta po redu. Dan jeleden, vjetrovit, ba{ kao i onaj januara 1994. kada smo ga sahranji-vali, otu`no brzo, u kratkoj pauzi izme|u dva `estoka granatiranjagrada. Prilazim o~evom grobu, nazivam selam, u~im Fatihu,spu{tam se u ~u~anj i {utim. “Pri~ajte, ljudi, pri~ajte dok mo`ete jerna groblju se tako mnogo {uti!” - sjetih se Sijari}eve re~enice i vili-ca mi zadrhta. A nismo bogzna kako i koliko pri~ali. Otac i ja. Moglismo, a nismo. Godine i godine protra}ili smo u jalovim natezanjima,nadmudrivanjima, igri ma~ke i mi{a. I {ta je preostalo? Ni{ta. Hla-dan, nijem grob, lede ni vjetar i graktanje vrana nad mojom glavom.I {utnja. Vadim iz d`epa sve{~icu i kur’ansku suru Jasin u njoj. Svjet-lost je i hrana, ka`u, u~enje sure Jasin onima u gro bu. Znam to, pa,evo, u~im. Poklanjam suru Jasin o~evoj izmu~enoj du{i, potirem lice,di`em se i odlazim. Dok se oprezno spu{tam zale|enom stazom kaizlazu iz groblja, zastajkujem i ~itam imena na nadgrobnim spome-nicima. Ime, ime oca, prezime, godina ro|enja i smrti. I to je sve. Etou {ta stane ljudski `ivot, u pet osnovnih podataka. ^itam imena,meni uglavnom nepoznata, i pitam se ko je od njih bio tla~itelj, a kopotla~eni: ko je bio silnik, a ko bogougodnik: ko je za Boga znao, ako mu se u bezumnoj obijesti prkosno opirao. Ne znam. Meni su sviisti. Ni do bri ni lo{i, naprosto mrtvi. Neodlu~no stojim na izlazu izgroblja. Ku}i mi se ne ide, bar ne odmah. I tamo me ~eka {utnja.Okre}em prema ~ar{iji, spu{tam se niz Mosnik i na Mejdanususre}em Ibrahima; drago mu je {to smo se ne nadano sreli, vra}a

ROMAN

95BEHAR 104

se, veli, iz posjete bolesnom prijatelju. Dok {etamo, neobavezno raz-govaramo i mjerkamo gdje bismo mogli zasjesti i u miru kafenisati,Ibrahim me gurka i {apu}e: “Vidi ga! Eno D`ani}a!” Osvr}em se ividim stvar no D`ani}, na{ ratni komandant bataljona. Osim ne{tovi{e sijedih na glavi nije se mnogo promijenio: isti selja~ko-arogan-tni izraz lica, gegutavi hod i spljo{teni, bokserski nos, napravljen tak-vim za jedan Bajram, ramazanski ili kurbanski, ne sje}am se ba{...Ali D`ani}a se dobro sje}am, imena ne, ime sam mu zaboravio, anije ni {teta takvoj hable{ini zaboraviti ime; po{tar, ka`u, bio prijerata, pa rat do{ao, pa to neuko seljan~e, D`ani} taj, do{ao na svoje- da bojeve bije i da komanduje. A du{a mu bilo komandovati,naro~ito kada se skupimo u kasarni, pa kamione ~ekamo da nas naMajevicu voze, da ratujemo i dr`avu branimo. A vojska k’o vojska -neko pu{i, neko sjedi, neko zalegao ispod stabla i drijema, pa se tohable{ini D`ani}u nikako ne svi|a, mislim nered taj, pa sve vi~e:“Zbor, zbor, u vrstu, brzo, brzo!” Vojska gun|a, kenjka, i ho}e i ne}e,na kraju ipak ho}e, ko }e se sa takvim ahmakom naduravati, i stanevojska u vrstu, ali nekako lijeno, otromboljeno, pa se ni to D`ani}une dopada, pa opet vi~e: “Poravnavaj, poravnavaj! Taaako, jo{ malo,taaako... Mirno! Na mjestu voljno!” A bio Bajram tog jednog danakada smo u kasarni ~ekali da nas kamioni na Majevicu voze. Rama-zanski ili kurbanski, ne sje}am se, ali Bajram je bio i D`ani} naspostrojio Bajram valjda da nam ~estita. Stoji tako, `mirka, a nigdjesunca, obla~an dan nekakav bio; pa gleda lijevo, desno, `mirka,glasa ne pu{ta, dramsku napetost stvara, a vala i uspijeva - zuri voj-ska u budaletinu, me{kolji se, ka{ljuca i ~eka ho}e li D`ani} napo-kon bilo {ta progovoriti.

- Sretan Bajram, vojsko! - dreknu kona~no.- Ne ka`e se tako! - nekakav }e glas iz vrste.- Nego kako? - kao pomirljivo pita D`ani}, a sve unezvijereno

iste`e vrat i mjerka odakle li je do{ao taj glas, pa ponavlja pitanjene bi li se drznik razotkrio, pa da takvog na najgore mjesto narati{tu stavi, da ga tjera rovove za tenkove da kopa, da ga u pritvorna hljeb i vodu {alje.

- Ka`e se: Bajram mubarek olsun! - opet }e onaj glas, aD`ani} se ceri i klima glavom, kao da `eli re}i: Aha, vidio sam te,sad si moj, de~ko!

- Nije ti ovo Arabija nego Bosna, i mi ovdje ne govori mo arap-skim nego bosanskim jezikom, pa tako i na{e blag dane ~estitamona na{em, bosanskom jeziku! - re~e D`ani}, zadovoljan sobom isvojim mudrovanjem, pa se okrenu pomo}niku komandanta bata-ljona, provjereno ljigavijem od D`ani}a samog, koji ga potap{a poramenu, k’o biva: Aferim, ta ti je dobra, tako treba!

Ali onaj ve} identifikovani glas jo{ ne odustaje, navro k’o vlah ud`ehenem, pa }e opet:

- Nije, bolan, Bajram blagdan - kr{}ani blagdane imaju, a~estitka na arapskom adet je me|u svim muslimanima na svijetu!Bar bi toliko treb’o znat’ o svojoj vjeri, mamlaze nepismeni!

Odjednom tajac. Tihi `amor zamrije, niko, haman, ni ne di{e,samo sipljivi Junuz udario u ka{alj, razlije`e se pistom Junuzovhroptavi ka{alj, ~ini se, s du{om se ~ovjek rastavlja.

Navikli smo na Junuza i na njegov ka{alj, ali sada, u ovoj mukloj

ti{ini, u~ini nam se nekako stra{nijim, pa svi nakratko okrenu{eglave prema njemu, valjda tek tada svjesni da je ~ovjek zaista bole-stan i da mu je mjesto u bol nici, a ne na Majevici gdje se ratuje idr`ava brani.

A vojska se uko~ila, gleda ponovo pravo, stoji mirno, ba{ onakokako bi komandant D`ani} vazda volio da bude, a bi onda kada jenajmanje trebalo.

- [ta re~e? - poluglasno }e nekada{nji po{tar.- Pametnom se dva puta ne ponavlja! - odgovara onaj glas.- Istupi iz stroja!- Evo me, D`ani}u, meni dva puta ne mora{ ponav ljat’! - re~e

glas i iz stroja istupi ~ovje~uljak, malo ve}i od pu{ke koju nosi;maskirna jakna mu do koljena, pantalone tri puta du`e i {ire, nabo-rane od ~lanaka do ruba jakne, oko vrata obmotao veliki pleteni {al,pa sve to li~i na kakvu zgu`vanu dronju iz koje viri sitna, prosijedaglava i grubo, dubokim borama izbrazdano lice, prerano ostarjelood te{kog rada, bijede i brige.

Kako istupi, tako i sasvim blizu pri|e komandantu bataljona,isprsi se di`e glavu, u o~i ga gleda.

- Evo mene, D`ani}u, mamlaze nepismeni! - re~e mir no kaoda raport podnosi. - Evo mene, a evo i vojske, pa po{to si mi dobrodokur~io, a ginuti se mora - jal ovdje, jal na Majevici - red je da tepitam: ho}e{ li u pas ili u kost?

- [ta? [ta ka`e{? - istinski je {okiran D`ani}.- Ho}e{ li da se pohrvamo ili po{aketamo, to te pitam, konju

blentavi!- Sejo, Avdo, vodite ga i... - zausti D`ani}, ali ga ~ovje~uljak

istog trena sastavi {tosom posred nosa: ~u se sasvim jasno kakonosna kost kvrcnu, a tamo-crvena krv {iknu kao iz ~esme.

Pritr~a vojska, smiruju ~ovje~uljka kobajagi, a ovaj miran,sabran, kao da je upravo sadaku u turbe ubacio; smiruju ga i ispo-tiha grde, a najradije bi ga na rukama pronosali.

Eheeej, nije {ala D`ani}u labrnju razvaliti, nema ga ko to barjednom nije po`elio, nema ga ko mu, da je smio, u lice sve po spi-sku ne bi sasuo, a , eto, i to se desi.

D`ani}a odneso{e, a na mjestu na kome je bio i sa koga se domaloprije {epurio, `mirkao i izigravao vojskovo|u, ostade samolokva tamno-crvene krvi.

- Rano je krv pala, ljudi! Ovo nije dobro! - zabrunda dubokiglas odnekuda iz pozadine, ali niko ne re~e ni{ta.

Nije se imalo {ta re}i.- D`ani}u! - zovnu ga Ibrahim.Nekada{nji po{tar, pa komandant bataljona, a danas uposlenik

Ministarstva odbrane, zastade i zbunjeno nas pogleda.- Sretan Bajram, mamlaze nepismeni!- podviknu Ibra him, a

D`ani} se prenu, razroga~i o~i, vidjelo se bi mu jas no ko smo, papromrmlja ne{to u bradu, psovku valjda, jo{ jednom nas ljutitopogleda, okrenu se i `urno ode. Zastali smo jo{ sekund-dva i ispra-tili ga pogledom. Kretenoidna spodoba osvr}u}i se odgega niz ulicui hitro za|e za prvi ugao. Nije nam vi{e bilo do dru`enja. Nijemosmo se ru kovali i okrenuli svako na svoju stranu.

ROMAN

96

*

Ponovo sam u tekiji nakon mnogo godina. Pozvao me mostar-ski {ejh Bekir da se vidimo, porazgovaramo i dogovorimo okojezi~ne obrade etnolo{kog rje~nika, voluminoznog teksta od tride-setak hiljada rije~i na kome je godinama radio. Brzo smo se dogo-vorili, bez suvi{ne pri~e, tek o metodologiji rada i roku zavr{etkaobrade teksta. Sve u pet-{est rije~i. Ni{ta vi{e. Tako dervi{i rade.Vidim, nije se promijenio od na{eg zadnjeg susreta, a ima tome idesetak godina. Ista prosijeda brada, blago lice i crne, krupne o~i,vazda vedre i nasmije{ene. Drago mu je {to sam u Mostaru, {to se,`ivi i zdravi, susre}emo nakon toliko godina. Sve me nutkaposlu`enjem i povremeno lupka ko{~atom rukom po koljenu, k’obiva: neka te, neka, dobro mi do{ao.

Bekir je dervi{ od djetinjstva, od dvanaeste godine. U toj dobi,usnio je ruju, istinit san, u kome mu je nare|eno da se uputi ka Sre-dnjoj Bosni i prona|e {ejha koji }e ga terbijetiti, odnosno odgajati udervi{luku, dovesti do stepena {ejha, i odrediti ga za svog nasljedni-ka. U snu mu nije re~eno ko je taj {ejh, pa se uputio u Sarajevo,na~uv{i da tamo ima tekija i {ejhova u njima. Po dolasku u Sara jevo,neki dobronamjeran ~ovjek - koga je Bekir pitao gdje mo`e na}i teki-ju i {ejha - posjeo ga je u tramvaj, kupio mu kartu i objasnio gdje dasi|e i koga da tra`i - Had`i-Sinanovu tekiju i ~uvenog {ejha Fejzullahef. Had`ibajri}a. Kada je kona~no na{ao tekiju i {ejha i ispri~ao svojsan, mudri {ejh Fejzullah odmah je shva tio koga dje~ak tra`i, a nijemu promakla ni dje~akova nesvakida{nja inteligencija: na sva {ejho-va pitanja, i ot vorena i skrivena, dje~ak je odgovarao jasno, ta~no ibez kolebanja. “Nisam, sine, ja taj koga tra`i{! Tvoj {ejh se zoveBehauddin ef. Had`imejli} i {ejh je tekije u @iv~i}ima, ma lom planin-skom selu izme|u Fojnice i Busova~e! Tamo treba da ide{! Tvoj {ejhte ~eka!” - re~e {ejh Fejzullah, dade mu ne{to novaca i naredi jed-nom od dervi{a da dje~aka odvede na autobusnu stanicu, kupi mukartu, hranu za put i objasni mu kako da do|e do @iv~i}a.

Bekir je doputovao do Fojnice - autobus dalje nije i{ao - i onakokako ga je dervi{ obavijestio, zaputio se uz planinu prema selu@iv~i}i. Ali, iscrpljen od cjelodnevnog putovan ja i tumaranja Saraje-vom, sve tromije hodaju}i {umskim putem koji je vodio visoko u pla-ninu i ka tekiji koja se na lazila duboko unutar nje, zastao je da seodmori, naslonio se na stablo prastarog hrasta, sklopio o~i i istogtrena zas pao. Probudili su ga neki ljudi koji su tako|er i{li u tekiju.Saznav{i da je i on krenuo u @iv~i}e i da tra`i {ejha, onako poluu-snulog stavili su ga na konja, u veliki pleteni sepet u kome su pre-vozili drveni ugalj, i nakon sat i pol truckanja po neravnom putu,izbili su na mali plato i ugledali neve liko selo i tekiju unutar njega.

Ispred tekije okupilo se mnogo ljudi; Mevlud je bio, dan ro|enjaMuhammeda a.s., mubarek dan koji se u @iv~i}koj tekiji, i tada idanas, obilje`ava svake godine, zadnje subote u mjesecu avgustu.

Bekir se osvrtao i svuda naokolo pogledom tra`io {ejhaBehauddina, ali svi ti ljudi bili su mu isti - odjeveni u ze lene kijafetei sa tad`ovima na glavi - pa je hodao od jednog do drugog, nazivaoselam i boja`ljivo pitao: “Jesi li ti moj {ejh?”

Svi su odgovarali odri~no, dok mu, na koncu, nije pri{ao jedan

od njih, ni{ta druk~iji od ostalih, i pitao ga koga tra`i.- Tra`im mog {ejha! - re~e Bekir.- I ja tra`im {ejha!- Onda mi ne mo`e{ pomo}i!- Mo`da i mogu! Do|i! - re~e taj i povede ga u tekiju. U sema-

hani, dervi{koj odaji gdje se obavlja obred zikra, pred nekolicinomstarijih murida, nepoznati dervi{ skide sa glave {ejhovski tad` istavi ga na Bekirovu glavu.

- Tebe ~ekam! Dobro nam do{ao! - re~e mu dervi{, a Bekirubi jasno da stoji pred {ejhom Behauddinom. Od tada pa sve dosmrti {ejha Behauddina, Bekir je bio njegov najbistriji i najdra`iu~enik, te njegov nasljednik u ~ije je grudi prenio svjetlo svog zna-nja i “obukao” ga u zvan je {ejha podariv{i mu hilafetnamu, {ejhov-sku diplomu, svitak hartije dug pet metara na kome je ispisana sil-sila, duhovni rodoslov svih prethodnih plemenitih {ejhova, od Beki-ra na kraju, pa unazad, kroz decenije i stolje}a, sve do U~itelja svihu~itelja, Muhammeda alejhisselam.

Sjedimo u toploj i ugodnoj tekiji, pijemo ~aj i razgo varamo:Bekir mi poja{njava unutra{nje, batinsko, zna~enje sure Ihlas -

jednostavno, jasno, zanimljivo, onako kako on to zna, pa naglozastaje, napola re~enice, upitno me gleda i pita:

- [ta sanja{?- Sva{ta, a putovanja najvi{e!- A, je li? To je dobro!- Da! Putovanja ve} godinama sanjam! Zapravo, nisu to puto-

vanja u pravom smislu rije~i! Nema onog putni~kog procesa,uobi~ajenog kretanja od ta~ke A do ta~ke B, us putnih impresija,pam}enja likova, doga|aja i predjela kroz koje putujem! Ni~egatakvog nema!

Naprosto se kao ba~en na|em u odre|enoj dr`avi, gradu, selu,oslu{kujem kakvim jezikom ljudi govore, ako ljudi ima, pa tako idoznajem gdje sam doputovao. Eto, tako. Nego, ima jo{ ne{to...Samo, malo mi je, zna{, neugodno. Bojim se pomislit }e{ kakosam, daleko bilo, s pameti skrenuo. Ali, hajde, de: ja ti, {ejh Beki-re, po~esto i budan sanjam!

- Kako to?- Evo kako! Hodam tako ulicom, naletim na kakvog uticajnog

i dobrostoje}eg baliju, rado bih ga izbjegao, ali te{ko, ne uspijevami; ipak, katkad i poku{am, pa, kao, razgledam izloge ili listamnovine na trafici, ali d`aba - ne da se prevariti balija, sve me tap{ete{kom rukom po ra menu, ja hinim iznena|enost, on razvla~i kezod uha do uha, selam naziva, ruku mi pru`a, za zdravlje me pita iza ku}nu ~eljad pita, kako su i kako u {koli u~e, a zanima ga i radimli negdje i ne{to...

Kada ka`em da ne radim nigdje i ni{ta i da posao bilo kakavtra`im, osupne se balija, usahne mu i onaj kez od uha do uha, zami-sli se, napu}i usne, klima glavom, rekao bi neko ko balije ne poz-naje - Aha, evo ga, napregnuto razmi{lja gdje da me uhljebi, sad }emobitel izvaditi, samo {to nije, pa }e nazvati kakvog Muju, Hasu,Sulju i re}i mu: Slu{aj, evo mi jednog jarana kod mene, pametan,dobar, obrazovan, ~ovjek o sebi pri sebi, lijepo mjesto kakvo da muna|e{, ali ne bilo {ta, ka`em ti, obrazovan je i fin ~ovjek, eto, tako,

ROMAN

97BEHAR 104

za pola sata je kod tebe, pa se dogovorite.Eto, to bi pomislio onaj ko balije ne poznaje.Ali, ja ih znam u du{u i znam da se iza napu}enih usana i napre-

gnutog razmi{ljanja krije ne{to sasvim drugo - bez sumnje kur’anskiajet ili hadis o isku{enjima i strpljivosti kojom se isku{enja nadvla-davaju. No, muka je {to ne zna balija mnogo o Kur’anu, a da mu jesna`an dojam ostaviti, eto za{to pu}i usne i napregnuto razmi{lja;nije njemu ni do mene ni do mog uhljebljenja, nego napre`e se,jadan, ne bi li se prikladnog ajeta dosjetio, ili hadisa, ili mudrostinekakve, bilo ~ega, jer zna balija da mudrosti ne obavezu ju niti {tako{taju, a pozivom mobitelom ipak je obaveza, tro{ak, napor, `rtva.A ne}e takva pogana sorta nikakvog napora i `rtve, pa kad se takosmi{ljaju}i odgovaraju}u mudrost namu~i, naklima glavom i ni~egapametnog ne dosjeti, razvu~e ponovo kez od uha do uha, potap{eme po ramenu, drago mu je, bezbeli, {to me je vidio, gleda u sat,podvikne - Uh, kasnim! - i onako ve} poluokrenut govori kako }e imene dragi Bog obradovati, u Njega je mi lost i opskrba, bit }e, akoBog da, posla i za mene, samo se jo{ malo moram strpjeti. Strplje-nje je klju~! - ve} odlaze}i savjetuje me balija, najmudrije {to mo`e idodaje kako na podne namaz `uri.

A, recimo, i ja nakastio podne namaz u d`amiji da klanjam. Pakrenem, ali ne `urim - u d`amiju samo balije `ure, da ih svijet vidikako smjerno i pobo`no na mjesto sastanka s Bogom hrle.

Ja, opet, polako, nogu pred nogu, usput jo{ i zastajku jem, akonai|em na prijatelja ili kakvog poznanika, jer u d`amiju se zakasni-ti ne mo`e, zato i postoji ezan, pa dok mujezin u one dvije-tri minu-te koliko ezan traje, pozove vjernike na molitvu i spas, ja sam ve}cipele izuo, u d`amiju u{ao i u }o{ak sjeo - {utim i ~ekam da muje-zin pozove su net prvo da se klanja.

Nakon obavljene molitve, oni koji nisu balije, a takvih je malo,odmah idu ka izlaznim vratima, uzimaju obu}u sa police, tiho raz-mijene pokoju rije~, nijemo se rukuju i nijemo razilaze.

Ali balije - jok! Prvo hod`i prilaze, rukuju se s njim, grle ga,ljube, za zdravlje ga pitaju, za djecu, unuke.

Pa kad unezgo|enog hod`u izgrle i izbalave, navale jedni nadruge i ponovo sve isto, ali nekako prisnije, srda~nije.

Ko ih sa strane gleda pomislio bi: Bo`e, kakvi divni lju di! Kakvabratska ljubav, u ime vjere, u ime Boga! Krasno, prekrasno!

Eto, to bi pomislio neko ko ih sa strane gleda i ko balije nepoznaje.

Nekada te pokvarenjake i sam sa strane gledam; oni me, pak,ne vide, ne prilaze mi, ne grle me i ne balave, kao da nas nevidljivazavjesa dijeli; eto, tako ih nekada gledam, zgro`en, zga|en i, kao{to rekoh, budan taj ko{marni san sanjam.

I vjeruj mi, {ejh Bekire, da mi nije ove pameti u gla vi; da mi nijeovog od Boga darovanog ilhama u prsima; da mi nije svijesti o tomeda se u d`amiju ide radi Boga i Bo`ijeg raziluka, a ne zbog balija ibaliluka - vjeruj mi, Boga mi Jedinog i Istinitog, nikada d`amijskiprag ne bih prekora~io i u isti saf sa tom nesortom stao!

- Halvet je lijek za takve snove! - re~e {ejh Bekir.- Halvet, ka`e{?! Osama, izolacija, {utnja?! Pa, dobro, to bar

nije te{ko, moj ̀ ivot je ionako nekakav poluhalvet, makar to nije te{ko!

- Jest, te{ko je, dragi si moj! - progovori promuklim glasom{ejh Bekir. - Halvet je za odabrane, garibluk je za odabrane, islamje po~eo kao garib i zavr{it }e kao garib, pa blago li se takvim gari-bima, davno je to re~eno i gola je is tina! I ostavi se balija i baliluka!To je Allahova jurisdikcija! Eto, i tebi je, koliko vidim, otpe~atio unu-tra{nja ~ula, da vidi{, ~uje{ i osjeti{ kako je ovaj dunjaluk ni{tadrugo do smrdljiva le{ina ~iji smrad, htjeli-ne htjeli, moramo pod -nositi! I dobro ti je rekao taj {to ga balijom zove{!

Strpljenje je zaista klju~ i lijek za mnogo {to{ta! A i ~udim ti semalo! Na tvom mjestu ne bih se toliko jedio!

- A `ivot? [ta je sa `ivotom? Ku}a, djeca, ra~uni, sekiracije,belaji?!

Mo`e li strpljivost s tim u vezi {togod pripomo}i?!- Treba biti hrabar da bi se `ivjelo! Tu nema pomo}i! I, de, `iv

bio, napravi nam drugi ~aj, ovaj je k’o prehladikovina, ni{ta ne valja!Ustadoh novi ~aj da skuham, u pravu je, ovaj je stvarno k’o

prehladikovina, slabu sam mjeru odmjerio kada sam vodu ~ajemzasipao, u tekiji se jaki ~ajevi piju, tri supene ka{ike na litar vodeidu, dvije su malo a ~etiri puno: bezbeli sam dvije ka{ike staviokada sam onaj ~aj pravio, a sada, evo, tri ka{ike na klju~alu vodustavljam, pa najednom krasno zamirisa novi ~aj, a meni sinu misaokako sve ho}e i ima svoju mjeru da bi i~emu valjalo i koris tilo:ni~ega previ{e i ni~ega premalo u `ivotu ne bi trebalo biti! - bljesnumi misao, naoko banalna, a, Boga mi, osjetih itekako poduboka, paho}u i {ejh Bekiru isto da ka`em, a on mi onim svojim promuklimglasom iz mejdan odaje dovikuje:

- E, taj ti je dobar! Pravu si mjeru potrefio!

*

Koliko li patnje mo`e stati u ljudski `ivot? Mnogo? Malo?I postoji li ikakva granica, zadnja kap u ~a{i, zadnji trzaj dama-

ra, zadnji otpor u nejakom bi}u prije negoli ta kav zatetura, zaglavi-nja, prihvati usud kao neminovnost, kao izlaz, rje{enje,oslobo|enje, pa onako raspame}en, bez straha, zakuca se u kakavimaginarni zid, do|e do kraja, svog kraja, i ka`e: “To je to! Gotovoje! Nema dalje! Ne mogu vi{e!”, pitam se i ne nalazim odgovora dokslu{am Sejfudinovu stra{nu ispovijest.

A blag, vedar ~ovjek taj Sejfudin. I pro~i{}en. Tiho pri~a, pa`ljivobira rije~i, nikoga ne krivi - ni svoje mu~itelje ni Boga ni sebe, negonaprosto veli: “Eto, desilo se! Nije me moglo mimoi}i!”

Tokom rata sin mu je bio na lije~enju u Njema~koj, zadnju jeparu dao za njegovu operaciju, pa rasklimanim autobusom, najedvite jade, kroz kontrolne punktove i barikade, kroz poni`enja,uvrede i otima~inu, uspio skupa sa ostalim saputnicima, uglavnompobjeguljama od rata i mobilizacije, dokopati se Zagreba s po~etkamaja 1993., sina da do~eka i ku}i ga dovede.

Do{ao je porano, autobus iz Minhena stizao je tek popodne, paje kratio vrijeme {etaju}i, gladan, umoran, i do{etao do d`amije.

Karte za povratak u Tuzlu je imao, ali ne i novaca-oplja~kan jeu Grudama do zadnjeg nov~i}a, kao i ostali putnici - pa se ponadaoda }e u d`amiji nakon molitve, ne{to pojesti i mo`da iskam~iti koju

ROMAN

98

mrvicu za sina. Ali, ni{ta. Na meniju je bila samo duhovna hrana.Na izlazu iz d`amije ugledao je {palir bojovnika.

Nasumice su, uz poneku }u{ku i psovku, probrali dvadeset i petmladih i zdravih Bosanaca, me|u njima i Sejfudina, vezali ih `icom,potrpali u kamione i krenuli. Za~udo, veli mi, niko nije plakao, molio,vapio, niko nije pitao, ni sebe ni druge, za{to i kuda nas vode. Samo{utnja. I pomirenost.

Predve~er su stigli u Mostar. Na ulazu u logor Dretelj novi {palir:letve, lanci, `eljezne {ipke. Od udaraca neki su odmah pali, onesvi-je{teni ili mrtvi, Sejfudin nije znao. On je udaren letvom u lice, tikispod nosa, i doslovno progutao zube, izbijene i stjerane u `drijelood siline udarca. Ni ispl junuti ih nije stigao.

Potom samica bez prozora, svjetla, kreveta i toaleta. Hranu ivodu dobivao je rijetko, batine ~e{}e, u nepravil nim razmacima:katkad, desetak minuta nakon divlja~kog cipelarenja dolazili biponovo i jo{ krvolo~nije ga prebijali, a katkad bi bivao po{te|en,dan ili dva. Na smrad vlastitih izlu~evina brzo se navikao: osjetilomirisa nije vi{e funkcioniralo. I tako ta~no devedeset dana. Po izla-sku iz samice nije mogao hodati i bio je slijep. Zajedno sa ostalima,koji su uspjeli pre`ivjeti, u blizini Jablanice razmijenjen je za grupuhrvatskih zarobljenika. Ka`e da nije osjetio ni radost ni olak{anje.Samo stra{an umor i `elju da spava, danima, zauvijek.

U Tuzli se lije~io dugo i sporo. Ponovo je progledao. I prvo {toje vidio bilo je pismo njegove `ene, kratko i {okiraju}e.

“Sejfudine, ne znam da li si `iv. Javili su mi da si uhap{en uZagrebu i odveden u neki logor. Nijaz mi je to javio kada je sa Edi-nom do{ao u Minhen. Da njega nije bilo ko zna {ta bi bilo sa djete-tom. ^im sam to saznala odmah sam otput ovala u Njema~ku.

Znam da ti nisi kriv. Ali, da ti to ka`em, bio mrtav ili ne, ja samse udala. Nisi se javljao, pri~alo se da si ubijen, pa mi ni{ta drugonije preostalo. Neko mora brinuti u tu|em svijetu o meni i djetetu.Ako si `iv, nemoj me tra`iti, a ako nisi rahmet ti du{i.”

EnisaZgu`vao je pismo, bacio ga u kantu, doteturao do pro zora, otvo-

rio ga i zakora~io da se surva u ambis. Jedva su ga sprije~ili, pre-mjestili u drugu prostoriju i stavili pod poja~an nadzor.

Krajem ljeta, na vlastiti zahtjev, neoporavljen, napus tio je bolni-cu, oti{ao do porodi~ne ku}e u prigradskom naselju Slavinovi}i izatekao zgari{te: samo je od`ak ostao i limeni pijetao na njemu,klatio se {kriputavo na vjetru lijevo-desno.

Kod sestre je boravio nepune dvije godine, oporavljao se, radioi pomagao koliko je mogao, a u prolje}e 1996., prve poratne godi-ne, rano ujutro, za kafom, rekao joj je:

- Idem ja sad!- Gdje!- U Sarajevo!- Ama, gdje, kome?!- Ne znam!Spakovao je svu garderobu koju je imao, nakon upor nog sestri-

nog ubje|ivanja uzeo je dvjesto maraka, posljed nji novac koji jeimala, pozdravio se s njom i oti{ao.

Sarajevo je bilo u ru{evinama i posao je lako na{ao. Ali, preslab

za te{ke fizi~ke poslove brzo se umarao, posustajao je za drugimai brzo dobivao otkaze. Zatim se oku{ao u trgovini, uli~noj, na impro-viziranom {tandu. Prodavao je {ta je stigao: cigarete, kafu, rablje-nu odje}u, obu}u, majice, ga}e, ~arape... I{lo je nekako.

Dovoljno za stan i hranu. Sve do dana kada je gon jen nu`domodjurio u toalet kafane Sirano i po povrat ku zatekao praznu tezgu.Sve su mu pokrali. Nekom tipu s Mejta{a, za koga je radio, uzaludse pravdao: ovaj je psovao, bjesnio, pjenio, prijetio da }e ga zgazi-ti, ubiti... “Hajde, `iv bio, osevapio bi se! Hajde, udri, bodi, pucaj,kolji! Halal ti bilo na obadva svijeta!”, re~e mu Sejfudin go tovomole}ivo, a ~ovjek ga iznena|eno pogleda, pljucnu gadljivo na stra-nu, opsova mu majku i `urno ode.

Istog popodneva, golim rukama, od motki, {iblja i kartonskihkutija, na obali Miljacke, na malom sprudu, ispod mosta Drvenija,napravio je skloni{te, svoj novi dom u kome }e provesti cijelo ljeto.

U Miljacki se kupao, brijao, prao odje}u, a hranio se, jednom dne-vno, u narodnoj kuhinji. I uvijek bio uredan, ~ist, izbrijan i namirisan.

“Bio sam atipi~an besku}nik, sumnjam da bi iko tada povjero-vao da spavam ispod mosta.”, veli mi. Jedne no}i sanjao je starijeg~ovjeka, blagog lica i krupnih o~iju. Ni{ta vi{e. Koju nedjelju kasni-je, oti{ao je na d`umu u Carevu d`amiju, sjeo u }o{ak i oboreneglave slu{ao hutbu imama sa mimbera. Zapravo, nije ga ni slu{ao.Zurio je netremice u {are na }ilimu i u mislima se opra{tao sa dra-gim bi}ima. Odlu~io je ubiti se. Odmah nakon d`ume. Za~udio selako}i svoje odluke. U~inilo mu se posve normalnim, prirodnim daotklanja d`umu, u~ini dovu, zamoli opro{tenje za svoj gre{ni naumi onako ~ist i namirisan namakne om~u oko vrata.

Ipak, samo na trenutak podigao je pogled sa }ilima i taj kratkipogled na mimber i imama koji je vazio sa njega, spasit }e mu `ivoti zauvijek ga promijeniti. Imam je bio ~ovjek iz njegovog sna. Nakond`ume, probijaju}i se do imama kroz gomilu tjelesa, pri{ao mu je,pru`io mu ruku, ~vrsto je stisnuo i uspio uzbu|eno promucati:“Efendum, ja sam vas sanjao!” Imam Careve d`amije, po{tovanihafiz Halid ef. Had`imuli}, zagrlio ga je i {apnuo na uho: “Ne}e{vi{e spavati ispod mosta! Od danas si moj musafir!”

[est mjeseci proveo je Sejfudin u ku}i i blagoslovljenoj blizini~asnog hafiza, {ejha, mesnevihana i evlijullaha Halida ef.Had`imuli}a, ~ovjeka za kojeg se tvrdilo da poznaje tajne `ivota ismrti. Slu`io je s ljubavlju ostarjelog hafiza, smjerno, ponizno, u~iose {utnji i blagosti i osje}ao da se dramati~no mijenja, da postajenovi Sejfudin, smiren, kro tak, spokojan, pomiren sa sobom, ljudimai Bo`ijom odred bom. Kada bi na{ao vremena, volio je {etati padin-skim dijelovima grada, umiti se i napiti vode na nekoj ~esmi, sjestii posmatrati Sarajevo u{u{kano me|u brdima kao kakvo pa`ljivogra|eno pti~ije gnijezdo.

Klanjao je gdje je stigao i gdje bi ga koji vakat zatekao.Tako je jednom, nakon uobi~ajene {etnje, klanjao podne namaz

u d`amiji na Soukbunaru. Oko d`amije prostirao se ogroman meza-ristan, zapu{ten i pretrpan sme}em. On ako, kao usput, da ne uvri-jedi d`amijskog imama, pitao ga je mo`e li neko, mo`e li, eto, on,pomalo, kad stigne, ~istiti i ure|ivati mezaristan.

- Mo`e{, ali veliki je to posao, a ni platiti ti ne mo`emo, para

ROMAN

99BEHAR 104

nemamo!- Ne tra`im pare, samo dopu{tenje!- U redu! Po~ni kad god `eli{!^etrdeset pet dana ~istio je Sejfudin mezaristan, sku pljao na

gomile tone i tone sme}a, uz pomo} nekog dobro hotnog mahalja-na, d`ematlije iz re~ene d`amije, njegovim kamionom odvoziosme}e na otpad, a potom kosio visoku, suncem osu{enu travu, sla-gao je u naviljke i palio. Grob ove obrasle u travu, njih, prema vlasti-tim rije~ima, vi{e od dvije i pol hiljade, ~istio je rukama, me|u njimanaro~ito bri`ljivo jedan mali dje~iji grob. Kada je bio pri kraju po sla,dva-tri dana prije zavr{etka ~i{}enja, ugledao je krup nog,debelju{kastog ~ovjeka kako se tromo i s naporom pribli`avauskom, po{ljun~anom stazom. Povremeno bi zastao, brisao ozno-jeno lice, a njegov tamni, oro{eni ten presijavao se na suncu.

Arap ili Tur~in, pomisli Sejfudin. ^ovjek pri|e Sejfudinu, othuk-nu, obrisa maramicom lice, ~elo i vrat, nazva selam i upita:

- Ti se zove Sejfudin?- Da!- Ovo mali grob! Moj sin grob! Umro u ratu! Ja bio u ratu,

humanitarna pomo}, sa porodica bio u Sarajevo! Moj sin pade gra-nata, geler i umro! Ja iz Jordan do{o, vidi grob! I gleda grob, ~istogrob, hvala tebe, puno hvala tebe! Do|e, Sejfudin! Hajde, do|e! -re~e debelju{kasti i pozva ga da krene za njim.

Jordanac iz automobila izvadi novo teget odijelo ( Se jfudin velida je bilo kao krojeno za njega), pru`i mu ga, stisnu u zagrljaj, polju-bi, u|e u auto i nestade niz strmu ulicu.

Kada je stigao ku}i, otpakovao je odijelo iz plastificirane vre}e iodmah osjetio nabreklinu u unutra{njem d`epu sakoa.

Izvukao je bijeli koverat i novac u njemu. ^etiri hiljade dolara,prebrojao je. Noge su mu se odsjekle. Od novca se gotovo odvikaoi nije znao {ta da radi s njim. I odijelo i novac pokazao je hafizu.

- Eto, sada mo`e{ i}i ku}i! Vrijeme ti je! U tim paramamnogo je bereketa i za tebe i za druge! Neka ti je hairli! - re~e mu.

Sejfudin je zaplakao. Nije mu se odlazilo od dobrog hafiza.I odijelo i novac i vi{e od toga dao bi prvom prolaz niku na ulici,

sve bi dao samo da ostane uz njega, bude mu na usluzi, pere, ~isti,da s jutra, ranom zorom, nakon sabaha, pije kafu s njim, {utke, upotpunoj ti{ini, `udno uzdi{e spokoj i grije na blagosti i dobrotikojom je isijavao taj plemeniti ~ovjek.

Hafiz se nasmije{i i re~e da ga ne tjera od sebe, da je, napro-sto, njegov odlazak novi po~etak, kismet, odredba, nova i ljep{afaza u njegovom `ivotu. Sejfudin je snu`deno slu{ao, nije vjerovaoda mu se od `ivota sa hafizom i{ta ljep{e mo`e desiti, jer znao je{ta ga u Tuzli ~eka: sru{ena ku}a, bol zbog rasturene porodice,samo}a i ~etiri hiljade dolara sa kojima nije znao {ta bi u~inio.

Ipak, pribrao se, po~eo uvi|ati da hafiz jasno zna i vidi ono {toon ni naslutiti ne mo`e, pa je obrisao suze, poljubio ga tri puta uruku, zahvalio na svemu, spakovao stvari i oti{ao.

Ono {to slijedi dalo bi se sa`eti u nekoliko re~enica: na nagovorsestre kod koje se ponovo uselio, kupio je plas tenik za uzgojpovr}a, smontirao ga na svom posjedu pored razru{ene ku}e, vri-jedno radio, prodavao sve {to je proizveo, potom od zara|enog

novca kupio jo{ jedan, za poslio tri radnika, pa jo{ tri, kupci su mudolazili na noge, nije mogao proizvesti koliko je mogao prodati, anovac, kao blagorodna ki{a, pristizao je sa svih strana...

Na temeljima stare, napravio je ve}u i ljep{u ku}u, o`enio se idobio k}erku.

- Stra{no! Ipak, eto, dobro se svr{ilo, Bogu hvala! - ka`emmu.

- Da, da... - A ti? Ni{ta od posla?!- Ni{ta! Jo{ uvijek smo pod okupacijom! Ali, bit }e bolje!- Kakvom okupacijom?- Svakakvom! Politi~kom, ekonomskom, sociolo{kom, kultu-

rolo{kom.- Vrijeme je da se otpo~ne sa pokretom otpora!- Kakav pokret? Borba? Revolucija?- Ma, kakvi! Ovo je ahir zeman, zadnje vrijeme zadn jeg vre-

mena, vrijeme eti~ke erozije i preobrazbe svega nor malnog u umo-bolno!

Nezaustavljiv je to proces! Brana je pukla i suludo je zapu{avatije tijelima! Potpuno se povu}i, jedini je mogu}i vid otpora! Kakvakorist govoriti lupe`ima da su lupe`i?! Odmahnut }e rukom, lucifer-ski sa`aljivo re}i - ma pusti ga, nije, jadan, sav svoj, i nastaviti postarom: prodavati muda za bubrege plitkoumnoj svjetini! A nijemnogo preo stalo od `ivota! Ni meni ni njima!

Sve }e to zemlja gladno progutati! A kada stanemo pred Boga,a ho}emo, mo`da }e nas - tebe, mene, nama sli~ne - isti ti lupe`ivu}i za rukav, ako rukave budemo imali, i preklinjati da se zalo`imoza njih, da ka`emo ba rem jednu lijepu rije~ Uzvi{enom u njihovukorist, onda kada }e takva lijepa rije~ biti vrjednija od dunjaluka isvega na njemu! O takvom pokretu otpora govorim, o ilegali u kojuvalja i}i!

- Dobro veli{! Zna{ {ta?! U Sarajevu kada sam spavao ispodDrvenije, kada sam polugladan i o~ajan lijegao i ustajao, kada sam{etao gradom bez dinara u d`epu, gled ao prepune ba{te i ljude unjima kako u`ivaju u divnom majskom danu, piju kafu, smiju se i neobra}aju pa`nju na mene, ~ak niti jednim pogledom, zadovoljnisobom i ravnodu{ni spram patnje drugih - a ja sam bio hodaju}apatnja koja je tim slijepcima svakodnevno prolazila ispred nosa -shvatio sam da ljudi nisu ni{ta drugo do samo`iva govna, a `ivot,moj `ivot me|u njima, bio je ve}a i gora strahota od one u Dretelju!Gledao sam ih i uvi|ao da je `ivot ~istih du{a me|u takvim ljudimazapravo istinska kazna, te{ka robija, a uspjeti ga odrobijati, taj itakav `ivot, strpljivo i ~asno, pobjeda je nad svim pobjedama! -Ta~no! Ve}e nema!

*

“Neshva}en sam. Dobitnik sam vi{e doma}ih i me|unarodnihknji`evnih nagrada, obogatio sam na{u kulturnu ba{tinu, a i vrije-me u kome `ivim i stvaram, nazivaju me majstorom pripovijedanja,a ovdje niko ni hvala da mi ka`e. U nacionalnoj penziji koju sam svo-jim umjetni~kim opusom nesumnjivo zavrijedio, ili bar o statusu slo-bodnog umjetnika, nema ni govora. Ka`u - nema takvog zakona, a

ROMAN

100

ne}e ga ni biti u dogledno vrijeme. Za{to? Eto, zato, te{ka su vre-mena, ka`u mi. I {ta mi je sad ~initi? Nisam ja birao knji`evnost,ona je izabrala mene. Ni{ta drugo ne znam da radim, a i u nezgod-nim sam godinama, ~etrdeseta mi je, zna{ ono: jo{ uvijek mlad dabih imao ̀ elja, a suvi{e star da ih ostvarujem. A nemam nekih ̀ elja.@elim samo da pi{em, u tome sam najbolji, zapravo genijalan, kat-kad samog sebe iznenadim briljantnom idejom, a odakle to dolazi,mislim te ideje, i za{to sam ba{ ja izabran da ih preto~im u rije~i, utekst, u vrhunsku literaturu, zaista ne znam.

Rekoh, neshva}en sam, nadrastao sam ovu sredinu i u tome jemoj jad.

A ti?! Pi{e{ li {ta?” - kao usput, nakon te{kog narcisoid nognapada, pita me Fuad Kr{lak, polupismeni zgubidan i samopro-gla{eni knji`evni genij dok kora~amo holom BKC-a i razgledamoizlo`ene uratke slikara Albina Temima.

Kr{lak ne ~eka moj odgovor, hvata dah i obasipa se novim hva-lospjevima, povremeno me, sna`nijeg dojma radi, vu~e za rukav ililupa {akom po ramenu, a ja {utim, ne slu{am ga, gledam u Temi-move apstrahirano-erotizirane brljotine, bijesno grizem donju usnuljut na sebe {to sam uop}e do{ao u BKC i bezrazlo`no se izlo`iodvostrukom nasilju: Kr{lakovom samoobo`avanju i tri~avim Temi-movim slikarijama. I sve zbog Alme, biv{e mi djevojke i novi narskekoleginice. A nje nigdje. Kasni ve} sat i ne{to, a ni na mobitel se nejavlja. Do{la je ju~er iz Sarajeva nakrat ko, nekim poslom, nazvalame i predlo`ila da se vidimo na Temimovoj izlo`bi, a kasnije odemonegdje na pi}e i u miru se ispri~amo.

Kr{lak me se svezao i ne odustaje, i dalje tupi o ne~emu, o svo-joj genijalnosti valjda; osvr}em se lijevo-desno, gledam preko zbije-nih, na~i~kanih glava, ne vidim Almu, ali vidim Temima - ~a{a vinamu u jednoj ruci, upaljena cig areta u drugoj, kosa razbaru{ena,nokti na rukama nalakirani, svaki drugom bojom, o~i buljave, nosveliki, rupi~ast, crven i nate~en od silnog alkohola.

Pored njega, vidno zbunjena, stoji lijepa, crnokosa djevojka zao-grnuta bijelom plahtom, boja`ljivo gleda uo kolo, kiselo se smje{ka,o~ito unezgo|ena zbog onoga {to }e tek uslijediti.

“Dame i gospodo, dobro ve~e i dobro do{li! Imam rijet ku ~ast iprivilegiju da, ovaj, ve~eras predstavim glasovitog umjetnika AlbinaTemima koji po prvi put izla`e u na{em gradu {to je, je li, ovaj, prvo-razredni kulturni doga|aj, jer, ovaj, rije~ je o umjetniku osobenepoetike i zavidne inter nacionalne umjetni~ke reputacije koji, ovaj,kao {to sam ve} rekao, po prvi put izla`e u na{em gradu, pa, ovaj,da ne du`im, progla{avam izlo`bu njegovih radova otvore nom, asada bih zamolio autora da nam se, ovaj, obrati! Izvolite, gospodi-ne Temim!” - na jedvite jade izmuca poz dravnu rije~ neki meninepoznat tip - visok, u{togljen, ruralnog naglaska - i servilno aplau-diraju}i ustupi mjesto ispred mikrofona polupijanom Temimu.Posr}u}i, Temim se s mukom uspe na mali podij, skide mikrofon,poput stondiranog rok pjeva~a nasloni se na stalak sa ~a{om vinau ruci, otpi kratak gutljaj, obliznu se i re~e:

“Heh, dragi moji Tuzlaci! Evo nas napokon zajedno! Pozdravljamvas! Neko je rekao da treba voljeti umjetnost u sebi, a ne sebe uumjetnosti, {to meni, heh, nikada nije bilo ba{ najjasnije, a ni

logi~no, jer, da vam ka`em, {ta }e mi umjetnost u meni ako je nemogu podijeliti sa vama?! Pre ma tome, da je tako, a u mom slu~ajunije, ni ove izlo`be ve~eras ne bi bilo, ni mene kao umjetnika, ni vaskao pub like, a ni umjetnosti generalno! Stoga, heh, neka `ivi umjet -nost u nama, izvan nas, a i mi u njoj i od nje, jer od ne~ega se, heh,mora `ivjeti, je li tako?! Hvala vam! I `ivi bili! A sada, heh, rokenrol!”- zavr{i Temim prigodno obra}anje, pri|e djevojci zaogrnutoj u bije-lu plahtu, povede je ka stolu ispod podija, polo`i na nj, u dva-tri pote-za znala~ki je razotkri i na op}e iznena|enje i odobravanje mu{kogdijela publike, ukaza se golo golcato djevoj~ino tijelo. “Ju, ovo jene~uveno! Skandal, bruka!” - potciknu tik ispred mene napirlitanapostarija gospo|a, osvr}u}i se oko sebe i tra`e}i pogledom podr{ku,pa kako je ne na|e, jer bi grubo u{utkana, i sama se prope na prstei znati`eljno se zagleda u obna`enu djevojku i Temima koji je tromoi zami{ljeno {etkao oko stola, namije{tao djevoj~inu glavu, ruke inoge u `eljenu pozu, a zatim, kada je, valjda, vidno posramljenu dje-vojku raskre~io po svom ukusu, dohvatio se {tafelaja i brzim potezi-ma po~eo brljati po njenom tijelu. Vidim i Kr{lak sa zanimanjem pratiTemimov performans, ~e{ka se po bradi i ne trep}e. Upravo kada jeTemim zavr{io bojadisanje lijeve djevoj~ine dojke, naslikav{i na njojzastavu Evropske unije, Alma me potap{a po le|ima.

- Sram te bilo! Mator ~ovjek a gleda bezobrazluke! - re~e krozsmijeh.

- Krasno! Kasni{ samo dva sata! Gdje si do sada?- Duga pri~a! Ispri~at }u ti usput! Hajdemo odavde! Alminu

dugu pri~u - ispriku nisam slu{ao. Tek najva`nije - kako je popodne zaspala, telefon isklju~ila da

je ne uznemiravaju, probudila se kasno i onako u `urbi, nena{min-kana, dojurila u BKC na dogovoreni susret sa mnom. Ostalo me nijezanimalo, {ta vi{e, dok je pri~ala, dok mi se unosila u lice, a ja kli-maju}i glavom odobravao ni sam ne znaju}i {ta, razmi{ljao sam one~emu drugom - O tekstu koji nisam zavr{io a trebao bih najkasni-je do sutra ujutro, o ra~unu za struju koji nisam platio, a i o osobi-toj potrebi i sklonosti `enskoj ka temeljitoj, dubinskoj nara ciji, kaminucioznom osvjetljavanju sijaset detalja, partikularnih sli~ica,cijelih mini portreta odre|enog trenutka ili osje}aja, o, naprosto,neuta`ivoj i mu{karcima te{ko sh vatljivoj potrebi `enskog bi}a dase sa mnogo, premnogo govora ka`e ono {to se sasvim lijepo dare}i u nekoliko rije~i.

- Ljuti{ li se? - pita me nakon desetominutnog mono loga.- Ne, mada nije mi jasno za{to si predlo`ila da se vi dimo na

ovoj izlo`bi?! Ne volim takve skupove, a slikar je pri~a za sebe,nema{tovit, artificijelan, a ni kleptomanija mu nije strana - doslo-vno je po|onio motive sa Klimtovih i Matisseovih slika! O onommoleraju na djevojci da i ne govorim! Otu`no! Ali, hajde, de! Kakosi? Koliko vidim, promijenila si se od na{eg zadnjeg susreta!

Blista{, proljep{ala si se!- Pretjeruje{! Ipak, hvala ti! Izvini zbog Temima! Nije on lo{,

samo je, eto, takav, {a{av, luckast; mislila sam da }e te to oraspo-lo`iti! O~ito nije! Nego, u telefonskom razgov oru rekla sam ti dasam u Tuzlu do{la va`nim poslom!

- Da?

ROMAN

101BEHAR 104

- U stvari, do{la sam zbog tebe! Dobila sam posao u Francu-skoj, u gradu Lillu! Mo`e{ sa mnom, ako `eli{! Na tamo{njem uni-verzitetu mogao bi raditi kao lektor, ima ju odsjek za slavistiku!Djecu bi, naravno, poveo! Eto, {ta ka`e{?

- Uh, zatekla si me! Ne znam {ta bih rekao! To je takoneo~ekivano!

- Jo{ uvijek te volim, Sadik!- Hm!- To je sve {to ima{ re}i?- Ma, vidi, zbunjen sam, zaboga! Ovo je ba{ onako, nenada-

no, sasvim nenadano! I Francuska i univerzitet i tvoja izjava, sve meto, zna{?!

- Ne dopadam ti se?- Ne, nije to! Lijepa si, draga, pristojna.- Tako! A da li ti se dopadam kao `ena?- Ne!- Onda crkni u ovoj selendri, budalo! - prosikta Alma, lice joj

se iskrivi u ru`nu masku, o~i se luda~ki zacakli{e, odmjeri mepogledom punim jezovite mr`nje, opsova ne{to, tiho i nerazgovije-tno, ili kletvu mo`da izre~e, ne znam, re~e jo{ jednom da sam kre-ten, okrenu se i ode.

Gledao sam uko~eno za njom sve dok nije u{la u taksi i nestala.Othuknuo sam, potrao lice ovla`enim dlanovima, u glavi mi je

bu~alo, znao sam da sam ispravno postupio, Alma je prevrtljiva inepredvidiva i veza s njom, prije ili kasnije, obila bi mi se o glavu,ali ipak - dvojim se dok opustjelom ulicom kora~am ka ku}i - nisamli, mo`da, mogao postupiti druk~ije, bla`e, mek{e? Re}i joj - da, vo -lim i ja tebe, a ideja o odlasku u Francusku je sjajna! Pa po tom laga-ti, petljati, odugovla~iti, odlagati ono neumitno i na koncu postupi-ti isto i ko bi znao s kakvim posljedicama, mnogo te`im svakako.

Ne, to bi bilo jo{ kvarnije i licemjernije, a ovako je bolje: usamom po~etku vidjeti kraj takvog puta i mu{ki prelomiti prekokoljena - ona }e oti}i u Lille, ja }u ~amiti u ovoj selendri, vrijeme }e,mic po mic, pregaziti i mene i nju, a tada }e sve biti izblijedjelo,zaboravljeno i neva`no. Jest, tako je najbolje.

Neira me je do~ekala kod ku}e. Stavila ma~ku Cicku u krilo igleda tursku seriju 1001 no}.

- Kako si, tata?- Dobro!- Ne izgleda{ mi ba{ dobro?!- ^ini ti se, dobro sam!- U redu, ako ti tako ka`e{!

*

Tri je i trideset, gluho doba no}i, ne mogu da spavam, le`im igledam dokumentarni film o Pablu Picassu.

Jedna od njegovih bezbrojnih `ena ka`e kako je prezirao dobro-tu i mediokritetstvo. I smrt, tako|er. ^ak i u devetoj deceniji `ivotamanijakalno je radio, po cijeli dan, {to je, veli biv{a mu `ena, bio nje-gov osebujan na~in borbe protiv starosti i smrti. Te{ko ga je pogo-dio, veli dalje, i gu bitak seksualne mo}i, te da ga se nije moglo uvje-

riti kako je u devedeset drugoj godini, koliko ih je Picasso nagurao,ga{enje libida posve normalno. Picassova posljednja `ena - stanovi-ta Jacqueline, pedesetak godina mla|a od njega - silno se trudila,veli dalje narator, da pomiri nepomirljivo: Picassovu neuta`ivu `elju iimpotenciju. Kako nije uspjela, slavni je slikar, sukladno svojoj zlob-noj naravi, pred kraj `ivota naslikao cijeli serijal opscenih grafika inemo}nih mu{karaca na njima - prestravljenih lica i mlohavih falu-sa. I ostavio ~ovje~anstvu neprocjenjivo umjetni~ko blago iliti opred-me}enje vlastite frustracije - matore i u`asnute mu{karce sme`ura-nih spolovila. Blago nama. No, ni{ta novo, historija umjetnosti vrviovakvim, pa i izopa~enijim likovima. Baudelaire se, vele, nasla|ivaomirisima javnih toaleta; Burroughs je neprekidno bio na te{kim dro-gama; Bukowski je hodao naokolo usran i upi{an; Andy Warholl,pak, preferirao je sado-mazo homoseksualne perverzije...

Ipak, pod krinkom artizma, na stotine, na hiljade ovih ~istokrvihludaka u{lo je na velika vrata u na{e `ivote kroz {kolske ud`benike,fakultetske nastavne programe, pozori{ta, bioskope, galerije, filmo-ve, televiziju, a ne pozna vati ih ili, jo{ gore, ne priznavati njihov umje-tni~ki genij, neoprostiv je i prezren ~in kulturalnog primitivizma.

Upravo takvim, primitivcem, nazvao me je u osnovnoj {kolinastavnik likovnog odgoja kada sam na ~asu teorije umjetnostirekao kako me Picassove slike, nedotjerane i asimetri~ne,podsje}aju na neuspjele stripove.

“Zna{ li ti da je ovaj genijalni ~ovjek bio i komunista?”-pitao meje ljutito nastavnik, imbecil - “ Znam, naslikao je i Guernicu, alikakve veze ima komunizam sa njegovom umjetno{}u?” - odgovoriosam naivnim kontra pitanjem na {ta je nastavnik imbecil potpunopobjesnio, povukao me za uho, nizom uvreda doveo u pitanje mojzdrav ra zum, da bi potom, gledano iz mog ugla, iz ~ista mira uslije -dile posjete direktoru i {kolskom pedagogu-psihologu gdje bivampodvrgnut temeljitom tretmanu ispiranja mozga, nakon ~ega,upla{en i na rubu pla~a, revidiram svoje zab ludjele stavove, priznaj-em gre{ke i spremno potvr|ujem Picassovu umjetni~ku genijalnosti ogroman doprinos sve kolikom komunisti~kom pokretu. Tako, u tri-naestoj godini, ovo moje prvo i izrazito traumati~no suo~avanje sarigidnom totalitarnom svije{}u, trajno }e me dezideologizirati, poro-dit }e u meni sna`an animozitet prema bilo kakvom oblikuideolo{ke, politi~ke i institucionalne pripadnos ti, adolescentskodoba provest }u u zavjetrini, osami, uz knjige i plo~e, {to mi, poka-zat }e se, i nije osobito pomoglo, pa }u, tako, na pragu dvadesetegodine, u Vr{cu, gdje sam robijao vojni rok, uz pomo} prijatelja i~etnog evidenti~ara Save Joveti}a kri{om do}i u privremeni posjednevelikog dossiera, mog ideolo{ko-sociolo{ko-psiholo{kog portretau kome je - osim o porodi~nim prilikama, mentalnim kara -kteristikama i stepenu obrazovanja - pisalo i ovo: “U os novnoj {kolipedago{ki tretiran zbog nediscipline i negiranja vrijednosti umjetni-ka pripadnika komunisti~kog pokreta. Nedugo zatim, odbiodu`nost predsjednika op{tinskog Saveza gorana, iako je jednogla-sno izabran. Nije iskazivao zanimanje za aktivnim u~e{}em u raduomladinskih orga nizacija, kao ni u {kolskim sekcijama. Na nagovorstarijeg brata oti{ao na omladinsku radnu akciju “Pali} 1978”, ali jezbog nedisciplinovanog pona{anja izba~en.

ROMAN

102

Ideolo{ki zapu{ten i neosvije{}en i, pod maj~inim uticajem,pokazuje sklonost ka religiji.

Nije hap{en niti osu|ivan. Nema kriminalni dosje. Imaju}i u vidunavedeno, bilo bi korisno, nakon osnovne vojne obuke, uputiti lice nakurs za komandira voda i ak tivnije uklju~iti u rad SSOJ-a u va{oj v.p.”

Do tog dana Slu`bu dr`avne bezbijednosti zami{ljao sam kaosveznaju}u organizaciju orvelovskog tipa, ogrom nu obavje{tajno-operativnu hobotnicu koja svojim pip cima neprimijetno ulazi u na{e`ivote, nju{ka po njima i doznaje {ta radimo, {ta pri~amo, gdje sekre}emo, s kim se dru`imo, koga volimo, ali nakon i{~itavanja mogdossiera, prepunog pau{alnih ocjena, poluistina i izmi{ljotina (biosam primjeran i radoznao u~enik, a ne problemati~an; nisam bio naradnoj akciji “Pali} 1978”; osim simpatija pre ma dervi{ima, u timgodinama nisam pokazivao nikakvu sklonost ka religiji, premda bihvolio da jesam etc.), vi{e razo~aran nego povrije|en onim {to sampro~itao, shvatio sam da sistem koji se revnosno bavi onima koji“negiraju vrijednost umjetnika pripadnika komunisti~kog pokreta”nemam budu}nost i da stoji na staklenim nogama, {to se desetakgodina kasnije, rastakanjem Jugoslavije, pokazalo ta~nim, na `alostili na sre}u, ovisno o tome iz ~ije se pers pektive, nacionalne daka-ko, na taj proces gleda.

U zadnjem kadru dokumentarnog filma o Pablu Picassu ostar-jeli slikar sjedi na krevetu, ruku nemo}no polo`enih u krilo i pogle-da uprtog u objektiv. Gledam u zamrznuti kadar, u ~ovjeka koji je,ni kriv ni du`an, uzro kovao moj prvi konflikt sa sistemom, u krup-ne, hipnoti~ke o~i u kojima, za~udo, nije bilo ni trunke straha nitiprezira prema smrti, ni{ta od onog dominiraju}eg osje}anja kog sumu pripisivale njegove `ene, tek raskriljen, stra{an umorpotro{enog ljudskog bi}a, pomirenost sa izvjesno{}u i spremnostza odlazak. Gledam u Picassove o~i i bi mi dra go {to je uspio, {tose izmirio sa sobom.

Pred zoru sam nakratko zaspao. I usnio oca. Visok, vi tak, mla-dolik, u tamnoplavom odijelu, {irokog osmijeha i blistavih zuba, ba{onakav kakvog ga se iz djetinjstva sje}am. Stoji na suprotnoj stra-ni ulice, vedar, lijep, i govori mi: “Ne brini, sve }e biti dobro! I hvalati {to me nisi zabo ravio!” Prelazim ulicu, {irim ruke, ho}u da gazagrlim, i on {iri ruke, kora~a ka meni, smije se...

Na samo korak od zagrljaja s ocem, kao prasak granate, trgnu-la me zvonjava telefona. Stresoh se, jeza pro|e kroz mene i u hipuse razbudih - u ovo nevakat doba zvonjava telefona ne sluti nadobro. Javljam se, a sa druge strane izdava~ i knji`ar iz Sarajeva,

sitni {aner koji mi duguje ve like pare.Pet-{est mjeseci zivka me jednom sedmi~no, uvijek iz drugog

grada, kao na putu je, vrda, petlja, la`e, obe}ava da }e dug isplati-ti ~im prije, koliko sutra, ja {utim, ne oponiram mu niti pote`emte{ke rije~i, svjestan da pare od lupe`a ne}u dobiti i da mi preosta-ju dva izbora: zgaziti gmaza ili hladno pustiti da i on i pare idubestraga.

- Jesam te li probudio?- Jesi!- Izvini!- U redu je!- Evo me u Zenici, a u Tuzli sam za tri sata!- Za{to meni to govori{?- Pa, zbog lekture!- Kakve lekture?- One koju si radio za mene!- Dobro! I?- Ako me ne{to ne sprije~i, dolazim da ti isplatim honorar!- Nisi mi ni{ta du`an!- Kako?- Eto, tako! Nemoj mi se vi{e javljati!Ustajem, sasvim razbu|en, stavljam na ringlu vodu za kafu,

odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom. Bolje mi je,osvje`en sam, otvaram prozor, slu{am horski cvrkut ptica i gledamkako se nad Ilin~icom pomal ja tanka plavi~asta pruga, malo-poma-lo rasijeca tminu i navje{tava novi dan.

Sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmi{ljamo snu, o o~evim rije~ima: “Ne brini, sve }e biti dobro! I hvala ti {tome nisi zaboravio!”

Znaju li to mrtvi {to }e biti sa `ivima? Tje{i li me to otac tektako, o~inski, bri`no, onako kao {to se tje{e djeca upla{ena odmraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono {to ja ne znam, a {to}e tek uslijediti? Mo`da! Njemu su obznanjene tajne oba svijeta!Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno - danas! Jest, takoje, otac zna da }e sve biti dobro! Uzdrhtah. Prepla{i me vrludava,iraciona lna misao. Ali samo na tren. Odmah potom pomislih kako`ivima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me la`u,naro~ito ne moj otac. Tako je, otac zasigurno zna zbog ~ega mi togovori. I vjerujem mu. Nisu to i ne mogu biti utje{ne, prazne rije~i.Nema razloga da brinem. Ba{ ni kakvog. Sve }e biti dobro. [ta godto bilo i zna~ilo.

ROMAN

103BEHAR 104

O piscu

Sadik Ibrahimovi} ro|en je u Tuzli 1964. godine. Filozofski fakultet zavr{io je u Tuzli. Osim spisateljstvom, bavio se i

novinarstvom i objavljivao tekstove u svim zna~ajnijim listovima i ~asopisima u Bosni i Hercegovini. Dvije godine boravio je

u Teheranu i radio na Me|unarodnoj radio-televiziji u svojstvu urednika pro grama na jezicima naroda BiH. Dobitnik je vi{e

knji`evnih nagrada za roman, kratku pri~u i radio-dramu.

Objavio je Antologiju tuzlanske muzi~ke scene (1996.), zbirku kratkih pri~a Sasvim obi~ni dani (2003.), romane Molitva

u Reyu (2006.) i Ruski dnevnik (2010.). @ivi u Tuzli.