behar broj 104

^ASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA GODINA XX/XXI l2011./2012. lBROJ 104 l CIJENA 20 KN

Aleksandar Antonov: Stanovništvoislamske vjeroispovesti u Bugarskoj

Faris Nanić: Lijevo desničarenje ilialijenacija od stvarnosti

Sead Alić: Teorija medijskog kaosa

Enes Ratkušić: Nijaz Duraković -čovjek iznenađenja

KNJIŽEVNI PORTRETIZilhad Ključanin

LIKOVNO OKNOMehmed Zaimović (1938. – 2011.)

BEHAR

R O M A N S a d i k I b r a h i m o v i ć : Muči l i š te

2

SADRŽAJ

Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevugodine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu jeurednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Ademaga Mešić.Objavljivao je tekstove “za zabavu i pouku”, izvorne i prijevodneknjiževne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov sesjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, aniti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar oci-jenjen “najboljim što su Bošnjaci dosad imali”. On je najboljiizraz povezanosti nacionalne manjine sa životnom sredinom,dijasporom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovi-ni. U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgo-vorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik IbrahimKajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tuslužbu obnašao do ljeta 2006. godine.

BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopisza kulturu i društvena pitanja

Nakladnik:Kulturno društvo Bošnjaka HrvatskePREPOROD

Glavni i odgovorni urednik:Sead BEGOVIĆ

Izvršni urednik:Filip Mursel BEGOVIĆ

Uredništvo:Senad NANIĆ, Sena KULENOVIĆ, EdinUrjan KUKAVICA, Azra ABADŽIĆNAVAEY

Rukopisi i fotografije se ne vraćaju

Adresa:BEHARKDBH “Preporod”Ilica 35, 10000 Zagreb, HrvatskaTelefon i fax: 00385 (0)1 483-3635e-mail: [email protected]

[email protected]: www.kdbhpreporod.hr

Cijena po primjerku 20 kn, dvobroj 40 kn,godišnja pretplata 100 knCijena u BiH: 5 KM, dvobroj 10 KM,godišnja pretplata 20 KM.

Kunski žiro-račun:ZABA 2360000-1101441490

Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X:703000-280-3755185(S naznakom: Preporod, za Behar)

Grafički dizajn i prijelom: Selma Kukavica

Tisak: “STAJER GRAF”, Zagreb

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnogproračuna Republike Hrvatske putem Savjetaza nacionalne manjine Republike Hrvatske.

ISSN 1330-5182Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,nisu nužno i stavovi uredništva.

RIJEČ UREDNIKASead Begović: Dugi nosovimanjinskih ulizica

POVIJESNA ČITANKASafvet-beg Bašagić: Kratkauputa u prošlost Bosne (2) (priredio Edin Urjan Kukavica)

KNJIŽEVNI PORTRETI:Zilhad KljučaninIntervju – Zilhad Ključanin(razgovarao Sead Begović)Svi smo mi Šeherezadinadjeca

Zilhad Ključanin: U historiji sreće nema miimena (poezija)

Hiljadarka (pripovijetka)

Čarobnjak vode (odlomakiz romana u rukopisu)

ISLAM NA BALKANUAleksandar Antonov:Stanovništvo islamskevjeroispovesti u Bugarskoj

CENTAR ZA URGENTNUMEDICINUFilip Mursel Begović: Kakoliječiti ‘islamofoba’Predraga Matvejevića

SLOVO O ČOVJEKUMarina Rojc Čolaković:Bošnjačka epika i post-tradicionalni Homer (oZlatanu Čolakoviću)

Enes Ratkušić: NijazDuraković: čovjekiznenađenja

ZOON POLITIKONFaris Nanić: Lijevodesničarenje ili alijenacijaod stvarnosti

DEFTERSedamdeset godinaRezolucije zeničkihintelektualaca za zaštituRoma(Priredio: Salih Jalimam)

Adnan Kadrić: Muslimaninahije Cernik premakatastarskom popisuPakračkog sandžaka iz1565. godine

LIKOVNO OKNOIntervju - Mehmed Zaimović(razgovarala Aida Abadžić-Hodžić)Likovno osjećanje „protivsiromašnih apstrakcija“

Mehmed Zaimović:Retrospektiva

Edin Urjan Kukavica: Čovjekbez zemlje ili zemlja bezČovjeka (osvrt na mono-grafiju ‘Srebrenica’ MersadaBerbera)

MEDIOSFERASead Alić: Teorijamedijskog kaosa

DRAMAEnes Halilović: Komad onovorođenčadima kojagovore

KOMŠILUKBlanka Atijas Levi: KomšijeTuralići

PRIKAZI I KRITIKESead Begović: Izuzetanpogled na prisutnostosnovnih istina

Ervin Jahić: Drama iden-titeta europskogmuslimana

ROMANSadik Ibrahimović: Mučilište

Na naslovnici: Mehmed Zaimović, Nebeska lađa, 1990.

55

58

60

65

69

72

74

76

78

80

81

3

4

10

19

22

27

30

42

45

48

52

3BEHAR 104

P ostoje manjinske i većinske ulizice,no, nas zanimaju one ponizne ma -njinske ulizivačke manjine koje će

ispred vas podastrijeti ćilim i brisati vamprašinu s cipela. Ulagivanjem i dodvorava-njem nastoji se steći neka pozicija, ponajče-šće politička, a da pritom ulizica nema svo -je stajalište, ni gledište, ni polazište, a ubrzoće izgubiti i svako uporište manjinske doko-lice koja će osjetiti prijezir spram njega. Unjega nikada neće nedostajati isprazne reto-rike prepune epiteta: “Vaš neupitni autori-tet“, “Vi ste bošnjački mud rac kojeg trebasamo pustiti da priča“, “Dok govorite pogle-davate me u oči, znam, to Vi provjeravatestanje moje duše“, “Što napišete izravnošaljete u mozak i dušu“, “cvjetni trg Vašegpogovora“ i tako dalje. Ula givanje ulizicezapravo je pozornica na kojoj se izvodi pravamučna predstava po logici “bolje poštenglas, nego zlatan pas“. Ali ulizica ne mijenjaćud budući ne bi mogao funkcionirati, jer,teško je u starom selu novi adet uvesti.

Govor (la parole) ulizice nije razmjenarazuma i ludila i ne možete prognati njegovlogos izvan njega samog. Taj je govor većdobro poznati preludij od postanka čovjeka.I Bošnjaci se mogu pohvaliti da su među svo-jim zbitim redovima zadržali tu psihosocijal-nu dramu, svoj vlastiti “jogunluk“, u smisluupornosti. Ipak, u kulturnoj politici nematrgovine, jer, “što dobiješ na ćupriji, izgubišna mostu“. Stoga, ulizivanje nije prezentnasnaga, ona je tajna, podrivačka i urotnička.Ulizica svoje misli izražava umilnim mijau-kanjem, a to je već gestualni jezik, blizakoniričkom, ili čak blizak egipatskim hijero-glifima koje “znalac“ umah odgoneta. Etokoliko je stara bošnjačka ulizivačka tradici-ja. Na svu sreću malo je Bošnjaka u Hrvat-skoj, pa je manje i ulizica svake vrste koji u

razvodnjenom pejzažu naše mlake kulturemogu podmetnuti imperative svoje prirode.

Ulizica nikad ne izgubi strpljenje i strp -ljivo bi se mogao uvući i u rektum papagajute do besvijesti dosadno laskati. To je njego-va uvježbana gumilastika koja očekuje čak inagradu, no, ponajčešće biva pomokren tu -đim utrobnim otpadom na sramotu manji-ne, ne na svoju, jer je naučen da se po njemuurinira. Među Bošnjacima uvijek je na ras -polaganju čitava galerija takvih likova. I štoje važno, nisu bezopasni, iako ni mi nismonaivni pastiri kojima takvi edepsuzi pod raz-granatom nacionalnom krošnjom objašnja-vaju “istočni grijeh“, misleći valjda da jošuvijek živimo u idiličnoj mahali. Međutim,nisu ulizice krive jer ne bi postojale da nemaonih kojima se ulizuje. Dakle, dvorske ludene bi postojale da na dvorovima nije bilo kra-ljeve potrebe da ga se razonodi i zabavlja. Aliluda je dobra naspram ulizice – njoj seomakne da kaže i nešto nevaljalo, nešto kri-tično. Ludi se opraštalo, naprosto zato što jeluda, a poznato je da je svaki pametan vla-dar uza se imao takovoga koji je poslužio kaoispušni ventil – što nije bilo dopušteno rećinarodu govorila je luda. Ulizica nije luda, alizabavlja vladara golicajući mu ego. Vladarmože biti političar, direktor, reis, kardinal,general, bogataš, muftija, biskup, doktorznanosti, urednik novina ili televizije, nacio-nalni književnik, predsjednik manjinske (ilivećinske) udruge... Uostalom, zašto da se jamučim nabrajajući, osvrnite se oko se be.Samo pa zite kuda gledate - da se plaho neuznemirite. Naime, ulizica se nema gdjesakriti, zato bježi, kao kakav krpelj, tražećimjesta gdje je na domaćinu najtoplije.

Čini se, dakle, da nema razlike između“manjinske“ i “većinske“ ulizice – podjedna-ko posredno kao mišad grizu ali po tlu gmi -žu. I na kraju, susret dviju ulizica je kata-strofalan. Naime, odmah jedan drugomeizližu stražnjice do te mjere da im doživotnoviše nije potreban pregled kod proktologa,ali, na kraju ni jedan ni drugi od toga nema-ju koristi te ih upravo to najviše boli.

Sead Begović

Dugi nosovi manjinskih ulizica

Ulizica svoje misli izražava umilnim mijaukanjem, a toje već gestualni jezik, blizak oniričkom, ili čak blizakegipatskim hijeroglifima koje “znalac” umah odgone-ta. Eto koliko je stara bošnjačka ulizivačka tradicija.

RIJEČ UREDNIKA

Husein-kapetan Gradaščević (1802. -17. august, 1834.) i njegov pokret, kasni-je nazvan pokretom za autonomiju Bos -ne, zasigurno predstavljaju jednu odklju čnih historijskih ličnosti i događajakoji su ostavili teško izbrisiv trag u os ma -n skoj historiji Bosne i Hercegovine. Pe r -ce pcija, ličnosti i događanja u vezi snjom, kako kod historičara tako i u puku,go tovo nepodijeljeno je pozitivna: Hu se -in-kapetan je narodni junak i jedna odnaj uglednijih ličnosti ne samo svoga do -ba nego bosanske historije općenito, a po -kret za autonomiju Bosne još jedna unizu tragičnih epizoda buđenja svijesti obosanstvu Bosanaca.

U najkraćim crtama: Husein-kapetanGradaščević poznat kao Zmaj od Bosne,ro đen je u Gradačcu, u sjevero-istočnojBosni i odrastao je okružen političkomkli mom nemira u zapadnim krajevimaOs manskog sultanata. Nakon što je os -ma nski namjesnik u Bosni i Herce go vi niDže laludin-paša otrovao njegovog bra taMu rata (1821.), Gradaščević se sa ne pu -nih osamnaest godina našao na čelu Gra -dačačke vojne kapetanije. Tokom svogkapetanstva stekao je reputaciju mu drogi tolerantnog vladara, te je pos tao jedanod najpopularnijih osoba u Bosni.

Reforme - koje su za cilj imale moder -ni zaciju i širenje osmanske vojske (ni -zam), nove poreze i brojniju birokratiju -koje je u drugoj polovini 1820-ih proveosultan Mahmud, a kojima se Gra daš če -vić, protivno narodnom vjerovanju, nijeposebno protivio, znakovito je oslabiospecijalni status i privilegije koje je Bos -

na historijski uživala u Osmanskom sul-tanatu, uz jednako znakovit porast moćii pozicije drugih evropskih naroda podosmanskom vlašću. Međutim, kada sugodine 1826. godine u Bosni ukinuti jeni-čari kao vojna jedinica, Gradaščevićevareakcija nije se značajno razlikovala odreakcije ostatka bosanske aristokratije:Gradaščević je zaprijetio da će koristitivojnu silu kako bi potčinio svakoga ko sebude protivio sarajevskim jeničarima.Ali, kada su jeničari ubili nakibul-ešra-fa Nurudin efendiju Šerifovića njegov sestav prema njima promijenio i vrlo brzose distancirao od njihovog cilja.

Ostatak 1820-ih je Gradaščević uglav-nom proveo mirno njegujući dobre odno-se sa predstavnicima i namjesnicima Po -rte u Bosni. Kada je Abdurahim-pašapostao vezir 1827. godine, Gradaščević jepostao jedan od njegovih najpovjerljivijihsavjetnika, te njegovu aktivnu ulogu primobilizaciji bosanske vojske za Rusko-turski rat. Nakon pobune u sarajevskojkasarni Gradaščević je čak obezbijediosklonište za izbačenog Abdurahim-pašuu Gradačcu prije nego što mu je pomogaoda napusti zemlju. Gradaščević je tako-đer bio relativno lojalan Abdurahi mo -vom nasljedniku, Namik-paši, pojačava-jući osmanske garnizone u Šapcu po nje-govoj naredbi.

Definitivna promjena Gradašče vi će -vog stava prema Porti nastupa po okon -ča nju Rusko-turskog rata i potpisiva-njem Mirovnog ugovora u Edirni (14. se -p tembra 1829.), kojim se, među ostalim,daje autonomiju Srbiji. Taj čin - ko jim je

4

POVIJESNA ČITANKA

Kratka uputa u prošlostBosne i Hecegovine (2)

SAFVET BEG BAŠAGIĆ

Općeprihva -će nom stavu imišljenju oHusein-kape-tanu i pokre-tu za autono-miju BosneBašagićsuprostavljasvoje, znako-vito različito,viđenje.

Pripremio: Edin Urjan Kukavica

Srbiji uz autonomiju pridodato išest tradicionalno bosanskih obla-sti (nahija) - izrodit će pokret zaautonomiju Bosna i Hercego vi ne.

Godine 1831. Gradaščević jeizabran za vođu pokreta. Ubrzopo tom protjerao je vezira i sve kojisu se protivili pokretu, te se time ide facto ustoličio za vlada ra Bo -san skog pašaluka. 18. ju la iste go -dine Gradaščević savla da va vojskupod zapovjedništom velikog vezirau blizini Štimlja na Kosovu. Odlu-čuje da ne nastavi po hod i vraća seu Bosnu gdje su ga njegovi vojnici(12. septembra) pro g lašavaju vezi-rom. Već 1832. go dine pokret zaautonomiju gubi prednost; nakonniza manjih okršaja ključna bitkase dogodila 17. i 18. maja na Stupukod Sarajeva. Bosanska vojska jeporažena na kon što Osmanskojvojsci stiže po ja čanje iz Hercegovi-ne.

Gradaščević je prinuđen utoči-šte potražiti u Habsburškoj monar -hi ji, odakle pregovara sa sultanomda se vrati u sultanat. Ova želja ni -ka da mu nije u potpunosti ispunje-na. Najprije seli u Beograd a po tomu Istanbul, gdje je - prema jed ni ma- umro od kolere, a prema dru - gima otrovan 17. augu s ta, 1834.go dine u 32. godini života.

Općeprihvaćenom stavu i miš -ljenju o Husein-kapetanu i pokre-tu za autonomiju Bosne Bašagićsuprostavlja svoje, znakovito razli-čito, viđenje.

(Safvet-beg Bašagić o Husein-kapetan Gra -daš če vi će voj pobuni, 1831-1832.) O dokinu-ću jeničarskih odžaka i ustrojenjunove vojske kolale su svakakovevijesti po Bosni i Hercegovini.Javno mnijenje vladalo je megjuajanom i čaršijom, da će sultanhvatati po vilajetu mladiće ne uzi-majući ni našto obzir i goniti ih nasilu u nove odžake, gdje će bez

zamjene uvijek služiti. Da kako tonije prijalo ponosnim bezima, kojisu od vajkada smatrali svoju domo-vinu državom u državi, vladali nasvoju ruku i davali turskoj pomoći,koliko su odredili u vijeću. Kad seraznio glas, da je sultan već počeoovdje-ondje provagjati svoje osno-ve, odmah su se bosanski ajani za -brinuli, ako danas-sutra dogje red ina njihovu grudu, kakovo stanovi-šte, da zauzmu prama tome nasi-lju. Zadnji sastanak zemaljskogavijeća u Travniku urodi slogomizvan očekivanja. Tu bude odregje-no: ako Turska na lijep način poku-ša u Bosni uvesti nove odžake, dajoj se pokusi jednoglasno osujete,ako bi pako pokušala silu upotrije-biti, da joj se silom stane na put. Utu svrhu, da mora svaki dušu i tije-lo, čast i imanje staviti na kocku.Da mognu lakše stvar kraju prive-sti pozovu u svoje kolo i Mustajpašu Škodru, koji, nakon duga pre-metanja pismima, opremi u Trav-nik nekakova Derviš bega, kojisklopi ugovor s bosanskim ajanom,da i skadarski vilajet ustane protireformama gjaur-sultana, kako suonda javno nazivali sultan Mah-muta II. Na to Husejin kapetanGradaščević po želji većine postanepredsjednikom cijeloga ajana, štoodmah urodi neslogom. Smajil agaČengić, ajan gatački i Ali aga Riz -va nbegović, ajan stolački radi sta-rih zagjevica i osobne mržnje pra -ma Husejin kapetanu istupe izkola ajana s izjavom, da ne prista-ju ni na jedan zaključak vijeća.Ma lo za tijem ova dvojica dobiju nasvo ju stranu Lutfi bega Redžepaši-ća, ajana pivsko nevesinjskoga, Ha -san bega Resulbegovića, ajana tre -bi nj skoga i Osman kapetana Mu -šo vića, ajana nikšićkoga. Tako većidio Hercegovine odmetne se od Hu -sejin kapetana i njegovih pristaša.

Namik paša ponugjen, da stupi

u savez s većinom, ne samo da jeod bio odlučno, već još pozva u po -moć Sulejmanpašiće Mustaj pašu iOsman bega, da sa Skopljacimaosu jeti odluke bosanskoga vijeća.

Megju tijem Sarajlije pokupena brzu ruku vojsku, koja bješe od -re gjena, da ide s vezirom u noviPa zar i svedu je u Travnik. Valjdau zdogovoru sa Husejin kapeta-nom. Kod Pirota tuče se Skopljacisa Sarajlijama. Skopljaci budu po -ra ženi. Sulejmanpašići pobjegnu uDu vno. Sarajlije sagju u Skoplje ipopale im odžak, pa pogju zanjima u potjeru. Kad u Duvnu saz-nadu, da su pobjegli u Ostrovicu inašli sigurno utočište, vrate senatrag u Travnik.

Sada Namik paša u stisci pris -tane hoće-neće uz vijeće i njegfoveosnove. Megju tijem puče vijest:Rešid paša se sprema na Bosnu, daje oružanom rukom dovede u red.Bosanski ajani odmah po ugovorupočnu se spremati za otpor. Namikpaša bude izabran za vogju cijelevojske a Sjenica za sastanak. Kon-cem aprila rečene godine kre nevalija s nekoliko druga u Sarajevo,bajagi da uregjuje i sprema vojsku.

Po nagovoru Mehmed alajbegaMalkoča i Mustajbega Duvnjaka uBusovači omrkne, a u Hercegoviniosvane, gdje nagje zaklona kod Aliage Rizvanbegovića u Stocu. Er -ćan, koji bješe pošao s valijom, dog -je u Sarajevo, da se sprema na voj-sku. Nekoliko stotina Sarajlija nabrzu ruku pokupe i opreme na Ko -so vo kao predstražu. U to se zbubasva vojska i pod vodstvom Husejinkapetana krene na Kos o vo. Najpri-je udari Husejin na Ipek, koji bješeizjavio, da ne će dignuti oružje nacara, pa ga osvoji i poruši. Za tijemkrenu preko Prištine na Kosovo ikod Sazlije se srazi s vojskom veli-kog vezira polovicom jula rečenegodine, gdje Husejin kapetan s

5

POVIJESNA ČITANKA

BEHAR 104

Bošnjacima izvojšti sjajnu pobjedu.Veliki vezir i ostale vogje ostavesvu municiju i ratne sprave, pa po -b jegnu glavom bez obzira u Skoplje(Ušćup). Megju ostalim stvarimanagje Husejin kapetan kajimu veli-kog vezira, kojom Namik pašu dižes Bosne, i opremi je valinu zastup-niku, Ahmed begu Vilicu u Trav-nik po zasužnjenome ćehajabegu ihaznadaru Ahmed paše, namjesni-ka solunskoga. S tijem još opremioje i bujruntiju novoga vezira Ibra-him paše Vidinlije, koju posla izSkoplja u Prištinu na bosanski er -ćan. U toj bujruntiji poziva vas bo -sanski erćan i ajan, da se pokoresu l tanu, a progju se Mustaj pašeŠko dre, koji ih je bajagi zaveo las -kavim riječima, da ih izrabi u svojukorist.

Bosanski ajani iz Prištine opre-me izaslanstvo od deset ljudi s Ha -dži Kadi begom Petrovačkim, da seizvijesti o nakanama i mnijenju ve - likog vezira. Rešid paša im raz ja s -ni cijelu stvar i odmah ponudi iza - slanicima, da obuku nizamsko odi -jelo. Kad dobi odgovor: bolje je, daih on posiječe, već da ih narod nasabljama raznese, dozvoli im, daidu natrag u Prištinu u starom odi-jelu.

Husejin kapetan od naravi po -no sit i zadrt s pobjedom na Ko so vuuzdiže se dotle, da je postao bivati inepristojan prama svojim drugovi-ma. Njegovo ponašanje na vezirskuprekorači svaku granicu. To uvrije-di ponos ostalih ajana i kapetana.Razočarani Husejin ka pe ta novimpos tupkom počnu se malo po malorazasipati iz Priš ti ne. Videći Huse-jin kapetan, da će se sve razići, dig -ne se i on, pa preko Prijepolja i Tas -lidže, gdje se po kaza u pravoj slici,kad posiječe ne kolika člana iz mo -ćne porodice Sel manovića, da poka-že ostalim be zima svoju moć i silu.Nu s tijem se jako poreza. I naj žešće

njegove pristaše sada uvidješe,kuda Hu se jin smjera, ali sve to bi -ja še pre kasno, jer s pobjedom naKo sovu Hu sejin steče u narodu ug -led i ime Zmaja od Bosne.

Još iz Prištine on opremi zapovi-jed Ahmed begu, valinu namjesni-ku u Travnik, da sakupi vojsku iNamik pašu na svaki način protje-ra iz Bosne, što ovaj odmah i podu-ze, da to izvede oružanom rukom iujedno pokori protivnike općegapok reta. Jednu vojsku odredi, da sesakupi u Ledićima i krene na Neve -si nje pod njegovim zapovjedniš -

tvom, druga pod zapovjedništvomkli škoga muselima Ahmed bega, dapre ko Duvna sagje do Stoca, a trećupo savsku vojsku opremi preko Pod -ri nja, da uzme Fočane i sjavi na Ga -cko.

Ovaj se put Sarajlije vrate krat-kih rukava s Nevesinja. Posavljakei Fočane dočeka Smajil aga u bora-čkoj nahiji na Birču i potuče ih donogu. Množina ih pade u agino su -žanj stvo megju ostalima i stari Fej-zalaj beg Čengić, ajan fočanski, ko -ga aga dade u razjarerosti pogubiti,a to mu nanese veliku ljagu na zna-čaj, koju mu nigda nijesu oprostili

pametni ljudi. Vojska, koja je došlapod Stolac ne nagje Namik pa še, jerga Ali aga već prije bješe pro turiopo Majkovu - preko Drobnjaka, dokneki hoće - preko Dubrovnika uTur sku, a sam se utvrdio i spremiona obranu. Ahmed beg sa ser ha t li -jama provrti se neko vrijeme okoSto ca i napokon povrati u Hliv no neop raviv ništa.

Vratimo se sada na Husejin ka -pe tana. Kako je on na jednom do -šao do tolikoga ugleda kao mladčovjek megju bosanskim ajanima?To je pitanje, na koje se lahko i si -gurno ne može odgovoriti, jer namsvi savremeni pisci o tome ne dajunikakvih podataka. Da nije bio oso-bito pametan, to je nepobitna isti-na, jer je onda megju bosanskimajanom i erćanom bilo dosta mnogopametnijih, iskusnijih i uglednijihbegova. Dakle u čemu imamo traži-ti uzroke, da je na jednom ko iz ru -kavice izbio na površinu i postaopredsjednik zemaljskoga vijeća? Niu čemu drugome, nego u bogastvu.Pitanje je: okle to bogastvo i u čemuse sastojalo? Hiljadu kmeta, koje jeiza oca naslijedio, imali su, mnogi uBosni i više kao Ali paša Fidahić,Tuzla kapetan, Gradaščevići i dr. asvi skupa bosanski ajani i bezi, dasu sastavili zlato na jedno mjesto,opet je u Husejina bilo tri puta višeu neizcrpivoj hazni. Da ga je iza ocanaslijedio nevjerujemo, pošto zna -mo, da su Murat kapetanovi nas -ljed nici morali prodavati zemlju, danamire Dželalu 20.000 groša, ko -jom su svotom iskupili ostavštinu.

Po pouzdanoj predaji postanakneizcrpive hazne Husejinove osnivase na patvorenju austrijskih bank-nota.1 Drukčije se ne da rastumači-

6

POVIJESNA ČITANKA

1 Stari ljudi, koji su čuli od vjerodosto-jnih osoba iz Husejin kapetanova vre-mena tvrde, da je nekakav Švabo prekoSave umako s aparatima za vjernopatvorenje banknota austrijskih i sklo-

ti okle onaj ogromni novac, što ga jeprosuo, dok je cijelu vojsku podigo i,kako će mo odmah čuti, uredio ve -zir ski dvor u potpunom sjaju i ras -koši.

Novog vezira Ibrahim pašu za -ba ce bosanski velikaši i većinomglasova izaberu Husejin kapetanabo sanskim vezirom u Sarajevu dže-mazul evela 1247. (u oktobru 1831.)i podijele mu naslov paša. On s mje-sta uredi dvor na vezirsku. Ćehajabegom imenuje Hasan alajbegaSijerčića, a ostale dvorske časti po -di jeli bezima i agama. Pošto je sebiprisvajao vlast i nad Hercegovinom,odmah imenuje nove ajane za Ne -ve sinje i Gacko i to Hasan be ga Ma -nova u Nevesinje a Mehmed begaTurhaniju u Gacko. Bašaga Redže-pašić u to vrijeme nalazio se u Sto -cu kod Ali age, za to se Manov bezotpora ogradio u Nevesinju, dok jeSmajil aga Čengić iz Gacka protje-rao Turhaniju i Husejinove čete.

Iza kratkoga boravka u Saraje-vu Husejin paša imenuje museli-mom Mujagu Zlatarevića-Neret -ljaka, a sam se preseli sa cijelomsvi tom u Travnik, staro pristani-šte vezira.

Husejin paša dobro je znao, danarodno naimenovanje puno ne vri-jedi, ako sultanu pane u nemilost,pa ga ne potvrdi, za to se više putaobraćao na velikog vezira i molio zapotvrgjenje. Teda-negda 7. ramaza-na rečene godine odgovori mu Re -šid paša kajimom, u kojoj mu dajevezirski naslov. Tu se na prvomemjestu ističe staro junaštvo Bošnja-ka, njihova vjernost i odanost pra -ma dinastiji Alosmanovića, za tijemprelazi na mahzare i predloge ukojim Bošnjaci izrazuju svoju vjer-nost prama dinastiji i mole za

oprost i potvrgjenje izabranoga ve -zira. Rešid paša nejma ništa protitome, jer je već prestao zakon i obi-čaj, da se veziri rekrutiraju iz dvor-skih kandidata. Nu pošto pregjiHu sejinovi imadu zasluga za drža-vu i dinastiju, može biti pod uvje-tom, da se pokori sultanovoj nared-bi i odmah ne pazeći na prigovorenekih prostaka pokupi bosanskemladiće, obuče im nizamsko odijeloi počne ih vježbati po propisima,inače da mu se vezaret ne priznaje

i da pada u nemilost sultanovu. Takajima izazove veliko ne za dovo lj -stvo megju bosanskim velikašima,a u Husejinu uništi i zadnji tračakna de, da će se moći izmiriti s Cari -gra dom, jer njegov prirodjeni ponosi prkos rečene uvjete smatrao je po -ni ženjem.

Po običaju na ramazanski baj-

ram sakupljeni ajani većinom gla-sova odrede, da se spremaju zaotpor, ako bi sultan pokušao oruža-nom rukom provesti svoje reformeu Bosni. U to ime 13. ševala rečenegodine Husejin paša razašalje buj-runtije na sve strane, da se saku-plja vojska, i to od svakoga kajda(za piska) po jedan vojnik. Kad sečulo u Carigradu za to odregjenjeajana, na Bosnu bude imenovan ve -zi rom Trhala Mahmudi Hamdi pa -ša, (poznat u narodu pod imenomKara Mahmud paša) koji krenu naBosnu sa brojnom vojskom.2 Zmajod Bosne i ajan dobro je znao, da ćeKara Mahmudu i Hercegovci prite-ći u pomoć, pošto su već neki kaoAli aga, Bašaga i Hasanbeg obukliza inad Zmaju i fesove na glavu. Zato je trebalo na brzu ruku ureditidvije vojske. Sa da Zmaj i njegovepristaše upnu sve sile, da čim višedignu na oružje.

Alajbeg Todorović, Krupa kape-tan Mehmedbeg i Novin kapetanHusejin beg s jednim odjelom voj-ske odu put Novog Pazara, da seuta bore na Banjskoj, dok su seZma jev haznadar Hadži Mujaga iOsman beg Dženetić s drugim od -je lom utvrdili u Hisardžiku (kodPri jepolja). Zmajev ćehaja Hasanala j beg Sijerčić s dovoljno vojskeuta bori se na Drini, da prepriječipre laz Kara Mahmud paši, a Mu -ja ga Zlatarević diže vojsku na Her -ce govinu, da pokori Zmajeve proti -v nike.

U to Kara Mahmud paša pro va -li s vojskom niz novopazarski san -džak. Na Banjskome dočeka gaAlaj beg Todorović, ali sili ne možeodo ljeti, sam pane u sužanjstvo, aod cijele družine samo 17 drugaspa si se bijegom, ostalo ili izginu ili

7BEHAR 104

Husejin kapetan Gradaščević poželji većine postane predsjedni-kom cijeloga ajana, što odmahurodi neslogom. Smajil agaČengić, ajan gatački i Ali agaRizvanbegović, ajan stolačkiradi starih zadjevica i osobnemržnje prama Husejin kapetanuistupe iz kola ajana s izjavom,da ne pristaju ni na jedanzaključak vijeća. Malo za tijemova dvojica dobiju na svojustranu Lutfi bega Redžepašića,ajana pivsko nevesinjskoga,Hasan bega Resulbegovića,ajana trebinjskoga i Osmankapetana Mušovića, ajana nikši-ćkoga. Tako veći dio Hercegovi-ne odmetne se od Husejinkapetana i njegovih pristaša.

nio se kod Husejin kapetana. Patvorene banke Husejin je preko svojih ljudi na veoma oprezan način prijeko pretvarao u zlato. Kadje vidio, da mu je dosta, pogubio je Švaba i tako zabašurio izvor svoga bogatstva, kojim je malo po malo dobio na svoju ruku vezirei sve ajane i popeo se na vrhunac slave u narodu.

2 Po tradiciji doveo je na Bosnu 60.000 što redovite što neredovite vojske.

POVIJESNA ČITANKA

se predade. Odavde diže se, pa mje -s to preko klanca Hisardžik, gdje sebjehu Bošnjaci utvrdili, uda ri nadomak Prijepolja putem pra maćupriji na Limu, da uzapti ćup riju,kojom otvara slobodan put u Bosnui presijeca a legja bosansku vojskuu Hisardžiku. Bošnjaci dosjetivši sejadu polete iz Hisardžika, da mupo remete osnove. Na ću p riji zame-tne se očajna bitka, koja ljudskomkrvi oboji Lim, ali i ovdje Bošnjaciostadoše kratkih rukava. Neki sespasiše bijegom preko ću p rije, nekise podušiše u Limu, a ne ki se s vog-jama predadoše Kara Ma h mudpaši. Tako se otvori put tur skoj voj-sci ravno do Sarajeva. Ha san alaj-beg Sijerčić, koji je imao ču vati pre-laz preko Drine videći, da ne možesili na put stati, pusti pašu bezzapreke preko Drine. To sve Zma jai njegove pristaše ne razočara, većodluče ponovno ogledati se s Mah -mud pašom, pa kud puklo da puklo.

Dok su se ti prizori odigravali uBosni, Mujaga Zlatarević sa svo-jom vojskom sagje na polje Neve-sinjsko i na Gjurgjev dan pobi se sBašagom i Nevesinjcima u Kifinuselu, gdje iza krvave bitke napokonrazbije Nevesinjce. Ti su se okršajijoš dva puta ponovili na Žalom -Palanci i kod Ljubovića odžaka, alisve u zalud. Pretežnoj sili nije sedalo na put stati. Tom prigodomBošnjaci popale i porobe sve, što seRe džepašića zvalo, da pače i dža -mi ju u Zalom-Palanci nijesu pošte-dili, već je spržili u neobuzdanombi jesu fanatizma, dok su u Bratači-ma zaždili Bašaginu kulu više gla -ve žena i djece, koje su gologlave ibosonoge iz vatre skakale. S poljaNevesinjskoga Zlatarević opremije dan dio vojske u Gacko na Smajil-agu Čengića, a sam krenu put Sto -ca, gdje se bješe sklonio i Bašaga sasvojom družinom uz Ali agu Riz-vanbegovića. Kod Dabra dočeka ga

Ali aga sa Stoćanima, ali videći, dane može sili odoljeti, poteže se na t -rag u stolačku tvrgjavu, koju upravna kurban bajram obsjednu Boš -njaci sa svih strana.

Tome zadnjemu zakloništuZma jevih protivnika Bošnjaci uzavas napor nijesu mogli ni pera od -biti. Tu stignu Zlatareviću vijestiod Zmaja i poruka, da odmah leti upomoć, što ovaj bez oklijevanja iučini. Sada Zmajevi protivnici nabrzu ruku sakupe vojsku i krenuput Sarajeva, da priteku Kara Ma -h mud paši u pomoć. Megju tijemMahmud paša u Palima bio se saZmajevom vojskom. Čuvši, da suHer cegovci u Crnoj Rijeci poraziliBoš njake i da idu ravno u Sarajevo,

upne sve sile, pa razbije Boš nja kena Palima i krenu put Sarajeva.

Zmaj i Zlatarević odluče još jed-nom pokušati sile, pa se utabore naZlom Stupu. Kara Mahmud od je -dnom prospe veliku vatru na Bo -šnjake i rastjera ih na četiri strane.Poš to je bilo kasno zanoći tude, doksu Her cegovci isti dan s Ali agom,Smail agom i ostalima sjavili u Sa -ra jevo. Po noći preko Baklja pobjeg -ne Zmaj sa nekim pristašama putHrva tske.

Zvornički kapetan Mahmudbeg i Tuzla kapetan Mahmud begbojeći se Zmajeve osvete bjehu po -veli bajagi pomoćne čete, ali od jed-noga konaka gradeći tri stignu naGlasinac, gdje doznaju za Zmajev

poraz i odmah se povrate svomezavičaju.

Sutri dan 6. muharema 1248.(26. maja 1832.) po nagovoru Sma-jil Age Čengića iza Baklija provedeKara Mahmud vojsku u Sarajev-sko polje, da sačuva grad od Arna -uta, koji su ga namjeravali oplije-niti. On odmah imenuje sarajev-skim muselinom iz svoje sviteMusa agu, a na mjesto mule posta-vi privremeno zastupnika “neki-bul-ešrafa” Fadil efendiju, dok nai-menovanje stigne iz Carigrada.

Fadil efendija misleći, da je Ka -ra Mahmud, kao Dželal i Rahman,odmah se požuri s velikim tefte-rom koga treba sjeći i progoniti, alise ljuto prevari, jer plemeniti vezir

s mjesta podera popis i baci ga podnoge nekibu s riječima: “Ja nije-sam ljudski kasap (mesar).” Ta re -čenica dosta nam je, da znamo: skijem je Bosna imala posla. JedinoZmaja Husejin kapetana, MujageZlatarevića i Emin bega Dženetićazaplijeni ostavštinu u ime države iprodade na javnoj dražbi, a osta-lim ustašama nije se ni razumio.

Pošto je Sarajevo od Travnikamno go prikladnije i naručnije zasto licu vezira predloži u Carigrad,da se načine vezirski dvori i jednakasarna u gradu, gdje će uvijek biti1000 vojnika. Rešid paša to odobri iopremi graditelja Halil agu, kojiodmah započe gradnju i dovrši Pa -ša-saraje na Gorici s velikim ka me -

8

Kako je on na jednom došao do tolikoga ugleda kao mlad čovjekmegju bosanskim ajanima? To je pitanje, na koje se lahko i sigurno nemože odgovoriti, jer nam svi savremeni pisci o tome ne daju ni ka kvihpodataka. Da nije bio osobito pametan, to je nepobitna istina, jer jeonda megju bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mno go pametni-jih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke,da je na jednom ko iz rukavice izbio na površinu i postao predsjednikzemaljskoga vijeća? Ni u čemu drugome, nego u bogastvu. Pitanje je:okle to bogastvo i u čemu se sastojalo?

POVIJESNA ČITANKA

nitim zidom za tri mjeseca. Posredovanjem Kara Mahmud

paše u ime sultanovo opremi velikivezir 3. rebiul evela opće pomilova-nje u Bosnu, u kome se opraštajuustašama svi prošli grijesi s prijet-njom, da će se u buduće svaki pre-stupak najstrožije kazniti.

Malo za tijem stigne naredba, dase svi bosanski i hercegovački zaji-mi i spahije sa alajbezima morajunaći na polju Ušćupskome, s prijet-njom: ko god se usprotivi, ne samo,da mu se uzme timar, nego, da seprotjera iz zemlje sa cijelom porodi-com. Koncem rečenoga mjeseca svačetiri alajbega sa svima timarlijamakrenula su na odregjeno mjesto. Zanjima opremi Kara Mahmud 3189.

muhafiza iz pograničnih palanaka iviše hiljada bašibozuka na državnetroškove. Ta sva vojska sastala se uFilipopolju, odakle je preko Galipo-lja krenula put Konje. Nu prije negosu stigli Bošnjaci na lice mjesta,veliki vezir zametnu bitku s Ibra-

him pašom Misirlijom 21. decembra1832. i izgubi je, panuvši sam u su -žanjstvo sa više paša.

Kasno u jesen porta raspustisvu vojsku; tako se i Bošnjaci vratesvome zavičaju. Na putu kroz Cari-grad za zasluge izkazane MoraliNa mik paši, Kara Mahmud paši ina pokon osobito požrtvovanje u bit -ci na Konji, sultan i porta odredena graditi hercegovačke velikaše.Ali aga Rizvanbegović, kao najspo -so b niji izmegju njih, bude imeno-van vezirom3 na Hercegovini s pot -pu nom nezavisnosti od bosanskihve zira; Smajil aga dobi počasni na -s lov carskog kapidži-baše (nadko -mo mik). Isto tako ostali su nagrag-jeni po zaslugama, neko počasnimnaslovom, a neko hilatom (odorom).

Megju tijem Husejin kapetan bi -v ši Zmaj od Bosne s Ali pašom Fi -da hićem i još nekim pristašama bo -ravio je u Osijeku, gdje ih je gosto-ljubivo primila hrvatska vla da.Tude okružen stražom od sto voj -nika sa cijelom svitom, kako veliAsboth pašovao je još neko vrijeme,dok mu napokon ne dosadi. Da bu -de čim bliže turskoj granici, preseliu Zemun, gdje je u prisustvu cijelo-ga kora austrijskih časnika, u kru -gu sjajne pratnje, naslonjen na ra -me Ali paše Fidahića saslušao car-ski ferman, u kome se lišava svihčasti i imanja i prognava iz domovi-ne u Malu Aziju. U nadi, da će sesu ltan smilovati na njega, ostaviaus trijsko tlo i krenu preko Biogra-

da u društvu s Ali pašom Fidahi-ćem, Mehmed kapetanom od Kru -pe i Mujagom Zlatarevićem put Ca -ri grada.

Kad više puta ponugjeni, daobuku nizamsko odijelo, odbiju od -lu čno, sultan opremi Ali pašu, Kru -pa kapetana i Zlatarevića u pro -gonstvo u Malu Aziju, gdje za kra -tko vrijeme zateče smrt od jada, ili,kako neki hoće, od otrova Zlata re -vića i Krupu kapetana. Ali paša jeposlije pomilovan i dozvoljen mu jepovratak u Bosnu.

Ne pojmimo: kako Husejin ka -pe tan ostane u Carigradu, gdje inje ga brzo zateče smrt4 (valjda istasud bina kao i spomenutu dvojicu5.Eto tako završi Husejin kapetanGra daščević, koga narod prozvaZma jem od Bosne6. Mi se ovdje nećemo upuštati u potanje prosugji-vanje njegove dvogodišnje vlade uBos ni, nego ćemo samo uzgred na -pomenuti, da je sam sebe upropa-stio, i to s razloga: I. što se ovjenčanslavom na Kosovu dotle ponio, kaoda ju je sam zaslužio ignorirajućisve ostale velikaše, koji su mu dalimoć u šake, II. što se kao pobjednikponio prama pobijegjenim ajanimaTaslidže i Prijepolja upravo okru-tno, da su ostali protivnici izgubilisvaku nadu na pomirenje i III. štoje u pretjeranom fanatizmu preko-račivao granice pristojnosti pramasultanu i visokoj porti i tako otugjiood sebe sve pametne prvake, a oku-pio jeničarske zanesenjake.

9BEHAR 104

3 Kao vezir uzeo je još ime Galib (pobjeditelj), dakle zvao se pot-puno Ali Galib paša Rizvanbegović, kasnije u narodu prozvanStočević. Pod njegovu upravu spadala je u cijelosti Hercegovinai to slijedeći gradovi: Mostar, Trebinje, Nevesinje, Taslidža,Prijepolje, Čajnič, Foča, Konjic, Stolac, Nikšić, Ljubuški, Gabela,Počitelj, Blagaj, Ljubinje, Gacko, Đuvno i Glamoč; za tijem nahi-je Grahovo, Piva, Drobnjak i Imocko. Ali paša je odabrao zasjedište Mostar. U početku njegova vezirovanja stajali su uza njkao najvjerniji savjetnici i prijatelji Smajil aga Čengić, BašagaRedžepašić i Hasan beg Resulbegović. Erćani su mu bili spočetka: Murad beg Čengić muhurdar (pečatnik), Haki begResulbegović haznadar (blagajnik), Morali Ahmed efendijaćehaja i Mehmed efendija Pivodić ćatib (pisar), dok su ostale

dvorske časti zauzimali izključivo Hercegovci.4 Zakopan je na Ejjubu u Carigradu.5 Husejin kapetanovi potomci izumrli su u muškoj lozi u drugom

koljenu.6 Po Muvekitu njegovo rodoslovje glasi:

Ćose kapetan od Gradačca↓

Osman kapetan od Gradačca. Pogubio ga Dželal 1819. (1235.).↓ ↓

Husejin kapetan (Zmaj od Bosne) Osman paša umro 1833↓ ↓

Hadži Bećir beg Murat beg, umro 1820. (1236.)

POVIJESNA ČITANKA

10

KNJIŽEVNI PORTRETI: ZILHAD KLJUČANIN

Intervju: Zilhad Ključanin

SVI SMO MI Šeherezadina djeca

Razgovarao: Sead Begović

Zilhad Ključanin rođen je 1960. godine u Trnovikod Sanskog Mosta. Završio je Filozofski fakultet

u Sarajevu. Magistrirao je književno-historijskeznanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, adoktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.Piše poeziju, prozu, drame, scenarije, književnu

kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Objavio je tridesetak knjiga.

Kao i svim sugovornicima “Be -hara“ odmah ćemo osluh nu titvo je bilo pri spomenu Bo sne (iHer cegovine, naravno) i priu -pi tati te, s obzirom na tvoj knji -žev ni opus: Koliko je “Bosnajoš uvijek tvoja aorta“, a koliko“Ušur“? Kao što vidiš to su uje -d no dvije tvo je istoimene pje-sme nakon kojih se čitač zbogizo krenute perspektive i dojm-ljivosti - sledi. Pa, koliko još idokle to Bosna može biti knji-ževna parabola?

Bosna je vječni underground.Ne znam odgovoriti zašto, moždase odgovor krije u tim patarenskimzačecima. Ja, uglavnom, ne znammanju zemlju koja, bez ikakvogma ra, iz tog svog podruma kons ta -n tno izbacuje inovativnost. Zbilja,čudo. Da nije takva, Bosnu ne bihvolio. S druge strane, to podrazu-mijeva uvijek pacifističku poziciju(neki to miješaju sa pozicijomžrtve). Ne mogu zamisliti Bosnu danekoga napadne. Davno sam re -kao: kada bi moja zemlja učinilaagresiju, odrekao bih je se... Ne -mojte pomisliti da sam ja neki veli-ki patriota, neki domoljub spre-man da veliča i ono dobro i loše bo -sansko. Naprotiv, klonim se ta k vihpatriota, takvi patrioti koji to radeiz svoje dobrote kod mene izazivajunelagodu, a kad to rade radi utili -ta rnog patriotizma – gađenje. Po -gotovo u sferi kulture. Na primjer,tražio bih krivičnu odgo vornostonih poslijeratnih sas ta vljača škol-skog programa koji su EdhemaMu labdića, Safvet-bega Ba šagićapa i Envera Čolakovića pro glasilive likim piscima, pa mi šalju djecuna fakultet gdje ih četiri godinemo ram ubjeđivati da postoji i Pou -nd i Eliot, i Saroyan, i Hrabal, iErle nd Loe... Možda je to moje miš -ljenje o Bosni samo jedna mitologe-ma, ali za mene lijepa i spisateljski

plodonosna, kao što je, primjerice,Irska bila Yeatsu...

Bi li još uvijek mogao pisati“pje sme nevinosti“, bez nekihzdva janja, posebice nakon svih“is kustava“ i romana “Šehid“?

Mogu pisati “pjesme nevinosti”.To sam i učinio u zadnjih nekolikosvojih knjiga pjesama, prije svihmis lim na “Godinu dana poezije” i“Vikendicu”. Naime, u mom poet-skom iskustvu desilo se jedno, zamene, malo čudo. Nakon zbirke“Ni kad nisam bio u Bosni”, iz 2000.godine, dugo nisam pisao poeziju.Jednostavno, nisam želio da pišempjesme koje bi, kako rekoste, imaleikakvih “zdvajanja”. A mogao sam,imao sam već pjesničkog iskustva iznanja da napišem deset knjiga skojima bi svi bili zadovoljni ali jane bih. Onda se 2008. godine desi-lo, ne znam drukčije kako bih ganazvao, otkrovenje. Te godine samnapustio grad, posao profesora nauniverzitetu, i zatvorio se u svojuvi kendicu pored Sarajeva. U prvimah nisam bio planirao ništa dapi šem, nego da upoznam neposred -ni svijet koji me okružuje. Ali, svi-jet se nije dao. Nisam npr. mogaoda spavam, pa sam utvrdio da nemogu spavati od tišine. Vježbaosam da slušam cvrkut ptica, da izo-liram sve drugo što je moguće isamo slušam cvrkut ptica, ali ni -sam uspijevao ni nekoliko minuta.I danas mislim da 99% ljudi na svi-jetu ne može slušati 15 minuta cvr-kut ptica. Učio sam kako se zovuptice. Ja sam do tada znao samokako izgleda golub, vrabac, vrana, imožda sjenica, a kada su se jedno-ga dana u vrtu pojavile neke prek -rasne oveće ptice, zvao sam prijate-lja, pokojnog Rajka Đuricu koji sera zumio u te stvari, i pitao ga kojaje to ptica. Sojka, rekao je. Zamisli-te, jedna od mojih najdražih sev -

dali nki je Zapjevala tica sojka, a jane znam ni kako ona izgleda! Tosve govorim zbog sljedećeg: počeosam pisati, i to – poeziju. Poezija jebi la taj oblik koji je tražio da se tielementarni sadržaji komponiraju.Imao sam osjećaj da se tada pri pi -sa nju konstruira nanovo svijet, alisada na istinskim osnovama i od -no sima. Ne umišljam, neka meAllah dž.š. uščuva toga poriva, daja sve to stvaram, ali imalo je usve mu tome nečega profetskog. Ita ko je nastalo oko 1000 “nevinih”pjesama.

U zemlji koja ti je sve više ličilana flašu u kojoj je zatvoren ško -rpion, kako si pomirio strogiznanstveni diskurs (ipak si tipo eta docti), obveze spram obi -telji (očinstvo, supružništvo) ine minovno meandriranje u po -etskim strategijama teksta?

Ja sam, prije svega, pisac. Ni -kad ne bih doktorirao i bavio seknji ževnom znanošću da to nije diomoga spisateljskog rada. Kada bimi imalo smetalo, ja bih odustao odtoga. Ja moram imati nekoliko satikristalne vedrine svakoga dana, isve sam spreman žrtvovati za to.Što se tiče familije, tu sam, napro-sto, imao sreću. Mojoj supruzinikad nije smetalo moje pisanje,

11


BEHAR 104

Mislim da se s Dizdarom, koji jenesumnjivo dobar pjesnik, oda-vno nacionalno i politički mani-pulira. Kad čujem da neki glu-mac, onako dubokim glasom ipun lažnog patosa, deklamiraKo je ta, šta je ta, Bosna daprostiš, mene obuzme nekistid, i dođe mi, da prostiš, dasve to postmodernistički ismi-jem: i Dizdara, i Bosnu, i dobreBošnjane , i sebe...

dapače, ona je davno uvidjela dasam sretan kada pišem, a takav ibo lji muž. Zato je to podsticala.Nikad od mene nije tražila da idemna posao od 8-16, nikad da zarađu-jem više nego što mogu. Ja svakidan pišem nekoliko sati, od prvesvoje knjige do danas, sa prekidomu ratu (u ratu nisam pisao), sa oba-veznim spavanjem poslijepodne, inoćnim radom do kasnih ili jutar-njih sati. Djeca su se, jednostavno,u to uklopila. Otkad su protepalaznala su da me ne treba buditi ka -da spavam ni ometati kada pi šem.Sjećam se anegdote kada je rah-metli Alija Izetbegović jednom na -zvao i javila se moja kćerka Bisera,koja je tada već znala ko je Alija, irekla mu: “Babo, spava”. A kada jojje Alija rekao da me probudi, onamu je začuđeno rekla: “Pa, pred-sjedniče, babo SPAVA”. Uz sve to,mislim da sam dobar muž i babo.

Zašto nisi pisao za vrijeme rata? Da bih pisao, ja moram biti smi-

ren i radostan. U ratu sam bio pot -pu no, ako ne uništen, onda dove-den blizu granice uništenja. S dru -ge strane, mislio sam da pisanjene ma nikakvog smisla ako Bosnabu de okupirana. Da se je to desilo,mislim da bih se ubio. Ne mislim,pri tom, da su svi trebali odustatiod pisanja, dapače, desilo se, a i toje jedan od onih bosanskih under -gro unda, da se je u Bosni u ratu pi -sala sjajna književnost, od tada većprepoznata kao “ratno pismo”...

Možeš li nam reći nešto o tojknjiževnosti?

To je sjajna pojava u bh. knjiže-vnosti. Desila se “pod pritiskom”,neočekivano reklo bi se, ali moćno isuvereno. U svim žanrovima. Kodsvih generacija bh. pisaca. Piscistarije generacije koji su i prije ratadobro pisali, napisali su sjajna dje -

la. Pisci iste generacije koji prijerata i nisu baš imali poetskih re zu -l tata, napisali su dobre knjige. A,što je možda i najvažnije, pojavilase potpuno nova generacija: As mirKu jović, Faruk Šehić, Mus ta fa Zvi -zdić, Adin Ljuca, Damir Ovčina,Fa hrudin Zilkić, Mirsad Sijarić... Stakvim, “ratnim”, rezultatima bh.knji ževnost je u poetičkom smisluuš la, prvi put u povijesti, adekvat -no u “areu suvremene svjetske knji -že vnosti”, sa velikim “prtljagom” is -kustva, na primjer, stvarnosne lite-rature, nadrealizma, bitnika, stru -k turalizma, magijskog re a liz ma,postmodernizma, ženskog pi sma,postkolonijalne književnosti...

“Do podne Ilija, od podneAlija”

Osobno mislim da su aluzivnome taforičke refleksije na zbiljuu svakom romanu o povijestidojmljivije od neorealističke fa -k tografije jer se podastire dra-matični redosljed ratnih stra -danja, a istom se poštuje i po e -ti ka suvremenog romana Mar -quezovskog ili Pavićevskog ti -pa. Zašto si, odlučivši na pisatiro man “Šehid“, zagos po dariola birintom snova, ma š tarija ile gendi iz bošnjačkog - mu s li -manskog života, a što upu ćujena fantastični realizam, a nijete zanijela neoreali s tička, do -

ku mentarna statistika odigra-nih zbivanja, narav no, koja nijeniš ta manje važ na?

“Šehid” je strukturalno moraoimati tu “mrežu magijskog realiz-ma”. Ne zbog toga što je latinoa-merički realizam bio jedna odmojih lektira, nego zbog povijes -nog i zbiljskog poimanja života uBosni. Naime, bosanska životnaparadigma zasnovana je na sin-kretizmu, s jedne strane, civilizija-sko-kulturalnih segmenata isla-ma, kršćanstva, praslavenstva, pa -ganstva, pa i ani mi zma. Uzmimo,na primjer, sa mo praznovanje Jur-jevdana (Ju r jeva, Erdeleza, Đur-đevdana), ko ji svoje početke korije-ni u općečovječans kom osjećanjuslavljenja ra đanja prirode, novogživota. Ja iz djetinjstva imam isku-stvo slavljenja jur je va, sa svim timpaganskim ele me ntima skuplje-nih u islamsku mo litvu, a, ne sa -mo u socijalnom smi slu, i iskustvoslavljenja toga da na u hrišćanstvui kršćanstvu. Ili, praznovanje Ali-đuna (Ilindana), o kome jedna iz -re ka kaže: “Do podne Ilija, od po d -ne Alija”. Meni je drag taj bosanskisikretizam, i mislim da je literarnoitekako upotrebljiv. Zapad je da v -no izgubio čudo, Bosna još nije. Po -g ledajte samo koliko se na zapadu(u literaturi, pogotovo u filmu) tru -de da ponovo začude receptora. Te -ško u tome uspijevaju, jer, napro-sto, me dij dosezanja čudnovatog

12

Zanimljivo je možda, evo sjetih se, da je mene pisanje doslovno spa-silo od bilo kakvog političkog angažmana (osim ratnog, ali to je biladoslovna borba da ne umrem), iz prostog razloga što nisam imaovremena za takvo što od pisanja. S tim u vezi je, možda, i moja šutnjau mnogim izazovima koje su mi upućivali moji klevetnici . Kada bihsjeo da im odgovorim, uvijek bih malaksao pred besmislom faktičkogmoga sjedenja za laptopom zbog te rabote, i to bi trajalo najvišedesetak minuta, a onda bih otvarao fajl sa poezijom i prozom i osje-ćao kako me sve više i više obuzima radost. Za svoje neprijatelje janaprosto nemam vremena.


im je po s ve mehanički, ili je oda-vno demistificiran (vampir, npr.).Naši mediji su, tako da kažem,pro duktivni, poetički učinkoviti.Uz mimo, na primjer, džine. Pras -ta ri je poetički problem “jedinstvavremena” u književnom djelu, kojito pripovjedač može povezati pričeiz davne prošlosti i sadašnjosti?An drić je, znamo, koristio civiliza -ci jske objekte (ćuprija, most). Dži -ni, međutim, u svojoj biti imajuznačajke temporalne pojavnosti ipro storno-zbiljske pokretljivosti:Džin se u jednom trenutku možena ći u osmanskom Istanbulu, udru gom u sadašnjoj Švedskoj; ujed nom vidu može biti vidljiv, udru gom nevidljiv... A, ne zabora -vimo, džini su bića, kako kaže je -dan moj prozni junak, “od Bogapriznata”.

Može li samotnjaštvo (osama),na koje si se ti u jednom trenu-tku odlučio, biti najbolja pišče-va pozicija i izbor, ili on morabiti bačen u vatru, biti aktua-lan i angažirani prezent?

Nekad sam se puno zanimao zataj pojam “angažmana u literaturi”.Sada više ne. Mislim da tu “najbo-ljih pozicija” nema. U književnostiništa nije formulaično. Niti je anga-žirani pisac bolji pisac zato što jeangažiran, niti je neangažiranipisac bolji zato što nije angažiran.Dobru književnost pisali su i anga-žirani i neangažirani pisci. Na pri-mjer, jedan od meni najdražih pi -saca je Marquez, veoma angažiran,ali i Bukowski, operiran od anga-žmana. Zanimljivo je možda, evosjetih se, da je mene pisanje doslov -no spasilo od bilo kakvog političkogangažmana (osim ratnog, ali to jebila doslovna borba da ne umrem),iz prostog razloga što ni sam imaovremena za takvo što od pisanja. Stim u vezi je, možda, i moja šutnja

u mnogim izazovima koje su miupućivali “moji klevetnici”. Kadabih sjeo da im odgovorim, uvijekbih malaksao pred besmisl om fak-tičkog moga sjedenja za laptopomzbog te rabote, i to bi trajalo najvišedesetak minuta, a onda bih otvaraofajl sa poezijom i prozom i osjećaokako me sve više i više obuzimaradost. Za svoje ne pri ja telje ja na -prosto nemam vremena.

“Sva Božija čuda“, primjericeobičan “crv“, mogu u tvojoj pje-smi transcendirati. Proizlaze lite meditativne interakcije izosobnog vjerničkog iskustva ilisu one odraz osluškivanja ob -ra zovanog autora koji prirodui stvari dovodi u teološko-teleo-loške sveze?

Radi se, čini mi se, o oboma: i ovjerničkom iskustvu, kako ste to

označili, i o “osluškivanju obrazo-vanog autora”. Moram priznati,više o ovom drugom. Duhovnostproizišla iz vjerničke prakse uvijekje rijetka. Mogao bih je usporeditisa sabiranjem koju svaki vjernikpokušava da dostigne pri svakomobraćanju Bogu, ali to, svaki ćeiskreni vjernik to priznati, dostiževeoma rijetko, u većem ili manjemstepenu. Ali civilizacijski modeli is -la ma, pa i hrišćanstva i judaiz ma,koji su primjereni transpoziciji uliterarni tekst, bezbrojni su, i ne p -restano traže svoje prevrednovanjeu vremenu. Nisam napisao mnogopobožnih pjesama, jer moja stvara-lačka pozicija nije primarno vjerni-čka, već više poetička. Inače je ma -lo pisaca u BiH čija je stvaralačkapozicija vjernička, mogao bih sasigurnošću navesti samo ime Dže -maludina Latića.

13BEHAR 104

Meni je bilo nezdra-vo što je moja majkaDerviša imala višeslika druga Tita negomojih. Bio sam ljubo-moran na toga tipa.Kako majka, koja mevoli najviše na svije-tu, može voljetinekoga više odmene?


S Dizdarom se odavno nacio -nal no i politički manipulira

Ako se osvrnemo na pjesmu“Epi taf“ iz 2000. godine, osje-ća se eho medievalnih napisa(“…odvedoše mi kćeri, gospo-dine, niz vožje, niz bjelogroz-je…“). Što je tebi značio iznači Mak Dizdar?

Više su mi značili medievalninapisi, sa kojima sam se dugo ba viou rasponu od postmodernog predlo-ška do znanstvenog diskursa, negoMak Dizdar. Mak Dizdar je dobarpjesnik, ali na mene, i na moju ge -ne raciju uopće, takva poetika nijemnogo utjecala. Takva me ta fo ri č -nost, pa i psalmičnost, me ni je stra-

na. To je “poetika neutjecaja”, savelikim literarnim dosezima ali pri-lično zatvorena u svoju formu. Sli-čan je slučaj, po mome mišljenju, saBorgesom. Svi oni koji su išli tra-gom Borgesa, koji je vjerovatno naj-veći pisac XX. stoljeća, osim moždaDanila Kiša, samo su postali njego-vi blijedi epigoni. Zašto Dizdarnema “direktnih poetičkih nasljed-nika”? Ne kažem da ih ne možeimati, možda se samo nije rodio našKiš. Inače mislim da se s Dizda-rom, koji je nesumnjivo dobar pjes-nik, odavno nacionalno i političkima nipulira. Kad čujem da neki glu-mac, onako dubokim glasom i punlažnog patosa, deklamira “Ko je ta,šta je ta, Bosna da prostiš”, mene

obuzme neki stid, i dođe mi, da pro-stiš, da sve to postmodernističkiismijem: i Dizdara, i Bosnu, i “do -bre Bošnjane”, i sebe...

Tvoja dojmljiva ratna lirikasvje dočanstvo je jednog vre-mena koje zaista nije bilo sklo-no Bosancima, Bošnjacima na -pose, pa je čak, kažeš, to je vri-jeme logorskom žicom razdva-jalo komunizam od kapitaliz-ma. Koje su po tebi dobre, a ko -je loše interakcije jednog idru gog ideologema, društve-nog ure đenja, gospodarskogre žima, ili kako već hoćeš…?

Sklon sam ustvrditi da mi kojismo živjeli u socijalizmu a sada ukapitalizmu ne znamo skoro ništani o socijalizmu ni o kapitalizmu. Osocijalizmu govorimo sa čežnjom, ao kapitalizmu sa zebnjom, zaborav-ljajući pritom na zebnju koju smoosjećali u socijalizmu a čežnju pre -ma kapitalizmu. Smiješni su mi tinostalgični recidivi, koje vjerovatnoi sam imam, o “socijalističkom dobublagostanja”, ta poređenja “ovoga ionoga doba”, tipa mogli smo s jugo-pasošem ići svuda po svijetu, spa-vati bezbjedno po parkovima i sli-čne baljezgarije. Pa, mogli smo, alinismo imali para, ni za odlazak koddaidžinice u Cazin, ili spavanje unajgorem studentskom hostelu.Mislim da o dobu socijalizma mora-mo više govoriti – kao i iskustva iznjega koristiti u literaturi – osla-njajući se na znanstvena istraživa-nja, nego na naše osjećanje, i sjeća-nje. Prvoblem je što tih istraživanjami skoro da i nemamo.

U pjesmi “Konvoj“ spretnomalu zijom (intertekstualnom in -ter vencijom) na pjesmu iz fil ma“Tko to tamo peva“ također silucidni navjestitelj genocidnihnakana dojučerašnjih Titovih

14

Da bih pisao, jamoram biti smiren i

radostan. U ratu sambio potpuno, ako neuništen, onda dove-

den blizu granice uni-štenja. S druge strane,mislio sam da pisanjenema nikakvog smislaako Bosna bude oku-

pirana. Da se je todesilo, mislim da

bih se ubio.


izaslanika. Spram rep re sivnihmetoda uglavnom si sarkasti-čan što je odličan od raz tada-šnjih zbivanja. Jesi li ne ke“nezdrave radnje“ već pri m je -ćivao u Drugoj Jugosla vi ji, jer,osobno znam da nisi bio poslu-šno zadojeni “omladinac“.

Meni je bilo nezdravo što je mo -ja majka Derviša imala više slikadruga Tita nego mojih. Bio sam lju-bomoran na toga tipa. Kako majka,koja me voli najviše na svijetu,može voljeti nekoga više od mene?Da apsurd bude veći (a o tome sam,kao i o prethodnom pi sao u svojimproznim knjigama) za mislite ovusliku: moja majka, izbjeglica u Šve -dskoj, nakon rata dolazi na zgari-šte naše kuće, i pla če; mi je tješimo,a ona nam kaže da plače što barjednu Titovu sliku nije spasila! Toje, po meni, slika izgubljenosti svihnas: svi plačemo na zgarištima na -ših domova sa slikom u glavi tipa okojemu ne zna mo ništa. Kad govo-rim o “tipu” mislim na cijelo jednorazdoblje, na naš život, na socijali-zam kao društveni sistem... Ja nemogu ništa objektivno reći o Jugo-slaviji, jer o njoj ništa ne zna m.Čekam već dvadeset godina da mineko znanstveno objasni šta je tonpr. socijalističko samoupravljanje.Kad to kažem, mislim zbilja ozbilj-no, ne zezam se. Što ne znači da ses tim i ne može zezati. Pogledajte,Hrabala, ili Vojnoviča! Uz gred, pri -je izvjesnog vremena sam čitao ne -koliko tomova Titovih govora, tre-balo mi nešto za scenarij. Bože moj,što je to smiješno! Danima sam sevaljao od smijeha. Taj smijeh bilaje nekakva nadoknada na onu zeb-nju koju sam osjećao u socijalizmu,s tim, priznajem, što je se nisamriješio, s njom ću izgleda i umrijeti.Nadam se da nije preuzetnoeti čko pitanje: Koliko se “iza ži -ce može biti kreativan”? Rusi

su u takvom razdoblju napisaline zaobilazne, odista značajnero mane, recimo jedan Piljnjak,Babelj, Oleša, Zamjatin, pa pje-snici kao što su Osip Man de lj -štam, Ana Ahmatova i Ma ri naCvetajeva… i tako dalje.

Zaboravio si, po meni, najboljeg,kad o tome govorimo – VarlamaŠa lamova. Šalamov je dokaz da sevelika literatura može pisati i kadčovjek padne ispod svega egzisten-cijalnog. To me podsjeća na onogKranjčevićevog Zadnjeg Adamakoji po ledu noktima ostavlja trag.Nisam sklon onim mišljenjima kojizagovaraju “trunku torture” za do -bro pisanje. Ali sam zagovornik daje književnost jedna od najvažnijihkomponenti civilizacije, ma na komstepenu civilizacija bila... Inače,mi slim da mi “na ovim našim re gi -o nima” zadnjih decenija neo pra v -da no ne čitamo rusku literaturu,je dnu od najvećih u svijetu, od ru -skih romantičara i realista do sa -da. Prije kratkog vremena, na pri-mjer, čitao sam Červinskog i najno-vije ruske drame. Kako je to dobro,Tito dragi!

Kako da ja postanem dobarčovjek?

Gdje smještaš svoju nostalgiju,pomažu li tu dove ili je razoča-ranje posvemašnje?

Ja uopće nisam razočaran. Neshvatam to stanje duha. Niti samneki “dovepsihoanalitik”. Nostalgi-ju smještam, i to je mislim veoma

vidljivo, u literaturu, onu koju pi -šem, onu koju sam pročitao, i onukoju čitam. A dove upućujem u svenerodovitijim džumama (godina-ma tražim džamiju u kojoj me nećemaltretirati sa hudbama!), i svebro jnijim svojim umrlima. Zadnjihgodina mi umire puno dobrih ljudi,od oca do prijatelja, i to je fenomenkoji me sada zanima. Dobri ljudi.Zašto mi Svemilosni uzima dobreljude? Kako da ja postanem dobarčovjek? Tragam za dobrim ljudima,hoću da se s njima družim, čimosje tim djelić zloće kod nekoga, od -lazim. Znam da sam spreman zadobre ljude, lišio sam se pritom po -t rage za drugim osobinama ljudikoje su mi nekad bile važne. Pri-mam i neobrazovane i dosadne ine inteligentne i prljave i smrdljivei lijepe i ružne – samo da su dobri.

Zanima me tvoja mjestimičnauporaba bosanske ikavice (mli -ko, vrime, srića, lipo, svit itd.)koja povremeno zaživi u tvo-jem djelu. Odakle interes da seona oživotvori?

Odrastao sam “na ikavici”. Sadase malo zna činjenica da je bosan-ska ikavica, ustvari, osnova bosan-skog jezika. Adem Handžić u knji-zi “Tuzla i njena okolica” iznosi ne -v jerovatan postotak protežnostiika vice do dolaska Austro-ugarskeu Bosnu. Standardizacija južnosla-venske štokavštine je vremenomuklanjala ikavske segmente iz jezi-ka. Ijekavica je pomicala ikavicu,tako da se aree štokavskoikavskog

15BEHAR 104

Dove upućujem u sve nerodovitijim džumama (godinama tražimdžamiju u kojoj me neće maltretirati sa hudbama!), i sve brojnijimsvojim umrlima. Zadnjih godina mi umire puno dobrih ljudi, od ocado prijatelja, i to je fenomen koji me sada zanima. Dobri ljudi. Zaštomi Svemilosni uzima dobre ljude? Kako da ja postanem dobarčovjek? Tragam za dobrim ljudima, hoću da se s njima družim, čimosjetim djelić zloće kod nekoga, odlazim.


govora sve više smanjivale. Tome jedoprinijela i “modernizacija”. Uzetću jedan primjer. Moja majka je go -vorila mliko kod kuće, a kada ga jeprodavala državi zvala ga je mlije-ko. A ikavica je lijepa, neobično po -e ti čna i melodična, bogomdana zapjesmovno oblikovanje.

Po naglašenom erotiziranju,se k sualnim aluzijama, tjeles -nim simetrijama i parabolamai tako dalje, kao da si poti ca j noprethodio takozvanim “stva r -nosnim pjesnicima“ koji lju - bavnu igru ipak ne mogu dru -gačije izraziti nego ekspli ci t -no? Nije li tek takav način vu l - garno nasilje nad poetskim iproznim tekstom?

Seksualnost me je oduvijek za -ni mala. I to je velika, prilično ne is -tra žena, tema svjetske književno-sti. Ja u književnosti bilo što da ra -dim, malo istražujem. U letimič-nom pregledu svjetske književnostiza panjujuće je pomanjkanje tema -ti ziranja toga, jednoga od najvažni-jih, segmenata ljudskosti. Civiliza -ci ja je iz vijeka u vijek postajala svevi še puritanska. Ulogu pri tome je,kao što znamo, odigrala crkva, tj.ne ki njeni pokreti. U islamu, na pri - mjer, osim u fokusu tih, u većini slu - čajeva ortodoksnih pokreta, od nosspram seksualnosti bio je pos ve pri -rodan i ljudski. Pročitajte sa mo, naprimjer, Gazalijev “Vrt mi lo va nja”!

Jesi li zbog takvog tjelesnogfungiranja u jeziku imao prob -le ma od tzv. čistunaca koji binas učili nesnošljivosti spram

knj ževne slobode? S koje su tistrane zagovarači upućivalipo hvale, a s koje strane su do -la zile pokude i – je li ih uopćebilo?

Jezik nije uvijek polje slobode.Puritanizam u jeziku je našao plo-dno tlo. Zanima me, primjerice,otkud uopće pojam “vulgarizama”u tako negativnom naboju. Hajdeda napravimo mali pokus. Riječkurac je lijepa riječ, prirodno na s -tala i trajna, označava dio našegatijela odlučujućeg za opstanakčov ječanstva. Zašto bi onda riječpenis bila adekvatnija? Ja neznam odgovor na to pitanje. UBosni, pak, pitanja seksualnosti ierotičnosti koje sam pokrenuo unekim svojim djela – a ja mislimda je to pokrenuto u dobrim tek-stovima – gotovo da nije izazvalonikakvu reakciju. Bilo je nekihusmenih prebacivanja lažnih pu -ritanaca, koji su to pokušali tuma-čiti u polarnosti “ruhani i šejtaniinspiracija”, pripisujući seksual -no sti šejtanske iluminacije. Neznam gdje su našli te “teorije”?Va ljda je seks i ljubav ishodišteme leka, a ne šejtana. Isti ti suspre mni da seksualno opće sa dje -vo jčicama, i da danonoćno pretra-žuju sexi web stranice. Govorim olažnom puritanizmu, u Bosni da -nas vrlo fluktualnom, koji, kao,svoju inspiraciju crpi iz tradicije.Ta kve tradicije u Bosni nema. Jasam o seksu slobodnije rasprav-ljao sa svojom rahmetli nenom,po božnom i bogobojaznom, boljeod ovih retarda. U stvari, s njimai ne raspravljam.

Pisac iz nigdine

Za “nas“ bi posebno bilo intere-santno čuti koji su tvoji favori-ti bo sansko-hercegovačke knji -žev nosti, ali i one iz ex-Jugosla -vi je. Od kojih se bolje učilo opri hvatljivijem “svijetu“ litera -tu re? Ne zaboravimo ni Euro-pu…

O, ima toliko pisaca koji su moji“favoriti”. Više, doduše, u evropskojliteraturi nego u južnoslavenskoj.Talijan Alessandro Baricco, Nije-mac Daniel Kehlmann, Austrija-nac Christoph Ransmayr, Norveža-nin Erlend Loe, Libanac-FrancuzAmin Maalouf, Francuz PascalQuignard, Englez-Pakistanac Ha -nif Kureishi, Holanđanin-IranacAbdolah Kader... Iz Hrvatske tipu-jem na Zorana Ferića, iz Bosne naAsmira Kujovića, iz Srbije na Sve-tislava Basaru. Primijećujete da seradi o prozaistima. Manje, dakle,pratim druge žanrove. Osim poezi-je u Bosni. Tu sve čitam. I tu imasjajnih pjesnika. Admiral Mahić,Mile Stojić, Milorad Pejić, NaidaMujkić, Saša Skenderija, DamirUzunović, Asmir Kujović...

Kako ti inače izgleda slika su v -re mene svjetske književnosti?

Carlos Fuentes u jednom inter-vju za svjetske živuće pisce rekao:“Svi smo mi Šeherezadina djeca”.Sjajno opažanje, i nadasve tačno.Na ime, nakon svim “izama” usvjetskoj književmosti XX. stoljeća,ono što je preostalo književnosti je– priča. Uočljivo je da pisci (prozai-sti, naime) nastoje ispričati zanim-ljivu priču, koristeći sva dosada-šnja iskustva “izama”. S drugestra ne, fantastično je da je književ-nost – nakon svih onih teorija o“kra ju književnosti”, a pogotovoiskustava globalizacije – ne samoopstala, nego je i iskoristila taj glo-

16

Ne može, primjerice, Abdulah Sidran biti veliki pisac sa jednomdobrom knjigom poezije. Nedžad Ibrišimović već može, sa obimnimopusom, a da je Bog dao da je ispunio sav svoj stvaralački potenci-jal Ibrišimović je komotno mogao biti svjetski pisac...


balni proces u svoju korist (za raz-liku od onoga što, kažu, vlada svije-tom – ekonomije). Mislim da se teksada može i u geografskom smislu,a ne samo u duhovnom, može govo-riti o nečemo što smo odavnonazvali – svjetska književnost. Danavedem (uz ona koja sam naveo izevropske književnosti) samo nekaimena čija djela volim: RobertoBolano, Philip Roth, Rana Dasgup-ta, Rabih Alameddine, Paul Aus -ter, Rawi Hage, Čingiz Ajtmatov,Patrick Süskind, M. Vargas Llosa,Junot Diaz, Jhumpa Lahiri, Jaro-mir Štetina, Khaled Hosseini,Haruki Murakami, Peter Høeg,Lloyd Jones...

Do nas u Hrvatskoj dopiru gla-sovi upućenih. Na primjer,kažu: da je Nedžad Ibrišimovićnapisao samo “Ugursuza“ nje-gov nemjerljiv doprinos BiHknji ževnosti bio bi dovoljan.Isto kažu i za tvog “Šehida“, uzmnogo epiteta hrabrom struk-turiranju kompozicije romanakoji nije samo postmodernisti-čki ustupak. Kako se nosiš s ta -ko obvezujućim prosudbama išto dalje?

Recepcija naše književnostisklona je fokusiranju na jedno,“fun damentalno”, autorsko djelo.To je tzv. magistralno shvatanjeknjiževnosti. Ja tako književnostne promatram. Bez margine, ne -ma ni magistrale. Sjećam se svojihprvih, gimnazijskih, iskustavačitanja. Pročitam dobro djelo ne -kog pisaca, pa onda tragam zasvim dru gim njegovim djelima, paonda se “kačim” na njegove poeti-čke su drugove, pa, možda, i na ko -rpus književnosti kojoj pripada.Pri znajem da sam svjestan kakoima pisaca koji nakon svoga re -mek-djela napišu nekoliko osred -njih ili slabih djela. Priznajem da

sam i danas nad tim dječački začu-đen: kako, na primjer, jedan Econakon genijalnog “Imena ruže”može da napiše jednog osrednjeg“Baudolina”, ili, još gore, veoma lošroman “Praško groblje”?... Inačesam sklon piscima sa velikim opu-som (što ne znači da mi nisu dragipisci kao Huan Rulfo, ili John Fa -nte, na primjer), i taj fakat velikogopusa povezujem, s pravom ili ne,sa pojmom “velikog pisca” (ako ta -kvo što uopće postoji?). Ne može,primjerice, Abdulah Sidran bitiveliki pisac sa jednom dobromknji gom poezije. Nedžad Ibrišimo-vić već može, sa obimnim opusom,a da je Bog dao da je ispunio savsvoj stvaralački potencijal Ibriši-mović je komotno mogao biti svjet-

ski pisac... I, da budem neskro-man, meni je taj okvir bh. knjiže-vnosti sve više i više preuzak, i sveme manje zanima moja poziciona-rinaost u tome. Ono što me zanimaje moja iluzija da učestvujem unekoj globalnoj literaturi, i mojemjesto u tome, kao pisca iz nigdi-ne, koji piše u zemlji i jeziku mar-ginaliziranih u tim globalnim kul-turanim tokovima. Da budem po s -ve jasan. Danas čitamo neke ino-zemne aktualne pisce koji nipoče-mu nisu bolji od bh. ozbiljnihaktualnih pisaca. Ali, oni se čitajui valoriziraju u svjetskom miljeu, ami ne dosežemo ni do Brčkog. Je -dan Julian Barnes je slabiji pi sacod nedavno umrlog Nedžada Ibri-šimovića.

17BEHAR 104

Nemojte pomisliti da sam ja neki veliki patriota, neki domo-ljub spreman da veliča i ono dobro i loše bosansko. Naprotiv,klonim se takvih patriota, takvi patrioti koji to rade iz svojedobrote kod mene izazivaju nelagodu, a kad to rade radi utili-tarnog patriotizma gađenje. Pogotovo u sferi kulture.


18

ZILHAD KLJUČANIN: HRONOLOGIJA

1960. rodio se 5. marta u Trnovi kod Sanskog Mosta (Jugoslavija – Bosna i Herce-govina) kao sin radnika i domaćice.

1978. maturira u gimnaziji u Sanskom Mostu. Studij filozofije i sociologije na Filo-zofskom fakultetu u Sarajevu.

1981. napušta fakultet. Odlazi u Trnovu i piše.1982. vraća se na fakultet. 1983. upisuje studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Dobiva

nagradu Mak Dizdar za zbirku pjesama u rukopisu “Sehara”.1984. diplomira filozofiju i sociologiju, diplomski rad “Tradicija i individualni

talent” T. S. Eliota.1984. - 1988. nezaposlen. Dobiva preko 100 odbijenica za posao, čak i na mjesto čista-

čice u reviji za kulturu “Odjek” gdje inače redovno objavljuje književnu kri-tiku. Živi od pisanja književne kritike, eseja i novinskih tekstova u mnogimlistovima i časopisima tadašnje Jugoslavije: “Život”, “Izraz”, “Večernje novi-ne”, “Odjek”, “Lica”, “Oslobođenje”, Radio Sarajevo, “Književna reč”,“Polja”, “Savremenik”, “Quorum”, “Glas”, “Naši dani”...

1985. “Sehara” izlazi u renomiranoj izdavačkoj kući “Svjetlost”, u biblioteci“Nada”. Dobija po drugi put nagradu Mak Dizdar za zbirku u rukopisu“Mlade pjesme”.

1987. izlazi druga knjiga poezije “Mlade pjesme”, u sarajevskoj “Svjetlosti”. Za njudobija nagradu Književne omladine za najbolju knjigu pisaca do 30 godinastarosti. Postaje član Društva pisaca BiH. Ženi se Slobodankom Božić.

1988. prvo zaposlenje, u listu za književnost “Književna revija” kao glavni i odgo-vorni urednik. “Književna revija” postaje jedan od najtiražnijih književnihlistova u Jugoslaviji. Rađa mu se kćerka Bisera.

1989. izlazi knjiga poezije “San urednog čovjeka”. Upisuje postdiplomski studijknjiževnosti na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku.

1990. napušta “Književnu reviju” i pokreće izdavačku kuću “Bosna”, prvu priva-tnu izdavačku kuću u Bosni i Hercegovini, kasnije preimenovanu u “Biblio-teka Ključanin”.

1991. dobija Plaketu općine Novo Sarajevo. Rađa mu se druga kćerka Zlata. Odla-zi u Tursku, jer u tadašnjoj zemlji ne može da piše.

1992. agresija na Bosnu i Hercegovinu. Vraća se iz Turske. Piše ratne reportaže zanovopokrenuti list “Ljiljan”. Tokom cijelog rata ne piše literarne tekstove.

1994. u Travniku pokreće list “Bošnjak”. Izlazi mu izbor poezije “Pjesme nevino-sti”. Slikovnica “Šehid”.

1995. živi u Sanskom Mostu.1996. živi u Bihaću. Bavi se izdavaštvom. Priredio “Antologiju krajiške poezije”. 1998. izlazi roman “Šehid”. Knjiga hronika “Zločin je zaboraviti zločin”. 1999. dobija Plaketu Unsko-sanskog kantona. Izlazi drugo izdanje “Šehida”.

Nastavlja postdiplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu uZagrebu. Izlazi drama “Šehid”. Premijera drame u Bosanskom narodnompozorištu iz Zenice.

2000. knjiga pjesama “Nikad nisam bio u Bosni”. Izbor pjesama “Kad puknu pu -poljci”. Magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zapošljava se naPedagoškom fakultetu u Bihaću. Priredio “Panoramu pobožne bo š njačkepoezije XX vijeka”. Nagrada “Bosanske riječi” za roman godine.

2001. novela “Čuješ li što niko ne čuje”. Nagrada Društva pisaca BiH. Roman“Šehid” preveden na slovenski jezik.

2002. doktorirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Knjiga priča“Četiri zlatne ptice”. Nagrada “Zija Dizdarević”.

2003. živi u Sarajevu. Glavni urednik u izdavačkoj kući “Oko”. Predaje u Bihaću iTuzli. Roman “Koliko je srce u mrava”. Nagrada Fondacije za kinematogra-fiju FBiH za scenarij “Hiljadarka”.

2004. knjiga eseja “Lice svjetlosti”. Nagrada Fondacije za kinematografiju za sce-narij “Samo pokucaj na ova vrata”. Nagrada Poslovnog udruženja izdavačai knjižara.

2005. zapošljava se na Pedagoškom fakultetu u Zenici. Roman “Vodeni zagrljaj”.Drugo izdanje knjige priča “Četiri zlatne ptice”.

2006. knjiga priča “Sarajevska hagada i druge priče”. Roman “Šehid” i “Pjesme”izlaze u ediciji “100 knjiga bošnjačke književnosti”. Izabran u status van-rednog profesora. Na Univerzitetu u Zenici izabran za šefa Katedre za jezik.

2007. knjiga priča “Ti si moja P.”. Imenovan za prodekana Pedagoškog fakultetau Zenici.

2008. izlazi drama “Muholovac”. Premijera “Muholovca” u “Kamernom teatru” uSarajevu. Nagrada “Alija Isaković”. Knjiga priča “Sarajevska hagada i drugepriče” izlazi na slovenskom jeziku. Roman “Šehid” izlazi na arapskom jezi-ku. Priredio knjigu pjesama “Kaside” Saliha Alića. Napušta posao na Peda-goškom fakultetu, i prelazi u status profesionalnog pisca. Povlači se u svojušumsku kućicu, kosi travu, uči da sluša ptice, lovi krtice, i svakodnevno piše.

2009. roman “Švedsko srce moje majke”. Knjiga priča “Male priče od životne važ-nosti”. Drama “Švedsko srce moje majke” premijerno izvedena u Bosan-skom narodnom pozorištu u Zenici. Antologija bosanske kratke priče “Krajstoljeća, početak milenija” izlazi na slovenskom. Najveći dio vremena pro-vodi u svojoj vikendici pokraj Sarajeva.

2010. roman “Vodeni zagrljaj” preveden na njemački jezik. Knjiga pjesama “Smrtima dijamantnu pesnicu i udara me njom u potinjak”. Roman “Dom auroreborealis”. Knjiga pjesama “Godina dana poezije”. Drama “Švedsko srcemoje majke”. Nagrada Fondacije za izdavaštvo Federalnog ministarstvakulture i sporta. Knjiga pjesama “Vikendica”. Ponovo predaje na Pedago-škom fakultetu u Zenici.

2011. roman “Šehid” preveden na francuski. Roman “Galebovi”. Dobiva nagradu“Skender Kulenović”. Nagrada Fondacije za izdavaštvo Federalnog mini-starstva kulture i sporta.

2012. drama “Krtice”. U rukopisu ima 4 knjige poezije, 2 drame i 2 romana. I daljepiše, mada je sve više ubijeđen da je “svoje pjesme, mjesto što ih je objav-ljivao, trebao mazati medom i prikucavati rajsnedlama na ulazna vrata,kao muholovke“.

DJELA:

1985. “Sehara”. Poezija.1987. “Mlade pjesme”. Poezija.1989. “San urednog čovjeka”. Poezija.1994. “Pjesme nevinosti”. Izabrana poezija.1994. “Šehid”. Slikovnica.1996. “Antologiju krajiške poezije”. Antologija.1998. “Šehid”. Roman. 1999. “Šehida”. Roman. Drugo izdanje. 1999. “Šehid”. Drama. 2000. “Nikad nisam bio u Bosni”. Poezija.2000. “Kad puknu pupoljci”. Izabrana poezija.2000. “Panorama pobožne bošnjačke poezije XX vijeka”. Antologija.2001. “Čuješ li što niko ne čuje”. Novela. 2001. “Šehid”. Roman. Na slovenskom jeziku.2002. “Četiri zlatne ptice”. Priče.

2003. “Koliko je srce u mrava”. Roman. 2004. “Lice svjetlosti”. Eseji.2005. “Vodeni zagrljaj”. Roman.2005. “Četiri zlatne ptice”. Priče. Drugo izdanje.2006. “Sarajevska hagada i druge priče”. Priče.2006. “Šehid”/”Pjesme”. Roman/Izabrana poezija. 2007. “Ti si moja P.”. Priče.2008. “Muholovac”. Drama.2008. “Sarajevska hagada i druge priče”. Priče. Na slovenskom jeziku. 2008. “Šehid”. Roman. Na arapskom jeziku. 2009. “Švedsko srce moje majke”. Roman.2009. “Male priče od životne važnosti”. Priče.2009. “Kraj stoljeća, početak milenija”. Antologija. Na slovenskom jeziku. 2010. “Vodeni zagrljaj”. Roman. Na njemačkom jeziku.


noć silazi oprezno

noć silazi opreznopoput nijeme sojkena komade kruha

glave u parlamentusliče na čunovepokvarene kuglane

kad zatvorim očiknjige na policamazaiskre sve u kur’ane

sivice, 6. 6. 2010.

iz nadirućeg ništavila

hrđa godinama kljuca poštansko sandučena mojoj planinskoj kućici

moje ime već je nestalo od prezimena ostaojoš samo ključ

u kojeg polažem sve nadekako da se izvučemiz nadirućeg ništavila

sivice, 7. 6. 2010.

19BEHAR 104

U historiji sreće nema mi imena

POETSKI GLASOVIZilhad Ključanin

Autonomna pjesnička pojava

Riječ je o pjesništvu koje se ostvaruje dvojakomsnagom. Istodobno, Zilhad će afirmirati takozvanupoetiku iskustva jezika, štoviše, oslobođenu, pone-kad, do ruba konkretističke intervencije (nikada lingv-izma), a s druge će strane prisegnuti jednostavnom,stvarnosnom jeziku sa senzibilnim i emotivnim odno-som prema zbilji, odnosno jeziku koji zahtijeva strin-gentnu organizaciju. On umije svakodnevno, u razdo-blju od sto dana, napisati jednu pjesmu jednakovrije-dne kvalitativne razine. Pritom mu nikada pogrešnariječ i suvišan izraz neće raniti pjesmu. Dakle, kao vrloplodan pjesnik, jedan je od prvih, tada još uvijek mla-dih pjesničkih “junoša , hrabro uočavao neomoderni-stičke (prostorno neoegzistencijalne) međuprostoresmisla, ali i semantičke fragmentarizacije. U svoje jepjesme umješno ugrađivao elemente muslimansketradicije, nikada u cijelosti, već oprezno, nježno, i sdobro izbalansiranom ekonomičnošću. Istom se neri-jetko znao s pjesničkom i građanskom hrabrošćunarugati svim ideologijskim diktatima (titoističke i ex-jugoslavenske amblematike), a da nije razvlastio sub-jekt vlastite prepoznatljivosti i da nije s uspostavomosobnog “alternativnog jezika ugrozio rečene tradicij-ske sljednike, budući je zaista autonomna pjesničkapojava.

Sead Begović


20

upravo

osjećam se kao zamračenasoba

po kojoj suupravo pošpricali

sprejprotivmuha

sivice, 10. 6. 2010.

oči

zurim u borove krošnje

sve dok se otamone pomole

očiočajnije od mojih

sivice, 18. 6. 2010.

ima jedna staza

tek kad su ciganipočupali korovprimijetio sam

da između njihovog grobljai moga vrtaima jedna staza

dovoljno širokada kroz nju prođesasvim pristojan tabut

sivice, 19. 6. 2010.

moja je sreća u gledanju

neka miruju misli mojemoja je sreća u gledanjudobro to reče mevlana

umoran od obrtanja riječiosjećam se kao drvosječanakon valjanja balvana

da mislim nisam u stanjui kada zadnji put sklopim očimoja će sreća biti u gledanju

sivice, 19. 6. 2010.

pred polazak na neodložan put

u junu procvjeta bagremi pokrije jedini putkoji vidim iz svoje avlije

to mi je smetalo godinamaali sada me bagremov cvatpodsjeća na rahmetli oca

na grozdove pjene za brijanjekoji spadaju s njegovog licapred polazak na neodložanput

sivice, 20. 6. 2010.

neka teče dugo voda

na planinskom putusestra sazidala bratuhair česmu

nad curkom natpisneka teče dugo vodakolko i suze za tobom

sivice, 13. 7. 2010.

ko rođenom sinu

nerotkinja susjeda svakoga ljetanabavi jedno jare

nadjene mu imetepa mu i pjevako rođenom sinu

za božić se čudišto nikada od njene uzmem jaretinu

sivice, 22. 6. 2010.

u historiji sreće nema mi imena

nemušti slavuji u krošnjamamačak s jednim okom i uhommjesec okrugo ko glava glu-pana

dlačice samoće po tvojim leđimadva tetovirana pauka na bedri-mai sveti prsten u drvenim godo-vima

u historiji sreće nema mi ime -načekam da naraste živica okovrtai da me učini potpuno nevid -lji vim

sivice, 1. 7. 2010.


21BEHAR 104

NEGDJE SIGURNO IMA SOBA

NEGDJE SIGURNO IMA SOBAGDJE PO TREPAVICAMA KAPAPAUČINA U GROZDOVIMA

negdje sigurno ima sobagdje cure zjenice drvenogkonjica ko neutješna zvonca

negdje sigurno ima sobagdje se osipaju noge fotelja po crvotočnim uglovima

sarajevo, 1988. – sivice, 28. 6.2010.

uvijek kad travu kosim

uvijek kad travu kosim u svom malom vrtubrat mi telefonira

on je bivši logoraši strašno ga nerviramrcvarenje bilo čega

poslat ću ti zeca kažeda ti sve to popaseza jedno brzo dopodne

sivice, 30. 6. 2010.

samo od mirisa

(ray bradbury)

često kosim vrtjer me pokošena travapodsjeti svaki put

da postoje dani koji se sastoje samo od mirisa

tih dana se čitav svijet penje kroz jednu nozdrvui ističe kroz drugu

sivice, 4. 7. 2010.

želje su mi umjerene

(heinrich heine)

želje su mi umjerenekoliba i dobra posteljasvježi mlijeko i maslac

cvijeće pod prozoromnekoliko prekrasnihstabala pred vratima

i ako dobri bog želida upotpuni moju srećupriuštiće mi zadovoljstvo

da vidim na tom drvećukako visi desetakmojih neprijatelja

sivice, 12. 7. 2010.

trajno uskraćeni

još mi je nedokučiv ajetsvako će smrt okusitia zatim ćete biti vraćeni

osim nas daklene ponavlja se ništaživot je vjeran plaćenik

ali mislim da smoza ono u što se vraćamotrajno uskraćeni

sivice, 23. 7. 2010.

halhale

za m.

moja zubarkapodlogu zlatnumužu izvadila

i sebi divnehalhalenapravila

halhale kad god zveknu sada

njemu protezaiz ustaispada

sivice, 21. 7. 2010.

poljski zahod

ahmedu hadžipašiću,na godišnjicu njegove smrti, tužan što nije kao premijerotvorio objekat o kojem smosanjali

uvrh svoje baščeizgradit ću mali poljski zahod

obojit ga u bijelos jednim otvoromu obliku povećeg srca

unutra dvije ručkeza koje ću se uhvatitii gledati kroz srce svijet

sivice, 23. 7. 2010.


22

A rif Burdalić trepne dva-triput kapcima, nas mi -

je ši se – i tako počinje sve.Arif Burdalić toga je jutra

ušao prvi put pod zemlju. Ru -dnik je naša sudbina, mislioje, crna ili bijela, svejedno je.Mislio je. Sve dok nije razmo-tao taj komad pite u kuhinjs -kom rupcu. Sve dok sitni prahnije počeo da sipi, crno zemlji-no mlivo po bijelom žitnom.Bacio je u daleko u tamu smo-tuljak. Bože oprosti, po mislioje. I čvrsto odlučio da više nesilazi pod zemlju. Osim zadnjiput, mislio je, al’ onda višeneće biti važno, a ni trepavi-cama neće biti težak prah.

Arif Burdalić izlazi iz crneutrobe, zadnji put, pomisli,dva-triput trepne očima, kaoprvi put, pomisli, osjeti suncena licu, i bljesnu bijelim zubi-ma iz garavih usta. Tad jošnešto bljesnu, kao da zemlji-na se nasmiješi kugla. Eto,cijelom svijetu je drago, pomi-sli Arif.

- Ovaj – reče neko.Nije uspio ni saprati uglje-

nu prašinu sa lica, a već ga jeneki glas, više glave, nadnese-ne nad rudarskim koritom,nasapunjane, zvao u rudar-sku direkciju. Ne mogu valjdazavirivati u glavu, pomisliArif Burdalić, prije no što ćestupiti kroz vrata zvanaRUDNIK KAMENGRAD –

D vije prilike na pruzi.Dvije prilike na zarasloj

pruzi. Dvije prilike na zaraslojuskotračnoj pruzi. Crne kao ča -vke. Crne kao jutarnje čavke uizmaglici. Crne kao jutarnje ča -vke u ratnoj izmaglici.

(S one strane JajcaGajtan trava rasla,Po njoj pasu ovce,Čuvalo ih momče.Čije li je momče,Čije li su ovce?Glasovito viče,Još tužnije plače:“Ova tuđa zemljaTuga je golema;Ni oca, ni majke,Ni brata, ni seje,A ni one drageJaranli djevojke!”)- Sigurno je tamo?- Sigurno.- Dobro.Jedna prilika je pognuta, od

onog nevidljivog bremena koje ćesvakog svesti na razinu zemlje, odstarosti. Druga je vitka, uspra-vna, kao nacionalni barjak. Idujutarnjom prugom, još obavijeneizmaglicom, starija, pa mlađa,pognutija pa uspravnija.

- Hiljada?- Hiljada.- Dooo-bro.Prugom je zadnji voz prošao

davnih sedamdesetih, ali su šinenečijom nemarnošću ostale, sacrvotočnim pragovima, travulji-nom i korovom, neumitnim kao

1992.godine, ljetagospodnjeg,

jula sotonjeg, dana čije jejutro već najavljivalo žeguvrelu kao zjenu zločinca – sta-nična kurva Hiljadarka kre-nula je u polje da piša.

HILJADARKA!Stanična kurva – i dalje se

tako govorilo – mada više ne -ma ni uskotračne pruge, nićire, ni stanice: pruga je dig -nuta sedamdesetih godina(sa mo su šine na jednom dije-lu ostale nečijom nemar noš -ću, ili nostalgijom za boljimvre me nima); ćiro se ras pršiou zadnjem svome dimu, prijedi zanja prvih pru žnih prago-va; stanica je, doduše, ostala,na zgradi se još dade pročita-ti ispran natpis SA SK MOS– u njoj ne ma više ničega, unjoj niko ne ži vi, osim, možda,duhova put nika u čekaonici, igolubova na tavanu i pod stre-hama.

HILJADARKA!Ime je dobila šezdesetih

godina Titinog vijeka, skupoime, reklo bi se – hiljadu di -nara bile su velike pare, madase sa njih smiješio ne kakavble savi rudar – ime joj je osta-lo i nakon devalvacije hiljada -r ke na deset dinara, a, bogme,i devalvacije njenih usluga.Hiljadarka se već po četkomse damdesetih mogla dobiti zaobičnu stodinarku, zvanu stô -

Hiljadarka


Zilhad Kjučanin

23BEHAR 104

DIREKCIJA. - Kod direktora, druže

Arife, zadnja soba, lijevo – re -če ljubazno portir.

Lijevo, lijevo, pa direktor,za velikim stolom, na njegaka plje Titin osmijeh, jedanva žan čovjek u fotelji desno,dru gi čudan, sa nekim apara-tima razbacanim oko sebe,lijevo:

- A, evo i našeg udarnika!Ruka direktora odlučno

po kazuje fotelju između važ-nog i čudnog čovjeka, i Arif…sjede. Važni gleda u njega po -g ledom nakupca na stočnojpi jaci, čudni škilji kao da ciljanekom nevidljivom puškom,di rektor se smiješi, i šute.

- Hoćete li Vi, druže Steva-noviću? – napokon reče direk-tor.

- Da, naravno – reče važni.– Druže Burdaliću – podižeglas na svečanu socijalističkuoktavu – Vi upravo ulazite uistoriju!

Ja?, pomisli Arif, u istori-ju? Da tako sada ne zovu dis-ciplinsku i radnu odgovor no -st? Ukočenog osmi je ha čekaoje dalje.

- Čudite se, druže Burdali-ću? Ne bi trebalo. Pa, socijali-zam je Vaš, upravo Vaš, prole-terski, i Vi, proleter i udar-nik, možete u njemu postićisve, apsolutno sve!

Na trenutak je zastao,dovoljno da odjek njegovihriječi natkrili crnilo rudnikamrkog uglja “Kamengrad”:

- Tito me, lično, poslao! -Na te riječi Arif umalo nestade u stav mirno, i ne počepjevati “Druže Tito, mi ti sekunemo!” - Prave se nove nov-čanice. Za likove na novčani-

prošlost.- Zašto ćutiš?- Ne boj se. Neću ti ništa.

Samo da uzmem tu hiljadarku, igotovo.

- Zbilja.Mlada prilika prebaci puš ku

sa lijevog na desno rame. Na konnekoliko koraka sa desnog nalijevo.

- Zašto si je ostavio baš tamo?- Sigurno je.- Tamo?- Da.- Zašto?- Nema nikog.- A da neko ipak naiđe?- Sakrio sam.- Pametno.Rijeka valja svoj veliki jutar nji

dah, koji se načas sudara sa nji -hova dva mala daha, pa ih gu ta,kao mačiće bačene u vrtlog. Savrbica kaplje rosa i vrbova sluz.

- Dooo-bro.

(S one strane JajcaGajtan trava rasla,Po njoj pasu ovce,Čuvalo ih momče.Čije li je momče,Čije li su ovce?Glasovito viče,Još tužnije plače:“Ova tuđa zemljaTuga je golema;Ni oca, ni majke,Ni brata, ni seje,A ni one drageJaranli djevojke!”)

- A jesi li ikad bio u Jajcu?- Nisam.- Bolje ti je. - Ne znam.- Kažem ti: bolje ti je. Ja sam

bio. Guravo, brale. Juče sam sevratio… Sad mi trebaju pare…

Rosa natapa nogavice, jednevoj ničke, druge samtane, iskr za -

ja, ali nikom na pamet nijepalo da joj zbog toga mijenjaime – zovnuti je, naprimjer,stôjom bilo bi nedolično, a ine praktično: ona se, posigur-no, na to ne bi ni osvrnula.No, ovdje, dok je vrijeme, va -lja razjasniti još jednu stvar:ime joj, razumije se, nijemoglo biti Hiljadarka (madaje u socijalizmu bilo sve mo -gu će – kad je moglo Traktor-ka, zašto ne i Hiljadarka!), aliispod tog imena niko nikadnije pokušao zaviriti, svi suradije zavirivali ispod njenihgaća. Jedino je Hiljadarkazna la ime sa kojim se pojavilana ovom, za nju oduvijek jebe-nom, svijetu, ali ga je krila,kao skupocjen dukat ušiven uobašvu gaća.

- HILJADARKA! – vikalasu za njom djeca, šezdesetih,sedamdesetih, osamdesetih.U njihovim glasićima miješaose strah od nadolazećeg vre-mena sa slutnjom, slatkom alijoš nepoznatom. Hiljadarka jestupala sokacima ne osvrćućise, uspravna i blago nasmije-šena, tek bi – dječaci su zaos -ta li za njom, još u gomili, ža -moreći – sebi u bradu prom r -si la: “Svi ćete vi jednoč doćisvojoj Hiljadarki”. I, istina,neke od tih generacija Hilja-darka je već izvela iz doba dje-čaštva i uvela u muško doba.Da, istina.

Hiljadarka! – zovnuo bi jeglas koji se još kolebao izmeđukrištanja i dubokog uzvika,obično iza kakvog ugla, grma,zovnuo bi, otud gdje se pretpo-stavljalo da ne stižu znatiželj-ne oči a nastupa želja, jaka ineizdržljiva. Hiljadarka biprvo pogledala u mlade ruke,tek potom u lice, i ako bi u


24

cama određeni su, naravno,najznačajniji subjekti našegdruštva. Rudar, svakako. Ja ifotograf Eterović prošli smoJugoslaviju uzduž i poprijeko,od rudnika do rudnika. I, evo,našli smo lice za socijalističkunovčanicu. Vas, druže Burda-liću, Vas! Čestitam!

Osmijeh na Arifovom licuse stvrdnuo, kao skinut sa pa -noa fotografske radnje, i bija-še takav za vrijeme čestita-nja, važnog, čudnog, direkto-rovog – O, druže Arife, o dikonaša, iz tolikog socijalističkogsvijeta pa baš kod nas, Oh! – ina putu u Beograd, za vrije-me fotografiranja, hiljadu pu -ta ponovljenog. Sve dok maj-stori retuširanja nisu od togbla ziranog smiješka uspjelina praviti sretan rudarski os -mijeh.

Arif Burdalić nije ni primi-jetio da je izbjegao rudarskujamu, niti mu je više iko po -menuo. Po dolasku sa sni ma -nja iz Beograda rasporedili suga kao nadglednika na sepa-raciji, gdje se doduše pos vudras prostiralo ugljeno crn i loali je nad svime ipak visilopla vo, plavo, nebo. U rodnojTr no vi su mu napravili novuku ćicu – po nalogu J. B. Tita,lič no – pokrili je ciglama crve-nim kao revolucija, a obojili uplavo kao budućnost.

Kada je izašla novčanicasa Arifovim likom, sve se, stu -bo kom, promijenilo. Niko ni -kad neće saznati šta se, za p -ravo, prelomilo u Arifu Bur-daliću. On se samo sjeća da jesa novčanicom od hiljadu di -nara stajao nasred rudarskogkruga, dugo zagledao svoj likna njoj, toliko dok sve nije po -

ne po rubovima. Nogavice, većotežale od vode.

- A otkud tebi hiljadarka?- Imam.- Ne izgledaš mi kao neko ko

bi mogao imati toliko para.- Imam.- Sve je moguće. Vas hoće

pare. Tako da kažem. Oni mojipričaju da su se baš nakupili. Janisam. Ti si mi prvi… A i nisi mibaš neka mustra.

- Imam.- Dooo-bro.Gledao je u njegov smežuran

zatiok, tužan kao stare godine.Ishaban ovratnik kaputa. Da jeimao oca znao bi da je prvi mirissmrti miris očevog ovratnika.

- Trebaju mi te pare – reče,da ne bi više mislio o njegovomćurećem vratu.

- Razumijem.- Razumiješ? – iznenadi se.- Da.- Kako razumiješ?- Lahko.- K a k o?! – podviknu, raz-

dražen.- Mlad si.- Kakve to ima veze?- Mladom trebaju pare.- Ha, ha, ha!!!Smijao se dugo, mladim i

zdra vim smijehom. I taj smi jeh jeodjednom čitav prizor učinio obi -čnim, čak prisnim: kao da, eno, unekom pastoralnom dobu iduprugom otac i sin, jedan za dru-gim, polah ko, u sretan dan. Ba -rem na tren.

- E, jebi ga! Mala se kapljica sreće raspli-

nula. Kalašnjikov je prešao sali jevog na desno rame. Vojničkeno gavice su odlučnije zasjekletra vuljinu.

- Shvataš li ti, stari, da ću teja ubiti ako tamo ne bude para?

rukama vidjela novčanicu dos -tojnu njene žrtve izvođenja izjednog u drugo doba, klimnulabi glavom, onim znanim kre-tom što je kazivao sve. Lica jepamtila samo za vrijeme poda-vanja, ni prije ni poslije, ali ta -da tako slasno kao da je tojedino lice, eto, ostalo na cije-lom svijetu. Hiljadarka, među-tim, nikog nije voljela. Osim –kao uvijek, kao životni pod-smijeh ili Božiji dar – jednoga.Pojavio se na prijelazu hilja-darke u deset dinara, osmijehavrijednog taman kao njena ta -dašnja tarifa, poveo je, zagrlje-nu, prugom usko trač nog kolo-sijeka do svoje kućice obojeneu plavo. S toga puta je upamti-la da su mu koraci bili tačnopo mjeri pružnih pragova, i daje njene koračiće počesto pre-nosio s praga na prag. Ona seonda smijala. On je tada šutio.

Atif je, da, volio šutnju.Njegov govor se svodio na kra -t ke uzvike: “Gledaj!”, “Eno!”,“More!”, “Uporedi!”. Ti uzvicisu, na izvjestan način, bili usuprotnosti sa njegovim stal-nim osmijehom, prije bi pris -ta jali nekom namr go đe nomlicu, ali, eto, Arif je priličnoneprimjetno slagao uzvike posvome osmijehu. Hiljadarkije, priznaje, bio najzagonetni-ji uzvik “Upore di!”, i on joj jepred oči poturao hiljadarku,is habanu i prohujalu, upiraoprstom u lik nekog rudara nanjoj, pa pokazivao na svoje li -ce. Ona je s punom usredsre-đenošću gledala u novčanicupa u Arifa. Godinama i godi-nama, u rudara pa u Arifa.Ni kad nije uspjela ta dva licasto piti u jedno. Odmahivalabi glavom, i govorila:

- Ti si ljepši!


25BEHAR 104

pri milo boju papira u ruci: se -pa racija, zemlja, okolna brda,rudnik mrkog uglja “Kamen-grad”, nebo, nokti na ruci kojisu grčevito stezali novčanicu.Izašao je omagijan na kapijuru dnika, i nikad se više nijevra tio. Rukovodioci rudnikanisu znali šta da učine. Otpu-stiti Titinog rudara sa novča-nice od hiljadu dinara zbogne dolaska na posao, bilo jerav no bogohuljenju socijaliz-ma i Tita, lično. Odlazili su,de legacije i delegacije, dotrna vske kućice Arifa Burda-lića, nagovarali ga da se vratina posao, nudili mu izmišlje-nje poslove, čak i prijetili daće javiti Titu kako njegov ru -dar neće da radi. Arif je nasve to odmahivao rukom, iznje dara vadio hiljadarku, i go -vo rio:

- Meni je dosta ovo!Ubrzo je Arif Burdalić po s -

tao nerješiv problem socijaliz-ma. Policija, sudstvo, zd ra v -stvo, nisu znali šta bi s nji m.Trgovci i krčmari pogotovo.Uđe, tako, Arif Burdalić u ka -fa nu, naruči svima iće i piće,a kada konobar stigne prednje gov stol i donese ra čun,Arif začuđeno, i skoro uv ri je -đe no, prostrijeli ga plavimoči ma:

- Znaš li ti ko sam ja?! –upi ta.

Potom iz njedara vadi nov -ča nicu od hiljadu dinara, po -tura je pod nos konobaru, ika že:

- Uporedi! – pokazujući časna svoje lice čas na novčanicu.

Konobar stoji zatečen nag -lim sudarom historije i stvar-nosti, osvrće se, ne znajući štada učini, i posljednjim kono-

- Znam.- Ne bi se ovol’ko zajebavali

da ne mislim ozbiljno.- Znam.- Dooo-bro.Pred njima se na pruzi, iz

ras pršene sumaglice, poče na zi -rati nekakva tamna kons truk -cija. Sa ove udaljenosti još je li -či la na jutarnju guzatu ne man.-A znaš li pjesmu S one straneJajca?

- Ne.- Šteta. Mogli smo zapjeva-

ti… U stvari, i ja znam samokraj – pa zapjeva

…momče tužno plače:“Ova tuđa zemljaTuga je golema;Ni oca, ni majke,Ni brata, ni seje,A ni one drageNevine djevojke!” –grleno, ali tužno, u sumag li -

cu koja se raspršavala u jakimzra kama julskog sunca. Pa na -glo, gotovo postiđen, ušuti.

- Evo nas… Skoro.- Da.Željezni putnički vagon. Na za -

puštenoj staroj pruzi, koja više nevodi nikuda. Ali, kako svaki po -gled na vagon izaziva osjećaj pu -tovanja, i njima se, obojici, uči nida su pošli na put. Barem na tren.Ubrzaše, mahinalno, ko rake.

- Kako ti je ime? – upita, iz -ne nada, kao da se upoznaje saslučajnim poznanikom na puto-vanju.

- Arif.- Ja sam Stojan.Stigoše do vagona. Sunce je

već udaralo po njegovoj za hr đa -loj poplati, i nestajalo u crnimprozorskim rupama. Tra va jeob rasla oko no go s tu pa, i vagonje sada ličio na ukot vljen malidom, miran i si guran, bez želje

- Ne pitam te ko je ljepši! –vrisnuo bi Arif.

- Nego?- Da uporediš!- Kako mogu porediti ako

neću gledati ko je ljepši?Arif nije znao odgovor na

to pitanje, šutio bi, gledajućije dugo, dok se ljutnja topila,topila, na kraju nestajala nanjegovom osmijehu, iz kojegse jasno moglo iščitati: “Ti sinajljepši!”.

Živjeli su sretno nekolikogodina. Pa i onda kada je Arifprodao kućicu sa crvenim kro-vom i plavim zidovima, pa ionda kada su se preselili una pušten željeznički vagon,ostavljen nekim slučajem nauskotračnoj pruzi. Živjeli susretni.

Živjeli su sretni: u ostavlje-nom uskotračnom vagonu,dok su trava i korov bujali okonjih.

Sretni: Hiljadarka je zat -ru dnila, stomak joj je rastaobrže od trave oko vagona. Ari-fov osmijeh se povećao, skoroda se je izjednačio sa retušira-nim osmijehom sa stare nov-čanice od hiljadu dinara.

Bili su sretni, sve dok jed-noga dana Arif nije zaurlao:

- Gdje je moj sin!?- Nema ga – odgovorila je.- Kako nema, BOŽIJA ŽE -

NO!- Bog je tako šćeo, Arife.- Bog nema ništa s time,

KURVO!- Pobacila sam ga, Arife –

odmakla se od vagonskog pro-zora, spustila ruke niza se,prazne kao život siromaha,krenula prema izlazu, okre-nula se, i rekla:

- Nisam kurva.Nikad se više nije vratila u


26

barskim refleksom procijedi:- A, ko će ovo platiti?- On! – kaže Arif Burdalić,

i pokazuje na Titovu sliku nazidu.

Tad se sve oči okrenu pre -ma Titu, tamo ih dočeka strogvizionarski pogled, i natjerada naglo spuste glave na prsa.Dugo, zatim, tiho je, ako se neračunaju bubnjanja srcā is -pod spuštenih glava na ko mu -nističkim prsima. Ti su trenu-ci, priznaje, Arifu bili smisaonjegovog života. Sve do 1965.godine. Tada je hiljadarka de -valvirala za dvije nule, i svelase na deset dinara. Tišinupunu strahopoštavanja okoAri fa je zamijenila buka punapo dsmijeha. Arif Burdalić se,doduše, ponašao još dostojan-stveno, vadeći, već ofucanu,hi ljadarku, rukom pokazujućina Titovu zidnu sliku – ali suse mjesta promijenila. PrilikaTitinog lika sa novčanice, pri-mjetno nagrižena alkoholom,mogla se zamijetiti još samopo najgorim kafanskim rupa-ma, najčešće staničnim bircu-zima, a za njom su vihorilesa lve priprostog smijeha. Iztoga perioda života Arifa Bur-dalića može se izdvojiti ipakjedna nježna sličica: Arif Bur-dalić i stanična kurva Hilja-darka zagrljeni vrludaju pru -ž nim pragovima, podupiru je -d no drugo, nastojeći učini svi-jet, barem na tren, stabilnim.

da igdje ode. Mladić je zapalioci garu.

- Ti uđi, ja ću te sačekatiovdje.

- Dobro.Naslonio se na već topli va -

gon.Starac je rukom uhvatio šip ku

nogostupa, i nogama na pi pavaoste penike. Jedno vri jeme čulo sešuštanje tabana koje traže čvrstoslonac, i otpuhi va nje dima izusta.

Starac je ušao unutra.Mladić je i dalje otpuhivao

dim, škiljeći prema suncu.Čuo se topot cipela po že ljez -

nom podu.- Ima li? – vikne iznenada

mladić.- Biće – jedva dospije iz va go -

na.- Dooo-bro – reče mladić, ali

se to najvjerovatnije nije mogločuti unutra.

Iz vagona je još jedno vrijemebubnjao bat koraka, potomnekakvo struganje i šuškanje.

Ideš li?- Idem.- Jesi li našao?- Jesam.- Hiljadarka?! – viknu.- Hiljadarka.Stojan krenu prema nogo stu -

pu.Arif izađe iz tame vagona,

tre pne dvat-triput kapcima, po -kaže u ruci novčanicu, nas mi ješise

– - Koga ti zajebavaš! – kri knu,

povlačeći obarač kala-š nji kova – i tako završava sve.

sretni vagon zaboravljene us -kotračne pruge. Arif je nijepotražio, gubitak sina nije jojmogao oprostiti. Tako je tajnaostala neotkrivena. Tako seni kad nije saznalo kako jestanična kurva Hiljadarkajedne duboke noći pred do -mom za nezbrinutu djecu os -tavila zamotuljak u kojem je,pored njenoga sina, bila cedu-lja na kojoj je pisalo: “Nisamkurva”. Kad je saznala da sujoj sinu dali ime Stojan htjelase ubiti: kao da joj je neka ne -vidljiva kob, preko imena si -na!, određivala cijenu njenogtadašnjeg podavanja. Sinanikad poslije nije vidjela, bolje tinjala, cijena joj je padala,sve do 1992. godine, ljetagospodnjeg, jula sotonjeg, da -na čije je jutro već najavljiva-lo žegu vruću kao zjenu zlo-činca – kad je stanična kurvaHiljadarka krenula u polje dapiša. Kleknula je iza žbuna. Izurila kroz njegovo lišće.

Mladić je prišao nogostu-pu, starac je izašao iz vagona,ona je ustala i htjela viknuti“Arife!”, ali ju je preduhitriorafal, viknula je: “Ne!”. Drugirafal oborio ju je na zemlju,noge su se zaustavile na žbu -nu, mladić s puškom mogao jevidjeti gole tabane upereneprema nebu, ali, ne, on je pra-tio let stare novčanice od hija-du dinara, koja nikad nećepos tati hi ljadu maraka, svekad bi, sad, evo!, iz neba pa -la.


27BEHAR 104

1.Viktor Schauberger rođen je 1885.

godine u mjestu Holzschlag, GornjaAustrija. Hronike bilježe da je biousamljeno dijete. U to treba posum-njati. Ne samo zbog nekoliko braće.Više zbog šume. Šuma ne dopuštausamljenost. To je podvala pisaca raz-noraznih robinzijada i utopija. Šumasamo nudi drukčiju uključenost u svi-jet. Možda bez ljudi. Ali, zašto bičovjek, zaboga, bio usamljen bez ljudi!

Napose, Viktor Schauberger je biopotomak ljudi koji su bili vezani zašumu: pradjed, djed, otac. I nije mogaobiti usamljen: tu su duhovi predaka.Na duhove, u svakom slučaju, trebauvijek računati. Trojica braće odlazeda studiraju. Viktor to ne želi. «Već jebio zamijetio da previše učenja iz knji-ga sprečava ljude da uoče čuda koja jeon tek započinjao opažati», bilježe hro-nike. I tu su u pravu. Zbog čuda, nara-vno. Viktora u tome podržava majka, ito za našu priču nije baš bitno, više tospominjemo kao dug biografijamavelikih umova u kojima, u pravilu, ne -gdje, u najvažnijem kutku, čuči maj -ka. Viktor se školuje za državnog lu -gara.

Počinje Prvi svjetski rat. ViktorSchauberger je regrutiran. Razumlji-vo. Bori se u Rusiji, Italiji, Srbiji iFrancuskoj. Biva ranjen. I ovi podaciidu u red mizanscena, čija će se pozor-nica pokazati tek nakon rata (izgub-ljena generacija, i sve to). Nakon rataViktor se zapošljava kod princa Adol-fa von Schaumburg-Lipea, vodi briguo 21000 hektara skoro nedirnutihšuma. Oho! To je već vrijedna infor-macija. Itekako!

Princ Lipe pokreće konkurs kakoda se drvena debla najuspješnije spu-ste s planine. Prije toga dešava se Vik-torova epizoda s jednim jadnim volom.Ma koliko je ta epizoda opterećenaemocionalnošću, u njoj se nalazi klicajednog naučnog dostignuća. Ukratko:volovi vuku balvane kroz snijeg; jedanje iznemogao; vozač muči jadnu životi-nju, koja se bori da ustane, ali se zape-tljava u zapregu; Viktor viče na voza-ča; seljak – ko seljak – razjaren je jošviše; rezultat: volu pjena lipti iz gubi-ca, «a u očima sjaji posljednji tračakskršenog duha». Ganutljivo. Ali i pod-sticajno: kako prevesti balvane s pla-nine a ne upotrebljavati životinje(pogotovo volove s tračkom duha u oči -ma)? Uz rizik da nas se optuži zaskra ćivanje, može se reći sljedeće:Vik tor Schauberger pobjeđuje na kon-kursu tako što je konstruirao kanale svodom koji – bezbolno – spuštaju de -bla u nizinu. I od tada sve počinje. Odkanala. Posebno od – vode! Viktoraotada zovu vodeni čarobnjak, i krećeda pravi slične sprave po srednjoj Ev -ropi. Postaje zaposlenik vlade u Beču.Cijelo vrijeme – s mislima o vodi. Pa -te ntira nekoliko izuma o kvalitetuvode. Naprimjer, uređaj u obliku jaje-ta koji vodu iz slavine pretvara uizvorsku vodu. Protjecanjem i tačnimtemperaturnim gradijentom vodaponovo upija zdrave elemente i vraćasvoju energiju. To je testirao na sebi.Pa su se pridružili prijatelji i poznani-ci. Za kratko vrijeme kružile su pričeo velikim oporavcima od hroničnihobo ljenja: bubrežni kamenac, reuma,čak i rak. Schauberger je prekinuoistraživanje jer tadašnji zakoni u

Austriji su dozvoljavali da samo kvali-ficirani liječnici mogu liječiti ljude.

Ali, prirodni zakoni još su bili slo-bodni. Viktor je UPIJAO njih.

2.Bio je opčinjen vodom. U mladosti

je volio biti kraj vode. Zuriti u nju. Udjetinjstvu mu je majka pričala o du -hovima mrtvih koji se vraćaju u poto-ke da bi pomogli živima. Vjerovao jemajci. Kome drugome? Jednom je,pošto je majka umrla, sjedio na obalipotoka i čekao majčin duh. Nije ga do -čekao. Mada je duh možda bio zauzetBožjim poslovima (Bog uvijek imaneke neodložne poslove; kao otac),Viktor je ustao, ušao u potok, i ljutitištap zarinuo u vodu. Preplašio je pas -trmku. Pastrmka se vinula uzvodno.Uzvodno? Zašto ne nizvodno? Lakše bijoj bilo nizvodno. Kada se još sjetio daje pastrmka gore, više vodopada, uzkoji se morala uspeti – Viktorovom ču -đenju nije bilo kraja. A čuđenje jeklica otkrića. Ne svako. Naravno. Vik-torovo je bilo.

Omiljena lektira Viktora Schau -ber gera bila je Smaragdna pločicaalhemičara Grka Hermesa Trismegi-stosa. Tamo se nalazio zakon: KOLI-KO IZNAD, TOLIKO ISPOD. Viktorje to preveo u: sve što teče ogledalo jenebeskog kretanja. Voda se okreće okosvoje ose – Zemlja također; voda viju-ga svojim koritom – Zemlja oko Sunca,također; vodeni tok se uvija i okreće uprostornoj krivulji – Sunčev sistem,također, u galaksiji.

Voda je najzdravija i NAJPOTEN-TIJA kada teče kako ona hoće. Voda

IZ RUKOPISAZilhad Kjučanin

Čarobnjak vode


28

ne teče uvijek kako ona hoće, kako tokaže narodna poslovica. Ima tu pre-preka. Ali, kada pustimo da teče kakoona hoće, voda je moćna. Uzmimo zaprimjer ovaj događaj. Viktor Schau-berger sjedi na obali jednoga jezera ublizini Oda u Gornjoj Austriji. Ljeto je,razmišlja da zapliva. Ali još zuri. Na -ravno, on uvijek zuri u vodu. Mirnavoda, bez vidljivog razloga (da zbiljane umislimo: od njegovog pogleda!),počinje da se kovitla. U kovitlac uvla-či drveće nasukano na obalu, i vuče ganasred jezera, tamo gdje bi se, uzmalo duhovnosti, moglo nalaziti jezer-sko srce. I uvlači ga u sebe. Voda –drveće. Drveće potpuno nestaje s vidi-ka, voda se smiruje. Ali, odjednom,praćen nečim što bi se moglo usporedi-ti s grmljavinom, «stub vode visok kaokuća» diže se iz jezera, i – to mu ne bidosta – na površini se zavrti poputlijevka.

Iz ovih, skoro poetičnih, opisa pre-lazimo u druge, one naučne. To jeteško. Ali nužno. Viktor Schauberger,u stvari, u prethodnim opisima priro-de uči nas levitaciji. Gravitacijaznamo šta je. Prilično pojednostavlje-no: levitacija je suprotna od gravitaci-je. Možda je vrijeme da sada odgovori-mo na ono pitanje: kako se pastrmkauspjela popeti na vrh vodopada? Takošto je ušla u polje levitacije. Lijepo sesmjestila u «vodeni lift» i uspela. Beznapora. Inače, kod levitacije nemanapora. Schauberger levitacijsko giba-nje naziva izvornim gibanjem. Za raz-liku od onog tehničkog. Na ovom –tehničkom – počiva sva naša tehnolo-gija. Na žalost. Tehničko gibanje odli-kuju zagrijavanje, širenje, destrukci-ja. Ono «odbija i potiskuje. Izvornopoziva i privlači». Viktor kaže: «Pticane leti – nju se leti. Riba ne pliva – onaje plivana». Divno. Jer je tačno.

3.Godine 1934. Viktor Schauberger je

toliko poznat da su ga opazili nacisti.Ima tu još nešto. Viktor Schauber-

ger je bio član tajnog društva Vril. I tojedan od najuglednijih. Vril je uz Tulabilo okultno društvo koje je, skoro bi

se moglo reći, osmislilo teoriju naci-zma. Nekoliko ekspedicija je upućenona Kašmir, Tibet, Indiju, Sjeverni pol,Južnu Ameriku... Tako je nacizamdobio i svoju posebnu okultnu mitolo-giju i simboliku – crno sunce, kukastikriž, obožavanje vuka (u egipatskojmitologiji poznatog kao Anubis) – ali isvoju kosmologiju, oslonjenu na dre-vne legende Asirije i Vavilona, u koji-ma centralno mjesto zauzimaju bogo-vi “došljaci i učitelji“. Potom su se dalina praktične zamisli. Između ostalog,konstrukciju novih aviona. Schauber-ger se već pročuo svojim principomharmonične rezonance. Tvrdio je da jedošao do čudesnih saznanja, oslonje-nih na vavilonske, vedske, tibetanskeizvore, ali i na malo poznate Pitagori-ne spise. Rezultat je bila prva antigra-vitaciona letjelica RFC-1. Već 1934.letjelica je poboljšana i nastaje RFC-2,a samo pet godina kasnije, 1939., većje konstruiran najambiciozniji proje-kat u seriji, “Haunebu 1“. Ta letjelicaje imala posebnu važnost za Hitlera.Ovim letećim brodom je namjeravaoda otputuje do Aldebarana, zvijezde usazviježđu Bika oko koje se kretaoFaeton, planeta koju su naseljavalidrevni Anunanki, praočevi vavilonskecivilizacije. “Haunebu” je u konačnojverziji trebalo da omogući udobnoputovanje tokom 68 svjetlosnih godi-na, a bilo je predviđeno da ponese inekoliko manjih letelica iz serije RFCili Vril. Posljednja verzija završena jekao “Haunebu 7“. Rat se već primakaokraju i put do Aldebarana morao jebiti odložen. Ali, Viktor nije nikad sti-gao dotle. Zapeo je već u 1934.- toj.

Viktor Schauberger dolazi u Berlinna sastanak s Hitlerom. Hitler jesrdačan, brblja nešto o Viktorovomnaučnom radu. Dapače, oduševljen je.Viktor baš i nije Hitlerovim korište-njem tehnologije. To je suprotnosvemu onome u što on vjeruje. Hitle-rovi načini korištenja energije surazarajući i otrovni; dakle, militantni.Viktorovi stvarajući i miroljubivi. I toje taj trenutak. Koji se otegao na sat ipol. Jedan naučni um naspram dikta-torskog. Prvi nastoji drugom ukazati

na drukčiji put. Koliko je samo bilotakvih trenutaka u historiji, Bože!Zanimljivo je, da, skoro nikad, naučnium nije ubijedio onaj vladarski. Zbilja,zanimljivo. I još nešto: na tom sastan-ku nalazi se i onaj Max Planck. Znojise. Od Viktorovih grozničavih obja-šnjenja. Uvijek se u pravilu nađe tunegdje nekakav Max Planck. Naučnium koji će stati uz rame vladarskomumu1. Sastanak se završava odlukomda se Viktor prepusti Hitlerovimsavjetnicima. A to je – uvijek – znakponiženja.

4. Rane tridesete godine XX vijeka

plodne su za Schaubergera. Tada jedošlo i do priznanja nekih znanstveni-ka, koje je do tada izostajalo. Prijesvih, profesora Philippa Forchheime-ra, koji je u jednom naučnom glasni-ku, između ostalog, napisao: “Nad mo -ć nost Schaubergerove zamisli nadsavremenim projektima je očigledna”.

Viktor Schauberger 1930. godineosmišljava zid brane koja se bazira natemperaturnim osobinama vode. Svepočiva na ranijem, već legendarnom,otkriću o idealnom stepenu vode. Vodaje idealna na plus četiri stepena Celzi-jusa. Najzdravija, najmoćnija, najživ-lja. “Kada se površina jezera zamrzne,toplija voda, na četiri Celzijeva stepe-na, uhvaćena je u klopku na dnu.”Zato je Viktor predložio stvaranje jošjedne opne na unutarnjoj strani zidabrane, ali prema jezeru, s dva otvora,na vrhu i dnu. Toplija voda s dna sezatim privlači između dviju opni,raste i odlazi preko ruba brane. Takose čuva brana.

Schauberger je bio opsjednut jajo-likim oblicima. Svuda ih je vidio. Zem-ljina orbita oko Sunca je jedno velikojaje. Kišne kapi i cvjetni pupoljci su

1 Sudbina, međutim, nikad nije ravna kaohis torijska ploča. O Maxu Plancku poznatoje i sljedeće: kod Hitlera je branio naučnuzajednicu; njegovog sina ubio je Gestapozbog umiješanosti u, doduše neuspjeli, aten-tat na Hitlera; a na kraju rata osamdeset-sedmogodišnjeg Plancka i njegovu ženu pro-našli su kako žive u – šumi!


mala jaja. Riba ima oblik jajeta. Ptica,također. Kad u školi uče dječicu kakose crta ljudska glava, porede je s jaje-tom. Energija u jajolikom oblikuusmjerena je od jednog do drugog nje-govog vrha. Kada se jaje stavi u friži-der s vrhom nadolje, duže će vremenabiti svježe. Amfore za čuvanje hrane ipića su jajolikog oblika. Jaje s izvrnu-tim vrhom nadolje zrači prema van, aono položeno privlači u sebe. Napose,život se rađa iz – jajeta. Jajoliki obliksvuda u prirodi ukazuje na rađanje:kap rose simbolizira novi život, pupo-ljak pogotovo, a o mošnjama da i negovorimo. “Sveti gral – krajnji oblikjajeta (čašice)”, kaže Schauberger.

Kasnih tridesetih i ranih četrdese-tih godina XX. vijeka Viktor Schau-berger radi na stroju koji će biti pokre-tan tzv. dinagenskom energijom. Po je -dnostavljeno rečeno, energijom na pri -n cipu levitacije, onog izvornog gi ba -nja. Taj stroj može raditi na zrak ilivodu. Izgleda kao leteći tanjir. Veomamala količina energije je potrebna dase pokrene, nakon toga, kreće se vje-čno!

Godine 1938. Nijemci su već oku-pirali Beč. Viktor odlazi na klinikuradi redovnog pregleda (ranjavanje uPrvom svjetskom ratu), i – nestaje.Prijatelji ga nalaze na psihijatrijskomodjelu, u željeznom kafezu, na sebi jeimao luđačku košulju. Izbavljaju ga, iViktor izmiče smrtonosnoj injekcijikoju su nacisti uvelike koristili zaotklanjanje svojih neistomišljenika.

Viktor svoj levitacijski stroj ipakpatentira 1940. godine. Austrija je uHitlerovim kandžama. Iduće godinega regrutiraju u vojsku, mada imapedeset i pet godina i još osjeća poslje-dice ranjavanja iz Prvoga svjetskograta. Obavezuju ga radom na svojimdostignućima. Pod prijetnjom smrću,lično za Heinricha Himmlera. Prostorza rad mu se nalazi pokraj logoraMauthausen, pomoćno osoblje su mulogoraši, za koje Viktor uspijeva izvu-ći nekakve privilegije. Razvio je levita-cijski stroj. Svjedoci govore da je stroj“kada je pokrenut prvi put, tiho sepopeo do vrha hangara, ostavljajući

isprva plavozeleni trag, a potom sre-brni bljesak. Tresnuo je o tle, i raspaose.” Odgovor na pitanje da li su vršenadaljnja istraživanja, spada u domennagađanja.

5. Nakon bombardiranja saveznika,

Schaubergerova radionica seli se uselo Leonstein u Gornjoj Austriji. Ali,kraj je neminovan. Amerikanci odno-se sve iz Leonsteina, Rusi harače – usvom starom maniru – Schaubergerovstan u Beču, i pale ga. Šta je sve odne-seno – čovječanstvo nikad, izgleda, ne -će saznati. Čovječanstvo, INAČE, ni -kad nije ni marilo za svoj spas. Ameri-kanci Viktora drže u zatvoru nekolikomjeseci, i ispituju o njegovim izumi-ma. I to će ostati tajna. Pustili su ga,uz zabranu da se dalje bavi svojim izu-mima.

Ali, Viktor Schauberger ne miruje.Naravno. Zabrana se ne odnosi na po -ljo privredu. Radi na poboljšanju poljo-privrede, dakle. Vraća se vodi, narav -no. I drveću. Dolazi do zaključka da“voda vođena željeznim cijevima nesa mo da gubi visoku razinu svoje du -še, nego postaje opterećena ubitačnomdrugorazrednom dušom… Učestalostraka povećava se razmjerno dužiniglavne željezne vodovodne cijevi”. Pre -dlaže: željezne vodovodne cijevi zami-jeniti drvenim. Bečka vodovodna up -ra va ne prihvaća njegov prijedlog.

I sljedeći Schaubergerov izum isteje sudbine. Na početku XX. vijeka iz -umljeno je umjetno gnojivo. Svi su bilioduševljeni. Viktor nije. Da, umjetnognojivo (pravljeno većinom od željeznetroske) donosi kratkoročne rezultate,ali i dugoročnu katastrofu: razara iumrtvljuje tlo. Željezo inače uništavatlo. Željezni plug je mač u srce zemlje.Schauberger predlaže bakreni plug.Bez gnojiva. Minerali koje sadržibakar (malahit, npr.) zadržava vodu.Država 1947. godine pristaje da seizvrše ispitivanja, na jednom polju ublizini Salzburga. Posijano je nekolikoparcela. Jedne su obrađene željeznim,druge bakrenim, Viktorovim, plugom.

Znatno veći prinos donijele su parceleobrađene Viktorovim plugom. Nara-vno. Ipak, iza svega je samo ostaopojam “zlatni plug”. Nikad nije maso-vno proizveden. Protiv je bila tehno-kratska mafija iz industrije prozvo-dnje umjetnih gnojiva (Viktorov zlatniplug bi njihov proizvod učinio bespo-trebnim), ali i seljaci (upotreba novogpluga bi smanjila cijene njihovih pro -izvoda). I to traje sve do danas. Jede-mo nezdravije poljoprivredne proizvo-de, i skuplje ih plaćamo.

Viktor Schauberger je svoje posli-jeratne izume smatrao kao otkup odgrijeha. Ne samo svoj, nego svih onihljudi njemačkog govornog područja.“Jednako je tako nužno pročistiti sa -dašnji pristup onih koji kao političariotuđeni od Prirode osuđuju našu sa -dašnju sudbinu, situaciju za koju jecijelo stanovništvo također bez sum-nje krivo. Slobodnim i dragovoljnimot krivanjem najveće tajne Prirode tose, barem djelomice, može ispraviti”,kaže Viktor.

Vjerovatno ga je to shvatanje svo-jih izuma kao misije (novac ga nijezanimao) i odvelo u Sjedinjene Ameri-čke Države 1958. godine. Obećali sumu sve uslove za njegova istraživanja.Sa sinom Walterom otišao je u Teksas.Od obećanja nije bilo ništa. Viktor iWalter, inače fizičar, cijelo vrijeme suproveli u nekom teksaškom bungalo-vu, ništa ne radeći. Viktor se razbolio.I vratili su ih kući. Prije toga morao jepotpisati dokument na engleskom(koji Viktor nije znao) u kojemu je sta-jalo da se odriče “svih svojih prava nasadašnja i buduća otkrića”.

Viktor Schauberger umro je u sed-mici u kojoj se vratio u Linz, 25. 9.1958. godine. Do smrti je ponavljao:“Ne smijem govoriti ništa. Uzeli su miriječi”. A svjedoci tvrde da je cijeliživot govorio: “Imam tajnu i niko nezaslužuje da mu je predam”. Sve jeodnio u grob. U svoju Zemlju.

(Odlomak iz romana u rukopisu “SPAS”)

29BEHAR 104


Stanovništvo islamske vjeroispo-vijesti u današnjoj Bugarskoj uglav-nom su Turci, Bu ga ri-muslimani(Pomaci) i Romi-muslimani. Velikidio ovog stanovništva živi u sjeveroi-stočnoj Bugarskoj i u Rodopima. Je -dan broj muslimana u Bugarskoj subu garski državljani - politički emi-granti iz arapskih zemalja.

Prema popisu iz 2011. godineukupan broj onih koji su se izjasnilikao muslimani je 577.139 ili oko10% onih koji su odgovorili na pita-nje o vjeroispovijesti. Pre ma istompopi su na pitanje o materinskom je -ziku 585.024 su naveli turski. Teškoje da se ob jasni ovo mimoilaženje ubrojevima. Najvjerovatnije razlog jene sasvim pre cizna metodologijaprebrojavanja.1 Ovaj poprilično veli-ki broj, koji je konstatiran tijekomposljednjeg popisa, govori o značajumuslimana u historijskom aspektuna terito riji Bugarske. HistorijaBugara tijekom posljednjih 600godina je usko ispreple te na s his -torijskim razvojem Osmanlijskogcarstva i suvremene Turske. Među-tim, veoma često je muslimanskostanovništvo na bugarskoj teritorijibilo talac političkih do go vora izme-đu Bugarske i Turske ili pak - objektetničke i vjerske diskriminacije.Suv re me na karta Bugarske pokazu-je teritorij na kojoj živi kompaktnobugarsko stanovni štvo. Ova etničkai religiozna homogenost postignuta

je poslije ratova u XIX. i XX. vijeku iu mnogome uslijed progona i iselja-vanja muslimanskog stanovništva.

U suštini, u historijskom aspek-tu, politički i vojni poraz srednjovje-kovne državnosti krajem XIV. vije-ka, kolonizacija muslimanskog sta-novništva na bugarsku teri to riju,odnosi između obje konfesije i politi-ka osmanlijske države odredili sutijekom ne koliko vjekova sudbinukršćana i muslimana na teritorijuBugarske.

I. Uzajamni odnosi izmeđumuslimana i kršćana u Rumeliji u XIV. i XV vijeku

U osmanlijskim kronikama nala-ze se, makar i rijetko, podaci o polo-žaju kršćana pokorenih od Osmanli-ja. Iako su podaci malobrojni i, prijebi se reklo fragmentar ni, ipak možeda se odredi način na koji jedan dionjih je bio uključen u politič ku ivojnu organizaciju osmanlijskog bej-

lika. Ostavlja utisak činjenica da jeu naj ra nijoj osmanlijskoj historiji, uosvajačkim pohodima Osmana uAnadoliji, ne mali dio bizantijskearistokracije tražio načine za inte-graciju. Školski primjer Kose Miha-la, koji je jedan od Osmanovih naj-bližih ljudi u ranijoj historiji bejlika,veoma je in di ka ti van. Kao što navo-di Mehmed Nešri, veliki dio “slugegazija“ su nevjernici2. Ako osta vimopo strani činjenicu da on određuje(sasvim u stilu osmanlijskih spisa)“krš ćane“ kao sluge, postaje jasnoda je “gazavat“ u Maloj Aziji politi-čki potez us mje ren ne ka kršćanimakao nevjernicima, već kao težnja dase nametne politička he gemonijakoja ima za cilj naplatu harača i osi-guranja dobrih primanja gazijama.Os man lijski spisi pružaju moguć-nost da se sagleda i model uzajam-

30

ISLAM NA BALKANU

Stanovništvo islamske vjeroispovijesti u BugarskojPiše: Dr. Aleksandar Antonov, Sofijski univerzitet “Sv. Kliment Ohridski“

1 http://bg.wikipedia.org

2 Мехмед Нешри. Огледало на света.История на османския двор. Съста-вителство и превод М. Калицин. С.,1984, с. 35.

nog djelovanja musli mana i kršća-na. S jedne strane, to je snažno dje-lovanje koje omogućava nadmoć nadVi tinijom, od strane Bizanta neda-vno napuštene provincije, a s drugestrane jasno se na zi re težnja da searistokracija i gradsko stanovništvouključi.

U spisima nailazimo na dva ter-mina koji određuju relativno točnopravce osman lijske politike – yagmai mudara. Češće korišćen termin jeyagma. Porijeklom je iz Perzije ioznačava pljačku3. Pljačkane su bile

neke tvrđave koje se nisu do -brovoljno predale nadirućoj islam-skoj vojsci, ali i čitave oblasti. Usuštini pljačka nje utvrđenih nase-lja, pustošenje teritorija koji su nji -ma pripadala i odvođenje sta no v -ništva su među osnovnim metoda-ma karakterističnim za osmanlijskoosvajanje zemalja koje su kontroli-rali kršćani. Objavljivanje yag me jedjelovalo kao izuzetan stimulans zaučešće u ratnim djelovanjima budu-ći je pružao mogućnost da učesnici una pa du dođu do neograničene koli-čine ratnog plijena. Da bi izašao nakraj sa bejlu kom, Karaman MuratII. (1421-1444.; 1446 -1451.) bio jeprinuđen da na re di da se opljačkajusve zemlje koje kontrolira bejlik.

Ovdje, međutim, postoji jedan vrelobitan detalj. Radilo se o zemljamakoje su kontrolirali muslimani, ali toočigledno nije bila smetnja. PremaAšakpašazadeu sultan je poveo veli-ku vojsku prema “Sinu Karama no -vom“ u kojoj su bili i kršćani izRumelije. Zemlja Karamana bila jeopu stošena, ali ni stanovnici nisubili pošteđeni. Kao što navodi kroni-čar, po slije ovog pohoda ro di lo sepuno djece koja nisu poznavala svojeočeve4. Ovaj rela tiv no pozni podatakinteresantan je činjenicom da se u

njemu spominje učešće krš ćana utom pohodu. Očigledno je da su tobili kršćani akandžije iz Rumelije5.Činje nica da je sultan, prema ano-nimnoj kronici, objavio sveti ratKaramanima, koji su takođe bilimusli ma ni, navodi da je ovaj primjerindikativan za političke principekoje su odredili ovakvo djelovanje.6Gayavat i pljačke u pohodima nisuimperativno usmjereni samo protivkršćana. Termin mudara daje dru-gačiju smjernicu djelovanju u ciljuutvrđi vanja osmanlijske hegemoni-je. Jedno od značenja te riječi jestelicemjer no prijatelj stvo.7 To bi prijeznačilo proračunato djelovanje uskladu s konkretnom političkomsituacijom. Kombinacija ova dva ele-

menta uveliko objašnjava osman lij -sku inter ven ciju u konfliktimaizmeđu grčke aristokracije i bizan-tijske provincije Vi tinije.8 U tomsmislu primjer je pomoć koju jeOsman pružio grčkom upravnikugra da Biledžikа. On je održavaodobre odnose s njim sve dok je imaokoristi, a kasni je je osvojio tvrđavu.9Politika koja je bila vođena premaBalkanu potpuno je ana log na onoj uAnadoliji.

Podaci u osmanlijskim kronika-ma dosta uopćeno predstavljaju od -nose između nomada Turkmena inastanjenih zemljoradnika. Poznataje agresivnost nomada prema zem -ljo radničkom stanovništvu. Ako uz -me mo u obzir da za vrijeme Os manai Orhana nomadizam još uvijek nijebio nadvladan, moramo da potraži-mo druge fak tore koji bi imali uloguregulatora između njih. Osmanlij-ska pripovjedanja omogu ća vaju dase sa gle daju linije ne samo suprot-stavljanja Turkmena i zemljoradni-čkog stanovništva već i da se propra-te kontakti i pokušaji integriranja.Očigledno da je dan od bitnih či ni -laca koji utiču na te integracije jesuheterodoksni derviši i ahi. MehmedNešri opisuje zavije izgrađen od šej -ha Edebali koji je uspio da se orodisa Osmanom, koji upravlja bejli-kom.10 Ovaj, kao i drugi podaci omo-gućavaju nam da steknemo predsta-vu o ulozi derviša i podignutih zavi-jea i imareta pored važnih pu te va ina napuštenom zemljištu, kao i zaveličinu kolonizacije. Čini se da suhetero doksni derviški re do vi i futu-va mehanizam koji ublažava anta-gonizam između no ma da i nastanje-nog sta nov niš tva. To je bilo moguće

31

ISLAM NA BALKANU

BEHAR 104

3 Devellıoğlu, F. Osmanlıca -Türkçe Ansiklopedik Lügat. Anka-ra 1990.

4 Vom hirtenzelt zur Hohen Pforte. Frühzeit und Aufstieg desOsmanenreihes nah der Chronik “Denkwürdigkeiten undZeitläufte des Hauses Osman vom Derwisch Ahmed, genanntAşık –Paşa-Sohn. Überzetzt, eingeleitet und erklärt vonRichard F. Kreutel. Verlag Styria, Graz 1959, s. 181.

5 O strukturi i unajmljivanju akandžija vidi: Aurel Decei

“Akinci”, EI2.6 Писание за верските битки на султан Мурад син на Мех-

мед хан. Съст. и превод от турски Мария Калицин. С.,1992, с. 38.

7 http://sozluk.sourtimes.org8 Filipović, N. Princ Musa i šejh Bedredin. Sarajevo, 1971. s.1759 Мехмед Нешри. Citirano djelo., с. 38.10 Opet tamo, s. 31.

Poznavanje demografskih procesa na teritoriji Bugarske poslije sre-dine XIV. vijeka uveliko bi dalo odgovor na niz pitanja u vezi, nesamo političke historije, već i na ona koja se odnose na uspjeheosmanlijske kolonizacije u nekim regijama i promje ne izazvane umreži naselja. Dinamika demografskih procesa u različitim regi jamas bugarskim stanovništvom objasnila bi ratna djelovanja Osmanlija,koji na prvi po gled izgledaju vrlo kaotična i nelogična.

zahvaljujući sličnim etičkim načeli-ma između obje kon fesije, prelomlje-ne preko narodnog tumačenja. Sveovo, kao i težnja za dobijanje veće si -gurnosti objaš nja va ju slučajeve kojesu opisani u kršćanskim kronikamakada su kršćani dolazili kod Osma -nlija iz još uvijek neosvo je nih regija.Ova politika, ko ja je na me tnuta uranijoj historiji osmanlijskog bejlikau Maloj Aziji, nastavila je da se raz-vija i na Balkanu.11

Naravno, ove konstatacije ne is k -lju čuju nasilje u svakodnevici. Onoprati osman lijsko političko utvrđiva-nje, prisutno je u osmanlijskim kro-nikama i u čitavom nizu koresponde -n cija, životima svetaca i kronika –djelima književnika koji su bili suvre-me ni ci ovog osvajanja. Podatak Gri-gorija Camblaka o ubistvu 110 boja-ra iz Trnova poslije osvajanja gradaje veoma indikativan u tom smislu.12

Ali, ako prihvatimo da se jedino pu -tem nasilja ostvarivala “komunikaci-ja“ između Osmanlija i kršćana s Ba -lkana i da je osnovni cilj osvajača bioda uništi one predstavnike bugarskearistokracije, koji nisu htjeli da pri -me islam, onda nećemo moći da obja-snimo otkud pri lično ve li ki broj krš -ćana – spahija u osmanlijskoj vojsci;učešće kršćana u akandžijskim odre -dima udžbegova i formiranje vojničkeinstitucije na tlu Bugarske.13 Putemnasi lja Bugari i drugi kršćani ne bimogli da se integriraju u osmanlijskuvojnu organi za ci ju. Sve to ne može dapruži adekvatan odgovor i na pitanjezašto su Bu gari ak tiv no sudjelovali uosmanlijskim razdorima početkom

XV. vijeka i na taj način prak tič nopodržavali sve kandidate za osman-lijski prijestolje osim Sulejmana,umjesto da su se aktivno suprotstavi-li jednom svrsishodnom i aktivnomantiosmanlijskom poli ti kom. Drugoje pitanje da li je tako nešto bilomoguće u već promijenjenoj demo-grafskoj bilanci na bugarskom tlu.

II. Demografski položaj Bugarakrajem XIV. i početkom XV. vije-ka i osman lijska kolonizacija

U većem dijelu istraživanja o po -li tičkoj historiji Bugara krajem XIV.i početkom XV. vijeka demografskifaktor stoji po strani, ali je veoma bi -tan kada se radi o moguć nostimapra ćenja određenog političkog prav-ca bugarske vladajuće elite.

Poznavanje demografskih procesana teritoriji Bugarske poslije sredineXIV. vijeka uveliko bi dalo odgovor naniz pitanja u vezi, ne samo političkehistorije, već i na ona koja se odnosena uspjehe osmanlijske kolonizacijeu nekim regijama i promje ne izazva-ne u mreži naselja. Dinamika demo-grafskih procesa u različitim regi -jama s bugarskim stanovništvom ob -ja snila bi ratna djelovanja Osmanli-ja, koji na prvi po gled izgledaju vrloka otična i nelogična. Nedostatak os -ma nlijskog registarskog ma te rijala obugarskim teritorijima iz navedenograzdoblja mogu da se kompenzirajupoda ci ma iz pripovijedanja i drugimdokumentima iz ovog razdo.blja, kaoi iz demo graf ske slike predstavljene umaterijalima registara iz XVI. vije-

ka. U stvari, osman lijski registarskimaterijal iz XVI. vijeka pokazujeTra kiju, kao i poveće teritorije Do b -rudže i Ludogorja kao osvojene odmu slimanskih kolonista. U ovom slu-čaju se sva kako ne ra di o fizičkomuništenju bugarskog stanovništva ilinjegovom masov nom bježanju u pla -nine. Ne radi se ni o preli je vanju sta-novništva iz Trakije u sjevernu Bu -garsku ili Makedoniju. Veoma zgo-dno objašnjenje da je veliki dio bu ga -rskog stanovništva isla mi ziran nijesas vim ubjedljivo jer ima za cilj daminimalizira utjecaj valova koloni za -cije s Male Azije o kojima možemo danađemo podatke u registrima iz XV.-XVI. vijeka i u osmanlijskim kroni-kama.

32

ISLAM NA BALKANU

Širenje islama na bugarskomtlu u razdoblju osmanlijskepolitičke dominacije je osnovniproblem u nizu istraživanja izXIX. vijeka. Uprkos naporimageneracija histo ri čara, procesiislamizacije nisu definitivnoosvjetljeni. Istraživanja uvelikoponav ljaju mantre oblikovaneod strane historiografije posleoslobođenja, o nasilju osman -lijske države nad kršćanima nateritoriji Bugarske, o mijenjanjusvoje vjere, kao i ma sovnostiprihvaćanja islama, naročito uRodopima gdje se formiragrupa bugar skih muslimana -takozvanih Pomaka.

11 O derviškoj kolonizaciji vidi, Barkan, Ö.L. Osmanlı imparator-luğunda bir iskân ve kolonizasyon metodu olarak vakıflar vetemlikler І, İstilâ devirlerinin kolonizatör Türk dervişleri vezaviyler, VD, ІІ (1942), 279–386.

12 Primjer u odnosu osvajača prema lokalnoj nemuslimanskoj aris -to kraciji, gdje ulazi i fizičko uništavanje trnovske elite poslije za -uzi ma nja grada, može da se posmatra ili kao primjer da je Šiš -ma nova prijestolnica zauzeta, a ne predata, ili kao svojevrsna

po li tička poruka prema onima koji imaju namjeru da se su prot -stave osvajačima. Ova neviđena okrutnost, koje nema u osman -li j skim kazivanjima na odlučan način pokazuje nasilje pri osv -aja nju prve prijestolnice na evropskom kontinentu. Istraživači

su od lučni u svom mišljenju da je ovo brutalno djelo od straneBaja zi ta I. oduzelo Bugarima potencijalne vođe u pokušajima dase od baci tuđa vladavina. Ipak, moramo da imamo u vidu daautor ove informacije Grigorije Camblak nije očevidac ovoh do -ga đaja. U to vrijeme on se nalazio u Konstantinopolju i Atonu.O to me vi di Mutafova, Kr., Citirano delo, s. 31 i tamo navedeneliterature.

13 O uključivanju kršćana u osmanlijski vojni sistem vidi Ina l -džъk, H. Od Stefana Dušana do Osmanlijskog carstva. Hriš -ćani-spahije u Rumeliji u XV veku i njihovo poreklo. Vidi: Епо-хата на Султан Мехмед ІІ завоевателя. С., 2000, s. 185. Oprisustvu hrišćana-spahija u nahiji Vranja i njihovo poreklovidi Matanov, Hr., Citirano delo, s. 29.

Tako na prijmer, idžemal defter iz1526. godine daje nam uvid u nase-ljavanje Ju ruka u Dobrudži. U var-nenskoj nahiji zapisničari su napisa-li 7 Juruka, 60 Juruka u paru i 3 Ju -ruka-raje tj., sve zajedno 70. ljudi. Nadrugom mjestu su zapisničari obje di -ni li Juruke s maslarima ili gjoredžiji-ma (sokolarima (Prim. prev.). Takavje slučaj sa 68 ljudi, a da ne može dase odredi koliko njih su Juruci, a koli-ko gjoredžije ili maslari. Očigledno jeda je Juruka dosta. Obično se oni po -s matraju kao indikacija za koloniza-ciju osmanlijsko-turskog stanovniš -tva. Nazivaju ih još i Juruci-konari(bu kvalan prijevod – oni koji se krećui koji ostaju), a predstavljali su polu-stacionirane stočarske zajednice čijepo na ša nje je stvaralo probleme os -ma n lij skim vlastima. Još su Murat I.i Ba ja zit I. po kušavali da iz Anadoli-

je uklone neke problematične i nedis -ci plinirane elemen te, koji su se su -kob ljavali sa stacioniranim zemljo ra -dničkim stanovništvom. Kada je opi-sivao osmanlijsko osvajanje Egejskeobale, Ašak-paša-zade primjećuje dasu novi gospodari ove provincije prvoposlali ljude u oblast Saruhan. Tamoje bilo nomad skih (Juruk -konar) ple-mena. Pojurili su ih i priveli u Serskivilajet. Nešto ka sni je Bajazit je nare-dio da se nomadi, koji nisu priznava-li monopol na sol, protje raju iz pred-jela Menemen i prebace u Trakiju.In tegracija Juruka u život balkan-skog dru štva, međutim, postala jevažna obaveza državne politike. Onisu dali ime, a bez sum nje i početak uljudstvu jedne specifične ratničke or -ga nizacije – juručke. Njeni prvi kora-ci nisu dobro dokumentirani, ali smoveć uvidjeli kakve su bile obaveze nje -

nih učesnika prema zakonu Mehme-da II. Juručka organizacije kasnijemože da se posmatra kao faktor zaapsorbiranje lokalnog stanovništva izaroblje nika-robova dovedenih posli-je ratova.14

Vasil Zlatarski i Petar Nikov su usvoje vrijeme naveli da je osmanlijskoosvajanje bilo propraćeno destruktiv-nim procesima koji se tiču postojećihstruk tura na selja i kolonizacije sta-novništva iz Male Azi je.15 Nisu, me -đu tim, samo ovi razlozi utje cali narelativno nestabilne mreže naselja ide mografski pad među Bugarima.Iz gle da da se tijekom XIV. vijeka ja s -no sagledava tendencija naglog padademografskog razvoja na teritorijutadašnje Bugarske, što je uostalomka rakteristično i za cijelu Europu.Sma njenje stanovništva počelo je jošprije epidemije kuge iz 1348. godinekoja je samo pojačala proces depopu-lacije kontinenta. U prosjeku naseljau Cen tralnoj i Istočnoj Europi sma-njena su za preko 40% što najvjero-vatnije objaš njava postojanje mezre uregistru iz 1479. godine.16 Sve što jerečeno do sada ne ma za cilj da nateri toriji Bugarske prebaci ono što sedešavalo u Europi, ali sva kako ne bimogla da se prihvati teorija o masov-noj depopulaciji kao rezultata os va -janja. Da bih bio korek tan, moram daprimjetim da ovaj proces nije jednakopri mjetan na svim teritorijima na -seljenim Bugarima. Najstabilnija jemreža naselja u Nikopolskom san-džaku u koji ulaze sjeverne teritorijeTrnovskog carstva, a najviše su saču-vani ravničarski djelovi i pod nožjaplanina.17 Nije ista situacija u Vidin-skom sandžaku i u Dobrudži. Istraži -va nja o mreži naselja na teritoriji

33BEHAR 104

ISLAM NA BALKANU

14 Димитров, С. Нови данни за демографските отношения вЮжна Добруджа през първата половина на ХVІ в. Добру-джа 14-16 1997-99. 295.

15 Златарски, В. България през ХІV – ХV век. Лекционенкурс. С., 2005, с.52-54. Ников, П. Турското завладяване наБългария и съдбата на последните Шишмановци. В: IID,1928, 7-8, с. 43.

16 ТИБ. Т.ІІ. С., 1966, 161-333. Za tačan datum registra vidi Dimi-

trov, Str. Za datume nekih osmanlijskih registara iz XV veka:ИБИД, т. ХХІV, с. 244. Киил, М. Хора и селища в българияпрез османския период. Събрани съчинения. С., 2005, с. 225.

17 Георгиева, Цв. Пространство и пространства на българитеХV-ХVІІ век. С., 1999, с. 69. Ковачев, Р. Опис на Никопол-ския санджак от 80-те години на ХV век. С., !997. O demo-grafskim i etnodemografskim promenama u Trnovu posleosvajanja vidi Mutafovu, Kr. Citirano delo str. 32-34.

Etnička karta Bugarske iz 1892. godine

Vidinskog carstva, koja su ušla u no -vu osmanlijsku administrativnu je -dinicu Vidinski sandžak poslije 1396.godine pokazuju relativnu nestabil-nost. To su prije svega mala sela sa 5do 30 domaćinstava, a napuštena je¼ od općeg broja naselja u sandžaku.Pravi utisak veliki broj domaćinstavas udovicama, kao i relativno mali brojneoženjenih. Kon centrirano musli -ma nsko stanovništvo bi lo je u dve odtvrđava – u Vidinskoj i Banj skoj, štopokazuje da kolonizacija musli ma -nskog stanovništva još nije započela.Interesantna je i grupa kršćana spa-hija u registru, koja čini 1/10 od brojasvih spa hija.18

Što se tiče Dobrudže – tu se pri-mjećuje depopulacija prije osmanlij-skog osvajanja. Kasnije počinjeveoma intenzivna kolonizacija iz Ma -le Azije.19 Slična je situ acija u oblastiTozluk – dio podnožja sjeverno odSta re planine, a južno od pravca Veli-ko Trnovo - Omurtag (Osman Payar).Ovo područje je bilo slabo naseljenobar do početka XVI. vijeka kada jepo čela aktivna kolonizacija stanov -ništva iz Male Azije.20 Situacija u So -fijskom predjelu bila je mnogo druk-čija. U XVI. vijeku ovdje su postojalasamo 6 sela s muslimanskim stanov -ništvom, a mreža naselja je bila ve o -ma čvr sta.21 Ćustendilski sandžak jesa svoje strane bio najgušće naselje-na bugarska teritorija u XV. i XVI.vijeku i ovdje ne postoje teritorije oz -na čene depopulacijom.22

Situacija nije bila takva naterito riji Trnovskog carstva koja sena lazi južno od Stare planine. Nesi -gu rna politička situacija, praćenače stim ratnim djelovanjima, dove la

je do ozbiljne depopulacije u IstočnojTra kiji. Tako je, na primjer, važansred njo vjekovni centar Beroe odav -no izgubio na značaju. U detaljnomregistru iz 1518. godine spomenutoje “samo mjesto“ Zagra-i Eski hisar(Stara Zagora), ali bez ijed nog krš -ćanskog domaćinstva. Registriranasu bila 524 muslimanska domaćin-stva od ko jih su 245 bili neoženjeni(!), a od novoprimljenih u islam simenom Abdulah je 25,6% svih mu -s limanskih domaćinstava. Očigled -no je da su oni došli izvana jer ugradu nije postojao nijedan kršća-nin. Od druge polovine XV. vijekagrad je centar aktuelne kadijske in -s titucije, što je povezano s ranije us -ta novljenim muslimanskim stano-vništvom u njemu. Što se tiče mreženaselja i tu je najviše nestabilnih odkojih su samo tri s kršćanskim sta-novništvom. Zanimljiva je činjenicada se velika nase lja na teritoriji Ši š -manovske Bugarske, koja imaju krš -ćansko stanovništvo, nalaze u rela-tivno visokim dijelovima SrneneSrednje Gore.23 Ono što je rečeno dosa da može da bude poduprto s jošprimjera koji bi ojačali utisak o slo-ženoj demo graf skoj karti na teritori-ji Bugarske oko i poslije osmanlij-

skog osvajanja. Indikativno je u ovom slučaju da

se uspjeh osmanlijske kolonizacijebazira na prije svega nedostatku na -selja ili veoma načete strukture na -selja na velikom dijelu bugar sketeritorije još iz XIII. vijeka. Tako seu toku osvajanja, a zahvaljujući ko -lo nizaci ji i asimilaciji dijela kršćan-skog stanovništva primanjem isla-ma, oblikuje musliman ska zajedni-ca na teritoriji Bugarske koja preži -v ljava jedan složeni politički i kul -turni razvoj sve do naših dana.

Širenje islama na bugarskom tluu razdoblju osmanlijske političkedominacije je osnovni problem u nizuistraživanja iz XIX. vijeka.24 Uprkosnaporima generacija histo ri čara, pro-cesi islamizacije nisu definitivno os -vje tljeni. Istraživanja uveliko ponav -ljaju mantre oblikovane od stranehis toriografije posle oslobođenja, ona silju osman lijske države nad krš -ća nima na teritoriji Bugarske, o mi -je njanju svoje vjere, kao i ma sovnostiprihvaćanja islama, naročito u Rodo-pima gdje se formira grupa bugar -skih muslimana - takozvanih Poma-ka25. Teza o nasilju opravdava takoz-vani “Proces pre poroda“ započet1984. godine i završen 1989. godine

34

ISLAM NA BALKANU

U osmanlijsko doba samo u Sofiji je postojalo iz među 50 i 84 dža-mija. Posle oslobođenja Bugarske veliki dio džamija je sru šen ili jenjihova namjena promijenjena zbog odlaska Turaka u Tursku. Za vri-jeme so cijalis tič kog razdoblja između 1955. i 1989. broj džamija jeponovo reduciran. Oko 2007. godine u Bugarskoj postoji pri bližno1.300 džamija i mesdžida (malih molitvenih objekata). Džamije supodređene muslimanskim povjereništvima kojih je oko 1.450. Musli-manska povjereništva su po dre đena regionalnim muftijstvima, a onisu podre đeni Glavnom muftijstvu.

18 Лукач, Д. Видин и Видинския санджак през 15-16 век. С.,1975, с. 26 –31

19 Атанасов, Г. Етнодемографски промени в Добруджа Х-ХІVвек. В: ИП, 1991, 8-9, 75-89. Цветкова, Б. За поселищните идемографски отношения в някои североизточни райони наБългария през ХV-ХVІ век. В: Известия на Народния музейКоларовград, 1965, с. 41.

20 Киил, М. Citirano delo, str.. 227.21 Георгиева, Цв. Citirano delo., str. 156. Genç, N. XVI Yüzyıl

Sofya Mufassal Tahrir Defterin’de Sofya Kazası. Eskişehir–1988. s. 105-118

22 Матанов, Хр. Citirano delo., str.. 111.23 Милена Петкова-Енчева. Непубликуван докторат - 2009

г., с. 86-87. за народни умотворения. (СбНУ), 6, 1891, 386.24 Черновежд, П. Няколко записки от сегашния век. Сборник.25 Алексиев, Б. Родопското население в българската хумани-

таристика. В: Мюсюлманските общнос ти на Балканите и вБългария. С., 1997, 79.

kada je u tom razdoblju iselje no400.000 bugarskih Turaka u Tursku.Cilj je bio da se Turcima i bugarskimmusli ma nima nasilno “vrate“ sloven-ska imena i na taj način da se formi-ra jedno na cionalna država. Ova akci-ja vladajućeg režima u Bugarskojbukvalno je minirala od nose iz me đuBugarske i Turske. Ona je dovela dopolitičke izolacije države i uništila jeuspomenu na sve pozitivno što je bilourađeno do tada za muslimanskosta nov ništvo – od socijalne politikedo prava studiranja na Univerziteti-ma. U stvari, termin “Pro ces prepo-roda“ vodi svoj početak iz tridesetihgodina XX. vijeka kada je u Smo lja -nu osnovano poznato udruženje “Ro -dina“ (u prevodu “Domovina“), kojeobjedi nju je uglavnom Bugare-musli-mane koji rade na preporodu bugar-ske nacionalne svijesti među Pomaci-ma. Međutim, u pozadini rezultataovog procesa pojam “pre po rod“ seiskrivlju je i dobija cinični prizvuk, a stim izaziva i otpor kod bugarskih Tu -ra ka i Bugara muslimana (Pomaka)prema sprovođenju asimilatorskepolitike režima.

Na početku (prvom polovinom se -da mdesetih godina kod Bugara-mu -s limana i sre di nom osamdesetih kodTuraka) njihov otpor je stihijskogka raktera - kao sponta ne re akcijeprotiv nasilja. Tada ono poprima ieks tremne razmjere, uključujući ina silje. Poznate su terorističke akci-je koje su dovele do nevinih žrtava, atakođe i ispo lja vanje proturskog na -cionalizma. Ovdje mora da se primi-jeti da je u to vrijeme proturski na -cio nalizam potpuno logična reakcijai ona ne smije nikoga da iznenađuje– Turci u nevolji u Bu garskoj tražilisu zaštitu od Turske i međunarodnezajednice protiv na silnika što, nara-vno, ne opravdava terorističke akci-je. Činjeni su pokušaji organizira-nog ilegalnog otpora koga je vlastuništavala u začetku – “Lenjinisti-čka komu nis tička partija Turaka uBugarskoj“ pod rukovodstvom Avni-

ja Velijeva (likvi dirana sep tembra1984.), organizacija u Momčilgradupod rukovodstvom Osmana Salifo -gluа koja vodi masovni otpor ugradu 26. i 27. decembra 1984., “Du -ga zima“ pod rukovodstvom Muha-meda Juseinova Jusufova - Uzunka-ša (osnovana januara 1985. godine),organi za cija novinara Halima Pasa-žova (Pasač) (osnovana juna 1985.),“Turski nacionalni oslobodilačkipokret u Bugarskoj“ (osnovan jula1985 i likvidiran 1986. godina) čiji jerukovodilac bio Nedž me tin Hak, a unjega se uključio i budući rukovodi-lac Pokreta za prava i slobodeAhmed Dogan i dr. Sve ove organi -za cije su opstajale kratko i nisu mo -g le da prošire svoje djelovanje (“Tu -rski nacionalni oslo bo dilački po kret“uspjeva malo da proširi djelovanje).Učesnici su uhapšeni, a mnogi suže stoko mučeni i po sle sudskih pro-cesa bačeni u zatvor.

Drugom polovinom 1988. godineNezavisnom udruženju za zaštitupra va čovje ka pri laze muslimanikoji se bore protiv “Procesa preporo-da“ (prvi su Zejnep Ibra hi mo va, kojapostaje koordinator Udruženja zatadašnju Varnensku oblast i porodi-ca Ba bečki). U isto vrijeme, 13.novembra 1988. godine, u okoliniVra ce osniva se Demo kratska ligaza zaštitu prava čovjeka u Bugar-skoj s predsjednikom Musta fom Ju -me rom i sekretarima Sabri Iskende-

rom i Alijem Ormanlijem. U aprilu1898. godine u Dže be lu Avni Veliev,koji je izašao iz zatvora, osniva“Društvo za podršku - Beč 89“ . Sko -ro u isto vrijeme se u okolini Ka za -nlaka osniva Muslimanski štraj ka -čki komitet sa rukovodiocima bra ćeIbrјamоm i Ferhatom Runtovima(Ibrjam Runtov postaje port parol), ataj komitet je u direktnoj vezi saNezavisnim udruženjem.26

Pošto su odbacili ilegalni oblik bo -r be, rukovodioci Lige šalju njen pro g -ram vla dinim institucijama, mediji-ma i ambasadi Britanije i traže da imse dozvoli registracija or ganizacije.Nje ni aktivisti teže da do biju što većipublicitet za svoje ci ljeve i djelo vanje,što i uspjevaju da postignu uprkosome tanjima od stra ne vlasti. Ova ne -for mal na ud ru ženja deklariraju da jenjihova bo rba dio borbe za demokra-ciju či tavog društva. Oni neposrednopo ve zuju svoje zahtjeve za garantira-nje prava manjina u Bugarskoj s is -pu njenjem sporazuma koji su pri h va -će ni na upravo završenom Sa stankuo bezbjednosti i suradnji u Evropi uokviru Helsinškog procesa 15. janua-ra 1989. godine u Beču i s planira-nom Konferencijom o lju d skoj mjeriod 30. ma ja do 23. juna u Parizu u ok -vi ru istog procesa. Sve inicijative,kao i pasivnost eu ro pske političkejav nosti, dopustili su vlastima u Bu -gar skoj da pokrenu ciljano iseljava-nje bugarskih Tu raka u Tursku uljeto 1989. go dine, predstavljeno kao“velika ekskurzija“.

Kasnije, poslije pada režima To -dora Živkova, jedan dio bugarskih

35BEHAR 104

ISLAM NA BALKANU

Obrazovni nivo mladih iz turske etničke manjine je i danas naveoma niskom ni vou. Nepismenost posljednjih godina nije nadiđenai ova tendencija se produbljuje. Prema statistici nepismenih međuTurcima je 7,4 % i osjetno je veći u odnosu na pro sječni procent zacijelu zemlju koji je 2%. Ova činjenica stvara ozbiljne pro ble me uravnopravnom uključivanju u cjelokupni život bugarskog društva iprouzro kuje pro ble me ne samo u školi, već i u radnoj i drugim soci-jalnim sferama.

26 Иванов, М. Документална книга завъзродителния процес.www.omda.bg/.../mihail.../etnicheski_otnoshenia.ht

Turaka se vra tio, ali napetost u mje-šovitim oblastima je i dalje prisutna.

III. Muslimanske zajednice uBugarskoj

Pojam muslimanska zajednica jeveoma uopćen jer teško možemo dagovorimo o jedinstvenoj musliman-skoj zajednici u Bugarskoj iz razlogašto je ona pri lič no ras cjep kana. Uokviru te zajednice formira se mno-štvo podzajednica na bazi dva osno-vna elementa – etničkog, tj.,imajućiu vidu etničku pripadnost muslima-na u zemlji i religioznog, tj., na bazivjerskog pravca u islamu kojeg sepridržavaju muslimani u Bugarskoj.Na bazi etničkog porijekla muslima-ni kod nas formiraju četiri zajednice.

ІІІ.1. Muslimani sa turskim etničkimporijeklom

Ovo je najmnogobrojnija etničkagrupa među muslimanima u Bugar-skoj. Na histo rij skom planu, turskanacija formirana je dosta kasno, tekza vrijeme Tanzimata tokom tridese-tih i četrdesetih godina XIX. veka. Toje vreme koje se poklapa sa velikimpo li tičkim promjenama na Balkanu.Teško je da se odredi broj turskogstanov ništva na teritoriji Bugarskeprije 1878. godine jer jedini izvori sutakozvani salname ti (sta tistički go di -šnjaci) za vilajet Dunav. Broj svihmuslimana u vilajetu je 1.102.500, odtoga su Turci – 757.000, Tatari –110.000, Čerkezi – 200.000, Romi –35.000. Bugara je 1.117.000. U san-džaku Sofija muslimana je 16.500, aBugara – 13.000, u sandža ku Nišmu slimana je 210.000, a Bugara –140.000.27 Uprkos netočnostima inemogućno sti da se točno odredi tur-sko stanovništvo, uopćeno u Duna-vskom vi la jetu i odvoje nom Sofijskomi Niškom sandžaku, muslimana ima1.328.500.

U većini ratova u XIX. veku brzapobjeda jedne od strana označavalaje malo žrta va među civilnim stano-vništvom. Ali stvari u Rusko-tur-skom ratu iz 1877-78. go dine ne stojebaš tako. Žrtve među mirnim tur-skim stanovništvom su ogromne. Že -lja ruske okupacijske vojske da stvo-ri etnički i religijski čistu slavenskudržavu izaz vala je nekontroliraneekcese i rušenje džamija, tekija iliuopćeno re čeno – arhitekture koja bipodsjećala na osmanlijsko doba. Os -novni cilj ubijanja ci vilnog turskogsta nov ništva od strane ruske vojskejeste želja da se ulije strah među tur-skim seljacima i natera ljude da

bježe pred nailazećom rus kom armi-jom. Na taj na čin oni bi bili optereće-nje za osmanlijsku vojsku i smetalibi njenoj logistici. S druge stra ne,ruska komanda u okupiranim terito-rijama stimulirala je bugarske selja -ke da otimaju zemlju i stoku od Tu -raka koji bježe. Paralelno s tim, dje-lovanje Bugara pro tiv Turaka morada se posmatra i u kontekstu poslje-dica Aprilskog ustanka iz 1876. godi -ne koje su definirane kao “bugarskiužas“. Kako god posmatrali, Istočnakriza i rat koji je uslije dio doprinijelisu da se provalija u odnosima izme-đu Turaka i Bugara i do dana da -

našnjeg ne mo že nadvladati, a tako-đer postali su razlog i za prvi emi -grant ski val turskog stanovništva sbugarske teritorije. Do kraja XIX.vijeka sko ro 350.000 ljudi, uglavnomTuraka, bilo je prinuđeno da napustisvoja rodna mjesta.28 Na taj načinzapo čelo je postupno iseljavanje Tu -raka s bu gar ske teritorije, što je pro-ces koji je pravno između Bugarske iTurske posle 1925. godine uređenKon ven ci jom za uspo stav ljanje dob -ro susjedskih odnosa između dvijeze mlje potpisanom u Ankari 18.10.1925. g. koja je stupila na snagu 02.09. 1926. godine. Potpisivanje se vrš -i lo para lelno s Ugovorom o prijatelj-stvu između Bugarske i Turske,zajedno sa pripa da ju ćim Protoko-lom. Na taj na čin se od 1927. do1939. godine u Tursku iselilo101.464 ljudi. Od 1945. do 1980. go -di ne iz Bugarske u Tursku se iselilo350.000, a tokom 1989. za vreme ta -kozvane “velike eksku r zije“ još400.000 ljudi.

ІІІ.1.1. Politički razvojBez obzira na složene odnose, ne -

ki predstavnici turske manjineuspjeli su da sudjeluju u osnivanjuinstitucija Trećeg Bugarskog carstva1878. godine. To se vidi sa spiskovanarodnih poslanika koji su sudjelo-vali u Trnovskoj ustavotvornoj skup-šti ni 1879. godine gdje se, osim Bu -gara, nalaze i imena 30 narodnihposlanika Tura ka. Veoma je zanim -lji va činjenica da osam njih iz tegrupe potpisuju Trnovski us tav.29

Kemalova revolucija u Turskoj,koja se završila proglašenjem Tur-ske republike 1923. godine i čitavimnizom reformi usmjerenih ka mo -der nizaciji zemlje, uzrok je stvara-nja saveza “Turan“ među bugars -kim Turcima 1926. godine, koji vre-me nom dobija oblik prokemalističke

36

Situacija u Sofijskom predjelubila je mnogo drukčija. U XVI.vijeku ovdje su postojala samo6 sela s muslimanskim stano-vništvom, a mreža naselja jebila veoma čvr sta. Ćustendilskisandžak je sa svoje strane bionajgušće naseljena bugarskateritorija u XV. i XVI. vijeku iovdje ne postoje teritorijeoznačene depopulacijom

27 Karpat, K. Ottoman Population 1830-1914. Madison, Wisconsin1985, 117. Mc Carthy, C. The Population of Otto man EuropeBefore and After the Fall of the Empire. Istanbul 1990. 275-98.

28 Маккарти, Дж. Смърт и изгнание. Етническо прочистванена османските мюсюлмани 1821 – 1922.С., 2010. 98-105.

29 Almanah kneževine Bugarske.

ISLAM NA BALKANU

nacionalističke organizacije koja jerazvila i poli tičku dje latnost.

Osim poslanika u Narodnom so -branju, tursko stanovništvo je imaloi svoje pred stavnike u lokalnoj vlastii tijekom dvadesetih i tridesetihgodina se to manifestiralo preko iz -bo rnih spiskova BZNS. Za vrijemeto talitarnog komunističkog režima urazdoblju 1944-1989. godine preds -ta vnici ovog stanovništva su sudjelo-vali formalno u vlasti tj., radi popu -nja vanja redova partije-države, si -tuacija koja je trajala do 10. novem-bra 1989. kada je okončana 45 godi-na duga totalitarna vladavina.

U novim okolnostima demokrati-zacije društva posle 1989. godineimena Tura ka i muslimana u Bugar-skoj su vraćena. Počeo je proces obna-vljanja prava manjine. Osno vane sunove političke partije, a tursko stano-vništvo preko Pokreta za prava i slo -bode (PPS) s predsjednikom Ahme-dom Doganom se aktivno uključuje udruštveni život. Na izborima za Usta-votvornu skupštinu PPS (partijaetničkih Turaka i donekle Pomaka)bila je treća politička snaga u zemlji.U koaliciji sa Savezom demo kratskihsnaga (SDS), Nacionalnim pokretomSimeon Drugi (NPSD) i Bu garskomsoci jalističkom partijom (BSP), parti-ja etničkih Turaka je čvrsto zauzelavlast i imala presudan utjecaj na up -ravljanje zemljom.

Mora, međutim, da se primjetida je formiranje PPS izoštrilo politi-čki život u Bugarskoj. Bez obzira štose u tu partiju uključio priličan brojBu gara, na nju se gleda kao na etni-čku stranku koja pravi neprincipijel-ne političke saveze na lokalnom inacionalnom nivou s idejom da ovaj,takozvani etnički partijski model,bude razbi jen.

ІІІ.1.2. Duhovni razvojNajstarija džamija u Bugarskoj

iz građena je 1363-1364. godine uPlovdivu i zove se Džumaja džamija.Najveća džamija u zemlji je Tombul

džamija i nalazi se u Šume nu, a iz -gra đena je 1744. godine. U osmanlij-sko doba samo u Sofiji je postojalo iz -među 50 i 84 džamija. Posle oslobo-đenja Bugarske veliki dio džamija jesru šen ili je njihova namjena promi-jenjena zbog odlaska Turaka u Tur-sku. Za vrijeme so cijalis tič kog razdo-blja između 1955. i 1989. broj džami-ja je ponovo reduciran. Oko 2007.godine u Bugarskoj postoji pri bližno1.300 džamija i mesdžida (malih mo -litvenih objekata). Džamije su podre-đene muslimanskim povjereništvi-ma kojih je oko 1.450. Muslimanskapovjereništva su po dre đena regiona-lnim muftijstvima, a oni su podre -

đeni Glavnom muftijstvu. Za bugar -ske džamije karakterističan je os ma -n lijski arhi tek tonski stil. One seperiodično popravljaju. Veliki diomus limanskih hramova iz građen jesred stvima sakupljenim od musli-manskih zajednica. Drugi dio izgra-đen je zahvaljujući privatnim dona-cijama i fondacijama. Uprkos podiza-nju novih džami ja, postoje i niz pro-blema izazvanih djelo vanjem bugar-skih nacionalističkih partija “Ataka“i VMRO. To se najbolje vidi na pro -blemu koji je nastao s dozvolom zagra d nju nove džamije u Sofiji. U bu -garskoj prije stolnici postoji jednadžamija, a pre ma Glavnom muftij-stvu u prijestolnici žive 30.000 mus -limana koji su bugarski građa ni iimigranti s Bliskog Istoka i Afrike.Za vrijeme molitve petkom sofijska

Banja-Baši džamija podignuta 1566-67. godine prepuna je, a muslimanikoji se mole su i napolju, na ulici, štomuftijstvo uzima kao argument zapodizanje još jedne džami je. Od2006. godine Glavno muftijstvo jenekoliko puta upu ći valo pisma Sofij-skoj općini sa zahtjevom da im sedodijeli zemljište gdje bi bila podig -nuta nova džamija u Sofiji, ali dosada zemljište nije ponuđeno.30

Obrazovni nivo mladih iz turskeetničke manjine je i danas na veomaniskom ni vou. Nepismenost posle-dnjih godina nije nadiđena i ova ten-dencija se produbljuje. Prema stati-stici nepismenih među Turcima je7,4 % i osjetno je veći u odnosu napro sečni procent za cijelu zemljukoji je 2%. Ova činjenica stvara oz -biljne pro ble me u ravnopravnom uk -lju čivanju u cjelokupni život bugar-skog društva i prouzro kuje pro ble -me ne samo u školi, već i u radnoj idru gim socijalnim sferama.

Ako moraju da se označe razlozi,oni su prouzročeni zbog nekolikookolnosti. Prvi je loše financijsko imaterijalno stanje mnoštva porodi-ca turskog porijekla zbog čega djecanemaju mogućnosti da se školuju.

Nedostatak optimalne motivaci-je da se završi bilo kakva školskasprema prouz ro ko van ispoljenomdiskriminacijom koja se nalazi u re -če nici “Čak i da imaš obra zova nje,čim se ne zoveš Ivan ili Stojan, ne -ćeš naći odgovarajući posao“, slije-deći je ozbi ljan problem. Teško us -vajanje nastavnog gradiva zbog sla-bog poznavanja zva nič nog bugar-skog jezika može da se navede kaotreći argument. Četvrti razlog je štonastavno gradivo predaju nastavni-ci koji nisu pripremljeni metodolo-ški i nemaju potrebnu kvalifikacijuza rad sa učenicima iz etničkih ma -nj ina. Moramo još da za bilježimo ipo grešno shva ća nje u nekim nasta-vnim kolektivima i kod nekih rodi-

37BEHAR 104

Osmanlijska pripovjedanjaomogu ća vaju da se sa gle dajulinije ne samo suprotstavljanjaTurkmena i zemljoradničkogstanovništva već i da se pro-prate kontakti i pokušaji inte-griranja. Očigledno da je danod bitnih či ni laca koji utiču nate integracije jesu heterodoksniderviši i ahi.

30 ttp://bg.wikipedia.org/wiki/

ISLAM NA BALKANU

38

telja turske dje ce, koji su pod utica-jem vođene propagande da turskijezik smeta pri uče nju zvaničnogbu garskog jezika.

Zapravo, djeca iz regije sa kom-paktnim turskim stanovništvom usvakodnevici ko riste dijalekatskuvarijantu turskog jezika. To vodi dopretpostavke da oni nemaju bazu zanadgradnju ili preciznije rečeno – zaizučavanje zvaničnog knji žev nogjezika i izučavanja stranog jezika.Takozvani “materinji jezik“ koji dije-te uči, ne uzimajući u obzir jezičnezakone, jeste temelj na kome se gra -de ostala znanja. Da bi ovaj temeljbio čvrst, jezik koji čini tu bazu morada se zna na književnom nivou da bise koristila kom pa ra tiv na metodakoja bi dovela do odgovarajućeg ni -voa radi us va janja bugarskog je zika.Nedostatak službenog lica kao štoje, naprimjer, po moć nik učitelja saodgova rajućim obrazovanjem i kva-lifikacijama i za jezik ma njine, ko jibi pomagao kod nadilaženja je zičnihi drugih problema koji bi se po javiliza vrije me predavanja školskog gra-diva - jeste bitan faktor koji otežavaško lovanje.

ІІІ.2. Muslimani romskog etničkogporijekla

Za ovu etničku grupu karakteri-stičan je njen nejasan etnički identi-tet. Veliki broj Roma muslimanasebe predstavljaju kao Turke. Bezpretenzije da su podaci pouz da ni,može da se pretpostavi da u Bugar-skoj ima između 577.000 i 600.000Roma. Etnološka istraživanja tokom

90-tih godina prošlog vijeka pokazu-ju da oni skoro da nemaju svijest opripadanju jednoj “romskoj“ zajedni-ci. Bugari i bugarski Turci navodeda svi Romi liče međusobno. Od svihkoji su se izjasnili kao Romi, 47.3%se iz jašnjavaju da pripadaju grupibugarskih Roma. Veći dio njih su seodavno naselili – “Jerlije“ i uglav-nom žive u prigradskim mahalamazajedno sa onima koji su se izjas nilikao turski Romi. Paralelno s tim,Ro mi koji su se izjasnili kao bugar-ski često navode da su njihovi rodi-telji bili muslimani, ali su oni sadakršćani.31 U principu, Romi zauzi-maju najniže ljestvice socijalne stra-tifikacije bugar skog društva.

ІІІ.2.1 Politički razvojBez obzira na svoju brojnost,

Romi imaju slabu političku kulturu.Oni nikada nisu imali svoju partiju,a nisu uspjeli da je formiraju ni uposttotalitarnom vreme nu. U politi-čkom životu Bugarske oni su uvijekbili izvor glasova za već uspostavlje-ne velike par tije. Postojanje partijeEuroroma sa predsjednikom Cvete-linom Kanče vim nema ni kakav uti-caj u društvenom životu i služi ugla -v nom ambicijama svog pred sje d ni -ka. Romi muslimani najčešće nagi-nju partiji bugarskih Turaka – DPS,ali veo ma često prodaju svoje glaso-ve drugim partijama i kan di da timalokalne vlasti.

ІІІ.2.2. Duhovni razvojMali dio Roma muslimana se pri-

država zahtjeva islamske religije.Razlog toga je njihova nepismenost –

preko 80%. Prema podacima Naci -ona lnog instituta za statistiku od1989. do sada iz škola se godišnje is -pi suje između 20.000 i 30.000 dje ce.Ova činjenica određuje i ogromnu ne -za poslenost u ciganskoj grupi. Ako setome do da da Romi sa sela odbijajuda se bave zemljoradnjom, onda si -tua cija postaje drama tična. Ipak, je -dan mali dio Roma bavi se trgovi-nom. Oni putuju u Tursku gdje ku -pu ju jeftinu robu koju poslije prodajuna pijacama. Cigani su jedan od glav -nih kriminogenih faktora u Bugar-skoj.

Odnos prema njima nije neprija-teljski već nipodaštavajući. Veomačesto oni su žrt ve ni jarci u kriznimsituacijama za društvo kao što jetrenutno bugarsko.

ІІІ. 3. Muslimani bugarskog etničkog porijekla (Pomaci)

U zemlji ovo je treća po veličiniet nička grupacija islamske religije,koja kompaktno naseljava Rodope,dijelove Rile i Pirina i neka sela okogradova Loveča i Tetevena.

Muslimani koji govore bugarskiži ve u Bugarskoj uglavnom u Rodo -pi ma – Smo ljanski, Kardžalijski, Pa - zardžijski i Blagoevgradski okrug.

U Burgaskom okrugu Pomakaima u općini Ruen (selo Skalak i seloČereša), u općini Sungulare (seloBo silkovo i selo Manolič). U općiniAjtos Poma ka ima u selu Topolicagde oni predstavljaju veći dio stano-vništva i koegzistiraju sa Turci ma iBugarima-kršćanima. Svi su onidoseljenici iz općine Smolјаn, Zlato-grad, Madan i Rudozem. Doseljeni-ka ima i u drugim oblastima Bugar-ske, a među njima su i oni ko ji suinternirani iz pograničnih rajona još1949. godine. Takvi su, na primjer,Bugari muslimani iz Općine Zlatari-ca u oblasti Veliko Trnovo.

31 Томова, И. Циганите в преходнияпериод. С., 1995, 24-26

Bugari muslimani nisu homogena zajednica i nemaju jedinstvenusa mo svijest. Ma li dio onih koji žive u centralnim Rodopima imajubugarska kršćanska imena kao rezultat Procesa preporoda. Veomamali dio njih je primio kršćanstvo poslije 1990. godine. Veliki dioBugara muslimana u centralnim Rodopima se izjaš nja va kao Bugaripo etničkom principu i kao muslimani po vjeroispovijesti. Drugi diose iz jaš njava kao Pomaci.

ISLAM NA BALKANU

Grupa bugarskih muslimana(inicijalni nosioci regionalne odred-nice Pomaka) živi u oblasti Loveč iVeliko Trnovo i predstavlja kompak-tno stanovništvo u seli ma Galata,Gradežnica, Glogovo, Babinci, Ka -laj džiji, Rezač i Šivačevo. U Borimi,Rumjan cevu, Dobrevci, Kneža i Be -loj Slatini također žive Pomaci. Živei u još nekim se li ma u rajonu. Jedandio njih je interniran iz Rodopa1949. godine, a ostali su lokal ni sta-novnici. Pomaka ima i u gradu Slivopole, Rusenska oblast.

Bugari muslimani nisu homoge-na zajednica i nemaju jedinstvenusa mo svijest. Ma li dio onih koji žive ucentralnim Rodopima imaju bugar-ska kršćanska imena kao rezultat“Procesa preporoda“. Veoma malidio njih je primio kršćanstvo poslije1990. godine. Veliki dio Bugara mu -slimana u centralnim Rodopima seizjaš nja va kao Bugari po etničkomprincipu i kao “muslimani“ po vje-roispovijesti. Drugi dio se iz jaš njavakao Pomaci.

Bugari muslimani koji žive u Pi -rin skom rejonu i Jugozapadnim Ro -do pi ma - oko gradova Razlog i GoceDelčev i u oblasti Čeč sačuvali susvoja turska ime na, karakte rističnunošnju i običaje. Jedan dio se, u po -pisu, izjašnjava kao Turci iako navo-de bugarski kao maternji jezik.

Muslimani koji govore bugarskiu Lovečkoj oblasti izjašnjavaju sekao “Pomaci“, Turci ili Bugari.32

Broj muslimana u Bugarskoj koji su

se izjasnili kao Bugari u popisu iz2001. go dine je 131.531, a na popisuiz 2011., ulaze u ukupan broj onihkoji su se izjas ni li kao mus li ma ni-suniti 546.004.

ІІІ.4. Muslimani tatarskog etničkog porijekla

Prvo pojavljivanje Tatara na teri-toriji Bugarske zabelježeno je u XIII.vijeku (1242-1243.) kada vojska hanaBatua na povratku iz Mađarske iDalmacije napada i pu sto ši po bugar-skoj teritoriji. Možemo da prihvatimoda se Tatari naseljavaju u Sje vero is -toč noj Bugarskoj krajem XIII. i počet-kom XIV. vijeka. Krajem XIV. vijeka(1398. g.) Ta tari na čelu s Aktavomsu ušli na bugarsku teritoriju prekorijeke Dunav. Os man lij ski re gistri izXIV. vijeka lokaliziraju Tatare podvodstvom Aktava oko Prova dije, Ja -m bola, Čirmena i Plovdiva.33

Kasnije, tokom XVIII. vijeka, po s -lije pripajanja Krimskog poluotokaRu siji 1784. go di ne, neki tatarski pri -n čevi su se naselili oko Slivena, Jam-bola i Vrbice (Gerlo vo). To su takozva-ni Geraj sultani koji su dobijali velikeprivilegije od osmanlij ske vlasti. Naj-veće selidbe Tatara registrirane su uXIX. vijeku poslije Rusko-turskograta 1806–1812. godine i 1828–1829.godine i Krimskog rata 1853–1856.go dine kada je oko 100.000 Tataraise ljeno sa Krima. Većina njih senaselila u Dobrudži.34 Za razli ku odČerkeza, Tatari su se lakše prilagodi-

li u novim naseljima iz razloga što suse use li li u ekološki sličnu sredini iaktivno su se bavili zemljoradnjom.

Relativno poznati bugarski Tata-ri u današnjoj Bugarskoj i u inozem-stvu su pjesni ki nja Leman Balbek,ekonomist-političar Rejhan Able-kim, kipar Zjuhtju Kalit, slikar Kea-zim Isinov, turkolog Mjufkere Mollo-va i dr. Ova etnička zajednica je naj-manja muslimanska grupa uBugarskoj i veliki njen dio je većpoturčen.

ІІІ.5. Muslimani čerkeskog etničkog porijekla

Seoba Čerkeza s Kavkaza premaOsmanlijskom carstvu počelo je pos -lije Krim skog rata 1856. godine inastavilo se različitim intenzitetomdo 1864. g. i nešto malo poslije toga.Najbrojniji su bili iseljenički valovi uperiodu 1860-1864. godine.

Visoka porta je odlučila da čerke-ske izbjeglice koncentrira u kršćan-skim provin cija ma imperije i uglav-nom u Dunavskom vilajetu, Makedo-niji, današnjim dijelo vima Moldavije,Rumunije, Kosova i Severne Grčke.U rajonima gdje su se naselja va liČer ke zi, lokalno kršćansko stanovni-štvo bilo je obavezno da im pomažetako da im gradi kuće i osigurava op -stanak. Cilj je bio da se ove oblastina sele kompakt nom ma som mu s li -manskog stanovništva koje bi u bu -du ćnosti pariralo svakom po kušajubor be pro tiv osmanlijske vlasti. Nadanašnjoj teritoriji Bugarske Čerkezisu nase lje ni uglav nom u sjevernomdijelu zemlje i u blizini crnomorskihpristaništa Bur gas i Var na. Kom pa k -tno stanovništvo danas čine u oblas -ti ma Vidin, Vraca, Montana, Šu men,Do brič i Veliko Trnovo gdje je jedandio Čerkeza osnovao svoja sela, adru gi su bili ras poređeni u bugars -

39BEHAR 104

32 Кюркчиева, И. Светът на българите мюсюлмани от Тете-венско. Преход към модерност. С., 2004, 77.

33 M. Tayyb Gökbilgin. Rumeli’de Yürükler, Tatarlar ve Evlâdi

Fâtihan. İstanbul 1957, 17,26,87.34 История на Добруджа т. ІІІ. С., 1988 г. 190.

Mali dio Roma muslimana se pridržava zahtjeva islamske religije. Raz-log toga je njihova nepismenost preko 80%. Prema podacima Naci -ona lnog instituta za statistiku od 1989. do sada iz škola se godišnjeis pi suje između 20.000 i 30.000 de ce. Ova činjenica određuje iogromnu ne za poslenost u ciganskoj grupi. Ako se tome do da daRomi sa sela odbijaju da se bave zemljoradnjom, onda si tua cijapostaje drama tična. Ipak, je dan mali dio Roma bavi se trgovinom.

ISLAM NA BALKANU

40

kim ili turskim selima. U oblastimaVraca, Montana i Ple ven Čer kezi subili naseljavani i u tatarskim selima.U jugoistočnoj Bugarskoj naj brojnijačerkeska zajednica ustanovljena je uokolini Jambola, Burgasa i djeli mič -no oko Stare Zagore. Teško može dase izračuna broj Čerkeza naseljenihna terito riju Bugarske, pogotovo štoje bilo valova seoba različitog intenzi-teta prije 1864. go dine. Mnogi od njihsu se stalno selili ili su se asimiliraliu brakovima s drugim mu slimanima(sa Turcima, Tatarima, Albancima).Iz različitih izvora dolazi se do pret -postavke da se u zemlji naselilo oko

25.000-30.000 domaćinstava, što bipri bliž no moglo da bude oko 120-150.000 duša. Poslije Rusko-turskograta 1877-78. godine veliki dio Čer -keza napustio je zemlju jer nisuuspjeli da se adaptiraju na pri rodnusredinu i nisu se bavili zemljora-dnjom.

IV. Podjela muslimana u Bugar-skoj na vjerskoj osnovi

IV. 1. Muslimani sunitiVećina muslimana u Bugarskoj

su suniti hanefiti tj., muslimani su -niti koji pripadaju teološko-pravnojškoli hanefita.

IV.2. Muslimani aleviti (alijanti,kazalbaši)

Danas se alevi zovu one zajedni-ce koje ispovjedaju amalgam odumjerenih do eks trem nih šiitskihvjer ovanja i misticizma s izraženimpanteističkim karakteristikama pri-lagođenih turskim tradicijama ipredstavama.

Naziv kazalbaši pojavljuje sekra jem XV. vijeka kao oznaka zapristalice Sefevida, a s vremenom uširokom smislu riječi ono se koristiza sve Turkmene heterodok snih vje -ro vanja u Anadoliji kod kojih je kultprema Aliju na prvom mjestu. U

najrani jim iz vo rima koji sadrže in -formacije o fenomenu kazalbaši, na -zivi kao što su alevi i šiiti se ne po -javljuju. U dokumentima osmanlij-ske sultanske i šerijatske vlasti u is -tom zna če nju kao kazalbaši koristese sinonimi rafazi, zandak, mjulhitkoji se tu mače kao je re tik, otpadnikod vjere što su sunitski svećenicikoristili uglavnom za šiite raz li čitihgrana. Također se nailazi i na kori-šćenja ehl’i bidaid (ljudi novina) iašak. Šah Ismail - osnivač sefevid-ske države u svojim stihovima za se -be i svoje prista li ce koristi na ziv ka -zalbaš, s tim što kod njega on nemapejorativan smisao.

U uzajamnim kontaktima unu-tar i van zajednice, aleviti (kazalba-ši) nikada se nisu identificirali kaošiiti. Ovo nije neobičajeno jer je ter-min arapskog porekla i ko ristili suga obrazovani bogoslovski krugovi iu naučnoj literaturi, a oni su seoskostanov ništvo, neobrazovano premasunitskim i klasičnim šiitskim ka -nonima. U bugarsku političku i na -učnu leksiku ovaj termin ulazi posle1989. godine i nala zi se čak i u spi-skovima s pitanjima u popisu stano-vništva 1992. godine.

U isto vrijeme kazalbaši (alevi) uTurskoj, na Balkanu i u Bugarskoj

zvani su još bek ta ši – naziv koji sve-doči o povezanošću sa Bektašijskimredom. U posljednja dvae desetljećaprihvaćen je objedinjen termin ale -vi-bektaši za pristalice neortodok -snog is lama, koji se identificira ska zalbašizom i bektašizom, ali u ko -nkretnim slu čajevima govori se od -vojeno o alevima i bektašima. Uistra živanjima u vezi ove pro ble ma -tike primjećuju se dva pristupa – ilise govori uopćeno o bektašizmu bezod va janja histo rijskih i doktrina-rnih pravaca i grupa, ili se vrši jas -no razdvajanje izme đu ale viz ma(ka zalbaštva) i bektašizma. Obapris tupa su pogrešna i ne uzimaju u

Banja Baši džamija, Sofija Džumaja džamija, Plovdiv

ISLAM NA BALKANU

obzir niz de talja povezanih s histo-rijom, doktrinom i praksom takoz-vanog bekta šiz ma i gene ralno neor-todoksnog islama kao religioznog isocijalnog fenomena. U su štini, ale -vi zam i bektašizam kao religioznedoktrine i prakse danas ne mogu dase razdvoje ako se is ključe neki de -talji pri sprovođenju religioznih ce -remonija i speci fičnosti u stavu pre -ma nekim duhovnim vođama.

U istraživanjima među kazalba-šima u Bugarskoj koji su u vezi sbek tašizmom ustano vljeno je da seve liki dio njih izjašnjava kao ba-bai(bobai) što je dokaz da su bili u vezi

sa pokretom babaja 1239-1240.godine protiv centralne seldžučkevlasti. Opet, dio kazabaši babaja iz -ja šnjava se kao bedredini tj., kaosljedbenici šejha Bedredina Simavi-ja, vođe ustanka protiv centralneosmanlijske vlasti 1416. godine.

U religiozno-doktrinarnom as -pek tu kazalbaši (alevi), babai i bek-taši izjašnjava ju se kao džaferiti tj.,sljedbenici škole šestog imama Dža-fera as-Sadak iako to čine taj no;izvana pred sunitima, zbog sigurno-sti, oni se izjašnjavaju kao sljedbe-nici škole hanefita. Također, u svo-jim molitvama i pjesmama, oni zasebe koriste imena ne ra zum ljiva za

neinicirane u njihovu zajednicu –ahl-i Hak (Božiji ljudi, ljudi Is ti ne),gju-ruh-i nadži (zajednica spaše-nih), Hak erenler i gerčeg erenler(dostigli Božan sku istinu) pošto onisebe smatraju jedinom zajednicomkoja je spoznala Boga i dostiglabožansku istinu.

Iz svega rečenog može da sezaključi da svi ovi nazivi obilježava-ju sljedbenike ne or todoksnog isla-ma u Osmanlijskom carstvu, u mo -dernoj Turskoj, na Balkanu i da nasu Bugarskoj, s tim što su neki uop-ćeni, a drugi označavaju grupe unu-tar njih.35

Centar religioznog života neorto-doksnih zajednica na teritoriji Bu -garske su kult ni centri – tekije, kojisu lokalizirani tamo gdje živi kom-paktno hetero doksno stanov ništvo– sjeveroistočna Bugarska, (Ludo-gorje, Dobrudža, Gerlovo), Tra kija iIs točni Rodopi. Jednа od najpozna-tijih tekija je Demir baba u blizinigrada Razgrada. Godi ne 2004. uRazgradu su izvršena prva iskopa-vanja za alevitski kulturni centar.Bilo je pla nirano da veći dio financi-ranja dođe od turske nevladine or -ganizacije po vezane s alevitima, alido dana da našnjeg ništa nije urađe-no.

Za razliku od muslimana sunita,aleviti u Bugarskoj još uvek nisuzvanično regi strirani kao vjeroispo-vest bez obzira što vjekovima nase-ljavaju ove teritorije.36 Trenutno uBugarskoj ima oko 60.000 kazalba-šija.

Ograničeni obim članka ne dajemogućnost da se proprate svi as -pekti života musli mana u Bugar-skoj, ali ono što je opisano daje ma -kar djeli mi čnu predstavu o nji ho -vom histo rij skom razvoju i njiho-vom sadaš njem položaju. Antagoni-zam između krš ćana i muslimana jehi storijski oblikovan, ali u Bugar-

skoj, kao i na Balkanu predod re đe -ni smo da živimo zajedno nad vla da -vajući razlike.

Prijevod s bugarskogMarija-Joanna Stojadinović

41BEHAR 104

Bajrakli džamija, Samokov Centralna džamija, (Merkez Cami), Madan

35 Граматикова, Н. Неортодоксалниятислям в българските земи минало исъвременност. С., 2011. 19.

36 Илчевски С. Свобода за всеки. Бр.13., 2007.

ISLAM NA BALKANU

Z aista nevjerojatno, apokazuje se ponekadtoč nim – ako nekogadanas zaista želite pos -

lati na margine društva i osuditiga na javni prezir, nazovite gajavno, prije svega, antisemitom,zatim homofobom ili najmlađomimeničkom odrednicom - islamo-fobom. Ujedno, to je najlakši putda se započne sukob i zametnuanimoziteti, to jest, zasigurno pu -no lakše nego razumjeti drugačijietnički ili vjerski ili ateistički ilirasni ili rodno ishodišni legitimi-tet. To je uje d no zamka za onekoji prozivaju, jer, vjerovali vi iline, i oni istom postaju nešto sa -svim četvrto. Prozvani homofobi,koji su prozvali islamofobe, a tisu opet nekoga prozvali da su ju -deofobi, u biti su skupni - agora -fobi. Teško je pratiti taj strah odstraha, tu jezičnu zavrzlamu odkoje nam se zavrti u glavi. Nipo-što ne tvrdim da antisemiti, ho -mofobi i islamofobi ne postoje, aliosvjedočili smo se da se te odred-nice često koriste neprimjereno,nedolično, iz neznanja, za svrhunečijeg etiketiranja, ili ideološkogoznačavanja, a posljedično i inte -r nacije iz javnog života. Takveana mneze jednake su španjolskoj

gripi, no, na svu sreću nisu pravi-lo te najčešće zapažamo samosimptome i tad bez ispravne dija-gnoze drugima propisujemo opa-

snu i pogubnu terapiju. Bavimose pretpostavkama, a one zasi-gurno nisu sudrug istini.

Vrijednosti koje se branenemaju srodnu polazišnu točku

Trebalo bi, dakle, započetigovor o bolestima, a ne o simpto-mima. U biti, islamofobi, homofo-bi i judeofobi su simptom bolestikoje ćemo nazvati punim imenom– agorafobija ili bolest od otvore-

nog prostora, jeza od širokih vidi-ka, od beskrajnosti neba, od pre-velikog plavetnila mora. Da pobli-že objasnimo zašto je to bolest –agorafob nikako ne može shvatitikako se istodobno može biti ‘obli-kom kaplja, ali sadržinom more’.

Iako, kao i većina čovjekolju-baca, nisam sklon poistovjećiva-nju prava na slobodu i život vjer-skih, rasnih i rodnih sustava. Pri-sjetimo se samo borbe za rasnujednakost u SAD-u šez desetih isedamdesetih godina proš log sto-ljeća. Afroamerikance je na prostoizluđivala liberalna opcija iz je d -načavanja problema crnačke ma -njine sa zahtjevom hipija da ne s -putano uživaju drogu, ili s rastu-ćim gay pokretom koji je tek tra-žio svoje pu nopravno mjesto udru štvu. Jed no stavno, vrijednostikoje se brane ne maju srodnu po -lazišnu točku. Elem, oni koji sjednakim žarom bra ne muslima-ne, jevreje i homosek su a lce naskliskom su terenu. Po tome, mu -slimanima i jevrejima bi na svjet-skoj sceni moglo krenuti na bolje.Vi r tualni slogan “muslimani, je v -reji i ho moseksualci za bolji svi-jet“ po sve mu sudeći mogao bi,slijedom to ga, uskoro dobiti i ho -ll ywoodski epilog. Takva vrst so -

42

KOLUMNA

centar za urgentnu medicinu Piše: Filip Mursel Begović

Kako liječiti ‘ISLAMOFOBA’ Predraga Matvejevića?

Onaj koji kritizira neke pojaveu islamskom svijetu nije nužnoislamofob i ne mora biti nužnoprotiv islama, ali, po praviluneprimjerena agresivna reakci-ja samih muslimana možega učiniti islamofobom. Uosta-lom, što je onda s praktičnimmuslimanima koji kritizirajuneke pojave u vlastitoj vjeri jesu li oni islamofobi?

lidarizacije mogla bi rezultirati itime da homoseksualci završe uGuantanamu ili nekoj no voj Tre-blinki, a muslimani i jevreji naprpošnoj i raskalašnoj paradi uSan Franciscu. Toliko o jednako-vrijednosti diskriminacije. Pa ne -ka se ne ibrete oni novinari kojisu oštro re a girali na napad nekihgnjevnih mu s limana na gay para-du u Sarajevu za vrijeme Rama-zana. Mogli bi pritom ti isti novi-nari liberalnih stavova od je dnomzaključiti da “tko se tuče, taj sevoli”, zar ne?

U svim mogućim smjerovimasaznali smo da među nama žive“muslići, čifuti, prljavi cigani, hu -di nebožsci, srbende i crni Turči-ni, četnici, ustaše i balije, peder-čine i homići, plaćenici stranihsila...“ ali nitko, doista nitko jošuvijek nije rekao da su oni samosimptom bolesti koja se zove ago-rafobija.

Dijagnoza – Matvejević jeklaustrofob

Primjerice, jedan bosanski no -vinar se dosjetio da, u kalendaruislamofoba 2011. godine, ugled-nog književnika Predraga Matve-jevića označi is lamofobom i laž-nim prijateljem bo š njačkog naro-da. I ne samo to, tu lis tu su, davšijoj na važnosti i legitimi te tu, ob -javili mnogi bošnjački i musli ma -nski mediji. Zanimljivo je da sena njoj uz Matvejevića očekivanona laze po litičari poput MiloradaDo dika, ali posve neočekivano ipre dsjednik Hrva tske Ivo Josipo-vić, zatim redate ljka JasmilaŽbanić... No, želimo vjerovati pri -je iz neznanja ne go iz zluradosti,jer je au tor sudio upravo po simp-tomima, a nije dijagnosticirao bo -lest. Što se Matvejevića tiče, na -ime, on je punokrvni i nepatvore-ni kla ustrofob. Ugledni se knji -

žev nik naprosto boji skučenogprostora, rij e čju, boji se osamlji -va nja u zatvo re nom prostoru.

Predrag Matvejević jest prija-telj boš njačkog naroda i prijateljmusli ma na. Znamo to iz njegovihinterv jua i tekstova u kojima sve likom lju ba vlju i nježnošću opi-suje kako je od svoje dadilje Hati-dže, kao dijete u rod nom Mosta-ru, naučio klanjati pri je nego jenaučio moliti. Matvejević, kao imnogi, koristi sintagmu “našimu s limani“ (ne zato da bi musli-mane prisvojio ili kolonijalizirao)iz prevelikog osjećaja bliskosti iuvje re nja da nigdje na svijetu nepostoje ovakvi dobri muslimanikakvi žive u Bosni. Pa zar se tasintagma upotrebljava igdje osimu Bosni koja očito počinje zabo-ravljati na komšijske ljubavi? Pri-mjerice, nema šanse da će turskijevreji “svoje“ muslimane nazvati“našima“. Evropa je primjećiva-la to bogatstvo u srcu Balkana,pri je zadnjeg rata zasigurno (sMa tvejevićima i nakon njega), ami se usuđujemo taj Božji dar

43

KOLUMNA

BEHAR 104

Predrag Matvejević jest prija-telj bošnjačkog naroda i prija-telj muslimana. Znamo to iznjegovih intervjua i tekstova ukojima s velikom ljubavlju inježnošću opisuje kako je odsvoje dadilje Hatidže, kao dije-te u rodnom Mostaru, naučioklanjati prije nego je naučiomoliti. Matvejević, kao i mnogi,koristi sintagmu naši musli-mani (ne zato da bi muslima-ne prisvojio ili kolonijalizirao)iz prevelikog osjećaja bliskostii uvjerenja da nigdje na svijetune postoje ovakvi dobri musli-mani kakvi žive u Bosni.

44

KOLUMNA

nazivati ne primjerenim imeni-ma.

Onaj koji kritizira neke pojaveu islamskom svijetu ni je nužnoislamofob i ne mora biti nužnoprotiv islama, ali, po pravilu ne -pri mjerena agre sivna reakcijasa mih mus li ma na može ga učini-ti islamofobom. Problem nastajekada se pojedinci (u svim vjers -kim sustavima) počnu poistovje-ćivati s religijom, pridajući sami-ma sebi nepostojeću arbi t rar -nu veličinu, te pritom smatrajućida je napad na njih ujedno i na -pad na čitav religijski sustav. Ta -kva vrsta dog matizma, zasigu r noznam, strana je islamu. Uosta-lom, što je onda s prak tičnim mu -s limanima koji kritiziraju nekepojave u vlastitoj vjeri – jesu lioni isla mofobi? Naravno da nisu.Šta je onda sa svim tim Spa hi -ćima, Hodžićima, Neimarlijama,Ha fi zo vićima, Durakovićima... is -la m skim teolozima i prevoditelji-ma Kur’ana koji imaju svojemišljenje o određenim silnicamaunutar Islamske zajednice BiH.Imaju li pravo na to? Jašta daimaju. Jesu li u pravu? E, to jeveć druga priča o kojoj se u medij-skom prostoru može raspravljatina civiliziran način. Ukoliko čuje-te spominjanje imenica – izdaj-nik, po d rivač, mutivoda, plaće-nik... možete biti uvjereni da jeriječ o agorafobiji.

‘Islamofob’ koji je branioIzetbegovića

Nadalje, da Matvejević nijeislamofob saznajemo iz njegovihotvorenih pisama nekadašnjimsudovima, od kojih je kao pred-sjednik PEN-a u bivšoj Jugoslavi-ji tražio oslobađanje musliman-ske grupe na čelu sa Alijom Izet-begovićem – što je urodilo plodomi kazna Izetbegoviću doista je

smanjena. Za razliku od nekih,on nikada nije odstupio od mišlje-nja da je Izetbegović bio “previšepošten čovjek i da je premaloznao lagati da bi mogao izaći nakraj sa lažovima, sa kojima je bioprisiljen razgovarati i pregovara-ti.“

Matvejević je jednom prili-kom, go voreći o ratu u drugoj Ju -

goslaviji, us tvrdio kako se AlijuIzetbegovića ne može svrstavatimeđu gos podare ra ta, jer je biožrtva rata, na čelu na ro da koji jenajviše stradao. Također, dok jeIzetbegović bio u zatvoru, na pi -sao je i pogovor za njegovu knjigu“Islam između Istoka i Zapada“,a ko ju je objavio BeograđaninSlo bodan Mašić. Na dalje, sazna -je mo to iz jedne nje gove izjave- reisa Cerića smatra veoma pozi-tivnom i kulturnom lično š ću ko -je ga pamti samo po dobru. Zna -

mo to i iz manjinskih krugova uHr vatskoj – Matvejević često pri -su s t vu je programima bošnjačkenacionalne manjine, gostuje i natri binama zagrebačke džamije tese tom prilikom nikad nije libioustvrditi da se sa Zapada protivislama vodi i “ideološki rasizam“ i“publicistički terorizam.“

Saznajemo ponešto i iz optuž-be hrvatskih i srpskih nacionali-sta koji su mu uz jugokomunizami srbočetništvo pripisali i to da jeplaćenik Sa u dijske Arabije. I zai-sta, onaj koji na zi va Matvejevićaislamofobom na ne ki neobičanna čin daje za pravo oni ma od ko -jih se i sam gnuša – onima ko ji sumožda istinski islamofobi. Timviše tvrdnja da su islamofobi, ju -de ofobi, ili homofobi simptom istebo lesti, koju nazivamo agorafobi-ja dobiva na smislu, a pritom suti nazivi u ne kom neobičnom za -je dničkom uzro č no-pos lje dič nomsu od nosu. Uza sve to, osim što jeistinski prijatelj bo š nja čkog naro-da i muslimana, Matve je vić uspi-jeva izrijekom biti i prijatelj srp -skog i hrvatskog naroda. Kakomu to uspijeva poći za rukom? Utekstu “Naši talibani“, zbog kojegje ušao u ‘neugodnu’ polemiku(ima la je i su d ski epilog) sa hrv a -t skim desničarima, on je zapisaoda mu “nije do po no vnog stvara-nja države ili režima ko ji je mo -gao biti bolji nego što je bio, ne gomu je do druženja, do drugars tvakoje se ne može ničim zamijeni-ti.“

Uostalom, nije ni reagiraona etiketiranje da je isla mo -fob. Zašto? Naprosto zato što jeve ćma inficiran kao istinski i pri -ja teljsko nastrojeni klaustrofobko jeg treba liječiti, kao i svaku‘ne poćudnu’ gripu - mješavinomčaja od preslice, stolisnika, kan -ta riona i majčine dušice.

Trebalo bi započeti govor obolestima, a ne o simptomima.U biti, islamofobi, homofobi ijudeofobi su simptom bolestikoje ćemo nazvati punim ime-nom agorafobija ili bolest odotvorenog prostora, jeza odširokih vidika, od beskrajnostineba, od prevelikog plavetnilamora. Da pobliže objasnimozašto je to bolest agorafobnikako ne može shvatiti kakose istodobno može biti 'obli-kom kaplja, ali sadržinommore'.

Zlatan Čolaković rođen je u Zagrebu13. februara 1955. godine, a preminuou Bostonu, 20. decembra 2008. Diplo-mirao je komparativnu književnost ifilozofiju (1979.), magistrirao (1982.) idoktorirao (1984.) na Filozofskom fa -kultetu Sveučilišta u Zagrebu. Preda-vao je na Harvardu i sveučilištu Water-loo, te na UCLA-u, gdje je održao poz-nato predavanje: “South Slavic MuslimEpics, Problems of Collecting, Editingand Publishing”. Objavio je, također,istoimeni esej u časopisu CaliforniaSlavic studies, Vol. XIV (Los Angeles-Berkley-Oxford, 1992). Osim iscrpnehistorije sakupljanja južnoslavenskeusmene tradicionalne epike, Čolakoviću eseju smiono dokazuje pogreške utranskripciji i ediciji Harvardskih izda-nja, karakteristike pojedinih kolekcija,te važnost snimanja epike za film.

Tijekom života, kao čuvalac i ured-nik književne ostavštine pisca, pjesnikai prevodioca Envera Čolakovića objelo-danio je niz njegovih djela ( Izabranepjesme, romane Mali svijet, Lokljani, IzBosne o Bosni ), te pripremio za štampuČolakovićeve knjige Jedinac, Biblijskepriče XX. Stoljeća, Knjiga majci. Pripre-mio je prijepis rukopisa cjelokupne poe-zije Envera Čolakovića i pohranio uInstitutu za književnost i teatrologiju uZagrebu. Također, marljivo je radio naobjavljivanju mnogobrojnih izdanjaromana Legende o Ali-paši.

1989. godine objavio je knjigu “Triorla tragičkoga svijeta” u kojoj je na -

pravio analizu svih starogrčkih trage-dija, Eshila, Sofokla i Euripida, kao iAristotelovu Poetiku, te predočio raz-voj tragedije iz epske mitotvorbe. Ovaknjiga predstavlja sveobuhvatnu ana-lizu cjelokupne starogrčke tragedije, tesluži kao priručnik za klasične studijena Filozofskom fakultetu u Zagrebu.Također, bio je stalni suradnik klasi-čno-filološkog časopisa Latina et Grae-ca u Zagrebu.

1984. godine Zlatan Čolaković dobi-va Fulbrightovu postdoktorsku stipen-diju na Harvardskom sveučilištu, gdjesurađuje s Albertom B. Lordom, te ra -di u Slavističkom odjelu biblioteke“Wi dener” Harvardskog univerziteta.U Milman Parry kolekciji, Čolakovićintenzivno proučava tradicionalnu us -menu epiku Bošnjaka (1984. – 1988.),transkribira i editira tekstove sa zvuč-nih snimki, oko 90,000 stihova bo š nj a -čkih epskih pjesama, sakupljenih odstrane Milmana Parry-a u tridesetimgodinama i Alberta B. Lorda šesdese-tih godina, na području Crne Gore iSandžaka.

Tokom 1989. godine, vrativši se saHarvarda u Zagreb, Zlatan Čolakovićodlučuje pronaći posljednje živuće tra-dicionalne epske pjevače, a posebno iz -va nrednog Murata Kurtagića, čije pje-sme je transkribirao i editirao na Har -va rdu. Preko Zaima Azemovića, pjes -nika i pisca iz Rožaja, Čolaković saz-naje za prebivalište pjevača i tako za -po činje njegov plodonosni sakupljački

45

SLOVO O ČOVJEKU

BEHAR 104

Zlatan Čolaković (Zagreb, 1995. – Boston, 2008.)

Bošnjačka epika i post-tradicionalni Homer

Piše: Marina Rojc Čolaković

Zlatan Čolakovićje definirao novoHomersko pitanjeu eseju “The Sin-ger above Tales”(Pjevač iznadpriča). Na temeljuusporedbe epikeAvda Međedovićai Homera sa jednestrane, te Bošnja-čke tradicionalneepike i predho-merske epike (exhypothesi) sadruge strane,Čolaković utvrđujepogrešnost suvre-mene oralne teori-je i ukazuje namoguća rješenjaHomerskog pita-nja, te problemfiksiranosti tekstau Homerskim epo-vima.

rad na terenu. U Rožajama pro-nalazi Murata Kurtagića, tesnima njegove pjesme na film izvučne trake. Kasnije, on saku-plja pjesme i drugih tradiciona-lnih pjevača. Čolaković navodi udnevniku: “U Rožaje sam stigaooko 7 sati navečer. Azemović meje dočekao srdačno u svom gosto-primnom domu. Nakon ugodnogdru ženja i upoznavanja s njego-vom suprugom i sinovima, svismo se uputili na Bandzovo br -do… Bilo nas je desetak u ma loj ipregrijanoj prostoriji, kada jeKurtagić odlučio da otpočne pje -va ti. Nisam to očekivao, niti jetrenutak bio podoban za snima-nje. Zaimova i Kurtagićeva sup -ru ga glasno su raspravljale neštosa mladim snahama, djeca su seigrala, a ja sam bio prilično umo-

ran nakon cjelodnevne vožnje izZagreba. Zatim, bio bih sretnijida sam mogao zatražiti od pjeva-ča da ispjeva odredenu pjesmu,koju namjeravam snimiti.

Mikrofon sam stavio na stolićispred Murat-age. Snimka je bilaneočekivano kvalitetna s obziromna buku i nepovoljan položaj mi k -rofona. Kasnije smo snimali takoda smo kazetofon stavili pjevačuo bedro, a mikrofon na košulju,to čno izmedu usta i gusla. Na tajsmo način postigli izvanrednuka kvoću zvuka.” (isječak iz Čola -ko vićevih dnevničkih zapisa tis -kanih u knjizi “Mrtva glava jezik

progovara”).Zbirka “Zlatan Čolaković”

predstavlja muzeološku vrijed-nost, kako po svojoj izvanrednojkvaliteti, tako i po tome što je je -dina kolekcija koja posjeduje fil -mske snimke izvanrednog bonafide tradicionalnog pjevača. Vi -deo zbirka iz 1989. – 1990. sad ržioko 12 sati filma, a audio zbirkaoko 50 sati snimaka tradiciona-lne usmene muslimanske epike;kolekcija iz 2005. sadrži oko 30sati digitalne video snimke; ko le -kcija iz 2007. ima oko 7 sati videosnimaka; kolekcija iz 2008. sadr-ži oko 30 sati video filma. Metodasakupljanja i snimanja je opisanau monografiji “Mrtva glava jezikprogovara”.

Za folkloristički doprinosČolaković je dobio Nagradu drža-

ve Canade, 1991. (The Govern-ment of Canada Award). Osnovaoje i bio glavni istraživač projekta“Unutar bîti muslimanske epike”,koji je pod pokroviteljskom “Mati-ce Hrvatske” financiralo Minista -r stvo znanosti Republike Hrv a t -ske (1990. – 1993.).

Poznavanje ogromnog brojapje sama, znanstveni rad u Mil-man Parry kolekciji i sakupljačkirad na terenu, omogućio je Zlata-nu Čolakoviću da postane jedan odnajvećih poznavaoca južnoslaven-skih tradicionalnih usmenih ep s -kih pjesama, posebno bošnjačkihpje sama sakupljenih na području

Crne Gore, a koje predstavljajunajbliži komparativni tekst u Ho -me rskim studijama. Tijekom sa -ku pljačkog rada na terenu, Čola-ković ostvaruje plodonosnu surad -nju sa piscem Huseinom Bašićem,Šerbom Ras toderom, Atvijom Ke -ro vićem kao i ostalim članovimabošnjačke zajednice Crne Gore, tepostaje stalni suradnik časopisaAlmanah.

2004. Čolaković objavljujevelebnu knjigu “Mrtva glava jezikprogovara” (Almanah: Podgorica,2004., 670 stranica). U knjizi (na -pisanoj na engleskom i hrvats -kom jeziku) po prvi puta objavlju-je transkripcije osam epskih pje-sama tradicionalnog pjevača Mu -rata Kurtagića iz video/audio zbi -rke “Zlatan Čolaković “, dvije pje-sme Avda Međedovića iz MilmanParry kolekcije na Harvardu,dne vničke zapise sa terena, tepri n cipe mitotvorbe usmene ep -ske tradicionalne poezije.

U dnevničkim zapisima dr.Čolaković detaljno zapisuje svojazapažanja tokom snimanja pjesa-ma i razgovora sa pjevačem, te is -to dobno razvija teoriju o tradicio-nalnoj i post-tradicionalnoj epici,kao i novi pogled na Homera.

Zlatan Čolaković je definiraono vo Homersko pitanje u eseju“The Singer above Tales” (Pjevačiznad priča). Na temelju uspored-be epike Avda Međedovića i Ho -mera sa jedne strane, te Bošnja-čke tradicionalne epike i predho-merske epike (ex hypothesi) sadruge strane, Čolaković utvrđujepogrešnost suvremene oralne teo-rije i ukazuje na moguća rješenjaHomerskog pitanja, te problem fi -ksiranosti teksta u Homerskimepovima. Ovaj esej je objavljen u“Seminari Romani” u Rimu, upo z natom časopisu za klasičnu fi -lo logiju (“Seminari romani di

46

SLOVO O ČOVJEKU

Dok se mnogi suvremeni znanstvenici bave pitanjem pisanog iliusmenog Homera, drugi smatraju da Homera nije ni bilo, već da jesve tradicija. Čolakovićeva teorija i istraživanja dokazuju suprotno.Homer je bio post-tradicionalni pjesnik sa svim karakteristikama pje-vača iznad priča koji je kritičan prema svojoj herojskoj i religijskojtradiciji i shvaćajući njeno ograničenje, stvara novi individualni stil itematski sadržaj.

cultura greca”, IX-2, Rome, 2006,161-187), a nakon toga u knjizi“Epika Avda Međedovića - kriti-čko izdanje”.

Nakon uspješnog internacio -na lnog simpozija o bošnjačkoj epi -ci, održanog u Crnoj Gori, Alma -nah objavljuje tematski broj časo-pisa sa mnogobrojnim esejimastranih i domaćih znanstvenika,posvećenih Čolakovićevom radu.Dvije godine kasnije, Čolakovićobjavljuje velebno dvotomno izda-nje “Epika Avda Međedovića - kri-tičko izdanje” (Almanah: Podgori-ca, 2007.) na engleskom i hrvat-skom jeziku, sa međunarodnomsuradnjom znanstvenika i teoret-skim prilozima iz područja Home-rologije i usmene epike. U ovom jedjelu Čolaković uvrstio četiri dugepjesme Avda Međedovića, te sla-vnu ”Ženidbu Smailagić Meha” izzbirke “Milman Parry”. DozvolomHarvardskog sveučilišta, ZlatanČolaković po prvi put objavljujeParryjev rukopis “Pitanja iz Bije-log Polja”, koji sadrži izuzetne ra -z govore Milmana Parry-a, NikoleVujnovića (Parrievog asistenta naterenu) i Avda Međedovića. Tako-đer, u eseju “The Singer aboveTales” (Pjevač iznad priča), u dva-deset i četiri argumenta utemeljioje novi pogled na Homera i tradi-cionalnu epiku; uveo je pojampost-tradicionalna epika, uvrstiv-ši u potonju Homera i Avda Međe-dovića.

Dr. Zlatan Čolaković je defini-rao granicu izmedu tradicionalnogi post-tradicionalnog epskog pjes -ni š tva; distinkcija koja je teško za -mjetljiva “neizvježbanom oku”, alikrucijalna za razumijevanje pro -cesa nestajanja tradicionalne epi - ke, te jasnijeg razumijevanja post-tradicionalnih Homerskih epova.

Dok se mnogi suvremeniznanstvenici bave pitanjem pisa-

nog ili usmenog Homera, drugisma traju da Homera nije ni bilo,već da je sve tradicija. Čolakovi-ćeva teorija i istraživanja doka -zu ju suprotno. Homer je bio post-

tradicionalni pjesnik sa svim ka -ra kteristikama pjevača iznadpri ča koji je kritičan prema svojojhe rojskoj i religijskoj tradiciji ishva ćajući njeno ograničenje,stvara novi individualni stil i te -matski sadržaj. Pjevač iznad pri -ča preuzima mnoge tradicionalneelemente (e.g. formularni jezik),no on istodobno stvara inovacijekoje nisu dio nefiksirane usmeneepike. Takve post-tradicionalnefik sirane pjesme ne pripadajutra dicijskom epskom korpusu, teviše ne posjeduju potenciju ne p -re kidne regeneracije novih po -ema. U estetskom pogledu jepost-tradicionalni pjesnik superi -o ran, ali je demolirana prastaratra dicijska mitotvorba.

Utjecaj Homera na zapadnodruštvo i zapadnu civilizaciju jeuvijek bio sveprisutan. Konzek -ve ntno postavlja se pitanje: da limi živimo u post-tradicional -nom/netradicionalnom društvu?Koje su implikacije takvoga dru-štva? Čolakovićeve studije, znan-stveni rad, knjige i izvanredna vi -deo/audio zbirka značajni su zapro učavanje različitih područjaznanosti, antropologije, etnomu -zi kologije, klasične filologije, so ci -o logije i drugih.

Dr. Zlatan Čolaković je preranoumro, no njegova originalna zapa-žanja i teoretska istraživanja fun-damentalno mijenjaju pogled, nesamo na Homerske studije, nego ina zapadno civilizacijsko naslije-đe. Zlatan Čolaković bio je članHrvatskog društva književnika,PEN-a, te Harvardskog klubaHrvatske i Kanade. 2010. godinedr. Zlatanu Čolakoviću je post-humno dodjeljena nagrada “AvdoMeđedović” u Podgorici za ogrom-ni doprinos bošnjačkoj kulturnojbaštini na području tradicionalneusmene epike.

47

SLOVO O ČOVJEKU

BEHAR 104

1984. godine Zlatan Čolakovićdobiva Fulbrightovu postdok-torsku stipendiju na Harvard-skom sveučilištu, gdje surađujes Albertom B. Lordom, te radiu Slavističkom odjelu bibliote-ke Widener Harvardskog uni-verziteta. U Milman Parrykolekciji, Čolaković intenzivnoproučava tradicionalnu usmenuepiku Bošnjaka (1984.-1988.),transkribira i editira tekstove sazvučnih snimki, oko 90,000stihova bošnjačkih epskih pje-sama, sakupljenih od straneMilmana Parry-a u tridesetimgodinama i Alberta B. Lordašesdesetih godina, na podru-čju Crne Gore i Sandžaka.

Dva uklona su uobičajena kadčovjek govori o poznatom sugrađa-ninu. Jedan je nekritičko-afirma-tivni, koji iz perspektive zavičajnebliskosti uglavnom podrazumjevaode i hvalospjeve, dok je drugi,opet, potpuno suprotan, baziranna bespoštednoj kritici, najčešćeuvjetovan ljubomorom, koju u pra-vilu hrani frustraciona situacijaili, da budem precizniji, životni iliprofesionalni uspjesi onoga o komese govori. Između navedenih kraj-nosti, o prof. dr. Nijazu Durakovi-ću, nadahnjuje me isključivo sre-dnja perspektiva, koja je najpri-mjerenija za jednu validnu ocjenunjegove osebujne pojave.

Zanemarujući sporadične sus -re te, pogotovo u vrijeme kada sustudenti, lišeni “Bolonjskih prava“,profesorima prilazili sa daleko višerespekta, prvi prisniji susret saprofesorom Nijazom Durakovićemimao sam 28. marta, ratne 1994.godine. Bio sam u delegaciji GradaMostara i čekali smo na prijemkod predsjednika Alije Izetbegovi-ća. Iz kabineta smo obavješteni daćemo malo duže pričekati, s obzi-rom da je predsjednik imao važnegoste, samim tim temu razgovora.Ostalo nam je da čekamo i neoba-vezno ćaskamo u velikom holuzgrade Predsjedništva BiH.

To čekanje mi se učinilo fanta-

stičnom prilikom da posjetim zem-ljaka, člana Predsjedništva BiH,čiji je kabinet bio na kraju hodni-ka. Biti tu, kojih tridesetak korakaod njega, a ne naći za shodno,pogotovo u jednoj takvoj situaciji,

48

SLOVO O ČOVJEKU

NIJAZ DURAKOVIĆ: čovjek iznenađenja

Posthumno iznenađe-nje velikog čovjekanajsnažnije je odraža-valo duh zemlje kojuje neobično volio.Budimo iskreni i realni,najveći broj ih je čekaosahranu, mobilizacijukomunalnih službi ifanfare, a dočekala ihje ahmedija i velikamuška džennaza. Logi-čna odluka velikogčovjeka. Znao je dobroNijaz da odanost BiH,ne podrazumijevasamo poštovanje ukor-jenjenog jedinstva raz-ličitosti, nego i višesto-ljetnog trajanja bosan-ske duhovnosti.

Piše: Enes Ratkušić

Uistinu je, kad sve rezimi-ram, Nijaz bio poseban.Zbunjivao je sve redom.Kao student, sa svojimkolegama, kad je to bilonezamislivo, opasno, nimalo isplativo, bio je jed-nim od vođa klasičnepobune u njegovomStocu

barem se pozdraviti, bio bi neopro-stiv čin, zbog čega ni trenutkanisam razmišljao. Ljudima sa koji-ma sam došao iz Mostara, rekaosam da odoh do Durakovića i dame ne zaborave, zadržim li se višenego što treba ili nas predsjedniku međuvremenu pozove.

Moj odlazak u pravcu Nijazovakabineta prokomentiran je, sjećamse, pomalo zluradim opservacija-ma, s obzirom da su u to vrijemema hom svi nastojali iskazivati is -klj učivu bliskost spram SDA kojase, između ostalog, imala dokazati ibespogovornim dreždanjem u hod -ni ku, te se shodno tome svako, čaki fizičko udaljavanje tretiralo gotovohe retičkim činom, što je, dakako,bi lo više od gluposti. Zato se na ko -

me ntare, kako Stočani ne mogu bezSDP-ovaca, nisam previše obazirao.Da budem iskren, nisam im prida-vao značaj. isključivo zbog njihoveneutemeljenosti, nikako zbog sklo-nosti odaslanih na moju adresu.

Sekretarici sam na pitanje da lisam najavljen kratko odgovorio danisam. Odgovorila da bez pretho-dne najave nema prijema kod čla-nova državnog Predsjedništva.Moja zbunjenost je, međutim,potrajala kratko, pa sam gospođuili gospođicu zamolio da ona gosp.Durakoviću samo kaže ko bi to donjega i ništa više, gotovo siguranda bi mi to moglo upaliti. Njenanedoumica potrajala je kratko, sobzirom da su vrata bila odškrinu-ta. Profesor je čuo razgovor, izašao

i uz karakterističan osmjeh, a naiznenađenje sekretarice, “po naš -ki“ mi uputio riječi dobrodošlice.

“Upadaj Ratkušiću, šta čekaš“.Bio je to srdačan susret, koji ću

pamtiti. Razgovor sa snažnimzavičajnim nabojem. Treba li pod-sjećati da smo najviše razgovaralio Stocu, prognanom stanovništvu.Na polasku sam dobio i profesoro-vu knjigu “Prokletstvo Muslima-na“ sa posvetom.

Drugi naš susret, koji se, s obzi-rom na razgovor, tako može okvali-ficirati, dogodio se u Blagaju, poredBune, ispred njegove vikendice,nakon njegovih burnih reagiranjaprotiv ponovne aktuelizacije pro-jekta Gornji horizonti, suludezamisli o prevođenju voda iz neret-vanskog u sliv rijeke Trebišnjice.Napravio sam intervju za “Ljiljan“,potom i za TV Mostar. Izražavao jevlastitu zaprepaštenost šutnjomodgovornih, odsustvom osjećaja začitavo jedno područje, cijelo Neum-sko zaleđe, koja bi prema njegovimprocjenama, zbog jednog takvogsuludog projekta, moglo biti pret-voreno u klasičnu pustinju.

Uistinu je, kad sve rezimiram,Nijaz bio poseban. Zbunjivao je sveredom. Kao student, sa svojimkolegama, kad je to bilo nezamisli-vo, opasno, ni malo isplativo, bio jejednim od vođa klasične pobune unjegovom Stocu, a sve zbog Brega-ve. Žestoko se, još tada sedamdese-tih godina, usprotivio već spome-nutom projektu, govoreći o njegovojpogubnosti po sam opstanak stano-vništva na jugu zemlje. Do prese-ljenja je ostao zarobljenikom togposebnog senzibiliteta prema zavi-čaju i zemlji. Ta ljubav koju, nara-vno, treba hajdegerovski shvatiti unjenoj punoći, gdje se zavičaj arti-kulira kao “kuća bitka“, a ne pukikrajolik koji oživljava slike djetinj-stva, bila je snažan pokretački

49

SLOVO O ČOVJEKU

BEHAR 104

Nijaz

Dur

akov

ić (S

tolac

, 194

9. S

araje

vo, 2

012.

)

motiv njegovog angažmana. Uosta-lom, u tome nije bio usamljen.Mustafu Ejupovića - Šejh Juju uMostar je prizivao vjetar Milosti-vog, Nijaza je vukla Bregava, kaosimbol života i trajanja u vremenu.

Vlastiti intelektualizam u mla-dim danima stavio je na raspolaga-nje partiji, ali isključivo za dobrobitočuvanja i afirmacije ravnoprav-nog statusa BiH u bivšoj Jugoslavi-ji. Čim je osjetio da partija počelarađati vanbračnu djecu, odlučio seusprotiviti. Sa Bogićem Bogićevi-ćem i drugim odanim patriotimaodlučio se suprostaviti SlobodanuMiloševiću, jednom od takvih ispr-daka. Kasnije Radovanu Karadži-ću i drugima. Zbog čega i zašto,jasno je. Zbog BiH i njene cjelovito-sti. To je naprosto bila i ostalaparadigma njegovog političkog dje-lovanja kao i ukupnog intelektual-nog angažmana, i sve je osim tečinjenice bilo podložno promjeni.

Kao vrstan intelek-tualac široke naob ra -z be na vrijeme je shv -a tio da je dalje politi-čko profiliranje, kojena meću moderni de -mo kratski trendovi,nezamislivo na nače -li ma komunizma, kojije doživio svoj kraj,osnovao je Socijaldemo-kratsku partiju BiH, uv -je ren da bi jedna takvapo litička snaga moglaobo gatiti političku scenuu traženju najoptimalnijihvarijanti u atmosferi poja-čanih nacionalizama i skoropotpunog neiskustva u artiku-laciji demokratskih standarda.Ni je to činio zbog nostalgije, koja jei dalje “inspirirala“, nego isključi-vo zbog dalje borbe za bosanskucjelovitost.

Upravo zato, Durakovića

nije iznenadio ni klasični puč ustranci koju je osnovao, s obziromda je dobro znao da će promjenaidentiteta stranke koju je osnovaobiti sizifov posao. Bučnih reagira-nja nije bilo iz prostog razloga štoje on bio potpuno svjestan da je ustranku u kadrovskom pogledu či -nio i danas čini ogroman broj ko -munista, koji o socijaldemokrat-skim standardima ni dan danasne maju blage veze. SDP je za ogro-man broj članova njegove strankebio samo prerušeni SKBiH i ništaviše. Profesor Duraković, BogićBogićević, Miro Lazović, Esad Zgo-dić, Ivo Komšić, Nijaz Skendera-gić, Nermin Pećanac i drugi nisumislili da tako treba da ostane. Su -kob je bio neminovan. Dogodio separadoks kakav politička povijestnije zabilježila – čitava plejada lju -di iznimnih sposobnosti i kvali te taje iz Socijaldemokratske partijeizbačena zbog vlastite odanostisocijaldemokratskim uvjerenjima.

Glasnija reagiranja su izostalajer je Nijaz, kao iznimno obrazovanna polju političke historije, bio du -boko svijestan da ljudima oko sebeteško ad hoc može pojasniti da sukomunizam i socijaldemokratijanes pojivi. Znao je da je za takav po -sao potrebno vrijeme, ali nije se mi -rio sa stavom da na tom planu ništanije potrebno činiti. Naučni postu-lati i spoznaje su mu, dakako, bilivažniji od hira političkog trenutka,jer Nijaz je kao i drugi profesorisva kog studenta Fakulteta politič -kih nauka, koji ne bi znao da su

najveći neprijatelji unutar so -ci jalističkog pokreta ko mu -nisti i socijaldemokrati, nais pitu imao obavezu vratitina dodatno učenje. Taj nes -klad između naučne istinei činjenice da gotovo sjelo-kupno članstvo SDPBiHsebe smatra nasljednici-

50

SLOVO O ČOVJEKU

Kao vrstan intelektualacširoke naobrazbe na vrije-me je shvatio da je daljepolitičko profiliranje, kojenameću moderni demokrat-ski trendovi, nezamislivo nanačelima komunizma, koji jedoživio svoj kraj, osnovaoje Socijaldemokratsku parti-ju BiH, uvjeren da bi jednatakva politička snagamogla obogatiti političkuscenu u traženju najopti-malnijih varijanti u atmosferipojačanih nacionalizama iskoro potpunog neiskustvau artikulaciji demokratskihstandarda. Nije to činiozbog nostalgije, koja je idalje inspirirala, negoisključivo zbog dalje borbeza bosansku cjelovitost.

ma komunista, što je historijskipresedan, Duraković naprosto nijemogao živjeti, jer je takvo anahronostajalište bilo i ostalo glavna prep -reka uspostavljanju demokratskihstandarda, kako u politici stranketako i društvu.

Profesor je bio potpuno načistoda je takva transformacija jednavrsta “nemoguće misije“, na koju nevri jedi trošiti energiju. Političkuna stavu na kojoj bi im u ime nauč -ne istine morao izložiti da su soci ja -ldemokrati sljedbenici ideja Ka ut -skyog i Bernsteina ili još bliže, Mi -će Sokolovića koji je 1905. godineosnovao prvu Socijaldemokratskustra nku u BiH, a ne komunista kojisu ih progonili, niko od pučistapre d vođenim Lagumdžijom ne biže lio da pohađa. Njih naučne isti-ne nisu za nimale. Zaostavštinabiv šeg SKBiH, kao masan zalogaj,a ne so ci jaldemokratska ideja bilaje i os ta la glavna odrednica politi-čkog ha bitusa onih koji su ga mak-nuli sa čela ove stranke.

Beskompromisnu borbu za pa -radigmatično načelo njegovog poli-tičkog i intelektualnog djelovanjakoja je svoj krajnji izraz nalazila uborbi za očuvanje BiH Durakovićje nastavio, uprkos svim nedaća-ma i nesporazumima, kroz Socijal-demokratsku uniju. U jednom tre-nutku političko djelovanje je ostva-rivao i kroz SBiH, zbog političkeplatforme koja je isticala načelabosanske cjelovitosti, kao i intelek-tualnog stava da je forma manjebitnija od sadržaja. U identičnomkontekstu treba shvatiti i njegovan gažman u BANU-u. Prihvata-nje da ovom projektu na raspola-ganje stavi vlastita iskustva i zna-nja samo potvrđuje njegovu odluč-nost da do kraja svog zemaljskogbivstvovanja bude od koristi naro-du i zemlji kojima je pripadao.

Duraković, međutim, nije prire-đivao iznenađenja samo svojimpolitičkim protivnicima, strana-čkim i fakultetskim kolegama,aka demskoj zajednici, javnostiuopće. Dosljedno istrajavajući naparadigmi bosanske cjelovitosti,kao svojevrsne simbioze intelektu -alnog i moralnog stava, profesor jeposthumno priredio najveće izne-nađenje. To iznenađenje velikogčovjeka najsnažnije je odražavaloduh zemlje koju je neobično volio.Budimo iskreni i realni, najvećibroj njih je čekao sahranu, mobili-zaciju komunalnih službi i fanfare,a dočekala ih je ahmedija i velikamuška džennaza.

Bila je to potpuno logična odlu-ka velikog čovjeka, i što je najvažni-je stvar slobodnog izbora, koji seočito nije svidio nekim glavama,

koji još uvijek primitivno i više negosuludo u praktično-političkom po -na šanju nastoje održati stanovištepo kome je ateizam viza za ulazaku jednu partiju, koja nastoji promo-virati demokratiju. Te “glave“ su usvojoj obezglavljenosti okrenuleglavu od džennaze, ne shvatajućika ko taj posljednji ispraćaj nije bioprema njihovom a ne rahmetliji-nom kroju. Duraković se tako i tje-lesno mrtav pokazao idejno življimod duhovnih mrtvaca, koji su pobje-gli sa poprišta posljednjeg ispraća-ja. Njegov vasijet je, s druge strane,pored slobodnog izbora, zorno i sna-žno posvjedočio da oda nost BiH, nepodrazumjeva sa mo poštovanjeuko rjenjenog je din stva različitosti,nego i višesto lje tnog trajanja bo -san ske duhovnosti. Nijaze, rahmetti lijepoj duši.

51

SLOVO O ČOVJEKU

BEHAR 104

SDP je za ogroman broj članova njegove stranke bio samo preruše-ni SKBiH i ništa više. Profesor Duraković, Bogić Bogićević, MiroLazović, Esad Zgodić, Ivo Komšić, Nijaz Skenderagić, Nermin Peća-nac i drugi nisu mislili da tako treba da ostane. Sukob je bio nemi-novan. Dogodio se paradoks kakav politička povijest nije zabilježila čitava plejada ljudi iznimnih sposobnosti i kvaliteta je iz Socijalde-mokratske partije izbačena zbog vlastite odanosti socijaldemokrat-skim uvjerenjima.

D irdem, direktna demo-kracija, novi je hit međumlađim intelektualcimau Hrvatskoj i regiji, ba -

rem onima koji su deklarativno ljevi-je od centra, odnosno onih koji, s pra-vom, smatraju da su socijaldemo-kracije u uvjetima neo li beralnogkapitalizma izdale vlastite ideale iodustali od koncepta države blago-stanja i socijalne pravde. Taj ultrali-jevi, marginalni i na neuredne akti-viste ekološki osviještenih ču pa vacadugo svedeni anarhoidni ko nceptzaživio je na nekim tzv. dru štvenimfakultetima kao ideološki točak stu-dentske pobune protiv privatizacijevisokog školstva, od no sno protiv po -d vale Kosoričinog mi nistarstva zna-nosti i obrazovanja koje je na malavrata uvelo oba ve zu plaćanja škola-rina na držav nim fakultetima zbognavodne ne mo gućnosti podmirenjasvih troš ko va iz budžeta. Budžet je,naime, bio rezerviran za drugu vrstso cijalnih transfera, onu kli jen te li -stičku, od nosno za punjenje strana-čke bla gaj ne i džepova stra na čkihpo mazanika. Davno zaboravljene ri -ječi, po put plenuma, od nosno zasje -da nja u pu nom sastavu, koja je, zbogglu ma tanja demokratskog načinaod lu čivanja, bila tako mila boljševi-cima različitih sorti, ponovo su ušleu uporabu baš tokom relativno do -bro organiziranih prosvjeda na Filo-zofskom fakultetu u Zagrebu, iza ko -jih su, upućeni tvrde, stajali stari iprekaljeni 68-osmaši, danas elitisti-

čki profesori na tom i srodnim fakul-tetima zagrebačke univerze.

Neki od njih, po starom principuHRT-a, pri podjeli vremena za politi-čku propagandu tzv. ljevice i tzv.desnice, o redu šunke, pa redu slani-ne, odnosno sat HDZ-a, pa sat SDP-a ili onoga što oni mogu sebi pripisa-ti, počeli su se ukazivati pet kom usitne sate i, pod uredničko-voditelj-skom palicom jedne od njihovih mla-đih, ali ne toliko mladih asistentskihuzdanica i uz dva mlađahna teoreti-čara, i prilično di rigiranim pitanje-odgovor multi lo gom divaniti o svimdruštvenim fe nomenima današnjice,domaćim i svjetskim iz, gotovo uni-sono jednog rakursa. Dobro je, nara-vno, da na kon desetljeća propagan-de libera lnog kapitalizma koji je con-ditio sine qua non demokracije i lju -dskih prava, što je besmislica, ima -mo i drugačije tonove, ali nije dob rošto se oni opet pretvaraju u pro pa -gandne, dok se rasprava o stva rnimpretpostavkama ekonomskog rasta iprosperiteta gura na marginu. Opetnavodno treba birati između ljevice idesnice jer tertium non datur. Sjeti-mo se što su povijesni okviri nastaja-nja pojmova političke ljevice i desni-ce, tek raspored sjedenja u francu-skoj staleškoj, a kasnije i revolucio-narnoj Narodnoj skupštini. Raspo-red sjedenja u skupštinskim klupa-ma danas u bitnome razlikuje ljevi-cu i desnicu, baš kao u početku. Abaš taj tertium, to treće nikako da sečuje.

Na zapadu ništa novaKoncept direktne demokracije,

naravno, niti je nov, niti je hrvatski,niti je regionalni, samo je maloušminkan nazivljem. Kao totalitar-ni najbolje je inauguriran za vlastiboljševika, iako ga se nisu libili nitifašisti, a rađao se na ulicama međumasama nezaposlenih, besperspek -tiv nih i obespravljenih koji su, zbogalijenacije od realnosti političkeklase u reprezentativnim demokra -ci jama i njezine klijentelističke po -zicije prema financijskoj oligarhijitzv. poslovne elite, pokušali prosvje-dima, a kasnije, kada oni nisu dalinikakva rezultata, osim sve brutal-nije represije, i nasiljem izboriti seza minimum prava na život, zdrav-lje, plaću kojom mogu podmirivatiosnovne troškove i školovanje svojedjece. Do političke im demokracije uparlamentima i nije bilo previše sta -lo. Ona je postojala, ali je u realiza-ciji političkih ciljeva, zakazala.

Masovni štrajk, kako ga je zvalanjemačka znanstvenica i društvenaaktivistica Rosa Luxemburg. Sve se,međutim, pretvorilo u revolucije des-nog (fašističkog, nacističkog i srod-nih) ili lijevog boljševičkog spektra,redukciju demokracije, odnosnostva rne političke participacije i zati-ranje građanskih prava, negdje dopo ništenja osnovnog pra va na život,do istrebljenja, genocida... Srećom,zahvaljujući hrvatskoj nevoljkostinapuštanja udobnosti, pa makar ipri vidnoj, i nesklonosti radikalnim

52

KOLUMNA

zoon politikon Piše: Faris Nanić

Direktna demokracija – izazov anarhije ili totalitarizma

Lijevo desničarenje ili alijenacija od stvarnosti

rješenjima, prošlogodišnji izlasci di -rektnih de mo krata na ulice u prote-ste protiv vlade Jadranke Kosor nisuse pretvorili u nasilje poput grčkog.Zahvaljujući i potpuno neuvjerljivimi suštinski neobrazovanim pojedinci-ma koji su se pokušali nametnutikao lideri pokreta u zametku, a ka s -nije na općim izborima osvojili stati-stički zanemariv broj glasova, prvipokušaji organiziranog političkogma sovnog nastupa zamrli su zbogbrzog razočarenja izašlih na ulice umodus operandi akcija, ali i kvoci-jent inteligencije samozvanih vođa.No, nisu li tako započeli i kasniji dik-tatori?

Talijani su se 1919. smijali faši-stu Mussoliniju, bivšem socijalistu,novinaru, svjedoku talijanskih voj-nih i političkih sramota u Prvomsvje tskom ratu, a Nijemci su se spr -da li s nacionalsocijalistom Hitle-rom još 1923. kada je u Minhenutaj, tada vodviljski lik organiziraone uspjeli, gotovo operetni Brauerei-putsch. No, talijanska je financijs -ka elita odlučila financirati cirku sa -nta Mussolinija i organizirati mupre dstavu marša na Rim i osvaja-nje vlasti već 1922., kada je shvati-la da će ju revolucija suprotnogpred znaka, onog boljševičkog po me -

s ti, usred privrednog kolapsa drža -ve, uz jedan uvjet – Noli tangerecirculi mei. Benito, u međuvre me -nu odjeven u paradnu uniformu iobrijane glave, obvezao se, zauzv -rat, ne dirati bankare, osigurava te - lje i slične financijere i spekulante,a ograničen privredni oporavak jefinanciran novcem koji su, po slo vu

zakona, njima morali polagati ipovjeravati oni koji su ga zarađiva-li.

Slično su se, u uvjetima još te žegi opasnijeg kaosa, ponijeli nje mačkibankari i njihovi mentori s Wallstreeta i City of London koji su na d -gledali crpljenje financijske moćinje mačke produktivnosti, znanja imi nulog rada kroz uvjete Versajskogmirovnog sporazuma. Oni su baš uHitleru prepoznali mogućnost pri-mjene sličnog recepta talijanskom,ali i sovjetskom, po uzoru na LordaShelburna i njegove pulene iz EastIndia company koji su vrlo vještoma nipulirali teorijama o slobodnomtržištu, istovremeno financirajućikrvave revolucije, poput jakobinskeu Francuskoj. Tako je, međunarod-nim vrućim kapitalom financirana,Nacionalsocijalistička njemačka ra -dnička stranka 1933. došla na vlast,u uvjetima generirane političke kri -ze, nakon pada vlade kancelara VonSchleichera i koncepta dirižističkeeko nomske obnove njegovog glavnogekonomista Von Lautenbacha. Gla-vninu političkog udara koji je srušioVon Schleicherovu vladu izvršili sukomunisti, revolucionari. Kada jeSun Yatsen 1911. uspješno izveo re -pu blikansku revoluciju, detronizira-jući Mandžu ili Qing dinastiju nakon300 godina apsolutne vlasti u mani-ri orijentalnih despocija antike kojaje izazvala bijes naroda zbog potpu-ne i ponižavajuće kolonizacije dru-štva u 19. stoljeću, britanski suagenti, poučeni Bokserskim ustan-kom iz 1900., organizirali i financi-rali niz političkih pokreta, naoružav-ši ih i, kao u borbama pijetlova,nahušakavši ih jedne na druge.Kaos je trajao do 1928. kada jeChang Kaishek uveo krvavu vojnudi ktaturu i privremeno stabiliziraostanje u dijelu zemlje. Ostatkom sude facto vladali komunisti Mao Ze -donga, koji su, za dvadesetak godi-na, okoristivši se brutalnom japan-skom okupacijom, pokrenuli novi

53

KOLUMNA

BEHAR 104

Kako su kineski, sovjetski,kubanski, sjevernokorejski i sli-čni primjeri dokazali, sve lijeveideologije, nažalost, pokazujutendenciju restrikcija građan-skih prava kada osvoje vlast,pa i ove trendove direktnedemokracije, odnosno demo-kracije ulice treba gledati svelikim oprezom jer direktnademokracija može biti vapaj zastvarnim političkim predstavlja-njem koje će donositi i provo-diti pravedne zakone i prave-dnu ekonomsku raspodjelu,taksirajući prebogate, posebnospekulante, a olakšavajući teretsiromašnima, a ne obratno. No,ona doista može biti samo to vapaj, a ne koncept vlasti.

54

KOLUMNA

građanski rat u kojemu su izvojeva-li pobjedu i zavladali Kinom jednomod najgorih dikatatura u povijesti,sve do 1978. kada su počele reformepopuštanja državnog terora i potica-nja ekonomskog rasta koje traju dodanas, a još uvijek nisu riješilejednu od najvažnijih komponentiBDP-a – domaću individualnu pot -ro šnju, odnosno potrošnju domaćin-stava kao osnovne kategorije u eko-nomskim analizama.

Istočna iskustvaKako su kineski, sovjetski, ku ba -

nski, sjevernokorejski i slični primje-ri dokazali, sve lijeve ideologije,nažalost, pokazuju tendenciju res tri -k cija građanskih prava kada osvojevlast, pa i ove trendove direktne de -

mo kracije, odnosno demokracije uli -ce treba gledati s velikim oprezomjer direktna demokracija može bitivapaj za stvarnim političkim pred-stavljanjem koje će donositi i provo-diti pravedne zakone i pravednueko nomsku raspodjelu, taksirajućipre bogate, posebno spekulante, aola kšavajući teret siromašnima, a neobratno. No, ona doista može biti sa -mo to – vapaj, a ne koncept vlasti.Ovakva, ona je samo uvod ili u ana-rhiju ili u totalitarizam. Na politič -kim je elitama, ako se ovi likovi da -nas tako uopće mogu zvati, da se,prije svega, probude iz tripa, skinu sdoza koje potiču narcizam i arogan-ciju, spuste noseve koji zaglušujućeparaju nebo i pokušaju reformiratipo litički sistem na način da se, ba -rem djelomično, ispune uvjeti za

stva rnu političku reprezentaciju iekonomski rast i razvoj svih segme-nata društva, posebno onih koji živeod svog rada. Stoga, oprez.

Oni kojima je zanimljivo kontro-lirati ovu regiju već će naći budućeglidera apsolutističkih tendencija čijiće dolazak na vlast financirati uuvjetima sve većeg nezadovoljstva,ne zaposleenosti i besperspektivno-sti. Njega i njegov, danas smiješni imarginalni facebook pokret će navla st, bilo maršem, bilo nominaci-jom manjinske političke opcije dove-sti pritisak ulice, metodama direk-tne demokracije, i to u najboljoj na -m jeri. Paradoksalno, ali toliko putau povijesti viđeno. No baš je takavontološki paradoks, pod uvjetom daga je narkotizirana politička elita

uopće svjesna, poticaj promjeneparadigme političkih, pa onda i svihdrugih odnosa prema stvarnoj pra-vednosti i političkoj zastupljenostiko ja generira ravnomjeran ekonom-ski razvoj kao refleks, projekcijumul tidimenzionalne kreativnosti naeuklidski prostor u kojem živimo.Ljudi su, posebno oni koji misle, doi-sta ogorčeni arogancijom svih razi-na vlasti prema privatizaciji javnihinteresa, socijalizaciji privatnih du -go va, otvorenoj zloupotrebi namjer-no neusklađenih zakona, klijentel-izmu koji je toliko očit i bolan, poni-žavajuć za veliku većinu.

Promjene se traže, s razlogom iopravdano. No, ostane li vlast odstvarnosti alijeniranih partitokraci-ja pod klijentelističkom kontrolomfinancijske kaste, dirdem rasčupa-

nih i maskiranih marginalaca do -vest će autokrate i totalitarne siste-me na vlast. A to smo prošli, dvaputa u prošlom stoljeću. Uostalomda misle ozbiljno, zorno pokazujenastrano maskirana ministrica oko-liša koja se infiltrirala u redove blije-dog SDP-a koji već drugi puta navlasti provodi krajnje konsekventnoi nemilosrdno neoliberalni konceptpotpune privatizacije i financijskederegulacije, istovremeno regulira-jući do u sitnice ekološki podsistemtretiranja otpada ili pušenja u javno-sti, parkiranja, nadzornih kamera.Puzajuća regulacija sve ve ćeg ogra-ničenja građanskih prava, nameta-nja sve više sve besmislenijih odred-bi, uredbi, zakona, jedan je od geni-jalno smišljenih koncepata fašizacijedruštva koje se, poput KafkinogGregora Samse, odjednom probudi udrugom, teškom i potpuno neodgo-varajućem obličju, obličju koje bitnosmanjuje manevarske sposobnosti,individualne kreativnosti, slobodnogizražavanja i poleta misli. Želimo litakav scenarij vlastitih života, bezobzira na površinski primamljive zo -vove dirdem aktivista i teoretičara izanarhoidne ‘68. koji su marširalikroz institucije kako je to formuliraonjihov tada mladi guru, Rudi Dut-schke, posebno sjetivši se da je bašnakon studentskih nemira nastupi-la era financijske deregulacije, diza-nja zapornica na branama spekula-cijama i brza refudalizacija društve-nih odnosa? Lideri „revolucije“ ubrzosu preuzeli deregulirane države iinaugurirali novu ideologiju – pos t -in dustrijskog društva usluga i kon -zal tinga, naravno zapadnog kojeprljavu industriju, ergo rad prepuštajeftinoj radnoj snazi, u susjedstvu ilinešto dalje. Sve u ime povećanja pro-fita i zadovoljstva shareholdera kojesu neki, s pravom nazvali slavehol-derima. Vi nećete moći reći da nisteznali, odbrusio je optuženi Alija Izet-begović svojim tužiteljima i sucimana montiranom Sarajevskom proce-su 1983. A vi?

Dobro je, naravno, da nakon desetljeća propagande liberalnogkapitalizma koji je conditio sine qua non demokracije i ljudskihprava, što je besmislica, imamo i drugačije tonove, ali nije dobrošto se oni opet pretvaraju u propagandne, dok se rasprava ostvarnim pretpostavkama ekonomskog rasta i prosperiteta gurana marginu. Opet navodno treba birati između ljevice i desnice jertertium non datur.

55

DEFTER

BEHAR 104

I. PROLEGOMENAMalo je poznato, a još manje

priznato, da Bošnjacima pripada uzaslugu i čast da su u teškim dani -ma rata 1941.-1945. godine spasiliod fizičkog istrebljenja bosansko-hercegovačke Rome. Da bi realizi-rali tu svoju humanitarnu namje-ru, Bošnjaci su na prve nacističkepokušaje, koji su išli za likvidira-njem Roma, či tavo pitanje predsta-vili kao atak na islam i Bošnjake.Progoni Roma u Bosni i Hercegovi-ni već na samom početku postigaoje puni uspjeh. To se je moglo reali -zirati i zato što su bosanski Romi usvojoj ogromnoj većini važili po svo-joj vjerskoj pripadnosti kao mu -slimani. U daljnjoj akciji za spa ša -va nje onih Roma koji su važili zapravoslavce, pribjeglo se jednomdru gom lukavstvu koje se sastojalou tome što se razvi jala teorija da suRomi pravoslavci aromunskog po -rijekla. Rumunija je službeno sta-jala na strani sila osovine, pa seprikazivalo da je nacistima štetanprogon i onih Roma koji su se treti-rali kao pravoslavci.

Na ovaj se način dogodilo da je uBosni i Hercegovini romsko stano-vništvo uglavnom ostalo pošteđenood nacističkog genocida. Kao što jepoznato oko 400.000 Roma strada-

lo je u nacističkim logorima smrti,pa bosanskohercegovački Romičine u ovome pogledu u neku rukuiznimku. Ovo ipak ne znači da i bo -sa nskohercegovački Romi nisustra dali uzevši u obzir pojedinačneslučajeve, ali su kao cjelina uglav-nom izbjegli eksterminaciju. Prvialarm protiv progona Roma došaoje u prvoj polovici jula 1941. godineiz Tešnja. Upravo su u to vrijemevlasti NDH po nacističkim sugesti -jama uveliko vršile popise Roma,kako bi onda protiv popisanih mo -gli početi s progonima. Ove su mje -re naišle na jednodušnu osudu i nakonferenciji bivših zemljoposjedni-ka, održanoj u Sa rajevu 26. i 27.jula 1941. godine. Pitanje je pokre-nuo Šaćir Dreca iz Bo sanske Gra-diške, a podržali su ga svi prisut -ni.Odmah poslije inicijative iz Te š -nja u Sarajevu je obrazovana jednastručna komisija koja je uzela zazadatak da izradi elabo rat u obra-nu Roma koji bi onda bio predatnjemačkim i vlastima NDH. Komi-siju su sačinjavali: Der viš M. Kor-kut, kustos Zemaljskog muzeja,Hamdija Kreševljaković, akademiki historičar, Hadži Mehmed Han-džić, pisac i teolog i Muhamed Ka -n tardžić, profesor. Sekretarske po -slove za Komisiju obavljao je Mu -

hamed Hadžijahić, pravnik. Osno-vna teza elaborata je bila da se tzv.bijeli Cigani imaju smatrati sasta-vnim dijelom muslimanske popu-lacije. Progon da kle Roma zna čio jeu isti mah i progon Boš nja ka. Uzelaborat je priložena i stu dija draLeopolda Glücka, Prilog fizičkojantropologiji cigana u Bosni i Her-cegovini (I Muhamedovski Cigani),objavljena u Glasniku Zemaljskogmuzeja od 1896, odnosno u “Wis-senschaftliche Mitteilungen ausBosnien und der He r cegovina” od1897, u kojoj su naglašene posebneetničke karakteristike Ci gana Boš -njaka u Bosni i Hercegovini, koji sepo načinu života vidno odvajali odostalih Roma. Bo jeći se šireg revol-ta Boš nja ka i ne nalazeći nekog na -ro čitog razloga da insistiraju nauništenju Roma u Bosni i Herce go -vini, učinjena je Bo š njacima konce-sija, tako da je Mi nistar stvo unu-trašnjih poslova u Zagrebu pod br.32661/41 od 30. VIII 1941. godineiz dalo raspis, ko jim su obustavlje-ne mjere protiv tzv. bijelih Cigana.Ipak je i poslije toga dolazilo doeks cesa protiv Ro ma. Najizrazitijise desio u Travniku u proljeće1942. godine kada su vlasti NDHpo čele upućivati tamošnje Rome ukoncentracione logore. Revoltiraniovim postupkom, Bošnjaci u Zeniciizdali su 26. maja 1942. godine svo -ju rezoluciju, koju je potpisalo 27uglednih zeničkih Bošnjaka.

Zenički Bošnjaci, obratili su seza interven ciju vjerskim instituci -ja ma. Tim povodom je Ulema me -dž lisa u Sara jevu preko Ureda re -isu-l -uleme uputio predstavku, tra-žeći da se Romi - Bošnjaci zaštite odpro gona i upućivanja u koncentra -ci o ne logore. U odgovoru na tu pre -d s tavku službeno je obaviještenUred reisu-l-uleme dopisom u ko -jem se među ostalim na vo di: “Mi ni -stars tvo unutrašnjih po s lo va na

Sedamdeset godinaRezolucije zeničkih intelektualaca za zaštitu RomaPriredio: Salih Jalimam

56

DEFTER

traženje potpredsjed nika vla debrzojavno je izdalo nalog lo go ru uJasenovcu, da se Cigani pu s te.Inače svim redarstvima i žu pa maizdat je ponovni nalog da Mu s li -mane Cigane puste na miru i da ihne smiju upućivati u logore, a logo-ri su dobili nalog da uko liko kojiCiganin bude upućen u logor, da gane primaju.“ Odgovor na predstav-ku Ulema medžlisa u Sa ra jevudos lovce je objavljen u Glas niku is -lamske vjerske zajednice, god. X,br. 8, kolovoz 1942., str. 228-229.,uz slijedeću instrukciju pod ruč nimkotarsko-mearfskim povje r e n s tvi -ma i džematskim imamima: “Dos -tavljajući vam prednje ra di znanjai ravnanja upuću jete se uje dno, daubuduće pri svakom eve ntualnomponovljenom slučaju od vođenja Ci -ga na muslimana u sa bir ne logorezatraži povjerenstvo ili dže matskiimam od nadležne ko tarske oblastida se dotični odmah otpuste svojimkuća ma temeljem prednjeg saopće-nja potpredsjedništva vlade i o to -me istodobno izvijesti ovaj Ulemamedžlis.«

II: SJEĆANJEFADIL IMAMOVIĆ: AKCIJAZENIČKIH INTELEKTUALACANA SPAŠAVANJU ROMA U1942. GODINI

Vijest da vlast NDH sprema ak -ciju da se pohapse i otjeraju u logornaši građani tzv. Cigani, porazno jedjelovala među stanovništvom na -šeg grada, posebno među Boš nja -cima. A kada se čulo da su u Tra -vniku već pohapšeni ti građani i daim se priprema likvidacija, ne ko -liko stotina građana Zenice, koji suodmah osjetili da će njih ta mjerapo goditi, bili su u najvećoj mjeri uz -nemireni i ugroženi. Tada sam sta-novao u kraju gdje je bilo najvišetzv. bijelih Cigana, koji su tu živjeliod davnina, bili najvećim dijelom

in dustrijski radnici i zanat lije, pot-puno se srodili sa sredinom, sma-trali se Bošnjacima i mirno živjeli asko ro niko od njih nije znao romskije zik. Nekolicina od njih mi seodmah obratila za savjet šta da sečini pred tom postojećom opasno-šću. U prvi mah nisam znao kakoda im se po mogne. Odmah sam seposavjetovao sa svojim kolegomŠaćirom Ko nj hodžićem, predsjedni-kom suda u Ze nici i još nekim prija-teljima, pa smo odlučili da se smje-sta poduzme neka akcija da bi setim našim gra đa nima, kao i osta-lim u drugim mje stima dala najbo-lja podrška. Ra z govarajući o tomproblemu doznali smo da postojinekakva odredba vlade NDH iz1941. godine pre ma kojoj su tzv.bijeli Cigani izuzimaju od mjeraupu ćivanja u logor. Na ravno, to jetrebalo odmah iskoristiti da bi seakcija osujetila, pa smo odlučili dase te odredbe dočepamo. Posjetilismo kotarskog predstojnika, ukaza-li mu na akciju u Tra vniku i upozo-rili na dotičnu od red bu, tražeći danam je da, i upozorili ga da se uZenici ne poduzima ni kakva akcijaprema Romima jer bi to izazvalonajveći revolt kod Bo š njaka. Osjeti-li smo da on zna za tu odredbu, alije on tvrdio da mu nije poznata i daće on sprovesti svaku akciju ako zato dobije kakvu naredbu.

Ne svršivši nikakva posla sapre dstojnikom, obratili smo se ta -dašnjem službeniku zeničkog kota-ra Muharemu Kuprešaku da namon pronađe tu odredbu u arhivi i danam je preda. On je to najspremni-je učinio “ukravši“ iz arhive dotičniakt, a mi smo je umnožili u 200 pri-mjeraka, propisno sudski ovjerili teorganizovali sastanak viđenijihBošnjaka u Medresi. Na tom pro -tes tnom sastanku kome je prisu-stvovalo oko 40 Bošnjaka, pretre-san je ovaj problem pa je donesena

Rezolucija 26. V 1942. godine kojase čuva u Gazi Husrefbegovoj bib -lioteci. (vidi Takvim za 1971. str.72-77 u članku M. Džemalu di no vić“Jedno svjedočanstvo naše huma-nosti iz ratnih dana“!).

Tekst Rezolucije sam napisao jauz sudjelovanje Š. Konjhodžića iona je na sastanku Bošnjaka Zeni-ce 26. V. 1942. godine usvojen. Uje-dno je odlučeno da se tekst te Rezo-lucije uz ovjeren prepis odredbemi nistarstva unutrašnjih poslovaNDH od 30. VIII 1941. broj32661/41 dostavi svim VAKUFS -KIM POVJERENSTVIMA u Bosnii Hercegovini, kako bi se i u drugimmjestima mogli suprostaviti even-tualnoj akciji protiv svojih sugra-đana, kao i da se sa ovim proble-mom i stavom Bošnjaka Zeniceupoznaju najviši organi Islamskezajednice i od njih zatraži podrškai pomoć.

Taj zaključak je istog dana spro-veden, a sutradan sam ja odnio na -šu Rezoluciju Naibu Reisu ul ulemiSalihu Safvetu ef. Bašiću. On meje veoma lijepo primio, po ka zao ve -liku ogorčenost prema akciji usta-ša i obećao da će odmah interveni-sati u Zagrebu. Ja sam mu rekaoda se u Zenicu ne smijem i nećupovratiti dok ne dobijem rezultat,pa je on uspio da preko telefonaodlučno interveniše. Na kon nekoli-ko telefonskih razgovora u toku 2-3sata, podpredsjednik vlade Kule-nović je obavijestio Naiba da će svakotarska predstojništva u Bosni iHercegovini od mah dobiti upute dase akcije protiv tzv. bijelih Ciganane poduzimaju, a ako je nešto većpoduzeto da se obustavi.

Prije polaska u Sarajevo savjeto-vao sam ugroženim svojim komšija-ma da se za svaki slučaj pripreme:ako bi ustaše u međuvremenu po -kušale da ih hapse, da im pružefizički otpor. U tu svrhu podigao

nešto oružja iz sudskih corporadelicti, nešto su sabrali i sami, te uzdruga sredstva spremno čekali da -lji razvoj. Vraćajući se noću iz Sara-jeva uvjerio sam se da je akcija zaotpor odlično pripremljena i da jedošlo do kakvog ustaškog ispada,sigurno je da bi se ovi slabo proveli.

Sutradan je u Zenicu stigao šefžupske redarstvene oblasti u Trav -niku M. Smailbegović, pa sam gaupozorio da odmah ode kod kotar-skog predstojnika i stavi mu dozna nja da ne preduzima ništa pro-tiv naših sugrađana, jer će se u pro -tivnom i krv proliti. On je to i uči -nio, pa do ustaške akcije nije ni doš -lo i tako su ostali naši sugrađani.

Doznali smo, zatim, da su po -hap šeni u Travniku bili već ot pr e -m ljeni do Bosanskog Broda. Nekivagoni su sa njima bili prikačeni zaneki transport za Jasenovac i ti lju -di su stradali. Dva ili 3 vagona suostala u Bosanskom Brodu, pakako je stigla naredba o obustaviupu ćivanja u logor, ovi su Travni -ča ni vraćeni i tako su im životi os -tali.

Vjerujem da je ova naša akcijaimala povoljan odraz i u drugimmje stima Bosne i Hercegovine.

III. ZENIČKA REZOLUCIJA Zenica, 26.V 1942.

Zenički muslimani održali susa stanak povodom upućivanja u sa -bi rne logore muslimana takozvanih“Ci gana“ iz Travnika i povodomgla sina da će se isto tako postupiti is ostalim muslimanima takozva-nim “Ciganima“ Herceg Bosne, pasu nakon svestranog proučavanjaovog za islamsku zajednicu vrlo va -ž nog pitanja konstatovali sljedeće:

1. Sveta, uzvišena i zakonompri znata vjera Islama ne poznajepodjelu ljudi po rasi i klasi. Jedinopriznaje razlikovanje po uljudbi ipojedinačnoj vrijednosti, pošto su

najpribraniji kod Boga dž.š. samooni, koji se najtačnije drže propisavjere.

2. Muslimani takozvani Ciganijesu sastavni dio muslimanskogele menta u Herceg Bosni. Oni se nipo čemu ne razlikuju od ostalihmu slimana. Rađaju se u miru kaomu slimani, vode se u istim matič-nim knjigama, izvršavaju sve obre-de Islama, žene se i udaju sa osta-lim muslimanima i muslimani ihni su nikada smatrali, da su štodrugo nego muslimani kao i ostali.Uvijek su sa ostalim muslimanimajednako izvršavali vjerske i držav -ne dužnosti, a uvažavali su i istapra va kao i svi muslimani u svimvre menima svoje prošlosti i sadaš -njosti. Svi muslimani bez razlike ihi sada kao i uvijek smatraju dije-lom svoga vlastitog i zajedničkog ti -jela, te najenergičnije i najžešćeosu đuju svako izdvajanje i razliko-vanje ovih muslimana od ostalih.Svi muslimani hoće i jednodušnotra že, da ovi muslimani imaju istipo ložaj kao i svi ostali muslimaniHe rceg Bosne.

3. Pod pojmom “Cigani“ imadese smatrati samo necivilizovani no -mad (skitnica) koji nema stalnogna stana, niti određene uljudbe,nego se skita od mjesta do mjesta,provodi lupeški život i za koga nepostoje nikakve ni državne ni dru -ge granice.

4. Postoji odredba Ministarstvaunutarnjih poslova od 30. VIII.1941. broj: 3266/41 koja određuje,da se u tzv. “Bijele cigane“ musli-mane nema dirati, jer su isti imadusmatrati Arijevcima. S toga i naiste ne smiju se primjenjivati nika-kve mjere već određene, ili koje ćese u buduće odrediti protiv Cigana.

Prijepis ove odredbe se prilaže.Radi toga su zenički muslimani

odlučili, da ove svoje zaključke ikonstatacije upute svojim najvišim

vjerskim vlastima od kojih žele itraže slijedeće:

1. Da se najžurnije učini sve po -t rebno, da mjerodavni faktori po -zovu sve upravne vlasti, da je od -redba Ministarstva unutarnjihposlova od 30. VIII. 1941. br.32661/41. strogo respektuje i da seovaj dio na šeg muslimanskog ele-menta kao i svi muslimani, kojiimaju svoja sta lna boravišta i zani-manja zaštite.

2. da se najžurnije zatraži, da sesvi oni, koji su već odvedeni u sa -birne logore povrate svojim kuća-ma i našoj muslimanskoj zajednici.

3. da se zatraži od mjerodavnihfa ktora, da se one vlasti i organi,ko ji rade protivno ministarskoj od -re dbi od 30. VIII. 1941. br.32661/41 pozovu na odgovornost ipri vredu zasluženoj kazni.

Za muslimane kotara zenič -kog:Šaćir Konjhodžić, predsjednik ko -tarskog suda, Abdulah ef. Serdare-vić, direktor medrese i predsjednikvakufsko-mearifskog povjerenstva,Mehmedalija Tarabar, po s jednik,Fadil Imamović, sudac, RagibHadžiabdić, upravitelj kaznione,Hasib Mujić. šerijatski su dac, Mid-hat Serdarević, tajnik željezare,Asim ef. Tarabar, džematskiimam, Muhamed Kundalić, šeri-jatski sudac, dr. Hasib Muminagić.liječnik, Mensur Serdarević, činov-nik željezare, Osman ef. Mu tapčić,posjednik, Mehmed ef. Čo lo man,predsjednik El-Hidaje, TeufikLimić, školski upravitelj, Hu se i -nbeg Kulenović, blagajnik kaznio-ne, Mustafa Šestić, trgovac, EnisMutapčić, trgovac, Salih Mehme-dić, trgovac, Muhamed Selesković,činovnik, Abdulah Tabaković, obrt-nik, Safvet Karić, Ahmed Osmana-gić, činovnik, Smail Soko, gruntov -ničar, Avdaga Haramandić, trgo-vac, Salim Tarabar, posjednik, Mu -hamed Salčinović, trgovac, Musta-fa Panjević, trgovac.

57

DEFTER

BEHAR 104

U ovom radu osvrnut ćemo sena podatke iz katastarskog popi-snog deftera TD 355 koji se odnosina stanovništvo Pakračkog sandža-ka (liva-i Pakrac) 1565. godine. Upo pisu se detaljno daju imena kori -s nika posjeda sa povremenom bilje -š kom o korištenju u ranijem popis -nom defteru (defter-i atik). NahijaCe rnik jedna je od 14 nahija u san -dža ku, a sastoji se od 54 sela i 19me zri (njiva). Uključujući sva pri -pa dajuća sela, nahija je Cernikima la ukupno 695 domaćinstava.Sta novništvo se uglavnom baviloze m ljo rad njom. 1565. godine u na -hi ji Cernik proizvedeno je 2.256 ki -lo grama pšenice (22.560 akči pore-za), mahluta (mješanca - smjesepše nične krupe i leće) – 4.385 kg(uz 26.310 akči poreza), alefa (zobi)305 kg (uz 915 akči poreza). Velikdio poreza bio je porez na vino kojije najvjerovatnije uziman od nemu -s limanskog stanovništva. Porez jesku pljan i na prihode od sijena(2250 akči), pamuka (4057 akči),po vrća (1221 akču), kupusa (1166ak či) i duhana (42 akče). Porez jeta kođer uziman i na sitnu stoku(1460 akči) i svinje. Relativno dostapo reza je uzimano na ribolov (1238akči).

Selo Cernik pribilježeno je kaosa mo naselje Cernik (nefs-i Cer-nik), a samo naselje Cernik najguš -će je naseljeno i predstavlja središ-te nahije. Imalo je između 200 i250 stanovnika, pod uvjetom da jesvako domaćinstvo u to vrijemeimalo oko 5 članova.

U Kanunnami za Pakrački san-džak stoji da su, “Mađarski nevjer-nici i ostali”1 (Macar keferesi vegay ri) u nahijama Drenovica i Cer-nik u spomenutom sandžaku, kojisu bili popisani da, prema zahtjevi-ma starog popisnog deftera, dajupo domaćinstvu po pedeset akči fi -lu rije, zatim ušur na usjeve, žitari-ce i širu, u trenutku dok se popisu-ju, njihov se ušur na usjeve, žitari-ce i širu raspoređuje sandžakbegu,zaimima, posjednicima timara iljudima u utvrdama, dok se za cen-tralnu blagajnu uzima po pedesetakči filurije prema prethodnoj od -redbi, a stanovništvo u vlaškomsta tusu koji se nalaze na “opasnojgra nici” (serhad-i mehufe), namje-sto obaveza u skladu sa šerijatskimpropisima i običajnim dažbinama,trebaju godišnje davati po sto akči,a ova bilješka je uvedena u novipopis prema prethodoj odredbi i naobjašnjeni način.2

U spomenutim nahijama, Cer -ni ku i Drenovici, nalaze se neka se -la koja je danas gotovo nemogućeubi cirati i odrediti im eventualnida našnji naziv. Neka od tih mjestaimala su mađarsko ime, ali je veći-

na naziva ipak slavenskog porije-kla. Na osnovu imena ljudi u dru-goj polovini 16. stoljeća, prema ka -tastarskom popisu, teško se možeraz lučiti čak i tačna uža vjerskapri padnost određene osobe, osimna relaciji muslimansko - nemusli -ma nsko ime, a kamoli pripadnostodređenoj narodnosnoj skupini.Mu slimani u nahiji Cernik žive iliu mahalama ili pomiješani sa ne -mus limanima. Ne može se čak nitvr diti da se radi o bosanskim mu -s l imanima. Osobito je zanimljivslu čaj kad se na osnovu imena no -sitelja domaćinstva i imena oca uo -ča va proces primanja islama kodlo kalnog nemuslimanskog stanov -niš tva. Čak ima i slučajeva da uselu sa oko dvadesetak domaćin -sta va živi samo jedna porodica mu -s limana (Halim sin Abdullaha) ko -ji je tek prešao na islam i koji pla -ća filuriju isto kao i ostali ne mus -limani. Naime, tamo gdje ima ma -nje muslimana u nekim selima,obično i muslimani plaćaju filurijukao i nemuslimani. Štaviše, u jed-nom selu u Šagovini ima samojedno muslimansko domaćinstvo(Mev luda sina Abdullaha) i ono

58

DEFTER

Muslimani nahije CernikPrema katastarskom popisu Pakračkog sandžaka iz 1565. godine

Piše: Adnan Kadrić

1 Misli se na stanovništvo koje je bilo uk lju č eno u ugarski feudalni i pravni sistem prijeosmanskog osvajanja tih krajeva.

2 Liva-ı mezburede Direnofça ve Çernik nahiyelerinde vaki olan Macar keferesi ve gayri-leri defter-i atik mucibince her duhan hanesinden ellişer akçe rüsum u filori ve galle vehububat ve şirelerinden öşür eda itmek üzere mukayyet bulunup haliya tahrir olunduktaöşr ü gallat ve hububat ve öşr ü şireleri mir liva ve züema ve erbab-ı tımar ve merdan-ıkılla’ ya tevzi’ olunup ellişer akçe rüsum u filorileri ber-karar-ı sabık hızane-i amire içünzapt olunmak üzere ve serhad-ı mehuf vak’i olan eflak keferesi ki hukuk u şerriyye verüsum u örfiyyeleri mukabelesinde her duhan hanesinden senevi yüzer akçe rüsum ufilori eda etmek üzere mukayyet bulunmağın ber karar-ı sabık vech-i meşrub üzere defter-i cedide kayıt olundu.

pla ća filuriju. Nije rijedak slučaj dazajedno žive i nemuslimani i novislavonski muslimani i muslimaničiji su i očevi već bili muslimani.Treba navesti i primjere mjesta ukojima i nemuslimani i muslimaniobrađuju iste njive pri čemu su po -re zna izdvajanja muslimana kat-kad veća od uobičajenih poreznihiz dvajanja nemuslimana. Neka se -la ubilježena u defteru plaćaju sa -mo resmi-čift za muslimane. Ima islučajeva kad njivu (mezru) u blizi-ni utvrde koja pripada Cernikuuživa u svom posjedu izvjesni Petredok zemlju za njega obrađuju 3muslimana. U selu upisanom kaoEvholin otac novog muslimanaubi lježen je kao Jumermeš, vjero-jatno mađarskoga porijekla.

Prema popisu, u naselju Cer-nik, u mahali džamije uzvišenogCara3, utočišta svijeta (Mahalle-icamii Hz. Padişah-ı alem Cenah)1565. godine (973. H.g.) stalno sunastanjeni hatib, mujezin i 44 do -ma ćinstva muslimana, a imena no -si telja domaćinstava jesu sljedeći:

Ali sin Mustafe (hatib)Muhsin sin mujezinaMir Ahmed sin RamazanaTurali sin HasanaHasan sin AbdullahaAbdullah sin HasanaAbas sin HidraMahmut sin HasanaMir Ahmed sin AhmedaHasan sin IbrahimaMustafa sin HasanaDžafer sin KarađozaMurad sin OsmanaMustafa sin HasanaAli sin AbdullahaMuhsin sin DžaferaIsmet sin AbdullahaGazi sin SerselamaPetre sin Mahmuda

Ali sin AbdullahaAhmed sin MuhsinaMahmud sin AbdullahaAli sin DžaferaMahmud sin MuhsinaDžafer sin AbdullahaMehmed sin IsaaAbdullah sin DžaferaTurali sin HasanaAbdullah sin MuhsinaIsmet sin AbdullahaAli sin AbdullahaTurali sin AbdullahaAli sin OmeraVeli sin MustafeDžafer sin MahmudaAli sin HasanaMevlud sin AbdullahaHasan sin AbdullahaMahmud sin AlijaMevlud sin AbdullahaMehmed sin AbdullahaTurali sin HasanaDžafer sin AbdullahaSerhad sin AlijaU katastarskom popisu bilježi

se da je u spomenutoj kasabi živje-la jedna grupa zanatlija, te da jezaimima upisan porez badi-heva iporez na neoženjene. Raja je zazemlju koju je obrađivala davaladaž bine propisane šerijatskim od -red bama i običajnim pravom. Naspo menutoj zemlji, osim gebrana(ne muslimana), u statusu raje ra -dili su, prema katastarskom popi-su, sljedeći muslimani: Abdullahsin Mahmuda, Mir Ali sin Hasana,Ali sin Abdullaha, Ismet sin Mah-muda, Ali sin Abdullaha, Nasuhsin Selima, Abdullah sin Nasuha,Nasuh sin Mehmeda, Hasan sinAbdu llaha, Ismet sin Mahmuda,Omer sin Abdullaha, Veli sinAbdu llaha, Mahmud sin Mustafe,Ha san sin Alija, Mehmed sin Dža-fera i drugi. Kao zanimljiv primjeru selu Belasi u Pakračkom sandža-ku navest ćemo i primjer imenaMikloša sina Abdullaha, gdje se

vidi da je otac prešao na islam, asin ostao nemusliman zadržavšisva dotadašnja prava koja je imao.Isti slučaj je sa mezrama (njivama)koje je uživao Petre sin Alija. Štavi-še, u mahali džamije sultana Sulej-mana Zakonodavca živio je i Petresin Mahmuda.

Općenito promatrajući podatkekoji nam se sami nude u katastar-skom popisnom defteru TD 355 zaPakrački sandžak, možemo doći dosljedećeg zaključka: ako i postojimo gućnost doseljavanja određenihmajstora muslimana iz Bosne kojisu dolazili da razviju neke oblikeza nata i poprave postojeće utvrde una hiji Cernik i Pakračkom sandža-ku općenito, isto tako se jasno mo -že zaključiti da je u nahiji Carnik,odnosno Pakračkom sandžaku, bi -lo i lokalnih slavonskih muslimanačiji su očevi starosjedioci.

Izvori i literatura- Husić, Aladin, “Vojne prilike u split-

sko-zadarskom zaleđu u 16. stoljeću(Osmanski serhad 1530-1573)”, POF56 / 2006, Sarajevo 2007.

- Moačanin, Nenad, Požega i Požeštinau sklopu Osmalijskog carstva (1537-1691), Jastrebarsko - Naklada, 1997.

- Mujadžević, Dino, “Muhimme defteriz 1552. - osmanski izvor za povijestSlavonije i Srijema”, Scrinia Slavo-nica : godišnjak Podružnice za povi-jest Slavonije, Srijema i BaranjeHrvatskog instituta za povijest. 8(2008), 399-428.

- Mujadžević, Dino, “Osmanska osva-janja u Slavoniji 1552. u svjetluosmanskih arhivskih izvora”, Povije-sni prilozi. 28 (2009) ; 89-108.

- Selçuk Ural, “Onaltıncı yüzyılınikinci yarısında Osmanlı hâkimi ye -tinde Pakrac Livası”, In: Ulus lar -arası İnsan Bilimleri Dergisi, Cilt 6Sayı 2, 2009.

- Selçuk Ural, 355 numarali TapuTahrir Defterine Göre Pakrac Livasi,Sakarya Üniversitesi - Sosyal Bilim-ler Enstitüsü, 2006. [djelomičnoobjavljeni magistarski rad]

59

DEFTER

BEHAR 104

3 Radi se o džamiji podignutoj u ime sul-tana Sulejmana Zakonodavca.

60

LIKOVNO OKNO

Intervju: Mehmed Zaimović (1938. – 2011.)

Razgovarala: Aida Abadžić Hodžić

LIKOVNO OSJEĆANJE “protiv siromašnih apstrakcija“

Akademik Mehmed Zaimović (Tuzla, 1938. – Sarajevo, 2011.) cijeli niz godina bio je zapaže-no prisutan na bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj likovnoj sceni. Sudjelovao je na višeod pet stotina grupnih izložbi i imao više od šezdeset samostalnih predstavljanja – od gosto-vanja na izložbi ULUBiH-a davne 1961. godine u Splitu i prve samostalne izložbe u Salonu “Lik“u Sarajevu 1964. godine, preko sudjelovanja na najznačajnijim bosanskohercegovačkim ijugoslavenskim izložbama (Sarajevski salon, Trijenale likovnih umetnosti u Beogradu, Izložbajugoslavenske grafike u Zagrebu, Međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci, Banjalučkijesenji salon...) do sudjelovanja na uglednim međunarodnim likovnim manifestacijama ipredstavljanjima tadašnje jugoslavenske umjetnosti u svijetu (New York, Modena, Copenha-gen, Paris, Aleksandrija, New Delhi, Tokio, Stockholm, Washington, Mexico, Istanbul, Madrid,Lisabon, Rabat, Doha...).

Na izložbi tri umjetnička udruženja BiH (Udruženja umjetnika likovnih umjetnosti, Udruže-nja umjetnika primijenjenih umjetnosti te Asocijacije arhitekata BiH), upriličenoj povodomšestog aprila - Dana oslobođenja grada i jubileja Collegium artisticuma u Sarajevu, Akademi-ku Mehmedu Zaimoviću dodijeljen je Grand prix 2010. za umjetnički opus. Mada se poslje-dnjih desetak godina osjećalo postepeno smirivanje i povlačenje umjetnika ove generacije, uvelikom opusu Mehmeda Zaimovića, u njegovim brojnim nagradama i priznanjima, u širo-kom rasponu umjetnikovih likovnih interesa i vrlo osobitom i uvijek budnom istraživalačkomnaponu, bosanskohercegovačka suvremena likovna umjetnost bilježi iznimnu ljudsku iumjetničku avanturu.

Gospodine Zaimoviću, dugoste prisutni na bosanskoherce-govačkoj likovnoj sceni, gotovopu nih pola stoljeća. Pamtitevrlo dinamične godine u kul -tur nom životu, pionirsko vrije-me utemeljenja nekih značaj-nih institucija u kulturnom ži -votu tadašnje Jugoslavije. Štoda nas najviše, prema Va šem mi -š ljenju, nedostaje u li kov nomži votu u Bosni i Hercegovini?

Sedma decenija je za našu sre-dinu veoma mnogo značila u smi-slu kulturnog i duhovnog uzleta.Pa i znatno šire, u regionalnim ok -vi rima. To su godine svojevrsnoguzleta, renesanse. To je uistinu vri-jeme poleta u kulturnom smislu.Povjesničari kulture će se moždaubuduće ozbiljnije pozabaviti timfenomenom. Stekle su se neke okol-nosti pozitivnog naboja, a i kritičkamasa ljudi je to omogućavala. Tako

je 1961. godine počelo djelovanjeMESS-a; potom Večeri poezije uDomu mladih koje su trajale pocijele noći; pop scena – stvaranjemu zičkih grupa; pojava mladihknji ževnika i velikih književnih os -tva renja Selimovića, Dizdara... Nezaboravimo otvaranje Akademijelikovnih umjetnosti u Sarajevu,pro jekat Hiljadu škola, početak ra -da galerije Međunarodnog portretau Tuzli 1964. godine, Izložbu mla-dih 1967., otvaranje Ba njalučkogsalona, otvaranje Sa rajevskog salo-na 1968. godine, zagrebačku izlož-bu jugoslavenskog crteža, međuna-rodnu izložbu originalnog crteža uRijeci 1968., Za g rebački salon, os -nivanje grupe “69” u Ljubljani, paJugoslovenski trijenale likovneumjetnosti, itd. Ali, da se vratimVa šem pitanju, sada nam nedosta-ju likovne manifestacije takvih pro-fila i regionalnog karaktera. Nema

izlagačkog intenziteta jer smo fru-strirani gubitkom umjetničkog tla,nema više onog prostora gdje smonekada djelovali, a to je za jednogum jetnika pogubno – ne samo zaum jetnika nego za svakog mislećegčo vjeka. Nije to bio prostor samone kadašnje Jugoslavije, nego imnogo širi, evropski likovni pros -tor. Više nema tih kontakata, a ka -da njih ne ma, onda vas više ni or -ga ni zatori ne pozivaju: to je poputbiološkog odumiranja stvari. Ne ra -di se o tome da neko radi lošija dje -la, pa da zato nije prisutan, već natragu one narodne izreke: dalekood očiju – daleko od srca. Svi su senekako zatvorili u svoje male pros -to re, u nacionalna međišta. Mislimda je time uskraćen dijalog duhaumjetnika i civilizacija u najširemsmislu te riječi. Imamo dosta liko-vnih relevantnih stvaralaca u Bo -sni i Hercegovini, vrijednih umjet-nika za koje se zna i na širem pro-storu. Imamo, uostalom i akademi-je u Sarajevu, Banjoj Luci, ŠirokomBrijegu i Mostaru. Dakle, postojerealne perspektive za jedan inten-zivan umjetničko-likovni ži vot. Alitu i društvo, i državne in s titucijemoraju odigrati važnu ulogu, jer tonije promocija samo umjetnostinego i promocija same zemlje.

U posljednje vrijeme dostaste se zalagali za obnovu starogUmjetničkog paviljona u Sara-jevu. Bili ste aktivni i u godina-ma njegovog otvaranja.

I ja i slikari moje generacije svo -je smo prve izložbe imali u Paviljo-nu i on je za nas predstavljao pro-zor u svijet. Tada su u Sarajevo do -la zile velike, prave izložbe – iz Beo-grada, Zagreba, Ljubljane – odgrupe “Zemlja“, do grupe “Mart“itd. i tada sam prvi puta imao pri-like vidjeti i radove svojih suvreme-nika. Ali, Paviljon nije samo biovažan za likovni život – on je bioznačajan i šire. Bila je to jedna od

61

LIKOVNO OKNO

BEHAR 104

prvih građevina podignuta nakonDrugog svjetskog rata u Sarajevu,već 1946. godine.

I njegov smještaj u grads -kom tkivu je bio vrlo povoljan.

Dakako. Paviljon je bio jedno odglavnih mjesta susreta – ne samolikovnih umjetnika, nego i muziča-ra, filozofa, književnika. Tako da seoko Paviljona širila jedno vrlo pozi-tivna atmosfera. Kada smo rahm.Arfan Hozić i ja prolazili u trenu-tku njegova rušenja, gotovo smozaplakali.

I kad je izgrađena nova gale-rija, u sklopu KSC Skenderi ja,umjetnost je, u prenesenomzna čenju, spuštena ispod razi-ne pogleda, u suterenske pro-store, pod zemlju.

Upravo tako, i u doslovnom i uprenesenom značenju. Nadalje, ga -lerija u Skenderiji nije smještena užižu kretanja, kako je to prirodno usvijetu. Galerija može biti smješte-na i na katu neke zgrade, ali uvijekmora biti na hodnoj liniji: da kolikogod ljudi idu galeriji, da galerija idei njima u susret.

Od kojih ste bosanskoherce-govačkih slikara najviše nauči-li? Koji su Vas, u određenomsmislu, najviše zadužili?

Ja sam jako volio BehaudinaSelmanovića, a potom i Voju Dimi -t rijevića i Micu Todorović koji subili moji profesori i od kojih smomnogo naučili, i u umjetničkom i uljudskom smislu. Družio sam se isa brojnim kolegama iz Beograda,Zagreba i Ljubljane, i slikarima ihistoričarima umjetnosti – kao štosu Ciuha, Murtić, Buić, Veličković,Protić, Ćelić, Milosavljević, Bek,Ambrozić, Kržišnik, Medved...

Postoje li danas u Bosni i He -r cegovini privilegirani umjet ni -ci? Tko formira sud ukusa i vri-

jednosti?U našem rovitom, neartikulira-

nom društvu, u kojem nemamo kri-stalizirane odnose u ovoj oblastistva raju se mogućnosti za probojvrlo upitnih ocjena vrijednosti, s je -d ne strane, a sa druge strane stvarase prostor za glorifikaciju nekih po -java i u likovnoj umjetnosti. Postojetakozvani privilegirani likovni um -jetnici. Zašto, kako? Objašnjenje jedijelom i u tome što se neki od njihpriklanjaju dnevnoj politici koja ihprotežira i štiti. Ali, veoma je nezah-valno elaborirati takve slučajeve i tonije moja namjera.

Kakva je, prema Vašem mi -šljenju, uloga intelektualaca u

bosanskohercegovačkom druš t -vu danas? Kakav je njihov od -nos prema politici kao naj višemob liku javnosti?

Danas, kao uostalom, i uvijek isvugdje, pitanje je ko je i kakav jeintelektualac – kakav je njegov polo-žaj i u životu i u društvu. To je ve -oma kompleksno pitanje, pitanjekoje zadire u sve pore i aspekte ljud-skog života i rada. Intelektualac jebiljka, rijetka biljka koju treba nje -go vati da bi ona dala svoj puni do -prinos u zadatoj sredini. To je nekoko u emotivnoj i intelektualnoj sferibiva perjanica jednog društva, kodaje ton i ko svojom kritičkom opser-vacijom pokušava i uspijeva razvija-ti određeni kritički duh univerzal-

62

LIKOVNO OKNO

Izazov bjeline papiraČesto spominjete “izazov bjeline“ papira, slikarskog platna. Kakokrećete u novo djelo? Koliko možete svoju slikarsku avanturukontrolirati?Ta se avantura ne može kontrolirati. Jer kontrola podrazumijeva svjestančin, a to likovna kreacija nije iako pri nastanku djela vi izvršavate i nekesasvim egzaktne zadatke. Imate slikare koji rade brzo. Ja ne radim tako.Taj proces nastanka se ne može i ne treba objašnjavati. To duhovno štose naseljava u tom bijelom prostoru koji je vama jedan dio Kozmosa, nosivaša saznanja, poimanja i sve se to u jednom trenutku slijeva u vašedjelo, vi ste samo izvršilac toga.

63

LIKOVNO OKNO

BEHAR 104

nim pogledom na određene društve-ne pojave. Na vrhu piramide kriti-čkog duha, oni doprinose općemnapretku jednog društva korigiraju-ći nezdrave pojave. Oni bi svojomkarizmom trebali zračiti kao oreola,svojim kritičkim stavovima izravnouticati na formiranje nove svijesti.U tom kontekstu, važno i nezaobila-zno mjesto zauzima umjetnost iumjetnici, odnosno njihova emotiv-na orijentacija koja treba da imavisoke norme moralnog kako esteti-čkog isto tako i etičkog naboja.

Kako razumijevate pitanjean gažmana u umjetnosti: pod-sjetimo, na primjer, na slučajAustrije gdje je, krajem 1990-ih,više od 250.000 stanovnika Be -ča ustalo protiv jačanja desni-čarske vlade, a u te su se ak ci jesnažno uključili i umjetnici,kulturni djelatnici i ugledni di -re ktori bečkih galerija i mu ze -ja. Da li umjetnost, kao javnadje latnost, i u našem društvuim plicira odgovornost?

U našem slučaju, u bosanskohe -r cegovačkom prostoru, prisutna jenedovoljna ili skoro nikakva anga-žiranost u tom smislu. Pitam se, ilinema hrabrosti ili je to linija ma -njeg otpora (nezamjeranje) ili jelinija kukavičluka ili, pak, računi-ce? Sigurno da je razlog tome i općaklima u Bosni i Hercegovini kojanedovoljno otvara vrata zdravog di -jaloga i koja bi na kraju trebala bititakva da omogući veću angažira-nost samih umjetnika. Samim timodgovornost i intelektualaca i um -

je tnika je višestruko uvećana i onaimplicira reakciju društva. Umjet-nost kao i njeni stvaraoci su po pri-rodi stvari kritički okrenuti samisebi. Oni često nadrastaju efemer-na politička kretanja. Ja mislim dato nije neprirodno i da je to zakoni-tost koja je sastavni dio njihoveprofesije – djelovanja. Ali u istomtrenutku se umjetnik mora uklopi-ti u visoke norme moralnog i etič -kog same profesije. Jer na vrhu lju -d ske svijesti i iskustva i osjećanja,umjetnost je kruna duhovnosti i in -telektualnih ostvarenja. Mislim daumjetnik u sebi ne smije sadržava-ti dualistički mentalitet – ne možese dijeliti na unutrašnju i vanjskusenzaciju, on po mom osjećanjumora predstavljati jednu visokumo ralnu, etičku i estetičku cjelinu.Jer prava umjetnost ne trpi laž inije laž. I zato i jeste umjetnost. Za -to je to nešto što nas čini humanimi duhovnim bićima. To je težak iodgovoran posao.

Kakvo je, sa današnje vre-menske distance, Vaše iskustvoi sjećanje na bavljenje umjetno-šću u ratnim devedesetim u Bo -s ni i Hercegovini?

Za vrijeme agresije na moju do -mo vinu, ja sam bio i biološki i duho-vno konsterniran, bio sam poraženkoličinom zla koje se nadvilo nadmoj grad i na moju zemlju. Bio samuvrijeđen. Prestao sam raditi, ali nei misliti i osjećati, dapače. U tomizuzetnom i kolosalnom stanju rukame nije slušala – otuđili smo se.Poslije takve šokantne bure, polako

sam dolazio k sebi. Količina nesrećei u meni i oko mene otvorila je pro-zor u meni, u moje shvatanje i osje-ćanja. To ja nisam tražio, ono jedošlo samo - kao odjek i vrsta odbra-ne dostojanstva. U tom vremenu po -čeo sam ponovo crtati, jer samo samto i mogao raditi. Bio sam odvojenod ateljea i slika. Tako je nastao mojciklus kome sam dao naziv Bol. I tajciklus sam izlagao na samostalnojizložbi u ratu, na prvu godišnjicuagresije.

Posljednju izložbu komponiraosam od mojih ranih radova i daosam joj naziv Ni na kraju ni na poče-tku. To su radovi na papiru, crteži igvaševi. A nazvao sam je tako zatošto radovi nisu ni prvi koje sam ura-dio, a nadam se ni posljednji. Nisuprvi zbog toga što crtam od kakoznam za sebe. Crtao sam ili mislimda jesam od samog zametka mogduha, moga biološkog sjećanja, pro-šavši po horizontali vrijeme, jer vri-jeme je bilo prije vremena, a vrijemeće biti i poslije vremena.

Da li je, prema Vašem mišlje-nju, trebalo konzervirati i osta-viti porušenu zgradu “Oslo -bođenja“?

Ne. Uostalom, taj je toranj biojako uništen, a i nisam sklon ovojnovoj tendenciji podizanja sve višihtornjeva novopečenih bogataša.

A Vijećnica? Da li u njoj tre -ba sačuvati znakove devastira-nja? Nakon Murtićeve izložbe utom prostoru, oživjeli su glaso-vi o tome kako bi je trebalo tra -jno ostaviti u ovakvom stanju.Koja bi, prema Vašem mišlje-nju, trebala biti njena budućanamjena?

Vijećnica je građena da bude vi -je ćnica. Nisam nikada bio pristali cada to bude prostor biblioteke. Za tusvrhu treba izgraditi namjenskuzgradu koja će ispunjavati sve pot -rebne uvjete, kao što je to slučaj

Umjetnost kao i njeni stvaraoci su po prirodi stvari kritički okrenu-ti sami sebi. Oni često nadrastaju efemerna politička kretanja. Jamislim da to nije neprirodno i da je to zakonitost koja je sastavnidio njihove profesije djelovanja. Ali u istom trenutku se umjetnikmora uklopiti u visoke norme moralnog i etičkog same profesije.Jer na vrhu ljudske svijesti i iskustva i osjećanja, umjetnost jekruna duhovnosti i intelektualnih ostvarenja.

svugdje, od Zagreba do Pariza. Jabih sačuvao Vijećnicu u izvornomsmi slu – ne bih ostavljao nikakavtrag da nas podsjeća na rat. Ako mitaj osjećaj ne nosimo u sebi, tadanam ništa ne može nadoknaditi todu hovno stanje. Ne mogu u tomepo moći razbacane cigle, rupe u zi -du... Ja mislim da bi to trebao bitiprostor sa reprezentativnim sala-ma za prijeme i u funkciji gradskevi jećnice.

Koji je, prema Vašem mišlje-nju, danas prepoznatljivi urba-ni simbol Sarajeva? Što je to štobi bio njegov dominantni vizu -alni znak?

Baščaršija. To je jedino što je uovom gradu, tokom stoljeća, sačuvanou nekoj mjeri. Iako to više nije onaizvorna mjera, ja i danas kada dođemna Baščaršiju, uvijek se osjećam kaoda sam tamo prvi put i svaki puta pre-poznajem neku novu vizuru – i u pro-ljeće, i zimi, kad padne po dva metrasnijega. Sarajevo pod snijegom je jednačarobna bajka, dotaknuta mislimakoje nosite od ranije. Jer, kao i pred ne -kom slikom: naslanjate se na to štogledate i to što gledate naslanja se navas. To je uvijek dvosmjeran put.

Izazov bjeline papira

Često spominjete “izazovbje line“ papira, slikarskog pla -t na. Kako krećete u novo dje lo?Koliko možete svoju slikarskuavanturu kontrolirati?

Ta se avantura ne može kontroli-rati. Jer kontrola podrazumijevasvjestan čin, a to likovna kreacijanije iako pri nastanku djela vi izvr-šavate i neke sasvim egzaktne zada-tke. Imate slikare koji rade brzo. Jane radim tako. Taj proces nastankase ne može i ne treba objašnjavati.To duhovno što se naseljava u tombijelom prostoru koji je vama jedandio Kozmosa, nosi vaša saznanja,poimanja i sve se to u jednom trenu-

tku slijeva u vaše djelo, vi ste samoizvršilac toga.

Gospodine Zaimoviću, u vezis nekim vrlo upitnim ocjenamavrijednosti o kojima ste malo-čas govorili, kako bi, prema Va -šem mišljenju, trebalo formira-ti cijene umjetničkih djela uBo sni i Hercegovini danas?

To je, u stvari, pitanje: kako seodvojiti od sebe? Kako odvojiti ono očemu ste sanjali i noću i danju, ka -ko se odvojiti od svog rada? A mora-te prodati sliku, svoje djelo. I šta jeuopće cijena? Kažu da postoji pričaiz doba impresionizma. Kupac jepitao jednog veoma poznatog slika-ra za cijenu njegovog djela prijepo-dne, uz obećanje da će uveče doći daga kupi. Kada je došao iste večeri,slikar mu je rekao drugu, veću cije-

nu. Kupac ga je začuđeno pitao zarazlog. A slikar mu je odgovorio:“Zato što ja nisam isti čovjek bio ju -tros, i sada navečer!“

Pratite li rad mladih umjet-nika?

Ja sam jedan od rijetkih slikaramoje generacije koji uvijek nastojipo gledati izložbe mladih slikara. Ina stojim prepoznati da li je to što jera đeno - rađeno s iskrenim osjeća-njem. Ja sam etičar u tom smislu.Me ni nije toliko važno da li je to do -b ro i u likovnom smislu, koliko na z -ri jeti snagu duha, u moralnom smis -lu, neovisno o odabranom stilu ili te -h nici. Jer, ja se mogu jednako uzbu -di ti pred Morandijeve tri flaše kao ipred Picassovim Gospođicama izAvignona. Sjećam se svog davnogiskustva jedne Maljevičeve izložbe ujednom holandskom muzeju, radovaiz njegove suprematističke faze. Jasam bio potpuno konsterniran, ushi-ćen, do te mjere isprovociran u sa -mo me sebi da sam htio zagrliti tesli ke. Njegove su slike tek naizgledje dnostavne, ali iza njih se krio Ko z -mos. To je bio način mog likovnogsazrijevanja i odgoja. U današnjemokruženju, u tom je smislu, premalopravih izazova. U svome tekstu, uzmoju posljednju izložbu, Vi ste citi-rali divnu misao Ortege y Gasseta oborbi “protiv siromašnih apstrakci-ja“ i to mi se iznimno svidjelo i mi s -lim da je upravo na tragu mog likov-nog osjećanja. Ta me je misao jakouzbudila. Mislim da ne postoji apso-lutna apstrakcija u slikarstvu. Jabih bio kozmički genij kada bihmogao razumjeti i naslikati apsolu-tnu apstrakciju. Kada Maljevič iMondrian stave samo dva-tri tona inaslute Apsolut, tada to nije samoaranžman. To mogu samo rijetki i toje rezultat dugog puta sazrijevanja.A, s druge strane, danas nerijetkoimate tek aranžman, jer sve nam jedanas aranžman – i život nam je da -nas jedna vrsta aranžmana.

64

LIKOVNO OKNO

Mehmed Zaimović i Aida Abadžić Hodžić

Za vrijeme agresije na mojudomovinu, ja sam bio i biološkii duhovno konsterniran, biosam poražen količinom zla kojese nadvilo nad moj grad i namoju zemlju. Bio sam uvrijeđen.Prestao sam raditi, ali ne i mislitii osjećati, dapače. U tom izuzet-nom i kolosalnom stanju rukame nije slušala otuđili smo se.

65

LIKOVNO OKNO

BEHAR 104

Stablo, 1977.

Mehmed Zaimović(1938. – 2011.)

Retrospektiva

66

LIKOVNO OKNO

Erupcija monologa II, 1967

67

LIKOVNO OKNO

BEHAR 104

Put kojim je otišla moja majka I, 1988

68

LIKOVNO OKNO

Ciklus bol, 1993.

Atak, 1993.

Uopće ne čudi da ni domaloše snaest godina poslije Srebreni-ce niko - osim rijetkih dostojan-stvenih i poštovanja vrijednihpokušaja - nije uspio književnimdjelom obuhvatiti razmjere zloči-na na koji bezdušje Evrope, kažeakademik Šarčević, predstavljakraj i slom (prijetvorne /lažne)humanističke misli i filozofijeEvrope 20. stoljeća. Jednostavno,u ljudskom rječniku, ni u jednomjeziku, prije Srebrenice nisupostojale riječi kojima bi se ikomemoglo dočarati da bi se tako neštomoglo dogoditi. Do Drugog svjet-

skog rata i pogroma Jevrejapojam holokaust bio je biblijskipojam lat. holocaustum (Vulga-ta), grč. holókauston (Septuagin-ta), holo kaustos = potpuno spali-ti), u značenju uništavanja širo-kih razmjera, uglavnom vat rom,(a great or complete devastationor destruction, especially by fire)ali i žrtve paljenice (a sacrificecompletely consumed by fire;burnt offering). Nakon genocidanad Jevrejima, Holokaust dobijai treću rječničku odrednicu. Tvr-dio sam da nešto mora najprije ujeziku nastati da bi se moglo pre -

t voriti u djelo; istina je da neštomora najprije upostojati u stvar-nosti da bi se za to našla riječ;nažalost, Srebrenica se moralado goditi da bi civilizacija koja jedo pustila Srebrenicu mog la u lažiumrijeti.

Razmjere srebreničkog mas a -k ra - zovući ga različitim imeni-ma ovaj zločin neće (nasreću) po -stati veći ni (nažalost) manji; sve-jednako, neće se različitim karak-terizacijama - ni sudskim ni dip -lo matskim - umanjiti ni svirepostnjegovih nalogodavaca i izvršite-lja: Naš vek će proći. Otvoriće se

69

LIKOVNO OKNO

BEHAR 104

Berberova oporuka zemlji koja ga neće

Čovjek bez zemljezemlja bez ČovjekaSamo bih ispremetao Dizdareve stihove, prijenjega nezamislive, a od njega nedokučive, izvadio- ako se mogu izvaditi - one nejupečatljivije, štonajdublji trag ostavljaju, što dva puta dah zaustav-ljaju... i ispisao ih preko stranica Berberove Srebre-nice; ili bih Dizdarove riječi o slovima zamijenioBerberovim slikama. Volio bih da je rahmetli Meh-medalija poživio duže od svoje 54 godine, jersamo bi on bio u stanju izmisliti i ispisati riječiodgovarajuće Berberovim slikama.

Piše: Edin Urjan Kukavica

ili

arhivi. I sve što je bilo skriveno odnas. Sve što u prošlosti od laži ži -vi - pokazaće svetu i slavu i užas.Bogova raznih potamniće lik.Koliko bede skrivao je vek. Ali tajšto je bio zaista velik ... ostaćevelik - zauvek (Vladislav PetkovićDis, 1880. - 1917.).

Volio bih da je rahmetli Meh-medalija živ - ne znam da li bi onvo lio vidjeti Bosnu daleko od ono -ga što bi on volio da njegova volje-na Bosna i Hercegovina jeste - daosobno može napisati ogled Ber-berovoj Srebrenici. Jer, ni -sam se mogao, ni sada nemo gu (više i ne želim), odu-prijeti osjećaju da Dizdarovplemeniti Zapis o (svojoj)zemlji, onakvoj kakvu je ondoživljavao i volio - umno-gome virtualnoj iz perspek-tive zastrašujuće stvarno-sti u kojima su svojim djeli-ma živote posvetili i Dizdari Berber plaši svakodnevi-com, a prestravljuje sutra-šnjicom – se ni na koji na -čin ne dotiče virtualne Ze -m lje koju obojica sanjaju.Di zdareva Bosna iz Kame-nog spavača, koja je bila,nije ništa manje virtuelnaod Berberove vizije njegovezemlje, koje nema, a koju voli.Diz darev kameni spavač Berbe-rov je Dedal. Samo Dizdar i Ber-ber jedan drugoga mogu opisati ioslikati. Berberovu, kao i onu“pra vu” Srebrenicu, teško mi jepo č eti bilo kojim riječima osimsti hovima Mehmedalije Dizdara:Ti si nakanio da mene nema i podsvaku cijenu/Ideš prema meni. Iu jurišu/Smijući se i pla ču -ći/Pred sobom/Sve čistiš/Iništiš/Ti si nakanio da me podsvaku cijenu uništiš/Ali nikakoda nađeš/Istinski put/Do mene(Putevi, Kameni spavač)

Berberova Srebrenica prepu-na je dvojakih sadržaja; užasava -ju ća je i prelijepa u isti mah,plaši (odbija) i neodoljiva (privla-či), dokumentarna je i nepobitnakao sudski dokaz a opet uzvišenoale gorična poput sjećanja, bolnene posredna i tješiteljski sjetna.Spa jajući apstraktno (jer norma-lan um ne može prihvatiti istini-tost i stvárnost) i dokumentarno(jer Sud ne poznaje subjektiv-nost) Berber uspijeva u onome uče mu su se rijetki i usudili okuša-

ti, dotaknuti srebrenicu onakvomkakva ona jeste, desetljeće i polka snije (ne poslije), simbolom,zna kom, jezikom kojim on najbo-lje govori: postavlja, ili traži da sepos tave - pitanja, jednako koliko inu di, traži da se nađu - odgovori.Osim onih tipično i očekivano lju -d skih, sa ili bez dvojbe. zašto,zbog čega, u ime koga... kako semo glo dopustiti i zašto se nijemo glo zaustaviti, ako se nije htje-lo spriječiti, preko sudskih (valj-da će neko jednom dati odgovor ina njih), do zaprepaštenja oduža sa koje je napose pitanje svih

pitanja na koje niko nikada nećedobiti odgovor.

Ne treba sumnjati da je Ber-ber svoju Srebrenicu dugo nosio uglavi i grudima prije nego je ko -na čno uspio iscijediti iz prstijugradeći začudan, simbolikom bre-menit, osebujnošću jedinstven ikolosalno golem epitaf nad meza-rom jednog (i svih) prekinutihsrebreničkih života; i to, ne strije-ljanih u Srebrenici i njenoj okoli-ni i zatrpanih buldožerima, negoprije svega preživjelih, onih koji

pamte i sjećaju se (Treba daživiš međ ljudima a riječinemaš/Treba da živiš međvucima a zuba nemaš/Akako ćeš tek razlikovatičovjeka i vuka/Vuka i čovje-ka! (Uspavanka).

Duboko svjestan svih pi -ta nja, naročito onih bez od -go vora, bolno pogođen šut-njom najpozvanijih da odgo-vore, “duboko revoltiran be -z dušjem Europe” kako samka že, Berber traga za vlasti-tim načinom da poveže trep-taje iz nesanice sa dos to -janstvom u bolu. Za razlikuod Dizdarevih stećaka pot-pisanih imenom dijaka inekon naznakom o premi -

nu lom, Berberov epitaf nemaime na ili ih ima tek nekoliko, a ito su imena naknadnih svjedokatakođer pos tavljatelja pitanja itragatelja za odgovorima; uosta-lom imena ubijenih, kaže se, na -kon prvog koji je zločin, postajudijelom statistike. Ali zato iz sva-kog pregiba sasušene boje izbija:Mlad sa ovog svijeta odoh – ajedan bijah u majke... Stah/Bogamoleći/i zla ne misleći – i ubime...! U Berberovoj Srebrenicinema ni krvi (a 8000 ubijenih!),osim u tragovima crvene boje,iako krv curi sa svakog lista/lica i

70

LIKOVNO OKNO

Sa stidom i tugom, ali, nažalost,bez iznenađenja, saslušao sam sli-karevu priču, izrečenu sa punosjete, o tome kako mu je nekipatetični izdanak apsurda zvanogvlast u Bosni i Hercegovini, koje-mu je nedokučivi vrhunac vlastiteurbanizacije bio da ima Berberana zidu dnevne sobe, vratio neot-voren i polupocijepan paket ukojem je na adresu jedne od insti-tucija ove zemlje poslao jedan pri-mjerak svoje Srebrenice

71

LIKOVNO OKNO

BEHAR 104

naličja žrtve i preživjelog, sasvake ruke, tijela, iz likova, izprošlosti (budućnosti?): Doći ćešopet jednog da na/(Zakleo si sečvrsto na to/Na kaležu na križuna oštrici ma ča/Pijan od pojanjaprokletstva i dima tamjana)..., izljudskih građevina i ruševina,ko je su u carstvu stvari ono što sualegorije u carstvu misli (B. Wal-ter), iz Ikara i Dedala u svommit skom nezavršenom letu, obo-reni iznad srebrenice u Srebreni-cu, ima fragmenata, isječaka, iz -de rotina, iz krikova (bezzvu ka!) zatomljenih rukompre ko usta, iz geografskekar te koja zorno svjedočimje sto i položaj Bosne u sr -ce Europe koja je dopus tilai nije zaustavila kad već ni -je spriječila da joj srcekrva ri.

Vidio sam Srebrenicu uBerberovoj Srebrenici: vi -dio sam iskope, i kopače iis kopane, Williama Ha gu -n da u Pilici, i šejha Musta-fu Čajlakovića, i njegovute kiju u srebreničkoj Sreb -renici, i Ica rusa i Dedalusau mrt va čnici u Kalesiji, isred njevjekovni poraz sto-ljećima slavljen kao pobje-du, i re zultate i učinke strašnogko mpleksa, potrebe za osvetom, iuz rok i razlog (predtekst) svih sr -p skih ratova i pokolja i poraza, ipo raza.

Nekoliko riječi o pjesniku/sli-karu (Srebrenica skrbi nepobitnoviše prerogativa od bilo čega našto i poezija i slikarstvo naposepo lažu pravo); Berber u stvari,iscrtava, opisuje, oslikava osobnoi nadosobno Dizdarevo Slovo o čo -vjeku. Svaki potez kista jedna jeriječ: Satvoren u tijelu zatvoren ukoži/Sanjaš da se nebo vrati i

umnoži/Zatvoren u mozak zarob-ljen u srce/U toj tamnoj jami vje-čno sanjaš sunce/Zarobljen umeso zarobljen u kosti/Prostor tajdo neba/Kako da premosti?Svaka bora Dedalova jedno slovo:Zatvoren u rebra zarobljen od sre-bra/I kad si visokan bjelji od sre-bra/Satvoren u tijelu zatvoren ukoži/Sanjaš da se nebo sa tomzemljom složi/Otrgnut od nebažudiš hljeba vina/Al u domutvome/Kad će domovina? Svakikrik majke jedno je otopljeno pero

Ikarevih krila: Zatvoren u mesozarobljen u kosti/Pa će tvoje kostitvoje meso bosti/Otrgnut od nebaželiš hljeba vina/Kamena i idmasamo ima svima/Od te ruke dvijetvoja jedna nije/Jedna druguko/Hoće da pobije? Svaka iskopa-na kost jedna je sakrivena istina:Zatvoren u mozak zarobljen usrce/U toj tamnoj jami vječnozoveš sunce/Sanjaš da se nebopribliži i vrati/Tijelo se kroz vlatiu pijanstvu klati/U žilište slišćenzatvoren u krvi/U tom kolu bo -la/Potonji il’/Prvi? svako licehis torija svjetskog bola: U tom

kolu bola ni potonji ni prvi/Igri-šte si strvi i ročište crvi/Zaplije-njen od tijela greb za sebe dje -la/Kad će tijelo samo da/Pos tanedjelo? I Berber, kao Dizdar, gla-sno viče, ali nažalost ni njega,kao što ni Mehmedaliju nije,nema ko da čuje:

Doći ćeš jednog dana na čeluoklopnika sa sjevera/I srušiti dotemelja moj grad/Blažen u se -bi/Ve leći/Uništen je on sad/I uni -š tena je/Nevjer na/Njego va/Vje -ra...

Sa stidom i tugom, ali,nažalost, bez iznenađenja,sa slušao sam slikarevu pri -ču, izrečenu sa puno sjete, otome kako mu je neki pate-tični izdanak apsurda zva-nog vlast u Bosni i Hercego-vini, kojemu je nedokučivivrhunac vlastite urbanizaci-je bio da ima Berbera na zi -du dnevne sobe, vratio neot-voren i polupocijepan paketu kojem je na adresu jedneod institucija ove zemljeposlao jedan primjerak svo -je Srebrenice: Kakvo to liceČudno vidim/na svetoj stoli-ci?/Kak vo to lice vidim nastolici/To lice sveto obraz je

kleti/Samog Di ja vla! (Mehmeda-lija Dizdar, Za pis o prijestolju,Kameni spavač).

Neće biti nikakvo čudo, a sviće se silno začuditi, ako naš zasi-gurno najveći živi slikar (šta godko o ovome mislio) kao tužan i ra -zočaran apatrid, odluči da donesezasigurno najtežu odluku u svo -me životu da promijeni prezime uLamekani i počne se predstavlja-ti kao Mersad Bez zemlje. Njego-va oporuka zemlji koja ga neće:Berberova Srebrenica već je laze-mani (bez vremena).

Vidio sam Srebrenicu u BerberovojSrebrenici: vidio sam iskope, ikopače i iskopane, WilliamaHagunda u Pilici, i šejha MustafuČajlakovića, i njegovu tekiju u sre-breničkoj Srebrenici, i Icarusa iDedalusa u mrtvačnici u Kalesiji, isrednjevjekovni poraz stoljećimaslavljen kao pobjedu, i rezultate iučinke strašnog kompleksa, potre-be za osvetom, i uzrok i razlog(predtekst) svih srpskih ratova ipokolja i poraza, i poraza.

Medijsko umnažanje vlastitih slika da -nas je pretpostavka bavljenja različitimpos lovima: bez medija je teško baviti se po -litikom; robu je na tržištu gotovo nemogu-će prodati bez medijskih posredovanja; bezmedija sportaši ni izdaleka ne bi postizalicijene kakve danas postižu u nogometnimtransferima, proizvođači popularne glazbene bi za novogodišnje nastupe naplaćivaliiznose jednake višegodišnjim plaćamaonih koji ih slušaju i gledaju. Svijest o sna -zi umnažanja posredstvom medija izrodilaje i sasvim razumljiv i očekivan nusprodu -kt: pojavila se misao da se umnožavanjembilo čega može doći do nečega, kako i naj -si ćušnija, minimalna, bilo kakva vrijed-nost, ukoliko se dovoljno puta prikaže ime dijima umnoži, može kumulirati svojubez načajnost do razine gotove prepoznat -ljive virtualne vrijednosti. Riječ je o svoje-vrsnoj teoriji medijskog kaosa. Kome onaide u prilog?

Gotovo bi se matematički moglo izraču-nati (ustvrditi) da je količina inzistiranjana medijskim pojavljivanjima obrnutopro porcionalna s iskrenošću/istinom/duho-vnošću/vrijednošću ishodišta iz kojega do -la zi. U pravilu, što je inzistiranje veće, ve -ća je i mogućnost da je riječ o pokušaju za -do bivanja značenja umnažanjem bezna -čaj noga; riječ je o krilima leptira teorije ka -osa kojima je cilj odigrati ulogu gusjenicetenka na ratištu. Kada ‘književna’ riječponudi golo tijelo (autora/ice) kao sredstvounapređenja prodaje, onda nešto nije uredu ili s riječju ili s autor(ic)om ili s medij-skom dimenzijom društva koja takvo štoomogućuje. Na djelu je pretvaranje umna -ža nog kvantiteta u kvalitetu, nečega upre poznatljivo ime, prepoznatljivog imenau ‘novi kriterij vrijednosti’. Prostitutka je,igrao se Walter Benjamin riječima, isto -vre meno i trgovac i roba. Iznajmljuje tije-lo, rekli bismo danas, u real timeu. Što seme đutim zbiva kada medijski umnoženogolo tijelo autorice postane sredstvom

una pređenja prodaje knjige koja polažepra vo na respekt književne i intelektualnejav nosti?

Književna bi rečenica, inače, trebala bi -ti uzbudljivom, uvijek istom i uvijek druk-čijom. Svojim poznatim oblikom, ali i izne-nađenjima, ona bi trebala budnim držatisvog čitatelja u svojevrsnom transu užitkačitanja. Rečenica bi se trebala ‘otvoreno’nuditi, prikrivajući svoje posebne draži.Njih u pravilu čuva za čitatelje koji slute,razumiju, osjete, namirišu, dodiruju, vje-ruju, tragaju… Neće se svaka rečenicasvakome dati. Svako od nas uživat će uonim ljepotama za koje je priredio svojudušu i instrumentarij za otkrivanja dubi-na jezičke igre. Nije niti svaki jezik za sva -ku ljepotu duše. Ponekad se mislilo kakose bagerima i petoljetkama moglo bez ka z -ne unositi u rečenicu. Pokušavalo se pone-kad zgrijati rečenicu imenima autoriteta,škola, načina, povijesnih osoba…Umjestoda se izgovori povijesna rečenica, nerijetkose izgovarala rečenica puna historijskihčinjenica; umjesto rečenice glazbom noše-ne, rečenica se punila terminologijom gla -zbe (kojom se komuniciralo sa cehom ana-litičara glazbe). Poseban je promašaj reče-nica koja želi biti erotičnom, a umjesto svo-jih oblina ponudi obline autora/ice. Nadjelu je tada pisanje tijelom (foto-grafijom)gdje je tijelo početak i kraj. Pisanje tadapostaje samo suptilnim oblikom preproda-je tijela.

Istina je beskrajno uzbudljiva, ali onanikada nije gola. Na putu do nje slojevi suodjeće koju treba odstranjivati, ali i slojevinačina promatranja koji se na nju gravira-ju. Kada dođemo u neposrednu blizinu nanjoj će se ipak osjetiti naš dah. Tijelo se(danas uglavnom žensko) prodaje na be s -krajno mnogo načina. U popularnu glazbuulazi se erotiziranim televizijskim spotovi-ma koji su sve bliže mekim porno filmovi-ma. Uloge u filmovima dobivaju glumicekoje su već dokazale da nemaju problema

72

MEDIOSFERA

Teorija medijskog kaosa

Masmedijimogu od lepti-rova zamahanapraviti ura-gan, od straž-njice i grudi –književnost –ali sve to trajeonoliko kolikonas uraganmedija natjerana pozornost;kada ugleda-mo tijela bezphotoshopa,iluzija nestaje.Čemu ondastrka?

Piše: Sead Alić

s razodijevanjem. Pritom ostaje spo-rednim imaju li talenta, znanja, smi-sla za glumu… Reality showovi suprogrami otkrivanja prikrivene pro-stitucije i prilagođavanja na nju.Oso be za koje se unaprijed zna čemusu sklone i ‘do kuda mogu ići’ stavlja-ju se u relativno čedan kontekst ko -jega će uskoro razoriti. Natjecanjalje pote oblik su iznošenja tijela natržiš te mecena. Pokušaj da se svemuda oblik igre i natjecanja može pre -va riti samo mlade djevojke željneref lektora, svoje slike u novinama,od nosno titule.

U medijima određenom svijetugo lih tijela obojanih reflektorima –li jepa tijela traže zadovoljštinu. Nena laze je u drugome tijelu jer se uzdru go tijelo – gase. Zadovoljstvo do -la zi s uranjanjem tijela u glazbeni,filmski, estradni, politički a u zadnjevrijeme i književni – spektakl. Spek-takl tijelu nudi višak vrijednosti.Ako se poput koncentrata razlije pri -ča ma, novinskim tračevima, repor-tažama, kratkim filmovima, kolum-nama – ono proizvodi vječito nezado-voljenje uhvaćenoga u mrežu. Čita-telju se tijelo nudi u obliku rečeniceza koju se tvrdi da je književna. Po -put turista koji obilaze hollywoodskestudije u kojima su snimani filmovikoje su gledali – čitatelji zaranjaju uprazne hale književne rečenice pro-davane tijelom kao sredstvom una-pređenja prodaje.

Razumljivo je da je za urednikeovih ili onih trač rubrika prava he ro -ina svaka osoba koja istovremenoglumi brižnu majku, vjernu supruguali i kurvicu skrivenu iza lijepih ma -nira. Razumljivo je da na njoj poku-šavaju zaraditi, kao što ona zarađujena njima. Jasno je da je tu na djeluprikriveno priklanjanje obrascu ras -prodaje prazne riječi dodacima kon-centrata erotike. No budući da se taerotika ne postiže riječju, tijelo sepovremeno mora izlagati, kako bičitatelje podsjetilo da je na djelu čita-nje štiva koje bi trebalo biti erotsko.Autoritet crkvenih ili političkih hije-

rarhija zamijenjen je danas autorite-tom umnoženih ženskih tijela kojistvaraju mrak u kojemu su sve kravecrne, odnosno sve rečenice erotične.

Rečenicu više ne prodaje njenounu tarnje ustrojstvo, ljepota, dubi-na, metaforičnost, blagost, nenada-nost… Tijela umrežena sredstvimateh ničke reproduktibilnosti daju jojauru množine i spektakla. Ona možebiti prazna poput tabula rasa koje seprijavljuju za žigosanje nekoj od emi-sija koje ne vide druge dimenziježivota, osim trača. Vrijednost se re -če nice odavno već ne određuje iz nje

same i njoj inherentnim sredstvimaprocjene. U svijetu u kojemu se reče-nica gleda - ona nerijetko unapređu-je svoj smisao nekim golim tijelom.To je prava grafija porna: crtanjerečenice tijelom koje se prodaje. Či -ta jući takve rečenice čitatelj vjeroja-tno zamišlja tijelo idealno poput pro -iz voda photoshopa, zamišlja drama-turgiju Hollywooda i negdje u svemutome turistički obilazi rubove duho-vnosti. Masmediji mogu od leptirovaza maha napraviti uragan, od straž-njice i grudi – književnost – ali sve totra je onoliko koliko nas uragan me -

dija natjera na pozornost; kada ugle-damo tijela bez photoshopa, iluzijanestaje. Čemu onda strka?

U doba umnožene, copy-pastekul ture, dobu mentalnih klonova –matrica koje se umnažaju brzinomod 24 sličice u sekundi – prirodni seokoliš polako pretvara u naplavinesredstava unapređenja prodaje. Sad -r žaj medija pretvara se u ono što nasnagovara da konzumiramo mediječiji su glavni sadržaji - sredstva nago-varanja da konzumiramo medije. Unama se stvaraju matrice iščekivanjanovih sredstava unapređenja proda-je. Budno pratimo kako će nas ovajput prevariti. Unaprijed smo već pri-stali. Ionako se već ona realna, teška,industrijska proizvodnja odavno većpreselila na Istok ili Jug.

Tijelo koje istovremeno i glumičednost i prezentira se kao seksualnistroj ulazi u dramaturgiju medijskogpolusvijeta nogometaša, celebritija,manekena… Na jednu se stranu na -gi nje obećavajući, na drugoj je stranis pravnicima s kojima želi osiguratinaplatu izlaganja i pretvaranja tijelau rečenicu. U rekla-kazala dramatu -r giji odvija se trgovina osvojenimme dijskim prostorom koje je postalono vim središnjim sredstvom iskazi -va nja vrijednosti – novim zlatnimpo lugama doba masmedijske proiz -vo dnje viška vrijednosti. Utakmicesu sredstva unapređenja prodaje no -go metnih igrača. Modne revije nepro daju samo krpice nego i modele.Mi ris novca u obliku medijskog pro-stora pretvorit će se u neki novi mirissa zaštitnim znakom nekog od mode-la koji samo naizgled pomaže proda-ji neke odjeće na modnoj reviji podref lektorima i pred kamerama…

U dijelu svijeta u kojemu se negla duje nije teško prodati koketira-nje pod publicistiku, duhovnost, um -jet nost, književnost. Kad se takva si -tuacija samo na trenutak prebaci ukontekst odčitavanja takve činjeniceiz horizonta gladne milijade Istoka iJuga – postaju jasniji odroni mržnjei nerazboritost oblika osvete.

73

MEDIOSFERA

BEHAR 104

Umjesto da se izgovori povijesnarečenica, nerijetko se izgovaralarečenica puna historijskih činjeni-ca; umjesto rečenice glazbomnošene, rečenica se punila termi-nologijom glazbe (kojom sekomuniciralo sa cehom analitičaraglazbe). Poseban je promašajrečenica koja želi biti erotičnom, aumjesto svojih oblina ponudi obli-ne autora/ice. Na djelu je tadapisanje tijelom (foto-grafijom) gdjeje tijelo početak i kraj. Pisanjetada postaje samo suptilnim obli-kom preprodaje tijela.

(Velegrad. U ulici X gust sao-braćaj. Ulica je jednosmjerna.Automobili se sporo kreću u svetri trake. Špic. Oko 16 časova.Policajac koristi trenutak kadazastaje automobil koji vozi ŽE -NA sa maramom na glavi. Upa -da u automobil, vadi pištolj iuperuje ga ŽENI u glavu.)

POLICAJAC: Gospođo! Bezpa nike! Jedna maskirana osobaje otela bebu prije desetak minu-ta na početku ove ulice. Vi stejed na od osumnjičenih osoba,mo ra doći do provjere.

ŽENA (spokojno, ne gledajućiu POLICAJCA): OK! Eto, kadaste tako pravedni, pitajte mogsina da li sam ga otela.

POLICAJAC Vi zbijate šalu!Da pitam bebu! Maskirana oso -ba je otela dijete i ja sam u akci-ji sa kolegama koji provjeravajusvaku stopu...

ŽENA (mahinalno podižedes nu ruku sa volana ): Ako stevi tako moralan čovjek, vi može-

te pitati mog sina da li je zaistamoj sin, da li je otet i slično.

POLICAJAC: Ne podižite ru -ku sa volana! Stvar je ozbiljna.Dijete je oteto! Život je u pitanju!

ŽENA: Molim samo da nepro budite moga sina. Evo, gdjetre ba da vozim, u policiju, u bol -nic u, kući da vam pokažem pele-ne... samo recite.

POLICAJAC: Vi ne treba daznate gdje idemo. Vozite opreznoi ne mičite ruke sa volana.

ŽENA: Da vi zaista vrijedite,da vi zaista vrijedite kao Džu-rejž, pitali bi mog sina čiji je, dali je otet i izašli bi iz mog auto -mo bila obavljena posla. Ne bi semučili ni vi ni ja.

POLICAJAC: Ko je Džurejdž?Kakav Džurejdž? (Zvoni policij-ska motorola, POLICAJAC se ja -vlja.) Da. F4 na vezi. Slučaj je ri -ješen. Sjajno! Sjajno! Čestitaj ko -legama. (Predahne. Lijevom ru -kom obriše znoj sa čela, a pištoljizmiče od ŽENINE glave i zako-či ga.) Gospođo! Slučaj je riješen.

Otkriven je otmičar, muškaracko ji je imao neki povez oko glave.Ja vam dugujem veliko izvinje-nje, ali vi morate shvatiti našpo sao. On je satkan od sumnji.Ja bih vas rado vodio na piće, dase opustite, vi ste u šoku.

ŽENA: Problem je što vi ne -mate moral kao Džurejdž. Džu-rejdž bi pitao novorođenče i rije-šio slučaj.

POLICAJAC: Kakav opetDžu rejdž? Ja želim da vam seizvi nim, a ne da mi govorite ka konovorođenčad mogu da govore...

ŽENA: Imate li vremena, kaošto ja imam strpljenja, da vamispričam ko je bio Džurejdž?

POLICAJAC: Da. Evo, parki-rajte se onamo. Staćemo. Vi samogovorite o Džurejdžu, pa... eto...recite mi. Prvi put čujem to ime.

ŽENA (blago se okrene kapolicajcu): Slušaj, Allahov Posla-nik Muhammed a.s. je ostavioiza sebe hadise. Sinoć sam čitalajedan hadis čiji ću ti dio ispriča-ti sada.

74

DRAMA

Drama je izvedena na Festivalu u Berlinu, 10. marta 2011., na kojemu su njemačkirenomirani glumci igrali predstave osam mladih dramskih pisaca iz Evrope.

Enes Halilović

Komad o novorođenčadimakoja govore

Lica:

ŽENA: oko 32 godine, vozi

automobil, ima muslimansku

maramu na glavi

SIN: novorođenče, oko 2 mjese-

ca, smješteno u korpi iza

majke, na zadnjem sjedištu

POLICAJAC: oko 30 godina,

srednje visine, uredne uniforme

POLICAJAC: Slušam vas.ŽENA: Džurejdž je bio jedan

veoma pobožan čovjek. Sebi jesagradio samačku kućicu i u njojibadet činio. Jednoga dana dođemu majka, a on bijaše u nama-zu, i poče ga zvati: “O Džurejdž!“On se poče dvoumiti i pomisli:“Gospodaru moj, ili majka moja,ili namaz?“ On se odluči za na -maz i nastavi klanjati, a majkamu se vrati kući. Sutradan je po -novo došla i opet ga našla na na -mazu i ponovo ga pozvala: “ODžu rejdž!“ On ponovo pomisli:“Go spodaru moj, ili majka moja,ili namaz?“ I ponovo se odluči zanamaz. Sljedeći dan majka po -no vo dođe i opet ga nađe na na -mazu i pozva, a on joj se ponovone odazva, nastavljajući sa na -mazom. Ona tada ljutito reče:“Allahu, ne daj mu smrt dok nevidi lica prostitki!“

Benu-Israil (njegovi sunarod-nici) međusobno su često razgo-varali i spominjali Džurejdža inje gov ibadet. Među njima je bi -la i jedna prostitutka, o čijoj seljepoti nadaleko pripovijedalo,ko ja im (nakon što je čula kako oDžu rejdžu pričaju) reče: “Akoho ćete, ja ću ga zavesti.“ Zatimje otišla do njega i ponudila muse, a on se na nju ni ne obazrije.Vidjevši to, ona dođe jednom čo -ba ninu koji je ponekad navraćaokod Džurejdža i s njim učiniblud i osta noseća. Kada je rodi-la dijete, ona reče: “Ovo dijete jeDžu rejdžovo!“ Oni na to odu donje gove kućice i pošto ga zateko-še u njoj, izbace ga vani, kućusruše i počnu ga nemilice tući.On im reče: “Šta vam je?“ “Ti siblud učinio s ovom nevaljalicom,pa je ona rodila tvoje dijete“, re -koše oni. “Gdje je dijete?“, upita

on. Oni ga donesoše, a on imreče: “Pustite me da klanjam.“Kad je završio s namazom, onpri đe djetetu i prstom uprije unje gov stomak i reče: “O dijete,ko je tvoj otac?“ Dijete odgovori:“Moj otac je taj i taj, čobanin.“Oni tada priđoše Džurejdžu i po -če še ga grliti i ljubiti, a onda mure koše: “Mi ćemo ti sagraditi ku -ću od zlata.“ On im reče: Ne, ne -go je napravite od blata, onak -vom kakava je bila“, što oni i uči-niše.1

POLICAJAC: Znači takav jebio Džurejdž.

ŽENA: Da, takav je bio.POLICAJAC: Ostaje moja

ponuda za prijateljsko piće. Jasam držao pištolj na vašoj slje-poočnici... razumite me.

ŽENA: Opraštam vam. Tovrijeme za piće bolje provedite unekoj biblioteci. I da znate, dije-te koje je istinom odbranilo Džu-rejdža nije jedino novorođenčekoje je progovorilo.

POLICAJAC: Zaista?ŽENA: Da! Bilo je još novoro-

đenčadi koja su progovorila. Go -vorila su istinu! (SIN sa zadnjegsjedišta počinje da guče.)

POLICAJAC: Neće valjda ivaš sin sada progovoriti?

ŽENA: Ma ne, gladan je.(ŽENA dodaje POLICAJCU cuc -lu.) Stavite mu brzo cuclu, gla-dan je. Žurim da ga nahranim.

POLICAJAC (izlazi iz auto-mobila, gleda čas u SINA čas uŽENU): Oprostite! Oprostite!Srećno.

ŽENA (uključuje se u saobra-ćaj.): Srećno! Srećno i vama.

75

DRAMA

BEHAR 104

O autoru:

Enes Halilovic je rođen 1977. godine u Novom Pazaru. Pjesnik,prozni i dramski pisac, pravnik, ekonomista i novinar. Radi kaosaradnik Radija Slobodna Evropa. Osnovao je književni listSent. Njegova poezija i proza zastupljena je u brojnim antolo-gijama. Prevođen je na engleski, francuski, njemački, španjol-ski, rumunjski, ukrajinski, poljski, mađarski, slovenački, make-donski, albanski i katalonski jezik.

POEZIJA: Srednje slovo, Bludni parip, Listovi na vodi (4izdanja, jedno izdanje na engleskom)

PRIČE: Potomci odbijenih prosaca, Kapilarne pojave (2izdanja, jedno izdanje na poljskom)

DRAME: In vivo, Kemet (2 izdanja)

1 Dio ovog hadisa preuzet je iz knjigeRijadu – s – salihin koju je sačinioJahija ibn Šeref en – Nevevi, a izborhadisa, objavljen u Sarajevu 2000.godine, sačinio je Muhammed Mus -tafa el – E`azami, s arapskog preveli:Fuad Sedić, Husein Omerspahić i dr.,70.-71.

Kuća, komšija, krevet i kafa četi-ri su važne stvari u životu čovjeka.

Kada imaš krov nad glavom da seskloniš, dobrog komšiju da ti otvorisvoja vrata, dobar krevet da prileg -neš kada si umoran te da barem jed-nom dnevno popiješ dobru kafu, mo -žeš se nazvati sretnom osobom.

Nama, porijeklom Bosancima, toje uvijek bilo važno u životu.

Rasla sam u maloj provinciji, pe -de setih godina prošlog stoljeća, ustaroj obiteljskoj kući s velikom avli-jom. Rodila sam se na najvećem ka -uču kojeg sam vidjela u svome živo-tu, a tri godine prije mene na tomistom kauču rođen je i moj srednjibrat. Kauč je napravio od bukovineje dan stari sarajevski stolar, znamda ga je naša majka donijela u mi -raz. Madraci su na njemu bili napu-njeni sitnom slamom, presvučeni ju -tom, a preko njih je dolazilo vunenočebe pa bosanski ćilim i puno jastu-ka.

Na tome kauču nastali su i našiži voti; rađali smo se, spavali, prima-li rodbinu i komšije, putnike namjer-nike, umorne seljane koji bih prespa-vali kod nas kako bi ujutro stigli lje-karu.

Na tome kauču poneki su i umi-rali.

Uvijek smo se mi djeca borili tkoće zauzeti bolji položaj, ali na njeganisi mogao biti pretplaćen. Tata je izsvoje radionice dolazio točno u podne

na ručak pa bi poslije obavezno prile-gao. Kada su nam dolazili naši dragirođaci i komšije, koje i danas nosimu mislima - Deda i Almas Trampićsa trima kćerkama Amirom, Zeri-nom i Miladom. Navraćali su i dr.Izu din Džananović sa suprugom Be -čankom, tetom Anicom - oni, naža-lost, nisu imali svoju djecu ali su us -vo jili prekrasnu djevojčicu MiruLadof, kćerku njihove spremačice pasu nas, komšijsku djecu, prigrlili kaosvoje i priređivali nam najljepše pri-redbe u svom velikom perivoju. Ži v -je li su u pravoj velikoj vili odmah dona še čardaklije. Tada nisam ni prim -je ćivala takve veličine pa mi je i da -nas o kućama stav isti - imati svojkrov pa i potleušu.

1957. godine smo se morali prese-liti par ulica dalje, odmah iznad veli-ke pijace, radi nove, urbane shemegrada. Na temeljima kuće mog rođe-nja sagrađena je nova i velika, prvaprava Pošta.

Mi smo za zamjenu dobili jednustaru kuću (po tatinoj želji bila je tokuća jednog Jevreja koji je nestao uvihoru II. svjetskog rata). S nama jepreselio i naš stari veliki kauč koji jedobio počasno mjesto u kuhinji i kojimi je bio dugo godina suđen. Rodite-lji i braća su dobili svoje sobe. Dobilismo i nove komšije, veliku Mahalusa sijaset polugole dječurlije koja jepo čitave dane bila na cesti. Samo bidolaskom mraka Mahala utihnula.

Avlije su nam bile razdvojenedrv enom tarabom pa smo svi znali

svačije dnevne jelovnike. Znalo sekoja kuća kuha japrak sarmu, kojabamije, koja grah sa bravetinom,gdje se peče pastel, kuhaju jaja ha -minadu, šolet…

Naše prve komšije bili su mesarŠemsudin Hajrulahović i njegova že -na Zuhra. Imali su petero djece. Skćerima Askom i Delvom sam prove-la većinu djetinjstva.

Tata je uz našu kuću imao i svojuobućarsku radionu koju je uvijekotvarao rano ujutro, već u šest sati tebi zatvorio tačno u podne kada bih sesvi okupili na ručku. Ja sam dežura-la preko školskih ferija, dolje u rad -nji, zajedno sa sijaset djece iz Maha-le. Tada bismo jedva svi stali i prebi-rali po drvenim i metalnim klincimai isprobavali tuđe popravljene cipele.Znali smo skupljati tatine opuške ci -gara od škije pa bi i potegli koji dimdok nas jednom nije uhvatio, al’ mismo i dalje skrivečki nastavili našedje čje vragolije.

Uskoro se naši Hajrulahovići seleu novu kuću, u drugi kvart.

Tada su se doselili naši najbolji,najplemenitiji i najdarežljiviji Tura-lići. Otvorili su prvu pravu slastičar-nicu.

Gazda Mustafa, visoki, lijepi,mla di muškarac u svojim tridesetim,ugodnog blagog glasa i njegova preli-jepa žena Sadeta, rođena u Gradišci.Ta prelijepa hanuma u mojoj duši isrcu nije nikada dobila konkurenci-ju! Ona je za mene, u to vrijeme cu -retka, a pogotovo sada, kada je u zre-

76

KOMŠILUK

Komšije TuralićiNaš komšijski odnos je bio idiličan, nije prošao niti jedan Kurban Bajram, a danama nije donesen prvi Kurban s Blagoslovom. Prvi sladoled se uvijek praviokada se u našem gradiću istopi i posljednji snježni brežuljak. Obavezna prvakugla ledene poslastice bila je uvijek prvo namijenjena meni - i to besplatna!

Piše: Blanka Atijas Levi

lim godinama, ostala neponovljivojedinstvena. Niti jedna svjetska divanije joj ni do malog prsta dorasla usvakom pogledu. Uvijek je nosilanaj ljepše kašmirske dimije, prelijepeša mije koje su prekrivale njenu bu j -nu crnu kosu smotanu u punđu ipričvršćenu španjolskim česljevima.

Pravili su buredžike, najljepše nasvijetu (valjda su mi i danas radi tihmirisa tiha patnja). Pravili su i naj-sočnije tulumbe koje sam ikad jela.

Radili su Sadeta, Mustafa i bratmu Azem od ranog jutra do kasnevečeri, dok ne bi stigli sinovi Adnan iEnes, lijepi muškarčići koje sam ra -do voljela pričuvati i poigrati se sanji ma. Sadeta nije imala svoje maj -ke, rano joj je umrla pa je dovela kodsebe brata Ismeta i sestru Nihadetute ih otškovala. Iz njihove kuće sukrenule i svadbe Ismeta i Nihade.

Naš komšijski odnos je bio idili-čan, nije prošao niti jedan KurbanBajram, a da nama nije donesen prviKurban s Blagoslovom. Prvi sladoledse uvijek pravio kada se u našemgradiću istopi i posljednji snježnibre žuljak. Obavezna prva kugla led -ene poslastice bila je uvijek prvo na -mijenjena meni - i to besplatna! OkoKomšije Mustafe, kada bi mašinazavršila prvu turu, mi djeca smo seskupljali od ranog jutra da bi čekalitu željenu ljetnu poslasticu, aliMustafine blage oči i crni nasmiješe-ni brčići uvijek su tražili mene da bihja dobila tu prvu kuglu sladoleda. Takomšijska idila je trajala samo pargodina i naši Turaliči su započeligra diti novu kuću i veću slastičarni-cu. Dok sam bila u srednjoj školi taslastičarnica je postajala naše kul-tno mjesto. Išli smo svako veče našampite i bozu koju smo pili na litre,a ujutro smo ustajali sa glavoboljom.Poslije smo konstatirali da nam jebo za snižavala tlak, a toga nismo bilini svjesni, poneseni užitkom naz dra -v ljanja u veselju i dobrom društvu.Ne znam šta bih sada dala za jednučašu boze. Sjećam se jednog važnog

događaja - moji roditelji su bili u sti-sci s novcima jer je tata trebao naba-viti kožu za radnju, a mi nismo volje-li nikada posuđivati. Mama je tada upovjerenju ponudila svoj jedini zlatniprsten s modrim kamenom u oblikukošarice. Naše drage Komšije su ra -zu mjeli situaciju i pretplatili su vri-jednost. A meni je kao djetetu bilo ja -ko žao tog zlatnog prstena jer bilasam žensko. Od tada rijetko nosimprstenje. Nadam se da ga je mojadra ga Sadeta možda sačuvala, madanije imao veliku vrijednost, ali ću jejednom pitati kakva mu je sudbinanamijenjena i gdje je završila uspo-mena na moju majku…

Ali tada su nam naše Komšijeomo gućile novo sutra…

Prošle su godine i naši dragi Tu -ralići odlaze. Ostajemo na istom mje-stu, a naša Mahala mijenja starusliku. Potleuše nestaju, grade se pra -ve zidane dvokatnice, odlaze moji vr -š njaci, doseljava se novi komšija, op -et mesar Hasanica sa ženom Švabi-com Erikom. Ali ona nije kao Sadetabliska, topla. No komšija je komšija ipreči je nego brat kad ti nije bliz u.Hasanica se uvijek trudio da miugodi i kada sam se zaposlila uvijeksam mu bila pri ruci u banci jer bioje u žurbi. Ostavljao mi je teleći mo -zak kojeg sam obožavala i brizle kojeni si uvijek mogao naći ako nisi u do -brim odnosima s mesarom,

Prošle godine sam otišla u gradsvoga djetinjstva i mladosti da posje-tim grobove pokojnih, plemenitih ro -ditelja i predaka. Nisam mogla a dane posjetim moju dragu Sadetu.

Moji dragi Turalići su kroz ratprot jerani iz našeg grada, istjeranisu iz svoje kuće, slastičarnice kao ive ćina naših dragih sugrađana. Du -go su moji Turalići bili po Dalmacijii Istri u izbjeglištvu. Dragi naš Kom-šija Mustafa se teško razbolio, Sade-ta je uvijek uz njega, daje mu snagui njeguje do posljednjeg daha.

Prošle su godine dok su se MojiTuralići konačno vratili u svoju kuću

i u svoju slastičarnicu koju danas vo -di njihov sin Adnan.

Pozvonila sam na vrata MojihDragih Turalića. Sadeta ih otvara izatim nevjerica, suze dugi bolnizagrljaji…

Još dok sam razmišljala o toj pos -jeti, razmišljala sam i o hediji za Mo -ju Dragu Komšinicu Sadetu. Kakose već duže vrijeme družim s kistom,nacrtala sam jedan cvjetni momentou bež žutoj; boje koje Sadeta voli.

Mog Komšije Mustafe više nemana kauču, kuću su napunila prelije-pa snaha Nihada i unuci. Sadetaima svoju Molitvu, Dobrotu, Blago-slov…

Sadeta je pred mene iznijela ja -prak sarmu, najbolju koju sam jela usvom životu, a nisam je jela skoro 30godina.

Moja hedija je sutradan dobilasvo je mjesto na zidu.

Dragi Moji Turalići, Hvala vamza dobar komšiluk, za vašu toplinu iljudskost.

S Mojim Dragim Turalićima seču jem preko haber konzerve, mobite-la, izmijenimo poruke, a za Pesah iRoš Hašana stiže čestitka kao i janjima za Bajram i Hadži Bajram.

Znam da su mi Vaša Vrata Otvo-rena.

Danas mi fale Moje Drage Kom-šije, moja Mahala, moja Sadeta i mojDoboj…

Šibenik, 20. 04. 2007

77

KOMŠILUK

BEHAR 104

Blanka Atijas Levi

Već s amblematičnim izboromriječi (neologizama i složenica:“slobodgovornost“, “pomirboslov-lje“ i drugih) koje ugrađuje u na s -love nekih svojih kolumni, a kojeažurno ispisuje i za časopis “Be -har“ u petogodišnjem razdoblju,Senad Nanić upućuje na uslože-nost i višeznačnost svoga jezika sko jim se koristi predočavajući namizravne baštinike islama, po sebicekada je riječ o njihovom kulturolo-škom nasljeđu i njihovoj estetskojrecepciji pa sve do prilaženja vrsnouočenim pojavama (bez osobnihinhibicija) iz druš t venog životadanašnjice, dakle, novog historic-izma - barem kada je riječ o prvomi zadnjem poglavlju ove knjige.Mjestimice dosjet ljiv i humornoiro ničan u situaci ja ma kad inverzi-vno persiflira neke ozbiljne trau-me, kao što su ratni zločini i među-narodna poli ti čka konstelacija(“Na Kordunu glog do gloga tražiNATO terorista svoga“), Nanić sepita: “…čijom se krvlju ta bahatafi lan tropija bu dže tira…“ i zatimhrabro, bez zadrške, zaključuje:“Ma koja ob rana, u pitanju je pos -tmoderna im perijalna politikakoja za cilj ima pretvorbu NATO-aiz obrambenog vojnog pakta u onajkojem je svrha zaštita imperije i,uglavnom privatnih interesa nje-nih nositelja.“ U tom smislu i bezsvake sumnje (po vlastitom priz-

nanju) autorov je osnov ni spisate -lj ski orijentir postmo de rna publi-cistička korektnost unu tar koje to -lerancija funkcionira kao univer-zalna vrijednost. Ta kav je postu-pak razvidan u ko lum nističkimna pisima “Multi mo nolog“ u sklopukojeg možemo saznati i to kakoEuropska Unija pati od “vehabiti-sa“. Dakle, u re če nim napisimaima još mnogo prostora za osuvre-menjivanje us ta jalih i potrošenihgledišta na is la mski svijet, pogla-vito na sve vi dove te kulture u svi -je tlu postkolonijalizma te kroz za -ista znalač ko poznavanje “umme-ta“ i “imana“.

Nanićevi osobni kriteriji i te -meljne analize dani su kroz frag-ment (ne samo formalni s obziromna skućenost prostora za tekst ko -lumne), ali se odaju misaonom zao-kruženošću. Značajno mjesto go tovouvijek zauzima povijest ideja kaonemirno društveno i duhovno pro-tjecanje te marljiva i slikovita pre -traga prostora i njemu pripadnogvremena. Može se reći da autor usvojim sintezama odbacuje sve uto-pije služeći se dijakronijskim opi -sivanjem današnje i prošle egzi s te -ncije kao ugroze ali i kao prostor zanjeno moguće razumijevanje. Ot -kriva nam se čovjek sa svojim raz -ličitim (upitnim, kobnim, dženn e -tskim, i džehennem skim) sociokul-turnim horizontom. Nanić raskrin-

kava svaku ideju kvarne moći budu-ći da vjeruje da je ona uvijek u tran-scendentalnom vlasništvu. Pa prem-da su ideje na neki način, u društve-no-povijesnom smislu, pot ro šene ilikompromitirane u svako dnevnomživotu jer su dio političkih ciljeva imoderne tehnologije, te su vođenelogikom profita, autorov opis njihovanovog smisla i prepoz na tljivostiposve je otkrivalački i ne od vojeni jedio njegove osobne za nas prihvatlji-ve artikulacije. Širina ta kva zahvataočituje se u odista mu ltimonološkomnaslovu tj. Re čenici “Tko je ukraonaš duh Božića?“ Edukativno pre-gledan i in s t ru ktivan je i tekst“Muslimani Hrvatske – razlozi viso-kog stupnja društvene afirmirano-sti“ objavljen u “Beharu“.

U poglavlju “Pomirboslovlje“,Na nić već sa svojim prvim tekstompokazuje poznavanje i preciznostor ganizma kur’anskog jezika “kojiiz jednog korijena riječi određujeskladan niz različitih, primjerice,aktivnih vršitelja radnje, što nijeslučaj u drugim jezicima kakvim ihkoristimo, nužno je stoga unapređi-vati prijevod kur’anskog teksta…“Autor ovim stavom sugerira da nijelingvistička teorija prevođenja jedi-no prirodno područje u kojem sedade razmatrati, analizirati i uop-ćavati priroda prijevodnog procesa,up ravo zbog mogućnosti zamjeneje zičnih kodova u osnov nim prije-

78

PRIKAZI I KRITIKE

Izuzetan pogled naprisutnost osnovnih istinaMultimonolog, Senad Nanić, KDBH Preporod, Zagreb, 2011., 324 str.

Piše: Sead Begović

vodnim jedinicama. Tre basvakako paziti na hi je ra r -hizaciju jezičnog os tva renja iizvornika te na opseg dopu-štenih transformacija, odno-sno na semantičko-smislenujezgru tekstova koji se pone-kad različito prenose i to s ob -zi rom na naturalističku, rea-lističku, slikovnu (pje s ničku) ipojmovnu (mu d ro slovnu) ra -zinu (razliku) iz među doslov-nog i slobodnog prevođenja.Zbog ta kvih ko munikacijskihna loga i mo de la prevođenja,po ne kad pra gmatičnih, poče-sto dolazi do iskrivljenog poi-manja isla ma koji je “ipakutjecao na uzlaz zapadne fi lo -zo fije, pri mjerice, sred njo vje -kov ni krš ćan ski mis li oci nisuniti krili či njenicu da su koristili iras p rav ljali o spisima musliman-skih filozofa ko je su često i navodili“– piše Na nić. Poruka je jasna: jezi-čne barijere i za preke, uz stručnona da h nut prijevod ne bi trebalerazdvajati bliskost od udaljenosti,trenutak od historije, živo od mrt-vog, zbi ljno od idealnog, iskustvo odsmisla riječi i jastvo od drugog.

Nanić će komparativno ko me n -tirati (u svojim kritičkim i filozof-sko teološkim navodima i razma-tranjima) antičko, a pri je svegakrš ćan sko musli ma n sko znanje –hra bro bez spoz na jnih ograničenjai utjecaja osobne religiozne ukori je -nje no sti. “Lijepa Božja imena“ po -vezat će s pojmom nužnosti, os t -varenosti i djelatne uzročnosti teus kla đe nosti s Božjom izvornošću.Na tom putu mo guće je i me ta -fizičko približavanje svijetu fi zike,odnosno suvremene znanosti, kaošto su hadisi za mjetno usklađeni sKur’a nom. In ter pretirajući pojedi-ne hadise (primjerice, prema doka-zu po Ebu Hanifi) čitaču će se uči-niti da ovi tekstovi, a mjestimice i

neki pa saži unutar ci jele knji-ge, poprimaju oblik glosarija,što će biti još jedna vrlina oveknjige koja po stilskom odre-đenju i au to r sko stručnimopservacijama jest ža nrovskiizmiješana, ali vrlo dobrostru kturalno kon ci pi ra na tedjeluje kao mo no lit na cjelina.Upućena je prije sve ga neštoobrazovanijem či ta telju spr e -mnom na suočavanje s eseji-stičkom filozofijom (do bra jepritom simetrija s PascalomBruc k nerom) protkanom re li -gioznim na čelima, primjericesv. Augustina i ulo m cima izKur’ana, bez bu levarskog šti -ha moderne žurnalistike.

Pred nama su, dakle, eli-tarni tek stovi koji nisu lišeni

metodičnosti kao ni intelektualnoemotivnog zamaha i svjetonazorskeslobode pa kad je riječ o islamskojpovijesti i u tom smislu nje ne teolo-ške protežnosti. Ove tekstove (prijesvega u dva središnja poglavlja)možemo pri hvatiti kao filozofsko -fenome no loško osmišljavanje i toon da ka da se ispituje misaona tj.ontološka od rednica re ligije (navrlo prih va t ljiv i dohvatljiv način),a u sva kom slu čaju oni su povezanido bro sprovedenim analitičkimpos tup kom.

Spektar i paleta boja na naslov -nici autorova je samorefleksija namultimonologe u smislu i prakse skraja dekade šezdesetih prošlogastoljeća kada je konceptualna um -jet nost proklamirala takozvani“mi ni mal art”. No ovdje nije riječ ofal si fikatu, dapače, realizirana jeau ten tična i originalna ideja te mo -že mo govoriti o lijepo opremljenojknji zi.

Kod Senada Nanića uvijek osje-ćamo prisutnost jedne os no vne isti-ne i odmah potom jedan izuzetanpogled na nju.

79

PRIKAZI I KRITIKE

BEHAR 104

Nanić raskrinkava svakuideju kvarne moći budući davjeruje da je ona uvijek utranscendentalnom vlasni-štvu. Pa premda su ideje naneki način, u društveno-povijesnom smislu, potroše-ne ili kompromitirane u sva-kodnevnom životu jer su diopolitičkih ciljeva i modernetehnologije, te su vođenelogikom profita, autorov opisnjihova novog smisla i pre-poznatljivosti posve je otkri-valački i neodvojeni je dionjegove osobne za nas prih-vatljive artikulacije.

Ova knjiga mirne duše moglaje po(d)nijeti podnaslov “u potraziza humanitetom“. Filozof, arhi-tekt i publicist Senad Nanić po -duhvatio se selektivnog izvida itu mačenja davnašnjih i sadaš njihinhibicija dvaju neumoljivo posva-đanih svjetova – Zapada i is lama.Riječju, detektiranja, po če sto i te -ra peutiziranja relacija ko je su, či -ni se, sada pred bank ro tom. No ni -pošto ne bi bilo pogrešno ustvrditini to da je tema glavnine ovih tek-stova nekovrsna “drama identite-ta europskoga muslimana“ – ustoBo šnjaka, usto manjinskog inte -lek tualca, ma što to značilo (nisuli intelektualci vazda manjina?) –u nebla go naklonim mu, tehnološ -ki i mo ralno, idejno i duhovno je -dva održivim svjetovima tzv. zapa-dne uljudbe. Čitav, međutim, kon-glomerat vrlo raznorodnih teksto-va – od onih koji markiraju proble-me percepcije islama i muslimanana Zapadu do onih koji dekons tru -iraju dominantnu tezu o organ-skom (i civilizacijskom) sra zu teis -ti čke i liberalno-konzumerističkesli ke svijeta (čitaj: teo cen trične-isla mske i antropocent rične-za -pad ne, drugim riječima vjerske ine opoganističke) za ra čun medij-sko-političkih novovjekih dogmi iopskurija praktične stvarnosti; odpomnih, znanstvenih deskripcijasvete povijesti do filoloških, filo-zofskih, metafizič kih i gnostičkihesejizacija – upravljen je prema je -

dnom: da pre ostala mjesta ugro-ženoga hu ma niteta sačuva od ko -mu nika cijs kog žamora, nečujnostii rav nodušnosti, rekli bismo kroni-čne smrti.

Usuprot intelektualnoj brb lja o -nici koja na svakoj stopi ovoganašega nesolidnog planeta obra -ču nava s pameću i mišljenjem, us -uprot postmodernoj ideologiji ko ja

se pod zastavom jednako vri jed no -sti svake razlike u praksi iz vr g nu -la u svoju suprotnost, u to ta li ta -rizam koji pojednačuje i uni žavaelementarno ljudsko pra vo na raz-liku, Senad Nanić iz po zi cije poli-tičkog, ali i intelektualnog ma nji -nca, što dakako nije hendikep akoveć nije prednost, priča razgovje-tnu priču o “nelagodi identiteta“, okompliciranim stru kturama kojega oblikuju u sve neautentičnijimuvjetima zbilje. Utoliko tekstual-na glavnica ove knjige demonstri-ra autorov intelektualni i građan-ski otpor pre ma svakoj vrsti srav -na vanja raz like jer su za njegaide ntiteti nesvodive razlike, nepo-datne lažnom konsenzusu, jedno -zna čnosti i monološkom bijesu ibu ci od koji je sazidan suvremenisvijet.

U svijetu u kojem su sve kar te,čini se, bačene na stol (premdazbog toga nitko ne pati manje, na -protiv), u vremenu fatalnih mr žnjii nepovjerenja zakrinkanih, zataje-nih i, naposljetku, zaodjenutih utzv. dijalog, u epohi ge nocida i te ro -rizma, oružja za ma sovno uniš te -nje i ničime argumentiranih im pe -rijalnih ratova, ova kve knjige ra -zmiču paučinu, pod ražuju naše ko -lektivno nes vjesno i, možda po na j -prije – svojom empatičnošću, ide a -lizmom , ako hoćete, utopijskomagitacijom – služe na čast dru štvui kulturi u kojoj su mišljene, jezikuna kojem su napisane.

80

PRIKAZI I KRITIKE

Drama identiteta europskoga muslimanaPiše: Ervin Jahić

Senad Nanić iz pozicije politi-čkog, ali i intelektualnogmanjinca, što dakako nije hen-dikep ako već nije prednost,priča razgovjetnu priču o nela-godi identiteta , o komplicira-nim strukturama koje ga obli-kuju u sve neautentičnijimuvjetima zbilje.

81

ROMAN

BEHAR 104

Sadik Ibrahimović

MUČILIŠTE

Tuzla, 2011.

“Behar” predstavlja integralnu verziju romana o savremenoj Tuzli

*

Pro~elje moje porodi~ne ku}e okrenuto je ka jugois toku, pasoba u kojoj naj~e{}e sjedim gleda upravo tamo, na jugoisto~ni diograda i brdo koje upe~atljivo dominira nad Tuzlom. Ilin~ica se zoveta nevelika uzvisina. Porijeklo oronima nije poznato, osim {to je,o~ito, rije~ o deminutivu izvedenom iz imena Ilinka.

No, ne ~udi to: Bosancima, preciznije Bo{njacima, his torija,etnologija ili u ovom slu~aju onomastika, nikad nisu bile mile disci-pline; {ta vi{e, zaborav se ovdje poput kakve kolektivne vrijednostikroz generacije pa`ljivo njegovao i odràvao. Za~udan i zbunjuju}ifenomen ali to je pri~a za sebe.

êsto, tako, gledam u Ilin~icu, naro~ito ujutro, u zoru, kadaplavi~asta pruga nad njom polako rasijeca no} i navje{tava novidan. Nisam, dodu{e, zaljubljenik u ~aroliju svitanja, rado bih propu-stio taj ugo|aj i blaèno spavao, ali ne mogu, ne daju mi relikti rata,nebrojeni nezarasli oìljci negdje unutar mene, pa se mu~im sanesanicom, ve} hroni~nom bojim se, ali i to je druga pri~a. I, eto,bdijem tako iz no}i u no}, ~itam, pi{em, sviram gitaru, tiho da neprobudim usnulu ~eljad, a u zoru, oteàlih, umornih o~nih kapaka,pijem kafu i gledam u Ilin~icu.

I prisje}am se. Na to brdo pentrali smo se raznim prigodama:vodilo nas je na {kolske izlete, prvomajske proslave, masovna tr~a -nja {umskim stazama s ciljem osvjeàvanja i ja~anja so cijalisti~kogduha u nama, a i{li smo i sami: da sakupljamo glinu za ~asove liko-vne kulture, razne biljke za herbarije potrebne za ~asove biologijeili doma}instva... Potom bi, leè}i potrbu{ke, skriveni iza stabalabukve i uz tihi kikot, voajerizirali parove koji su vodili ljubav u au -tomobilima. Malo toga se moglo vidjeti, tek uzdignute, ra{ireneènske noge i dlakava mu{ka zadnjica me|u njima kako se ritmi~kipokre}e naprijed-nazad. îsta je i neoptere}ena svijest dje~ija i svejoj je komi~no, ~ak i sek sualni ~in, dlakava mu{ka zadnjicanaro~ito, pa bi na{ kikot ubrzo eksplodirao u grohotan smijeh,razotkrio bi nas, a i ljubavnike: èna bi vrisnula, zagondìja binavla~e}i pan talone i psuju}i iza{ao iz auta i, kao, pojurio nas, a mibi se uz smijeh i larmu stu{tili niz brdo. Znali smo da ne}e potr~atiza nama, imao je va`nijeg i nedovr{enog posla, a ko bi i mogaosusti}i djecu hitru kao vjetar.

Pod Ilin~icom, na prostranoj blagoj kosini oivi~enoj vi sokimborovima, nalazi se groblje. Jasno se vidi to groblje kroz prozormoje sobe: hiljade bijelih i tamnih nadgrobnih monumenata raznihoblika i veli~ina ispunjavaju nekada poluprazan prostor mezarista-na i neprimjetno, kao biljka puzavica, uspinju se ka vrhu brda. I moj

otac leì tamo. Umro je brzo, napre~ac, naprosto je nestao, kao damu se ùrilo da ~im prije {mugne iz ovozemaljskog pakla i ser besotputuje na drugi i, kako kaù, bolji svijet. Godina je bila 1994.,ratna, stra{na, gladna, o~ajna; sahranili smo oca brzo, izme|u dvaèstoka granatiranja grada, dr{~u}i od ledenog januarskog vjetra ipotmule zebnje da upravo tada, tog ~asa, neka pripita spodoba naMajevici ili Ozrenu puni top projektilom na kome su, kako se to uratu znalo re}i, mo`da ispisana i na{a imena. Ali, nisu, sudbina nasje pomilovala tog dana i sa~uvali smo ìve glave. Danas, sedam-naest godina kasnije, nisam ba{ siguran da li zaista jesmo.

Otac je bio lijep ~ovjek. Visok, skladno gra|en, mu ̀ evan, o{trih,pravilnih crta lica i tamnoplavih o~iju koje su mijenjale boju ovisnoo dobu dana - od azurno plave ujutro do tamno sme|e nave~er - bioje od onih mu{karaca ~ija se fizi~ka ljepota uo~avala odmah, naprvi pogled, bez zadr{ke i dvoumljenja. @ene su ga voljele. I èljele,~ak i u pedesetim godinama kada je po~eo vidno stariti, gubi ti kosui gomilati kilograme. Pone{to od njegove ugodne vanj{tine doka~iloje i mene, stas i o~i ponajprije, za uspjeh kod djevojaka, uvjerio samse, sasvim dovoljno, no, ipak, o~evu keri-grantovsku ljepotu nisamnaslijedio, na {ta me je nedavno, za slu~ajnog susreta na ulici,netakti~no pod sjetila moja srednjo{kolska profesorica historije,nekada visoka, vitka, ljepu{kasta i prefinjena dama, a danas slabo-vidna, sme ̀ urana baba, svojedobno i sama potajno zalju bljena umog oca.

“Sladak si ti i pametan de~ki} bio, a i sada si, ali, nemoj se lju-titi, nema{, brate, onu sirovu energiju kojom je isi javao tvoj otac...Nekako si samozatajan, zatvoren, sklon mudrovanju... Valjda zbogsvih tih silnih knjiga koje si prometnuo kroz glavu, {ta znam... !Otac ti nije bio takav, nije. I zapamti: ène ne vole sanjare, uop{teih ne vole, dobro to zapamti”! - re~e i ode. No, kao {to to obi~nobiva, imao je taj ljepotan i drugo lice, nimalo lijepo i ugla|eno. Otkri-vao bi ga samo u okrilju porodice, kada bi vra}aju}i se s posla,mra~an i {utljiv, bez pozdrava u{ao u ku}u, skinuo sako, bacio gapreko kau~a, oprao ruke, sjeo za kuhinjski sto i podviknuo: “Ru~ak![ta ~eka{!?” Tiho i nenametlji vo, bez ijedne izgovorene rije~i,majka bi servirala ru~ak, potom kafu i ne~ujno se povla~ila: otacnije volio da ga se uznemirava kada pije kafu, pu{i i ~ita novine.îtao je isklju~ivo Politiku, jedini valjan list kako je znao re}i. Kat -kad bi glasno komentarisao pro~itano, ne~iju izjavu o sta nju u unu-tra{njoj ili vanjskoj politici ili analizu ekonomske situacije u zemlji isve za~injavao prigu{enim psovkama. Zatim bi pozvao nas djecu iuslijedilo bi referisanje o {koli i ocjenama. Znao je da smo dobriu~enici, sestre naro~ito, pa bi nas nezainteresovano slu{ao, klimao

ROMAN

82

O tempora, o mores!Ciceron

Fahrudinu Salkanovi}u

glavom, rasijano lupkao prstima po stolu i razmi{ljao ko zna o~emu. A mi smo, opet, znali da je lupanje prstima po stolu dobarznak, da }emo pro}i bez grdnji i prijetnji, zabrane izlazaka islu{anja plo~a, pa bi nakon referisanja, iskoristiv{i njeg ovu rasija-nost, brzo klisnuli u na{e sobe i na ISKRA-inim gramofonima tihoslu{ali muziku: sestre, Arsena Dedi}a, Lea Martina i Mikija Jevre-movi}a, a brat i ja Floyde i Ze ppeline.

Ali, rijetko kada se to de{avalo. Pragmatik, racionalista, empi-rik i notorni komunista, u umjetnosti kojoj smo mi djeca bili sklonividio je neku samo njemu znanu opasnost, dangubu i bes pos -li~arstvo, zapadnja~ku imperijalisti~ku podvalu, kako je znao re}i,pa su na{i gramofoni, plo~e i gitare ~esto zavr{avali zaklju~ani natavanu, a moje dvije zbirke pjesama, mjesecima pa`ljivo ispisivanekrasnim goti~kim slovima, hladno je bacio u vatru i zadovoljno pro-trljao dlan o dlan kao da je obavio kakav mu~an i nepri jatan posao.I dok sam skamenjen uàsnuto gledao kako moj mukotrpni radnestaje u plamenu, on me je tap{ao po le|ima i gotovo saosje}ajnogovorio kako ìvot nije igra i pjesma, nego rad, red i disciplina, i daod pjesni~kih fan tazija nikakve koristi nema.

“Kakav je ovo ~ovjek?” pitao sam kasnije majku. - “Ni kakav,sine! Izvana kalajli, iznutra belajli! Eto kakav je!”

Desetak godina prije smrti otac je postao vjernik. Kako, za{to i{ta se to u njemu prelomilo, niko od uku}ana nije mogao doku~itiniti je on o tome ikada govorio. Redovno je klanjao i i{ao u dàmiju.Jednom, dok je u ku}i obavljao namaz, brat me je gurkao i pri {a p -nuo: “Vidi ga! Ideali su mu se rasplinuli i sada je k’o Bob Dylan u{aou religioznu fazu! Vidjet }e{ {ta }e se desiti kada biv{i komunistinavale u dàmije! Jadna li nam majka!”

I zaista, koju godinu kasnije komunisti su u buljucima nahrupi-li u dàmije, posjedali u prve redove i jad je mogao da po~ne.

*

Otac nije volio Tuzlu. A ni ja. I ta netrpeljivost prema mom i, uneku ruku, njegovom rodnom gradu, bila je, za pravo, jedina iolesna ̀ na poveznica u na{em ina~e vrlo krhkom odnosu, opte re }e -nom vi{edecenijskim tihim i ak tivnim nerazumijevanjem.

Ro|en u Br~kom, tik pored Save, u prostranoj pitomini i me|u lju-dima smjernog ravni~arskog mentaliteta, do{av{i kao dje~ak u Tuzludoìvljava pravi kulturolo{ki {ok. Grad je bio su{ta suprotnost onome{to je ostavio iza sebe: stije{njen, zgusnut, prenapu~en, oivi~en brdi-ma koja su natkriljavala uzanu zmijoliku kotlinu i koju je na dva nejed-naka dijela uzdu` presijecala rje~ica Jala, Tuzla mu je nalikovala nauzavrelu ko{nicu, prepunu uùrbanih, ner voznih i surovo nasilnih ljudikakvih u mirnom i tihom Br~kom nije bilo. Po~esto bi mu kada bi sevra}ao iz {kole mahalski jalija{i otimali novac, ukoliko bi ga imao,cijepali ud`benike i {kolsku uniformu, pa bi se njegov otac, a moj djedJusuf, tada jo{ uvijek okretan i u snazi, bezmalo sva kodnevno obo -ruàn letvom u ruci i jataganom za poja som, razra~unavao sa ja li -ja{kom bagrom, a nerijetko i sa njihovim ni{ta boljim roditeljima.

Ali, vrijeme je prolazilo, otac se zamom~io, na osvetu, onu,kako kaù, koja se servira hladna nije ni pomi{ljao, ve} je shvatio,

promu}urno i na vrijeme, da uzavrela ko{nica nije ni{ta drugo dopravi pravcati komunisti~ki El Dorado, zlatni rudnik za podobne ilojalne podanike vladaju}e ideologije, pa se brè-bolje upisao ukomuniste, aktivirao u kojekakvim sindikatima, narodnim frontovi-ma i socijalisti~kim savezima, brzo napredovao i u sektoru energe-tike i rudarstva napravio pristojnu karijeru. Ali, ni u poznim godina-ma, kada se penzionisao, dobio unuke i nekako smek{ao - od sta-rosti, predanosti vjeri, straha od smrti ili svega zajedno - o Tuzli niza jotu nije promijenio mi{ljenje: nazivao ju je radionicom i spavao-nicom, leglom primitivizma, tamnicom za duh i duhovnost, urbani-sti~kim ruglom, da bi potom, nakon kratke teatralne pauze, oza -renog lica i pogleda uprtog negdje visoko iznad Ilin~ice, otpo~injaosjetni solilokvij o mirisnoj posavskoj ravnici, ku panju u Savi, hvata-nju riba golim rukama, prvim ljubavi ma, zvjezdanim no}ima ibeskrajnom nebosklonu koji po gled ne moè obujmiti a pamet poj-miti, takvom plavetnom nebosklonu kakvog Tuzla nema niti }e gaikada imati.

Ove o~eve melanholi~ne evokacije redovito bi preki dala majka,nimalo nje`no podsje}aju}i ga da pljuje po gradu koji mu je dao sve.“I da zna{, stari”, govorila je, “da nije bilo te tebi toliko omraèneTuzle, ti bi i dan-danas bio mali paor zakopan negdje u toj tvojojmirisnoj posavskoj ravnici! Hajde, Boga ti, ne bulazni vi{e!”

Za razliku od o~eve, moja odbojnost prema Tuzli bila je dublja,slojevitija. Odrastaju}i u jalija{koj mahali, me|u ljudima kojima sutu~e, alkohol i [aban [auli} bili bit, su kus, esencijalni spiritusmovens njihovih ìvota, u svom tom nasmiljenom ~emeru i jadu,~itao sam knjige, slu{ao uvrnute rock grupe (Soft Machine, KingCrimson, Gong etc), svirao gitaru, pisao poeziju, po uzoru na Leo-narda Cohena poku{avao je uglazbiti, i sve to, dakako, u mojoj oko-lini nije ostalo nezamije}eno, pa sam ve} zarana, u adolescent-skom dobu, slovio kao ~udak i osobenjak {to u datim okolnostimai nisu bile osobito te{ke i opasne kvali fikacije. Jednom rije~ju -dobro sam pro{ao.

U {esnaestoj godini, kada mi je sve prekipjelo, za jedno sa dru-gom Darkom pobjegao sam od ku}e. Plan je bio jednostavan: do}ido Rijeke, ukrcati se kri{om na prekookeanski brod na kome jeradio Darkov ujak i ot putovati u Ameriku. “A paso{i? [ta }emo kadastignemo u Ameriku? Nemamo paso{e!” - pitao sam ga. - “Ni{ta tine brini! Sve }e to ujko srediti!” - re~e. Uhapsili su nas u Splitu.Mrtvi umorni i gladni zaspali smo na klupi nasred Rive i tako pali.“ Amerika, veli{! Ni manje, ni vi{e nego Amerika! Za{to?”- upita meneki dobro}udni inspektor kojeg je, o~ito, zabavljala na{a glupavanakana.

- “Ne mogu vi{e da ìvim u Tuzli!” - rekoh. - “Da, da, zna bitipote{ko ìvjeti u Tuzli!”- re~e i naredi da nas odvedu u }eliju na spa-vanje. Ujutro je otac do{ao po nas. Potpisao je neke papire i krenulismo ku}i. Do Tuzle nije progovorio ni rije~. Samo je u Mostaru zau-stavljaju}i automobil pred restoranom [iraz, duboko uzdahnuo i pro-mrmljao: “Hajde da predahnemo i pojedemo ne{to!” Dobri moj otac!Ko zna s koliko napora se suzdràvao da ne plane, izvi~e se namene, prebije me na mrtvo ime. Umjesto toga, podario mi je iznim-no va`nu, mo`da i presudnu ìvotnu lekciju: rje~itu mo} {utnje.

ROMAN

83BEHAR 104

*

“Dragi prijatelji, Tuzla je jedini istinski slobodan grad na prosto-rima negda{nje zajedni~ke nam domovine; grad oslobo|en mr`nje,iskju~ivosti, predrasuda...”, govori pisac Mirko Kova~ na dodjeliknjièvne nagrade Me{a Selimovi} u ba{ti Pozori{ne kafane, podnoIlin~ice. U nevjerici odma hujem glavom dok ostali prisutni freneti~noaplaudiraju. Zanemari li se u takvim prigodama uobi~ajeno kurtoa-zno podilaènje gradu doma}inu i nimalo nebitna ~injenica da jeKova~ kao ~lan ìrija za dodjelu nagrade vanredno ljuba zno ugo{}eni izda{no honoriran za svoj anga`man, u ovoj izjavi, naoko em fa -ti~noj, moglo bi se prona}i i poneko zrnce istine. Ali, samo one ko -va~evske, jednostrane, uljep{ane, zamagljene usrdnim dodvorava-njem lokalnih poltrona, kao i trodnevnim gratis pre`deravanjem ioblokavanjem pla}enim iz op}inskog ~ekmedèta koje s te{kommukom puni slobodarska tuzlanska sirotinja. Da, takva Tuzla zais tapostoji i zaista je tolerantna, benevolentna, otvorena za druge idruk~ije, ali ono {to Kova~ ne zna ili, vjerovatnije, nije stigao da saz -na, jeste egzistiranje sasvim druge, mra~ne, nemilosrdne Tuzle,isparcelisane poput kakve }a}evine na kaste, klanove i interesnefrakcije, nezaja`ljive i beskrupulozne, kojima gladne o~i ni planinapara ne moè utoliti demonsku pohlepu. Takvu Tuzlu poznajemosamo mi, domoroda~ki Tuzlaci, zato~eni u ovom zaboravljenomkazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrjie|eni, po ni -èni. Jer, a Kova~ ni to ne zna, biti Tuzlak u Tuzli te{ka je kazna. Bititalentovan Tuzlak jo{ teà. A biti principijelan i ljudskosti odanTuzlak ravno je suicidu. Rje{enje, dodu{e, postoji i krajnje je jedno-stavno - biti gad! Naju~inkovitija je to referenca za brz, prekono}anprogres u ìvotu, ali ne mogu, ne}u, ne znam to, nemam taj dar, pa,evo, no}u pi{em, opirem se, bunim se, a danju, principijelan i ljud-skosti odan, poput sjene hodam slobo darskom Tuzlom, sporednimulicama uglavnom, ne bih li tako izbjegao ~ovjekoliku gamad i silnonamnoène sitne udvorice kojima je, iz ~istog jala i ljubomore, van-redno zabavna zanimacija da me otvoreno hvale, u lice naravno, apotajno pljuju i opstruiraju gdje god i kako stignu. Ipak, te{ko ih jeizbje}i. Jedno takvo |ubre, sasvim neo~ekivano, bahnulo je nedavnou Tuzlu iz dalekog Maribora. I pravo na mene. Mirna se zove, u vezismo bili davno prije rata, ili tako ne{to, te{ko mi se prisjetiti prirodena{eg odnosa, a kada je rat zagudio promptno se ispalila u Sloveni-ju, zavrnula nekog bilmeza i udala se za njega, a koji je, kako mire~e, pa`ljiv, briàn i divan: kuha, pere, pegla, usisava, ide u kupovi-nu, brine o djeci, vozi ih u {kolu i na treninge i, naravno, ludo je voli.Jo{ mi re~e da ga ne voli ba{ previ{e, ali zadovoljna je njegovimpona{anjem i nema namjeru mijenjati ga. Prioriteti su joj karijera,putovanja i o~uvanje mladala~kog izgleda. “A porodica?” - upitah. -“Pa, ne, ne ba{. Isuvi{e je to zamorno za mene, a i stresno. Takveobaveze me smaraju, a lo{e uti~u i na moj ten i op{te raspoloènje.Mu` sve to radi, zna{. Nisam ti ja ba{ za to. Kaèm ti, uznemire mesve te obaveze.”

Otprije sam znao da ovo tuzlansko-mariborsko |ubre voli samosebe, pa me saznanje da ne voli vlastitu djecu nije iznenadilo, kao

ni to da je muà i djecu otpremila na more, a ona navratila nakrat-ko u Tuzlu, pa u Sarajevo na sve~ano zatvaranje Sarajevo film festi-vala, a zatim, veli, putuje u Egipat u obilazak Kaira, Aleksandrije,Luksore, Karnaka, Memfisa i Gize. \ubre je, naime, zaljubljenik udrevne civilizacije o kojima, uzgred, pojma nema niti je to zanima,ali je jako zanima imati fotografiju, svoju dakako, snimljenu naAkropolju, Partenonu, Panteonu, Rimskom forumu ili Egipatskimpiramidama. Izdrào sam s njom pola sata, otpratio je do auta,poèlio sretan put i oti{ao uz duboki uzdah olak{anja. Te ve~eri nagrad se obru{io snaàn pljusak i za tili ~as poplavio ulice. Prolaze}ipored pozori{ta vidio sam neke momke kako metlama izbacujuvodu iz poplavljene ba{te. Smijali su se i prskali. Sjetih se tadaMirka Kova~a i njegove izjave o slobodarskoj Tu zli izre~enoj u istojtoj ba{ti. “Kako kome, moj Mirko, ja sam ti ve} odavno uzato~eni{tvu!” - rekoh poluglasno, a dvije djevojke koje su prolazi-le kraj mene za~u|eno me pogleda{e.

*

Tuzla je grad bez gradske fizionomije. Poput nasumice prosutihdomina, u svakom kvartu i ulici mogu se vidjeti gra|evine razli~itearhitektonske vrijednosti. Dominiraju mra~na, socrealisti~ka zdanjaruskog tipa, àlosni relikti poslijeratnog urbanisti~kog neukusa.âk ni iole arhitek tonski unificiranu ulicu u Tuzli nije mogu}e na}i:gdje god noga kro~i i pogled seè, sve je zbrdazdoljeno, asi met -ri~no i otu`no rogobatno. Svojedobno je Goran Bregovi} rekao kakoje Tuzla najbezvezniji grad od svih gradova koje je vidio i njimahodio. Te{ko je ne sloìti se s njim. Kroz neke ulice, Rudarsku ili Klo-stersku, ve} godinama ne prolazim. Ne mogu, isuvi{e su depresi-vne. U ovoj drugoj, u samom srcu grada, u te{ko shvatljivom sin-kretizmu, jedna na dru gu naslanjaju se gra|evine iz epohe austrou-garske uprave, me|uratnog razdoblja, potom komunizma i nakoncu futuristi~ka zdanja iz recentnog tajkunsko-tranzicijskog pe ri -oda. Na|e se i pokoja klasi~na bosanska ku}a, ru{evna i na pu{ -tena, pa sve to tvori haoti~no-grotesknu estetiku svojstvenu Tiraninekada ili Kabulu danas.

Na uglu Klosterske i Titove ulice nalazi se dàmija, najstarija uTuzli. Turalibegova joj je ime, ali niko od Tu zlaka ne naziva je tako,zovu je - Poljska jer je sagra|ena u polju izvan pravokutnih zidinakoje su sve do sredine 19. stolje}a opasavale grad. Ko je Turalibegi kada je dàmija sagra|ena, naravno niko ne zna, bar ne pouzda-no, no, sre}om, neko mudar, neimar zasigurno, ostavio je ispisankro nogram iznad ulaza - uobi~ajenu zahvalu Bogu, prikladankur’anski ajet i godinu restauracije dàmije, 1572., pa se ta godina,iako neta~na, uzima kao zvani~an datum njene izgradnje. Tik dodàmije uzdiè se turbe, odnosno zasvo|ena grobnica u koju Tuzla-ci odvajkada ubacuju novac, u~e Fatihu, {apu}u molbu za ispunje-nje èlje i natra{ke se udaljavaju. Nije poznato ni to ko je sa gradioturbe i koji bogougodnik u njemu po~iva, ali, kako to obi~no biva,gdje ponestaje ~injenica ispredaju se legen de, pa tako i ovo turbeima svoju bapsku pri~u koja uz ne znatna skra}ivanja glasi ovako:”

ROMAN

84

Jedne no}i neki je ~ovjek krenuo da klanja jaciju u dàmiji. Kada jestigao zatekao je u dàmiji mnogo njemu nepoznatih ljudi koji su~inili zikir. I on im se pridruìo i sa njima ~inio zikir cijelu no}. Kadaje nastupila zora, jedan od njih re~e: ‘Eto, ~inili smo zikrullah cijeluno}, a sabah }emo klanjati u Meki ‘Kako re~e tako se po~e uspinja-ti uz munaru, a kada do|e do kraja, sko~i i kao strelica odleti u no}.Za njim, jedan po jedan, i ostali isto tako. Posljednji se uspeo onaj~ovjek, a pretposlednji se okrenu i re~e mu: ‘Pazi! Nemoj da posum-nja{‘! Potom i on sko~i i odleti. Onaj ~ovjek, trenutak prije nego {to}e sko~iti, pomisli: ‘Dragi Boè, nisam ja ptica da bih mogao letje-ti’! Zatim sko~i, pade na zemlju i ispusti du{u. Na tom mjestu ljudimu podigo{e turbe”.

Mada sam ovu fikcionalnu sli~icu poodavno ~uo, tek nedavno -gledaju}i, onako usput, beskrajno kilavi tok radova na obnovidàmije - sinu mi kako je Turalibegova dàmija, kao i svaka drugau Bosni, okrenuta ka jugois toku, u pravcu Meke, dok se turbe nala-zi sa njene zapadne strane, {to upu}uje na zaklju~ak kako su ljudi-ptice, kao i onaj nesretnik, skakali bezmalo na suprotnu stranu,poprili~no u pogre{nom smjeru. Sitan detalj koji je narod nom pripo-vjeda~u o~ito promakao.

Rekoh Tuzla je grad bez gradske fizionomije, a Turalibegovadàmija svojim tugaljivim izgledom upotpu njuje takvu predod`bu.Polurazru{ena, zapu{tena, poput kakvog sakralnog Skadra naBojani koji se danju gradi a no}u razgra|uje, ova dàmija i nemarprema njoj reprezen tativan je uzorak hroni~ne kulturalne i duhovnebijede ovog grada. Ne ~udi stoga {to su tri najznamenitija Tuzla kai jedna znamenita Tuzlanka - Me{a Selimovi}, Marijan Bene{, MirzaDeliba{i} i Svetlana Kiti}, svako u svoje vri jeme i svako na svojustranu, glavom bez obzira pobjegli iz Tuzle i negdje drugdje napra-vili blistave karijere. I ne samo oni - cijela armija genijalnih glavatiho se iskradala i jo{ uvijek se iskrada iz ovog mediokritetskogkazamata.

Ipak, iako niko ne zna za{to se Ilin~ica zove - Ilin~ica ili kada jesagra|ena Turalibegova dàmija ili turbe pored nje i ime bogougod-nika u njemu, svi znaju od kada Tu zla postoji. No, kao {to se dapretpostaviti, nije to zasluga domicilne pameti. O tome da postoji-mo obavijestio nas je bizantijski car i histori~ar Konstantin Porfiro-genet koji je u svom djelu De administrando imperio, napisanomgo dine 950., pomenuo i Tuzlu pod rimskim imenom Salines. Prem-da smo nesumnjivo postojali i ranije, hvala mu. Da je do ovda{njeturbo-folk pameti, kukavna nam majka - ni ime dràve u kojojìvimo ne bi s prve potrefili.

*

Svaki narod ima nekakav pogrdan nadimak. Imaju ga i Bo{njaci.Bo{njake nazivaju balijama. Rije~ je perzi jskog porijekla i ima potpu-no suprotno zna~enje od onog op}epoznatog, uvredljivog. Bali je opi-sni pridjev i zna~i: visok, uzvi{en, dostojanstven, gospodstven, dok jesufiks - ja tipi~ni bosnizam ne zna~i ni{ta i javlja se u drugim brojnimrije~ima orijentalnog porijekla: dàmija, tekija, kapija, avlija. Stoga,

ne smeta mi kada me nazivaju bali-jom, naprotiv - ugodno je u tu|imo~ima biti gospodstven i dostojanstven. Ima, me|utim, ova rije~ unu-tar bo{nja~ke lingvo-kulture i tre}e, nimalo lijepo zna~enje. Po~esto,tako gospodstveni i dostojanstveni Bo{njaci, a mnogo ih nema, bali-jama nazivaju one hinjeno udvorne i srda~ne likove, ponaj~e{}e rural-ne provenijencije, ultraambiciozne i sve prisutne - u vjeri, politici, {kol-stvu, kulturi - nikakvih ljud skih kvaliteta i zapanjuju}eg samopouzda-nja, svojstvenog samo seljacima i neznalicama. I njihov eti~ki sup-strat tako|er je zapanjuju}i: pobo`nost, hedonizam, kurumpiranost,nepotizam, prevare, intrige, opet pobo`nost, javna naravno, petkomu dàmiji, da ih svi vide onako skru{ene i Bogu pokorne. Obi~no sudobro pozicionirani, solventni, uticajni, a jedan moj razgovor sa tak-vim balijom, posla radi, odvijao se otprilike ovako:

- Selam alejkum! - kaèm.- Alejkumu selam! - replicira balija.- Zavr{io sam Filozofski fakultet. Ve} dugo sam bez po sla.

Moète li u~initi ne{to za mene?- Hm... Da si do{ao prije pola godine zaposlio bih te odmah,

ali sada ... Te{ka je situacija, zaista te{ka, vidi{ sam... Mada, me|unama, mo`da bi se tu i moglo ne{to...

- U redu. Koliko i kome treba da platim za posao?- Pa, ovaj . Ako si ve} tako direktan, trebalo bi. tre balo bi

ne{to platiti.!- Koliko?- Petnaest hiljada maraka!- Kome da platim?- Meni!- I dobit }u posao?- Ho}e{!- Nemam toliki novac! Otkud mi, ~ovje~e?!- Eh, ako je tako... Nego, ~uj, da ti kaèm... Ti si fin i poboàn

~ovjek. U Allaha se uzdaj! Samo se uzdaj u Allaha i bit }e i posla ipara i svega. Eto, tako!

- U Allaha da se uzdam?- Ja, ja, i ni{ta ne brini!- Bojim se da vas to nisam pitao niti sam traìo takav savjet!- Pa, {ta da ti kaèm?! Para, eto, nema{! [ta ho}e{, onda?!- Ma, mar{, stoko selja~ka!Balija je bilo oduvijek, a nagli procvat doìvljavaju padom

komunizma i raspadom Jugoslavije. Oformili su i politi~ku stranku.Na predizbornim skupovima, zapaljuju}om populisti~kom retori-kom, zasla|enom na brzinu na u~enim citatima iz Kur’ana i histori-je islama, hipnotizirali su i pridobili za svoj luciferski projekat armi-ju lakovjernog puka, uglavnom neukog i nepismenog.

Na jednom od takvih skupova, jedan od balijskih lide ra, kari-katuralnog izgleda i imbecilnog politi~kog promi{ ljanja, rekao jedoslovno ovo: “Bra}o i sestre, mirno spavajte! Niko nas ne}enapasti i rata ne}e biti! U turskoj avijaciji mnogo je pilota bosan-skog porijekla! Ukoliko nas Srbija ipak napadne, ako se usudi nataj suludi ~in, na{i }e hrabri momci di}i svoje avione i Srbiju sra-vniti sa zemljom!”

ROMAN

85BEHAR 104

Kako znamo, rata je bilo, turska avijacija nije sravnila Srbiju sazemljom, a karikaturalni je imbecil ve} nakon prvih sukoba vojnimavionom pobjegao iz zemlje, ravno u Tursku.

Balija, dakako, u ratu nije bilo, onom neposrednom, gdje segubila glava. Nisu ni pomi{ljali na to da, ne daj Boè, ginu, krvare,gladuju i mrznu se po vla`nim rovovi ma i mra~nim {umetinama, pasu ~etiri ratne godine prov eli relativno lagodno, u zavjetrini, u raz-nim komandnim {tabovima, logistikama, humanitarnim organizaci-jama i sli~nim debelim hladovinama. Umjesto njih, ginuli su oni kojirat nisu ni èljeli: radnici i sirotinja.

Rat je okon~an u decembru 1995., ~udno, naglo, bez pobjedni-ka.

Sudija Bill Clinton odsvirao je kraj u sedamdesetoj minuti: pre-rano za one èljne nastavka krvave utakmice, prekasno za dvijestotine hiljada mrtvih glava i dva miliona uni{tenih ìvota.

Zatim je do{ao mir. Kakav-takav. O~ekivano, balija u dàmijamanije bilo. Sasvim neo~ekivano, pojavili su se u tekijama i opoganilijedino preostalo neukaljano uto~i{te dobrih ljudi, samozatajni egzilu koji su se sklanjali od ovosvjetskog smrada tihi i smjerni dervi{i,nenametljivi u svojoj pobo`nosti, otvoreni, miroljubivi, slobodoumnii odani samo Bogu i ljubavi prema svemu stvorenome.

U dervi{luk sam se zaljubio poodavno, u Sarajevu, kada samjednog ki{nog popodneva prolaze}i pored tekije na Alifakovcu ugle-dao ispisanu dervi{ku oznaku - Hu na kapiji, zastao kao ukopan,gonjen nesavladivom radoznalo{}u u{ao u tekijsko dvori{te i iznadulaznih vrata pro~i tao natpis isklesan na patiniranoj kamenoj plo~i,sufijski credo koji }e definitivno obiljeìti i odretiti moj ̀ ivot. Na plo~ije pisalo: “Svakog putnika namjernika ljubazno do ~ekaj i ugosti, aza vjeru ga ne pitaj!”

Do{av{i ku}i, odmah s vrata egzalitirano sam uz viknuo: “Svemi je jasno! Voljeti sve stvoreno smisao je na{ih ìvota!”

Otac je za~u|eno pogledao u mene, pa u majku i tiho joj rekao:“Stara, ovaj je skroz pobudalio! To mu je od onih knjiùrina {to ihpo svu no} ~ita!”

Dobro, dobro - razmek{a se otac. - De, reci nam {ta je to tebijasno?

- Pa, ljubav! Ljubav prema ljudima, ìvotinjama, biljka ma!Prema ljudima, naro~ito!

- Koliko ti je godina? - upita otac.- Za{to? Zna{ koliko imam godina!- Hajde, ti mi reci!- Osamnaest!- Eh, kada bude{ imao trideset ili jo{ bolje ~etrdeset godina,

shvatit }e{ kakve si gluposti danas izgovorio! Tek tada }e ti sve bitijasno, a to saznanje, vjeruj mi, dobro }e te opaliti po u{ima!

U istinitost ovih o~evih rije~i uvjerio sam se i prije tride sete godi-ne. I sve mi je bilo jasno: ljubav je fantazmagorija, slatkasta iluzija,javlja se izn enada, naglo, silovito, traje kratko i plamti izme|u dvijeopozitne izjave: Volim te! i Ne volim te vi{e!

Ali, ona postojana i neizmjenjiva ljubav, ona koja u gluhim isamotnim no}ima dijelim sa Uzvi{enim, odavno je jedina kojoj stre-

mim, kojoj se radujem, pa me balijaska okupacija tekijama nijeuznemirila, primio sam je ravnodu{no, kao neminovnost, sasmije{kom. Jedne no}i, nakon zikra, dok se sluìo ~aj, ustao sam,{utke stavio ruku na grudi, mirno iza{ao i u tekiju nikada vi{e nisamkro~io.

*

Moj osamnaestogodi{nji sin pro~itao je pet knjiga u svom ̀ ivotu:Vlak u snijegu, Orlovi rano lete, Pinokio, Avanture Toma Sojera i Bije-li o~njak. Istina, pro~itao je i pola Travni~ke hronike, a sve ostaleobavezne knjige iz {kolske lektire ~ita na internetu, u skra}enoj,fabularnoj verziji. I Rat i mir je pro~itao tako i dobio prolaznu ocjenu.Kaè, bitno je znati klju~ne likove i doga|aje: Napoleon, Kutuzov,Borodinska bitka, okupacija Moskve, Andrej Bolkonski, Nata{aRostov, Pjer Bezuhov, sve to uobli~iti u dvade setak suvislih re~enicai profesor je zadovoljan. Slu{am ga i do|e mi da pla~em. Ali, ne pla -~em nego zaklju~ujem da knjièvnost vi{e ni~emu ne sluì. Iznjedre-na kao pi{~eva unutarnja pobuna, pa makar i beznadna, knjièvnostse ve} poodavno recipira sasvim opre~no: kao zabava, ra zonoda, aponaj~e{}e kao izvori{te za crpljenje i pam}enje efektnih citata upo-trebljivih u kakvoj zgodnoj prilici, eruditnog dojma radi. Tako Cervan-tes, taj prvi i mo`da najve}i knjièvni pobunjenik, i dan-danas, stoti-nama go dina poslije, ni kriv ni duàn, do suza zasmijava sve one koji~itaju njegovog Don Quijotea.

Ni{ta bolje nisu pro{li ni ostali pobunjenici: Rable, Erasmus, Vol-taire, Pu{kin, Baudelaire, Kierkegaard, Gogolj, ̂ ehov, Tolstoj, Camus,Sartre, Gombrowicz, Joyce, Huxley, Hamvas, Nu{i}, Domanovi},Ki{... samo su neki od njih. Pobunjenik je i Mehmed-Me{a Selimovi}.U svom glasovitom i umje{no upakovanom auto{ovinisti~kom knji -èv nom tekstu poznatom kao Dervi{ i smrt, britkim perom ostrvio sena komuniste i vlastiti narod. Na komu niste maglovito, eufemisti~no,na vlastiti narod otvoreno, sa dubokim prezirom. Bo{njaci ili, precizni -je, balije, ro man su do~ekali sa bezrezervnim odu{evljenjem, Hrvatirav nodu{no, Srbi, pak, na no`, barem u po~etku. Podozrivi, kakvi ve}jesu spram svega bosanskog, i za~u|eni besprizornom mr`njom pre -ma etni~kom korpusu iz koga se i Selimovi} ispilio, pa`ljivo su u teks -tu tragali za skrivenim probo{nja~kim signaturama i porukama, paka ko, na koncu, nisu na{li ni{ta, prigrlili su Mehmeda kao svog naj -ro|enijeg. I balije su prigrlili Mehmeda. Ro man su doìvjeli kao svoj,njima upu}en ( {to, ruku na srce, nije daleko od istine ), dijelovekur’anskih sura na po~ecima poglavlja kao nedvojbenu potvrdu Meh-medovog muslimanstva, osnovni naum teksta kao bunt protiv titoi-sti~kog totalitarizma, a lociranje radnje romana u bezvrijeme i bez-mjesto kao neophodnu i razumljivu autorovu umjetni~ku mimikriju.

înjenicu da je - kako su katkad znali stidljivo prizna ti - gdjegdjepljucnuo i na njih, pravdali su Mehmedovom kreativnom slobodomi umobolnom teorijom o autonom nom ìvotu knjièvnog djela,neovisnom od njegovog au tora.

Potisnuta trauma kreativna je inicijacija i sukus ro mana Dervi{i smrt, veli Selimovi} a i mnogi drugi koji su se Selimovi}evim dje-

ROMAN

86

lom bavili. Trauma uzrokovana nepravednom i bezrazlo`nom egze-kucijom Mehmedovog starijeg brata, partizana, likvidiranog parti-zanskom rukom, ratne 1944. Za~udo, u samom tekstuSelimovi}evo traumatsko iskustvo ne uobli~ave se niti konkretizira,{ta vi{e, jedva da se moè nazrijeti, bar ne kroz vizuru karakternodefetisti~ko-pasivisti~ki portretiranog {ejha Ahmeda Nurudina,~ovjeka umornog i zgaslog, izmirenog sa Boìjom odredbom i bra-tovljevom sudbinom koju ne moè izmi jeniti niti mu pomo}i i izba-viti ga iz zato~eni{tva u tvr|avi. No, lik Hasana, prijatelja Nurudino-vog, karakterolo{ki je potpuno opre~an.

Hasan je nagao, impulsivan, nesputan, slobodouman, emaniraenergijom koju Ahmed Nurudin ne posjeduje, idejama i stavovimakoji Nurudina pla{e i sabla`njavaju, i tek kroz njega, kroz usta Hasa-nova, ispotiha, kao uzgred, na samom kraju knjige, progovara pravi,raskriveni Selimovi} i na manje od pola stranice teksta objelodan -juje istinsku idejnu nakanu cijeloga romana: odioznost prema pri-padaju}em etnosu i vlastitu muku identitarne podvojenosti. Evo {taHasan, odnosno Mehmedov alter ego, govori nama o nama: “Naj-zamr{eniji ljudi na svije tu. Ni s kim istorija nije napravila takvu {alukao s nama. Do ju~e smo bili ono {to danas èlimo da zaboravimo.Ali nismo postali ni ne{to drugo. Stali smo na pola puta, za -bezeknuti. Ne moèmo vi{e nikud. Otrgnuti smo, a nismo prih -va}eni. Kao rukavac {to ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nemavi{e toka ni u{}a, suvi{e malen da bude jeze ro, suvi{e velik da gazemlja upije. S nejasnim osje}ajem stida zbog porijekla i krivicezbog otpadni{tva, ne}emo da gledamo unazad, a nemamo kuda dagledamo unaprijed, zato zadràvamo vrijeme, u strahu od makakvog rje{enja. Preziru nas i bra}a i do{ljaci, a mi se branimoponosom i mr`njom. Htjeli smo da se sa~uvamo, a tako smo seizgu bili da vi{e ne znamo ni {ta smo...”

Tako, eto, zbori identitarno raspolu}eni Mehmed Selimovi}. Uovom kratkom pasaù, u svega jedanaest re~enica, Mehmed Seli-movi} sna`no i smjelo uspje{no vlastoru~no demontira op}eprih-va}eno mi{ljenje o ro manu Dervi{ i smrt kao vanredno uspjeloj lite-rarno estetiziranoj pi{~evoj traumi, potom pri~i o ìvotu i smrti, lju-bavi i mr`nji, genijalnom lirsko-meditativno-ispovjednom knjièv -nom tekstu.

No, ono {to Selimovi}, na àlost, nije u~inio, a morao je zaradintelektualnog po{tenja, jeste iscrtavanje nu`ne i za ideju romana -takvog kakav ve} jest - klju~ne etnoidentitetske razdjelnice izme|udobrih, samosvojnih Bo{njana i onih koji to - poput Selimovi}a - neèle biti. Morao je, a , eto, nije. Rije~ju, svjesno ili ne, sve nas je kaogovna strpao u isti vagon, zamandalio vrata i zakucao natpis:

“Pozor! Genetski otpad!” E, ne}e mo}i, Mehmede.Kako god, Selimovi} se i danas slavi kao veliki, najve}i bo{ -

nja~ki pisac, kao i bosanski, srpski, ju`noslavenski, bezmalo vase-ljenski autor, kako to egzaltirano znaju tuma~iti njegovi fanati~nipoklonici.

U Tuzli, gradu u kome je Selimovi} ro|en i o kome u svojimnajva`nijim djelima nije napisao ni slova, ve} dese tak godina egzi-stiraju knjièvni susreti posve}eni njemu u ~ast.

Iza cijelog projekta stoji op}inski na~elnik, i sam pisac rekrea-tivac, i, prema vlastitim rije~ima, veliki zaljubljenik u lik i djelo Meh-meda-Me{e Selimovi}a.

Na~elnik, ina~e, strastveno voli knjièvnost. Sebe u knjièvnostijo{ vi{e. Silno voli i Mehmeda Selimovi}a, premda nekako sumnjamu to. Prije }e biti da je ta ljubav prozai~nije naravi: domi{ljato je i uti-litarno glorificirati Mehmeda, odavati mu svake godine grandioznihom mage, priviti se uz njegove skute i priskrbiti tako pokoju drago-cjenu mrvicu pu~ke naklonosti i li~nog publiciteta, politi~kog, prijesvega, a usput i kulturalnog.

Slu{am, kako rekoh, sinovljeva razmi{ljanja o knjièv nosti,tuàn sam, pretuàn, volim ga, moja je krv i moje meso, a tu, predmojim o~ima, stasava u autenti~nog baliju. Jer, balije ne vole ~itati,razmi{ljati o pro~itanom jo{ manje, a izgra|ivati i imati vlastite sta-vove o bilo ~emu ne vole uop}e. Razli~iti smo. On je sklon masi,toploti i sig urnosti unutar nje, ja sam, opet, samotnjak, stepski vuk,vje~ito na vjetrometini, ekskomuniciran u rodnom gradu kao ovo-vremeni Baruch de Spinoza, prezren od balijske bratije.

Ipak, nije li - pitam se u dvojbi dok gledam u sina - pro~itati petknjiga u ìvotu sasvim dovoljno? I kakva ko rist od izgra|enog stavao bilo ~emu? Nikakva! Uvjerio sam se ! bit }e da je moj sin u pravu:pet pro~itanih knjiga za sretan ìvot sasvim je dovoljno. Na àlost,za mene je prekasno, pro~itao sam ih mnogo vi{e.

*

Ramazan je. Plavetnilo nad Ilin~icom i{~ezava, dan se gasi, zakoju minutu mujezin }e prou~iti ezan i ozna~iti kraj posta.

Sam sam u sobi. êkam. Volim ove trenutke. U njima je saètasva ljepota vjere. Dan je ljetnji, dug, vreo, no nisam ni èdan ni gla-dan, ni nervozan zbog cjelodnevnog nepu{enja, naprotiv - miransam, ispunjen, bistrih i ~istih misli, zahvalan na blaènim i nepo-sta~ima neshvatljivim katarzi~nim trenucima i{~ekivanja mujezino-vog ezana. Mudar je i Plemenit dragi Bog, razmi{ljam dok ~ekam.Po stom nas ~isti, krijepi, ozdravljuje i daje snagu da izdrìmo osta-lih jedanaest mjeseci u godini. A valja ih izdràti. @ivi u zemlju nemoèmo. I, evo ga! Mujezin se oglasio. Pijem vodu polako, gutljajpo gutljaj, pojedem nekoliko zalogaja, potom pijem kafu i pu{im.Ali, poput balona od sapunice, iftarska ~arolija se razbi i nestade.Osje}am je jo{ samo u tragovima, izmigoljila se i vratila u onostra-no, do naredne ve~eri i novog i{~ekivanja ezana, kada }e ponovodo}i ne nadano kako je i oti{la. [utim i oslu{kujem nemir koji mepodmuklo obuzima. Znam {ta slijedi. Pusto{! Ako me pre plavi i{~epa, ako se odmah ne dignem, obu~em i iza|em vani, bilo gdje,bilo s kim, ostat }u satima prikovan u fotelji, paliti cigaretu za ciga-retom i kao autista zuriti u `mirkava svjetla na Ilin~ici.

Znam i za{to. Nedostaje mi Amela. Toliko mi nedostaje da jedva~ekam da umrem i vidim je negdje i nekako, zad nje je {to sampomislio prije no {to sam sko~io, ostavio nedopijenu kafu i izjurio izku}e. I, sre}e kakve ve} jesam, zaista nailazim na bilo koga. Pije-mo kafu i {utke gledamo u bezli~nu rijeku ljudskih tjelesa koja se

ROMAN

87BEHAR 104

gore-dolje gibaju glavnom ulicom.- Dàmija je sve! - re~e iznenada taj bilo ko.- Kako to misli{?- upitam.- Pa, jednostavno! Dàmija je cilj !- Koliko znam, dàmija je Boìja ku}a u kojoj, usput, neko

zara|uje i platu! A to {to ti pri~a{ akaidska je inver zija!Pobrkao si su{tinu i formu! Dàmija je sredstvo, a cilj je Bog!Ne treba ti dàmija da bi bio vjernik, a bez Boga vjera je nemo-

gu}a!- ûdni ste vi dervi{i! - re~e bilo ko.- Za{to ?- Preslobodno razmi{ljate! Opasno je to {to pri~a{!- Naprotiv! Opasno je biti zarobljenik dogmatskih predrasu-

da!Pogledaj vehabije! Uskogrudi, anahroni, isklju~ivi, nasilni, slije-

po uvjereni da je njihovo poimanje vjere jedi no pravo i ispravno; veli-ki u vlastitim o~ima, netrpeljivi prema svima onima koji se usuderazmi{ljati druk~ije! Da mogu, na silu bi islamizirali i vratili u srednjivijek cijelu planetu, a i dervi{e bi slatko potamanili, samo da im sepruì prilika!

- Za{to dervi{e ?- Upravo iz suprotnih razloga: neznatni smo u vlasti tim o~i -

ma, u svakom dobrom ~ovjeku vidimo bi}e bolje od nas, tolerantnismo, otvoreni za druge i druk~ije! Mo`da ne zna{, ali u tekiju dola-ze i pravoslavci i katolici, uglavnom zbog predavanja iz RumijeveMesnevije, a i obred zikra im je otvoren, naravno ako to èle!

- E, onda me ne ~udi {to vas vehabije èle potamaniti! - re~ebilo ko i ode.

Dobro je. Uljudno i brzo sam ga se rije{io, pomislih.Klasi~ni vjerski lu|ak, bezopasan dodu{e, ali uàsno teàk i

naporan u svojim plitkoumnim duhovnim opser vacijama.Tuzla je puna takvih. Uglavnom se zanimaju za sufizam.ûdan fenomen, no ne posve neobja{njiv: Tuzla, a i ono {to se

jo{ Bosnom zove, balkanska je Gaza ili Zapadna obala, getoiziranii poluanarhizirani teritorij bez reda, ra sporeda, bilo kakvog poli ti~ -kog i socijalnog koncepta.

Institucije sistema postoje, ali same sebi su svrha. Agilne i slat-korje~ive nevladine organizacije svako malo saop}enjima za javnostukazuju na propuste i proma{aje istog tog besmislenog sistema itu svoju besplodnu kvazidemokratsku onaniju masno napla}uju.Naj~e{}e od stranih ambasada, slovena~ke recimo, one ~ija jevlada svojedobno hladno oplja~kala ogromne novce bosanskih gra -|ana deponovane u Ljubljanskoj banci, a potom nas ekonomski ko -lonizirala uz svesrdnu pomo} nezasitih balijskih politi~kih lobija,onih, je li, koji su sami sebi svrha, a kojima, opet, ukazuju na pro-puste i proma{aje nevladine organizacije ~iju kvazidemokratskuonaniju sponzorira slovena~ka ambasada!

Tipi~ni bosanski lonac kriminala i be{~a{}a!Narod je, pak, nebitan i o njemu niko ne brine. Osim, mo`da,

Islamske zajednice koja nam obe}ava dènetske blagodati. Kadaumremo, naravno, i pod uslovom da smo za ìvota bili krotki, pos -

lu{ni i bogobojazni. Po{to ovoze maljski pakao ve} ku{amo - rezo-nuju obespravljeni i o~ajni - ne bi bilo lo{e uìvati u rajskim perivo-jima, pa otuda, iz ~iste muke i bezna|a, tako snaàn interes zavjeru, sufizam oso bito. Vjerom i vjerovanjem, me|utim, ne pla}ajuse ra~uni niti {koluju djecu, pa ̀ ive}i tegobnu svakodnevicu izme|u~eki}a i nakovnja, ovi tragaoci za bilo kakvim izlazom iz vlastitogpakla brzo i uspje{no pomra~e razumom. I onda do|u meni. Da miobja{njavaju {ta je vjera. Ali ni ja nisam od ju~er: oni meni o vjeri,ja njima o seksu, oni o seksu, ja o fudbalu.

Brzo odustanu. Odmahnu rukom, zaklju~e da sam poludio iùrno odu. Jednog takvog ve~eras sam uspje{no otresao. Kolikodu go }e mi to uspijevati, ne znam. Umoran sam. Od sebe, vjerskihlu|aka, Zapadne obale, dvije-tri ulice u kojima se kre}em.

Neka mi je dragi Bog na pomo}i.

*

Slu{am k}erku kako svira piano. Vje`ba Beethovenovu SonatuNo.8 za sutra{nju provjeru znanja u Niòj muzi~koj {koli.

Sigurna je, mirna, koncentrisana i vidno ponosna {to i ja mogu~uti kako je uspje{no savladala zahtjevnu kom poziciju.

- Je li dobro?- pita nakon {to je odsvirala posljednju notu.- Odli~no!- Siguran si?! Ho}e{ li da odsviram jo{ jednom?- Ne, ne! Zaista je dobro!- U redu! Mogu li sada vani!- Naravno!- Ne}u dugo!- Dobro!Ljubi me u obraz i izlazi. Sjedam za ra~unar i provjera vam po{ -

tu. Ni{ta. Pu{tam Bistru vodu od Leb i Sol, najlirskiju kompozicijukoju sam ikad ~uo, naslanjam se na pro zor, palim cigaretu i gledamu veliko jato vrana ra{trkanih tamo-amo na tamnoplavom nebu, uz -nemirenih zbog ne ~eg. Odjednom, kao po naredbi, u svega tri-~etirisekunde, smiruju se i lagano spu{taju na stabla i krovove zgrada.Na ulici nigdje nikoga. Samo Buba bez zuba, kako je djeca zovu,suluda èna sa cigaretom u ustima koju nikada ne gasi, bu~no pre-tura po kontejnerima za sme}e i psuje.

Uklju~ujem televizor i gledam poglup film, o~ajno predvidljivefabule. Nekakav biv{i policajac, elitni valj da, zapu{ten i mamuran,lijeno otvara vrata ispred ko jih stoji ozbiljni, ugla|eni agent FBI-aja.Ugla|eni nudi zapu{tenom delikatan zadatak hvatanja serijskogubice. Zapu{teni ni da ~uje. Povukao sam se, veli. Ugla|eni, pak,insistira i povla|uju}i mu kaè da samo on, zapu{teni, moè do}iglave monstrumu koji neselektivno ubija i sije paniku po gradu.Zapu{teni indignirano odbija. Jok – veli - eto vas tamo pa ga hva-tajte, ja idem u lov na tune i pokazuje ugla|enom ribarsku opremu.Gasim televizor. I budali je jasno da }e zapu{teni zadatak ipak prih-vatiti, naganjati se malo sa psihopatom i na koncu ga uhvatiti. Atokom obavezne razmjene vatre sa ubicom, bacit }e dva-tri pi{toljanakon {to ispuca sve metke iz njih. Nikada mi nije bilo jasno za{to

ROMAN

88

u filmovima bacaju ispra`njene pi{tolje. Dobujem prstima po stolu,kao nekada moj otac, gledam u policu sa knjigama, ustajem i nasu-mi~no poseèm za jed nom od njih. Vidim, Pavi}ev Hazarski re~nik.Davno sam je ~itao. Listam, ~itam, preska~em. îsti intertekstuali-zam. Malo Borhesa, malo Gombrovicza, malo Bulgakova i ne{toPavi}a. Vra}am knjigu na policu, odlazim u kuhinju, ku ham ~aj, isjedam na balkon.

Bube bez zuba nema, ali je onako u bijesu, rove}i po kontenje-rima i traè}i ko zna {ta, razbacala gomile kesa sa sme}em svudanaokolo. Stalno to radi. Kom{iluk je ne grdi niti prijavljuje policiji.@ena je luda i nikakve koristi od toga. Kada popijem ~aj, ako to nekone u~ini prije mene, si}i }u i vratiti razbacano sme}e u kontejnere.Odnekuda, jedva ~ujno, doprije{e do mene zvuci sevdalinke DonjuTuzlu opasala guja. Razmi{ljam dokono o dvojakim predajama onastanku ove pjesme. Guja je, po jednima, Omer-pa{a Latas,potur~eni Srbin iz Like i po zlu ~uveni stambolski dèlatski egzeku-tor, koji je 1850. do{ao u Tuzlu sa carskim fermanom i naredbom unj emu da poskida glave uzjogun jenom i Porti nesklonom bo{ nja~ -kom plemstvu. Ulogorio je se sa askerskom pratnjom na brdu Kiceljiznad ~ar{ije i dok je bo{nja~ki begovat drhturio od straha ~ekaju}ipa{in poziv na razgovor i neumitni svilen gajtan oko vrata na krajubesjede, dobi Latas hitan poziv za gu{enje pobune negdje u Srbiji,ve}e i opasnije po carstvo, pa navrat-na-nos ode iz Tuzle neobavlje-na posla, a bo{nja~ki prvaci odahnu{e {u}uraju}i Allahu i ispjeva{esebi pjesmu koja u narodu ostade do danas.

Po drugima, guja je mrski austrougarski okupator, onaj isti kojinam je za svega ~etrdeset godina prisustva i uprave, a nakon ~etiristotine pedeset godina turske ne brige i otima~ine, izgradio na sto-tine {kola, bolnica, mosto va, èljezni~ke pruge, moderne ceste,vodovodne sisteme, fabrike, elektrifikaciju, telegraf, arhitektonskivrijedna zdanja, muzeje, biblioteke, {tamparije, knjige, novine,pismenost... I uzeo je podosta, dodu{e, ali... Osim ove - razmi{ljamdok slu{am jedva ~ujnu sevdalinku - Tuzla je opjevana u samo jo{pet sevdalinki: Pod Tuzlom se zeleni meraja, Je~am èle Tuzlankedjevojke, Sarho{ Aljo drume zatvara{e, Mujo \ogu po Mejdanuvoda i \ugum kuje |ugumdìja Aljo. I to je sve. Malo. Ali, zasigurnone bez ra zloga. Odvajkada je Tuzla bila nepresu{na krava muzara:Turska, Austrougarska, SHS-ovska, Jugoslovenka, NDH-ovska, paopet Jugoslovenska, danas sva~ija, svoja nikada. Plja~kana,eksploatisana, zapostavljana, podrivana, i to doslovno, nije, jadna,ni mogla biti ~estito opjevana, jer sevdalinka je pjesma sitih ljudi, abijede i gladi u Tuzli ni kada nije usfalilo. Ni danas, Bit }e da je to.Ali - prenuh se - dàba ti sve, ve} se smrkava, valja meni razbaca-no sme}e pokupiti. Vidim, niko od kom{ija nije se nakanio, a smradje ve} osjetan. Dièm se, othukujem i izlazim iz ku}e da obavim jo{jednu sizifovsku besmislicu.

*

Koncem osamdesetih godina oti{ao sam u London. Po bjegao,zapravo. Prije no {to }u otputovati - uvidjev{i da je moja odluka koli-

ko tvrda toliko i naivna - otac me je posa dio pred sebe i slikovitopoku{ao razuvjeriti i odgovoriti od tog, po njemu, besmislenog bije-ga.

“Vidi , re~e mi tada, “kada je Austrija okupirala Bos nu, Bo{njacisu masovno po~eli iseljavati u Tursku bjeè}i od, kako su govorili,kaurskog cara Franje Josifa koji }e ih pokrstiti i pretvoriti u roblje. Ikom{ija mog djeda spre mao se za iseljavanje u Tursku. Djed ga jepitao za{to to ~ini. - ‘Ne znam, veli, svi idu, pa, eto, i ja...’ ‘Slu{aj,re~e mu djed, ‘ptica mukotrpno gradi svoje gnijezdo, gran~icu pogran~icu, a kada ga uneredi, re}i }emo usere, ponovo s istommukom gradi novo! Pa, bolje ti je da ne ide{ nego lijepo da o~isti{svoje gnijezdo, ovo u Bosni, jer u Tursku }e{ i svoju guzicu ponije-ti! I tamo }e{ zasrati!”

- Znam, stari, ali gu{im se ovdje! Moram da idem! - rekohtada.

- Zar ba{! Dotle je do{lo?- Jest!- Dobro, onda. I ~uvaj se. Tamo u tom Londonu.I oti{ao sam. I vratio se. Brè no {to sam mislio. Otac je bio u

pravu. Stra`njicu, onu mentalnu, uvijek sa so bom nosimo. Shvatiosam to i kad sam oti{ao u Teheran, godinu-dvije nakon svr{etkarata. I evo me, tu sam, ne mi~em nikuda, gradim svoje gnijezdo,~istim ga, {utim i trpim. Dokle, ne znam.

Jutros sam, tako, bio na intervjuu za posao profesora u Arslan-pa{inoj medresi. Predsjednik tro~lane komisije biv{i je SDB-ovski`bir i denuncijant, a sada magistar is lamskih nauka i jedan od pro-fesora u medresi. Poznajemo se dugo. On zna da ja znam ono {toon ne bi volio da se sazna o njemu. Podozrivo me gleda, vidim nijemu milo {to sam i ja aplicirao za posao. I prije nego {to sam sjeobilo mi je jasno da od mog posla u medresi ne}e biti ni{ta. Ipak sje-dam da vidim i ~ujem {ta je smislio kako da me se rije{i.

- Kako si? - pita me `bir i kiselo se smje{ka.- Hvala, dobro!- Reference su ti dobre! Ali, treba da zna{ da mi pa`ljivo bira-

mo ~lanove na{eg kolektiva!- Shvatam!- Zna{, ovo je elitna {kola i profesorski kadar biramo vrlo

pa`ljivo!- Ponavljate se, gospodine! Ima li za mene posla ili ne?- Na àlost, ne! Profesorski kadar ovdje.- Da, da! Pa`ljivo birate profesorski kadar! I bilo bi od vas vrlo

nepa`ljivo dati meni profesorsko mjesto! To, ~ini mi se, èlite re}i?!A za{to, mogu li znati? Jesam li ja alkoholi~ar, narkoman, krimina-lac, peder?! Ili, jo{ vjerovat - nije, mo`da je ve} neko dobio ovajposao, neki va{ ro|ak, prijatelj, a ja bez veze ovdje razglabam svama?!

- Nisam to rekao! - procijedi `bir.- Znam da ti nije drago {to sam ovdje! - rekoh. - I znam da je

ovaj posao ve} neko dobio! Ali, to {to radi{ ima i svoje ime! Zove se- klerikalni apartheid! Pa, vi, hodè, ~ovje~e, vi{e ni nemate ambi-ciju da budete duhovni lideri vlasti tog naroda! Zatvoreni ste, herme-

ROMAN

89BEHAR 104

tizirani unutar va{e kaste, uhljebljujete u ovu i sli~ne institucije va{udjecu, rodbinu i prijatelje, ìvite lagodno, neoptere}eno, sa real-no{}u, onom ubistveno surovom, nemate nikakvog doticaja, siti stei obijesni, ne saosje}ate sa patnjama oja|enih ljudi kojima u dàmi-jama pri~ate pre`vakane pri~e o moralu, ~estitosti, altruizmu.! Koste vi, zapravo?! I kome ste potrebni?! Nikome! Kada bi sutra zat-vorili ovu va{u “elitnu” {kolu niko to ne bi ni primijetio! Dovukli stese u Tuzlu iz ko jekakvih vukojebina, pobjegli od krava i njiva, pasada polupismeni, osiljeni i be{}utni za nevolje drugih, pa`ljivo bira-te ~lanove va{eg kolektiva! Fuj! I samo da zna{, `biru komunisti~ki,narod si mo`da prevario, ali Boga nisi, a, vala, ni mene!

Ni `bir ni ostala dva ~lana komisije nisu izustili ni rije~. [utili suoborenih glava i ~ekali da odem.

Iza{ao sam vani, lijepo je i sun~ano jutro bilo; na tre nutak samzastao i pogledao zgradu medrese. Krasno zdanje. [teta {to ovakviljudi rade u njemu – pomislih - i, najednom, bi mi drago {to nisamdobio posao. Gledam u zdanje i stresoh se od pomisli da bih,mo`da, vremenom postao isti kao i oni.

*

Kasno je popodne. Pi{em tekst o pjesni{tvu Muham eda DèlilaSadikovi}a, teorijsko-kriti~ki prikaz za ~asopis Osvit.

O pjesniku se gotovo ni{ta ne zna ({to, kako ve} rekoh, ne ~udi,balije ne vole njegovati vlastitu tradiciju) ~ak ni kada ni gdje jero|en, tek {turi podatak da je ob javio poetsku zbirku Sevdah i suzei povremeno, izme|u dva svjetska rata, objavljivao liriku u ~asopisuNovi Be har. Mu~im se. Poezija mu je trivijalna: jeftine lirske slike,nevje{te metafore, nategnuta rima, tugaljiva op}a mjesta o àlu zaprohujalom mlado{}u i neostvarenom ljubavlju, prepuna pateti~nihromanti~arskih proplamsaja, anahronih i stilski potpuno izolovanihod u to vrijeme izra zito sna`nih modernisti~kih strujanja u ju`nosla-venskim knjièvnostima. Mu~im se i dvojim se: masakrirati ga ilibiti dobronamjeran.

îtam:Ti me moè{ lijepa ~edo Kol’ko ho}e{ milovati, Ali srca-srca svoga Ne mogu ti nikad dati.

To sam srce davno daoJednoj crnki, prvoj koni, Zbog ~ega me crni udesI dan-danas kruto goni.

Zbog ~ega mi pelin-suzaBlijedo lice uvijek rosi, Zbog ~ega je tako ranoPalo inje po ovoj kosi.

îtam i odlu~ujem: bit }u dobronamjeran - oprezno, uvijeno,neodre|eno, bez ukusa i mirisa, jer – razmi{ljam - ni on, jadan,nije od sile napisao ove bezvezarije, ko zna kak va li je njega

muka natjerala da zabludi u pjesni{tvo i lati se pera. Tekstzavr{avam brzo i {aljem ga uredniku. Eto! Nit’ sam ga naruìonit’ pohvalio, bolje nije moglo. Prelazim na drugi posao: roman-tizirani ìvotopis nekog narcisoidnog pustolova iz Gra~anice.Mjesecima navaljivao na mene da ovjekovje~im i ukori~im njegov,kako kaè, nesvakida{nje zanimljiv ìvot. Ja se ne}kao, pa nakoncu popustio. A do bra mu{terija, ne pita {ta ko{ta. îtao je ve}neke dijelove teksta i odu{evljen je. Kaè, ni sam ne bi bolje opi-sao svoj ìvot. I jo{ re~e - ako tako bude do kraja, udvostru~it }emi honorar. U redu - velim - bit }e! Brzo i lako pi{em, a nije mi tosvojstveno. Valjda je lako pisati o budala{tinama. îtam njegovrukom pisani predloàk i od fekalija poku{avam praviti pitu.

“. i onda ja do|em u Be~ i otvorim kafanu. I onda krene poso alslabo nekako vidim ja ho}e narod pjevaljku. I onda ja iz Cazinadovedem pjevaljku dobra je crnka bila al slabo pjeva al koga briganarod samo zbog nje dolazi. Joj kad poso navali. Para ko {a{e. Ionda u neka doba do|o{e neki mafija{i Rusi su bili kaù oni meniti }e{ nam davat deset posto od pazara a mi }emo tebi ~uvat kafa-nu. Vidim ja opasni tipovi nema labavo s njima pa im kaèm dobrove~eras kad sravnim pazar da}u vam pare. I onda dam im ja te parei iste no}i pozovem neke moje jalija{e iz Minhena da sutra do|u uBe~ i da razvale tu mafiju. I do|o{e ovi moji. Do|o{e i Rusi ho}epare. Kaèm ja njima ne dam pare a i ovi moji nadigo{e hampu nanjih i izbi tu~a ne zna se ko koga mlati. Do|e i policija napravi zapis-nik obja{njavam ja da su me Rusi reketirali al dàba ti sve zatvori{emi kafanu. I onda {ta }u pobjegnem u Grac bojim se ubi}e me oniruski mafija{i.

Sutradan javlja mi jaran eno zapalili ti Rusi kafanu.Do|em ja u Be~ i imam {ta i vidit samo ugarci ostali. Sre}om

osiguro sam kafanu i naplatim dobro osiguranje pa kontam nije ses njima igrat i nije mi tu provrela nafaka pa se spakujem i odem u[tutgart. I onda u [tutgartu ot vorim piceriju...”

Ostavljam rukopis, dosta je za danas. Malo mi je i muka, otva-ram prozor, udi{em reski jesenji vazduh, gledam kako se sa zapa-da, iz pravca Ozrena, malo-pomalo, valja i usput narasta ogromnicrni oblak-za petnaest minuta nad Tuz lom }e se otvoriti nebo.

Odlazim u kupatilo i brijem se. Vidim, desna bora -smijalicaduà je i o{trija. I sitne, mreàste bore oko o~iju izraènije su nadesnoj strani lica. Ima nekakvo medi cinsko obja{njenje za tu poja-vu; valjda, koliko se sje}am, pro~itao sam to negdje, desna stranalica brè stari, a ja se, opet, sjetih Jasne, moje nekada{nje djevoj-ke, koja mi je svojedobno preporu~ivala facijalne vje`be za preveni-ranje nastanka bora. “Svakog jutra, govorila je, “izgovori dvade setputa: o-x i koà }e ti biti elasti~na i zategnuta !”

Bila mi je tada dvadeset i koja godina, bore nisam ni imao, pasam njen savjet i ~uo i ne ~uo, ali, eto, sada dok gledam u ogleda-lo, u lice sredovje~nog ~ovjeka, sjetih se Jasne i njene preporuke zapreveniranje nastanka bora. Nikada nisam radio takve facijalnevje`be niti sam uzimao svjeì pivski kvasac, svakog jutra, nata{te,{to mi je tako|er preporu~ivala, kosu na vrijeme da sa~uvam, pa midanas sitne, mreàste bore oko o~iju, duà i o{trija desna bora-smi-jalica i vidno prorije|ena kosa. Umivam se, utrljavam losion u lice i

ROMAN

90

dok slu{am kako ki{a vani tutnji i pljo{timice udara u prozore, sinumi misao kako u krajnjem sve to uop}e nije ni va`no: kada dotraje-mo, sa borama ili bez njih, ugasimo se i budemo posluèni kaogozba za crve, ostat }e za nama samo eho na{e egzistencije, naj-prije snaàn, po tom sve slabiji, dok na koncu sasvim ne utihne izgasne u zaboravu. Gledam se u ogledalu, smijem se i bi mi neka-ko lak{e. I svejedno.

*

Ibrahim je moj drug i boluje od PTSP-a. Za neupu}ene, skra -}enica je to za Post-traumatsko-stresni-poreme}aj, iliti, jo{ preciz-nije, bosansku ina~icu Vijetnamskog sindroma.

A hrabar je ratnik bio Ibrahim. Kada bi srpski tenkovi projek-tilima razvalili linije na{e odbrane, tumbe isprevr tali rovove ko -ma daju}i tijela bosanskih vojnika u njima i kada bi se kroz kovit-lac pra{ine i dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlaju}e koman-de oficira za povla~enje, izlazio bi Ibrahim naoruàn zoljom naspaljenu ~istinu, o~i u o~i sa tenkom T-72, mirno pode{avaodalji nomjer, ni{anio, okidao i onesposobljavao ga, a potom jo{mirnije odlazio, nogu pred nogu, bez da se osvrne i pogleda ugvozdenu grdosiju koju je razbucao.

Gledali to visoki bosanski oficiri sa pristojne i bezbijedne udalje-nosti, pa pomislili kako Ibrahim nije samo hrabar nego i lud i da tunesvakida{nju hrabru ludost treba njegovati, pohvalama i obe}anji-ma podgrijavati i u svakoj zgodnoj prilici iskoristiti. “Ako skine{ jo{pet tenkova dobit }e{ odli~je Zlatni ljiljan!”- re~e mu jedan. “Akoskine{ osam tenkova dobit }e{ stan!”- re~e mu dru gi. “Ako skine{deset tenkova dobit }e{ sve pobrojano i jo{ pride besplatan odlazakna Had`d`, Boìju ku}u da vidi{!”- re~e mu tre}i. Ibrahim je {utio,odbijao dimove ljutog duhanskog korijena umotanog u toalet papiri na koncu rekao: “Moje je da ratujem, a va{e da dajete praznaobe}anja! Zlatni ljiljan mi ne treba, stan imam, a Boìja ku}a je umojim prsima!”

Ljutnu{e se, kao, oficiri, poboja{e se da su pretjerali, da ih jeIbrahim prozreo, da i nije ba{ tako lud kakvim se ~ini, pa ga udvor-no ponudi{e paklicom Marlbora, pa {tekom Marlbora, dakako mureko{e - pu{i ono {to i dolikuje istinskom gaziji, pravi, najboljiduhan, a ne taj smrad umotan u tariguz papir.

Ali, nije skinuo Ibrahim deset tenkova. Nije ni osam. Ni pet. Ni{teku Marlbora nije dokusurio. Narednog jutra, dok se brijao ispredrova, osjetio je jedva ~ujan fijuk i tup udarac u zemlju koja, u~ini muse, muklo zastenja, a za tim kraji~kom oka spazi zlatnoùti bljesakkoji ga prekri, istog ~asa podiè visoko u zrak, zakovitla kao perceme|u kro{njama crnih borova i naglo stropo{ta na ogoljelu ledinu.

Prona{li su ga bez svijesti, polomljenih rebara i udova.Rat koji se ionako primicao kraju, za Ibrahima je bio zavr{en.

Nakon lije~enja oti{ao je u firmu u kojoj je neko} radio.Njegovo mjesto, posao komercijaliste, zauzeo je neko drugi.- @ao mi je, Ibrahime! - re~e mu direktor firme. - Nije te bilo,

pa eto!- [ta, eto?

- Kaèm ti, nije te bilo, a firma mora da radi! @ao mi je, alisituacija je takva, {ta mogu!

- Zna{ li ti gdje sam ja bio?- Znam, znam! - unezgo|eno }e direktor.- Pa, kad zna{ daj mi moj posao!- Ama, ne mogu, ~ovje~e! Vidi! Nije to vi{e kao prije! Politika

sada upravlja firmama! Da, da, politika! I onoga na tvom mjestuzaposlila je politika, ne ja! Ako mu dam otkaz i ja letim vani!

- Pa, leti, ko ti brani! I ja sam letio! Uhuhu, da ti samo zna{kako sam ja letio, pa evo me tu pred tobom, ni{ta mi ne fali!

- Ne mogu, zaista ne mogu! Nego, navrati ti ovako, s vreme-na na vrijeme, zanimaj se, pa kada se politika promi jeni, kada do|eneka druga, mo`da i na|emo {togod za tebe! A, {ta kaè{?

Ibrahim je grizao donju usnu i kolebljivo se premi{ljao da li daga nokautira, pljune ili jednostavno ode. [utio je, gledao ga, othuk-nuo, izustio jedno kratko i prigu{eno - jah, okrenuo se i bez rije~ioti{ao.

Insan snuje, Allah odre|uje - vele na{i stari, pa je tako i Ibrahim,sasvim neplanirano, oti{ao u kamiondìje. Budza{to je kupio rasho-dovani kamion marke FAP, vje{t za mnogo {to{ta svojim rukama gapopravio, ofarbao i kao kamiondìjski free lancer prevozio sve isva{ta, ugalj i gra|evinski materijal ponaj~e{}e. I sve bi dobro ipotaman: porodica zbrinuta i zadovoljna, a ratne rane zacijeljene,zaboravljene, kao da ih nije ni bilo.

I tako godinama.Jesenje jutro je bilo kada je vozio ugalj za Grada~ac; divno

jutro, bistro, svjeè, mladim suncem okupano. A i on, raspoloèni svje`, zvi`dukao je zajedno sa pjesmom koja se ~ula sa radija.U Vu~kovcima, nadomak Grada~ca, sasvim nenadano, kao gro-mom pogo|en, osjeti odnekuda prigu{en fijuk i tup udarac uzemlju koja, u~inu mu se, muklo zastenja, a potom kraji~komoka spazi zlatnoùti bljesak koji ga prekri, istog ~asa podiè uzrak i zakovitla kao perce.

Snagom za koju nije ni znao da je posjeduje, odupro je se privi-du, zaustavio kamion, polako ga parkirao na prvo cestovno pro{ire-nje, spustio glavu na volan i zaplakao kao dijete. Znao je da je bole-stan.

Rano je prijepodne, sjedimo u ba{ti kafea Intermezzo i pri~amoo knjièvnosti. Ibrahim voli perzijske pjesnike, Nizamijevu poemuMed`nun i Lejla osobito.

Govori kako su likovi Med`nuna i Lejle depersonalizirani, nes t -varni i kako zapravo simboliziraju ne{to sas vim drugo: ~e`nju du{eza praiskonom, za pradomovinom iz koje je izgnana i za kojom ùdidok ~eka na povratak zato~ena u ovom privremenom i tegobnomstani{tu. Upitno me gleda, a ja kaèm kako bih se mogao sloìti snjim. Velim da naizgled definisani identiteti u perzijskom pjesni{tvunaj~e{}e to nisu i da takvih stilskih postupaka ima mnogo i kodRumija, Hafiza, Dàmija.

- Spava{ li? - pita me iznenada.- Slabo!- Kad si zadnji put spavao no}u?- Ne sje}am se ! Pro{log mjeseca, valjda!

ROMAN

91BEHAR 104

- A sabran si i blista{, koliko vidim !?- Ne znam, ba{?- Blista{, blista{! A zna{ li za{to?- Ne!- Usljed djelovanja zvijezde Sirijus! No}u je njeno djelovanje

iluminiraju}e! No}obdijama se otvara svijet ideja, svijet onostranog.Zato si i napisao nekoliko dobrih knjiga! Zato i blista{!

- Dobro, hajde, de! - prekidam oprezno dalju pri~u o tome.Srku}emo vreo ~aj, zabavljeni svako svojim mislima. Na

malom trgu ispred nas ùbori Fontana ukra{ena krasnim mozai-cima raznih boja i oblika, djelo vje{tih ruku ~uvenih majstora izRavene. Koji metar iza fontane uzdiè se barokno zdanje biv{egkina “ Centar “. Nekada reprezen tativna zgrada ve} godinama jezapu{tena, oronula, poluru{evna, zamaskirana ogromnim, ki {a -ma ispranim jumbo plakatom i reklamom za parfem na nje mu.Kontrast je snaàn i otuàn. Kao kada bi neko odjenuo skupocje-no odijelo i obuo opanke.

- Ipak je ovo velika selendra! - re~e Ibrahim pokazuju}i rukomka fontani i zgradi.

- I mu~ili{te! - dodadoh.- I te kakvo, moj brate!

*

“Niko nije zadovoljan svojom sre}om i nezadovoljan svojimrazumom!”, pade mi na pamet Galsworthyeva mis ao dok na lokal-noj televiziji gledam intervju sa Elbisom ûni}, direktoricom Kanto-nalne biblioteke u Tuzli. Povod za razgovor je nekakav izbor za naj-uspje{niju ènu godine, a go{}a je jedna od nominiranih. Servilnavoditeljica oba sipa Elbisu komplimentima i glupavim pitanjima. [taza vas predstavlja ovaj izbor? Da li su mu{karci i ène ravno pravni?Ko su va{i omiljeni pisci? Kako provodite slo bodno vrijeme? Elbisazadovoljno cvrku}e, koketno pu}i usne dok slu{a novo pitanje i dajejednako glupave od govore. Ova beskrupulozna i hiperambicioznakoferu{a iz Busova~e, u Tuzli poznata kao Aleksandra Luka{enko,ve} dvije decenije obna{a direktorsku funkciju, tiranizira svojepodre|ene, upo{ljava u biblioteku uù i {iru rodbinu, uz potporulokalnih balijskih mo}nika uspje{no odolijeva si lama zakona, jo{uspje{nije ru{i sve protukandidate i tro{i peti, po svakom osnovunezakoniti direktorski mandat. Osim vlasti, Elbisa ûni} voli i puto-vanja. Dakako, na ra~un poreskih obveznika. I pod krinkom uspo-stavljanja plodonosnih kulturalno-poslovnih odnosa sa sli~nim insti -tucijama u svijetu. Nedavno je, tako, boravila u Tokiju. Po povratku,obznanila je saradnicima kako je, {armom i sug estivnim nastupom,o~arala doma}ine, uspostavila prisnu saradnju sa japanskim mini-strom kulture i kako, u okviru Kantonalne biblioteke, namjeravaotvoriti bibliote~ki odjel na japanskom jeziku. Konsternirani sarad-nici oprezno su joj natuknuli kako takvo {to i nije ba{ najbolja ideja,jer, koliko znaju, u Tuzli, a i {ire, niko ne govori japanski jezik.“Pojma vi nemate!” - odbrusi Elbisa. “Tuzla je puna Kineza i upra-vo zbog njih takva ideja bila bi i opravdana i ekonom ski isplativa!”

- “Direktorice, Kinezi govore mandarinski jezik, a Japanci -

japanski! To su razli~iti jezici!” - boja`ljivo progovori neko.- “Pa, neka u~e! Ako su uspjeli nau~iti na{ jezik, mogu i japan-

ski!” - zaklju~i Elbisa i bibliote~ki odjel na japanskom jeziku ubrzobi otvoren.

Isklju~ujem televizor i izlazim vani. U marketu kupu jem cigare-te, vo}e, ~okoladu, mlijeko, sok i novine. Sjedam u taksi i vozim seu Psihijatrijsku kliniku. Tamo odnedavno leì moja prijateljica Azrai lije~i se od akutne depresije. Ne ba{ uspje{no, koliko sam mogaozaklju~iti iz prethodna dva posjeta i razgovora s njom. Azra je histo-ri~arka um jetnosti, zaljubljenik u helensko-rimsku umjetni~ku epo -hu, poliglota i gimnazijska profesorica teorije umjetnosti. Poznaj-emo se dugo, jo{ iz osnovne {kole, u isti razred smo i{li, a potom,osim nekoliko sporadi~nih susreta na ulici, tridesetak godina o njojni{ta nisam znao niti je vi|ao. Sve do neki dan kada sam od zaje-dni~kog prijatelja doznao da je ìvjela u Zagrebu, jo{ od zavr{etkastudija, tamo se i udala, a nakon razvoda vratila se u Tuzlu, kratkoradila u gimnaziji i zaglavila u bolnici. Zbog ~ega, nije znao re}i.

Ulazim u bolnicu, a Azra stoji na stepeni{tu i do~ekuje me {iro-kim osmijehom. Vidjela me je, veli, kroz prozor bolesni~ke sobekada sam ulazio u zgradu.

- Hvala ti! Osim, tebe, niko me ne posje}uje! - re~e dok sje-damo za sto u ~istoj i svijetloj prostoriji za posjete.

- @ao mi je {to je tako! Kako si danas?- Bolje! Mada, lijekovi me blokiraju! Poku{ala sam jutros

ne{to pisati, ali ne ide, misli mi bjeè! Nego, jo{ me nisi pitao za{tosam ovdje?

- Ne, nisam! U~inilo mi se neumjesnim!- Pa`ljiv i obziran, kao i uvijek! I kao dje~ak bio si ta kav! A

dobro ti se u~inilo! Ne bih o tome ! Ne ljuti{ se?!- Ma, ne! Za{to bih?[utimo i pijemo instant kafu iz automata. Gledam je, mr{ava je

i blijeda, ali tragovi nekada{nje ljepote jo{ uvijek su vidljivi. Azra jebila najljep{a djevoj~ica u razredu, tol iko lijepa da smo se svi midje~aci zazorno skanjivali pred njenom zasljepljuju}om ljepotom,ne usu|uju}i se iskazati joj ni najmanju emotivnu naklonost, ~ak niu {ali. Gledam je i razmi{ljam nije li, mo`da, jo{ tada u njoj za~etaklica budu}e nesre}e, jer dok smo u to vrijeme kriomice {tipkali iljubakali ostale djevoj~ice, ona je godinama ostajala po strani,nedodirljiva u svojoj ljepoti.

- Imao si najljep{e o~i u cijeloj {koli! - re~e iznenada.- Znam! To su mi svi govorili!- Da, da, najljep{e o~i...! I tako! Evo nas ponovo u Tu zli! Ti nisi

volio Tuzlu, koliko se sje}am?!- Ni tada ni danas! Ali, eto, tu sam! Zna{ ono: jesmo li to {to

jesmo ili ono {to mislimo da bi trebali biti! Isto je i sa Tuzlom! O~ito,ovdje nisam bez razloga, svidjelo mi se to ili ne! Usud, {ta li?

- Da, usud! Ni ja nisam vjerovala da }u se ikada vratiti! Vidi,malo bih prilegla sada! Umorna sam i pospana! Ne}e{ mi zamjeri-ti?!

- Sve je u redu! Vidimo se!Izlazim iz bolnice, zastajem ispred ulaza i palim cigaretu.

Razmi{ljam o Azri, o njenoj nevidljivoj bolesti, o tome kako je tanka

ROMAN

92

linija izme|u razuma i bezumlja - jedan pogre{an korak, jedanstres, trauma, gorko razo~aranje i ve} smo na drugoj strani, obi-ljeèni i upisani u bezumnike. Te{ko dobrim du{ama. A i meni snjima.

U povratku, ni~im izazvan, taksista se raspri~ao o fudbalu isvako malo, sugestivnog dojma radi, unosi mi se u lice. Neraspolo -èn sam, nije mi do razgovora, rado bih ga otresao, ali suzdràvamse, i slu{am ga i ne slu{am, na koncu ipak popu{tam, uklju ~ujemse u nametnutu temu i za~udih se sam sebi kada onako mu{ki uda-rismo u palamudanje o sino} odigranoj utakmici Barcelona - Real.

I najednom, osjetih slatkastu ugodu od tog meni nesvojstvenogpresipanja iz {upljeg u prazno, teàk nekakav teret kao da spadesa mene. A ne ljubim fudbal. Zapravo, pojma o fudbalu nemam. Neznam ni{ta ni o utakmici Barcelona - Real. Ni gledao je nisam.

*

Dervi{ sam nak{ibendijskog tarikata. Malo ljudi zna za to: nenosim dervi{ku odje}u, o vjeri pri~am samo kada moram, neposje}ujem tekije, a dervi{ki vird i druge ob ligatne obaveze kojesam poodavno dobrovoljno preuzeo od mog plemenitog {ejhaAhmeda Nuruddina, obavljam kod ku}e, no}u, u praskozorje, kadasve spava, miruje, a vrata Boìje milosti {irom se otvaraju onomeko na njih kuca. Katkad, tokom obavljanja virda, ali smo na ~asak,vi dim neobi~ne boje i osjetim neobi~ne mirise. Takvih boja i mirisana ovom svijetu nema, pa tada znam da su se vrata Istinitogaot{krinula i da se po meni prosuo zra~ak boànskog ozarenja. Nepridajem va`nost tome, niti se time hvastam, svjestan da sam izbeskrajnog obilja Boìje milosti dobio ta~no onoliko koliko kaobogougodnik vri jedim.

Ponekad, u ovoj ili onoj prilici, odslu{am pokoje predavanje odervi{ima i sufizmu, uglavnom od onih koji nisu dervi{i i odervi{luku ne znaju mnogo ili ni{ta. Pa`ljivo slu{am kako valjajugomile gluposti, a katkad, onako kao usput, polijem ih malo hlad-nom vodom.

- [ta zna~i rije~ dervi{? - pitam.- Dervi{ zna~i - poboàn ~ovjek! - dobijem odgovor.- To je ta~no, ali pobo`ni su i oni koji nisu dervi{i!- [ta èli{ da kaè{?- Ni{ta! Ti pri~a{ o dervi{ima, a ne ja!- A zna{ li ti ne{to o dervi{ima?- Malo!- Pa, {ta zna~i rije~ dervi{?- Perzijskog je porijekla, prevodi se kao - siromah, ali ne u

doslovnom smislu nego u odnosu na obilje i bogat stvo Uzvi{enogBoga! Isto tako, rije~ dervi{ je sloènica ~iji semanti~ki sadràj sim-bolizira put ka pribliàvanju Bogu! Der ili dar zna~i - vrata, a vi{ -prag! Da bi se otvo rila vrata Boìjeg zadovoljstva i u{lo u predvorjeNjegove milosti potrebno je prekora~iti prag, a u sufijskoj termi -nologiji prag simbolizira ovaj svijet i sve njegove izazove i opasno-sti. Dervi{i su, dakle, putnici ka Bogu koji se na ovom svijetu ~isteod poku|enih svojstava i spremaju se za prelazak tog imaginarnog

praga! Otprilike, to je to!- Odakle to zna{?- Pro~itao sam negdje!- Hm!Dervi{i su duhovno-intelektualna elita u islamu. Izvanredno su

obrazovani, o{troumni, a uslijed potpune predanosti i pokornostiBogu, nerijetko darovani nadnara vnim osobinama poputpredvi|anja budu}ih doga|aja, pronicanja u skrivene teolo{ke poru-ke ili ~itanja misli. Dervi{ima se ne moè lagati. Osim pet osnovnihposjeduju i pet unutra{njih ~ula. Poput skenera savr{eno jasnodetek tiraju duhovno stanje osobe sa kojom razgovaraju: njene vrli-ne, mane, tajne, skrivene misli i namjere. Sve ovo vrijedi samo zaprave, istinske dervi{e, a takvih je malo. Mnogo je vi{e onih la`nih,patvorenih, upregnutih u |avolje dizgine, ~ije naoko slatke rije~inisu ni{ta drugo do ~isti otrov. Treba ih se ~uvati. I bjeàti {to daljeod njih. Prepoznati ih nije te{ko: slatkorje~ivi su, pretjerano srda~ni,mnogo govore, ljudima prilaze napadno nasmijani, ra{irenih ruku,vole se grliti. Pravi dervi{i, pak, malo govore a vi{e slu{aju, rijetkose smiju, neupadljivi su i nenametljivi, dare`ljivi, drè do obe}anja,u opho|enju su umjereni, bez osobite srda~nosti.

Za ve}inu laika dervi{luk je izazovan, egzoti~an , a sna`na notamisti~nosti u njemu naro~ito je privla~na. No, taj lai~ki entuzijazambrzo splasne kada ku{aju dervi{ki ̀ ivot. Ne dopadne im se ba{ takoodve} krut i zahtjevan reìm: strogo pridràvanje {erijata, ustajanjeu zoru, ob ligatne i dobrovoljne molitve, te{ki fizi~ki poslovi u teki ji,malo odmora i sna, zauzdavanje libida ukoliko nisu oènjeni, brigao starima i nemo}nima kojima je pomo} neophodna. Brzo se ohla-de i povuku. Sve mi to pro lazi kroz glavu dok sjedim i razgovaramsa poznanikom, pjesnikom iz Biha}a, tipi~nim lai~kim zaljubljeni-kom u dervi{luk. Dobar je, bezazlen, ali napukline u njegovomduhovnom bi}u vi{e su nego vidljive. Gledam ga i procjen jujem dau tekiji ne bi izdrào vi{e od sedam dana. A gorko razo~aranjenakon kraha romantiziranih iluzija trajalo bi mnogo duè.

- Nije to za tebe!- kaèm mu.- A za{to nije?- ljutnu se.- Eto, zna{ za Boga! Klanja{, posti{, dare`ljiv si, pristojan!

Sasvim dovoljno!- Nisam to o~ekivao od tebe! - re~e sada ve} vidljivo ljut.Htjedoh mu re}i da osim knjièvne ili medicinske post oji i

dervi{ka semiotika, da je pametnom ~ovjeku i jedan znak dovoljan,da bi morao prepoznati znakove koje mu dajem, da dervi{i, zapra-vo, tako i u~e, pa`ljivim posmatranjem znakova u sebi i oko sebe,da svako li~no, neposredno iskustvo nije nu`no, da moèmomnogo, ako ne i vi{e, nau~iti iz postupaka drugih, ali rekoh samo:”Velik je i Plemenit dragi Bog!”, a pjesnik to shvati kao podr{ku, pase ozari, poru~i nove kafe, ponudi me cigaretom i nastavi zaàrenocitirati i tuma~iti stihove iz Rumijeve Mesnevije. Slu{am ga, zaplju-snu me njegova egzaltirana energija, naivna koliko i njegovotuma~enje Mesnevije, i pomislih kako bih se ovako umoran i skr{enod tegobne zbilje rado, vrlo rado mijenjao s njim.

ROMAN

93BEHAR 104

*

“Zaple{imo - Let’s dance!” - pi{e na plakatima izlijeplje nim pocijelom gradu. I elektronski mediji svakodnevno obznanjuju novuingenioznu nakanu op}inskog na~elnika - obaranje Guinnessovogrekorda u masovnom plesan ju valcera. Mjesto odràvanja - novoiz-gra|eni Trg slobode. Nekoliko godina ranije, sli~nu i jo{ ve}u stupi-dariju - obaranje Guinnessovog rekorda u masovnom i najduèmpol jupcu, tako|er je inicirao ingeniozni op}inski na~elnik. Na pro-storu parkirali{ta biv{eg Gradskog saobra}ajnog preduze}a, napra{njavoj i rupama izlokanoj ledini, okupilo se tada deset-jeda-naest hiljada ljubitelja masovnog `valjenja i rekord zaista bi oboren,a ime Tuzle sklone ljubavi i ljubl jenju pro~u se diljem planete. Rekohli - stupidarija? I pripisah li je na~elniku? Gre{ka! Pardon! Naprotiv,na~elnik je vanredno inteligentan i to {to radi naprosto jepromi{ljeno eksploatisanje neizmjerno bogatog resursa ljudske glu-pos ti u ovom gradu.

Dok se ljube, dok ple{u, dok se raduju besmislenom i nikomepotrebnom rekordu, dok ekstati~no lebde u kolektivnom imaginari-ju, nikome od tih àljenja vrijednih ljudi ni na kraj pameti nije da suizmanipulisani, prevareni i da papreno skupu budala{tinu koju takozdu{no podupiru pla}aju iz vlastitog dèpa. Kako god, zgodba“Zaple{imo - Let’s dance” bi odràna. “Tuzla je ve~eras centar svi-jeta! Neka se ve~eras ne{to lijepo desi! Neka se desi ljubav, jer lju-bav je kosmi~ka energija” - bulazni na~elnik u mikrofone i kamereuo~i odràvanja nove stupidarije i novog crpljen ja prebogatih resur-sa ljudske gluposti u ovom gradu. Da kako, nisam nazo~io tomraspame}enom happeningu, ali ~uh negdje usput da je rekord obo-ren i da se, onako sven arodno, slavilo do duboko u no}.

Kojih dvjestotinjak metara dalje, u nekada presti` nom restora-nu “Express” a danas sjedi{tu narodne kuhin je “Imaret”, u vrijeme“de{avanja ne~eg lijepog”, rijetku i posnu ~orbu od krompira ve -~erala je slobodarska tuzlan ska sirotinja.

Prolaze}i pored restorana, ugledah kroz muzgava prozorska sta-kla na desetine {utljivih, ispa}enih lica, starih i onemo}alih, ka kohalapljivo gutaju besplatni i za mnoge od njih jedini dnevni obrok.Me|u njima vidjeh i Jadranku B., moju nastavnicu geografije. Unevjerici, pri|oh staklu i pogledah bolje. Jest, ona je. Jede po la ko,gotovo nepomi~no, oborene glave i pogleda uprtog u tanjur. Os -upnut, pre{ao sam na drugu stranu ulice i ~ekao. Desetak minutakasnije ljudi su po~eli izlaziti iz restorana, me|u zadnjima Jad rankaB. Zastade kratko na vratima, osvrnu se lijevo-desno i zagrabi ùrnoniz ulicu. Krenuo sam za njom, pustio je da zamakne iza ugla i u|eu Turalibegovu ulicu, a potom sam pruìo korak i sustigao je.

- Dobro ve~e, gospo|o Jadranka!- Dobro ve~e! - zbunjeno otpozdravi.- Ne prepoznajete me?!- Iskreno, ne! A vi ste?!- Prije svega, oprostite {to vam prilazim ovako, na ulici!

Zovem se Sadik Ibrahimovi} i bio sam va{ u~enik u osnovnoj {koli!Dodu{e, davno je to bilo, pa ne ~udi {to me se ne sje}ate! Mo`davam pomogne ako vas podsjetim da sam kod vas uvijek imao peti-

cu, a imati peticu kod vas nije bilo tako jednostavno!- Ah, da! Sada se sje}am! Znao si sve rijeke i planine u Indi-

ji, Kini i Japanu!- I jezera, pustinje, klimatske i bioti~ke areale, geolo{ke

sastave tla! - dodadoh.- Pa, da! Sadik! Visok, ljepu{kast, mr{av, {utljiv! Da, da, kod

mene si zaista imao peticu! Pa, kako si? Tu si? U Tuzli?- Da, tu sam! Nego, bilo bi mi zadovoljstvo popiti kafu s

vama, naravno ako to èlite i imate vremena?!- Kafu?! Pa, da ti kaèm upravo sam bila na kafi sa prijatelji-

com i krenula sam ku}i, ali kada smo se ve} ovako nenadano ugo-dno sreli moè, za{to da ne!

Nestvarno je bila lijepa Jadranka B. Onovremena Monica Bel-lucci. Svi smo bili zaljubljeni u nju, ~ak i neke djevoj~ice, a nasta-vnici su slinili kada bi sa dnevnikom pod rukom pronijela hodnikomsvoje zamamno tijelo, lijepu, poluoborenu glavu i dugu, crnu kosukoja je jedva prim jetno poskakivala i rasipala se po ramenima. Kadabi pisala na tabli, lagano bi se gibala u bokovima, a nama bi tadaispadale olovke iz ruku, zurili bismo netremice u njenu po zadinu iprepu{tali se svako svojoj fantaziji. Silno sam èlio da me primijetii da joj se dopadnem, pa sam kao mahnit u~io geografiju iz svojihud`benika, iz srednjo{kolskih ud`benika mojih sestara, iz o~evihenciklopedija, atlasa, geografskih karata.

Sve {to znam o geografiji nau~io sam tada.Sjedimo, pijemo kafu, a Jadranka me, {to kurtoazno, {to ti -

pi~no ènski radoznalo, potanko propituje i pa`ljivo slu{a.Zatim, kada je, valjda, dobila èljene informacije, a nje na radoz-

nalost splasnula, in medias res po~inje pri~ati o svom ìvotu, otegobnim stara~kim danima, o usamljenos ti, o mizernoj penzijidostatnoj tek za pla}anje ra~una i ku povinu najnu`nijih lijekova, onedavnoj smrti svog muà,

O sinu koji ìvi u Americi i jedanaest godina ne dolazi niti jojse javlja...

Slu{am je, klimam glavom i, najednom, bi mi dosadno. Kao ikod drugih ljepotica, i u ovoj nekada izvanredno li jepoj èni otkrihobilje profanosti, banalnosti i ordinarnih misaonih konstrukcija. Igotovo da zaàlih {to sam joj pri{ao. Kada sam ve} u mislima odlu-tao daleko i slu{ao samo ùbor njenih rije~i, Jadranka prekida ispo-vijest, s naporom ustaje, ispri~ava se i odlazi u toalet. Ispod okagledam uokolo. Osim konobara, u kafi}u samo dva mlada zaljublje-na para - {apu}u, smijulje se, ne obra}aju pa`nju na mene. Nagi-njem se preko stola, otvaram Jadrankinu torbu, stavljam ne{tonovaca unutra i ponovo je zatvaram.

- I tako! Mu~ili{te, kaè{?! - re~e sjedaju}i za sto.- Da! Premda, katkad mi se u~ini da je naslov pregrub i po -

malo pretenciozan!- Za{to? Upravo suprotno! Snaàn je, asocijativan i zorno

odslikava vrijeme be{~a{}a u kome ìvimo! Uosta lom, to je tvojepravo, tvoja licencia poetica!

- Valjda je tako!- Koliko ti je godina? - pita me.- êtrdeset sedam!

ROMAN

94

- Kada sam vam predavala bila sam petnaestak godinamla|a nego ti sada! Eto, {ta ti je ìvot! Ja bih sada trebala po}i!Ho}emo li?

- Da, naravno!Pozdravljamo se ispred kafi}a, razmjenjujemo u~tivosti i lijepe

èlje. Jadranka mi pruà ruku i ljubi me u obraz.- Dao bih sve na svijetu da ste me ovako poljubili prije tride-

set pet godina! - rekoh nepromi{ljeno i ugrizoh se za jezik.- Znam, ali bio si dijete, Sadik! Dovi|enja!- Dovi|enja!

*

Sjedim u dnevnoj sobi Fahrinog stana i radoznalo razgledamzanimljiv enterijer, njegovih majstorskih ruku djelo. Gledam i zavi-dim mu. Naizgled, sve je jednostavno: boje, forme, ornamenti, dis-kretni ukrasi. Ni{ta naro~ito neobi~no. Ali, dok pa`ljivo mjerkamnjegovu majstoriju, sinu mi misao kako je, poput slavnog kiparaRodina, Fahro zapravo samo odstranio svaki vi{ak, ~ak i najmanjidetalj koji bi mogao zamirisati na ki~, a ono {to je preostalo ~ista jeumjetnost. Kaèm, zavidim mu, jer osim istan~anog osje}aja zaestetiku jednostavnosti, uvi|am da posjeduje i kvalitet koji menibolno nedostaje: jasnu viziju cjeline i prije no {to po~ne raditi nanjoj. Dok slu{am kako u kuhin ji zvecka pripremaju}i posluènje,razmi{ljam kako me je ovaj klasi~ni barbarogenije, neakademskeerudicije i tek sa diplomom zavr{ene srednje {kole, oduvijek zbunji-vao svojim enormnim intelektualnim opsegom. Tim vi{e jer je ljubi-telj dobre kapljice i ve}i dio ìvota ku}u je zamjen jivao kafanom.“Kada si uspio sve to nau~iti” - pitao sam ga jednom. - “U pauza-ma!”- re~e mi. “Dok jedem ili pijem kafu - ~itam! Eto, tako!”

Odavno se poznajemo. Od vremena kada je on bio zgodan, mar-kantan frajer, uvijek okruèn lijepim ̀ enama, a ja stidljivi klinac pre-sretan {to uop}e mogu biti u njego voj blizini. Za{to mi je to dozvo-lio, ne znam. Kako god, èdno sam u~io od njega, a Fahro je zaistapodosta znao. O mnogo ~emu. Nau~io me je kako slu{ati KingCrimson, kako ~itati Andri}a, kako popraviti ovaj ili onaj kvar na au -tomobilu... Osobito je volio rusku knjièvnost. Tolstoja je smatraonajve}im, a Dostojevskog najlo{ijim ruskim kla sikom. Ne{to kasni-je, kao student, identi~nu klasifikaciju na}i }u u malo poznatom, aliiznimno lucidnom eseju Vladimira Nabokova o ruskoj knjièvnosti.

“Dostojevski kao pripovjeda~ balansira izme|u detektivskogromana i romana toka svijesti! Roman toka svijesti mu je bliì, adetektivski, opet, nametao se kao nu`nost, zarad populisti~kog ikomercijalnog efekta! Tako podijeljen, jadan, ne zna da l’ je po{‘oil’ je do{‘o! Raslojeva uspostav ljenu fabulu, nijansira nebitne a zane-maruje bitne likove, a po~esto ve} oformljeni lik neobja{njivo nesta-je i do kraja pri~e vi{e ga nema! Kaèm ti, Dostojevski je sasvimprosje~an pisac!” - govorio mi je Fahro prije gotovo trideset godinau vrijeme kada su, i to ba{ ovim redosljedom, Dos-tojevski, Hesse,Kafka, Camus i Salinger bili trade mark moje generacije. Sje}am seda sam tada ùstro reagovao na ovako neprimjereno minimiziranjeknjièvne vrijednosti meni omiljenog pisca, a Fahro je samo odmah-

nuo rukom i rekao: “Ti si kao mlado vino! Treba da odstoji{!”- Pa? Kako ti se ~ini? - pita dok ulazi u sobu i stavlja

posluènje na sto.- Impresivno! îsti artizam!- A, jesi li vidio ono? - re~e pokazuju}i na zid iza mojih le|a.Okre}em se i gledam uramljene, fotokopirane korice mojih knji-

ga i posvete koje sam napisao poklanjaju}i mu ih. Iznenada, kao dastruja pro|e kroz mene, a èludac mi se sveza u bolan ~vor.

- [ta bi? Jesi li dobro? - pita me.- Hvala ti! Dirnuo si me! Zbog takvih kao {to si ti ìvjeti u

ovom gradu i nije tako besmisleno!- Nemoj tako! Nije lo{a Tuzla! Samo se treba naviknuti na

nju, kao na lo{ duhan ili rakiju! A kada smo ve} kod rakije, hajde danazdravimo sa ovim {erbetom! Nikada ne pijem kada mi dervi{izabasaju u ku}u!

- @ivjeli!“ Sa nama u sretnije sutra!” - prvo je {to sam ugledao kada

sam iza{ao iz Fahrine zgrade: veliki reklamni plakat, jeftini slogani nasmije{eni politi~ar ispod njega, ruralne fizionomije, proro~kizagledan u plavetni nebosklon i nekakvo samo njemu znano sretni-je sutra. No} je prohlad na, pa odustajem od planirane {etnje doku}e; zaustavljam taksi, a unutra ugodno, toplo i Stingova pjesma“Desert rose”. Ra~unam da }e vo`nja potrajati sedam-osam minu -ta, udobno se namje{tam u sjedi{te, slu{am pjesmu i glad no kra-dem rijetke trenutke spokoja.

*

Danas je godi{njica o~eve smrti. Sedamnaesta po redu. Dan jeleden, vjetrovit, ba{ kao i onaj januara 1994. kada smo ga sahranji-vali, otu`no brzo, u kratkoj pauzi izme|u dva èstoka granatiranjagrada. Prilazim o~evom grobu, nazivam selam, u~im Fatihu,spu{tam se u ~u~anj i {utim. “Pri~ajte, ljudi, pri~ajte dok moète jerna groblju se tako mnogo {uti!” - sjetih se Sijari}eve re~enice i vili-ca mi zadrhta. A nismo bogzna kako i koliko pri~ali. Otac i ja. Moglismo, a nismo. Godine i godine protra}ili smo u jalovim natezanjima,nadmudrivanjima, igri ma~ke i mi{a. I {ta je preostalo? Ni{ta. Hla-dan, nijem grob, lede ni vjetar i graktanje vrana nad mojom glavom.I {utnja. Vadim iz dèpa sve{~icu i kur’ansku suru Jasin u njoj. Svjet-lost je i hrana, kaù, u~enje sure Jasin onima u gro bu. Znam to, pa,evo, u~im. Poklanjam suru Jasin o~evoj izmu~enoj du{i, potirem lice,dièm se i odlazim. Dok se oprezno spu{tam zale|enom stazom kaizlazu iz groblja, zastajkujem i ~itam imena na nadgrobnim spome-nicima. Ime, ime oca, prezime, godina ro|enja i smrti. I to je sve. Etou {ta stane ljudski ìvot, u pet osnovnih podataka. îtam imena,meni uglavnom nepoznata, i pitam se ko je od njih bio tla~itelj, a kopotla~eni: ko je bio silnik, a ko bogougodnik: ko je za Boga znao, ako mu se u bezumnoj obijesti prkosno opirao. Ne znam. Meni su sviisti. Ni do bri ni lo{i, naprosto mrtvi. Neodlu~no stojim na izlazu izgroblja. Ku}i mi se ne ide, bar ne odmah. I tamo me ~eka {utnja.Okre}em prema ~ar{iji, spu{tam se niz Mosnik i na Mejdanususre}em Ibrahima; drago mu je {to smo se ne nadano sreli, vra}a

ROMAN

95BEHAR 104

se, veli, iz posjete bolesnom prijatelju. Dok {etamo, neobavezno raz-govaramo i mjerkamo gdje bismo mogli zasjesti i u miru kafenisati,Ibrahim me gurka i {apu}e: “Vidi ga! Eno Dàni}a!” Osvr}em se ividim stvar no Dàni}, na{ ratni komandant bataljona. Osim ne{tovi{e sijedih na glavi nije se mnogo promijenio: isti selja~ko-arogan-tni izraz lica, gegutavi hod i spljo{teni, bokserski nos, napravljen tak-vim za jedan Bajram, ramazanski ili kurbanski, ne sje}am se ba{...Ali Dàni}a se dobro sje}am, imena ne, ime sam mu zaboravio, anije ni {teta takvoj hable{ini zaboraviti ime; po{tar, kaù, bio prijerata, pa rat do{ao, pa to neuko seljan~e, Dàni} taj, do{ao na svoje- da bojeve bije i da komanduje. A du{a mu bilo komandovati,naro~ito kada se skupimo u kasarni, pa kamione ~ekamo da nas naMajevicu voze, da ratujemo i dràvu branimo. A vojska k’o vojska -neko pu{i, neko sjedi, neko zalegao ispod stabla i drijema, pa se tohable{ini Dàni}u nikako ne svi|a, mislim nered taj, pa sve vi~e:“Zbor, zbor, u vrstu, brzo, brzo!” Vojska gun|a, kenjka, i ho}e i ne}e,na kraju ipak ho}e, ko }e se sa takvim ahmakom naduravati, i stanevojska u vrstu, ali nekako lijeno, otromboljeno, pa se ni to Dàni}une dopada, pa opet vi~e: “Poravnavaj, poravnavaj! Taaako, jo{ malo,taaako... Mirno! Na mjestu voljno!” A bio Bajram tog jednog danakada smo u kasarni ~ekali da nas kamioni na Majevicu voze. Rama-zanski ili kurbanski, ne sje}am se, ali Bajram je bio i Dàni} naspostrojio Bajram valjda da nam ~estita. Stoji tako, `mirka, a nigdjesunca, obla~an dan nekakav bio; pa gleda lijevo, desno, `mirka,glasa ne pu{ta, dramsku napetost stvara, a vala i uspijeva - zuri voj-ska u budaletinu, me{kolji se, ka{ljuca i ~eka ho}e li Dàni} napo-kon bilo {ta progovoriti.

- Sretan Bajram, vojsko! - dreknu kona~no.- Ne kaè se tako! - nekakav }e glas iz vrste.- Nego kako? - kao pomirljivo pita Dàni}, a sve unezvijereno

isteè vrat i mjerka odakle li je do{ao taj glas, pa ponavlja pitanjene bi li se drznik razotkrio, pa da takvog na najgore mjesto narati{tu stavi, da ga tjera rovove za tenkove da kopa, da ga u pritvorna hljeb i vodu {alje.

- Kaè se: Bajram mubarek olsun! - opet }e onaj glas, aDàni} se ceri i klima glavom, kao da èli re}i: Aha, vidio sam te,sad si moj, de~ko!

- Nije ti ovo Arabija nego Bosna, i mi ovdje ne govori mo arap-skim nego bosanskim jezikom, pa tako i na{e blag dane ~estitamona na{em, bosanskom jeziku! - re~e Dàni}, zadovoljan sobom isvojim mudrovanjem, pa se okrenu pomo}niku komandanta bata-ljona, provjereno ljigavijem od Dàni}a samog, koji ga potap{a poramenu, k’o biva: Aferim, ta ti je dobra, tako treba!

Ali onaj ve} identifikovani glas jo{ ne odustaje, navro k’o vlah udèhenem, pa }e opet:

- Nije, bolan, Bajram blagdan - kr{}ani blagdane imaju, a~estitka na arapskom adet je me|u svim muslimanima na svijetu!Bar bi toliko treb’o znat’ o svojoj vjeri, mamlaze nepismeni!

Odjednom tajac. Tihi àmor zamrije, niko, haman, ni ne di{e,samo sipljivi Junuz udario u ka{alj, razlijeè se pistom Junuzovhroptavi ka{alj, ~ini se, s du{om se ~ovjek rastavlja.

Navikli smo na Junuza i na njegov ka{alj, ali sada, u ovoj mukloj

ti{ini, u~ini nam se nekako stra{nijim, pa svi nakratko okrenu{eglave prema njemu, valjda tek tada svjesni da je ~ovjek zaista bole-stan i da mu je mjesto u bol nici, a ne na Majevici gdje se ratuje idràva brani.

A vojska se uko~ila, gleda ponovo pravo, stoji mirno, ba{ onakokako bi komandant Dàni} vazda volio da bude, a bi onda kada jenajmanje trebalo.

- [ta re~e? - poluglasno }e nekada{nji po{tar.- Pametnom se dva puta ne ponavlja! - odgovara onaj glas.- Istupi iz stroja!- Evo me, Dàni}u, meni dva puta ne mora{ ponav ljat’! - re~e

glas i iz stroja istupi ~ovje~uljak, malo ve}i od pu{ke koju nosi;maskirna jakna mu do koljena, pantalone tri puta duè i {ire, nabo-rane od ~lanaka do ruba jakne, oko vrata obmotao veliki pleteni {al,pa sve to li~i na kakvu zgu`vanu dronju iz koje viri sitna, prosijedaglava i grubo, dubokim borama izbrazdano lice, prerano ostarjelood te{kog rada, bijede i brige.

Kako istupi, tako i sasvim blizu pri|e komandantu bataljona,isprsi se diè glavu, u o~i ga gleda.

- Evo mene, Dàni}u, mamlaze nepismeni! - re~e mir no kaoda raport podnosi. - Evo mene, a evo i vojske, pa po{to si mi dobrodokur~io, a ginuti se mora - jal ovdje, jal na Majevici - red je da tepitam: ho}e{ li u pas ili u kost?

- [ta? [ta kaè{? - istinski je {okiran Dàni}.- Ho}e{ li da se pohrvamo ili po{aketamo, to te pitam, konju

blentavi!- Sejo, Avdo, vodite ga i... - zausti Dàni}, ali ga ~ovje~uljak

istog trena sastavi {tosom posred nosa: ~u se sasvim jasno kakonosna kost kvrcnu, a tamo-crvena krv {iknu kao iz ~esme.

Pritr~a vojska, smiruju ~ovje~uljka kobajagi, a ovaj miran,sabran, kao da je upravo sadaku u turbe ubacio; smiruju ga i ispo-tiha grde, a najradije bi ga na rukama pronosali.

Eheeej, nije {ala Dàni}u labrnju razvaliti, nema ga ko to barjednom nije poèlio, nema ga ko mu, da je smio, u lice sve po spi-sku ne bi sasuo, a , eto, i to se desi.

Dàni}a odneso{e, a na mjestu na kome je bio i sa koga se domaloprije {epurio, `mirkao i izigravao vojskovo|u, ostade samolokva tamno-crvene krvi.

- Rano je krv pala, ljudi! Ovo nije dobro! - zabrunda dubokiglas odnekuda iz pozadine, ali niko ne re~e ni{ta.

Nije se imalo {ta re}i.- Dàni}u! - zovnu ga Ibrahim.Nekada{nji po{tar, pa komandant bataljona, a danas uposlenik

Ministarstva odbrane, zastade i zbunjeno nas pogleda.- Sretan Bajram, mamlaze nepismeni!- podviknu Ibra him, a

Dàni} se prenu, razroga~i o~i, vidjelo se bi mu jas no ko smo, papromrmlja ne{to u bradu, psovku valjda, jo{ jednom nas ljutitopogleda, okrenu se i ùrno ode. Zastali smo jo{ sekund-dva i ispra-tili ga pogledom. Kretenoidna spodoba osvr}u}i se odgega niz ulicui hitro za|e za prvi ugao. Nije nam vi{e bilo do druènja. Nijemosmo se ru kovali i okrenuli svako na svoju stranu.

ROMAN

96

*

Ponovo sam u tekiji nakon mnogo godina. Pozvao me mostar-ski {ejh Bekir da se vidimo, porazgovaramo i dogovorimo okojezi~ne obrade etnolo{kog rje~nika, voluminoznog teksta od tride-setak hiljada rije~i na kome je godinama radio. Brzo smo se dogo-vorili, bez suvi{ne pri~e, tek o metodologiji rada i roku zavr{etkaobrade teksta. Sve u pet-{est rije~i. Ni{ta vi{e. Tako dervi{i rade.Vidim, nije se promijenio od na{eg zadnjeg susreta, a ima tome idesetak godina. Ista prosijeda brada, blago lice i crne, krupne o~i,vazda vedre i nasmije{ene. Drago mu je {to sam u Mostaru, {to se,ìvi i zdravi, susre}emo nakon toliko godina. Sve me nutkaposluènjem i povremeno lupka ko{~atom rukom po koljenu, k’obiva: neka te, neka, dobro mi do{ao.

Bekir je dervi{ od djetinjstva, od dvanaeste godine. U toj dobi,usnio je ruju, istinit san, u kome mu je nare|eno da se uputi ka Sre-dnjoj Bosni i prona|e {ejha koji }e ga terbijetiti, odnosno odgajati udervi{luku, dovesti do stepena {ejha, i odrediti ga za svog nasljedni-ka. U snu mu nije re~eno ko je taj {ejh, pa se uputio u Sarajevo,na~uv{i da tamo ima tekija i {ejhova u njima. Po dolasku u Sara jevo,neki dobronamjeran ~ovjek - koga je Bekir pitao gdje moè na}i teki-ju i {ejha - posjeo ga je u tramvaj, kupio mu kartu i objasnio gdje dasi|e i koga da traì - Hadì-Sinanovu tekiju i ~uvenog {ejha Fejzullahef. Hadìbajri}a. Kada je kona~no na{ao tekiju i {ejha i ispri~ao svojsan, mudri {ejh Fejzullah odmah je shva tio koga dje~ak traì, a nijemu promakla ni dje~akova nesvakida{nja inteligencija: na sva {ejho-va pitanja, i ot vorena i skrivena, dje~ak je odgovarao jasno, ta~no ibez kolebanja. “Nisam, sine, ja taj koga traì{! Tvoj {ejh se zoveBehauddin ef. Hadìmejli} i {ejh je tekije u @iv~i}ima, ma lom planin-skom selu izme|u Fojnice i Busova~e! Tamo treba da ide{! Tvoj {ejhte ~eka!” - re~e {ejh Fejzullah, dade mu ne{to novaca i naredi jed-nom od dervi{a da dje~aka odvede na autobusnu stanicu, kupi mukartu, hranu za put i objasni mu kako da do|e do @iv~i}a.

Bekir je doputovao do Fojnice - autobus dalje nije i{ao - i onakokako ga je dervi{ obavijestio, zaputio se uz planinu prema selu@iv~i}i. Ali, iscrpljen od cjelodnevnog putovan ja i tumaranja Saraje-vom, sve tromije hodaju}i {umskim putem koji je vodio visoko u pla-ninu i ka tekiji koja se na lazila duboko unutar nje, zastao je da seodmori, naslonio se na stablo prastarog hrasta, sklopio o~i i istogtrena zas pao. Probudili su ga neki ljudi koji su tako|er i{li u tekiju.Saznav{i da je i on krenuo u @iv~i}e i da traì {ejha, onako poluu-snulog stavili su ga na konja, u veliki pleteni sepet u kome su pre-vozili drveni ugalj, i nakon sat i pol truckanja po neravnom putu,izbili su na mali plato i ugledali neve liko selo i tekiju unutar njega.

Ispred tekije okupilo se mnogo ljudi; Mevlud je bio, dan ro|enjaMuhammeda a.s., mubarek dan koji se u @iv~i}koj tekiji, i tada idanas, obiljeàva svake godine, zadnje subote u mjesecu avgustu.

Bekir se osvrtao i svuda naokolo pogledom traìo {ejhaBehauddina, ali svi ti ljudi bili su mu isti - odjeveni u ze lene kijafetei sa tadòvima na glavi - pa je hodao od jednog do drugog, nazivaoselam i boja`ljivo pitao: “Jesi li ti moj {ejh?”

Svi su odgovarali odri~no, dok mu, na koncu, nije pri{ao jedan

od njih, ni{ta druk~iji od ostalih, i pitao ga koga traì.- Traìm mog {ejha! - re~e Bekir.- I ja traìm {ejha!- Onda mi ne moè{ pomo}i!- Mo`da i mogu! Do|i! - re~e taj i povede ga u tekiju. U sema-

hani, dervi{koj odaji gdje se obavlja obred zikra, pred nekolicinomstarijih murida, nepoznati dervi{ skide sa glave {ejhovski tad` istavi ga na Bekirovu glavu.

- Tebe ~ekam! Dobro nam do{ao! - re~e mu dervi{, a Bekirubi jasno da stoji pred {ejhom Behauddinom. Od tada pa sve dosmrti {ejha Behauddina, Bekir je bio njegov najbistriji i najdraìu~enik, te njegov nasljednik u ~ije je grudi prenio svjetlo svog zna-nja i “obukao” ga u zvan je {ejha podariv{i mu hilafetnamu, {ejhov-sku diplomu, svitak hartije dug pet metara na kome je ispisana sil-sila, duhovni rodoslov svih prethodnih plemenitih {ejhova, od Beki-ra na kraju, pa unazad, kroz decenije i stolje}a, sve do U~itelja svihu~itelja, Muhammeda alejhisselam.

Sjedimo u toploj i ugodnoj tekiji, pijemo ~aj i razgo varamo:Bekir mi poja{njava unutra{nje, batinsko, zna~enje sure Ihlas -

jednostavno, jasno, zanimljivo, onako kako on to zna, pa naglozastaje, napola re~enice, upitno me gleda i pita:

- [ta sanja{?- Sva{ta, a putovanja najvi{e!- A, je li? To je dobro!- Da! Putovanja ve} godinama sanjam! Zapravo, nisu to puto-

vanja u pravom smislu rije~i! Nema onog putni~kog procesa,uobi~ajenog kretanja od ta~ke A do ta~ke B, us putnih impresija,pam}enja likova, doga|aja i predjela kroz koje putujem! Ni~egatakvog nema!

Naprosto se kao ba~en na|em u odre|enoj dràvi, gradu, selu,oslu{kujem kakvim jezikom ljudi govore, ako ljudi ima, pa tako idoznajem gdje sam doputovao. Eto, tako. Nego, ima jo{ ne{to...Samo, malo mi je, zna{, neugodno. Bojim se pomislit }e{ kakosam, daleko bilo, s pameti skrenuo. Ali, hajde, de: ja ti, {ejh Beki-re, po~esto i budan sanjam!

- Kako to?- Evo kako! Hodam tako ulicom, naletim na kakvog uticajnog

i dobrostoje}eg baliju, rado bih ga izbjegao, ali te{ko, ne uspijevami; ipak, katkad i poku{am, pa, kao, razgledam izloge ili listamnovine na trafici, ali dàba - ne da se prevariti balija, sve me tap{ete{kom rukom po ra menu, ja hinim iznena|enost, on razvla~i kezod uha do uha, selam naziva, ruku mi pruà, za zdravlje me pita iza ku}nu ~eljad pita, kako su i kako u {koli u~e, a zanima ga i radimli negdje i ne{to...

Kada kaèm da ne radim nigdje i ni{ta i da posao bilo kakavtraìm, osupne se balija, usahne mu i onaj kez od uha do uha, zami-sli se, napu}i usne, klima glavom, rekao bi neko ko balije ne poz-naje - Aha, evo ga, napregnuto razmi{lja gdje da me uhljebi, sad }emobitel izvaditi, samo {to nije, pa }e nazvati kakvog Muju, Hasu,Sulju i re}i mu: Slu{aj, evo mi jednog jarana kod mene, pametan,dobar, obrazovan, ~ovjek o sebi pri sebi, lijepo mjesto kakvo da muna|e{, ali ne bilo {ta, kaèm ti, obrazovan je i fin ~ovjek, eto, tako,

ROMAN

97BEHAR 104

za pola sata je kod tebe, pa se dogovorite.Eto, to bi pomislio onaj ko balije ne poznaje.Ali, ja ih znam u du{u i znam da se iza napu}enih usana i napre-

gnutog razmi{ljanja krije ne{to sasvim drugo - bez sumnje kur’anskiajet ili hadis o isku{enjima i strpljivosti kojom se isku{enja nadvla-davaju. No, muka je {to ne zna balija mnogo o Kur’anu, a da mu jesnaàn dojam ostaviti, eto za{to pu}i usne i napregnuto razmi{lja;nije njemu ni do mene ni do mog uhljebljenja, nego napreè se,jadan, ne bi li se prikladnog ajeta dosjetio, ili hadisa, ili mudrostinekakve, bilo ~ega, jer zna balija da mudrosti ne obavezu ju niti {tako{taju, a pozivom mobitelom ipak je obaveza, tro{ak, napor, `rtva.A ne}e takva pogana sorta nikakvog napora i `rtve, pa kad se takosmi{ljaju}i odgovaraju}u mudrost namu~i, naklima glavom i ni~egapametnog ne dosjeti, razvu~e ponovo kez od uha do uha, potap{eme po ramenu, drago mu je, bezbeli, {to me je vidio, gleda u sat,podvikne - Uh, kasnim! - i onako ve} poluokrenut govori kako }e imene dragi Bog obradovati, u Njega je mi lost i opskrba, bit }e, akoBog da, posla i za mene, samo se jo{ malo moram strpjeti. Strplje-nje je klju~! - ve} odlaze}i savjetuje me balija, najmudrije {to moè idodaje kako na podne namaz ùri.

A, recimo, i ja nakastio podne namaz u dàmiji da klanjam. Pakrenem, ali ne ùrim - u dàmiju samo balije ùre, da ih svijet vidikako smjerno i pobo`no na mjesto sastanka s Bogom hrle.

Ja, opet, polako, nogu pred nogu, usput jo{ i zastajku jem, akonai|em na prijatelja ili kakvog poznanika, jer u dàmiju se zakasni-ti ne moè, zato i postoji ezan, pa dok mujezin u one dvije-tri minu-te koliko ezan traje, pozove vjernike na molitvu i spas, ja sam ve}cipele izuo, u dàmiju u{ao i u }o{ak sjeo - {utim i ~ekam da muje-zin pozove su net prvo da se klanja.

Nakon obavljene molitve, oni koji nisu balije, a takvih je malo,odmah idu ka izlaznim vratima, uzimaju obu}u sa police, tiho raz-mijene pokoju rije~, nijemo se rukuju i nijemo razilaze.

Ali balije - jok! Prvo hodì prilaze, rukuju se s njim, grle ga,ljube, za zdravlje ga pitaju, za djecu, unuke.

Pa kad unezgo|enog hodù izgrle i izbalave, navale jedni nadruge i ponovo sve isto, ali nekako prisnije, srda~nije.

Ko ih sa strane gleda pomislio bi: Boè, kakvi divni lju di! Kakvabratska ljubav, u ime vjere, u ime Boga! Krasno, prekrasno!

Eto, to bi pomislio neko ko ih sa strane gleda i ko balije nepoznaje.

Nekada te pokvarenjake i sam sa strane gledam; oni me, pak,ne vide, ne prilaze mi, ne grle me i ne balave, kao da nas nevidljivazavjesa dijeli; eto, tako ih nekada gledam, zgroèn, zga|en i, kao{to rekoh, budan taj ko{marni san sanjam.

I vjeruj mi, {ejh Bekire, da mi nije ove pameti u gla vi; da mi nijeovog od Boga darovanog ilhama u prsima; da mi nije svijesti o tomeda se u dàmiju ide radi Boga i Boìjeg raziluka, a ne zbog balija ibaliluka - vjeruj mi, Boga mi Jedinog i Istinitog, nikada dàmijskiprag ne bih prekora~io i u isti saf sa tom nesortom stao!

- Halvet je lijek za takve snove! - re~e {ejh Bekir.- Halvet, kaè{?! Osama, izolacija, {utnja?! Pa, dobro, to bar

nije te{ko, moj ̀ ivot je ionako nekakav poluhalvet, makar to nije te{ko!

- Jest, te{ko je, dragi si moj! - progovori promuklim glasom{ejh Bekir. - Halvet je za odabrane, garibluk je za odabrane, islamje po~eo kao garib i zavr{it }e kao garib, pa blago li se takvim gari-bima, davno je to re~eno i gola je is tina! I ostavi se balija i baliluka!To je Allahova jurisdikcija! Eto, i tebi je, koliko vidim, otpe~atio unu-tra{nja ~ula, da vidi{, ~uje{ i osjeti{ kako je ovaj dunjaluk ni{tadrugo do smrdljiva le{ina ~iji smrad, htjeli-ne htjeli, moramo pod -nositi! I dobro ti je rekao taj {to ga balijom zove{!

Strpljenje je zaista klju~ i lijek za mnogo {to{ta! A i ~udim ti semalo! Na tvom mjestu ne bih se toliko jedio!

- A ìvot? [ta je sa ìvotom? Ku}a, djeca, ra~uni, sekiracije,belaji?!

Moè li strpljivost s tim u vezi {togod pripomo}i?!- Treba biti hrabar da bi se ìvjelo! Tu nema pomo}i! I, de, ìv

bio, napravi nam drugi ~aj, ovaj je k’o prehladikovina, ni{ta ne valja!Ustadoh novi ~aj da skuham, u pravu je, ovaj je stvarno k’o

prehladikovina, slabu sam mjeru odmjerio kada sam vodu ~ajemzasipao, u tekiji se jaki ~ajevi piju, tri supene ka{ike na litar vodeidu, dvije su malo a ~etiri puno: bezbeli sam dvije ka{ike staviokada sam onaj ~aj pravio, a sada, evo, tri ka{ike na klju~alu vodustavljam, pa najednom krasno zamirisa novi ~aj, a meni sinu misaokako sve ho}e i ima svoju mjeru da bi i~emu valjalo i koris tilo:ni~ega previ{e i ni~ega premalo u ìvotu ne bi trebalo biti! - bljesnumi misao, naoko banalna, a, Boga mi, osjetih itekako poduboka, paho}u i {ejh Bekiru isto da kaèm, a on mi onim svojim promuklimglasom iz mejdan odaje dovikuje:

- E, taj ti je dobar! Pravu si mjeru potrefio!

*

Koliko li patnje moè stati u ljudski ìvot? Mnogo? Malo?I postoji li ikakva granica, zadnja kap u ~a{i, zadnji trzaj dama-

ra, zadnji otpor u nejakom bi}u prije negoli ta kav zatetura, zaglavi-nja, prihvati usud kao neminovnost, kao izlaz, rje{enje,oslobo|enje, pa onako raspame}en, bez straha, zakuca se u kakavimaginarni zid, do|e do kraja, svog kraja, i kaè: “To je to! Gotovoje! Nema dalje! Ne mogu vi{e!”, pitam se i ne nalazim odgovora dokslu{am Sejfudinovu stra{nu ispovijest.

A blag, vedar ~ovjek taj Sejfudin. I pro~i{}en. Tiho pri~a, pa`ljivobira rije~i, nikoga ne krivi - ni svoje mu~itelje ni Boga ni sebe, negonaprosto veli: “Eto, desilo se! Nije me moglo mimoi}i!”

Tokom rata sin mu je bio na lije~enju u Njema~koj, zadnju jeparu dao za njegovu operaciju, pa rasklimanim autobusom, najedvite jade, kroz kontrolne punktove i barikade, kroz poniènja,uvrede i otima~inu, uspio skupa sa ostalim saputnicima, uglavnompobjeguljama od rata i mobilizacije, dokopati se Zagreba s po~etkamaja 1993., sina da do~eka i ku}i ga dovede.

Do{ao je porano, autobus iz Minhena stizao je tek popodne, paje kratio vrijeme {etaju}i, gladan, umoran, i do{etao do dàmije.

Karte za povratak u Tuzlu je imao, ali ne i novaca-oplja~kan jeu Grudama do zadnjeg nov~i}a, kao i ostali putnici - pa se ponadaoda }e u dàmiji nakon molitve, ne{to pojesti i mo`da iskam~iti koju

ROMAN

98

mrvicu za sina. Ali, ni{ta. Na meniju je bila samo duhovna hrana.Na izlazu iz dàmije ugledao je {palir bojovnika.

Nasumice su, uz poneku }u{ku i psovku, probrali dvadeset i petmladih i zdravih Bosanaca, me|u njima i Sejfudina, vezali ih ìcom,potrpali u kamione i krenuli. Za~udo, veli mi, niko nije plakao, molio,vapio, niko nije pitao, ni sebe ni druge, za{to i kuda nas vode. Samo{utnja. I pomirenost.

Predve~er su stigli u Mostar. Na ulazu u logor Dretelj novi {palir:letve, lanci, èljezne {ipke. Od udaraca neki su odmah pali, onesvi-je{teni ili mrtvi, Sejfudin nije znao. On je udaren letvom u lice, tikispod nosa, i doslovno progutao zube, izbijene i stjerane u `drijelood siline udarca. Ni ispl junuti ih nije stigao.

Potom samica bez prozora, svjetla, kreveta i toaleta. Hranu ivodu dobivao je rijetko, batine ~e{}e, u nepravil nim razmacima:katkad, desetak minuta nakon divlja~kog cipelarenja dolazili biponovo i jo{ krvolo~nije ga prebijali, a katkad bi bivao po{te|en,dan ili dva. Na smrad vlastitih izlu~evina brzo se navikao: osjetilomirisa nije vi{e funkcioniralo. I tako ta~no devedeset dana. Po izla-sku iz samice nije mogao hodati i bio je slijep. Zajedno sa ostalima,koji su uspjeli preìvjeti, u blizini Jablanice razmijenjen je za grupuhrvatskih zarobljenika. Kaè da nije osjetio ni radost ni olak{anje.Samo stra{an umor i èlju da spava, danima, zauvijek.

U Tuzli se lije~io dugo i sporo. Ponovo je progledao. I prvo {toje vidio bilo je pismo njegove ène, kratko i {okiraju}e.

“Sejfudine, ne znam da li si ìv. Javili su mi da si uhap{en uZagrebu i odveden u neki logor. Nijaz mi je to javio kada je sa Edi-nom do{ao u Minhen. Da njega nije bilo ko zna {ta bi bilo sa djete-tom. îm sam to saznala odmah sam otput ovala u Njema~ku.

Znam da ti nisi kriv. Ali, da ti to kaèm, bio mrtav ili ne, ja samse udala. Nisi se javljao, pri~alo se da si ubijen, pa mi ni{ta drugonije preostalo. Neko mora brinuti u tu|em svijetu o meni i djetetu.Ako si ìv, nemoj me traìti, a ako nisi rahmet ti du{i.”

EnisaZgu`vao je pismo, bacio ga u kantu, doteturao do pro zora, otvo-

rio ga i zakora~io da se surva u ambis. Jedva su ga sprije~ili, pre-mjestili u drugu prostoriju i stavili pod poja~an nadzor.

Krajem ljeta, na vlastiti zahtjev, neoporavljen, napus tio je bolni-cu, oti{ao do porodi~ne ku}e u prigradskom naselju Slavinovi}i izatekao zgari{te: samo je odàk ostao i limeni pijetao na njemu,klatio se {kriputavo na vjetru lijevo-desno.

Kod sestre je boravio nepune dvije godine, oporavljao se, radioi pomagao koliko je mogao, a u prolje}e 1996., prve poratne godi-ne, rano ujutro, za kafom, rekao joj je:

- Idem ja sad!- Gdje!- U Sarajevo!- Ama, gdje, kome?!- Ne znam!Spakovao je svu garderobu koju je imao, nakon upor nog sestri-

nog ubje|ivanja uzeo je dvjesto maraka, posljed nji novac koji jeimala, pozdravio se s njom i oti{ao.

Sarajevo je bilo u ru{evinama i posao je lako na{ao. Ali, preslab

za te{ke fizi~ke poslove brzo se umarao, posustajao je za drugimai brzo dobivao otkaze. Zatim se oku{ao u trgovini, uli~noj, na impro-viziranom {tandu. Prodavao je {ta je stigao: cigarete, kafu, rablje-nu odje}u, obu}u, majice, ga}e, ~arape... I{lo je nekako.

Dovoljno za stan i hranu. Sve do dana kada je gon jen nu`domodjurio u toalet kafane Sirano i po povrat ku zatekao praznu tezgu.Sve su mu pokrali. Nekom tipu s Mejta{a, za koga je radio, uzaludse pravdao: ovaj je psovao, bjesnio, pjenio, prijetio da }e ga zgazi-ti, ubiti... “Hajde, ìv bio, osevapio bi se! Hajde, udri, bodi, pucaj,kolji! Halal ti bilo na obadva svijeta!”, re~e mu Sejfudin go tovomole}ivo, a ~ovjek ga iznena|eno pogleda, pljucnu gadljivo na stra-nu, opsova mu majku i ùrno ode.

Istog popodneva, golim rukama, od motki, {iblja i kartonskihkutija, na obali Miljacke, na malom sprudu, ispod mosta Drvenija,napravio je skloni{te, svoj novi dom u kome }e provesti cijelo ljeto.

U Miljacki se kupao, brijao, prao odje}u, a hranio se, jednom dne-vno, u narodnoj kuhinji. I uvijek bio uredan, ~ist, izbrijan i namirisan.

“Bio sam atipi~an besku}nik, sumnjam da bi iko tada povjero-vao da spavam ispod mosta.”, veli mi. Jedne no}i sanjao je starijeg~ovjeka, blagog lica i krupnih o~iju. Ni{ta vi{e. Koju nedjelju kasni-je, oti{ao je na dùmu u Carevu dàmiju, sjeo u }o{ak i oboreneglave slu{ao hutbu imama sa mimbera. Zapravo, nije ga ni slu{ao.Zurio je netremice u {are na }ilimu i u mislima se opra{tao sa dra-gim bi}ima. Odlu~io je ubiti se. Odmah nakon dùme. Za~udio selako}i svoje odluke. U~inilo mu se posve normalnim, prirodnim daotklanja dùmu, u~ini dovu, zamoli opro{tenje za svoj gre{ni naumi onako ~ist i namirisan namakne om~u oko vrata.

Ipak, samo na trenutak podigao je pogled sa }ilima i taj kratkipogled na mimber i imama koji je vazio sa njega, spasit }e mu ìvoti zauvijek ga promijeniti. Imam je bio ~ovjek iz njegovog sna. Nakondùme, probijaju}i se do imama kroz gomilu tjelesa, pri{ao mu je,pruìo mu ruku, ~vrsto je stisnuo i uspio uzbu|eno promucati:“Efendum, ja sam vas sanjao!” Imam Careve dàmije, po{tovanihafiz Halid ef. Hadìmuli}, zagrlio ga je i {apnuo na uho: “Ne}e{vi{e spavati ispod mosta! Od danas si moj musafir!”

[est mjeseci proveo je Sejfudin u ku}i i blagoslovljenoj blizini~asnog hafiza, {ejha, mesnevihana i evlijullaha Halida ef.Hadìmuli}a, ~ovjeka za kojeg se tvrdilo da poznaje tajne ìvota ismrti. Sluìo je s ljubavlju ostarjelog hafiza, smjerno, ponizno, u~iose {utnji i blagosti i osje}ao da se dramati~no mijenja, da postajenovi Sejfudin, smiren, kro tak, spokojan, pomiren sa sobom, ljudimai Boìjom odred bom. Kada bi na{ao vremena, volio je {etati padin-skim dijelovima grada, umiti se i napiti vode na nekoj ~esmi, sjestii posmatrati Sarajevo u{u{kano me|u brdima kao kakvo pa`ljivogra|eno pti~ije gnijezdo.

Klanjao je gdje je stigao i gdje bi ga koji vakat zatekao.Tako je jednom, nakon uobi~ajene {etnje, klanjao podne namaz

u dàmiji na Soukbunaru. Oko dàmije prostirao se ogroman meza-ristan, zapu{ten i pretrpan sme}em. On ako, kao usput, da ne uvri-jedi dàmijskog imama, pitao ga je moè li neko, moè li, eto, on,pomalo, kad stigne, ~istiti i ure|ivati mezaristan.

- Moè{, ali veliki je to posao, a ni platiti ti ne moèmo, para

ROMAN

99BEHAR 104

nemamo!- Ne traìm pare, samo dopu{tenje!- U redu! Po~ni kad god èli{!êtrdeset pet dana ~istio je Sejfudin mezaristan, sku pljao na

gomile tone i tone sme}a, uz pomo} nekog dobro hotnog mahalja-na, dèmatlije iz re~ene dàmije, njegovim kamionom odvoziosme}e na otpad, a potom kosio visoku, suncem osu{enu travu, sla-gao je u naviljke i palio. Grob ove obrasle u travu, njih, prema vlasti-tim rije~ima, vi{e od dvije i pol hiljade, ~istio je rukama, me|u njimanaro~ito bri`ljivo jedan mali dje~iji grob. Kada je bio pri kraju po sla,dva-tri dana prije zavr{etka ~i{}enja, ugledao je krup nog,debelju{kastog ~ovjeka kako se tromo i s naporom pribliàvauskom, po{ljun~anom stazom. Povremeno bi zastao, brisao ozno-jeno lice, a njegov tamni, oro{eni ten presijavao se na suncu.

Arap ili Tur~in, pomisli Sejfudin. ôvjek pri|e Sejfudinu, othuk-nu, obrisa maramicom lice, ~elo i vrat, nazva selam i upita:

- Ti se zove Sejfudin?- Da!- Ovo mali grob! Moj sin grob! Umro u ratu! Ja bio u ratu,

humanitarna pomo}, sa porodica bio u Sarajevo! Moj sin pade gra-nata, geler i umro! Ja iz Jordan do{o, vidi grob! I gleda grob, ~istogrob, hvala tebe, puno hvala tebe! Do|e, Sejfudin! Hajde, do|e! -re~e debelju{kasti i pozva ga da krene za njim.

Jordanac iz automobila izvadi novo teget odijelo ( Se jfudin velida je bilo kao krojeno za njega), pruì mu ga, stisnu u zagrljaj, polju-bi, u|e u auto i nestade niz strmu ulicu.

Kada je stigao ku}i, otpakovao je odijelo iz plastificirane vre}e iodmah osjetio nabreklinu u unutra{njem dèpu sakoa.

Izvukao je bijeli koverat i novac u njemu. êtiri hiljade dolara,prebrojao je. Noge su mu se odsjekle. Od novca se gotovo odvikaoi nije znao {ta da radi s njim. I odijelo i novac pokazao je hafizu.

- Eto, sada moè{ i}i ku}i! Vrijeme ti je! U tim paramamnogo je bereketa i za tebe i za druge! Neka ti je hairli! - re~e mu.

Sejfudin je zaplakao. Nije mu se odlazilo od dobrog hafiza.I odijelo i novac i vi{e od toga dao bi prvom prolaz niku na ulici,

sve bi dao samo da ostane uz njega, bude mu na usluzi, pere, ~isti,da s jutra, ranom zorom, nakon sabaha, pije kafu s njim, {utke, upotpunoj ti{ini, ùdno uzdi{e spokoj i grije na blagosti i dobrotikojom je isijavao taj plemeniti ~ovjek.

Hafiz se nasmije{i i re~e da ga ne tjera od sebe, da je, napro-sto, njegov odlazak novi po~etak, kismet, odredba, nova i ljep{afaza u njegovom ìvotu. Sejfudin je snu`deno slu{ao, nije vjerovaoda mu se od ìvota sa hafizom i{ta ljep{e moè desiti, jer znao je{ta ga u Tuzli ~eka: sru{ena ku}a, bol zbog rasturene porodice,samo}a i ~etiri hiljade dolara sa kojima nije znao {ta bi u~inio.

Ipak, pribrao se, po~eo uvi|ati da hafiz jasno zna i vidi ono {toon ni naslutiti ne moè, pa je obrisao suze, poljubio ga tri puta uruku, zahvalio na svemu, spakovao stvari i oti{ao.

Ono {to slijedi dalo bi se saèti u nekoliko re~enica: na nagovorsestre kod koje se ponovo uselio, kupio je plas tenik za uzgojpovr}a, smontirao ga na svom posjedu pored razru{ene ku}e, vri-jedno radio, prodavao sve {to je proizveo, potom od zara|enog

novca kupio jo{ jedan, za poslio tri radnika, pa jo{ tri, kupci su mudolazili na noge, nije mogao proizvesti koliko je mogao prodati, anovac, kao blagorodna ki{a, pristizao je sa svih strana...

Na temeljima stare, napravio je ve}u i ljep{u ku}u, oènio se idobio k}erku.

- Stra{no! Ipak, eto, dobro se svr{ilo, Bogu hvala! - kaèmmu.

- Da, da... - A ti? Ni{ta od posla?!- Ni{ta! Jo{ uvijek smo pod okupacijom! Ali, bit }e bolje!- Kakvom okupacijom?- Svakakvom! Politi~kom, ekonomskom, sociolo{kom, kultu-

rolo{kom.- Vrijeme je da se otpo~ne sa pokretom otpora!- Kakav pokret? Borba? Revolucija?- Ma, kakvi! Ovo je ahir zeman, zadnje vrijeme zadn jeg vre-

mena, vrijeme eti~ke erozije i preobrazbe svega nor malnog u umo-bolno!

Nezaustavljiv je to proces! Brana je pukla i suludo je zapu{avatije tijelima! Potpuno se povu}i, jedini je mogu}i vid otpora! Kakvakorist govoriti lupeìma da su lupeì?! Odmahnut }e rukom, lucifer-ski saàljivo re}i - ma pusti ga, nije, jadan, sav svoj, i nastaviti postarom: prodavati muda za bubrege plitkoumnoj svjetini! A nijemnogo preo stalo od ìvota! Ni meni ni njima!

Sve }e to zemlja gladno progutati! A kada stanemo pred Boga,a ho}emo, mo`da }e nas - tebe, mene, nama sli~ne - isti ti lupeìvu}i za rukav, ako rukave budemo imali, i preklinjati da se zaloìmoza njih, da kaèmo ba rem jednu lijepu rije~ Uzvi{enom u njihovukorist, onda kada }e takva lijepa rije~ biti vrjednija od dunjaluka isvega na njemu! O takvom pokretu otpora govorim, o ilegali u kojuvalja i}i!

- Dobro veli{! Zna{ {ta?! U Sarajevu kada sam spavao ispodDrvenije, kada sam polugladan i o~ajan lijegao i ustajao, kada sam{etao gradom bez dinara u dèpu, gled ao prepune ba{te i ljude unjima kako uìvaju u divnom majskom danu, piju kafu, smiju se i neobra}aju pa`nju na mene, ~ak niti jednim pogledom, zadovoljnisobom i ravnodu{ni spram patnje drugih - a ja sam bio hodaju}apatnja koja je tim slijepcima svakodnevno prolazila ispred nosa -shvatio sam da ljudi nisu ni{ta drugo do samoìva govna, a ìvot,moj ìvot me|u njima, bio je ve}a i gora strahota od one u Dretelju!Gledao sam ih i uvi|ao da je ìvot ~istih du{a me|u takvim ljudimazapravo istinska kazna, te{ka robija, a uspjeti ga odrobijati, taj itakav ìvot, strpljivo i ~asno, pobjeda je nad svim pobjedama! -Ta~no! Ve}e nema!

*

“Neshva}en sam. Dobitnik sam vi{e doma}ih i me|unarodnihknjièvnih nagrada, obogatio sam na{u kulturnu ba{tinu, a i vrije-me u kome ìvim i stvaram, nazivaju me majstorom pripovijedanja,a ovdje niko ni hvala da mi kaè. U nacionalnoj penziji koju sam svo-jim umjetni~kim opusom nesumnjivo zavrijedio, ili bar o statusu slo-bodnog umjetnika, nema ni govora. Kaù - nema takvog zakona, a

ROMAN

100

ne}e ga ni biti u dogledno vrijeme. Za{to? Eto, zato, te{ka su vre-mena, kaù mi. I {ta mi je sad ~initi? Nisam ja birao knjièvnost,ona je izabrala mene. Ni{ta drugo ne znam da radim, a i u nezgod-nim sam godinama, ~etrdeseta mi je, zna{ ono: jo{ uvijek mlad dabih imao ̀ elja, a suvi{e star da ih ostvarujem. A nemam nekih ̀ elja.@elim samo da pi{em, u tome sam najbolji, zapravo genijalan, kat-kad samog sebe iznenadim briljantnom idejom, a odakle to dolazi,mislim te ideje, i za{to sam ba{ ja izabran da ih preto~im u rije~i, utekst, u vrhunsku literaturu, zaista ne znam.

Rekoh, neshva}en sam, nadrastao sam ovu sredinu i u tome jemoj jad.

A ti?! Pi{e{ li {ta?” - kao usput, nakon te{kog narcisoid nognapada, pita me Fuad Kr{lak, polupismeni zgubidan i samopro-gla{eni knjièvni genij dok kora~amo holom BKC-a i razgledamoizloène uratke slikara Albina Temima.

Kr{lak ne ~eka moj odgovor, hvata dah i obasipa se novim hva-lospjevima, povremeno me, sna`nijeg dojma radi, vu~e za rukav ililupa {akom po ramenu, a ja {utim, ne slu{am ga, gledam u Temi-move apstrahirano-erotizirane brljotine, bijesno grizem donju usnuljut na sebe {to sam uop}e do{ao u BKC i bezrazlo`no se izloìodvostrukom nasilju: Kr{lakovom samooboàvanju i tri~avim Temi-movim slikarijama. I sve zbog Alme, biv{e mi djevojke i novi narskekoleginice. A nje nigdje. Kasni ve} sat i ne{to, a ni na mobitel se nejavlja. Do{la je ju~er iz Sarajeva nakrat ko, nekim poslom, nazvalame i predloìla da se vidimo na Temimovoj izlo`bi, a kasnije odemonegdje na pi}e i u miru se ispri~amo.

Kr{lak me se svezao i ne odustaje, i dalje tupi o ne~emu, o svo-joj genijalnosti valjda; osvr}em se lijevo-desno, gledam preko zbije-nih, na~i~kanih glava, ne vidim Almu, ali vidim Temima - ~a{a vinamu u jednoj ruci, upaljena cig areta u drugoj, kosa razbaru{ena,nokti na rukama nalakirani, svaki drugom bojom, o~i buljave, nosveliki, rupi~ast, crven i nate~en od silnog alkohola.

Pored njega, vidno zbunjena, stoji lijepa, crnokosa djevojka zao-grnuta bijelom plahtom, boja`ljivo gleda uo kolo, kiselo se smje{ka,o~ito unezgo|ena zbog onoga {to }e tek uslijediti.

“Dame i gospodo, dobro ve~e i dobro do{li! Imam rijet ku ~ast iprivilegiju da, ovaj, ve~eras predstavim glasovitog umjetnika AlbinaTemima koji po prvi put izlaè u na{em gradu {to je, je li, ovaj, prvo-razredni kulturni doga|aj, jer, ovaj, rije~ je o umjetniku osobenepoetike i zavidne inter nacionalne umjetni~ke reputacije koji, ovaj,kao {to sam ve} rekao, po prvi put izlaè u na{em gradu, pa, ovaj,da ne duìm, progla{avam izlo`bu njegovih radova otvore nom, asada bih zamolio autora da nam se, ovaj, obrati! Izvolite, gospodi-ne Temim!” - na jedvite jade izmuca poz dravnu rije~ neki meninepoznat tip - visok, u{togljen, ruralnog naglaska - i servilno aplau-diraju}i ustupi mjesto ispred mikrofona polupijanom Temimu.Posr}u}i, Temim se s mukom uspe na mali podij, skide mikrofon,poput stondiranog rok pjeva~a nasloni se na stalak sa ~a{om vinau ruci, otpi kratak gutljaj, obliznu se i re~e:

“Heh, dragi moji Tuzlaci! Evo nas napokon zajedno! Pozdravljamvas! Neko je rekao da treba voljeti umjetnost u sebi, a ne sebe uumjetnosti, {to meni, heh, nikada nije bilo ba{ najjasnije, a ni

logi~no, jer, da vam kaèm, {ta }e mi umjetnost u meni ako je nemogu podijeliti sa vama?! Pre ma tome, da je tako, a u mom slu~ajunije, ni ove izlo`be ve~eras ne bi bilo, ni mene kao umjetnika, ni vaskao pub like, a ni umjetnosti generalno! Stoga, heh, neka ìvi umjet -nost u nama, izvan nas, a i mi u njoj i od nje, jer od ne~ega se, heh,mora ìvjeti, je li tako?! Hvala vam! I ìvi bili! A sada, heh, rokenrol!”- zavr{i Temim prigodno obra}anje, pri|e djevojci zaogrnutoj u bije-lu plahtu, povede je ka stolu ispod podija, poloì na nj, u dva-tri pote-za znala~ki je razotkri i na op}e iznena|enje i odobravanje mu{kogdijela publike, ukaza se golo golcato djevoj~ino tijelo. “Ju, ovo jene~uveno! Skandal, bruka!” - potciknu tik ispred mene napirlitanapostarija gospo|a, osvr}u}i se oko sebe i traè}i pogledom podr{ku,pa kako je ne na|e, jer bi grubo u{utkana, i sama se prope na prstei znatièljno se zagleda u obnaènu djevojku i Temima koji je tromoi zami{ljeno {etkao oko stola, namije{tao djevoj~inu glavu, ruke inoge u èljenu pozu, a zatim, kada je, valjda, vidno posramljenu dje-vojku raskre~io po svom ukusu, dohvatio se {tafelaja i brzim potezi-ma po~eo brljati po njenom tijelu. Vidim i Kr{lak sa zanimanjem pratiTemimov performans, ~e{ka se po bradi i ne trep}e. Upravo kada jeTemim zavr{io bojadisanje lijeve djevoj~ine dojke, naslikav{i na njojzastavu Evropske unije, Alma me potap{a po le|ima.

- Sram te bilo! Mator ~ovjek a gleda bezobrazluke! - re~e krozsmijeh.

- Krasno! Kasni{ samo dva sata! Gdje si do sada?- Duga pri~a! Ispri~at }u ti usput! Hajdemo odavde! Alminu

dugu pri~u - ispriku nisam slu{ao. Tek najva`nije - kako je popodne zaspala, telefon isklju~ila da

je ne uznemiravaju, probudila se kasno i onako u ùrbi, nena{min-kana, dojurila u BKC na dogovoreni susret sa mnom. Ostalo me nijezanimalo, {ta vi{e, dok je pri~ala, dok mi se unosila u lice, a ja kli-maju}i glavom odobravao ni sam ne znaju}i {ta, razmi{ljao sam one~emu drugom - O tekstu koji nisam zavr{io a trebao bih najkasni-je do sutra ujutro, o ra~unu za struju koji nisam platio, a i o osobi-toj potrebi i sklonosti ènskoj ka temeljitoj, dubinskoj nara ciji, kaminucioznom osvjetljavanju sijaset detalja, partikularnih sli~ica,cijelih mini portreta odre|enog trenutka ili osje}aja, o, naprosto,neutaìvoj i mu{karcima te{ko sh vatljivoj potrebi ènskog bi}a dase sa mnogo, premnogo govora kaè ono {to se sasvim lijepo dare}i u nekoliko rije~i.

- Ljuti{ li se? - pita me nakon desetominutnog mono loga.- Ne, mada nije mi jasno za{to si predloìla da se vi dimo na

ovoj izlo`bi?! Ne volim takve skupove, a slikar je pri~a za sebe,nema{tovit, artificijelan, a ni kleptomanija mu nije strana - doslo-vno je po|onio motive sa Klimtovih i Matisseovih slika! O onommoleraju na djevojci da i ne govorim! Otu`no! Ali, hajde, de! Kakosi? Koliko vidim, promijenila si se od na{eg zadnjeg susreta!

Blista{, proljep{ala si se!- Pretjeruje{! Ipak, hvala ti! Izvini zbog Temima! Nije on lo{,

samo je, eto, takav, {a{av, luckast; mislila sam da }e te to oraspo-loìti! O~ito nije! Nego, u telefonskom razgov oru rekla sam ti dasam u Tuzlu do{la va`nim poslom!

- Da?

ROMAN

101BEHAR 104

- U stvari, do{la sam zbog tebe! Dobila sam posao u Francu-skoj, u gradu Lillu! Moè{ sa mnom, ako èli{! Na tamo{njem uni-verzitetu mogao bi raditi kao lektor, ima ju odsjek za slavistiku!Djecu bi, naravno, poveo! Eto, {ta kaè{?

- Uh, zatekla si me! Ne znam {ta bih rekao! To je takoneo~ekivano!

- Jo{ uvijek te volim, Sadik!- Hm!- To je sve {to ima{ re}i?- Ma, vidi, zbunjen sam, zaboga! Ovo je ba{ onako, nenada-

no, sasvim nenadano! I Francuska i univerzitet i tvoja izjava, sve meto, zna{?!

- Ne dopadam ti se?- Ne, nije to! Lijepa si, draga, pristojna.- Tako! A da li ti se dopadam kao èna?- Ne!- Onda crkni u ovoj selendri, budalo! - prosikta Alma, lice joj

se iskrivi u ru`nu masku, o~i se luda~ki zacakli{e, odmjeri mepogledom punim jezovite mr`nje, opsova ne{to, tiho i nerazgovije-tno, ili kletvu mo`da izre~e, ne znam, re~e jo{ jednom da sam kre-ten, okrenu se i ode.

Gledao sam uko~eno za njom sve dok nije u{la u taksi i nestala.Othuknuo sam, potrao lice ovlaènim dlanovima, u glavi mi je

bu~alo, znao sam da sam ispravno postupio, Alma je prevrtljiva inepredvidiva i veza s njom, prije ili kasnije, obila bi mi se o glavu,ali ipak - dvojim se dok opustjelom ulicom kora~am ka ku}i - nisamli, mo`da, mogao postupiti druk~ije, blaè, mek{e? Re}i joj - da, vo -lim i ja tebe, a ideja o odlasku u Francusku je sjajna! Pa po tom laga-ti, petljati, odugovla~iti, odlagati ono neumitno i na koncu postupi-ti isto i ko bi znao s kakvim posljedicama, mnogo teìm svakako.

Ne, to bi bilo jo{ kvarnije i licemjernije, a ovako je bolje: usamom po~etku vidjeti kraj takvog puta i mu{ki prelomiti prekokoljena - ona }e oti}i u Lille, ja }u ~amiti u ovoj selendri, vrijeme }e,mic po mic, pregaziti i mene i nju, a tada }e sve biti izblijedjelo,zaboravljeno i neva`no. Jest, tako je najbolje.

Neira me je do~ekala kod ku}e. Stavila ma~ku Cicku u krilo igleda tursku seriju 1001 no}.

- Kako si, tata?- Dobro!- Ne izgleda{ mi ba{ dobro?!- îni ti se, dobro sam!- U redu, ako ti tako kaè{!

*

Tri je i trideset, gluho doba no}i, ne mogu da spavam, leìm igledam dokumentarni film o Pablu Picassu.

Jedna od njegovih bezbrojnih èna kaè kako je prezirao dobro-tu i mediokritetstvo. I smrt, tako|er. âk i u devetoj deceniji ìvotamanijakalno je radio, po cijeli dan, {to je, veli biv{a mu ̀ ena, bio nje-gov osebujan na~in borbe protiv starosti i smrti. Te{ko ga je pogo-dio, veli dalje, i gu bitak seksualne mo}i, te da ga se nije moglo uvje-

riti kako je u devedeset drugoj godini, koliko ih je Picasso nagurao,ga{enje libida posve normalno. Picassova posljednja èna - stanovi-ta Jacqueline, pedesetak godina mla|a od njega - silno se trudila,veli dalje narator, da pomiri nepomirljivo: Picassovu neutaìvu èlju iimpotenciju. Kako nije uspjela, slavni je slikar, sukladno svojoj zlob-noj naravi, pred kraj ìvota naslikao cijeli serijal opscenih grafika inemo}nih mu{karaca na njima - prestravljenih lica i mlohavih falu-sa. I ostavio ~ovje~anstvu neprocjenjivo umjetni~ko blago iliti opred-me}enje vlastite frustracije - matore i uàsnute mu{karce smeùra-nih spolovila. Blago nama. No, ni{ta novo, historija umjetnosti vrviovakvim, pa i izopa~enijim likovima. Baudelaire se, vele, nasla|ivaomirisima javnih toaleta; Burroughs je neprekidno bio na te{kim dro-gama; Bukowski je hodao naokolo usran i upi{an; Andy Warholl,pak, preferirao je sado-mazo homoseksualne perverzije...

Ipak, pod krinkom artizma, na stotine, na hiljade ovih ~istokrvihludaka u{lo je na velika vrata u na{e ìvote kroz {kolske ud`benike,fakultetske nastavne programe, pozori{ta, bioskope, galerije, filmo-ve, televiziju, a ne pozna vati ih ili, jo{ gore, ne priznavati njihov umje-tni~ki genij, neoprostiv je i prezren ~in kulturalnog primitivizma.

Upravo takvim, primitivcem, nazvao me je u osnovnoj {kolinastavnik likovnog odgoja kada sam na ~asu teorije umjetnostirekao kako me Picassove slike, nedotjerane i asimetri~ne,podsje}aju na neuspjele stripove.

“Zna{ li ti da je ovaj genijalni ~ovjek bio i komunista?”-pitao meje ljutito nastavnik, imbecil - “ Znam, naslikao je i Guernicu, alikakve veze ima komunizam sa njegovom umjetno{}u?” - odgovoriosam naivnim kontra pitanjem na {ta je nastavnik imbecil potpunopobjesnio, povukao me za uho, nizom uvreda doveo u pitanje mojzdrav ra zum, da bi potom, gledano iz mog ugla, iz ~ista mira uslije -dile posjete direktoru i {kolskom pedagogu-psihologu gdje bivampodvrgnut temeljitom tretmanu ispiranja mozga, nakon ~ega,upla{en i na rubu pla~a, revidiram svoje zab ludjele stavove, priznaj-em gre{ke i spremno potvr|ujem Picassovu umjetni~ku genijalnosti ogroman doprinos sve kolikom komunisti~kom pokretu. Tako, u tri-naestoj godini, ovo moje prvo i izrazito traumati~no suo~avanje sarigidnom totalitarnom svije{}u, trajno }e me dezideologizirati, poro-dit }e u meni snaàn animozitet prema bilo kakvom oblikuideolo{ke, politi~ke i institucionalne pripadnos ti, adolescentskodoba provest }u u zavjetrini, osami, uz knjige i plo~e, {to mi, poka-zat }e se, i nije osobito pomoglo, pa }u, tako, na pragu dvadesetegodine, u Vr{cu, gdje sam robijao vojni rok, uz pomo} prijatelja i~etnog evidenti~ara Save Joveti}a kri{om do}i u privremeni posjednevelikog dossiera, mog ideolo{ko-sociolo{ko-psiholo{kog portretau kome je - osim o porodi~nim prilikama, mentalnim kara -kteristikama i stepenu obrazovanja - pisalo i ovo: “U os novnoj {kolipedago{ki tretiran zbog nediscipline i negiranja vrijednosti umjetni-ka pripadnika komunisti~kog pokreta. Nedugo zatim, odbiodu`nost predsjednika op{tinskog Saveza gorana, iako je jednogla-sno izabran. Nije iskazivao zanimanje za aktivnim u~e{}em u raduomladinskih orga nizacija, kao ni u {kolskim sekcijama. Na nagovorstarijeg brata oti{ao na omladinsku radnu akciju “Pali} 1978”, ali jezbog nedisciplinovanog pona{anja izba~en.

ROMAN

102

Ideolo{ki zapu{ten i neosvije{}en i, pod maj~inim uticajem,pokazuje sklonost ka religiji.

Nije hap{en niti osu|ivan. Nema kriminalni dosje. Imaju}i u vidunavedeno, bilo bi korisno, nakon osnovne vojne obuke, uputiti lice nakurs za komandira voda i ak tivnije uklju~iti u rad SSOJ-a u va{oj v.p.”

Do tog dana Slu`bu dràvne bezbijednosti zami{ljao sam kaosveznaju}u organizaciju orvelovskog tipa, ogrom nu obavje{tajno-operativnu hobotnicu koja svojim pip cima neprimijetno ulazi u na{eìvote, nju{ka po njima i doznaje {ta radimo, {ta pri~amo, gdje sekre}emo, s kim se druìmo, koga volimo, ali nakon i{~itavanja mogdossiera, prepunog pau{alnih ocjena, poluistina i izmi{ljotina (biosam primjeran i radoznao u~enik, a ne problemati~an; nisam bio naradnoj akciji “Pali} 1978”; osim simpatija pre ma dervi{ima, u timgodinama nisam pokazivao nikakvu sklonost ka religiji, premda bihvolio da jesam etc.), vi{e razo~aran nego povrije|en onim {to sampro~itao, shvatio sam da sistem koji se revnosno bavi onima koji“negiraju vrijednost umjetnika pripadnika komunisti~kog pokreta”nemam budu}nost i da stoji na staklenim nogama, {to se desetakgodina kasnije, rastakanjem Jugoslavije, pokazalo ta~nim, na àlostili na sre}u, ovisno o tome iz ~ije se pers pektive, nacionalne daka-ko, na taj proces gleda.

U zadnjem kadru dokumentarnog filma o Pablu Picassu ostar-jeli slikar sjedi na krevetu, ruku nemo}no poloènih u krilo i pogle-da uprtog u objektiv. Gledam u zamrznuti kadar, u ~ovjeka koji je,ni kriv ni duàn, uzro kovao moj prvi konflikt sa sistemom, u krup-ne, hipnoti~ke o~i u kojima, za~udo, nije bilo ni trunke straha nitiprezira prema smrti, ni{ta od onog dominiraju}eg osje}anja kog sumu pripisivale njegove ène, tek raskriljen, stra{an umorpotro{enog ljudskog bi}a, pomirenost sa izvjesno{}u i spremnostza odlazak. Gledam u Picassove o~i i bi mi dra go {to je uspio, {tose izmirio sa sobom.

Pred zoru sam nakratko zaspao. I usnio oca. Visok, vi tak, mla-dolik, u tamnoplavom odijelu, {irokog osmijeha i blistavih zuba, ba{onakav kakvog ga se iz djetinjstva sje}am. Stoji na suprotnoj stra-ni ulice, vedar, lijep, i govori mi: “Ne brini, sve }e biti dobro! I hvalati {to me nisi zabo ravio!” Prelazim ulicu, {irim ruke, ho}u da gazagrlim, i on {iri ruke, kora~a ka meni, smije se...

Na samo korak od zagrljaja s ocem, kao prasak granate, trgnu-la me zvonjava telefona. Stresoh se, jeza pro|e kroz mene i u hipuse razbudih - u ovo nevakat doba zvonjava telefona ne sluti nadobro. Javljam se, a sa druge strane izdava~ i knjiàr iz Sarajeva,

sitni {aner koji mi duguje ve like pare.Pet-{est mjeseci zivka me jednom sedmi~no, uvijek iz drugog

grada, kao na putu je, vrda, petlja, laè, obe}ava da }e dug isplati-ti ~im prije, koliko sutra, ja {utim, ne oponiram mu niti poteèmte{ke rije~i, svjestan da pare od lupeà ne}u dobiti i da mi preosta-ju dva izbora: zgaziti gmaza ili hladno pustiti da i on i pare idubestraga.

- Jesam te li probudio?- Jesi!- Izvini!- U redu je!- Evo me u Zenici, a u Tuzli sam za tri sata!- Za{to meni to govori{?- Pa, zbog lekture!- Kakve lekture?- One koju si radio za mene!- Dobro! I?- Ako me ne{to ne sprije~i, dolazim da ti isplatim honorar!- Nisi mi ni{ta duàn!- Kako?- Eto, tako! Nemoj mi se vi{e javljati!Ustajem, sasvim razbu|en, stavljam na ringlu vodu za kafu,

odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam hladnom vodom. Bolje mi je,osvjeèn sam, otvaram prozor, slu{am horski cvrkut ptica i gledamkako se nad Ilin~icom pomal ja tanka plavi~asta pruga, malo-poma-lo rasijeca tminu i navje{tava novi dan.

Sjedim u polumraku, palim prvu jutarnju cigaretu i razmi{ljamo snu, o o~evim rije~ima: “Ne brini, sve }e biti dobro! I hvala ti {tome nisi zaboravio!”

Znaju li to mrtvi {to }e biti sa ìvima? Tje{i li me to otac tektako, o~inski, bri`no, onako kao {to se tje{e djeca upla{ena odmraka i nevidljivih utvara u njemu? Ili zna ono {to ja ne znam, a {to}e tek uslijediti? Mo`da! Njemu su obznanjene tajne oba svijeta!Moje neizvjesno sutra za njega je kristalno jasno - danas! Jest, takoje, otac zna da }e sve biti dobro! Uzdrhtah. Prepla{i me vrludava,iraciona lna misao. Ali samo na tren. Odmah potom pomislih kakoìvima ne mogu vjerovati, a mrtvi nemaju razlog da me laù,naro~ito ne moj otac. Tako je, otac zasigurno zna zbog ~ega mi togovori. I vjerujem mu. Nisu to i ne mogu biti utje{ne, prazne rije~i.Nema razloga da brinem. Ba{ ni kakvog. Sve }e biti dobro. [ta godto bilo i zna~ilo.

ROMAN

103BEHAR 104

O piscuSadik Ibrahimovi} ro|en je u Tuzli 1964. godine. Filozofski fakultet zavr{io je u Tuzli. Osim spisateljstvom, bavio se i

novinarstvom i objavljivao tekstove u svim zna~ajnijim listovima i ~asopisima u Bosni i Hercegovini. Dvije godine boravio jeu Teheranu i radio na Me|unarodnoj radio-televiziji u svojstvu urednika pro grama na jezicima naroda BiH. Dobitnik je vi{eknjièvnih nagrada za roman, kratku pri~u i radio-dramu.

Objavio je Antologiju tuzlanske muzi~ke scene (1996.), zbirku kratkih pri~a Sasvim obi~ni dani (2003.), romane Molitvau Reyu (2006.) i Ruski dnevnik (2010.). @ivi u Tuzli.

BERIĆET RIJEČI

ENES KIŠEVIĆ

Božji rob

Abdulrahman, Abdulahmad,Abdulasad, Abdulazam –Abdulhak – Dželaludin:Ala, Ala, Aladin!

Abduldžafer, Abduldžehver,Abdulramiz, Abdulaziz –Abdulhak – Dželaludin:Ala, Ala, Aladin!

Abdulfaruk, Abdulhurman,Abdulorhan, Abdulburhan –Abdulhak – Dželaludin:Ala, Ala, Aladin!

Abdulilham, Abdulselim,Abdulkadir, Abdulkerim –Abdulhak – Dželaludin:Ala, Ala, Aladin!

Abdulsiradž, Abdulnedžib,Abdulmerdžan, Abdulredžib –Abdulhak – Dželaludin:Ala, Ala, Aladin!

Abduldžennet, Abduldževdet,Abdulmedžid, Abdulsedžih –Abdulhak – Dželaludin:Ala, Ala, Aladin!

U pjesmi Božji rob svako imeima svoje značenje. Prevede-mo li ih na hrvatski jezik,dobivamo:

Božji sam rob, nositelj dobrevijesti: istiniti Božji sluga kojiveliča uzvišenost Njegovu. Robsam Božji, snažan u svojoj vjerijer veličam ime Njegovo. Robsam male rijeke, visokoga glasa.Božji sam glasnik, moćan ipoštovan jer pronosim uzvišenostvjere Njegove. Car sam utvrde.Jasan znak. Razlikujem istinuod neistine jer pronosim imeNjegovo. Nadahnut sam. Dobro-ćudan. Darežljiv moćnim miromjer pronosim istinitost Njegovu.Rob sam nade. Sitni biser svjet-la. Dobrodušan jer pronosimmilost Njegovu. Sjenka sam raj-ska Njegove blage naravi i kre-posti – svjetiljka koja pronosisvjetlo Njegovo.

behar broj 104

Documents