Razvojna psihopatologija i psihijatrija Charles Wenar Razvojni pristup Pregled Psihopatoloki fenomeni predstavljaju ponaanje koje se u jednom trenutku moglo smatrati odgovarajuem stupnju djetetova razvoja, ali se to vie ne moe (Freud). Opa postavka tj. etioloka hipoteza smetnje u odrasloj dobi imaju korijenje u djetinjstvu (prihvaaju je i oni koji odbacuju druge Freudove teorije) Opi razvojni model obuhvaa 5 kontekstnih kategorija: 1. Vrijeme Neki psiholozi se dre promjena u kronolokom slijedu vremena. Gesell povezuje bitne promjene u ponaanju s kronolokom dobi (6 god ambivalencija prema majci, udnja za panjom, izmjenjuje se s bijesom i pobunom, 7 god mirna dob, dijete okrenuto sebu, drutveno, susjeajno-te dvije faze se izmjenjuju) Drugi definiraju promjenu pomou stadija razvoja (npr Piaget i Freud). Vie je usmjerena na promjenu nego kronoloku dob. Postoje 2 pretpostavke: Stadiji predstavljaju kvalitativne reorganizacije ponaanja redoslijed je nepromjenjiv Stadiji koje oni opisuju mogu se povezati sodreenim kronolokim dobima. Promjene izmeu stadija smatraju se vremenom poveanih nemira, napetosti pa i povratkom na ranije stadije (nezrelija ponaanja). Psihoseksualni stadiji pokazuju takvo obiljeje, Piaget opisuje povratak djeteta na nezrelije naine razmiljanja tijekom kognitivnih prijelaza. U Gesellovoj teoriji ne postoje posebni stadiji, ali opisuje razvoj kroz razdoblja nestabilnog napretka koji se izmjenjuju s razdobljima stabilnog konsolidiranja. Normalan razvoj moe sadravati razdoblja stresa i nelagode (iz dojenakog i predkolsko, iz kolskog u adolescenciju). Drugi aspekt dimenzije vremena jest znati to se dogodilo, ali i kada se to dogodilo. Due odvajanje od majke e imati manje tetnih uinaka ako se dogodi u ranoj dojenakoj dobi dok se nije razvila privrenost prema majci. Hospitalizacija je progresivno sve manje traumatina u dobi od 2 do 12 godina, manje dijete je pogoeno samom separacijom, a dijete od 4-6 god imati strah od ozljeivanja ili smrti, ili e na to gledati kao na kaznu. Dogaaji u prvih nekoliko godina ivota imaju mnogo dugotrajnije uinke na razvoj nego kasniji dogaaji. Na tu tvrdnju se gleda s odreenom dozom skepse. 2. Intrapersonalni kontekst - ponaanje, spoznaja, imbenici linosti Intrapersonalni kontekt ima najveu ulogu u raspravi o psihopatologiji jer on sdri najvie razvojnih podataka. Problem je kako opisati dijete osim oitih imbenika dobi i spola. Prema tradicionalnim bihevioristima treba promatrati manifestno ponaanje, a izbjegavati deduktivno ili mentalistiko shvaanje. Prosudba nenormalnosti ponaanja se temelji na rijetkosti ponaanja ili na injenici da odreeno drutvo oznaava odreeno ponaanje kao psihopatoloko. Freudovci potiu da se odreuje snaga djetetova ega i prate borbe izmeu ega i superega. Oni smatraju da je ponaanje vano jedno stoga to upuuje na djetetov unutarnji ivot. Piaget kae da ne zanemarimo egocentrizam i odravanje

ravnotee izmeu akomodacije i asimilacije, Erikson naglaava sredinje znaenje ego identiteta, Werner istie vanost diferencijacije i hijerarhijske integracije. Na cilj je prvenstveno razumijeti, a ne prihvatiti neku posebnu definiciju ili stav o interpersonalnom kontekstu. 3. Interpersonalni kontekst - roditelj-dijete, braa, sestre, vrnjaci, uitelji,To su interakcije meu pojedincima. Interakcija dijete-roditelj je od najveeg znaenja, jer se smatra da je on najvaniji u odreivanju normalnog odnosno poremeenog razvoja i najdetaljnije je istraen. Odnosi s vrnjacima takoer imaju znaajnu ulogu u normalnom i poremeenom razvoju, ali se njihovo znaenje priznaje tek nedavno. 4. Kontekst vieg reda - obitelj, skupina, SES, drutvo, kultura Varijable vieg reda ine skupine pojedinaca kad se promatraju kao cjelina. Istraivanje obitelji je dovelo do postavljanja veeg broja hipoteza to se tie razlika izmeu normalnog i poremeenog funkcioniranja. Ovdje spada i doprinos bande na delikventno ponaanje i zlouporaba tvari. Kulturoloke razlike , uloga socijalne klase i siromatvo imaju utjecaj na nastanak psihopatolokih fenomena. 5. Organski kontekst - fizioloki procesi, geni To su razliite karakteristike ljudskog tijela koje su od vanosti za razumijevanje poremeenog razvoja-genetski materijal, imbenici vani za strukturu i funkciju tijela, posebno mozga, te imbenici koji odreuju temperament (uroene individulane razlike). Organiski kontekst nije isto to i psiholoka slika tj. doivljaj tijela-to spada interpersonalnom sklopu. (npr. fantomski ud te teki oblik psihopatolokih fenomena koji prate somatske sumanutosi uvjerenje osobe da joj se crijeva pretvaraju u kamen). INTERAKCIJE Gore navedene kontekstne kategorije su u stalnim meusobnim interakcijama. Ovaj model obuhvaa interakcije imbenika u odreenom vremenskom trenutku, kao i tijekom vremena. Kontinuirane i progresivne interakcije meu imbenicima se nazivaju transakcijski pristup. Kako se mijenja shvaanje djetinjstva, tako se mijenja i shvaanje psihopatologije u djejoj dobi. Zbog toga ne postoji konaan popis psihopatolokih fenomena. Taj popis se mijenja i mijenjat e se zbog empirijskog napretka u profesiji, te socijalnih pritisaka i vrijednosti koje se nalaze izvan profesije.

SPECIFINI MODELI PSIHOPATOLOGIJE DJEJE DOBIGore prikazani model bi trebao biti opi i sveobuhvatan. Namijenjen je da bude sredstvo pomou kojeg e se organizirati ono to bi bila zbunjujua skupina imbenika koji su idgovorni za odreeni psihopatoloki fenomen. Trenutano postoji velik broj modela psihopatologije djeje dobi. Neki imaju zajednike dijelove, neki razliite, a neki se nadopunjuju. Izraz model je konstrukt podataka budui da sadri malo preciznosti i objanjavajue snage kakvu imaju modeli u prirodnim znanostima. Svaki model ima vlastite koncepte , izreene specijaliziranim rijenikom, svoje pretpostavke o tome koji su imbenici od

veeg znaenja, vlastite poglede na stiologiju i lijeenje. Model o psihopatolokim fenomenima mora imati pragmatinu funkciju da bude koristan profesionalcima koji se bave razumijevanjem i lijeenjem smetnji u djejoj dobi. MEDICINSKI MODEL Medicinski model pripada organskom kontekstu. Danas je organski sklop mnogo blai i potkrijepljen veom masom empirijskih podataka. Sastoji se od 2 komponente: prva ukljuuje etioloku hipotezu da su odreeni psihopatoloki fenomeni posljedica organiskih smetnji, druga se bavi klasificiranjem i objanjavanjem psihopatolokog ponaanja na isti nain kao u sluaju tjelesnih bolesti, znai kroz dijagnostike entitete. Organska etiologija Popis psihopatolokih fenomena koji imaju moguu organsku osnovu je dugaak, jer postoje dokazi da organski imbenici imaju vanu ulogu kod odreenih tipova shizofrenije, depresije u odraslog dobi te odreenih tipova mentalne retardacije i shizofrenije u djejoj dobi, kod autizma, odreenih oblika acting-out ponaanja, hiperaktivnosti, problema u uenju kod djece i sl. Npr depresija u odrasloj dobi moe imati kod mekih sluajeva organsku, a kod nekih psihogenu podlogu. Postoje 3 specifina modela organske etiologije. Kod prvog su za pojavu datog psihopatolokog fenomena odgovorni genetski imbenici. Postoje vrsti dokazi za naslijeivanje odreenih tipova shizofrenije. Drugo podruje se odnosi ma main kojim se genetska nenormalnost prenosti . Ovo ukljuuje praenje puta od gena do ponaanja i razumijevanje svih elemenata koji su na tom putu ukljueni. Tree se podruje odnosi na stupanj nasljednosti kod odreenog psihopatolokog fenomena. Oni koji zastupaju krajnje stajalite dra da geni per se odreuju nenormalno ponaanje, umjereniji dre da se nasljeuje samo osjetljivost za odreene psihopatoloke fenomene (vulnerabilnost), dok stvarna pojava tih fenomena ovisi o uvjetima okoline. Biokemijski model nastoji otkriti biokemijska sredstva koja mogu pridonijeti etiologiji psihopatolokih ponaanja. Shizofrenija je najprouavaniji poremeaj. Rascjep izmeu kemijskih zbivanja i ponaanje te gena i ponaanja je daleko od premotenog. Neurofizioloki model pretpostavlja da je nenormalno ponaanje posljedica naslijeeih, kongenitalnih ili steenih patolokih promjena mozga. On se preklapa s genetskim i biokemijskim modelom, ali ukljuuje i etioloke imbenike poput intrauterinih bolesti, prijevemenog roenja ili traumatskih oteenja mozga. U sredite razumijevanja psihopatolokih stanja stavlja fukcioniranje mozga. Na najopenitijoj razni medicinski model je samo dio veeg pothvata u traganju za povezanou ljudskog ponaanja i humane fiziologije. Organski konteskt je u interakciji s inter- i intrapersonalnim kontekstima te je potrebno znanje i o ovim interakcijama ukoliko se eli napredovati. Medicinski model dijagnoze Kako bi uoe mogli klasificirati psihopatoloke fenomene prema medicinskom modelu potrebno je utvrditi ope kriterije za ukljuivanje i iskuljuivanje. Analogija duevnog zdravlja i bolesti sa tjelesnim zdravljem i bolesti. Ova analogije moe biti pogrena i ne smatra se prihvatljivim principom. Klasifikacija autizma je zadovoljila ispitivanje validnosti , dok one minimalnog modanog oteenja nije. Medicinski model je uvijek sadravao vie nego jednu opisnu klasifikaciju . Razredi klasifikacije se nazivaju

dijegnozama, a to sa sobom nosi prognostike i etioloke posljedice (uzmenirujue). Pretjerana generalizacija klasifikacija=dijagnoza=organska etiologija je predmet spora izmeu psihijatara i psihologa. Postoji i pitanje termina simptom. Time se pretpostavlja da postoji neki uzrok u podlozi koji ne mora biti organske prirode, moe biti i psiholoki. Postoje dvije opasnosti medicinskog modela. Prvi je da e se klasifikacije koje se temelje na medicinskom modelu koristiti kao sredstvo za postavljanje neopravdanih pretpostavki o organskoj etiologiji, te da e doi do irenja rada psihijatara u podruje smetnji djeje dobi koji imaju malo ili nimalo dodirnih toaka s podrujem. Drugi jest da e nemedicinski orijentirani profesionalci i istraivai odbaciti ovakvu klasifikaciju zbog medicinskog modela te odbaciti i kliniku korisnost i empirijske vrijednosti. BIHEVIORALNI MODEL 3 obiljeja karakteriziraju bihevioralnu psihologiju: 1. Temeljne podatke za znanstvenu psihologiju daje ponaanje koje se moe vidjeti. Radikalniji teoretiari ograniuju psihologiju na odgovore organizma na vanjske podraaje, iskljuujui sve mentalne i misaone imbenike (misli, predodbe, pamenje, nagoni). Umjereniji teoretiari prihvaaju misaone koncepte uz dva uvjeta: da se mogu bihevioralno definirati i da njihovo uvoenje potie temeljne ciljeve predvianja i kontroliranja ponaanja. 2. Bihevioristi podupiru istraivanja koja se provode pod strogo kontroliranim uvjetima (laboratorijski eksperiment je od osobite vanosti za utvrivanje potrebnih i dostatnih uvjeta za izazivanje ponaanja kojeg se istraiuje). Visoko se cijene mjerenja i kvantifikacija. 3. Bihevioristi pretpostavljaju da ogranien broj principa uenja moe objasniti razliita ponaanja kod ovjeka i ivotinja. Postoje i drugi imbenici koji su znaajni genetski, instinktivni, sazrijevanje, temperament, no stjecanje, odravanje, promjena ili uklanjanje velikog broja ponaanja moe se ispravno i jednostavno objasniti kroz principe uenja. Principi uenja 3 temeljna principa uenja koji ine osnovu bihevioralnog pristupa su klasino uvjetovanje, operantno uvjetovanje i oponaanje. Druga dva principa su se pokazala korisna u objanjavanju razvoja i gaenja psihopatolokog ponaanja. Jedna od posljedica kanjavanja je posebno zanimljiva za psihopatologiju. Jednom izloen averzivnom podraaju, organizam u u budunosti pokuati izbjei ponovno izlaganje uenje izbjegavanjem. Uenje izbjegavanjem je dvosjekli ma. Ono titi organizam od ponovnog doticaja s potencijalno tetnim okolnostima. No moe dovesti i do nerealnog izbjegavanja situacije nakon to one vie nisu tetne. Izbjegavanje sprjeava osobu da prihavti nova ponaanja koja su odgovarajua u promijenjenim okolnostima. Neki se odgovori veoma rijetko pojavljuju ili se uope ne pojavljuju. Tada se oni moraju oblikovati potkrepljenjem uzastopnih aproksimacija do eljenog odgovora. Oponaanje ukljuuje uenje nogov ponaanje promatranjem i oponaanjem ponaanja druge osobe. SOCIJALNO UENJE I SOCIO-KOGNITIVNA TEORIJA Tezu da se oponaanje tj. uenje po modelu treba dodati popisu temeljnih principa uenja su podrali Miller i Dollard, te kansije Bandura i Walters. Bandrura smatra da istraivanje prolosti ne mora znaiti povratak na mentalizam iz prolosti, budui da se ovakvi dogaaji mogu operacionalno definirati koristei pojmove poticaja i posljedice.

Postojanje koncepta slike (npr Zamislite da podiete teret te dolazi do mjerljivih posljedica-promjene u miinom potencijalu u rukama) koja je odgovorna za promatrano ponaanje bolja je nego iskljuivanje koncepta. Bandrua smatra kako vanjski dogaaji utjeu na ponaanje putem intermedijalnih kognitivnih procesa koji dijelom odreuju koji e se vanjski dogaaji registrirati, kako e se doivjeti, hoe li imati kakvih dugotrajnijih posljedica, kolika im je snaga i uinak te na koji e se nain podaci koje oni prenose organizirati za buduu uporabu. U poetnih stadijima promatranje uinka vlastite aktivnosti omoguuje osobi da reagira na odgovrajaui nain u odreenim situacijama (npr. dijete ui da e tunjava biti kanjena), te se ponaa na odreeni nain. Osobe ponu procjenjivati mogu li oni na zadovoljavajui nain izveti neko ponaanje. Uvjerenost u uspjeh naziva se oekivanje uspjenosti. Oekivanje uspjenosti utjee na zapoinjanje i odravanje ponaanja kojim se rijeavaju problemi. Ljudi se boje i izbjegavaju aktivnosti koje su iznad njihovih sposobnosti, a ponaaju se samouvjereno u onim okolnostima u kojima se smatraju sposobnim da ih rijee. Ovaj koncept potvruju i empirijski podaci. Normalan i nenormalan razvoj Smatraju kako su sva ponaanj podrvgnuta temeljnim principima uenja. Ponaanja se mogu dijeliti u kategorije (npr. dojenako, adolescentno) no bitno je otkriti nain na koji se principi uenja mogu primjeniti u objanjavanju specifino odabranog ponaanja. Razvojna dimenzija se uvodi kroz socijalne zahtjeve za promjenama ponaanja koja odgovaraju dobi. (do predkolske dobi dijete naui kontrolirati sfinkter, do kraja adolescencije funkcionira neovisno o roditeljima). U drugim kulturama postoje drugaiji zahtjevi i vremenski rasporedi. Neka djeca rastu uz iskustva za uenje koja poveavaju njihove mogunosti uspjene prilegodbe dok druga ne. Bihevioristi radije kau neprilagoeno nego nenormalno ponaanje kako bi se izbjegla sumnja u kvalitativno razliite razvojne ishode. Kulturoloki determinizam postoji ono to je u jednoj kulturi prilagoenim u drugoj nije. Bihevioristi su skloni kvantifikaciji. Oni psihopatologiju definiraju kao devijaciju uestalosti ili intenziteta ponaanja. Rossova dafinicija psihopat. ponaanja, to je ponaanje koje odstupa od dogovornih i odgovarajuih socijalnih normi po tome to se javlja s uestalou ili intenzitetom koji autoritativne osobe ocjenjuju kao previsok ili prenizak. Psihopatoloki fenomeni se mogu grupirati prema deficitu ili suviku ponaanja. Kod deficita ponaanja, ponaanje se javlja s manjom uestalou ili intenzitetom od onoga koje se u dotinom drutvu oekuje, npr. autizam, MR, tekoe u uenju, mladenaka delikvancija (deficit kontrole ponaanja). Kod suvika ponaanja, ponaanje se javlja s viestrukom uestalou ili intenzitetom koji se smatra prilagoenim u drutvu, npr. hiperaktivno, kompulzivno dijete, anksiozno dijete (neprestano je prstravljeno stvarnim ili umiljenim opasnostima). Priznaju se i drugaije vrste devijacija-prikladnost odnosa podraaja i odgovora. Kod neprikladne kontrole podraaja dolazi do pojave odgovora u odsutnosti prikladnog podraaja ili podraaj ne izaziva prikladan odgovor (npr. sumanutost psihotinog djeaka da e mu terapeut odgristi glavu , ako ue u ordinaciju). Bihevioristi sz opisali tradicionalne psihopatoloke fenomene pomou principa uenja. Fobije primjer neprilagoenog izbjegavajueg ponaanja , depresija posljedica gaenja, kod kojeg su izostala znaajnija pozitivna potkrepljenja, autizam moe biti posljedica nesposobnosti roditelja da steknu vrijednost sekundarnog potkrepljivaa.

Bihevioralne terapije Ljeidbene tehnike, koje su se uvrstile u klinikoj praksi i nastale su unutar bihevioralnog pokreta. PSIHODINAMSKI MODEL Zanimanje za otkrivanje dinamike temeljnih motiva, osnovnih pokretaa ljudskog ponaanja. Strukturalna teorija Freud je prikazao tripartitnu odrganizaciju ljudske prihe id, ego i superego. Dojene je stvorenje kod kojeg dominira iz, kojeg jednimo zanima smanjivanje napetosti koju stvaraju fizioloke potrebe, i to bez sposobnosti odgaanja i bez svijesti o realnim zbivanjima koji vladaju u svijetu u koji je dojene netom dolo. Ego se stvara zbog idove potrebe za maksimalnom gratifikacijom. Ego ine percepcija, pomenje i shvaanje koje mu omoguuje pronai realne naine zadovoljenja oda. Ego funkcionira po principu realnosti. Ego se poinje javljati u dobi od 6 mjeseci, a superego se javlja u dobi oko 5 do 6 godina. Superego je savjest, apsolutistika i neumoljiva. Psihoseksulna teorija Prema Freudovoj psihoseks. Teoriji smatra se da cijeli ivot postoji erotizirana intimnost, pri emu je seksualnost odraslih samo kulminacija procesa koji poinje u najranijoj dojenakoj dobi. Naa tijela su oblikovana da podraivanje odreenih podruja izaziva jaku ugodu. Jednom kad se ona iskusi, zauvijek postoje nagoni da se postigne maksimum tjelesne ugode koje e drutvo dopustiti. Freud je pretpostavio da postoji neminovno kretanje kod kojeg su usta, anus te genitalije dominirajui izvor ugode. Tri stadija psihoseksualnog razvoja oralni, analni, falusni. Oni su pravi stadiji jer je njhov vremenski slijed nepromjenjiv i svaki predstavlja kvalitativnu promjenu linosti. Edipov kompleks je vrhunac psihoseksualnih stadija i dogaa se pri kraju predkolske dobi. U normalnom razvoju se mogu nai rezidue prethodnih stadija fiksacije. U iralnoj fazi se stvara emocionalna privrenost tj. prvi objektni odnos. Na primitivnoj razini biti voljen i biti nahranjen ostaju zauvijek izjednaeni. Normalnu fiksaciju ine ugoda u sisanju bombona, vakaih guma, ljubljenje. U analnoj fazi trkaralo postie erotske gratifikacije zadravanjem ili isputanjem fecesa ili dodirivanjem anusa. Normalna rezidua analne faze je kult tonosti. Opinjenost blatom ili glinom u predkolskoj dobi proizlazi iz ranijeg zanimanja za feces. Za neije ponaanje kaemo da je isto ili prljavo. U falusnoj fazi je vrhunac masturbacije i zanimanja za anatomske razlike, postoji elja za promatranjem, pokazivanjem. Normalne rezidue su trajan interes za ljudsko tijelo, seksualne tehnike i snoaj. elja za pokazivanjem ukazuje na falusnu fazu (miiavi mukarci, glumice, znanstvenici koji nastoje zapanjiti znanstveni svijet, patnici koji kau da nitsko nikda nije doivio takvu patnju kao oni). Freud je tvrdio kako je kastracijska anksioznost neizbjena, ak i kraj najdobrohotnijeg oca jer ona proizlazi iz samog djeteta. Projekcija njegova neprijateljstva je ono to ini kastracijsku anksioznost neminovnom. Najei nain razrjeavanja Edipovog kompleksa jest identifikacija sa snanim ocem. Djeakove veze prema majci tada postavljaju osnovu za njegove budue heteroseksualne tenje. Ako je odnos pozitivan-na nesvjesnoj razini e ga pokuati uspostaviti u odrasloj dobi, ako je negativan privlane e mu biti drugaije vrste odnosa. Strah od tjelesne ozljede, operacija ili energinih kontektnih sportova, kao i

negativan stav prema natjecanju s istospolnim vrnjacima mogu predstavljati razidue kastracijske anksioznosti. kolsko doba je razdoblje smanjene seksualne aktivnosti. Seksualnost u odrasloj dobi je posljedica psihoseksualnog razvoja. Idiosinkratske reakcij ugode, ravnodunosti ili gaenja za pojedine aspekte predigre imaju korijene u odgovarajuim iskustvima tijekom prvih triju stadija. Seksualne preverzije nastaju kad dijelovi predigre postaju ciljevi sami za sebe, npr. ekshibicionizam-neodoljiva elja za pokazivanjem vlastitih genitalija na javnom mjestu, voajerizam. Oba fenomena su posljedica nesposobnosti prerastanja falusne faze. Zrela seksualnost je i psiholoki doseg. Iz oralnog dolazi potreba za (i sposobnost ua pruanje) brine skrbi, uvjerenje da e partner biti tu kad bude trebalo, analno razdoblje dolazi sposobnost za svladavanjem razliitih podruja odgovornosti odrasle osobe i donoenja odluka (npr. na to e se potroiti novac), iz falusnog razdoblja dolazi ponos na postignua na koja e biti ponosan i partner. Psiholoki odnos je nezreo ako bilo koja od ranih psihoseksualnih faza postaje cilj sama za sebe (npr. osoba koja jednostavno eli publiku koja e joj se diviti zbog stvarnih ili umiljenih dostignua). Psihoseksulana teorija dri da je seksualna zrelost tek sluajno u vezi sa seksualnim aktivnostima. Zrelost je pitanje psiholokih kvaliteta koje osoba donosi u seksualno iskustvo i intimnost. Psihopatologija Normalnost i psihopatologija su izmjeani. Razlika je kvanitativna, a ne kvalitativna. To je pitanje neravnotee izmeu ida, ega i superega. Ako je id iznimno snaan posljedica je impulzivno agresivno ili seksualno ponaanje, a ako je superego snaan dijete je mueno osjeajem krivnje ve i za najmanje prekraje. Pretjerana fiskacija predstavlja temelje za psiholoke smetnje, jer spreava daljnji razvoj ili poveava vjerojatnost da e se dijete vratiti na raniji stadij. to je ja fiskacija, dijete je sklonije regresiji. Prekomjerna fiksacija moe biti posljedica ili nedostatnih libidinalnih gratifikacija (nedostatna ljubav tijekom oralnog razdoblja) ili pretjerane gratifikacije (pretjerano brina majka tijekom edipovske faze). Openito, to je ranija fiksacija, tea e biti psihopatologija. Svaki stadij stvara odreenu vrstu smetnji. Oralni stadij psihoze, analni opsesivno-kompulzivni , falusni histerine i fobine smetnje Kao razvojna terija psihopatologije, psihodinamski model nije slian nijednom drugom. On je mentalistiki, izveden zakljuivanjem, pun nepredvidivih okolnosti, manjka mu bihevioralna jasnoa i provjerljivost. U opoj znanstvenoj zajednici se za velik broj psihodinamskih koncepata dri da su tone: Psihopatoloki fenomeni u odrasloj dobi imaju korijene u ranom djetinjstvu, anksioznost se moe shvatiti kao anticipacija boli i da obrambeni mehanizmi slue da ju ublae, rana savjest je ustvari internalizacija roditeljskih vrijednosti putem identifikcije, savjest dojeneta je neograniena i kanjavajua, frustracija je jedan od uvjeta koji dovodi do agresije, na ponaanje utjeu ideje i poticaji koji su nesvjesni, u prvih 8 godina postoji kognitivni napredak od iracionalnog do racionalnog miljenja, odgovarajua majina skrb tijekom dojenake dobi je bitna za kasniji razvoj zdrave osobe, seksualnoj je prisutna tijekom djeje dobi. Kasniji razvoj Poetni je naglasak na pojedinanoj traumi kao podrijetlu neuroze kasnije stavljen na razmatranje sloenih intra i inetrpersonalnih imbenika. U novije vrijeme je interes premjeten na interpersonalni kontekst objektnih odnosa i afektivne veze koja se stvara meu osobama.

Psihologija selfa Prema Kohutu dobro razvijeni self osobi daje svjesno razumijevanje tko i to je ona, dajui smisao i smjer ponaanju. Self ima 2 osnovne potrebe: - Potreba da bude ozrcaljeno se oituje u potrebi djeteta da se njegova oitovanja i proizvodi prepoznaju i da im se divi. Najvanija osoba za zrcaljenje jest majka. - Potreba za idealizacijom se oituje kao djetetovo divljenje i identifikacija sa snanom odraslom osobom. Rano iskustvo idealizacije je pretea ciljeca. Najvanija osoba za idealizaciju je otac. Jezgra self-a se poljavljuje tijekom 2 godine ivota. Ona je bi polarna, sadri pretee ambicija na jednom i pretee ciljeva na drugom kraju. Majka koja je uspjeno zrcalila i otac koji se postavio kao osoba za idealizaciju stvorit e autonomnu osobu sa samopotovanjem i samouvjerenou koje razvija svoje talente i vjetine koji su u sluni ciljeva i ambicije. Ako roditelji na slue svojim funkcijama poticanja razvitka (ako se preoptereeni, neprijateljski, nameui) mogu se razviti narcistini poremeaji linosti ili poremeaji s narcistinim ponaanjem. Kod poremeaja linosti postoji premalo poticani self koji je posljedica nedostatka odgovora od strane roditelja. Takve e osoba uiniti sve to mogu da stvora uzbuenje i obrane se od osjeaja umrtvljenosti. Pretjerano poticani self, koji je posljedica prekomjerne panje roditelja, srami se kreativnih i vodeih aktivnosti zbog straha da e bit preplavljen nerealnim fantazijama veliine. Kod poremeaja ponaanja se radi o osobi koja ezna za divljenjem i panjom-osoba gladna zrcaljenja. Osoba gladna idela je nezasitna u potrazi za drugima koji e joj se diviti. Ovi oblici mogu i ne moraju biti prohopatoloki. Kohut dri da odreene ljude sa shizofrenijom i graninim stanjima moemo najbolje razumijeti unutar okvira self psihologije. KOGNITIVNI MODELI Strogo uzevi, ne postoji kognitivni model psihopatologije djeje dobi. Nije bio pokuaja da se poveu svi vani aspekti piagetijanske teorije sa psihopatolokim miljenjem i ponaanjem u djejoj dobi. Trenutana situacija stoga podsjea na mozaik nego na sveobuhvatno oblikovani sustav. Ope napomene Novoroene ne zna nita o svijetu u koji je dolo. Sve to zna jest nizi osjeta koji doivljava. Dojene mora nauiti razlikovati doivljaje koji ine mene od onih koji ine ne-mene, i mora nauiti razlikovati predmete od ljudi. Kognitivni razvoj nije samo jednostavno nakupljanje sve veeg broja tonih informacija do sveobuhvatnog razumijevanja selfa i okoline. Poetno razumijevanje je pogreno i mora se ispraviti prema iskustvu, a takvi ispravci se viekratno prepravljaju dok se ne postigne ispravno shvaanje realnosti. Netona razumijevanja sadre klice psihopatolokog stoga je vano da dijete ostane otvoreno za razvoj. Piagetova teorija stadija Ponovite stadije iz Vaste, ne da mi se pisati to...bitne stvarice u napisati Trkaralo shvaa da je ono samo jedno od mnogobrojnih predmeta na svijetu-korak prema odvajanju ja od ne ja. Predkolsko dijete vjeruje doslovno onome to vidi.

RAZVOJNA PSIHOPATOLOGIJA Razvojna psihopatologija ima dva temeljna zahtjeva empirijski i koncepcijski. Empirijski moraju se opisati pretee, karakteristine informacije i posljedini rijek psihopatolokih fenomena, sa ili bez intervencija. Koncepcijski mora se objasniti odnos izmeu normalnog i psihopatolokog razvoja. Najopenitija pretpostavka kae kako postoji zajednika karakteristika svakog razvoja te da se isti principi mogu primjeniti za njegove normalne i nenormalne tijekove. Najvie psihoanalitiki i bihevioralni modeli mogu zadovoljiti ova dva zahtjeva. Psihopatoloki fenomeni su normalan razvoj koji je krenuo krivim putem. Definicija je dovoljno openita da obuhvati velik broj osebujnih modela. Multideterminiranost i interakcije Razvojna psihologija potkrepljuje 2 popularne ideje o etiologiji. Prva je da je traganje za uzrokom (npr. maloljetnika delikvencija kao posljedica zanemarivanja) previe pojednostavljena i povrna. Psihopatolopki fenomeni imaju brojne uzroke, ti uzroci djeluju jedan na drugoga i mijenjaju se tokom vremena. Npr. imbenik najvieg rizika u interpersonalnom kontesktu moe i ne mora dovesti do psihopatologije, ovisno o tome to se dogaa u interpersonalnom kontesktu i ovisno o stadiju razvoja. Sve smetnje sz multi determinirane. Preesta mulitideterminiranost dovodi tek do jednostavnog redanja pridonosnih imbenika. Ti se imbenici stoga moraju intergirati u neku vrstu smislenog modela. Ova integrecija moe biti statistika ili konceptualna. Model meusobnih odnosa ne znai da svaki imbenik ili kontekst daje znaajan doprinos etiologiji. Multideterminizam ima svoj analog u interakcijama u interpersonalnoj sferi po tome to zamjenjuje model po kojem smjer utjecaja ide jedino od roditelja na dijete. On smatra dijete samo pasivnim primateljem ponaanja roditelja. No upravo je suprotno, djeca imaju svoje vlastite elje i ciljeve i brzo naue tehnike kako ih ostvariti. Postoje ipak dokazi da je djetetov doprinos tjelesnom zlostavljanju manji od onoga roditelja. Razvojni putovi (trajektorije ili razvojni tijekovi) Prvo pitanje kod stvaranja putova: U kojem trenutku i zbog ega razvoj kree tijekom koji nije normalan? No, ne postaju sve djeca pod rizikom i promijenjena. Treba uzeti u obzir imbenike koji ine djecu osjetljivom na rizike kao i imbenike koji ih tite od rizika. U onim sluajevima u kojima rizik i osjetljivost nadvladaju zatitine imbenike pitanje je kako ova prva dva imbenika djeluju tijekom vremena i kako dovode do potpuno razvijene psihopatologije? Ucrtavanje razvojnih putova znai razumijevanje imbenika koji dovode do povlaenja kao i do perzistiranja psihopatolokih fenomena. Konani cilje je dobivene podatke protumaiti pomou razvojnih principa, te shvatiti mehanizme i procese koji su odgovorni za prelazak djeteta iz jednog stadija u sljedei tijekom razvoja specifine bolesti. Utjeu li i na koji nain tradicionalni demografski podaci (spol, SES, inteligencija...)? Postoje dokazi da djeca koja razviju delikvenciju s kasnijim poetkom (13 god) nisu vie antisocijalna od druge zdrave djece, dok djeca koja imaju rani poetak (7 god) imaju i vee smenje (hiperakivna su). Veina osobe napreduje nepromjenjivim redom, kako se dolazi do vie stepenice sve je manji broj zahvaenih, no oni koji dosegnu vii stupanj zadravaju ponaanja karakteristina za ranije stadije i sve su vie pogoena psihopatologijom. Ovi putevi vode do komorbiditeta=istodobna pojava dva psihopatoloka fenomena. (npr. depresija i anksioznost, poremeaji ophoenja i hiperaktivnost).

Klinika primjena razvojnih puteva to se tie prevencije i lijeenja je oita. to vie nauimo o ranim imbenicima rizika, bolje emo oblikovati uinkovite preventivne programe. Razvojni putevi su vie od jednostavnog opisivanja slinih ponaanja. (Nesocijalizirano agresivno ponaanje u djejoj dobi ne dovodi samo do anisocijalnog acting outa u odraslog dobi, ve takoer i do alkoholizma i shizofrenije). U nekim sluajevima,promjene u ponaanju ukljuuju transformaciju. To znai da postoji kontinuitet to se tie psiholokog koncepta, dok su ponaajne manifestacije ovog koncepta promjenjive tijekom vremena. (nesigurno vezano dojene je pretjerano vezano uz majku, a kasnije uz odgojitelja). Rizik, osjetljivost i zatitni imbenici Rizik predstavlja svako stanje ili okolnosti koje poveavaju vjerojatnost da se razvije odreeni psihopatoloki fenomen. Premda nema sveobuhvatnog popisa imbenika rizika koji bi svi prihvatili oni se javljaju u svim kontekstima. U organskom kontesktu-oteenje pri porodu, neuroloko oteenje, neadekvatna prehrana. U interpersonalnom konteksturoditeljsko zanemarivanje ili zlostavljanje, slabi odnosi sa vrnjacima. U kontesktu vieg reda siromatvo. U intrapersonalnom-niska inteligencija, nisko samopotovanje, slaba kontrola. Pojedinani rizici imaju ogranienu prediktivnu vrijednost, kumulativni uinak imaju mnogobrojni rizici. Utjecaj rizika na smetnje je neposredan. Osjetljivost oznaava imbenike koji pojaavaju odgovor na rizik. Rutter ospiuje vei broj tih imbenika spol (kod djeaka je stopa poremeaja via nego kod djevojica, kod svaa roditelja), temperament (djeca koju je teko njegovati postaju meta roditeljske razdraljivosti). Ta lista ukljuuje odsutnost dobrih odnosa s oba roditelja u sluaju roditeljskih svaa, slabu sposobost planiranja i nedostatak pozitivnih kolskih iskustava u sluaju djevojica odgajanih u institucijama. Sva djeca koja su pod rizikom ne razviju smetnje te je stoga cilj otkriti zatitne imbenike koji potiu ili odravaju zdrav razvoj. Npr. postojanje brinog, pouzdanog roditelja u prisutnosti tri ili vie imbenika umanjuje stopu problematinog ponaanja sa 75% na 25%. Elastina djeca djeca dobro prilagoena unato visokom riziku za poremeeno ponaanje. Istraivanja elastine djece pokazuju da poticajno djeluju dobra i stabilna skrb, u starije djece pozitivan odnos sa starijom osobom, ako su dobri uenici i lako rjeavaju probleme, ako su uspjena u odreenim podrujima (po vlastitom sudu ili sudu drugih). Mehanizmi koji posreduju u zatitnim procesima: smanjenje uinka rizika, smanjenje negativne lanane reakcije, poticanje samopotovanja i uinkovitosti, otvorenost za povoljne prilike. Djeji psiholog mora poznavati patogene imbenike, jednako kao i prosuditi pozitivne imbenike(vjetine ili sposobnosti koje dijete ima, djeda koji e dijete podrati, suportivog trenera ili uitelja, organizacija mladih u zajednici). Dvije vrste rizika Razvojna psihopatologija pokriva ire podruje, a ne samo djecu koja su psihopatoloki promijenjena. Meu problematinim ponaanjima se nalaze fiziko i seksualno zlostavljanje, nesuglaavanje s medicinskim postupcima i tekoe kulturalizacije. Ova djeca se nalaze izmeu problema normalnog razvoja (neposlono trkaralo, obijesni adolescent) i psihopatolokih poremeaja. Ona doivljavaju vie od normalne koliine stressa i njihovo je ponaanje promijenjeno i zahtijeva panju profesioonalaca. Postoje 2 vrste rizika: prva ukljuuje djecu koja su pod rizikom za razvoj jednog ili vie psihopatolokih fenomena, druga ukljuuje djecu koja su pod rizikom za razvoj problematinog ponaanja koje je dosta izraeno. Ne postoji opeprihvaeni popis rizika

za problematino ponaanje. Navest emo neke: djec s kroninim bolestima i oteenjem mozga, djeca s kojom se loe postupa i ona razvedenih roditelja, adolescenti s homoseksualnim identitetom, djeca etnikih manjina. Postojanje rizika za problematino ponaanje moe se i ne mora preklapati a rizicima za psihopatoloke fenomene. U sluaju tjelesne bolesti je malo, u sluaju loeg postupanja s djecom je vee. Multikulturalni pristup Kulturalna pozadina je imbenik vieg reda koji u znaajnoj mjeri utjee na inter, intrepersonalni i organski kontekst, kao i na rizik za postanak smetnji i samu definiciju psihopatolokih fenomena. Glavni poticaj za ukljuivanje razliitih kultura su bile promjene u samom drutvu. NEKOLIKO NAPOMENA O METODOLOGIJI 5 vrijednih obiaja u klinikoj psihologiji (Mehl): - deskriptivna klinika psihologija - psihometrijska prosudba - genetika ponaanja - promjena ponaanja (sa odlinom tehnikom vrijednou) - psihoanalitika teorija (nenadmano budi zanimanje) Oni e opsati dugo nakon to se izgube dananji modeli. NATURALISTIKA TRADICIJA Oko kliniara istu naturalistiku tradiciju provode osobe s okom kliniara. Ono zahtijeva brino i paljivo promatranje uz pokuaje maksimalnog razumijevanja. Ono mora ii uz konceptualizirajui um. Naturalistiko promatranje slui za opisivanje i razumijevanje ponaanja koje se spontano pojavljuje. To je istraivanje u prirodnu okruju ekologijom (Bronfenbrenner). Ona poveava vjerojatnost dobivanja ekoloki valjanih podatak i uoavanja brojnih imbenika koji mogu biti odgovorni za takvo ponaanje. Objektivni postupci Imju dvije prednosti pouzdanost se moe tono utvrditi i mogu ih koristiti svi lanosvi znanstvenog svijeta. Rutter je vrhunski strunjak za testiranje hipoteza putem objektivnih mjerenja razliitih spontano pojavljujuih dogaaja. Laboratorijska tradicija Primjeri kontroliranih istraivanja. MR nije sinonim za usporeno uenje ve moe biti barem dijelom posljedica nemogunosti stvaranja odgovarajuih hipoteza za uenje ili pamenje, tj. nesposobnost koritenja uinkovitih strategija ak i kad su one prisutne. Kao popratni imbenik autizma javlja se tekoa obrade podatak po nekom modelu i nemogunost oponaanja. Hiperasktivnost je posljedica smetnji u odravanju panje. Izdvojen je imbenik impulzivnosti koji hiperaktivnoj djeci onemoguuje da se zaustave, pogledaju, posluaju i promisle. Potencijalni nedostaci- pojaavanje kontrole moe dovesti do netonih podataka, niska ekoloka valjanost , bez paradigme realnosti. Lab. Istraivanja imaju visoke vrijednosti objektivnosti i kontrole.