1

Biblijska egzegeza i vjera

Kard. Albert Vanhoye (objavljeno 1991.)

Prije svega, postoje različiti načini egzegeze, koji nisu uvijek u istom odnosu prema vjeri. S druge

strane, vjera može biti više ili manje osvijetljena ili više ili manje pročišćena. U patrističkoj egzegezi, odnos

vjere i egzegeze bio je vrlo uzak, i uopćeno, vrlo pozitivan. U ono vrijeme, egzegeza je u potpunosti bila vođena

vjerom, i cilj joj je bio hraniti vjeru. No, postojale su interpretacije koje su potopile vjeru mnogih, primjerice u

vrijeme arijanizma. Suvremena znanstvena egzegeza je manje povezana s vjerom, jer je prakticiraju kako

nevjernici tako i vjernici, i briga za znanstvenom objektivnošću vodi neke do zaključka kako vjera ne bi trebala

utjecati na egzegezu. Drugi pak. misle da vjera pomaže znanstvenu egzegezu pri postizanju svog cilja. Naprotiv,

pojedini načini vjerovanja mogu zapriječiti napredak egzegeze, dok će drugi načini biti od velike koristi.

Recipročno tome, pojedini oblici egzegeze mogu biti korisni za vjeru, dok će je drugi oblici dovesti u opasnost.

Lako se dogodi da se vjera osjeti ugroženom od suvremene egzegeze, koja uglavnom koristi povijesno-

kritičku metodu. Obzirom da je ta metoda kritička - ona dovodi u pitanje mnoge stvari, i kao neizbježan rezultat

trese i demontira u potpunosti različita uvjerenja koja su izgledala sastavnim dijelom vjere. Kritički studij

Petoknjižja, primjerice, pokazao je kako ovih pet knjiga nisu Mojsijevo djelo, nego sadrže tekstove različitih

izvora i različitih razdoblja. Na analogan način, kritički studij evanđelja pokazao je da ova nisu velike priče iz

ruke jednog autora, koji bi bio izravan svjedok onoga stoje Isus rekao ili učinio, nego sadrže zbirku malih

literarnih cjelina, što proizlaze iz kateheze prvobitne Crkve.

Tko ima slabo odgojen oblik vjere, smatra da egzegeza uništava vjeru i osjeća se dužnim odbiti

zaključke egzegetskih studija i baciti anatemu na povijesno-kritičku metodu

Po sebi, briga za očuvanjem vjere zaslužuje svaku pohvalu: vjera je blago vjernima „vrijednije

od zlata" (1 Pt 1, 7) ili još bolje, ona je izvor iz kojeg izlazi cjelokupni duhovni život. Štititi vjeru je

apsolutno potrebno, to je dužnost od koje se ne može odstupiti. No treba izbjegavati poistovjećivanje

vjere s drugotnim vjerovanjima. U području religije nije lako razlikovati, jer znanstvena iskustva na

području vjere se ne mogu postizati iz dva razloga: kršćanska vjera je prije svega osobni odnos s

Bogom, i istovremeno spada u nadnaravno.

Stoga, potrebno je da se kršćanska vjera postupno odijeli od vjerovanja koja ju prate

Ako je Biblija riječ samoga Boga, onda se misli da svaki detalj ima apsolutnu i neupitnu

vrijednost. Svaki pokušaj relativiziranja bilo koje tvrdnje svetog teksta smatra se svetogrđem. Ako

Biblija kaže da je Bog stvorio svemir u šest dana, vjernik to mora vjerovati i time čvrsto odbaciti

znanstvene teorije koje izražavaju različita mišljenja.

U biti, Biblija je ta koja nas uči da ne pridajemo apsolutnu važnost njezinim tvrdnjama.

Zakletva daje određenim Božjim riječima karakter „nepromjenjvosti", koje druge riječi nemaju

(Heb 6,13-18). Obzirom da ga prati Božja zakletva (Ps 110,4) Kristovo svećeništvo je ustanovljeno „za

vječnost", što nije slučaj kod levitskog svećeništva (Hebr 7,20-24), koji je ustanovljen bez zakletve,

dakle osuđen na promjenu (Heb 7,11-12).

Dakle, sama Biblija uči vjernika da ne daje apsolutnu vrijednost svim ljudskim tvrdnjama koje

sadrži, mada su nadahnute Duhom Svetim. Kad se izražava ljudskim jezikom ne daje svakom izrazu

jednoobraznu vrijednost, nego koristi moguće nijanse s krajnjom fleksibilnošću, i prihvaća i njihova

ograničenja..." Papa dodaje, „ovo čini zadatak egzegetatako složenim, tako potrebnim..." Potreban je za

produbljivanje vjere. Da bi bila živa i vjerodostojna, mora se odreći određene rigidnosti, koja može

prividno izgledati kao Čvrstoća vjere, ali koja u stvarnosti više pokazuje manjkavost vjere, jer

odgovara traženju materijalnih sigurnosti. Doista, vjera jedne osobe je u opasnosti ako njeno znanje o

religioznosti ostaje na djetinjoj razini, dok se znanje na drugim poljima znatnije razvilo. Nastaje

neravnoteža koja može izazvati teške krize. Obzirom da nije dovoljno inkulturirana, vjera postaje

izolirana u kutu svijesti i nije u stanju prakticirati osvjetljujuću i oživljujuću djelatnost na cjelinu misli

i života. Dobro provedena egzegeza pomaže vjeri da realnije prihvati Božju objavu u povijesti, i

posebno, duboku tajnu utjelovljenja.

Da bi egzegeza bila korisna vjeri, mora se prakticirati u vjeri. Ideal objektivnosti prirodnih

znanosti nije primjenjiv na znanosti duha, jer u ovim potonjima, ono što je od prvotne važnosti nije

predmet, već slobodni subjekt koji misli. Ili pak, Biblija nije racionalistički ili pozitivistički tekst, nego

je to skup tekstova koji izražavaju vjeru u Božju intervenciju. Iz toga proizlazi daje najprikladnije

predrazumijevanje za interpretaciju ovih tekstova jedno predrazumijevanje vjere, preciznije,

predrazumijevanje vjere smještene u tradiciji koja je iznjedrila tekstove i nikad se nije prestala hraniti

njima. Daleko od toga daje prepreka pravoj interpretaciji biblijskih tekstova - vjera je velika pomoć za

točnije i potpunije razumijevanje. Stavlja egzegetu ,,u kontinuitet s hermeneutičkim dinamizmom koji

se otkriva unutar same Biblije, i koji se produžuje poslije u životu Crkve. Odgovara zahtjevu životnog

prianjanja između tumača i njegovog objekta, prianjanje koje predstavlja jedan od uvjeta mogućeg

egzegetskog rada".

Vjera je korisna egzegezi na različite načine. Prije svega uči egzegetu jednom dubokom

poštovanju prema nadahnutim tekstovima. Vjernik egzegeta neće nikada pretendirati da zamijeni

biblijski test s svojom rekonstrukcijom primitivnog teksta, ili s vlastitim tekstom, kojeg smatra

povijesno točnijim. Uvijek će se staviti u službu biblijskog teksta, koji je polazište njegova istraživanja

i cilj njegovih objašnjenja, pokušati će pomoći čitateljima da ga bolje shvati, da prihvate nijanse i

okuse dubinu.

3

Vjera nas uči poslušnosti tekstovima Sv. Pisma i prihvaća da bude osvijetljena i očišćena. U

tome se vjera razlikuje od dogmatizma, koji se približava tekstovima s već formiranim mišljenjima o

svim točkama i odbija ih promijeniti. Autentična vjera zna da još mora puno naučiti o Pismu, koje joj

nudi neizmjerno bogatstvo. Prihvaća pomoć znanstvenog istraživanja kako bi se obranila od loše

postavljenih mišljenja i dobila nove spoznaje.

Vjera je zahtjevna za biblijske studije: ne prihvaća zaustavljanje na pola puta, zadovoljavajući

se s istraživanjima filološkog, literarnog i povijesnog tipa na ljudskoj razini. Traži od egzegete jedno

šire otvaranje, ne samo intelektualno, već i duhovno, jedno otvaranje Božjoj riječi. 2VK je jasno

izrazio ovaj zahtjev. Nakon što je potvrdio nužnost metodičkog studija ljudskih aspekata biblijskih

tekstova, vodeći računa, na poseban način, o književnim vrstama, Dei Verbum je izjavio da „Sveto

pismo mora biti čitano i tumačeno s pomoć istog Duha putem kojeg je napisano". Napast onog koji

koristi povijesno-kritičku metodu sastoji se u tome što želi zatvoriti biblijski tekst u suženo značenje,

određeno isključivo uvjetima njegovog stvaranja. Vjera upozorava na ovo iskušenje: ono jako

osiromašuje interpretaciju. Napisani tekst uvijek ima različite potencijale smisla, koji se manifestiraju

kad se tekst premješta u nove egzistencijalne kontekste. Ovo još više vrijedi za Sveto Pismo, koje je

predano napismeno Božjem Narodu kako bi osvijetlio njegov hod kroz različite okolnosti. Dakle, „da

bi se sa sigurnošću iznašao smisao svetih tekstova" nije dovoljno „da tumač traži smisao koji je sveti

pisac namjeravao izreći i izrekao je u određenim okolnostima, prema uvjetima svoga vremena i svoje

kulture", on mora štoviše „paziti, s ne manjom revnošću na sadržaj i cjelinu cijelog Pisma, vodeći

računa o živoj tradiciji i cijeloj Crkvi te analogiji vjere". Zadatak katoličke egzegeze je taj da otkriva

uvijek bolje, s većom točnošću i većom puninom prebogati sadržaj zapisan Božje riječi. ,,S tim ciljem,

potrebno je da sam egzegeta percipira u tekstovima Božju riječ, a ovo mu nije moguće osim u slučaju u

kojem je njegov intelektualni rad podržan duhovnim životom".

Odnosi egzegeze i vjere su složeni. Može biti da su u velikoj napetosti, čak i u suprotnosti, ako

egzegeza polazi od pretpostavki koje su u suprotnosti s vjerom, ili ako vjera, u svom infantilnom

obliku, nije u stanju integrirati zaključke jedne zdrave egzegeze. Ali, u krajnjem slučaju, odnosi bi

trebali biti harmonični, sjedinjujući međusobnu pomoć i međusobnu zahtjevnost. Zahtjevnost je od

pomoći, korisnija od mnogih drugih pristupa. Vjera pomaže egzegezi da pravilno interpretira

nadahnuto Pismo, a da se ne „prepusti nošenju valovima, i vođenju kojekuda od svakog nauka" (Ef

4,14). S druge strane, vjera zahtjeva od egzegeze duboki studij temeljne poruke biblijskih tekstova, a to

je religiozna poruka. S svoje strane, egzegeza pomaže vjeri da potpunije stigne do stvarnosti Božje

intervencije u povijest, i traži da vjera napreduje i čisti se, oslobađajući se od slabo utemeljenih

stavova. Međusobna pomoć i međusobna zahtjevnost osiguravaju vjeri i egzegezi životni dinamizam,

bez kojeg bi vjera postala nikakva, a egzegeza prazna.