BRANKA MRAOVIĆ

GLOBALNI NOVACPolitička uvjetovanost financijske

informacije: Socijalna kritika

SKD PROSVJETA

SADRŽAJ

Predgovor..................................................................................................... 11Uvod..............................................................................................................15

PRVI DIO: POLITIČKE BORBE ZANOVACPoglavlje 1.: Dizajniranje novca: Institucionalni i geopolitički

a sp ek ti................................................................................................... 25Uvod..............................................................................................................25Dizajniranje svjetskih valuta......................................................................27Razvojne faze međunarodnih financija.....................................................33Međunarodna monetama suradnja............................................................. 44Novi monetarizam.......................................................................................50

Poglavlje 2.: Politička moć i akumulacija kapitala..............................59Uvod: Uvjet opstanka - k r iz a ....................................................................59Faze razvitka sistemskih ciklusa akumulacije.......................................... 62Distinktivni karakter kapitalističke moći...................................................63Apstraktna logika kapitala i historijski realitet kapitalizma...................64Sistemski karakter obrazaca ponavljanja...................................................65

Kondratjevljevi ciklusi..........................................................................67Braudelovi ciklusi.................................................................................. 68Arrighijevi ciklusi.................................................................................. 70

Sredstva i svrhe korporativne m reže.........................................................78Akumulacija i korporacija....................................................................78

Dualni oblici kapitalističke moći............................................................... 81Moć novca i moć države............................................................................85Dijalektička borba između špekulacije i socijalizacije u

američkom financijskom sektoru.........................................................87Zaključci..................................................................................................... 90

Poglavlje 3.: Problem dvojnog suvereniteta u gospodarstvu.............97Uvod: Institucionalna kriza postmodemih demokracija......................... 97Arbitrarni karakter definicije novca...........................................................98Monetama zavisnost nezavisnih država.................................................. 100

8 SADRŽAJ

Nova funkcija središnje banke: menadžment makroekonomskihciljeva................................................................................................... 103

Dizajniranje normativnog okvira središnje banke..................................107Problem nezavisnosti središnje banke.....................................................109Dizajniranje političkih okvira vodećih središnjih banaka..................... 111Fiskalna moć d ržav e ................................................................................ 122Potreba za fiskalnom sociologijom......................................................... 122Tko će platiti rastuće vladine izdatke?.....................................................123Snižavanje plaća i nadnica: Da li idemo unatrag?..................................124Što donosi su tra?.......................................................................................127Zaključci................................................................................................... 129

DRUGI DIO: VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI Poglavlje 4.: Moć mreža: Organiziranje protiv organ izacije .........137Uvod............................................................................................................137Mrežna logika informacijskog društva...................................................140Od organizacije prema organiziranju.......................................................143Konstitutivni principi modernih organizacija........................................ 143Postmodemo organiziranje i njegove političke implikacije...................146Konstitutivni elementi konfiguracije globaliteta....................................148Definicija organizacije: Primat i središnje mjesto moći......................... 150Čimbenici što utječu na konstrukciju značenja na radnom mjestu . . . . 153Upravljanje ljudskim resursima............................................................... 153Računovodstvo kao tehnologija kontrole.................................................155Djelovanje i motivacija u IT okolini....................................................... 157Zaključci................................................................................................... 162

Poglavlje 5.: Novac i tehnologije podjarm ljivanja............................167Uvod............................................................................................................167Novac kao funkcija i novac kao fikcija...................................................168Prostor, vrijeme i brzina............................................................................ 170Politička ekonomija subjekta....................................................................171Odnos između bogatstva i novca............................................................. 171Misterij korisnosti.....................................................................................172Derridina radikalno-demokratska perspektiva........................................ 174Podrijetlo i razvitak metafore....................................................................174Zašto bi netko trebao hegem ona?........................................................... 177Zašto bi netko trebao središte?..................................................................180

Decentriranje društva i kritički jez ik .......................................................181Dekonstrukcija teorije hegemonijske stabilnosti....................................182Hegemon ili lider?.................................................................................... 183Ideologija slobodnog tržišta......................................................................185Ideologija upravljanja krizam a............................................................... 187Radikalno prodiranje u pukotine kapitalizma........................................ 190Zaključci................................................................................................... 192

Poglavlje 6.: Socijalna kontrola korporacijskog p o n ašan ja ...........199Uvod............................................................................................................199Prema novom društvenom ugovoru u korporacijskom svijetu .............200Kako konceptualno odrediti menadžersku kontrolu?........................... 203Tko kontrolira menadžere?......................................................................205Računovodstvo i socijalna evaluacija korporacijskog djelovanja........ 208Dizajniranje informacijskih sustava......................................................... 210Moć kao suštinska komponenta odgovornosti........................................ 212Kako pojmovno odrediti moć?................................................................. 212Moć, Jastvo i otpor.................................................................................... 213Socijalne mreže u informacijskome krajoliku........................................ 215IT menadžment i prom jena......................................................................217Organizacije kao socijalna djelovanja.....................................................217Praćenje implementacije novih tehnologija............................................ 219Oblici utjecaja informacijskih tehnologija na dizajn organizacije........ 220Od nove socijalne morfologije prema novom socijalnom djelovanju. . 223 Zaključci................................................................................................... 228

TREĆI DIO: MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTUREPoglavlje 7.: M. M. Bahtin: Prema novoj etici otvorene dijaloške

razm jen e ............................................................................................. 237Uvod............................................................................................................237Čudak ili div?.............................................................................................238Govorni iskaz kao socijalni č in ............................................................... 239Bahtinovi principi filozofije jezika...........................................................241Riječ kao znak ...........................................................................................243Bahtin i poststrukturalizam......................................................................246“Humanizam Drugosti” ............................................................................246Zaključci................................................................................................... 248

SADRŽAJ 9

10 SADRŽAJ

Poglavlje 8.: Krize predstavljanja u društvu znanja. Zašto jeračunovodstvo društvena služba?...................................................253

Uvod............................................................................................................253Moć novca: Izazov za kritički diskurs.....................................................254Ovisnost znanja o perspektivi................................................................. 256Kakav tip moći proizvodi diskurse istine?.............................................. 259Socijalna uvjetovanost računovodstvenog znaka....................................262Relevantnost poststrukturalizma za tumačenje moći označavanja . . . . 267 Zaključci................................................................................................... 269

Poglavlje 9.: Rat između označitelja i označenika u kapitalizmu novčanog m enadžera ........................................................................275

Uvod: Institucionalizacija podjarmljivanja u doba globaliteta.............275Znakovi i značenja.....................................................................................278Fetiš istine u računovodstvenom diskursu.............................................. 281Jezik i rječnik financijskog izvještavanja.................................................284Jezik korporacijskih lidera........................................................................287Svrha izvještavanja o poslovanju tv rtk e .................................................289Socijalna funkcija riječi u mrežnoj morfologiji......................................292Prema novim mentalnim modelima u cyber prostoru........................... 292Zaključci................................................................................................... 296

Poglavlje 10.: Relevantnost rudarenja podataka za računovodstvo: Socijalne implikacije.......................................................................... 301

Uvod............................................................................................................301Konstrukcija znanja: podatak, informacija, znanje, djelovanje.............302Problemi računovodstvenih podataka.....................................................303Direktori i računovođe.............................................................................. 305Rudarenje podataka: Ključ za proaktivne, znanjem vođene odluke . . . 306 Detekcija pronevjera i poteškoće s kojima se susreće

konvencionalna računovodstvena praksa.......................................... 310Poštena igra - osnovno načelo izrade financijskih izvješća...................314Uloga alata rudarenja podataka u post-Enronovskoj e r i ....................... 315Etička pitanja vezana za konstrukciju znanja u tehničkoj okolini........ 317Zaključci................................................................................................... 318

Izvori..........................................................................................................324Kazalo pojmova.........................................................................................327Kazalo im ena............................................................................................. 332

PREDGOVOR

Zašto se od nas i mišljenja našeg, Uporno tako izdvajaš u svemu?Ne pišem zato da se svidim Vama, već zato da se naučite čemu.

J. W. Goethe

Debakl globalnih tržišta derivata, što se našao pod svjetlom reflektora u globalnoj dužničkoj krizi 2008./9., izbacio je na površinu problem po­

vjerenja. Radi se o tome da se izgubilo povjerenje u sposobnost investitora da donesu “informirane” odluke, ali je isto tako ozbiljno poljuljano povje­renje u samoregulirajuću sposobnost otvorenih tržišta. U ovoj knjizi želim, na povijesnoj putanji kapitalizma kao ekonomskog modela društva, ispri­čati priču o novcu kao socijalnoj sili koja briše političke granice, prekraja teritorije, ruši države i sastavlja nove entitete, disciplinira regije i uništava čitave zajednice. Kao što to naslov sugerira, moć novca u doba postmoder­ne epohe osiguravaju dva glavna pokretača: procesi globalizacije i napretci u razvitku informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Na taj način, kre­irana je infrastruktura za uspon globalnog financijskog sustava, koji kroz kontrolu svjetskog novca postavlja pravila igre i diktira uvjete državama i korporacijama. To je moment kad financije postaju eminentno socijalno i političko pitanje, i kao takvo, trebaju biti predmet interesa sociologa.

U svojoj prethodnoj knjizi Pobjednici i gubitnici kritizirala sam, na tragu Bravermana, sociologe što pripadaju onoj orijentaciji u sociologiji koja ne ulazi na radno mjesto kao predstavnik znanosti, nego kao predstavnik upra­ve “zamaskiran plaštom znanosti”. Ova knjiga, naprotiv, upućuje čitatelja na ogromne emancipatorske mogućnosti zanata sociologa. Knjiga je prilog sociologiji novca, što sociologiju prije svega shvaća kao društvenu kritiku, koja raspolaže s metodološkim instrumentarijem za prepoznavanje povi­jesnih posebnosti modernih društava, što raskidaju prividnu uvjetovanost društvenoga života s bilo kojim transcendentnim čimbenicima i prepoznaju društvene snage kao glavne pokretače i nosioce društvenih promjena.

Knjiga je namijenjena praktičarima, stručnjacima i menadžerima koji žele da im znanstvena istraživanja pomognu u njihovim svakidašnjim na­porima pri svladavanju poslovnih problema, što ih sa sobom donose glo­balni procesi. Knjiga se također obraća i novinarima, osobito onima koji se bave istraživačkim novinarstvom, kao važnim prijenosnicima i tumačima zbivanja u ovom našem zbunjenom, turbulentnom i užurbanom svijetu. Na­

11

12 PREDGOVOR

dam se da ona može korisno poslužiti profesionalcima i volonterima u vla­dinom i nevladinom sektoru koji se u svojim aktivnostima svaki dan iznova susreću s važnošću novca i bore s posljedicama njegove nestašice. Ona je također namijenjena studentima i ostalim manje upućenim čitateljima koji žele povećati razinu svoje političke pismenosti pri čitanju financijskih izvješća i produbiti svoja znanja iz područja socijalnih implikacija financij­skog izvještavanja.

Prvi dio knjige pod naslovom “Političke borbe za novac” sadrži preda­vanja što sam ih tijekom veljače 2009. g. držala u svojstvu gosta profeso­ra na Sveučilištu Lomonosov u Moskvi, na Fakultetu globalnih procesa u okviru kolegija “Kritička teorija globalnih procesa” za studente III. godine studija na usmjerenjima Diplomacija i geopolitika i Međunarodni ekonom­ski odnosi. U ovom dijelu istraživanja, usredotočena sam na institucionalne aspekte razvojnih faza globalnih financijskih ekspanzija u proteklih stoti­nu godina. U drugom dijelu knjige pod naslovom “Virtualna moć novca u digitalnoj eri” promišlja se nevidljiva moć novca kao instrumenta podjar­mljivanja koji građane pretvara u podanike, ali i afirmira njegovu djelatnu snagu, koja dolazi do izražaja u procesima mrežnog organiziranja kad on postaje odlučujuća sila osporavanja i izazivanja postojećih koalicija moći. U trećem dijelu knjige pod naslovom “Moć simboličke i lingvističke su­perstrukture” istražujem načine na koje se geopolitičke interese vodećih ekonomskih sila namaće građanima kao diskurs istine i analiziram ulogu ideologije i znanosti u tim procesima. Nova financijska demokracija pos- tmodeme ere pretpostavlja financijski pismene građane, što, nedvojbeno, predstavlja izazov za sustave obrazovanja, koji će u svoje nastavne progra­me, evidentno, morati inkorporirati pored jezične, matematičke i informa­tičke pismenosti i novu odlučujuću - financijsku pismenost.

Knjiga je nastajala postepeno i predstavlja rezultat mojih istraživačkih napora u zadnjih desetak godina. Istraživanje globalnih procesa i razumije­vanje uloge novca u njima, zahtijeva kontinuirano učenje i povezivanje više znanstvenih disciplina, što sam se ja i trudila činiti tijekom ovih godina. Osluškivala sam događaje, analizirala primjere i akceptirala stalne i munje­vite promjene predmeta istraživanja. U knjizi su obuhvaćeni rezultati mog znanstveno-istraživačkog projekta “Globalizacija i hrvatske organizacije” što sam ga u razdoblju od 2003. do 2007. u svojstvu glavnog istraživača re­alizirala uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH. Sretna sam što mije pružena prilika da rezultate rada na ovom projektu prezentiram na brojnim međunarodnim konferencijama, što mije omogući­lo živi i interaktivni dijalog s kolegama iz različitih, ponekad, kulturološki i vrlo udaljenih sveučilišta. Rezultate svojih istraživanja o globalnim proce­sima prezentirala sam u Velikoj Britaniji, SAD-u, Rusiji, Ukrajini, Maleziji,

PREDGOVOR 13

Indiji, Singapuru, Švedskoj, Srbiji i Sloveniji. Neke od tema u ovoj knjizi prethodno sam testirala u radovima što sam ih objavila u izdanju naklad­nika SRRNet, Ashgate, Cambridge Scholar Press i Emerald. One su sada u novom, dopunjenom i revidiranom obliku, objedinjene kao sastavni dio ove knjige. Ako Vas, dragi čitatelju, možda razljute neke od ideja moga kri­tičkoga mišljenja, ne krivite mene, nego moje sponzore, recenzente, kolege i studente, koji me godinama vjerno podržavaju u mojim intelektualnim znatiželjama i ljubavima. Ja im od srca zahvaljujem.

U Zagrebu, ožujak 2010.

Autorica

UVOD

Reč je vatra.Branko Miljković

Priznajem da nisam ljubitelj digitalnih verzija tekstova i tvrdim da nema boljeg i punijeg osjećaja od golicanja papira pod prstima dok čitam

dnevne novosti, jednako kao što mi je potrebna težina knjige u rukama da se osjećam ispunjeno dok promišljam o sadržaju. Ipak, britanski Indepen­dent on-line jedna je od rijetkih iznimaka; on je moj dugogodišnji suputnik na brojnim virtualnim putovanjima, i otkrit ću Vam tajnu, predstavlja važan dio mojih jutarnjih rituala dok pijuckam kavu. Ako su njegovi analitičari i izvršili utjecaj na moje pisanje, nadam se da su to učinili u dobrom smjeru. Prije, mislim pet ili šest godina, svako jutro kad bih kliknula na novi broj, cirkulirala bi animacija: Svijet se promijenio dok ste Vi spavali. Oduševila me ova mala provokacija i često sam je dalje prenosila na auditorije koji­ma sam predavala, uživajući u različitim reakcijama, ovisno o kulturnom kontekstu gdje sam nastupala. U Moskvi i Beogradu studenti su se smijali dajući do znanja da se prepoznaju u poruci, moji zagrebački studenti reagi­rali su u početku prilično uvrijeđeno, a na međunarodnim konferencijama u organizaciji Britanaca bilo je dosta odobravanja i smijeha, ali ne na vlastiti račun. Na konferenciji u Maleziji azijski auditoriji doživjeli su ovu poruku kao znak prepoznavanja da se novi svijet doista rađa sada i ovdje i da će u njemu Azija igrati jednu od vitalnih uloga. Očito je da se unipolama forma globalnog projekta transformirala se u svoju vlastitu negaciju.

Ovaj proces navijestio je još prije 30-ak godina Henry Kissinger u svo­jim memoarima White House Years, opisujući razdoblje od 1968. do 1973. g. tj. vrijeme kad se nalazio na dužnosti savjetnika za nacionalnu sigurnost Richarda Nixona, tada predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Kao pouzdan i važan izvor, on tvrdi da smo tada “bili svjedoci prelaska Amerike u svijet kojim više nije dominirala, premda je i dalje ostala vrlo utjecaj­na” (Kissinger, 1981.: XV). Kao iskusan diplomata, Kissinger akceptira presudan utjecaj munjevitog razvitka suvremenih komunikacijskih sustava na procese donošenja odluka u svjetskoj politici, što neminovno iziskuje potrebu za uspostavljanjem novih oblika ravnoteže. Događaji koji su stolje­ćima imali lokalni ili regionalni karakter poput ratova, rivalstava i unutraš­njih nemira, usponom industrijskih demokracija nakon Drugog svjetskog rata, iznenada su poprimili globalno značenje. To je, nesumnjivo, bio iza­zov koji je zahtijevao nove američke odgovore na strukturalne promjene u

15

16 UVOD

međunarodnim ekonomskim i političkim odnosima. Kissinger navodi daje godinama “zagovarao tezu da je postizanje diobe odgovornosti u skladu s američkim interesima” (Kissinger, 1981.: 73). U protivnom, to b ije moglo dovesti do granica psihičkih iscrpljenosti i prekoračenja njezinih fizičkih snaga. Debate pro et contra o američkoj ulozi kao “svjetskog skrbnika”, nastavile su se i u nekoliko idućih desetljeća sve do današnjih dana.

Fareed Zakaria (2008.) u knjizi Svijet nakon Amerike , na tragu Hun- tingtona akceptira realitet “multipolamog, multicivilizacijskog svijeta”, ali isto kao i Huntingtonu (1996.), bliži mu je koncept unipolamosti i priklanja se onim autorima koji misle daje teško zamisliti budućnost svijeta bez su- persile koja bi bila pokretač. Iako, slijedeći nemilosrdne statistike, priznaje uspon novih velikih sila, pri čemu je najviše impresioniran razvitcima u Kini i Indiji, simptomatično je da on promjene u geopolitičkim odnosima na globalnoj sceni konceptualno opisuje kao “Uspon ostalih”, ostajući tako u potpunosti zarobljen u okvirima starog mentalnog sklopa europske filo­zofske i političke tradicije, i američkog patronizirajućeg stava.

Kakav je svijet u kome živimo i o kome govori ova knjiga? Svijet u kome živimo je elektronički upravljani globalni kapitalizam. U ovoj knjizi što je sada s puno radosti i uzbuđenja predajem sudu javnosti i testu vre­mena, usredotočena sam na promjenu oblika, kroz koje se moć vrši u doba “deindustrijalizacije” i na socijalne i političke konzekvencije konverzije produkcionog kapitala u novčani kapital, što je koncem 20. stoljeća novcu dalo novu nadmoć.

Poučan primjer Trojanskog konja, što ga je kapitalizam posredstvom globalnog projekta poslao ostatku svijeta, nalazimo u Hrvatskoj, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, osobito kad je riječ o načinima na koje je izvršena promjena vlasničkih odnosa u njima. Činjenica je da do prije po­četka 1990-ih nitko u bivšim socijalističkim zemljama, dakle ni teoretičari niti praktičari, nije imao pojma što je to kapitalizam, osim iz strane literature koju su potpisivali ugledni znanstvenici. I što se tada dogodilo? Dogodila se pretvorba, uz neposredan efekt da su mnoge od ovih zemalja, već godinama visoko pozicionirane na kompromitirajućim listama pod zajedničkim na­zivnikom “kretanje korupcije u svijetu”. Ono o čemu se ne govori i gotovo da predstavlja tabu temu, jest pitanje gdje su, i kada, ti takozvani “eksperti” za pretvorbe i restrukturiranja stekli svoja instant znanja. Odgovore nije lako naći, zato što ovakva pitanja direktno ciljaju na konkretne osobe, a to znači da, imajući u vidu konstelacije odnosa moći, mogu imati i osvetničke posljedice po one koji ih postavljaju, bez produktivnih rezultata. No, ono što je. već prodrlo u javnost u našem dijelu svijeta, pa možemo i ovdje reći, jest da se treba vratiti u rane 1980-te, a putevi vode u strane, i, to vrlo sku­pe poslovne škole, za koje su se stipendije dodjeljivale na saveznoj razini

UVOD 17

bivše države i mogli su ih dobiti samo “izabrani” i “provjereni” kadrovi. U međuvremenu, mnoge su od njih - zatvorene.

Svakako, medijski najviše eksponirani slučaj, bio je primjer korporacije Enron, kad su ranih 1990-ih američki lobisti, menadžeri, političari, ali, na žalost, i znanstvenici, tumačili Hrvatima da način i oblik na koji su sklo­pljeni ugovori s Enronom predstavlja “ogledni primjer kako treba vršiti implementaciju kapitalizma u Hrvatsku”. Čitatelja podsjećam da je ovaj “idealni model” učenja završio sa sudskim epilogom. Gledano iz naše per­spektive, bila je to skupa i bolna lekcija učenja kapitalizma metodom vla­stite kože. S obzirom na činjenicu da Hrvatska u ovim procesima ima status zemlje sljedbenice, u knjizi sam željela razjasniti, podjednako sebi, kao i čitateljima, što u zapadnom kulturnom krugu znače globalni procesi, kako se manifestiraju i dalje šire. Dakle, krenula sam u potragu za idejama tamo gdje su one začete zato da bismo bolje razumjeli što se to dogodilo na ovim našim prostorima i zašto', njihova neposredna implementacija u hrvatskim organizacijama nije predmet ove knjige.

Globalizaciju prije svega shvaćam kao političke borbe za novac, pri čemu me u ovom istraživanju osobito zanima na koji način simbolička i lingvistička superstruktura pridonose reprodukciji strukturalnih nejednako­sti u postmodemoj epohi. Moje je gledište da su monetarni odnosi primamo politički odnosi, koje treba promatrati u njihovom historijskom okruženju. Globalni novac je izraz koji označava eru novog monetarizma i skreće po­zornost na integrirane globalne financijske mreže, tržišta derivata, odgo­vornost bankarskog sektora i posebnu ulogu središnjih banaka u globalnom svjetskom gospodarstvu. Za razliku od njega, izrazi kao što su svjetske valute i svjetski novac upućuju na nastanak valuta koje su bile platežno sredstvo na međunarodnoj razini, od samih početaka formiranja svjetskih tržišta.

Globalna financijska kriza 2008./2009. pokrenula je nekoliko važnih debata. Zaista, utemeljeno je pitati, kao što to čini Max Keiser (2010.): Da li se danas može govoriti o kapitalizmu slobodnog tržišta, ili je prije riječ o kapitalizmu Spekulativnih tržišta? Prije stotinjak godina, bilo je lako identificirati “barune razbojnike”, što su postavili pravila igre u američkom gospodarstvu i krenuli u osvajačke pohode na svjetskoj razini, pri čemu su ponosno izvjesili svoja imena na najviše građevine. Ovi današnji, “baru­ni od mjehura”, kako ih duhovito naziva Kevin Connor (2010.), jedan od utemeljitelja i direktora Public Accountability Initiative i LittleSis.org, ne dolaze do bogatstva tako što proizvode dobra sa stvarnom vrijednosti, nego tako što surfaju na valovima špekulacija. Posljedično, oni svoja imena ne stavljaju na poduzetništva, žive daleko od onoga što rade i za to ne odgo­varaju javnosti.

Supremacija financijskog kapitala nad realnim gospodarstvom izaziva sve žešće talačke krize. Živimo u vremenima kad stalno netko nekoga za nešto ucjenjuje. Sjedne strane, kapital koristi krize da bi disciplinirao rad i osigurao perpetuiranje stalno istih odnosa moći. S druge strane, kao što lucidno primjećuje David McWilliams (2010.), banke ucjenjuju političare, pri čemu drže gospodarstva kao taoce. I kao što ucjenjivači prijete “Ubiće- mo taoce”, to isto čine i banke, jer ako ubiju taoca (gospodarstvo), past će vlade, i političari će ostati bez posla.

Ova studija želi biti prilog onim debatama u kojima se skreće pozornost na to da globalni financijski poredak traži globalnu regulativu i kontrolu, pri čemu se transparentnost financijskog izvještavanja i postavljanje me­đunarodnih računovodstvenih standarda, pokazuju kao presudni čimbenici modernog poslovanja. Jednako tako, detektiranje financijskih zloporaba, što se vrši bilo putem razotkrivanja i/ili forenzičkog računovodstva, po­staje odlučujući čimbenik u mobiliziranju javnosti i oblikovanju javnog mnijenja. Osnovna poruka ove knjige jest da su financije i računovodstvo, u prvom redu socijalna djelatnost, i suviše važna društvena funkcija, da bi bile prepuštene samo stručnjacima i menadžerima iz područja financijskog inženjeringa.

Mreže za promicanje društvene odgovornosti korporacijskog sektora što sve čvršće prekrivaju našu malu planetu, žele učiniti transparentnima veze između korporacijskih lidera, političara, lobista i organizacija s kojima su oni povezani. Njihovi članovi provode istraživanja što imaju za cilj da ne­vidljivu moć novca učine vidljivom. Drugim riječima, njihova je misija da građane stave u poziciju da budu sposobni od lidera tražiti odgovornost.

Ovo je kritika ideologije što daje legitimitet liberalnoj političkoj ekono­miji. Ulogu novca u okviru zrelog novčanog gospodarstva propitujem tako što koristim doprinose političke ekonomije i poststrukturalizma, pri čemu ističem teorijsku komplementarnost ovih dviju znanstvenih disciplina. Što­više, držim daje sinteza filozofije, sociologije i ekonomije nužna, zato što osvjetljava moć novca kao vrhovne socijalne sile kroz koju je društvena reprodukcija subordinirana reprodukciji kapitala.

Međutim, ja se ne bavim negativnim implikacijama pojedinih koncepci­ja “Zapadnjačkog kapitalizma”, zato što su one poznate u našim svakidaš­njim životima. Na njihove slabosti uporno desetljećima ukazuju, analizi­raju ih i razotkrivaju kritički autori u anglo-saksonskom kulturnom krugu. Njihovi radovi ukazuju na sposobnost zapadnog društva da proizvodi svoje vlastite normativne orijentacije i afirmira djelatnu sposobnost snaga ospo­ravanja, važnost kulturne autonomije i autonomije institucija građanskog društva, što su ga stvorile engleska i francuska građanska klasa. Političku uvjetovanost financijskih informacija u doba globaliteta osvjetljavam kroz dramatičnu borbu triju veoma različitih i udaljenih perspektiva, što ih čine

IS UVOD

neoliberalna paradigma i njeno ogromno povjerenje u pravednu nevidljivu ruku tržišta, kritičko računovodstvo i njegovi radikalni zahtjevi za temelji­tim reformama institucija kapitalističkog sustava, i paradigma društvene odgovornosti korporacijskog sektora, što zauzima središnju poziciju izme­đu ova dva polariteta, i zalaže se za “ono što je moguće u danim okolnosti­ma”, ali na žalost, nerijetko ostaje u labirintu marketinških tehnika, umjesto da bude njihova kritika. U središtu moje analize nalaze se mjere koje pred­lažu rješenja problema gledano kroz prizmu ovih triju orijentacija, pri čemu pravim usporedbe njihovih prednosti i nedostataka.

Riječ globalizacija već puna dva desetljeća diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, budi mnogo emocija, i to ekstremnih emocija. Jedni su fascini­rani prilikama koje ona nudi, a drugi su užasnuti promjenama koje će ona donijeti u njihove države, tvrtke, radna mjesta i privatne živote. Međutim, riječ je o fenomenu koji, sviđalo se to nekima ili ne, nije nešto opciono, jer on se već zbiva ovdje i sada diljem naše planete. Ako bi se moglo govoriti0 alternativi globalizaciji, ona je samo jedna i zove se izolacija. Zemlje koje ne ispune preduvjete za uključivanje u svjetske gospodarske trendove same su sebe izbrisale sa gospodarske, političke, kulturne, pa, posljedično,1 zemljopisne karte svijeta. Ključni pojam u ovim procesima postaje pojam zajednice, koja u današnjem svijetu dobiva sasvim novo značenje. Zajedni­ca danas više nije samo obitelj, tvrtka, domovina, nego čitav svijet. Nijedna država više nije i ne može biti usamljen otok, što znači da se moramo prila­goditi življenju u svijetu međuovisnih zajednica. Umjesto o broju stanovni­ka, primjerenije je govoriti o broju potrošača, koji uz stvaranje konzorcija i kapitalizam predstavljaju pokretačke snage globalizacije.

Nema sumnje da su procesi globalizacije u potpunosti učinili transpa- rentnima sve moguće kontradikcije što su ih prouzročile organizacije mo­dernoga kapitalizma. Iz tog razloga, ne začuđuje da su se i znanstvenici podijelili glede njihove evaluacije, ovisno o tome iz kojeg teorijskog, inte­resnog, ali i kulturološkog rakursa promišljaju ove munjevite promjene.

Zaštitni znak fenomena globalizacije na gospodarskom planu su četiri procesa. Prvi proces odnosi se na veliku pokretljivost kapitala, ljudi i ideja. Drugi proces ukazuje na simultanost, odnosno procesi globalizacije znače da su dobra i usluge sve više dostupni na mnogim mjestima u isto vrijeme. Treći proces obilježava višestruka mogućnost izbora, kako za tvrtke, tako i za potrošače. Četvrti proces upućuje na pluralizam, odnosno, s globaliza- cijom povezano je relativno slabljenje monopolističkih središta, pa diljem svijeta ona prolaze fazu decentralizacije (Kanter, 1995.).

Ono po čemu su procesi globalizacije 1990-ih distinktivni procesi u od­nosu na sve ideje globalizacije koje poznaje povijest, jesu nove, radikal­no drukčije borbe za gospodarsku prevlast, koje kao rezultat imaju i nove svjetske odnose moći. Nema više jednog, najmoćnijeg aktera, i nitko više

UVOD 19

2 0 UVOD

dugo ne može biti prvi na tržištu, niti izdržati na vrhu. Odnosi vođa i sljed­benika relativiziraju se do krajnjih granica, a tržišno vodstvo postaje jed­nako važna, čak i važnija varijabla od gospodarske moći, čime se otvaraju šanse za različite aktere, pa i one koji pripadaju malim državama. Dalje, temeljni odnos vođa i sljedbenika u ovim procesima jest odnos međuzavi­snosti; države postaju sve jače u svojim pravima, slijede svoje nezavisne staze i svjesne su da imaju alternative.

Nema dvojbe da procesi globalizacije izranjaju iz krize modernoga ka­pitalizma i sami se prikazuju kao kriza. Na taj način, na dnevni red dolazi etičko ponašanje i društvena odgovornost svih aktera u međunarodnoj za­jednici, što se podjednako odnosi i na praktičare, i na znanstvenu zajednicu. Pozivi za individualnim poštenjem i integritetom su važni, ali neće imati naročit utjecaj, ako se ne usredotočimo na socijalnu okolinu koja poten­cira gramzivo i kompetitivno ponašanje u svijetu kapitala, realističan je u svojim analizama Tony Tinker. Procesi globalizacije dovode krizu humani- teta i degradaciju ljudskoga roda do krajnjih granica, i upravo iz ove krize izranjaju emancipatorske šanse za jedan novi društveni projekt, što je ute­meljen na socijalnoj pravdi i jednakosti među ljudima i narodima. Procesi globalizacije od nas traže da budemo svjesni novih realnosti, a to znači da živimo i radimo u turbulentnoj i kompleksnoj okolini u kojoj ekonomski interesi sve više dominiraju na dnevnim redovima političara diljem svijeta. Među analitičarima postoji suglasnost da su liberalizacija trgovine i priva­tizacija poduzeća procesi što su ojačali moć multinacionalnih korporacijai financijskih institucija. Na prijelazu tisućljeća, korporacijski svijet stavio je modemu demokraciju na novi, težak test, osobito kad je riječ o temeljnoj tekovini zapadne civilizacije, a to je odgovornost prema ljudskome životu.

Odgovornost je integralno obilježje svakog aspekta zapadnog društva - demokratske vladavine, korporacijske vladavine i društvenog poretka. Iako je na tržištu knjiga i ideja vrlo rasprostranjena literatura u kojoj se odgovornost predstavlja kao racionalnu praksu koja može, i treba biti, im­plementirana u sva civilna dmštva, ekonomske institucije i organizacije, ovim tezama kritički orijentirani autori suprotstavljaju se s gledištem da je odgovornost, prije svega, socijalna praksa čije korijene treba potražiti u religijskim, kulturnim, obrazovnim, ideologijskim i misaonim tradicijama diljem naše planete (Velayutham, 2001.). Drugim riječima, tezi da je od­govornost institucionalno obilježje politike i gospodarstva, ovi autori su­protstavljaju kontratezu da je odgovornost poput mnogih drugih aspekata političkog života, kompleksna i kontekstualna, iz čega slijedi da sve ove razlike predstavljaju ogromne izazove za procese globalizacije.

U tome kontekstu ne može se zanemariti odgovornost društvenih zna­nosti koja proizlazi iz činjenice da one raspolažu teorijsko-metodološkim

UVOD 21

instrumentarijem pomoću kojega je moguće sistematsko praćenje, pro­cjenjivanje i izvještavanje o društveno odgovornom, ali i neodgovornom ponašanju u svijetu organizacija. Odatle, dakako, slijedi i potreba njihove involviranosti u izgradnju pravne i zakonske regulative za ovo važno po­dručje. Ili, barem, tako bi trebalo biti, ako je zakon utjelovljenje moralnih vrednota jedne zajednice, a kažu da jest. Na taj način, neminovno otvara se pitanje individualne odgovornosti svakog znanstvenika u prikazu znanstve­nih rezultata. Naime, za razliku od književnosti koja pripada sferi slobode zato što autoru daje prostor kreiranja fiktivnog svijeta u kome može utje­loviti svoje vlastite naklonosti i frustracije, pa tako i ideologiju, znanost je sfera discipline u kojoj je istina imperativ, a kredibilitet svetinja.

Danas smo svjedoci nastajanja novog multipolamog svjetskog ekonom­skog poretka, jednako kao što globalni projekt vodi do novog multipolamog svjetskog političkog poretka. Zemlje BRIK-a - Brazil, Rusija, Indija i Kina prekrivaju četvrtinu svjetskog teritorija, u njima živi polovica svjetskog stanovništva, a dvije od njih - Rusija i Brazil imaju najbogatije prirodne resurse na svijetu. Novi svjetski akteri uče ulogu lidera i javno izjavljuju da ne žele prepisivati domaće zadaće od bivših velesila i administracija koje su počinile toliko krupnih pogrešaka. Kao što je to bilo kad je globaliza- cija postala vidljiva, reakcije auditorija oštro su se podijelile. Jedni polažu nadu u multipolami svijet kao mogućnosti izgradnje novog alternativnog svjetskog poretka, dok drugi nisu u stanju prihvatiti činjenicu da unipolami svijet više ne stanuje na našoj planeti. Ovima drugima možda pomogne mala asocijacija. Zamislite jednu damu u osmom mjesecu trudnoće, dok mi započinjemo raspravu o tome da Ii bi ona trebala zanijeti. Debata unipolami ili multipolami svijet, krajnje je kontraproduktivna, jer riječ je o fenomenu koji se već dogodio. Još bi bilo štetnije ignorirati ga. Multipolami svijet je ovdje zato da ostane; zato je bolje da naučimo u njemu živjeti.

Projekt multipolamog svijeta je projekt novih mentalnih modela, projekt ljudi širokih horizonata koji su otvoreni spram promjena, koji se ne boje različitoga od sebe i za koje je proces učenja način da povećaju vlastitu samosvijest i samopoštovanje. Stara engleska poslovica kaže: “Možete od­vesti konja na vodu, ali ga ne možete natjerati daje pije”, odnosno, silom se ne može sve postići. Stara era zauvijek je okončana. Krajnje je jasno da ne možemo ući u novo doba sa starim mentalnim i socijalnim kalupima. Ja osobno vjemjem, da se ljudski život može beskonačno usavršavati uklanja­njem socijalnih uvjeta, što su plod nejednakosti, škrtosti i međunacionalne nesnošljivosti. Starome svijetu u kome vladaju pohlepa, zavist i nasilje, multipolami projekt suprotstavlja novi svjetski poredak u kome će vladati mir, tolerancija i dobra volja među narodima.

Poglavlje 1.: DIZAJNIRANJE NOVCA: GEOPOLITIČKI IINSTITUCIONALNI ASPEKTI

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu

► Kako je i zašto postalo moguće da u zadnja dva desetljeća financije određuju ton realnome gospodarstvu?

► Da Ii je prihvatljivo da odgovornost za našu planetu bude u rukama jedne velesile?

► Stabilnost međunarodnog monetarnog poretka: prema kataklizmi ili uskrsnuću?

Predmet razgovora

• Uloga međunarodnih financija kao alata političke dominacije

• Dizajniranje svjetskih valuta• Razvojne faze međunarodnih financija• Međunarodna monetarna suradnja• Novi monetarizam

Poglavlje 1.DIZAJNIRANJE NOVCA: GEOPOLITIČKI I INSTITUCIONALNI ASPEKTI

Uvod

Međunarodna monetarna suradnja je poput strasne Ijubavi, važna je stvar, ali ju je teško održati.

Benjamin J. Cohen

Među autorima postoji suglasnost da su još od vremena renesansnih bankara, međunarodne financije glavni faktor integracije i pokretačka

snaga svjetskog gospodarstva, ali isto tako postoje i razilaženja glede njihove primame funkcije. Iz rakursa liberalne ekonomije, primarna funkcija među­narodnih financija jest prijenos akumuliranog kapitala prema mjestima gdje je njegova marginalna stopa profita najviša, odnosno, višak kapitala pomiče se sa mjesta gdje je on manje efikasan prema produktivnijim regijama, gdje će biti upotrijebljen na najefikasniji način. Kritički orijentirani autori ističu u prvi plan činjenicu da su međunarodne financije glavni izvor nacionalne moći, što kreira odnose superiornosti i podređenosti u međunarodnoj zajed­nici (Landes, 1999.; Albritton, Jessop & Westra, 2007.; Frederikslust, Ang & Sudarsanam, 2008.). U svijetu koji je podijeljen između konkurentskih država, međunarodne financije su važan alat političke dominacije, pri čemu inozemne investicije, pomoći i zajmovi, neposredno penetriraju u tuđa gos­podarstva i usmjeravaju tijek njihovog razvitka (Gilpin, 2001.).

Razumijevanje ponašanja i hirovitosti današnjih financijskih tržišta i ekonomskih šokova što se u naše vrijeme šire od jedne zemlje do druge, nužno iziskuje stavljanje ovih fenomena u povijesnu perspektivu. Uspon i razvitak financijskih tržišta ne može se odvojiti od razvitka socijalnih i političkih institucija europske modeme ere, pri čemu treba imati u vidu ne­koliko prekretnica: prvo, razdoblje rane modeme koje je u 17. i 18. stoljeću inauguriralo u Europu vladavinu uma i prosvjetiteljstva i traje do početaka prve industrijske revolucije koncem 18. stoljeća; drugo, faza kasne moder­ne što započinje s industrijskom revolucijom i traje do Drugog svjetskog rata; treće, era postmodeme, koja započinje nakon Drugog svjetskog rata.

2 5

2 6 PO L IT IČ K E B O R B E Z A N OVAC

Stupanj integriranosti financijskog sustava ovisi o razini tehnologije ko­munikacijske infrastrukture i pravnoj regulativi, što osiguravaju protok roba i kapitala duž granica različitih država (Wilber & Jameson, 1992.; Held, McGrew, Goldblatt & Perraton, 1999.; Zachary, 2000.; Peterson, 2003.). I kao što je kapitalizam oduvijek funkcionirao kao svjetski sustav, tako su se i međunarodne financije stoljećima razvijale u smjeru integriranih sustava. Komunikacijske mreže između vodećih financijskih centara, što su povezi­vale različita regionalna tržišta, razvijali su već bankari Medici i trgovačke banke Rothschild. Ovaj trend povezivanja različitih regionalnih tržišta bit­no je olakšan primjenom telegrafa kasnih 1840-ih. Tijekom 19. i 20. stolje­ća tehnološki napredak povećavao je stupanj integracija između politički autonomnih gospodarstava, te između glavnih sila i njihovih kolonija.

Tehnološke mogućnosti digitalnog doba zaista predstavljaju revoluciju u dizajniranju globalnog financijskog sustava (Allen, 2001.). Ukidanjem za­preka vremena i udaljenosti, nove tehnologije nisu samo dovele integraciju globalnog financijskog sustava do neviđenih razmjera, nego su i omogućile da on sada diktira munjevite promjene u financijskoj i ekonomskoj okolini diljem svijeta, pri čemu manifesira svoju kondicioniranu moć, podjednako i državama i korporacijama (Mahadeva & Steme, 2000.).

U dobra stara vremena, ekonomski ciklusi određivali su ton financijskim tržištima. U zadnja dva desetljeća trend je izokrenut; vrijednost globalne financijske imovine rasla je daleko brže od realnog gospodarstva u njezinoj pozadini, što znači da u eri novog monetarizma financijska tržišta određuju ton realnome gospodarstvu (Roche & McKee, 2007.). Posljedično, u očima investitora, ključni pojam postaje “likvidnost”, a ne “realno gospodarstvo”. Elektroničke transakcije što su ih omogućili globalni računalni i telekomu­nikacijski sustavi pobjeđuju zapreke što ih kreiraju političke granice.

Svrha međunarodnog monetarnog sustava jest da olakšava transakcije u realnom gospodarstvu, dok se od financijskog sustava očekuje da osigura investicijski kapital za ekonomske aktivnosti i njihov prodor na nova tržišta (Gilpin, 1987.). Iako su financijski i monetarni aspekti svjetskog gospodar­stva usko povezani, Gilpin skreće pozornost na to da su oni u praksi dugo bili razdvojeni. Štoviše, u razdoblju od kraja Drugog svjetskog rata do ra­nih 1970-ih svjetsko gospodarstvo osiguravao je međunarodni monetarni sustav što se temeljio na fiksnom, ali prilagodljivom deviznom tečaju, dok međunarodni financijski sustav u smislu kako ga se deskribira koncem 20. stoljeća nije ni postojao. On je kreiran tek kao posljedica prve naftne krize iz 1973. g., nakon koje je uslijedio ogroman financijski višak što je pripadao Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC-a). Pokazalo se da efikasnost i dobrobit svjetskog gospodarstva uvjetuju oba čimbenika, i svjetski novac,

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 2 7

i međunarodne financije, što znači da ih se počinje tretirati u interaktivnom odnosu.

Nakon sloma sustava fiksnog deviznog tečaja ranih 1970-ih, pitanje reforme monetarnog sustava postaje eminentno političko pitanje. Protok međunarodnog kapitala i stranih investicija uvjetuje i mijenja vrijednost pojedinih valuta. Posljedično, pod krinkom kompleksnih tehničkih pitanja, što leže u pozadini monetarnog sustava, odvijaju se političke borbe za moć, između i unutar nacionalnih gospodarstava, što ima ogromne implikacije po distribuciju bogatstva. U pitanju su teške ekonomske i političke dileme, pa zato ne začuđuje da istraživači, prilikom njihove elaboracije, često, iz analitičkih razloga, pribjegavaju razdvajanju financijskih i monetarnih as- pekata svjetskog gospodarstva. To činim i ja, pa ću se najprije osvrnuti na razvojne faze međunarodnih financija, tako što se oslanjam na Gilpinovu (1987.) i Allenovu (2001.) periodizaciju. Nakon toga, čitatelj ima priliku ući u svijet diskurzivnih borbi što se vode glede oblika i razvitka međuna­rodnog monetarnog sustava. No, prije toga potrebno je akceptirati poveza­nost između uspona svjetskih valuta s geopolitičkim rivalstvima velikih sila (Zimmermann, 2002.).

Dizajniranje svjetskih valuta

Retrospektiva: kovanje novca kao čin suverene vlasti

Svjetski novčani sustavi oduvijek su bili materijalna manifestacija moći ve­likih imperija; kako su se oni smjenjivali na povijesnome tronu, tako je je ­dan novčani sustav istiskivao drugi. Odatle, povijest novčanih sustava mo­guće je očitati iz povijesti civilizacija, i obrnuto, temeljem analiza uspona i propasti novčanih sustava mogu se lakše razumjeti krivulje uspona i pada pojedinih imperija. Retrospektivno kretanje kroz povijest kovanja novca, upućuje na pozitivnu korelaciju između statusa pojedinih valuta na među­narodnim tržištima i snage i ekspanzionističkih mogućnosti gospodarstava koja te valute predstavljaju. Današnjem integriranome globalnome financij- skome sustavu što se oblikuje pod diktatom ubrzanog tempa globalizacije, prethodio je čitav niz evolutivnih razvitaka novčanih sustava. Njihova, pak, politička povijest razotkriva pozadinske sile koje su omogućile određenim novčanim sustavima da se uzdignu do ranga međunarodnog novca.

Perzijski zlatnici što su tijekom 6. i 5. stoljeća stare ere dominirali u trgovini na Srednjem istoku spominju se još u Bibliji. Atenski srebrnjaci predvodili su trgovinu na Mediteranu tijekom kasnog 5. stoljeća i ostali

2 8 PO L IT IČ K E B O R B E Z A NOVAC

su u cirkulaciji u udaljenim dijelovima svijeta još dugo nakon pada Atene; njih je zatim istisnuo novac Aleksandra Velikoga kao vodeći međunarodni novac toga vremena. Osvajanja Aleksandra Velikoga u razdoblju od 336. do 323. g. stare ere ubrzala su razvoj trgovine, što je u značajnoj mjeri bilo olakšano kreiranjem jedinstvenog novčanog sustava, koji je potisnuo druge novčane sustave grčkih trgovačkih središta i tješnje povezao sve zemlje od Gibraltara do Inda. Zlatni novac Bizantskoga Carstva bio je temelj međuna­rodnog monetarnog sustava tijekom srednjeg vijeka, koji se održao gotovo 1.000 godina, što predstavlja rekord u povijesti valutnih sustava (Allen, 2001.: 126).

Karolinškom reformom što ju je oko 755. g proveo Pipin Mali etabliran je srebrni standard u kojem je fundamentalna jedinica bila funta srebra. Ovaj sustav vladao je Europom do konca 18. stoljeća, a njegov se utjecaj, drži Allen, protezao sve do 20. stoljeća. Posredstvom normanskih osvaja­nja, Karolinški sustav ušao je i u Englesku, a odnos između funte, šilinga i penija zadržao se sve do 1971. g. Među vodećim suvremenim valutama, britanska funta sterlinga pokazala se kao iznimno vitalna moneta, koja je u kontinuitetu preživjela preko 1.300 godina kao britanska moneta. Njezin kredibilitet nikad nije mogla ugroziti neka “nova funta” ili potreba za pro­mjenom imena (Allen, 2001.: 131).

Koncem srednjeg vijeka europski novac ponovo je igrao važnu ulogu u međunarodnoj trgovini. Firentinski florin cirkulirao je tijekom druge po­lovice 13. stoljeća i prve polovice 14. stoljeća kao dominantna valuta u međunarodnoj trgovini, a povjesničari ekonomske misli ga percipiraju kao ekvivalent dolaru u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom 15. stoljeća, venecijanski zlatni dukat istisnuo je florin, a prestiž na međuna­rodnim tržištima osvojio je prije svega zato što su ga prihvatila oba svijeta, i kršćanske i muslimanske zemlje, koje su ga koristile kao standard kad god je uvođena neka nova reforma novčanog sustava. Činjenica da su i venecijanska vlada i njezina trgovačka oligarhija prepoznale važnost zdra­vog novca, u velikoj je mjeri pridonijela etabliranju Venecije kao svjetskog financijskog središta.

S otkrićem plemenitih metala u Novom svijetu, na scenu je stupio špa­njolski srebrni novac, koji je nazvan španjolski dolar. On je, koncem 16. stoljeća, postao vodeća međunarodna valuta što je tijekom 17. i 18. stoljeća vladala međunarodnom trgovinom između Dalekog istoka, Mediterana i Novog svijeta.

U 19. stoljeću britanska funta sterlinga istisnula je španjolski novac i preuzela ulogu glavne međunarodne valute u trgovini između europskih ko­lonijalnih carstava. Nakon što je Britanija 1816. g. službeno usvojila zlatni standard, britanski su zlatnici cirkulirali kao međunarodna moneta sve do

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN S T IT U C IO N A L N I A SPEK TI 2 9

početka Prvog svjetskog rata, kao posljednji oblik kovanog novca, prije nego što ga je istisnuo praktičniji papirni novac. Međutim, kontinentalne europske valute sačuvale su u tom razdoblju svoje suverene moći i na sa­mome europskome kontinentu i u trgovini unutar svojih carstava.

Prvi svjetski rat doveo je do zastoja u provođenju zlatnog standarda, a zatim do njegovog ponovnog uspostavljanja od strane glavnih svjetskih trgovačkih sila. Nakon njegovog završetka, Britanija se odlučila za obnovu zlatnog standarda po predratnom paritetu, što je realizirano kroz usvajanje Zakona o zlatnom standardu iz 1925. g. Kao posljedica ove politike, bri­tanski izvoz nije, zbog visokih cijena, mogao biti konkurentan na stranim tržištima, dok su istovremeno strane robe bile suviše jeftine na britanskim tržištima. S druge strane, u okruženju ratom oslabljenog britanskog gospo­darstva, Engleska banka nije mogla podizati kamatne stope, što je dove­lo do napuštanja zlatnog standarda kroz Amandman o zlatnom standardu. Druge su zemlje imale mogućnost slobodnog izbora između ostajanja na zlatnom standardu, vezivanja svojih valuta uz funtu sterlinga po fiksnom tečaju, ili su mogle slijediti svoju nezavisnu politiku. “Zonu sterlinga” sači­njavale su zemalje Komonvelta (osim Kanade), engleske kolonije, Portugal i skandinavske zemlje. Na pomolu Velike depresije 1930-ih, zlatni standard ukinuli su također Japan i SAD.

Tijekom hladnog rata, tadašnji Sovjetski Savez držao je svoje dolarske depozite u europskim bankama, kao zaštitnu mjeru protiv dosega američke politike. Svojedobno m ije dobar poznavalac ruskih prilika, rekao da u tom razdoblju leže korijeni kasnijih problema s oligarsima. Držim da je to po­datak koji bi vrijedilo podrobnije istražiti.

Iako druge valute nisu nikada dosegle status vladajućih valuta, neos­porno je, skreće pozornost Allen, da su neke od njih odigrale važnu ulogu u određenim regijama i sferama utjecaja. Dok je britanska funta sterlinga vladala međunarodnom trgovinom, u zapadnoj Europi najutjecajnija valuta tijekom 19. stoljeća bio je francuski franak. Napoleonove pobjede osigurale su solidne temelje u obliku zlatnih i srebrnih rezervi, što je omogućilo da je punih 125 godina metalni ekvivalent za franak ostao konstantan (Allen, 2001.: 133). Francuska, Italija, Švicarska i Belgija organizirale su 1865. g. Latinsku monetranu uniju koja se zalagala za jedinstven bimetalni sustav što se temeljio na zlatu i srebru. Ipak, većina država bila je sklonija zla­tu, što je prisililo i Francusku da, pod utjecajem britanskih komercijalnih uspjeha, akceptira tu činjenicu i napusti srebro 1873. g. Snagu franka nisu uspjeli bitnije uzdrmati ni francuska revolucija iz 1848. g. niti francusko- pruski rat od 1870. do 1871. g., što su bili događaji koji su prisilili francu­sku vladu na obustavu konvertibilnosti franka u srebro i zlato do 1878. g., kad je Francuska službeno usvojila zlatni standard.

3 0 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

Francuski franak bio je vodeća moneta “zlatnog bloka” kome su još pri­padale Belgija, Nizozemska, Italija, Poljska i Švicarska. Sve ove zemlje zadržale su zlatni standard do rujna 1936. g. Francuska je u eru sustava Bretton Woodsa ušla s precijenjenim frankom, koji je bio okružen jakim konkurentima u vidu britanske funte sterlinga i njemačke marke. U go­dinama što su uslijedile, dio konkurenata nastavio je borbu za stabilnost europskog monetarnog sustava kroz usvajanje opće europske monete eura, dok su neke zemlje, poput Velike Britanije, željele ostati po strani i sačuvati svoje nacionalne valute.

Još jedna valuta koja zavređuje pozornost je švicarski franak. Iako nikad nije bio uzdignut na rang međunarodne valute u sferi svjetske trgovine, švi­carski franak stekao je reputaciju sigurne valute za čuvanje bogatstva. Kao mjesto najvećeg svjetskog tržišta zlata, Švicarska je među posljednjima ukinula zlatni standard tijekom depresije. Za razliku od SAD-a, švicarska vlada nije nikad ukinula niti ograničila posjedovanje zlata tijekom godina prije i nakon Drugog svjetskog rata. Za vrijeme režima fiksnog deviznog tečaja u okviru sustava Bretton Woodsa, potražnja za švicarskim francima bila je toliko intenzivna, da je švicarska vlada svojim mjerama nastojala destimulirati držanje švicarskih franaka. Postojanost i stabilnost švicarskog franka nije bila ugrožena niti nakon uvođenja plutajućeg deviznog tečaja ranih 1970-ih; on se ustalio u odnosu na američki dolar sve do kasnih 1990- ih.

Geopolitička rivalstva svjetskih valuta u doba globaliteta

Nakon Drugog svjetskog rata, američkom dolaru pripala je uloga valute koja je preuzela liderstvo u međunarodnim transakcijama. To je, s jedne strane, bilo omogućeno obilatim američkim zlatnim rezervama, a s druge strane, proizvodnim kapacitetima koji nisu bili narušeni ratnim razaranji­ma. Dolar je do 1944. g. postao službena valuta u 37 zemalja i autonomnih teritorija. Američki dolar ostao je glavna svjetska valuta i u okviru susta­va upravljanog plutajućeg deviznog tečaja nakon 1973. g., a banke diljem svijeta nudile su depozite koji su bili denominirani u dolarima. Europske banke otkrile su d a je davanje dolarskih kredita unosan posao, prije svega zato što su, zahvaljujući limitima što ih je američka regulativa postavljala svojim bankama, mogle ponuditi više kamatne stope od američkih banaka. Deregulacija bankarstva u SAD-u tijekom 1980-ih značajno je reducirala ove prednosti, što, međutim, nije utjecalo na ponudu dolarskih kredita.

Poučan primjer uspona valute predstavlja njemačka marka, koja kao te­meljna njemačka monetama jedinica datira iz razdoblja nakon francusko-

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPEK TI 31

pruskog rata, što je Njemačku opskrbilo neophodnim zlatnim rezervama i omogućilo Rajhstagu uvođenje jedinstvene monetarne jedinice za novo unificiranu Njemačku državu. Njemačka hiperinflacija nakon Prvog svjet­skog rata uništila je ugled ove valute, što je potaknulo procese antiinflacij­skih monetarnih reformi.

Njemačka marka kao nova valuta inaugurirana je 20. lipnja 1948. pod okriljem tajne vojne operacije što su je proveli Saveznici, s temeljnim za­datkom da se njemačkoj valuti vrati kredibilitet što g a je ona u potpunosti izgubila tijekom Drugog svjetskog rata. Operacija je bila tajna prije svega zato što se željelo zaštititi njemački monetarni sustav od potencijalnih inter­vencija Sovjetskih vlasti i eliminirati mogućnost da one tiskanjem dodatnih novčanica nametnu Njemačkoj novo breme inflacije. Umjesto toga, trebalo je riješiti njemačke dugove. Kao važan čimbenik garancije oporavka nje­mačkog gospodarstva, etabliran je sustav središnjeg bankarstva po uzoru na američki sustav Federalne rezerve.

Njemačka središnja banka transformirana je 1957. g. u Deutsche Bun­desbank. Kao glavnu misiju banke, Deutsche Bundesbank isticala je održa­vanje stabilnosti cijena, što je, ističe Allen, doista bio iskorak u odnosu na druge europske vlade koje su u tom razdoblju pridobivale glasove birača kroz isticanje važnosti pune zaposlenosti i ekonomskog rasta. Postepeno, Bundesbanka je prerasla u vodeću europsku monetarnu instituciju, što je njemačkoj marki osiguralo status vodeće valute na europskome kontinentu sve dok nije zamijenjena eurom. U krucijalne zasluge Bundesbanke anali­tičari ističu održavanje niske stope inflacije u Zapadnoj Njemačkoj tijekom 1970-ih, kad je inflacija postala svjetski problem, i, njezinu stabilizirajuću ulogu u Europi u razdoblju dezinflacije tijekom 1980-ih. S početkom Eu­ropske monetarne unije 1999. g., njemačka Bundesbanka postala je inte­gralni dio europskog sustava središnjih banaka. Međutim, ističe Bofinger (2001.), analiza monetarne politike Bundesbanke tijekom razdoblja 1974.- 78. g. je važna, zato što nam ona pomaže u razumijevanju konceptualnog pristupa koji je usvojila Europska središnja banka.

Postepeno, na globalnim financijskim tržištima pojavio se još jedan veli­ki igrač, čija se valuta pokazala kao ozbiljan konkurent američkome dolaru. Japanski jen datira iz 1871. g., a oblikovanje po uzoru na američke i mek­sičke dolare iz 19. stoljeća, što su cirkulirali u istočno-azijskoj trgovini. To je razdoblje velikih unutarnjih rekonstrukcija japanskog imperija i njegove afirmacije na svjetskoj geopolitičkoj sceni. U zapadnoj literaturi zanemaren je sino-japanski rat od 1894. do 1895. g. kad je Japan munjevito porazio Kinu, što je u značajnoj mjeri omogućilo da se Japan percipira u očima Europe, ne samo kao vladajuću silu u Aziji, nego također i kao ključnog međunarodnog igrača (Paine, 2002). Ubrzo, on postaje britanski saveznik

3 2 PO LITIČK U HORHIi ZA NOVAC'

protiv Rusije, što je ojačalo agresivne snage Japana. Japan je usvojio zlat­ni standard 1897. g., koji je početkom Prvog svjetskog rata privremeno ukinut, jednako kao što je i zabranjen izvoz zlata. Zlatni standard ponovo je uveden 1930. g., da bi, pod pritiskom depresije, bio ponovo ukinut. In- flanatomi pritisci na japansko gospodarstvo tijekom Drugog svjetskog rata doveli su do velikog raskoraka između zalihe papirnog novca u opticaju, s jedne strane, te zlatnih i valutnih rezervi, s druge strane.

Nakon što su poslije rata, Saveznici reformulirali japanski novčani su­stav, fiksiranje tečaj između japanskog jena i američkog dolara koji je ostao konstantan tijekom razdoblja sustava Bretton Woodsa. Međutim, podcije- njenost jena povećala je konkurentnost japanske robe na svjetskim tržišti­ma, ali je pritom ugrožavala životni standard japanskih potrošača. Činje­nica da je izvoz daleko nadmašivao uvoz, što je u značajnoj mjeri ojačalo japanske zlatne i devizne rezerve i omogućilo ukidanje japanskih restrikcija na devizne transakcije. Nakon pada sustava Bretton Woodsa i napuštanja fiksnog deviznog tečaja, jen je tijekom idućih 20-ak godina, postojano po­većao svoju vrijednost u odnosu na američki dolar, što, međutim, nije uma­njilo konkurentnost japanske robe. Ekonomska depresija u Japanu koncem 1990-ih, utjecala je na odnos između jena i dolara, a njihove međusobne interakcije u sljedećem desetljeću, odraz su, ne samo makroekonomskih politika ovih dviju država, nego i povećane integracije globalnog financij­skog sustava.

Još jedan rival američkome dolaru pojavio se u obliku eura. Kad je ova valuta uvedena 1. siječnja 1999. g . , optimizam europskih lidera temeljio se na činjenici da članice Europske monetarne unije posjeduju zlatne rezerve pet puta veće vrijednosti od zlatnih rezervi SAD-a, i istovremeno, EMU predstavlja ekonomski blok koji ima veću populaciju od SAD-a (Guay, 1999.).

Nastavljajući na analize troškova i korisnosti monetarne unije što su ih provodili Mundell (1961.), McKinnon (1963.) i Kenen (1969.), De Grauwe (2007.) drži, da je redukciju troškova ujedinjenja moguće ostvariti kroz fleksibilnije tržišne mehanizme i ubrzavanje integracije pravnih i regulator- nih sustava, što iziskuje daljnje političke integracije. Troškovi monetarne unije proizlaze iz činjenice da država koja se priključuje monetarnoj uniji više ne može mijenjati cijenu svoje valute, određivati količinu novca u op­ticaju, niti mijenjati kratkoročne kamatne stope. S druge strane, zajednička europska valuta donosi važne prednosti: Prvo, smanjuju se transakcijski troškovi, što potiče ekonomske integracije u Europi; drugo, zajednička va­luta poboljšava alokativnu efikasnost mehanizma cijena, tako što reducira kolebljivost cijena; treće, veća transparentnost cijena što je sa sobom do­nosi zajednička valuta povećava natjecanje među proizvođačima, što može

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 3 3

ići u prilog potrošača; četvrto, ako zajednička valuta doista postane glo­balna valuta, to će vladama članicama donijeti dodatne prihode, pri čemu se dobiti od monetarne unije povećavaju s povećanjem stupnja otvorenosti gospodarstva (De Grauwe, 2007.: 80).

Praksa pokazuje da sve europske zemlje ne dijele iste interese kad je riječ o napuštanju nacionalnih valuta. Jedan od argumenata protiv napušta­nja poljske nacionalne valute u korist eura, uporno je ponavljao i guverner Poljske narodne banke Slawomir Skrzypek, koji je tvrdio da samostalna valuta i plutajući tečaj pružaju nacionalnim vladama i središnjim bankama veći manevarski prostor za borbu protiv eksternih šokova koji mogu dola­ziti iz Eurozone, ali i iz šire globalne financijske okoline. Analize troškova i korisnosti upućuju na zaključak da će se monetama unifikacija Europe više podudarati s ekonomskim interesima pojedinačnih zemalja, ako se brzina odvijanja ovih procesa uskladi s njihovim specifičnim potrebama, što su povezane sa strukturalnim razlikama između europskih gospodarstava. Ne treba zaboraviti da pridruživanje monetarnoj uniji nosi sa sobom i izvjesne rizike što proizlaze iz povećanja broja članica Eurozone, zato što se na taj način potenciraju promjene ravnoteže između troškova i koristi, što može smanjiti atraktivnost monetarne unije u očima nekih država (Reddy, 1987.; Holm, 1991.; Barca & Becht, 2002.; Nuti, 2010.).

No, nema sumnje da monetarne unije u doba globaliteta predstavljaju krucijalno pitanje diljem svijeta: u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Ali, koliki će biti njihov uspjeh prije svega je političko pitanje, što je usko po­vezano s problemom transfera suvereniteta. O ovoj temi bit će više govora u Poglavlju 3.

Razvojne faze međunarodnih financija

Evolucija globalnog financijskog sustava ukazuje na njegovu visoku spo­sobnost prilagođavanja stalno mijenjajućim okolnostima, što ciklički prisi­ljavaju velike sile na dramatične izbore između: 1. regulacije i deregulacije; 2. fiksnog i plutajućeg deviznog tečaja; 3. trgovačkih restrikcija i slobodne trgovine; 4. natjecanja i kooperacije (Allen, 2001.). Današnji visoko integri­rani globalni financijski sustav temelji se na mreži što je konstruirana pred više od dvije stotine godina, zahvaljujući munjevitom prodoru korporacij­skog načina poslovanja koji je olakšao međunarodno kretanje kapitala.

3 4 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

Faza europskih ekspanzionističkih politika do Prvog svjetskog rata

Uspon prvih dioničkih društava koncem 16. stoljeća kao preteča modernih multinacionalnih korporacija, od kojih su najslavnije bile engleska Istoč- no-Indijska kompanija i nizozemska Istočno-Indijska kompanija, imao je nekoliko važnih funkcija. Prije svega, to je bio modus kroz koji su europske velesile osiguravale priliv ogromnih količina privatnog kapitala u Europu. Istovremeno, one su kroz pristup kapitalu osiguravale svoju vlast u slabije razvijenim dijelovima svijeta gdje su prirodni resursi bili obilati, ali tehno­logije zastarjele, institucije neizgrađene, a ljudi, posljedično - siromašni.

Velike imperijalne sile poput Nizozemske, Engleske i Francuske name­tale su monopol na trgovinu sa kolonijama iz kojih su pribavljale sirovine za potrebe svojih industrija, i istovremeno, sprečavale procese industrijali­zacije u ovim zemljama. Nizozemska je posredstvom svoje Istočno-Indij- ske kompanije preuzela monopol nad trgovinom sa začinima; Britanija je to isto učinila sa čajem. Britanski parlament je 1750. g. usvojio zakon koji je zabranjivao gradnju i rad željezara u američkim kolonijama; one su mogle izvoziti sirovo željezo, ali ga nisu smjele proizvoditi. Tijekom 19. stoljeća europski trgovački kapital financirao je gradnju cesta, mostova, željeznica i kanala diljem svijeta, uključujući i u nekim američkim državama. Britanski investitori financirali su u to vrijeme gradnju željeznica u Japanu, Kini, Indiji, Južnoj Americi i Kanadi. Na taj način, strane investicije prerasle su u važan instrument europskih ekspanzionističkih politika.

Kolonijalni sustav osiguravao je, s jedne strane, tržište za višak europ­skog kapitala i proizvoda europske industrije, a s druge strane, on je etabli­rao sustav financijskog imperijalizma koji je omogućio da pristup europ­skom kapitalu postane važan instrument pomoću koga su velike sile toga vremena kontrolirale i stavljale u zavisan položaj vlade u manje razvijenim zemljama. Tijekom 19. stoljeća sve do Prvog svjetskog rata, London je bio sjedište svjetskog financijskog sustava, a etabliranje svjetskog zlatnog standarda, osiguralo je da su zemlje poput SAD-a, Rusije i Japana postale sigurnije destinacije za europske investitore. Dakle, u razdoblju ekspanzije europskog imperijalizma između 1870. i 1914. g., izvoz kapitala postao je glavni čimbenik u međunarodnoj ekonomiji i politici. Britanija se tada nametnula svijetu kao najveći dobavljač financijskog kapitala. Trgovačko središte Londona povećalo je u tom razdolju svoje inozemne posjede za više od pet puta, a do 1914. g. preko četvrtine britanskog bogatstva bilo je investirano u vrijednosnice stranih vlada. Analitičari su suglasni da će kasnije, u fazi uspona novih gospodarstava, baš ovaj ogromni odliv investi­cijskog kapitala u velikoj mjeri pridonijeti padu britanskog imperija.

D IZ A JN IR A N JE N O V CA : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 3 5

To je bilo razdoblje kad se svjetska scena počela dijeliti, a zemlje gru­pirati. Britanija je do kraja 19. stoljeća postala rentijersko gospodarstvo, koje je živjelo od svojih golemih prekomorskih investicija. Zemlje uvozni­ce kapitala pomoću koga su financirane komunikacijske infrastrukture po­put SAD-a, Kanade i Australije doživjele su ekonomski rast. Istovremeno, zemlje čije su vanjskotrgovačke bilance ovisile o izvozu hrane i sirovina i uvozu kapitala, postale su jako ranjive spram nestabilnih kretanja svjetsko­ga gospodarstva. Tako je na dnevni red došlo pitanje osiguranja likvidnosti, pri čemu su ovu ulogu zajmodavca u slučaju krajnje nužde preuzele Engle­ska banka i središnje banke u drugim zemljama.

Drugi ključni pokretač razvitka međunarodnog gospodarstva bio je teh­nološki razvitak. I dok je Britanija usmjeravala svoje snage na industrije što su bile povezane s prvom industrijskom revolucijom, kao što su ugljen, željezo i tekstil, nova gospodarstva u usponu poput SAD-a i Njemačke, preuzela su vodstvo u industrijama koje su bile povezane s drugom indu­strijskom revolucijom, kao što su petrolej, čelik, električne i motorne spra­ve i uređaji. Prirodno je da je Britanija, kao glavna izvoznica kapitala, bila i najviše zainteresirana za stabilnost međunarodnog financijskog sustava u kome je igrala hegemonijsku ulogu. Razdoblje mira, sigurnosti i tehnič­kih inovacija u Europi, kreiralo je atmosferu nesmetane cirkulacije kapitala prema udaljenim dijelovima svijeta gdje su nicale burze - u Tokiju i Hong- Kongu koncem 19. stoljeća, a New York je početkom 20. stoljeća postao svjetsko financijsko središte.

Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata do 1939.

U posljednjih stotinu godina, svjetsko gospodarstvo prošlo je kroz nekoliko burnih prekretnica. Gilpin vjeruje d a je Prvi svjetski rat stvorio prve pret­postavke za kasniju političku emancipaciju kolonija. Međutim, u Prvom svjetskom ratu, i, neposredno nakon njega, Velika Britanija stekla je ključni politički i vojni utjecaj na Bliskom istoku, gdje leži kolijevka triju religija - judaizma, kršćanstva i islama, što su u značajnoj mjeri dali oblik suvreme­noj kulturi i civilizaciji. Uz raspad Austro-Ugarske, smanjenje Njemačke i osnutak novih država u Srednjoj i Istočnoj Europi, to su bile glavne politič- ko-teritorijalne posljedice Prvog svjetskog rata. Propast Carske Rusije, Ok­tobarska revolucija i stvaranje SSSR-a, bile su njegove socijalne i političke posljedice. U drugoj razvojnoj fazi, koju Gilpin vremenski određuje izme­đu 1920. i početka Drugog svjetskog rata 1939. g., međunarodne financi­je doživjele su brojne strukturalne promjene. Nakon Prvog svjetskog rata, smjer kretanja europskog kapitala se izokrenuo. Europa je trebala kapital,

3 6 PO L IT IČ K E B O R B E Z A NOVAC

a SAD su se od zemlje zajmoprimca koja je ovisila o britanskom kapitalu, preobrazile u vodećeg svjetskog zajmodavca koji je osiguravao likvidnost i poticao ekonomske aktivnosti u mnogim zemljama. U to vrijeme, američka financijska zajednica počela je prepoznavati interese SAD-a u svjetskom gospodarstvu, što je jednim dijelom bilo potencirano i poslijeratnim susta­vom reparacija.

U ovoj eri, financijska tržišta imala su tendenciju jake centralizacije i bila su visoko hijerarhijska s izrazitom ulogom monopola pri usmjeravanju ekonomskih aktivnosti. To je neminovno dovelo do povećane kooperacije, ali i rivalstva između glavnih financijskih središta, prije svega, Londona i New Yorka. Ovo razdoblje povjesničari opisuju kao eru u razvitku među­narodnih financija u kojoj nijedna zemlja nije preuzela ulogu upravljanja međunarodnim financijskim sustavom, niti je preuzela odgovornost za nje­govo stabiliziranje. Kindleberger (1973.) ističe, da nakon što je 1929. g. Velika depresija ukinula dotok likvidnosti, a ovaj sustav, posljedično, doži­vio kolaps, međunarodne financije funkcionirale su u okruženju povećane intervencije vlada u financijska tržišta, rivaliteta između imperijalnih sila i sveopćeg ekonomskog nereda.

Važnu prekretnicu u stavovima vlada spram međunarodne monetarne suradnje predstavlja upravo razdoblje Velike depresije tijekom 1930-ih. Vlade su se trebale očitovati spram dva važna pitanja: deviznom tečaju i kontroli protoka kapitala. Depresija je ozbiljno poljuljala povjerenje u kre­dibilitet slobodnog tržišta, što se nastavilo i u iduća tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, kad se u deviznim transakcijama zaobilaze slobodna tržišta. Konsenzus oko rješenja problema deviznog tečaja pronađen je pod okriljem sustava Bretton Woods-a (1946. - 1972.) u obliku režima fiksnog deviznog tečaja. U tom razdoblju, sve devizne transakcije odvijale su se posredstvom središnjih banaka koje su morale držati devizne rezerve, da bi mogle održavati domaću valutu u okvirima službenog deviznog tečaja.

U vrijeme Depresije pokazalo se da iznenadni odlivi kapitala pridono­se oštrini krize, pa su države kontrolu nad protocima kapitala institucio­nalizirale u obliku zakonskih ograničenja protoka kapitala. U SAD-u ova ograničenja počinju popuštati 1973. g. nakon što je napušten režim fiksnog deviznog tečaja, Britanija je zadržala ograde spram odliva kapitala do 1979. g., a Francuska i Italija do 1986. Njemačka je tijekom 1970-ih nametnula restrikcije na uvoz kapitala, što je slijedio i Japan; u Njemačkoj su ograni­čenja protoka kapitala trajala do 1981., a u Japanu su uklonjena 1984.

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 3 7

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata i 1980-ih

Blokovska podjela svijeta što je uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, imala je svoje razvojne faze, kao i različite financijske učinke u razli­čitim dijelovima svijeta. Koncem Drugog svjetskog rata započinje treća era međunarodnih financija, što traje između 1947. i 1985. g. U ovoj eri dogo­dilo se nekoliko važnih zaokreta. Tijekom poslijeratnog razdoblja, četiri su ključna procesa obilježila razvitak međunarodnih financija:

Uspon velikih međunarodnih organizacija;Uspon Japana;Uspon tržišta eurovaluta;

• Eskalacija globalnog dužničkog problema.

Za razliku od prve i druge faze razvitka međunarodnih financija, kad su ekonomske aktivnosti poticane dotocima privatnog kapitala, u ovom razdoblju etablirane su međunarodne organizacije kao instrumenti osigura­nja likvidnosti i pružanja drugih oblika poslijeratnih pomoći. U prvoj fazi, kapital je posredstvom Marshallovog plana cirkulirao iz SAD-a u smjeru Zapadne Europe, a nakon što su oporavljena, ova su gospodarstva počela pružati pomoć manje razvijenim zemljama, vođene prije svega geopolitič­kim, vojnim i trgovačkim interesima.

Iako su cmo-bijele tehnike uvijek loše za prikazivanje, ipak treba reći, da se etabliranje multilateralnih agencija za pomoć kao što su Svjetska ban­ka, regionalne razvojne banke i Međunarodni monetarni fond, može pro­tumačiti na dva temeljna načina. S jedne strane, ove institucije su doista bile najveći izvor državne pomoći za zemlje u razvoju i važan čimbenik tehničke pomoći. Ali, kao što kaže engleska poslovica “Besplatan ručak ne postoji”, tako je i ova pomoć bila itekako kondicionirana, čime je nemi­novno otvoreno pitanje povrede nacionalnog suvereniteta država koje su primale ovu pomoć. Kondicioniranost se prije svega odnosila na nametanja oštrih mjera štednje, što je bilo povezano s potrebom redukcije budžetskog deficita i na intervencije u deviznom tečaju. Kondicionirana moć kroz koju vodeća svjetska gospodarstva osiguravaju svoju dominaciju u međunarod­noj financijskoj zajednici, ostala je i dalje glavni kamen pomutnje u odno­sima između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Na dnevni red dolaze pitanja svrhe ovih međunarodnih organizacija i njihove adekvatne kontrole i koordinacije.

Razvijene zemlje polaze od pregovaračke pozicije, prema kojoj je svr­ha unilateralne i multilateralne državne pomoći osposobiti manje razvije­na gospodarstva za punu i potpunu participaciju na otvorenim tržištima. Drugim riječima, prema njima, politike pomoći trebaju biti subordinirane

normama tržišnog sustava. Konzervativne vlade, poput Reaganove admi­nistracije, nisu u to vrijeme dobrohotno gledale na ove međunarodne or­ganizacije i optuživale su njihove zagovornike za promicanje socijalizma, zato što su držale da su ove organizacije oblik kroz koji se siromašnim zemljama omogućuje da žive preko granica svojih mogućnosti. Međutim, kad je 1982. g. uloga MMF-a bila odlučujuća pri spašavanju američkog bankovnog sustava, koji je bio ugrožen zbog svjetske dužničke krize, sta­vovi se počinju revidirati.

Zemlje u razvoju, pak, sasvim obrnuto, najviši prioritet daju svome vlastitome ekonomskom razvitku i političkoj nezavisnosti, što znači da, gledano iz njihove perspektive, tržišne norme moraju biti subordinirane ciljevima nacionalne autonomije. Energetična “desetljeća razvitka”, kako razdoblje 1950-ih i 1960-ih često nazivaju u ekonomskoj literaturi, završi­lo je sa začetkom nekoliko novih procesa. Kasnih 1960-ih ogroman odliv američkih dolara doveo je do kreiranja tržišta eurovaluta, preobrazio opseg i prirodu međunarodnih financija i pridonio globalnom dužničkom proble­mu tijekom 1980-ih.

U ovom povijesnom razdoblju, koje je započelo s američkom financij­skom hegemonijom, SAD su koristile svjetski financijski sustav za promi­canje svojih vlastitih državnih interesa i osiguranje svoje liderske uloge, što znači da ih se može držati odgovornima za brojne probleme međunarod­nog financijskog sustava kroz koje je on prolazio tijekom 1980-ih. Koncem ovog razdoblja, SAD su se od najbogatijeg kreditora pretvorile u najvećeg dužnika, a glavni stup potporanj njihovog gospodarstva na domaćoj sceni, jednako kao i njihove liderske pozicije u svijetu, postaje japanski kapital, koji je do sredine 1980-ih zamijenio Zapadnu Njemačku kao glavnog ame­ričkog ekonomskog saveznika.

Japan je 1981. g. postao najvažniji svjetski izvoznik kapitala (Коуата, 2008.). Trgovački suficit Japana porastao je sa 35 milijardi dolara 1983. g. do više od 53 milijarde dolara 1985. g. Odliv japanskog kapitala penjao se sa 17.7 milijardi dolara 1983. g. na 49.7 milijardi dolara 1984. g. 64.5 mili­jardi dolara 1985. g. (The New York Times, 27. travanj 1986.: 16). Do 1986. g. japanska neto imovina u inozemstvu iznosila je 129.8 milijardi dolara. U to vrijeme, neto imovina Velike Britanije u inozemstvu iznosila je 90 milijardi dolara, a Zapadne Njemačke 50 milijuna dolara {Japan Economic Journal, 7. lipanj 1986.: 1). U isto vrijeme, stanje američke neto imovine približavalo se nuli (Gilpin, 1987.: 328-9). Za razliku od inozemnih inve­sticija zemalja OPEC-a (Organization o f Petroleum Exporting Countries/ Organizacija zemalja izvoznica nafte), koje su sredinom 1980-ih primamo bile u obliku bankovnih depozita, pa su ponovo kružile tržištem posred­stvom zapadnih poslovnih banaka, japanske su prekomorske investicije bile pretežno u obveznicama, što je njihovom bankarskom sektoru omogućilo

3 8 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

direktnu kontrolu nad vlastitim novcem i enormno povećalo njihovu moć nad međunarodnim financijama i alokacijom kapitala.

Međutim, važan povijesni događaj koji tumači kasnije razvitke, dogodio se, podsjeća Gilpin, u listopadu 1979. g. Tada je Zapadna Njemačka odbila podržati dolar i uvesti američku inflaciju, što je bio odlučujući čimbenik koji je prisilio Federalnu rezervu da ograniči ponudu novca i namjerno pro­uzroči recesiju koja je dovela konzervativnu vladu Ronalda Reagana na vlast. Promjena ekonomske politike SAD-a dogodila se, dakle, kao odgo­vor na strane pritiske, što je de facto značilo kraj američke hegemonije. Međutim, japanska je pomoć osigurala da ekonomski pad SAD-a ostane zamaskiran, a svjetski monetarni i financijski sustav, koji se temeljio na dolaru, podržavao je japanski kapitalizam, što je u tom razdoblju dovelo do etabliranja Tokija kao vedećeg financijskog središta i kreiranja tripartitnog monetarnog sustava koji se u to vrijeme temeljio na dolaru, jenu i njemač­koj marki.

Uzroke zaokretu odnosa između Amerike i Japana treba potražiti u poli­tičkim preferencijama vladajućih administracija u tim zemljama i njihovim međusobnim interesima. Amerika je živjela preko granica svojih mogućno­sti, a Japan je, pak, previše štedio. Amerika je, dakle, trebala kapital, a Japan prostor za alokaciju svojih viškova. Jednako tako, sigurnosni i financijski interesi ovih dviju država bili su usko povezani. Japan je pružao kapital, Amerika vojnu silu. Sredinom 1980-ih Japan je postao zrelo kapitalističko gospodarstvo, suočeno s klasičnim problemom nedostatne potrošnje i viš­kom kapitala. Vladajuća japanska Liberalna demokratska stranka, umjesto da poboljša kvalitetu života japanskog čovjeka, usmjerila je japanski kapi­tal prema Reaganovoj Americi.

U isto vrijeme, Reaganova administracija odlučila se za drastično reza­nje poreza, bez popratnih smanjenja izdataka Federalne vlade, što je rezul­tiralo ogromnim budžetskim deficitima. Tako je započela ovisnost Federal­ne rezerve o protocima inozemnih štednji, pri čemu su, od država, najveći američki kreditori bili Saudijska Arabija, Zapadna Njemačka i Japan. Na taj način, osigurana je na svjetskoj sceni, američka ekonomska i vojna ekspan­zija, te ekonomski oporavak na domaćoj sceni. Ključni čimbenik u ame- ričko-japanskim odnosima bio je da su SAD posuđivale od Japana svoju vlastitu valutu. Prvi put u povijesti međunarodnih financija, ističe Gilpin, dužnik je imao neposrednu korist od devalvacije svoje valute: pad dolara između ožujka 1985. i ožujaka 1986. g. reducirao je američki dug za jednu trećinu.

Vjerovanje američkih ekonomskih analitičara da politika može “vratiti sat unatrag”, jednim dijelom tumači veliku nadu što je oni polažu u liberal­ni koncept tržišne ravnoteže. Devalvacija dolara, praćena porastom cijena drugih valuta, izvlačila je SAD iz neprilika, dok su se istovremeno Japan i

D IZ A JN IR A N JE N O V CA : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 3 9

4 0 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

zemlje Zapadne Europe snažno odupirale tendencijama povećanja vrijed- nosti svojih valuta. Naime, opće je poznata činjenica da precijenjena valuta čini domaću robu preskupom na stranim tržištima, što smanjuje prihode od izvoza i dovodi naposljetku do najskuplje posljedice - nezaposlenosti. Me­đunarodna suradnja glede makroekonomske politike, bila je, dakle, nužna i neizbježna.

Munjevitost japanske preobrazbe od dužnika do kreditora, i struktura ja ­panske trgovine kao uvoznika sirovina i izvoznika industrijskih proizvoda, izazvali su strukturalne promjene u američkome gospodarstvu, jednako kao što su prisilili gospodarstva SAD-a i Zapadne Europe na brza prilagođava- nja. Uvoz ogromnih količina stranog kapitala i, posljedično, precijenjeni dolar, ubrzali su, s jedne strane, procese deindustrijaalizacije američkog gospodarstva, i s druge strane, integracija američkog i japanskog gospodar­stva dovela je do kreiranja nišnog gospodarstva kao ključnog ekonomskog odnosa u svijetu. To je povećalo grubost i agresivnost novih borbi za domi­naciju na svjetskoj globalnoj sceni.

Još jedan važan povijesni primjer povezanosti geopolitičkih interesa velikih svjetskih igrača i formiranja financijskih tržišta predstavlja, u tom razdoblju, nastanak eurovalutnog tržišta ili tržišta eurodolara. Ono je do­bilo ime po američkim dolarima što su bili deponirani u europskim ban­kama, a nastalo je kao posljedica američke ekspanzionističke monetarne politike tijekom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, te naftnih šokova tijekom 1970-ih. Ova je faza potvrdila da cijenu novca u bitnoj mjeri određuje po­litička dominacija, a ključ geopolitičke prevlasti nedvojbeno je nadzor nad proizvodnjom i putevima nafte. Prvi naftni šok 1973. g. bio je posljedica stalne potražnje za naftom, pri čemu su zemlje članice OPEC-a, te godine sudjelovale u ukupnoj svjetskoj proizvodnji nafte s 56%. Glavni geopoli­tički cilj SAD-a bio je istisnuti SSSR sa Srednjeg istoka. To je bio razlog, tvrdi Dekanić (2007.), zašto su naftne kompanije početkom 1970-ih počele popuštati zahtjevima OPEC-a.

Nakon četverostrukog porasta cijena energenata 1973. g. i odluka dr­žava OPEC-a da nastave denominaciju nafte u dolare, poslovne banke usmjeravale su dolare kroz kompleksan lanac financijskih posredovanja od potrošača nafte do njezinih proizvođača i vraćale natrag na tržišta u obli­ku OPEC-a depozita. Zbog uspješnog recikliranja profita od nafte tijekom većeg dijela 1970-ih, vraćeno je povjerenje u tržišne mehanizme. U manje razvijenim zemljama kreirana je klima pozitivnog stava prema poslovnim bankama, zato što su im one pri dodjeli kredita postavljale manje uvjeta od svjetskih organizacija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, pri čemu su se nadale da bi to mogao biti put smanjivanja njihove ovisnosti o multinacionalnim korporacijama. Razvijenim zemljama odgo­

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPEK TI 41

varale su strategije industrijalizacije manje razvijenih zemalja putem nji­hovog zaduživanja, i odnosile su se prema njima na način na koji se može izvršiti integracija Istočnog bloka u svjetsko gospodarstvo. Optimizam je, dakle, bio obostran.

Kasnije analize pokazale su da su OPEC-a viškovi znatno više bili u službi podupiranja američke hegemonije, nego što su u vidu zajmova bili na raspolaganju slabo razvijenim zemljama. U konačnom rezultatu, skok cije­na nafte 1973. i 1974. g. izazvao je porast inflacije u zemljama uvoznicama nafte, i prouzročio zastoj gospodarskih aktivnosti u njima. Najveće štete pretrpjele su siromašne zemlje Trećeg svijeta.

Druga naftna kriza 1979. g. do koje je došlo padom iranskog šaha Reze Pahlavija, bila je prema mišljenju analitičara, velika prekretnica za svjetsko gospodarstvo i američku ulogu u njemu. Golemi američki budžetski deficit i prateća restriktivna monetarna politika, potaknuli su svjetsku recesijsku krizu, što je imalo razorne posljedice po zemlje dužnike. One su morale plaćati povećane kamate na kredite zbog američkog budžetskog deficita, a imale su smanjene prihode, zbog pada cijena njihovih izvoznih proizvoda, što je bilo posljedica globalne recesije. Od tog razdoblja, dužnički problem postao je novi važan izvor nestabilnosti i ozbiljna prijetnja za poslijeratni međunarodni financijski sustav. Kao što to sumira Gilpin (1987.), save­zništvo između kapitalističkih bankara i vlada iz manje razvijenih zemalja Istočne Europe i Trećeg svijeta, pokazalo se kao opasna kombinacija. Me­đutim, pohlepa je bila fatalna i po vodeće kapitalističe zemlje i po socijali­stički blok.

Iako su dugovi, baš kao i krize, stalna popratna pojava međunarodnog gospodarstva, razdoblje 1980-ih zavređuje posebnu pozornost zbog nespo­sobnosti velikog broja država da vraća dugove. Ukupni svjetski dug popeo se sa 100 milijardi dolara iz ranih 1970-ih na približno 900 milijardi dolara sredinom 1980-ih (Gilpin, 1987.: 317). Najveći dužnici bili su Brazil (99 milijardi dolara), Meksiko (97 milijardi dolara) i Argentina (48 milijardi dolara). Ovako dramatična eskalacija dužničke krize ukazivala je na pove­ćan rizik od lančanih reakcija financijskih panika, što bi ih mogle izazvati pogrešno vođene ekonomske politike u pojedinim zemljama.

Iranska revolucija što je bila iskra koja je pokrenula požar, još je jedan poznati povijesni primjer utjecaja političkih čimbenika na cijene energena- ta, što je imalo dalekosežne posljedice po globalni financijski sustav. Porast cijena nafte na svjetskim tržištima između 1979. i 1980. g. bio je, međutim, uvertira u preokret. Ovaj je porast doveo do štednje energije u zemljama uvoznicama nafte, što je prouzročilo smanjenu potražnju za naftom, pad njezine cijene i 1986. g. slomilo je monopolnu moć OPEC-a, pri čemu se većina trgovine naftom preselila na robne burze. Nakon toga, do konca 20.

42 p o l i t i č k i ; u o ru i; za n o v a c

stoljeća funkcionirao je model globalnog naftnog tržišta koji je osiguravao stabilnost dobave i cijena.

Globalno doba promijenilo je i geopolitička načela i ponašanja velikih sila. Za razliku od teritorijalnog nadzora koji je bio glavno načelo geopoli­tike u 20. stoljeću, kontrola nad pomorskim putevima i upravljanje resursi­ma, predstavljaju glavni zadatak geopolitike u 21. stoljeću. Američko-bri- tanska intervencija u Iraku 2003. g. nedvojbeno je osigurala geopolitičke i industrijske pretpostavke za daljnju globalnu tržišnu ekspanziju američke, britanske, francuske i njemačke industrije (Dekanić, 2007.). Uloga konrole nad prirodnim resursima kao važnog čimbenika političke dominacije, po­stala je još više vidljiva s ponovnim vraćanjem Rusije na svjetsku scenu i uskrsnućem Ruske Federacije kao energetskog diva koji igra vitalnu ulogu u svjetskim gospodarskim i političkim kretanjima. To, ujedno, pretpostavlja i njezinu povećanu odgovornost prema svjetskoj zajednici. Sukob Rusije i Ukrajine oko cijene prirodnog plina tijekom 2005. i 2006. g., što se počeo ponavljati od zime do zime, pokazao je još jednom, da takozvana “slobod­na” tržišta usmjerava ruka politike. U vremenima koja dolaze, globalizirani svijet ovisit će, predviđa Dekanić (2007.), o malom broju zemalja s najve­ćim zalihama nafte i prirodnog plina.

Razdoblje 1990-ih i ulazak u treći milenij

Na početku 1989. g. sve su istočnoeuropske države imale goleme dugove prema zapadnim bankama. Financijski sustav urušio se poput kule od kara­ta. Pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. g. bio je više ceremonijalan čin pobjede. Te iste godine, 1989., nacionalni pokreti u Estoniji, Latviji i Litvi označili su početak raspada Sovjetskog Saveza. Nakon međunarodnog pri­znanja baltičkih država i Ukrajine, za nezavisnost su se izjasnile Moldavija, Bjelorusija, Armenija, Azerbejdžan, Gruzija i Uzbekistan, Kazahstan, Tur­kmenistan, te ostale zakavkaske republike. Hladni rat završio je nestankom SSSR-a sa svjetskog zemljovida; trijumf je pripao SAD-u.

Ranih 1990-ih vode se intenzivne debate glede budućih razvitaka i orga­nizacijskih oblika Europske zajednice. Ona postepeno, ali sigurno, prerasta iz ekonomske asocijacije u političku tvorevinu i mijenja naziv u Europsku uniju. Koncepcija Europske unije koja je u današnje vrijeme osvojila pred­nost u odnosu na druge opcije, temelji se na mobilnoj strukturi u čijoj se pozadini nalazi doktrina acquis communautaire, što znači d a je svaki novi korak prema integraciji ireverzibilan (Leach, 1998.).

Još jedan važan događaj iz tog razdoblja odnosi se na pompozna medij­ska prikazivanja američke pobjede u Zaljevskom ratu 1991. g., koja su, uz

D IZ A JN IR A N JE N O V CA : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I ASPEK TI 4 3

sve dubioze da li se on stvarno i dogodio, ili je samo dio maestralnih CNN- ovih virtualnih konstrukcija, imala realne konzekvencije. SAD su ostvarile vojni nadzor na Bliskom istoku, i, što je od iznimne važnosti za kasnije do­gađaje, uspjele su, u očima javnosti, nametnuti percepciju da su one jedina svjetska supersila. Međutim, nakon 11. rujna 2001., svijet više nikada neće biti isti, ponavljali su ovu rečenicu tijekom čitavoga dana sami američki mediji. Otvorena je era novih, još brutalnijih borbi za globalnom moći u čijoj se pozadini skriva novac, dakako.

Za razdoblje 1990-ih karakterističan je trend prema liberalizaciji finan­cijskih tržišta u zemljama u razvoju, što je potencirano uz pomoć više čim­benika:

• Deregulacijom što su je provele vlade tako što su svojim građani­ma olakšale kupovinu imovine na stranim financijskim tržištima, i obrnuto, tako što je stranim državljanima olakšan pristup domaćim financijskim tržištima.

• Munjevitim razvitcima u informacijskim i komunikacijskim teh­nologijama, enormno su olakšana virtualna kretanja investitora, i istovremeno, vladama su drastično otežane kontrole nad kretanjima kapitala i transakcijama na deviznim tržištima.Usponom mirovinskih i mješovitih fondova u razvijenim zemljama, čija je važna funkcija bila diverzificirati rizike kroz ulaganja u razli­čite dijelove svijeta.Institucionalnim pritiscima vodećih ekonomskih sila, što su vršeni posredstvom Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Pozitivnom klimom prema stranom kapitalu, što je kreirana u manje razvijenim zemljama.

Globalni financijski sustav doživio je, dakle, punu ekspanziju tijekom 1990-ih, zahvaljujući liberalizaciji financijskih tržišta i mjerama stimula­cije direktnih stranih investicija u zemljama u razvoju. Brojke koje navodi Allen (2001.) su impresivne: U razdoblju od 1990. do 1997. g. direktne strane investicije u zemlje u razvoju, narasle su sa 20 milijardi na 140 mi­lijardi dolara godišnje. Strana portfeljna ulaganja u zemljama u razvoju narasla su u razdoblju od 1990. do 1994. g. sa 20 milijardi dolara na 120 milijardi dolara godišnje.

Međutim, meksička dužnička kriza iz 1994. i financijska kriza u istočnoj Aziji iz 1997./8. ukazale su na ranjivost globalnog financijskog sustava i potrebu za njegovim dodatnim reformama. S obzirom na činjenicu da se financijske krize šire u valovima, što znači da bi u opasnosti moglo biti cjelokupno globalno gospodarstvo, očito je da iz ovih primjera treba naučiti određene lekcije, a Allen ih sumira na sljedeći način:

• Gospodarstva koja su ovisna o kratkoročnim pritocima stranog kapi­tala, izložena su većim rizicima od naglog odljeva kapitala i depre­cijacije domaćih valuta, što povećava teret dugova koji se obračuna­vaju u stranim valutama. Deprecijacija valute kao mjera zaštite od jeftinog stranog novca potiče investitore da konvertiraju investicije u valute svojih zemalja i tako izazivaju odljev kapitala iz rizične zemlje, što ima za posljedicu novu financijsku krizu.

• Rizici od investiranja u zemlje u razvoju, mogli bi se smanjiti, pod pretpostavkom da vlade inzistiraju na dugoročnim, a ne na kratko­ročnim zajmovima.

• Središnje banke trebaju držati veće količine deviznih rezervi. Antikorupcijska regulativa treba biti znatno rigoroznija.

4 4 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

Međunarodna monetarna suradnja

Monetarni sustav i monetarni poredak

Svaki međunarodni monetarni režim počiva na naročitom političkom poret­ku. Velike sile poput Britanije i SAD-a koristile su tijekom povijesti svoju hegemonijsku poziciju da bi sačuvale stabilnost međunarodnog monetar­nog poretka. Kako su se hegemonijske sile mijenjale na svjetskom tronu, tako su se mijenjala i pravila igre u međunarodnom monetarnom susta­vu. Pojačana uloga novca u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća povećala je ulogu međunarodnog monetarnog sustava u poslovima modernih država. Novac je, tvrdi Gilpin, doveo do virtualne revolucije u svjetskoj politici (Gilpin, 1987.: 119).

To, međutim, nije uvijek bilo tako. Međunarodni je monetarni sustav tisućljećima bio apolitičan. U predmodemoj eri, nacionalne valute uživale su potpunu ekonomsku i političku autonomiju, zato što je ponuda novca i njegova vrijednost ovisila o slučajnim otkrićima i trgovini. U 16. i 17. stoljeću s velikim priljevom dragocjenih metala, zlata i srebra, iz Novog svijeta u Europu, ta se situacija mijenja. U ranom modemom razdoblju, raste internacionalizacija nacionalnih gospodarstava i njihovih valuta, te njihova međuzavisnost, čime su položeni temelji za razvitak liberalnih gos­podarstava.

Postepeno, novac je transformiran od “dara prirode” u kreaciju države, a državna kontrola nad ponudom i potražnjom novca, postala je glavna deter­minanta razine nacionalne i međunarodne ekonomske aktivnosti.

Za izlaganje koje slijedi, potrebno je najprije protumačiti temeljne poj­move. Najprije, važno je napraviti razliku između ekonomskog i političkog suvereniteta u monetarnim pitanjima. Ekonomski, monetarni suverenitet obuhvaća područje mehanizama, uređenja i institucija koji imaju zadatak olakšati transakcije i razmjenu između nacionalnih valuta i kreditnih susta­va. Politički, monetarni suverenitet ulazi u ingerencije vlade i njezinih zada­ća da pomiri ciljeve makroekonomske politike što se odnosi na “unutarnju” ravnotežu u vidu pune zaposlenosti i niske inflacije i “vanjsku” ravnotežu koja govori o stanju platne bilance. Sljedeći važan pojam jest monetama vladavina koju Cohen shvaća kao pojam što u sebi involvira dva aspekta: 1. procese i institucije financijskih posredovanja; i 2. menadžment novca. Glo­balni monetarni sustav ili globalna financijska struktura, što su izrazi koje Cohen shvaća kao sinonime, akceptira važne međunarodne uloge pojedinih nacionalnih valuta, što znači da se ne može govoriti o homogenom entitetu, nego prije o “svemiru različitih nacionalnih monetarnih prostora”.

Analitički, potrebno je također upozoriti čitatelja na bitnu razliku iz­među međunarodnog monetarnog sustava i poretka. Kreiranje novca, po­put razrezivanja poreza i držanja vojske predstavlja jedno od temeljnih obilježja političkog suvereniteta. Iz tog razloga, međunarodni monetarni sustav je nužan kao integrativni, regulatomi i kontrolni mehanizam koji olakšava razmjenu između nacionalnih novčanih sustava. Monetarni sustav Cohen određuje kao “nagomilavanje različitih entiteta što su povezani po­sredstvom redovitih interakcija, u skladu s određenim oblikom kontrole” (Cohen, 2008.: 22). Nasuprot tome, “međunarodni monetarni poredak je zakonski i ugovoreni okvir unutar koga djeluje ovaj mehanizam razmjene” (Cohen, 2008.: 22). Kao što slikovito tumači Mundell:

“Monetarni poredak je za monetarni sustav, poput onoga što je ustav za politički i izborni sustav. Monetarni sustav možemo shvaćati kao mo­dus operandi monetarnog poretka” (Mundell, 1972.: 92).

Neki, pak autori, poput Coopéra (1975.), više vole koristiti termin režim nego poredak.

Britanska hegemonija i Prvi svjetski rat

Financijska revolucija tijekom 18. i 19. stoljeća u temelju je preobrazila od­nos između države i gospodarstva i ima dalekosežne posljedice po kasnije razvitke u međunarodnoj ekonomiji i svjetskoj politici. Monetarni sustav 19. stoljeća odražavao je primamo britanske ekonomske i političke intere­se. Klasični zlatni standard (1870. - 1914.) bitno je u svome funkcioniranju

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L IT IČ K I I IN S T IT U C IO N A L N I A SPE K TI 4 5

4 6 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

odstupao od liberalnog ideala. To nije bio nepristran, tehnički, impersona­lan poredak, nego naprotiv, pod klasičnim zlatnim standardom međunarod­ni monetarni poredak organizirala je i njime upravljala Velika Britanija i Londonski City. Bio je to hijerarhijski poredak, visoko centraliziran, kraj­nje asimetričan i podložan manipulaciji, koji je Velikoj Britaniji omogućio da u značajnoj mjeri kontrolira opseg svjetske ponude novca, pri čemu je Engleska banka upravljala svjetskom monetarnom politikom.

Glavno obilježje funkcioniranja međunarodnog monetarnog i trgovač­kog sustava bila je središnja uloga funte u međunarodnim transakcijama. U eri britanske hegemonije, ideologije laissez faire i vladavine konzerva­tivnih srednjih klasa prioritet je davan monetarnoj stabilnosti u odnosu na socijalne ciljeve. Baš ovaj čimbenik pokazao se presudnim kad je koncem 19. stoljeća uspon novih industrijskih sila počeo potkopavati temelje bri­tanske hegemonije. Međutim, iako britanska nadmoć u novcu i financijama više nije imala pokriće u proizvodnji i trgovini, silom inercije, njezin imidž hegemona i dalje se nastavljao. S druge strane, politička slabost i neorga­niziranost deprivilegiranih grupa i klasa, sprečavala je bilo koju značajniju ekonomsku ili političku promjenu.

Glavna konzekvencija Prvog svjetskog rata bila je nacionalizacija svjet­skog monetarnog sustava. Kao što je primijetio Schumpeter, realitet se u potpunosti promijenio. Napušten je režim čvrstog deviznog tečaja i kao izlaz za nuždu pojavilo se uređenje plutajućeg tečaja. “Ratna” država je kroz oporezivanje i zaduživanje ostvarila kontrolu nad društvenim resur­sima, pri čemu su monetarni čimbenici kao što su deficiti, novac, kredi­ti i porezi, postali determinante ekonomskih aktivnosti i alokacije resur­sa (Drucker, 1983.). Na taj način, država je kroz svoje makroekonomske politike - fiskalnu i monetarnu, instrumentalizirala gospodarstvo u službi svojih političkih i socijalnih ciljeva. Ovisno o tome kako su se odredili spram ove povijesne uloge države, autori su se podijelili u različite škole i smjerove. Kensijanci su bili fokusirani na pozitivne strane koje bi ovaj fenomen mogao iznjedriti u odnosu na rješavanje problema nezaposlenosti, recesije i hirovitih poslovnih ciklusa.

Schumpeter i drugi konzervativni ekonomisti, držali su da bi pojačana uloga države mogla potkopati i kapitalizam i demokraciju, zato što bi ek­spanzija skupih vladinih programa mogla dovesti do rastućih infianatomih pritisaka. Trebalo je, dakle, disciplinirati monetarnu moć modeme države. To je ukazivalo na potrebu da se ponovo etablira međunarodni ekonomski sustav i stabilan monetarni poredak kao što je to tražio Keynes (1919.) u Ekonomskim konzekvencijama mira.

Kao što analizira Gilpin, slom međunarodnog monetarnog poretka u tom razdoblju, bio je posljedica spleta nekoliko čimbenika. Prije svega, do­

D IZ A JN IR A N JE N O V CA : G E O PO L IT IČ K I I IN S T IT U C IO N A L N I A SPE K TI 4 7

maće dobrobiti i nacionalna rivalstva, postali su važniji od međunarodnih normi, što sasvim sigurno nije išlo u prilog suradnji i kooperaciji. Britani­ja više nije bila u stanju upravljati međunarodnim monetarnim sustavom. Ideologije fašizma, nacizma i New Deala srušile su ideologiju liberalnog internacionalizma. Sve ovo zajedno, dovelo je do kolapsa svjetskog li­beralnog gospodarstva. U ekonomskom i političkom kaosu koji je nakon toga uslijedio, međunarodni monetarni sustav fragmentiran je u nekoliko natjecateljskih monteranih blokova: “blok funte” što je bio organiziran oko Velike Britanije, “dolarski blok” oko SAD-a i “zlatni blok” oko Francuske. Svjetsko gospodarstvo ušlo je u eru bjesomučnih ekonomskih ratova u ko­jim a su države, koristeći šokantne devalvacije i plutajući tečaj kao oružje, pokušavale spašavati svoja gospodarstva napadima na druge blokove. U svakom slučaju, riječ je o iznimno poučnom razdoblju ekonomske i politič­ke povijesti (Cottrell, 1995.).

Sustav Bretton Woods (1944. -1976.)

Konferenciju u Bretton Woodsu što je održana 1944. g. obično se povezuje s mjestom gdje je osnovan Međunarodni monetarni fond i prihvaćen režim čvrstog deviznog tečaja. Međutim, važno je istaknuti daje prije svega treba smjestiti u kontekst opće intelektualne klime, koja je u znanstvenom radu podržavala stroga specijalistička područja i potpunu razdvojenost etabli­ranih disciplina ekonomije i političke znanosti. Kad se imaju u vidu ove činjenice, lakše je razumjeti poziciju idejnih tvoraca ove konferencije, koji su kao važan cilj konferencije postavili razdvajanje menadžmenta mone­tarnih odnosa od “visoke politike” nacionalne sigurnosti i međudržavnih rivalstava i njegovo prepuštanje monetarnim ekspertima kao čisto tehničko područje (Cohen, 2008.).

U atmosferi hladnog rata, ističe Cohen (2008.), ekonomske su analize bile fokusirane na efikasnost, stabilizaciju i potrošača i odvojene od institu­cionalnih aspekata i političkih interesa. Međutim, kako se ubrzavala među­zavisnost nacionalnih gospodarstava, a globalni procesi postajali sve vidlji­viji, tako je i rasla svijest o tome da globalna monetama vladavina nije ništa dmgo do svijet visoke politike. Pionirska istraživanja iz područja političkih dimenzija međunarodnog monetarnog sustava započinju kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih Charles Kindleberger (1970.), Susan Strange (1971.) i Be­njamin J. Cohen (1965.). Pozicija Susan Strange da “nije moguće pisati o novcu, bez da se govori o politici” u značajnoj je mjeri modificirala diskurs akademske zajednice.

4 8 PO L ITIČ K E B O R B E Z A NOVAC

Kao produkt američko-britanske suradnje, sustav Bretton Woods bio je prvi povijesni primjer poretka o kome se pregovaralo, a dizajniran je zato da kroz multilateralne procese odlučivanja osigura upravljanje monetarnim odnosima među suverenim državama. Međunarodni monetarni fond koji je tada etabliran, zamišljen je kao organizacija koja će imati ulogu nad­zora nad funkcioniranjem globalnog monetarnog sustava i dodjele kredita zemljama koje su bile suočene s povremenim problemima platne bilance. Kreatori Bretton Woodsa vjerovali su d a je moguće uspješno povezati dr­žavu i tržište, pa je zato ideja vodilja ovog režima bila osigurati stabilan svjetski ekonomski poredak koji će uspjeti pomiriti multilateralizam sa za­htjevima domaće stabilnosti.

Ovaj “globalni Kejnsijanizam”, kako ga naziva Gilpin, temeljio se na autonomiji nacionalnih politika, čvrstom deviznom tečaju i konvertibilnosti valuta (Cooper, 1975.). Pod utjecajem bolnog iskustva iz Velike depresije,i u želji da se ne ponove razorne politike konkurentskih deprecijacija iz 1930-ih, sustav čvrstog deviznog tečaja počivao je na jasnim političkim temeljima i bio je odraz odnosa snaga između triju vladajućih gospodarsta­va (Cohen, 1977.). Ukratko, radilo se o nagodbi. Zapadna Europa i Japan pristali su na hegemonijski sustav koji je SAD-u odobravao posebne po­vlastice da unilateralno djeluje u inozemstvu. Za uzvrat, SAD su dozvolile svojim saveznicima da koriste ovaj sustav za promicnje svojih separatnih ekonomskih interesa, čak i kad je to bilo na račun SAD-a. U slučaju “funda­mentalne neravnoteže”, sustav je dozvoljavao državama da promijene svoj devizni tečaj uz međunarodni pristanak. Međutim sam pojam “fundamen­talne neravnoteže” ostao je nedefiniran, dakle, arbitraran.

Povij est sustava Bretton Woodsa analitičari obično dijele u dva razdo­blja: era nestašice dolara koja je trajala do kasnih 1950-ih i era pretrpano­sti s dolarima, tijekom koje je trajni američki deficit kulminirao 1971. g. okončanjem konvertibilnosti dolara u zlato, što je imalo za posljedicu da je svjetski monetarni sustav stavljen na čisti dolarski standard. No, kreni­mo redom. Problem “nestašice dolara”, početak hladnog rata i činjenica da velike industrijske sile nisu, zbog iscrpljenosti svojih gospodarstava ratom, bile u stanju sve do 1958. g. preuzeti odgovornosti i obveze što ih je na­metao novi sustav, bili su ključni čimbenici koji su SAD doveli u poziciju da preuzmu primarnu odgovornost za menadžment svjetskog monetarnog sustava. U stvari, klasični sustav Bretton Woods trajao je samo od 1958. do 1964. g. kad je zamijenjen “hegemonijom dolara”. S obzirom na to da su druge države vezivale svoje valute za dolar, postignut je sustav čvrstog deviznog tečaja. Na svjetskoj sceni, dolar je bio glavna valuta rezerve, što znači daje međunarodna likvidnost postala funkcija američke platne bilan­ce. Činjenica da su SAD bile glavni svjetski dobavljač novca bila je ključni

D IZ A JN IR A N JE N O V C A : G E O PO L ITIČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 4 9

čimbenik iz kojeg je proizlazila njihova moć i nezavisnost. Otjecanje dolara kao posljedica kroničnog američkog budžetskog deficita funkcioniralo je poput motora koji je pokretao svjetsko gospodarstvo. Sve dok stroj nije stao, odnosno Bretton Woods se srušio.

Međunarodna suradnja pogodovala je državnom intervencionizmu i kensijanskim politikama rasta, osiguravajući pritom stabilnost sustava de­viznog tečaja. Međutim, sustav je od samog početka bio opterećen brojnim nedorečenostima i proturječnostima.

Robert Triffin (I960.), skrenuo je pozornost na fundamentalnu kontra­dikciju između mehanizma kreiranja likvidnosti i mehanizma međunarod­nog povjerenja u sustav, što je ukazivalo na ozbiljnu pukotinu u srcu dolar­skog standarda. Ovaj fenomen koji je kasnije analiziran i rješavan u praksi pod sintagmom “Triffinova dilema”, ukazivao je na to da će rast inozemnih štednji u dolarima koje nisu imale pokriće u zlatu, odvesti u smjeru finan­cijskih špekulacija i nestabilnosti sustava. Sustav, se, naime, oslanjao na američki platni deficit da bi osigurao likvidnost, ali je baš ovaj dugoročni deficit potkopao povjerenje u dolar.

Za monetarno i političko uređenje Bretton Woodsa bile su inherentne dvije asimetrije na kojima su se poslijeratni saveznici podijelili. S jedne strane, uloga dolara kao valute za rezerve, transakcije i intervencije, po­većala je utjecaj Federalne rezerve i omogućila SAD-u slobodno tiskanje dolara, što je učvrstilo njihovu međunarodnu poziciju i povećalo raspon njihovih političkih i ekonomskih privilegija. To je, dakako, odgovaralo SAD-u. S druge strane, s obzirom na činjenicu d a je dolar bio standard po kojem su sve druge zemlje vezivale vrijednost svojih valuta, SAD su bile jedina zemlja koja nije mogla poboljšati svoju platnu bilancu devalvacijom dolara, jer je to moglo izazvati uporedne devalvacije funte, marke i ostalih valuta. Posljedično, precijenjeni dolar išao je u korist izvoznih proizvoda Europe i Japana.

Činjenica da su američki dolari preplavili svjetska tržišta, dovela je u periodu od kasnih 1950-ih do ranih 1970-ih do ustrajnog rasta globalne in­flacije. Drugim riječima, američka inflacija bila je prenesena na sve njihove ekonomske partnere, a širenje ekonomske međuzavisnosti između država tijekom 1960-ih, definitivno je potvrdilo da inflacija nije nacionalni, nego međunarodni makroekonomski problem. Iz tog razloga, nužno se otvorilo pitanje iznalaženja novih mehanizama i mjera njezinog rješavanja.

One aspekte Bretton Woodsa koji su bili nepovoljni po američku pozici­ju, Nixonova administracija riješila je devalvacijom dolara u prosincu 1971. To je de facto značilo odustajanje od ovog sustava, a gubitak međunarodne financijske discipline koji je zatim uslijedio, otvorio je vrata bujicama ne­kontroliranih kredita i dužničkih kriza kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih.

5 0 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

Unilateralnim razdvajanjem zlata od dolara, srušen je glavni nosač Bretton Woodsa. Prema mišljenju analitičara (Gowa, 1983.; Keohane, 1985.), Bretton Woods je srušila američka hegemonijska politika zbog straha da bi uspon Zapadne Europe i Japana mogao ugroziti ekonomsku i političku autonomiju SAD-a. Sustav je de facto okončan 1973. g. kad je u ožujku donesena odluka o uvođenju plutajućeg deviznog tečaja. Međutim, de iure kraj čvrstog deviznog tečaja proveden je 1976. g. na samitu vodećih članica Međunarodnog monetarnog fonda na Jamajci. Konferencija je do­nijela sljedeće odluke: 1. legaliziranje plutajući devizni tečaj; 2. reducirana je uloga zlata kao rezerve; 3. povećane su kvote MMF-a, osobito one što pripadaju zemljama OPEC-a; 4. povećana je novčana pomoć za manje ra­zvijene zemlje; i 5. paritet valuta prepušten je nacionalnim autonomijama (Gilpin, 1987.: 141). Analitičari se slažu d a je to bio kraj jednog monetar­nog režima, ali ne i početak novoga. Sustav rada na međunarodnoj razini više nije bio podvrgnut nijednom stabilizirajućem obliku kontrole. To je, tvrdi Cohen, bila suštinska promjena u globalnim monetarnim odnosima.

SAD su, drži Gilpin, koristile politiku deviznog tečaja kao kompenza­ciju za svoju lošiju geopolitičku poziciju u odnosu na onu koja je pripadala SSSR-u. Za razliku od Rusije, koja je smještena u srcu Euroazijskog po­dručja i može neposredno demonstrirati svoju vojnu silu po svojoj perife­riji, SAD su svoju silu demonstrirale kroz stacioniranje svojih trupa u ino­zemstvu i vođenje ratova na stranim teritorijima. Ekonomski tereti globalne hegemonije, rješavani su prije svega kroz korištenje prednosti, što ih daje pozicija dolara kao temelja međunarodnog monetarnog sustava. Cijena koju je Amerika platila zbog činjenice daje Federalna rezerva funkcionirala kao svjetski bankar bila je destrukcija sustava Bretton Woodsa, i preobrazba SAD-a iz zemlje kreditora u zemlju zajmoprimca. Njezin najveći kreditor postao je Japan, a danas je to Kina. U nastojanju da kroz hegemonijsko vod­stvo osigura stabilnost svjetskog monetarnog sustava, američko se gospo­darstvo od svjetskog lidera konvertiralo u dio svjetskog problema. Temeljni problem međunarodnog monetarnog sustava, konflikt između nacionalnih ciljeva i međunarodnog poretka, Bretton Woods nije uspio riješiti.

Novi monetarizam

U pokušajima reformi međunarodnog monetarnog sustava, temeljni proble­mi ostaju i dalje međunarodni novac, mehanizam prilagodbe i monetarno vodstvo. Dosadašnji neuspjesi u njihovom razrješavanju, više ukazuju na

D IZ A JN IR A N JE N O V CA : G E O PO L IT IČ K I I IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 51

konfliktne političke interese i problem neadekvatnog ekonomskog i politič­kog vodstva, nego što bi bili problem ekonomske teorije.

Način na koji su financijska tržišta funkcionirala u proljeće i ljeto 2007. g., definitivno potvrđuje, tvrde Roche i McKee (2007.) da je likvidnost ključna riječ koja usmjerava ponašanje investitora u naše vrijeme. Nedvoj­beno se pokazalo da se količina i trošak novca što stoji na raspolaganju in­vestitorima, može zamrznuti do točke da zaprijeti globalnome financijskom sustavu. Roche i McKee su utemeljitelji i vlasnici konzultantske tvrtke In­dependent Strategy što je utemeljena 1994. g. sa svrhom pružanja pomoći kompanijama u situacijama kad su potrebne promptne reakcije na promjene u političkim i ekonomskim razvitcima. Ovaj odjeljak temelji se na njihovoj sjajnoj knjizi Novi monetarizam (2007.).

Kako i zašto je postalo moguće da u zadnja dva desetljeća financije određuju ton realnome gospodarstvu, ovi autori opisuju uz pomoć svoje koncepcije novog monetarizma koji konceptualno određuju kao “zbir eko­nomskih uvjeta koji su u protekla dva desetljeća omogućili kreiranje ogro­mne likvidnosti, bez da su izazvali pretrpanost tržišta robama i uslugama ili visoke troškove kapitala. Umjesto toga, vrijednost financijske imovine rasla je daleko brže od gospodarstva što joj stoji u pozadini” (Roche & Mc­Kee, 2007.: I.). Novi monetarizam nije nova paradigma, nego je on rezultat ekonomskih okolnosti.

Od ranih 1980-ih, monetarne politike što su bile usmjerene na obuzda- vanje inflacije, rezultirale su s velikim količinama jeftinog novca, koji je stajao na raspolaganju u različitim oblicima. Višak novca u tom razdoblju, primarno je usmjeravan prema investiranju, a ne kupovanju. Kad se ovom čimbeniku pridoda ponuda jeftinih roba i usluga što su do kupaca stizale iz Kine i posredstvom intemetske prodaje, posljedica povećane likvidnosti nije bila inflacija u dućanima, nego inflacija imovine. Niža inflacija zau­stavila je ekonomske cikluse “zastoja i padova”, čime je osiguran postojan rast gospodarstva i pad volatilnosti makro-gospodarstva. Rast, radna mje­sta, plaće i profiti, bili su znatno manje podložni promjeni nego prije.

Novi oblici likvidnosti u okviru novog monetarizma povećali su sposob­nost apsorpcije šokova na tržištu, tako što su smanjili volatilnost financij­skog tržišta i diversificirali rizike. Niža volatilnost cijena financijskih imo­vina, izazvala je, dakako, veće povjerenje investitora. Međutim, mračna strana ovog optimizma jest sklonost prema preuzimanju prevelikih rizika u obliku prekomjernog zaduživanja ili davanja kredita. Pod povoljnim okol­nostima, otvara se put za kreiranje viših razina likvidnosti. Međutim, kad je situacija obrnuta, dolazi do oštrih kontrakcija likvidnosti, što znači da se smanjuje sklonost rizicima, povećavaju troškovi kapitala, likvidnost se smanjuje, cijene na financijskim tržištima padaju, a investitori propadaju.

5 2 PO L IT IČ K E B O R B E ZA NOVAC

To su procesi na koje treba obratiti pozornost na današnjim financijskim tržištima. Ipak, ističu Roche i McKee, za opću nesigurnost ne možemo kri­viti instrumente novog monetarizma, nego način na koji ih ljudi koriste i zloupotrebljavaju.

Ako se želi razumjeti što se danas dešava na financijskim tržištima, po­trebno je najprije objasniti učinke dezinflacije koja je obilježila zadnjih 25 godina. Za razliku od deflacije, što znači rušenje cijena, dezinflacija znači rušenje rasta cijena. Od 1982. g. rast cijena na globalnoj razini usporavao se iz godine u godinu kao posljedica ciljanog djelovanja središnjih banaka, vlada i tehničke podrške, što je, zahvaljujući internetu, promijenilo načine poslovanja korporacija, ali i funkcioniranje tržišta.

Zahvaljujući dezinflaciji, vrijednost financijske imovine u zemljama G7 u razdoblju od 1980. do 2006. g. rasla je daleko brže od rasta društvenog bruto proizvoda, profita ili renti, odnosno njezin se rast stalno povećavao u odnosu na vrijednost bilo koje “materijalne” ekonomske aktivnosti što podupire vrijednost imovine. Iako je rast cijena financijske imovine jed­nim dijelom doista bio rezultat liberalizacije financijskih tržišta, Roche i McKee tvrde da odlučujući čimbenik treba potražiti u kreiranju novih fi­nancijskih instrumenata. Novi oblik likvidnosti kreiran je izvan kontrole središnjih bankara, pri čemu je ova likvidnost bila veća od potreba “realnog gospodarstva”, pa su umjesto toga napumpane cijene imovine, a njezin rast prvenstveno se oslanjao na sklonost rizicima na tržištima derivata.

Načini na koji se novac umnažao u okviru starog i novog monetarizma, značajno se razlikuju. Tijekom 1960-ih i 1970-ih središnji bankari imali su kontrolu nad ponudom i cijenom novca. Oni su izdavali novac, banke su ga zatim posuđivale, i dalje davale u zajam, pri čemu su nešto novca držale u rezervama. A zbir svega toga, depoziti kreditnih institucija u središnjoj banci i bankovnih zajmova, bila je likvidnost što je tradicionalno mjerena kao МЗ. Prema Boffingeru (2001.), МЗ uključuje depozite s dogovorenim dospijećem, depozite otkupljive po viđenju, otkupne ugovore, dionice fon­da, papire na tržištu novca, oročene depozite, dužničke vrijednosne papire i štedne uloge (Bofifinger, 2001.: 16).

Budući da je dezinflacija umnogostručila vrijednost financijskih imo­vina, središnje banke progresivno su izgubile kontrolu nad novcem. Igrači na financijskim tržištima koji su imali sve veće povjerenje u jeftin novac, počeli su uvoditi nove financijske instrumente što su im omogućavali da kreiraju likvidnost nezavisno od središnje banke.

Sva ta nova količina novca nije, međutim, povećala inflaciju, zahvaljuju­ći globalizaciji i tehničkom razvitku. Radi se naime o tome, da se povećana konkurencija pokazala kao dobar regulativ cijena proizvoda na globalnim tržištima. Ali za razliku od potrošne robe, cijene imovine počele su skakati

D IZ A JN IR A N JE N O V CA : G E O PO L IT IČ K I 1 IN ST IT U C IO N A L N I A SPE K TI 5 3

kako je novac postajao jeftiniji i obilniji. Problem je u tome, tumače ovaj fenomen Roche i McKee, što nitko porast cijena imovine ne računa kao inflaciju nego kao kreiranje bogatstva. To je tako bilo moguće dok kreditni mjehurići podcijenjenog kapitala nisu počeli eksplodirati, pri čemu su se pojavili novi oblici dugova, što su bili osigurani vrijednosnim papirima, poput hipotekarskih dugova i korporacijskih dugova. No, svakako, najveću pozornost zavređuje novi oblik likvidnosti što je kreiran kroz razvitak trži­šta derivata.

Danas derivate najčešće nazivaju “kreditni Titanik”. Međutim, kad je započela njihova široka uporaba, dilema je bila da li su oni samo oblik “neutralnog” transakcijskog kapitala, ili su i oblik likvidnosti koji utječe na cijenu imovine? Oni su, odgovaraju Roche i McKee, ijedno i drugo.

“Metaforički, derivati su za financijsku likvidnost, ono što je nagi­njanje bazena s vodom - oni će povećati prelijevanje vode u bilo kojem smjeru se naginje tržište: u smjeru porasta cijena ili u smjeru padanja cijena” (Roche & McKee, 2007.: 9).

Derivati su drastično povećali “moć investiranja” ili “kupovnu moć” novca, zato što dozvoljavaju investitorima kupovinu vrijednosnica koje predstavljaju stopostotnu imovinu za iznos od nekoliko posto vrijednosti imovine, pod pretpostavkom da prihvaćaju veće rizike što ih nameću in­strumenti derivata. Derivati su integralni dio investicijskog svijeta velikih igrača, što su uglavnom povezani s imovinama u SAD-u i Europi. Uz po- moć derivata, rasprodaje se rizik iz bilance financijskih institucija, kao što je rizik od kredita i kamatnih stopa, i prenosi na specijalizirane institucije poput fondova za osiguranje od rizika i osiguravajućih društava. Na taj na­čin, oni oslobađaju kreditnu sposobnost i pridonose redukciji kolebljivosti cijena financijskih imovina, pa ne začuđuje da su se bankovni regulatori odnosili prema njima benevolentno.

U Americi se vjerovalo da ne postoji nikakav rizik od pucanja kreditnih mjehura. Kritičarima Federalne rezerve Ben Bemanke (2007.) odgovarao je da su niske kamatne stope posljedica azijskih viškova. Roche i McKee su izračunali da se pomoću viškova što iz Azije i OPEC-a zemalja stižu u SAD, može objasniti samo 15% pada američkih dugoročnih kamatnih stopa u zadnjih 20 godina. “Dezinflacija je ono što je učinilo taj posao - dezinfla- cija” (Roche & McKee, 2007.: 39).

Loša vijest, skreću pozornost Roche i McKee, proizlazi iz činjenice da su derivati oblik podcijenjene likvidnosti koja kreira imovinu od mjehurića. Ako pukne bilo koji od mjehurića, gubitak će biti uvećan za iznos koji pred-

54 p o lit ič k i ; b o rik : za n o vac

stavlja. Primjerice, deset postotni gubitak na imovini može se pretvoriti u stopostotni gubitak temeljem ugovora o derivatima.

Financijski sektor, dakako, ne može nastradati. Šteta će, dakle, biti transferirana kroz kontrakciju kredita na realno gospodarstvo, zaposlene u njemu i njihove obitelji. No, to su radosti života u kapitalizmu. Što je, dakle, kapitalizam? U poglavljima koja slijede, tragam za odgovorom na to pitanje, jednako kao što me zanima i odgovor na pitanje: Što je to ljudima toliko privlačno u njemu?

Poglavlje 2.: POLITIČKA MOĆ Ï AKUMULACIJA

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Ovo je priča o najzabavnijem poslu na svijetu: Kako se kroz igrus novcem drugih ljudi, spašava “naše” gospodarstvo?

Pitanja za debatu

► Koja je razlika između tržišta i kapitalizma?► Tržište je način organiziranja ekonomskih aktivnosti, a

kapitalizam je model društva.► Opasnosti i potencijali sadašnje razvojne faze kapitalizma► Opasnosti: Progresivno povećavanje nejednakosti između

bogatih i siromašnih zemalja, kao i nejednakosti unutar najrazvijenijih zemalja, što ugrožava stabilnost globalnog svjetskog gospodarstva.

► Prilike: Utemeljeni postaju zahtjevi da se kapital dovede pod društvenu kontrolu, što predstavlja metodologiju koja će dovesti do ravnoteže između ekonomskog rasta, općeg društvenog dobra i zaštite okoline.

Predmet razgovora

• Uvjet opstanka - kriza• Analiza sukcesivnih režima kapitalističke akumulacije• Braudelovo pojmovno određenje kapitalizma• Arrighijeva periodizacija sistemskih ciklusa akumulacije• Sredstva i svrhe korporativne mreže• Moć novca i moć države• Tinkerova analiza dijalektičkog odnosa između špekulacije

i socijalizacije u američkom financijskom sektoru

Poglavlje 2.:POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA

Uvod: Uvjet opstanka - kriza

'7 kad iziđe na put, pritrča netko i kleknuvši pred njim upita ga: Učitelju dobri! Sto mi valja činiti da dobijem život vječni? Isus mu reče: Sto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, osim jedno­ga Boga. Znadeš zapovijedi: Ne ubij, ne čini preljube, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva, ne prevari, poštuj oca svoga i ma­ter svoju. On mu odgovori: Učitelju! Sve sam ovo izvršio od svo­je mladosti. A Isus pogledavši na njega zavoli ga i reče mu: Jed­no ti manjka, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu; i dođi, uzmi križ svoj te idi za mnom! A on po­sta zlovoljan od ove riječi, pa otiđe tužan, jer bio je vrlo bogat”.

MARKO, 10, 17-22

Svakako ključni moment u kontekstu debata o tekućoj globalnoj finan­cijskoj krizi i recesiji 2008./2009. predstavlja slučaj Bear Stearns. Ovaj

događaj pokrenuo je staru debatu što se s obje strane Atlantika vodi još od vremena Velike depresije iz 1930-ih, pri čemu pesimisti govore daje današ­nji trenutak zaista usporediv s ovim povijesnim iskustvom, a optimisti već naziru kraj i kažu daje cijela stvar prenapuhana. Jedna američka građanka situaciju komentira za CNN na krajnje pragmatičan način: Ako uspijem za­držati posao, onda se radi o recesiji, ako ga izgubim onda je to depresija.

“Wall Street spašava Bear Stearns” bio je udarni naslov vikend izdanja Financial Timesa od 15./16. ožujka 2008. g., broja u kome je cijeli blok posvećen financijskoj oluji što ju je izazvao Bear. Dužnosnici Federalne rezerve rekli su novinarima FT-a da će središnja banka intervenirati zbog postojanja sistemskog rizika od propasti pete najveće investicijske banke u vrijeme kad su tržišta izuzetno krhka. U slučaju da državna potpora ne uspije dati zadovoljavajuće rezultate, već su započeli pregovori da banku preuzme JPMorgan Chase, što se i dogodilo istoga mjeseca. Pitanje glasi: Zašto bi se država trebala uplitati u spašavanje investicijske banke koja jest velika, ali nipošto najveća? Bez obzira što je tek peta banka po veličini, Bear je ogromni pozadinski igrač koji djeluje kao važan osiguravatelj hipo- tekamih vrijednosnica, aktivan trgovac derivatima i vodeći kreditor Hedge fondova. Analitičari su upozoravali da poslovi s kojima se Bear bavi imaju

59

60 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

tako dalekosežne konzekvencije po globalni financijski sustav, daje gotovo nemoguće predvidjeti koje bi bile moguće posljedice po partnere, klijente i investitore.

Da bismo razumjeli što se to zbiva na današnjim tržištima financija, po­trebno je, kao i u mnogim drugim situacijama, vratiti se u prošlost. Ovo poglavlje koncipirano je kao povijesna analiza metamorfoza kriza akumu­lacije kapitala: u središtu pozornosti nalaze se potencijalne opasnosti, ali i mogućnosti što izranjaju iz sadašnje razvojne faze kapitalizma kao sustava. Glavni oslonac i vjerni partner na ovom intelektualnom putovanju bit će sjajna Arrighijeva knjiga Dugo dvadeseto stoljeće (2002.). Kako su sve oči uprte u SAD, poglavlje završavam Tinkerovom analizom dijalektičke bor­be između špekulacije i socijalizacije što se desetljećima vodi u američkom sektoru financija. U ovom poglavlju čitatelju se pruža mogućnost da na globalne procese gleda kroz naočale radikalne kritičke perspektive.

Ovo je priča o sistemskim uvjetima što omogućuju kapitalizmu da se revitalizira kroz krizu, pri čemu sam usredotočena na njezina oba aspekta - krizu kao restrukturiranje i krizu kao prijelom. Kad se otvori prostomo-vre- menski horizont cjelokupnog životnog razdoblja kapitalizma kao svjetskog sustava, tad na površinu izbijaju financijska ekspanzija i eklekticizam kao sredstva osiguranja sustava, i što je mnogo važnije, perpetuiranja uvijek istih odnosa moći. Novčani kapital jest ono što taj sustav čini eminentno adaptibilnim, fleksibilnim i osigurava njegovu prividno neograničenu mo­gućnost promjene.

Time se neminovno nameće potreba analize odnosa novca spram ključ­nih područja ljudske egzistencije i međusobnih povezanosti prividno nepo­vezanih socijalnih i kulturoloških fenomena. Ovaj pionirski posao obavio je za društvene znanosti Georg Simmel. Kad je 1907. g. u Berlinu objavljena njegova knjiga The Philosophy o f Мопеу, iako je podijelila suvremenike, pa i autore na krilu kritičke teorije, bilo je jasno da se radi o iznimnom este- tičkome gledištu što na prijelazu stoljeća predstavlja prekretnicu u istra­živanjima uspona financijskih sila, tako što ekonomskoj znanosti pristupa sa filozofijskog stajališta (Frisby 1990.). Simmelova (2004.) deduktivna analiza osvjetljava procese kroz koje novac u okviru zrelog novčanog gos­podarstva preobražava ljudska bića u stvari i socijalizira ih kao strance. On tvrdi daje funkcija, a ne supstanca ono što je suštinsko za novac. U društvu u kome dominiraju monetarni odnosi, novac nije ništa drugo nego sredstvo za kretanje, no istovremeno, on je po svom sadržaju, kao mjera stvari, naj­stabilnija točka ravnoteže između svih drugih fenomena u svijetu. U okviru objektivnog ekonomskog svijeta, suštinski odnos jest odnos razmjenljivo- sti. Novac predstavlja poseban oblik utjelovljene relativnosti ekonomskih dobara što označava njihovu vrijednost. Međutim, odnosi razmjenljivosti ne temelje se na sličnoj vrijednosti, nego su izvor te slične vrijednosti. Oda­

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 61

tle, kapacitet razmjene postaje jedan od najviših oblika bivstvovanja, spe­cijalne sile relativiteta, koja predstavlja simbol u potpunosti dinamičnog karaktera svijeta.

S jedne strane, živimo u vremenu višestrukih mogućnosti izbora, istica­nja prava na različitost i naglašavanja opcija i alternativa u svim aspektima društvenog života, pri čemu zemlje u razvoju postaju “strateški partneri” razvijenih zemalja. S druge strane, pobjednička retorika našeg vremena jest ona zapadne civilizacije u kojoj na pijedestalu stoji jedan jedini “svemogu­ći” sustav - kapitalizam, i, “nema drugih sustava do njega”. Priča zaista po­staje apsurdna kad se uzme u obzir da na ovoj našoj maloj planeti zemlji živi 6,8 milijardi stanovnika, a samo njih 1 milijardu pripada zapadnoj kulturi. Odatle, teško je ne postaviti pitanje: Kako je moguće da sićušna manjina na­ročitih zajednica i dobro pozicioniranih blokova državnih i poslovnih agen­cija što predstavljaju 1 milijardu ljudi, određuje ustrojstvo društva, smjerove razvitaka i životne sudbine većine svojih sunarodnjaka, kao i preostalih 5,8 milijardi ljudi, nalazeći pritom legitimitet u sustavu čiji su uvjet opstanka kriza, pauperizacija i deprivacija? Ono što izranja iz kapitalizma globalnog doba jest gospodarstvo u potpunosti zavisno o relativno maloj grupi i ra­stuća nejednakost unutar i između zajednica (Fox Piven & Cloward, 1993.; Zachary, 2000.; Barca & Becht, 2002.; Peterson, 2003.; Grieco & Ikenberry,2003.). Ja to zovem sistemskim apsurdom naše epohe.

Činjenica jest daje novac u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća dobio novu nadmoć što implicira u sebi i promjenu oblika kroz koje se moć vrši. Pro­cesi “deindustrijalizacije” tijekom ovog razdoblja u temelju su promijenili odnos između proizvodnog, robnog i novčanog oblika kapitala, tako što su doveli do konverzije proizvodnog kapitala u novčani kapital. S obzirom na to daje novčani kapital brže i lakše premještati diljem svijeta prema mjesti­ma gdje on daje najveće profite, od 1980-ih na dalje transakcije na među­narodnim financijskim tržištima enormno dobivaju na važnosti u odnosu na kretanje roba i vrijednosti svjetske trgovine (Giplin, 1987., 2001.; Held & McGrew, Goldblatt & Perraton, 1999.; Quack, Morgan & Whitley, 1999.).

Ova zastrašujuća politička moć ogromnih količina novca dramatič­no mijenja odnose između međunarodnih financija i nacionalnih država, zato što sudbina pojedinačnih država neposredno ovisi o kretanju novca na svjetskim tržištima. Moć novca u današnje vrijeme ukazuje na inhren- tno globalnu prirodu odnosa moći, i, odatle, ističu Bonefeld i Holloway (1996.), novac ne može biti tretiran kao aspekt “ekonomije” nego kao so­cijalna sila što ima značenje samo kad zapovijeda radom drugih (Bonefeld& Holloway, 1996.). Odatle, njegova se uloga mijenja i konstituira pomoću antagonističkih socijalnih odnosa kapitalizma (Crowther, 2002.; Crowther,2004. a, b, c; Crowther & Green, 2004.; Crowther & Mraović, 2005.; Mra- ović, 2004.; Mraović, 2005. a, b ) .

62 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Na teorijsko-metodološkoj razini s fenomenom krize uhvatit ću se uko- štac kroz genealošku analizu formiranja, konsolidiranja i dezintegracije sukcesivnih režima akumulacije na svjetskoj razini, kroz koje se širi kapi­talističko gospodarstvo. Krizu kapitalističke akumulacije dalje propitujem kroz odnos novca i države, što nas dovodi na teren debata o promijenjenom odnosu između globalne ekonomije i nacionalne države. Kriza, međutim, sadrži u sebi i prekretnicu, koja usprkos opasnostima i stupicama otvara i bezbrojne mogućnosti, zato što je druga strana monetarne nestabilnosti nepokorena moć radne snage (Bonefeld & Holloway, 1996.). Poglavlje za­vršavam Tinkerovom (1996.) marksističkom analizom kriza u američkom financijskom sektoru.

Faze razvitka sistemskih ciklusa akumulacije

Stvarni kapitalist u modema vremena više nije individualni poslovni čo­vjek nego je to korporacija, čime dolazi do institucionalizacije kapitalistič­ke funkcije. Gramzljivost nije strast što bi proizlazila iz ljudske prirode, nego je ona posljedica društvenog mehanizma koji individuumu nameće unutarnje zakone kapitalističkog načina produkcije kao vanjske prinudne zakone i ne dopušta mu da svoj kapital održi drukčije osim neprekidnim povećavanjem. Teško da bi danas mogli pronaći ijednu knjigu iz područja korporativnih financija u kojoj ne piše da je temeljna zadaća menadžera stalno povećavati vrijednost imovine kompanije. Na taj način akumulacija postaje “srce i jezgro” kapitalističke funkcije i glavni pokretač sustava. Bu­dući da profiti daju unutrašnje fondove za širenje kompanije, oni, čak i kad nisu konačna svrha, predstavljaju nužno sredstvo za konačne ciljeve.

Ako iz rakursa kritičke teorije želimo proniknuti u tajne stvaranja profita više je putanja kojima možemo krenuti. Mnogi su autori na tragu Marxovih analiza stavili u središte istraživanja radni proces i pozabavili se odnosom posjednika novca i posjednika radne snage; drugi su se kroz istraživanja kolonijalizma i svjetskog sustava usmjerili na tendenciju tržišnog gospo­darstva prema kreiranju središnjih i perifernih mjesta produkcije. Mi ćemo u ovome poglavlju uz pomoć Braudelovih i Arrighijevih analiza krenuti u VIP Društvo gdje posjednik novca susreće posjednika političke moći. To je klub što stoljećima osigurava velike i redovite profite koji omogućuju la longue durée historijskog kapitalizma. Ovo je priča o najzabavnijem poslu na svijetu: Kako se kroz igru s novcem drugih ljudi spašava “naše” gospo­darstvo?

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 63

Distinktivni karakter kapitalističke moći

Kad i kako se kapitalizam uzdignuo iznad struktura prijašnjeg po­stojanja svjetskog tržišnog gospodarstva i polučio moć da preoblikuje tržišta i živote cijelog svijeta?

Promatrano u povijesnom kontinuumu od svojeg “subsistemskog em­brija” iz vremena kasnog srednjeg vijeka do svoje sadašnje globalne di­menzije, kapitalističko svjetsko gospodarstvo je u svome pojavljivanju i ekspanziji nerazdvojivo povezano s procesima formiranja države (Braudel, 1984; Arrighi, 2000.). U doba talijanskih gradova-država kao što su bile Venecija, Đenova i Firenca moć je, spajanjem države i kapitala, pozici- onirana u ruke “bogate elite”. Upravo ovaj moment tranzicije iz rasprše­ne prema koncentriranoj kapitalističkoj moći predstavlja istinski moment rađanja kapitalizma kao distinktivne formacije. To je bio moment uspona specifičnog kapitalističkog sloja što se pojavio kao antiteza sloju tržišnog gospodarstva. Činjenica je da veliki profiti ne nastaju “prirodnim” djelova­njem tržišta, nego su rezultat agresivnih praksi što su podupirane uz pomoć državne moći. Prema tome, dovršena nacionalna država jest ono što leži u pozadini razvitka kapitalizma, pri čemu je međudržavno natjecanje za pokretni kapital bilo, tvrdi Arrighi, odlučujuća komponenta u svakoj fazi financijske ekspanzije i glavni čimbenik u formiranju blokova vladinih i poslovnih agencija, što je dovelo do nastanka svjetskog kapitalističkog gos­podarstva.

Međutim, ključni čimbenik u kreiranju modernog kapitalizma bez kojeg danas nije moguće zamisliti ni monetarne politike modeme države bila je koncentracija moći u rukama ovih privilegiranih političkih struktura što su simultano igrale ulogu vođe u procesima formiranja države i akumulacije kapitala. Natjecanje ovih velikih, ali približno jednakih političkih struktura čini, podvlači Weber (1978.), najsuštinskiji i trajni čimbenik što konstituira političku moć u moderno doba. Dakle tajna uzastopnih uspješnih kapitali­stičkih ekspanzija tijekom proteklih stoljeća skriva se unutar koordinatnog sustava gdje jednu koordinatu čine međudržavna konkurencija, a drugu iz­vrsno organizirane političke strukture što su kreirale mreže moći koje su bile sposobne za neprestano reorganiziranje i kontroliranje socijalne i poli­tičke okoline akumulacije kapitala na svjetskoj razini.

Ovdje se ipak nameće pitanje limita takvih mehanizama, što je osobito potencirano praksom američkog korporativnog kapitalizma. Hoće li savezi između moći države i kapitala naposljetku eliminirati i samo međudržav­no natjecanje i anulirati mogućnost pojavljivanja nove kapitalističke vele­sile višeg reda, što bi značilo prekinuti tijek povijesti kapitalizma? Hoće

6 4 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

li strukture američkog kapitalizma naposljetku dosegnuti konačan limit? Nema dvojbe da “kapitalistički arhipelag” Istočne i Jugoistočne Azije pred­stavlja ogroman izazov i za europski i za američki kapitalizam i prisiljava ga na nove reorganizacije i restrukturiranja. Kao što ističe Guay (1999.), promjene što se zbivaju u globalnom gospodarstvu, predstavljaju izazov za kolektivnu moć SAD-a i Europske unije. Ovdje su, međutim, moguće dvo­značne interpretacije. Pesimistička gledišta stavljaju naglasak na kompeti- tivne i konfliktne aspekte odnosa između SAD-a i Europske unije. Optimi­stične perspektive više su usmjerene na sličnosti između SAD-a i Europe, koje imaju funkciju jačanja veza preko Atlantika.

Ipak, dok je Europa zbunjena, a Amerika proživljava krizu sredovječ- nosti, Weberov san o globalnom Imperiju zapadne civilizacije prikladniji je kao predmet akademskih debata, nego što bi bio politički realitet. Frank (1967.), utemeljitelj teorije o zavisnostima u međudržavnim odnosima, skreće pozornost na to da ne postoji jedna jedinstvena putanja razvitka koju bi slijedile sve države, budući daje diskrepancija između manje i više ra­zvijenih zemalja u današnje vrijeme posljedica barem dviju različitih ra­zvojnih putanja. Frank uvodi novi pojam “pod-razvijeni” (under-develo- ped), što mu pomaže da ukaže na činjenicu daje sadašnje stanje u manje razvijenim zemljama posljedica povijesnih okolnosti. Važno je naglasiti, da razvijene zemlje nikad nisu bile pod-razvijene, mada su u jednom stadiju svoga razvitka bile nerazvijene (Frank, 1967.; Ruccio & Simon, 1992.).

Apstraktna logika kapitala i historijski realitet kapitalizma

Ako pođemo od teze daje kapital najvažnija pojedinačna determinanta mo­deme povijesti, tada se neminovno postavlja pitanje kako pristupiti jedin­stvenoj ontologiji i epistemologiji kapitala. Dijalektika kapitala započinje kontradikcijom između “čiste” vrijednosti kao kvantitativne društvenosti i “čiste” uporabne vrijednosti kao kvalitativne materijalnosti. Koja se logika kapitala manifestira u distinktivno različitim razdobljima akumulacije kapi­tala i koji su to specifični tipovi ideologijske, pravne i političke podrške što omogućuju da vrijednost koja se širi sama po sebi konstituira specifičan tip akumulacije kapitala? Dok je teorija stadija u temelju strukturalna i sinkro- nijska, povijesna analiza kapitalizma principijelno se zanima za promjenu i kauzalitet. Razumijevanje unutarnje strukture kapitala kao cjeline i njegove unutarnje ekonomske logike, moguće je samo kroz promišljanje kapitali­stičke dinamike u oba aspekta, i ekonomski i filozofijski. Štoviše, sinteza

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 65

filozofije i ekonomije utire put kritici opće ontologije iz točke gledišta on­tologije kapitala.

Činjenica je, drži Albritton (1999.), da nam vodeća ekonomska teorija što je inherentno prokapitalistička, sa svojim apstraktnim formalizmom i uskim instrumentalizmom ne pruža temelj za promišljanje radikalnih struk­turalnih preobrazbi kroz koje prolazi modemi kapitalizam. S druge strane, postmodeme analize sa svojim radikalnim reduciranjem ekonomskih fe­nomena na kulturološke postavke i svojim diskursom “neodlučivosti” više pridonose apologiji postojećega, nego što bi bile njegova kritika. Za razliku od ovakvih pristupa, Albritton usvaja od japanskih političkih ekonomista Kozo Unoa (1980.) i Toma Sekinea (1986.; 1997.) razlikovanje triju distin- ktivnih razina analize u političkoj ekonomiji, pri čemu ima u vidu:

• Teoriju potpunog kapitalističkog društva;• Teoriju faza kapitalističkog razvitka;• Teoriju povijesne promjene.

Ovakav pristup plodonosan je zato što razotkriva socijalne odnose iz­među ekonomskoga i neekonomskoga i tako dovodi do konverzije logike kapitala u dinamiku ekonomskih, političkih i ideologijskih institucija koje promiču specifičan način akumulacije kapitala ili stvaranja profita što obi­lježava svaku pojedinu fazu. Albritton tvrdi daje samomaterijalizirajući ka­rakter kapitala ono što ga razlikuje od dragih društvenih predmeta znanja, čineći od njega predmet čiju je duboku strukturu moguće pojmiti pomoću logike dijalektike. Razumijevanje suštine unutarnjih struktura kapitala nuž­na je pretpostavka svakog zahtjeva za strukturalnim preobrazbama i promi­šljanja alternativnih oblika društva.

Sistemski karakter obrazaca ponavljanja

Iako limitirana povijesnim kontekstom u kojem je nastala, Marxova opća formula kapitala (NKN’) ostaje i dalje važan alat za prikaz obrazaca ponav­ljanja historijskog kapitalizma kao svjetskog sustava. Puni sistemski ciklus akumulacije (NKN’) konstituiraju dvije faze kapitalističkog razvitka: faza materijalne ekspanzije u kojoj novčani kapital (N) stavlja u pokret robe, prirodne resurse i postvarenu radnu snagu i faza financijske ekspanzije u kojoj se akumulacija nastavlja kroz financijske poslove u kojima je novčani kapital oslobođen svog robnog oblika. Financijske ekspanzije simptoma- tične su za tip situacija u kojima investiranje novca postiže djelotvornije

6 6 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

učinke kroz čiste financijske poslove, nego što bi bilo moguće ostvariti kroz trgovinu i produkciju.

Važnost financija i bankarstva u kapitalizmu Marx je podcrtao tako što je u svojim analizama dao prioritet obliku vrijednosti. Ovo je ujedno i temelj za razumijevanje logike funkcioniranja korporacijskog sektora u današnjoj situaciji i važna lekcija koju možemo naučiti od Tinkera (1997.).

Osnovni nedostatak političke ekonomije ogleda se, tumači Marx, što u svojim analizama vrijednosti nikada nije postavila pitanje zašto se rad predstavlja u vrijednosti, a mjerenje rada njegovim vremenskim trajanjem u veličini vrijednosti proizvoda rada. Odatle, nikad joj nije pošlo za rukom da iz analize robne vrijednosti, iznađe oblik vrijednosti koji robu upravo čini razmjenskom vrijednošću (Marx, Kapital, Vol. /, 1970.: 81). Oblik vri­jednosti proizvoda rada najapstraktniji je, ali i najopćenitiji oblik kapitali­stičkog načina proizvodnje koji ovoj društvenoj formaciji daje distinktivan historijski oblik, čija je temeljna značajka da proces proizvodnje gospodari ljudima, umjesto da on stoji pod njihovom svjesnom planskom kontrolom.

Marx ispituje rad kao ključnu eksplanatomu varijablu koja, zajedno s političkim, socijalnim i kulturološkim čimbenicima, determinira razmjen- ske vrijednosti, a odatle i distribuciju dohotka između društvenih grupa i klasa (Tinker, 1985.). Pritom on pravi razliku između dva temeljna oblika rada:

“Svaki je rad, s jedne strane, utrošak ljudske radne snage u fizio­loškom smislu, a u tome svojstvu jednakog ljudskog rada stvara robnu vrijednost. S druge strane, svaki je rad utrošak ljudske radne snage u nekom naročitom svrsishodnom obliku, a u ovome svojstvu konkretnog korisnog rada proizvodi upotrebne vrijednosti... Engleski jezik ima tu prednost da za ove dvije strane rada ima dvije različite oznake. Rad koji stvara upotrebne vrijednosti i koji je kvalitativno određen zove se ‘work’ nasuprot riječi ‘labour’; rad koji stvara vrijednost i koji se mjeri samo kvantitativno zove se ‘labour’ nasuprot riječi ‘work’” (Marx, Kapital, Vol /, 1970.: 53).

U kapitalističkom procesu produkcije rad utrošen na proizvodnju neke uporabne stvari predstavlja se kao njezino “predmetno svojstvo” tj. kao nje­zina vrijednost, čime se proizvod rada pretvara u robu. Na taj način, razvoj robnog oblika poklapa se s razvojem oblika vrijednosti. Dijalektika oblika vrijednosti predstavlja temelj za razumijevanje općih principa što leže u pozadini evolucije kapitalizma, a detaljno je opisana u Prvom tomu knjige Kapital: Kritika političke ekonomije, pa odatle, tumači Tinker (1997.) ova knjiga predstavlja temelj za razumijevanje društveno-ekonomske formacije

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 67

kapitalizma. Osnovna fenomenološka obilježja kapitalizma su, sjedne stra­ne, ogroman rast robne proizvodnje za tržište, i s druge strane, rastuća me­đuzavisnost prethodno poluizoliranih zajednica koje postepeno gube svo­ju autonomiju i samodostatnost, tako što kroz razmjenu i trgovinu postaju artikulirane u okviru šire podjele rada. Oblik vrijednosti je integralni dio ovoga procesa u smislu da on upućuje na temelj na kojem specijalizirana, nezavisna robna proizvodnja etablira svoje uvjete trgovine -stopu razmjene za svoje proizvode. Pojava općih ekvivalenata - novca i financijskih usluga - dalje je olakšala razvitak trgovine, specijalizacije i sve veću međuzavi­snost država i regija.

Novac i njegova različita kreditna i investicijska rasprostiranja predstav­ljaju izričaje oblika vrijednosti, što šire i ubrzavaju društvenu podjelu rada i u zemljopisnom i u intertemporalnom smislu. Marx skreće pozornost na to da tek na svjetskom tržištu novac funkcionira u punom obimu kao roba čiji je proizvodni oblik ujedno i neposredan oblik ostvarenja ljudskog rada in abstracto (Marx, Kapital, Vol. /, 1970.: 133).

Nasuprot ortodoksnoj političkoj ekonomiji, Kapital I važan je iz tri ra­zloga:

• Prvo, u središtu analize nalaze se dinamika i inherentna nestabilnost kapitalizma;

• Drugo, važna uloga pripisuje se istjerivanju viška vrijednosti u po­većanoj reprodukciji, kroz bič tržišne konkurencije i tehnološkog razvitka;

• Treće, odlučujuća je uloga dijalektičkih kretanja pri procjenjivanju ekonomske dinamike.

Pedantni historičari ekonomske misli slažu se da je razvojne faze kapi­talizma moguće identificirati kroz analizu ciklusa akumulacije kapitala, ali se razilaze glede njihovog trajanja i teorijskih temelja kroz koje je moguće protumačiti njihove tranzicije.

Kondratjevljevi ciklusi

Kondratjevljeva (1928.) teorija dugih ciklusa kapitalističkog gospodarstva ukazuje na smjenu uzlaznih i silaznih valova konjunkture, ali i na veliku vitalnost kapitalizma kao svjetskog sustava, što je teza koja je podjednako bila poticajna za građanske ekonomiste, kao što je i dobila apologetsku etiketu od strane oponenata među sovjetskim autorima. Iako se ova teorija odnosi primamo na neke grane gospodarstva kao što su teška industrija i poljoprivreda u razdoblju od kraja 18. stoljeća do Prvog svjetskog rata,

68 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

empirijske pravilnosti koje zapaža Kondratjev pri razvitku svakog dugog ciklusa, upućuju na stabilnost i postojanost kapitalizma kao društveno-eko- nomske formacije; kapitalizam je konstanta, samo se smjenjuju dugi ciklusi i njihovi uzlazni i silazni valovi. U promatranom razdoblju, kapitalističko gospodarstvo prošlo je kroz tri duga ciklusa: prvi obuhvaća razdoblje od kraja 18. do sredine 19. stoljeća, drugi razdoblje od sredine do kraja 19. stoljeća, a treći preostalo razdoblje do kraja Prvog svjetskog rata.

Mehanizam koji pokreće svaki pojedinačni ciklus moguće je identifici­rati pomoću četiri obilježja:

• Početak svakog uzlaznog vala poklapa se s velikim promjenama ukupnih procesa socijalno-ekonomskog razvitka;

• Razdoblja uzlaznih valova povlače za sobom velike socijalne potre­se i prevrate;

• Silazni val ciklusa praćen je dugotrajnom depresijom poljoprivre­de;

• Dinamika svakog ciklusa odvija se u fazama poleta, krize i depre­sije.

Egzistencija dugih valova konjunkture neposredno je povezana sa in­strumentima pomoću kojih se proširuju fondovi kapitalnih dobara. Za uzla­zni val karakteristična je velika akumulacija i bogata ponuda kapitala u obliku jeftinih zajmova. S vremenom počinje dolaziti do nestašice kapitala i povećava se neproduktivna potrošnja, što navješćuje nastup silaznog vala konjunkture koji je povezan s razdobljem sniženja ili zastoja u proizvod­nji kapitalnih dobara. Nakon što je sistem doživio najnižu kritičnu točku, ponovo nastupa uzlazni val kapitalističke konjunkture (Dragičević, 1983.: 246-7; Allen, 2001.).

Braudelovi ciklusi

Braudelova povijesna analiza temelji se na uvjerenju da je procese finan­cijskih ekspanzija potrebno promatrati kao svjetsku sistematsku tendenciju koja se ponavlja tijekom razvitka kapitalizma (Braudel, 1984.). Pojam ka­pitalizma Braudel shvaća kao “nespecijalizirani gornji sloj” u hijerarhiji svjetske trgovine, odnosno to je mjesto gdje se ostvaruju “ogromni profiti”, ali i vlada “zakon džungle”; to je “zona antitržišta”, mjesto gdje posjed­nik novca susreće posjednika političke moći.. Kapitalizam je najgornji sloj “troslojne piramidalne strukture” na kojoj je u sredini pozicionirano tržišno gospodarstvo sa svojim bezbrojnim komunikacijama, a ispod njega, smje­šten je najniži sloj materijalnog života, sloj “negospodarstva” što egzistira

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 69

u nerazvijenim zemljama. To je skrovita zona gdje posjednik novca susre­će posjednika radne snage u skrivenom prebivalištu produkcije. Tako su formulirane analitičke smjernice za izučavanje ovog kompleksnog sustava. Istraživači koji su prihvatili Marxov savjet i počeli “kopati po podrumu” došli su do važnih uvida o tajnama stvaranja profita u industrijskoj fazi kapitalizma. Bogatstvo podataka u sferi cirkulacije učinilo je ovaj sloj “pri­vilegiranom zonom” povijesnih društvenih znanosti i ekonomije, pri čemu su istraživanja tržišnog gospodarstva skrenula pozornost na načine kako “zakoni nevidljive ruke” tržišta polariziraju skrivena tržišta produkcije na središte i periferiju.

Waren Beaty u jednom od svojih filmova lucidno primjećuje daje ame­rički korporativni kapitalizam namjerno preselio svoje proizvodne kapaci­tete u zemlje Trećeg svijeta, kako bi razbio političke potencijale američkog radništva; samo energične velike skupine radnika sposobne su za velike ideje i inicijative; u protivnom, oni se pretvaraju u depolitiziranu amorfnu masu. Donji sloj materijalnog života težak je za istraživanje zbog nedostat­ka adekvatne dokumentacije, ili, kako to Brecht kaže, “oni u tami, uvijek su sami”; u gornji, pak, sloj, teško je prodrijeti zbog njegove nevidljivosti i kompleksnosti. No, baš tu, na nebeskim visinama par je trgovaca iz Đeno- ve, Venecije i Firence u 16. stoljeću i Amsterdama u 17. i 18. stoljeću došlo do epohalnog otkrića glede “moći nevidljivog” i utjecaja na daljinu. Male grupe privilegiranih aktera tada su spoznale da špekulacije na valutnom tr­žištu što su povezane s trgovinom i aranžmanima za dobivanje kredita, kad imaju političku podršku, postaju sjenovita zona moći, gdje kapitalizam živi i odakle porobljuje cjelokupnu planetu. Bio je to početak političkih borbi za novac, ili modernim jezikom izraženo, tako su začeti procesi globaliza- cije. Začuđujuća je sposobnost talijanskih gradova-država, komentira ove procese Arrighi, s kojom su oni nekoliko stoljeća uspijevali održati politički i vojni utjecaj na velike teritorijalne sile kasnog srednjeg vijeka i rane mo­deme u Europi.

Kod Braudela, veza između kapitalizma i svijeta trgovine i produkcije inherentno je instrumentalna. Ono što neko djelovanje ili neki društveni sloj čini kapitalističkim jest njegova fleksibilnost i sposobnost nepresta­nog prebacivanja iz proizvodnih linija niže efikasnosti, prema linijama iz kojih se mogu izvući veći profiti. Prema tome, djelovanje je kapitalističko, zaključuje Braudel, sasvim na tragu Магха, temeljem činjenice da u sebi involvira novac što ima “moć oplođivanja”.

Međutim, ekspanzije i restrukturiranja svjetskog gospodarstva, podvla­či Arrighi, ne proizlaze iz prirode poslovnih ciklusa, nego su one rezultat strateških borbi dominantnih koalicija moći oko formiranja, konsolidacije i dezintegracije sukcesivnih režima akumulacije kapitala, kroz koje se ovaj

7 0 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

sustav širi na svjetskoj razini još od svog subsistemskog embrija iz vremena kasnog srednjeg vijeka do svoje sadašnje globalne dimenzije. Motor koji pokreće režim akumulacije kapitala na svjetskoj razini sačinjavaju blokovi vladinih i poslovnih agencija vodećih država što kroz svoje strategije pro­miču, organiziraju i reguliraju svoje specifične interese.

Braudel (1977.), na tragu Магха, pravi jasnu distinkciju između tržišta i kapitalizma. Tržište je način organizacije ekonomske aktivnosti, a kapitali­zam je model društva. Prema ekonomskim povjesničarima, tržište je posto­jalo tisućama godina prije kapitalizma, a poduzetništvo što je u sebi obu­hvaćalo zajedničke inicijative trgovaca, obrtnika, bankara i brokera koji su dobro poznavali tehnike valutnog tečaja, prakticiralo se u srednjem vijeku diljem euro-azijskog trgovačkog sustava. To znači, zaključuje Braudel, da se ne može govoriti o fenomenu koji bi bio specifičan za Zapad. Drugim ri­ječima, za razliku od konvencionalnog shvaćanja u društvenim znanostima što identificira kapitalizam i tržišno gospodarstvo, Braudel shvaća kapitali­zam kao formaciju koja je u potpunosti zavisna od moći države i kao takva konstituira antitezu tržišnom gospodarstvu.

Arrighijevi ciklusi

Povijest kapitalizma Arrighi (2000.) shvaća kao niz diskontinuiranih pro­mjena što ih obilježavaju duga razdoblja kriza, restrukturiranja i reorgani­zacije. Kriza, a ne prosperitet, je modus operandi kapitalističkog sustava, i treba ju prije svega shvatiti kao način na koji se on revitalizira, i kao oblik kroz koji funkcionira. Štoviše, kao što to lucidno primjećuje Braudel (1982.), suštinsko obilježje opće povijesti kapitalizma tijekom njegova cje­lokupnog dugog trajanja (la longue durée) jest njegova neograničena flek­sibilnost, sposobnost promjene, adaptacija i eklekticizam. Odatle, u fokusu interesa istraživača treba biti logika tranzicije koja ovoj društveno-eko- nomskoj formaciji omogućuje stalno trajanje, radije nego konkretni oblici kapitalizma i smjerovi njegovog kretanja u različitim vremenima. Drugim riječima, trebamo se usmjeriti na povijesnu kontingentnost kao strukturalnu logiku financijskih ekspanzija.

Globalna ekspanzija ovog sustava sastoji se od niza tranzicija iz jedne formacije u drugu, pri čemu kod svake sljedeće tranzicije, nakon što se pret­hodni sustav srušio, on biva rekonstruiran na širim socijalnim temeljima. U zadnjih 60 godina, dakle u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas, osim kratkog predaha rasta i ekspanzije tijekom 1950-ih i 1960-ih, globalno svjetsko gospodarstvo stalno je u krizi: nakon krize 1970-ih, nastupio je reinženjering 1980-ih, iza kojeg je uslijedila kriza 1990-ih, dok je konac 20.

stoljeća obilježila kriza iz koje je proizašao prošireni i temeljito transfor­mirani Westfalski sistem. Iako se u zadnjih dvadeset godina fundamentalno promijenio način na koji kapitalizam funkcionira - kriza, tranzicija i pro­mjena - i dalje ostaju tri magične riječi ovog sustava.

Kapitalistički oblik poslovanja uvijek daje prednost likvidnosti i proto­cima keša, zato što njegov novčani oblik, za razliku od konkretnosti i limi- tiranosti opcija robnog oblika znači fleksibilnost i slobodu izbora. Štoviše, podsjeća Braudel, gledano u povijesnom kontinuumu, riječ je o ponavlja- jućem obrascu kapitalizma kao svjetskog sustava, pri čemu financijska ek­spanzija predstavlja simptom zrelosti određene faze kapitalističkog razvit­ka; ona je znak njezine jeseni. Kapital uvijek, kao što nas je to naučio Marx, ima tendenciju vraćanja prema fleksibilnijim oblicima investiranja, prije svega u svojem novčanom obliku. Financijske ekspanzije simptomatične su za situacije kad investiranje novca u ekspanziju produkcije i trgovine ne služi više svrsi protoka keša tako djelotvorno, kao što je to moguće postići kroz čiste financijske poslove.

Arrighi neposredno preuzima od Braudela poimanje kapitalizma kao “nespecijaliziranog” najgornjeg sloja u hijerarhiji svjetske trgovine gdje nastaju “veliki profiti”. Međutim, za razliku od Braudelovih stoljetnih ci­klusa cijena, Arrighi se odlučio za periodizaciju sistemskih ciklusa aku­mulacije, zato što su ovi potonji inherentno kapitalistički fenomen čija nas analiza može dovesti do razotkrivanja indikatora kontradikcija, pukotina i ekspanzija kapitalizma u modemom svjetskom sustavu. Sistemski ciklusi akumulacije ukazuju na kontinuitet u svjetskim procesima kapitalističke akumulacije u modema vremena, pri čemu osvjetljavaju izmjenu perioda kontinuiranih promjena što su karakteristični za faze materijalne ekspanzije s periodima diskontinuiranih promjena što obilježavaju faze financijskih ekspanzija. Kapitalističko svjetsko gospodarstvo kao cjelina, obnavlja se duž jedinstvene putanje tako što iz faze krize i nemira, uvijek izranja faza restrukturiranja i reorganizacije, što naposljetku ponovo kreira uvjete sta­bilnog rasta.

Arrighi je usredotočen na komparativnu analizu uzastopnih sistemskih ciklusa akumulacije s jasnim ciljem da utvrdi obrasce ponavljanja na evo- lutivnoj putanji sustava i identificira procese što se ponovo odvijaju u fazi financijske ekspanzije i sistemskog restrukturiranja tijekom 1980-ih i 1990- ih. Jednako tako, njegov pogled usmjeren je na anomalije financijske ek­spanzije što se odvijala u zadnjem dijelu 20. stoljeća, zato što vjemje da bi one mogle dovesti do prekida ponavljanja ove svjetske sistemske tenden­cije.

On razlikuje četiri sistemska ciklusa svjetskih procesa kapitalističke akumulacije koje uzima kao temeljnu vremensku jedinicu svoje analize:

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 71

72 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

• Prvi, Genoveški ciklus, ciklus talijanskih gradova-država, od 15. do ranog 17. stoljeća kad se kapitalistička oligarhija postepeno povukla iz trgovine i prešla na bankarstvo;

• Drugi, Nizozemski ciklus od kasnog 16. do većeg dijela 18. stoljeća kad se Nizozemci također povlače iz trgovine i sredinom 18. stoljeća postaju “europski bankari”;

• Treći, Britanski ciklus od druge polovice 18. do početka 20. stoljeća, kad Britanci slijede nizozemski primjer, potaknuti iznimnim uspje­hom industrijske revolucije i prekomjernim zalihama novčanog ka­pitala kao njezinog nus-produkta;

• Četvrti, Američki ciklus koji je započeo u kasnom 19. stoljeću i na­stavlja se do sadašnje faze financijske ekspanzije, pri čemu slijedi sličnu putanju kao i prethodni ciklusi.

Na svojoj razvojnoj putanji, ovi se ciklusi međusobno preklapaju, pro­gresivno postaju kraći, ali i dalje traju duže od jednog stoljeća, što je autoru dalo inspiraciju za pojam “dugog stoljeća”. Ono što ove cikluse razlikuje od empirijskih konstrukcija Braudelovih “stoljetnih ciklusa” i kraćih Kondra- tjevljevih ciklusa, koje Braudel akceptira, jest Arrighijeva potraga za susta­vom što leži u pozadini svakog promatranog razdoblja. Njegova je ambicija pronaći valjane i pouzdane indikatore onoga što je specifično kapitalističko u modemom svjetskom ekonomskom sustavu. To sasvim sigurno ne mogu biti dugoročne fluktuacije u cijeni dobara za koje neki autori drže daje riječo fenomenu koji postoji 5.000, a ne 500 godina (Gills & Frank, 1992.), pri čemu i imperijalna Kina i Europa dijele isto iskustvo valovitih promjena cijena (Hartwell, 1982.; Skinner, 1985.). Ne manje prijeporno ostaje pi­tanje da li logistika cijena odražava dinamiku feudalizma ili kapitalizma (Bergesen, 1983.), ili je ona naprosto zajedničko obilježje oba ova sustava. Ili, dugi valovi u cijenama i produkciji nisu ništa drugo do “veliki ratovi za moć” (Goldstein, 1988.).

Međutim, sistemski ciklusi akumulacije inherentno su kapitalistički fe­nomen, koji istovremeno ukazuje na fundamentalni kontinuitet u svjetskim procesima kapitalističke akumulacije u modema vremena, i, osvjetljava fenomen uzastopnih izmjena faza kontinuiranih promjena sa fazama dis­kontinuiranih promjena. Teorijsko-metodologijsko uporište za svoju peri- odizaciju, Arrighi, s jedne strane, nalazi u Braudelovim istraživanjima, a s druge strane, on se oslanja na Menschov (1979.) “model metamorfoze” so­cioekonomskog razvitka. Po Menschu, razvitak gospodarstva ne odvija se u valovima, nego je on rezultat isprekidanih inovativnih impulsa na putanji na kojoj se faze stabilnog rasta izmjenjuju s fazama kriza, restrukturiranja i nemira, do ponovnog rasta i tako redom.

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 73

Epohalna tranzicija stoje u Europi započela nakon 1500-te godine, nije bila ona iz feudalizma u kapitalizam, nego ona iz raspršene prema koncen­triranoj kapitalističkoj moći, što je dovelo do kvalitativno nove društve- no-ekonomske formacije koju Max Weber u Općoj ekonomskoj povij es ti (1961.) naziva “politički kapitalizam”, a temeljila se na sprezi države i ka­pitala. Braudel to formuluira na sljedeći način:

“Kapitalizam samo onda trijumfira kad postaje identificiran s drža­vom, kad je on država”.

(Braudel, 1977.)

Dakle, dovršena nacionalna država je osnovna pretpostavka formiranja kapitalizma kao globalnog svjetskog gospodarstva. Konzekventno, kapi­talizam će trajati tako dugo dok nacionalna država ne ustupi svoje mjesto svjetskom Imperiju, poznata je teza Maxa Webern što ima brojne sljedbe­nike među građanskim autorima, jednako kao što zavodljivo zvuči i među ljevičarima. U novije doba najviše bure izazvao je Hardtov i Negrijev Im­perij (2001.). Hardt i Negri prepoznali su Imperij kao politički subjekt što upravlja globalnim razmjenama, ne samo u obliku materijalnog ustrojstva novog planetarnog poretka, nego i u obliku kreiranja novoga društvenog ži­vota. Projekt Imperija, globalni projekt mrežne moći u cijelosti je virtualan, bez granica i fleksibilan, a njegovi su identiteti hibridni i fluidni. Njegovu, pak, stvarnu moć čine kontingentnost, pokretljivost i fleksibilnost.

Ova nova paradigma temelji se na koncepciji sistemskog totaliteta kao nečega što je unaprijed dano konstituirajući pritom novi planetarni poredak u obliku dinamične i fleksibilne sistemske strukture koja je istovremeno artikulirana i horizontalno i kao hijerarhija. Moć sustava proizlazi iz nje­gove sposobnosti da osigura djelotvornost konsenzusa, pa su odatle mir, ravnoteža sustava i obustave konflikata temeljne vrednote ovoga poretka. Sistemsku ravnotežu osigurava se kontinuiranim sklapanjima ugovora, a da bi to bilo moguće nužno je ostvariti tri pretpostavke: Prvo, stalno poveća­vati količinu središnje vlasti; drugo, razvijati moćne mehanizme prinuda; treće, producirati nove zapovijedne hijerarhije diljem globalnog prostora.

Najveći paradoks novog globalnog poretka, skreću pozornost kritič­ki orijentirani autori, prije svega u anglo-američkome kulturnome krugu, ogleda se u tome da on nije formiran na temelju sile kao takove, nego na temelju sposobnosti da silu prikaže kao nešto što je u službi prava, pravde i mira. Baudrillard u svojoj knjizi The GulfWar did not Take Place (1991.), koristeći metodologiju što se temelji na njegovoj koncepciji simulacije i hiperrealnoga eksplicitno tvrdi da je Zaljevski rat bio naprosto virtualna

7 4 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

konstrukcija omogućena masovnim medijima čija je temeljna funkcija bila dati legitimaciju za novi svjetski poredak.

Ključni čimbenik u kreiranju modernog kapitalizma tijekom više od pet stoljeća njegovog trajanja predstavljaju međudržavna natjecanja za pokretni kapital, u ratu i u miru, pri čemu ovaj ekspanzionistički element teritorijal­nog osvajanja svijeta u rano moderno doba, predstavlja radikalnu prekret­nicu u odnosu na stari vijek i kasni srednji vijek. Država je ta koja koristi političku silu i posjeduje instrumentarij mjera što izokreću prirodno djelo­vanje tržišnog gospodarstva. Međutim, baš ova “superiornost sile” koja je omogućila osvajačkom Zapadu da prisvoji većinu koristi, a porobljenom ne-Zapadu ostavi većinu troškova, mogla bi, vjerovao je Smith (1961.), dok opisuje procese formiranja svjetskoga tržišta, preokrenuti kotač histori­je, tako što će nezaustavljivost procesa širenja svjetskog tržišta neminovno dovesti do balansiranja odnosa sile između Zapada i ne-Zapada, tako što će osigurati “poštivanje prava drugih”.

Ovaj se optimizam, smatra Arrighi, pokazao neosnovanim. Formiranje svjetskog tržišta, i vojno podjarmljivanje ne-Zapada odvijalo se u tandemu, i u Europskom kolonijalnom i postkolonijalnom razdoblju. Kao što ističe Krasner (1988.), formiranje prekomorskih vojnih baza što su ih SAD osni­vale na teritorijima drugih država “bilo je bez historijskog presedana”. Još je zanimljiviji proces na koji skreće pozornost Arrighi, da se nakon Drugog svjetskog rata superiornost sile i akumulacija kapitala na svjetskoj razini geopolitički razilaze više nego ikada prije. Kindlberger (2000.) podsjeća na to da se lista “općih dobara” Adama Smitha svodila na nacionalnu obra­nu, zakon, poredak i javne radove, dok je u današnje doba ona proširena na stabilizaciju, regulaciju i redistribuciju dohotka. U isto vrijeme, sve je više glasova koji postavljaju pitanje, mogu li institucije otvorenih svjetskih tržišta biti tretirane kao “opća dobra”, s obzirom na činjenicu da one imaju moć diskriminacije, tako što iz svoga okruženja isključuju čitave zemlje i regije.

Političke borbe za novac nastavile su dalje dijeliti, grupirati i pregrupi­rati svjetske blokove, a Arrighi uspješan otpor vijetnamskog naroda uzima kao ishodišnu točku tripartitne podjele na Prvi, Drugi i Treći svijet:

• Najrazvij enije zemlj e - Sjevema Amerika, Zapadna Europa, Austra- lija i Japan konstituirale su Prvi svijet,

• manje razvijena gospodarstva Sovjetskog Saveza i Istočne Europe konstituirala su Drugi svijet, a

• Latinska Amerika pridružila se historij skom ne-Zapadu, konstituira- jući pritom Treći svijet.

Ekonomska kriza 1970-ih pokazala je da će određena balansiranja od­nosa sile u svjetskom sustavu biti neizbježna, prije svega zato što je Prvi

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 75

svijet trebao prirodne resurse, jeftinu radnu snagu i prostor za investiranje, a sve se to nalazilo u Drugom i Trećem svijetu. Siromaštvo, međutim, raste zajedno s obiljem, odnosno, rečeno Braudelovim rječnikom, gornji sloje­vi neposredno ovise o onima ispod sebe. Odatle, dijalektički međuodnos između razvijenosti i nerazvijenosti ima odlučujuću važnost za sagleda­vanje posljedica kapitalističkog razvitka. Povijesna iskustva diljem svijeta u posljednjih stotinu godina od Rusije preko Afrike, Jugo-Istočne Azije, Latinske Amerike do tranzicijskih zemalja Istočne Europe pokazuju da im­plementacija kapitalizma u Drugi i Treći svijet ne rješava problem siromaš­tva, nego ga, naprotiv, održava, kreirajući pritom nove oblike zavisnosti što marginaliziraju ove države u svjetskoj zajednici.

Riječ je o fenomenu što predstavlja zbirni rezultat jedinstvenog histo­rijskog procesa razvitka kapitalizma. To je ono suštinsko u “tehnologiji moći” kapitalizma (Mann, 1986.) što je osiguravalo i ubrzavalo njegovu teritorijalnu ekspanziju tijekom zadnjih šest stoljeća.. Na žalost, dva stolje­ća nakon Smithove optimistične teze o “nevidljivoj ruci” svjetskog tržišta kao izjednačitelju odnosa sile između Zapada i ne-Zapada, što će osigurati “poštivanje prava drugih”, nejednakost između ova dva svijeta se povećala, a ne smanjila.

Ekspanzija kapitalizma u novi oblik svjetskog sustava stoljećima se te­meljila, s jedne strane, na međudržavnom natjecanju za pokretni kapital, i s druge strane, na formiranju kompleksnih mreža političkih struktura što su omogućivale vodećim državama da kontroliraju socijalnu i političku oko­linu akumulacije kapitala na svjetskoj razini. Ova dva uvjeta predstavljaju ujedno i dvije temeljne koordinate unutar kojih se stoljećima odvijala trgo­vina i prakticirale monetarne politike modernih država.

Institucionalizacija svjetskih procesa akumulacije omogućuje ujedno i institucionalne intervencije; kad god jedna razvojna faza dosegne svoj limit, tada država kroz kontrolu viška kapitala koristi svoje organizacij­ske sposobnosti za etabliranje nove faze financijske ekspanzije. Međutim, “pobjeda nove regije nad starom”, kao što ističe Braudel (1977.), više je rezultat pozicionih prednosti što proizlaze iz promjena u konfiguraciji ka­pitalističkog svjetskog gospodarstva, nego što bi bila stvar istinskih inova­cija. Ovdje bi bilo dobro prisjetiti se Druckerovog (1992.) pragmatičkog određenja inovativnog ponašanja. Biti inovativan ne znači nužno izumiti nešto novo, nego biti u stanju koristiti poznate komponente na potpuno nov i originalan način. Inovativno ponašanje implicira u sebi i oponaša­nje i originalnost što proizlazi iz zahtjeva promijenjenog kontekstualnog okvira. Odatle, smjene središta moći uvijek su istovremeno pratili i procesi oponašanja i “organizacijske revolucije”. Amsterdam je kopirao Veneciju, London je kopirao Amsterdam, a New York je slijedio London. Međutim,

76 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

svaka smjena bila je povezana s ogromnim promjenama u strategijama i strukturama financijskih ekspanzija, što je novim dominantnim blokovima pružalo instrumentarij mjera za osiguranje vlastite vodeće pozicije, provo­đenje kontrole nad akumulacijom kapitala i postizanje konsenzusa glede međudržavne suradnje.

Svakako, najvažniju polugu “nevidljive” međukapitalističke interakcije predstavlja sustav nacionalnih dugova s kojim u kasnom srednjem vijeku u Đenovi i Veneciji započinje rađanje međunarodnog kreditnog sustava kao suštinskog instrumenta moći kapitala. Nacionalni dugovi, međutim, nisu samo odraz međudržavne konkurencije, nego i kooperacije; oni su modus sa kojim uvijek iznova započinje akumulacija kapitala i odatle predstav­ljaju sredstvo ekspanzije modernog kapitalizma. “Tehnologija moći” kapi­tala što se manifestira kroz natjecanja za pokretni kapital između velikih, ali približno jednakih političkih struktura predstavlja, ističe Arrighi, vital­ni čimbenik uspona i ekspanzije političkih moći u moderno doba. Za sve prošle financijske ekspanzije karakteristične su pravilnosti kretanja protoka kapitala, od središta u padu prema središtima u usponu. Razdoblje 1980-ih dvadesetog stoljeća, što se poklopilo s munjevitim rastom Japana i novo- industrijaliziranih istočno-azijskih država, predstavlja radikalan zaokret u odnosu na ovaj obrazac.

Za razliku od izvoza viškova kapitala kojima su pribjegavali talijanski gradovi-države, Nizozemska, i Britanski Imperij, SAD su u fazi Drugog hladnog rata, kako neki analitičari nazivaju ponovnu eskalaciju američko- sovjetskih tenzija u razdoblju od 1979. do 1985. slijedile strategiju privlače­nja novog vala prekomorskih investicija. Kako je Japan u ovim događajima odigrao ključnu ulogu, pri čemu, prema mišljenju mnogih analitičara, input nije bio vrijedan outputa, ovaj fenomen zavređuje pozornost. Činjenica je, podsjeća Arrighi, da Japan nije od financijske pomoći koju je pružio SAD-u u vrijeme najvećih sukoba sa SSSR-om izvukao korist kakvu su SAD polu­čile u oba svjetska rata kroz pomoć Velikoj Britaniji.

Japanski je novac naprosto, kao što to frustrirano konstatira Hiroshi Ta- keuchi, glavni ekonomista Japanske banke, poslužio svrsi obnove američ­kog gospodarstva, a razloge ovog odsustva reciprociteta u američko-japan- skim odnosima moguće je opisati uz pomoć nekoliko čimbenika:

• Liderski status SAD-a kao najbogatijeg i najrazvijenijeg gospodar­stva na svijetu;

• Ranjivost Japana zbog odsustva resursa i pomanjkanja vojne sigur­nosti;

• Manipulacije s deviznim tečajem - devalvacija američkog dolara nakon 1985. nanijela je ogromne gubitke japanskome kapitalu;

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 77

Kulturološke zapreke što su potencirane agresivnim stavom američ­kih medija prema japanskim investicijama;

• Političke zapreke koje je postavljala američka država. Kako to jez­grovito Orwellovski formulira Arrighi, kad se radilo o profitabilnim, ali strateški osjetljivim poslovima, japanski novac nije imao isto “pravo” da dođe do američke imovine, kao što je to imao novac koji je cirkulirao sa Europske burze;

• Struktura američkog korporativnog kapitalizma pokazala se za ja­panske tvrtke tvrđim orahom od sviju prethodno nabrojanih zapreka zajedno. Možda, ipak, američko tržište i nije tako otvoreno kao što to paradigma otvorenog društva proklamira.

Činjenica daje Japan tako malo profitirao od ekonomske pomoći što ju je pružio SAD-u u konačnoj fazi hladnog rata predstavlja anomaliju koja je simptomatična za fundamentalnu promjenu mehanizma međudržavne konkurencije što je održavao ekspanziju kapitalističke moći zadnjih šest stoljeća. Westphalski sustav je pao, a savezi između moći države i kapitala suočeni su u novim realnostima s ozbiljnim izazovima. Na horizontu izra­njaju novi mehanizmi pomoću kojih se nastavljaju voditi političke borbe za novac.

Događaji se odvijaju munjevito, što neminovno iziskuje reformulacije pitanja, čak i onih što se provlače kroz literaturu tijekom cjelokupne život­ne putanje kapitalizma. U vrijeme kad Arrighi piše svoju knjigu, pitanje je bilo: Koja je to nova vrsta moći što pokreće svijet? Operacionalno, on ga postavlja u vidu dileme koja je znanstvenike, na žalost, podijelila u dva nepomirljiva tabora. Da li je na pomolu kraj kapitalističke povijesti kroz formiranje globalnog svjetskog Imperija, što će se temeljiti na trajnoj supe­riornosti sile Zapada, kao što je to vjerovao Max Weber, ili će superiornost sile Zapada odumrijeti kroz formiranje globalnog tržišnog gospodarstva, kao što je to predviđao Adam Smith?

Prelazak u treći milenij dogodio se spektakularno: obilježili su ga pad Enrona, što je korporativnu Ameriku skrenulo u post-Enronovsku fazu, po­vratak Rusije na svjetsku geopolitičku scenu i 2003. g. formiranje nove intrigantne alijanse BRIK - Brazil, Rusija, Indija i Kina. Oni sami za sebe kažu brick by brick (ciglu po ciglu).

Danas smo svjedoci nastajanja novog multipolamog ekonomskog po­retka, jednako kao što globalni procesi vode prema novom multipolamom svjetskom političkom poretku. Ovo doista nije samo poželjna medijska re­torika u Rusiji i Latinskoj Americi, nego prije svega politički realitet. U svi­jetu virtualnih demokracija odnosi lijevo-desno, socijalno osjetljivo-repre- sivno, krajnje su pomiješani. Berlusconi se žali da u Italiji ima više komu-

njara nego u Rusiji, Lenjinova skulptura koja je u ljeto 2009. g. postavljena na Manhattenu, upire prstom na Wall Street, građani bivšeg Istočnog bloka što su rođeni i socijalizirani u uvjetima socijalne sigurnosti, sigurnosti posla i zaštite radnih prava sad na poslu uče što znači engleska riječ mobbing ili kopaju po kontejnerima, baš kao i njihova braća na Zapadu. Manjina, daka­ko, živi životom tajkuna, baš kao i njihova braća na Zapadu. Korporativni kapitalizam zaista je umrežio planetu, no da liju može integrirati?

78 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Sredstva i svrhe korporativne mreže

Akumulacija i korporacija

Krupna korporacija što je izronila iz industrijskog sustava predstavlja do­minantan oblik poduzeća u modemom kapitalističkom svijetu i zato može poslužiti kao važan instrument za analizu razvojnih faza u evoluciji kapi­talizma počevši od njezinih početaka do najnovijeg doba kapitalizma nov­čanog menadžera što je značajno promijenio kapitalističke financije i kor­poracijsku vladavinu (Minsky, 1986.; Dugger, 1990.; Whalen, 1997.; Van Lear, 2002.). Veliki mirovinski i mješoviti fondovi koji u današnje doba nadmašuju banke kao vodeće financijske institucije u prvi plan dovode novu vladajuću elitu u vidu novčanih menadžera, što imaju utjecaj na pro­tok fondova i na cijene financijske imovine, pa tako kroz promjene u finan­cijama neposredno utječu na makroekonomske procese. Analitičari skreću pozornost na to da načini na koje financije u ovoj fazi utječu na investicije i poslovne cikluse, imaju za posljedicu još veće nejednakosti u distribuciji dohotka, što nije u suglasju s proklamiranim vrednotama “jednakih moguć­nosti” zapadnih demokracija.

U ovom dijelu poglavlja želim identificirati ključne razvojne faze kor­porativnog kapitalizma, tako što slijedim literaturu koja opisuje iskustva u anglosaksonskom kulturnom krugu, pri čemu sam, dakako, svjesna, da sva­ka zemlja i regija ima svoju specifičnu razvojnu putanju. Za svaki poslovni ciklus karakteristično je daje sustav vladavine poduzeća i sredstva pomoću kojih tvrtke pretvaraju kapital u financijske investicije pod utjecajem teku­će razvojne faze. Korporacijski oblik poslovanja postao je poželjna sprava akumulacije u drugoj polovici 19. stoljeća, kad je u fazi industrijskog ka­pitalizma trgovački kapital sve više bio investiran u proizvodnju. Dolazak velikog poduzeća, s jedne strane, i laissez-faire državna politika, s druge strane, olakšali su akumulaciju bogatstva koja je postala cilj po sebi. Glavni izvor fondova za ekspanziju na regionalnim i nacionalnim tržištima bile su

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 79

sačuvane zarade od poslovanja, dok su banke služile samo kao kratkoročni opskrbljivači kreditima, stoje korporacijama osiguralo autonomiju rada.

To se, međutim, mijenja u fazi financijskog kapitalizma što započinje koncem 19. stoljeća i traje u prvim desetljećima 20. stoljeća. U tome raz­doblju financijske institucije promicale su alokaciju kapitala što se temeljio na konkurentskim profitnim stopama u smjeru konsolidacije manje kom- petitivnih oligopolističkih industrija. Investicijske banke postale su glav­ni izvor dugoročnog financiranja, što je dovelo do konflikta interesa radi profita između industrijskog i financijskog sektora. Važnu institucionalnu promjenu u ovoj fazi predstavlja razdvajanje vlasništva od kontrole, što je dovelo do formiranja klase profesionalnih menadžera. Sljedeća institucio­nalna promjena dogodila se u vidu razdvajanja procesa financijskih špeku­lacija i procesa investicijskog poduzetništva. Na taj.način, dvije separatne skupine, bankari i menadžment postaju pokretačka snaga akumulacije kapi­tala (Galbraith, 1975., 1995.; Ingham, 1984.; Roberts & Kynaston, 1995.).

Uspon menadžera što se nastavlja u sljedećoj razvojnoj fazi evolucije kapitalizma od sredine 1930-ih i tijekom 1970-ih u literaturi je opisan pod nazivom menadžerski kapitalizam ili menadžerska revolucija. Zaštitni znak ovog razdoblja je aktivna, intervencionistička država što je svojom regula­tivom poticala internacionalizaciju protoka industrijskog i financijskog ka­pitala. Ova penetracija multinacionalnih kompanija i financija na svjetskim tržištima kreirala je državnu ekonomsku međuzavisnost, čime su započeti procesi otvaranja postojećih institucija i reformi u nekapitalističkim podra- zvijenim zemljama. Istovremeno, monopolni kapital koristi mnogostruke i raznolike tehnike da bi onemogućio uplitanje države u upravljanje pro­izvodnim kapitalom, što proizlazi iz intencije da se osigura puni razvitak socijalno-industrijskog kompleksa, koji preuzima ovlasti države i njezine funkcije. Naposljetku, ovi su procesi još čvršće privezali državu uz potrebe i interese monopolnog kapitala i vladajuće klase (O’Connor, 1973.).

Obrasce ponašanja golemih korporacija što su u ovoj fazi financijski nezavisne i od banaka i od glavnih dioničara, ne određuju vanjski kontrol­ni centri, nego racionalni računi unutrašnje uprave, što im omogućuje da sve više vode politiku prema svojim vlastitim interesima. Moć menadžera zasnivala se, dakle, na financijskoj autonomiji što je proizlazila iz dostatne razine unutarnjih fondova za investicije i niskih troškova kredita. Ovi pro­cesi smanjili su utjecaj financija na makroekonomske uvjete i korporacijsku vladavinu.

Kao rezultat troškovne discipline u monopolnom kapitalizmu, višak ima tendenciju da raste, i apsolutno i relativno, s razvitkom sustava. Ovdje se, naglašavaju Baran i Sweezy (1967.) ne radi o negaciji Marxovog zakona o tendencijskom padu profitne stope, nego zamjena zakona o padu profita sa

80 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

zakonom o porastu viška govori o bitnoj strukturalnoj promjeni što se zbi­vala na prelasku sa konkurentskog na monopolni kapitalizam. Ekonomski višak predstavlja razliku između ukupnih prihoda i troškova proizvodnje, pri čemu je veličina viška pokazatelj proizvodnosti, slobode i bogatstva društva, a sastav viška govori o tome kako se koristi ta sloboda. Ako želi­mo sagledati posljedice globalne politike monopola na principe djelovanja i zakone kretanja kapitalističke ekonomije, tada nije dovoljno analizirati samo snage koje određuju ukupnu količinu viška, nego i one snage koje vladaju njegovom diferencijacijom i različitim stopama rasta njegovih sa­stavnih dijelova. Hoće li se plodovi veće produktivnosti upotrijebiti za do­brobit cijelog društva, ili im je isključivi motiv povećanje profita, nije samo ekonomsko, nego je to eminentno političko i moralno pitanje. S obzirom na činjenicu da udio viška u društvenom proizvodu ima tendenciju rasta, utemeljeni postaju zahtjevi za društvenom kontrolom distribucije dohotka na osnovi javne politike. Za čovjeka kompanije (the company man) korpo­racija je bila svrha, ali za korporacijsku mrežu individuum je samo njezino sredstvo kojem je unaprijed namijenjena uloga žrtve.

Pa ipak, poimanje o nedodirljivosti korporacija ozbiljno je dovedeno pod znak pitanja u ekonomskim turbulencijama tijekom 1970-ih. To je raz­doblje kad nastupa protuudar financijske zajednice u obliku grube i restrik­tivne monetarne politike. Do 1980-ih financijaši postaju utemeljitelji kor­poracijskih preuzimanja i reinženjeringa (Dugger, 1998.; Galbraith, 1996.). To je dalo novi uzlet korporacijskom sektoru. Istovremeno, započinju pro­cesi smanjivanja odgovornosti javnog sektora. Ideje o slobodnoj trgovini, deviznom tečaju i deregulaciji agresivno se nameću novim tržišnim gospo­darstvima u usponu.

Liberalizacija tržišta i pritisci prema izjednačavanju svjetskih nadnica imaju za konzekvenciju rezanje cijene rada i snižavanje ili stagnaciju ži­votnog standarda velikog dijela radne populacije. Smanjenje ili gubljenje socijalne sigurnosti ne zahvaća samo radništvo, nego i srednju klasu, koja je bila simbol uspješnosti menadžerskog kapitalizma. Štednja postaje novi resurs za pritoke kapitala što se sada slijevaju u mirovinske i mješovite fondove. Uspon ovih velikih nebankarskih financijskih institucija ubrzao je, drži Van Lear (2002.) proces transformacije iz menadžerskog kapitaliz­ma u kapitalizam novčanog menadžera, što predstavlja novu razvojnu fazu američkog korporativnog kapitalizma. Postepeno, ove financijske instituci­je akumulirale su velike zalihe dionica i obveznica, pri čemu te institucije postaju glavni posjednici najvećih korporacija i financijeri poslovnih in­vesticija, na način da ih mogu stabilizirati i unaprijediti, ali jednako tako i usporiti i destabilizirati. Novost ovih ne-bankarskih posredovanja fondova, ogleda se u tome što ove institucije ne kreiraju novac, kao što to čini tra­

dicionalno posuđivanje posredstvom banaka, nego jednostavno doznačuju ono što je bilo ušteđeno.

U fazi novčanog menadžera, financijske i nefinancijske tvrtke međusob­no su isprepletene. Njihove portfelje čine mješavina kapitala i financijske imovine. Nefinancijske tvrtke oslanjaju se na dohodak od kamata i trgova­nje devizama i financijskim derivatima. Financijske tvrtke usmjerene su na investicije i pružaju veću podršku trgovini nego što je to bio slučaj u ranom 20. stoljeću. Ovi veliki financijski konglomerati kao institucionalni upravi­telji imovine značajno utječu na način rada korporacija. U ovoj fazi dešava se još jedna važna institucionalna promjena. Budući da financijske institu­cije imaju sve veću moć u korporacijskoj vladavini i sve više povjerenog novca od klijenata, funkcije vlasništva i kontrole nad poduzećem postaju sve više integrirane. Ovim procesima značajno pridonose i promjene regu­lative, što proširuju prava velikih dioničara da utječu na odluke kompanija i istovremeno slabe dominaciju menadžmenta u zastupničkoj mašineriji pri­likom glasovanja.

Whalen (1997.) tvrdi da kapitalizam novčanog menadžera kreira nega­tivne socijalne i ekonomske implikacije. Sužavanje fokusa korporacijske vladavine na povećavanje dividendnog prinosa i usmjeravanje korporacija na kratkoročne kriterije financijskog izvršenja, ide direktno nauštrb radni­ka i zajednica. U zadnja dva desetljeća, kapitalizam novčanog menadžera pomogao je koncentraciji bogatstva gornjih 20% populacije, s jedne stra­ne, tako što je poticao restrukturiranja korporacija i globalne investicije, a s druge strane, tako što je distribuirao usluge novčanog menadžmenta i instrumentarij štednje u smjeru individuuma s najvišim zaradama. U konač­nom rezultatu, razvilo se gospodarstvo što je u cijelosti zavisno o relativno maloj grupi ljudi. Rastuće nejednakosti prisiljavaju većinu Amerikanaca da posuđuju više i štede manje, pri čemu im pravila igre određuju profiti i cijene dionica bogatih. I kao što američki korporativni kapitalizam pokreće na globalnoj razini dijalektiku nejednakosti između bogatih i siromašnih zemalja, on se isto tako dosljedno ponaša i na domaćoj sceni, gdje postoji uzajamna zavisnost između manjine bogatih i većine što postaje sve siro­mašnija i zaduženija.

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 81

Dualni oblici kapitalističke moći

Mnogi analitičari vjeruju daje strukturalna kriza fordističko-kensijanskog režima akumulacije kapitala, što leži u pozadini krize 1970-ih, dovela do kraja “organiziranog kapitalizma”. Harvey (1990.) prelazak sa fordizma i

kensijanizma u novi režim “fleksibilne akumulacije” što se dogodio između 1965. i 1973. g. shvaća kao “povijesnu tranziciju” koju obilježava rastuća prostorna i funkcionalna dekoncentracija i decentralizacija korporacijske moći. Ovaj pomak omogućio je jačanje moći financijskog kapitala u od­nosu na moć nacionalne države. Ono što Harvey (1990.) identificira kao zbiljsku novost kapitalizma 1970-ih i 1980-ih jest “izniman procvat i tran­sformacija financijskih tržišta”. Zahvaljujući eksploziji novih financijskih instrumenata i razvitku visoko sofisticiranih sustava financijske koordina­cije na globalnoj ljestvici, financijski kapital počinje diktirati financijsku disciplinu državama diljem svijeta. Drugim riječima, to znači da financijska rješenja postaju primami odgovor na tendencije krize u kapitalizmu.

Temeljna tendencija u razdoblju nakon 1970-ih bila je, s jedne strane, usko povezana s promjenama u prostornoj konfiguraciji procesa akumula­cije kapitala, i s druge strane, s promjenama u organizaciji procesa produk­cije i razmjene. Dominantna putanja tijekom 1970-ih odvijala se u smjeru premještanja procesa akumulacije kapitala iz zemalja i regija sa visokim dohotkom u one sa niskim dohotkom. Nasuprot tomu, za 1980-te karakteri­stično je obrnuto kretanje prema ponovnoj centralizaciji kapitala u zemljo­pisnim zonama sa visokim dohotkom.

Ovdje je od izuzetne važnosti apostrofirati obrasce ponavljanja i deskri- birati anomalije financijskih ekspanzija tijekom 1970-ih i 1980-ih. Slom fordizma i kejnsijanizma eksplicitan je znak jačanja moći financijskog ka­pitala u odnosu na nacionalnu državu (Harvey, 1990.). Ključno obilježje novog režima “fleksibilne akumulacije” jest radikalna transformacija finan­cijskih instrumenata i tržišta na globalnoj ljestvici. Monetaristička kontra­revolucija 1970-ih u temelju je izazvala kensijansko poimanje uloge države u uređenju kapitalizma, vraćajući se predkensijanskim naglascima na ulogu novca i tržišta. Cleaver (1996.) drži da je neuspjeh kensijanizma, s jedne strane, posljedica nemogućnosti monetarnih režima da ojačaju vezu između novca i eksploatacije, a s druge strane, promašaj ove intencije proizlazi iz nepodjarmljive moći rada što leži “u srcu” kapitalističke krize.

Iako neki vjeruju da ideje monetarizma, pružaju, prije svega, alibi popu­lističkoj ideologiji nove desnice, činjenica je, kaže Clarke (1988.), da uspon monetarističke “politike grubosti” ne može biti protumačen u pojmovima kontingentnih političkih razvitaka, budući da je riječ o sistematskim ra- zvicima što ih treba promatrati diljem kapitalističkog svijeta kao odgovor na krizu. Restriktivne financijske politike imaju za cilj obnovu financijske stabilnosti, ali na račun viših kamatnih stopa i rezanja javnih troškova, što dovodi gospodarstvo u recesiju, tako da na raspolaganju stoji višak kapitala što je posljedica pomanjkanja profitabilnih prilika, i prisiljava financijere na globalni marš. Akumulacija u svjetskim središtima prekoračuje rezerve

82 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

sirovina i naročito nafte, što dovodi u pitanje stabilnost vodećih gospodar­stava.

Uspon monetarizma, drži Clarke, ne izranja kao posljedica konflikta iz­među različitih frakcija kapitala - financijskog i industrijskog - zato što pokretačku snagu akumulacije na svjetskoj razini čine multinacionalne kor­poracije, što su u obliku financijskih holding kompanija usko integrirane s multinacionalnim bankama i financijskim institucijama koje slobodno po­kreću njihov kapital, zatvaraju tvornice, preusmjeravaju fondove, pokreću proizvodne i spekulativne investicije. Novi režim akumulacije što je pot­pomognut novim oblicima regulacije mijenja načine istiskivanja profita što proizlaze iz sustava koji se temelji na “fleksibilnoj specijalizaciji”, primjeni mikroelektroničke revolucije na proizvodnju i usluge, “komodifikaciji” jav­nog sektora, “japanizaciji” industrijskih odnosa, globalizaciji akumulacije i rastućoj segmentaciji radne snage na središnji i periferni rad u svjetskim razmjerima. Konzekventno, konflikt između potreba domaćeg gospodar­stva i interesa multinacionalnog kapitala postaje konflikt interesa između globalnog kapitala i njegovih oponenata u vidu globalnog građanstva, čije inicijative imaju prije svega za cilj dovesti kapital pod društvenu kontrolu. Neminovno, fundamentalno se mijenjaju odnosi kapitala, radničke klase i države.

Moć novca nije moć banaka i financijskih institucija, nego je to moć kapitala u njegovom najapstraktnijem obliku. To je moć zapovijedi nad ro­bama, uključujući i moć nad radnom snagom kao robom, i, kao takva, ona predstavlja nesvodljiv oblik socijalne moći vlasništva. Međutim, smjenji­vanje sukcesivnih faza strukturalne integracije i strukturalne dezintegracije kapitalističke akumulacije, ne može se odvijati putem pukih tržišnih meha­nizama bez aktivnosti države i s njima povezanih oblika regulacije. Kensi- janska država socijalne skrbi bila je u funkciji sistemskih oblika regulacije, što su bili primjereni “režimu akumulacije” koji je bio obilježen dominaci­jom fordističke produkcije. Monetarizam ne involvira u sebi povlačenje dr­žave iz ekonomske regulative, nego otvara prostor za nove oblike državne regulacije što podupire postfordističku akumulaciju.

Pristup regulacije što ga nudi francuska “Škola regulacije” važan je zato što je skrenuo pozornost na sistematski karakter regulacije kapitalističke akumulacije, pri čemu je novac shvaćen kao instrument regulacije soci­jalnih i političkih odnosa u režimu akumulacije (Воуег & Saillard, 1995.). Воуег ističe da relevantnost ove teorije “ne proizlazi iz analize stabilizira­nih režima, nego prije svega iz njezine sposobnosti da identificira i antici­pira moguće izvore kriza: regulacija i kriza usko su povezane, kao dvije strane istog novčića” (Воуег, 1995.: 2). Prema Aglietti (2000.), potreba za teorijom kapitalističke regulacije, proizlazi iz potrebe da se konstruira me­

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 83

84 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

todologiju, pomoću koje će se moći prikazati puno značenje imperijalizma. Postojanje multinacionalnih korporacija, ne bi bilo moguće bez sustava dr­žava koje održavaju stabilne odnose nejednolikoga utjecaja. Penetracija dr­žave u građansko društvo, jest ono što je omogućilo poopćenje omjera pla­ća i nadnica u svjetskim razmjerima. Izazov današnjice ogleda se u potrebi da se ponovo afirmira solidarnost kao glavni agens socijalne kohezije, što će dovesti do procesa radikalnih poreznih reformi i do redefiniranja pojma socijalnih prava. Solidarnost kao kolektivna vrednota negira populizam i nacionalizam modernih društava. No, s druge strane, osnovna slabost struk­turalnog funkcionalizma ovog pristupa proizlazi, drži Clarke, iz činjenice da on ispušta iz vida teoriju novca i države kao dualnih oblika kapitalističke moći. Na taj način, ovaj pristup gubi iz vida kontinuitet historijskih tran­sformacija kapitalističke reprodukcije i oblika kapitalističke države.

U okviru njemačke debate, zadaća je teorije o državi bila da protumači naročit oblik kapitalističke države. Državu se analiziralo u njezinoj dual- noj ulozi, što su je određivale funkcije “akumulacije” i “legitimacije”. Offe (1984.) je tvrdio da se “kriza kriznog menadžmenta” tj. politička kriza, jav­lja kad država nije u stanju pomiriti konfliktne zahtjeve koji se pred nju postavljaju. Offe vjeruje daje ovaj konflikt moguće razriješiti kroz demo­kratizaciju civilnoga društva. Ali, kao što primjećuje Clarke (1991.), to je način na koji je on izbjegao da se uhvati ukoštac i s moći kapitala i s moći države. Odatle, politički zadatak današnjice nije odbacivanje tradicional­ne klasne borbe u korist politike “novih društvenih pokreta”, nego je prije svega sadržan u potrebi da se razviju novi oblici borbe, što se podjednako odnose i na oblike organiziranja i na ciljeve, pomoću kojih će se moći pru­žiti izazov alijeniranim oblicima kapitalističke moći. Holloway i Picciotto (1991.) shvaćaju krizu države kao naročiti oblik manifestacije krize odnosa kapitala, odnosno kao krizu specifičnog historijskog oblika klasne domina­cije, kao krizu akumulacije.

Monetarizam je prije svega odgovor na krizu prekomjerne akumulacije kapitala u odnosu na mogućnost njegovog profitabilnog zapošljavanja, što dovodi u pitanje vladajuće institucionalne oblike regulacije kapitalističke akumulacije. Dakle, ova kriza nije jednostavno kriza profitabilnosti, nego je riječ o strukturalnoj krizi koja je rezultat zapreka što ih pred akumulaciju postavljaju tehnološke mogućnosti treće industrijske revolucije (Beardwell, 2002.).

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 85

Moć novca i moć države

Važnost Clarkeovih (1991.) analiza, što se temelje na iskustvima iz britan­skog kulturnog kruga, proizlazi iz činjenice da je njemu uspjelo pokazati da političku i ideologijsku krizu što ju je prouzročila kriza prekomjerne akumulacije, nije moguće reducirati na ekonomsku i strukturalnu logiku, zato što je ona bila determinirana razvitkom klasne borbe u okviru naročitih socijalnih, političkih i ideoloških oblika. Kriza kejnsijanizma predstavlja izraz kontradikcije između kapitalističkog državnog oblika i globalne krize hiperakumulacije. Odatle, neizbježno se otvaraju pitanja o odnosu između internacionalizacije kapitala, borbi radničke klase i nacionalne države. Su­štinski teorijski problem koji otvara debata između monetarizma i kensija- nizma jest odnos između moći novca i moći države.

Clarke slijedi one teorijske napore što su usredotočeni na ponovno raz­matranje marksističke teorije novca. U tom kontekstu, osobitu pozornost zavređuju debate što kroz analizu Marxove radne teorije vrijednosti pro­pituju razlike između Marxovog i Ricardovog poimanja vrijednosti. Za Магха, vrijednost ne korespondira Ricardovome utjelovljenom radu, nego apstraktnom radu što se javlja u obliku novca. Distinktivnost Marxove te­orije, podvlači Clarke, počiva prije svega u “ideji novca kao najapstrak- tnijeg oblika kapitalističkog vlasništva, i, odatle, kao vrhovne društvene moći kroz koju se društvenu reprodukciju podređuje reprodukciji kapitala” (Clarke, 1988.: 13-14.). Novac predstavlja najapstraktniji oblik kapitala čija je moć institucionalizirana u zakonu i pojačana pomoću države. Odatle, primjeren odgovor Ljevice sadržan je u zahtjevima da se kapital podvrgne pod društvenu kontrolu.

Uspon kapitalizma razriješio je krizu predkapitalističke države radikal­nim razdvajanjem države od građanskog društva. Politička ekonomija dala je teorijski legitimitet ovom razdvajanju političke moći države od društvene moći novca. Vezu između novca, države i zakona ona je postavila u struk- turalno-funkcionalni odnos temeljem tržišta kao sredstva pomoću kojeg se posebni interesi podvode općem interesu. Ovdje se novac javlja samo kao sredstvo cirkulacije posredstvom kojeg su u okvirima zakona o vlasništvu što ga osigurava država, pomireni konfliktni interesi različitih socijalnih skupina u kapitalističkom društvu. Odatle, po ovoj koncepciji, novac pred­stavlja izraz vladavine razuma.

Suština Marxove kritike političke ekonomije počiva na tvrdnji da novac nije sredstvo cirkulacije nego je on nezavisan oblik vrijednosti. To znači da je novac primamo i ponajprije izraz vladavine kapitala. Društvena moć ka­pitala nije utjelovljena u konkretnoj osobi ili kompaniji nego u društvenoj

moći novca. Moć novca manifestira se kroz podvrgavanje socijalne proi­zvodnje reprodukciji kapitala. Konzekventno, zaključuje Clarke, novac i zakon socijalni su oblici kroz koje su građansko društvo i država subordi- nirani moći kapitala.

No, jednako je važno da su oni instrument pomoću kojih vladajuća kla­sa pokušava razriješiti dvije temeljne kontradikcije liberalne države. Prva kontradikcija jest ona između klasnog karaktera i nacionalnog oblika ka­pitalističke države. Radi se o tome da se od države zahtijeva da osigura reprodukciju kapitala i istovremeno zaštiti nacionalne interese protiv svih pojedinačnih interesa. Ovaj problem, što se javlja u obliku političkih i soci­jalnih aspiracija radničke klase, razrješava se njezinim limitiranjem u obliku nadnice i ustavnim oblikom države. Na taj način, osigurana je akumulacija kapitala na nacionalnoj razini, ali ujedno je i napravljen korak prema dru­goj kontradikciji modeme države, onoj između nacionalnog oblika države i globalnog karaktera kapitalističke akumulacije.

Prema Bumhamu (1996.), temeljni problem krize 1990-ih bila je pro­storna dimenzija globalne krize kapitala, u smislu daje ova kriza pomaknu­ta prema određenim zemljama i regijama, ostvarujući pritom neravnomje­ran razvitak. Odatle, kriza kapitala postaje kriza međunarodnog državnog sustava. Ona je uzrok brojnih neravnoteža u produkciji i trgovini diljem planete. Države odgovaraju na krize što proizlaze iz subordinacije nacio­nalne države globalnome novcu, kroz politička uvjetovanja, što znači da se “politiku” ne može interpretirati odvojeno od ekonomije.

Prema Bumhamu, nacionalne države teorijski je najbolje etablirati kao diferencirane oblike globalnih kapitalističkih odnosa. One podržavaju glo­balnu mobilnost kapitala i nude institucionalne sheme za osiguranje me­đunarodnih vlasničkih prava. Odatle proizlazi i njihova odgovornost za mobilizaciju resursa u ponovnom oblikovanju međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa u okviru međudržavnog sustava.

Bumham izaziva antidržavnu retoriku slobodnog poduzetništva svo­jim shvaćanjem države kao suštinski “nezavisnog oblika” koji mora biti odvojen od privatnih interesa. Kao instancija opće skrbi, država pomiruje kontradikcije između privatnih i općih interesa kroz formalne i regulatome aktivnosti. Slijedeći Marxove analize, on skreće pozornost na činjenicu, da država nije ni autonomna niti u srodstvu s gospodarstvom, nego je treba promatrati u totalitetu socijalnih odnosa, u kojem njezin distinktivni oblik ovisi o tome kako vladajuće klase kontroliraju uvjete produkcije, s ciljem da osiguraju ekstrakciju viška rada od neposrednog proizvođača. To znači da tenzije između nacionalnih država i globalnoga gospodarstva predstavljaju dio krize društva kao cjeline. Nacionalne države što se temelje na vladavini novca i zakona kao fetišiziranih oblika moći kapitala u isto su vrijeme ogra­

8 6 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 87

ničene limitima što ih nameće kriza prekomjerne akumulacije kapitala na svjetskoj ljestvici. Također, one se moraju nositi s konzekvencijama borbi između rada i kapitala na globalnoj razini.

Dijalektička borba između špekulacije i socijalizacije u američkom financijskom sektoru

Sadašnju situaciju na tržištima kapitala u SAD-u teško bi bilo razumjeti bez historijskog istraživnja bankarstva i financijskih usluga. Ova rečenica što ju je Tinker napisao 1997. g. reflektirajući o financijskoj krizu u SAD-u koncem 1990-ih zvuči kao daje upravo napisana. Po Tinkeru, to je povijest raskola proizvodnje robe koji je izvršio novčani oblik - u vidu špekulacija, financijskih malverzacija i prevara - i nastojanja regulative da ih obuzda i socijalizira. Ova dijalektička borba između špekulacije i socijalizacije nala­zi se u korijenima sadašnje krize američkoga gospodarstva.

Promatran u historij skom kontinuumu dij alektički slij ed iznosi na vidj elo način na koji konkurencija u bankarstvu i financijskim uslugama u SAD-u potkopava i korumpira sustave regulative, ali i pokazuje način na koji aku­mulacija uz pomoć ovog sektora prekomjerno zadužuje gospodarstvo na način da onemogućava tradicionalne lijekove razvoja, te povećava rizik od široko rasprostranjenih financijskih pogrešaka i mogućnost ogromnih tran­sfera u vlasničkim pravima. Ono po čemu je ovaj rad iznimno važan jest da je u njemu Tinkeru uspjelo razotkriti da se iza oficijelnog povjerenja u moć kompetitivnog kapitalizma kriju konstantna politička nastojanja da se soci­jalizira rizik od sektora financijskih usluga, što predstavlja primami faktor deficita budžeta američke vlade.

U socijalnoj evoluciji tržišta kapitala u SAD-u, pad burze 1929. g. i de­presija koja je uslijedila nakon toga, predstavljaju važnu prekretnicu iz ne­koliko razloga: Prvo, dotad popularno gledište da gospodarstvo ima inhe­rentnu sposobnost samokorekcije pokazalo se netočnim. Drugo, povjerenje u neregulirano tržište definitivno je dovedeno u pitanje. Odatle, neminovno je moralo doći do promjena stavova javnosti i političara glede uloge vlade u odnosu na tržište i korporacijske poslove, čime je započet proces fun­damentalnih promjena u sferi regulative. Štoviše, kasnije istrage što ih je proveo Odbor za bankarstvo i valutu Senata SAD-a (the Senate Committee of Banking and Currency) otkrile su da su financijski operatori manipulirali cijenama dionica uz pomoć izvršnih direktora u korporacijama, pri čemu je sustav osiguranja bio tako koncipiran da je primamo štitio interese insaj- dera. Ono što je ovdje vrijedno zapamtiti, da bismo mogli učiti iz prošlosti,

88 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

jest da su upravo ova razotkrivanja pokrenula zahtjeve za regulativom. U sljedećih nekoliko godina, važni sektori kao što su bankarstvo, poslovni sektor, poljoprivreda, tržište rada i socijalna skrb bili su obuhvaćeni re­gulativom posredstvom niza interventnih zakona i separatnih legislativnih mjera.

The Glass-Steagall Act što je donesen. 1933. g. bio je najdalekosežniji zakon u području bankovne legislative koji je proizašao iz depresije. On je razdvojio depozitamo bankarstvo od investicijskog bankarstva, a cilj je bio smanjiti rizike od korištenja depozita običnih štediša u Spekulativnim inve­sticijama na tržištima dionica i u korporativnim financijama. Na taj način, završena je “era slobodnog bankarstva”. Otada, Kongres daje Kontroloru tečaja pravo veta na sve nove povelje narodne banke. Također, uveden je sveobuhvatan sustav federalne revizije čija je svrha bila nametnuti zakone svim depozitamim institucijama. Jedinstven sustav za procjenu financijskih institucija utemeljili su regulatori u cilju evaluacije banaka i nebankarskih depozitnih institucija.

Industrija vrijednosnica dugo se opirala državnoj intervenciji i tek nakon novih razotkrivanja finanijskih malverzacija, donesen je 1934. g. Zakon o vrij ednosnicama (the Securities Act-SEC) koji je stavio burzu i Wall Street pod federalni nadzor. Popratni zakoni dali su veću sigurnost ulagačima.

Vrijeme je, međutim, pokazalo da su restrikcije što su ih nametali za­koni o bankama iz 1930-ih imale male konzekvencije po ovu industriju. Depozitne institucije pod vodstvom menadžera nagomilale su bogatstvo, a tijekom kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih pronašle su pristup zemljopisnim tržištima koja su im prije bila nedostupna. Prije svega, one su uspjele izu­miti inventivne organizacijske i proizvodne strategije uz pomoć kojih su se suprotstavile the Glass-Steagall Act-u i drugim bankarskim zakonima. Čak se i Zakon o bankovnom holdingu (the Bank Holding Act) iz 1956. koji je imao namjeru ograničiti međudržavno bankarstvo, pretvorio u svoju suprotnost; on je stimulirao zemljopisno širenje poticanjem porasta broja bankovnih holding društava. Društveni pokreti 1960-ih i ranih 1970-ih re­zultirali su raznolikošću zakonskih mjera kojima je cilj bio osigurati “pot­puno razotkrivanje” u kreditnim ugovorima.

Razdoblje 1960-ih i 1970-ih predstavlja važnu prekretnicu, jer tada su nacionalne države - u kontekstu borbi oko državnih ingerencija što se kontinuirano vode između bankarskih interesa usredotočenih na profit, i zemljopisno ograničenih država koje žele izraziti opće interese kroz pro­cese zakonskih regulativa - uzmaknule na način da su devalvirale vlastite regulatome standarde. Povod su bili međunarodni pritisci za deregulacijom depozitnih institucija, jednako kao što je prekomorska konkurencija uvijek

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 89

bila dobar temelj za oslobađanje američkih banaka od domaćih zakonskih ograničenja.

Nema dvojbe da su zakonski propisi stalno pokušavali iznaći rješenja za kontradikcije i krize što izranjaju iz konkurentskih pritisaka i prisiljavaju financijski kapital da se širi daleko preko svojih granica.

Tinkerova dijalektička analiza socijalne evolucije američkog tržišta ka­pitala, važna je za analizu procesa globalizacije iz nekoliko razloga:

• Prvo, ovaj rad je potvrdio Marxovo apostrofiranje bankarskog i fi­nancijskog sektora kao onog čimbenika koji ima ključnu ulogu u ekonomskoj dinamici;

• Drugo, razotkrivanje financijskih skandala pokazuje se kao presu­dan čimbenik u mobiliziranju javnosti i oblikovanju javnog mnije­nja, koji rezultira uspostavom regulatomih režima uz pomoć kojih država štiti interese građana, prije svega malih dioničara;Treće, iako je kapitalizam uvijek funkcionirao kao svjetsko gospo­darstvo, za globalno doba karakteristično je sve intenzivnije uzmi­canje nacionalnih država pred profitno-orijentiranim zahtjevima fi­nancijskog sektora na međunarodnim tržištima. To je svakako jedna zabrinjavajuća tendencija jer predstavlja negaciju primame funkcije države, a to je zaštita građana;

• Četvrto, važnost mehanizama revizije i regulative za funkcionira­nje kapitalizma kao sustava postaje imperativ u okruženju globalne okoline, čime se otvara put za novu prekretnicu u povij esti regu­lative, ovoga puta na dnevnome redu bit će zahtjevi za globalnom regulativom;

• Peto, analiza američkog financijskog sektora omogućila je uvid u procese socijalizacije financijskih usluga što izranjaju iz kriza zrelog kapitalizma. Teza “suviše-velika-da-bi-propala” (“Too-big-to-faiT') na pojavnoj razini znači da su federalne vlasti izvukle iz škripca neke od vodećih američkih banaka. Na suštinskoj razini, neki ko­mentatori opisuju ove procese kao de facto nacionalizaciju.

Kao što ćemo kasnije vidjeti u sljedećem poglavlju, moguće je i druk­čije interpretirati doktrinu "too big to fa ir . Međutim, osobitu zanimljivost današnjim debatama što ih čitatelj lako može pratiti preko intemeta (Bog blagoslovio tehnologiju!), daje, ne ono što razlikuje pozicije pojedinih ana­litičara, nego ono što ih spaja. Sudionici u debati razilaze se glede stava da li državno uplitanje pomaže ili odmaže tržištima financija. Međutim, bez obzira na političku poziciju, sugovornici se slažu da je u ovom trenutku te­meljni problem američkog financijskog sustava loša dijagnostika. Različito

9 0 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

tretiranje posrnulih banaka izaziva još veće panike, jer to jasno ukazuje na činjenicu da nisu poznata pravila igre.

Debata o tome kolika je uloga države u ovim procesima desetljećima ne silazi sa dnevnog reda i dalje drži dominantnu poziciju. Za razliku od opće prihvaćene ili barem najglasnije teze u novijim debatama, prema kojoj u globalno doba država ustupa svoje ovlasti korporaciji, Aronowitz (2003.) drži da nacionalne države igraju važnu ulogu u procesima globalizacije. Štoviše, ističu Hardt i Negri (2003.), nekoliko dominantnih nacionalnih dr­žava vlada globalnim ekonomskim i kulturnim protocima. Touraine (1983.) je prije četvrt stoljeća tvrdio da su energetika i naročito elektronukleama industrija, kao i jačanje komunikacija svih vrsta, oni sektori, na primjeru kojih je jasno vidljivo da našim društvenim životom upravlja projekt bu­dućnosti, čiji je nosilac industrijalizatorska država koja toliko jača da on postavlja tezu daje došlo do zamjene društvenih snaga političkim subjekti­ma. Ovo predstavlja ogroman izazov za kritičku misao čija je zadaća učiniti transparentnima i društvene odnose i polja sukoba.

Zaključci

• Da bismo razumjeli što se to zbiva na današnjim tržištima financija, potrebno je, kao i u mnogim drugim situacijama, vratiti se u prošlost. Ovo poglavlje koncipirano je kao povijesna analiza metamorfoza kriza akumulacije kapitala: u središtu analize nalaze se opasnosti, ali i potencijali sadašnje razvojne faze kapitalizma.

• Kroz genealošku analizu sukcesivnih režima kapitalističke akumu­lacije analiziraju se socijalne sile što su dovele do nastanka svjet­skog kapitalističkog gospodarstva. Na tragu Braudelovog pojmov­nog određenja kapitalizma i Arrighijeve periodizacije sistemskih ciklusa akumulacije koju on daje u knjizi Dugo dvadeseto stoljeće (2000.), analiza je usredotočena na obrasce ponavljanja financijskih ekspanzija što kapitalizmu omogućuju da se revitalizira kroz krizu, pri čemu se krizu promatra u oba aspekta - krizu kao restrukturira­nje i krizu kao prijelom.

• Kako su sve oči uprte u SAD, zbog velikog utjecaja na globalni financijski sustav, poglavlje završavam s Tinkerovom analizom dija­lektičke borbe između špekulacije i socijalizacije što se destljećima vodi u američkom sektoru financija. U ovom poglavlju čitatelju se

POLITIČKA MOĆ I AKUMULACIJA KAPITALA 91

pruža mogućnost da na globalne procese gleda kroz naočale radikal­ne kritičke perspektive.

• Načini na koje financije što su potpomognute s blokovima vladinihi poslovnih agencija u sadašnjoj fazi utječu na investicije i poslov­ne cikluse imaju za posljedicu progresivno povećanje nejednakosti između bogatih i siromašnih zemalja, kao i nejednakosti unutar naj­razvijenijih zemalja. Ovi procesi ne samo da nisu u skladu sa pro­klamiranim populističkim vrednotama zapadnih demokracija, negoi ugrožavaju stabilnost svjetskog gospodarstva. Odatle, utemeljeni postaju zahtjevi da se kapital dovede pod društvenu kontrolu

Literatura

Aglietta, M. (2000.), A Theory o f Capitalist Regulation, The US Expéri­ence,, London and New York: Verso Classics.

Albritton, R. (1999.), Dialectics and Deconstruction in Political Economy, London: Palgrave.

Allen, L. (2001.), The Global Financial System 1750-2000, London: Reak­tion Books.

Aronowitz, S. (2003.), “Global Capital and Its Opponents”, u S. Aronowitz& H. Gautney, (ur.), Implicating Empire: Globalization & Resistance in the 21st Century World Order, New York: Basic Books: 179-195.

Arrighi, G. (2000.), The Long Twentieth Century: Money, Power and the Origins o f Our Times, London and New York: Verso.

Baran, P. A., Sweezy, P. M. (1967.), Monopolni kapital, esej o američkom ekonomskom i društvenom poretku, Prev. Z. Baletić & S. Štampar, Za­greb: Stvarnost.

Barca, F., Becht, M. (2002.), (ur.), The Control o f Corporate Europe, Ox­ford: Oxford University Press.

Baudrillard, J. (1995.), The Gulf War did not take place, Prev. P. Patton, Bloomington: Indiana University Press.

Beardwell, I. J. (2002.), Contemporary Industrial Relations, A Critical Analysis, Oxford : Oxford University Press,.

Bergsen, A. (1983.), “Modeling Long Waves of Crises in the World-Sys- tem”, u A. Bergsen (ur.), Crises in the World System, Beverly Hills: Sage: 73-92.

Poglavlje 3.: PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu

► Novac: zašto ga ne/imamo i tko s njim vlada?► Što mislite, zašto su u eri Spekulativnih tržišta, bogati sve

bogatiji, a siromašni sve siromašniji?► Zašto rad na rješavanju ovog problema, predstavlja, za

mnoge, dobro plaćen posao?

Predmet razgovora

• Institucionalna kriza postmodernih demokracija• Arbitrarni karakter definicije novca• Monetarna zavisnost nezavisnih država• Nova funkcija središnje banke: menadžment

makroekonomskih ciljeva• Dizajniranje normativneg okvira središnje banke• Problem nezavisnosti središnje banke• Dizajniranje političkih okvira vodećih središnjih banaka• Fiskalna moć države i potreba za fiskalnom sociologijom

Poglavlje 3.:PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU

Uvod: Institucionalna kriza postmodernih demokracija

Kovanje novca u svim je državama čin suverene vlasti.

William Blackstone

Tekuću globalnu ekonomsku krizu promatram prije svega kao institu­cionalnu krizu postmodeme demokracije. Adam Smith definira finan­

cijsku krizu kao “prekomjerno trgovanje robama i dionicama, za kojim sli­jede nagle promjene i nepovjerenje”. Važna lekcija koju trebamo naučiti temeljem praćenja dosadašnjih kriza jest, naglašava Kindleberger (2006.), da se predmeti trgovine mijenjaju od krize do krize, ali proces ostaje isti. To mogu biti obveznice, dionice, nafta, nekretnine, državni zajmovi, trgo­vačka roba ili razni inovativni financijski instrumenti. Međutim, analitički okvir kejnsijanizam nasuprot monetarizmu suviše je uzak za analize današ­njih kriza, jer pretpostavlja uredan kontinuitet s malim brojem varijabli, pri čemu izostavlja političke čimbenike, šokove i diskontinuitete. Obje orijen­tacije nude valjane argumente, ali treba ih smjestiti u njihov povijesni kon­tekst. Dovođenje u konflikt ovih dviju pozicija pretjerivanje je svojstveno učenicima koji žele nadmašiti svoje učitelje, primjećuje Friedman (1970.). Iako se fiskalnu i monetarnu politiku često razdvaja iz analitičkih razloga, u praksi one funkcioniraju povezano.

Pod fiskalnom politikom, Friedman misli na promjene u javnoj potrošnji i oporezivanju, dok je količina novca konstantna. Pod monetarnom politi­kom, Friedman misli na promjene u količini novca, dok su javna potrošnja i oporezivanje konstantni. Fiskalna politika ekstremno je važna pri utvrđi­vanju koji se udio ukupnog nacionalnog dohotka troši od strane vlade i tko snosi teret tih izdataka. Jednako tako, monetama politika što se primamo oslanja na “monetarne agregate” može osigurati postojanu stopu monetar­nog rasta koja će osigurati nisku stopu inflacije i dati doprinos stabilnom ekonomskom društvu.

Nakon kolapsa sustava Bretton Woodsa, etablirana je nova funkcija sre­dišnje banke: menadžment makroekonomskih ciljeva što je neminovno po­

97

98 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

većalo raspon njezine nezavisnosti, ali i inauguriralo dva suverena entiteta u gospodarstvu: vladu i središnju banku. Posljedično, instrumentarij mjera što su potrebne za održavanje unutarnje ravnoteže sustava - niske inflacije i vanjske ravnoteže - održivog platnog deficita postaje kompleksniji, jedna­ko kao što se zamagljuje i odgovornost za realizaciju ova dva temeljna cilja makroekonomske politike. Ključno postaje pitanje: Na što se u elektronički upravljanom globalnom kapitalizmu misli pod pojmom monetarnog suve­reniteta? U ovom radu želi se pokazati da konceptualno, tripartitni temelj monetarnog suvereniteta u kapitalizmu novčanog menadžera čine novčani sustav povezan s instrumentima njegove manipulacije, a to su dva najveća nezavisna makroekonomska igrača: središnja banka i država. Na stranica­ma koje slijede analiziraju se socijalni i politički imperativi normativnog okvira, što omogućuju korištenje monetarne i fiskalne politike kao sila pri­nude kroz koje se reproducira asimetrija moći između društvenih grupa, klasa i zajednica u okviru kapitalizma novčanog menadžera.

Arbitrarni karakter definicije novca

U ovom poglavlju usredotočena sam na izazov što gaje financijska globa- lizacija postavila pred tradicionalni Westfalski model monetarnog suvere­niteta, pri čemu želim pokazati da financijska globalizacija svjetskih tržišta dovodi do novih oblika geopolitičkog rivalstva među suvremenim vlada­ma. Oslanjajući se na Cohenov (2008.) koncept “deteritorijalizacije nov­ca”, u središtu interesa ovog istraživanja nalazi se interakcija ekonomskih i političkih imperativa monetarnog suvereniteta u doba globaliteta. Čitatelja i ovdje podsjećam, kao što to činim kroz sve dionice ove knjige, da su monetarni odnosi primamo politički odnosi, koje treba promatrati u njiho­vom povijesnom okviru. To znači da striktno ekonomski izračuni troškova i korisnosti međunarodnog novca jesu mogući, ali ne i produktivni, bez da se ima u vidu pitanje: Tko stvara pravila i tko vrši vlast u monetarnim pitanjima?

Međutim, definicija novca kao središnjeg pojma novčanih gospodarsta­va i dalje ostaje predmet brojnih kontroverzija (Osbome, 1992.). Raznoli­kost instrumenata što se koriste na današnjim financijskim tržištima dovodi do dva temeljna problema pri definiciji novca: 1. “problem klasifikacije” što se odnosi na pitanje kako povući granicu između one financijske imovi­ne što se shvaća kao novac i “ostale financijske imovine”; 2. “problem agre- gacije”, odnosno kako grupirati različite monetarne imovine u jedinstvenu imovinu, što se zove novac. Izlaz iz ovih aporija brojni autori, na tragu

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 99

Simmela (2003.) vide u definiciji novca pomoću njegovih funkcija što se tradicionalno prikazuje u obliku trojstva: 1. sredstvo plaćanja; 2. zaliha vri- jednosti; 3. obračunska jedinica. Modema teorija pristupa ovom problemu na dva načina: 1. mikroekonomski pristup koji kao ishodišnu komponentu koristi novac u opticaju, i 2. ekonometrijski pristup koji definira novac pre­ma statističkim svojstvima alternativnih monetarnih agregata (Boffinger, 2001.). Ništa manje važno nije ni pitanje redukcije troškova pri nastoja­njima da se etablira zona optimalnog deviznog tečaja (De Grauve, 2007.). Komparativna analiza definicije novca na empirijskom materijalu središ­njih banaka u Eurozoni, Japanu, Velikoj Britaniji i SAD-u, upućuju na za­ključak daje ponuda novca Ml (ukupna suma novca i depoziti po viđenju) definirana na sličan način u sve četiri vodeće središnje banke. Međutim, što se tiče širih agregata, definicije se razlikuju ovisno o različitom stupnju važnosti alternativnih financijskih imovina u tim gospodarstvima. Očito je da je ono na što se misli pod “točnom” definicijom novca nešto iznimno zamagljeno i arbitrarno (Crowther, 2004.; Crowther & Gomez, 2005.; Lee, 2006.; Haskins, 2008.).

Prema definiciji Europske središnje banke, pod pojmom novca misli se na:

Ml = novac u opticaju + prekonoćni depoziti;M2 = Ml + depoziti s dogovorenim rokom dospijeća do 2 godine + depoziti

otkupljivi na obavijest do 3 mjeseca;МЗ = otkupni ugovori + dionice/udjeli novčanog fonda i obveznice novča­

nog fonda + Dužničke vrijednosnice do 2 godine.

Prema definiciji Japanske središnje banke, pod pojmom novca misli se na:

Ml = novac u opticaju + depozitni novac;M2 = Ml + kvazi novac;МЗ = M2 + potvrde o depozitu.

Prema definiciji Engleske središnje banke, pod pojmom novca misli se na:

Ml, M2 i МЗ podudaraju se s definicijama ECB-a;M4 = novčanice + kovanice + bankovni depoziti + depoziti u štedno-kre-

ditnim zadrugama (uključujući i potvrde o depozitu, komercijalne papire i druge kratkoročne mjenice).

Prema definiciji Federalne rezerve, pod pojmom novca misli se na:

Ml = novac u opticaju + lako prenosivi depoziti;M2 = Ml + štedni depoziti u posjedu kućanstava, oročeni depoziti i malo­

prodajni novac novčanih fondova;

МЗ = M2 + institucionalni novčani fondovi, primjerice veliki oročeni depo­ziti, otkupni ugovori i eurodolari.

Izvor. Bofinger, 2001.: 16.

Ono što nije upitno jest da američki dolar, euro kao zajednički novac EU i japanski j en predstavljaju “Trojac velikih valuta” u geopolitici novca na današnjem globalnom svjetskom tržištu, što se koriste široko izvan svo­jih matičnih zemalja za obje svrhe, i kao međunarodne valute i za valutne supstitucije. I kao što su države kompetitivne na globalnoj ljestvici, isto se može reći i za njihove valute. Monetarni odnosi postali su visoko dina­mični, konfliktni, strateški i hijerarhijski. U zadnjem desetljeću 20. stoljeća konkurencija između nacionalnih moneta, što vode Darwinovsku borbu za dominaciju na globalnim tržištima, munjevito se ubrzava. Standardne funk­cije novca sve više odstupaju od pravnih jurisdikcija država koje ga izdaju. Kao najvažniji rezultat ovih procesa, dolazi do raspada čistih teritorijalnih monopola nad upravljanjem s novcem, što znači daje većina država izgu­bila vrhovnu kontrolu nad cirkulacijom i uporabom novca. Ovaj tržištem usmjeravani proces koji Cohen (1998., 2003.) opisuje kao deteritorijaliza- cija novca doveo je do još veće stratifikacije monetarne piramide na čijem se vrhu nalazi oligopol najjačih valuta. Ali, njezina široka baza odražava kompetitivnu inferiornost većine drugih valuta.

100 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Monetarna zavisnost nezavisnih država

Monetama vladavina u današnje se doba ne provodi putem političkog su­vereniteta, nego je ona rezultat diobe vlasti između države, središnje banke i tržišnih aktera. Ova transformacija omogućuje, s jedne strane, povećanu kontrolu nad arbitrarnim odlukama o monetarnim pitanjima, no s druge strane ona otvara pitanje legitimiteta odluka što su posljedica “nevidljive ruke” tržišnog natjecanja. Jasna hijerarhija među valutama ima na global­noj razini dvojake posljedice: Prvo, ona potencira neravnopravan odnos lidera i sljedbenika u globalnoj cirkulaciji novca; drugo, globalne tržišne sile ignoriraju političke granice i predstavljaju ozbiljan izazov za monetarni suverenitet suvremenih vlada. Jednako tako, otvara se pitanje re-formulaci- je koncepta suverene države.

Jedno od najprijepomijih europskih pitanja današnjice jest svakako od­nos između monetarne i političke unije, stoje usko povezano s problemom transfera suvereniteta. Ako usporedimo američki i europski kontekst, mo­žemo vidjeti da, kad je riječ o američkoj i europskoj monetarnoj uniji, razli-

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 101

kaje suštinska. Američka Federalna vlast ima monopol nad uporabom pri­nudne moći unutar unije, dok u okviru EU ne postoji nijedna nadnacionalna institucija sa sličnim ovlaštenjima. Izlaz za ovu dilemu De Grauve (2007.) nalazi u teoriji optimalnih valutnih zona koja determinira stupanj fleksibil­nosti i simetrije što su potrebni da bi koristi od pridruživanja neke zemlje monetarnoj uniji bile veće od troškova. Po njemu, izgledi da se etablira optimalna valutna zona povećavaju se s političkom unifikacijom, zato što ona reducira mogućnost pojave asimetričnih šokova i olakšava svladavanje divergentnih ekonomskih kretanja unutar Eurozone. Činjenica je, međutim, da pojava zajedničkog europskog novca predstavlja izazov za samu ideju nacionalne države (Zimmermann, 2002.).

Monetarne vlasti trebaju pomno pratiti razvitke u fiskalnoj politici, zato što je fiskalna disciplina temeljna komponenta makroekonomske stabilno­sti, što utječe na agregatnu potražnju, ekonomski rast i stopu inflacije. To u praksi nije lagan zadatak. U Europskoj uniji, na primjer, ističe Mario Nuti (2009.), teško je uskladiti monetarnu i fiskalnu politiku, zato što je mone­tama politika međunarodno koordinirana, a fiskalna se vodi na lokalnim razinama pojedinačnih država.

Promicanje fiskalne politike koja je usmjerena na stabilnost gospo­darstva, pretpostavlja pomno motrenje ključnih varijabli što se odnose na sastav vladinih izdataka i prihoda, budžetski deficit i javni dug. Da bi se osigurale zdrave javne financije na razini institucionalnog uređenja Europ­ske unije, Mastrihtski ugovor sadrži tri važne odredbe koje imaju za cilj povećati tržišne sankcije za prekomjerne deficite. Prvo, član 103, stavak 1, ovog Ugovora, osigurava da odgovornost za otplatu javnog duga ostaje na nacionalnoj razini i sprečava rizike prelijevanja nezdravih fiskalnih politika u partnerske zemlje. Drugo, član 101 Ugovora, uvodi zabranu monetarnog financiranja budžetskog deficita. Treće, član 102 Ugovora, ističe zabranu bilo kojeg oblika privilegiranog pristupa javnog sektora financijskim in­stitucijama. Namjera je ovih odredbi osigurati fiskalnu disciplinu država članica, što pridonosi ustrojstvu zdravih javnih financija na razini Europske unije i kredibilitetu jedinstvene monetarne politike pri nastojanju da se odr­ži stabilnost cijena, i, posljedično, stabilnost sustava.

U doba globaliteta, države tvore pluralističku sigurnosnu zajednicu koju karakterizira visok stupanj ekonomske međuzavisnosti, što iziskuje novo promišljanje odnosa između ekonomije i politike i podcrtava važnost anali­ze zamršenog odnosa između geopolitike i svjetskog gospodarstva. Živimo u eri naivne globalizacije, tvrdi Taleb (2008.) u kojoj smo se udaljili od di- versificirane ekologije malih banaka s različitim politikama pozajmljivanja prema gigantskim, birokratskim i međusobno povezanim bankama. Na taj način reducirane su mogućnosti pojavljivanja financijskih kriza, ali najveća

102 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

zamka ovog pristupa proizlazi iz činjenice da sve manje i manje možemo znati kakve će biti posljedice kad se one pojave. Drugim riječima, živimo pod stalnom prijetnjom od globalnog kolapsa.

U svijetu koji je podijeljen između konkurentskih država, međunarod­ne financije kreiraju odnose superiornosti i zavisnosti i predstavljaju glav­ni izvor nacionalne moći (Gilpin, 1987.). Osamdesete godine 20. stolje­ća predstavljaju prekretnicu u menadžmentu monetarnih odnosa, tako što označavaju prijelom s dvije institucionalne tradicije: Prvo, definitivno je napušten koncept “depolitizacije” monetarne vladavine što je inauguriran u Bretton Woodsu (1944.) sa ciljem da problemi novca i financija postanu tehničko pitanje odvojeno od politike nacionalne sigurnosti i međudržavnih rivaliteta; drugo, tekovine Westfalskog mira iz 17. stoljeća s nacionalnom državom kao temeljnom jedinicom vladavine izgubile su svoj raison d'être u novim globalnim realnostima.

Dužnički problem 1980-ih učinio je transparentnom tendenciju spram veće politizacije međunarodnih financija, ali i njihovu krucijalnu ulogu, ako ih se koristi na produktivan način, pri ozbiljenju demokratskog i odr- živog gospodarstva (Hutchinson et al., 2002.). Tijekom tog razdoblja, de- centralizirana tržišta obveznica na kojima su participirale tisuće investitora, zamijenjena su divovskim bankovnim konzorcijima koji su davali zajmove relativno malom broju država. Odatle, međunarodna financijska tržišta po­stala su rastuće segmentirana s jasnim razgraničenjem između “kreditno sposobnih pozajmljivača” i zemalja s otežanim pristupima globalnim zali­hama kapitala. Istovremeno, povećava se regionalizacija svjetskog gospo­darstva (Gilpin, 1987.).

Zajedno s promjenama u globalnoj okolini mijenja se i dijalektički odnos između država zajmodavaca, država zajmoprimaca i velikih banaka. Bez obzira na sva vrludanja između tržišnih kompetitivnih rješenja dužničkog problema i političkih manifestacija moći države, evidentno je da broj repro­gramiranih kredita raste, čime se razotkriva osnovna fundamentalna slabost globalnog financijskog sustava. Financijska globalizacija definitivno je po­krenula pitanje redistribucije moći između vlada i nedržavnih aktera.

Geopolitičke implikacije ove nove geografije novca moguće je sagle­dati samo u dijalektičkoj borbi tržišnih mehanizama i preferencija vlada. Država više nije automatski privilegirana u odnosu na druge socijetalne aktere, ali je daleko od toga da bi bila deprivirana. S jedne strane, stoji teza da financijska globalizacija prisiljava vlade na prilagođavanja željama tržišta, zato što daje vrlo veliku “moć veta” izabranim socijalnim akterima u odnosu na ponašanje države, osobito kad je riječ o potražnji za novcem. No, s druge strane, ponuda novca i u deteritorijaliziranom svijetu i dalje ostaje privilegija države. Vlade su još uvijek glavni izvor novca i zadržava­

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 103

ju kontrolu nad izdavanjem novca, što se agresivno natječe duž političkih granica. Cohen vjeruje daje monetama uloga vlade više redefinirana nego što bi bila umanjena. U doba globaliteta, teritorijalne države transformirane su u natjecateljske firme u oligopolističkoj industriji (Mahadeva & Steme, 2000.; Stolowy & Lebas, 2006.; Albritton et al. 2007.).

Nova funkcija središnje banke: menadžment makroekonomskih ciljeva

Povijest globalnog financijskog sustava, podsjeća Allen (2001.) upućuje na tvrdokornu snagu organskog rasta, što se pokazuje, uvijek iznova kao nešto što je moćnije i od socijalnih i od političkih institucija. Utjecaj novca na gospodarstvo, osim kroz “direktne mehanizme” što je poznato kao “učinak realne bilance”, odvija se i kroz raznolike putanje kompleksnih “indirektnih mehanizama” monetarne politike. To se prije svega odnosi na učinak novca na kamatne stope, cijenu imovine i devizni tečaj, što povratno utječe na realno gospodarstvo kroz promjene u potrošnji, investicije i trgovinu (Ma­tthews & Booth, 2006.).

Gledano u povijesnom kontinuumu, funkcije središnjih banaka razvi­jaju se postepeno i mijenjaju kroz interakcije s političkom, ekonomskom i socijalnom okolinom. Tijekom razdoblja međunarodnog zlatnog standarda (1876.-1914.), makroekonomske funkcije središnjih banaka bile su pretež­no limitirane na očuvanje konvertibilnosti svojih banknota u zlato. To se jednim dijelom zadržalo i u razdoblju 1925.-1931., a i kasnije tijekom su­stava Bretton Woodsa kad su SAD imale obvezu da za svoje dolarske rezer­ve što su bile pohranjene u stranim bankama garantiraju konvertibilnost u zlato. Dakle, iako na ponešto indirektan način, banknote u svim zemljama u svijetu imale su vezu sa zlatom do 1973. g. (Bofinger, 2001.).

Globalna financijska mreža što je kreirana pred nešto više od dvije sto­tine godina nastavlja biti ona pokretačka snaga što potiče financijske ino­vacije i kroz mehanizme prenošenja monetarne politike, alocira, pomiče i otklanja ekonomske šokove diljem svijeta od jedne zemlje do druge. Iako bankarstvo može biti pozitivna snaga koja treba igrati korisnu i aktivnu ulogu u životu zajednice, banke prije svega predstavljaju krajnja ishodišta moći (Hoyle & Whitehead, 1989.; van Greuning & Brajović Bratanović, 2006). Kriza 2008./2009. još jednom potvrđuje da gospodari promjena u doba globaliteta nisu ni države niti korporacije, nego su to vodeće središnje banke, što djeluju na financijske uvjete u čitavom svijetu, čime se produ­bljuje institucionalna kriza i demokratski deficit postmodemih društava.

Način na koji monetama politika utječe na financijsku imovinu i na re­alno gospodarstvo doživljava nakon sloma sustava Bretton Woodsa novu prekretnicu. Ovaj put, međutim, nije riječ o pukoj novoj razvojnoj fazi di­jalektičkog odnosa između novčanih i financijskih tržišta, nego o utiranju putanje za kreiranje radikalno dmkčijih odnosa moći u okvim globalnog financijskog sustava i monetarne vladavine.

Proces zamjene konvertibilnog novca za papirni novac što se odvijao tijekom 20. stoljeća završen je 1973. g. uvođenjem fleksibilnog deviznog tečaja. U prvi plan izbija financijska inovacija što se odnosila na kreiranje “fiat valuta” tj. valuta koje su u potpunosti nekonvertibilne u zlato ili neku dmgu robu. Za razliku od zlatnog standarda, koji je tradicionalno smatran znakom financijskog poštenja, ekspanzija globalnog financijskog sustava tijekom 1970-ih daje prednost nekonvertibilnom papirnom standardu što predstavlja simptom nezdravih javnih financija. Istovremeno, pomanjkanje dolarskog sidra dovelo je do potrebe da središnje banke samostalno odluču­ju o svojoj monetarnoj politici, što je usmjerena na menadžment makroeko- nomskih ciljeva, a to je posljedično proširilo manevarski prostor za njihovo nezavisno djelovanje i donošenje arbitrarnih rješenja. To je definitivno po­tvrđeno tijekom 1990-ih kad većina središnjih banaka prihvaća stabilnost cijena kao glavnu metu monetarne politike, čime je povećana njhova ma- kroekonomska odgovornost. U tom kontekstu, bilo bi interesantno propitati ovu sposobnost monetarne teorije da dmštveno korisnim prikazuje ono što je u službi interesa vladajuće klase. Ne treba, međutim, zanemariti činjeni­cu da velik dio odgovornosti za postavljanje institucionalnog okvira za mo­netarno polje gospodarstva snosi vlada, čime je postepeno otvoren problem dvojnog monetarnog suvereniteta između središnje banke i države.

U kontekstu trenda sve veće nezavisnosti središnjeg bankarstva u odnosu na rad vlada, utemeljeno postaje pitanje na što se misli pod pojmom nezavi­snosti. Europska središnja banka ima zadaću održavanja stabilnosti cijena u Eurozoni, pri čemu joj je dozvoljeno da sama odluči što stabilnost cijena znači u praktičnim pojmovima. U isto vrijeme, banke koje čine Europski sustav središnjeg bankarstva ostvaruju svoju “nezavisnost”, ističu Capie i Wood (2006.) na dva načina: prvo, nezavisnost središnje banke u praksi se provodi kao pristajanje na usklađivanje njezine politike s onom što ju provodi Europska središnja banka; drugo, ovim institucijama se propisuje ciljana vrijednost za stopu inflacije koju one trebaju osigurati. Odgovornost središnjih banaka obuhvaća u današnje vrijeme dvije glavne sfere: financij­sku stabilnost i monetarnu stabilnost. To nas prirodno vodi do pitanja kako odrediti ove pojmove i odnose među njima što nipošto nije lagan zadatak.

Vidi se kad neka zemlja ima stabilan monetarni sustav - tada promjene vrijednosti novca ne izazivaju zabrinutosti; vidi se kad neka zemlja ima

104 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

stabilan financijski sustav - tada nema panike glede opskrbljenosti sustava kesom. Međutim, sami načini na koje se osigurava stabilnost ova dva susta­va mogu biti krajnje prijeporna pitanja. Debate, kritike i konfrontacije što se odnose na uvođenje svakog novog instrumenta praćenja gospodarskih kretanja važan su mehanizam socijalne kontrole rada institucija, kao što mogu biti i dobra mjera kulture dijaloga u nekom društvu. Kad je 2003. g. ministar financija u Velikoj Britaniji objavio da praćenje ciljane inflacije kojoj teži Engleska banka više neće biti vezano uz indeks cijena na malo, nego uz uži, harmonizirani indeks troškova života, to je izazvalo burne re­akcije i glede vjerodostojnosti uporabe raspoloživih podataka i glede na­mjera same politike.

Tenzije nisu ništa manje ni kad se postavlja pitanje kako definirati po­jam financijske stabilnosti. Neki autori financijsku stabilnost percipiraju primamo kao odsustvo krize (Schwartz, 1986.), drugi ukazuju na potrebu postojanja stabilizirajućeg mehanizma (Capie & Wood, 2006.), dok je za treće primaran čimbenik održanje rada institucija (Crockett, 2003.).

“Pretpostavimo da je netko u stanju držati olovku u ravnoteži; ona možda neće pasti, ali teško daje stabilna, i na najmanji pomak ona će se srušiti. Drugim riječima, prije nego što se jedan sustav opiše kao sta­bilan, nije ga dovoljno samo osloboditi od tekuće krize, nego on treba imati stabilizirajuće mehanizme koji, kad je sustav pogođen s nekim šokom, ublažuju šok, i anuliraju njegove učinke umjesto da se šok širi kroz sustav. Samo tada sustav može biti opisan kao istinski stabilan” (Capie & Wood, 2006.: 96).

Ovaj stabilizirajući mehanizam institucija središnjeg bankarstva osigu­rava kroz svoju ulogu zajmodavca u slučaju krajnje nužde. Propast banke ima za posljedicu paniku što dovodi do jagme za kešom, to dalje vodi do novih propasti banaka i oštrih kontrakcija novčanih šokova sve do totalnog kolapsa sustava, kao što se dogodilo u vrijeme Velike depresije u SAD-u. Odatle, zadaća je središnje banke da opskrbljuje posrnule banke s potreb­nom likvidnošću i na taj način anulira mogućnost lančanih reakcija. Tako­đer, postavlja se pitanje: Treba li banka reagirati proaktivno, kao čimbenik koji unaprijed svladava probleme? To je način na koji u novije doba djeluje američka Federalna rezerva koja je proširila svoju ulogu na “krizni me- nadžment” što olakšava ovoj instituciji svladavanje rupa u zakonskoj re­gulativi i nošenje s disfunkcijama u širem bankarskom sustavu. Primjerice, nedosljednost zakona o bankrotu, kad je riječ o tržištu derivata, Federalna rezerva rješava tako što sebe postavlja kao “stečajnog upravitelja” i tako sprečava pomutnju na financijskom tržištu.

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 105

106 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Sigurno najpoznatiji institucionalni primjer američkog rješavanja ban­karskih propusta predstavlja doktrina “suviše velika da bi propala” (“too big to fa ir ) kad država spašava posrnule divove zbog straha od kolapsa cje­lokupnog sustava. Logika što leži u pozadini ove doktrine nema utemeljenje ni u monetarnoj teoriji niti u praksi bankarstva. Ona bi teško izdržala, pri­mjećuju Capie i Wood (2006.) povijesne usporedbe s propastima britanskih banaka u 19. stoljeću, od kojih svakako najkrupniji primjer predstavlja pro- past banke Overend, Gumey i partneri iz 1866. g. kad se nijedna negativna konzekvencija po sustav nije pojavila kao posljedica zatvaranja banke, iako je njezina veličina bila deset puta veća od sljedeće najveće financijske insti­tucije u sustavu. Ono o čemu se doista radi u doktrini “suviše velika da bi propala”, tumače Capie i Wood, jest spašavanje dugoročnog menadžmenta kapitala kroz saniranje gubitaka koji su posljedica pogrešnog rada banke. To je nešto sasvim drugo, od autentične uloge zajmodavca u slučaju krajnje nužde, kad je banci potrebna injekcija likvidnosti zbog eksternih šokova s kojima se ne može samostalno nositi.

Neosporno je da munjevita liberalizacija financijskih tržišta diljem svi­jeta i rastuća intemalizacija financijskih transakcija traže nove institucio­nalne odgovore, ali to ne može biti alibi za prekoračenje ovlaštenja središ­nje banke. Rješenje ovih aporija Capie i Wood vide prije svega u pažljivo dizajniranoj regulativi pomoću koje će biti spriječene moralne stranputice političkih tumačenja uloge zajmodavca u slučaju krajnje nužde i ponovo afirmirati izvornu funkciju ove uloge, a to znači osigurati da neadekvatno kapitalizirana banka ne ugrozi cjelokupan bankovni sustav.

U elektronički upravljanom globalnom kapitalizmu kreirana su financij­ska tržišta koja su visoko senzibilizirana za financijske pritoke i odljeve što proizlaze iz globalnog rezervoara kapitala (Solomon, 2007.; Samuelson, 2008.). Sadašnja rastuća međuzavisnost financijskih mreža povećava broj izbora u monetarnim pitanjima i prisiljava vlade na sve brža prilagođava- nja mašineriji kompliciranih monetarnih instrumenata, koji, sjedne strane, olakšavaju transakcije između vrlo različitih i udaljenih gospodarstava, ali isto tako i zamagljuju transparentnost odlučivanja. Zahtjevi za transparen- tnošću prikaza poslovanja u korporacijskom, bankarskom i državnom sek­toru su važni, ali u simulacijskoj eri današnjice u kojoj vladavina prividnih slika zamjenjuje realne entitete, oni nemaju veću snagu od placebo efekta. Mnogo temelj nije pitanje, koje prodire do srži stvari, jest, kako središnja banka i država koriste svoje suverene moći i u čijem interesu se odluke donose? To znači daje naglasak potrebno staviti na etabliranje institucio­nalnog okvira koji će onemogućiti loša ponašanja što proizlaze iz braka iz računa između vlada i središnjih banaka.

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 107

Povijesna iskustva pokazuju, a tekuća kriza potvrđuje da središnja ban­ka uvijek štiti interese vladajuće skupine, čime su dovedene u pitanje popu­lističke vrednote zapadnih demokracija. Odatle, treba li ograničiti slobodu odlučivanja središnjih banaka? Analitičari slažu pro et contra argumente, no ozbiljnost recesijske krize upućuje na potrebu reforme institucionalnog okvira međunarodnog financijskog sustava u koji će biti ugrađeni djelotvor­niji mehanizmi kontrole i zaštite interesa cjelokupne zajednice. U sljedeća dva odjeljka što se odnose na procese redizajniranja ustrojstva središnje banke i problem njezine nezavisnosti, čitatelju se pruža mogućnost uvida u bogato iskustvo što gaje Peter Bofinger stekao u njemačkoj Bundesbanci, Njemačkom savjetu ekonomskih eksperata, Europskom parlamentu, Eu­ropskoj komisiji, Federalnoj rezervi i Međunarodnom monetarnom fondu. To je ujedno i prilika za polemiku s njegovim provokativnim i krajnje in- spirativnim tezama.

Dizajniranje normativnog okvira središnje banke

Institucionalni aspekti monetarne politike nisu tijekom 1970-ih i 1980-ih bili u središtu akademskih rasprava, jednim dijelom zbog činjenice da je to razdoblje kad su središnje banke bile pod vrlo čvrstom kontrolom vla­da i njihovih pritisaka na monetarne politike poradi kratkoročnih ciljeva utjecanja na izborne rezultate. Središnje banke tako su izgubile dugoročnu perspektivu, što je preduvjet politike izbjegavanja inflacije, otvorivši pri­tom pitanje svog kredibiliteta, kao važne determinante realnih ekonomskih učinaka monetarne politike. “Općenito uzevši, za središnju banku se kaže da ima ‘kredibilitet’ ako njezina službena politika slijedi stabilnost cijena (ili, preciznije rečeno, konkretnu numeričku vrijednost ciljane inflacije) što za privatne individuume predstavlja temelj za formiranje njihovih očekiva­nja” (Cukierman, 1986.: 6).

Kad u prvoj polovici 1980-ih stagflacija postaje svjetski fenomen, istra­živanja se okreću na iznalaženje načina za vraćanje kredibiliteta središnjih banaka kroz različite tehnologije preuzimanja obveza, odnosno metoda kroz koje su one jamčile stabilnost cijena. Ove metode varirale su od va­lutnih reformi, preko različitih oblika monetarnih unija do nastojanja da se monetarnu politiku učini što je moguće više transparentnom široj javnosti. Tako se nametnula potreba kreiranja novih institucionalnih okvira za mone­tarnu politiku. Tijekom 1990-ih ove teme ulaze u fokus interesa teoretičara kao rezultat intenzivnih debata o kreiranju Europske središnje banke, što je pokrenulo i pitanje konstruiranja adekvatnog institucionalnog okvira za

monetarnu politiku. Bofinger (2001.) drži da dobro dizajniran normativ­ni okvir središnje banke, što determinira motivacijsku strukturu središnjih bankara i garantira dugoročni horizont za makroekonomske mete mena- džmenta banke, osigurava veći manevarski prostor za nezavisno djelovanje središnje banke. U temelju rasprava o optimalnom dizajnu za legislativu središnje banke nalazi se stara dilema “pravila nasuprot diskrecijskom od­lučivanju” što su je početkom 19. stoljeća otvorile rasprave vođene izme­đu zagovornika “Bankarske škole” i “Monetarne škole”. Prvi su inzistirali na tome da izdavanje papirnog novca mora biti usko povezano sa zlatnim rezervama središnje banke, dok je druga, njima suprotstavljena struja eko­nomista vjerovala da će i bez strogih pravila ponuda papirnog novca rasti u skladu s makroekonomskom stabilnošću.

Za sadašnju debatu, važno je imati u vidu, ističe Bofinger, da pojam “pravilo” (“rule”) implicira u sebi dva vrlo različita značenja, pri čemu se kao kriterij razgraničenja javlja njegova funkcija u vođenju monetarne politike. Pravilo, dakle, može biti definirano kao uredba što se središnjoj banci nameće izvana kroz zakonske akte. Glavna funkcija Zakona o središ­njoj banci jest da limitira diskrecijska prava odlučivanja kreatora politike. Pravilo također može biti definirano i kao heurističko, što znači da mu je primarna funkcija redukcija kompleksnosti odlučivanja što olakšava rad menadžmenta središnje banke.

Središnja banka nije, smatra Blinder (1987.) “benigni diktator”, nego re- prezentant interesa vladajuće koalicije moći, što stalno stoji na vjetrometini pritisaka od strane domaćih interesnih grupa, javnog mnjenja i međunarod­nih čimbenika. Odatle, iz rakursa političke ekonomije, monetama pravila su nužna, prije svega kao zaštita od prekomjerne i neopravdane uporabe moći, što naposljetku može samu banku dovesti u situaciju da ne može ostvariti svoje konačne ciljeve.

Podvrgavanje monetarne politike striktnim pravilima, s jedne strane, oslobađa središnju banku stigme “političkih poslovnih ciklusa” (Nordhaus, 1975.), no s dmge strane, pravila mogu spriječiti fleksibilnost reagiranja središnje banke na nepredviđene šokove. Činjenica jest da središnja banka kroz svoju ekspertizu i kontakte s bankama i financijskim tržištima ima pristup povlaštenim informacijama, pri čemu joj ove “asimetrične informa­cije” omogućuju da odstupa od ciljeva za koje je formalno zadužena. Ovo je, tvrdi Bofinger, tipičan primjer problema “gospodara i njegovog zastu­pnika” u monetarnoj teoriji. “Gospodar” je dmštvo kao cjelina, čiji su mo­netarni prioriteti niska stopa inflacije uz stabilne makroekonomske uvjete. Njegov zastupnik je središnja banka kojoj društvo daje zadaću da ostvari ove ciljeve. Temeljem proučavanja opsežne menadžerske literature o ovom predmetu, Bofinger daje prednost ugovornom uređenju između gospodara i

108 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 109

njegovog zastupnika u odnosu na rigidna pravila. On vjeruje daje moguće kroz dizajniranje normativnog okvira središnje banke, što se temelji na za­konima i uredbama o središnjoj banci, pronaći mehanizme koji će osigurati da banka kao upravitelj, koristi svoje diskrecione moći u najboljem interesu gospodara. Drugim riječima, tradicionalno zalaganje za limitiranje slobode odlučivanja središnjih bankara, što se temeljilo na rigidnim pravilima može biti kontraproduktivno u postmodemoj epohi koja više ne funkcionira iz principa. Međutim, u kontekstu sadašnje globalne ekonomske krize i dalje stoji pitaje: Tko je gospodar? Društvo kao cjelina ili privilegirana interesna grupa?

Problem nezavisnosti središnje banke

Potreba da se kroz legislativu središnje banke osigura nezavisan status sre­dišnjih bankara od političara implicira u sebi potrebu da njihov rad bude djelotvorno praćen od strane javnosti i parlamenta. Drugim riječima, ne­zavisnost središnjih banaka, što obuhvaća u sebi nezavisnost ciljeva, ne­zavisnost instrumenata i osobnu nezavisnost upravnog tijela, povećava odgovornost središnjih bankara i otvara pitanje sankcija u slučaju lošeg ponašanja.

Nezavisnost ciljeva središnje banke znači da vlada nema neposredni utjecaj ni na ciljeve monetarne politike niti na vremenski horizont koji je potreban za njihovo provođenje. Ugovor o funkcioniranju europske zajed­nice (The European Community Treaty) eksplicitno isključuje bilo kakav utjecaj političara iz nacionalnih vlada, Europske komisije ili Europskog parlamenta na ciljeve politike Europske središnje banke. Međutim, praksa pokazuje da se nezavisnost ciljeva središnjeg bankarstva ostvaruje u ra­zličitim zemljama na različite načine, koji variraju u rasponu od potpune nezavisnosti do okvira u kome središnja banka može odlučivati samo o ne­kim pitanjima. U SAD-u normativni okvir samo nabraja ciljeve monetarne politike, ali diskreciono pravo odlučivanja o specifičnoj težini koja će se pripisati pojedinačnim ciljevima pripada Federalnoj rezervi. Zakon o Eu­ropskoj središnjoj banci propisuje stabilnost cijena kao glavni cilj njezine politike, ali ne propisuje vremenski horizont, što ovoj banci omogućuje da kratkoročno slijedi druge mete. Zakon o Japanskoj banci poštuje autonomi­ju Japanske banke glede valutne i monetarne kontrole.

S druge strane, u zemljama koje preferiraju niži stupanj nezavisnosti svojih središnjih banaka kao što su Velika Britanija, Kanada i Novi Zeland, legislativa središnje banke određuje diobu ovlaštenja i odgovornosti izme­

110 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

đu vlade i središnje banke. U tim zemljama, stabilnost cijena predstavlja glavni cilj monetarne politike, ali vlada ima pravo determinirati konkretne ciljane vrijednosti.

Trebaju li središnje banke slijediti nezavisnost ciljeva ili politiku za- visnosti dilema je s jasnim političkim implikacijama. Kao argument za reduciranu političku nezavisnost monetarne politike navodi se temeljno demokratsko načelo prema kojem politički ciljevi trebaju odražavati volju naroda, što govori u prilog involviranosti izabranih dužnosnika u monetar­na pitanja (Fischer, 1995.; Bemanke et al. 1999.).

Za razliku od kontradiktornih stavova glede nezavisnosti ciljeva, među autorima postoji suglasnost da je nezavisnost instrumenata conditio sine qua non za legislativu središnje banke koja je usmjerena na stabilnost su­stava. Nezavisnost instrumenata implicira u sebi da je središnja banka u stanju postaviti svoje operacijske ciljeve bez uplitanja od strane vlade. Ne­zavisnost instrumenata sačinjavaju tri elementa: 1. kontrola kratkoročnih kamatnih stopa; 2. kontrola deviznog tečaja; i 3. ograničenja zajmova što ih središnja banka daje vladi.

Iako su sva tri elementa poželjan uvjet stabilne monetarne politike, među njima postoji značajna razlika kad je riječ o stvarnoj autonomiji središnjih banaka glede njihove primjene. Kontrola nad kamatnim stopama ulazi u ingerenciju središnjih banaka na autonoman način; štoviše monopolna moć središnjih banaka u odnosu na druge aktere, prije svega tržište ovdje mak­simalno dolazi do izražaja. “Davanje prednosti ciljanim kamatnim stopama na novčanome tržištu, što je danas vidljivo kod svih središnjih banaka, upu­ćuje na zaključak da na tržištu novca jednostavno nema prostora za ‘tržišno orijentirane’ kamatne stope.” (Bofinger, 2001.: 368).

Kontrola nad valutnim tečajem odgovornost je koju banke pripisuju vla­dama. Ugovor o funkcioniranju Europskog vijeća pravi razliku između for­malnog uređenja deviznog tečaja, što je u ingerenciji Europskog vijeća, od­nosno ministara financija zemalja članica i politike upravljanog plutajućeg tečaja, što se odnosi na valute država nečlanica. U ovom potonjem slučaju, Vijeće donosi smjernice temeljem preporuke Europske središnje banke i tako osigurava stabilnost Europskoga sustava središnjih banaka.

Još jedno pitanje koje upućuje na političke borbe glede nezavisnosti in­strumenata jest odnos središnjih banaka prema zajmoprimcima iz javnog sektora. Sjedne strane, zakon regulira izravno pozajmljivanje javnome sek­toru, no s druge strane, operacije na otvorenome tržištu omogućuju središ­njoj banci da elegantno zaobilazi zabrane financiranja deficita.

Istraživanja pokazuju (Grilli et al. 1991.; Alesina & Summers, 1993.; Siklos, 1994.) da postoji negativna korelacija između autonomije središnje banke i stope inflacije što je više izražena u razdobljima plutajućeg devi­

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 111

znog tečaja, nego u razdobljima sustava fiksnog deviznog tečaja. Međutim, ne postoji nikakva značajna korelacija između prosječne stope realnog rasta i nezavisnosti središnje banke.

Treba, međutim, imati u vidu, upozorava Bofinger, da je svaki poku­šaj rangiranja nezavisnosti središnjih banaka suočen s problemom izbora kriterija, vrijednosnim prosudbama i kontinuiranim promjenama zakonskih okvira, što otežava komparativna istraživanja i vodi do vrlo različitih rezul­tata dobivenih nalaza.

Međutim, dobra ili loša gospodarska situacija više je posljedica oblika koordinacije između monetarne i fiskalne politike, nego što bi ona ovisilao politički zavisnoj ili nezavisnoj središnjoj banci. To znači, naglašava Bo­finger, daje stabilna gospodarska i politička situacija moguća i u uvjetima zavisne središnje banke. Dobar primjer za to su Francuska i Japan koji su tijekom 1980-ih i 1990-ih vodili politike što su izrazito bile usmjerene na stabilnost sustava, iako su njihove središnje banke kasno stekle nezavisnost - Francuska banka 1993., a Japanska banka 1998.

Dizajniranje političkih okvira vodećih središnjih banaka

Usporedba rada vodećih središnjih banaka

Tablica 1 : Usporedba rada središnjih banaka s obzirom na razinu inflacije (indeks troškova života)_______________________________________________________________________ .

Razdoblje SAD Njemačka Japan U.K. Eurozona Razlika između najviše i najni­

že stope1960.-99. 4.6 3.2 4.7 6.9 bez

podataka3.8

1982.-99. 3.5 2.3 1.5 4.7 4.8 3.31990.-99. 3.0 2.3 1.2 3.7 3.2 2.51993.-99. 2.5 2.0 0.6 2.6 3.7 3.1

Izvor: Bofingerovi obračuni temeljem podataka što ih objavljuju OECD, IMF i Internatio­nal Financial Statistics (Bofinger, 2001.: 293)

Rezultati komparativnog istraživanja što ga poduzima Bofinger (2001.) u četiri vodeće svjetske banke u Njemačkoj, Japanu, Velikoj Britaniji i SAD-u, upućuju na zaključak da u prvom promatranom razdoblju od 1960. do 1999. g., nijedna od središnjih banaka nije bila u stanju ostvariti stabilnu razinu cijena. Treba upozoriti čitatelja da su podaci za Eurozonu dostu­pni tek od 1982. g. U ostala tri razdoblja, slika se počinje mijenjati. Japan je imao najnižu stopu inflacije u svim promatranim razdobljima s jasnim

112 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

indikacijama deflacijskog procesa, a iza njega su slijedile Bundesbanka i Federalna rezerva. U razdoblju od 1982. do 1999. g., najveća odstupanja od 2% predviđene inflacije imale su Velika Britanija i Eurozona. U razdoblju od 1990. do 1999. g. razlika između SAD-a i Velike Britanije se veoma smanjila. Svakako, najvažniji rezultat Bofingerove analize jest, da na koncu promatranog razdoblja, više nije moguće jasno rangiranje najvećih središ­njih banaka.

Pitanje koje je ovdje vrijedno postaviti jest: Da li najvažnije svjetske središnje banke postižu slične rezultate zato što vođe slične monetarne po­litike? Neosporno je daje analiza političkog okvira od iznimne važnosti za razumijevanje trendova u suvremenom središnjem bankarstvu.

Njemačka Bundesbanka

Monetarnu politiku Bundesbanke tijekom razdoblja 1974. do 1998. g. obi­lježavala je politika ciljanja inflacije, koja je služila velikome broju njezinih političko-ekonomskih funkcija. Idealno gledano, provođenje ciljane infla­cije dalo je Bundesbanki moć da kontrolira monetarne uvjete u Njemačkoj i vodi konzistentnu monetarnu politiku. Međutim, realitet se prilično razli­kovao od ovog idealnog nacrta. U razdoblju od 1975. do 1998. g., dakle u rasponu od 23 godine, za koje su postavljeni ciljevi, samo za 10 godina moglo se jasno dosegnuti cilj (Izvor: Deutsche Bundesbank, 1995.). Osim poteškoće dostizanja cilja, primjena monetarne politike bila je još optereće­na i praksom korištenja stvarnih rezultata kao ishodišne točke za postavlja­nje ciljeva u sljedećoj godini, bez da su učinjene ikakve korekcije u skladu s novim ciljem.

Zastoje to Bundesbanka činila? Jedini mogući odgovor je, drži Bofin­ger, daje ovaj pristup služio “političko-ekonomskoj” fimkciji.

“Umjesto monetarne politike koja se prilagođava smjeru na koji upu­ćuje kompas, Bundesbanka je jednostavno podesila iglu od kompasa”.

(Bofinger, 2001.: 297)

Drugim riječima, Bundesbanka je sistematski i namjerno postavljala svoje ciljeve suviše nisko, što joj je osiguralo zaštitni oklop od političkih pritisaka i povećalo njezinu nezavisnost. Iako ovakav pristup pomaže pri ostvarenju konačnog cilja monetarne politike, a to je stabilnost cijena, on je, drži Bofinger, dubiozan iz dva razloga: 1. kad su ciljevi ponude novca po­stavljeni suviše nisko, to može kreirati deflacijske pritiske; 2. kad se često promašuje ciljeve, to može, u dugoročnoj perspektivi, naškoditi transparen- tnosti i kredibilitetu monetarne politike.

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 113

Većina studija upućuje na zaključak da su dugoročnu politiku Bunde- sbanke, što se odnosila na odluke o kamatnim stopama, determinirali slje­deći čimbenici: 1. indeks troškova života i prognoze o inflaciji; 2. devizni tečaj, prije svega u odnosu na dolar; 3. kratkoročne američke kamate; i 4. realni rast društvenog bruto proizvoda i industrijske proizvodnje (Clarida& Gertler, 1996; Clarida, Gali & Gertler, 1999.; 2000. ). U usporedbi s ovim čimbenicima, stopa rasta zalihe novca, iako značajna, nije imala veli­ku ulogu u odlukama o kamatnim stopama, što ih je donosila Bundesbanka (Bofinger, 2001.: 300). www.bundesbank.de

Europska središnja banka

Kreiranje Europske monetarne unije (EMU) dovelo je do potpuno novog ekonomskog područja za koje nisu postojali ni dostatni niti konzistentni po­daci, što znači da kad je Europska središnja banka (ECB) započela s radom, bila je suočena sa zadaćom vođenja monetarne politike u potpuno novoj okolini. Banka je etablirana 1. lipnja 1998. g., a svoje pune ovlasti mogla je provoditi nakon što je 1. siječnja 1999. g. uveden euro. Iako je, tehnički gledano, njezin prethodnik bio Europski monetarni institut {European Mo­netary Institute), Banka je de facto bik potomak njemačke Bundesbanke od koje je preuzela konceptualni okvir.

Europska središnja banka odgovorna je za monetarnu politiku Eurozo­ne, što je prije svega usmjerena na stabilnost cijena. Ovaj pristup počiva na dva potpornja. Prvi je osiguran pomoću “referentnih kamatnih stopa” za novčanu zalihu МЗ, a drugi je konstruiran kroz široko formuliranu procjenu “izgleda glede razvitka cijena”. Iza ove nezgrapne formulacije, krije se u osnovi “predviđanje inflacije”. Za razliku od Bundesbanke, ECB se odlu­čila da ne slijedi politiku izravnog ciljanja inflacije, nego je, umjesto toga, usvojila blaži oblik ciljanja inflacije kroz “referentnu vrijednost” za zalihu novca МЗ. Osnovno načelo referentne vrijednosti ECB tumači na sljedeći način:

“Međutim, pojam referentne vrijednosti ne povlači za sobom obvezu Eurosustava da korigira devijacije rasta novčane mase u odnosu na refe­rentnu vrijednost tijekom kratkoročnog razdoblja. Kamatne stope neće se mijenjati ‘mehanički’ kao odgovor na takve devijacije u nastojanju da se rast novčane mase vrati na referentnu vrijednost”.

(ECB, 1999.: 48)

114 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Prema tome, tumači Bofinger, može se reći da ECB koristi rast novčane mase, ne kao neposredni cilj, nego kao “značajan” indikator kratkoročnih rizika za stabilnost cijena.

Drugi potporanj monetarne politike ECB-a, procjena budućih razvitaka cijena, počiva na širokom opsegu ekonomskih indikatora kao što su plaće, devizni tečaj, cijene obveznica i krivulja prinosa, različite mjere realnih aktivnosti, indikatori fiskalne politike, indikatori cijena i troškova, te istra­živanja o poslovanju i potrošnji (Bofinger, 2001.: 204).

Osnovni problem Europske središnje banke jest, nedostatak jasnog okvira za monetarnu politiku. Koja je svrha takvog okvira? Reduciranjem kompleksnosti realiteta, postavljaju se relativno “jednostavna pravila”, pri čemu politički okvir pomaže kod donošenja odluka i olakšava strukturiranje dijaloga s javnošću, što pridonosi transparentnosti, odgovornosti, i odatle, kredibilitetu monetarne politike. Sadašnja dva potpornja ECB-a ne mogu ispuniti ove kriterije, drži Bofinger, zato što su istovremeno i suviše uski i suviše općeniti. Prvi potporanj posvećuje suviše veliku pozornost rastu novčane mase, a drugi ostaje zamagljen u nejasnoj formulaciji da će ECB promatrati “sve relevantne faktore”, pri čemu se zanemaruje interaktivni utjecaj pojedinih faktora i ne nude rješenja za tumačenje kontradiktornih signala.

Iako mnogi kritičari potiču ECB da usvoji okvir politike ciljanja inflaci­je kakav je postavila Engleska banka (Buiter, 1999.; Svensson, 2000.), Bo­finger nagašava da ovaj pristup, ne bi, u značajnoj mjeri, reducirao deficit transparentnosti. Činjenica je da bi strategija ECB-a mogla biti znatno po­boljšana, ako banka akceptira privatna očekivanja inflacije, i, posljedično, ako podatke o njima prati, mjeri i analizira na sistematičan način. www.ecb.int

Sustav Federalnih rezervi

“Dajte mi kontrolu nad opskrbom novca nacija i država, i ne zanima me ko kroji zakone”. (Mayer Amchel Rothschild, osnivač bankarske di­nastije Rothschild)

Američki sustav Federalnih rezervi utemeljenje 1913. g. Zakonom o federalnim rezervama (The Federal Reserve Act) i prilično se, po svojoj fi­lozofiji, razlikuje od velikih europskih središnjih banaka. Za većinu središ­njih banaka, javna objava strategije monetarne politike igra važnu ulogu u njihovoj komunikacijskoj strategiji. Za Federalnu rezervu, međutim, infor­miranje javnosti nije presudno pitanje. Važan čimbenik koji može pomoći pri razumijevanju ove razlike jest stav spram dizajniranja okvira monetarne

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 115

politike. Za razliku od europskih središnjih banka, američki sustav Fede­ralne rezerve ne temelji se na jasno definiranom okviru monetarne politike. Umjesto njega, usvojen je “eklektički pristup”, koji, prema mišljenju Od­bora guvernera iz 1994. g., omogućuje Federalnoj rezervi da u eri munje­vitih financijskih inovacija, koristi sve raspoložive informacije pri vođenju politike.

Tijekom 1990-ih gotovo sve središnje banke u svijetu eksplicitno su usvojile stabilnost cijena kao svoj glavni konačni cilj. Federalna rezerva u značajnoj mjeri odstupa od tog trenda, što je vidljivo iz Zakona o Federal­noj rezervi:

“Uprava guvernera Federalne rezerve i Federalni odbor za otvore­no tržište, održavat će dugoročni rast monetarnih i kreditnih agregata srazmjemo dugoročnom potencijalu rasta gospodarstva i proizvodnje, da bi omogućili djelotvorno promicanje ciljeva maksimalne zaposleno- sti, stabilnosti cijena i politike obuzdavanja kamatnih stopa”. (Zakon o Federalnoj rezervi, Odjeljak 2A)

(Preuzeto iz Bofinger, 2001.: 129-30)

Longitudinalna istraživanja o pravilima u američkoj monetarnoj politici, kao važno pitanje postavljaju dilemu da li bi aktivna monetama politika dovela do boljih rezultata u odnosu na inflaciju i glede stabilizacije susta­va (Clarida, 2000.). Orphandines (2000.) došao je do zaključka da aktivne politike imaju smisla samo ako postoji metodologija temeljem koje je mo­guće točno procijeniti potencijal gospodarstva. No, u slučaju nepouzdanih indikacija, kao što je to pokazalo dugo razdoblje između 1960. i 1990. g., aktivna politika može biti kontraproduktivna. Bofinger, naprotiv, drži da u uvjetima visokog stupnja neizvjesnosti i nepredvidivosti, u procesu donoše­nja odluka, izbor nije između aktivne i neaktivne monetarne politike, nego između pravila što ih determinira realna strana realnoga gospodarstva i pra­vila što ih isključivo determinira stopa inflacije (Bofinger, 2001.: 311). www.federalreserve.gov

Japanska središnja banka

Poput većine modernih japanskih institucija, Japanska središnja banka ro­đena je nakon obnove dinastije Meiji. Iako je Banka etablirana 1882. g., privatno utemeljene banke sačuvale su još neko vrijeme pravo tiskanja novca sve do 1884. g., kad je središnja banka dobila monopol nad kontro­lom ponude novca. Banka djeluje samostalno od svog osnutka, uz izuzetak,

116 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

kratkog poslijeratnog razdoblja iza Drugog svjetskog rata kad su Saveznici izvršili njezino restrukturiranje.

Tijekom 1970-ih, okolina u kojoj je Banka djelovala doživjela je zna­čajne promjene, što su bile povezane s prelaskom s fiksnog deviznog tečaja i prilično zatvorenog gospodarstva prema otvorenom gospodarstvu s pro­mjenljivim deviznim tečajem.

Glavna revizija Zakona o Japanskoj banci od 18. lipnja 1997. g. imala je za intenciju da u novi dizajn ugradi veću nezavisnost Banke. Ipak, određeni stupanj zavisnosti ugrađen je i u sam zakon u kome se navodi:

“Imajući u vidu činjenicu da su valuta i monetama kontrola kompo­nente cjelokupne ekonomske politike, Japanska banka će uvijek održa­vati blisku vezu s vladom i razmjenjivati gledišta na dostatan način, tako da kontrola koju središnja banka vrši nad valutom i monetama kontrola, kao i temeljna pozicija ekonomske politike, što je provodi vlada, budu međusobno u harmoniji”. (The Bank of Japan Act, www.bojor.jp)

Guverner Japanske banke, ima, međutim, velik utjecaj na ekonomsku politiku japanske vlade. Konceptualni pristup monetarne politike u Japanu, bliži je modelu sustava Federalne rezerve, nego pristupu što ga njeguju Europska središnja banka, ili, pak, Engleska banka. Dva su obilježja cilja­nja inflacije svojstvena Japanu. Prvo, Japanska banka opisuje stopu infla­cije kao svoju prognozu. Ova prognoza uključuje u sebi i mjere prethodne monetarne politike i buduće intencije, što u konačnom rezultatu upućuje na ponudu novca koju Japanska banka namjerava odobriti (Suzuki, 1987.). Drugo obilježje japanskog pristupa odnosi se na način na koji se formulira­ju predviđanja. Projekcije ponude novca daju se u momentu kad su već re­alizirane tri četvrtine rasta ukupne novčane mase, što u značajnoj mjeri po­većava stupanj pouzdanosti predviđanja (Argy, Brennan Stevens, 1990.).

Kao posljedica ubrzavanja financijskih liberalizacija i inovacija tijekom 1990-ih, Japanska banka etablirala je okvir svoje monetarne politike na sljedećim načelima:

“Ono što se traži u konačnoj instanciji jest temeljito ispitivanje mno­gostrukosti ekonomskih podataka kao što su monetarni agregati, podacio zajmovima, i drugi kvantitativni monetarni indikatori, informacije gle­de aktualnih korporativnih financija i profita, te informacije o trendovi­ma na tržištima financijskih imovina”.

(Mieno, 1993.)

www.boj.or.jp

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 117

Engleska banka: Uloga učenja kao komunikacijskog alata središnje banke

Engleska banka etablirana je 1694. g. i predstavlja model po čijem je uzoru dizajnirana većina modernih središnjih banaka diljem svijeta. Mervyn King, guverner Engleske banke, definira sadržaj rada središnjih bankara kao kon­tinuirani proces učenja o promjenama u strukturi gospodarstva, što omogu­ćuje fleksibilne odgovore na ekonomske šokove. Iako se njegovi zaključci temelje primamo na iskustvu britanskog gospodarstva, oni vrlo ilustrativno i argumentirano oslikavaju promjene u strategijama središnjeg bankarstva što su se dogodile početkom 1990-ih, čime je omogućen proces transfera sa “velike inflacije” na “veliku stabilnost”, u kojem su središnje banke odigra­le odlučujuću ulogu. Na stranicama što slijede želim sa čitateljem podijeliti njegovu ogromnu strast za idejama, što nedvojbeno proizlazi iz autorovog duboko promišljenog poznavanja stvarne moći novca, i odgovornosti onih što s njime barataju i donose odluke o njemu. U okvim teme o ulozi uče­nja kao komunikacijskog alata središnje banke, fokusirat ću se na važnost očekivanja ekonomskih agensa pri dizajniranju okvira monetarne politike ciljane inflacije, i, na ulogu heuristike pri oblikovanju očekivanja. Učenje je važan komunikacijski alat središnje banke, koji olakšava njezin odnos s javnim mnjenjem i institucionalnim okruženjem. Za razliku od prirodnih i tehničkih znanosti, u ekonomiji ne postoje ni konstante niti univerzalni modeli, ni trajna optimalna rješenja, što bi ih bilo moguće primijeniti bez obzira na gospodarski kontekst i vremenski horizont. S obzirom na činje­nicu da ne postoji nikakva statična zaliha znanja o interaktivnim odnosima između ključnih ekonomskih varijabli, učenje o ekonomskoj okolini koju obilježava visok stupanj kompleksnosti, kontingentnosti i neizvjesnosti glede budućih razvitaka, postaje odlučujući čimbenik pri donošenju odlukao monetarnoj politici.

Međutim, upravo zato što njezine konzekvencije nije moguće u pot­punosti predvidjeti ni kontrolirati, ciljana inflacija pokazala se kao glavni alat osiguravanja gospodarske stabilnosti i ekonomskog uspjeha. Zato ne iznenađuje da je ona tako munjevito osvojila središnje bankarstvo diljem svijeta. Iz Tablice 2 vidi se da su u razdoblju od 1989. g. do 2002. g. režim ciljane inflacije usvojile 22 zemlje.

Tablica 2: Zemlje koje su usvojile politiku ciljanja inflacijeDržava Usvojena ciljana inflacijaNovi Zeland Prosinac 1989.Čile Siječanj 1991.Kanada Veljača 1991.

118 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

nastavak Tablice 2:

Izrael Siječanj 1992.Velika Britanija Listopad 1992.Švedska Siječanj 1993.Finska Veljača 1993.Australija Ožujak 1993.Španjolska Siječanj 1995.Republika Češka Travanj 1998.Koreja Travanj 1998.Poljska Listopad 1998.Meksiko Siječanj 1999.Brazil Lipanj 1999.Kolumbija Rujan 1999.Južna Afrika Veljača 2000.Tajland Svibanj 2000.Island Ožujak 2001.Norveška Ožujak 2001.Mađarska Srpanj 2001.Peru Siječanj 2002.Filipini Siječanj 2002.

Izvor. Truman i Edvin (2003.), Inflation Targeting in the World Economy, Institute for International économies, Washington DC. Preuzeto /z:Mervyn King (2006.), “Monetary Policy: Practice Ahead ofTheory”, u: K. Matthews and Ph. Boot (ur.) (2006.): 10.

Ovaj fenomen King doživljava kao kvalitativni napredak u razvitku mo­netarne politike, koji se nipošto nije dogodio slučajno, nego kao posljedica dugotrajnih ekonomskih debata i bolnih praktičnih iskustava, što su proi­zlazila iz visokih fluktuacija u realnom sektoru, glede rezultata proizvodnje i zaposlenosti. Borbu protiv “inflacijskog mentaliteta” Engleska banka na­javila je 1978. g. nakon što je 1976. g. inflacija u Velikoj Britaniji dosegnula 27%; u sljedećih desetak godina ona je prelazila 7% godišnje; od 1992. g. inflacija je pala na razinu stabilnosti cijena; tijekom 2002. g. Engleska banka u potpunosti je ostvarila svoju intenciju ciljane inflacije uz nepromi­jenjene službene kamatne stope.

U današnje vrijeme, čitatelj bi temeljem onoga što može pronaći u re­centnoj akademskoj literaturi, i, diskursa što se vodi u različitim medijima sredstava javnog priopćavanja, mogao zaključiti daje održavanje stabilno­sti cijena kao ključne zadaće monetarne politike nešto samorazumljivo. To, međutim, nije tako. U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, akadem­ska zajednica, jednako kao i politički inženjering nisu povezivali monetar­nu politiku s inflacijom, a “glavna struja mišljenja” nije imala pretjerana očekivanja od neučinkovite monetarne politike. Štoviše, tijekom 1960-ih

i 1970-ih, smatralo se daje proces inflacije prouzročen troškovima, a ne potražnjom, što je upućivalo na dohodovnu politiku kao sferu rješavanja problema inflacije.

Paralelno s promjenama u strukturi i dinamici suvremenog gospodarstva i komplementarno s promjenama teorija o načinima njegovog funkcioni­ranja, mijenjala se i percepcija glede funkcije i uloge monetarne politike i njezinog transmisijskog mehanizma. Analiza akademskih i političkih deba­ta o “ispravnom” vođenju poslijeratnih gospodarstava, upućuje na političku kondicioniranost ekonomskih rješenja, što je bila posljedica strateških i si­gurnosnih interesa vodećih država u međunarodnoj zajednici. Ništa manje nije dubiozan ni fenomen odvojenog tretiranja fiskalne i monetarne politi­ke, uz pripadajući sindrom davanja prednosti jednom ili drugom području znanja, što je naposljetku ipak dovelo do zahtjeva za njihovim koordini­ranim djelovanjem. Svakako jedna od najdužih debata, što su vođene pod okriljem monetarne teorije povezana je s pitanjem kako pronaći put kroz minsko polje između pravila, s jedne strane, i čistog diskrecijskog odluči­vanja, s druge strane. Ovdje se, prema mišljenju Kinga, otvaraju dva važna pitanja. Za razliku od Miltona Friedmana (1968.) i Roberta Lucasa (1972.), koji su vjerovali da monetama politika treba biti utemeljena na jednostav­nim pravilima zbog limitiranih znanja i neizvjesnosti glede budućih tren­dova u gospodarstvu, King drži da ovi čimbenici trebaju biti glavni razlog nepovjerenja u rigidna pravila. Poteškoće s diskrecijskim odlučivanjem, pak, proizlaze iz činjenice da se ove odluke često razilaze sa inflacijskim očekivanjima ekonomskih aktera. Izlaz iz ovog labirinta moguć je samo kroz proces stalnog učenja u komunikaciji s gospodarskom okolinom.

Jednako važno jest pitanje, da li tržište regulira odnose u gospodarstvu, ili, je okvir monetarne politike ono što određuje pravila igre. King se, da­kako, priklanja ovoj drugoj opciji, jednako kao što to čine i druge vodeće središnje banke koje kroz korištenje različitih instrumenata sinkronizirano utječu na globalno monetarno manevriranje. Bez obzira na sva prijepor­na pitanja, iskustva i monetarne teorije i prakse upućuju na zaključak da su svi monetarni fenomeni procesualni, kontekstualni i podložni promjeni, što znači da ne postoje ni trajna niti nedodirljiva lješenja koja ne bi bilo moguće osporavati. Današnji rezultati monetarne politike rezultati su du­gih evolucija, promašaja i rovovskih borbi za nove iskorake. Sve što se u naše vrijeme smatra općenito prihvaćenom pozicijom predstavlja, podsjeća King, rezultat dugogodišnjih debata.

Primjerice, u današnje vrijeme, većina središnjih banaka pri odabiru svojih instrumenata daje prednost kamatnim stopama u odnosu na mone­tarne agregate. Novac, dakako, i dalje stoji “u srcu” mehanizma transmisije, ali zbog nepostojanosti njegove brzine opticaja, pokazalo se daje postavlja­nje službene kamatne stope po kojoj središnja banka posluje s bankarskim

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 119

sustavom, pouzdanija metoda rada. To je sasvim obrnuto od dominantnih stavova nakon Drugog svjetskog rata, kad se tvrdilo da politika kamatne stope nije siguran kratkoročni stabilizator potražnje. Dalje, danas je široko rasprostranjeno mišljenje što je promovirano tijekom 1970-ih da ne postoji dugoročno balansiranje između rezultata proizvodnje i inflacije; međutim, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata podržavana je ideja o trajnom balansiranju među njima, što je u literaturi poznato kao Philipsova krivulja. U temelju ove teorije nalazi se, smatra Friedman (1970.) naivno, ali i lako­vjerno shvaćanje o direktnoj i obrnuto proporcionalnoj povezanosti između stope inflacije i stope nezaposlenosti: ako se nezaposlenost smanjuje, stopa inflacije se povećava, i obrnuto, ako stopa nezaposlenosti raste, stopa in­flacije se smanjuje. Mnoge poslijeratne vlade gledale su na ovu koncepciju sa dosta entuzijazma, jer su u njoj vidjele vrlo opipljive koristi za svoje dnevne politike: ovisno o trenutačnoj situaciji moguće je trampiti “nešto inflacije” za “nešto nezaposlenosti” i tako osigurati gospodarsku stabilnost. Praksa je, međutim, osobito tijekom 1970-ih pokazala da obje loše vijesti mogu doći istovremeno; bilo je to vrijeme kad su se vlade morale uhvatiti ukoštac s problemima stagflacije, odnosno s gospodarskim stanjem u kojem je istovremeno vladala i visoka inflacija i visoka nezaposlenost.

Monetaristička “kontrarevolucija” što je nastupila tijekom 1970-ih izni­jela je na svome stijegu upravljani monetarni standard kao glavni instru­ment održanja stabilnosti i inflacije i gospodarstva u cjelini. To nas vodi do političke debate o ciljanoj inflaciji, koja, po mišljenju Kinga, predstavlja okvir koji je dizajniran za svijet učenja. Odatle, on se mora mijenjati pa­ralelno s promjenama parametara u gospodarstvu kao što su npr. brzina opticaja novca i stopa produktivnosti. To je glavna prednost ciljane inflacije u odnosu na okvire što su se u prošlosti temeljili na ciljevima za novčane agregate ili na rastu nominalnog društvenog bruto proizvoda.

Zanimljivo pitanje koje se ovdje nameće jest ono o izvoru utjecaja mo­netarne politike na rezultate proizvodnje i zaposlenosti. Novije akademske analize oslikavaju monetarnu politiku kao “funkciju političke reakcije”, od­nosno kao reakciju službenih kratkoročnih kamatnih stopa na odnose izme­đu novca, poslovnih aktivnosti i inflacije. Konzekventno, u istraživanjima se osobitu pozornost posvećuje pravilima monetarne politike, zato što su se tražile smjernice za njezin budući utjecaj na ekonomske rezultate. Slavno Taylorovo pravilo vezuje inflaciju sa stanjem u gospodarstvu, tako što im­plicira da kamatne stope trebaju rasti kad je inflacija iznad planirane i kad su rezultati produkcije iznad linije trenda, i padati, kad se dogodi obrnuta situacija.

Iako su pravila što ih slijede središnje banke važna, ona nisu praktične smjernice za vođenje monetarne politike. Radi se, naime, o tome, da eko­

120 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 121

nomski agensi - kućanstva i tvrtke - temelje svoje odluke na očekivanjima glede inflacije, što znači da od suštinske važnosti postaje sposobnost sre­dišnjih banaka da kroz svoje odluke utječu na ova očekivanja. To je ono što King naziva “Maradonina teorija kamatnih stopa”.

“Velikog argentinskog nogometaša Diega Maradonu obično se ne povezuje s teorijom monetarne politike. No, njegova igra protiv Engle­ske u Svjetskome kupu u Mexico Cityju u lipnju 1986. g. savršena je ilustracija ove moje tvrdnje. Maradonin prvi gol kad se upleo “prst Bož­ji” bio je poput starog pristupa središnjem bankarstvu što se temeljio na “misteriji i mistici”. Njegova akcija bila je neočekivana, vremenski nedosljedna i protiv pravila. On je bio sretan daje uspio zabiti taj gol. Međutim, njegov drugi gol bio je primjer očekivanja u modernoj teoriji kamatnih stopa. Maradona je trčao šezdeset jarda unutar svoje vlastite polovice terena, pri čemu je svladao pet igrača prije nego što je smjestio loptu u engleski gol. Međutim, ono što je zbilja izuzetno jest daje Mara­dona praktički trčao po ravnoj liniji. Kako se može pobijediti pet igrača trčanjem po ravnoj liniji? Odgovor je da su Engleski branici reagirali u skladu s onim što su očekivali da će Maradona činiti. Budući da su oni očekivali da će se Maradona kretati ili lijevo ili desno, on je mpgao ići ravno”.

(King, M., 2006.: 12-13)

U novije doba, tvrdi King, monetama politika funkcionira na sličan na­čin. Engleska banka i druge središnje banke mogle su kontinuirano vršiti utjecaj na gospodarstvo bez da su znatnije mijenjale službene kamatne sto­pe, zato što su financijska tržišta reagirala u skladu s očekivanim ponaša­njem središnje banke, što je imalo utjecaj na poslovne aktivnosti i inflaciju. To, dakako, ne znači da će kamatne stope koje određuju središnje banke ostajati nepromijenjene ad infinitum, nego da će uvijek biti postavljene na način koji je konzistentan s cjelokupnom strategijom ciljane inflacije.

Britansko iskustvo iz razdoblja 1993. do 2005. g. upućuje na pad neza­poslenosti sa gotovo 10% u 1993. g. na manje od 3% u 2004. g., pri čemu je inflacija ostala praktički nepromijenjena u cijelom promatranom razdoblju. Razloge za ovo poravnanje Philipsove krivulje moguće je protumačiti na više načina, no ono što nije sporno jest daje promjena u režimu monetarne politike kroz kontroliranje inflacije, dovela do boljih rezultata od oštrih mo­netarnih mjera što su prakticirane tijekom 1970-ih s nuspojavom inflacijske spirale plaća i cijena. Britansko iskustvo također upućuje na zaključak da je ustrajnost inflacije značajno pala, nakon što je 1992. g. uvedena ciljana inflacija.

122 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Ovo je omogućeno prije svega kroz promjenu metodologije rada sre­dišnje banke što involvira u sebi neprestani razvitak znanja o mijenjajućim okolnostima u načinu rada gospodarstva. Pravo diskrecijskog odlučivanja, što je omogućeno ciljanom inflacijom, dozvoljava središnjoj banci daprila- gođava svoju strategiju novim informacijama. No, isto tako, dodaje King, pri dizajniranju strategije središnje banke treba akceptirati ulogu heuristike pri oblikovanju očekivanja ekonomskih aktera, pri čemu bi izjednačavanje očekivane sa ciljanom inflacijom bilo znak dobre heuristike. Ovo upućuje na zaključak da se ciljanu inflaciju može shvaćati kao okvir za “ograničeno diskrecijsko odlučivanje” i priopćavanje odluka o monetarnoj politici.

Implikacije ciljane inflacije po komunikacije središnje banke moguće je sumirati na sljedeći način: Prvo, jasno definirani ciljevi dugoročne politike; drugo, učenje temeljem praktičnog iskustva; treće, otvorenost i transparen- tnost izvještavanja; četvrto, kontinuirano tumačenje razloga za promjene modela što leže u pozadini monetarne politike. Ako je prije tridesetak godi­na monetama teorija bila ispred prakse, danas se prije svega treba usmjeriti na izazove što ih praksa upućuje teoriji (King, 2006.: 25). www.bankofengland.co.uk

Fiskalna moć države

Potreba za fiskalnom sociologijom

Javne financije su jedno od najboljih ishodišta za istraživanje dmštva. Schumpeter (1954.) je vjerovao, pokazalo se preuranjeno, da će fiskal­na sociologija odigrati važnu ulogu pri tumačenju i kauzalnog značenja i simptomatičkog značenja fiskalne politike, odnosno da će se pojaviti novo znanstveno polje koje će objasniti u kojoj mjeri su fiskalni događaji važan element pri uzrokovanju svih promjena, i obrnuto, u kojoj mjeri sve što se dešava ima svoj fiskalni odraz. Odatle, on s punim pravom inzistira na važnoj terminološkoj razlici između izraza “javne financije” i državne fi­nancije odnosno financije vlade, te “javni sektor” i “državni sektor”. Ispod površine konvencionalnog izraza “javne financije” leži ideološki sadržaj ortodoksne ekonomske misli, što prejudicira pitanje o realnoj svrsi budžeta i zamagljuje činjenicu da su mnoge tzv. javne investicije samo posebni obli­ci privatnih investicija. Za razliku od njega, izraz “državne financije” bolje pogađa suštinu problema, jer implicira potrebu da istraži koliko su “javne” transakcije u realnom sektoru i financijske transakcije što se odvijaju u dr­žavnome sektoru.

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 123

Tko će platiti rastuće vladine izdatke?

Opasnost po stabilnost sustava nije kriza, jer je ona način na koji se on revi- talizira, nego nesposobnost države da efikasno uskladi fiskalnu i monetarnu politiku. O’Connor (1973.) ističe, pri čemu za ilustraciju svojih teza koristi američko društvo ranih 1970-ih, da fiskalna moć države funkcionira kroz fi­skalnu krizu, koja nastavlja dijeliti grupe i stratume zaposlenika u svim sek­torima gospodarstva - monopolnom, državnom i kompetitivnom sektoru. Na taj način, država predstavlja važan instrument kapitala koji slabi klasnu svijest radnika i produbljuje podjele “za veći udio u budžetu i za manji udio u poreznim teretima” (O’Connor, 1973.: 255). Tako se kroz pitanja poreza i budžetskih prioriteta, efikasno dijeli radničku klasu i pooštrava antagoni­zam između “glavne struje radnika” u monopolnom i državnom sektoru i “perifernih” radnika u kompetitivnom sektoru.

S jedne strane, država mora osigurati i održati uvjete u kojima je mo­guća profitabilna akumulacija kapitala, i s druge strane, ona mora garanti­rati uvjete za socijalnu dobrobit, što je pretpostavka socijalne harmonije i stabilnosti sustava. Iz kroničnog neuspjeha modeme države da uskladi ove svoje dvije proturječne funkcije proizlaze bezbrojne aporije u interpretaci­jama izdataka i nošenjima s njima.

Državni izdaci imaju dvojaki karakter, što je komplementarno dvjema temeljnim funkcijam kapitalističke države - funkciji akumulacije i funkciji legitimizacije. Državni izdaci dijele se u dvije grupe: društveni kapital i društveni troškovi. Društveni kapital obuhvaća društvene investicije, kao što su razvojni projekti u industriji što ih financira država i društvenu po­trošnju, kao što je socijalno osiguranje. Oba tipa izdataka imaju za funkci­ju povećenje stope profita, bilo direktnim ili indirektnim putem. Nasuprot njima, društveni troškovi, kao što je sustav socijalne skrbi, imaju za državu isključivo “legitimizirajuću funkciju”, i, kao takvi, oni su predmet poli­tičkih borbi oko budžeta na dugoj razvojnoj putanji odnosa između rada i kapitala.

Akumulacija društvenog kapitala i socijalni izdaci javljaju se unutar po­litičkog okvira, u kome se odvijaju interesne borbe za budžetske resurse, između korporacija, sindikata, regionalnih i drugih aktera. Riječ je o kon­tradiktornom procesu, što neminovno ima tendenciju prema ekonomskim, socijalnim i političkim krizama. S obzirom na to, da se ovi partikularistički ciljevi ostvaruju kroz političke mehanizme, a ne kroz tržišnu koordinaci­ju, državne projekte često prati velika količina propusta i neracionalnog trošenja sredstava. Politička kondicioniranost izabranih projekata ima za posljedicu da:

124 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

• Prikazi nacionalnog dohotka povezuju različite kategorije državne potrošnje zajedno, što znači da država ne analizira svoj budžet u klasnim pojmovima.

• Rijetko postoji podudaranje između izvora financiranja i uporabe novca iz poreza.

• Zbog činjenice da svaki državni izdatak istovremeno služi u više svrha, zamagljena je crta razgraničenja između društvenog kapitala i izdataka za društvene troškove. To znači da je teško razviti jasno definirane kriterije pomoću kojih bi se moglo empirijski identifici­rati državne izdatke.

Zbog odsustva administrativne koherentnosti i pomanjkanja financijske discipline, potkopava se fiskalna sposobnost sustava i ugrožava potenci­jalno profitabilna akumulacija privatnog kapitala. Na manifestnoj razini, fiskalna kriza ili “strukturalni raskorak” između državnih izdataka i držav­nih prihoda, ogleda se u tendenciji da državni izdaci rastu brže od sredstava za njihovo financiranje. No, kad zaronimo ispod površine, vidimo da je fiskalna kriza primamo socijalna kriza, u čijem temelju se nalaze konflik­tni interesi suprotstavljenih socijalnih grupa. Stari Marxov zaključak daje porezna borba najstariji oblik klasne borbe, Eaton potvrđuje suvremenom tvrdnjom da su “državni izdaci... sve više bojno polje klasnih interesa”, dok Galbraith kaže “daje moć oporezivanja ujedno i moć uništavanja” (Galbra- ith, 1975.: 118).

Volumen i sastav vladinih izdataka nisu determinirani zakonima tržišta, nego su odraz strukturalnih nejednakosti, i, posljedično, socijalnih i eko­nomskih konflikata između klasa i grupa. Građanske ekonomiste - školni- ke, kao i praktičare - ne zanimaju ove determinante nego se u svojim mo­delima ograničavaju na procjene opsega državne potrošnje, što je potrebno da se utječe na željene promjene kao što su zaposlenost ili brža akumulacija i rast. Odatle, oni su usmjereni na parametre kroz koje vladin budžet može i treba biti povećan ili smanjen kao kompenzacija za smanjenu ili povećanu privatnu potrošnju.

Snižavanje plaća i nadnica: Da li idemo unatrag?

J. K. Galbraith 1975. g u svome plodonosnome djelu Novac, odakle dolazi, kamo je otišao? (Мопеу; Whence It Come, Where It Went?), analizirajući štrajk u britanskim ugljenokopima 1926. g. piše: “Danas, pola stoljeća ka­snije, teško je zamisliti epohu u kojoj se organiziranim radnicima moglo kazati ravno u lice i bez ikakva prenemaganja da im se smanjuju nadnice” (Galbraith, 1975.: 209).

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 125

Pitam se što bi profesor Galbraith rekao danas, u lipnju 2009. kad bi mogao vidjeti što se zbiva u Hrvatskoj gdje “rezanje cijene rada kao način da se spase radna mjesta” postaje društveno sasvim prihvatljiva retorika. Političke odluke, a ne ekonomska rješenja predstavljaju modus operandi nošenja s recesijom. Da li to znači da bi se moglo govoriti o retrogradnim kretanjima?

Tekuće svađe između bankarskog sektora i vlade u Hrvatskoj, u kojima vlada traži od banaka da snize kamatne stope, a banke od vlade da poveća konkurentnost hrvatskog gospodarstva, vode prema starom, i u literaturi dobro obrađenom pitanju: da li je uloga novca primarna? Dakle, da li novac stvara panike, ili je njegovo ponašanje i ponašanje banaka samo reakcija na nestabilne tendencije rasta gospodarstva? Guverner Narodne banke poru­čuje da hrvatska vlada treba srediti fiskalnu politiku, a u okviru nje smanjiti javnu potrošnju i javni dug. Kad danas u svjetlu nove svjetske financijske krize (koje po redu?) promišljamo odnos između monetarne i fiskalne poli­tike, ekonomska kriza 1930-ih u SAD-u i dalje je neiscrpan izvor teorijskih promišljanja. Šteta je samo što praktičari, kao što će i pokazati drugi pri­mjeri koji slijede, uglavnom ništa nisu naučili iz bolnih iskustava prošlosti, pa je valjda zato stalno ponavljamo. Kriza tijekom 1930-ih pokazala je da je depresija, kad je doista jaka, izvan dometa sustava Federalne rezerve. Naučena lekcija iz tog razdoblja jest da nije dovoljno da banke obilato nude novac na pozajmljivanje, nego je država ta koja mora učiniti trošenje do­pustivim, jednako kao što ga mora i osigurati. Otada, podsjeća Galbraith, ona to radi tako da ga uzajmljuje i zatim sama troši, dakle fiskalnom, a ne monetarnom politikom.

Podvrgavanje je na globalnoj razini institucionalizirano putem glavnih međunarodnih ekonomskih i financijskih organizacija, što znači da se pri njegovom izučavanju trebamo usredotočiti na sličnost primijenjenih mo­dela u različitim društvima, državama i regijama. Načini na koje financije potpomognute međunarodnim monetarnim institucijama, jednako kao i or­ganizacijama i financijskim agencijama pojedinačnih vlada u sadašnjoj fazi kapitalizma novčanog menadžera utječu na investicije i poslovne cikluse, imaju za posljedicu progresivno povećanje nejednakosti između bogatih i siromašnih zemalja, kao i nejednakosti unutar najrazvijenijih zemalja.

U svjetskoj recesijskoj krizi 2008./2009. svakako je zanimljiva metodo­logija njezinog rješavanja; bez obzira na diversificirane i konfliktne intere­se u različitim regijama, ono što spaja kapital u današnjem multipolamom svijetu jest da najbogatiji uvijek koriste krizu kao alibi da srežu cijenu rada i smanje pomoć siromašnima. To se tijekom cijelog 20. stoljeća pokazalo kao djelotvoran izraz disciplinarne moći kapitala nad radom, ali povijesni

126 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

primjeri, ipak, upućuju na zaključak da drakonske financijske mjere ne spa­šavaju gospodarstvo.

Evo nekoliko empirijskih dokaza. Već spomenuti generalni štrajk rudara u britanskim ugljenokopima 1926. g. u vrijeme Baldwinovog kabineta i mandata Winstona Churchilla kao ministra financija dobar je memento da rezanje cijena i nadnica, kad je riječ o inteligentnoj radnoj snazi ne lješava ni monetarne ni fiskalne probleme, ali može postati snažan izvor socijalnih nemira i sukoba. Churchill je, potaknut situacijom u ugljenokopima, tvrdio da su za loše stanje britanskog gospodarstva odgovorne prilike unutar poje­dinačnih sektora, pa odatle ekonomski problemi zemlje imaju veze s teča­jem razmjene funte u odnosu na dolar koliko i Golfska struja. Njegov naj­žešći oponent, Keynes, ovo naziva “tvrdnjom dostojnom ptičjega mozga” (Keynes, 1932.: 246). Gledano iz današnje perspektive, kad “vodeća struja u znanosti” nije ništa drugo do poluga kapitala i politike, ovaj sukob znan­stvenika i političara budi nostalgiju na vrijeme kad su znanstvenici ozbiljno shvaćali svoj posao i vjerovali u ono što rade, ali i kad su političari znali prepoznati daje situacija dovoljno ozbiljna da moraju poslušati znanost.

Par godina kasnije, 1931. g., njemačka vlada kancelara Heinricha Brüninga u okviru sveobuhvatne i vrlo grube restriktivne politike, tako­đer smanjuje nadnice i cijene i reducira pomoć nezaposlenima. Galbraith vjeruje da su mjere koje je tada njemačka vlada koristila u doba deflacije pomogle Hitlerovom dolasku na vlast.

Nixonovplan reorganizacije iz 1970. koji je imao za cilj “maksimalno povećati efikasnost rada vlade” i “Nova ekonomska politika” njegove ad­ministracije (1971.-1972.), imali su kontrolu plaća i cijena kao jednu od ključnih strateških točaka u namjeri da srežu troškove i olakšaju fiskalnu krizu u državnom sektoru. Fiskalna moć države ponovo je, pod velom rje­šavanja fiskalne krize korištena da se djelotvorno reducira porast stope nad­nica i tako umanji pregovaračka moć radne snage.

Međutim, ovakve kontrole distributivnih dijelova dohotka imaju i da­leko dublje i šire implikacije. Kontrola plaća i cijena znači da se odgovor­nost za držanje zarada u smjeru prema dolje pomiče sa biznis sektora na vladu. Posljedično, dolazi do transformacije antagonizama između kapitalai rada kao nečega što pripada sferi produkcije, u konflikte između rada i države. No, upravo rezanje cijene rada vraća se kao bumerang državi, jer može postati značajan čimbenik kohezije između radnika u monopolnom i kompetitivnom sektoru. Sto to znači za stabilnost sustava, moglo se vidjeti za vrijeme generalnog štrajka u Francuskoj u svibnju 1968. kad je snažan državni menadžment morao, zbog kontrole plaća koju je provodila vlada, ustuknuti pred masovnim djelovanjem radničke klase i studenata.

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 127

Razdoblje 1970-ih bilo je obilježeno globalnom stagflacijom, šokom cijena energenata 1973., percepcijom pada američke ekonomske moći, i usponom novih ekonomskih sila. Strange (1986.; 1998.) je kategorična da je američki “kasino kapitalizam” odgovoran za mnoge od fundamentalnih problema što desetljećima muče svjetsko gospodarstvo, zbog njegove gra­bežljive politike, prije nego što bi to jednostavno bili simptomi američkog ekonomskog pada. Činjenica je da dramatične transformacije globalnih monetarnih odnosa stavljaju pred modemu državu teške zadatke glede nje­zine sigurnosti i suverenosti, ali i definicije samog pojma državnog interesa. U današnje doba, monetama vladavina erodirala je, smatra Cohen (2008.) do razine pukih tržišnih strategija, pri čemu državama stoji na raspolaganju izbor između četiri opcije: 1. tržišno vodstvo: agresivna unilateralna poli­tika; 2. čuvanje tržišta: očuvanje statusa quo za domaću valutu; 3. tržišne alijanse: dioba monetarnog suvereniteta kroz monetarnu uniju i 4. prihva­ćanje uloge sljedbenika na tržištu: subordiniranje monetarnog suvereniteta jačoj stranoj valuti.

“Monetarni suverenitet može se obraniti pomoću taktike uvjeravanja ili prinude” (Cohen, 2008.: 229). Kako se sve više ubrzava natjecanje među valutama na globalnoj sceni, troškovi obrane monetarnog suvereniteta po­staju sve skuplji. Postoji realna opasnost da će kao posljedica promjena u okolini u kojoj se natječu globalne valute biti žrtvovani rast i zaposle- nost, što znači da se urušavaju dva uporišna stupa gospodarstva. Ne treba, međutim, zaboraviti da je način na koji novac cirkulira globalnim finan­cijskim mrežama determiniran pomoću institucija što su nastale temeljem dmštvenog ugovora. Činjenica je da tiskanje novca daje važne ekonomskei političke privilegije. Povijesna iskustva pokazuju da se do novca može doći temeljem političke odluke, trgovine ili pljačke. Seignorage se definira kao zarada koju dobiva suveren od tiskanja novčane ponude gospodarstva (Kindleberger, 1981.: 248). Ako izdavanje novca daje pravo gospodara (,se­ignorage), tada o uporabi tog novca treba odlučivati pravi suveren, a to je narod, a ne monarh, banka ili država (Hutchinson et al, 2002.).

Što donosi sutra?)

U ovom smo poglavlju analizirali institucionalne aspekte tekuće globalne ekonomske krize i pratili proces osamostaljivanja središnjih banaka, što se postepeno odvijao nakon kolapsa sustava Bretton Woodsa i doveo do eta- bliranja dva suverena entiteta u gospodarstvu: središnju banku i državu. Monetama vladavina u današnje se doba ne provodi putem političkog suve­

reniteta, nego je ona rezultat diobe ovlasti između države, središnje bankei tržišnih aktera. Ova transformacija omogućuje, s jedne strane, povećanu kontrolu nad arbitrarnim odlukama o monetarnim pitanjima, no s druge strane ona otvara pitanje legitimiteta odluka što su posljedica “nevidljive ruke” tržišnog natjecanja.

Zahtjev da se kroz legislativu središnje banke osigura nezavisan status središnjih bankara od političara implicira u sebi potrebu da njihov rad bude djelotvorno praćen od strane javnosti i parlamenta. Drugim riječima, neza­visnost središnjih banaka što obuhvaća u sebi nezavisnost ciljeva, nezavi­snost instrumenata i osobnu nezavisnost upravnog tijela povećava odgovor­nost središnjih bankara i otvara pitanje sankcija u slučaju lošeg ponašanja. Međutim, opasnost po stabilnost sustava nije kriza, jer je ona način na koji se on revitalizira, nego nesposobnost države da efikasno uskladi fiskalnu i monetarnu politiku. S jedne strane, država mora osigurati i održati uvjete u kojima je moguća profitabilna akumulacija kapitala, i s druge strane, ona mora garantirati uvjete za socijalnu dobrobit, što je pretpostavka socijalne harmonije i stabilnosti sustava. Iz kroničnog neuspjeha modeme države da uskladi ove svoje dvije proturječne funkcije proizlaze bezbrojne aporije u interpretacijama izdataka i nošenjima s njima.

Polazeći od temeljne pozicije da je novac socijalna sila koja ima moć samo kad zapovijeda radom drugih, u ovom poglavlju se naglašava da po­litičke odluke što ih donose vlade i središnje banke nisu vođene pravilima efikasnosti, nego su interesno artikulirane. Suvremeno doba ne nameće raci­onalnu logiku svojim organizacijskim oblicima, zato što ono ne funkcionira iz principa, što znači da u novim realnostima egzogena pravila gube svrho- vitost u monetarnoj politici. Odatle, prednost dajem konstmiranju institu­cionalnog okvira monetarne i fiskalne politike, što će u sebi inkorporirati mehanizme kontrole koji će osigurati da država i središnja banka koriste svoje suverene moći u interesu društva kao cjeline, umjesto da slijede svo­je specifične ciljeve. To pretpostavlja procese kontinuiranog redizajniranja državnog menadžmenta i normativnog okvira središnje banke. Razdoblje 1970-ih je instmktivno za analize sadašnje recesijske krize, jer dokazuje, kao i drugi povijesni primjeri u ovoj knjizi, da oštre monetarne mjere i gru­ba fiskalna politika više pridonose socijalnom buntu i nastanku autoritarnih režima, nego što bi bili načini nošenja s ekonomskom krizom.

U svijetu međuzavisnih zajednica, nijedna pojedinačna zemlja nije u stanju preuzeti ulogu stabilizatora, što ide u prilog tezi da je na pomolu novi ne-hegemonijski poredak. Ovo, svakako, stavlja nacionalne vlade pred brojne sigurnosne dileme (Zimmermann, 2002.). No, ono što ostaje visoko prijeporno pitanje jest kako pomiriti cilj ekonomske efikasnosti s političkim ciljevima separatnih nacionalnih vlada. U kontekstu globalnih

128 POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

PROBLEM DVOJNOG SUVERENITETA U GOSPODARSTVU 129

procesa, izvjesnost formalne vladavine zamijenjena je manje predvidivim silama socijalnih konvencija. No, svakako najveća poteškoća ove nove ge­ografije novca jest da novac krši jednaka politička prava i ozbiljno dovodi u pitanje ustavno poimanje jednakosti pred zakonom. Slijedom načela “ko­liko novaca, toliko glasova”, predstavnička demokracija može biti ozbiljno ugrožena od “moći nevidljivog”, anonimne manjine što vlada tržišnim me­hanizmima. Modeme vlade suočene su s “deficitom legitimiteta” (Under- hill, 1996.), što je prouzročen ekonomskom globalizacijom. Jednako tako, one zajedno sa središnjim bankama stoje pred ozbiljnom dilemom: Kome udovoljiti? Financijskim tržištima ili socijalnoj dobrobiti svojih građana? Tko će pobijediti? Suvereni investitor ili suvereni građanin?

Novac promiče oboje, i slobodu i nejednakost. On je oboje, i sredstvo podvrgavanja i emancipacije. U svakom slučaju, suviše je važan da bi bio prepušten samo bankarima i političarima. Instmmentarij mjera što ih ko­riste globalni igrači povećava makroekonomsku fleksibilnost, ali isto tako postoje ozbiljni rizici da će daljnje borbe za monetarno vodstvo poduprte represivnim politikama što se nameću zemljama sljedbenicama pojačati diljem svijeta socijalne nemire i konflikte kao nuspojavu financijske glo- balizacije.

Zaključci

• U središtu interesa ovog poglavlja nalazi se interakcija ekonomskihi političkih imperativa monetarnog suvereniteta u doba globaliteta. Analiza je pokazala da su monetarni odnosi primamo politički od­nosi, koje treba promatrati u njihovom povijesnom okviru.

• Čitatelju se skreće pozornost na izazov što ga je financijska globa­lizacija postavila pred tradicionalni Westfalski model monetarnog suvereniteta, pri čemu se pokazalo da je financijska globalizaci­ja svjetskih tržišta dovela do novih oblika geopolitičkog rivalstva među suvremenim vladama.

• U poglavlju se postavlja analitički okvir za istraživanje tripartitnog temelja monetarnog suvereniteta u kapitalizmu novčanog menadže­ra, što ga čine novčani sustav koji je povezan s instrumentima nje­gove manipulacije, a to su dva najveća nezavisna makroekonomska igrača: središnja banka i država. Time se otvara pitanje dvojnog su­vereniteta u gospodarstvu i načina na koje ovi entiteti koriste svoje suverene moći na lokalnoj i globalnoj razini.

POLITIČKE BORBE ZA NOVAC

Sadašnja rastuća međuzavisnost financijskih mreža povećava broj izbora u monetarnim pitanjima i prisiljava vlade na sve brža prila- gođavanja mašineriji kompliciranih monetarnih instrumenata koji, s jedne strane, olakšavaju transakcije između vrlo različitih i udaljenih gospodarstava, ali isto tako i zamagljuju transparentnost odlučiva­nja. Potreba da se kroz legislativu središnje banke osigura nezavisan status središnjih bankara od političara implicira u sebi potrebu da njihov rad bude djelotvorno praćen od strane javnosti i parlamenta.Drugim riječima, nezavisnost središnjih banaka što obuhvaća u sebi nezavisnost ciljeva, nezavisnost instrumenata i osobnu nezavisnost upravnog tijela središnje banke povećava odgovornost središnjih bankara i otvara pitanje sankcija za njihovo ponašanje.

Financijska globalizacija definitivno je pokrenula pitanje redistribu­cije moći između vlada i nedržavnih aktera. Jasna hijerarhija među valutama ima na globalnoj razini dvojake posljedice: prvo, ona po­tencira neravnopravan odnos između lidera i sljedbenika u globalnoj cirkulaciji novca; drugo, globalne tržišne sile ignoriraju političke granice i predstavljaju ozbiljan izazov za monetarni suverenitet su­vremenih vlada. Jednako tako, otvara se pitanje reformulacije kon­cepta suverene države.

Poglavlje 4.: MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu

► Da li organizacije jednostavno služe interesima moćnika?► Da li su korporacije trojanski konji elektronički

upravljanog globalnog kapitalizma?► Što su potencijali, a što zamke mrežnog organiziranja?

Predmet razgovora

• Mrežna logika informacijskog društva• Konstitutivni principi modernih organizacija• Postmoderno organiziranje i njegove političke implikacije• Konstitutivni elementi konfiguracije globaliteta• Definicija organizacije; primat i središnje mjesto moći• Čimbenici što utječu na konstrukciju značenja na radnom

Upravljanje ljudskim resursima Računovodstvo kao tehnologija kontrole

• Djelovanje i motivacija u okruženju informacijskih i komunikacijskih tehnologija

Poglavlje 4.:MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE

Uvod

Ne dajte da Vas zavedu.Bertolt Brecht

Zaštitni znak globalnog doba javlja se, s jedne strane u obliku materi­jalnog ustrojstva novog planetarnog poretka, ali i u obliku kreiranja

novog društvenog života, s druge strane. Pomak paradigme što se odvija u svjetskom ekonomskom i političkom poretku, navješta pad modernih teo­rija moći, odnosno ono što je modemitet smatrao kao nešto transcendentno s obzirom na proizvodne i socijalne odnose, sada se formira unutar ovih procesa i imanentno je u odnosu na njih. Binama struktura moći više ne može egzistirati u realitetu mnogostrukih i međusobno povezanih mreža što podupiru političku sintezu socijalnog prostora u području virtualne komu­nikacije. Globalni projekat mrežne moći u cijelosti je virtualan, bez granica i fleksibilan, a njegovi identiteti su hibridni i fluidni (Castells, 2000.; Gates & Hemingway, 1999.; Hardt & Negri, 2001.; Crowther, 2002.; Holmes, Hosking & Grieco, 2002.). Moja temeljna pozicija jest da projekt globali- zacije nije proizašao iz modeme, nego je prije riječ o kreiranome projektu kapitalizma koji započinje odmah iza Drugog svjetskog rata uz dvije te­meljne pretpostavke koje je tek trebalo izgraditi: Prvo, razvitak informacij­skih tehnologija što predstavlja tehničku podlogu virtualne komunikacije. Sir A. S. Clarke već je davne, 1945. g. napisao znanstveni prikaz u kojem je prvi put spomenuta ideja o primjeni satelita u telekomunikacijske svrhe. Poruka je jasna: Čak i u predvečerje hladnoga rata univerzalizam znanosti nadilazio je ratne konflikte i političke podjele. Drugo, pad Berlinskoga zida što označava metafoip za pad socijalizma najavio je procese formiranja na­cionalnih država, pri čemu je ovaj dio svijeta smatran jednom od najvećih investicijskih mogućnosti zadnjega desetljeća 20. stoljeća.

Informacijsko društvo temelji se na globalnim mrežama djelovanja i ra­čunalno posredovanoj komunikaciji koja stvara širok raspon virtualnih za­jednica, namećući pritom novi tip logike - mrežnu logiku. Svakim danom svijet se smanjuje, a manevarski prostor poslovnih organizacija povećava.

137

No, isto tako u novom mrežnom krajoliku, informacijske i komunikacijske tehnologije, uključujući i internet, pružaju tehničku podršku većoj praved­nosti i jednakosti na virtualnim cestama, pri čemu afirmiraju glas individu­uma. Međutim, zbiljska zamka današnjice proizlazi iz činjenice da svi mi - individuumi, grupe, zajednice - usvajamo zajednička gledišta posredstvom kontrola što ih nameću oni koji kreiraju i posjeduju ove mreže. Mogućnosti praćenja, nadzora, zavođenja i manipulacije su beskonačne. No, upravo za­hvaljujući tim istim tehnologijama, riječ “kontrola” dobiva sasvim novo značenje. Među znalcima postoji suglasnost da nitko u potpunosti ne može kontrolirati internet, čime se otvaraju ogromni potencijali ljudskog djelova­nja kroz produktivno korištenje ove tehnologije, jednako kao što se i otvara pitanje novog tumačenja samog pojma djelovanja.

Ako je ključna riječ kojom se mijenjala priroda poslovanja u korpo­racijskom svijetu 1980-ih bila “vrsnoća”, a 1990-ih “reinženjering”, tada je nedvojbeno, tvrdi Bill Gates (1999.), da će 2000-e biti u znaku riječi “brzina

“Stavljanjem u pogon digitalnih tehnologija doći ćete na vodeće mje­sto šokantnog vala promjene koji će razmrskati stari način poslovanja. Digitalni nervni sistem omogućit će vašoj kompaniji poslovanje brzi­nom misli - što predstavlja ključ uspjeha u 21. stoljeću.” (Gates, 1999.: XXV).

Ova nova razina elektronički utemeljenog uma, funkcionira poput čo­vjekovog nervnog sustava, a nastala je iz poboljšanja intemetskih tehno­logija koje nam omogućuju povezanost sa cijelim svijetom. U digitalno doba, povezanost ima znatno šire značenje od jednostavnog stavljanja ljudi u vezu. Radi se o tome da internet kreira novi univerzalni prostor koji omo­gućuje da se informacije dijeli, pomoću njih surađuje i njima trguje.

“Digitalni nervni sustav je korporacijski, digitalni ekvivalent za čo­vjekov nervni sustav, što omogućuje dobro integrirani protok informa­cija u pravi dio organizacije u pravo vrijeme. Digitalni nervni sustav sastoji se od digitalnih procesa koji omogućuju kompaniji da percipira procese u svojoj okolini i da na njih reagira, da osjeti konkurentske iza­zove i potrebe kupaca, i da organizira pravovremene odgovore” (Gates,1999.: XX).

Gates koristi izraze “mrežni stil rada” i “mrežni stil života” kako bi na­glasio utjecaj zaposlenika i potrošača pri korištenju prednosti ovih digi­talnih veza. Ovi novi hardwerski, softwerski i komunikacijski standardi u nastajanju promijenit će oblike poslovanja i ponašanje potrošača.

13 8 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 139

Nema sumnje da će digitalne tehnologije u cijelosti promijeniti strukture organizacija, i, posljedično, odnose moći u njima. Štoviše, u globalnome dobu suočeni smo s utemeljenim zahtjevom za ponovnim promišljanjem organizacijskih pojmova i ponašanja. Postmodemo gledište na organizacije radikalno se razlikuje od postojećih paradigmi i interpretacija, prije svega stavljanjem naglaska na istaknutu ulogu zajednice kao agensa lokalnih po­treba (Crowther, 2002.). Također, ono što sa sobom donosi razvitak tehno­loške i informacijske arhitekture društva je kompresija prostora i vremena, što ima za posljedicu da organizacija u smislu temporalne ili zemljopisne egzistencije više nema nikakvo značenje. Odatle, javlja se potreba za re- definicijom pojma “mjesto” u smislu da ga se razdvaja od zemljopisnih granica. To se podjednako odnosi na organizacije kao mikrodruštva, kao i na društvo u cjelini.

“Prema tome, kad se razmatra pitanje organizacije i identiteta njezi­nih članova, i njihovog odnosa s makrokulturom i socijetalnom struk­turom, ovo upućuje na zaključak da lokalna struktura ima dominantno značenje za individuuma i njegov/njezin osjećaj zajednice, determiniran je okolnostima”. (Crowther, 2002.: 240)

Temeljem ovog novog shvaćanja zajednice javlja se i potreba za drukči­jim tipom organizacijske strukture “u svrhu skrbi za potrebe pojedinačnih članova te organizacije koji se okupljaju zbog jednog zajedničkog cilja, dok se razdvajaju (ili okupljaju sa drugim pojedincima) zbog drugih ciljeva” (Crowther, 2002.: 241). U takvoj perspektivi, organizacijska struktura is­ključuje teritorijalni temelj svojeg postojanja, odnosno posredstvom infor­macijskih i komunikacijskih tehnologija organizacija postaje virtualna or­ganizacija što egzistira u virtualnoj okolini kako se za njom javlja potreba. Nakon što su iz organizacije uklonjene teritorijalne granice, na dnevni red dolazi pitanje redefmicije pojma organizacije u smislu organiziranja lokal­nih socijetalnih struktura.

Na stranicama koje slijede želim ispričati priču o tome kako je modema organizacija ustuknula pred paradigmom organiziranja, pri čemu ću poka­zati daje obrat u paradigmi moći ona prekretnica koja je omogućila ovaj transfer.

Mrežna logika informacijskog društva

Novost koju sa sobom donose procesi globalizacije kao primamo gospo­darski procesi, s političkim i socijalnim konzekvencijama dakako, jest da oni premještaju poprište borbi za moć u okruženje informacijskih i komu­nikacijskih tehnologija. Za globalno doba u kome živimo, radimo i ostva­rujemo svoje različite interese i potrebe karakteristično je da su dominantne društvene funkcije i procesi organizirani duž mreža (Martin, 2003.). Mreže kreiraju novu društvenu morfologiju u svim društvima, a rasprostranjenost mrežne logike značajno modificira djelovanje i rezultate djelovanja u pro­cesima produkcije, znanja, moći i kulture. Castells (2000.) opisuje ove fe­nomene na sljedeći način:

“Tvrdim daje razina socijalne uvjetovanosti koju potiče ova mrežna logika viša od specifičnih socijalnih interesa što su izraženi kroz mre­že: moć pritjecanja preuzima prevlast nad samom moći. Prisutnost ili odsutnost u mreži i dinamika svake mreže u odnosu na druge mreže predstavljaju odlučujuće izvore dominacije i promjene u našem društvu: društvu, koje, dakle, možemo prikladno nazvati mrežno društvo, što ga obilježava prevlast socijalne morfologije nad socijalnim djelovanjem” (Castells, 2000: 500).

Paradigma informacijskih tehnologija omogućila je materijalnu bazu za sveobuhvatno širenje mreža duž cjelokupne socijalne strukture. Ona prodire u srž života i mišljenja, dok mreže konstituiraju novu društvenu morfologiju na način da mrežna logika predstavlja distinktivno obilježje globalnoga doba. Odatle, Castells (2000.) s razlogom koristi izraz “mrežno društvo” zato što želi naglasiti “nadmoć društvene morfologije nad druš­tvenim djelovanjem”. Ovu novu, IT paradigmu, čine, po njemu, sljedeći konstitutivni elementi:

• Informacija je njezina sirovina - to su tehnologije koje imaju utjecaj na informacije i nisu samo informacije što utječu na tehnologiju;

• Sveprožimajući karakter njezinih učinaka - informacija je integralni dio cjelokupne ljudske aktivnosti;

• Mrežna logika;• Fleksibilnost; i,• Konvergencija specifičnih tehnologija u visoko integrirani sustav.

140 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 141

“...Razvitak intemeta preokreće odnos između krugova i paketa u komunikacijskim tehnologijama, tako da prijenos podataka postaje pre- dominantan, univerzalni oblik komunikacije” (Castells, M., 2000.: 72).

Paradigma informacijskih tehnologija razvija se kao otvorena mreža s mnogostrukim rubovima. Dakle, snaga obuhvaćanja, kompleksnost i umre- živanje njezina su odlučujuća obilježja.

“Ova topologija što ju se definira pomoću mreža uvjetuje da je uda- ljenost (ili intenzitet i učestalost interakcija) između dvije točke (ili socijalnih položaja) kraća (ili učestalija i intenzivnija) ako obje točke predstavljaju čvorove mreže, nego što je slučaj kad one ne pripadaju istoj mreži. S druge strane, u okviru mreža, ne postoji nikakva udalje- nost između protoka, odnosno ista je udaljenost između čvorova. Prema tome, udaljenost (fizička, socijalna, ekonomska, politička, kulturološka) za danu točku ili položaj varira između nule (za bilo koji čvor u istoj mreži) i beskonačnosti (za svaku izvanjsku točku u odnosu na mrežu). Ovo uključivanje/isključivanje u mreže i iz njih, i arhitektura odnosa između mreža, što ju određuje visoka brzina djelovanja informacijskih tehnologija, oblikuju dominantne procese i funkcije u našim društvima” (Castells, 2000.: 501).

Mrežno-utemeljena socijalna struktura je:

• Visoko dinamičan otvoren sustav;• Sposoban da se širi bez granica;• Promjenljive geometrije;

Koji unificira i zapovijeda;• Uključuje i isključuje;• Djeluje u bezvremenom prostoru (Castells, 2000.).

Ove integrirane, globalne kapitalističke mreže izvor su ogromnih i dra­matičnih reorganizacija u odnosima moći zato što prekidači koji povezuju mreže, koristeći pritom signalne sustave, imaju mogućnost oblikovanja, vođenja i pogrešnog usmjeravanja društava. Mreže su primjereni instru­menti kapitalističkog gospodarstva, čije se ispreplitanje i ukrštanje odraža­va na odnose između korporacija i malih poduzeća, gospodarskih sektora i zemljopisnih entiteta. Novu društvenu organizaciju obilježava evolucija prema mrežnim oblicima menadžmenta i proizvodnje, a njezin glavni sa­stojak je informacija.

Konvergencija socijalne evolucije i informacijskih tehnologija kreirali su novo gospodarstvo što je organizirano duž globalnih mreža kapitala, me­nadžmenta i informacija. Okruženje u kojem Jastvo sebe ozbiljuje u infor­

142 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

macijskom društvu su globalne mreže i računalima posredovana komuni­kacija koja stvara širok raspon virtualnih zajednica, namećući pritom novi tip logike - mrežnu logiku svoje temeljne strukture. Pojam 66informacijsko društvo” (“information society”) daleko je širi od pojma “mrežno društvo” (“network society”). S obzirom na to da u engleskom jeziku postoje dva izraza za informacijsko društvo - information society i informational soci­ety, Castells (2000.) pravi analitičku distinkciju između ovih pojmova.46In­formation society” predstavlja tip društva u kojem informacija ima funkciju komunikacije znanja, i, kao takva, ona konstituira kulturnu povijest čovje­čanstva. Za razliku od njega, “informational society” predstavlja distinkti- van oblik društvene organizacije u kojem su proizvodnja, obrada i prijenos informacija temeljni izvori bogatstva i moći.

Informacijske tehnologije razlikuju se u definiciji od računanja u smislu da one ne obuhvaćaju samo računalne tehnologije, nego također i komu­nikaciju s podacima. Odatle, komunikacijske tehnologije su od inherentne važnosti za povezivanje informacijskih sustava na nacionalnoj i internaci­onalnoj razini u okviru globalne okoline (Elliot & Starkings, 1998.: 15). Računalne mreže nisu puke tehničke činjenice, nego su one prije svega socijalni katalizatori koji imaju značajan utjecaj na odnose među ljudima, osobito kad je riječ o ekonomskim odnosima i odnosima moći koje nalazi­mo u organizacijskoj kulturi globalnoga doba. Premda su investicije u IT ogromne, i premda su ove tehnologije uvedene prije svega sa ciljem da po­većaju produktivnost, istraživanja što su se bavila njihovom ekonomskom opravdanošću ukazuju na to da IT daju daleko bolje rezultate u borbama za kontrolu, nego što bi bile mjera korporacijske profitabilnosti. Izraz “ra­čunalni paradoks” potječe od dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Roberta Solowa koji je kazao: “Računala, možemo vidjeti svagdje, samo ne u statistikama o produktivnosti” (u: Strassman, 1997.: 24). Odatle, borbe za moć u IT okruženju ne proizlaze samo iz ekonomskog razvitka, nego i iz mogućnosti pristupa komunikacijskim kanalima. Novi sustav proizvodnje bogatstva sastoji se od globalnih mreža koje čine tržišta, banke, vladine agencije, proizvodna središta i istraživački instituti, što zahvaljujući infor­macijskim tehnologijama imaju mogućnost promptne komunikacije jednih s drugima, razmjenjujući pritom podatke, informacije i znanje.

Od organizacije prema organiziranju

Ako su u globalno doba korporacije onaj čimbenik koji je vitalno zain­teresiran za budućnost društva, tada je očito da ovaj promijenjeni realitet zahtijeva nove znanstvene odgovore. Osnovna slabost demokracije novoga doba, drži Albrow (1997.), proizlazi iz činjenice da se rješavanju organiza­cijskih dilema pristupa tako što ih se krivo predstavlja kao tehnička pitanja, što proizlazi iz pretpostavke da su ona jednostavno nusprodukt poslovne efikasnosti i slobodnih tržišta. Sredinom 1990-ih postalo je očito da ni veli­ke korporacije niti država socijalne skrbi nisu više u potpunosti dominantni oblici društvene organizacije. Odatle, u svijetu koji se munjevito mijenja, ključno postaje pitanje društvene preobrazbe, a to znači da je nužan re­fleksivan prikaz i rekonstrukcija organizacije koja će biti u stanju ponuditi teorijsko-metodološki instrumentarij sposoban da se nosi s temeljnim pi­tanjem globalnoga doba: Da li organizacija jednostavno služi interesima moćnika?

Strukturirajući principi što su u 20. stoljeću ležali u pozadini organizaci­ja svih vrsta i na taj način utrli put racionalizaciji društva u cjelini, prolaze u današnje vrijeme kroz ubrzanu transformaciju. Na taj način, na dnevni red neizbježno dolazi pitanje promjene organizacijskog oblika, ali se ujedno javlja i potreba za novom evaluacijom nekih pitanja što su pripadala deba­tama o modernoj i postmodemoj organizaciji.

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 143

Konstitutivni principi modernih organizacija

Prikaz modernih organizacija, smatra Giddens (1987.), neposredno se isprepliće s “problemom poretka”. Ovdje se, međutim, ne radi kao što to misle funkcionalisti, o pitanju na koji je način moguća socijalna kohezija u kontekstu mnogostrukosti konfliktnih individualnih interesa, nego o tome da je “problem poretka” pitanje povezivanja vremena i prostora. Ova or­ganizacija “u” vremenu i prostoru, jednako kao i organizacija vremena i prostora je nešto što je karakteristično za sve socijetalne sustave.

“Što je, dakle, organizacija? To je socijalni sustav koji je u stanju ‘staviti u zagrade prostor i vrijeme’, i on to i čini putem refleksivnog motrenja sustava reprodukcije i artikulacije diskurzivne ‘historije’” (Giddens, 1987.: 153).

No, organizacije se počinju širiti tek s dolaskom modemiteta i odatle one predstavljaju specifična obličja modeme kulture. Modeme organizacije involviraju u sebi sljedeća obilježja:

• Intenziviranje nadzora u smislu diobe i skupljanja informacija;• Povezanost s naročito dizajniranim mjestima;• Odnos između mjesta i aktivnosti vremenskog i prostornog usklađi­

vanja duž različitih sektora u organizaciji (Giddens, 1987.).

To je bilo vrijeme kad se za organizacije držalo da ovise o racionalnim principima, kad su opseg i veličina organizacije odražavali moć racionalite- ta i kad se očekivalo da jedinstven organizacijski oblik dominira u svijetu. One su djelovale u okruženju monopolnog kapitala, svjetske modernizacije i birokratizacije (Albrow, 1997.) Weber je bio najveći predstavnik ovakve velike naracije zapadne civilizacije kao procesa racionalizacije (Weber, 1964.).

Iako je hijerarhija konstitutivni segment modernih organizacija, ona u sebi implicira i sasvim suprotnu tendenciju što se odnosi na mogućnost da niže razine ponovo zgrabe moć. Prema teoremu “dijalektike kontrole” koji razvija Giddens (1984.), to je obilježje svih odnosa moći. Bez obzira na to koliko je potpuna moć jednog individuuma ili grupe nad drugima, resursi su uvijek na raspolaganju, čime podređeni mogu imati recipročni utjecaj na nositelje vlasti.

Za sve organizacije karakteristična je mobilizacija dvaju tipova resursa, administrativnih i alokativnih. Iako se u literaturi o modernim organizacija­ma često daje prednost akumulaciji ovih prvih, Giddens je mnogo više usre­dotočen na ove potonje zato što moć nad resursima zauzvrat pretpostavlja nadzor. U svim organizacijama moguće je identificirati dva aspekta nadzo­ra. Jedan se odnosi na nadzor kao kumuliranje, kodiranje i popravljanje in­formacija; drugi je nadzor kao neposredno praćenje aktivnosti individuuma koji pripadaju određenim grupama. Ono što spaja ova dva oblika nadzora jest odnos između kumuliranja “povijesti organizacije” i skupljanja podata­ka što se odnose na povijest njezinih članova i/ili osobne podatke.

Kao inventar koji bilježi povijest, dosje omogućuje skupljanje znanja o svijetu, pri čemu ga se koristi u dvije elementarne svrhe:

• Dosjei su sredstva uz pomoć kojih se organizacija uključuje u proš­lost i osigurava kontrolu nad budućnošću. Unutar organizacije, do­sje je ključ za intenziviranje nadzora;

• Budući da pokazuju cjelovit smjer aktivnosti individuuma, oni na taj način postaju medij strukturiranja, s namjerom da reguliraju vodstvo duž vremena i prostora.

144 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Kao što Foucault (1987.) primjećuje u knjizi Disciplina i kazna, govo­reći o razvoju bolnica u 18. stoljeću, održavanje registara sačinjavalo je integralni dio procesa u kome su bolnice podvrgnute režimu discipliniranja. “Disciplina” u sebi uključuje postupke zapisivanja koji omogućuju da se individuuma može pronaći u općem registru. Na taj način, individuum je stalno “pod budnim okom trajnog korpusa znanja”.

Foucaultove analize bacaju novo svjetlo na prethodno zanemarene i pod­cjenjivane dimenzije vladavine i upravljanja odnosima moći, omogućujući nam pritom uvid u načine na koje se poredak i organizacije ozbiljuju i odr­žavaju (O’Doherty & Willmott, 2001.). Kao što ističu Ackroyd i Thompson (1999.), njegov rad pruža uvid u kulturološke mehanizme za gušenje otpora i podvrgavanje zaposlenika.

Foucaultov rad olakšao nam je, tvrde Hardt i Negri (2001.), da prepo­znamo epohalni prelazak socijalnih oblika iz društva discipline u društvo kontrole što se zbiva na samome kraju modemiteta i otvara put prema pos- tmodemitetu. Iako s ovim autorima ne dijelim mišljenje daje danas moguće dati Weberovski prikaz realiteta, u svojoj kontroverznoj knjizi Imperij oni su dali sofisticiran opis biomoći. Foucaultova koncepcija biomoći je od su­štinske važnosti za razumijevanje prelaska iz binarne strukture moći prema mrežnoj moći i upravo je taj pomak što se dogodio u paradigmi moći onaj čimbenik što je otvorio mogućnost alternative modernoj organizacijskoj paradigmi.

Disciplinama moć vlada tako što strukturira parametre i limite mišljenju i praksi, regulirajući i sankcionirajući normalno i/ili devijantno ponašanje. Za razliku od disciplinarnoga društva u kome je socijalna zapovijed kon­struirana posredstvom institucija, u društvu kontrole mehanizmi zapovijedi postaju imanentni socijalnome polju i distribuirani posredstvom komuni­kacijskih sustava i informacijskih mreža direktno u mozak i tijelo građana. Biomoć je oblik moći što vlada društvenim životom iz njegove unutraš- njosti tako što ga apsorbira, interpretira i nanovo mu daje smisao, koristeći pritom fleksibilne i fluktuirajuće mreže. Prema tome, moć je izražena kao kontrola što se proteže kroz dubine svijesti i tijela populacije i istovremeno duž cjelokupnosti socijalnih odnosa. Kontrola društva nad individuumima, više nije vođena samo kroz svijest i ideologiju, nego također i u tijelu i s tijelom, pri čemu život postaje objekt moći. Ovdje se, međutim, ne radio obuhvaćanju ekonomske ili kulturne sfere društva, nego o prožimanju samog društvenog biosa, čime je razbijen linearni i totalitarni oblik ka­pitalističkog razvitka. Aktivnost korporacija više se ne definira uz pomoć apstraktne zapovijedi i organizacije nejednolike razmjene. Prije bi se moglo reći da one neposredno strukturiraju teritorije i populacije. Transnacional­ne korporacije neposredno distribuiraju radnu snagu duž različitih tržišta,

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 145

146 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

funkcionalno alociraju resurse i hijerarhijski organiziraju različite sekto­re svjetske proizvodnje. Kompleksni aparat koji vrši selekciju investicija i usmjerava financijsko i monetarno manevriranje, diktira novo političko strukturiranje svijeta.

Prema tome, velike industrijske i financijske sile ne proizvode samo robu, nego i subjektivitete: one proizvode potrebe, socijalne odnose, tijela i um - dakle, ističu Hardt i Negri, one proizvode proizvođače. Komunikacija je ono uz pomoć čega se istovremeno i održava i organizira proces globali- zacije. Ona organizira ovaj proces uz pomoć strukturiranja i multipliciranja međusobnih povezanosti kroz mreže. Politička sinteza socijalnog prostora fiksirana je u području komunikacije. To je razlog zašto su industrije komu­nikacija zauzele tako središnju poziciju.

S obzirom na činjenicu da se biomoć utemeljuje na pitanju produkcije i reprodukcije društvenoga bića, nužno se javlja potreba za novom teori­jom subjektiviteta koja primamo djeluje kroz znanje, komunikaciju i jezik. “Ako shvaćamo jezik kao nešto što je smješteno u socijalnim praksama, i ako odbacimo distinkciju između svjesnog i nesvjesnog uma držeći se strukturalističkih i poststrukturalističkih autora, dosegnućemo drukčiju koncepciju ljudskog subjekta-kao agensa” (Giddens, 1987.: 89).

Postmoderno organiziranje i njegove političke implikacije

U promijenjenom realitetu 1980-ih i 1990-ih otvorenje puni prostor za ši­renje dinamičnih mreža, posredstvom kojih se prvobitna tvrtka smanjuje i biva precrtana, pri čemu se vodilo računa o razvitku matrične “adhokracije”. Na taj način, mala poduzetnička tvrtka postaje dio velike mreže, a “orga­nizacija” više nije dominantan organizacijski entitet. Prema tome, postmo- demo organiziranje relativizira sve organizacijske strukture. Međutim, pos- tmodemo stanje organizacije nije specifičan tip organizacije. Razlog je taj, ističe Albrow (1997) što se konfiguracija principa, prakse i strukture koja je obilježavala modemitet i modemu organizaciju sasvim slomila. Pritom su, najviše pretrpjeli principi. Nijedna odluka ne temelji se više na principima, pri čemu akterima stoji na raspolaganju otvoreni repertoar mogućnosti - fuzije, ujedinjenja, smanjenja i izgradnja agresivnih konglomerata. Mjesto principa pomaknuto je sada izvan organizacija u smjeru društvenih pokreta. Odatle, oni pripadaju sferi vrijednosnih izbora i obvezivanja na kolektivne ciljeve izvan sfere zaposlenja. Prema tome, tvrdi Albrow, postmodemitet je stanje, a ne kao što je to bio modemitet, ozbiljenje projekta. Najveća

tekovina postmodemiteta proizlazi iz činjenice daje on na dovoljno dubok način označio kraj modernoga doba.

Za razliku od Albrowa koji ne priznaje postmodemu organizaciju kao poseban entitet, i to je pozicija koju branim u ovoj knjizi, jedan dio auto­ra ide drugim smjerom. Ono što je karakteristično za takve debate jest da se dihotomiju modema/postmodema organizacija pretpostavlja kao nešto unaprijed dano, odnosno, legitimitet za novi specifičan oblik organizacije traži se kroz stupanj njegovog razlikovanja u odnosu na modemu organi­zaciju. Drugim riječima, postmodema organizacija je izraz koji ovi autori koriste da označe kontrast u odnosu na Weberovo moderno prikazivanje. To je pristup za koji se odlučio i Clegg (1992.), koji detaljno analizira organi­zacijska obilježja sustava ekonomskog ustrojstva što je karakterističan za suvremena japanska poduzeća i dolazi do zaključka da postmodemi organi­zacijski oblici predstavljaju nešto implicitno u tim razvojima.

Japanski uspjeh tijekom 1980-ih prouzročio je ogroman interes zapadnih istraživača za japanske organizacije koje su ubrzo postale lučonoše postmo­demiteta. “Sigurno je da postoje očite razlike i da bi se pomoću njih mogla dobro skicirati politička konjunktura za postmodemu organizaciju koja se zasniva na formaciji stabilnog privatnog kapitala, strategijama ekonomskih kalkulacija što su usmjerene na produkciju i visokom stupnju segmentacije tržišta rada” (Clegg, 1992.: 184). S druge strane, Aglietta (1979.) smatra da će “Fordizam” kao temelj modeme organizacije sve više biti ograničen na manje razvijene industrije i imat će tendenciju da se smjesti u manje razvijene zone svjetskog gospodarstva kako kapitalizam postaje sve više institucionaliziran.

Postmodemu organizacijsku debatu teško je odvojiti od njezinih politič­kih implikacija. Radi se o tome daje pojam postmodemih uređenja najče­šće, držim neopravdano, povezan samo sa “slobodno” tržišnom varijantom organizacijskih oblika. Oživljavanjem neokonzervativne liberalne analize 1980-ih, recepte za uspjeh tražilo se u deregulaciji, rušenju sindikalnih na­čela i državnoj intervenciji što je bila usmjerena na obuzdavanje prekomjer­ne demokracije, prevelikog tovara administracije, stvari kojima se ne može vladati, itd. (Clegg, 1992.: 161).

Na taj način neminovno dolazi do korištenja cmo-bijelih tehnika pri oslikavanju novih procesa gdje se slobodu za njih par stavlja u konfliktan odnos spram ograničenja što ih se nameće većini, čime se sužava prostor za debate o alternativnim koncepcijama. Konzekventno, Clegg s pravom ističe da debate o pacifičkim primjerima kao što su Japan i novoindustrijalizirane zemlje iz Istočne Azije treba dovesti u ravnotežu s raspravama o manje “ekonomski liberalnim”, a više socijalno-demokratskim opcijama kao što su Švedska i OECD zemlje. Iz činjenice da u Švedskoj postoji relativno

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 147

148 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

dobro organiziran radnički pokret proizlazi i mogućnost pregovaračkog korporativizma u kome zaposlenici posredstvom svojih organizacija i insti­tucija nastoje nametnuti svoje političke preferencije poslodavcima i vladi.

Ako se odlučimo za komparativnu analizu postmodeme i modeme orga­nizacije, tada je važno uočiti širok raspon dimenzija kao što su oblikovanje vještina, formiranje kapitala, jednako kao i načina na koje one predstavljaju okvir za različite mogućnosti organizacijskog djelovanja kroz suprotstav­ljene oblike racionalnosti. “Unutar granica država i poduzeća kontrola na radnome mjestu postati će manje autoritarna kako novi oblici tržišne dis­cipline budu zamijenili eksterni nadzor i kontrolu, što su promjene koje su potaknute ekstenzivnom deregulacijom” (Clegg, 1992.: 159). No, nema sumnje daje stabilnost kapitala odlučujuća varijabla kad organizacija bira koji će oblik racionalnosti konstruirati. Međutim, distinktivnost švedske strategije dokazuje da postoji više od jednog načina da se ostvari taj naročiti rezultat. Drugim iječima, za koju će se opciju organizacija odlučiti, ovisi o poimanju građanskog društva i predstavničke demokracije.

Konstitutivni elementi konfiguracije globaliteta

Danas je teško dati koherentan prikaz kako organizacijske promjene, tako i organizacijske znanosti, drži Albrow (1997.) iz dva razloga: Nova znanost ili postavlja ekvivalentne tvrdnje kao i stara, što znači da jednu superiornu racionalnost nadomješta drugom, ili odbija dati konačne prikaze organiza­cije bilo stare ili nove. On ne prihvaća dihotomiju modema/postmodema organizacija, zato što ne želi biti uhvaćen u dileme što proizlaze iz sloma “starog modernog” gledišta o kongruentnosti između organizacije i znano­sti, pa konzekventno, obje paradigme i modemu i postmodemu smješta u povijesnu naraciju. U današnje vrijeme svjedoci smo raspada “starih mo­dernih oblika organizacija” što znači da se moramo usredotočiti na promi­šljanje novog globalnog doba u pokušaju iznalaženja odgovora na pitanje, po čemu se ono razlikuje od modernoga doba. Na koji način su globalne razine socijalne organizacije konstitutivne za svakidašnje živote ljudi, kao i za rad organizacija u koje su oni involvirani, predstavlja megapitanje da­našnjice. Drugim riječima, mi moramo uvidjeti epohalni karakter vremena u kojem živimo.

Pritom imamo intelektualni izbor da promatramo postojeću organizacij­sku teoriju kao slom objektiviteta, ili alternativno, kao izraz višestrukosti i raznolikosti organizacijske teorije. Albrow je dao važan doprinos razumi­jevanju ove druge varijante. Sadašnje doba ne nameće logiku organizacij­

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 149

skim oblicima, zato što ono ne funkcionira iz principa. Ono što je očito jest da u doba globaliteta, efikasnost ne može biti povezana s jednom vrstom organizacijske strukture niti s jednim tipom društveno-političkog sustava. U novom historijskom razdoblju u kojem mi sada živimo, kapitalizam je iz­gubio svoju koherentnost postajući sve više “dezorganizirani kapitalizam” (Offe, 1985; Urry & Lash, 1987). Isto decentriranje odvija se i u organizaci­jama, a njihovo normalno stanje je kontinuirani proces restrukturiranja. Pri privatizaciji državnih industrija više je bila involvirana hibridizacija orga­nizacijskih tipova, nego jednostavni transfer vlasništva.

Upravo ova fluidnost i raznolikost organizacijskih oblika, glavni su ra­zlog zašto je došlo do odmaka sa proučavanja organizacijskih struktura pre­ma proučavanju praksi organiziranja. Teško da bi danas uopće bilo moguće pronaći alternativu široko rasprostranjenome prihvaćanju organizacije kao postojećeg rezultata organiziranih praksi (Albrow, 1997.: 158). Upravo ta kontingentna i nepostojana priroda organizacija u doba globaliteta odvraća pozornost istraživača od “organizacije” prema “organiziranju” kao praksi novog uređenja.

Prema tome, u doba globaliteta ne postoji nikakav jedinstveni model organizacije, kao ni mreže, koji bi mogao istisnuti druge modele, isto kao što ne postoji niti paradigma za pokrete. Po Albrow, obilježja koja od glo­baliteta čine konstitutivnu figuraciju našega vremena su sljedeća:

• Rizici po globalnu okolinu;Nuklearno naoružanje;

• Globalni sustavi komunikacije;• Globalizirano svjetsko gospodarstvo;

Društveni pokreti što prihvaćaju društvene vrednote globaliteta.

Uzeti zajedno, oni dosežu do epohalne transformacije koja oblikuje or­ganizacijske limite. Globalističke vrednote čine otpor legitimnim, promo­virajući kolektivne odgovore prema strukturama i snagama koje bi poten­cijalno mogle biti prijetnja za budućnost naše civilizacije. Zato je sasvim razumljivo da se naglasak sa organizacije kao takve premješta prema orga­niziranju. Raznolikost organizacijskih struktura je neposredni rezultat, što znači da globalizaciju nipošto ne možemo shvatiti kao uniformni proces. Na taj način, zaključuje Albrow, globalitet je organizacijama kreirao uvjete koji ih u velikoj mjeri oslobađaju od “željeznog kaveza modemiteta”.

150 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Definicija organizacije: Primat i središnje mjesto moći

Poznato je da među istraživačima ne postoji suglasnost glede definicije or­ganizacije, jednako kao niti glede stava spram mogućnosti dijaloga između različitih orijentacija. Vjerujem da ovo potonje u današnjim uvjetima glo­baliteta postaje osobito relevantno pitanje. Za razliku od Burrella i Morgana (1979.) kojima nedvojbeno pripada zasluga što su jasno formulirali alterna­tive dominantnoj funkcionalističkoj tradiciji koja je kasnih 1970-ih sve teže korespondirala s duhom vremena, Deetz (2000.) drži da je produktivnije usredotočiti se na razlike i sličnosti među istraživačkim perspektivama, a ne se baviti klasifikacijama. Odatle, mnogo je važnije postaviti pitanje kako se organizacijska znanost prakticira, a odgovor na njega on traži kroz ana­lizu konstitutivnih elemenata diskursa u organizacijama. On smatra štetnim da se koncepcije reducira na kategorije ili da se osjetljive koncepcije redu­cira na definicije. Slično gledište zastupa i Silverman (1994.) koji skreće pozornost na štetne učinke zatvaranja sociologije u škole. Komunikacija duž paradigmi je moguća i poželjna pod pretpostavkom da različite grupe, u međusobnoj interakciji, nastoje sagraditi svijet zajedno, pri čemu krite­rij za evaluaciju mnogostrukih istraživačkih programa trebaju biti pomaci koje oni čine spram završenosti ili nezavršenosti projekata što su predmet interakcija. Kako postepeno počnemo uočavati socijalno pozitivne učinke različitosti - preko “separatnog ali jednakog” i integracije “organizacijska znanost također može profitirati od boljih diskusija” (Deetz, 2000: 147).

Strukturalizam i kritička teorija dali su važan doprinos razumijevanju uzroka eksploatacije, manipulacije i dominacije tijekom duge povijesti me­tamorfoza kapitalizma. Na taj način, ovi autori su pripremili teren za ključ­no pitanje što je usko povezano s ovim temama, iako, međutim oni sami na njega ne daju odgovor: Zašto ljudi podnose životne uvjete koji ih degradi­raju i ponižavaju? Što nas navodi na to da prihvaćamo ono što je nepri­hvatljivo? Odgovor na njega moguć je samo uz pomoć novih analitičkih alata i tu nam poststrukturalističko poimanje strukture otvara sasvim nove horizonte. Struktura je tumačenje samo po sebi, ono koje čini smisao, a ne ono koje daje smisao. Odatle slijedi da se strukturu ne može shvaćati kao nešto što determinira djelovanje zato što ona nije realna i transcendentna, nego je produkt ljudskog uma (Jackson & Carter, 2000:41). Konzekventno, nijedan oblik organizacije ni poretka nije neizbježan, čime se otvara prostor za organiziranje što smjera ustrojstvu društvenog poretka s “humanijim li­kom”. Prema tome, meta buduće analize mora biti ljudski um i načini na koje se on podvrgava ideološkim konstrukcijama što se utjelovljuju kroz različite oblike organizacija.

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 151

Poststrukturalističke teorije su svojim inzistiranjem na primatu i sre­dišnjem mjestu moći pri analizi organizacija i organizacijskog ponašanja, učinile važan pomak naprijed, time što su na argumentiran način dovele u pitanje tvrdnje da organizacijsku aktivnost treba shvatiti kao funkcionalnu, racionalnu i odatle neutralnu. Naprotiv, organizacije su prije svega politička mjesta ostvarena u uvjetima borbe i dominacije, što ukazuje na potrebu da ih se shvati kao dio općeg sustava koji Foucault zove vladavina. Foucault ukazuje na to, kako je za sve interakcije, karakteristično da su one obi­lježene vršenjem moći što počiva u individualnim subjektima koji nastoje postići kontrolu zato da bi bili u stanju dati prednost svome gledanju na svijet - u biti da bi bili u stanju postići moć označavanja. Nije struktura ono što se doživljava nego snaga onoga što žele drugi ljudi. Odatle, s razlogom možemo govoriti o proizvodnji istine.

“Istina je usredotočena na oblik znanstvenog diskursa i institucije koje ga proizvode; ona je predmet stalnih ekonomskih i političkih podra­žaja (zahtjev za istinom, koliko god zbog ekonomske produkcije, toliko i zbog političke moći); ona je u različitim oblicima, predmet neograni­čenog širenja i potrošnje (tako što cirkulira kroz aparate obrazovanja i informiranja čiji je opseg u društvenome tijelu relativno širok, pri čemu ne odolijeva izvjesnim strogim ograničenjima; nju se proizvodi i prenosi pod utjecajem kontrole malog broja dominantnih, ako ne i vladajućih velikih političkih i ekonomskih aparata (sveučilišta, vojska, pisanje, me­diji); naposljetku, ona je predmet cjelokupne političke debate i socijal­nih konfrontacija (“ideologijske borbe”)” (Foucault, 1980: 131-2).

Međutim, Foucaultu je bilo osobito stalo da pokaže da moć “dolazi odozdo”, to jest, da globalne i hijerarhijske srukture dominacije u društvu ovise i djeluju kroz lokalne “kapilarne krugove” odnosa moći što su smje­šteni na nižim hijerarhijskim razinama. U svojim predavanjima iz 1974. g. pod nazivom “Istina i juridički oblici”, a također i u “Životima infamnog čovjeka” (“Lives of Infamous Man”), on upućuje na to da inovacije u obli­cima socijalne kontrole djelomice proizlaze iz inicijativa i zahtjeva manjin­skih grupa i nižih društvenih slojeva” (Gordon, 2001.).

Poststrukturalistički pristup priznaje funkcionalnu uporabu moći u ostvarenju željenih ciljeva. Ono što on dovodi u pitanje jest poželjnost sa­mih ciljeva, te u koje svrhe služe organizacijski oblici i kako ih se održava. Jackson i Carter (2000.) naglašavaju da se organizaciju ne može primjereno definirati, a da se ne uvidi ključnu ulogu moći, odnosno, kad je riječ o orga- nizacijskome ponašanju, radi se ili o korištenju disciplinarne moći ili o pod­vrgavanju njoj. “Iz poststrukturalističke perspektive, moć se tada ozbiljuje kad određuje značenja, propisuje na koji način treba razumjeti označitelje

152 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

i kad daje prioritet jednom nizu značenja, a prešutno zatomljuje sva druga značenja” (Jackson & Carter, 2000.: 44).

Novija istraživanja fokusirana su na organizacije kao procese, a ne na organizacije kao entitete, što znači da su njihova primarna meta aktivnost i svrhe samog organiziranja kao općeg principa u svim organizacijama. Oda­tle, poststrukturalistički autori više su zainteresirani za sličnosti između svih vrsta organizacija što proizlaze iz njihove uloge u održavanju sustava vladavine i kapitalističkog režima istine. Istraživanja su fokusirana na oba aspekta, i na izvanjske odnose organizacije spram širega društva, osobito na socijalne učinke korporacijske kolonizacije, racionalizacije društva i do­minacije javne sfere, kao i na unutarnje odnose u pojmovima dominacije pomoću instrumentalnog rezoniranja, diskurzivne zatvorenosti i procesa pristajanja (Deetz, 2000.).

Koncepciji hijerarhijarizirane moći, ovi autori suprotstavljaju koncepci­ju disciplinarnih mreža - matrica moći, zato što nam ona omogućuje da se usredotočimo na to kakvo je stvarno djelovanje moći u organizacijama, od­nosno kako organizacije vrše svoju nadređenu funkciju u sustavu vladavi­ne. Preneseno na jezik prakse, vršenje moći predstavlja nametanje gledišta na svijet što zastupaju oni koji imaju moć tako što su si uzurpirali “pravo” da govore u ime onih koji je nemaju, zato što je njihovo pravo na vlastito mišljenje zanijekano. Na taj način, analize moći u organizacijskome kon­tekstu prenose se na diskurzivnu razinu. No, čak i kad se govori o onima koji imaju moć i o onima koji je nemaju, još uvijek se koristi relativno ne­utralni jezik. Ono što treba uočiti, naglašavaju Jackson i Carter (2000.), jest da vršenje moći stvara žrtve. Lyotard definira žrtve “... kao one o kojima se govori na jeziku koji nije njihov, na jeziku u kojem označenici (the signifi- ed), a često čak i označitelji (the signifiers) nemaju udjela: žrtve su oni koji su objekti, oni o kojima se govori, ali sami ne mogu govoriti. Upravo je to slučaj s konvencionalnim pristupima organizacijskome ponašanju” (Jack­son & Carter, 2000.: 92).

Diskurs se odnosi na iskustvo ljudi na radu, ali ne uključuje njihovu interpretaciju kakvo je to iskustvo, zato što su menadžeri i stručnjaci iz područja menadžmenta oni koji imaju moć označivanja, pri čemu koriste tehnički žargon. Ovaj diskurs definira kakvo je to iskustvo za sebe, ali ne što ono znači. To predstavlja čin vrhovne vlasti.

Derrida (1988.) ističe da se ova stalna “alijenacija” pojavljuje kao nešto konstitutivno. No, ovdje se kao suštinsko postavlja pitanje je li moguće otuđiti jezik ili je prije riječ o “strukturi alijenacije bez alijenacije”? Iz či­njenice da je jezik koji mi govorimo ujedno i jezik Drugoga - “Ja imam samo jedan jezik, a on nije moj” - proizlaze strukturalni limiti “posebnosti i svojstava jezika”, ali i naša odgovornost za njegovu uporabu (Derrida, 1988.: 25).

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 153

Čimbenici što utječu na konstrukciju značenja na radnom mjestu

Autori čiji teorijski korijeni proizlaze iz kritičke teorije i poststrukturalizma dali su važan doprinos demaskiranju dominantne teze daje funkcija organi­zacija proizvodnja dobara i usluga, time što su skrenuli pozornost na to da je njihova principijelna svrha održavanje i pojačavanje postojećih odnosa moći u kapitalističkom sustavu produkcije. Područje upravljanja ljudskim resursima i sektor računovodstva pokazali su se izvrsnim dokaznim materi­jalom za elaboraciju ovih teza.

Upravljanje ljudskim resursima

Guest (1992.) temeljem analize fenomena potrage za vrsnoćom {In Search o f Excellence phenomenon) dolazi do zaključka da uspjeh ovog tipa me­nadžerske literature proizlazi iz njezine sposobnosti da prikaže koherentnu, pozitivnu i optimističnu filozofiju menadžmenta. Fokusiranjem na vrijed- nosti i osjećaje što predstavljaju središnji predmet interesa biheviorističke znanosti, Peters i Waterman (1982.) odabiru poziciju u kojoj se “ljudskim problemima” u organizacijama u načelu prilazi na subjektivan i intuitivan način. Njihovo inzistiranje na “mekim” varijablama pruža im dvostruki ali­bi: S jedne strane, objektivni dokazi nisu nužni, pa ni potrebni, a s druge strane, budući da oni ne vide konflikt između osobnog rasta i organizacij­skog rasta, tema moći u takvim debatama doista nije prijeporno pitanje.

Sličnu filozofiju “oslanjanja na vlasite snage” eksplicitnim korištenjem menadžerskog diskursa zagovara i Kanter (1990.) koja ključ za korporacij­sku renesansu vidi u inicijativama što ih unutar sebe razvijaju same organi­zacije. Odatle, kad su okoline i strukture otvorene prema inovaciji, prirodna ljudska inovativnost može činiti “čuda”. Ideja je, kaže ona, kako upravljati globalnim izazovima tako da postanemo gospodari promjena, a ne njihove žrtve (Kanter, 1995.). Ono što, međutim, propušta reći jest na koga misli pod “mi” što inteligentno zaogrće plaštom vladavine vrsnoće koju čine tri čimbenika - koncepcije, kompetentnost i veze - odnosno, svjetskom tržištu važna je “vrsnoća”, a ne “brand” proizvoda. U sličnoj maniri, ona govorio tome da se nove borbe za moć neće odvijati među državama, nego među globalnim mrežama, ali ne želi ući u analizu kako će te nove mreže djelo­vati.

Literatura vrsnoće predstavlja, s jedne strane, američki odgovor na iza­zove recesije i povećane konkurentske opasnosti, a s druge strane, ona je nastavak kontinuiranih nastojanja da se pronađu nove strategije uz pomoć

154 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

kojih će se reducirati troškovi i poboljšati profiti. Neposredan poticaj za ovu koncepciju što se temeljila na ideologiji “američkog sna” kroz potenciranje vrednota poput pokreta za “kvalitetu radnog života” bila je 1980-ih kriza američkog menadžmenta što je bila prouzročena neuspjehom u odnosu na japansku konkurenciju.

Riječ je o stalnim nastojanjima menadžmenta da se redefinira, oboje, i značenje rada i načina na koje se poslodavci odnose spram zaposlenika. S druge strane, kad se uzme u obzir inherentna težnja kapitala da se stalno širi preko svojih granica, konzekvencije izvoza/uvoza menadžerskih tehnika dobiva status prvorazrednog političkog, moralnog i teorijskog pitanja, čime kulturni kontekst postaje iznimno važna varijabla za analizu organizacij­skog ponašanja.

Mabey i Illes (1996.) skreću pozornost na to da upravljanje ljudskim re­sursima treba prije svega shvatiti kao novi oblik menadžerske kontrole čija moć ne proizlazi iz utjecaja na izvršenje posla, nego se ogleda ponajprije u njegovoj sposobnosti da postojeće društvene vrednote i političke prioritete involvira u intraorganizacijske odnose. Riječ je, dakle, o novim tehnikamai novom jeziku pri konstrukciji značenja, čime je omogućena ukupna kon­trola načina na koji se razmišlja o organizacijama i kako ih se razumije, kaoi načina na koji su vođene i oblikovane organizacijske svrhe i dinamike. Međutim, ono što se u ovim tehnikama sasvim zanemaruje jest postojanje različitih kognitivnih mapa i osobnih sadržaja individuuma što su u njih uključeni. Također, vrlo je malo dokaza koji bi podržavali tezu da prakse upravljanja ljudskim resursima imaju pozitivan utjecaj na rad organizacija. To znači da interpretacija smisla upravljanja ljudskim resursima nužno za­htijeva razumijevanje dominantnih vrednota, ekonomskih prioriteta i kul­turnog konteksta zemlje u koju se upravljanje ljudskim resursima uvodi.

Clark i Mallory (1996.) temeljem rezultata istraživanja međunarodnog tima o prirodi upravljanja ljudskim resursima u sedam europskih država - Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj - o menadžerskim implikacijama jedinstvenoga europskog trži­šta - također dolaze do zaključka da upravljanje ljudskim resursima treba radije pojmiti kao nešto kulturološki relativno. Dobiveni nalazi govore u prilog tome da američke menadžerske ideje, modeli i teorije imaju manju primjenljivost i relevantnost u državama koje ne dijele ove kulturološke vrednote. Kad je riječ o fenomenu moći, svakako najjača diskriminanta je individualistički ili kolektivistički kulturni kontekst (Levitsky, 1996.).

Sličnu poziciju zastupa i Adler (1997.) koja dihotomiju individualizam kolektivizam određuje na sljedeći način:

“Individualizam egzistira kad ljudi sebe određuju prije svega kao za­sebne individuume i svoje glavne obveze preuzimaju prema sebi sami­ma. Kolektivizam obilježavaju čvrste socijalne mreže u kojima se ljudi izrazito dijele temeljem pripadnosti određenim grupama (unutargrupna pripadnost rođacima, klanovima, organizacijama i drugim grupama)” (Adler, 1997.: 47).

, Anglo-američke koncepcije upravljanja ljudskim resursima inzistiraju na pomaku odnosa menadžment-sindikati, na odnose menadžment-zaposle- nik (unitaristička perspektiva). U izrazito kolektivističkim kulturama, me­nadžerska praksa akceptira činjenicu da su radne zadaće označene u pojmo­vima grupa tako što članovi grupe dijele odgovornost i nagrade za njihovo uspješno ostvarenje. Umjesto nametanja “univerzalnih” teorija jedne kul­ture drugoj, Clark i Mallory predlažu alternativni model za razumijevanje “europskog” upravljanja ljudskim resursima koji oni shvaćaju kao rezultat interakcije triju čimbenika:

• Međunarodnog institucionalnog konteksta;• Nacionalne kulture;• Nacionalnoga institucionalnog konteksta.

Ovaj model omogućuje pomak s etnocentričnog pristupa prema više po­licentričnom pristupu u komparativnim ispitivanjima upravljanja ljudskim resursima.

Računovodstvo kao tehnologija kontrole

Za ovaj elektronički upravljani globalni kapitalizam karakteristično je da je on strukturiran pomoću informacijskih mreža u bezvremenom prostoru financijskih protoka. Novac je postao gotovo u cijelosti neovisan od proi­zvodnje bježeći u mreže elektroničkih interakcija višeg reda. Mreža kapita­la unificira i zapovijeda specifičnim središtima kapitalističke akumulacije, strukturirajući i uvjetujući ponašanje kapitalista na globalnim mrežama. Financijski kapital, “...majka svih akumulacija, a to je globalna financijska mreža”, djelujući neposredno kroz financijske institucije, ili indirektno kroz tržište dionica uvjetuje sudbinu industrija i gospodarstava diljem svijeta (Castells, 2000.: 504). Zato ne začuđuje da budi emocije, strasti i kritike. No, u svakom slučaju, iziskuje organizirane odgovore.

Očito je da ono što se misli pod pojmom dobrog izvršenja ovisi o rakur­su gledanja distinktivnih grupa dionika (stakeholders). Ovime se, međutim, nužno otvara debata o prezentaciji računovodstvenih podataka, uporabi jezika i kontroli računovodstvenog diskursa. Za Morgana (1988.) računo­

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 155

156 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

vodstvo i je “umijeće interpretacije”, dok Puxty i Tinker (1995.) skreću pozornost na nužnost da upravljanje računovodstvenim znanjem prizna materijalnu prirodu jezika. Jezik nije puka komunikacijska sprava nego je središnji konstituens komunikacijskog svijeta. Odatle, kontrola označitelja (signifier) posredstvom socijaliziranog čuvara ulaza u suštini je kontrola materijalnog svijeta. Kontrola nad procesom produkcije znanja, ne samo da pruža kontrolu nad komunikacijskim medijima; ona kontrolira mate- rijalnost samog računovodstvenog znanja. Način na koji se jezik koristi u računovodstvenim časopisima, bilo da predstavlja ili krivo predstavlja materijalni svijet, postaje sredstvo širenja ideologija koje pomažu kapitalu, jednako kao i cenzuriranja “opasnih misli”. To je modus na koji akademska zajednica manipulira s određenom “stvari”, a ne s opisom te stvari. “Ključni čimbenik ovdje jest da ono što se u početku pojavljuje kao puki ideologijski čin države, postaje pri svome izvršenju dio njezinog represivnog postupa­nja” (Puxty, T. & Tinker, T., 1995.: 258). Budući da diskurs konstituira sre­dišnji oblik akademskog života, kontrolirati znanstveni diskurs isto je što i kontrolirati sam znanstveni život.

Očito j e da profesij a računovođe treba samu sebe reformirati, te j e odatle osnovna intencija inicijativa i akcija što ih poduzima američka Komisija za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama (the Securities and Exchange Co­mmission) da se ponovo prepozna primarna odgovornost profesije prema javnome interesu. Hendrickson (2001.) skreće pozornost na štetne posljedi­ce što ih ekonomska moć Američke udruge revizora (the American Institute of Certified Public Accountants - AICPA) i velikih računovodstvenih tvrtki ima po profesije i sustav obrazovanja u računovodstvu. Radi se o tome da oni koriste svoju ekonomsku moć zato da uspostave dominaciju nad svo­jom okolinom, tako što vrše kontrolu nad sustavom obrazovanja u računo­vodstvu, isto kao što utječu na regulativu što se odnosi na računovodstvo u javnoj sferi u namjeri da zaštite i ojačaju svoje privatne interese. Dapače, što se više povećava njihova ekonomska moć, to se više smanjuje njihova skrb glede vlastite odgovornosti prema općim interesima. Hendrickson se priklanja mišljenjima onih autora koji izlaz vide u potrebi redizajniranja su­stava obrazovanja za računovođe, na način koji će omogućiti da ova profe­sija vrati svoj dignitet. To se prije svega odnosi na pripremanje relevantnihi pouzdanih financijskih izvješća, što ne samo da predstavlja suštinski pre­duvjet za funkcioniranje kapitalističkog tržišta, nego bi moglo i pridonijeti uspostavi duha povjerenja što je neophodan za funkcioniranje zajednice.

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 157

Djelovanje i motivacija u IT okolini

Neosporno je da su socijalni odnosi između rada i kapitala u temelju tran­sformirani. U svojoj srži, kapital je globalan. Mreže konvergiraju spram “metamreže” kapitala koja integrira kapitalističke interese na globalnoj ra­zini. Suprotno tomu, iako postoji jedinstvo radnog procesa duž komplek­snih globalnih mreža, rad je u pravilu lokalan, razdvojen u svome izvršenju, individualiziran u svojim sposobnostima, fragmentiran u svojoj organizaci­ji, promijenjen u svome postojanju i podijeljen u svome kolektivnom djelo­vanju. Na taj način, rad i kapital imaju sve veću tendenciju da egzistiraju u različitim prostorima i vremenima, zato što globalni kapital sve manje ovisio određenome radu, a sve više o akumuliranome generičkome radu koji je vođen uz pomoć virtualnih globalnih mreža (Castells, 2000.).

Ono važno što izranja iz tih procesa jest doista globalna međuzavisnost radne snage u informacijskome gospodarstvu. Castells, međutim, nije op­timističan glede ovih procesa i tvrdi da je za mrežno društvo karakteri­stična nadmoć društvene morfologije nad društvenim djelovanjem. Slično gledište zastupa i Albrow (1997.) koji drži da ljudskim djelovanjem više nije moguće kontrolirati događaje. Modemi čovjek nikad nije bio pod ta­kvim diktatom okoline, kao što je to danas u doba globaliteta. Za razliku od ove dvojice respektabilnih autora, moja malenkost vjemje da globalni procesi sasvim sigurno otvaraju prostor ne samo za nove oblike radničkog otpora, nego i za nove metode borbe. Touraine (1983.) je davno skrenuo pozornost na to da “ljudska dmštva posjeduju sposobnost ne samo da se reproduciraju ili prilagođavaju na mijenjajuću okolinu, putem mehanizama učenja i političkih odluka, nego još i naročito, sposobnost da proizvode i mijenjaju vlastita usmjerenja, da postavljaju sebi ciljeve i stvaraju vlastitu normativnosf’ (Touraine, 1983.: 110). Ključni pojam njegove analize jest djelovanje što ima za cilj ostvarenje kontrole nad određenim društvenim poljem. Naše društvo nije samo govor države, nego je ono prije svega hije- rarhizirani sustav djelovanja. On prepoznaje društvene pokrete kao aktere kolektivne akcije, što predstavljaju specifičan, ali najznačajniji tip borbe u “postindustrijskom” ili “programiranom” društvu. To, dakako pretpostavlja znatno veću sposobnost radničkog pokreta da se prilagodi mrežnoj logici kao glavnom izvoru socijalne kohezije u globalnome kapitalizmu.

Informacijske tehnologije daju novi oblik i značenje pojmu djelovanja, što od istraživača iziskuje nove napore u smjeru povećanja eksplanatome valjanosti ovog pojma. U tome vidim glavnu korist koju bi praksa u današ­nje vrijeme mogla polučiti od socijalnih teorija.

Referencijalni okvir koji je kreirao Silverman (1987.), pokazao se kao alat koji je izdržao vrijeme. Polazeći od Kuhnove (1962.) koncepcije znano-

15 8 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

sti i Schutzove (1964.) kritike Webern, on skreće pozornost na to da pona­šanje članova organizacije nije dostatno analizirati uz pomoć determinanti strukture, nego je nužno uzeti u obzir i subjektivne percepcije i značenja što su povezana s očekivanjima individualnih aktera. Odatle, on suvremenim prikazima organizacija upućuje dva temeljna prigovora: Prvo, organizacij­ski ciljevi i pravila su “tamo vani”, odnosno, oni egzistiraju odvojeno od načina na koje akteri definiraju situaciju; Drugo, ovi autori misle daje mo­guće objasniti djelovanje pozivanjem na cilj ili pravilo, bez da se ima u vidu da su mikrointerakcije uvijek odraz širih društvenih procesa.

Prema perspektivi koju razvija Silverman, djelovanje u organizaciji re­zultat je interakcije triju grupa čimbenika:

• Institucionalizirane zalihe znanja izvan organizacije koju različiti akteri donose u nju;

• Sustava uloga unutar organizacije;• Različite involviranosti aktera, njihovih ciljeva i definicije situa­

cije.

Prema tome, organizacije nisu rigidni sustavi moći, nego su akteri ti koji mogu kontinuirano biti više ili manje involvirani u nastojanju da održe ili promijene postojeće odnose moći. Organizacijska promjena može biti shva­ćena ili kao promjena pravila igre (kroz sustav uloga unutar organizacije) ili kao promjena privrženosti aktera tim pravilima (kroz promjenu stupnja njihove involviranosti u organizaciju). Društveni odnosi unutar organiza­cija proizlaze iz interakcije njihovih članova i mogu pokazivati različite razine konsenzusa i konflikta, kooperacije i prinude, u skladu s prirodom očekivanja i ciljevima aktera.

Temeljna zadaća akcionog pristupa jest protumačiti kako promjena pro­izlazi iz ovih interakcija. Pozornost je usredotočena na prirodu i izvore zna­čenja koje akteri pripisuju svojim radnim ulogama. Osnovna je ideja kako se mijenjaju interpretacije situacija od strane aktera, i protumačiti što se zbiva u organizacijama kao rezultat njihovog motiviranog djelovanja, pri čemu su njihovi ciljevi oblikovani njihovim prethodnim očekivanjima. Na taj način, moguće je napraviti pomak od ispitivanja mikroproblema djelo­vanja određenih aktera, prema makroproblemu sustava očekivanja, što se etablira kako akteri slijede svoje ciljeve u kontekstu značenja i simboličkih resursa što ih prihvaćaju iz šire socijalne strukture. Socijalna promjena, bilo glede involviranosti određenih aktera, ili prevladavajućeg niza očekivanja javlja se kao rezultat socijalnog djelovanja u kojem članovi imaju različite simboličke resurse na raspolaganju i njihova je intencija promjena kumu- liranoga znanja unutar širega društva. Važan doprinos akcione perspektive

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 159

ogleda se u činjenici da ona pruža uvid u način na koji je socijalni svijet konstruiran i održavan.

Collins (1981.) se zalaže za strategiju mikrotumačenja koja otkriva em­pirijske realnosti socijalnih struktura kao obrasce repetitivnih mikrointe- rakcija. S obzirom na činjenicu da mikrodokazi upućuju na to daje ljudska kognitivna sposobnost limitirana, u situacijama kad se individualni akteri suočavaju s novim kompleksnim događajima, oni se u velikoj mjeri osla­njaju na prešutne pretpostavke i svakidašnje poslove, što su podupirani uz pomoć socijalnih koalicija unutar organizacije. U takvim koalicijama, in­dividuumi kontinuirano vrše pregovore kroz nizove interakcijskih rituala u kojima konverzacije kreiraju simbole grupnog članstva. Svaki susret je “tržište” na kojem individuumi prešutno združuju konverzacijske i emoci­onalne resurse što su polučeni u prethodnim susretima. To ukazuje na to da su temeljna svojstva individuuma kao što su osobnost i stavovi, prije svega situacijski načini djelovanja u konverzacijskim susretima, i da su osobnostii stavovi stabilni samo u opsegu u kome individuumi prolaze kroz istu vrst ponavljanih interakcija. Osnovna vrijednost mikro-prenošenja cjelokupne socijalne strukture u takve interakcijske ritualne lance ogleda se u tome što ova metoda nudi alat za tumačenje oba aspekta, i inercije i dinamike ma- krostrukture, pri čemu Collins inzistira na nekognitivnim temeljima ovih interakcija.

Uporedo s uvođenjem novih komunikacijskih tehnologija i specijalista za proizvodnju “kulture u općoj uporabi” možemo, tvrdi Collins, razmišljati o povijesnom uvođenju “tehnologija za proizvodnju novih emocija”. Iz ove točke gledišta, promjene u tehnološkoj infrastrukturi su odlučujuće, zato što one mijenjaju broj ljudi koji se mogu sastati u ritualne svrhe i zato što one mijenjaju sposobnosti ljudi za “dramaturgiju i upravljanje dojmovima”. Različite kombinacije ovih emocionalnih tehnologija i stupanj njihove kon­centracije ili raspršenosti duž populacije, odlučujući su čimbenici u borbi za moć u bilo kojem povijesnome društvu. Međutim, u uvjetima intemetskih tehnologija, “emocionalni menadžment” poprima globalne razmjere, i kao takav, držim otvara ogroman prostor za konstruktivne uporabe u procesima organiziranja, jednako kao i za manipulacije i zloporabe.

Svaka organizacija involvira u sebi vlast, što se manifestira u moći odre­đenih ljudi da nameću naređenja koja drugi provode. Temelj vlasti je lanac komunikacija, što ukazuje na pregovaračku prirodu same moći. Organi­zacijska vlast temelji se na zajedničkim orijentacijama među članovima grupe. Iz točke gledišta mikrotumačenja, socijalni svijet konstruiranje od skupova individualnih lanaca interakcijskih iskustava, što se međusobno ukrštaju u prostoru i vremenu. Glavna aktivnost u takvim situacijama je razgovor. Ono što je značajno u svakom razgovoru, iz točke gledišta soci­

jalnog članstva, naglašava Collins, nije sadržaj nego opseg u kome sudioni­ci mogu doista održavati zajedničku aktivnost usredotočenu na taj sadržaj. Konzekventno, sadržaj je sredstvo za etabliranje članstva. Konverzacija je ritual u kome svi oni koji ga prihvaćaju dijele organizacijsku solidarnost i iste kognitivne simbole koji grupu drže na okupu.

Sudionici u uspješnom konverzacijskom ritualu imaju slične konverza- cijske i kulturološke resurse, i u stanju su održati zajednički emocionalni naboj, pri čemu je emocionalna participacija stratificirana tako što se grupu dijeli u emocionalne lidere i sljedbenike. Konverzacijske teme imaju dvije različite implikacije po reprodukciju socijalne strukture. Neke konverza­cijske teme su generalizirane i imaju za učinak zajedničku participaciju u horizontalno organiziranoj kulturnoj zajednici koja dijeli ista gledišta. Dru­ge konverzacijske teme su partikularizirane u smislu da fokusiraju pažnju populacije na određene individuume, te tako mijenjaju organizacijsko sre­dište koalicija moći.

Emocionalne energije su temeljni preduvjet za uspješnu interakciju, pri čemu konverzacijski rituali mogu biti egalitami ili asimetrični. Egalitami rituali su stratificirajući u smislu da su insajderi prihvaćeni, a autsajderi od­bačeni; ovdje stratifikacija egzistira u obliku koalicije protiv isključenih in­dividuuma, ili moguće dominacije jedne koalicije nad drugom. Asimetrične konverzacije su stratificirane iznutra, odnosno u njima jedan individuum postavlja naboj energije i kreira kulturni realitet, dok drugi predstavljaju auditorij.

Prednost modela interakcijskih ritualnih lanaca ogleda se u tome što on recipročnost odnosa između individuuma pretvara u nešto varijabilno, a ne konstantno; oni će participirati u opsegu u kojem je emocionalna dinamika naročitog koalicijskog članstva atraktivna za njih. S druge strane, “tehnolo­gije novih rituala” mijenjaju kvalitetu emocija diljem društva. Posljedično, takve promjene dovode do promjena u prirodi društvenih pokreta i dinamici političkog i ekonomskog djelovanja.

Informacijske tehnologije pružaju širok raspon mogućnosti i tehnika za mobilizaciju pozitivne emocionalne energije duž cjelokupnog društvenog tijela. Munck (2000.) se usredotočuje na glavne argumente lijevoga pokreta protiv procesa globalizacije, a to je da je moguće izvući neposrednu kore­laciju između globalizacije i smanjenja radničkih prava diljem svijeta. S druge strane, kao odgovor na “mit o globalizaciji” moguće je identificirati “čitav spektar mnogostrukih, fluidnih i vjerojatno kontradiktornih odgovo­ra od strane rada i drugih socijalnih sila (Munck, 2000.: 387). Suprotno Castellsu, za koga je kapital fluidan, mobilan i proaktivan, za razliku od radnika koji su u potpunosti reaktivni, Munck iznosi važnu tezu da rad više ne može biti shvaćen kao pasivni recipijent kapitala i državnih strategija. Odatle, sindikati u svojim strategijama devedesetih godina 20. stoljeća sve

160 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

MOĆ MREŽA: ORGANIZIRANJE PROTIV ORGANIZACIJE 161

više koriste globalne metode, pri čemu radnici iz različitih dijelova svijeta ulaze u konkurenciju kao kolektivni, a ne kao individualni resurs (Brown, 2000.). Čini se da je ekonomska globalizacija kreirala zajedničke temelje za radničke borbe u različitim zemljama, te da je kulturna globalizacija smanjila ili relativizirala prethodno velike zapreke zbog razlika ili udalje- nosti između radničkih pokreta. Odatle, sindikati koriste sve više globalne nastupe u svojim strategijama 1990-ih. Prema tome, globalizacija je krei­rala čitav novi opseg mreža otpora prema predatorskome kapitalizmu i po­mogla da se razvije cjelokupan novi repertoar radničkih strategija i takti- ka. Podizanje radničkih aktivnosti na razinu internacionalne komunikacije predstavlja važan kvalitativan korak naprijed u smislu učenja interpretacije jezika, zato što sve socijalne borbe i jesu borbe glede interpretacije na dis­kurzivnoj razini.

“Novi globalni program govori o potrebi da se naši glasovi čuju zbog novog globalnog društvenog razvitka, zbog demokracije i ljudskih pra­va i zbog poboljšanja radničkih prava u svim dijelovima svijeta” (SID Global Labour Summit, 1997.). “Međunarodne radničke organizacije odigrat će ulogu u toj diskurzivnoj konstrukciji novog realiteta, pri čemu će internet vjerojatno biti medij koji će im dati tu mogućnost” (Munck,2000.: 391).

Afirmirajući glas individuuma, internet pruža mehanizme za stvaranje nove globalne solidarnosti, čime omogućuje redistribuciju moći unutar društva (Crowther, 2002.). Potaknut tezom koju razvija Munro (1999.) da je jedan od najučinkovitijih načina utjecanja na promjenu da se ostane izva­na i nastoji utjecati na tijek vodstva sa daljine, Crowther vjeruje da inter­net pruža sredstva pomoću kojih se može utjecati na dominantne odnose moći u korporacijskom svijetu. U tom kontekstu, korporacijsko izvješta­vanje postaje ključno pitanje jer sa njime izlazi na vidjelo kome su orga­nizacije odgovorne i tko ima ingerenciju za evaluaciju njihova izvršenja. Ono revolucionarno što ova tehnologija sa sobom donosi jest da ona pruža potencijal za promjenu legitimnosti u smislu da otvara prostor za indivi­dualna suprotstavljanja dominantnim koalicijama moći, što individuumu pruža šansu da postane ravnopravni sudionik unutar Cyberspace diskursa. Na praktičnome planu, internet je sredstvo pomoću kojega Jastvo može aktivirati svoj djelatni princip: otpor protiv velike korporacije. Individualni dionici imaju sve veći pristup informacijama, pa odatle slijedi i njihova sposobnost da virtualno zajedno djeluju u obliku grupa za pritisak i tako dovedu do promjena u korporacijskom ponašanju i izvještavanju. Do ovih promjena dolazi, drže neki autori (McDonald & Puxty, 1979.; Robey & Sales, 1994.; Crowther, 2002.) zato što kompanije nisu puki instrumenti

162 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

dioničara, nego njihova odgovornost prema široj društvenoj zajednici proi­zlazi iz činjenice da one jesu dio te zajednice. U novom mrežnom krajoliku, informacijske i komunikacijske tehnologije, uključujući internet, postale su sveprožimajuća socijalna sila koja pruža mehanizme što omogućuju pomak moći sa onih koji ju zloupotrebljavaju prema onima što su njezine žrtve. Na taj način, zahvaljujući intemetu, zahtjevi za uspostavom socijalne kontrole nad “kontrolorima” dobivaju u današnje doba realne temelje.

Zaključci

• Zahvaljujući munj evitom razvitku intemetskih tehnologij a, otvoren j e novi univerzalni prostor za širenje dinamičnih mreža, posredstvom kojih se prvobitna tvrtka transformira i postaje dio velike mreže, a “organizacija” više nije dominantan organizacijski oblik.

• Racionalni principi što su ležali u temelju modeme, Weberovske organizacije, s ambicijom da jedan organizacijski oblik vlada u svi­jetu, izgubili su svoj razlog opstanka. U doba globaliteta njihovo mjesto pomaknuto je izvan organizacija, u smjem društvenih mreža. Odatle, oni pripadaju sferi vrijednosnih izbora i obvezivanja na ko­lektivne ciljeve izvan sfere zaposlenja.

• U realitetu mnogostmkih i međusobno povezanih mreža, modema organizacija ustuknula je pred organiziranjem, pri čemu je obrat u paradigmi moći ona prekretnica koja je omogućila ovaj transfer. Koncepciji hijerarhizirane moći suprotstavljaju se analize moći u organizacijama što se sada prenose na diskurzivnu razinu.

• Oslanjajući se na poststmkturalističko poimanje da se strukturu ne može shvatiti kao nešto što determinira socijalno djelovanje, zato što ona nije ni realna ni transcendentna, nego je produkt ljudskog uma, osnovna pomka ovog poglavlja jest da nijedan oblik organizacije ni poretka nije neizbježan, čime se otvara prostor za organiziranje što smjera ustrojstvu društvenog poretka s “humanijim likom”.

• Informacijske tehnologije nisu puke tehničke činjenice, nego su pri­je svega socijalni katalizatori, a računalne mreže time što prodim u srž života i mišljenja prošimju manevarski prostor ljudskih akte­ra dajući pritom novi oblik i značenje pojmu ljudskog djelovanja. Raznolikost organizacijskih struktura neposredan je rezultat ovih procesa, što znači da globalizaciju nipošto ne možemo pojmiti kao uniforman proces.

Poglavlje 5.: NOVACI TEHNOLOGIJEPODJARMLJIVANJASocijalna kritika ideologije koja daje legitimitet liberalnoj poli­tičkoj ekonomiji

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Teze za debatu

► Daljnja sudbina kritičke teorije u doba globaliteta, u velikoj mjeri ovisi o njezinoj sposobnosti da radikalno ponovo promisli metafiziku korisnosti.

► Novac ne može biti tretiran kao aspekt gospodarstva, nego kao socijalna sila koja ima značenje, samo kad zapovijeda radom drugih.

► Podjarmljivanje “drugoga” pomoću novca, predstavlja manifestaciju moći u njezinom najčišćem obliku; to je momenat kad ona postaje bestjelesna i nevidljiva.

Predmet razgovora

• Novac kao funkcija i novac kao fikcija• Prostor, vrijeme, brzina• Baudrillard: Politička ekonomija znaka• Foucault: Odnos između bogatstva i novca• Derridina radikalno-demokratska perspektiva• Dekonstrukcija teorije begemonijske stabilnosti• Radikalno prodiranje u pukotine kapitalizma

Poglavlje 5.:NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA Socijalna kritika ideologije koja daje legitimitet liberalnoj političkoj ekonomiji

Uvod

Zašto bi netko žalio za središtem? Nije li središte, odsustvo značenja i razlike, drugo ime za smrt?

Derrida

U svome nastojanju da razumije svijet, čovjek uvijek ima na raspolaganju velik broj značenja.

Lévi-Strauss

Novae je instrument kreiranja nemira, uzburkanosti i neizvjesnosti, što su fenomeni koje kapitalističko društvo maksimalno potencira i razvi­

ja od samih početaka svoga nastanka, zato što je to metodologija kroz koju sustav osigurava legitimitet svojim instancijama moći i pronalazi alibi za njihovu neopozivost. Pitanje koje bi bilo vrijedno postaviti glasi: Zašto to ljudi prihvaćaju? Ako se stoljećima perpetuiraju isti odnosi ne/moći, tada interes treba usmjeriti spram konstrukcije znanja što se u zapadnoj kulturi nameće kao episteme. Kritici, dakle, treba podvrgnuti znanstvenike, a ne političare.

Na taj se način neminovno susrećemo sa statusom znanstvenog znanja u vrijeme kad izgleda da je znanost subordinirana vladajućim silama više nego ikada prije, i u opasnosti je, kao što je na to odavno upozorio Lyotard (1984.), da zajedno s novim tehnologijama postane glavni ulog u njiho­vim konfliktima. Ono što je doista zabrinjavajuće, skreće pozornost Burrell (1997.), nije toliko ni kontrola koju vrši Big Brother, koliko je to prilagođe­nost ljudi na ulogu potrošača, na način na koji je oblikuje korporacijski sek­tor. U ovom poglavlju želim se usmjeriti na relevantnost poststrukturalizma u artikulaciji nove teorije subjektiviteta i moralnog djelovanja. Pitanje gla­si: Gdje se u korporativnom kapitalizmu izgubio individuum?

167

168 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Kao što smo to vidjeli u Poglavlju 4, Albrow (1997.) je skrenuo pozor­nost na važnu činjenicu da u doba globaliteta organizacije više nisu produkt ljudskog djelovanja. Konzekventno, dolazi do dvostrukog anuliranja indi­viduuma: sjedne strane, u eri deindustrijalizacije konverzija produkcionog kapitala u novčani kapital ima za posljedicu da je individuum izbačen iz procesa produkcije i više ne egzistira kao proizvođački, s druge strane, onog momenta kad je nekontrolirani marketing preuzeo kontrolu potreba i njihovu produkciju, individuum je eliminiran kao potrošač.

Pitanje vodilja u ovom poglavlju jest što leži ispod površine teorije he- gemonijske stabilnosti? To je poststrukturalistički pristup ideologijskim konstrukcijama koje daju legitimitet liberalnoj političkoj ekonomiji. Dakle, sada krećem u potragu za prirodom modeme episteme, tako što ću pratiti kako se mijenjala uloga prostora, vremena i brzine u doba globaliteta. Osla­njajući se na Baudrillardovu kritiku političke ekonomije znaka, nastojat ću povezati Foucaultove analize odnosa između bogatstva i moći s Derridinom makroperspektivom, što je zacrtana kroz istraživanje strukture znaka i igre u humanističkim znanostima. Zasluga je Foucaulta što je razotkrio načine formiranja ideologijskih konstrukcija što se nameću kao diskurs istine. On, međutim, ostaje na razini mikromoći. Kritičko računovodstvo razotkriva strukturalne nejednakosti što leže u temelju novčanog gospodarstva i na taj način postavlja pitanje limita postojećeg sustava (Tinker, 2002.; Puxty, 1995; Puxty, 1999.).

Novae kao funkcija i novac kao fikcija

Za početak 1990-ih karakteristična je pojava novih kulturoloških i politič­kih praksi što je usko povezano s novom “kompresijom prostora i vremena” i pojavom znatno fleksibilnijih načina kapitalističke akumulacije. Harvey (1990.), međutim, misli da se ovi fenomeni pojavljuju više kao površinske promjene u organizaciji kapitalizma, nego što bi bili znak nekog novog postkapitalističkog ili čak postindustrijskog društva (Mraović & Crowther, 2005.).

Ono što ostaje konstanta u metamorfozama kapitalizma jest da su svi trajni i fiksni odnosi zauvijek pometeni; vječna neizvjesnost i stalna uzbur- kanost socijalnih odnosa tegobna su cijena trajnog revolucioniranja pro­dukcije, pri čemu ključna riječ u ovim procesima postaje brzina. Ako je sve ljudsko reducirano na hladnu kalkulaciju novca i profita, tada podrijetlo ovog općeg stanja doista treba potražiti u misterioznosti robnog oblika, kao što to čini Marx (1970.) u Kapitalu, prije svega zato što on istovremeno

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 169

utjelovljuje i uporabnu vrijednost i razmjensku vrijednost. Za razliku od Foucaulta (2002.) koji misli da Marx pliva kao “riba u vodi” u 19. stoljeću, ali da njegov instrumentarij nije primjeren za razumijevanje kasnijih proce­sa, Harvey vjeruje da Marxova analiza novčanog oblika može poslužiti kao važan i koristan test kulturoloških teza postmodemiteta.

Za razliku od postmodemista koji objavljuju “nedokučivost Drugog” kao svoj credo, snaga Marxove metateorije proizlazi iz činjenice daje nje­mu kroz pojam fetišizma robe uspjelo demaskirati socijalne odnose u uvje­tima kapitalističke modernizacije. Konstituiranjem tržišta na bazi cijena, svi znaci eksploatacije izbrisani su u predmetu. Tržišno vrednovanje kao zajednički temelj novca i robe osigurava reprodukciju društvenog života, pri čemu slobodno tržište postaje izvor moći liberalizma kao utemeljujuće doktrine kapitalizma (Gilpin, 1987., 2001.; Grieco & Ikenberry, 2003.).

Roba se kristalizira u obliku novca koji je postao zbiljska roba na način da novčani poslovi vladaju proizvođačima. S obzirom na to da je novac sredstvo pomoću kojeg se određuje vrijednost svih roba, kroz analizu novca moguće je razotkriti svijet društvenog rada i prirodu objektivne zavisnostio “Drugima”. Radi se, naime, o tome daje njegovo socijalno značenje utje­lovljeno u društvenome radu ono što novcu daje vrijednost. I baš u tome momentu kad on počinje predstavljati društveni rad, negova funkcija pre­tvara se u “arbitrarnu fikciju” koja može stupiti na snagu samo zahvaljujući društvenome pristanku. Odatle, moć novca treba analizirati i kroz njegovu funkciju označitelja vrijednosti društvenog rada i kao simbol samoga sebe - fikciju - u obliku kovanog novca, papirnog novca, kredita, itd.

Podrijetlo strukturalnih nejednakosti u modernome društvu treba potra­žiti u činjenici da novac nije samo “radikalni izjednačitelj” svih drugih obli­ka socijalnih razlika, nego je on prije svega i sam oblik društvene moći koja uvijek može biti prisvojena kao moć privatnih osoba (Baran & Sweezy, 1967.; Frank, 1967.; Ingham, 1984.; Brown, 1988.). To je razlog, drži Har­vey, jačanja uloge novca u postmodemoj kulturi i postmodemog interesa za označitelja radije nego za označenika. Naglasak je, dakle, na fikciji, prije nego na funkciji, na znakovima radije nego na stvarima. Baudrillard vjeruje daje proizvodnja znakova, prividnih slika i simulacija zamijenila proizvod­nju roba, pa odatle primarni interes više nije orijentiran na radni proces.

No, prije svega novac spaja političko i ekonomsko u političku ekonomi­ju svjetskih odnosa moći. Ona je danas na velikoj prekretnici.

170 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Prostor, vrijeme i brzina

Redukcija udaljenosti strateški je realitet modernog kapitalizma koji ima ogromne ekonomske i političke konzekvencije, zato stoje to fenomen koji je povezan s negacijom prostora. Drugim riječim, tvrdi Virilio (1977.), stra­teška vrijednost ne-mjesta brzine u potpunosti je nadomjestila vrijednost mjesta. Ključna riječ današnjice nedvojbeno je brzina. To, međutim, nije novi fenomen. Kapitalizam tijekom svog cjelokupnog životnog vijeka stal­no ubrzava ekonomske procese što vode k ubrzanju i svih drugih aspekata društvenog života. Štoviše, borbe između vlasnika rada i vlasnika kapitala za kontrolu nad uporabom i intenzitetom rada endemsko su obilježje kapi­talizma i temelj kasnijih borbi između radnika i menadžmenta.

Odatle, u novčanome gospodarstvu posebnu pozornost zavrjeđuju od­nosi između novca, prostora i vremena kao međusobno isprepleteni izvori društvene moći. Promatrano u povijesnom kontinuumu, zapovijed nad pro­storom i vremenom oduvijek je bila odlučujući element u potrazi za profi­tom, pri čemu su se stalno mijenjali načini na koje su se definirali prostor i vrijeme. Iz tog razloga, i definicija “efikasne prostome organizacije” i “društveno nužnog vemena prometa” predmet su kontinuiranih reformu- lacija. Harvey (1990.) analizira recipročan odnos između ovih elemenata, tako što skreće pozornost na to da novac može biti upotrijebljen za zapo­vijed nad prostorom i vremenom, i, obrnuto, zapovijed prostora i vremena može natrag biti konvertirana u novac.

Poticaj kreiranja svjetskoga tržišta bio je prije svega poticaj da se pro­stomu organizaciju racionalizira u efikasnu konfiguraciju proizvodnje. Sposobnost utjecanja na produkciju prostora predstavlja važno sredstvo povećanja društvene moći, zato što zapovijed nad prostorom omogućuje kontrolu politike mjesta. Prostome strategije važna su dimenzija međusob­nih natjecanja između kapitalista; one su ujedno i vitalni aspekt klasne i unutar-klasne borbe. Kao što napominje Foucault, prostor treba biti mišljen kao sustav “kontejnera” društvene moći.

Međukapitalističko natjecanje i fluidnost novčanog kapitala u prostoru pojačava racionalizacije mjesta kao dio dinamike akumulacije, što je neraz­dvojno povezana s dinamikom klasne borbe. Buržoazija je brzo naučila da je zapovijed nad prostorom važno sredstvo za etabliranje socijalne kontro­le. U uvjetima fleksibilne akumulacije ovaj se problem dalje radikalizira, što svakako treba imati u vidu pri analizama budućnosti organiziranog rada u globalno doba.

Usponi i padovi radničkog pokreta uvijek su, ističe Harvey, bili poveza­ni s njegovom sposobnošću da poveže radnike u ujedinjeno djelovanje duž

NOVAC I TEHNOLOGIJU PODJARMLJIVANJA 171

prostora. Povijest je pokazala da radnički pokreti uvijek daju bolje rezultate kad organiziraju i vladaju mjestom, nego što je to slučaj pri zapovijedanju prostorom. Lefebvre je lucidno uočio daje u globalno doba budućnost kla­sne borbe zacrtana više nego ikada u prostoru, zato što samo klasna borba može spriječiti apstraktni prostor da zauzme cjelokupni planet, i to tako što razvija razlike koje nisu intrinzične u odnosu na ekonomski rast.

Cjelokupna povijest teritorijalnog organiziranja povijest je klasnih bor­bi, putem kojih se željelo rekonstruirati odnose moći. To je razlog, zašto kapitalizam, smatraju Deleuze i Guattari (1984.), kontinuirano kroz stegu novca ponovo uspostavlja teritorije koje je prije toga ukidao. Fleksibilnost i brzina reorganiziranja nedvojbeno su važan razlog vitalnosti kapitaliz­ma. Međutim, ova nestabilnost u prostornim i temporalnim načelima otvara mogućnosti rascjepa u okviru kapitalizma kao društvene formacije.

Politička ekonomija subjektaOdnos između bogatstva i novca

Foucaultova je zasluga što je uspio pokazati da znanje nije sila niti uni­verzalna struktura, nego pripada slučajnom i povijesnom poretku rezultata, događaja i učinaka (Foucault, 1980.; 2001.). Međutim, u svakoj danoj kul­turi uvijek postoji jedna episteme što određuje uvjete mogućnosti cjeloku­pnog znanja. Odatle, novčana reforma, bankarski običaji i trgovačka praksa ustrojeni su na određenom temelju znanja.

U klasičkom razdoblju (grčkom i rimskom) ne postoji politička ekono­mija zato što u poretku znanja ne postoji produkcija. Umjesto toga, predmet “ekonomije” u ovom razdoblju jest bogatstvo. Međutim, u 17. i 18. stoljeću analiza bogatstva postavljena je kao dio strogog i općeg epistemološkog uređenja, u kojem su zacrtane suštinske distinkcije i identificirani ključ­ni problemi glede profita i dohotka, pravedne cijene, kamate, vrijednosti i tržišne cijene. Tako je formulirana problematika što čini povijesni uvjet mogućnosti političke ekonomije s njezinim vlastitim predmetom i unutar­njom koherentnošću i postaje neiscrpan izvor debata u okviru pozitivističke ekonomije u zapadnome mišljenju.

U 16. stoljeću temeljno znanje o svjetskom poretku, povezano je s pro­učavanjima tajni metala i posjedovanja bogatstva, pri čemu ekonomska misao prepoznaje dvije funkcije novca, kao opću mjeru između roba i kao nadomjestak u mehanizmu razmjene. Novac je bio shvaćen kao pravedna

172 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

mjera, što posjeduje moć označavanja bogatstva, zato što je i sam stvarni znak (Galbraith, 1975., 1995.).

Analizom odnosa između monetarnih činjenica i kretanja cijena, poka­zalo se da je novac podložan istim promjenama, kao i svaka druga roba, što znači da novac također ima svoju cijenu.

Renesansa poznaje tri svojstva novca; on je imao cijenu, on je bio mje­ra svih cijena i odatle ga se moglo razmjenjivati, pri čemu su sposobnost novca da mjeri robe i njegova razmjenljivost počivali na njegovoj intrin- zičnoj vrijednosti. U 17. stoljeću dolazi do preokretanja ove analize, tako da funkcija razmjene postaje ono što je služilo kao temelj za preostala dva obilježja.

Foucault drži da razdoblje merkantilizma zavrjeđuje osobitu pozornost, zato što je ponudilo sustav artikulacije koji novcu omogućuje da bude obo­je, i instrument predstavljanja i analize bogatstva. Recipročni odnosi izme­đu novca i bogatstva etablirani su u obliku cirkulacije i razmjene. Novac dobiva svoju vrijednost iz svoje čiste funkcije kao znak, što znači da vri­jednost stvari proizlazi iz njihovog međusobnog odnošenja spram kovanog novca. Odatle, zbiljska procjena ove vrijednosti ima svoj izvor u ljudskoj prosudbi, dakle, postaje nešto arbitrarno.

Odsada odnos između bogatstva i novca temelji se na cirkulaciji i raz­mjeni, a ne više na “dragocjenosti” metala, kao što je to vjerovala klasična misao. Beskonačna mogućnost razmjene postaje način bivstvovanja novca i bogatstva. Tako su postavljene koordinate u okviru kojih su formulirani fundamentalni zakoni tržišnog gospodarstva s pojmom korisnosti kao svo­jim moralnim imperativom. Zato ću se najprije usredotočiti na relevantnost ovog pojma za kasniju kritiku političke ekonomije.

Misterij korisnosti

Daljnja sudbina kritičke teorije u velikoj mjeri ovisi, drži Baudrillard (2001.), o njezinoj sposobnosti da radikalno ponovo promisli metafiziku korisnosti. On sam se s njezinim represivnim, reduktivnim i racionalizira- jućim značajkama uhvatio ukoštac u “For a Critique o f the Political Eco­nomy o f the Sign” (“Za kritiku političke ekonomije znaka”) (2001.). Ana­lizom robnog oblika i strukture znaka, Baudrillardova postmodemistička paradigma čini most prema Foucaultovom poststrukturalizmu i Derridinoj dekonstrukciji, i, tako pridonosi produktivnom povezivanju orijentacija na krilu kritičke perspektive.

Potpuni ciklus političke ekonomije obuhvaća, drži Baudrillard, obje ra­zine, ekonomsku eksploataciju, što se temelji na monopolu kapitala i “kul­

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 173

turološku” dominaciju što se temelji na monopolu signalnog sustava. Oda­tle, u područje opće političke ekonomije potrebno je uključiti oblik znaka, što će omogućiti analizu oblika znaka u odnosu spram njegovog robnog oblika. Kritiku političke ekonomije potrebno je proširiti na radikalnu kri­tiku uporabne vrijednosti i pokazati kako je njezina logika subordinirana logici razmjenske vrijednosti.

Baudrillard proširuje marksističku analizu vrijednosti, tako što pokazuje daje uporabna vrijednost prije svega društveni odnos, jednako kao što su i “potrebe” društveni rad, i zato ih treba shvaćati kao proizvodnu discipli­nu. Sustav potreba je ekvivalent apstraktnog društvenog rada na kojem se oblikuje sustav uporabne vrijednosti, baš kao što je apstraktni društveni rad temelj za sustav razmjenske vrijednosti. Uporabna vrijednost uvijek je sistemska apstrakcija, ono što je fetišizirano. Odatle, fetišizacija uporabne vrijednosti i fetišizacija razmjenske vrijednosti jest ono što konstituira fe­tišizam robe. I kao što se u pojmovima razmjenske vrijednosti proizvođač ne javlja kao kreator, nego kao apstraktna društvena radna snaga, tako se u sustavu uporabne vrijednosti, potrošač javlja kao apstraktna snaga društve­ne potrebe.

Prema tome, ne radi se o tome da individuum izražava svoje potrebe u ekonomskom sustavu kao što to tvrde liberalni autori, nego obrnuto, eko­nomski sustav je ono što dovodi do individualne funkcije. Individuum nije ništa drugo do ideologijska struktura, odnosno povijesni oblik, koji se nala­zi u korelaciji s robnim oblikom posredstvom razmjenske vrijednosti i u ko­relaciji s predmetnim oblikom posredstvom uporabne vrijednosti. Drugim riječima, čovjek je postao uporabna vrijednost za sustav produkcije.

Ekonomski sustav proizvodi apstraktnog društvenog proizvođača i ap­straktnog društvenog individuuma koji može funkcionirati samo kao poda­nik. U ekonomskom ciklusu apstrakcija je ono što je proizvedeno ili kon­zumirano kao vrijednost, pri čemu sve vrijednosti i zbiljski društveni rad nalaze svoj opći ekvivalent u novcu.

Razmjenska vrijednost i ovaj utilitarni imperativ, ono su što strukturira odnos individuuma spram sebe. Logika robe dovodi do toga da se ljudi po­javljuju kao razmjenska vrijednost, jednako kao što sebe ispunjavaju samo kao uporabnu vrijednost. U konačnom rezultatu, “primjerena uporaba” ne­koga postaje ono, zaključuje Baudrillard (2001.), na čemu se temelji cjelo­kupna humanistička etika u zapadnome društvu.

Kao što roba sadrži istovremeno razmjensku vrijednost i uporabnu vrijednost, tako je i znak odmah i označitelj i označenik. Međutim, zbog umjetnog razdvajanja ekonomskog i ideologijskoga, i, umjetne diobe izme­đu robe i znaka, dolazi do umjetne distinkcije između “eksploatacije radne snage” i “alijenacije pomoću znakova”. Činjenica je, međutim, da ideolo­

gija prisvaja cjelokupnu materijalnu i simboličku produkciju, u potpuno istom procesu apstrakcije i opće ekvivalencije. Logika robe u samom je srcu znaka, kao što je struktura znaka u samom srcu robnog oblika. Odatle, znak može funkcionirati kao razmjenska vrijednost u diskursu komunika­cije, i, kao uporabna vrijednost kroz racionalno dešifriranje. Na isti način, roba može neposredno preuzeti učinak značenja i postati šifra što upravlja razmjenom vrijednosti.

Važno je, naglašava Baudrillard, razumjeti da je robni sustav ono što proizvodi pojam potrebe, kao nešto što je konstitutivno za stukturu indivi­duuma. Uporabna vrijednost javlja se kao završetak i ispunjenje razmjen- ske vrijednosti, na način da funkcionira kao njezin ideologijski garant u sustavu političke ekonomije. Ali nakon 1970-ih sam ovaj sustav doživljava značajne promjene, pri čemu je dekonstrukcijski pristup dao vrlo veliki do­prinos njihovom razumijevanju.

174 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Derridlna radikalno-demokratska perspektiva

Kao što sam naglasila u prethodnome poglavlju, sadašnje doba ne nameće logiku organizacijskim oblicima, zato što ono ne funkcionira iz principa. Ono stoje očito jest da u doba globaliteta, efikasnost ne može biti povezana s jednom vrstom organizacijske strukture, niti s jednim tipom socio-poli- tičkog sustava U novom povijesnome razdoblju, u kome mi sada živimo, kapitalizam je izgubio svoju koherentnost, postajući sve više “dezorgani­zirani kapitalizam” (Offe, 1985.; Urry & Larsh, 1987.; Albrow, 1997.). O tome, kako, Derridina dekonstrukcija potkopava temelje liberalnog demo­kratskog projekta, napisane su brojne studije i članci. U ovom odjeljku na­mjeravam se usredotočiti na one dionice njegovog rada koje nam pomažu pri argumentaciji teze o neodrživosti teorije hegemonijske stabilnosti za koju se zalaže liberalna ideologija.

Podrijetlo i razvitak metafore

Projekt pojmovnog određenja totaliteta nije moguć bez stavljanja u odnos znanstvenih disciplina koje ga reflektiraju, konstruiraju i konstituiraju, jed­nako kao što su nužne i analize njihove isprepletenosti i međuzavisnosti. U ovom odjeljku, usredotočit ću se na Derridino ispitivanje uloge strukture pri konstrukciji značenja u zapadnome mišljenju i pisanju metafore kao metafizike što ga on poduzima u Writing and Différence {Pisanje i razlika), najprije u uvodnom tekstu “Force and Signification” ( “Sila i značenje"),

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 175

što je inspiriran Hegelovim radom “Force and Understanding” {“Sila i razumijevanje ”) iz Fenomenologije (Phenomenology), i zatim u poglavlju “Structure, Sign, and Play in the Discourse o f Human Sciences” (“Struktu­ra, znak i igra u diskursu humanističkih znanosti”) (Derrida, 2001.).

Zanima me genealogija strukture od njezine izvorne funkcije kao sred­stva i referentnog okvira za čitanje i pisanje, za povezujuća značenja i pre­poznavanje teme, preko događaja “rasprsnute strukture” u smjeru što vodi do promatranja totaliteta, do njezine moći da skriva fenomene zato što ima moć da ih tumači, moć da rasvjetljava. Označiteljska priroda jezika, drži Derrida, sve više izranja kao nešto neizvjesno, parcijalno ili sporedno, čime postaje utemeljena analogija između anksioznosti jezika i strukturalistič­kih aporija kroz koje izbija nemoć da se prepozna znak epohe ili simptom krize. Kad dođe do razdvajanja kritičkog čina od kreativne snage, izlazi na vidjelo da ova nemoć nije svojstvo kritičara nego kritičkog prosuđivanja. Ovo predstavlja ozbiljan izazov klasičnoj ideji istine i prisutnosti, jednako kao što odbijanjem konačnosti dekonstrukcija otvara važno pitanje o tome može li tekst biti istinit.

Percepcija organiziranog totaliteta implicira u sebi postojanje funda­mentalne strukture koja omogućuje idiosinkrazijsku ravnotežu svih ele­menata totaliteta tako da ne poništava telos nego ga, naprotiv, anticipira. U ovakvoj artikulaciji značenja gdje je smisleno samo ono što se nalazi unutar strukture, sačuvana je autonomija svih onih momenata i oblika koji odstupaju od idealnog tipa, tako što ih se ne tretira ni kao odsustvo strukture niti kao devijaciju, nego kao ono što je organizirano. Ovdje se, međutim, riskira da se uguši snaga u obliku, čime je zatvoren put napredovanja prema budućnosti.

Strukturalistička pozicija inzistira na očuvanju koherentnosti i ispunjenju svakog totaliteta u njegovom vlastitom geometrijskom i retoričkom obliku, kroz što se potvrđuje međuzavisnost prostora i vremena, zato što pojam strukture uvijek imlicira unficirajući princip, što se odnosi na strukturu or­ganskog ili patvorenog rada, koji se odvija u nekoj određenoj dimenziji vremena. Iako je za strukturaliste, struktura jedinstvo formalne strukture i intencije, uvijek postoji opasnost od dominacije oblika na štetu igre svjetla i tame, što se kao metaforički okršaj istine i laži odvija unutar njega čineći utemeljujuću metaforu zapadne filozofije kao metafizike. Epoha povijesne dislokacije zahtijeva da se potvrdi metaforički smisao pojma strukture što usmjerava istraživanja i fiksira rezultate. Kao što ističe Derrida, metafora nije nikad nevina zato što determinira prostorni model unutar kojega počiva kritička refleksija (Derrida, 2002.: 19).

Kao što je pokazao Hegel u “Force and Understanding” (“Sila i razumi­jevanje”), sila nije podrijetlo fenomena, nego ona postaje fenomen pomoću

same svoje artikulacije. No, na taj način postavljenje tek samo pojam sile, ali ne i njezin realitet (Hegel, 1979.: 82). Sila je cjelina, ali sila kao takva, sila koja je potisnuta u sebe i razvitak materije kao druga postojeća sušti­na predstavljaju dvije različite samostalne strane. Ono na što treba obratiti pozornost jest kretanje neprekidnog osamostaljivanja oba ova momenta i njihovog ponovnog samoukidanja. Ovo kretanje jest kretanje opažanja u kojem obje strane, ono što opaža i ono što je opaženo, postoje u isto vrije­me kao momenti sile, pri čemu su kao shvaćanje onoga što je istinito one istovjetne, a ne različite. To znači da predstavljaju jedinstvo, pa kretanje koje je prethodno imalo oblik samouništenja sada poprima predmetni oblik i predstavlja kretanje sile iz kojeg naposljetku rezultira ono što čini unu- trašnjost stvari.

Derrida je, prije svega, usredotočen na nesposobnost jezika da artikulira svoje podrijetlo, a ne na mišljenje o sili. Sila je ono Drugo jezika, kroz koje se odvija prijelaz iz jednog zbiljskog stanja u drugo, ili, iz jednog oblika označenog značenja prema drugome, što u konačnome rezultatu dovodi do podjarmljivanja Bitka onome što je zbiljsko, što je u diskursu zapadne me­tafizike prepoznato kao premještanje Bitka. Tako što neutralizira značenja, pomoću oblika što predstavlja odgovornost autora teksta, strukturalna je perspektiva istovremeno uništena i destruktivna tj. ono što razgrađuje. Kroz sadržaj metode, strukturalizam reproducira zabrinutost za Bitak i istovre­meno ga potiče na djelovanje kao povijesno-metafizičko ugrožavanje teme­lja. To je ključni moment iskoraka, kad je struktura metodološki ugrožena u namjeri da bude razumljena, jer u ovom momentu izlazi na vidjelo da ona nije ni građevina niti ruševina, nego nepostojanost. Ovo nastojanje da se zadobije cjelina i njezino potresanje, predstavlja metodu koja istovremeno osigurava reprodukciju sadržaja i lomljivost njegove egzistencije.

Modemi strukturalizam crpi svoje teorijsko uporište iz fenomenologije, pri čemu bi za potrebe teorijske refleksije, kao i njezine praktične primjene u društvu znanja, bilo produktivno kritički propitati ideju o “univerzalnom znanju u službi univerzalne umne prakse” i tendenciju prema “sistematskoj znanosti, sistematskoj izgradnji univerzuma objektivno valjanih sudova, sudova što u potpunosti obuhvaćaju univerzum - univerzalni dom u svom mogućem proširenju (Husserl, 1976.: 106). Na taj način, kaže Derrida, on pripada najčišćoj klasičnoj struji zapadne filozofije koja iznad i preko svo­jeg anti-Platonizma vodi Husserla natrag prema Platonu.

Ako se pretpostavi da je dijalektika sile i slabosti, konačnost samoga mišljenja, tada ona zaista može samo biti artikulirana u jeziku oblika, kroz slike sjena i svjetla. Odatle proizlazi neuspjeh Husserlove intencije da pro­duktivno protumači fenomene krize, koji za njega ostaju “neuspjeh telosa”, “nezgode postanka” ili ono “nebitno”. Upravo zbog ove nemoći zapadne

176 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

metafizike da na plodonosan način odgovori na probleme međuzavisnosti i kompleksnosti globalnoga doba, Derridina dekonstrukcija otvara prostor za alternativne referencijalne okvire. On poziva na emancipaciju od toga jezi­ka, ali ne u smislu odricanja od njega, jer to bi značilo zaboraviti povij est, nego u smislu otpora prema njemu, što će biti organiziran u filozofiji koja će upravljati metodologijom estetike. Drugim riječima, moramo naučiti plesati perom, riječima i idejama, kao što to preporuča Nietzsche. To znači da znanje trebamo pojmiti u razvojnoj perspektivi neminovnog “samopre- vladavanja”, zato što sve velike stvari uništavaju same sebe (Nietzsche, Genealogija morala, 1983.: 161).

Moramo naučiti razvijati znanje i davati mu oblike i sadržaje, imajući pritom u vidu da razlika između Dioniza i Apolona, između strasti i struk­ture ne može biti anulirana iz povijesti, zato što ona nije ni u povijesti niti pripada strukturi, nego predstavlja zasebnu originalnu strukturu, sam histo- ricitet (Derrida, 2002.: 34).

“Pisanje je izlaženje kao istjecanje značenja izvan sebe u okviru sebe: metafora-za-druge-usmjerena-na druge-ovdje-i-sada, metafora kao mo­gućnost drugih ovdje-i-sada, metafora kao metafizika u kojoj se Bitak mora skrivati da bi se pojavio Drugi”.

(Derrida, 2002.: 35)

Moramo naučiti pisati tekstove čija je meta mozak ljudskih bića. Pisanje kao djelovanje, pisanje kao oblikovanje novih mentalnih modela, pisanje kao kreiranje radikalno drukčijih ljudi i svjetova. Iako se, kao što podsjeća Nietzsche (1982.) u Sumraku idola, u sva vremena htjelo “popravljati” lju­de, što je poznato pod nazivom moral, dok su istovremeno određene grupe prisvajale “pravo na laganje”, moralni sud pripada jednom stupnju nezna­nja zato što vjeruje u realitete koji ne postoje. No, istovremeno on je dra­gocjen kao semiotika; moral je govor pomoću znakova, simptomatologija koja razotkriva realitete kultura i unutrašnjost stvari. Kad jednom naučimo čitati znakove i simbole, moći ćemo razlikovati realno od imaginarnog, fik­cije, što je osnovna pretpostavka za djelovanje. No, za elaboraciju ove teze potreban nam je Bahtin. O njemu će biti riječ u Poglavlju 7.

Zašto bi netko trebao hegemona?

U današnje vrijeme, posredstvom novog “svjetskog poretka” teži se stabi­liziranju novog nemira (dérèglement) tako što se instalira hegemonija bez presedana. Riječ je, kao i uvijek, o novom obliku rata (Derrida, 1994.). Lac- lau (1996.) drži daje “hegemonija” ključna riječ za promišljanje politike

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 177

u razvijenim industrijskim zemljama i u zemljama Trećeg svijeta. Dekon- strukcijski pristup od iznimne je važnosti za dvije dimenzije političkoga: prvo, za poimanje političkoga kao utemeljujućeg momenta društva; drugo, za razumijevanje detotalizacije socijalnoga, što involvira kontingentni ka­rakter političkih institucija i izmiče tlo bilo kakvoj endogenoj logici, koja bi se nalazila u njihovoj pozadini. Prema tome, hegemonijska logika što po­čiva na konstitutivnoj nepotpunosti društvenoga, s jedne strane, potencira ekspanziju političkoga na račun socijalnoga, ali, s druge strane, politizacija društva ukida mogućnost postojanja jedne jedine kompetentne instancije za izdavanje suverenih naredbi, čime se otvara prostor za decentriranje druš­tva.

Derridina dekonstrukcija radikalno potkopava temelje vladajućeg racio- nalističkog pristupa u zapadnoj episteme, pri čemu je osobito na udaru nje­gove kritike liberalna teza o postojanju nužne karike između univerzalizma, racionalizma i demokracije. Time što pokazuje da racionalno utemeljenje nije ono sa čim bi demokratske institucije mogle biti osigurane, Derridi­na radikalno-demokratska perspektiva pridonosi, smatra Mouffe (1996.), elaboraciji ne-fundamentalističkog mišljenja o demokraciji. Štoviše, kao što skreće pozornost Laclau (1996.), u suvremenome svijetu, gdje procesi globalizacije dovode do munjevitih i višesmjernih promjena i socijalnih fragmentacija, metoda dekonstrukcije ukazuje na aporije “logike” hegemo­nije. S jedne strane, institucije su u klasičnoj političkoj teoriji moguće samo kroz hegemonijsku pobjedu nad konfliktnim voljama, i s druge strane, te iste institucije potenciraju promjenu koja ima za cilj “da socijalne strukture postanu manje sedimentirane, a više responzivne na inicijative mnogostru­kih socijalnih tkanja” (Laclau, 1996.: 66).

Ono što je uvjet njihovog opstanka, postaje čimbenik njihove opozivosti. Ovaj “samo-pobijajući ideal” pluralističke demokracije, znači da čimbenici koji predstavljaju uvjet njegove realizacije - konflikti i antagonizmi - koin­cidiraju s njegovom destrukcijom, onemogućujući pritom konačno ozbilje- nje liberalnog demokratskog projekta. Derridina koncepcija “pravde” kao iskustva onoga što se ne da odlučiti, poziva na novu interpretaciju institu­cija i ponovno promišljanje rigidne distinkcije između privatnih zahtjeva za samo-ozbiljenjem i javnih zahtjeva za solidamošću među ljudima. Dvije temeljne dimenzije dekonstrukcije - neodlučivost i odluka - konstituiraju tenziju kroz koju se vrši političko-diskurzivna produkcija društva. Na taj način dekonstrukcija osvjetljava proces konstituiranja interesa kroz borbu pluraliteta mogućih odluka u civilnom društvu. Ona to čini tako što u anali­zi blokada mogućih odluka, pravi distinkciju između povijesnog konteksta u kojem djeluju predstavničke institucije, i, logičkih limita što proizlaze iz same strukture onoga što se analizira.

178 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Ipak, samo hegemonija, vjeruje Laclau, može pomoći da se teorijski obradi distanca između strukturalne neodlučivosti i zbiljnosti onoga što se ne da odlučiti. Ukazujući na strukturalnu neodlučivost brojnih područ­ja društvenog života, dekonstrukcija razotkriva kontingentnost društvenog života, šireći na taj način polje političkih institucija. Iako zadržava rezerve spram Rortyjeve (1996.) liberalne “utopije”, Mouffe (1996.) dijeli njegovo uvjerenje prema kojem demokratsko djelovanje ne iziskuje teoriju istine i pojmove poput univerzalne valjanosti i neuvjetovanosti, što imaju za cilj racionalnim argumentima potvrditi superiornost liberalne demokracije i osigurati legitimitet liberalnih institucija, nego radije raznolikost praksi, diskursa i jezičnih igara, što vode prema zajednici koja će biti više inklu- zivna.

Mouffe izaziva tezu o općem značenju liberalnog demokratskog modela, tako što dovodi u pitanje koncept individuuma, ideju racionalne argumen­tacije i shvaćanje konsenzusa u liberalnoj teorijskoj tradiciji. Metafizičkoj koncepciji koja shvaća individuuma kao nešto što prethodi društvu, ona suprotstavlja shvaćanje da demokratsko građansko pravo treba prije svega smjestiti u kontekst raznolikih praksi, što znači da individuum ne može biti apstrahiran od svih socijalnih odnosa i odnosa moći, kao što to misli liberalna paradigma.

Osnovna poteškoća liberalnih teoretičara, pri čemu se Mouffe osobito fokusira na Habermasa i Rortyja, proizlazi iz činjenice da njihov pledoaje za konsenzus oko liberalnih institucija zamagljuje ključnu ulogu konflikta i njegovu integrativnu funkciju u pluralističkoj demokraciji. Habermasova racionalna argumentacija na razini transkulturalnih premisa o superiornosti zapadnog liberalnog poretka, jednako kao i Rortyjevo povjerenje u eko­nomski rast, vode ih do pogrešnog uvjerenja daje nesuglasice moguće sve­sti na privatnu sferu i do iluzije daje u javnoj sferi moguće uspostaviti “mi” koje u sebi neće implicirati postojanje “njih”. Time se kroz konsenzus, kao izraz racionalne suglasnosti, briše ova antagonistička dimenzija pluralistič­ke demokracije, što znači da se na kocku stavlja cjelokupni demokratski projekt. Štetnost ovakve pozicije ogleda se u tome da se stavljanjem pravde i racionaliteta u temelje postojećih institucija, zatvara prostor za bilo kakvu mogućnost destabilizacije.

Dekonstrukcija nas prisiljava da stalno održavamo na životu demokrat­ska nastojanja i dovodimo u pitanje mogućnost etabliranja konsenzusa. U tom smislu, tvrdi Mouffe, dekonstrukcija je uvijek “hiperpolitizirajuća”, odnosno politizacija nikad ne prestaje zato što neodlučivost nastavlja nasta­njivati odluku. S obzirom na to da konsenzus nikad nije moguće etablirati bez isključivanja, koja su skrivena pod velom racionalnosti i morala, i, da pravdu nikad nije moguće neposredno instalirati u demokratske institucije,

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 179

180 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

dekonstrukcija iziskuje kontinuirana natjecanja oko reformulacije demo­kratske pluralističke politike, jer bi kontinuirana stabilnost značila kraj po­litike i etike.

Isto tako, svaki totalitet može u potpunosti biti uzdrman, odnosno, može se pokazati daje utemeljen na onome što isključuje. Kad je totalitet jednom potresen, tako što slijedi totalizirajuću logiku strukturalizma i njegovo na­stojanje da objasni cjelokupnost fenomena redukcijom na vladajuću formu­lu, dekonstrukcija filozofije razotkriva diferencijalno prekoračenje jednog utemeljujućeg, izvornog načela. To, dakako, povlači za sobom napuštanje svih pravila logike (Bass, 2001.).

Projekt “radikalne i pluralističke demokracije” za koji se zalaže dekon­strukcija, shvaća konsenzus samo kao prolazni rezultat privremene hege­monije, kao privremenu stabilizaciju moći putem institucija, dakle, nečega što jeu suštini nestabilno i kaotično i ne da se reducirati na neko utemelju- juće načelo.

Akceptirajući činjenicu da su moć i antagonizam neuništivi fenomeni, radikalna perspektiva svoj projekt gradi na mnogostrukosti glasova, što ih obuhvaća pluralističko društvo. Na taj će način, biti omogućeno jačanje i množenje institucija kao instrumenata kroz koje će represija i nasilje biti limitirani i osporavani.

Zašto bi netko trebao središte?

Derrida traga za “događajem” što se u vanjskom obliku manifestira kao “pukotina” i dovodi u pitanje koherentnost sustava. U tradiciji struktura­lističkog mišljenja, pojam centrirane strukture, uvjet je za episteme kao zapadnu filozofiju i zapadnu znanost. U okviru klasičnog mišljenja, struk­tura je uvijek bila reducirana na središte, fiksni izvor ili točku prisutnosti; drugim riječima, na izvor sigurnosti pomoću koga se može svladati anksio­znost kao rezultat određenog načina bivstvovanja što je sadržan u igri. Za­daća je središta dvostruka; sjedne strane, ono omogućuje djelovanje svojih elemenata unutar cjelokupne forme, i, s druge strane, ono pruža garanciju da će organizirajuće načelo strukture limitirati njezin rad.

S obzirom na to da središte može biti unutar strukture i izvan nje, cje­lokupna povijest koncepcije strukture mišljena je kao sukcesivni niz utvr­đivanja središta, kroz stalne supstitucije jednog središta za drugo, označa­vajući pritom njegovu nepromjenljivu prisutnost. Međutim, onog momenta kad se želi promisliti strukturalnost strukture, pod znak pitanja dolazi zakon koji pri ustrojstvu strukture upravlja središtem i proces značenja što uređuje

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 181

djelovanje ovog zakona središnje prisutnosti. Tako nastaje “događaj” koji Derrida zove prijelom ili rascjep.

Ako središnja prisutnost nije ništa drugo do niz supstitucija, tada decen- triranje strukture postaje legitimno. To znači da se mora razmotriti moguć­nost da središte uopće niti ne postoji, odnosno središte nije nikakvo fiksno mjesto, nego radije funkcija, određena vrsta ne-mjesta na kojem počinje djelovati beskonačan broj supstitucija znakova (Derrida, 2002.). Najvažnija konzekvencija ovog prijeloma jest da je u odsustvu središta ili podrijetla sve postalo diskurs, što znači da je jezik prisvojio opću problematiku. Me­tafizika prisutnosti uzdrmana je pomoću znaka. Međutim, čim se pokaže da ne postoji nikakav transcendentalni označenik, beskonačno se proširuje područje i djelovanje značenja. Time se dokida razlika između znaka kao znaka nečega, označitelja koji ukazuje na označenika, u smislu označitelja što se razlikuje od onoga što označuje. Kao što kaže Lacan (1977.), ljudska bića su u potpunosti uhvaćena u mrežu sa znakom i njegovim subjektivi- tetom, što znači daje nemoguće razdvajanje označitelja od označenika. Za razliku od klasične tradicije, koja ovaj problem razlike između označitelja i označenika rješava kroz podvrgavanje znaka mišljenju, Derridina dekon­strukcija usredotočena je na dovođenje u pitanje sustava u kojem je funkci­onirala ova redukcija.

Decentriranje društva i kritički jezik

Decentriranje društva moguće je kad jedna kultura biva dislocirana, pro­tjerana sa svojeg središnjeg mjesta i prisiljena prihvatiti činjenicu da je se više ne shvaća kao kulturu na koju se poziva. Decentriranje je moguće kad jedna velesila više ne ispunjava zadaće hegemona, što prije svega dolazi do izražaja u njezinom neuspjehu da razrješava krizne situacije i prijeporna pitanja. Iako je riječ o procesima što su plod interakcije političkih, eko­nomskih, tehnoloških i kulturoloških faktora, nedvojbeno u prvi plan izbija pitanje kritičkog odnosa spram jezika društvenih znanosti i odgovornosti samoga diskursa.

S obzirom na to da je znanstvenik odgovoran za uporabu svojih riječi, kao i za način korištenja rezultata svojih istraživanja, dekonstrukcija kao metoda rastavljanja temeljnih pojmova predstavlja važan korektiv društve­nih i humanističkih znanosti, jer je to način na koji jezik ovih znanosti sam sebe kritizira. Ono što je potrebno učiniti jest odustati od episteme koja za­htijeva vraćanje unatrag prema izvoru, prema središtu, prema utemeljujućoj bazi, prema načelu.

Kritičko traganje za novim statusom diskursa treba prije svega izbjeći nasilje što je sadržano u centriranju jezika. To je razlog zašto Derrida vjeru­je da mitološki diskurs kao diskurs acentrične strukture, kojem Lévi-Strauss (1980.) posvećuje veliku pozornost, predstavlja krucijalni iskorak nasuprot epistemološkom diskursu. On pledira za napuštanje svakog pozivanja na središte, na subjekt, na privilegirani odnos ili na podrijetlo. Lévi-Straussov diskurs o mitu koji on zove “mitologike” važan je za razvitak kritičkog jezika u području humanističkih znanosti, zato što on reflektira samog sebe i kritizira sebe.

Odsustvo središta u mitu odsustvo je teme i autora. Teme se može dijeli­ti ad infinitum, zato što ne postoji nikakav zbiljski kraj metodološke analize niti jedinstvo koje treba pojmiti. Konzekventno, središte postaje mitološka, a to znači povijesna iluzija. Nasuprot zahtjevima što proizlaze iz kartezi- janskih načela, ovdje nema načina da se neka kultura ili zajednica osjeti prisiljena prihvatiti samovoljan zahtjev za potpunim mitološkim obrascem neke druge kulture ili zajednice.

U svijetu u kome više ništa nije stabilno i u kome više ne postoji razlika između istine i privida, nužno se mijenja i status znanja, i otvara potreba da se utre put novim intelektualnim poljima. Najveći problem pred kojim danas stoje društvene znanosti, drži Derrida (2001.), jest njihova rascije- pljenost na dva apsolutno nepomirljiva tumačenja strukture, znaka i igre. Jedno i dalje sanja o odgonetavanju istine i podrijetla, kao čvrstog uporišta što izmiče igri i poretku znakova, dok drugo, sasvim obrnuto, nastavljajući na Nietzscheovo djelo, afirmira igru kao ono najiskonskije, igru kao anti­pod shvaćanju čovjeka i humanizma u tradiciji zapadne metafizike. Derrida zaključuje daje ovaj epistemološki raskol moguće promišljati samo ako se kao istraživački zadatak postavi analiza zajedničkog temelja i onoga što konstituira razliku ove nesvodive razlike.

Hoće li znanstvena zajednica pristupiti ovoj “nemogućoj misiji” tako što će i dalje produbljivati podjele, konflikte i fragmentacije u svome malom autističnom svijetu, čineći od znanosti još bespomoćnijeg slugu kapitala, ili će se dogoditi katarza u vidu ponovo rođene slobodne znanosti koja više nikad neće biti u okovima nijednog sustava? Sve opcije su otvorene.

182 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Dekonstrukcija teorije hegemonijske stabilnosti

Na stranicama što slijede želim se uhvatiti ukoštac s takozvanim racional­nim utemeljenjem slobodnog tržišta. U tom kontekstu, kritičko promišlja­nje Kindlebergerove (2000.) teorije o hegemonijskoj stabilnosti iznimno je

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 183

izazovan istraživački zadatak. Iako je ostao ortodoksan pri tezi da međuna­rodni ekonomski poredak treba hegemona (ja namjerno koristim tu riječ, a ne lider kao što on to čini), njemu je uspjelo, tako što je usvojio Minskyjev (1982.) model o iracionalnosti financijske krize, izvršiti prodor izvan i pre­ko granica tog istog hegemonijskog sustava, što de facto znači odstupanje od liberalne monolitne teorije u korist višeglasja pri konstrukciji značenja i interpretaciji ekonomskih fenomena.

Destabilizirajuće konzekvencije međunarodnih financijskih kriza svaki dan iznova izbijaju na vidjelo kroz neuravnotežen odnos između ekonomi­je i politike, što se manifestira kao iracionalnost financijskih špekulacija, nesigurnost, neizvjesnost i ranjivost financijskih tržišta, nestabilnost među­narodnog monetarnog sustava i permanentni gubitak kontrole nad financij­skim krizama. Štoviše, pojedinačna zemlja koja bi imala ulogu stabilizatora međunarodnog poretka, već desetljećima ne stanuje u međunarodnoj za­jednici, a produbljivanje asimetrije moći na razini globalnog gospodarstva, predstavlja eksplicitnu negaciju ideje pluralističke demokracije i poništava koncepciju “prirodnog konsenzusa” u koji tako pobožno vjeruju liberal­ni teoretičari. Jednako tako, namjeravam pokazati, da onog momenta kad novac postane sredstvo podjarmljivanja, padaju moralni temelji ideologije slobodnog tržišta što su sadržani u pojmu suverenog potrošača, ideji o pra­vednosti cijena i nadnica i tezi da su profiti odraz efikasnosti.

Hegemon ili lider?

Carr (1951.) u svojoj kultnoj knizi The Twenty Years’ Crisis, 1919-1939o kolapsu otvorenog svjetskog gospodarstva tijekom 1920-ih i 1930-ih, razvija tezu da liberalno svjetsko gospodarstvo mora počivati na vodećoj liberalnoj sili. U protivnome, ako izostane jako političko vodstvo od stra­ne vladajuće ekonomske velesile, iza financijskih kriza što su inherentno obilježje kapitalizma, slijede duge depresije. Lider ili hegemon olakšava međunarodnu suradnju, osigurava provođenje pravila liberalnog međuna­rodnog ekonomskog poretka i promiče “zajednička dobra” (Samuelson, 1980.) na kojima se on temelji. Ovisno o tome kako definiraju ovu vlada- juću velesilu, autori se razlikuju glede njezina imena, jednako kao i glede analitičkog okvira u koji smještaju svoje ideje. Izraz “teorija hegemonijske stabilnosti” skovao je Keohane (1980.) od grčke riječi hegemon što ozna­čava političko vodstvo.

Kindlebergerova liberalna verzija teorije hegemonijske stabilnosti pre­ferira izraz “lider” koji ima “ekonomsku odgovornost” da kreira i uprav­lja međunarodnim gospodarstvom, podjednako zbog svojih vlastitih, kao

184 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

i svjetskih ekonomskih razloga. Krasner (1982.) i Gilpin (2001.) u svojoj đržavo-centričnoj verziji teorije hegemonijske stabilnosti, za vođu saveza radije koriste riječ “hegemon”, pri čemu tvrde da hegemon kreira liberalno međunarodno ekonomsko gospodarsvo, prije svega zato što želi promicati svoje vlastite političke i sigurnosne interese. Ono što povezuje ove dvije koncepcije, jest ideja da međunarodna zajednička dobra, pod kojima oni misle na slobodnu trgovinu i monetarnu stabilnost zahtijevaju vladajuću silu koja će predvoditi i štititi svjetsko gospodarstvo.

Kindleberger (1973.) u svojoj knjizi The World in Depression, 1929- 1939 pravi distinkciju između funkcija koje lider obavlja u redovitim aktiv­nostima međunarodnog poslovanja, i, onih koje preuzima u slučajevima oz­biljnih međunarodnih financijskih kriza. U normalna vremena vođa mora:

• Održavati protok kapitala prema siromašnim zemljama;• Kreirati i osigurati režim deviznog tečaja.• Urediti kooordinaciju makroekonomskih politika među vodećim

gospodarstvima. U razdobljima kriza, ekonomski vođa mora osigu­rati održavanje otvorenih tržišta i ujedno vršiti ulogu “zajmodavca u slučaju krajnje nužde”.

Qé sredine 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata Velika Brita­nija predvodila je napore za liberalizaciju trgovine i monetarnu stabilnost. Međutim, završetkom ere Рах Britanica, mjesto hegemona ostaje nepopu­njeno, što je, po mišljenju analitičara, dovelo do fragmentacije svjetskog gospodarstva na sfere utjecaja velikih sila i prouzročilo konflikte između vodećih gospodarstava. Nakon Drugog svjetskog rata, vodeću ulogu u pro­micanju slobodne trgovine preuzimaju SAD, što je, tvrdi Gilpin (2001.), sasvim sigurno bilo uvjetovano međunarodnim sigurnosnim razlozima. Za­jedničko dobro što ga je svojim saveznicima ponudio američki hegemon bila je njihova sigurnost protiv Sovjetskog Saveza. Ipak, važno je napome­nuti da nakon Drugog svjetskog rata međunarodni monetarni sustav doista doživljava duboke promjene.

U razdoblju kad je Britanija bila vladajuća ekonomska sila, stabilnost monetarnog sustava temeljila se je na zlatnom standardu, pri čemu je En­gleska banka odigrala središnju ulogu u upravljanju zlatnim standardom u sustavu 19. stoljeća (Roberts & Kynaston, 1995.). Nakon Drugog svjetskog rata, međunarodni monetarni sustav bio je temeljen na dolaru i američkom utjecaju, ali novi hegemon više nije imao monopol na funkciju stabilizatora, nego ju je Federalna rezerva morala dijeliti s njemačkom Bundesbankom i drugim moćnim središnjim bankama.

U industrijaliziranome društvu države tvore pluralističku sigurnosnu zajednicu koju karakterizira visok stupanj ekonomske međuzavisnosti, a

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 185

to iziskuje novo promišljanje odnosa između ekonomije i politike. Pojam međuzavisnosti, upozorava Holm (1991.), može biti ambivalentan, zato što obuhvaća dva različita čitanja. Ekonomisti gotovo uvijek misle na senzitiv- nu međuzavisnost, što pripada razini poretka i promatra marginalni ili pro­sječni učinak promjene između gospodarstava s nepromijenjenim okvirom. Ozbiljan izazov pred kojim stoji današnja politika je vulnerabilna međuza­visnost, dakle cjelokupna međuzavisnost nezavisnih gospodarstava, što je eminentno sistemsko pitanje sa skupim konzekvencijama.

Ono što daje moć u ekonomskim odnosima između nacionalnih država je kontrola nad svjetskim novcem (Van Lear, 2002.). Međutim, osnovna poteškoća ovog sustava u današnje doba jest neuravnotežen odnos između politike i ekonomije (Holm, 1991.; Leach, 1998.). Nakon što su SAD posta­le najveći svjetski dužnik, počeo se gubiti legitimitet za njihovu ekonomsku hegemoniju, ali to nije oslabilo utjecaj dolara. Holm drži da uzroke mone­tarnog nereda u političko-ekonomskom sustavu socijalnog liberalizma od 1970-ih na dalje treba potražiti u činjenici da nikakav zbiljski poredak nije upravljao ekonomskim odnosima između ovih zemalja. U svijetu među­zavisnih zajednica, nijedna pojedinačna zemlja više nije u stanju preuzeti ulogu stabilizatora. Amerika je, također, ušla u ovu eru “neodlučivosti”. Da li je ona stvarno još uvijek moćna, ili, naprosto samo simulira moć? (Bau- drillard, 2000.).

Na taj način utire se put promjeni koja najavljuje konstituiranje novog ne-hegemonijskog poretka što mora imati jasno definiranu i prihvaćenu monetarnu vlast koja može upravljati međunarodnim novcem. Ovaj stabi­lizirajući monetarni poredak treba biti utemeljen na međunarodnoj politič­koj koordinaciji koja akceptira činjenicu daje nacionalna država prvobitna jedinica legitimne vlasti, pa odatle uzima u obzir nacionalne ekonomske politike. Čini se da se nazire kraj ere hegemona, iako će recidive njegove okrutne politike još dugo osjećati ne samo nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju, nego i radne populacije u razvijenim kapitalističkim gospodarstvi­ma. Dobra vijest glasi: novac nije samo sredstvo podjarmljivanja, nego i emancipacije.

Ideologija slobodnog tržišta

Marxova dijagnoza da kapitalistički sustav predstavlja revolucionarno kretanje u svjetskoj povijesti, jednako kao i prognoza da će tržišni sustav dovesti do konačne unifikacije i integracije proizvodnih kapaciteta našega planeta pokazale su se točnima. Odlučujući temelj ekonomske snage he­gemona je fleksibilnost i pokretljivost njegova gospodarstva, što povećava

njegovu responzivnost na promjene u globalnoj ekonomskoj okolini. Oda­tle, interakcije tržišta i uvjeta vanjske okoline predstavljaju glavni čimbenik pri oblikovanju modernoga društva.

Zagovornici ekonomskog liberalizma promatraju evoluciju tržišta kao odgovor na univerzalnu ljudsku želju za povećanjem efikasnosti i poveća­njem bogatstva, što neminovno vodi do kretanja ekonomskih sila prema višim razinama ekonomske efikasnosti i do globalne integracije tržišta i institucija. Teorija hegemonijske stabilnosti tvrdi da međunarodni liberalni ekonomski poredak ne bi mogao dosegnuti svoj puni razvitak bez prisu­stva hegemonijske velesile. Otvoreno svjetsko gospodarstvo pretpostavlja tri preduvjeta - hegemoniju, liberalnu ideologiju i zajedničke interese, koji omogućuju ekspanziju liberalnog tržišnog sustava. Iako je postojanje he­gemonijske sile uvjet opstanka liberalnog poretka, jednako važni čimbeni­ci su “ideologijska hegemonija” uz pomoć koje se osigurava ideologijski konsenzus i “podudaranje društvenog cilja” među glavnim ekonomskim silama.

Povećavanjem opsega tržišta povećava se i manevarski prostor na kome hegemon vrši svoju vlast, kroz mehanizam ekonomske međuzavisnosti i povećava svoje sfere utjecaja na upravljanje međunarodnim tržišnim gos­podarstvom. Međutim, zbog tendencije tržišta da djeluje prema svojoj vla­stitoj logici, po kojoj ekonomsko natjecanje i mehanizam cijena vode inve­sticije sa nižih prema višim razinama proizvodne efikasnosti, ekonomskom rastu i tržišnim integracijama, međuzavisno svjetsko gospodarstvo također kreira vanjske ranjivosti i omogućuje uspon novih gospodarskih sila. Na taj način, oslobađanje tržišnih mehanizama mijenja političku okolinu i pot­kopava hegemonijski sustav, koji se naposljetku pokazuje kao nestabilan (Kindleberger, 1981.). Ovo se može nazvati inherentnom kontradikcijom liberalnog svjetskog gospodarstva.

Uz problem hegemonijskog pada usko je povezano pitanje dugovječ­nosti sustava, pri čemu, lucidno skreće pozornost Gilpin (1987.), povije­sna analiza kapitalizma ukazuje na tendenciju skraćivanja životnog ciklusa hegemona. Venecija je bila hegemonijska sila zapadnog Mediterana čitavo tisućljeće, britanskoj hegemoniji pripalo je stoljeće, a američka hegemonija počinje bilježiti pad već nakon tri desetljeća. Hoće li obnovljena ekonomska stabilnost dovesti do novog hegemona, pitanje je koje analitičari uglavnom ostavljaju po strani. No, nema dvojbe da stabilnost međunarodnog liberal­nog ekonomskog poretka ovisi, sjedne strane, o prirodi interakcija između hegemona u padu i novih ekonomskih sila u usponu, i s druge strane, o ravnoteži političkih obveza hegemona i njegove ekonomske moći.

186 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Ideologija upravljanja krizama

Kao što ističe Kindleberger, odlučujuća uloga hegemona je upravljanje kri­zama, a ne puko održavanje sustava. U ovom odjeljku, ostavila sam po strani vršenje funkcije hegemona u normalnim situacijama, i, usredotočena sam na ulogu vladajuće velesile u kriznim situacijama. Prema teori ji, u slu­čaju da hegemon izgubi kontrolu nad vitalnim problemima današnjice, kao što su problem međunarodnog duga, porasta trgovačkog protekcionizmai dugova Trećeg svijeta, i, ne uspije razriješiti krizu što iz njih proizlazi, moglo bi doći do obaranja liberalnog međunarodnog ekonomskog poretka U odjeljku što slijedi tragam za pukotinama ovog sustava kroz strukturu financijske krize, zato što su financijske špekulacije najbolji medij za pre­poznavanje iracionalnosti kapitalizma. Iracionalnost financijskih kriza je iracionalnost kapitalizma.

Kindleberger (2000.) drži da model financijske krize koji je razvio Min- sky, može djelotvorno poslužiti podjednako za interpretaciju ekonomske i financijske povijesti, kao i za tumačenje današnje fragilnosti monetarnog sustava. Kraj istočno-azijskog financijskog “čuda” 1997. i devalvacija ru­skog rublja predstavljaju primjer financijskih kriza koje su pokrenule glo­balni financijski nemir, pri čemu u velikoj mjeri slijede ovaj model. Minsky je usredotočen na nestabilnosti kreditnog sustava. Osobitu važnost on pri­daje ulozi strukture dugova u izazivanju financijskih poteškoća, i, to naroči­to u situacijama kad se “zajmovi koriste za financiranje novih Spekulativnih aktivnosti” (Kindleberger, 2000.: 320).

Ako su nesigurnost, neizvjesnost i ranjivost konstanta financijskih trži­šta, tada je očito da svijet nije naučio ništa iz iskustava prošlosti. Relevan- tnost Minskyjevog modela ogleda se, prije svega, u činjenici da nam turbu­lencije iz prošlosti mogu ponuditi važne upute za razumijevanje sadašnjosti, jednako kao što mogu biti i upozorenje za naše ponašanje u budućnosti.

Kindleberger pokazuje da se ovaj model koji je razvio Minsky danas može korisno upotrijebiti u sljedećim područjima:

• Prvo, za analizu tržišta deviznog tečaja gdje cijene strmoglavo rastui padaju, i, gdje transakcije razmjene jednim tvrtkama i bankama donose ogromne profite, a drugima ogromne gubitke;

• Drugo, nakon što su tijekom 1970-ih multinacionalne banke kroz niz pogrešaka u monetarnoj politici kreirale problem enormnih dugova zemalja u razvoju, meksička dužnička kriza 1982. bila je povod za prve javne razgovore o odgodi dugova, i pregovore o re­programiranju dugova manje razvijenih zemalja. Test pred kojim danas stoje glavna svjetska gospodarstva jest, hoće li uspjeti doći do

NOVAC 1 TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 187

188 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

zadovoljavajućeg rješenja dugova Trećeg svijeta pomoću opsežnih otpisivanja;

• Treće, model se također može primijeniti i za analizu japanskog tr­žišta dionica i nekretnina u razdoblju kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih,i za praćenje investicija zajedničkih fondova u “nova tržišta” počet­kom 1990-ih i njihov brzi kolaps, kao što je bio slučaj Meksika;

• Četvrto, ovaj model tumači velike potrese na američkoj nacionalnoj sceni kasnih 1980-ih i tijekom 1990-ih, u vidu vrtoglavog rasta i pada cijena, bankrota mešetara i propasti banaka, kad nastaje doktri­na “suviše-velika-da-bi-propala” kao eksplicitna negacija ideologije slobodnog tržišta.

Zagovornici slobodnog tržišta drže da je ovaj model “pogrešan”, zato što ispušta iz vida ogromne promjene u institucionalnim temeljima svjet­skog gospodarstva, kao što su uspon korporacije, pojava velikih sindikata, modernog bankarstva, velike vlade i bržih komunikacija. Oni tvrde da tr­žišne cijene odražavaju temeljna načela, pa odatle oštri padovi cijena prije izražavaju “promjenu politike” što dolazi od strane vlade ili središnjih ba­naka, nego što bi bile rezultat rada tržišnih sila. Najpoznatiji među ovim kritičarima, Hansen (1964.) koji je pod velikim utjecajem kejnsijanske te­orije, smatra da su se ideje o nesigurnosti tržišta, špekulacijama sa robama, prekomjernoj trgovini i neumjerenim bankovnim kreditima, što leže u te­melju ovog modela, doista uklapale u ranu “merkantilnu” ili komercijalnu fazu modernog kapitalizma, ali ne i u fazu uspona modeme korporacije i fondova, koji su tragali za profitabilnim zaradama kroz uštede i investici­je. Hansen, koji u svome radu povezuje kensijanizam i monetarizam, ne griješi, kaže Kindleberger, glede percepcije promjene; poteškoća njegove analize nije u onome što vidi, nego u onome što ispušta iz vida, a to se prije svega odnosi na “nepostojanost očekivanja, špekulacija i kredita i na ulogu špekulacija temeljem zaduživanja u različitim imovinama” (Kindleberger, 2000.: 326). Time što zanemaruje neizvjesnost, špekulaciju i promjenlji­vost, one ne samo da nisu nestale iz realnog svijeta, nego je i on došao do pogrešnih teorijskih zaključaka, a kensijanizam i monetarizam pokazuju se kao nepouzdane teorije (Minsky, 1975.; Kindleberger, 2000.).

Sasvim je sigurno da je posvemašnja iracionalnost svjetskog financij­skog tržišta jedno od najprijepomijih pitanja današnjice, što je oštro pola­riziralo autore u ideologijske i teorijske tabore. Nekoliko stoljeća “manija, panika i lomova” (Kindleberger, 1988.), uključujući i sadašnje financijske krize, dovoljan su razlog da se dovede u pitanje službena retorika liberalne ideologije o racionalnosti tržišta, ali i izazove opći stav podcjenjivanja de- stabilizirajućih konzekvencija međunarodnih financijskih kriza, od strane

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 189

građanskih ekonomista. Ključno pitanje u ovim debatama jest, svakako, ono što se odnosi na sam uzrok financijskih kriza: jesu li one uvjetovane jedinstvenim povijesnim okolnostima, i, kao takve, egzogene u odnosu na kapitalistički sustav, ili su one endogene sile, što proizlaze iz djelovanja samog sustava? O valjanosti analitičkog modela što pomaže pri odgovoru na ovo pitanje, u velikoj mjeri ovisi sposobnost anticipacije financijskih uzbuna.

Minsky izaziva opći stav povjerenja profesionalnih ekonomista u spo­sobnost institucionalnih promjena da anuliraju mogućnost ozbiljnih finan­cijskih kriza, s koncepcijom koju on naziva teorija “financijske nestabilno­sti” u financijskim krizama (Minsky, 1982.). Minsky tvrdi da su financijske krize inherentna i neizbježna značajka kapitalističkog sustava, i, one slijede primjetan i predvidljiv tijek. Događaji koji dovode do krize započinju s onim što on naziva “deplasman”, nekim eksternim šokom na makroeko- nomski sustav. Izvor ovog šoka varira od jednog Spekulativnog booma do drugoga; to može biti početak rata, inovacija ili širenje nove tehnologije i si. Deplasman mijenja prilike za profit, tako što ih u nekim sektorima gos­podarstva povećava, a u drugima smanjuje, što izaziva ubrzano kretanje individuuma i poduzeća u smjeru adekvatnih financijskih resursa i mijenja izgled gospodarstva.

Kad nove prilike postanu profitabilne, započinje investicijski boom ili manija, za koju je karakteristično da se hrani ekspanzijom bankarskih kre­dita koji povećavaju ukupnu ponudu novca. U ovoj fazi razvija se intenziv­ni poriv za špekulacijama koji podiže cijene dobara i financijske imovine. Povratno, rast cijena stvara nove prilike za profite i dovodi više investitora na tržište. Tijekom ove faze “euforije” sve više tvrtki i kućanstava zarađu­je profite iz Spekulativnih utržaka i preprodaja, što znači da odstupaju od racionalnog investicijskog ponašanja u smjeru visoko rizičnih tržišta. Ovaj fenomen Adam Smith i njegovi suvremenici zovu “pretjerana kupovina i prodaja dionica”. Špekulacije zbog profita potenciraju razvitak koji Minsky zove “manije” ili “mjehurići”, pri čemu riječ “manija” ukazuje na iracio­nalnost ovih ponašanja, a “mjehurić” nagoviješta prskanje i raspad sustava. Kako se nastavlja Spekulativni boom, tako rastu kamatne stope, povećavaju se cijene i brzina cirkulacija, dok ne dosegnu kulminaciju, čime započinje razdoblje “financijskih nevolja”.

Prvi to, dakako, shvaćaju insajderi, a zatim nastupa “psihologija gomi­le” koja, po Kindlebergeru, najbolje tumači financijske manije. Kao što po­tvrđuje Gilpin (2001.), financijska špekulacija je fenomen gomile u kojem prividno racionalna djelovanja individuuma dovode do iracionalnih rezul­tata. Kad mešetari shvate da će igra brzo biti završena, počinje stampedo u

190 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

spekulativnoj zajednici. Svi žele što brže pobjeći iz rizičnih i precijenjenih imovina. Konkretan događaj kao što je pad banke ili bankrot korporacije, potencira ovu žurbu za likvidnošću, što goni mešetare da iz drugih imovina pobjegnu natrag u novac.

Cijene roba i vrijednosnica padaju, investitori bježe sa tržišta, Spekula­tivni dužnici nisu u stanju platiti svoje kredite, bankroti se povećavaju. Ova nagla revulzija u odnosu na robe i vrijednosnice dovodi do toga da banke obustavljaju izdavanje kredita. Tada nastupa recesija ili čak depresija.

Kindlebergeru je, na tragu Minskya, osobito stalo pokazati da trijada “prekomjerna trgovina, revulzija, diskreditiranje”, predstavlja tipičnu sliku tipične financijske krize, i da nema ničeg “specifičnog” ni “jedinstvenog” u financijskim krizama. Naprotiv, financijske krize inherentno su obličje međunarodnog kapitalizma.

Radikalno prodiranje u pukotine kapitalizma

Biti radikalan znači uhvatiti stvar u korijenu.

Karl Marx

Radikalna kritika društva kao alternativa konvencionalnim shvaćanjima o prirodi liberalne demokracije, usredotočena je na način na koji je ekonom­ski uvjet postmodemiteta isprepleten s lingvističkom i simboličkom super­strukturom. Ovaj ekonomski uvjet Puxty ( 1999.) identificira kao struktural­ne nejednakosti, što proizlaze iz odnosa produkcije i odnosa zaposlenja, a ne iz razine tehnologije, kao što to misle zagovornici pluralističke političke teorije. Tržišna društva ne samo da nisu pluralistička, nego su strukturalne nejednakosti njihovo imanentno obilježje, pri čemu su strukturirana na na­čin da vladajuće elite ili klase koriste moć podjednako za ostvarenje svojih vlastitih ciljeva, kao i za reprodukciju takvih strukturalnih nejednakosti duž generacija.

Kao što ističe Heller,

“Marx je preoblikovao liberalizam u radikalizam, tako što je posta­vio pitanje: pod kojim će se uvjetima sve ljudske sposobnosti i vještine svih individuuma moći slobodno razvijati?”

(Heller, 1982.: 360)

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 191

Iz prirode socio-ekonomskog sustava što počiva na pretpostavci libe­ralizma i uzima razinu tehnologije kao distinktivno obilježje modernog društva, proizlaze i priroda i funkcija tradicionalne teorije računovodstva za menadžere. Ovakav pristup može zaobići probleme socijalnih odnosa, jednako kao što i ne postavlja nikakva pitanja o ciljevima. Umjesto toga, on se usredotočuje na tehnologiju sredstava s osnovnim zadatkom da riješi problem kako optimizirati uporabu takve tehnologije. U konačnom rezul­tatu, način vođenja računovodstvenog sustava, sasvim sigurno, nije odraz prirodnog konsenzusa glede zajedničkih ciljeva među interesnim grupama, što su involvirane u rad poslovne organizacije, nego je posljedica ekonom­ske asimetrije na razini cjelokupnog društva. Odatle, budžet i sustavi troš­kova postaju sofisticirani kontrolni mehanizmi što su dizajnirani tako da “osiguraju institucionalnu subordinaciju radne snage potrebama kapitàla” (Puxty, 1999.: 78).

Radikalna teorija propituje etimološko porijeklo pozitivne računovod­stvene teorije i naglašava važnost interakcije između ekonomskih, socijal­nih, političkih i simboličkih čimbenika pri razumijevanju načina na koji se konstruira i kontrolira znanje u računovodstvu (McDonald & Puxty, 1979.; Tinker & Puxty, 1995.). Iz konstrukcije znanja o prirodi političkog i soci­jalnog sustava proizlazi način na koji analiziramo i tumačimo računovod­stveni sustav poduzeća. Razlike u razvitku znanja između konvencionalnog mišljenja računovodstva za menadžere i njegove radikalne kritike, Puxty tipizira kao razlike između monološkog i dijaloškog znanja. Za razliku od monološkog znanja, što svoje uporište nalazi u ideji o vrijednosno-neutral- nom promatranju i tvrdnji da se istina temelji na tvrdim činjenicama, dija- loško znanje poziva na kritiku istinitih tvrdnji kroz proučavanje njihovih inkonzistentnosti i predlaže da se znanje o svijetu razvija kroz kontinuirani dijalog s onim što se javlja kao pitanje.

Dok se radikalni modeli temelje oko ideje vrijednosti, neoklasični mo­deli zanimaju se za cijene. Odatle, konvencionalni neoklasični ekonomski model polazi od ideje tržišta kao neutralnog arbitra za alokaciju resursa, dok je radikalni model fokusiran na sferu produkcije i odnose između zapo­slenika, dakle na proces stvaranja vrijednosti. Neoklasični modeli tumače nivo isplate nadnica pomoću tržišta rada, i, marginalne produktivnosti rada u kontekstu toga tržišta. Radikalni model izaziva ovu poziciju kontratezom: Budući da višak vrijednosti stvaraju zaposlenici, a njegovu eksproprijaciju vrše vlasnici, i, budući da je u interesu vlasnika da maksimalno povećaju vrijednost koju polučuju od zaposlenika, funkcija vođenja računovodstve­nog sustava ne može biti u interesu svih involviranih strana. Jednako tako, raspada se ideja o pravednosti na razini nadnica i cijena, što predstavlja moralni temelj ideologije slobodnog tržišta.

192 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Za razliku od neoklasične marginalističke ekonomije, koja tvrdi da je mehanizam cijena primjeren način alokacije dobara i usluga, i ujedno me­hanizam zaštite efikasnih proizvođača, radikalni model skreće pozornost na činjenicu da posredstvom ulaznih barijera, cijene postavlja oligopolistič- ki dobavljač, što znači da profiti ne odražavaju efikasnost. Konzekventno, ako kapital doista teče tamo gdje su visoki profiti, to nužno ne znači da teče prema najefikasnijim proizvođačima. Radikalna kritika demaskira ide­ju suverenog potrošača kao logičkog temelja za vladavinu tržišta, tako što pokazuje da ponašanje potrošača nije vođeno funkcijama korisnosti, nego se prije može reći da predstavlja socijalizirani rezultat mreže marketinških struktura u službi korporacije. U takvom kontekstu, koncept “slobodnog” i “autonomnog” individuuma doista ne može zvučati uvjerljivo.

Pa ipak, uza sve tehnologije kontrole i sofisticirane tehnike podjarmlji­vanja individuuma moći kapitala u okruženju visokih tehnologija, dubiozno ostaje pitanje: Može li opcija “deleteđ' biti konačno rješenje spora oko in­dividuuma u postmodemoj eri? Jednako tako, i dalje stoji pitanje: Trebamo li prihvatiti nesigurnost kao konačno stanje? Razgovor o ovim dilemama nastavljamo u sljedećem poglavlju.

Zaključci

• U ovom poglavlju dana j e socijalna kritika ideologij skih konstrakçi- ja koje osiguravaju legitimitet liberalnoj političkoj ekonomiji. Pola­zeći od Baudrillardove kritike političke ekonomije znaka, kao izazo­van zadatak javlja se mogućnost povezivanja Foucaultovih analiza odnosa između bogatstva i novca s Derridinom makroperspektivom, što je zacrtana kroz istraživanje strukture znaka i igre u humanistič­kim znanostima.

• Ne radi se o tome da individuum izražava svoje potrebe u ekonom­skom sustavu, kao što to tvrde liberalni autori, nego obrnuto, eko­nomski sustav je ono što dovodi do individualne funkcije. Indivi­duum nije ništa drugo do ideologijska struktura, odnosno povijesni oblik, koji se nalazi u korelaciji s robnim oblikom posredstvom raz­mjenske vrijednosti, i u korelaciji s predmetnim oblikom posred­stvom uporabne vrijednosti. Drugim riječima, čovjek je postao upo­rabna vrijednost za sustav produkcije (Baudrillard, 2001.).

• U ovom poglavlju, traga se za za prirodom modeme episteme, tako što se propituje promijenjena uloga prostora, vremena i brzine u

doba globaliteta. Ono što postaje zaštitni znak kapitalizma u post- modemoj eri, jest da su svi trajni i fiksni odnosi zauvijek pometeni; vječna neizvjesnost i stalna uzburkanost socijalnih odnosa tegob­na su cijena trajnog revolucioniranja procesa produkcije, pri čemu ključna riječ postaje brzina. Svaki dan iznova, destabilizirajuće konzekvencije međunarodnih financijskih kriza izbijaju na vidjelo kroz neuravnotežen odnos između ekonomije i politike, pri čemu produbljivanje asimetrije moći na razini globalnoga gospodarstva predstavlja ozbiljan izazov idejama pluralističke demokracije.

U kontekstu analize tehnologija podjarmljivanja u okviru zrelog novčanog gospodarstva, ponovno promišljanje Kindlebergove te­orije o hegemonijskoj stabilnosti pomaže nam pri razumijevanju turbulencija kroz koje prolaze današnja globalna financijska tržišta, zato što on na tragu Minskyja, pokazuje da su financijske krize inhe­rentno obličje međunarodnog kapitalizma.

NOVAC I TEHNOLOGIJE PODJARMLJIVANJA 193

Ш е 6.: SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu

► U ime koga se razgovara o globaUzaciji - u ime kontrolora ili kontroliranih?

► Trebamo li prihvatiti nesigurnost kao konačno stanje?► Kako osigurati da menadžeri daju prednost interesima

dioničara i dionika, umjesto da slijede svoje privatne

► Protuinformacijski sustavi: kome služi informacija?

Predmet razgovora

• Prema novom društvenom ugovoru u korporacijskomWliKtiiÊÈÊtIIÊIÊIKtÊlÈltSKÊKÊltÊlÈlÊÊÊtIÈÊÈÊÊIÊÈÊÊlÈeÊittiÊKÊÊÊÊÈtKtÊlÊËi

• Kako konceptualno odrediti menadžersku kontrolu?• Računovodstvo i socijalna evaluacija korporacijskog

djelovanja• Dizajniranje informacijskih sustava• Socijalne mreže u informacijskom krajoliku• IT menadžment i promjena

џ

Poglavlje 6.:SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA

Uvod

PrologOsnovna poteškoća čovjeka modernoga doba proizlazi iz činjenice da je on socijaliziran na način u kojem je poslušnost prema vlasti kao takva vrlina. U ovom poglavlju informacijske tehnologije ko­ristim kao materijal na kome istražujem razloge onih koji su imali hrabrosti, ma kako to bolno bilo, reći ne neprihvatljivome. Međutim, to nipošto nije fatalističko niti anarhično, destruktivne ne. Zahvalju­jući internetu teorija je napokon dobila neophodno oružje u borbi za svijet bolji od postojećega.

Kompanija General Electric izabrala je 1981. g. Jacka Welcha za svog osmog i ujedno najmlađeg glavnog direktora. On je tada imao 45 go­

dina. Jack Welch nije imao nikakvih dilema glede prirode svoga posla niti pitanja da li zaposlenicima General Electrica duguje sigurnost i stalnost zaposlenja. Kad su došla na red masovna otpuštanja, on je rekao: “Moj posao nije da učinim ljude sretnima. Moj posao je da kompanija postane što je moguće više profitabilna”. Iz ovog temeljnog cilja proizlazilo je i poimanje strategije GE koje je Welch usvojio od Karla von Clausewitza, pruskog generala i vojnog historičara iz 19. stoljeća: “Strategija nije preop­širan akcioni plan. Strategija je evolucija središnje ideje kroz stalno mije- njajuće okolnosti i prilike.” I doista GE je prepoznata kao jedan od vodećih svjetskih “agresivnih praktičara”, što ima ogromnu količinu fleksibilnosti da ostvari konzistentan rast prihoda u raznolikom mnoštvu ekonomskih uvjeta (Slater, 1994.).

Kao što vidimo, dobra tvrtka ne mora biti društveno odgovorna tvrtka.S druge strane, Stefan Stem u The Guardianu (2004.) navodi primjer banke koja ogromna sredstva ulaže u dobrotvorne svrhe, angažirana je u društve­no odgovornim inicijativama i njezin je etički indeks prema procjenama nadležnih organizacija iznimno visok. Web stranice banke su dupkom pune njezinih dobrih djela. Banka se hvali da zaposlenici imaju najveću korist od njezinog poslovanja, a Stem se pita što o tome misli njezinih 4,000 zapo­

199

slenika koji će uskoro postati njezini bivši zaposlenici kad banka premjesti svoje poslove iz Britanije u Aziju (The Guardian, 19. siječanj 2004.: 23).

Kolumnist The New York Timesa Nikolas Kristof kaže ovako: “Temeljni problem u siromašnim zemljama Afrike i Azije nije u tome da pogoni sa slabo plaćenom radnom snagom eksploatiraju previše radnika, nego je u tome da ne eksploatiraju dovoljno”.

Kad kompanija koja proizvodi računalnu opremu daruje nekoj školi 100 računala, to nije poklon bez interesa. To je marketing u razredu. U među­vremenu ta ista kompanija koristi svoju ogromnu snagu da iscijedi dobav­ljače među kojima su i roditelji tih istih učenika i izvuče što je moguće više profita. To može biti dobro poslovanje, ali nije društveno odgovorno.

Što bi, dakle, bilo društveno odgovorno ponašanje? Schermerhom (1996.) daje menadžerima vrlo jednostavnu definiciju u vidu preporuke, koja, držim, jako dobro pogađa sadržaj. On kaže: “Da li bi Vam bilo ne­ugodno ili nelagodno kad biste o tome što radite na poslu pričali svojoj djeci, svojoj supruzi, roditeljima ili prijateljima? Ako je odgovor da, onda vjerojatno to ni ne biste trebali činiti”.

Što je to društvena odgovornost korporacija? Ovdje se radi o dvije grupe aktera koje nije lako pomiriti. Jedni naprosto žele popraviti imidž korpora­cija i učiniti ih ljepšima i prihvatljivijima javnosti. Drugi nemaju namjeru kritizirati korporacije zbog lošeg ponašanja; oni postavljaju pitanje limita sustava koji dozvoljava takvo ponašanje. Ovo je priča o jednima i drugi­ma.

2 0 0 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Prema novom društvenom ugovoru u korporacijskom svijetu

U ovom poglavlju namjeravam se usredotočiti na pitanje na koji način mrežno društvo modificira korporacijsko ponašanje i povećava ljudsku moć organizacije i integracije u kontekstu procesa globalizacije (Pound, 2000.; Colley Jr et al., 2005.; Mallin, 2007.; Solomon, 2007.; Clarke, 2008.) . Pro­mjene što se zbivaju u ovome važnom području predmet su vrlo žestokih debata diljem svijeta. Nema sumnje da su procesi globalizacije u potpunosti učinili transparentnima sve moguće krize što su ih prouzročile organizacije modernoga kapitalizma. Iz tog razloga, ne začuđuje da su se i znanstvenici podijelili glede njihove evaluacije, ovisno o tome iz kojeg teorijskog, in­teresnog, ali i kulturološkog rakursa promišljaju ove fenomene. Ključno postaje pitanje: U ime koga se razgovara o globalizaciji - u ime kontrolora ili kontroliranih? Na taj način konfrontiraju se dvije temeljne pozicije -

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 201

stajališta onih što ističu pravo na stjecanje profita i pozicije onih što u prvi plan stavljaju potrebu za socijalnom kontrolom i društvenom odgovornošću korporacijskog sektora, čime na dnevni red dolazi pitanje odgovornih hije­rarhija koje u javnosti polažu račun o svome radu (Tinker, 1985.; Tinker & Puxty, 1995.; Vives, 2000.).

Na stranicama koje slijede želim napraviti odmak od “tvrdog” shvaćanja moći koje pretpostavlja da je moć neuništiv oblik svih socijalnih odnosa. Odatle, želim pružiti dokaze za plauzibilniju verziju toga gledanja koju za­stupa Foucault (1980.) prema kojoj se moć shvaća kao medij kroz koji se socijalni svijet producira i reproducira, te odatle moć nije jednostavno shva­ćena kao represivna sila, nego također involvira u sebi i mnoge produktivne reakcije. Pretočeno na jezik prakse, to znači da globalni kapitalizam traži globalnu regulativu i kontrolu, pri čemu mrežno društvo predstavlja temelj ove ideje podjednako u smislu njezine realnosti, kao i provedivosti, mada u praksi stvarne akcije daleko zaostaju za potencijalima. Moja je teza da globalni projekt time što dovodi krizu kapitalizma do kulminacije u krajnjoj konzekvenciji reducira “Jastvo” na “Glas” što ima za rezultat poziv na dje­lovanje. Odnos između individuuma i globalnog projekta predstavlja veliki izazov za kritičku perspektivu i upućuje na potrebu povezivanja znanstve­nih disciplina unutar nje, pri čemu znanost može, ne samo pridonijeti razu­mijevanju društvene zbilje, nego i aktivno sudjelovati u njezinom kreiranju (Cooper, 1988.; Munro, 1998.; Crowther, 2002.).

Informacijske tehnologije šire se munjevito i prožimaju sve sfere ljud­ske djelatnosti, a zbog njihova univerzalnoga karaktera mogu ih potenci­jalno primijeniti sve industrijske zemlje koje imaju dostatnu obrazovnu i kvalifikacijsku razinu svoje populacije. S obzirom na to da su promjene koje proizlaze iz njihove promjene sveobuhvatne, nužno slijedi da ovaj tip tehnologije mora biti predmet od općeg interesa (British Information Soci­ety Ltd, 1990.).

Mnogima od nas, najbolji prijatelj i partner koji nas neće nikada izne­vjeriti, računalo je sastavni dio šireg korpusa informacijskih tehnologija čiji izum nedvojbeno predstavlja jedan od najvećih trijumfa ljudskoga uma, ili kako bi to rekli neki autori, riječ je o najmoćnijem oruđu u službi čovječan­stva što se ikada pojavilo nakon izuma vatre. Kao i svi veliki izumi, i ovaj je promijenio sliku naše planete, prožeo život običnih ljudi od poslovnih do najintimnijih sfera, spojio najudaljenije dijelove svijeta brzinom većom od otkucaja srca, dokazao slabima da više nisu sami jer ih svijet vidi, i pokazao moćnicima da su, čak i kad drže zemljovide na dlanu, veliki samo na jednoj sićušnoj zvijezdi u svemiru.

“Internet je mreža sastavljena od tisuća računalnih mreža i sustava, što omogućuje računalima da međusobno komuniciraju na globalnoj ra­zini; ova mreža je sustav koji povezuje računala, pri čemu omogućuje diobu resursa i informacija” (Elliot & Starkings, 1998.: 216).

Internet nije puka napredna tehnička sprava. Internet je vizija - način ži­vota i mišljenja. Od Pentagonovog DARPA (the U.S. Defense Department Advanced Research Project Agency) projekta iz 1960-ih, do moćnog alata u rukama radničkih organizacija, internet je prošao dugi put ideja i razvita­ka. U novom mrežnom krajoliku, informacijske i komunikacijske tehnolo­gije pružaju tehničku podršku većoj pravednosti i jednakosti na virtualnim cestama i omogućuju da se čuju glasovi radnika, žena, manjina, rasnih, et­ničkih i drugih deprivilegiranih skupina.

“Jedna od predivnih stvari što se odnose na informacijske ceste jest daje virtualnu pravednost lakše ostvariti nego stvarnu - svjetsku pra­vednost. Svi smo stvoreni jednaki u virtualnome svijetu” ( B. Gates u Hardt/Negri, 2001.: 304).

Iako računala ulaze u svakidašnju uporabu tijekom 1950-ih i 1960-ih, tek kasnih 1970-ih javljaju se u literaturi prve anticipacije dramatičnih ra­zvoja u mikroelektronici. Ponajprije zahvaljujući masovnim medijima in­teres široke publike za informacijske tehnologije neprestano raste, a za in­formacijsku industriju analitičari predviđaju da će biti najmoćnija industrija prve polovice 21. stoljeća (Dosi, 1984.; Elliott & Starkings, 1988.; Arnold, 1991.; Rivlin, 1999.: Gates & Hemingway, 2000.). Menadžeri su svjesni daje kontrola nad informacijskim sustavom isto što i kontrola nad organi­zacijom, i zato ne iznenađuje da se u organizacijama, od samih početaka njihove implementacije vode žestoke bitke glede smještaja ili premještanja računalnih sustava.

Pandorina kutija je, dakle, otvorena, a iz nje su iskočila tri ključna pi­tanja:

• Problem kreiranja djelotvorne menadžerske kontrole i koordinaci­ja

• Problem responzivnosti javnoga mnjenja u obliku zahtjeva za soci­jalnom kontrolom koja će biti usmjerena na sustavno izvještavanjeo predanosti korporacija ciljevima društvene odgovornosti i rezulta­tima što ih one postižu na tom polju;

• Kreiranje djelotvornih mehanizama kontrole korporacijskog sekto­ra pri sklapanju ugovora sa zemljama Trećeg svijeta i tranzicijskim zemljama.

2 0 2 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Delikatnost ovog trećeg pitanja proizlazi iz činjenice da se ovdje radi o zemljama koje imaju status sljedbenica na dva načina:

• U smislu uvoznica načina produkcije i institucija neoliberalnog ka­pitalizma, jednako kao i njegovih kriza i patoloških procesa;

• U smislu uvoznica industrije informacijskih i komunikacijskih teh­nologija, što predstavlja tehnički temelj mrežnoga društva.

Strategija informacijskih tehnologija predstavlja suštinski dio cjeloku­pne menadžerske strategije i ne može je se shvaćati kao nešto opciono. Me­đutim, informacijske tehnologije su implicitno shvaćene kao čimbenik koji ima važnu, ali ipak pomoćnu i subordiniranu ulogu zato što su limitirane granicama koje određuju tržišna i poslovna strategija. Također, čimbenici političkog, socijalnog i strateškog izbora, osobito dolaze do izražaja u razli­kama između država s obzirom na način na koji one odgovaraju na razvoje u području informacijskih tehnologija. Produktivna upotreba strateških po­tencijala sektora informacijskih tehnologija predstavlja glavni preduvjet za prodore na nacionalnim i međunarodnim tržištima, što treba biti popraćeno sinhroniziranim djelovanjem između glavnih aktera. To su: vlade, industri­je, korporacije, sektor istraživanja i razvoja, sindikati i sustavi obrazova­nja.

Na taj način utire se put prema novom društvenom ugovoru između svih dionika u korporacijskom svijetu, što će se temeljiti na tri principa - održi­vom razvitku, odgovornosti i transparentnosti. Odatle, osnovni je cilj mreža što promiču društvenu odgovornost korporacija (The Social Responsibility Research Network - SRRNet) traganje za mogućnostima i metodama koje će dovesti do ravnoteže između ekonomskog rasta, općeg društvenog dobra i zaštite okoline.

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 203

Kako konceptualno odrediti menadžersku kontrolu?

Kontrola što je vrše menadžeri ima za cilj osigurati maksimalnu koinciden­ciju između cjelokupnog smjera djelovanja individuuma i grupa, s jedne strane, i kratkoročnih i dugoročnih organizacijskih planova, s druge stra­ne. Oblici kontrole razvijaju se kroz borbe različitih interesnih skupina i obuhvaćaju mnogostruka značenja i zahtjeve involviranih aktera. Peters (1994.) drži da strateška prednost sada počiva u stjecanju informacija i na­činima baratanja s njima. “Stari” model - “posjedovati informaciju zato da bije se kontroliralo” mrtav je na današnjim tržištima. Jednako tako, “novi” model - “zgrabiti i polirati one informacije koje su u Vašim ingerencijama”,

2 0 4 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

također je zastario. U cyber svijetu korporacije postaju zbunjujuće diver- zificirane i zemljopisno nadaleko rasprostranjene. Cyberspace korporacije djeluju veoma brzo i kratkoga su vijeka.

Ovi procesi neminovno utječu na funkciju menadžerske kontrole; vje­rojatnije je da će suvremeni menadžer biti agens koji olakšava poslovanje, umjesto da igra ulogu policajca za poslovanje (Thompson, 1995.), pri čemu se nova načela djelovanja pomiču sa raspona kontrole prema rasponu ko­ordinacije (Arlington & Baker, 1999.). Neovisno od toga što je podložan zloporabama, “zapovjedno-kontrolni model” koji je tipičan za hijerarhijsku strukturu organizacije predstavlja lošu putanju, ako su cilj visoki rezulta­ti poslovanja u globalnom okruženju koje se munjevito mijenja (Senge, 1999.). Senge ističe nove mentalne modele korporativnih menadžera kao odlučujući čimbenik koji će omogućiti tvrtki koja uči da bude više kontro­lirana od svoje lokalne zajednice i bolje koordinirana, nego što su to bile njezine hijerarhijske prethodnice (Senge, 1990.: 289).

Robey i Sales (1993.) prave razliku između tri pristupa menadžerskoj kontroli: unutarnja tržišna kontrola, klanovska kontrola i formalni kontrolni sustavi.

• Unutarnje tržišne kontrole koriste mehanizme cijena za regulaciju aktivnosti i one su prikladne kad je takva tržišta moguće lako identi­ficirati. Primjere za njih najčešće nalazimo u okviru velikih korpora­cija koje djeluju kao holding kompanije za različite operacije.

• Klanovska kontrola počiva na zajedničkim vrednotama i međusob­nom povjerenju, a najbolje funkcionira u malim jedinicama koje nisu pod utjecajem tržišta i gdje nije uputno primijeniti formalne kontrole.

• Sustavi formalnih kontrola vrše utjecaj na ponašanje članova kroz implementaciju standarda, mjera i korektivnog djelovanja (Robey& Sales, 1994.: 300-1).

Schermerhom (1996.) skreće pozornost na to da organizacijski sustavi i sam proces menadžmenta etabliraju okvir za nekoliko tipova kontrole po­sredstvom sljedećih čimbenika:

• Strategije i ciljeva;• Politika i procedura;• Selekcije osoblja i sustava poduke;• Procjene rezultata rada;• Sadržaja posla i strukture rada;• Normi izvršenja;

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 0 5

• Organizacijske kulture;• Nagrada i novčanih potpora, i• Sustava discipliniranja zaposlenika.

Tko kontrolira menadžere?

Zahtjevi za globalnom regulativom imaju dvostruko moralno i etičko ute­meljenje. S jedne strane, oni su logičan odgovor na patološke procese koje na površinu izbacuju krize kapitalizma, a s druge strane proizlaze iz činjeni­ce da modernim korporacijama vladaju profesionalni menadžeri čiji se in­teresi nerijetko razilaze s interesima raspršenih dioničara. Ključno postaje pitanje: Kako osigurati da menadžeri daju prednost interesima dioničara i dionika, umjesto da slijede svoje privatne interese?

Osnovna je poteškoća, naglašava Vives (2000.), što bez obzira o kojem je sustavu korporacijske vladavine riječ - o tržišno orijentiranim sustavi­ma što prevladavaju u SAD-u i Velikoj Britaniji ili bankovno orijentiranim sustavima što su razvijeniji u kontinentalnoj Europi, naročito u Njemač­koj, i u Japanu - menadžeri u krajnjoj instanci ostvaruju svoje preferencije, unatoč svim postojećim mehanizmima kontrole njihova rada. Odatle, ovo pitanje podjednako je važno za razvijene zemlje, kao i za zemlje u razvoju i tranzicijska gospodarstva. Glavni problem djelovanja proizlazi iz činje­nice da ugovor između dioničara i menadžera, pruža ovim potonjima velik prostor diskrecijskog odlučivanja zato što je menadžer kompetentna osoba za vođenje kompanije. Posljedica mogu biti razne vrste zloporaba kao što su krađe, pronevjere, prekoračenja pri korištenju osobnih povlastica i pre­komjerna prisvajanja dobiti.

Vives (2000.) je fokusiran na dva oblika kontrole menadžera: pasivnu ili “vanjsku” kontrolu i aktivnu ili “kontrolu putem glasovanja”. Pasivna kontrola daje prednost mjerenjima cjelokupnih rezultata rada menadžera u odnosu na nastojanja da se poveća vrijednost pojedinačnih projekata u kompaniji. Temeljna ideja što leži u pozadini ovog pristupa jest da kvalitet­nije informacije reduciraju problem djelovanja, tako što smanjuju troškove raspodjele. Prakse se u pojedinim zemljama razlikuju, no najčešće oblike discipliniranja menadžera Vives svrstava u tri grupe:

• Sustav nagrađivanja;• Monitoring i kontrola,• Pravni instrumenti.

Aktivnu kontrolu provodi odbor direktora uz pomoć velikih dioničara, velikih kreditora i tržišta za korporacijsku kontrolu (Vives, 2000.: 6).

Vives i Hellwig smatraju daje shvaćanje korporacijske vladavine u smi­slu “načina kako osigurati da investitori dobiju povrat svojih investicija” problematično, zato što menadžeri, ili insajderi općenito, imaju instrumen­tarij mjera i sposobnost da manipuliraju oblikom igre, podjednako u di­zajnu primijenjenog mehanizma, kao i pri sklapanju nepotpunih ugovora. Osnovna je želja insajdera sačuvati autonomiju u odnosu na autsajdere, pri čemu im na raspolaganju stoje brojni instrumenti kao što su “kontrole gla­sovanja i limitiranje prava glasa, promjene korporacijskih statuta i mjere protiv preuzimanja kompanije” (Vives, 2000.: 12). Odatle, sustave korpora­cijske vladavine primjerenije je tumačiti uz pomoć političke ekonomije.

U fokusu kritike što je provodi Vives nalaze se gledišta onih autora koji smatraju da bi ideju “dividendnog prinosa” trebalo zamijeniti s ide­jom “društva dionika”. To znači da bi menadžmentu trebalo povjeriti in- temalizaciju dobrobiti svih dionika u kompaniji, a to bi se moglo pratiti uz pomoć odbora direktora s podijeljenom kontrolom među dionicima. Idejao “društvu dionika” nosi u sebi nekoliko opasnosti. Prije svega, ona pruža menadžerima mogućnost da pod krinkom efikasnosti racionaliziraju svako djelovanje. Rezultat će vjerovatno biti veća autonomija za menadžere uz više slobode da slijede svoje vlastite privatne koristi od kontrole. Praksa je pokazala da su menadžeri često skloni sklapati koalicije moći s drugim dio­nicima unutar tvrtke u vidu saveza insajdera, pri čemu je temeljna intencija razvlastiti druge dionike izvan tvrtke. Ovakva situacija se dalje potencira razmjenom interesa između insajdera i političkih elita. U SAD-u menadžeri vrše utjecaj na političare sa ciljem poticanja disperzije vlasništva, što po­većava raspon njihove autonomije. U kontinentalnoj Europi, insajderi, a to su pretežno obitelji koje kontroliraju korporacije, utječu na politiku zato da zaštite svoje pozicije. To znači, zaključuje Vives, da menadžeri nastoje vršiti utjecaj na regulativu u smjeru promicanja ideje o “društvu dionika” zato da bi svoj prostor djelovanja sačuvali od kontrole.

Hellwig (2000.) skreće pozornost na to da komparativne institucional­ne analize koje se bave razlikama između menadžerskih praksi u pojedi­nim zemljama, često zanemaruju funkcionalne sličnosti i neke univerzalne probleme kao što je npr. činjenica daje osnovni cilj menadžmenta vlastita emancipacija od kontrole svojih financijera. Drugim riječima, u okviru ra­zličitih političkih i pravnih okruženja, uz pomoć različitih sredstava, mo­guće je promicati interese istih interesnih grupa - korporacijskog mena­džmenta i financijskog sektora - koje vrše pritisak na donošenje političkih i juridičkih odluka. Korporacijski menadžeri u svakoj će zemlji naći prirod­ne saveznike s političarima, pa bi odatle i sadržaj razgovora o temeljnim

2 0 6 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 0 7

problemima korporacijskog sektora današnjice trebao biti usredotočen na teme kao što su “obrasci karijera, intrige i alokacija resursa u međusobno zavisnim sustavima insajdera” (Hellwig, 2000.: 95). S druge strane, kad je riječ o malim dioničarima, pojedinosti su drukčije, ali mehanizam koji ih stavlja u nepovoljan položaj uz pomoć legislativnog i juridičkog sustava - isti je u svim zemljama. Od svih strana koje su involvirane u tvrtku, vanjski dioničari su ona strana čija je ugovorna zaštita najslabija.

Ujedno, njih je teže identificirati jer su često raspršeni, za razliku od dionika koji imaju tendenciju da se koncentriraju na određenim lokacija­ma. Odatle, političari češće sklapaju saveze s dionicima nego s dioničari­ma, jednako kao što rado zagovaraju tezu o “odgovornosti za cjelokupno gospodarstvo”, iza koje se u stvari krije intencija da se na elegantan način otkloni mogućnost uplitanja dioničara. “Rezidualna moć” menadžmenta da liše prava vanjske dioničare u pozitivnoj je korelaciji s njihovom sposobno­šću da se pridruže interesima ostalih dionika u njihovoj podršci “političkoj i juridičkoj kontroverziji”. Poput menadžera i političara, banke su također jedan u nizu igrača u mreži. One neće odbiti miješanje s tvrtkom ako mogu ostvariti profit, ali u pravilu njihova je funkcija pridonijeti zaštiti sustava protiv autsajdera.

Osnovna je poteškoća debata koje su fokusirane na pitanja kakvim in­teresima treba služiti tvrtka, što one ispuštaju iz vida samu ulogu menad­žmenta u smislu dionika po svome vlastitome pravu koji često djeluje preko svojih ovlaštenja na tuđi račun. S druge strane, postavlja se pitanje zašto je pojam “interesa dionika” tako zamagljen. Hellwig nam nudi tri vrlo kon­struktivna odgovora koji razotkrivaju korijene deformacija i pervertiranih odnosa u današnje vrijeme:

• Politički poredak je suviše slab da nametne strukture vlasti protiv želja korporacijskog menadžmenta;

• Političari i drugi predstavnici dionika ne žele biti neposredno invol- virani u donošenje odluka u kompanijama, jer bi to značilo njihovu suodgovornost.

• Njima je u interesu da menadžeri imaju kontrolu nad resursima jer na taj način postaju strana kojoj se mogu obratiti kad se trebaju oslo­boditi problema svojih troškova.

“Prirodni savez između političkog i zakonodavnog sustava, te sindi­kata, protiv autsajdera koji prisvajaju kontrolu u velikoj je mjeri povezan s činjenicom da se autsajderi teško uklapaju u neformalne mehanizme davanja i primanja. No, ako su ovi mehanizmi kontrole i koordinacije dizajnirani tako da isključuju autsajdere, to predstavlja ozbiljnu opasnost po cjelokupni politički i socijalni sustav ... ” (Hellwig, 2000.: 130).

2 0 8 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Računovodstvo i socijalna evaluacija korporacijskog djelovanja

Današnji menadžeri suočeni su s novim vrijednostima koje su usko pove­zane s promjenama u poslovnom svijetu, ali i sa zahtjevima za većim indi­vidualnim pravima zaposlenika. Nema dvojbe da rastuća globalna konku­rencija i promijenjena društvena očekivanja što proizlaze iz kriza i padova kroz koje prolazi suvremeno gospodarstvo zahtijevaju nove menadžerske odgovore. Trendovi u evoluciji društvenih vrednota ukazuju na stalno ra­stuće zahtjeve javnosti da menadžerske odluke istovremeno budu odraz, i etičkih standarda, i standarda visokog poslovnog izvršenja.

“Današnji menadžeri, kao i oni što dolaze iza njih, moraju prihvatiti odgovornost za činjenje ‘ispravnih’ stvari. Da bi se sagledali interesi mnogostrukih dionika u dinamičnoj i kompleksnoj okolini, potrebno je upotrijebiti širok raspon socijalnih i moralnih kriterija. U procese dono­šenja odluka i rješavanje problema mora se, uporedo s ciljevima visokih poslovnih rezultata inkorporirati i etičko promišljanje, bez obzira je li riječ o individualnoj, grupnoj ili organizacijskoj razini ” (Schermerhom,1996.: 119).

Odgovornost organizacije za etičko i društveno izvršenje, jednako kao i za ekonomsko izvršenje implicira u sebi nove parametre za mjerenje nje­zine djelotvornosti što uključuju ekonomske, pravne, etičke i poslovne kri­terije.

Iako nije sporno da većina moći u organizaciji počiva u rukama me­nadžera, kontekst u kojem se kontrola odvija, iziskuje otvoreni sustav, što znači da se mora uzeti u obzir legislativne i regulatome zahtjeve što proi­zlaze iz vanjske okoline, jednako kao i interakcije organizacije sa njezinom okolinom. Na taj način, sustavi kontrole postaju agensi socijalne promjene. U tome kontekstu, korporacijsko izvještavanje predstavlja ključno pitanje jer njime izlazi na vidjelo kome su organizacije odgovorne i tko ima inge­renciju za evaluaciju njihova djelovanja (Crowther, 2002.).

Sustav računovodstva involvira u sebi proces utvrđivanja, mjerenja i priopćavanja ekonomskih informacija što korisnicima ovih informacija omogućuje da donose informirane prosudbe i odluke (Američka udruga ra­čunovođa, Izvor: Elliot & Starkings, 1998.: 178-9). Sustav računovodstva odgovoran je za skupljanje i uspoređivanje financijskih podataka i informa­cija što se odnose na sve transakcije, bilo da su eksterne ili interne prirode spram poslovne organizacije. Svaka tvrtka priprema barem tri financijske priče: jednu za vanjske dionike, npr. za zajmodavce i dioničare; drugu za

insajdere, prije svega za menadžere i treću za porezne vlasti (Haskins, 2008.)

Sustav računovodstva može se podijeliti na dvije distinktivne funkcije, a to su: 1. financijsko računovodstvo i 2. računovodstvo za menadžere. In­formacije financijskog računovodstva sačinjene su za individuume i druge organizacije što se nalaze u izvanjskom odnosu spram poslovne organizaci­je. Takve informacije sadrže godišnji izvještaji što predstavljaju zakonsku obvezu poslovne organizacije i sastavljaju se zbog javne kontrole. Informa­cije računovodstva za menadžere sačinjene su za potrebe internog mena­džmenta, kako bi se efikasnije i djelotvornije usmjeravali ljudski i tehnološ­ki resursi unutar organizacije.

Računovodstvo ima središnje mjesto u organizaciji kao dio njezinog kontrolnog i evaluacijskog sustava. Ako promotrimo godišnja izvješća što su ih organizacije objavljivale tijekom prijašnjih razdoblja, vidljivo je da je njihova primarna intencija bila da informiraju dioničare kao zakonite vlasnike poduzeća, dok se u današnje vrijeme naglasak u korporacijskim publikacijama stavlja na aktivnosti menadžera što se odnose na budućnost kompanije i njezin poželjni oblik, imajući pritom u vidu širok raspon dioni­ka. Istraživanja pokazuju da se informacijska arhitektura izvještavanja mi­jenja pod utjecajem grupa za pritisak (Lee & Parker, 1979.; Агуапа, 1979.). Ovime se otvara pitanje kriterija za mjerenje poslovnog izvršenja i moguće je da će se pojaviti različite evaluacije, implicirajući u sebi različite uporabe računovodstva u procesu mjerenja.

S obzirom na činjenicu da menadžeri svoje radne zadaće obavljaju na kritičnim granicama - između ljudi i organizacija, te između organizacija i njihovih okolina - njihov rad mora stalno biti podložan sudu javnosti. Odatle, odgovornost menadžmenta predstavlja “proces u kome korporacij­ski lideri postaju odgovorni za svoje djelovanje, ciljeve i slično, koristeći pritom raspoložive objektivne mjere” (Rosenberg, 1993.: 4). Ono pozitivno što izranja iz ovih procesa jest klima u kojoj javnost očekuje da poslovne i druge organizacije u svoje djelovanje inkorporiraju društvenu odgovornost. To znači da se granica između etičkog i zakonitog ponašanja pomiče na način da organizacija ispunjava svoju etičku odgovornost ne samo time što se njezino djelovanje odvija u okviru zakonskih limita, nego se od nje prije svega očekuje ponašanje u skladu sa širim vrijednostima i moralnim očeki­vanjima koje postavlja društvo. Zato što mu je u opisu posla da procjenjuje rad drugih ljudi, menadžer je ta osoba koja prosuđuje da li nam naše institu­cije služe na dobrobit ili prosipaju naše talente (Schermerhom, 1996.).

Na organizacijskoj razini, odlučujući postaje pojam “socijalne kontrole” (“social audit”) koji se može definirati kao “...identificiranje i evaluacija aktivnosti organizacije za koje se vjeruje da imaju pozitivan socijalni uči­

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 0 9

2 1 0 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

nak” (Rosenberg, 1993.: 313). Organizacije djeluju u okruženju okoline koju čine konkurenti, zakoni i odredbe o njihovu provođenju, te društvene norme i vrijednosti. Ove razlike u kulturnom kontekstu, ekonomskoj, in­dustrijskoj, političkoj i pravnoj okolini u čijem okruženju korporacija dje­luje, bitno će utjecati na profil izabrane strategije što se odnosi na njezinu društvenu odgovornost. Organizacije se međusobno značajno razlikuju po stupnju prihvaćanja svoje društvene odgovornosti, ovisno o tome da li od­govornost menadžmenta shvaćaju isključivo u smislu vođenja tvrtke na na­čin da se maksimalno poveća profit ili prednost daju interesima svih aktera koji su povezani s njihovim radom.

Ako ih promatramo u kontinuumu, tada se na jednom ekstremu nala­ze tvrtke koje su sklone opstrukciji društvene odgovornosti, a na drugom kraju kontinuuma su tvrtke koje se zalažu za unapređenje ljudskih prava. Schermerhom (1996.) skreće pozornost na četiri distinktivne strategije društvene odgovornosti korporacijskog sektora: 1. Opstrukcijska strategija (“Suzbiti socijalne zahtjeve”) - Tvrtka izbjegava društvenu odgovornost u ime ekonomskih prioriteta; 2. Obrambena strategija (“Djelovati u okvirima minimalnih zakonskih zahtjeva”) - Svoje etičke obveze tvrtka smatra ispu­njenima ako njezino djelovanje nije protivno zakonu; 3. Strategija prilago- đavanja (“Djelovati u skladu s minimalnim etičkim zahtjevima”) - Tvrtke prihvaćaju svoju društvenu odgovornost i ponašaju se responzivno prema društvenoj zajednici; 4. Proaktivna strategija (“Preuzeti vodstvo u socijal­nim inicijativama”) - Korporacijsko ponašanje usmjereno je na preventiv­no djelovanje kako bi se izbjegli nepovoljni socijalni učinci što ih može prouzročiti poslovanje tvrtke (Schermerhom, 1996.: 117-118). Iskustva po­kazuju daje korporacijsko ponašanje sukladno s dominantnim društvenim normama, vrijednostima i očekivanjima, ali i s pritiscima i promjenama što proizlaze iz okoline. Odatle, odlučujući čimbenik postaje glas javnosti.

Dizajniranje informacijskih sustava

Engleska riječ informacija dolazi od latinske riječi informo, informare što znači “oblikovati ili dati oblik”. Svrha konstruiranja novog konceptualnog modela informacijskih sustava jest opskrbiti krajnje korisnike s pouzdanim, točnim i pravovremenim informacijama koje će ih osposobiti za utemeljeno prosuđivanje i donošenje razboritih odluka.

Napretci u informacijskim sustavima i naročito razvitak mrežne arhi­tekture omogućili su kreiranje struktura i tehnoloških okolina što su više naklonjene korisniku, i povećali njihovu dostupnost, ne samo unutar or­

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 211

ganizacije, nego i za individualne korisnike izvan nje. U distribuiranim ili mrežnim organizacijama udaljenost više nije zapreka njihovoj djelotvor­nosti (Wild, 1990.). Mrežne tehnologije omogućuju dizajn informacijskih sustava koji organizaciji nudi tri glavne prednosti:

• Diobu resursa između korisnika na mreži, pomoću brojnih uređaja i duž različitih lokacija;

• Veću organizaciju, standardizaciju i konzistentnost na mreži unutar okoline organizacije;

• Integraciju odvojenih komponenata i resursa, pri čemu mreža omo­gućuje da se organizacijom rukovodi i upravlja uz veću kontrolu (Elliott & Starkings, 1998.).

Međutim, zajedno uz ovlasti da se kontrolira sustave ide i odgovornost da ih se održava (Parker & Case, 1993.; Wysocki & DeMichiell, 1997.). Činjenica je da iza dizajna informacije, jednako kao i izbora jezika za im­plementaciju podataka, stoje svjesne odluke, što su manje vođene tehnič­kim motivima, a više političkim konzekvencijama. Odatle, pozornost treba usmjeriti na:

• Ulogu ljudskog djelovanja pri bavljenju informacijom i informacij­skim sustavima;

• Ulogu izabranog jezika predstavljanja, te na odnos između autora i korisnika programskog jezika.

Programski jezici su samostalni jezici što zadovoljavaju gramatička i leksička obilježja svakog jezika. Ako prihvatimo ovaj argument, tada se susrećemo s problemom interpretativne sposobnosti primatelja informaci­je, jer programski jezik nije matemji jezik niti jedne osobe. Nema sumnje da znanje tog jezika može biti korišteno da se zadobije ili zadrži moć u organizaciji, a isto se može primijeniti i na tržište softwarea. Pritom se ne smije zanemariti činjenicu daje korisnik samo sudionik u tekstu, ali uloga kontrolora diskursa pripada prije svega autoru (Crowther, 2002.).

Odatle proizlazi nužnost rješeja otvorenih sustava, zato što, kao što isti­če Strassmann (1997.), monolitni odgovori reduciraju adaptibilnost tvrtke na mijenjajuće uvjete. Monopolna rješenja mogu eliminirati raznolikost i umanjiti tehničku sposobnost organizacije pri činjenju razboritih izbora. Konceptualni model alternativnih informacijskih sustava temelji se na ve­likom broju alata i tehnika, što imaju za svrhu stavljanje naglasaka na važ- nost krajnjih korisnika shvaćenih kao socijalnih sustava. Ono što je zajed­ničko obilježje svih ovih pristupa jest da oni priznaju činjenicu da poslovni sustavi involviraju u sebi ljudsku aktivnost koja čini proces razvitka sustava manje predvidivim, čime se otvara prostor za mnoge produktivne reakcije.

2 1 2 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Oblikovanje poželjnih rezultata odvija se kroz diskurzivno konstruirane so­cijalne realitete što su pod stalnim utjecajem promjene i razvoja, zato što, kao što je to prepoznao Bahtin, govor nije nešto dano i konačno, nego živa riječ koja se stalno transformira kroz interakcije sugovornika.

Moć kao suštinska komponenta odgovornosti Kako pojmovno odrediti moć?

Definicija moći mora zadovoljiti sljedeće kriterije: 1. koherentnost teorije; 2. njezinu uporabu u empirijskim podacima; 3. mjerljivost njezinih zaklju­čaka za teoriju i praktično djelovanje (Abercrombie, Hill & Turner, 1984.). No, upravo tu i počinju teškoće. Definicija moći ima mnogo, a sam je pojam konfuzan. Osnovne se dileme vrte oko pitanja treba li moć shvatiti inten- cionalno ili strukturalno, ili je, možda, produktivnije kombinirati spome­nuta dva pristupa (White, 1972.; Tannenbaum, 1968.; Dahl, 1968.; Pfeffer,1981.; Fligstein, 1987.; Perrow, 1972., Zald, 1969.; 1970; Chandler, 1962., 1977.; Rumelt, 1974.). Prema Philipu (1985.) moguće je identificirati tri glavna izvora tih nesuglasica.. Prvo, različite discipline unutar društvenih znanosti naglašavaju različite izvore moći (bogatstvo, status, znanje, silu, autoritet). Drugo, različiti su oblici moći (utjecaj, prinuda, kontrola). Treće, različite su upotrebe moći (poput pojedinačnih ili zajedničkih ciljeva, zatim političkih ili ekonomskih ciljeva). Konzekventno tome, naglašavaju se ra­zličiti aspekti koncepcije u skladu s teorijskim i praktičnim interesima.

Autori se također razilaze i glede pitanja ima li moć vrijednosne kono­tacije. Tako, na primjer, McLachalan (1981.) drži da ne postoji formalno- logička veza između pojma moći i sustava vrijednosti. Štoviše, kad kažemo da netko koristi moć u bilo kojem smislu, time nužno ne izražavamo mo­ralne vrijednosti dotične osobe. Za razliku od njega, Lukes (1974.) tvrdi da je već i sama definicija moći, kao i svaka njezina uporaba, neizbježno povezana s danim vrijednosnim orijentacijama koje determiniraju opseg njezinih primjena. Štoviše, kaže Connolly (1974.), natjecanja u vezi s odre­đivanjem značenja i interpretacijom pojma moći pripadaju sferi političkog djelovanja, a to znači da su razlike u prosudbama fenomena moći nužno vrijednosno fundirane.

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 21 3

Moć, Jastvo i otpor

Vjerujem da nam u analizi odnosa moći u mrežnom društvu Foucaultov konceptualni okvir može mnogo pomoći, zato što u sebi involvira produk­tivne reakcije individuuma, prije svega u smislu otpora spram postojećega. Zato ću za potrebe diskursa koji slijedi “posuditi” neke od njegovih inspi- rativnih ideja (Foucault, 1980.; 2001.). Jedno od ključnih pitanja Foucaul- tovog filozofiranja svakako je način na koji individuumi kao misleća bića konstituiraju svoj identitet. S jedne strane, sebe konstituiramo indirektno, kroz isključivanje drugih ljudi kao što su bolesni, ludi, kriminalci, itd., a s druge strane to činimo neposredno kroz određene etičke tehnike Jastva što su se razvile tijekom povijesti mišljenja i praksi u zapadnome društvu. U temelju političke tahnologije individuuma za kojom Foucault traga, nalaze se pitanja “tehnologije Jastva” što pripadaju 18. stoljeću: Što smo mi u svo­joj zbiljnosti? Na koji smo način dovedeni do toga da priznamo sebe kao društvo, kao dio socijalnog entiteta?

Na tragu ove filozofske tradicije Foucault postavlja kontratezu i kontra- pitanje: Možda meta današnjice nije otkriti tko smo mi, nego radije odbiti što smo mi. Odatle, čini se da bi politički, etički, socijalni i filozofski za­datak naših dana bio pokušati osloboditi individuuma “dvostruke vezano- sti” što se odnosi na simultanu individualizaciju i totalitarizaciju modernih struktura moći. To je, tvrdi Foucault, jedino moguće stalnim unapređiva­njem novih oblika subjektivnosti kroz odbijanje ove vrste individualiteta, koji nam je nametnut tijekom nekoliko stoljeća.

Činjenica da u političkim strukturama koegzistiraju veliki destruktivni mehanizmi i institucije što skrbe za život individuuma, predstavlja jednu od središnjih antinomija našega političkog racionaliteta. Foucaulta, naime, za­nimaju tehnike i prakse koje daju konkretan oblik tome novom političkom racionalitetu, i novoj vrsti odnosa između socijalnog entiteta i individuuma. Za razliku od antičkog polisa gdje je integracija individuuma u socijalni entitet postignuta uz pomoć oblika etičke zajednice, u modernoj je državi ona postignuta pomoću tehnike vladavine ljudima za koju je karakteristično da individuum postoji samo u mjeri u kojoj može biti koristan za državu. Drugim riječima, čovjek postoji samo ako ga se može upotrijebiti. To je zato što je modema država oblik političke moći koji ima u vidu samo inte­rese cjeline ili određene društvene klase. No, riječ je o, podvlači Foucault, distinktivnom obliku moći koji je istovremeno i individualizirajući i tota- litarizirajući. On u sebi implicira poznavanje svijesti i sposobnost daje se usmjerava, jednako kao što je povezan s proizvodnjom istine individuuma. Međutim, ne radi se o tome da bi država bila entitet iznad individuuma, nego je riječ o strukturi u koju oni mogu biti integrirani pod uvjetom da

njihova individualnost bude modificirana u novi oblik i podvrgnuta nizu specifičnih obrazaca. Glavno je obilježje modernog racionaliteta činjenica da se integracija individuuma u zajednicu ili totalitet odvija u konstantnoj uzajamnoj zavisnosti između rastuće individualizacije i jačanja utjecaja to­taliteta, odakle i proizlazi antinomija između zakona i poretka.

Primarna zadaća filozofije nakon razvitka modeme države i političkog menadžmenta postaje bdijenje nad prekomjernim moćima političkog racio­naliteta. Za razliku od nekih autora Frankfurtske škole, Foucault se ne bavi fenomenom “racionalizacije” koji je specifičan za našu modemu kulturu, a potječe iz prosvjetiteljstva. Umjesto toga, on analizira specifične principe odnosa moći kroz antagonizam strategija, zato što vjeruje da je to put koji implicira više veza između teorije i prakse. On se sastoji u pružanju otpora različitim oblicima moći, pri čemu glavni cilj ovih borbi nije napasti neku određenu instituciju ili društvenu grupu, nego radije tehniku, oblik moći. To su borbe protiv “vladavine individualizacijom” koje individuuma povezuju s njegovim identitetom na ograničavajući način. Zajedničko im je da su to: 1. “transverzalne” borbe - one nisu ograničene na jednu zemlju, politički ili ekonomski oblik vladavine; 2. cilj ovih borbi su učinci moći kao takvi; 3. neposredne borbe, što znači da se kritiziraju najbliže, a ne krajnje instancije moći; 4. one zahtijevaju pravo na različitost; 5. borbe protiv privilegija zna­nja, tajnosti, deformacija i mistificirajućih predodžbi što se nameću ljudi­ma; 6. odbijanje apstrakcija ekonomskog i ideološkog nasilja koje ignorira individualnost ljudskog bića. Tijekom povijesti moguće je identificirati tri oblika socijalnih borbi, bilo da su se odvijale separatno ili međusobno po­vezano: 1. protiv oblika dominacije (etničke, socijalne i religijske); 2. pro­tiv oblika ekonomske eksploatacije i 3. protiv podvrgavanja subjektiviteta. Ovaj oblik moći što se primjenjuje na neposredan, svakidašnji život je oblik koji od individuuma pravi subjekte.

“Postoje dva značenja riječi ‘subjekt’: biti podređen nekome drugo­me uz pomoć kontrole i zavisnosti, i biti vezan uz svoj vlastiti identitet pomoću svijesti i samospoznaje. Oba značenja upućuju na oblik moći koji podvrgava i uvjetuje ” (Foucault, 2001.: 331).

Pod pojmom moći, on, dakle, podrazumijeva skup akcija koje će pota­knuti druge akcije i slijediti jedna iz druge. Odnosi moći ukorijenjeni su u cjelokupnoj mreži društva, što znači da ih nije moguće reducirati na jedan primami i temeljni princip. Na taj način se otvara mogućnost djelovanja na djelovanje drugih, ali i mogućnost definiranja različitih oblika moći. S obzirom na činjenicu da moć egzistira samo kad je netko vrši nad drugim bićima, dakle, kad je stavljena u akciju, Foucaulta ne zanima moć sama,

2 1 4 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 1 5

nego su predmet njegove analize odnosi moći u mnogostrukosti njihovih veza i interakcija. Odnos moći može biti artikuliran samo uz dvije temeljne pretpostavke: 1. da je Drugi nad kojim se vrši moć priznat kao subjekt koji djeluje; 2. da etabliranje odnosa moći uključuje u sebi čitav niz odgovora, reakcija, rezultata i invencija.

“Možda nam dvosmislena priroda izraza ‘vodstvo’ najbolje pomaže da se nagodimo glede specifičnosti odnosa moći. ‘Voditi’ istovremeno znači ‘liderstvo’ nad drugima (u skladu s mehanizmima prinude koji su u različitom stupnju strogo određeni) i način ponašanja u okviru više ili manje otvorenog polja mogućnosti. Vršenje moći je ‘nadzor nad vod­stvom’ i upravljanje mogućnostima. U osnovi, moć je više pitanje ‘vla­davine’, nego što bi bila sukob između dva suparnika ili njihov obostra­ni angažman” (Foucault, 2001.: 341).

Međutim, vladavina u tome se smislu ne odnosi samo na oblike poli­tičkog i ekonomskog podvrgavanja, nego također i na oblike djelovanja. Vladati u tome smislu znači graditi moguće polje djelovanja drugih. U toj igri sloboda se javlja kao osnovni preduvjet za vršenje moći što involvira u sebi pravo na neposlušnost. Bez ovog prava, podvlači Foucault, moć bi bila ekvivalent za fizičku determinaciju.

“Jer, ako je istina da se u srcu odnosa moći i kao trajni uvjet njiho­vog postojanja nalazi neposlušnost i izvjesna suštinska tvrdokomost od strane načela slobode, tada ne postoje nikakvi odnosi moći bez načina da im se umakne i po mogućnosti pobjegne. Svaki odnos moći impli­cira, barem u potencijalu, strategiju borbe, u kojoj ove dvije sile nisu bespogovome, ne gube svoju specifičnu prirodu i u konačnici ih se ne može pomiješati. Svaka od njih konstruira za onu drugu određenu vrstu trajnog limita, što predstavlja točku mogućeg ” (Foucault, 2001.: 346).

Socijalne mreže u informacijskome krajoliku

Za Castellsa (2000.), nadmoć identiteta predstavlja organizirajuće načelo rane faze informacijskih društava, dok Touraine (1994.) tvrdi da je u po- stindustrijskom društvu obrana subjekta, njegove osobnosti i kulture, protiv logike aparata i tržišta, ono što zamjenjuje ideju klasne borbe. Informacij­ski sustavi i mreže povećavaju ljudsku moć organizacije i integracije tako što povezuju čvome točke duž našeg planeta, ali istovremeno i iskapčaju i isključuju čitave regije, zemlje i društva. Odatle, mreže su istovremeno i inkluzivne i ekskluzivne, omogućujući čitav niz recipročnih odnosa:

2 1 6 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

“Postoji logika isključivanja onih koji isključuju, ili redefiniranje kri­terija za vrednote i značenja u svijetu u kome je sve manje prostora za grupe koje nemaju informatičku pismenost i nisu sklone potrošnji, te za teritorije s ograničenim komunikacijama. Kad Mreža isključuje Jastvo, tada Jastvo, individualno ili kolektivno, konstruira svoja značenja bez globalnih, instrumentalnih uplitanja: proces isključivanja postaje reci­pročan, nakon čega isključene grupe odbijaju jednostranu logiku struk­turalne dominacije i socijalnog isključivanja” (Castells, 2000.: 24).

Nema dvojbe da su prisustvo ili odsustvo u mreži, jednako kao i dinami­ka unutar i između mreža odlučujući izvori dominacije i promjene u infor- macijskome društvu, pa odatle posebno mjesto u literaturi iz područja soci­ologije i antropologije zauzimaju istraživanja što se bave socijalnim mreža­ma. U tom kontekstu, posebnu pozornost posvećuje se fenomenu moći, pa kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih autori pribjegavaju analizama strukturalnih determinanti moći u mrežnim modelima, koje provjeravaju u laboratorij­skim eksperimentima i pomoću računalnih simulacija procesa pregovora u mrežnim strukturama (Cook & Emerson, 1977., 1978.; Blalock & Wilken, 1979.; Granovetter, 1979.; Miller, 1980.; White & Boorman, 1976.; Cook,1982.).

Cook, Emerson, Gilmore i Yamagishi (1983.) željeli su testirati dvije teorijske tradicije: 1. mjerenje središnje točke u graf-teorijskim prikazima strukture, što predstavlja pristup distribucijama moći, i 2. načela zavisnostio moći što ih se primjenjuje na mrežne razmjene. Njihovo je istraživanje pokazalo daje mjerenja središnje točke moguće primijeniti na velike i kom­pleksne mreže, ali nisu prikladna za predviđanje distribucije moći. S druge strane, temeljem koncepcije što se odnosi na zavisnost o moći razvijaju se hipoteze o distribucijama moći u svim tipovima mreža, ali ona nije pri­kladna za analizu kompleksnih mreža. Kao prilog rješenju ovih poteškoća, autori nude dva zaključka: 1. podjela između dvaju različitih načela “pove­zivanja” u socijalnim mrežama upućuje na to da postojeće mjere središnje točke mogu predviditi moć u jednom tipu mreža, ali ne i u drugome; i 2. ona nudi prvi korak prema povezivanju teorije o zavisnosti o moći i strukturalne središnjosti na način koji predstavlja opće načelo duž mreža u oba tipa dje­lovanja ” (Cook, Emerson, Gillmore & Yamagishi, 1983.: 275).

Marsden (1983.) je nastojao uspostaviti vezu između Emersenovog ana­litičkog okvira za istraživanje ovisnosti o moći i modela moći i kolektivnog donošenja odluka koji je razvio Coleman (1973., 1977.), tako što je modi­ficirao Colemanov model svrhovitog djelovanja što uključuje koncepciju zavisnosti u smislu kontrole koju jedan akter vrši nad interesima drugog aktera. Njemu je bilo osobito stalo da u Colemanov model integrira Emer-

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 1 7

senovu ideju da se zavisnost nalazi u obrnutom odnosu spram broja alter­nativnih veza koje jedan akter može izabrati u nastojanju da ozbilji svoje interese. Marsden tvrdi da se to može učiniti na koristan način tako da se razlike između ovih alternativa promatra kao rezultat različitih položaja što ih individuumi zauzimaju u mrežnim odnosima. Odatle, akteri koji imaju povoljan položaj s obzirom na pristup mreži imaju mogućnost da napum­paju razmjensku vrijednost svojih resursa u transakcijama s perifernim ak­terima. Uzete zajedno, ove modifikacije omogućuju akterima da utječu na rezultate događaja na tri distinktivna načina.

“Prvi je kroz neposrednu kontrolu događaja i resursa koji imaju veli­ki utjecaj na događaje, kao što o tome raspravlja Coleman (1973.). Dru­gi je oblik kontrole indirektan; on uključuje uporabu socijalnog statusa i kontrole nad informacijama kako bi se usmjerilo aktere koji posjeduju prvi tip kontrole da slijede interese što su u skladu s interesima aktera koji vrše utjecaj (Marsden, 1981.). Konačno, treći oblik kontrole javlja se kao rezultat situacije u kojoj jedan akter zauzima čvorišni položaj u mreži u kojoj će se potencijalno odvijati transakcije; ovo omogućuje ta­kvom akteru da utječe na razmjensku vrijednost resursa koje kontrolira” (Marsden, 1983.: 714).

Ove modifikacije počinju integrirati strukturalna socijalna ograničenja u okvir temeljnog modela razmjene i upućuju na načine na koje mreže obuz­davaju individualna i kolektivna djelovanja. Prednost je ovog modificira­nog modela razmjene što on može pomoći pri tumačenju obilježja što ih na­lazimo u statičkim analizama socijalnih mreža, na taj način što omogućuje opis procesa koji su involvirani u razvitak takvih mreža.

IT menadžment i promjena

Organizacije kao socijalna djelovanja

Teorije organizacijske strukture i promjene tradicionalno su bile podijeljene između strukturalno-funkcionalističkih pristupa, koji su nastojali objasniti fenomen organizacijskog života pomoću dimenzija njezine formalne struk­ture i akciono-orijentiranih perspektiva, u kojim su koncepcijama organi­zacije shvaćene kao entiteti koji nastaju djelovanjem njihovih aktera (Wil- kinson, 1983.). Ako promotrimo ove teorije u historijskom kontinuumu, tada možemo zaključiti da su se analize različitih aspekata organizacijskog života pojavile u fokusu interesa istraživača kao odgovor na praktična pita-

2 1 8 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

nj a koja je postavljala uprava. Zbog toga je njihova primarna intencija bila da služe menadžmentu, pa ne začuđuje da sve ove koncepcije naglašavaju stanje ravnoteže sustava i procese adaptacije zaposlenih na radnome mjestu kao glavni predmet svog interesa. Glavna poteškoća tih koncepcija jest da one nisu mogle ponuditi adekvatne odgovore na pitanja koja su potencirana ubrzanim razvitkom novih tehnologija, jer nisu mogle na zadovoljavajući način objasniti promjenu i konflikt.

Koncepcija organizacije koju imam u vidu u ovom poglavlju oslanja se na rad Silvermana (1987.) koji predlaže da se kao referencijalni okvir za tumačenje organizacijskih fenomena uzme djelovanje. Ključni moment u ovom pristupu jest shvaćanje organizacije kao produkta akcija i interakcija motiviranih ljudi koji nastoje riješiti vlastite probleme i slijede vlastite ci­ljeve. Istraživanje organizacija nije cilj samo po sebi, nego je ono sredstvo pomoću kojega je moguće razumjeti opće socijalne procese iz jasnog so­ciološkog kuta gledanja. Silvermanov metodički pristup, u kojem je nagla­sak na ispitivanju djelovanja, percepcija i značenja organizacijskih pravila, stavlja u središte analize ispitivanja jezika. U skladu s time, okolina je poj­movno određena kao izvor značenja za članove organizacije koji sami daju smisao svome djelovanju i definiraju situacije u skladu s ciljevima koje žele ostvariti.

Glavni doprinos Silvermana jest u tome što je on uveo akciono usmje­renu perspektivu u teorije organizacija. Drugim riječima, on je pronašao alternativu dotad dominantnoj sistemskoj teoriji u koncepciji što shvaća strukturu organizacije kao nešto imanentno ljudskom djelovanju, koje mu daje smisao i određuje ciljeve.

Silverman razlikuje tri obilježja formalne organizacije:• Prvo, organizaciju je više od bilo kojih drugih socijalnih odnosa mo­

guće percipirati kao ljudsku tvorevinu.• Drugo, odnosi u organizaciji u manjoj su mjeri uzeti kao gotova

činjenica od strane onih članova koji u njoj obavljaju koordinaciju i kontrolu.

• Treće obilježje jest da su planirane promjene u socijalnim odnosima i pravila igre otvoreni za raspravu.

Konzekventno tome, Silvermanova kritika dosadašnjih teorija organi­zacija proizlazi od koncepcije koja promatra organizaciju iz točke gledišta socijalnih odnosa unutar nje i koncentrira se na način na koji njezini akteri interpretiraju i razumiju te odnose.

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 1 9

Praćenje implementacije novih tehnologija

U posljednjem desetljeću informacijske se tehnologije razvijaju i mijenjaju u munjevitom tempu, nudeći pritom organizacijama bolje rezultate i višu razinu usluga uz niže troškove, čime se povećava njihova konkurentnost na tržištu. To, međutim, znači i obrnuto. Opasnost od konkurentskih poduzeća koja su superiornija u uporabi informacijskih tehnologija znači, upozorava Hinton (1988.), da učenje kako ih upotrijebiti i njima se koristiti postaje prioritetno važno. Pod pokroviteljstvom britanskog Nacionalnog savjeta za ekonomski razvoj provedeno je 1987. g. istraživanje koje je pokazalo da velik problem s kojim se britanske kompanije moraju suočiti jest pomanj­kanje dobro obrazovanih menadžera, i to posebice onih s tehničkim znanji­ma. Eaton, Smithers i Curran (1988.) kažu da su britanski menadžeri dugo bili prepušteni na milost tehničkih eksperata, i to osobito u području obrade podataka. Međutim, to danas više nije moguće u svijetu u kojemu informa­cijske tehnologije prožimaju sve aspekte poslovnog i društvenog života. Informacijske tehnologije se naglo mijenjaju i razvijaju, pa njihovo učenje postaje imperativ kako na individualnoj, tako i na organizacijskoj razini. U svakom slučaju, indikativno je da se obrazovanje iz područja informacij­skih tehnologija odvija samo u granicama tehničkih pitanja i orijentiranosti na praktična znanja, a da se nema u vidu socijalni kontekst i konzekvencije tehnološkoga razvoja (Finnegan, Salaman & Thompson, 1990.). Nakon što je nova tehnologija implementirana, o znanju i vještinama zaposlenih, kao i o sposobnostima menadžera ovisi koliko će dugo trebati da tvrtka postane konkurentna u novoj tehnologiji. No, usprkos golemim potencijalima, utje­caj tih tehnologija na upravu i rukovođenje stvara znatno više poteškoća nego mnoga druga pitanja. Osnovni razlog proizlazi iz činjenice da one imaju vrlo široke organizacijske implikacije.

Očito je da program implementacije nove tehnologije treba biti praćen s dva komplementarna programa - jednim koji se odnosi na promjenu struk­ture organizacije i drugim koji je usmjeren na razvoj menadžera kao aktera promjene. Ti programi moraju biti sačinjeni istovremeno i odvijati se pa­ralelno, pri čemu je kontinuirana evaluacija odlučujuća za uspjeh cijeloga procesa. Informacijske tehnologije bave se informacijom, a to je najvaž­niji resurs za organizaciju i rukovoditelje. Pritom se one razlikuju od svih ostalih vrsta tehnologija, koje, iako imaju vrlo važnu ulogu u organizaciji, ipak imaju samo dodirni utjecaj na rukovoditelje. Informacijske tehnolo­gije, međutim, ulaze u središnje područje djelokruga rada rukovoditelja, u informacijske i komunikacijske sustave i u donošenje odluka, pa zbog toga one postaju od odlučujuće važnosti za rukovoditelje. Informacijske tehno­logije nastale su kao odgovor na zahtjeve za obradom informacija, a njihov

2 2 0 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

razvitak obilježava duga evolucija procesa i ideja. One imaju vrlo široke aplikacije u organizaciji, u proizvodnju ulaze pomoću robotike i automati­zacije, a u urede preko računala i telekomunikacija.

Svaka implementacija informacijskih tehnologija u kompaniji uvjeto­vana je socijalnim procesima i pod utjecajem je vrijednosti koje zastupa­ju rukovoditelji na vrhu organizacijske hijerarhije kao odlučujući agensi promjene. Glavni rukovoditelji mogu radikalno promijeniti kulturu i eti­ku kompanije, te izvršiti izbor poželjnog tipa organizacije. Zbog toga oni trebaju jasno definirati ciljeve kompanije, imajući pritom u vidu ne samo kratkoročno, nego i dugoročno planiranje, isto kao što se od njih očekuje društveno odgovorno ponašanje. Konzekventno, ove razlike u vrijednosti- ma predstavljaju izvor esencijalno različitih stajališta glede korisnosti po­nuđenih informacijskih sustava, jednako kao i stajališta spram problema koji neposredno proizlaze iz njihove uporabe. Individualne karakteristike top menadžera mogu značajno utjecati na tempo i opseg promjene. Budući da informacijske tehnologije obuhvaćaju u sebi više tehnologija i primjena, postoji mnoštvo njihovih utjecaja koji se nalaze u interakciji s brojnim i različitim organizacijskim oblicima.

Oblici utjecaja informacijskih tehnologija na dizajn organizacije

Temeljem proučavanja literature u ovome kompleksnome polju moguće je identificirati tri karakteristična obrasca preko kojih se percipira utjecaj im­plementacije informacijskih tehnologija na rad organizacije.

• Prvi je deterministički model u kojem se ističe da informacijske teh­nologije imaju neposredne konzekvencije po organizacijsku struk­turu, kulturu i procese, a prednost koju će iz ove pozicije izvući menadžeri jest da će njihovim uvođenjem moći ostvariti sasvim specifične ciljeve (Jackson, 1986.; Benchimol & Pomerol, 1987.; Chorfas, 1987.; Liebowitz & De Salvo, 1989.; Wild, 1990.).

• Drugi je aditivni (pribrojni) model - Informacijske tehnologije igra­ju važnu, ali ipak subordiniranu i pomoćnu ulogu u procesu dizaj­niranja poslovnih organizacija, a njihov je utjecaj na organizacijsku strukturu i praksu pribrojan ostalim parametrima unutar i izvan orga­nizacije (O’Hare, 1988.; Parker, 1989.; Twiss & Goodridge, 1989.; Booth, 1991.; Wysocki & DeMichiell, 1997.).

• Treći je interakcijski model - Uvođenje informacijskih tehnologija posljedica je izbora koje vrše menadžeri kao odlučujući agensi pro­mjene. Međutim, kad su jednom implementirane, one mogu imati samostalan utjecaj koji omogućuje ili pak sprječava izvjesne izbo­

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 221

re (McLoughlin & Clark, 1988.; Finnegan, Salaman & Thompson, 1990.; Brown & Scase, 1991.; Robey & Sales, 1994.; Strassman,1997.).

Opseg u kojem će informacijske tehnologije pridonositi dizajniranju or­ganizacija i povećanju njihove djelotvornosti značajno će ovisiti o pitanji­ma tipa kada, gdje i tko ih je uveo. Ta činjenica dovodi u pitanje pretežno tehničke konotacije pojma dizajn na način na koji se on koristi u tehnici i arhitekturi i u prvi plan stavlja obrasce značenja u socijalnim sustavima u organizaciji. Riječ je o dinamičnoj strukturi uzroka i posljedica, odnosno svaka primjena informacijskih tehnologija je zapravo primjena na skup me­đusobno povezanih sustava i procesa. To znači, upozorava Hinton (1988.) daje prije svake pojedinačne implementacije nužno sagledati kakve će ona imati reperkusije na ostale međuzavisne sustave.

Djelotvorni su oni menadžeri, naglašavaju Robey i Sales (1994.) koji su u stanju prepoznati zahtjeve okoline i na njih odgovoriti sa primjerenom organizacijskom promjenom. U pristupu koji proces dizajniranja poslov­nih organizacija shvaća kao emergentni proces, za koji se oni zalažu, me­nadžeri znaju da nisu jedini sudionici u procesu dizajniranja, odnosno ostali dionici također vrše utjecaj na izbor dizajna. Odatle, konačan oblik koji će organizacija poprimiti rezultat je rada mnogobrojnih aktera. Dakle, me­nadžeri djelomično imaju kontrolu, a djelomično im je onemogućena. To znači da eksterna ograničenja što dolaze iz ekonomske, političke i kulturne okoline u čijem ozračju organizacija djeluje, ali i interna ograničenja što su produkt raspoloživih resursa i djelovanja ostalih aktera koji predstavljaju divergentne interese unutar organizacije, u velikoj mjeri utječu na konačan izbor dizajna. Na taj način, proces dizajniranja postaje fluidna aktivnost puna nepredvidivih situacija poput “hrvanja s meduzom” (Robey & Sales, 1994.: 32). Emergentni pristup organizacijskom dizajnu predstavlja izazov za menadžere zato što oni odabiru trenutak kad će organizacija reagirati, pa tako snose i najveću odgovornost za njezinu djelotvornost.

Stvaranje primjerene okoline za razvoj i implementaciju informacijskih tehnologija u organizaciji treba shvatiti u međuzavisnosti triju aspekata: kulturalnog, inovativnog i tehničkog. Na taj način, može se dobiti uvid u prihvaćenost promjene unutar kulture kompanije, kao i njezin odraz na strukturu organizacije, sustave i stilove rukovođenja, te njezinu tehničku djelotvornost. Analiza dosadašnjih rezultata ostvarene konkurentnosti može dovesti do stajališta da kompanija treba inovaciju, ali taj će pothvat uspjeti samo ako je interna korporacijska kultura u suglasnosti s tim stajalištem. U većini slučajeva inovacija je razvijena u okviru specifičnog tipa korpo­racijske kulture, koja se razlikuje od onoga što se može naći u etabliranoj

2 2 2 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

organizaciji koja se suprotstavlja promjeni. Fleksibilnost spram promjene odlučujuća je determinanta nove kulture organizacije, čime se povećavaju njezine mogućnosti na tržištu. Odatle, svako razmatranje promjene treba početi s evaluacijom postojećih vrijednosti. U slučaju nepodudaranja iz­među postojeće kulture i inovacije, mogućnosti za uspjeh bit će male, pa je i zbog toga potrebno što je moguće prije izvršiti transfer iz etablirane u inovativnu organizacijsku kulturu. Kompanija će djelovati uspješno samo ako njezini članovi dijele ista stajališta, aspiracije, vrijednosti i potrebe, tj. konsenzus je glavni preduvjet kooperacije.

Kad je nova tehnologija već jednom uvedena u postojeću organizaciju, mi dalje trebamo istražiti utjecaj koji ona sama po sebi ima na organizaciju nakon što je implementirana, odnosno zanima nas opseg u kojem uvođenje nove tehnologije unutar organizacije mijenja odnose moći u toj organiza­ciji. Drugim riječima, vode li integrirani informacijski sustavi upravljanja prema većoj koncentraciji moći na vrhu organizacije ili ih se može koristiti da olakšaju prijenos ovlaštenja prema donjem dijelu hijerarhije (Pfeffer, 1981.; Blau, 1981.; Cluterbuck & Crainer, 1988.; Eaton, Smithers & Curran,1988.; Hinton, 1988.; O’Hare, 1988.; Pettigrew, 1988.; Twiss & Goodridge,1989.)? Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju da nove tehnologije, a osobito informacijske tehnologije, impliciraju u sebi sljedeće promjene:

• Prvo, sustavi informacijskih tehnologija nadilaze tradicionalne, funkcionalne podjele, a to znači da organizacija postaje jedinstven integrirani sustav. Taj prelazak s relativno separatnih strukturnih odjela, koji su bili svojstveni birokratskom modelu organizacije, prema novom sistemskom entitetu u inovativnoj ili integriranoj or­ganizaciji, stvara poteškoće mnogim rukovoditeljima koji zastupaju jaka funkcionalna gledišta. U inovativnoj organizaciji upravljanje je holistički i integrirajući proces, a za tu ključnu ulogu koristi se informacija.

• Drugo, timski rad zamjenjuje autokratske stilove rukovođenja, a centralizacija i decentralizacija odlučivanja nisu antipodi, nego se odvijaju komplementarno. Informacijske tehnologije prožimaju po­slove na svim hijerarhijskim razinama, pa odatle priprema strategije treba biti rezultat širokoga konzultiranja s osobljem i njihovim pred­stavnicima.

• Treće, s obzirom na to daje za djelotvornu uporabu informacijskih tehnologija nužno izvršiti preinake u organizaciji rada i rasponu kontrole, konačna konzekvencija njihovog uvođenja jest promjena u strukturi rukovodeće piramide - Ukida se velik broj radnih mjesta na srednjim razinama rukovođenja; Polivalentni stručnjaci istiskuju

uske specijaliste, a utjecaj u organizaciji proizlazi iz stupnja indivi­dualnog doprinosa rastu poduzeća, a ne iz položaja u hijerarhiji.

• Četvrto, mijenja se struktura radnih zadaća u organizaciji. Samo- regulirajuće radne grupe koriste informacijske sustave koji im po­mažu u procesu odlučivanja, a to rezultira smanjivanjem tehničke neizvjesnosti. Umjesto dosadnih, repetitivnih, precizno definiranih i kontroliranih radnih zadaća koje su tipične za birokratsku organi­zaciju, poslovi u inovativnoj organizaciji prošireni su s novim sadr­žajima, kao što su odgovornost za programiranje i određeni stupanj odgovornosti za planiranje, organizaciju radnog procesa i kontrolu vrsnoće. Na taj način, povećava se stupanj autonomije na radnome mjestu.

Ipak, treba uzeti u obzir da iako nove tehnologije neosporno imaju utje­caj na sve organizacije, ne postoje univerzalne upute za rukovođenje teh­nološkom promjenom. To će ovisiti o prirodi industrije, pojedinačnoj orga­nizaciji i karakteristikama njezina rukovođenja. Odatle, svaka organizacija treba biti analizirana u svojoj jedinstvenoj putanji informacijskih tehnologi­ja, što znači da nisu moguće generalizacije različitih iskustava. Na taj način, širom je otvoren put prema velikom broju opcija i mogućnosti u korištenju informacijskih tehnologija, pri čemu paradigma organizacije, kao što smo vidjeli u Poglavlju 4., ustupa pred paradigmom organiziranja.

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 23

Od nove socijalne morfologije prema novom socijalnom djelovanju

Munjevit razvitak informacijskih i komunikacijskih tehnologija potencira, smatra Little (2002.), s jedne strane, nagli rast globalnih ekonomskih in­tegracija, ali s druge strane kreira nove oblike lokacijskih i funkcionalnih diferencijacija, što dovode do novih nepravdi, budući da su zajednice u obje grupe, i u nerazvijenima i veoma razvijenim gospodarstvima izložene pritiscima neposredne konkurencije duž nacionalnih i lokalnih granica. U globalnome gospodarstvu primjerena informacijska i komunikacijska in­frastruktura postaje jednako značajna, kao i fizičko mjesto. Odatle, borbe za moć u okruženju informacijskih tehnologija ne proizlaze samo iz ekonom­skog razvitka, nego i iz mogućnosti pristupa komunikacijskim kanalima. Centripetalni model produkcije zamijenjen je distribuiranim oblikom, što znači da transnacionalne kompanije moraju donositi kompleksne lokacijske odluke za svaki dio svojega proizvodnog lanca. Razdvajanje proizvodnog

2 2 4 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

lanca dovelo je do takvog stupnja nadzora i kontrole kakav prije nije bio moguć (Beardwell, 2002.; Mraović, 2005.). Distribuirana mreža produkcij­skog lanca omogućuje kompleksno prisvajanje tržišta rada od strane razvi­jenih gospodarstava što vode ove procese. Littlea posebno zabrinjava što u distribuiranoj globalizaciji, proizvodnja intelektualnog kapitala može biti razdvojena od procesa produkcije koji je sve češće marginaliziran. Pritisci na lokalne zajednice vrše se na razini regija i nacionalnih država.

Ono važno što izranja iz tih procesa jest globalna međuzavisnost rad­ne snage u informacijskome gospodarstvu. Castells (2000.), međutim, nije optimističan glede ovih procesa, dok ja vjerujem da oni sasvim sigurno otvaraju prostor, ne samo za nove oblike radničkog otpora, nego i za nove metode borbe (Mraović, 1998.; 2003., 2004.). To, dakako, pretpostavlja znatno veću sposobnost radničkog pokreta da se prilagodi mrežnoj logici kao glavnom izvoru socijalne kohezije u globalnome kapitalizmu. U kon­tekstu regionalizacije svjetskoga tržišta i regionalne koordinacije političkih odnosa, klasna borba podiže se sa nacionalne na internacionalnu razinu, što znači daje utemeljeno razgovarati o globalnoj klasnoj borbi i emanci- patorskim mogućnostima globalnih radničkih strategija. Odatle, sindikati u svojim strategijama 1990-ih sve više koriste globalne metode, pri čemu radnici iz različitih dijelova svijeta ulaze u konkurenciju kao kolektivni, a ne kao individualizirani resurs (Brown, 2000.).

Prema tome, globalizacija je kreirala cjelokupan novi opseg mjesta ot­pora kapitalizmu i pomogla pri razvitku čitavog novog repertoara radničkih strategija i taktika. Podizanje radničkih aktivnosti na razinu internacionalne komunikacije predstavlja važan kvalitativan korak naprijed u smislu uče­nja korištenja jezika, zato što sve socijalne borbe i jesu borbe vezane uz interpretaciju na diskurzivnoj razini. Očito je da globalni poredak zahtijeva globalne institucije, mehanizme regulacije i kontrole, pri čemu će međuna­rodne radničke organizacije odigrati važnu ulogu u diskurzivnoj konstruk­ciji novog realiteta.

Baker (2002.), međutim, upozorava da iako internet ima potencijal ja­čanja moći individuuma da preuzmu kontrolu nad svojim životima, mračna strana cyberspacea je nešto što zavređuje veliku pozornost. Zločini i prone­vjere popratne su nuspojave tržišta i deregulacije, jednako kao što u okru­ženju visokih tehnologija, prevare i zloporabe stalno poprimaju nove oblikei sve ih je teže definirati pomoću starih obrazaca. Ovaj problem potencira činjenica da se involviranost države kontinuirano sprječava od strane zago­vornika “slobodnog tržišta”. Oslanjajući se na one autore koji su uvjereni da globalni kapitalizam zahtijeva globalnu regulativu, Baker se zalaže za korisnu uporabu intemeta u cilju poboljšanja kvalitete života zajednice.

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 2 5

Jedno od ključnih pitanja što se odnose na društvenu odgovornost kor­poracijskog sektora svakako je fenomen razotkrivanja financijskih skanda­la. Kako je riječ o vrlo delikatnim pitanjima, razumljivo je i da se istraživači razilaze glede njihove funkcije. Tinker (1997.) drži da razotkrivanje finan­cijskih skandala predstavlja presudan čimbenik u mobiliziranju javnosti i oblikovnju javnog mnjenja, što ima kao rezultat jačanje zakonske regulati­ve kojom država štiti interese svojih građana. Za Coopéra (1988.) važnije od razotkrivanja jest da se poveća moć tijela regulative kao što su sudovi i država. Munro (1998.) dijeli Cooperovu poziciju glede važnosti institucija, ali oslanjajući se na Lyotarda skreće pozornost na to da su i financije i za­kon u stvari tehnologije kontrole. Štoviše, ono što Munro najviše zamjera modernim debatama jest odbijanje njihovih učesnika da priznaju da se sami nisu u stanju odrediti i odabrati između tehnologije etičkog odlučivanja i tehnologije proceduralne pravednosti. Za Munroa, Jastvo se uvijek proširu­je uz pomoć tehnologije, odnosno, ono je uvijek “u” tehnologiji. Posebno važan problem jest da znanje više ne služi Jastvu na način na koji je to formulirao Kant. U suvremenim uvjetima, prijenosnici znanja su ti kojima ono služi, a to se postiže tako da se Jastvo fiksira uz protoke informacija i pomaže da se ono održi na mjestu. Daleko od toga da eliminira etiku, baš su financije ono područje koje ju omogućuje i pruža razlog opstanka, pri čemu, međutim, ni financije niti etika ne mogu društvo voditi sami (Parker,1989.).

Nove tehnologije koriste se za implementaciju novih političkih odnosa, što ih Webster (1999.) naziva “tehnokomunitarizam”, a izranjaju kao alter­nativa “pojmu privatnog društva” iz ere neoliberalizma. E-komunikacije proširuju mogućnosti konstruiranja mnogostrukih i mijenjajućih “cyber” identiteta i mrežnih odnosa. U tome kontekstu, ima smisla upitati da li nove informacijske i komunikacijske tehnologije otvaraju prostor za konstruira­nje radikalno drukčijih ljudi i svjetova? Ovo je važno pitanje, osobito ako ga se primijeni na sindikalni rad i djelovanje. Nove informacijske i ko­munikacijske tehnologije imaju veliki potencijal i otvorenost prema mno­gostrukim glasovima i olakšavaju napore za dalekosežnim promjenama (Hosking, 2002.). Za razliku od rane faze informacijskog društva, kad se vjerovalo da više informacija reducira neizvjesnost, danas sve više autora (Macintosh, 2002.) tvrdi, daje obilje informacija ono što je povećava. Ži­vimo u eri prekomjernih i besmislenih informacija u kojoj vladavina svi­jeta znaka neprestano dovodi do novih vrsta neizvjesnosti. Konzekventno, postavlja se pitanje uloge informacijskih sustava: Kome informacija služi? Cilj je kritičke holističke prakse transcendiranje alijenirajućih učinaka ka­pitalističke društvene reprodukcije (Gallhofer & Haslam, 2003.). Drugim riječima, snaga informacijskih sustava treba se ogledati u činjenju socijal­

2 2 6 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

nih realiteta, radije nego u otkrivanju ili davanju smisla nekom prije egzi- stirajućem realitetu.

Dioba informacija što su je omogućile nove tehnologije, stvara pretpo­stavke, drži Kavanagh (2002.) da se “moć dâ odnosima” umjesto da “moć bude iznad odnosa”. Komunikacija u on-line zajednicama kroz uporabu tekstualnih signala, “emotikona”, potiče mobiliziranje emocionalne energi­je spram određenog stava koji je u pravilu dio širih procesa socijalne kon­strukcije. Nove informacijske i komunikacijske tehnologije važni su alati kulture organiziranja, što će sasvim sigurno dati nove oblike e-demokraci- ji-

Globalna komunikacija u cyberspaceu pozicionirala je dvije grupe akte­ra na virtualnim mrežama diljem svijeta. S jedne strane, nalaze se aktivisti protuinformacijskih sustava što se bore protiv korporatizacije informacij­skih sustava, koja je podjednako na djelu kao što je to i korporatizacija države, a s druge strane nalaze se nastojanja korporacija da ove inicijative transformiraju u imidž tvrtke i otupe njihovu političku oštricu. Poslovne organizacije instrumentaliziraju informacijske sustave na taj način da ih koriste ne samo u svrhu poslovanja, nego i u svrhu odnosa s javnošću. One motre i proučavaju svoje dioničare (shareholders) i dionike (stakeholders), zato da steknu ulogu privilegiranog znalca koja će im omogućiti daljnju kontrolu, a ne zato što bi skrbile za društvenu odgovornost. Na taj način transnacionalne korporacije manipuliraju s javnim mnjenjem, pri čemu je stvarni cilj smekšati društvenu kritiku i dati legitimnost poslovnim aktiv­nostima.

Svrha protuinformacijskih sustava nije kritika pojedinačnih kompanija zbog lošeg ponašanja, nego sustava koji podržava i pomaže da se sebični interesi manjine stavljaju iznad interesa zajednice. Kao što ističu Gallhoferi Haslam (2003.) u svojoj knjizi Accounting and Emancipation, socijalno računovodstvo polazi od pretpostavke da cilj poslovnih organizacija ide preko uskog konvencionalnog fokusiranja na profit i povećanje financij­skog bogatstva. Pri procjeni poslovnog izvršenja, socijalno računovodstvo uključuje javnu sferu u cjelini i stavlja društvenu dobrobit iznad onoga što se smatra da predstavlja interese dioničara. Emancipatorsko računovodstvo za koje se zalaže radikalna kritička orijentacija inkorporira u sebi kritičku viziju koja ide preko instrumentalnog načina promišljanja što je karakteri­stično za naše doba i zalaže se za “socijalnu kontrolu” (“social audit”) nad radom vlada i korporacijskog sektora, zato što će to dovesti do uravnoteže­nog odnosa između čovjeka i prirode. Drugim riječima, cilj je kritičke ho­lističke prakse transcendiranje alijenirajućih učinaka kapitalističke društve­ne reprodukcije. Emancipatorsko računovodstvo govori u ime potlačenih i

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 2 7

deprivilegiranih grupa i u prvi plan ističe stvari koje su važne za zajednicu. Ono siromašnima daje glas.

“Radikalno socijalno računovodstvo” dovodi u pitanje neoklasičnu per­spektivu vrijednosti i apostrofira problematičnost konteksta njezinih pro­cjena u kome se kao ishodište za procjenu vrijednosti stvari uzima tržište, a ne njihova suštinska vijednost za društvo. Protuinformacijski sustavi što ih pokreće radikalno računovodstvo omogućuju uzlet “socijalne kontro­le” i čine legitimnima zahtjeve za otvorenošću i transparentnošću što ih pred vlade, korporacijski sektor i profesiju računovođe postavljaju grupe za pritisak, zviždači i socijalni aktivisti. Takve aktivnosti, tvrde Gallhoferi Haslam, pokazuju da preuzimanje socijalnog računovodstva što ga vrše tvrtke, iako je danas jače nego što je bilo prije, nije i ne može biti potpuno. Radikalna orijentacija Corporate Watcha usmjerena je protiv represivnog karaktera kapitalističkih struja i institucija. O tome oni kažu:

“Mi ovom problemu pristupamo na širi način tako što radije prouča­vamo korporacijske strukture i sustav koji ih podržava, nego što bi se usmjeravali na kritiku pojedinačnih kompanija zbog lošeg ponašanja. Mi se zalažemo za okončanje ekološke i socijalne destrukcije do kojih dovode profitni motivi korporacija”.

(Corporate Watch, 2002.)

Radikalno računovodstvo predstavlja izazov za konvencionalno raču­novodstvo, ali i otvara prostor za profiliranje alternativne političko-etičke pozicije koja se javlja u vidu “proturadikalne” orijentacije. Za razliku od ra­dikalnog računovodstva koje ima emancipatorsku intenciju, proturadikalno socijalno računovodstvo suprotstavlja se radikalnim promjenama i orijenti­rano je na očuvanje i poboljšanje postojećeg sociopolitičkog poretka.

Protuinformacijski sustavi omogućuju uzlet socijalne kontrole i čine le­gitimnima zahtjeve za otvorenošću i transparentnošću što ih pred vlade i korporacijski sektor stavljaju grupe za pritisak i socijalni aktivisti, te na taj način mijenjaju strukturu korporacijskog izvještavanja. Kao što ističe Crowther (2002.), inovativnost on-line izvještavanja ogleda se u tome što ono kreira prilike zahvaljujući kojima socijalna kontrola postaje istovreme­no i trenutačna i prijelazna, što znači da su temeljne informacije o poslova­nju kompanije dostupne u svako doba svakom građaninu.

Novije strategije za obnovu sindikata ističu u prvi plan uporabu infor­macijskih i komunikacijskih tehnologija i potrebu razvitka kulture “orga­niziranja” imutar sindikalnog pokreta, osobito kad se želi potaknuti manje zastupljene skupine da se pridruže sindikatima. Informacijske i komunika­cijske tehnologije mogu biti korištene kao alati sindikalnih aktivnosti svih

vrsta, što ih podjednako koriste sindikalni lideri kao i obični članovi i ak­tivisti. One će sasvim sigurno preoblikovati sindikalnu demokraciju, time što omogućuju distribuirano djelovanje, i to naročito distribuirano vodstvoi organizaciju. Hogan i Greene (2002.) ističu da e-oblici sindikalnog re­grutiranja, organiziranja, mobiliziranja i vođenja kampanja nude najveće potencijale za podršku sindikalizmu u 21. stoljeću. Oni pružaju veću razinu transparentnosti kroz uporabu “inteligentne revizije” i “funkcija pretraži­vanja” i reduciraju udaljenost između birokracije i ljudi, što pruža izazov dominantnim glasovima i hijerarhijskome vodstvu i tako vraća kredibilitet kolektivnom djelovanju. U digitalnoj eri nužno se javlja potreba za novom teorijom subjektiviteta, što primamo djeluje kroz znanje, komunikaciju i jezik. Ovaj cyber ples, na koji smo svi pozvani, doista vodi prema novoj kulturi višeglasja u mrežnom društvu. Njezinom, pak, etabliranju, jednako kao i razumijevanju, u velikoj mjeri može pomoći Bahtinova teorija govo­ra, što predstavlja temu sljedećeg poglavlja.

2 2 8 VIRTUALNA MOĆ NOVCA U DIGITALNOJ ERI

Zaključci

• U doba globaliteta, društvena kontrola korporacijskog ponašanja postaje važan agens društvene promjene. Prije svega, povećava se odgovornost menadžmenta što izaziva promjenu u ponašanju or­ganizacije, ne samo prema vanjskoj okolini u smislu njezine veće responzivnosti i odgovornosti prema dioničarima, nego i u njezinoj unutarnjoj strukturi, omogućujući zahtjeve za većim individualnim pravima zaposlenika. Posljedično, društvena kontrola trebala bi ući u naš psihološki prostor kao nešto čime se procjenjuje kakav je so­cijalni učinak tvrtke, slično kao što se u računovodstvu procjenjuje njezin financijski učinak.

• U globalnome gospodarstvu primjerena informacijska i komuni­kacijska struktura postaje jednako značajna, kao i fizičko mjesto. Borbe za moć u okruženju informacijskih tehnologija ne proizlaze samo iz ekonomskog razvitka, nego i iz mogućnosti pristupa komu­nikacijskim kanalima. Centripetalni model produkcije zamijenjen je distribuiranim oblikom, što znači da transnacionalne kompanije moraju donositi kompleksne lokacijske odluke za svaki dio svojeg proizvodnog lanca posebno.

• U mrežnom društvu nova socijalna morfologija otvara prostor no­vom socijalnom djelovanju. Ono važno što izranja iz ovih procesa

SOCIJALNA KONTROLA KORPORACIJSKOG PONAŠANJA 2 2 9

jest globalna međuzavisnost radne snage u informacijskome gospo­darstvu. To, dakako, pretpostavlja znatno veću sposobnost radnič­kog pokreta da se prilagodi mrežnoj logici kao glavnom izvoru soci­jalne kohezije u globalnome kapitalizmu. Odatle, sindikati u svojim strategijama 1990-ih sve više koriste globalne metode.

Literatura

Abercrombie, N., Holl, S., Turner, B. (1984.), (ur.), The Penguin Dictio­nary o f Sociology, London: Allen Lane.

Arlington, A., Baker, W. E. (1999.), “Serving Two (Or More) Masters: The Challenge and Promise of Multiple Accountabilities”, u Quin, R. E., O’Neil, R. M. and St. Clair, (ur.) Pressing Problems in Modem Organi- zations (That Keep Us Up At Night), New York: AMACOM: 31-58.

Arnold, D. O. (1991.), Computers and Society, Impact!, New York: Mitch­ell McGraw-Hill.

Aryana, N. (1979.), “The influences of pressure groups on financial state- ments in Britain”, u T. A. Lee & R. H. Parker (ur.), The Evolution o f Corporate Financial Reporting, Sunbury, Middlesex: Thomas Nelson& Sons: 265-274.

Baker, C. R. (2002.) “Crime, Fraud and Deceit on the Internet: Is There Hyperreality in Cyberspace?”, Critical Perspectives on Accounting, 13 (1): 1-15.

Benchimol, G., Pomerol, J. C.(1987.), Developing Expert Systems for Busi­ness, Oxford: North Oxford Academic Publishers.

Blalock, H. M., Wilken, P. H. (1997.), Intergroup Processes: A Micro-Mac- ro Perspective, New York: Free Press.

Blau, P. M. et al. (1981.), “Technology and Organizations in Manufactu­ring” u O. Grusky & G. A. Miller (ur.) The Sociology o f Organizations, London: The Free Press: 425-450.

Booth, P. (1991.), An Introduction to Human - Computer Interaction, Law­rence Erlbaum Associates Ltd.

Brown, P. (2000.), “The Globalisation of Positional Compétition?”, Socio­logy, 34 (4): 633-653.

Brown, P., Scase, R. (ur.), Poor Work, Disadvantage and the Division o f Labour, Buckingam & Bristol: Open University Press.

Castells, M. (2000.), The Rise o f Network Society, Vol. 1, Malden: Black- well.

Chandler, A. (1962.), Strategy and Structure, Cambridge: MIT Press.

Poglavlje 7.: M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI JOTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 1

O čemu je riječ u ovom poglavlju? i

Pitanja za debatu

► Nova teorija subjektiviteta: kako trebam djelovati? ;|► Govor kao dijalog protiv službene verzije

Jastvo je konkretni utjelovljeni entitet, što se konstituira u praktičnome djelovanju, kroz dijaloške odnose s drugima i

► Višejezičnost protiv monologaZdravo Jastvo pretpostavlja otvoren i slobodan svijet, u kojem je poštivanje drugih stavljeno ispred vlastitih sebičnih interesa individuuma.

Predmet razgovora

• Inovativnost Bahtinove etike i njezina relevantnost za društvene znanosti

• Govorni iskaz kao socijalni čin• Bahtinovi principi filozofije jezika• Riječ kao znak• Humanizam Dragosti

r

Poglavlje 7.:M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE

Uvod

Ako kontrolirate jednu televiziju,Vi ste diktator. Ako kontrolirate sve televizije, Vi ste demokrata.

Aleksandar Čotrić

Svijet u kome živimo mijenja se brže nego što smo u stanju čitati novin­ske naslove o njemu. Kad se govori o načinima na koje su digitalne teh­

nologije preoblikovale komunikacijske ceste, obično se ima u vidu brzina i dostupnost informacija, jednako kao i što sve više autora govori o preobilju “beskorisnih informacija” što predstavlja negativnu posljedicu ovih proce­sa. No, mnogo je važnije da su ove nove tehnologije napokon učinile tran- sparentnom činjenicu da značenja nisu stabilna i da su uvijek u pokretu.

Na epistemološkoj razini, zasluga za ovo važno otkriće pripada Mihailu Bahtinu, intelektualcu koji je živeći hrabro ispred svojeg vremena, razvio novu tipologiju literarnog diskursa, što se temelji na novoj post-Saussure- ovskoj teoriji jezika (Lodge, 1990.). U kritičkim debatama, Bahtin je kao preteča poststrukturalizma, nezaobilazan sugovornik, zato što njegova teo­rija daje novo značenje pojmu socijalnog dijaloga. Odatle, s pravom može­mo reći: Na početku bijaše Bahtin.

Umjesto da stojimo fiksirani u verbalnoj stabilnosti, tumači Bahtin (1980.), literarni tekst nas usmjerava da se krećemo u semantičkom prosto­ru. Jezik kao stabilan sustav normativno-identičnih formi samo je znanstve­na apstrakcija, koja nije adekvatna konkretnoj stvarnosti jezika. Radi se, naime o tome da je jezik neprekidan proces postajanja što se realizira kroz socijalne govorne interakcije onih koji ga govore. Konzekventno, govorna interakcija je osnovna realnost jezika, “...struktura iskaza je čisto socijalna struktura” (Bahtin 1980.: 110).

Interes za Bahtinovo djelo proizlazi, prije svega, iz činjenice da je on na izvanredan način anticipirao velik broj kasnijih razvitaka u okviru po- ststrukturalističkih i postmodemističkih teorija (Bemard-Donals, 1994.; Emerson, 1997.; Macovski, 1997.; Eskin, 2000.; Tihanov, 2002.; Sturrock,

237

238 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

2003.; Zappen, 2004.). On je bio na čelu “lingvističkog obrata” što je možda bio određujući oblik društvene misli 20. stoljeća (Bell & Gardiner, 1998.). U središtu analize nalazi se njegova teza da su svi socio-kultumi fenomeni konstituirani kroz tekuće, dijaloške odnose između individuuma i grupa, što involviraju u sebi višestrukost različitih jezika, diskursa i simbolizira- jućih praksi.

Čudak ili div?

0 Bahtinovoj osebujnoj ličnosti i nekonvencionalnom načinu života, uspo­nima i padovima, percepciji njegova djela u domovini, na Istoku i Zapadu, prije i poslije pada Berlinskog zida, napisano je toliko mnogo da nisu po­trebna ponavljanja. Za neke je bio čudak, za druge buntovnik, za treće žrtva, a ja bih rekla da su njegov život i djelo svjedočanstvo o moralnoj anomiji epohe u kojoj glas neslobodne znanosti ne može ni biti drugo do Kasandrin glas. Od proganjanja i cenzure, preko fizičke deprivacije i bolesti do rehabi­litacije i slave, određujući su momenti u okviru kojih se odvijala Bahtinova naracija. Ovo je priča o intelektualnome divu i njegovoj rovovskoj borbi za riječ, borbi protiv onih koji sebi prisvajaju “pravo na laž”, da upotrijebimo Nietzscheovu formulaciju iz Genealogije morala (1989.).

Slogan “Istok susreće Zapad” koji je punih 25 godina, obilježavajući putanju tranzicije iz jednog stoljeća u drugo, bio zaštitni znak za apsolutno sve: od modnih revija, pop koncerata, znanstvenih konferencija, političkih1 gospodarskih samita do ozbiljnih/površnih studija, danas je nema dvojbe realiziran na način da su se oba projekta pretvorila u svoju kontradikciju, pridonoseći pretvaranju realnog života u virtualne konstrukcije. Čini se da se konačno rješenje spora oko individuuma u kontekstu “postmodemog sta­nja” pokušava pronaći u njegovome dokidanju. Međutim, pitanje koje je Agnes Heller davno postavila u knjizi Vrijednosti i historija (1972.), ostaje i dalje: Jesu li vrijednosti prestale biti vrijednosti, zato što su ih kompro­mitirali pojedini historijski akteri? Bahtinova filozofija govora koju on u svojoj ranoj fazi određuje kao marksističku filozofiju jezika, a u kasnim radovima kao “metalingvistiku”, može u velikoj mjeri pomoći pri razjaš­njenju ove važne etičke dileme.

Nakon razdoblja perestrojke interes za Bahtinovo djelo munjevito je po­rastao, podjednako u zemlji, kao i u inozemstvu, iako se slavistički inter­preti po svojim stavovima prilično razlikuju od zapadnih komentatora. Ovo odsustvo zajedničkog tla proizlazilo je, jednim dijelom iz razlika u kultur­nom kontekstu i teorijskim tradicijama, ali i iz ideologijskog sudara drža­

M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 239

va Istočnog bloka i liberalno-kapitalističkog Zapada, što je bio potenciran hladnoratovskim interesima i podjelama. Ruski istraživači prije svega ističu filozofijsku utemeljenost njegove intencije, što stremi širenju participativne demokracije i dijaloga, dok su zapadni autori Bahtina dugo ograničavali na sferu literarnih kritika i prilično nejasno područje kulturoloških studija. Bez obzira na vrlo velike razlike u percepcijama njegova opusa, neosporno je da inkluzivni i otvoreni karakter njegove paradigme, koju različiti školnici imenuju na mnogostruke načine kao “dijalogizam”, “translingvistika” ili “metalingvistika”, predstavlja velik izazov za sve humanističke znanosti.

Važan zaokret u procesu inkorporiranja Bahtinovog intelektualnog na­slijeđa u multidisciplinami znanstveni diskurs dogodio se s pojavom knjige Bakhtin and the Human Sciences u kojoj njezini autori, M. M. Bell i M. Gardiner (1998.) skreću pozornost na relevantnost njegovog kompleksnog djela za teorijsko promišljanje nove etike kao “praiskonske skrbi za Dru­gog”. Ova knjiga također predstavlja i vrlo sofisticiranu intelektualnu kata- logizaciju Bahtinovog kompleksnog djela koje obuhvaća sljedeća područja: egzistencijalnu fenomenologiju što se fokusira na ljudsku percepciju, tijelo i intersubjektivitet, estetiku kulturoloških tvorbi, filozofiju jezika, literarnu teoriju, socijalnu ekologiju, vremensko i prostorno ustrojstvo ljudskog ži­vota, te kritičko propitivanje frojdizma, marksizma, ruskog formalizma i Saussureove lingvistike.

Govorni iskaz kao socijalni čin

Bahtin je napravio radikalni zaokret u odnosu na Saussureovu semiologiju, tako što je pomaknuo akcent s jezičnih na govorne forme. Ključni pojam njegovog teoretiziranja je pojam “govornog iskaza” koji on shvaća kao so­cijalni čin, što u sebi involvira i govornika i slušatelja (Holquist, 1981.; Docker, 1994.). Na taj način, izbjegnuta je zamka da se riječima dâ neko pred-egzistirajuće značenje; naprotiv, značenje se realizira samo u proce­su aktivnog, responzivnog razumijevanja. Dok tradicionalna lingvistika shvaća rečenicu i njezine sastavne dijelove kao temeljne jedinice analize, Bahtin, naprotiv, drži daje iskaz (govorni i pisani) stvarna jedinica govor­ne komunikacije, što se ne pokazuje posredstvom formalnih oznaka, nego kroz promjenu subjekata koji govore (Zappen, 2004.: 43). Prema njego­vom shvaćanju dijaloga, svaki govornik reagira i razvija prikladno polje verbalnog odjeka. Ovo prilagođavanje slušatelja ili partnera implicira da “dijaloški odnosi” konstituiraju lingvističku matricu ili komoru koju ispu­njava jeka, organsku cjelinu koja skuplja čak i otuđene glasove (Macovski,

1997.). Iskaz se, međutim ne može odrediti pomoću termina i metoda lin­gvistike i semiotike, nego ga radije treba analizirati kao metalingvistički fenomen (Matijašević, 1980.).

Nasuprot formalizmu Saussureove lingvistike koja kao svoj predmet istraživanja uzima jezik kao “impersonalni sustav” i nasuprot poziciji Cro- ceove i Vosslerove lingvistike koja za svoju osnovu uzima “individualni govorni akt”, Bahtin polazi od realnog “života riječi”, od društvene jezične prakse, koja se odvija kao govorna interakcija između Ja i Ti. Jezik nije čista semiološka “činjenica”, kao što to misli modema lingvistika, nego je on prije svega “ideološki znak” (Bahtin 1980: 49). Jezici su konkertni, a ne apstraktni pogledi na svijet, i, kao takvi, oni su neodvojivi od društvene prakse i klasne borbe. Konzekventno, iskaz je imanentno socijalna tvore­vina.

Riječi su žive samo kad su izražene, pri čemu iskazi sadrže dvije kon­tradiktorne sile - centripetalnu i centrifugalnu - temeljem kojih je moguće razlikovati monološku i heterojezičnu novelu. U monološkoj noveli, što je karakteristična za Tolstoja, autor dominira nad likovima i događajima, pa odatle proizlazi i nužnost centripetalne sile kao centralizirajuće snage što vodi priču prema njezinom jedinstvenom, središnjem i konačnom značenju. Monološki iskaz za Bahtina je apstrakcija, a ne concretum. Na žalost, po njemu, monologizam je osnovna poteškoća europske lingvistike koja je u ime znanstvene egzaktnosti uspjela iz jezika odstraniti čovjeka koji govori. Odatle, njega znatno više inspirira Dostojevski zato što “heterojezičnost” njegovog djela osigurava centrifugalna sila što svojom decentralizirajućom snagom vodi novelu prema kontradikciji i kompleksnosti. Posljedično, nje­govi likovi egzistiraju kao autonomna, samosvjesna i nedovršena bića što se kroz dijalog nalaze u međusobnom odnosu interakcije. Štoviše, značenja ostaju živa samo u procesu kontinuiranog socijalnog dijaloga što implicira u sebi višeglasovne, diskurzivne akte i na taj način negira sve vrste autori­tarnih, represivnih i monoloških ideologija.

Govorna interakcija, po Bahtinu, nije samo ontološki temelj jezika, nego i metodološki ključ koji može dovesti do prevladavanja lingvističkog uma kao monološkog i do afirmacije nove teorije govora kao dijaloga.

“Osnovna greška ranijih istraživača formi prenošenja tuđeg govora sastoji se u skoro potpunom odvajanju toga govora od konteksta. Otuda i statičnost, nepokretnost u određivanju tih formi (taje statičnost karak­teristična za cijelu znanstvenu sintaksu uopće). Međutim, istinski pred­met istraživanja treba biti upravo uzajamni dinamički odnos tih dviju veličina - prenošenog (“tuđeg”) i prenosećeg (“autorskog”) govora. Jer

240 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 241

oni realno postoje, žive i formiraju se samo u tom uzajamnom odnosu, a ne samostalno, sami po sebi” (Bahtin, 1980.: 132).

Događaj govorne komunikacije između Ja i Ti je proces što se zbiva u živom, otvorenom i nezavršenom kontekstu i u sebi implicira aktivnu ulogu “Drugog”. Iskaz ne determinira pošiljatelj poruke, nego je primatelj taj koji riječima daje konačno značenje. To značenje je, dakako, uvijek subjektiv­no, ali, kad je jednom usvojeno, ono ima savim realne konzekvencije.

Bahtinovi principi filozofije jezika

Važno područje Bahtinovog rada odnosi se na metodologiju izučavanja ide­ologijskih konstrukcija jezika, što nas dovodi na teren njegovih principa filozofije jezika. To znači da se trebamo usredotočiti na dva rada što pripa­daju njegovoj ranoj fazi iz razdoblja 1930-ih. U prvome radu pod nazivom Marksizm i filozofija jazyka (Marksizam i filozofija jezika) (Bahtin, 1980.), što je izašao pod imenom V. N. Vološinova (Lenjingrad, 1929.; 1930.), Bahtin je postavio temelje ne samo za svoja buduća istraživanja, nego je i širom otvorio put za nova razumijevanja u ruskoj i svjetskoj semiotici. U vrijeme kad su vodeće struje građanske filozofije, fenomenologijski reali­zam i neokantijanski konceptualizam ukrštali mačeve, Bahtin je ponudio alternativni model za povij est diskursa, čije koordinate čine novo razumi­jevanje ljudske svijesti, govor Drugoga i heterojezičnost modeme novele, što predstavlja koncepciju koju on dalje razvija u djelu Voprosy literatury i estetiki (Diskurs u romanu, 1934.-1935.) (Holquist, 1981.). Na stranicama koje slijede želim propitati komplementarnost ova dva djela i njihovu rele- vantnost za interdisciplinarna istraživanja jezika.

Bahtinova koncepcija dvoglasne riječi tj. riječi koja nije usmjerena samo na svoj predmet, nego i na tuđu riječ, riječ Drugog subjekta predstavlja va­žan metodološki instrumentarij za analizu sile i manipulacije pri konstruk­ciji značenja u postmodemom diskursu. Pod lupu treba prije svega staviti sposobnost kapitalizma kao dominantne metodologije da kroz kontrolu dis­kursa nameće prijetnju, silu i ucjenu kao nešto što je u službi prava, pravde i mira. Bahtin inzistira na otvorenom dijalogu i umnažanju izgovorene ri­ječi, u kontekstu u kome su sugovornici tako dizajnirani da uzvraćaju od­govore (Emerson, 1997.). Na taj način, njegova filozofija jezika može biti konstruktivno upotrijebljena podjednako u interdisciplinarnom teorijskom diskursu u kontekstu razvitka postkartezijanskih društvenih znanosti, kao i pri novom praktičnom određenju ljudskog djelovanja u doba globaliteta.

242 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

U ovom poglavlju, moja je intencija, na tragu Bahtina, pokazati da je govorni iskaz ideologijska konstrukcija, što može biti izvor porobljavanja, ali i emancipacije. Sjedne strane, cjelokupni sustav vladavine tijekom po­vij esti počiva na znaku, čije značenje određuje “kompetentna instancija”, ali s druge strane, iz činjenice daje govor živi, nikad završeni proces i da je mogućnost davanja odgovora sastavni dio ovog procesa, proizlazi mo­gućnost izazivanja, osporavanja i promjene poretka. U eri informacijskih i komunikacijskih tehnologija otvoreni su neiscrpni izvori mogućnosti za ozbiljenje Bahtinove teorije govora.

Da li je jezik kao sustav normativnih auto-identičnih formi objektivan? Ovo pitanje Bahtin postavlja u svojoj knjizi Marksizm i filozofija jazyka (Bahtin, 1980.), kao referencijalni okvir za polemiku s vodećim strujama modeme lingvistike svoga vremena, apstraktnim objektivizmom i indivi- dualističkim subjektivizmom. To ga dakako odmah dovodi u sukob sa in­stitucionalnim učenjem o jeziku, kako u Rusiji tako i u Zapadnoj Europi, pa ne začuđuje daje ova knjiga dočekana s potpunim prešućivanjem. Ne­koliko desetljeća kasnije, o njoj prvi progovara Jakobson (1957.) ali izvan SSSR-a. Osam godina kasnije, debatu u SSSR-u otvara V. V. Kožinov 1965. g. u časopisu Voprosy literatury.

U čemu se, dakle, sastoji radikalizam Bahtinove pozicije u odnosu na etabliranu lingvističku znanost?

Prije svega, piše V. Bibler, Bahtinu je pošlo za rukom da prikaže prelazak od spoznavajućeg uma prema dijaloškom umu, kroz oblik koji on naziva uzajamno razumijevanje. “Sama istina je krajnja, nerazdjeljiva, ‘atomska’ srž, ona je dijalog” (Akhutin & Bibler, 1993.). Odatle, tvrdi Bahtin (1980.), neophodna je duboka i tanana analiza riječi kao socijalnog znaka, kako bi se razumjela njena funkcija kao medija svijesti.

“Riječ kao ideološka pojava par excellence data je u neprekidnom postajanju i mijenjanju, ona precizno odražava sve socijalne zaokrete i promjene. U sudbini riječi je sudbina društva koje govori”.

(Bahtin, 1980.: 184)

Proces govora je proces neprekidnog privođenja unutrašnjeg govora u određeni vanjski izraz, čije razmjere i oblike određuju kontekst iskaza i njegov auditorij. Kao što ističe Morris (1994.), “iskaz jednako participira u sinkronijskoj i dijakronijskoj dimenziji - on proizlazi iz svog vlastitog konkretnog kontekstualnog momenta i dio je duge evolucije socijalnih pro­mjena” (Morris, 1994.: 5).

Knjiga Marksizm i filozofija jazyka koncipirana je kao alternativa mono- loškome lingvističkome umu, i, reakcija na postvarenje riječi {oveščestvle- nie slova), i opadanje tematizma riječi, što je bilo prisutno u formalističkim

M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 243

pravcima poetike, lingvistike i filozofije govora. Jezik je realan samo kao socijalna norma, poručuje Bahtin, i dokazuje svoju tezu kroz filozofijsku, lingvističku i sociološku razinu analize. Ova prva ruska prolegomena za semiotiku donosi sa sobom nekoliko radikalnih inovacija:

• Jezik je ideologijski znak, a ne tehnički sustav ustrojen od signala.• Pravi problem modeme znanosti o j eziku nij e j ezik, nego govor (slo­

vo).• Istinska dijalektika jezika jest dijaloška interakcija između Ja i Ti u

procesu govora. Stvarna jedinica jezika-govora, nije izolirani poje­dinačni monološki iskaz, nego interakcija bar dvaju iskaza tj. dija­log. Individualni govorni čin je contradictio in adjecto.

• Iskaz je uvijek orijentiran na odgovor, i, kao takav, samo karika u govornom lancu.

• Aktivna uloga Dmgoga u komunikacijskome činu ima za posljedicu da “tuđi iskaz” nije samo tema govora, nego i ulazi u govor i nje­govu sintaksičku konstrukciju kao poseban konstmktivni elemenat. Štoviše, čitava govorna djelatnost svodi se na prenošenje “tuđeg go­vora” i raspoređivanje “tuđih riječi” i “prividno tuđih riječi”.

• Uvjeti govorne komunikacije, njeni oblici i načini diferencijacije uvjetovani su socijalno-ekonomskim pretpostavkama epohe i mije­njaju se zajedno s njima. Ovi povijesno-promjenljivi tipovi socijal- no-ideologijske komunikacije određuju i promjene oblika prenoše­nja tuđeg govora.

• Pojava i razvitak nepravog direktnog govora označava bitan obrat u socijalnoj sudbini iskaza. Riječ je o formi prenošenja tuđeg iskaza koju vrši sam autor i predstavlja ga kao “činjenicu” što znači daje došlo do radikalne subjektivizacije ideologijske riječi-iskaza.

Riječ kao znak

U procesu govorne interakcije, forma jezika ne javlja se kao stabilan signal koji prepoznajemo, nego kao promjenljivi i elastičan znak čije značenje razumijemo. Znak je pojava vanjskog iskustva, što se konstituira u uzaja­mnom odnosu između individualnih svijesti unutar zajednice. Budući da za ljudsko biće koegzistencija nikad nije u potpunosti dana, nego je uvi­jek “zadana” (zadannost), nije moguće da on/a zauzme neutralnu poziciju (Eskin, 2000.). Razumijevanje znaka moguće je samo njegovim stavlja­njem u odnos prema drugim znakovima u socijalnom okruženju. U realnom životu, mi ne izgovaramo riječi, nego slušamo laž, istinu, glupost, mudrost,

244 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

itd. Riječ je, dakle, uvijek ispunjena živim ideologijskim sadržajem i zna­čenjem (Bahtin, 1980.).

Unutar svake riječi postoji borba za značenje, a autori se mogu odlučiti za različite modalitete uporabe riječi (Problemy tvorčestva Dostoevskogo) (Problemi poetike Dostojevskog). Oni mogu odlučiti da zaguše dijalog i onemoguće sve vanjske odgovore, tako što riječ primjenjuju monološki; oni mogu staviti naglasak na “dvoglasnost riječi”, tako što preuveličavaju jednu stranu, kao što je slučaj u parodiji, a mogu koristiti i “aktivne dvo- glasne riječi”, tako da subjekt na čiji se račun izvodi parodija, ne prihvaća svoju situaciju pasivno, nego uzvraća udarac (Bahtin, 1967.; 1978.; Emer­son, 1997.).

Riječ je, kategoričan je Bahtin, kao produkt uzajamnih odnosa govorni­ka i slušatelja, uvijek bilateralni akt. Riječ je zajednička teritorija između Jastva i Drugog. Ona je usmjerena na živog čovjeka u konkretnom socijal­nom auditoriju, društvenoj klasi i epohi, jer apstraktni sugovornik, čovjek po sebi - ne postoji.. Promatrano na taj način, govorna interakcija je osnov­na realnost jezika.

Svijest se oblikuje i ostvaruje u znakovnom materijalu što je stvoren u procesu socijalne komunikacije. “Individualna svijest je socijalno-ideolo- gijska činjenica” (Bahtin, 1980: 13). Drugim riječima, čak i na mikrorazini, ona je socijalni događaj, a ne individualni unutrašnji čin. Izvan objektiviza- cije svijest je fikcija, ali kad jednom postane organiziran materijalni izraz utjelovljen u znaku, svijest postaje objektivna činjenica i ogromna socijalna snaga.

Socijalne i političke implikacije distinkcije između neutralnog značenja iskaza i njegovog zbiljskog značenja, Bahtin dalje elaborira kroz kritič­ko osvjetljavanje jezika u Voprosy literatury i estetiki (Diskurs u romanu, 1934.-1935.). Osnovna pretpostavka stvarnog govornog života je odgovor kao aktivno načelo, što obogaćuje i omogućuje razumijevanje. Između ra­zumijevanja i odgovora postoji dijalektički odnos, sjedinjenja i uzajamne uvjetovanosti. Jezik je pogled na svijet, a ne apstraktna vrijednosno-neu- tralna kategorija. Za razliku od umjetno stvorenoga jezika lingvistike, druš­tveni jezici su predmetni, tipični, društveno lokalizirani i ograničeni.

Kreiranje jedinstvenog jezika uvijek je služilo svrsi verbalno-ideologij- skog ujedinjenja i uvijek je bilo u “neraskidivoj sprezi s procesima društve- no-političke i kulturne centralizacije” (Bahtin 1989.: 24-25). To je razlog, smatra Bahtin, da su europska lingvistika i filozofija jezika tradicionalno primamo bile usmjerene na najstabilnije i teško promjenljive momente ri­ječi, kao što su fonetski momenti, i istovremeno jako udaljene od promjen­ljivih društveno-smisaonih sfera riječi. “Jezična svijest” ostala je krajnje namjerno izvan njihovog vidokruga.

Pobjeda jednog dominirajućeg jezika, istiskivanje drugih jezika i pri­pajanje barbara i nižih društvenih slojeva “jedinstvenom jeziku kulture i istine” pripada centripetalnim silama društveno-jezičkog i ideologijskog života. Međutim, ovdje je važno imati u vidu, ističe Bahtin, da je jezik u svakom datom trenutku svog nastajanja raslojen na društveno-ideologijske jezike društvenih grupa, profesija, žanrova, generacija, vlasti, molitve, pje­sme, rada, svakodnevnice, itd. Drugim riječima, uporedo s ujedinjujućim, centripetalnim silama verbalno-ideologijskog života, neprekidno djeluju i centrifugalne sile jezika. One potenciraju njegovu decentralizaciju i razje- dinjenje, pridonoseći pritom dijalogiziranoj govornoj raznolikosti. Štoviše, jezik je konkretno verbalno diversificirano mišljenje o svijetu. Svaka riječ duboko je uronjena u kontekst i neraskidivo povezana s intencijom. Na taj način, “Od neospornog i jedinog utemeljenja smisla i istine, jezik postaje jedna od mogućih hipoteza smisla” (Bahtin, 1989: 134).

S obzirom na to da se za pojedinačnu svijest jezik nalazi u graničnom području “svog” i “tuđeg”, riječ jezika je, kaže Bahtin, “polutuđa riječ”. Da bi njome ovladao, govornik je mora osloboditi tuđih intencija i podvrgnuti je svojim intencijama i akcentima. Što je intenzivniji i razvijeniji društveni život zajednice koja govori, to je ona otvorenija spram tuđe riječi i tuđeg iskaza kao predmeta njezina prenošenja, tumačenja i daljeg razvijanja. Na individualnoj razini, proces selektivnog usvajanja tuđih riječi predstavlja ideologijsko formiranje čovjeka. Društveni dijalog inkorporiran je u oba aspekta riječi, kako u formalnom, tako i u sadržajnom smislu. Ali da bi se stvarno čuo dijalog, nužno je prepoznavanje ideologijskih glasova epohe.

Dentith (2003.) vjeruje da će važan korak na tom putu biti učinjen kad se napravi distinkcija između povijesnog i epohalnog. Povijesni prikaz smje­šta novelu u okviru niza povijesno specifičnih okolnosti; nasuprot njemu, epohalni prikaz smješta novelu u vremenskom rasponu koji se proteže iznad ovdje i sada. To je ono što Bahtin naziva “kratko vrijeme” i “dugo vrijeme”. “Kratko vrijeme” predstavlja “sadašnjost, nedavnu prošlost, i predvidivu budućnost”, a “dugo vrijeme” označava “beskonačan i nedovršeni dijalog u kome ne umire nijedno značenje” (Dentith, 2003.: 60). On vrši analizu na obje razine tumačenja. Ovaj dualizam vremena što se tumači u njegovim radovima iz razdoblja 1960-ih i 1970-ih ima korijene u tri filozofijske tra­dicije: prvo, u neokantijanskom razdvajanju činjenice i vrijednosti, zajedno s povjerenjem u potencijalnu otvorenost Bitka; drugo, u kasnijoj hegelijan­skoj ideji totaliteta, kulture kao svjetskog povijesnog i depersonaliziranog jedinstva; treće, u ruskoj eshatologiji koja podržava nadu u uskrsnuće i vje­ruje da je “dugo vrijeme” drugo kraljevstvo za one koji su bili zaboravljeni dok je trajalo “kratko vrijeme” (Tihanov, 2002.). Tihanov drži da nam ovo moćno kršćansko utopijsko spasenje pomaže, pri odgovoru na pitanje, za­što je Bahtinova misao nadživjela sve izazove poststrukturalizma.

M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 245

246 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Bahtin i poststrukturalizam

Bahtinove analize fenomena strane riječi, “tuđe riječi” i “prenošenja tuđeg govora” u dijapazonu od “svete riječi” do “riječi u romanu”, i “riječi u znanstvenom diskursu” predstavljaju, bez sumnje, most prema poststruk- turalizmu. Njegove refleksije o najstarijim filozofijama jezika što su utje­lovljene u vedskom učenju o “svetoj riječi”, starogrčkoj filozofemi Logosai biblijskoj filozofiji riječi, kao i njegova koncepcija svećenika “školnika”, čija se moć zasniva na riječi, kao onoga koji vlada pomoću riječi, najavljuju novu paradigmu organizacija i organiziranja, kao poprišta diskurzivnih bor­bi što je ozbiljena u mrežnome društvu. Holquist (1981.), na primjer, drži, daje njegov pojam heterojezičnosti (raznorečie, raznorečivost) kvalitativ­no redigiranje stanja koja Derridini epigoni nejasno prikazuju kao “diffe- rance”. Pa ipak, odnos poststrukturalista prema Bahtinovom djelu nerijetko je hladan i distanciran.

“Humanizam Dr ugosti"

Poput poststrukturalista i postmodemista, Bahtina također izaziva par što ga čine subjekt i objekt, tako što prednost daje decentriranom, marginal­nom i kontingentnom “događaju Bitka”. Međutim, on se energično distan­cira podjednako od moralnog maksimalizma, kao i od zamki postmodemi- stičkog relativizma. Isto tako, on se distancira od fragmentacije i raspada subjekta, zato što je za njega Jastvo konkretni utjelovljeni entitet, što se konstituira u praktičnome djelovanju kroz dijaloške odnose s Drugima i sa svijetom. Tako njegov “humanizam Drugosti”, predstavlja ozbiljan filozo­fijski angažman, koji je blizak kritičkom postmodemizmu, ali koji nema ništa zajedničkog s “etabliranim” postmodemizmom, čiji satirički odnos prema realitetu i diskurs neodlučivosti predstavlja samo alibi za održavanje statusa quo.

Njegova etička filozofija daleko transcendira granice literarnog teksta, tako što implicira odgovornost prema ljudskom životu, koju je moguće oz- biljiti kroz alternativnu koncepciju Jastva u odnosu na “subjektno-centrirani um” na kome inzistira filozofska tradicija. Iz tog razloga, Bahtin naglasak stavlja na dijaloške odnose između različitih simboličkih sustava i praksi, na promjenljivost odnosa imeđu Jastva i Drugog, na otvorenost povijesti i na “nedovršivu” prirodu ljudskog mišljenja i djelovanja.

Kako trebam djelovati?Iz promijenjenog odnosa prema problemu subjektiviteta, proizlazi i ra­

dikalno drukčija koncepcija djelovanja koju Bahtin profilira, sjedne strane, kroz kritičko promišljanje Kantovog kategoričkog imperativa, a s druge

M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 247

strane, kroz kritičku recepciju neokantijanske misli koja otvara mogućnost da se kroz empatiju iskusi Bitak Drugoga {Estetika slovesnogo tvorčestva) {Autor i junak u estetskoj aktivnosti).

Za razliku od Kanta, kod kojeg djelovanje proizlazi iz dužnosti, što su izvedene iz univerzalnih i transcendentalnih kategorija, Bahtin drži da je djelovanje bitno determinirano subjektivitetom Drugog koji mi može uz­vratiti odgovor (Bahtin, 1979.). Prema tome, norme onoga na što se može odgovoriti, kao što ističe Nielsen (1998.), a ne dužnost kao takva, postaju orijentiri djelovanja. Konzekventno, Kantovo pitanje “Što trebam činiti?”, postaje za Bahtina pitanje “Kako trebam djelovati?”. Djelovanje je uvijek usmjereno prema drugoj aksiološkoj poziciji, pri čemu je odnos između Jastva i Drugoga uvijek odnos prekoračenja i kompromisa. Individuumi, jednako kao i kulture, postaju to što jesu tako što prelaze granice do drugih Jastava i kultura, pri čemu se međusobno priznaju i usvajaju gledišta druge strane. To implicira i dvostruki pojam odgovornosti koji Bahtin formulira, s jedne strane, kao individualnu odgovornost Bitka, i s druge strane kao “biti odgovoran” u odnosu s Drugim.

Emerson (1997.), na tragu Epsteina (1991.) određuje Bahtina kao “opti­mističnog proteista”. Bahtinova vizija zdravoga Jastva pretpostavlja otvo­ren i slobodan svijet u kojem se živi u “stanju obećanja”, u stanju očekiva­nja nečeg produktivnog, ali mi nismo determinirani tim produktom. Epste­in smatra da bi sadašnju epohu bilo uputnije definirati uz pomoć prefiksa “proto” {“prvi”), umjesto manje primjerenog “post” i još manje primje­renog “anti”. On, naime, vjeruje daje “prije sljedećeg” znatno prikladnije određenje neizvjesnosti od “poslije zadnjega”. Ovaj novi kulturološki stav on naziva “proteizam”, pri čemu drži da je neophodno vratiti “ljubav za budućnost” kao uvjet opstanka ove civilizacije.

Kao što ističe Hirschkop (2002.):

“Živjeti povijesno, dakle, nije tehnički problem - stvar moći ili efi­kasnosti - nego je to stvar voljnosti da ostanemo čvrsto vezani za ‘te­meljna pitanja’, za traganje za opravdanim, i u tome smislu oslobođenim životom”.

Hirschkop (2002.: 104)

Bahtin nije samo otvorio nove horizonte modernim teorijama komuni­kacije, nego je svojom koncepcijom govornog iskaza ostavio u naslijeđe metodološki alat za izučavanje diskursa u cyberspaceu, prepoznavši sen­zibilitet novoga doba mnogo prije nego što su nove informacijske i ko­munikacijske tehnologije počele osvajati socijalnu morfologiju. Računala koja govore mogu biti prijateljski korisnici Saussurove lingvistike, ali ona nikad neće moći svladati Bahtinovu teoriju govora (Matijašević, 1980.).

Tehnologija, ma kako bila sofisticirana, ne može spasiti svijet u nevolji. To i dalje ostaje suštinski zadatak ljudskog djelovanja, što implicira u sebi daje poštivanje drugih stavljeno ispred vlastitih sebičnih interesa individuuma. No, u vrijeme u kojem je čovjek sklon razaranju bezbrojnih oblika života, teško da je on ostvariv bez radikalno drukčijih mentalnih modela.

Novo čitanje teksta, što proizlazi iz njegove paradigme, predstavlja pre­kretnicu u teoriji jezika, zato što se ono ne odnosi samo na svijet literature, nego je primjenljivo i na sva druga područja znanja. U poslovnome svije­tu, ovakva pozicija ukazuje na mogućnost drukčije vrste računovodstva od onog što je nazočno u sadašnjim praksama, a Macintosh (2002.) ga naziva “heterojezično računovodstvo”. Prevare i zloporabe što potresaju korpora­cijski sektor diljem svijeta, upućuju na zaključak daje krajnje vrijeme da se prekine s monološkim značenjima u prikazima računovodstvenih podataka. Društvena odgovornost korporacijskog sektora u današnje vrijeme znači mnogo više od redovitog i atraktivno dizajniranog izvještavanja; javnost ima pravo znati temeljem koje metodologije su pripremljena financijska izvješća i koje su socijalne implikacije teorija što im leže u pozadini. Po­treba za ovakvim alternativnim pristupom korporacijskom izvještavanju, proizlazi iz potrebe za otvorenim, dijaloškim izvješćima što će odražavati različite perspektive i involvirati u sebe interese mnogostrukih dionika i socijalnih grupa.

248 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Zaključci

• U ovom poglavlju propituje se doprinos ruskog socijalnog filozofai kulturnog teoretičara Mihaila Mihajloviča Bahtina razvitku druš­tvenih znanosti, i posebno relevantnost ovog autora za sociološka istraživanja fenomena djelovanja.

• Jezik nije puka semiološka “činjenica”, kao što je to mislila moder­na lingvistika, nego je prije svega “ideologijski znak”. Bahtinova koncepcija dvoglasne riječi tj. riječi koja nije usmjerena samo na svoj predmet, nego i na tuđu riječ, riječ Drugog subjekta predstavlja važan metodološki instrumentarij za analizu sile i manipulacije pri konstrukciji značenja u postmodemom diskursu.

• Na taj način, njegova filozofija jezika može biti konstruktivno upo­trijebljena podjednako u interdisciplinarnom teorijskom diskursu u kontekstu razvitka postkartezijanskih društvenih znanosti, kao i pri novom praktičnom određenju ljudskog djelovanja u doba globali- teta.

M. M. BAHTIN: PREMA NOVOJ ETICI OTVORENE DIJALOŠKE RAZMJENE 249

• Djelovanje je uvijek usmjereno spram druge aksiološke pozicije, u kojoj je odnos između Jastva i Drugoga uvijek odnos prekoračenja i kompromisa. Aktivna uloga Drugoga u komunikacijskome činu ima za posljedicu da “tuđi iskaz” nije samo tema govora, nego i ulazi u govor i njegovu sintaksičku konstrukciju kao poseban konstruktivni elemenat.

• Bahtinova teorija govora kao ljudskog djelovanja pruža alat za kon­strukciju novih mentalnih modela, čije ozbiljenje leži u pretpostav­kama kulture organiziranja.

Literatura

Akhutin, A. Bibler, V. (1993.), Bakhtin’s legacy and the history of science and culture: an interview with Anatolii Akhutin and Vladimir Bibler. Configurations, 1(3): 335-86.

Albrow, M. (1997.), Do Organizations have Feelings? London & New York: Routledge.

Bahtin, M. (1967.), Problemi poetike Dostojevskog, Prev. M. Nikolić, Be­ograd: Nolit.

Bahtin, M (1978.), Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura sred­njega veka i Renesanse, Prev. I. Sop & T. Vučković, Beograd: Nolit.

Bahtin, M. ( 1979.), Autor i junak u estetskoj aktivnosti, Prev. A. Badnjarević, Novi Sad: Bratstvo-Jedinstvo.

Bahtin, M. (1980.), Marksizam i filozofija jezika, Prev. R. Matijašević, Be­ograd: Nolit.

Bahtin, M. (1989.), O romanu, Prev. A Badnjarević, Beograd: Nolit.Barthes, R. (1967.), Elements o f Semiology, Prev. A. Lavers & C. Smith,

New York: Noonday Press.Baudrillard, J. (2001.), Selected Writings, M. Poster (ur.), Stanford: Stan­

ford University Press.Bemard-Donals, M. (1994.), Mikhail Bakhtin: Between Phenomenology

and Marxism, Cambridge: Cambridge University Press.Burrell, G., Morgan, G. (1979.), Sociological Paradigms and Organisa-

tional Analysis, London: Heinemann.Crowther, D. (2002.), A Social Critique o f Corporate Reporting, Aldershot:

Ashgate.Crowther, D.; Mraović, B. (2005.), “Network Semiology : A Vehicle to Ex­

plore Organisational Culture”, u D. Crowther. & R. Jatana. (ur.), Inter-

Poglavlje 8.: KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU

Zašto je računovodstvo društvena služba?

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu► Što mislite, postoji li nešto takvo kao što je “istinit prikaz” u

financijskim izvješćima?► Zašto je računovodstvo “umijeće interpretacije”?► Zašto je u društvu znanja imitacija života uspjela istisnutiмшиВи► Čovjek - deleted?

Predmet razgovora

• Moć novca - izazov za kritički diskurs• Ovisnost znanja o perspektivi• Kakav tip moći proizvodi diskurs istine?• Socijalna uvjetovanost računovodstvenog znaka• Relevantnost poststrukturalizma za tumačenje moći

označavanja

Poglavlje 8.:KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA Zastoje računovodstvo društvena služba ?

Uvod

“Na jednom udaljenom kraju svemira, što je zagnjuren u ognju bezbrojnih solarnih sustava, jednom bijaše planet na kojemu su inteligentne životinje izumile znanje. Bio je to naj- grandiozniji i najpodmukliji trenutak ‘svjetske povijestV

(Nietzsche, 1976.:42)

Alarmantna spoznaja na koju skreće pozornost Macintosh u svojoj knjizi Accounting, Accountants and Accountability (2002.) jest da današnja

financijska tržišta djeluju na temelju slika što predstavljaju slike. Ne postoji ništa solidno što podržava financijsku arhitekturu u poretku prividnih slika. Ona pluta otkinuta od realiteta u hiperrealitetu. Prema tome, očekivanje da računovodstvo producira pouzdane, ujednačene i stabilne označitelje do­hotka i kapitala više nije održivo. U “simulacijskoj eri današnjeg svijeta” računovodstvo, baš kao i sva ostala područja znanja, suočeno je s krizom predstavljanja. Riječ je o ozbiljnom problemu koji treba podjednako zabri­nuti stručnjake iz područja računovodstva, kao i socijalne analitičare, ali i svakog građanina, dakle čitatelja ove knjige.

To je razlog zašto se na stranicama koje slijede želim upustiti u intelek­tualni dijalog s ovom Macintoshovom tezom, pri čemu slijedim dvije teo­rijske tradicije: poststrukturalističku, Foucaultovsku, i postmodemističku, Baudrillardovsku perspektivu. S jedne strane, iz Foucaultovog rada crpim ideje glede odnosa između znanja i moći, a za potrebe ovog poglavlja držim osobito relevantnima dva važna problema:

• Ovisnost znanja o perspektivi;• Kakav tip moći producira diskurse istine?

S druge strane, tezu o socijalnoj uvjetovanosti računovodstvenog zna­ka razvijam tako što slijedim Macintoshove argumente, koji se, iako svoje ideje pretežno crpi iz poststrukturalizma, u ovom aspektu oslanja na Bau- drillarda i njegovu “veliku genealogiju sukcesivnih povijesnih faza razvit­ka zapadne civilizacije od feudalnih vremena do današnjeg vremena”. Na­

253

254 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKI* SUPERSTRUKTURE

posljetku, želim ukazati na relevantnost poststrukturalizma pri tumačenju moći označavanja.

Osnovno obilježje današnjice jest da organizacija društva prema simula- cijama, šiframa i modelima, zamjenjuje produkciju kao organizirajući prin­cip društva (Macintosh, 2002.). Time se otvara nužnost da se fenomene što konstituiraju naš život i interese, promatra i analizira prije svega u skladu s njihovim tekstualnim svojstvima i semiotičkim sadržajem. Odatle slijedi “lingvistički obrat” što se dogodio u mnogim društvenim i humanističkim znanostima. S obzirom na činjenicu da računovodstvo predstavlja jezik gospodarstva, i u ovome području se analiza novog poretka neizbježno pre­mješta na diskurzivnu razinu. Zajedno s ovim epistemološkim preokretom došlo je do značajnih promjena u ontološkim pretpostavkama glede same prirode bitka. Za poredak simulacije karakteristično je isticanje nemateri­jalnog kraljevstva znaka nad materijalnim kraljevstvom robe. Individuume i mase treba razumjeti kao sustave znakova. Homo semioticus zamijenio je homo economicusa (Macintosh, 2002.: 65).

U tom kontekstu, otvara se nužnost socijalne kritike računovodstva i financija.

Moć novca: Izazov za kritički diskurs

Jedno od najvažnijih obilježja globalnog kapitalističkog sustava jest “na­cionalno političko ustrojstvo država i globalni karakter akumulacije kapi­tala” (Bumham, 1996.: 103). Kao što ističe Holloway (1996.), da bismo dosegli zadovoljavajuću razinu razumijevanja promjena što se zbivaju u ovome trenutku, trebamo se uzdići iznad koncepta “krize Kensijanske drža­ve socijalne skrbi” zato da bismo utvrdili funkcionalne sličnosti u razvitku različitih država. “Deindustrijalizacija” znači konverziju proizvodnog kapi­tala u novac i ima ogromne konzekvencije po države i njihov odnos spram međunarodnog gospodarstva. Promjena odnosa između nacionalne države i globalnog kapitala znači radikalnu promjenu oblika globalne kapitalističke dominacije. Došlo je, kao što to formulira Marazzi, “do pomicanja moći države na svjetsku razinu - razinu na kojoj djeluje monetarni terorizam” (Marazzi, 1996.: 85).

Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovačka orga­nizacija pojavile su se kao institucionalni odgovori transnacionalnih korpo­racija i sedam najvećih kapitalističkih gospodarstava na iznenadne krize što ih proživljava zreli kapitalizam, a u nakani da se “disciplinira” zemlje i re­gije. Čini se da su stare diktature nacionalnih elita sada zamijenjene novim

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 255

diktaturama međunarodnih financija (Stiglitz, 2002.). Sada ih se optužuje za reproduciranje uvjeta dominacije i zavisnosti (Aronowitz, 2003.: 192). Globalizacija, međutim, nije uzrok, nego je prije treba shvaćati kao rezultat krize (Bumham, 1996.: 109).

Volumen čisto monetarnih transakcija što se provode na offshore novča­nim tržištima daleko nadilazi realnu svjetsku trgovinu između država. Neki autori govore o “globalnoj financijskoj revoluciji”, dok Arrighi (2000.) drži da uopće ne postoji nikakva revolucionarna tendencija u tekućim financij­skim ekspanzijama. Njegova analiza temelji se na Braudelovom (1977.) uvidu da se zrelost svake ključne razvojne faze svjetskog kapitalističkog gospodarstva obznanjuje naročitim preokretom sa trgovine robama na trgo­vinu novcem. Konzekventno, Arrighi tvrdi da su tijekom kapitalističke ere financijske ekspanzije označavale tranziciju iz jednog režima akumulacije na svjetskoj razini u drugi režim. One predstavljaju integralne aspekte po­novnih destrukcija “starih” režima i simultanih kreiranja “novih” režima.

Podvrgavanje građanskog društva i nacionalne države globalnome kre­tanju kapitala opisuju Bumham (1996.), Holloway (1996.), Marazzi (1996.) i Clarke (1988.), koji razvijaju tezu daje novac najapstraktniji oblik kapi­talističke svojine, i kao takav on predstavlja vrhovnu silu pomoću koje je socijalna reprodukcija subordinirana reprodukciji kapitala. Prema tome, novac nije aspekt “ekonomije”, nego je on prije svega oblik same klasne borbe. Clarke (1988.) ukazuje na to daje fundamentalni konflikt u globalno doba konflikt između interesa multinacionalnog kapitala i potreba narodnih masa. To znači da izvor kapitalističke krize trebamo potražiti u socijalnom obliku same kapitalističke produkcije. Odatle, “iracionalnost monetarizma, nije iracionalnost ekonomista i političara, to je iracionalnost kapitalizma” (Clarke, 1988.). Holloway definira novac kao najsuroviji i najarogantniji oblik kapitala (Holloway, 1996.: 135). Moć novca je moć zapovijedi nad radnom snagom kao robom (Clarke, 1988.: 9).

Novac i njegova različita kreditna i investicijska širenja predstavljaju izraz oblika vrijednosti, i pridonose društvenoj podjeli rada u obje dimenzi­je, i u zemljopisnom i u temporalnom smislu. Temeljem konstrukcije oblika vrijednosti moguće je rekonstruirati radni proces, ali i “odčitati” temeljna obilježja promjena kroz koje prolaze kulturna, juridička, ekonomska i poli­tička sfera u doba globaliteta. To je istovremeno i temelj za razumijevanje logike funkcioniranja korporacijskog sektora u sadašnjoj situaciji (Tinker, 1997.). Bez institucionalnih i socijalnih sila što leže u pozadini kriza mono- polnog kapitalizma, bilo bi teško razumjeti određene ekonomske fenomene što proizlaze iz nejednolike razmjene. Kao što naglašava Tinker, glavna lekcija što je možemo naučiti iz teorija o društvenim vrijednostima, bez obzira da li one potječu od kanonista, akumulacionista, marksista, margi-

256 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

nalista ili distribucionista, jest da su sve ove perspektive uvijek fokusirane na pitanje kako raspodijeliti društveni dohodak u korist naročite interesne grupe (Tinker, 1985.). U korporacijama, ovi odnosi su institucionalizirani i nalaze se u pozadini kriza i padova kroz koje prolazi kapitalizam. Teoretizi­ranje je uvijek subjektivno, kao što to i pokazuje računovodstvena praksa.

Problem prikaza što ga daje tekst koji obuhvaća financijske informaci­je usko je povezan s problemom istinitog prikaza. Iz poststrukturalističke perspektive, istina “tamo vani” što bi egzistirala nezavisno i prije nego što je obuhvaćena pomoću jezika i drugih tipova predstavljanja, ne postoji. Bu­dući da ne postoje nikakve fundamentalne, trajne ni transcendentalne istine, sve što imamo su interpretacije. Morgan, (1988.) smatra daje računovod­stvo umijeće interpretacije, dok Munro (1996.) tvrdi da prikazi uvijek im­pliciraju u sebi mogućnost da ih se čita na mnogo razina i nikad ne pružaju jednostranu priču. Prema Cleggu (2002.), to je razlog zašto organizacijske studije ne trebaju biti rigidno znanstvene glede oblika svojih metoda i pisa­nja. On je uvjeren daje konflikt ono što održava otvorenost i da bez takvog konflikta nedostaje istinska demokracija koja je suštinska za artikulaciju uma (Clegg, 2002.: 7).

Ovisnost znanja o perspektivi

Započet ću ovaj odjeljak s Foucaultovim određenjem istine. On kaže: “Isti­nu treba razumjeti kao sustav propisanih procedura za proizvodnju, uređi­vanje, raspodjelu, rasprostiranje i djelovanje iskaza (Foucault, 2001.: 132). Istina nije privilegija slobodnih duhova što funkcionira izvan sfere moći. Naprotiv, ona je producirana i održavana uz pomoć sustava moći sa koji­ma se nalazi u kružnom odnosu, tako što ih potiče i tako što oni nju dalje šire. On to naziva “režimom istine”. Dakle, istina je producirana uz pomoć mnogostrukih oblika prinude, a “politička ekonomija” istine obilježena je uz pomoć pet značajki: 1. istina je usredotočena na oblike znanstvenog diskursa i institucija koje ga proizvode; to su “opće politike istine” što ih društvo prihvaća kao svoj diskurs i skrbi da on funkcionira kao istina; 2. ona je stalno održavana uz pomoć ekonomskih i političkih instancija, zato što je “zahtjev za istinom” jednako važan za ekonomsku produkciju, kao i za političku moć; 3. ona je predmet goleme potrošnje i stalnog širenja kroz aparate informiranja i obrazovanja; 4. ona je pod kontrolom ekonomskih i političkih aparata što vrše ulogu arbitra u čijoj su ingerenciji razlikovanje između istinitih i lažnih iskaza, metode i tehnike njihova nagrađivanja i sankcioniranja, i status onih koji imaju “dužnost” reći “ono što se smatra

istinom”; 5. ona je stvar političkih rasprava i društvenih konfrontacija (Fo­ucault, 2001.: 131).

Nalazeći intelektualno uporište u Nietzscheovu djelu (1976.; 1989.), Fo­ucault poduzima povijesnu analizu oblika istine koju on naziva “politika istine”. Njegova je intencija pružiti izazov filozofskome mišljenju zapadne tradicije koje je na tragu kartezijanskih i kantijanskih koncepcija postu- liralo subjekt kao temelj i središnju jezgru cjelokupnoga znanja. Drugim riječima, on želi dovesti u pitanje analizu koja daje primat konačno danom subjektu znanja, subjektu predstavljanja kao izvorišnoj točci iz koje je zna­nje moguće, a istina se pojavljuje. Umjesto toga, on želi pokazati da su područja znanja oblikovana temeljem društvenih praksi, što u sebi implicira ponovni rad na teoriji subjekta. Odatle, njegova analiza traga za povije­snom konstrukcijom subjekta kroz diskurs koji je shvaćen kao strateška i politička igra. Subjekt znanja, tvrdi Foucault, ima povij est, jednako kao što je ima odnos subjekta i objekta; štoviše, sama istina ima povij est.

Postoje dvije povijesti istine: unutarnja povijest istine, što je konstruira­na temeljem povijesti znanosti koja sebe ispravlja temeljem svojih vlastitih principa regulacije, i vanjska povijest istine, što je oblikovana temeljem društvenih praksi pomoću kojih društvo definira tipove subjektiviteta, odre­đena predmetna područja i oblike znanja. Dakle, ne možemo govoriti o jed­nom jedinom režimu istine, nego je primjerenije usredotočiti se na oblike istine, i, u skladu s tim, trebamo se usmjeriti na proizvodna mjesta njihova pojavljivanja.

U potrazi za historijskim korijenima pojma istine, Foucault pravi važnu distinkciju između pojmova istraživanje (inquiry) i ispitivanje (<examinati­on). Podrijetlo istraživanja moguće je pronaći sredinom srednjovjekovne ere u juridičkoj praksi gdje se oblike istine definira u pojmovima kaznene prakse. Drugi tip analize, ispitivanje, javio se u neposrednoj vezi s formira­njem izvjesnog broja političkih i socijalnih kontrola i nadzora (surveillan­ce) tijekom formiranja kapitalističkog društva; ove socijalne prakse stvorile su sasvim novi tip znanja - znanje o čovjeku , što je nastalo u 19. stoljeću.

U Nietzscheovoj analizi postoji dvostruki lom s tradicijom zapadne filo­zofije. Prvi lom odnosi se na uvid da odnos između znanja i stvari koje treba spoznati nije odnos kontinuiteta, nego je on, naprotiv, arbitraran u smislu da reflektira odnose moći i nasilja. To je neposredno povezano s odnosom između znanja i instinkata. Radi se o tome da znanje nije izvedeno iz ljud­ske prirode i ono ne konstituira čovjekove instinkte. Ono s njima doista jest usko povezano u smislu da predstavlja rezultat uzajamnog djelovanja, susreta, spajanja, borbe i kompromisa između instinkata. Odatle, može se govoriti o znanju samo u smislu površinskog rezultata borbe instinkata. Konzekventno, znanje nije prirodno, nego protuprirodno. Između instin­

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 257

kta i znanja, kao i između znanja i spoznate stvari nema nikakvog odnosa kontinuiteta, nego radije odnos borbe, sile, dominacije, ropstva i nagodbi. Prema tome, u znanju ne postoji nikakva kongruentnost s predmetom zna­nja; ne postoji odnos asimilacije, nego radije odnos distance; ne postoji ujedinjenje, nego radije neizvjestan sustav moći. Znanje je prije oskrvnuće stvari koje treba spoznati, a ne njihovo prepoznavanje.

Znanje je, kako kaže Nietzsche, izumljeno u određenom momentu; ono je sačinjeno i potaknuto uz pomoć niza mehanizama iza kojih stoje prikriveni odnosi moći. Iz činjenice da mehanizmi instinkata i mehanizmi znanja funkcioniraju na sasvim drugim razinama, proizlazi da ne možemo postulirati jedinstvo ljudskog subjekta. To je drugi veliki lom s prethodnom tradicijom zapadne filozofije. Nietzscheov rad od suštinske je važnosti zato što je u ovakvom tipu diskursa moguće provesti povijesnu analizu rođenja određenog tipa znanja (savoir), bez da se ikada prihvati preegzistencija su­bjekta znanja (connaissance). Njegova je zasluga što je uspio pokazati da znanje nije moć niti univerzalna struktura, nego ono pripada povijesnom i slučajnom poretku rezultata, događaja i učinaka.

Od čega se sastoji znanje i kako ga se proizvodi, moguće je razumjeti samo ispitivanjem ovih odnosa borbi i moći. To znači da više ne trebamo gledati sa strahopoštovanjem prema filozofima, nego se trebamo usredo­točiti na političare i analizu političkih struktura, koje, međutim, nisu na­metnute predmetu znanja izvana, nego su, radije, konstitutivne za predmet znanja, područja znanja i odnose između čovjeka i istine. Ovisnost znanja o perspektivi ne proizlazi iz limita ljudske prirode, nego iz polemičkog i stra­teškog karaktera znanja. Znanje je rezultat djelovanja pomoću kojih ljudska bića otimaju predmete i podvrgavaju ih odnosima sile. Kao takvo, znanje je uvijek krivo tumačenje (méconnaissance), zato stoje parcijalno, nakrivlje­no i ovisno o perspektivi.

U nestabilnom svijetu opozivih struktura, krajnje je dubiozno i nepro­mišljeno polagati pravo na status gospodara istine ili, pak, njezinih glasno­govornika. Time se nužno mijenja i uloga intelektualaca. Zolino64J f accuse” danas ima posve drukčije konotacije. Vremena u kojima su intelektualci utjelovljeni u osobi pisca bili govornici univerzalnoga, savjest društva i slobodni subjekti, odavno su prohujala.

Nakon Drugoga svjetskog rata, širenjem tehničko-znanstvenih struktura u ekonomsko i strateško polje, etabliran je novi oblik povezanosti između teorije i prakse, u smislu da se zadaća intelektualaca više ne artikulira na ra­zini “univerzalnoga” i “pravde i istine za sve”, nego unutar specifičnih sek­tora na određenim točkama njihovog profesionalnog i privatnog života (Fo­ucault, 2001.). Na taj način bilo je moguće razviti bočne veze duž različitih oblika znanja i djelovanja. To je imalo dvije konzekvencije. Sjedne strane,

258 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

intelektualci shvaćeni kao “univerzalna savjest” više nisu suprotstavljeni intelektualcima koji su bili samo “kompetentne instancije” u službi države i kapitala. S druge strane, intelektualci su postali bliži proletarijatu i masama zato što se sada susreću s problemima koji su specifični, a ne univerzalni, pa je danas, tvrdi Foucault, primjerenije govoriti o “specifičnim” intelektu­alcima, umjesto o “univerzalnim” intelektualcima. Osim toga, intelektualci i radnici uvijek su bili u odnosu konfrontacije s istim protivnikom - mul­tinacionalnim korporacijama, pravnim i političkim aparatima i mešetarima imovine.

Iako “režim istine” po svome sadržaju jest ideologijski, to nije njegova suština. Mnogo je važnije daje on bio uvjet formiranja i razvitka kapitaliz­ma, jednako kao što je na sličan način funkcionirao i u bivšim socijalistič­kim zemljama. Prema tome, decidiran je Foucault, suštinski politički pro­blem za intelektualce nije kritizirati ideološke sadržaje, nego meta njihove kritike treba biti politički, ekonomski i institucionalni režim produkcije istine. Ideja nije emancipacija istine od svakog sustava moći, zato što istina već jest moć, nego odvajanje istine od bilo kojeg oblika hegemonije.

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 259

Kakav tip moći proizvodi diskurse istine?

Filozofskoj i političkoj tradiciji u zapadnim je društvima svojstveno da ge­nealogiju podjarmljivanja etablira u negativnom shvaćanju moći kao zabra­ne. Epistemološka prednost takvog pristupa je neosporna, zato što se impli­cira daje moguće primijeniti jedinstvenu i identičnu formulu na sve razine društva i sve razine podjarmljivanja. To je, kaže Foucault, siguran način da se izbjegne raspravu o moći. Zato je on odlučio da krene drugim smjerom. Po njemu, načine na koje moć funkcionira primjerenije je istraživati na teh­ničkoj i pozitivnoj razini analize, nego na juridičkoj i negativnoj instanciji. Međutim, kad se moć s njezinim tehnikama i postupcima razdvoji od oblika zakona unutar kojega je bila omeđena u filozofskoj tradiciji, tada se mora postaviti temeljno pitanje: ”...nije li moć jednostavno oblik ratne dominaci­je?” (Foucault, 1980.: 123). To znači da fenomene moći trebamo pojmiti uz pomoć vojne terminologije.

Za razliku od tradicionalne filozofije, koja je usredotočena na pitanje kako je diskurs istine u stanju postaviti granicu pravima moći, Foucaul- ta (1980.) prije svega zanima kakva su pravila prava etablirana uz pomoć moći u produkciju diskursa istine. Dakle, intencija njegove analize je ispi­tivanje tehnika i taktika dominacije. On decidirano pita: “Kakav je tip moći

260 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

sklon proizvodnji diskursa istine koji u društvu poput našega izaziva tako moćne učinke?” (Foucault, 1980.: 93).

Na taj način, on inteligentno izbjegava pitanje na koje nije ni moguće odgovoriti: Tko ima moć i što on ima u vidu? Njegova se analiza ne bavi ni reguliranim niti legitimnim oblicima moći; također, on joj ne pristupa ni na razini njezine svjesne intencije niti iz njezine unutarnje točke gledišta. Umjesto toga, on se laća ispitivanja moći u njezinom izvanjskom obličju, na njezinim ekstremitetima i konačnim destinacijama gdje ona postaje kapilar­na i gdje se nalazi u neposrednom odnosu sa svojom metom. On je, dakle, usredotočen na strateške točke na kojima se moć instalira i producira realne učinke. Moć nije uzeta kao fenomen konsolidirane i homogene dominacije, nego kao nešto što funkcionira samo u obliku lanca što implicira da je ona primijenjena i da funkcionira kroz mrežnu organizaciju. Drugim riječima, Foucault želi pojmiti podjarmljivanje na njegovoj materijalnoj instanciji kroz konstituiranje subjekta. Međutim, ovdje je važno imati u vidu da su individuumi koje je moć konstituirala, u isto vrijeme i elementi njezine arti­kulacije. Oni nisu samo njezina inertna meta, nego i njezini prijenosnici.

U Discipline and Punish (1991.), on zaista govori o novoj “ekonomiji” moći što se u 17. i 18. stoljeću pojavila zajedno s velikim tehničkim invenci­jama i otkrićima. U tom je razdoblju, ljudsko tijelo postalo suštinska snaga produkcije, što je dovelo do invencije sasvim novog tipa moći koji dopušta da su vrijeme i rad ekstrahirani od tijela. Za razliku od feudalnih društava, u kojima je moć bitno funkcionirala kroz znakove i daće, a njezina je meta bilo masovno tijelo populacije, paralelno s razvitkom kapitalizma, pojavila se nova tehnologija moći, čija je temeljna odlika njezin konkretan i preci­zan karakter i usmjerenost na mikrotijela individuuma. Od 17. stoljeća na dalje, ekonomski sustav što unapređuje akumulaciju kapitala i sustav moći što zapovijeda akumulacijom ljudi postaju povezani i nerazdvojni fenome­ni. U temelju ove moći je čvrsto pletena mreža materijalne prinude, što se vrši uz pomoć sredstava nadzora (surveillence), a ne fizička egzistencija suverena. Ta ne-suverena moć koju Foucault naziva disciplinarnom moći bila je fundamentalni instrument pri konstituiranju industrijskog kapitaliz­ma i predstavlja, po njemu, jedan od najvećih izuma građanskog društva. Ova ekonomija moći imala je dvije temeljne funkcije: 1. trebala je povećati podvrgnute sile i 2. poboljšati silu i efikasnost onih koji ih podvrgavaju.

Međutim, teorija suvereniteta nastavila je i dalje egzistirati kao organi­zirajući princip pravnih kodeksa - ovaj put demokratizirana kroz instituciju kolektivnog suvereniteta, ali je ta demokratizacija suvereniteta bila bitno limitirana uz pomoć disciplinarne prinude. Prema tome, pravo suvereniteta i mehanizam discipline dvije su koordinate unutar kojih se moć vrši u mo­dernome društvu od 19. stoljeća na dalje.

Discipline kao temelj velikog mehanizma moći iznimno su važan sa­stavni dio aparata što proizvode znanje, pri čemu imaju vlastiti distinktivan diskurs. One, također, govore o pravilu; međutim, to nije sudbeno pravilo izvedeno iz suvereniteta, nego je to novi oblik “pravila”, norma što proi­zlazi iz proizvodnog sustava kao temeljnog instrumenta nove “ekonomije” moći, a ima intenciju privoljeti ljude da prihvate zahtjeve i naredbe onih koji njima upravljaju i podvrgnu im se čak i onda kad ih ne odobravaju (Fo­ucault, Discipline and Punish, 1991.: 304). Tako je konstituirano “društvo normalizacije” (Foucault, 1980.: 107). Istovremeno otvorenje i teorijski horizont za znanost o čovjeku koja, prema Foucaultu, nije rezultat napretka u racionalitetu egzaktnih znanosti, nego je diskurs o njoj artikuliran kroz sukob dvaju heterogenih diskursa, s jedne strane, onoga koji je etabliran u pravu što okružuje suverenitet, a s druge, onoga koji je razvijen kroz meha­nizme prinudnih sila.

Pitanje koje Foucault (2002.) postavlja u The Order of Things jest kako i zašto u određenim momentima povijesti i u određenim poretcima znanja dolazi do naglog prekida s postepenim transformacijama određenog tipa diskursa, načina govora i razumijevanja. Ova munjevitost, po njemu, nije posljedica novih otkrića, nego je ona znak radikalnih modifikacija u pra­vilima oblikovanja iskaza koji su prihvaćeni kao znanstveno istiniti. Pita­nje, dakle glasi - što vlada iskazima - i kako oni u međusobnom odnosu konstituiraju znanstveno prihvatljive tvrdnje tako da tvore režim, politiku znanstvenog iskaza.

Međutim, suštinsko pitanje nije ono o formiranju paradigmi, nego ono0 problemu diskurzivnog režima, što se konstituira kroz odnos znanja (sa­voir) s društvenim institucijama, političkim pitanjima društvene regulacije1 ekonomskim zahtjevima. Na taj način, Foucault čini veliki korak naprijed jer stavljanjem u odnos diskursa i mreže moći, on de facto pita: Kome dis­kurs služi? Konzekventno, početna točka analize ne treba biti veliki model jezika i znakova, zato što su odnosi moći, a ne odnosi značenja ono što nas determinira. Svoje razloge zašto otklanja analizu što pripada domenama simboličkih polja i označavajućih struktura, i radije se priklanja genealoš­koj analizi odnosa sile, strateških razvitaka i taktika, on tumači na sljedeći način:

“Ni dijalektika kao logika kontradikcija niti semiotika kao struktura komunikacije, ne mogu objasniti intrinzičnu inteligibilnost konflikata. ‘Dijalektika’je način izbjegavanja uvijek otvorene i ozbiljne zbilje kon­flikta, tako što ga reducira na Hegelovski kostur, a ‘semiologija je na­čin izbjegavanja njegovih nasilnih, krvavih i smrtonosnih značajki, tako

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 261

262 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

što ga reducira na smireni Platonički oblik jezika i dijaloga” (Foucault, Power-Knowledge, 1980.: 114-15).

Iz točke gledišta kritičke analize, moć je najčešće propitivana ili kao totalitarna, što se odnosilo na moć u bivšim socijalističkim zemljama, ili joj se pristupalo kroz analize klasne dominacije, kao što je slučaj u zapadnome kapitalizmu. Zanimljivo je, međutim, da pitanje mehanizama moći samih po sebi nikada nije postavljano. Razlog leži u činjenici daje pitanje feno­mena moći u ovakvim pristupima ili reducirano na konstitucioni subjekt, kao što su to postavili fenomenolozi, ili je subordinirano ekonomskoj razini i sferi ideologije, kao što je to činila marksistička analiza. Distinktivnost Foucaultovog pristupa ogleda se u tome što je on usredotočen na mogućno­sti i načine konstitucije objekata, meta moći, čime se otvara nužnost gene­aloške analize za koju on kaže:

“To je ono što ja zovem genealogija, to jest, oblik povijesti koji može protumačiti konstrukciju znanja, diskurse, domene objekata, itd., bez da se mora pozivati na subjekt koji je ili transcendentalan u odnosu na po­lje događanja ili vlada tijekom povijesti u svojoj praznoj jednoličnosti” (Foucault, 1980.: 117).

Socijalna uvjetovanost računovodstvenog znaka

Financijske krize i kolapsi što izranjaju iz kontradikcija i kriza zrelog ka­pitalizma potenciraju u današnjim računovodstvenim praksama zahtjeve za transparentnošću i istinitim prikazom financijskih transakcija. U SAD-u, njih podjednako postavljaju vodeća računovodstvena tijela i institucije po­put Komisije za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama (the Securities and Exchange Commission) i Odbor za standarde u financijskom računo­vodstvu (the Financial Accounting Standard Board), praktičari i akadem­ska zajednica iz polja računovodstva, ali i šira javnost. Ovi zahtjevi, smatra Macintosh (2002.), otkrivaju njihovu realističnu ontologiju prema kojoj se računovodstveni znakovi trebaju preklapati s nekim nezavisnim realitetom, što bi bio standard za prosudbu njihove istinitosti. Ovo pretpostavlja da znakovi u financijskom računovodstvu kao što su troškovi, ukupni prihodi, dohodak i kapital uspješno oslikavaju objekte i događaje na koje se odno­se u smislu vjernog prikazivanja fizičkih i socijalnih realiteta u prostoru i vremenu.

Macintoshova analiza predstavlja inspirativan izazov i važan prilog ovim debatama, zato što ukazuje na to da u današnje doba računovodstvene

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 263

informacije ne kriju istinu, kao što to tvrde kritičari poput Briloffa (1994.; 2001.), nego bi se prije moglo reći da istina više ne postoji u hiperrealno- me svijetu u kome je implodirala razlika između realnoga i iluzije. Konze- kventno, vitalne računovodstvene informacije više ne upućuju na stvarne objekte na koje se odnose pojmovi i simboli, što znači da mi živimo u svi­jetu slobodno lebdećih znakova. Macintosha prije svega zanima genealoška analiza pukotina u temeljnoj prirodi informacija u financijskim izvješćima, osobito onih što se odnose na dva ključna računovodstvena znaka - doho­dak i kapital. Odatle, on analizira faze u odnosima znaka i objekta ili doga­đaja na koji se on odnosi, pri čemu usvaja shemu poredaka prividnih slika koju je postavio Baudrillard. No, prije toga prisjetimo se kako Baudrillard na principijelnoj razini određuje kapital:

“Kapital u stvari nikad nije ugovorno bio povezan s društvom u kome vlada. On je magija socijalnog odnosa, izazov društvu i tako na njega i treba odgovoriti. On nije skandal koji treba denuncirati u skladu s moralnim i ekonomskim racionalitetom, nego izazov koji se prihvaća prema simboličkom zakonu” (Baudrillard, 2001.: 177).

Baudrillard razlikuje tri distinktivne ere ili “poretka simulacije” u ge­nealogiji razvitka znaka u zapadnoj kulturi. Svakome od ovih distinktivnih poredaka koje on naziva “poredak krivotvorina”, “poredak produkcije” i “poredak simulacije”, odgovara specifična socijalna, ekonomska i politička zbilja.

U feudalnom poretku, znak je bio dobro, fiksno i transparentno pred­stavljanje predmeta i društvenog realiteta. Svaki znak bio je pripisivan so­cijalnome položaju i statusu u mnogostruko rangiranom društvu s jakom i rigidnom hijerarhijom, pri čemu je zabrana štitila znakove i osiguravala im potpunu jasnoću. Sustav računovodstva što se temeljio na izvješćima0 “zaduživanju i podmirenju dugova” ukazivao je na stvarnu materijalnu imovinu i društvene obveze u sustavu nadzornih službi gdje se individuume moglo identificirati. Vlasništvo je mnogo više bilo percipirano kao izvor ekonomske, socijalne i političke moći, nego kao izvor dohotka. Odatle, funkcija računovodstvenih izvješća bila je mnogo više u tome da se prizna1 ispuni odgovornost u socijalnoj hijerarhiji feudalnog poretka, nego što su ona pružala informacije o dohotku i kapitalu.

Kako je feudalna era ustuknula pred renesansom i prosvjetiteljstvom, znak je transformiran od “dobre slike” objekta ili događaja u njezinu krivo­tvorinu. “Poredak krivotvorina” predstavlja, po Baudrillardu, prvi stupanj prividnih slika za koji je karakteristično da znak maskira i mijenja temeljni realitet tako što postaje njegova “loša” i “iskrivljena” slika. Važna funkcija

prividnih slika odnosila se na činjenicu da su one ukazivale na socijalni položaj i podjelu moći najavljujući pritom uspon nove društvene klase - građanske klase. Ideja vrijednosti doživjela je značajnu preinaku. Cijene se više nije poimalo u pojmovima kanonskog prava na bazi troškova lokalnih trgovaca, nego po upotrebnoj vrijednosti ili korisnosti za kupca. Na taj na­čin, određivanje cijena prešlo je u svjetovnu sferu.

Dohodak i kapital nalaze svoje utemeljenje u personaliziranim proi­zvodnim naporima poduzetnika. Na tvrtku se počinje gledati kao na “uspje­šan posao”, što je učinilo nužnim da se vodi evidencija o promjenama i periodično obračunavaju profiti i gubici. Na taj način bilo je moguće pratiti interakciju između kapitala i dohotka, što je dovelo do važne spoznaje da nijedan dohodak što je akumuliran u nominalnim vrijednostima neće posta­ti “realan”, dok ga se naposljetku ne distribuira u novcu ili dobrima. Ovime je promijenjena uloga računovodstvenog izvješća. Za razliku od prethod­ne faze, u kojoj je zadaća računovodstva bila bilježenje aktivnosti što su se odnosile na prošlost, ono je sada trebalo bilježiti kontinuirani protok poslovnih aktivnosti što su orijentirane na budućnost. Dohodak je postao samo slika “realnog” profita, a računovodstvo je ušlo u prividni poredak krivotvorevina. Međutim, iako je računovodstveni znak za dohodak izgu­bio svoje podudaranje s “profitom” u smislu isplate prihoda, u ovoj fazi on je još ostao utemeljen u ideji dohotka u smislu mogućnosti isplate profita ako bi poduzetništvo bilo okončano. Ovo se radikalno mijenja pojavom tvrtke kao dioničkog društva što je ozbiljno dovelo u pitanje prevladavajuće društveno konstruirano poimanje vlasništva.

Industrijska revolucija uvela je u poredak produkcije tehnologiju ma­sovne serijske proizvodnje i kodeks političke ekonomije. Konzekventno, ponovo se mijenja odnos znaka prema onome na što upućuje. Glavni pre­okret dogodio se u novom poimanju kapitala i profita do kojeg je došlo nakon razdvajanja vlasništva od kontrole. Kapital više nije bio persona- lizirana investicija vlasništva, nego je on radije postao depersonalizirano nagomilavanje cijele imovine koja je akumulirana u poslovanju. Profit je potjecao iz širenja kapitala, a ne iz napora poduzetnika-vlasnika. Na taj na­čin, kapital i profit postaju nešto što pripada dioničaru kao krivotvorenome vlasniku. Dohotkom i kapitalom sada su upravljali logika i kodeks tržišta. Vrijednost je sada proizlazila iz sposobnosti tvrtke da u budućnosti ostvari zaradu, što je imalo za posljedicu daje ovaj nominalni prihod percipiran i prihvaćen kao realan. Utvrđivanje cijena potpalo je pod zakone ponude i potražnje, pri čemu je razmjenska vrijednost određivala cijenu.

Računovodstveni znak za dohodak više nije bio obvezatni ni transparen- tni odraz vlasnikovog profita i izgubio je svaku analogiju s isplatom dohot­ka. Umjesto toga, on postaje serijska proizvodna roba po svom vlastitom

264 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 265

pravu čija je glavna uloga bila olakšati alokaciju kapitala na tržištu dionica. Dohodak više nije težio da oponaša prirodno okončanje posla, nego da nji­me dominira.

Novouspostavljena vlast tehničkog racionaliteta dovela je do promjene u važnosti računovodstvenih izvješća, u smislu da su izvješća o dohotku stavila u drugi plan zaključni račun. Kao implikacija svih ovih promjena, u računovodstvu dolazi do tranzicije od vlasničkog gledišta prema gledištu entiteta. U temelju poretka masovne produkcije bio je kodeks koji je stav­ljao naglasak na reprodukciju i komparabilnost kao mjeru novog društva.

U poretku simulacije realitet je zamijenjen idealiziranim modelima svih aspekata života, što je osobito potencirano munjevitim razvitkom informa­cijskih tehnologija i telekomunikacijskih medija. “Ono za čim društvo traga u produkciji i hiperprodukciji jest restauracija zbiljnosti koja mu izmiče. Stvar je u tome da je suvremena 'materijalna’produkcija sama po sebi hiperrealna” (Baudrillard, 2001.: 183). Poredak prividnih slika daje oblik masovnoj potrošnji znakova i slika, što dovodi do ogromnih promjena u po­litičkim odnosima i odnosima moći. Po Macintoshu, posljedica komunika­cijske i informacijske revolucije je pomasovljenje društva, odnosno društvo je danas samo jedna ogromna, depolitizirana masa. U novim realnostima, skreće pozornost Touraine (1983.) promijenio se temelj klasne vladavine: u industrijskome društvu, klasna vladavina temeljila se na vladavini nad organizacijom rada Tayloristickoga tipa; u postindustrijskome društvu, kla­sna vladavina temelji se na kontroli nad informacijskim i komunikacijskim sustavima, to jest, kontroli nad načinom organiziranja društvenoga života. Odatle, temeljni društveni konflikt, po njemu, više nije između rada i kapi­tala, nego između vladajućeg tehnokratskog aparata i alijeniranih korisnika. U postindustrijskome društvu, obrana subjekta, njegove/njezine osobnosti i kulture protiv logike aparata i tržiša jest ono što zamjenjuje ideju klasne borbe (Touraine, 1994.).

U novom hiperrealnom svijetu individuum je dehistoriziran i decen- triran, a prošlost jednako kao i budućnost komprimirani su u sadašnjosti (Macintosh, 2002.: 66). Individuum lišen svake materijalnosti i referenci- jalnog okvira, ostao je bez fiksnog središta i bez jasnih granica u vremenu i prostoru. Drugim riječima, individuum više ne postoji. Ono što je preostalo jest njegova/njezina slika, virtualna osoba bez emocija. Kao što kaže Bau­drillard “sve ljudsko je izvještačeno” (Baudrillard, 2000.: 66).

Za razliku od rane faze informacijskog društva kada se vjerovalo da više informacija reducira neizvjesnost, danas je krajnje evidentno, tvrdi Macin­tosh, daje obilje informacija ono što je povećava. Živimo u eri prekomjer­nih i besmislenih informacija u kojoj vladavina svijeta znaka neprestano dovodi do novih “vrsta” neizvjesnosti. Kao što kaže Baudrillard, informaci-

266 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

ja je poput “neinteligentnog projektila koji nikad ne nalazi svoju metu (niti, na žalost, svoj antiprojektil!), pa se zato svuda ruši i gubi u prostoru nepred- vidive orbite, gdje se vječno prevrće poput kakve starudije” (Baudrillard, 1995.: 42). Posljedično, informacija proždire svoj vlastiti sadržaj.

U poretku simulacije, suvremeno računovodstvo i financije cirkuliraju u svom vlastitom carstvu odijeljeni od materijalnog gospodarstva rada i produkcije. Simulacija je prouzročila razvitak računovodstvenih znakova i samoodnosećih računovodstvenih modela koji izvode transakcije bez ute­meljenja, odnosno znak više nema nikakav odnos ni sličnost s realitetom. Računovodstveni znak sada prethodi i čak kreira kroz “vrijednost znaka” objekt ili događaj što je jednom namjeravao predstavljati. On je svoja vlasti­ta simulacija, pri čemu kreira kružne odnose sa drugim računovodstvenim znakovima, a temeljna mu je funkcija kreiranje i održavanje hiperrealnog financijskog gospodarstva na globalnim financijskim tržištima.

U tako konstruiranome financijskome kraljevstvu,

• Analitički model predviđanja,• Model donošenja odluka o investicijama kompanije, i• Model vrednovanja investitora cirkuliraju simultano, odnoseći se

pritom jedan spram drugog, ali im manjka bilo kakav odnos spram stvarnog referencijalnog okvira kao što je protok keša ili “pravi” dohodak.

Konzekventno, ni investitori niti analitičari ne znaju kako se zarade od­nose spram protoka keša, i odatle ni ne mogu pouzdano odgovoriti na pi­tanje da li se njihovim djelovanjem povećava vrijednost kompanije. Kroz ovo ogledalo objekta ili događaja na koji se odnosi, znak krivo usmjerava i kočoperi se kao načelo stvarnog značenja (Baudrillard, 2001.: 95). Zara­de kreiraju svoj vlastiti simulirani realitet, pa su, provokativno zaključuje Macintosh, službena izvješća o njima važna, jer pribavljaju transakcijama element “realnosti” u tome kraljevstvu samoreferencjalnih modela.

Kompanija The General Electric predstavlja primjer ovakve prakse. GE prepoznata je kao jedan od vodećih svjetskih “agresivnih praktičara u me- nadžmentu prihoda”, s ogromnom količinom fleksibilnosti pri realizaciji konzistentnog rasta prihoda u raznolikom mnoštvu globalnih ekonomskih uvjeta. Za razliku od tradicionalnog gledišta, gdje računovodstvo izvješta­va o rezultatima implementirane strategije, u slučaju GE, računovodstveni model, a to je znak dolazi prije implementacije strategije na određeni refe- rencijalni okvir (Slater, 1994.). Baudrillard ovakve fenomene komentira na sljedeći način: “Teritorij više ne prethodi zemljovidu...zemljovidi stvaraju teritorije” (Baudrillard, 2001.: 169).

KRIZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 267

Relevantnost poststrukturalizma za tumačenje moći označavanja

Ukazujući na pristranost jezika koji se koristi da se utvrde različiti sadrža­ji “deskriptivne etike”, npr. etičkog kodeksa kojim se želi etablirati vlast menadžmenta kao objektivni “režim istine” (Foucault, 1984.), poststruk- turalizam zadaje ozbiljan udarac “deskriptivnoj etici” jer dovodi u pitanje njezinu koherentnost. Odatle, normalizacija se pojavljuje kao neizbježna meta poststrukturalista. Neupitno Weberovsko povjerenje u “činjenice” oni izazivaju pitanjima o proizvodnji činjenica i vrijednosnim izborima što su napravljeni tijekom njihove identifikacije. Na isti način poststrukturalizam izaziva ekonomske analize što slave autonomiju individuuma, budući da on stavlja naglasak na to kako se oblikuje djelovanje individuuma i kako ga se omogućuje uz pomoć nadindividualnih sila.

Dekonstrukcija koju vrši poststrukturalistička analiza istražuje način na koji menadžerski diskurs privilegira određene vrste vrednota kao što su feasibility and effectiveness, dok druge isključuje, marginalizira i instru- mentalizira. Za razliku od konvencionalne lingvistike koja riječi shvaća kao konvencionalna sredstva za hvatanje fenomena koje opisuju, Derridina dekonstrukcija ukazuje na to da svaki pojam unutar danog sistema razlika ovisi o samovoljnom isključivanju značenja koja bi u nekoj drugoj konste­laciji odnosa mogla biti u njega uključena.

Odatle, intencija je dekonstrukcije eksponirati način na koji određeno znanje ovisi o početnom retoričkom koraku koji je u temelju arbitraran (Mouffe, 1996.). Na taj način, jezik postaje oružje čija je osnovna svrha da uključi “ovo” i isključi “ono”. Međutim, baš je to isključivanje ono što čini značenje i vlast inherentno nestabilnima, zato što ih se, kao što to ističe Foucault (1980.) u Power/Knowledge održava samo uz pomoć dogovora i moći. Oblici društava i moći su labilni i uvjetovani pojmovi, a to znači opozivi i osporivi.

Poststrukturalističku analizu možda najbolje obilježava njezina invol- viranost u predanost volji nespokoja, i, zato, smatra Willmott (1998.) ona može korisno dopuniti neke druge struje kritičkog mišljenja, tako što uka­zujući na mogućnost destabilizacije (Derrida, 1996.) kao načina otkrivanja političkih i etičkih temelja etabliranih praksi i vjerovanja, ovo gledište pri­ziva njihovu opozivost i na taj način daje pozitivan doprinos kritičoj analizi i moralnome/političkom djelovanju.

Poput autora kritičke teorije, Foucault također želi zadržati istinu kao regulativni ideal, ali njemu je prije svega stalo do toga da ovaj ideal spasi od etabliranog, hegemonijskog razumijevanja istine u kojem se moć shva­

268 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

ća kao endemski uvjet, jednako kao i konzekvencija istine. Radi se naime0 tome, upozoravaju Derrida i Foucault, da pripisivanje univerzalnosti ili transcendentalnosti određenim principima može biti opasno jer na praktič­nom planu otvara prostor za eliminaciju svih onih koji ne zadovoljavaju ili ne odobravaju takve kriterije.

Poststrukturalistička analiza nema za ambiciju formulirati koherentan program djelovanja; naprotiv, njezina snaga je, tvrdi Willmott, u tome što može pomoći protiv naivnih i nepromišljenih političkih odluka i avantu­ra. Derrida očekuje da se njegove tvrdnje propituje prema kriterijima “lo­gičkog dijaloga i etike otvorene dijaloške razmjene” (Norris, 1993.: 34; Derrida, 1998.). Njegova je intencija denuncirati totalitarne politike što su prerušene u nešto progresivno i liberalno. Dakle, cilj je poststrukturalizma subverzija zatvorenosti, a ne pružanje novih autoritativnih recepata za rje­šavanje etičkih dilema. Za Derridu, teorijske tvrdnje nisu nikad nevine, one su načini uključivanja, ali i isključivanja. Svrha dekonstrukcije je oslobodi­ti zatomljeno i ukazati na staze skrivenih značenja (Derrida, 2002.; Tinker, 2002.).

Postmodemističko vraćanje prirodnome i spontanome, što proizlazi iz oslanjanja na Foucaulta, pretpostavlja postojanje zatomljene ljudske esenci­je što je zatvorena u kavez modeme uljudnosti. Njezino oslobođenje odvija se kroz dva oblika - ili uz pomoć kognitivne refleksije na razini “proizvede­nog subjektiviteta” ili kroz individualističko fokusiranje na “egzistencijalni subjektivitet” (Tinker, 2002.). Međutim, drže Best i Kellner (1991.), poteš­koće Foucaultove intencije proizlaze iz činjenice da on nije uspio na zado­voljavajući način pomiriti pomak sa tehnologije dominacije prema tehno­logijama Jastva, jednako kao što i veze između etike, estetike i politike kod njega ostaju zamagljene. Zbog toga on ni nije mogao ispuniti zadatak koji si je sam postavio - prikazati interakcije između dva tipa Jastva, između konstituiranog i konstituirajućeg Jastva. On naprosto ne uspijeva priznati,1 to je ono što mu Tinker (2002.) najviše zamjera, da identitet i ne-identitet uzajamno konstituiraju jedno drugo. Adomo ne upada u tu zamku i njegova je intencija “upotrijebiti snagu subjekta da se prekine varka konstitutivnog suverenog identiteta” (Dews, 1986.). Ono što je potrebno jest “interpre­tacija suprotnosti” koja zadržava zrnce istine u oba, a ipak ih transcendi- ra oblikujući pritom novi identitet. Ovaj aspekt “negativne dijalektike” je ono što previđaju postmodemisti, iz čega, smatra Tinker, proizlazi i njihova poteškoća u oblikovanju društveno efikasnog političkog projekta. Kom­penzaciju za ovaj neuspjeh oni iznalaze u epistemološkim pravilima što se stalno perpetuiraju u diskursu neodlučnosti (Laclau, 1996.). Ekonomska i politička prilagodljivost postmodemog projekta proizlazi iz činjenice da su

KiUZE PREDSTAVLJANJA U DRUŠTVU ZNANJA 269

ovi autori materijalizirali rizik i na taj način isključili povijesne i socijalne korijene što reproduciraju nesigurnost.

Odvajanjem dijalektike i kulturološkog materijalizma, postmodemi- stička analiza je samo-limitirajuća iz nekoliko razloga: Prvo, anksioznosti nesigurnost tretirani su kao nešto neproblematično, što je sažeto izraže­no u Knightsovoj tezi (1989.) da moramo naučiti prepoznati nesigurnost kao konačnu premisu. Drugo, mada postmodemisti zahtijevaju analizu što je povijesno i institucionalno oblikovana i slobodna od “dualizama”i “totalitarizirajućega”, to je rijetko prisutno u njihovim analizama; Treće, konzekventno, politička transcendentnost postaje njihov problem (Tinker, 2002.).

Radikalna kritička tradicija čini važan korak dalje od “gesti isključenja”, tako što propitivanjem dijalektičkog odnosa između kritičke filozofije i po­litičke prakse, kao metu svoje kritike uzima same prakse i institucije koje isključuju (Tinker, 2000.).

Osnovni paradoks našeg vremena je ogromni raskorak između goleme količine novaca, što plutaju unutar globalnog financijskog gospodarstva i tako mnogo gladnih ljudi na ovoj našoj maloj planeti. To je tragedija naše civilizacije. Riječ je o ozbiljnim i kompleksnim problemima s kojima teško da bi se mogla uhvatiti ukoštac bilo koja pojedinačna znanstvena discipli­na. Odatle, nužno se javlja potreba za multidisciplinamom metodologijom, što se temelji na združenom poduzetništvu između društvenih znanosti i kritičkog računovodstva. Računovodstveni znak uvjetovan je socijalno, ekonomski i politički, a izbor određene računovodstvene tehnike pri pre­zentaciji financijskih transakcija, odraz je nejednolike distribucije društve­ne moći. Odatle, računovodstveni prikaz predstavlja u prvom redu izraz odgovornosti prema određenoj društvenoj skupini kojoj računovođa polaže račun i nipošto ne može biti neutralan u pojmovima vrijednosti.

Zaključci

• Osnovno obilježje društva znanja jest da organizacija društva pre­ma simulacijama, šiframa i modelima zamjenjuje produkciju kao organizirajući princip društva. Elektronički upravljani globalni ka­pitalizam strukturiran je uz pomoć informacijskih mreža u bezvre­menom prostoru financijskih protoka. Novac je postao u potpunosti nezavisan od sfere produkcije, bježeći u mreže visoko dinamičkih elektroničkih interakcija. Ideje u ovom poglavlju proizlaze, s jed­ne strane, iz Foucaultovske poststrukturalističke i Baudrillardovske

270 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

postmodemističke perspektive, a s druge strane, one su utemeljene u kritičkome računovodstvu što pripada anglo-saksonskome kritič- kome mišljenju.

• U središtu analize nalazi se tvrdnja koju Norman Macintosh po­stavlja u svojoj knjizi Accounting, Accountants and Accountability (2002.) da današnja financijska tržišta djeluju otkinuta od realiteta u hiperrealitetu, odnosno ne postoji ništa stabilno što podržava finan­cijsku arhitekturu u poretku prividnih slika. Konzekventno, vitalne računovodstvene informacije više ne upućuju na stvarne predmetei transakcije, što znači da mi živimo u svijetu slobodno lebdećih znakova.

• U “simulacijskoj eri današnjeg svijeta” računovodstvo, baš kao i sva ostala područja znanja, suočeno je s krizom predstavljanja. Uvođe­njem poststrukturalističke perspektive u područje računovodstvene misli, kritičko računovodstvo otvorilo je debatu o prezentaciji raču­novodstvenih podataka, uporabi jezika i kontroli računovodstvenog diskursa. Posljedično, računovodstvo treba prije svega shvaćati kao fundamentalnu društvenu službu, što je osobito vidljivo u situacija­ma kad dolazi do suprotstavljanja privatnog i javnog interesa.

------------ ;------- :..."i ........... ......... »................. . ■■■ " - V ■. " ■ ■ ■ WM. : ' ■ ■■■■ 1 ------------ — ------------—

Poglavlje 9.: RAT IZMEĐU OZNAČITELJAIOZNAČENIKA U KAPITALIZMU NOVČANOG MENADŽERA

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu

► Zašto zapadna civilizacija ima takav “fetiš istine”, odnosno, zašto se objektivnoj istini pridaje tako visoka vrijednost?

► Zašto je financijska pismenost eminentno socijalno i političko pitanje?

► Kolika je uloga sile i manipulacije pri konstrukciji značenja u informacijskom društvu?

► Ima li razloga za optimizam?

Predmet razgovora

• Institucionalizacija podjarmljivanja u globalnom poretku• Znakovi i značenja u postmodernom diskursu• Fetiš istine u računovodstvenom diskursu• Jezik i rječnik financijskog izvještavanja• Jezik korporacijskih lidera• Svrha izvještavanja o poslovanju tvrtke• Penrose: U potrazi za izgubljenom znanosti o svijesti• Prema novim mentalnim modelima u cyber prostoru

Poglavlje 9.:RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU NOVČANOG MENADŽERA

Uvod: Institucionalizacija podjarmljivanja u doba globaliteta

Oni se više neće usuditi, da Vas učine podložnima. Vi naime znate, da su oni sami podložni. Podložni svojoj smrtonosnoj moći, koja ujedno i obećaje nadu. Morate se samo opirati.

Michael Mansfeld, Ne budi ničiji podanik

Radikalna kritika društva kao alternativa konvencionalnim shvaćanjimao prirodi liberalne demokracije usredotočena je na način na koji je eko­

nomski uvjet postmodemiteta isprepleten s lingvističkom i simboličkom superstrukturom. Podvrgavanje je na globalnoj razini institucionalizirano putem glavnih međunarodnih ekonomskih i financijskih organizacija. Ove međunarodne agencije utjelovljuju neoliberalnu orijentaciju globalnih ka­pitalističkih interesa, pri čemu američko Ministarstvo financija igra ključnu ulogu u mobiliziranju financijskog kapitala za njihove aktivnosti. U tom kontekstu ključno postaje pitanje: Kojim će zemljama upravljačka tijela ovih institucija dati prednosti pri dodjeli ekonomske pomoći i pod kojim uvjetima?

Od Rusije preko Afrike, Jugoistočne Azije, Latinske Amerike do tran­zicijskih zemalja Istočne Europe i natrag, obrazac je isti: Zemlje koje ne prihvate neoliberalne restriktivne mjere bit će lišene fondova za razvitak. Nakon pada Sovjetskog bloka 1991. g. i ustoličenja SAD-a kao jedine svjetske vojne velesile, ali i ozbiljenja konačnog cilja Trumanove doktrine - integracije europske i američke vojske - više nema razloga za suptilnost. Ako je poslije Drugog svjetskog rata Marshallov plan morao pod velom kredita, humanitarne pomoći i demokracije gurati novo ujedinjenje svjet­ske gospodarske i političke moći u kojem će SAD sa svojim “vojno-indu- strijskim kompleksom” u pozadini zauzimati dominantnu poziciju, u doba globaliteta sve maske su pale.

275

276 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond vrše kondicioniranu moć tako što eksplicitno polažu pravo na kontrolu i nadzor nad socijalnim i ekonomskim politikama zemalja koje ovise o njihovoj pomoći. Krediti su neposredno uvjetovani implementacijom tržišnih politika koje za sobom povlače zahtjeve za strukturalnim prilagođavanjima što u sebi involviraju discipliniranje radne snage kroz intenziviranje masovnih otpuštanja, reza­nje nadnica i plaća i ukidanje mnogih radnih prava i zdravstvenih zašti­ta. Drugim riječima, problem akumuliranih dugova, nestabilnosti tečaja i masovnih prosvjeda u zemljama u razvoju, jednako kao i promašaje svoje vlastite operativne efikasnosti, neoliberalna kontrola nad međunarodnim odnosima rješava na račun snižavanja životnog standarda i kvalitete života radne populacije u siromašnim zemljama.

Pauperizacija je dakle i dalje cijena bogaćenja, ali ono pozitivno što izranja iz ovih politika fiskalne krutosti je aktivno globalno civilno društvo, što osobito u SAD-u i Zapadnoj Europi dovodi u pitanje globalnu financij­sku arhitekturu i postavlja zahtjeve da se globalnu državu podvrgne novom, iako, kao što primjećuje Aronowitz (2003.), još neartikuliranom pojmu glo­balnog građanstva.

Odgovornost međunarodnih ekonomskih institucija proizlazi iz činjeni­ce da one postavljaju pravila igre, pri čemu su, ističe Stiglitz (2002.), vođe­ne specifičnim interesima određenih krugova unutar razvijenih industrijskih zemalja, zanemarujući pritom interese svijeta u razvoju. Konzekventno, ove institucije nisu uspjele ispuniti cilj koji su si same postavile - globalnu eko­nomsku stabilnost što je dovelo do toga da su izgubile kredibilitet ne samo u zemljama koje su neposredno pogođene njihovim promašajima, nego i u samoj financijskoj zajednici.

Način mišljenja i načini ponašanja što ih prakticira MMF ilustrativan su primjer odnosa moći na međunarodnoj razini. S jedne strane, startna pozicija Fonda jest vjerovanje njegovih dužnosnika u institucionalnu ne­pogrešivost, i, s druge strane, njegov patronizirajući stav prema zemljama u razvoju.

Odatle Međunarodni monetarni fond nikad:

• Ne raspravlja o neizvjesnostima i rizicima što su povezani s politi­kama koje preporuča;

• Ne pita zašto su se javile pogreške, niti što je bilo pogrešno u primi­jenjenim modelima;

• Ne pita zašto ti modeli sistematski podcjenjuju dubinu recesija;• Ne uči temeljem prethodnog iskustva;• Ne pita zašto su njegove politike sistematski suviše kontradiktorne.

Štoviše, čak i kad je riječ o “tvrdim podacima” kao što su ekonomske statistike, u mnogo slučajeva prognoze za BDP u pojedinim zemljama pred­stavljaju puke brojeve o kojima se pregovara kao o dijelu MMF-ovog pro­grama, a ne činjenično stanje (Stiglitz, 2002.). Nema sumnje da MMF i glo­balni financijski sustav iziskuju fundamentalne promjene. Transparentnost je samo jedan, ali važan korak na tome putu jer kao što podsjeća Stiglitz ”... MMF je javna institucija, a ne privatna banka” (Siglitz, 2002.: 228).

U sličnoj maniri, dizajniranje Europskog monetarnog sustava započelo je s ambicijom da se u Europi uspostavi zona stabilnosti tečaja kroz meha­nizam deviznog tečaja što je stupio na snagu 1979. g. i putem nove kvaziva- lute što se zvala ECU {European Currency Unit) kao prijelaznog modaliteta do prave valute. Europske vlade od početka su priznavale Ekonomsku i mo­netarnu uniju kao suštinski politički koncept koji je zbog otpora europskog biračkog tijela prema ustavnim integracijama u ranoj fazi ovih procesa gu­ran naprijed u liku monetarne integracije. Koncepcija Europske unije koja je u današnje vrijeme osvojila prednost u odnosu na druge opcije, temelji se na mobilnoj strukturi u čijoj se pozadini nalazi doktrina acquis commu­nautaire, što znači da je svaki novi korak prema integraciji ireverzibilan (Leach, 1998.). Ovaj su projekt široko prihvatile velike europske kompani­je za koje je EMU značio regionalnu stabilnost tečaja, omogućujući im da uz veću sigurnost planiraju trošenje kapitala, troškove budžeta i prihode. Vrata za novi monetarni poredak bila su širom otvorena; pobijedili su inte- gracionisti s tezom da su tržišta svemoćna, a sigurnost kolektivna, usprkos brojnim sumnjama i otporima.

Ono što treba biti predmet dubinskih analiza jest činjenica da sami gra­đani nisu imali riječ u toj stvari. Demokratski deficit današnje europske Ekonomske i monetarne unije, smatra Leach (1998.), proizlazi iz činjenice da smjer kretanja njezinog gospodarstva sve više biva razdvojen od volje građana. R. Barr, bivši francuski premijer i europski povjerenik, to preci­zno formulira na sljedeći način: “Nikada nisam razumio zašto bi se javno mnjenje o europskoj ideji trebalo uzimati u obzir?” Upravo zato, ospora­vanje monologa onih koji misle da su “uvijek u pravu” i dozvoljavaju si da govore u ime onih kojima je to pravo oduzeto, i, izazivanje hijerarhijskih struktura moći je ono što si poststrukturalisti postavljaju kao svoj strateški zadatak. Korak po korak, riječ po riječ...

Kritičko traganje za novim statusom diskursa treba prije svega izbje­ći nasilje što je sadržano u centriranju jezika. To je razlog zašto Derrida vjeruje da mitološki diskurs kao diskurs acentrične strukture, što mu Lévi- Strauss posvećuje veliku pozornost, predstavlja krucijalni iskorak nasuprot epistemološkom diskursu. On pledira za napuštanje svakog pozivanja na središte, na subjekt, na privilegirani odnos ili na podrijetlo. Lévi-Straussov

RAT IZMEĐU OZNAČITELJAI OZNAČENIKA U KAPITALIZMU... 277

278 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

diskurs o mitu koji on zove “mitologike” važan je za razvitak kritičkog je­zika u području humanističkih znanosti, zato što on reflektira samoga sebe i kritizira sebe.

Znakovi i značenja

U kontekstu opće intelektualne krize zapadnjačkih kulturnih i filozofskih vrednota, ali i sve raširenijih sumnji u sposobnost znanosti da daje odgo­vore na probleme što proizlaze iz novog duha vremena, semiotička kritika racionalne znanosti uvodi odnos između označitelja (signifier) i označenika (signified) kao kontrapunkt filozofskoj tradiciji koja u središte svoje analize postavlja odnos između subjekta i objekta (MacCannell, 1985.).

Semiologija i semiotika dva su pojma kreirana nezavisno, ali njihov je odnos komplementaran (Crowther, 2002.). Semiologija je pojam koji ko­risti Saussure (1966.), pri čemu on misli na “znanost koja ispituje život znakova u društvu”. Semiotika je pojam koji koristi Peirce (1958.), a od­nosi se na istraživanje komunikacije u oba aspekta, i komunikacijskog čina i komunikacijskog događaja. Iako semiotika u svoje područje inkorporira sve oblike i sustave komunikacija, za potrebe ovog rada usredotočit ću se na specifično područje jezika u korporacijskom izvještavanju, pri čemu me osobito zanimaju mehanizmi što služe podjednako za produkciju i prikriva­nje značenja, kao i za promjenu značenja u signalnim sustavima. Prije sve­ga zanimaju me organizacijski procesi koji kroz komunikacijsko vodstvo, mitove, rituale i ideologiju dovode do promjene koncepcije strukture znaka što se definira kao veza između označitelja i označenika, i, posljedično, mijenjaju organizacijsku kulturu.

Imajući u vidu činjenicu daje odnos između označitelja i označenoga prije svega odnos diskontinuiteta između događaja i njihovih značenja, se- miotičko istraživanje pruža izazov metodama kartezijanskog racionalizma. Iz ove suštinske teorijsko-metodološke razlike proizlazi i radikalno druk­čija moralna i politička pozicija. Razdvajanje subjekta i objekta znači u konačnici etabliranje hijerarhije u kojoj znanstvena subjektivnost dominira nad empirijskim predmetima, dok istovremeno pozicioniranje istine u pri­vilegirani prostor znanstvenog diskursa nije ništa drugo nego filozofijsko opravdavanje dominacije u kome se vladajućoj društvenoj eliti osigurava legitimitet da nesputano definira značenja u skladu sa specifičnim interesi­ma svoje specifične društvene grupe i zatim ih podiže na razinu općenitosti. Osnovna opasnost što proizlazi iz ovakve pozicije ogleda se u činjenici

RAT IZMEĐU OZNAČITELJAI OZNAČENIKA U KAPITALIZMU. 279

da ona ne involvira u sebi nikakvu zaštitu protiv prekoračenja ovlaštenja i zloporaba.

Inovativnost i operacionalne mogućnosti semiotike proizlaze iz toga što ona može funkcionirati kao “metajezik” u čijem se središtu analize nalaze načini na koje različita područja znanja i discipline pristupaju svom pred­metu istraživanja. Način prezentacije, skreće pozornost Peirce, implicira u sebi oblik interpretacije što proizlazi iz specifičnog društvenog uređenja i socijalnih odnosa. Simboli su arbitrarni i konvencionalni i oni traže kon­senzus zajednice glede ispravnih značenja. U svaki diskurs, uključujući i znansveni diskurs involvirane su nesvjesne odluke što su usko povezane s društvenim vrednotama. Peirce vjeruje daje svaki znak potpun sam po sebi i sposoban razvijati iduće znakove s povezanim značenjima unutar sebe. U tom kontekstu, poruka dobiva dominantnu ulogu u komunikaciji tako da postaje totalitet komunikacijskog čina, a komunikacijski događaj postaje odnos između poruke i čitatelja te poruke. Na taj način, značenje postaje interpretacija poruke koju čini primatelj, čime se, po Derridi (1978.), zama­gljuje uloga autora teksta.

Crowther (2002.) naprotiv, drži da je autor poruke središnja osoba zato što on/a mora osigurati da se željeno značenje i ono koje je prima­telj protumačio zaista i podudaraju. Time, dakako, nije umanjena važnost interpretativne sposobnosti primatelja informacije, kao i potrebe da on/a razumije jezik izvještavanja. Jednako tako, ne treba izgubiti iz vida da će interpretacija ovisiti o perspektivi osobe koja ju vrši i o svrsi za koju se ta interpretacija poduzima. Odatle, struktura izvještavanja o organizacijskom izvršenju odraz je interesa različitih dionika što su involvirani u događaj komunikacije.

Saussureova lingvistika uspjela je znanstveno ovladati jezikom, ali je govor ostao izvan njezinog domašaja. Štoviše, on eksplicitno kaže: “Jezik je za nas jezična djelatnost manje govor” {langage moins la parole) (Sau­ssure, 2000.: 135). Nijedan jezik, međutim, ne postoji izvan društva zato što je jezik semiološki fenomen. Iz ove društvene prirode jezika, proizlazi i Saussureovo određenje jezika kao skupa jezičnih navika koje govorniku omogućuju da razumije i da drugi njega razumiju. Njegovo shvaćanje pro­cesa komunikacije temelji se na pretpostavci o transferu mentalnih pojmova kroz producirane znakove. On identificira dva nerazdvojiva aspekta znaka: označitelja i označenika. Označitelj je materijalni objekt, a označenik je povezan s njegovim mentalnim pojmom.

“Veza koja spaja označitelja s označenikom proizvoljna je, to jest arbitrarna, ili, budući da pod terminom znak razumijevamo cjelinu koja proistječe iz udruživanja jednog označenika i jednog označitelja, može­

mo reći i jednostavnije: jezični je znak arbitraran” (Ferdinand de Sau­ssure, 2000.: 124)

Dakle, svako sredstvo izražavanja u nekom društvu počiva na dogovoru. Međutim, prema njemu, znak nije statičan, kao što to misli Peirce, nego je dio protoka značenja i interpretira ga se kontekstualno i individualno od strane svakog pojedinačnog sudionika u događaju komunikacije. Odatle, i svaki pojedinačni korporacijski izvještaj nije jedan autonoman znak, nego je odraz mnogostrukosti znakova što su kontekstualno zavisni o drugim prikazanim znakovima. Ovu koncepciju Lacan (1977.) podupire s važnim uvidom da su ljudska bića u potpunosti uhvaćena u mrežu sa znakom i nje­govim subjektivitetom, što znači daje nemoguće razdvajanje označitelja i označenika.

Barthes na tragu Saussureovih istraživanja lingvističkog znaka, svoju te­orijsku aktivnost identificira sa semiologijom kao općom znanosti o znako­vima, pri čemu analizi tekstova najprije pristupa iz rakursa strukturalizma, a kasnije njegovo djelo postaje most prema poststrukturalizmu. Strukturali­zam kao paradigma što proizlazi iz Lévi-Straussove primjene Jakobsonove lingvistike na antropologiju predstavlja važnu prekretnicu u istraživanjima sustava znakova i značenja, zato što je ova perspektiva uspjela, kroz ana­lizu nesvjesnih struktura što leže u pozadini simboličkih sustava, ponuditi sasvim suprotnu poziciju od koncepcije samospoznaje i slobode o kojoj govore fenomenolozi i egzistencijalisti.

Prema Lévi-Straussu, jezik je ono što čovjeka čini drukčijim, pri čemu verbalne kategorije sadrže u sebi mehanizam pomoću kojeg se univerzalne strukturalne karakteristike ljudskog mozga preobražavaju u univerzalne ka­rakteristike ljudske kulture (Leach, 1982.). Analitičar koji teži dekodiranju poruke što je utjelovljena u mitu kao cjelini, mora tražiti obrazac strukture što se nalazi u pozadini čitavog niza metafora. U konačnom rezultatu, ovaj izvedeni obrazac tretira se kao sintagmatski lanac (Lévi-Strauss, 1980.; Le­ach, 1983.). Međutim, prema shvaćanju strukturalista slike i znakovi nema­ju suštinsko, nego samo relaciono značenje (Eagleton, 1983.).

Zahvaljujući strukturalističkim istraživanjima jezika, Barthes (1973.) je uspio raskrinkati konzervativnu uporabu simboličkih sustava u potrošač- kome društvu, ali isto tako i dovesti u pitanje znanstveni ideal istine kao nešto što je irelevantno u području literature. To je ono što ga približava poststrukturalistima i njihovoj ogromnoj sumnjičavosti glede univerzalnih istina, na tragu Nietzscheovog poimanja diskontinuiteta i pukotina u povi­jesnoj putanji istine i uma. Konzekventno, poststrukturalisti odbijaju svaku ideju o generalnim teorijama, pri čemu preferiraju fragmentaciju u odnosu

280 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU. 281

na pojam totaliteta i stavljaju naglasak na lokalno i kontingentno (Sarup,1993.).

U kontekstu “lingvističkog obrata” što se dogodio u zadnjem dijelu 20. stoljeća u većini društvenih i humanističkih znanosti, relevantnost po- ststrukturalizma za analizu računovodstva, korporacijskog izvještavanja, ali i javnog sektora u cjelini, Macintosh (2002.) vidi prije svega u činjenici da su ovi autori uspjeli pokazati da u današnje vrijeme sam jezik i način kako ga se koristi u produkciji i potrošnji nematerijalnih stvari kao što su slike, znakovi, modeli i prividne slike ima veći utjecaj na živote individuuma od materijalnog svijeta produkcije. Kao takav, jezik je moćno oružje podvrga­vanja, ali i sredstvo emancipacije na što Derrida (1996.; 2003.) ukazuje kroz analize dvostrukosti jezika pri konstrukciji žnačenja, Baudrillard (2001.) u svojim kritikama hipertekstualnosti, a Foucault (1991.) u monografijama o kaznenom i disciplinarnom diskursu.

Fetiš istine u računovodstvenom diskursu

Iako nema dvojbe da je od svih radikalnih promjena što ih je postmodemo suvremeno društvo doživjelo u doba globaliteta sigurno najtemeljnija ona u prirodi znanja (Lyotard, 1979.; 1984.), simptomatično je da konvencionalno računovodstvo i oni koji određuju standarde u računovodstvu i dalje inzisti- raju na zahtjevu da financijska izvješća i informacije trebaju predstavljati “istinito i jasno” ili “jasno prikazati” financijsko stanje entiteta. Oni trebaju biti oslobođeni subjektivnih pristranosti i trebaju prikazivati suštinu realne transakcije, a ne samo njezin zakoniti oblik (Watts, 1996.).

Međutim, ovakav način razmišljanja prirodno proizlazi iz pradavne če­žnje za istinom kao temeljem svih naših vjerovanja i logocentričnog im­pulsa, što je kontinuirano prisutan u zapadnoj civilizaciji u pokušaju da se našem postojanju prida neko konačno, trajno značenje. Poststrukturalizam apostrofira ovo nastojanje kao nešto što utječe na konstituciju cjelokupnog društva i zato je nužno osloboditi se ove “vladajuće iluzije” zapadne me­tafizike, prema kojoj um može doći do samoautentične istine ili metode. Time ujedno pada i zabluda prosvjetiteljstva o “vjernim predstavljanjima”, a ideju o nekom konačnome, nedodirljivome, transcendentalnome označi- telju koji svijetu pruža neku konačnu “Riječ” Derrida zove “nemogući san”. Baudrillard (1988.), pak, kaže daje “istina u postmodemoj eri zastarjela”. No, pitanje i dalje stoji: Zašto zapadna civilizacija ima takav “fetiš istine”, odnosno zašto se objektivnoj istini pridaje tako visoka vrijednost?

282 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

U računovodstvu, kao i u svim drugim područjima ljudske djelatnosti radna mjesta dizajnirana su kao mjesta discipliniranja, gdje individuum samog sebe normalizira u skladu sa diktatima diskurzivnih režima istine, a ne s bilo kakvom egzistencijom konačne istine. Kao što upozorava Par­ker (1994.), financijska izvješća može se upotrijebiti zato da se korisni­ke usmjeri u pogrešnom pravcu, jednako kao i da ih se informira. Štovi­še, “kreativno računovodstvo” u stanju je producirati podatke o stopama profita, koji uopće ne odražavaju “istinito i pravedno gledište” (Marshall,1994.). Odatle, utemeljeno je, smatra Macintosh, upitati: “Na koji način režimi istine u računovodstvu postaju prihvaćeni kao istinite perspektive?” (Macintosh, 2002.: 115).

Odgovor na ovo pitanje ovisi o rakursu gledanja istraživača. Objektivi- stička teza što je poduprta filozofskom teorijom o korespondenciji, pravi oštru distinkciju između realiteta i njegovog predstavljanja, i drži da istina propisanih činjenica egzistira nezavisno od njihovog zatvaranja u lingvi­stičkim i drugim medijima predstavljanja. Istinsko predstavljanje je ono koje korespondira s realitetom kako on egzistira po svome vlastitome pra­vu. U momentu kad rečenica postane lingvistička slika činjenice, nju se drži istinitom. Drugim riječima, predmeti znanja oslobođeni su subjektiv­nih komponenata što ih u njih unosi spoznavatelj, kao i od svih drugih čim­benika koji bi bili povezani s načinom njihovog opažanja.

Za razliku od ove pozicije, “koherentna” teorija istine tvrdi daje istina iskaz ili vjerovanje što najbolje pristaje ili se uklapa u cjelokupnu mrežu našeg iskustva i vjerovanja. Konzekventno, iako stvar-po-sebi može eg­zistirati izvana, istina o njoj prelazi naše sposobnosti da je prikažemo na neki jedinstven, apsolutni i konačan način. Naprotiv, istina je uvjetovana određenim režimom istine koji je konstruiran u nekoj zajednici i kulturi. Iz takve relativističke pozicije teorije koherencije proizlazi da mogu postojati različite samodostatne verzije istine, od kojih svaku treba prosuditi u skladu s njezinim vlastitim standardima.

Konvencionalno računovodstvo prihvaća obje ove pozicije. S jedne strane, ono priznaje ideju korespondencije da računovodstvene informacije trebaju biti točan znak realiteta. S druge strane, konvencionalno računovod­stvo akceptira, na tragu teorije koherencije činjenicu da iz iste baze podataka mogu proizlaziti različiti računovodstveni prikazi, ovisno o primijenjenim pravilima i procedurama. S obzirom na to da je svaka verzija koherentna unutar svojih vlastitih načela i standarda, nužno se otvara potreba kompara­tivnih izučavanja računovodstvenih principa i praksi u različitim državama i njihovim sektorima gospodarstva.

Poststrukturalističko bavljenje istinom oštro se suprotstavlja konven­cionalnim predodžbama o istini, zato što poststrukturalisti niječu i samu

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU... 283

ideju da postoji nešto poput istine “tamo-vani” što egzistira nezavisno i prije nego što je obuhvaćena jezikom i drugim vrstama predstavljanja. Oda­tle, ključno pitanje nije trebaju li računovodstveni izvještaji i informacije odražavati neku realnu, izvanjsku stvarnost na što je moguće transparentni- ji način, nego cilj poststrukturalističke kritike treba biti, tvrdi Macintosh, proizvesti genealoške prikaze različitih računovodstvenih režima istine i s njima povezanih diskursa.

Poststrukturalizam je agnostičan glede ideologijskih teorija istine zato što one istinu ne otkrivaju nego je iskrivljuju u interesu društvene elite, ka­muflirajući pritom klasne odnose u procesu produkcije. Ne postoje nikakve utemeljujuće, trajne, transcendentalne istine, nego radije sve što postoji su interpretacije. Odatle, poststrukturalisti pomiču pozornost na područje in- tersubjektivnih interpretacija. Ovdje se nameću dva zadatka: prvo, potreb­no je otkriti kako individuumi usvajaju ovo intersubjektivno područje kao dio svojih vlastitih vjerovanja i stanja uma; drugo, želi se istražiti kakvi su učinci takvih usvajanja istine na individuuma.

Poststrukturalisti tretiraju režime istine kao zbiljske, materijalne, kultu­rološke tvorevine što su održavane u diskursu i kao takve ih se može prou­čavati. Umjesto fluidnog traganja za istinom, produktivnije je za metu uzeti društveno propisanu istinu, zato što odnosi moći strukturiraju društvenu interakciju, omogućujući, ali i ograničavajući društveno djelovanje (Best & Kellner, 1991.; Derrida, 1996.; Willmott, 1998.; O’Doherty & Willmott, 2001.; Mraović, 2004.). U središtu analize nalaze se mehanizmi i kriteriji koje agensi koriste u diskurzivnom društvenom odnosu i pravila što daju legitimitet određenim agensima da imenuju tvrdnje kao istinite ili lažne. Primijenjeno na područje računovodstva i korporacijskog izvještavanja, to znači da su odnosi moći ti koji pružaju smjernice za istinito izvještavanje. Posljedično, istinit prikaz je prije svega rezultat borbi diskursa. Na taj na­čin, povijesna kontingentnost zamjenjuje prosvjetiteljski racionalitet s ra­dikalno demokratskom perspektivom koja niječe hegemoniju u ime prava na različitost.

Kritika tehnokratskog aparata moći što je provode poststrukturalistički autori bitno pridonosi potrazi za novim načinom mišljenja pomoću kojeg će ljudska svijest produktivno koristiti nove tehnologije, umjesto na auto- destruktivan način. U tom kontekstu nužno se otvara i pitanje metodologije korištenja jezika na svjetskoj računalnoj mreži (the World Wide Web). Kor­poracijsko izvještavanje koristim kao materijal za pragmatičku elaboraciju ovih teza.

284 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Jezik i rječnik financijskog izvještavanja

Kao što su kompanije živa bića, tako i priče o njihovom poslovanju što se materijaliziraju kroz financijska izvješća imaju svoje likove, zaplete i akciju, ističe Haskins (2008.) u svojoj sjajnoj knjizi Tajni jezik financijskih izvješća. Na žalost, malo ljudi izvan struke ih čita, a riječ je o pravim kri­mićima, koji, ne samo da su iznimno zanimljivi, nego također, poznavanje priča što leže u njihovoj pozadini zaista može, u značajnoj mjeri, povećati kvalitetu investicijskog odlučivanja.

Financijska izvješća imaju četiri temeljna cilja: Prvo, godišnja izvješća kompanija moraju biti sačinjena u skladu sa svim zahtjevima što proizlaze iz regulative o financijskom izvještavanju. Drugo, ona moraju vjerno odra­žavati stvarno financijsko stanje kompanije u momentu pisanja izvješća, kao i stanje njezinog poslovanja na koncu godine. Treće, ona čitateljima izvan kompanije moraju ponuditi pouzdane i relevantne informacije, što će poslužiti kao temelj prilikom donošenja odluka i procjene da li je kompa­nija financijski pouzdana. Četvrto, većina kompanija u svojim godišnjim izvješćima nastoje iskazati što je moguće veći dohodak kako bi privukle što više investitora. Slikovito rečeno, osnovno je načelo “Neka bude kratko i slatko, ali ne budite pritom sramežljivi”.

Eksterna godišnja izvješća korporacija su autobiografske priče o rezul­tatima njihovog poslovanja (Haskins, 2008.: 19). Odatle, važno je razumje­ti pravila što ih se koristi da bi se ispričale ove priče. Godišnja izvješća o poslovanju američkih korporacija sastoje se u pravilu od sedam dijelova. Izvješća obično započinju s prijateljskim pismom glavnog direktora u kome se sumira netom završena godina, pri čemu autor teksta želi kreirati ili po­većati povjerenje u tvrtku, njezine strategije i kompetentnost menadžmenta. Kredibilitet kompanije nastoji se ojačati tako što se ulijeva povjerenje da se njezin rad odvija u najboljem interesu dioničara. U drugom dijelu daje se prikaz poslovanja po poslovnim jedinicama, što sadrži dobre i manje dobre vijesti. Ipak, “srce i dušu” financijskog razotkrivanja tvrtke čine središnja tri izvješća što se odnose na analize menadžmenta, financijsko izvješće i precizne analize i tumačenja uz pojedine stavke financijskog izvješća. Ova tri dokumenta predstavljaju jezgru kroz koju se menadžment obraća vlasni­cima tvrtke, imajući u vidu činjenicu da godišnje izvješće tvrtke mora biti tako sačinjeno da u što je moguće većoj mjeri ponudi cjelovitu financijsku priču.

Posljednja dva dijela godišnjeg izvješća tvrtke sadrže izvješće revizora kao vanjsku ovjeru poštenog prikaza financijskih podataka, što ih se pri­

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU... 285

kazuje u financijskim izvješćima, i izvješće menadžmenta kao unutarnju garanciju valjanosti poslovanja.

No, da bismo uopće bili u stanju čitati ove financijske priče, potrebno je prije toga svladati njihov jezik i usvojiti rječnik financijskih izvješća. Jednako tako, ne treba zanemariti ni činjenicu da sâm pojam “računovod­stvo” ima različito značenje za različite ljude. Za jedne, riječ je o mnoštvu brojeva o kojima svakako treba raspravljati; za druge, radi se o području koje nedvojbeno pripada ekonomistima. Za potrebe ove analize, slijedim definiciju koju daje Haskins. On drži da računovodstvo ponajprije treba percipirati u smislu konvencija i procesa što ih se koristi za skupljanje, kodificiranje i priopćavanje podataka što se odnose na financijske poslove neke kompanije. Procesi se odnose na ono što je u praksi najčešće u uporabi pod nazivom “knjigovodstvo”. Konvencije se odnose na disciplinu koja je usvojena pod nazivom “financijsko izvještavanje”, a obuhvaća smjernice, formate i priopćenja što su potrebna da se sačini opće prepoznatljiv, a to znači visoko standardiziran niz godišnjih financijskih izvješća (Haskins, 2008.: 37).

Također, potrebno je imati u vidu da su ove priče integralni dio me­đunarodnog jezika poslovanja, ali se prilikom korištenja njihovog jezika, ne smiju zanemariti ni specifičnosti kulturnog konteksta. U protivnom, ti­jekom odvijanja procesa poslovne komunikacije između različitih država, moglo bi doći do ozbiljnih izvrtanja podataka. Tijekom kasnih 1980-ih na primjer, stručnjaci su osobito skretali pozornost na englesku riječ billion. U Velikoj Britaniji billion obično znači “milijun milijuna”, a u Americi “tisu­ću milijuna”. Odatle, prilikom komunikacije između britanskih i američkih kompanija, jednako kao i tijekom čitanja njihovih financijskih izvješća, po­trebno je osigurati da se ovaj pojam koristi na istovjetan način u oba kultur­na konteksta (Sillars, 1988.).

S obzirom na to da su informacijske i komunikacijske tehnologije i glo- balizacija, pokretačke snage koje su u značajnoj mjeri dovele do integra­cije svjetskih financijskih tržišta i sam jezik godišnjih izvješća kompanija postao je esperanto, globalni poslovni jezik kroz koji financijska zajednica komunicira diljem svijeta.

Međutim, ovdje je utemeljeno postaviti pitanje: Kolika je financijska pismenost krajnjih korisnika? Haskins (2008.) razlikuje četiri razine finan­cijske pismenosti: 1. veoma pismeni čitatelji koji s lakoćom analiziraju in­formacije što ih nude izvješća, čak i kad se ova izvješća odnose na potpuno nepoznate kompanije; 2. umjereno pismeni korisnici koji su u stanju korek­tno povezati manji broj podataka; 3. korisnici koji se ne mogu osloniti na svoja znanja i potrebne su im kvalitetne smjernice za čitanje financijskih

286 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

izvješća; i 4. korisnici koji nisu u stanju čitati financijska izvješća (Haskins, 2008.: 37).

Nedvojbeno je da u današnje vrijeme autori financijskih izvješća stoje pred brojnim globalnim izazovima. Ne tako davno, financijska izvješća što su dolazila iz različitih dijelova svijeta, nije bilo moguće promatrati u us­porednoj perspektivi s obzirom na vrlo velik broj čimbenika. Nacionalne vlade postavljale su svoja vlastita pravila i propise glede sastavljanja finan­cijskih izvješća. Posljedično, financijska izvješća kompanija razlikovala su se u značajnoj mjeri glede oblika, terminologije, korištenja računovodstve­nih načela, učestalosti objavljivanja financijskih izvješća, opsega u kome su ona reflektirala poreznu politiku, dopunskih podataka i razine pouzdanosti što su je osiguravali vanjski revizori. Sigurno je da se prilikom čitanja go­dišnjih izvješća iz različitih dijelova svijeta ne može zanemariti ni kulturni kontekst kao važan čimbenik što utječe na načine na koje se upravlja sa tvrtkama i izvještava o financijskim rezultatima njihovog poslovanja.

Kad je riječ o ostalim kontekstualnim čimbenicima o kojima ovisi finan­cijsko izvještavanje u različitim zemljama, svakako među najvažnije ulaze pravna i politička okolina, te poslovna okolina što je povezana s veličinom tržišta kapitala.

Gledano u povijesnoj perspektivi, značajan zaokret dogodio se u mo­mentu prelaska u treći milenij kad u kompanije na velika vrata ulaze među­narodni standardi financijskog izvještavanja. Primarna misija implementa­cije međunarodnih standarda u financijsko izvještavanje bila je poboljšati usporedivost financijskih izvješća diljem svijeta. Nakon što su naučile mi­sliti globalno, tvrtke su sada morale naučiti kako sebe prezentirati u glo­balnoj perspektivi. Jačanje globalnih standarda financijskog izvještavanja predstavlja, u godinama koje slijede, velik izazov za korporacijski sektor. U međunarodnoj financijskoj zajednici pojačava se uloga kolektivnih tije­la za implementaciju i provođenje međunarodnih financijskih standarda. Njihova je primarna uloga zaštititi investitore i osigurati poštene, efikasnei transparentne interakcije na tržištima vrijednosnih papira. Primarna funk­cija financijskog izvještavanja je služenje investitorima, što znači da godiš­nja izvješća trebaju biti tako sačinjena da obuhvaćaju u sebi konceptualno konzistentne smjernice (Haskins, 2008.: 205).

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU. 287

Jezik korporacijskih lidera

Kompleksnost korporacijskog izvještavanja otvara prostor za nemilosrd­ne diskurzivne borbe između različitih interesnih koalicija unutar i izvan korporacija, u kojima dolazi do izražaja sposobnost korištenja hipertekstu- alnosti u retoričke svrhe. Amemic i Craig (2006.) na vrlo sofisticiran način analiziraju implikacije govora korporacijskih lidera u post-Enronovskoj eri. Oni su usredotočeni na načine na koje se jezik korporacijskih lidera, kao distinktivan jezik u poslovnome svijetu koristi za komunikaciju s ciljanim auditorijima, kako ga se koristi u retoričke svrhe, oblikovanje percepcija, konstruiranje znanja, te na koji način ovaj jezik utječe na socijalne spoznaje i kulturne veze (Amemic & Craig, 2006.: 137). Njihova analiza menadžer­skog diskursa na primjerima korporacija kao što su Enron, Microsoft, AOL- TimeWarner, General Electric, Disney i Alcan-Pechiney-Alusuisse, razot­kriva da iza stereotipnog prikazivanja korporacijskih direktora kao heroja u poslovnim ratovima, stoji realni svijet sile, nasilja i manipulacije.

Jezik korporacijskih lidera socijalno je konstruiran jezik kroz koji po­imanje odgovornog, jednako kao i neodgovornog ponašanja postaje arbi­trarno. Ogromna opasnost po demokratsko društvo vreba iz činjenice daje jezik računovodstva pretvoren u instrument moći i strategija. Jednako tako, opasno je poimanje računovodstva kao objektivnog odraza financijskog zdravlja tvrtke, zato što je realitet koji računovodstvo prikazuje u velikoj mjeri socijalno konstruiran.

Zašto je govor korporacijskih lidera toliko zavodljiv? Prije svega, on zvuči superiorno i samouvjereno, a ljudi vole pobjednike; osobito to do­lazi do izražaja u kriznim vremenima. Riječ je o ideologijskom diskursu sa snažnom retorikom, što počiva na vojnim metaforama i hiperbolama i ima za funkciju da način na koji korporacijski lideri promatraju poslova­nje, menadžment, računovodstvo i poslovno okruženje, bude na suptilan način, kroz strukturiranje ideja i kreiranje značenja, nametnut ciljanim au­ditorijima kao nešto što oni počinju usvajati kao svoj način mišljenja. Iz tog razloga, važno je uočiti, skreću pozornost Amemic i Craig, da jezik računovodstva nije samo tehnički jezik prakse, nego je on prije svega na­čin mišljenja kroz koji se materijalizira ideologijska slika svijeta. Još jedan važan čimbenik koji igra vitalnu ulogu pri instrumentalizaciji jezika u ra­čunovodstvu u anglosaksonskom kulturnom krugu je sam engleski jezik. On, sjedne strane, počiva na uporabi idioma i fraza, a s druge strane, prava i obveze oblikuje kroz uporabu pasiva, što sve zajedno zamagljuje realnu odgovornost za korporacijsko ponašanje.

288 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Amemic i Craig nude vrlo jake primjere retorike neoliberalizma u kon­tekstu digitalnih tehnologija i globalnog kapitalizma, tako što analiziraju sadržaj otvorenih pisama glavnih korporacijskih direktora što su bila upu­ćena dioničarima u vodećim svjetskim korporacijama. Kolika je snaga me­tafore pri konstrukciji značenja u poslovnome svijetu, vidljivo je iz sljede­ćih nekoliko primjera:

Slučaj Enron: Jezik rata, sporta i ekstremizma. Financijska izvješća ove korporacije bila su kreirana u skladu s kognitivnim i ideologijskim ograni­čenjima glavnih direktora, a financijski podaci pretvoreni su u izopačenog označenika uspjeha tvrtke, ili, pak, njezinog pada. Enron je prikazivan kao organizam koji će rasti, mijenjati se i postajati sve inteligentniji, uz neo­graničene mogućnosti metamorfoza. Ono što je osobito zabrinjavajuće i poučno iz ovog primjera, jest nekritičko usvajanje antisocijalnog diskursa s psihotičkim obilježjima.

Microsoft: Uloga intemeta u korporacijskoj komunikaciji. Microsoftovo pismo dioničarima što gaje 1999. g. napisao Bill Gates, utjelovljuje filozo­fiju ove kompanije koja je prepoznala i usvojila komunikacijsku moć inter- neta kao glavnog medija svojega korporacijskog izvještavanja. Značaj in­temeta proizlazi iz njegove ogromne moći uvjeravanja i ideologijskih svoj­stava što omogućuju oblikovanje percepcija korisnika u željenome smjeru. Komunikacija u korporativnome sektoru što se odvija preko web stranica je emergentna, idiosinkrazijska i istovremeno virtualno dostupna na sva­kome mjestu. Međutim, mračna strana ove priče proizlazi iz činjenice da tvrtke i njihovi lideri mogu koristiti svojstva intemeta, tako što auditorije pretvaraju u robe koje prodaju i dostavljaju oglašivačima. Drugim riječima, informacije sa web stranica, uključujući i financijska izvješća, postaju alati za manipulacije u okvim “konzumerističke ideologije”.

AOLTimeWarner: Na koji način jezik novog kapitalizma utječe na javnu sfem, socijalna očekivanja i privilegiranu poziciju korporacijskih lidera? Izjava AOLTimeWarner a o internetskoj politici (The AOLTimeWarner In­ternet Policy Statement) iz 2001. g. oslikava načine na koje internet krei­ra novi svijet i njegove stanovnike. U metafori koja oslikava internet kao “informacijsku prometnicu” sadržano je značenje daje isključiva funkcija intemeta upravljanje informacijama i njihovo usmjeravanje sjedne lokacije prema drugoj, pri čemu se zanemaruje njegova ogromna socijalna važnost. Kroz prividno neutralan jezik slobodnoga tržišta progovara vrlo agresivan zahtjev da “javna sfera” slijedi vođu što je utjelovljen u korporacijskoj eliti AOLTimeWamera. Ako u 21. stoljeću još uvijek želimo sačuvati vrednote demokratskoga društva, tada, poručuju nam Amemic i Craig, trebamo vrlo ozbiljno shvatiti “utjecaj komunikacije” u eri vladavine intemeta i mega- korporacija. Korištenjem mogućnosti novih tehnologija, jezik korporacij­

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU... 289

skih lidera uspijeva nametnuti i konstruirati postojanje elita/nas kao onih aktera koji postavljaju pravila igre u “novom komunikacijskom dobu”.

IBM : “Tvrtka je osoba”. “IBM je vodič”. Iza ovih verbalnih metafora krije se politička pozicija da tvrtke imaju fundamentalna prava i slobode da slijede svoje vlastite sudbine i financijski status, pri čemu pridonose oblikovanju javnoga diskursa u kome su zanemarene socijalne dimenzije informacijskoga društva.

General Electric: “GE” i “Welch” - brand za menadžersku izvrsnost. Metafore koje koristi Jack Welch imaju funkciju predstavljanja kompanije General Electric kao entiteta s ljudskim likom; ekonomski uspjeh se svodi na biološko zdravlje, a računovodstvo predstavlja dijagnostički alat pomoću koga se mjeri zdravstveni status kompanije. Socijalne i političke posljedice ovakvog razumijevanja korporacijskog vodstva su dalekosežne i enormne. Ogromne i moćne korporacije, poput General Electrica, podvrgnute su mo­nolitnoj kontroli malobrojnih elita što kroz “fetiš promjene” ruše socijalna, demokratska i organizacijska sidra zapadne kulture.

Svrha izvještavanja o poslovanju tvrtke

Svrhu korporacijskog izvještavanja moguće je sumirati, ističe Crowther (2002.) na nekoliko razina:

• Ona proizlazi iz statutamih zahtjeva organizacije;• Pravnim vlasnicima organizacije na taj način nudi se dokaz da se

upravljanje vrši u njihovu korist, budući da dioničari uglavnom nisu involvirani u operativne aktivnosti organizacije;

• Izvršenje je moguće ovim putem pratiti u vremenskom kontinuu­mu;

• Omogućena je komunikacija između organizacije i njezine vanjske okoline;

• Želi se privući širi auditorij;• Želi se odgovoriti zahtjevima što ih prema izvještavanju postavljaju

različite skupine čitatelja ovih izvještaja, koji se odnose na utjecaj korporacijskog sektora na društvo u cjelini, bilo u socijalnom smislu ili iz aspekta okoline.

Računovodstvo je univerzalni jezik poslovanja koji kao takav pruža teh­nologiju uz pomoć koje se organizaciju može predstaviti njezinim dioni­čarima i dionicima. Iz ove tehnologije računovodstvenog jezika proizlazi instrumentarij mjera pomoću kojih vlasnici i menadžment mogu komuni­

cirati, planirati budućnost, implementirati poželjne modele, vršiti kontro­lu izvršenja i izvještavati o njemu (Lee, 2006; Stolowy & Lebas, 2006; Elliott & Elliott, 2008.). Štoviše, računovodstvo je samostalan jezik, što zadovoljava leksička i gramatička obilježja jednog jezika, čime se otvaraju problemi interpretacije računovodstvenih informacija, ali i postavlja pitanjeo načinu na koji su dizajnirana godišnja korporacijska izvješća i kome ona zaista služe.

Radi se naime u tome da u ovoj komunikaciji računovodstveni jezik ne omogućuje samo puko predstavljanje predmeta i događaja, nego on također omogućuje i predstavljanje želja, intencija i ciljeva onoga koji šalje poruku primateljima.

Budući da je računovodstvo pisani oblik komunikacije, u literaturi ga se izjednačuje sa signalnim sustavom čiji format istovremeno i determinira socijalnu strukturu i biva od nje determiniran. Posljedično, kao i svaki drugi jezik, računovodstveni jezik sastavni je dio socijalizacijskog procesa indi­viduuma čije znanje osobi daje identitet i pozicionira ju unutar specifične društvene grupe u organizaciji, ali i određuje njezin odnos spram drugih koalicija moći. Kao jezik povlaštene grupe u organizaciji, računovodstvo je jezik koji uključuje i isključuje zato što računovodstvene informacije pružaju mehanizme čije korištenje omogućuje da se zadobije ili zadrži moć unutar organizacije.

Znanje u tom kontekstu obuhvaća dva aspekta:

• Sposobnost da se čita jezik, odnosno da se razumiju računovodstve­na izvješća;

• Za autora teksta ono predstavlja izvor ekspertne i referentne moći.

Korporacijski izvještaj je, dakle, tekst koji determinira interakcije izme­đu sudionika, ali i važan instrument pomoću kojeg je moguće postaviti di­jagnozu odnosa moći u organizaciji. Iako je mnogo stručnjaka involvirano u sastavljanje računovodstvenih podataka, konačni urednici teksta dolaze iz dominantne koalicije menadžmenta koja pri konstrukciji korporacijskog iz­vješća pravi selekciju u skladu sa svojim vlastitim potrebama i interesima. Odatle, u konvencionalnom gledištu na korporacijsko izvještavanje vrijeme se shvaća na linearan način u smislu da se tekst naprosto prosljeđuje od autora prema auditoriju. Prema takvoj perspektivi, ne postoji nikakav ko­munikacijski događaj, zato što su čitatelji samo pasivni recipijenti teksta.

Semiotičko gledište na korporacijsko izvještavanje predstavlja alterna­tivu tradicionalnome gledištu zato što ono u središte pozornosti stavlja sam komunikacijski događaj koji shvaća kao interakciju između auditorija i tek­sta, ali i kao interakciju između autora i auditorija, pri čemu tekst postaje mehanizam posredovanja. Na taj način, u djelokrugu semiotike anulirana

290 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

su linearna ograničenja što su svojstvena tradicionalnom korporacijskom izvještavanju. U semiotičkom polju, naglašava Crowther, u prvi plan izbija tisak kao posredujući mehanizam između autora teksta i auditorija. Korist od ovakvog pristupa je dvostruka: Prvo, autori gube mogućnost neposredne kontrole nad tekstom, pri čemu tisak usmjerava pažnju auditorija na ključne salientne dijelove teksta. Ovdje, međutim, nema potrebe zanemariti mo­gućnost potencijalnih zloporaba tiska, što je, međutim, ipak više povezano sa dijaloškom kulturom i slobodom tiska u pojedinim državama; Drugo, autori više ne mogu kontrolirati strukturu auditorija, čime se mijenja i oblik dizajna teksta za koji sada postaje važno da bude konstruiran u obliku općeg obraćanja svim potencijalnim auditorijima i dionicima, a ne samo pravnim vlasnicima organizacije. Konzekventno, postavljaju se i znatno veći zahtje­vi spram samog sadržaja i stila teksta za koji se očekuje da bude razvijen na način koji obuhvaća interakcije organizacije s njezinom vanjskom oko­linom i njezinu responzivnost prema toj okolini, a ne samo puki prijenos informacija o organizacijskom izvršenju.

Ipak, najvažniji rezultat ovih procesa jest da čitatelj postaje aktivni sudi­onik pri konstrukciji značenja teksta, odnosno otvara se prostor za diskurs u kojem funkcija predstavljanja u korporacijskom izvještavanju nije neka nova naracija o istini, nego je čitatelj pozvan da sam otkrije istinu. Kao što Munro (1996.) kaže, važno je uočiti da se nikad ne nudi samo jedna razina priče i da prikazi involviraju u sebi procese što pozivaju na mnogostrukost čitanja. Otkrivanje značenja unutar teksta omogućuje analiza binarnih su­protnosti time što pruža mehanizam da se kroz selekciju podataka pokažu inkonzistentnosti u tekstu i ujedno otvara prostor za ispitivanje komunika­cijskog događaja što se nalazi u okruženju teksta i njegovih aktera. To bi ujedno moglo, vjeruje Crowther dovesti i do prekoračenja semiotičke faze. Metodološki put prema ovom cilju nazire se već u Saussureovom (1966.) utvrđivanju binarnih suprotnosti između langue i parole koje Barthes (1967.) analizira kao sinonime za jezik i govor, dok Baudrillard (1988.) shvaća poimanje binarizma kao suštinski i nepovredivi dio teksta.

Prevedeno na jezik prakse, to znači da izlaz iz Scila i Haribdi moder­nog korporativnog kapitalizma, treba, prije svega potražiti u financijskoj pismenosti građana kao strateškom cilju svake demokratske vlade, jednako kao što je to svojedobno bila kompjutorska pismenost, i prije nje jezična pi­smenost. Financijska pismenost eminentno je socijalno i političko pitanje; ona je deus ex machina modeme demokracije. Riječ je o ustrojstvu znanja što može postati moćan alat u borbi protiv crnog tržišta, koje je, u global­nome gospodarstvu prije svega rezultat propusta u radu vlada. Međutim, institucionalni okvir za globalnu koordinaciju međunarodnog monetarnog i financijskog sustava iako neophodan, teško je provediv zbog konfliktnih

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU... 291

292 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

geopolitičkih interesa vodećih igrača na globalnoj sceni. Zato je važno, kao što to uporno ponavljam u ovoj knjizi, imati uvijek na umu da čovjek nije pasivni objekt mašinerije moći. Kad građani nauče čitati financijska izvje­šća i postavljati pitanja autorima tekstova u kompanijama, ali i svojim za­stupnicima u parlamentu, tada će vratiti svoju suverenu moć, i na radnome mjestu kao zaposlenici, i u sferi politike gdje se javljaju u ulozi birača. Novi institucionalni okvir globalnoga gospodarstva mogu izgraditi samo finan­cijski pismeni građani, a ne političari, jer političarima to nije u interesu. Nova financijska demokracija postmodeme ere pretpostavlja novi mentalni model građanina koji je prijateljski korisnik novih tehnologija.

Socijalna funkcija riječi u mrežnoj morfologiji

Prema novim mentalnim modelima u cyber prostoru

Nove informacijske i komunikacijske tehnologije omogućile su kreiranje virtualnog realiteta koji egzistira paralelno sa fizičkim svijetom, ali je za razliku od njega bezvremen i bez fizičke lokacije. Riječ je doista o para­lelnim svjetovima u kojima vladaju bitno drukčija pravila igre. Revoluci­onarnost ovih novih tehnologija ogleda se u načinima na koje one izazi­vaju postojeće strukture moći, implementirajući pritom nove vrijednosti i mentalne modele sudionika u cyberspaceu. Potencijali računalno vođenih tehnologija i globalne komunikacije što proširuje ljudski um su neosporni, ali samo, skreće pozornost Penrose (1994.), ako ih se koristi s osjetljivošću i razumijevanjem. Nove tehnologije omogućuju ekspanziju našeg fizičkog Jastva i proširuju naše mentalne sposobnosti i osjetila, ali time nije iscrplje­no temeljno pitanje: hoće li one pojačati pravu inteligenciju? Odatle, ključ­ni zadatak pred kojim stoji naše tehnološko društvo jest, smatra Penrose, potraga za izgubljenom znanošću o svijesti.

Iako je njegova knjiga Shadows o f the Mind koncipirana prije svega kao radikalna kritika tvrdog zagovaranja umjetne inteligencije što počiva na temeljnoj ideji da je svemir samo veliko računalo, ona nam pruža drago­cjene uvide pri osvjetljavanju koncepta socijalnog djelovanja u okruženju informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Meta Penroseove kritike je ogromno povjerenje pristaša umjetne inteligencije u ideju društva u kojem će računalima kontrolirani roboti imati “Um” što će nadmašivati ljudske sposobnosti, i, kao takvi, biti u stanju riješiti probleme ovog svijeta što ih je izazvalo čovječanstvo. No, stvar se može sagledati i s druge strane. Čini se da će naposljetku naš planet biti vođen strojevima bez osjećaja i spo­

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU... 293

sobnosti opažanja. Ovo je pozicija s ozbiljnim političkim implikacijama, prije svega zbog izrazito operacionalnog stava spram znanosti; fizički svijet funkcionira u potpunosti računalno, a sami fizički predmeti su samo “obras­ci informacija”. Štoviše, kvantna teorija govori nam da su materijalne če­stice čisti “valovi” informacija. Prema tome, postojanost “Jastva” ima više veze s očuvanjem obrazaca, nego sa zbiljskim materijalnim česticama.

Pojam “umjetna inteligencija” implicira u sebi daje inteligentna raču­nalna aktivnost moguća, ali istinsko razumijevanje i naravno spoznaja - su nešto što izlazi iz ciljeva umjetne inteligencije. Ovoj poziciji Penrose se energično suprotstavlja stavom daje “inteligencija” bez razumijevanja kri­vi naziv i pravi jasnu distinkciju između istinske inteligencije i istinskog ra­zumijevanja i svake u potpunosti računalno simulirane aktivnosti. Njegova osnovna poruka jest da zaista postoji aspekt “istinskog razumijevanja” koji nije moguće primjereno simulirati u nijednom računalnom načinu. Drugim riječima, istinska umnost je nešto što pripada samo čovjeku, odnosno samo ljudska bića su korištenjem svoje svijesti u stanju vršiti djelovanje što pre­lazi granice bilo koje računalne aktivnosti, zato što je neizračunljivost te­meljno svojstvo našeg svjesnog djelovanja i svjesnog mišljenja. Jednostav­nim riječima rečeno, 2+2=4 u matematici, ali ne i u ljudskome umu.

Penrose je uvjeren u mogućnost konstrukcije uređaja što se temelji na istom takvom neračunalnom fizičkome djelovanju što leži u pozadini naših procesa svjesnog mišljenja. Ti uređaji će, prije nego računala, biti onaj čim­benik koji će naposljetku povećati granice ljudskih spoznajnih sposobnosti. Ovo implicira u sebi i drukčiji odnos spram uma i realiteta. Umje nešto što nije moguće opisati uz pomoć bilo koje vrste računalnih pojmova. Konze- kventno, sadašnja znanost treba akceptirati fizikalno djelovanje koje je u principu nemoguće simulirati na računalu.

Nove informacijske i komunikacijske tehnologije razlikuju se od svih dosadašnjih tehnologija koje poznaje povij est glede svojih implikacija na “svjesni um”, zato što se u njihovoj pozadini nalazi koncept čovjeka kao emocionalnog, a ne racionalnog bića. One neposredno utječu i na pasivni i na aktivni aspekt svijesti čovjeka: s jedne strane, one aktiviraju pasivni aspekt svijesti tako što kroz djelovanje na osjetila utječu na percepciju, a s druge strane, one su usmjerene prema aktivnoj svijesti što je involvirana u voljno djelovanje.

Računalna kultura na novi način izaziva samu ideju “Jastva” tako da pitanje uma u odnosu na stroj postaje središnja kulturološka preokupacija (Arnold, 1991.). Iako računala daju podršku onima što shvaćaju ljudsku psihologiju u mehanističkim pojmovima, to je istovremeno i ishodišna toč­ka onih analiza što više vrednuju osjećaje i emocije nego racionalnost, pri

čemu naš osjećaj identiteta postaje sve više usredotočen na srce i dušu ljud­ske mašine (Turkle, 1990.).

Razlog zašto nove ideje tako teško uspijevaju prodrijeti u praksu jest njihova inkongruentnost s duboko usađenim slikama svijeta i prethodno usvojenim vrednotama. De Fleur i Rokeach (1982.) shvaćaju kulturološka vjerovanja kao metasimbole što ljudskim bićima omogućuju razvitak za­jedničkih pogleda na prirodu realiteta. Inertnost duboko ukopanih mental­nih modela, a ne nesposobnost ljudi ili njihovo neznanje, jest, smatra Senge (1990.) glavni čimbenik koji priječi promjenu. Iz tog razloga, upravljanje mentalnim modelima kroz mobiliziranje i usmjeravanje emocionalnih ener­gija predstavlja “glavni prodor pri izgradnji organizacije koja uči”. Ipak, oslanjanjem na svjesno učenje nije moguće postići natprosječne rezultate pri obavljanju kompleksnih radnih zadaća zato što su dublje aspiracije dio nesvjesnog uma. Štoviše, cjelokupno polje naših kompleksnih aktivnosti koordinirano je bez naše svjesne spoznaje. Odatle, otvara se važno pitanje upravljanja emocionalnim energijama što se temelji na nesvjesnom umu.

Na individualnoj razini, emocije imaju četiri funkcije: one pridonose mobilizaciji/alokaciji, stimulaciji, komunikaciji i identifikaciji. Emocional­no stanje individuuma utječe na razinu njihove aktivnosti tako da mobili­zira i alocira njihove resurse. Stimulacija involvira u sebi nastojanje da se postigne primjerena razina uzbuđenja. Komunikacija involvira u sebi da emocije predstavljaju suštinski sastojak u interpersonalnim interakcijama i razmjenama. Emocije su često potaknute jakom identifikacijom s nekom osobom ili stvari. Na razini interpersonalne komunikacije, one se odnose na moć i asimetrične veze (Sjöstrand, 1997.).

Komunikacija u on-line zajednicama, kroz uporabu tekstualnih signala, “emotikona”, potiče mobiliziranje emocionalne energije spram određenog stava koji je u pravilu dio širih procesa socijalne konstrukcije. Mreže pri­donose razvitku neformalnih “samopomažućih” grupa posredstvom kojih njihovi članovi mogu raspravljati o zajedničkim problemima, jednako kao što i mogu stavljati u opticaj nove ideje koje tek iziskuju komentare (Webb, 1996.). Ove socijalne mreže su, kaže Senge (1999.), u prvom redu sredstva učenja što proširuju naše vlastite sposobnosti da pomažemo jedni drugi­ma i ostvarujemo ciljeve naše organizacije i zajednice. Jednako tako, one pridonose širenju znanja što naposljetku dovodi do razvitka novih organi­zacijskih kultura koje potiču ljude na otvorenost spram promjene, utirući pritom put novim mentalnim modelima. Iskustva sa on-line konferencij- skim sustavima nedvojbeno pokazuju da su ljudi uz pomoć kvalificiranog on-line moderatora spremni mnogo ozbiljnije i promišljenije razgovarati o “vrućim” ekonomskim i političkim temama, nego što bi to učinili u debati što se odvija licem-u-lice (Senge, 1999.).

294 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

RAT IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENIKA U KAPITALIZMU. 295

Nova kvaliteta koju sa sobom donose virtualne on-line zajednice ogleda se u tome da one uspijevaju individualnu reakciju ili stav pokrenuti u kolek­tivne odgovore, kreirajući na taj način beskonačne mogućnosti susreta svih vrsta diljem naše planete (Hogan & Greene, 2002.; Gallhofer & Haslam, 2003.). Konvergencija novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i socijalnih interakcija dovela je do rekonceptualizacije pojma zajednice što se temelji na ideji socijalnog realiteta koji nastaje združenim djelovanjem mnogostrukih lokalnih mrežnih odnosa, čime se širi opseg participacije koja u sebi uključuje višeglasje u politici i praksi (Griffin, 2002.; Hosking, 2002.).

Kao što ističe Kavanagh (2002.), zahvaljujući dijeljenju informacija i elektroničkim motrenjima javnosti, diskurs postaje središnja os postmoder- nog repozicioniranja organizacija u smislu da sve one, bez obzira da li je ri­ječ o virtualnim ili nevirtualnim organizacijama, funkcioniraju po načelima diskurzivnih zajednica. Međutim, za razliku od ne virtualnih organizacija, “razgovori” u virtualnim zajednicama pretočeni su u elektronički tekst koji se može analizirati i iz njega učiti, pri čemu participacija može oscilirati između učenja kroz promatranje i modeliranje, učenja kroz doprinos i uče­nja kroz vodstvo. Oblikovanje poželjnih rezultata odvija se kroz diskurziv­no konstruirane socijalne realitete što su pod stalnim utjecajem promjenei razvitka, zato što, kao što je to prepoznao Bahtin, govor nije nešto dano i konačno, nego živa riječ koja se stalno transformira kroz interakcije sugo­vornika.

Ovo ispreplitanje tehnologije i Jastva sasvim sigurno otvara prostor za optimizam zato što implicira u sebi da unutar svakoga od nas zaista postoji neko nezavisno, autonomno “Jastvo” sa svojom vlastitom slobodnom vo­ljom, pravima i odgovornostima, čije djelovanje ne proizlazi iz naslijeđa, okoline ili slučajnosti. Nepredvidivost je suština ljudskosti.

Za digitalni svijet karakteristično je da u nijednoj sferi ljudske djelat­nosti više ne postoje sveznajući lideri u smislu fizičkih osoba; radije, na cijeni su prije svega misli i ideje što stalno cirkuliraju virtualnim cestama zato što u tehnološkoj eri znanje iziskuje neprekidno umrežavanje. Osnovni doprinos novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija je stvaranje alternativnih informacijskih sustava koji služe narodu; ljudi s mogućnošću pristupa relevantnim informacijama mogu izazivati bilo kakvu vrstu auto­riteta. Zahvaljujući novim tehnologijama, svijet koji smo poznavali više ne postoji; na djeluje smjena središta moći. Zaista je uzbudljivo živjeti u 21. stoljeću!

Zaključci

296 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

• U potrazi za načinom mišljenja pomoću kojega će ljudska svijest produktivno koristiti nove tehnologije, umjesto na autodestruktivan način, nužno se otvara pitanje metodologije korištenja jezika, po­djednako u ne virtualnim kao i u virtualnim organizacijama.

• Polazeći od Crowtherovih (2002.) semiotičkih analiza korporacij­skog izvještavanja, u ovom se poglavlju ukazuje na relevantnost se- miotičke kritike racionalne znanosti za korporacijsko izvještavanje, pri čemu se dovodi u pitanje monološki diskurs, što je svojstven za organizacijske kulture utemeljene na hijerarhiji, i, zalaže za alterna­tivni model mrežnog organiziranja, što se temelji na kulturi višegla­sja koja involvira u sebi različite perspektive i interese mnogobroj­nih dionika i društvenih grupa.

• U ovom poglavlju tumači se zašto je računovodstveni jezik sastavni dio socijalizacijskog procesa individuuma, i, zašto znanje ovog je­zika osobi daje identitet i pozicionira je unutar specifične društvene grupe u organizaciji, ali i određuje njezin odnos spram drugih koa­licija moći.

• Kao materijal za pragmatičku elaboraciju ovih teza koristi se di­jalektika uporabe jezika u korporacijskom izvještavanju - u svrhu podvrgavanja recipijenta, ali i u svrhu iniciranja promjene kroz dis­kurzivne borbe s onim koji priopćava.

• Nema lakih pobjeda u borbama protiv zloporaba u korporacijskome sektoru, ali rješenje bi trebalo, prije svega potražiti u financijskoj pismenosti građana kao strateškom cilju svake demokratske vlade, jednako kao što je to svojedobno bila kompjutorska pismenost, i pri­je nje jezična pismenost. Financijska pismenost eminentno je soci­jalno i političko pitanje; kad građani nauče čitati financijska izvješćai postavljati pitanja autorima tekstova u kompanijama, ali i svojim zastupnicima u parlamentu, tada će vratiti svoju suverenu moć, i na radnome mjestu kao zaposlenici, i u sferi politike gdje se javljaju u ulozi birača.

Poglavlje 10.: RE LEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO: Socijalne implikacije

O čemu je riječ u ovom poglavlju?

Pitanja za debatu

► Cyber kopači : u potrazi za skrivenim blagom► Revolucija u skupljanju, pohranjivanju i obradi podataka:

Stara poslovna pitanja tipaKoliki je bio naš prihod u proteklom razdoblju?

Koliki će biti naš prihod u nadolazećem razdoblju i zašto?

Predmet razgovora

• Rudarenje podataka: Ključ za proaktivne, znanjem vođene

• Konstrukcija znanja: podatak, informacija, znanje,

• Inovativnost tehnika rudarenja podataka• Problemi računovodstvenih podataka• Direktori i računovođe• Veliko pitanje današnjice: Gdje su podaci?• DNA forenzičkog ili istraživačkog računovodstva• Uloga alata rudarenja podataka u post-Enronovskoj eri• Etička pitanja vezana za konstrukciju znanja u tehničkoj

• Tehnooptimisti i tehnopesimisti

Poglavlje 10.:RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO

Uvod

Opasno je znati malo.Znati mnogo još je opasnije.

Albert Einstein

Za socijalne analitičare, financijski skandali visokog ranga koji su tako spektakularno navijestili ulazak naše civilizacije u treći milenij i potre­

sli korporacijski svijet, predstavljaju ogroman izazov, ne samo za testiranje “velikih teorija”, nego i za propitivanje vlastitog identiteta u smislu žele li biti “socijalni inženjeri” ili “socijalni kritičari”; činjenica je da u ambiva­lentnim situacijama nema neopredijeljenih. S druge strane, iako je računo­vodstvo u suštini tehničko predmetno područje, ono ipak ne može pobjeći od svog dijela odgovornosti za sustav u čijem kreiranju i samo sudjeluje. Računovođe ne možemo, upozorava Tony Tiker, autor knjige Paper Pro- phets (1985.), promatrati kao bezazlene knjigovođe, nego prije svega kao arbitre u socijalnom konfliktu, arhitekte nejednake razmjene, instrumente alijenacije i suučesnike u eksproprijaciji milijuna drugih ljudi. Na sreću, novac nije samo sredstvo podvrgavanja, nego i emancipacije. Munjevitim razvitkom informacijskih i komunikacijskih tehnologija kreirana je tehnič­ka infrastruktura koja je omogućila uzlet socijalne kontrole na virtualnim cestama i ostvarene su materijalne pretpostavke za ozbiljenje zahtjeva za otvorenošću i transparentnošću financijskih izvješća u korporacijskome sektoru (Gallhofer & Haslam, 2003.; Crowther, 2004.; Crowther & Mra- ović, 2005.).

Istovremeno, dolazi do razvitaka novih specijalističkih područja po­djednako u sferi informacijskih tehnologija i komunikacijskih tehnologija i u poslovnom sektoru, kao i u polju računovodstva, te do njihove konver­gencije. Rudarenje podataka je sofisticirani alat za analizu podataka koji omogućuje primjenu nove organizacije podataka u računovodstvu, tako što podacima pristupa na novi, sintetički način, što ima niz praktičnih uporaba i aplikacija u privatnom i javnom sektoru. Ovo je priča o socijalnim impli­kacijama rudarenja podataka u računovodstvu, pri čemu detekciju prone­

301

3 0 2 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

vjera koristim kao materijal preko kojeg želim elaborirati svoju tezu daje u elektronički upravljanome globalnom kapitalizmu na djelu smjena središta moći, pri čemu su financijski informacijski sustavi i načini na koje se kon­struira znanje u računovodstvu, agensi socijalne promjene.

Izlaganje započinjem tumačenjem na što se misli pod pojmom “podaci” u suvremenom računovodstvu i razlučivanjem temeljnih pojmova u teh­nici rudarenja podataka. Nakon toga slijedi odjeljak o detekciji pronevje­ra i pitanju standarda u računovodstvu, s posebnim osvrtom na poteškoće s kojima se pri sastavljanju financijskih izvješća susreće konvencionalna računovodstvena praksa. Ova analiza predstavlja pripremu za raspravu o ulozi rudarenja podataka u post-Enronovskoj eri. Na kraju ću se osvrnuti na neka etička pitanja glede konstrukcije znanja što se neminovno otvaraju u tehničkoj okolini.

Konstrukcija znanja: podatak, informacija, znanje, djelovanje

Razlog zašto nove ideje tako teško prodiru u praksu jest njihova inkongru- entnost s duboko usvojenim slikama svijeta i prethodno usvojenim vrijed- nostima. Inercija duboko usađenih mentalnih modela, a ne nesposobnost ljudi ili njihovo neznanje, vjeruje Senge (1999.) jest ključni čimbenik što opstruira promjenu. Osnovna poteškoća današnjeg “upravljanja znanjem” proizlazi iz nesposobnosti koja je inherentna zapadnjačkome mišljenju da se napravi razlika između pojmova “informacija” i “znanje”, što posljedič­no dovodi do razdvajanja znanja od djelovanja. Informacija je podatak koji ima relevantnost za primatelja (Bateson, 1979.), što pretpostavlja aktivnu ulogu ljudskog bića pri konvertiranju podataka u informaciju.

“Podatak je sirovina koja služi za proizvodnju informacije. Obra­da podataka usmjerena je na prilagođavanje, uspoređivanje, uređivanje, sumiranje i izvještavanje o podacima. Rezultat je informacija - podaci i činjenice koji su obrađeni na takav način da imaju značenje i postaju relevantni za primatelja” (Watts, 1996: 138)

Za potrebe ovog rada koristim tehničko određenje pojma podaci, što znači da su to sve činjenice, brojevi ili tekst koji mogu biti obrađeni pomo­ću računala. To uključuje:

• Operacijske i transakcijske podatke kao što su prodaja, troškovi, in­ventar, platni spisak i računovodstvo;

• Neoperacijske podatke kao što su prognostički podaci i makroeko- nomski podaci;

• Metapodatke odnosno podatke o samim podacima kao što su dizajn logičkih baza podataka i definicije iz rječnika podataka.

Za razliku od onih intelektualnih orijentacija koje slijede pojam zna­nja kao “akumulirane informacije”, Senge na tragu koji je zacrtao Searle (1992.), određuje znanje kao “sposobnost za djelotvornu akciju” (Senge, 1999.: 421). “Znati o...” predstavlja informaciju. Međutim, da bi se infor­macija materijalizirala u znanje, ljudi trebaju biti sposobni da je interpre­tiraju, razvijaju smislene opcije za djelovanje i implementiraju ono djelo­vanje za koje se očekuje da će dovesti do željenih rezultata. Time se nužno otvara pitanje koncepta dizajniranja infrastrukture za širenje znanja. Po- lanyievo (1966.) poimanje “prešutnog znanja” važno je zato što, kao što ističu Nonaka i Takeuchi (1995.), omogućuje da se napravi razlika između “eksplicitnog” i “prešutnog znanja” što leži u temelju “tvrtke koja kreira znanje”. “Eksplicitno znanje” je školničko znanje što se izražava jezikom i brojkama, moguće gaje razlomiti u zasebne dijelove, te kodirati, prenositi i analizirati.

Međutim, odlučujući čimbenik za djelotvornost pokrenute promjene predstavlja “prešutno znanje”, odnosno mentalni modeli ljudi što se razvi­jaju kroz praksu zajednica. Riječ je o kontinuiranome, postepenom i ne­svjesnom usvajanju novih obrazaca mišljenja, vjerovanja i ponašanja. O novim mentalnim modelima koji imaju u sebi usađenu sposobnost da se cijene drukčija gledanja na svijet, jednako kao i o pratećoj infrastrukturi za izgradnju zajednice, ovisit će sposobnost organizacije da potencijalne ko­risti pretoči u zbiljske dobiti. Znanje je, dakle djelotvoran rad koji mijenja ponašanje involviranih aktera i posljedično dovodi do novih organizacij­skih praksi.

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 303

Problemi računovodstvenih podataka

“Interpretacija računa je detaljno tumačenje financijskih rezultata određenog entiteta koje inkorporira informacije što su sadržane u nizu financijskih prikaza” (Dyson, 2004.: 248).

Iako je zakonska regulativa kojom se uređuje pisanje financijskih iz­vješća u računovodstvu usmjerena prije svega na dioničare, ogroman je broj dionika koji su vitalno zainteresirani da li je kompanija stabilna, da li

njezine dividende donose pristojan prinos, te da li je profitabilna kao što bi se moglo očekivati.

Parker (1994.) dijeli dionike u tri grupe:

• Primami dionici su dioničari koji imaju vlasnički interes u tvrtki;• Sekundarni dionici (kreditori, zaposlenici, poslovni partneri i po­

rezni dužnosnici), koji imaju financijski, ali ne i vlasnički interes u tvrtki; i

• Tercijarni dionici, koji nemaju neposredan financijski interes, ali su pod utjecajem načina na koje se upravlja s resursima kompanije.

Svi oni žele “istinit prikaz” poslovnih aktivnosti, uključujući ključne stavke kao što su prihodi, čista dobit i obveze, a ono što zaista dobivaju jest njegova interpretacija. Ona uključuje primjenu analitičkih i eksplanatomih pravila u kombinaciji sa znanjem, iskustvom i zdravim razumom (Mars­hall, 1994.). Za razumijevanje financijskog izvješća važno je uočiti razliku između registara u koje se naprosto pohranjuje podatke i izvješća koji se bave s informacijama. Budući daje priprema izvješća za objavljivanje i nji­hova distribucija članovima, zakonska odgovornost direktora tvrtke, važno je da tvrtka pripremi i popratna pomoćna izvješća temeljem kojih se točno može vidjeti iz kojih su dosjea informacije izvučene i pratiti proces preta­kanja podataka u informacije (Woolf, 1997.).

Bez obzira na to da li se pitanja odnose na konkurentnost kompanije, njezinu profitabilnost, sposobnost plaćanja poreza, kamata na kredite, ispla­te dividendi ili podmirivanja dugova, zajednički nazivnik koji povezuje ova potraživanja svodi se na pitanje: Ima li kompanija dovoljno kesa da s njom poslujemo? Jedan dio odgovora na ova pitanja može se dobiti iz saldokonto izvješća, zaključnog računa ili iz izvješća o protoku keša, ali takve infor­macije nisu ni adekvatne niti dostatne da bi se temeljem njih mogla dobiti realistična procjena dobiti kompanije i njezine likvidnosti, niti takvi izvori upućuju na njezine buduće šanse. Nužno je, dakle, skupljanje što je moguće više podataka i informacija iz širokog opsega internih i eksternih izvora. Njih je potrebno podvrgnuti daljnjim postupcima i izračunima koji će uka­zati na veze između svih informacija što nam stoje na raspolaganju.

Osnovna poteškoća financijskih prikaza proizlazi iz činjenice da su oni obično pripremljeni za prošlo razdoblje, pri čemu je probleme računovod­stvenih podataka moguće, navodi Dyson (2004.), locirati oko tri glavne grupe uzroka:

• Apsolutni. Podaci u financijskim prikazima navode se u apsolutnim iznosima i limitirani su na kvantitativne stvari;

3 0 4 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 305

• Kontekstualni. Podatke se ne može promatrati izolirano, nego samo u usporednoj perspektivi, čime se otvara pitanje kriterija za skuplja­nje povijesnih podataka. Teško je prikazati trend, bez da se uzme u obzir trogodišnje razdoblje, no s druge strane, ako je promatrano razdoblje duže od pet godina, postoji opasnost da će podaci biti za­starjeli i odatle manje pouzdani;

• Strukturalni. S obzirom na to da financijska izvješća, čak i kad su vrlo detaljna, sadrže ograničenu količinu informacija, onä često izi­skuju arbitrarne procjene o važnim pitanjima kao što su sumnjiva potraživanja, amortizacija i procjena vrijednosti dionica.

Direktori i računovođe

Među direktorima i računovođama često ne postoji suglasnost oko toga što bi bile prihvatljive, a što neprihvatljive metode u računovodstvu, zato što su ovi potonji a priori skloni redukciji troškova, a oni prvi imaju potrebu za “agresivnijom” varijantom izvještavanja u kojoj se povoljnije oslikava financijska sposobnost dioničkog društva, kako bi tvrtka djelovala pouzda­nije kod odobravanja kredita ili sklapanja dugoročnih ugovora. Radi se o tome da se od direktora očekuje da budu dorasli svladavanju neizvjesno­sti i preuzimanju rizika, dok je, naprotiv, posao računovođa izbjegavanje rizika. Odabir računovodstvene metode ili “uštimavanje brojki” suviše je važna odluka da bi bila prepuštena samo računovođama. Direktori su ti koji su u cjelini upoznati s poslovnom strategijom i politikom kompanije i popratnim okolnostima koje utječu na poslovanje, pa odatle decidiran je Тгасеу (1994.), i njihova neosporna odgovornost za “izgled” financijskog izvješća.

Konvencionalna računovodstvena praksa u kojoj mjerenja postaju alati za fragmentiranje našeg razumijevanja, teško da će riješiti veliku dilemu glede procjene rezultata, a kad ove metode ne uspiju predvidjeti ponašanje svijeta na točan način, računovođe i ekonomisti pročišćavaju matematiku u svojim modelima. Ovaj sindrom procjenjivanja napretka kroz separatno promatranje formalnih mjera, naposljetku može, u glavama korporacijskih direktora, dovesti do razdvajanja koncepta vrijednosti od djelovanja iz ko­jeg se razvija budući profit.

Kofman (1992.) skreće pozornost direktorima:

“Upravljanje pomoću brojeva jest isto kao da pokušavate usmjera­vati sportski tim, tako što ćete rezultat igre pratiti na panou, umjesto da se usredotočite na to kako se igra razvija na terenu” (u: Senge, 1999.: 564)

Bilo kakav lijek za povratak realitetu, smatra Johnson (1999.), iziskuje korjenito promišljanje temeljnih načela u računovodstvenoj praksi i profe­siji, što sustav mjerenja usmjerava prema “obrascu koji povezuje” na način da su vrsnoća, učenje i izvršenje facete istog praktičnog djelovanja.

3 0 6 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Rudarenje podataka: Ključ za proaktivne, znanjem vođene odluke

PIONIR U RUDARENJU PODATAKA: Gdje su podaci?

Dr. Usama Fayyad pionir je u rudarenju podataka; rad na ovom po­dručju započeo je 1989. g. Najprije je bio zaposlen u laboratoriju koji je etablirala NASA, njegov je zadatak bio skupljanje podataka o feno­menima iz područja astronomije kao što su vulkani, zvjezdani sustavi i si. Zatim radi za Microsoftov istraživački tim, a nakon što je napustio Microsoft utemeljuje tvrtku digiMine s ambicijom da se bavi problemi­ma rudarenja i skladištenja podataka. Kompleksnost aktivnosti što su povezane s rudarenjem podataka dr. Fayyad opisuje na sljedeći način. Ako na primjer radite u telekomunikacijskoj kompaniji i želite prona­ći izvješća o prevarama u mobilnoj telefoniji, temeljem današnjih baza podataka nećete dobiti odgovore na ova pitanja, zato što je interakcijska ploha dizajnirana tako da se okreće problemima gdje je meta poznata i od baze podataka traži se da brzo pronađe rezultat. Međutim, ako ne­mamo točan opis mete, danas smo izgubljeni u bazi podataka. Odatle, naglašava, dr. Fayyad važno je uočiti razliku između sposobnosti da se pohranjuje podatke i sposobnosti da im se pristupi na koristan način. Odatle, veliko pitanje današnjice glasi: Gdje su podaci? Dr. Fayyad kaže daje shvatio da “ne možete kopati, ako ne možete imati pristup podaci­ma. I ne možete imati prave podatke ako ne osigurate postojanje kvali­tetnog skladišta podataka. Tvrtka digiMine pristupa problemu s drugog kraja, tako što pita klijente koje podatke treba iskopati i na koji je način potrebno primijeniti algoritme. Odatle digiMine uređuje skladište poda­taka i tehnologiju pomoću koje dohvaća podatke iz različitih formata. Klijent instalira njihov software, koji oni održavaju i s njim rukovode iz svoje središnjice.Izvor: Segal, N., ITManagement, 6. studeni 2002.Preuzeto sa: http://itmanagement.earthweb.com/06/ll/2002/

U doba globaliteta kompanije djeluju u okruženju poslovne okoline u kojoj velika brzina diktira međusobne interakcije i istovremeno iziskuje

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 3 0 7

radikalno drukčije pristupe skupljanju, pohranjivanju i obradi podataka što se temelje na integriranome uvidu u podatke. Tehnološki razvitak omogu­ćio je, s jedne strane, eksploziju informacija, no s druge strane sve je veći raskorak između moćnih relacionih i OLAP tehnologija {Online analytical Processing technologies) za navigiranje ogromnim skladištima podataka i sposobnosti krajnjih korisnika da djelotvorno analiziraju i djeluju temeljem informacija što ih sadrže ova skladišta. Skladištenje podataka definira se kao proces centraliziranog upravljanja podacima i njihovog čuvanja. Oda­tle, novi tehnološki skok trebao je biti usmjeren na iznalaženje načina na koje će se strukturirati informacije i utvrditi njihov prioritet (Cabena & Ha- djnian et. al., 1997.; Hand, Mannila & Smyth, 2001.; Tan, Steinbach & Kumar, 2006.; Shmueli, Patel & Bruce, 2006.).

Rudarenje podataka, ponekad zvano otkrivanje podataka ili znanja je alat za analiziranje podataka, tako što se pronalaze korelacije ili obrasci među poljima u velikim relacionim bazama podataka, što se temelje na ko­risničkim zahtjevima otvorenog tipa. Poput starih tragača za žilama zlata u rudnicima obećane zemlje, i pirata što lutaju po otvorenim morima u potra­zi za potopljenim galijama, ovi postmodemi cyber kopači imaju intenciju pomoći klijentima da iskopaju skriveno blago na virtualnim cestama diljem ove naše sve manje planete.

Rudarenje podataka podržava software za analizu podataka, a sam pro­ces sastoji se od pet ključnih faza rada:

• Izlučuje, preoblikuje i iskrcava transakcijske podatke u sustav skla­dišta podataka;

• Pohranjuje ih i upravlja s njima;• Pruža pristup podacima;• Analizira podatke;• Prikazuje podatke u vizualnom obliku.

Na taj način, dobiva se zbirna informacija koja daje pregled detaljnih transakcijskih podataka i može biti upotrijebljena da se poveća dohodak ili srežu troškovi ili oboje (Adriaans & Zantinge, 1996.; Thearling, 2003.; Alexander, 2005.; Webopedia.com). Za razliku od informacijskih tehnolo­gija ogromnog raspona koje su razvijale separatne transakcijske i analitič­ke sustave, rudarenje podataka omogućuje vezu između tih dvaju sustava. Iako rudarenje podataka ima ogroman opseg uporaba i primjena i stoji na raspolaganju sustavima svih veličina, primamo ga koriste kompanije koje su snažno fokusirane na kupca kao što su maloprodaja, financijske, komu­nikacijske i marketinške organizacije, koje imaju za cilj identificirati potro­šačke obrasce svojih kupaca (Wikipedia.org).

MOĆ DA SE ZNA

Američki SAS Institut je jedan od vodećih proizvođača softwarea koji svoj uspjeh, prema mišljenju uprave, duguje prije svega ulaganjima visokog postotka dohotka u istraživanje i razvoj, brizi za zaposlenike i dobro organiziranoj mreži korisnika na lokalnoj, regionalnoj i međuna­rodnoj razini. SAS-ov ENTERPRISE MINER modul (SEMMA) usre­dotočen je na razvitak modela u rudarenju podataka u kome se ostva­ruje povrat investicija (retum on investment - ROI), pri čemu Enter­prise Miner automatizira fazu razvoja. SEMMA je kratica za sample, explore, modify, model, assess (napraviti uzorak, istražiti, modificirati, modelirati, procijeniti) što počiva na temeljnoj pretpostavci da su dobro formulirani istraživački problem i povezivanje kvalitativno reprezenta­tivnih izvora podataka ključni za cjelokupni uspjeh bilo kojeg projekta rudarenja podataka. Primjenom ovog softwarea korisnici mogu rukovati sa svojim podacima tako da: 1. otkrivaju grupe kupaca s distinktivnim obrascima naručivanja; 2. uključuju informacije kao što su grupiranje kupaca i značajnih podgrupa; 3. uvoditi nove varijable; 4. suzivati vari­jable na one najznačajnije; 5. vršiti selekciju kupaca prema stopi zadr­žavanja.Izvor. SAS Institute, preuzeto sa: http://www.sas.com

VIZUALNA ANALIZA PLATFORME ZA RUDARENJE PODATAKA

Eudaptics je jedna od prvih kompanija za prognostičke analize u Eu­ropi, čija je zadaća pomoći klijentima da povećaju prihode i reduciraju troškove marketinga. Ova kompanija razvija i distribuira software za rudarenje podataka EUDAPTICS VISCOVERY® koji se uspješno pri­mjenjuje u brojnim područjima poslovanja, ali i u neprofitnim organi­zacijama. Eudaptics olakšava svojim klijentima razumijevanje njihovih kupaca, definiranje ciljanih grupa i predviđanje budućeg ponašanja. ŠTO KAŽU KORISNICI: “Ovaj software tako inteligentno daje podrš­ku baratanju podacima, da se čovjek može odmah usredotočiti na sadr­žaj i veze, dugoročne vizije, opcije vizualizacije i rezultate koje može razumjeti i netko tko nije statističar. Sada je moguće primiti informaciju pukim pritiskom tipke koja nam omogućuje da pristupimo našim kli­jentima u skladu s njihovim potrebama. To je od izuzetne važnosti na visoko kompetitivnom tržištu telekomunikacija”.

Izvor. EudapticsViscovery®, preuzeto sa http://www.eudaptics.com

3 0 8 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 3 0 9

Tehnike rudarenja podataka izronile su kao rezultat dugih procesa razvi­taka i evolucija u područjima kao što su statistika, umjetna inteligencija i strojno učenje. One nisu samo ukazale na poslovne koristi koje je moguće kvantificirati, nego su učinile i kvalitativan revolucionarni korak naprijed u smislu da su omogućile nove načine formuliranja poslovnih pitanja, pri čemu se odgovor na njih dobiva točno i brzo. Inovativnost ovih alata ogleda se prije svega u radikalnom zaokretu s retrospektivnih pristupa podacima koji su prevladavali u sustavima za podršku odlučivanju u smjeru buduće i proaktivne dostave informacija (Dillon, 1998; Cahlink, 2000; Han and Kamber, 2001).

Stara poslovna pitanja tipa:

• “Koliki je bio naš prihod u proteklom razdoblju?” koja su bila tipič­na za skupljanje i pohranjivanje podataka u razdoblju od 1960-ih do 1990-ih, mijenjaju se u novi obrazac pitanja koji glasi.

• “Koliki će biti naš prihod u nadolazećem razdoblju i zašto?”

Alati rudarenja podataka doprinose naporima za širokim integracijama podataka, tako što su podržavani pomoću jake i zrele tehnološke infrastruk­ture koju čine tri ključne komponente:

Skuplj anj e glomaznih podataka;• Moćna multiprocesorska računala;• Algoritmi rudarenja podataka.

Prednost ovih tehnika ogleda se u tome što mogu biti implementirane na postojeće softverske i hardverske platforme, jednako kao što mogu biti integrirane i s novim proizvodima i sustavima. Veličina tehnološke infra­strukture koju iziskuju aplikacije rudarenja podataka ovisi o veličini baze podataka i kompleksnosti pitanja. Ove napredne tehnike temelje se na pot­punoj integraciji Servera za rudarenje podataka sa skladištem podataka i OLAP Serverom (On-line analyticprocessing Server), što omogućuje da se poslovni modeli koji pripadaju korisnicima direktno primjenjuju na skla­dište podataka. Server za napredne analize (the Advanced Analysis Server) vraća korisniku proaktivnu analizu koja organizaciji ne samo da pruža po­gled u budućnost, nego i osigurava kontinuirano rudarenje najboljih prak­si, te njihovu implementaciju u buduće operacijske odluke (Oracle, 2007.; Sybase, 2007.; IBM Red Brick Warehouse, 2007.).

Ako su ispunjena dva odlučujuća čimbenika za uspješno rudarenje po­dataka, a to su veliko, dobro integrirano skladište podataka i dobro defini­rano razumijevanje poslovnog procesa, tada su mogućnosti alata rudarenja podataka neiscrpne, a Thearling (2003.) ih sumira na sljedeći način:

3 1 0 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

• Izlučivanje skrivenih prognostičkih informacija iz velikih baza po­dataka;

• Predviđanje budućih trendova i ponašanja;• Potpora pri donošenju proaktivnih, znanjem vođenih odluka;• Povećavanje vrijednosti postojećih informacijskih resursa;• Identificiranje skrivenih obrazaca u vlastitim, kao i u tržišnim ak­

tivnostima konkurenata, kako bi kompanije mogle usmjeriti svoje napore na najprofitabilnije kupce i mogućnosti, i dizajnirati ciljane strategije za ostvarenje ovih ciljeva, što predstavlja ogroman napre­dak u odnosu na konvencionalne statističke tehnike slučajnog izbo­ra. Na taj način, menadžmentu je omogućeno da ekonomizira svoje poslovno iskustvo, i temeljem podataka koji su pohranjeni u bazi podataka kompanije, kroz kontinuirano praćenje internih i eksternih podataka, izgradi model koji može biti primijenjen na potencijalne podatke;

• Korištenje znanja o kupcima omogućuje kompaniji da primijeni se­gmentaciju poželjnih atributa na opću bazu poslovnih podataka, što dovodi do prioritetne liste poslovnih mogućnosti po regijama, re­dukcije troškova i poboljšanja vrijednosti veza s kupcima.

Iako su primamo dizajnirani u cilju traganja za vrijednom poslovnom informacijom, alati rudarenja podataka time što omogućuju automatizirana otkrića prethodno nepoznatih obrazaca i identifikaciju prividno nepoveza­nih proizvoda, događaja i situacija imaju širok opseg primjena. Obrasci ot­krivanja problema koje pokrivaju ovi alati uključuju također predviđanje bankrota, otkrivanje transakcija s krivotvorenim kreditnim karticama, utvr­đivanje anomalija u podacima i otkrivanje pronevjera u poslovnoj zajedni­ci. Na stranicama koje slijede usredotočit ću se na ovaj potonji problem.

Detekcija pronevjera i poteškoće s kojima se susreće konvencionalna računovodstvena praksa

ENRON - KRAJ JEDNE ERE

Kronologija. Enron je bio prestižna američka korporacija koja je izvorno bila dobavljač prirodnog plina, a zatim se pretvorila u jednu od najvećih kompanija za trgovinu energentima na svijetu; u svoje djelat­nosti uključila je i promet drugim proizvodima i uslugama - poput brzih intemetskih veza i poslovnih oglašivača. Agresivne poslovne strategije

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 311

dovele su do munjevitog porasta prometa kompanije od 40 milijardi do­lara u 1999. g. na 101 milijardu dolara u 2000. g. Wall Street pružao je punu podršku toj kompaniji. Vrijednost njezinih dionica do jeseni 2000. skočila je s 15 na 90 dolara. Prije kraja 2001. ovaj energentski div doži­vio je kolaps i uništio milijune dioničara i vlastitih zaposlenika; zajedno sa sobom povukao je na dno revizorsku tvrtku Arthur Andersen i doveo do niza sudskih procesa diljem svijeta u zemljama s kojima je korpo­racija imala ugovore. U siječnju 2002. Enronove dionice nisu vrijedile niti jedan dolar, a na burzi u New Yorku dionice ove kompanije skinute su s popisa dionica s kojima se trguje na Wall Streetu. Sto se dogodilo? Oni koji su stali u obranu Enrona, svoje argumente temeljili su na tezi da je kompanija radila samo ono što joj je zakon dopuštao. Američki računovodstveni principi dozvoljavali su da se određene stavke poznate pod nazivom “entiteti s posebnom svrhom” (“special purpose entities” - SPEs) ne iskazuju u zaključnom računu. Korištenjem ove pogodnosti kompanija je uspjela skloniti vrlo velike gubitke tako što ih nije upi­sivala u bilancu, nego ih je upisivala u komplicirani lanac partnerskih filijala, čime ih je sakrila od investitora i osigurala visoke zarade za svoje direktore. Pitanja: Tko štiti dioničare od grabežljivih direktora? Kolika je vjerodostojnost kompanija i ljudi koji se bave revizijom i pro­vjerom? Naučene lekcije. Pad Enrona pružio je korporacijskoj Americi vrlo neugodan dokaz o manjkavoj kontroli i zaštiti javnih ulaganja, što je neminovno otvorilo proces dugo očekivane reforme propisa u raču­novodstvu.

Izvori: Voice o f America, preuzeto sa http://www.voanews.com/24/01/ 2002/; Dyson, 2004.

Poput Odiseja koji je plovio morima varajući sirene da bi našao put kući, tako i korporacijski vođe navigiraju međunarodnim poslovnim morima u stalnim potragama za novim izvorima profita, pri čemu stara dilema “varati ili propasti”, uza sve marketinški zgodne priče o etici, nimalo ne gubi na aktualnosti. Pa ipak, pitanje koje se nužno nameće jest što to može ponu­kati korporacijske čelnike koji su stigli do vrha zato što su bili uspješni da uđu u vrtlog radnji zbog kojih su postali školski primjer neuspjeha? Zašto računovođe kao praktičari u profesionalnom polju čiji se ugled temelji na vjerodostojnosti i pouzdanosti pristaju preuzimati ulogu sukrivaca za loše ponašanje svojih kompanija? Jedna od mojih teza jest da je pronevjere u korporacijskom svijetu nakon pada Berlinskog zida potrebno istraživati kroz sličnosti modela kroz koje se putem financijskih makinacija vrši pod­vrgavanje građana od strane vladajućih političko-ekonomskih elita.

3 1 2 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

Poput kolekcionara umjetnina, danas kompanije skupljaju “prijatelje na visokim pozicijama”. Global Crossing je 2000. čak nadmašio Enron po iznosu svojih donacija za političke kampanje {Business Week, 11. veljače,2002.), dok je u drugom dijelu svijeta u ruskoj zrakoplovnoj tvrtki Aeroflot, nakon što je 1995. “poslovni čovjek” preuzeo kontrolni paket dionica, poli­tika također u ta turbulentna vremena bila gromobran za navodne poslovne stranputice i nezakonite valutne operacije (www.russie.net). Očito je da nije jednostavno pripremu financijskih informacija reducirati na čiste aritmetič­ke, vrijednosno neutralne operacije. Na slikama 1 i 2 prikazani su neki od najpoznatijih novijih skandala u računovodstvu i razlozi zašto su navedene korporacije postale “medijske zvijezde”.

Da li danas ima više računovodstvenih skandala nego prije, ili naprosto živimo u vrijeme kad su oni postali više vidljivi, pitanje je koje Dyson (2004.) postavlja u svojoj sjajnoj knjizi Accounting for Non-Accounting Students. Obraćajući se prije svega menadžerima, ali i svima drugima koji imaju interes da budu upoznati s financijskim stanjem kompanija, on identificira nekoliko uzroka zbog kojih danas računovodstvo može upasti u nevolju. Prvo, novo gospodarstvo čiju pokretačku snagu predstavljaju nove informacijske i komunikacijske tehnologije donosi sa sobom i nove tipove proizvoda i usluga koje konvencionalne računovodstvene tehnike ne poznaju, ili nisu s njima kompatibilne; drugo, pritisci konkurencije for­siraju rast kao imperativ uspjeha, pa se tvrtke mora učiniti što je moguće atraktivnijima za investitore, prisiljavajući direktore da precjenjuju prihode kompanije; treće, fleksibilnost računovodstvenih standarda uvlači ponekad i menadžere i računovođe u dubiozne transakcije.

Slika 1. Noviji američki računovodstveni skandali

Tvrtka Djelatnost Navodni skandalAOL Time Warner Internet i mediji Kreativno računovodstvoENRON Trgovina energentima Privatne transakcije s dionicamaGlobal Crossing Telekomunikacij e Kreativno računovodstvo poradi

napuhivanja zarada.Halliburton Strojarstvo Precjenjivanje prihoda kompanijeQwest Telekomunikacij e “Trampe” i napuhivanje prodaje.TYCO Industrijski konglomerat Izbjegavanje poreza i krivotvorenje

dokaza.WorldCom Telekomunikacij e Zataškavanje troškova.XEROX Uredski strojevi Knjiženje dugoročnih zajmova kao

prihoda.

Izvor. The Guardian, 26. srpnja 2002.: 28.

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 313

Slika 2. Noviji računovodstveni skandali u Europi

Država Tvrtka Djelatnost Navodni skandalVelika Britanija Independent

InsuranceIndustrijaosiguranja

Reklamacije koje nisu unoše­ne u računovodstvene sustave.

Francuska Vivendi Universal Mediji i industrija zabave

Pronevjere i prevare.

Italija Parmalat Prehrambenaindustrija

Falsificiranje postojanja ogro­mnog bankovnog računa.

Izvori: Dyson, 2004.Brealey, Myers & Marcus, 2007.

Kad se analizira skandale u računovodstvu, treba imati jasnu sliku o tome da li je riječ o navodnoj pronevjeri u smislu kriminogene radnje kao što je optužba u slučaju britanske tvrtke Independent Insurance, gdje je tvrtka u razdoblju od 1997. do 2001. umanjivala u izvještajima opseg svoje zaduže- nosti (The Serious Fraud Office, 16. prosinac 2005.), ili je riječ o upitnim računovodstvenim praksama u svrhu onoga što menadžment zove “likvidi­ranje manjkova” da bi se ostvarili dohodovni i profitni ciljevi. Kompanija Xerox u više je navrata prozivana zbog “računovodstvenih manevara” od strane američke Komisije za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama. Ti­pičan primjer je optužba ove Komisije iz 2002. “kada je Xerox bilježio pri­hode od najamnih ugovora na strojeve za fotokopiranje, iskazujući prodaju u trenutku sklapanja ugovora, umjesto da prizna oporezivost prihoda tije­kom cjelokupnog trajanja ugovora” (Wikipedia.org, 2007.). Dakle, u ovom slučaju nije u pitanju valjanost prihoda, nego kada su oni iskazani.

Kako konkurencija postaje žešća i okrutnija, a industrija informacijskih i komunikacijskih tehnologija počinje posrtati, veća je vjerojatnost da će računovodstvene politike biti podešavane na način da kompanija sačuva imidž visoke profitabilnosti. Nakon što su iscrpljene mogućnosti brzih zarada temeljem prodaje dionica, važna mjera izvršenja postao je porast prometa. Kako je njegova računovodstvena definicija prilično fleksibilna, kompanije su relativno lako prenosile u račun dobiti i gubitka određene dohotke koje bi bilo mudrije zadržati u zaključnom računu.

Jedno od vrlo važnih pitanja svakako je ono koje se odnosi na tretiranje keša. Keš uključuje gotovinu, depozite koji su naplativi na zahtjev i iznose za koje su računi prekoračeni. Pitanje glasi: Što je to protok keša? Ako kao kriterij uzmemo usvojene konvencije, protok keša prikazuje se u jednome od tri oblika: protoci keša od poslovanja, protoci keša od investiranja i pro­toci keša od financijskih aktivnosti (Haskins, 2008.: 57). Prema britanskim standardima, protok keša definira se kao “povećanje ili smanjivanje keša”, dok prema međunarodnim računovodstvenim standardima protok keša ima

3 1 4 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

šire značenje kao “keš i ekvivalenti keša”. Razlike očito postoje, i one nisu male, isto kao i njihove implikacije.

Poštena igra - osnovno načelo izrade financijskih izvješća

Što je to “istinit prikaz” ovisi, s jedne strane o pripadnosti određenom kul­turnom krugu, a s druge strane o onima koji postavljaju računovodstvene standarde iza kojih stoji politička moć velikih igrača, što mogu limitirati pristup svojim tržištima kapitala. Implementacija međunarodnih standarda u računovodstvene prakse je od suštinske važnosti u svijetu u kome se insti­tucionalizacija podvrgavanja vrši putem velikih međunarodnih monetarnih institucija jer se na taj način osigurava da SAD ne diktiraju ostatku svijeta norme pisanja financijskih izvješća kroz opće prihvaćena načela u računo­vodstvu (GAAP - generally accepted accountingprinciples). S obzirom na to da su mnoge zemlje ili suviše male ili suviše siromašne da bi imale svoje vlastite računovodstvene standarde, međunarodni standardi omogućuju da usporedbe financijskih rezultata među kompanijama u različitim zemljama postanu znatno realističnije i pouzdanije. Tu, međutim, trebamo biti svje­sni, upozorava Woolf (1997.), da ne smijemo robovati “mitu objektivnosti”. Standardi koji propisuju uniformne računovodstvene postupke su korisni, ali to nipošto ne znači daje iz njih uklonjen subjektivni pristup autora iz­vješća, niti da su anulirane interesne borbe.

Zemlje se prilično razlikuju po načinima kako određuju pravila igre. U SAD-u se za pripremu izvješća koristi sustav pravila koji se provodi kroz Komisiju za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama. Ova Komisija regulira proces postavljanja standarda kroz odbor privatnog sektora pod nazivom Odbor za standarde u financijskom računovodstvu (the Financi­al Accounting Standards Board - the FASB). Ovaj Odbor stavlja u pogon računovodstvene standarde. U Velikoj Britaniji primjenjuje se pristup ra­čunovodstvenih načela u kojem se slijedi pravilo “istinitog i nepristranog gledišta” što ga propisuje Zakon o poduzećima. Ovaj zakon sadrži samo primarnu legislativu, dok je detaljna legislativa prepuštena profesionalnim tijelima. Opasnost od američkog pristupa ogleda se u tome što ako neka određena radnja nije izričito pokrivena zakonom, tada ju je moguće inter­pretirati kao daje dopuštena, a fleksibilniji britanski i europski pristup kriju u sebi zamku, smatra Dyson, da se na taj način ne iznose podaci koji bi trebali biti razotkriveni. Od 2003. na dalje Europska unija daje prednost međunarodnim računovodstvenim standardima u odnosu na nacionalne

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 31 5

standarde. Na ovaj pristup pristala je i Australija i očekuje se da će ga slije­diti i mnoge druge zemlje.

Zaklada Odbora za međunarodne računovodstvene standarde (the In­ternational Accounting Standards Committee Foundation) oformljena je u ožujku 2001. g. u SAD-u kao matično tijelo Odbora za međunarodne ra­čunovodstvene standarde (the International Accounting Standads Board) što je utemeljen u travnju 2001. g. u Londonu. Primarna je zadaća ovih institucija učiniti financijska izvješća transparentnijima i više usporedivima u svjetskim razmjerima, pri čemu se teži konvergenciji tekućih projekata (van Greuning, 2005.; MSFI, 2007.).

Uloga alata rudarenja podataka u post-Enronovskoj eri

Slučaj Enron definitivno je pokazao da divovi nisu nedodirljivi i da mogu propasti. Međutim, i dalje ostaje pitanje može li to značiti zaokret u pona­šanju kompanija, ili one naprosto djeluju u okruženju koje je slično onome u starome Rimu gdje su se krađe kažnjavale odsjecanjem desne ruke, i dok se svjetina zabavljala promatrajući javno izvršenje kazne, u isto vrijeme dešavale su se najveće krađe.

U post-Enronovskoj eri ojačala je zakonska odgovornost revizora, ali i poraslo njihovo pravo da od korporacija potražuju podatke koji povećavaju transparentnosi poslovanja. U SAD-u donesen je 2002. g. zakon pod nazi­vom the Sarbanes-Oxley Act koji zahtijeva od kompanija opsežne unutarnje kontrole, a glavni direktori osobno su odgovorni za financijska izvješća svojih kompanija, pri čemu su kazne drakonski povećane. Pojačanom nad­zoru podliježe i rad revizora zbog čega je etablirano novo federalno tijelo. Također, riječ “pronevjera” eksplicitno ulazi u nazivlje američkih računo­vodstvenih standarda, nakon što je Odbor za revizijske standarde Američ­kog instituta ovlaštenih javnih računovođa (the Auditing Standards Board of the American Institute o f Certified Public Accountants/AICPA) objavio 15. listopada 2002. novi revizorski standard općenito poznat kao Izjava o revizorskim standardima broj 99 (SAS 99 - standard statement on auditing) pod nazivom “Razmatranje prijevara u financijskom izvješću za reviziju” (“Considération of Fraud in a financial Statement Audit”) (Abemethy, All Business, 1. veljače 2003.). No, unatoč zakonima i reformama računovod­stva, korporacijski kriminal raste i ovaj je trend globalnih razmjera (Wolo- sky, 2004.). Prema nalazima Udruge ovlaštenih revizora (the Association of the Certified Fraud Examiners), iznosi koje korporacijski sektor u SAD-u krade od svojih zaposlenika i dioničara pokazuju impresivnu uzlaznu pu-

3 1 6 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

tanju od 400 milijuna dolara u 1996. g., 600 milijuna dolara u 2002. g. i približno 638 milijardi dolara u 2005. g. (Schoen, 2006.).

Anketa o globalnom ekonomskom kriminalu što ju je Pricewaterhouse- Coopers (PwC) proveo 2005. g. na uzorku od preko 3.600 direktora iz 34 zemlje pokazuje da je u odnosu na rezultate istraživanja iz 2003. g. koje je provela ista institucija došlo do značajnih promjena:

• Broj kompanija koje prijavljuju slučajeve mita i korupcije porastao je za 71%;

• Broj prijavljenih slučajeva pranja novca porastao je za 133%;• Broj prijavljenih slučajeva iskrivljavanja financijskih izvješća pora­

stao je za 140%.

U SAD-u rudarenje podataka postaje sve važnija zadaća otkako su kom­panije suočene s javnim negativnim publicitetom što su ga izazvali slučaje­vi pronevjera na visokoj razini koji su nanijeli štetu američkom poslovnom sektoru. Kompanija PwC koja je specijalizirana za detekciju potencijalnih ili stvarnih kriminogenih radnji u poslovnom svijetu naziva rudarenje poda­taka “DNA forenzičkog ili istraživačkog računovodstva” (Murphy, 2007.). Njihova istraživanja pokazuju, da iako je the Sarbanes-Oxley Act tražio od tvrtki da implementiraju antikriminogene mehanizme koji bi im omogućili da na vrijeme otkriju u svojoj blizini “pištolj s kojim je počinjen zločin”, one to ne čine unatoč obilju elektroničkih podataka koje već imaju pohra­njene na svojim serverima.

Korištenjem “inteligentnih” računalnih aplikacija, stručnjaci za rudare­nje podataka surađuju usko s osobljem tvrtke kako bi identificirali područja visokog rizika kroz detekciju neobičnih knjiženja, mutnih činjenica, tren­dova ili nedosljednosti u financijskim izvješćima (Golden et al., 2006.). Riječ je o krajnje delikatnome poslu, pa Bruce Dubinsky jedan od vodećih forenzičkih računovođa savjetuje: “Nemojte zaboraviti daje ovo područje puno minskih polja ... Tvrtke moraju u potpunosti biti predane postavlje­nom zadatku. Vi za to morate preuzeti obvezu i morate na kvalitetan način izvršiti poduku svoga osoblja”. {Accounting Today, 1. svibanj 2006.). Ana­litičari predviđaju da će tijekom idućih pet godina korporacijski skandali koji su šokirali svijet u proteklih pet godina, polako iščeznuti i da će biti za­mijenjeni proaktivnim djelovanjem kompanija u smjeru jačanja kontrolnih mehanizama i unutarnjih kontrola koje će obeshrabriti, odvratiti ili utvrditi kriminogene radnje (Kahan, 2006.). Budući da kriminal ne posustaje, očito je da će usluge forenzičkog računovodstva biti u budućnosti sve traženije. Unatoč svim naporima i uloženom novcu, navodi Golden (2006.), još uvi­jek većinu pronevjera otkriva se slučajno.

RELEVANTNOST RUDARENJA PODATAKA ZA RAČUNOVODSTVO 3 1 7

To je razlog više za preventivnim djelovanjem koje iziskuje specijali­zirane vještine po istraživačkim područjima kao što su sprječavanje pranja novca, sporovi o kupovnim cijenama, arbitraže, pronevjere u građevinar­stvu, pronevjere u zdravstvu, krađe intelektualnog vlasništva, osiguranje imovine, usluge u pamičkim postupcima, itd. Ruby Sharma koja je vodila istragu pronevjere u Velikoj revizorskoj četvorci Emst & Young (the Big Four firm Ernst & Young) u New Yorku, vjeruje daje kolaps Enrona pokre­nuo lanac događaja koji će dovesti do toga da će zakonodavna tijela jačati svoje politike, smjernice i propise. Što računovodstveni standardi i postupci postanu detaljniji, to će strože i detaljnije biti istrage, kako bi se osigurala ispravna implementacija ovih propisa.

Etička pitanja vezana za konstrukciju znanja u tehničkoj okolini

Za digitalni svijet karakteristično je da u nijednoj sferi ljudske djelatnosti podaci ne počivaju na jednoj fizičkoj lokaciji, nego stalno cirkuliraju virtu­alnim cestama, zato što u tehnološkoj eri znanje iziskuje neprekidno umre­žavanje, što znači da informacije iz svih područja života stoje na raspola­ganju ogromnom broju ljudi. Ako je rudarenje podataka potraga za zlatnom žilom kojom će se povećati profitabilnost kompanije, otkriti nepravilnosti u računovodstvenim praksama, ili pak omogućiti građanima da iskopaju naj­povoljniju cijenu zemljišta za svoju obiteljsku kuću, tada definitivno treba nastaviti kopati. Riječ je o tehnici koja donosi neosporne koristi tako što kvalitativno poboljšava i olakšava život čovjeka i unosi više reda i odgo­vornosti u ponašanje institucija.

Međutim, kako se stvari počinju sagledavati iz dugoročne perspektive, tako se zahuktavaju strasti kakve su prisutne i u debatama što se odnose na implikacije umjetne inteligencije. Kod tehnoentuzijasta prevladava uzbuđe­nje pozitivnog stava; sama ideja da bi računala mogla otkriti nove postupke liječenja za opake bolesti ili pružiti nove uvide u prirodu svemira zaista ostavlja čovjeka bez daha. No, s druge strane rudarenje podataka otvara brojna pitanja što se odnose na privatnost, zakonitost i etiku (Clark, 2003.). Svaki put kad odgovaramo na telefonsku anketu, popunjavamo formular za kredit, odlazimo liječniku, svaka web stranica koju posjetimo... sve ulazi u baze podataka. Pesimisti bi rekli: Zar to nije zastrašujuće? Možda je ovo pretjeran stav, ali nije sporno da poznavanje čovjeka omogućuje moć nad čovjekom, pa su mogućnosti zloporaba ogromne. Ovo se prije svega odnosi na implikacije po privatnost. Poteškoća je u tome da uvijek postoji opasnost

3 1 8 MOĆ SIMBOLIČKE I LINGVISTIČKE SUPERSTRUKTURE

da se aplikacije rudarenja podataka primijene preko granica svojih izvornih svrha. Zato je osobito važno, smatra Seifert (2004.) da se definira stupanji postave granice u kojima vladine agencije mogu miješati komercijalne podatke s državnim podacima. Na taj način se neminovno susrećemo sa statusom znanstvenog znanja u vrijeme kad izgleda daje znanost subordi- nirana vladajućim silama više nego ikada prije, i kao što je na to odavno upozorio Lyotard (1984.), u opasnosti da zajedno s novim tehnologijama postane glavni ulog u njihovim konfliktima.

Kao što ističe Seifert (2004.), tehnike rudarenja podataka mogu pomoći pri razotkrivanju obrazaca i veza, ali nam ne mogu reći kolika je stvarna vrijednost ili značajnost tih nalaza. Ove prosudbe i dalje ostaju prerogativ čovjeka i njegovog/njezinog voljnog djelovanja. Naposljetku možda i ima nade za ovaj naš mali kaotični planet. Zato, budimo kritični, ali optimistič­ni.

Zaključci

• U doba globaliteta, tvrtke djeluju u okruženju poslovne okoline u kojoj velika brzina diktira međusobne interakcije i istovremeno izi­skuje radikalno drukčije pristupe skupljanju, pohranjivanju i obradi podataka., što se temelje na integriranome uvidu u podatke.

• Inovativnost tehnika rudarenja podataka ogleda se, prije svega, u ra­dikalnom zaokretu s retrospektivnih pristupa podacima koji su imali funkciju podrške sustavima odlučivanja, prema proaktivnoj dostavi informacija, stoje orijentirana na buduće djelovanje.

• Rudarenje podataka je tehnika što donosi neosporne koristi, tako što kvalitativno olakšava i poboljšava život čovjeka i unosi više reda i odgovornosti u ponašanje institucija. No, s druge strane, rudarenje podataka otvara brojna pitanja što se odnose na privatnost, zako- nitost i etiku. Poteškoća je u tome da uvijek postoji opasnost da se aplikacije rudarenja podataka primijene preko granica svojih izvor­nih svrha.

• Novo gospodarstvo čiju pokretačku snagu čine nove informacijske i komunikacijske tehnologije, zahtijeva nove računovodstvene prakse koje imaju za cilj ojačati mehanizme kontrole i unutarnje kontrole. U okviru samog polja računovodstva, razvijaju se nova specijali­stička područja, a budućnost sa sobom donosi sve veću potražnju za uslugama forenzičkog računovodstva.