Dave Eggers rođen je u Chicagu 1971. godine. U devedesetima je radio kao strip crtač i grafički dizajner te urednik online časopisa Salon.com. Potom je osnovao nezavisnu izdavačku kuću McSweeneys koja još od 1998. objavljuje istoimeni tromjesečnik, danas jedan od najutjecajnijih književnih časopisa u SAD-u, te mjesečnik The Believer. Dosad je napisao ukupno pet knjiga proze. Njegov još uvijek najpoznatiji i komercijalno najuspješniji naslov, memoari Potresno djelo nasigurna genija, bili su u najužem izboru za Pu-litzerovu nagradu.Koliko smo gladni je prva zbirka priča Davea Eggersa koji živi u San Franciscu sa suprugom Vendelom Vidom, također spisateljicom, te kćerkom October Adelaide Eggers Vida.9Dave Eggers Koliko smo gladnivlblzbiblioteka AMBROZIJAknjiga 199.glavni urednik: Nenad RizvanovićDave Eggers Koliko smo gladnicopvright © za hrvatsko izdanje V.B.Z. d.o.o.10010 Zagreb, Dračevička 12 tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418 e-mail: info@vbz.hr www.vbz.hrza nakladnika: Boško Zatezalourednik:Nenad Rizvanovićlektura i korektura: Ivana Zima Galargrafička priprema: V.B.Z. studio, Zagrebtisak:Impress d.d., Ivančna Gorica, Slovenija listopad 2007.DaveEggersKolikosmogladnis engleskoga preveo: Miloš Đurđevićbiblioteka AMBROZIJAknjiga br. 199naslov izvornika:Dave EggersHOW WE ARE HUNGRYcopyright © 2005, Dave Eggers AH rights reserved.copyright © 2007. za hrvatsko izdanje:V.B.Z. d.o.o.ZagrebCIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 647502.ISBN: 978-953-201-788-9sadržaj:7 Još jedna15 Što to znači kada gomila u nekoj dalekoj zemlji uzme vojnika koji predstavlja tvoju zemlju, ustrijeli ga, izvuče iz njegovog vozila i onda izmrcvari u prašini17 Jedino značenje vode natopljene uljem43 O želji da se podignu barem tri zida prije nego što se ona vrati45 Popeti se na prozor, pretvarajući se da plešeš67 Ona čeka, nemirna, usijana69 Tišina95 Tvoja majka i ja103 Naveed105 Bilješke za priču o čovjeku koji nije htio umrijeti sam115 O čovjeku koji je počeo letjeti nakon što je upoznao nju117 Uspon na planinu i sporo silaženje163 Neke bi stvari trebao zadržati za sebe167 Kada su naučili jaukati171 Nakon što sam bačen u rijeku i prije nego što sam se utopioJoš jednaOtišao sam u Egipat kao kurir, bez problema. Nekom tipu na aerodromu dao sam

paket, i do podneva prvoga dana bio sam gotov i slobodan. Bilo je to loše vrijeme za boravak u Kairu, nije bilo pametno biti tamo upravo tada s obzirom na jadne državne odnose između naše nacije i cijele regije, ali ipak sam to učinio jer, u tom razdoblju svog života da mi se ukazao bilo kakav izlaz, ma koliko neznatan i nezgodan, ja bih ...Imao sam problema sa razmišljanjem, dovršavanjem stvari. Riječi kao što su tjeskoba i depresija tada su bile posve prikladne, po tome što nisam imao interesa za stvari koje me inače zanimaju, nisam bio u stanju bez oklijevanja popiti ni čašu mlijeka. Dijagnoza bi sve to učinila manje zanimljivim.Bio sam oženjen, dva puta; bio sam čovjek koji je s prijateljima navršio četrdeset godina; imao sam kućne ljubimce, poslove s ministarstvom vanjskih poslova, ljudi su radili za mene. Godinama nakon toga, negdje u svibnju, zatekao sam se u Egiptu, bez obzira na preporuku moje vlade, s blagim proljevom i posve sam.Tu se osjećala neka nova vrelina, suha i zagušljiva, meni nepoznata. Živio sam samo u vlažnom podneblju - Cincinnati, Hartford - gdje su ljudi koje poznajem sućutni jedni prema drugima. Međutim, preživjeti egipatsku vrelinu bilo je okrepljujuće — život pod tim suncem učinio me lakšim i snažnijim, kao da sam od platine. U nekoliko dana izgubio sam pet kila i osjećao se dobro.Bilo je to nekoliko tjedana nakon što su neki teroristi pobili sedamdeset turista u Luxoru, pa su svi bili živčani. A ja sam tek stigao iz NewYorka, s vrha Empire State nebodera, nekoliko dana nakon što je neki tip tu otvorio vatru i ubio jednog čovjeka. Nisam svjesno slijedio nevolje po svijetu, ali onda kojeg sam vraga radio ...U utorak sam obišao piramide, hodao, zaljubio se u prašinu, žmirkao na suncu; malo prije sam izgubio druge sunčane naočale. Lešinari koji rade na platou Giza - doista su medu najmanje šarmantnim šar-merima na svijetu - pokušavali su mi prodati bilo što - male skarabe-je igračke, privjeske za ključeve s Keopsovom piramidom, plastične sandale. Znali su dvadesetak riječi na deset jezika, iskušavali su me na njemačkom, španjolskom, talijanskom, engleskom. Odbio sam, glumeći nijemost, prešlo mi je u naviku da im svima jednostavno kažem »Finska!«, sigurno ne znaju ni riječi finskog, sve dok mi neki čovjek nije ponudio jahanje na konju, na američkom engleskom, opsceno gutajući r. To su zaista dovitljivi gadovi. Već sam nakratko i za znatnu svotu jahao na devi, bilo je bez veze, i premda nikada nisam jahao na konju koji nije polako koračao, niti me to zanimalo, slijedio sam ga pješice.»Kroz pustinju«, rekao je, vodeći me pored srebrnog turističkog autobusa, stariji Švicarci su izlazili. Slijedio sam ga. »Idemo uzmi konja. Jahamo do Crvena piramida«, rekao je. Slijedio sam ga. »Imaš svoj konj za sebe«, rekao je odgovarajući na moje zadnje neizrečeno pitanje.Znao sam da je Crvena piramida nedavno opet otvorena, ili je trebala biti, ali nisam znao zašto je zovu Crvena. Htio sam na konju jahati po pustinji. Htio sam vidjeti hoće li me taj čovjek - vitak, smeđih zuba, široko razmaknutih očiju, s brkovima policajca - pokušati ubiti. Jako je puno Egipćana koji bi me strašno voljeli ubiti, u to sam siguran, pa sam bio spreman da se sukobim s bilo kime tko želi moju smrt. Bio sam sam, nemiran, istodobno pasivan i brz da planem. Vrijeme je bilo predivno, sve električno i ogavno. U Egiptu sam bio primijećen, neki su se derali na mene, neki su me prigrlili. Jednog dana neki uglađeni gospodin koji je živio ispod mosta, a htio je predavati u američkoj školi s cjelodnevnim boravkom, platio mi je sok od šećerne trske. Nisam mu mogao pomoći, ali on je bio siguran da mogu, glasno je razgovarao sa mnom kod štanda sa sokovima, vani, u prenapučenom Kairu, dok su ostali tupo buljili u mene. Bio sam zvijezda, bezbožnik, neprijatelj, nitko i ništa.U Gizi sam s iznajmljivačem konja - nije zaudarao - krenuo dalje od turista i autobusa, preko platoa. Grubi pijesak zamijenio je mekani. Prošli smo pored prastarog čovjeka u špilji, ispod zemlje, rekli su mi da mu dadnem baksheesh, napojnicu, jer je to »slavan čovjek« i čuva tu špilju. Dao sam mu dolar. Nastavio sam hodati s prvim čovjekom, nekih kilometar i pol, i na mjestu gdje pustinja sreće cestu upoznao me sa svojim partnerom, debelim čovjekom, ofucana košulja pucala je na njemu, koji je imao dva konja, oba vranca, arapska.Pomogli su mi da se uspnem na manjeg. Životinja je bila prepuna života, strašno nemirna, natopljena znojem. Nisam im rekao da sam do tada samo jednom jahao, to je bilo na vašaru za Četvrtog srpnja, napola pijan u krug. U Arizoni sam tragao za kostima dinosaurusa -neko vrijeme sam mislio da sam arheolog. Još uvijek mi

nije jasno zašto sam postao takav kakav sam sada.»Hesham«, reče konjušar i pokaza palcem prema svojim prsima. Klimnuo sam glavom.Dobio sam manjeg crnog konja, ostavili smo debeljka. Sa Heshamom sam se klimao desetak kilometara po seoskom putu, nedavno popločanom, prolazili smo pored farmi dok su taksiji jurili pored nas i trubili. U Kairu se uvijek trubi! - vozači voze lijevom rukom kako bi desnom mogli što bolje izraziti svaku nijansu svojih osjećaja. Moje sedlo bilo je jednostavno i maleno; dobru minutu sam pokušavao shvatiti kako je pričvršćeno za konja i kako sam ja za njega pričvršćen. Pod sedlom sam osjećao svaku kost, mišić i hrskavicu što su držali konja u komadu. Pomirljivo sam mu pogladio vrat, a on se stresao. Prezirao me.Kada smo skrenuli s puta i krenuli kroz uski klanac, pred nama se prostirala pustinja u beskraj. Osjećao sam se kao gad što sam uopće posumnjao da nije toliko veličanstvena i pomirljiva. Činilo se da je sramota kročiti u nju, bila je tako pomno oblikovana, sloj za slojem baršuna.Kada je konj zakoračio na pijesak, Hesham reče: »Da?«A ja sam klimnuo.Zatim je ošinuo mog konja, spustio se na svome te smo krenuli galopom po Sahari, prema dini veličine četverokatnice.Nikad prije nisam galopirao. Nisam imao pojma kako se jaše. Moj je konj letio; činilo se da mu se to sviđa. Zadnji konj neprestano me grizao. Ovaj je samo ritmički zabacio glavu prema budućnosti.Spuznuo sam prema stražnjem dijelu sedla i zatim se opet uspravio. U ruci sam skupio uzde i sagnuo se, da budem bliže tijelu te životinje. Ali nešto, odnosno sve nije bilo u redu. Sa svih strana sam osjećao udarce. Toliko nasilja nisam godinama iskusio.Hesham je, vidjevši da se mučim, usporio. Bio sam mu zahvalan. Svijet je utihnuo. Opet sam čvrsto držao uzde, namjestio se na sedlu i nagnuo prema naprijed. Potapšao sam konja po vratu i jedva umakao njegovim zubima kad mi je pokušao odgristi prste. Opet sam bio spreman. Sada ću bolje znati. Start je bio kaotičan, jer je došao tako naglo.»Da?«, reče Hesham.Klimnuo sam. Žestoko je ošinuo mog konja, jurnuli smo.Kada smo prešli prvu dinu, pogled je bio kao da sam osvajač, ocean za oceanom, milijun nabora. Sjurili smo se niz dinu i krenuli uz drugu. Konj nije usporavao, a sedlo mi je kažnjavalo kičmu. Isuse Bože, kako boli. Nisam se mogao uskladiti s konjem - pokušao sam, ali ni debeljko ni čovjek bez mirisa kojega sam slijedio nisu mi rekli kamo se ide, kičma mi je golemom snagom nalegla na sedlo, u užasnom ritmu, ubrzo je bol bila nesnošljiva, strašna. Kao da sam neprestano iznova padao s trideset metara guzicom na mramor ...Nisam bio u stanju ni progovoriti i reći Heshamu neka uspori, stane, da odmorim kičmu. Nešto je trajno oštećeno, u to sam bio siguran. A nije bilo šanse da se odmorim. Nisam mogao ni riječ izustiti. Hvatao sam zrak, pokušao jahati držeći se više na konju, ali nisam mogao stati jer sam htio pokazati Heshamu da sam čvrst, nepopustljiv. Svako toliko bi se okrenuo prema meni, a ja bih zaškiljio i nasmiješio se na najteži mogući način.Ubrzo je opet usporio. Nekoliko minuta smo kaskali. Prestali su udarci po mojoj kičmi. Bol se povukla. Bio sam neizmjerno zahvalan. Udahnuo sam koliko sam god mogao.»Da?«, reče Hesham.Klimnuo sam.A on je opet ošinuo mog konja te smo galopirali.Bol se opet pojavila, još jača, suptilnija, žilice su prodrle do novih i nepoznatih predjela — jurila mi je kroz ključne kosti, pazuha, vrat. Zaintrigirala me novina u tom mučenju, htio sam se proučavati, nekako uživati u njoj, ali ti nagli udarci spriječili su me da zauzmem neophodnu distancu.Trebao sam tom egipatskom luđaku dokazati da mogu jahati s njim. Da smo ovdje jednaki, da sam u stanju otrpjeti i progutati tu agoniju. Da mogu biti kažnjen, da očekujem kaznu i mogu je podnijeti, koliko god on to bude želio. Možemo zajedno jahati po Sahari, iako se međusobno mrzimo zbog stotinu dobrih i neodrživih razloga. Postao sam dio kontinuuma što se proteže tisućama godina unatrag, ništa se nije promijenilo. Gotovo sam se nasmijao, jahao sam kao što je bilo tko mogao jahati u bilo kojem trenutku povijesti, što znači da postojimo samo on, ja, pijesak, konj i sedlo - sa sobom nisam ništa ponio, odjeven u bijelu zakopčanu košulju, kratke hlače i sandale - i Isuse, ma koliko da smo

bili ogavni, ma koliko bio pogrešan razmak među nama, doista smo letjeli.A ja sam promatrao. Kada bi konjsko kopito dotaknulo pijesak, a konj udahnuo, i ja sam udahnuo, kada me griva ošinula po rukama, a pijesak mi zasuo noge, bockajući me po golim gležnjevima, promatrao sam kako se čovjek zajedno kreće s konjem. Negdje, nakon još dvadeset minuta kontinuiranih udaraca, dok je konj jurio u punom galopu, naučio sam. Dopustio sam konju da me tuče, pokušavao sjediti iznad sedla, u nadi da će ta distanca svaki put ublažiti udarac, ali postoji način da se bol u potpunosti izbjegne.Naučio sam. Kretao sam se s konjem, pa kada sam se konačno počeo kretati s tim prokletim konjem, nagnut prema naprijed, usklađen, u razumijevanju, bol je nestala. Jahao sam tog blesavog i božanskog konja, priljubljen uz njega, nisko, glavu sam uronio u grivu, pa sam ...Hesham je zamijetio da se više ne mučim, pa smo krenuli još brže. Jahali smo sa suncem iznad nas. Vjetar nam je puhao u lice, osjetio sam dio tereta kojega su ikad podnosile sve vojske svijeta. Zavolio sam čovjeka kojega sam slijedio onako kako volite samo one koje želiteubiti. A kada sam najviše osjećao ljubav, u pijesku se ukazala piramida, manje savršen vršak medu dinama.Po Crvenoj piramidi počeli smo se uspinjati sa strane, podizali se na svakom koraku, svaki je golemi četvrtasti kamen visok gotovo metar i pol. Kod ulaza, na petnaest metara, čovjek mi je pokazao mali crni ulaz u prostoriju u središtu piramide. Slijedio sam ga prema dolje, i kroz strmi, uski, mračni i vlažni prolaz, koji je bio premalen za bilo koga većeg od nas dvojice. Tu se nalazilo uže koje je vodilo prema dnu. Uhvatio sam ga i spustio se; nije bilo stuba. Vonjalo je po kredi, zrak je bio težak, naporan za disanje. Ispred mene čovjek je držao svjetiljku koja je treperila u mraku.Na kraju spusta stali smo, skrenuli u drugi prolaz, koji je bio ravan, ubrzo se spustili da prodemo kroz ulaz i našli se u kamenoj kutiji. Bila je to prostorija bez ikakvih ukrasa, s visokim stropom, svršene geometrije. Hesham je ponosno mahao rukama i obilazio prostoriju. »Dom kralja«, reče Hesham, svjetiljku je odnio sa strane i pokazao dugu kamenu kutiju, grobnicu. Prostorija je inače bila prazna, lišena bilo kakvih oznaka, nakita ili kamenih uresa. Takve su prostorije stoljećima nemilice pljačkane, pa su sada ostali samo goli zidovi, glatki bez ikakvog znaka o ...Zrak je tu bio težak od prašine, osjetio sam da ću umrijeti ako se tu dulje zadržim. Hoće li me pokušati ubiti? Okrasti? Bili smo sami. Bez ikakvog razloga ništa me nije brinulo. Gledali smo jedan u drugoga u toj prostoriji, ni on ni ja previše impresionirani kutijom u kojoj smo se zatekli, iako smo se obojica u prvi mah pretvarali da smo zadivljeni. Bio sam razočaran, iako sam znao da je to nekad bio pomno obrađen prostor, ali nije bilo nikakvog dokaza da je ikada bila drugačija nego što je sada, ta kocka s pijeskom, i ta me činjenica rastužila. Tako veličanstvena vanjština, a srž tako gruba. Hesham je svjetiljku držao pored lica gledajući prema meni, a zbog slabog svjetla nisam bio siguran da li me uopće vidi.Glasno je uzdahnuo. Na licu su mu se vidjele emocije: arogancija, dosada, zlovolja. Bio je dužan ostati koliko me je volja. Meni se uopće nije ostajalo, ali uživao sam u njegovoj patnji, makar i neznatnoj.Uspeli smo se stubama do iskrivljenog prozora od svjetlosti, kroz koji je piramida ispijala nebo. Smrkavalo se. Kada smo izašli, čovjek jerekao: »Ima još jedna.« Upitao sam ga kako se zove. Rekao je da se zove Nakrivljena piramida.Opet smo bili na konjima.»Da?«, upitao je.Klimnuo sam, a on je dlanom pljesnuo po mom konju. Slijedio sam ga, a on se ubrzo pretvorio u crnu sablast naspram srebrnog neba. Naši su konji bili bijesni, disali su u hidrauličnim izbačajima. Shvatio sam da Hesham to ne čini zbog novca, svota koju ću mu dati nije bila važna. Nije se pogađao ni za jedan izlet nakon Crvene piramide. To što smo radili bilo je nešto drugo, a obojica smo to znali. Sada sam bio siguran da me neće ubiti, znao sam da mu to nije namjera kao što nije bila ni meni.Nakon sat vremena stigli smo do Nakrivljene piramide, ova je bila veća, ali i manje sigurna, a svjetla više nije bilo. Uspeli smo se do ulaza, spustili te smo se opet zatekli u svetoj komori, prostoriji u kojoj je počivala kraljica, ili neki faraon, ali prostorija je opet bila ogoljena. Gledali smo jedan drugoga,

udisali zagušljiv zrak, jedan prema drugome nismo osjećali nikakvu sućut, baš ništa.A što si očekivao? upitao me pogledom.Htio sam znati da neću umrijeti kao buba, rekao sam.Zao mi je, rekao je. Ovi su ljudi umrli, balzamirani su i zatim ukradeni. Ljudi ih uvijek iznova kradu. Sve što je njihovo, njihove kosti, prodano je za zlato. Ni ti nećeš bolje proći.Nema razloga da ulazimo u te piramide, rekao sam.Ne, ustvari nema, rekao je.Unutra nismo ništa saznali, rekao sam.Ništa, rekao je.Ako su ti kraljevi vjerovali, zašto su se onda skrili u običnim kutijama ispod tog teškog kamenja? O, ali oni nisu vjerovali, rekao je. Sada mi je jasno, rekao sam.Opet smo izišli i stali na tlo pored piramide. Bio je mrak kad smo uzjahali. Zamahnuo sam rukom da obuhvatim sav zrak. »Dobro je sada vani«, rekao sam.Nasmiješio se.»Ima još jedna«, rekao je taj čovjek. »Želim do nje«, rekao sam. »Da?«Klimnuo sam, on je ošinuo mog konja, poletjeli smo.Što to znači kada gomila u nekoj dalekoj zemlji uzme vojnika koji predstavlja tvoju zemlju, ustrijeli ga, izvuče iz njegovog vozila i onda izmrcvari u prašiniPostoji jedan čovjek koji je osjetio golemu stravu. Osjećao se tjeskobno i nemirno. Takve osjećaje nije poznavao. Nikada nije osjetio takvu vrst nedodirljive dosade, a osjeća je cijelu godinu. Ponekad bi samo hodao oko kuće, nije bio u stanju reći zašto je tako napet. Dan bi bio vedar, sunce iznad njega, sve u redu, ali on bi hodao i hodao. Sjeo bi čitati knjigu i onda brzo ustao, misleći da mora telefonirati. Kad bi došao do telefona, shvatio bi da ne treba telefonirati, ali ima nešto s druge strane prozora što treba pogledati. Treba se negdje odvesti, treba brzo pojuriti. Tog je jutra čovjek vidio sliku, u novinama. Vidio je tijelo jednog vojnika, ležao je na tlu ispod kamiona. Imao je tamnu odoru, taj vojnik, ležao je na leđima, čizme su mu bile gotovo bijele na podnevnom suncu, s vrhovima prema gore. U međuvremenu, čovjek je sjedio u svom domu, bilo mu je ugodno, imao je tople čarape, iz glatke i teške čaše pio je sok od naranče. Od slike mu je zastao dah, bio je sam u svojoj kući. Proučavao je fotografiju, gledao ju i onda mu je, zbog krvi, sinulo - gdje je taj vojnik ustrijeljen? Krv se nije vidjela. Okrenuo je stranicu, krenuo dalje, ali ubrzo se vratio slici, gledao je da vidi je li u kadru neki građanin te daleke zemlje. Nije bio. Čovjek je ustao. Promatrao je stup dima desno od tvornice na obzoru. Zašto seosjećao ugroženo? Osjećao se izudarano, opljačkano, silovano. Da je vojnik ubijen i izmrcvaren u svojoj zemlji, čovjek ne bi osjetio takvo gađenje. Ne osjeća se tako kad čuje o sudaru vlakova, ili kako se neka obitelj, u Missouriju, u prosincu utopila u svom kombiju u nekom jezeru. Ali ovo, na drugom kraju svijeta, taj vojnik izvučen iz svog vozila, taj usamljeni vojnik, to mrtvo tijelo bez krvi u prašini ispod kamiona - zašto se čovjek toliko uzrujao, zašto ga je to toliko pogodilo? Čovjek kod kuće sada se jako često tako osjeća. Osjeća se kao da su ga probili, čvrsto svezali, isušili. U očima osjeća napor jer se previše napreže da vidi u mraku. Čovjek promatra dim iz tvornice, i premda postoji mnoštvo stvari kojima bi se mogao posvetiti tog dana, on neće ništa učiniti.Jedino značenje vode natopljene uljemPilar nije preboljela razvod, nevjeru ni smrt. Ona nije ništa osjećala. Jednog je dana pošla u Kostariku, promijenila je dva aviona, iz Champaigna i zatim Miamija, jer je imala slobodnog vremena, a Hand, njezin dugogodišnji prijatelj, bio je tamo odnosno u blizini. U ovoj priči gotovo da nema nikakve tuge.Pilar: koliko joj je poznato, ona uopće nije Latinoamerikanka, ali još od malih nogu od prijatelja i neznanaca slušala je da je njezino ime latinoameričko, ili da tako zvuči. Uvijek joj je bilo neugodno da prizna, premda je to priznala stotinu puta, da nikada nije potražila podrijetlo svog imena, njegovo značenje, kao ni bilo što drugo u vezi s njime. Imala je ten poput bjelogorice, brzo bi potamnila na suncu, kosa joj je crna, što je potaknulo pretpostavke o njezinim latinoameričkim korijenima, iako su joj roditelji uvijek govorili da je Irkinja i samo Irkinja - možda ima malo škotske krvi, možda koju njemačku kap. S kosom vezanom u rep i dugim nogama, jako dugim za ženu koja je visoka jedva metar

šezdeset, najviše je na nalikovala na popularne prikaze Pocahontas. Oduvijek je željela da u sebi ima malo krvi američkih starosjedioca, kao što to svi žele, jer bi s tom krvi, glupavo je mislila, bila plemenita i imala izgovor da sve radi pogrešno, ili da ništa ne radi, da radi što je volja. Ali umjesto toga ona je Irkinja, možda i Velšanka, ali ne na neki očigledan način, što će reći da je rođena neopterećena mukama svojih neposrednih predaka, pa bi se trebala zahvalno smiješiti i ni iz čega stvarati dobre stvari, a možda bi jednostavno mogla spašavati ljude od kožnih bolesti. Pilar je liječnica, mlada, dermatolog. Njezino zvanje u ovoj priči nije važno.PILAR HODA: noge joj idu prema sjeverozapadu i sjeveroistoku, kao u balerine.PILAR SE SMIJE: grlenim smijehom, glasno, a očima proždire sve oko sebe.PILAR ZNA: kad će se nešto dogoditi, a kada neće.Hand je šest mjeseci u Granadi, u Nikaragvi, i ohrabruje sve posjetitelje. Radi za Intel, bavio se nečim što Pilar nije bila u stanju shvatiti, čak i da je htjela, a nije, jer njezin mozak, vjerovala je, treba biti ispunjen živopisnijim stvarima. Intel se ustoličio u Srednjoj Americi, i svake godine ili dvije mijenjao mlade savjetnike poput Handa koji su govorili španjolski. Pilar nije mogla zamisliti što bi to Hand mogao znati da bi bilo potrebno nikaragvanskom Intelu, ali to nije posao kakav je inače dobivao - dobro plaćen, malo obaveza, nemoguće ga je objasniti. Pilar je prihvatila Handov poziv, ali se nisu mogli dogovoriti što će biti nakon tog tjedna. Hand, kojemu je tada Nikaragve bilo preko glave, htio je provesti tjedan u Kostarici, surfati i gledati žene kako trčkaraju po mokrom i ravnom pijesku. Pilar je htjela vidjeti Nikaragvu, jer čini se, svi su bili u Kostarici, a nitko od njenih znanaca nikada nije stupio u Nikaragvu. Nikaragva je zvučala opasno; sviđala joj se ta riječ. Nikaragva! Zvučala je kao neka vrst pauka. Eno ga tamo, ispod stola - Nikaragva!Bilo je kako je Hand želio. Surfat će u Kostarici, na pacifičkoj obali. A Pilar se nije bunila. Ionako će svima reći da je bila u Nikaragvi.U San Joseu vlaga ju je obujmila mnoštvom ruku s rukavicama, Unajmila je auto i odmah pošla u krivom smjeru, krenula ravno u središte grada, a namjeravala je suprotno. Bilo je sigurno preko trideset stupnjeva, nalazila se u trgovačkoj četvrti prepunoj jeftine elektronike i ljudi koji su prodavali stvari iz bijelih aluminijskih kolica. Agencije za iznajmljivanje automobila, banke i studenti. Grupice pješaka trče kroz prometnu gužvu. Uredske zgrade od čelika i stakla Erector vrste u stilu šezdesetih, zapuštene i zanemarene. Ulica je imala pet prometnih traka, bila je zakrčena, ali promet je tekao dalje. San Jose je izgledao kao L. A. negdje 1973. godine, milila je gradom trubeći kao luda.Možda zbog vreline. Možda zbog širokih pločnika. Kroz vjetrobran je promatrala žene, a one su promatrale nju. Pronašla je stanicu gdje su govorili engleski, puštali su »Rock with You« Michaela Jacksona, a njoj je došlo da se rasprsne. Bila je sretna, već je nekoliko godina to bila u stanju raspoznati, tu jednostavnu tupu sreću, kada bi došla iz bilo kojeg razloga. Kada bi je ljudi pitali kako je, rekla bi da je Sretna, a neki bi se onda naljutili. Promet je tekao prema gradu, a ona se kretala sa Michaelom, noge, ruke i vrat, znala je da bi joj se svidio da ga je upoznala. Ona bi ga shvatila, u njegovoj kuhinji smijali bi se i smijali ni zbog čega.HAND JE: volio tri najstarije Pilarine prijateljice, a ona je sve znala.HAND BI: napustio ovaj svijet i sve u njemu ako bi mu se pružila prilika da nekoliko minuta provede u svemiru.HAND JE VIKAO: kada je čitao o ljudima koji su bili zatočeni pod lažnim optužbama, oslobođeni u četrdesetoj i bez zlobe hodaju ulicom.Uspjela je izići iz grada, krenula je ravno prema zapadu, kroz naplatne kućice kod aerodroma i zatim po zavojima s dvije trake, stotine zavoja po brdovitom kraju, čekanje iza bezbrojnih kamiona, svi su tako spori. Krajolik je uredan, zelen, bujan, sve je na prodaju. Na aerodromu su prodavali nekretnine; u agenciji za iznajmljivanje automobila, na svakoj benzinskoj stanici, privlačni plakati i ručno izrađeni leci obavještavaju o slobodnom imanju, na plaži ili u dolini - posvuda duž ceste nude se parcele i imanja. Kostarikanci su ponosni na to što su stvorili - najviše neumoljiva, najviše predvidljiva, svakako turistima najviše naklonjena nacija u Srednjoj Americi - a sada kada je sazrijela, sve su stavili na prodaju. Autoput je bio prepun SUV-a i autobusa. Pilar je očekivala stare krntije i kamione za voće s drvenim ogradama, ali njih je bilo malo. Ova zemlja pjeva od prostora, neba i blistavih, elegantnih novih vozila sa čistim crnim gumama. Vruće je, ali između sunca i vrhova stabala nalaze se oblaci koji

se brzo kreću, po krošnjama se nadvise crne sjene.NISKI OBLACI KOJI SE BRZO KREĆU: Neću još dugo živjeti.KROŠNJE, OKRUGLE I GRUBE: To je zacijelo istina.KNJUH1CA ZELINANISKI OBLACI KOJI SE BRZO KREĆU: Neću uspjeti stići do mora. Već mogu vidjeti gdje ću skončati.KROŠNJE, OKRUGLE I GRUBE: Ne znamo što bismo vam rekli.NISKI OBLACI KOJI SE BRZO KREĆU: Ali radi se o tome da mi se doista sviđa ovo kretanje, iako znam da neću uspjeti.KROŠNJE, OKRUGLE I GRUBE: Postoje prednosti u odnosu na let.NISKI OBLACI KOJI SE BRZO KREĆU: Ali misao je njihova neprikladna pratnja.Pilar je Handa srela na Plava Alta, jer Hand je rekao da su tu valovi pristupačni i nisu preveliki, voda je topla, a plaža gotovo pusta. I kada je gužva djeluje pusto, ova plaža, rekao je. Velika sočna plaža, rekao je, a ona je ustuknula, jer će Hand, to je znala, reći playa kada misli na plažu, ako se ta plaža nalazi u zemlji španjolskog govornog područja. Voljela ga je. Šašav je.Nije bilo načina da se suptilno izrazi zašto je Pilar u Kostarici. U trideset i prvoj godini još uvijek je neudana, a Hand je jedan od nekolicine njezinih starih prijatelja koji također nije oženjen, i jedini zgodni stari prijatelj s kojim još nije spavala. Stoga je znala, kad je prije pet tjedana Handu sklopila slušalicu, da će spavati s njim na Alti, znala je to u avionu i u vožnji prema obali.Je li na bilo koji način bila ožalošćena predvidljivim ishodom? Je li to neromantično? Odlučila je da nije. Seks i sve poput seksa - stvari zbog kojih se ljudi pretvaraju da žale - nisu se ticale odluke donesene usijanom glavom. Odluka se donosi kad napuštate kuću, kad ulazite u avion, kad okrećete broj.Doći će i nadati se da još uvijek izgleda onako kako se njoj sviđa - vitak, brbljav, uredan. Prvi će se dan pretvarati da su samo prijatelji, jedva će se dodirivati rukama. Druge noći malo će popiti za večerom, i još malo nakon toga, među surferima bez košulja sa dreadlock frizurom, a onda će zajedno spavati na oprezan i civiliziran način. To je posve sigurno, jer je Pilar to i ranije činila - sa Markom u Torontu, sa Angelom u San Diegu - taj se plan nikada nije mijenjao; jedino suposljedice bile podložne izmjenama. Nakon toga, s Handom, neće doći do znatnijih promjena u njihovom odnosu i međusobnom poštivanju: ona je previše oprezna, a on je previše opušten. Nakon toga, sa Markom, morala je trpjeti njegove česte aluzije na zajednički vikend, one gotovo-šaljive - »Vidio sam te golu!« - i one koje su mu pomogle da osjeti neko osobno olakšanje - »Što si nosila onog vikenda? Reci mi još jednom. Čekaj, stani malo...« - ali sa Handom je znala da će biti blago, možda čak i zaboravljeno, ukoliko se ne pretvori u nešto drugo. A hoće li i dalje voditi ljubav? To je posve jednostavno i jedino pitanje. A to ovisi o bezbroj stvari: hoće li jezikom raditi nešto čudno? Je li njegovo nago tijelo čudno na katastrofalan način? Kreće li se čudno kada je gol? Hoće li vikati (Mark) ili postati oprezan (Angela)? Noge su mu možda pretanke ili blijede, možda mu je penis grimizno crven, usta previše -Ova priča ne govori o ljubavi koja se rađa između Pilar i Handa.Kada je bila nadomak Alte, asfaltirana cesta s dvije trake prešla je u jednosmjerni makadam prepun rupa. Auti iz oba smjera su mahali i sklanjali se, putnici u njima rukama su se držali za krov. To je potrajalo dvadesetak kilometara, a kao da je trajalo satima, sve dok stabla i farme nisu uzmaknuli pred straćarama i trgovinama koje su najavljivale Altu. Kombinacija bara sa sokovima i umjetničke galerije nazvane Zaboravi, Sue. Zatim centar za reciklažu. Još parcela na prodaju. Mjesto je i dalje sirovo, cesta i dalje prašnjava. Bosonogi dječaci na biciklima i mopedi pretiču aute, bolje izbjegavaju rupe po cesti, dok ženama namirnice u plastičnim vrećicama s plavim prugama vuku ruke prema tlu. Odmah do Najbolje na zapadu, s desne strane ceste, prorijeđeni niz stabala skriva plažu, široku i ravnu, mreška se prema delti na kojoj se zibaju čamci od natrulog drveta.Hotel u kojemu su se trebali naći zove se Shangri La, iznad glavne promenade, bez imena. U gradu ulice nisu imale imena, postoji glavna prometnica, duljine tri gradska bloka, na kojoj se nalazi većina trgovina i restorana. Shangri La, na brežuljku, bijel, blistao je poput spomenika nasuprot zelenkasto plavog neba. Nadvio se nad malim vrtomprepunim iguana, zmija i miševa, svoju je snažnu čeljust uperio prema oceanu.

Vlasnik, Nijemac, sportski tip opaljen suncem koji se zove Hans, dao je Pilar ključeve i upute kako da dođe do svoje sobe, br. 5, i dok se uspinjala stubištem i zatim terasom, pored bazena, s neumjesnim pogledom na golemi smiješni Pacifik s njezine lijeve strane, sunce joj treperi nad glavom, valovi veselo nose surfere, za trenutak je osjetila da se ona ustvari ne nalazi tu, da je ustvari još uvijek u Chicagu, ili možda Wisconsinu, i sve to zamišlja - da je samo obuzeta sanjarenjem, recimo za ručkom popodne u nekom slabo osvijetljenom restoranu sa salatama kod Wendy. To je doista djelovalo uvjerljivije od njezine realnosti u tom času, kada je doista bosonoga hodala oko bazena u obliku svijene mačke, obrubljenog ručno rađenim narančastim i plavim pločicama, prekoračila dva tamno smeđa surfera na ležaju od slame, dok je išla prema svojoj sobi, duž dugog bijelog hodnika gdje gekoi trčkaraju po stropu, u hotelu na brežuljku u Kostarici, u kojoj se nalazi Hand, njega poznaje sedamnaest godina, još uvijek je živ, ne samo što je živ, on je tu.Pilar se brinula što su joj leđa mokra od vožnje, da će Hand osjetiti da je mokra i užasnuti se. Ali kada je otvorila vrata, kada su primili jedno drugo i zagrlili se, i on je bio mokar poput nje. Mirisao je na ananas i znoj. Osjećala je njegove vrele obraze na svom ramenu, kosa mu je mokra.»Ovdje nema klima uređaja«, rekao je. To je izgovorio s grlenim španjolskim akcentom. Pilar je poželjela da prestane.»O«, rekla je.»Daaa, tou je jakoou vruuuće, daaa«, rekao je, a zatim uzdahnuo i prestao.Soba ima visok strop, prostrana je, s kuhinjom, šankom za doručak, spavaća soba nalazila se par stepenica poviše. Iznad njih se vrtio ventilator, uzica je kuckala svaka dva do tri okretaja. Terasa je gledala na bazen, grad i prema oceanu. Još nije mogla povjerovati.»Ovo je šašavo«, rekla je.»Znam«, rekao je, sada je normalno govorio. Poznavala ga je od sedmog razreda.Pod je obložen pločicama. Sve je u pločicama. U hotelima je očekivala tepihe.»Ovdje je to posve uobičajeno, pločice«, reče Hand. »Tako je posvuda južno od Teksasa.«U kutu sobe stajala je guma za odčepljivanje s ručkom koja je izgledala točno kao dildo. S time se namjeravala našaliti kasnije. Hand je stajao u kutu. Kroz otvoreni prozor puhao je vjetar i pokretao cjevaste zvončiće iznad vrata.Približila se Handu, zagrlila ga oko struka i udahnula njegov miris. Sklopila je oči i zamislila svoju staru kuhinju, tapete na zidu sa Disnevevim patuljcima natečenima od vreline i vlage.Stvari su ostavili u sobi i krenuli niz bijele kamene stube. Vani, na svjetlu boje šerbeta koje će ubrzo, slegnuvši ramenima, prepustiti dan noći, nalazili su se konji. Četiri, odmah nizbrdo do hotela: jedan je nepomično stajao na cesti, dva u bujnoj, sivkasto zelenoj travi uz cestu, a četvrti, bijeli (ostali su bili crni), stajao je kod potkresane hotelske živice, odmah zapadno od hotelskih vrata boje trešnje. Pilar i Hand su pogledali naokolo tražeći vlasnike tih konja. Bili su potkovani, ali bez sedla i orme. Četiri mršava konja, sama. Svaki je konj gledao prema Pilar i Handu, dvoje ljudi iz Wisconsina.»Gotovo sam zaboravio da dolaziš«, reče Hand.Stajali su i pričali dok su ih konji promatrali.»Sto to znači?«, reče Pilar. Prstom se češkala po glavi, kružnim pokretima.»Ne znam.« Kraće vrijeme je petljao, uzmicao, objašnjavajući kako ju je jedva čekao vidjeti, ali je u protekla dvadeset i četiri sata odgodio njezin dolazak.»Zaboravio si da je to danas, ili si posve zaboravio?«, upitala je. »Kosa ti je tamna«, rekao je.»Još je zima tamo odakle sam došla. Nećeš odgovoriti.« »Je li ti inače tako tamna?« »Ne znam. Zar nije?«Prošli su poreci konja; konji su gledali bez većeg interesa. Pilar nije znala što može očekivati od tih konja. Ni po čemu nisu djelovali zanimljivo, ali zbog njih se sttesla, a nije bila sigurna zašto. Rijetko je viđala konje bez pratnje ili izvan ograde, izgledali su golemo, zlokobno, napeto. Očarali su je, bilo joj je posve novo što su tako blizu njezinog hotela, a istodobno je htjela da odu. Veličina njihovih očiju ukazivala je na znatnu i fokusiranu inteligenciju, zamislila je da će iskoristiti prvu priliku da provale u njihovu sobu i oboje ih ubiju.»Tu je neka žena koja svake noći trči po plaži«, reče Hand.Pilar je od Handa očekivala nešto drugo u vezi te žene, ili trčanja -neku poruku

u priči. Ništa od toga. Pogledao ju je i onda spustio pogled.»Blizu obale su neke stijene na koje trebaš paziti dok plivaš«, rekao je. »Hoćeš li sada na plivanje?«Pilar nije htjela. Htjela je jesti.Neasfaltirana cesta bila je obrubljena manjim kamenjem i velikim kamenjem, a tamo gdje nije, bila je prašnjava i grbava. Do plaže nije trebalo dugo hodati, ali bilo je predugo. Nakon što je putovala tisuće kilometara da dođe do vode, čak i ta šetnja od pet minuta bila je okrutna. Plaža, nakon što su se sagnuli da prođu ispod razgranatih stabala, je široka i ravna; bila je oseka. Neka žena trčala je uz more u pratnji svog psa, koji je naglo poskočio, kao da ga je netko potegnuo prema gore poput psa-marionete. Inače, mjesto je pusto, što je bilo dobro.»Je li to ta žena?«, upita Pilar.»Čini mi se«, reče Hand.»Trče li i druge žene noću po plaži?«»Ne znam. Smračilo se.«Došlo joj je da si staklom raspara trbuh.* * *Hand je dovoljno visok, dobro građen, ima ravan i mišićav trbuh, snažne i smeđe ruke. U srednjoj školi bavio se plivanjem. A isto tako je izgledao kao seoski luđak, što su zamijetili svi koji ga znaju. To se nije uvijekvidjelo - samo kad bi ga nešto obuzelo, a on bi se bezuspješno trudio, poput Lassija kod bunara, da prenese što ga tišti. Bio je nemirnog duha, nemirno je spavao kad bi uopće spavao - ali njegov je mozak bio nerafiniran, što se izrazito kosilo s pažnjom koju je posvećivao po njemu vrlo značajnim licima i brojkama. Zgodan na način da je ponekad djelovao isprazno, ali ima karakter - malu jamicu na bradi, duge usne resice iako ih nikada nije probušio, sjedine u plavoj kosi - zbog svega toga se isticao i toga je bio svjestan. Povremeno je puštao bradu, sad mu je bila crna, što je bila greška.Zadnjih godina je naveliko putovao. Sa zajedničkom prijateljicom, koja je sada mrtva, u tjedan dana obišao je pola svijeta.Krenuli su glavnom ulicom tragajući za večerom. U malenim trgovinama prodavao se Miami Heralds od prošlog petka. Male kućice. Trgovine u kojima se samo prodaju ručnici, uglavnom s motivima ptica i majmuna. Pronašli su restoran sa božičnom rasvjetom koja je visjela s krova, prepun američkih tinejdžera, svi su bili veliki, dečki veći od cura, goleme majice prebačene preko mišićavih prsa. Pilar i Hand su sjeli, a mačka, siva s bujnim krznom, pobjegla je od njih i nestala na limenom krovu.Došla je konobarica. Rekla je Buenos nochas. Odgovorili su Buenos nochas. Hand je nešto rekao na španjolskom zbog čega se konobarica glasno nasmijala. Dok se smijala, Hand je opet nešto rekao na španjolskom, a konobarica se opet počela smijati. Na trenutak se rukom oslonila na stol. Pogledala je Pilar; sjajno se zabavljala. Pilar nije imala pojma što se događa. Što je Hand rekao? Hand je urnebesan.»Što si joj rekao?«, upita Pilar, nakon što je otišla.»Kome?«»Konobarici. Što je tako smiješno?« »Ništa, baš ništa.« »Rasturio si je. Što si rekao?« Hand nije htio objasniti.Večerali su, piletinu i rižu, usta obrisali sićušnim plavim trokutastim ubrusima koje su dobili. Mačka se vratila i počela trljati o Handovu potkoljenicu, tamo amo i opet, na način koji je djelovao nedolično.NEIZVEDENA PJESMA ZA HANDA: Postoji nešto na tebi / Poput tvog širokog struka, što me / odbija, ali tvoja usta, nasmiješena / zadrhtim, a tvoja tamna ramena / podižu me malo iznad tla / dode mi da te ošamarim što jače mogu. ZBOR: Dođe mi da ti skočim na leda i jašem kao mazgu / Dode mi da ti skočim na leđa i jašem kao mazgu / Dode mi da ti skočim na leda i jašem kao mazgu. DRUGA STROFA: Ti si od onih koji bi mogli voditi bilo koju manju naciju / ako to želiš, a ne želiš / jer si napola čudan / a ipak imaš šarm predvodnika, / glumca koji je prvo bio tesar / netko tko se vikendom još uvijek igra kao dijete / s prijateljima koje oduvijek ima / mislim da su ti usne previše tanke / oči previše blizu / naša bi djeca mogla biti ružna / ali ti si muško, a tako je malo muškaraca na svijetu. ZBOR: Dode mi da ti skočim na leda i jašem kao mazgu / Dode mi da ti skočim na leda i jašem kao mazgu / Dode mi da ti skočim na leda i jašem kao mazgu.Nakon što su pojeli i prije nego su ustali od stola, Hand je rekao: »Mislim da

bih htio praviti kobasice.«Pilar se pretvarala da gleda mačku na limenom krovu.»Postoje mali strojevi koje možeš kupiti koji prave kobasice«, nastavio je. »Kupiš kućište i onda tu staviš meso koje želiš. Govedinu, svinjetinu, mast, začine. Jesi li ikada radila kobasice?«Pilar je odmahnula glavom. Hand se zagledao u nju, užarenim, luđačkim, opsesivnim pogledom.»Postoje mnoge takve stvari, stvari koje se mogu naučiti. Recimo pereci. Ili vrata. Obični ljudi mogu naučiti kako se to izrađuje. Jastuci. Moja je mama prošle godine počela praviti jastuke. Do sada ih je napravila oko osamdeset.«Vratili su se po promenadi. Amerikanci, Kanađani i Švicarci išli su amo tamo po ulici; neki su stajali i gledali TV-e postavljene iznad barova na otvorenom, prenosila se uzbudljiva košarkaška utakmica između koledža, ali bez tona. Suncem opaljeni parovi u bijeloj pamučnoj odjeći s košarama su ulazili u trgovine suvenirima. Surferi su čekali na klupama na jednu od dvije telefonske govornice. Dvanaestogodišnjaci jurili su na biciklima, po troje na svakom, golemi bijeli osmjesi.Razmišljala je zašto bi trebala spavati s Handom: jer ju je jako zanimalo da spava s njim, htjela ga je vidjeti golog; jer ga voli; jer bi spavanje s njim bio prirodan i dobar nastavak njezine privrženosti; jer postoji mogućnost da će biti tako dobro, pa će se predomisliti jedno u vezi drugoga i početi o sebi razmišljati kao o paru; jer je poricanje interesa za te stvari uskogrudno i jadno, a ona nije takva i ne želi biti takva; jer doista ima predivne ruke, od tricepsa osjeća probadanje u rebrima i zastaje joj dah; jer joj nije previše zgodan kad nije s njim -nikada nije pomislila na njega dok je u kadi, ili dok na leđima leži u svom krevetu — a kad je s njim ne želi ni štetati ni jesti, želi biti gola s njim, pod prljavim plahtama u tuđoj kući. Željela ga je primiti za ramena; željela je hodati po snijegu s njim; željela je s njim ići na pogreb; željela je da joj bude otac njezine djece, kao i njezin otac i brat; sve je to željela i istodobno da bude slobodna; željela je spavati s drugim muškarcima, vratiti se kući i o njima pričati Handu. Željela je da jedan život ima s Handom i istodobno još tri druga.Kod hotela, konji: dva su sjedila na travi, kao da nešto čekaju, strpljivo ali neodložno, bijeli je blago blistao, poput zvijezde na stropu dječje sobe. Treći i četvrti su stajali na cesti, uz živicu, sa sjajnim crnim grivama.KONJI: Nikada nije kako smo planirali.KONJSKE SJENE NA PRAŠNOJ CESTI: Kad bi barem bilo još. KONJI: Želimo nasilje, da se možemo ritati i rastrgati svijet na komadiće.KONJSKE SJENE NA PRAŠNOJ CESTI: Bespomoćan sam da vam pomognem.KONJI: Samo nam treba iskra.KONJSKE SJENE NA PRAŠNOJ CESTI: Kada se to dogodi, recite mi što da radim. »Isuse«, reče Pilar. »Možda tu žive«, reče Hand. Konji nemaju nikakvu simboličku vrijednost.Pilar je Handu htjela opisati kako se osjeća, svakih dvadesetak minuta, dok je tu s njim. Zajedno su u sobi, koja ima krov i topla je. Živi su,iako ni jedan ni drugi nisu mogli biti sigurni da će u tim godinama i dalje biti živi - ljudi lete avionima i voze se nakon što su puno popili, a svaki put kad su razdvojeni, kad nisu s obiteljima ili prijateljima, postoje dobre šanse da im je to zadnji put; na određeni način logičnije je umrijeti ili nestati. Ona nije odrasla - roditelji su uvijek kod kuće - misleći da ljudi mogu otići jako daleko, u više navrata, svuda po svijetu, negdje drugdje započeti i završiti svoje živote, i onda se opet sresti.Poželjela je natrljati se bananama. Poželjela je da pred mačkama rastvori kišobran, da ih uplaši i da vrisnu. Kako može u ovoj sobi spavati s Handom? Da je to samo jednom, posvuda bi poželjela ogledala, da to upamti na desetine načina.Ali to neće biti ove noći, jer ju još nije poljubio u čelo. Ali to će se dogoditi. Sutra će jedno od njih imati razlog da se zagrle, dugo će ostati zagrljeni, mrmljati o tome kako je dobro što su tu, a onda će se on malo odmaknuti od nje i poljubiti je u čelo. Ostalo će uslijediti ubrzo. Zamislila je kako njegov penis leti po sobi prema njoj, a zatim ulazi i izlazi iz nje. Glavom se odupire o zid.Hand je izabrao kauč, a Pilar krevet, spavali su uz cvrčanje cvrčaka, a iznad njih je revno kuckao ventilator.

Jutro je stiglo s aplauzom, pa su mu nazdravili. Na suncu, prašna cesta bila je bijela. Sve je bilo bijelo. Kao da su Pilarine oči bile do kraja ostru-gane od pigmenta.U mračnoj trgovini koja je imitirala slamnatu kolibu, unajmili su dvije daske za surfanje, a žena, narančaste kose, duguljastog lica, Australka, pokazala im je najbližu stazu do vode, preko ceste i iza svijetlog pijeska.Nosili su daske preko bijele prasne ceste i po stazi, pijesak je mek, pepeljast. Kroz usko iskrivljeno drveće i iza kuća s limenim krovom, plaža se prostirala lijevo i desno, ravna i čvrsta, za oseke smeđe sivkasto parkiralište. Pored vode čvrsti pijesak je mokar, održavao je plavo nebo, široko i mišićavo od golemih bijelih oblaka ravnog dna.Vani se već nalazilo na desetke surfera, deset točno ispred njih, još deset par stotina metara s desne strane. Valovi su maleni, djeca su se igrala u plićaku. Stijene na lijevoj strani, krupni stanari blizu obale.Pilar je Handu leđa natrljala uljem, a on njoj. Pogledavši ga, zamislila se. Ima snažno lice. Što bi muškarac radio, pitala se, bez brade! Koža na leđima mu je napeta i glatka. Vrat orlovski, ako je to moguće. Tu na Handovom vratu se nalazi, osjetila je, svijet prepun prekrasnih budućih lidera, svaki ima tisuće obećanja koja može ispuniti.Pilar nije dobro surfala. Mogla je veslati. Mogla je ležati na dasci, balansirati, položiti lice na glatku hladnu mokru površinu od fiberglasa i odmarati se. Bilo joj je dobro. A kada naiđu valovi, može učiniti nekoliko stvari. Može ustati. Može stati, okrenuti se (samo nadesno) i nekoliko sekundi ostati uspravna.Ali za nju je tog dana sve bliže obali bilo daleko teže. Brinula se da li ispravno drži dasku. Brinula se je li ispravno potegnula dasku s police kad ju je uzimala. Brinula se treba li dasku nositi tako da je ispupčena prema van, u odnosu na njezin bok, ili prema njemu. Brinula se treba li za nogu pričvrstiti Velcro traku, koja je onda pričvršćena za dasku i sprečava dasku da odleti nakon što surfer i daska padnu, dok se nalazi na području gdje se iznajmljuju daske, kad dođe do pijeska, ili kad zakorači u vodu. Nije znala treba li dasku, kad se ne koristi, staviti na pijesak licem prema gore, ili prema dolje. Mučilo ju je ako pogriješi u nečemu od toga da će joj se smijati, upirati prstom u nju i odvesti je.Stoga je gledala. Gledala je dok su drugi unajmljivali daske da vidi kako ih vade s polica. Gledala je da vidi kako ih drže, kako ih nose, kada pričvršćuju trake za nogu. Učinila je kao što su oni činili, premda često ni oni nisu znali. Svatko je amater, svi se samo pretvaraju -zato unajmljuju daske, a nemaju svoje, zato surfaju tu, na Alti, gdje su valovi maleni i blagi, a voda topla, kao unutar šljive.BOG: Imam te kao što imam i špilje. OCEAN: Nema šanse. Ne možeš uspoređivati. BOG: Stvorio sam te. Mogu te ukrotiti. OCEAN: Jednom možda. Ali ne sad. BOG: Doći su, smrznuti te, slomiti.OCEAN: Raširit ću se poput krila. Ja sam milijardu sićušnih pera. Nemaš pojma što se događa sa mnom.Pilar i Hand su ušli u vodu, temperature iste kao i zrak, a Hand se previo u struku, uronio lice u pjenu i smočio glavu. Kosu je podigao s lica i pogledao u Pilar, a ona je znala da neki ljudi neočekivano izgledaju bolje kada su mokri.»Voda je tako topla«, rekla je.»Ovo je najbolja voda za koju znam«, rekao je.Veslali su prema otvorenom kroz valove koji su se razbijali o obalu. Nisu bili veliki, ali proces je bio naporniji nego što se sjećala. Šest puta su ju prevrnuli, a kada su stigli do mirne vode bila je iscrpljena, tricep-si su je boljeli, mahali su nogama, djeca u muzeju.Pilar i Hand su smirili svoja plovila i gledali prema obzoru da vide dolaze li valovi.Naišao je jedan veliki, visok metar i pol, s dva brza zaveslaja Hand je bio na njemu. Pilar je gledala kako ide prema plaži. Otraga je izgledao kao da se vozi jako brzim liftom. Ili pomičnom stazom. Pomičnu stazu ganjao je val. Otraga je samo vidjela oblinu na vrhu vala, koja je skrivala Handov donji dio. Gledala je, a on je išao i išao. Dobro se držao na dasci, stajao je uspravno, koljena blago povijena, nagnut unatrag, cijeli njegov lik jedna savršena dijagonalna linija.A zatim se vratio, brzo je veslao, nasmiješen. Stao je do nje i sjeo na svoju dasku.

»To je bilo dobro«, rekao je.»Izgledalo je dobro«, rekla je.Pilari se sviđalo to što je učinio, ali za sada joj je draže da samo sjedi. Ili možda legne. U tom je gradu dan i pol, jutros je bila budna sat vremena, bila je spremna da se još odmara na vodi, čak i na tom mjestu. Raširila se na dasci, bradu je položila na mokru snježno bijelu površinu, vosak oblijepljen pijeskom, grub na njezinom licu. Voda se blago prelila preko daske i poljubila je. Rekla je šukašuka i poljubila je. Tu je mogla zaspati. Tu bi mogla živjeti, na toj dasci, leđa joj gore na suncu. Nema nikakve razlike kad je tu uronila lice i kad bi kao mala lice zagnjurila umajčin trbuh, nema razlike dok osjeća svoje spljoštene grudi na dasci i dok ih osjeća priljubljene uz leda muškaraca. Voljela je tako zaspati, s muškarcima potrbuške i grudima uz njihova leđa. Nikada nije uspjela - nikada nije mogla zaspati u tom položaju, ali voljela je pokušati.Jednim je okom vidjela Handa, još uvijek uspravnog, kako gleda naokolo. Desno od plaže, daleko s desne strane, leži planina, boje bojlera, poput slomljenog tijela.»Hoćeš li pokušati na jednom od ovih, ili nećeš?«, upitao je Hand prije nego što je glavu uronio u more, opet se ukazao strašno zgodan, savršena glava lutke natopljena uljem za kuhanje.»Može. Oprosti«, rekla je.»Treba li te pogurati?«»Ha. Da. Ha.«Morala je pokušati. Opet je sjela. Čekali su, oboje sjedeći, na plavom obzoru tražili izbočinu. Izbočina je krenula. »Uzmi ovaj«, rekao je. »Znam«, rekla je.Okrenula je dasku, zalegla prsima i počela veslati. Tri zaveslaja i uskladila je brzinu. Prepustila se i val ju je ponio. Val je stigao sa šuškanjem zgužvanih novina. S daskom se visoko uzdigla nad tlom, trideset centimetara, metar, metar i pol. Voda ju je ponijela u svojoj zaobljenoj čaši, a ona je veslala brže dok ju je podizala i namještala ispod sebe. Zatim još dva snažna zaveslaja, s obje ruke istovremeno, i spustila se. Znala je da je spuštanje ključna stvar. Ako ne bude dovoljno brza, ili ako se ne uskladi, val će projuriti preko nje, a ona će ga gledati kako odlazi, isto kao kada gledaš u sve manji stražnji dio autobusa koji ti je proma-knuo. Ali ako bude brza, ako se odgurne u pravo vrijeme, spustit će se niz njega, a daska će joj juriti, postat će auto, skočit će na noge i daska će postati čvrsta poput čelične grede, krem boje, glatka, dvostruko šira.Uzela je taj val. Daska je čvrsta, skočila je, stajala i jurila prema obali - stigla je na autobus. Ispod nje je pravi kaos, pjena i buka, jurcanje po bijelom pločniku. U jednom trenutku se pokolebala - gore! stani na noge! pogledaj prema suncu, planine poput tijela koje leži ilije slomljeno - i tada da je znala da se mora potruditi. Val se obrušavao s desne strane, znala je da ima samo sekundu ako se ne okrene ulijevo, da bi uzjahala val. Ako uspije mogla bi ići minutu, možda cijelu minutu, samo bi stajala i stajala i stajala. Vidjela je ljude kako minutama voze te duge daske, samo stoje, idu tamo amo, sjede - najbolji surferi mogu staviti ruke iza leda, sjesti i ustati se, sjesti i ustati se, već po svom nahođenju, toliko je pouzdana duga daska na dobrom valu, mogli bi staviti finu stolicu i sag i sjediti pred kaminom ...Htjela se okrenuti nalijevo, slijediti i dalje zaobljenu čašu daleko od zamagljene čaše, pa se malo nagnula unatrag, težinu je prebacila na lijevu stranu daske, malo gurnula rub ...Gotovo je. Daska je iza nje, otišla je. Uronila je pjenu. Uši su joj eksplodirale od zvuka ispod vode. Bilo je mračno i strašno nasilno. Izronila je i pojavila na površini na vrijeme da vidi dasku, htjela se osloboditi, a bila joj je privezana za nogu, trzala se, propinjala ravno prema nebu prije nego što je pala i ostala ležati na sada mirnom moru od plavo zelenog gela.Ali opet se uspela. Dobra stvar, loša stvar - ostatak dana bit će antiklimaks. U najboljem ima još dvije ili tri prilike, bez obzira koliko se tu zadrže. Veslala je kroz pjenu, opet prema mirnom moru, sunce joj je gotovo trenutačno osušilo leđa. Hand je sjedio, nogama mahao u vodi i čekao je.Ova priča se jednako tako bavi surfanjem. Ljudi su jednako zanimljivi kao i valovi i planine.Popodne, na čvrstoj plaži, prikrao im se vjetar, siktao je i pijeskom im zasipao

sendviče, Pilar i Hand su žmirkali na suncu da bolje vide vodu. Cijeli su dan na oceanu, a sada ga gledaju poput glumaca koji će dalje glumiti bez njih. Ocean ih nije trebao. Hand je počeo pljeskati rukama.»Pljesnut ću svake dvije minute do kraja dana«, rekao je. Neki čovjek s kaubojskim šeširom bio je vani i surfao. »A što točno radiš za tu kompaniju?«, upita Pilar. »Savjetujem. Pronalazim nova rješenja. Oni vole moja rješenja.«»Ali zašto opet ovdje?«»Zbog mog španjolskog. I javio sam se dobrovoljno. Tu se novcem može puno toga. Imamo američke plaće, a troškovi su upola manji nego bilo gdje drugdje.«»Dobro, ali zašto je Intel uopće ovdje, a ne u Koreji ili negdje drugdje?«»Mi jesmo u Koreji. Tamo je veliki pogon.«»Jesi li upravo rekao 'mi'?«»Nisam.«»Jesi!«Surfer kauboj jahao je na savršenom valu, urlao je. Hand je zaboravio pljesnuti. Pilar je razmišljala treba li to zamijetiti, znala je da će vjerojatno potaknuti novo pljeskanje. »Zaboravio si pljesnuti«, rekla je.»Slušaj. S njima kao kompanijom nemam nikakvih problema. Oni proizvode čips. Cips je dobar. U Granadi su jer je radna snaga obrazovana, barem u gradu, i dobro rade. Infrastruktura je dobra, aerodrom je dobar, ceste prohodne, komunikacije dobre, banke pouzdane, inflacija dobra, pogodnosti pristojne, barem u Granadi. A Intel tu nema sindikate u tvornici niti u prijevozu, ništa od toga. Mnoge kompanije napuštaju Portoriko, kao prvo jer su tamo sindikati sve jači. U osnovi radna snaga je ista kao i ovdje, ali u ovom dijelu svijeta nitko se ne želi petljati sa sindikatima.«Pilar se nije mogla odlučiti je li joj to zanimljivo.Hand se sjetio što je rekao, pa je cijelu minutu pljeskao.Konji su opet bili vani, gnojili su dalje uz cestu, kod plave kuće sa nekom Njemicom, nije bila u rodu s Hansom, zalijevala je svoj kameniti vrt. Jedan crni konj je klipsao po cesti, mahao glavom, kao da broji. »Hoće vode«, reče Hand.Pilar je pošla u svoju sobu i napunila zdjelu vodom. Vratila se; Hand je imao skeptičan izraz lica. Pošla je prema konju. On se uzmaknuo i kasom krenuo uzbrdo. Ona je vodu držala u visini trbuha, odbačena.Hand joj je prišao da ju utješi. Ali kad joj je trebao obgrliti ramena, gurnuo je zdjelu s donje strane, namjerno ju je prevrnuo, i smočio joj košulju.»Ups«, rekao je.Žestoko ga je ošamarila po ustima, od tog oštrog zvuka naglo se nasmijala.Životinje su posvuda. Pod nogama se uvijek nešto micalo - gušteri, cvrčci, miševi. Ima i iguana. Mogli su ih vidjeti kako trče po hrpi drva i po šumi. Kod tankog drveća ispod hotela vidjeli su kako iguanu ganja žuti traktor koji je uništavao grmlje.Žena u trgovini imala je prljavo plavu kosu, poput margarina punog mrvica. Pilar i Hand su kupili sladoled iz hladnjaka u trgovini. Poderali su tanku blistavu plastiku i prvo pojeli čokoladnu oblogu, a zatim bijeli hladni sladoled. Na suncu je omekšao.Noću su trčali po aleji iza susjednog hotela, El Jardfn del Eden, duž mračne prašnjave ceste do mjesta gdje se labava božična rasvjeta smiješila između stupova, a techno treštao iz zvučnika skrivenih u krošnjama stabala. Većina restorana još je radila, u njihovim barovima malo gostiju. Na kraju ceste, kod govornica i surfera koji su strpljivo čekali u redu kod mještanke, bebe im do nogu, stali su u Earth baru, njegov logo pola-srce-pola-globus nisko je visio nad otvorenim vratima.Unutra su ljudi držali pića. Vitki suncem opaljeni surferi bez košulja i bijelci, mladi, s crnim dugim uvojcima, bosi ili u sandalama, uvijek s pletenim narukvicama, ogrlicama od perlica. Žene su bile više raznolike. Mnoštvo surferica, ali i onih koje putuju s naprtnjačama skandinavskog roda - bijelo plava kosa i gornji dio bikinija, plastični digitalni satovi, opekline od sunca.Pilar i Hand su stajali jedno uz drugoga kod stola za biljar i pili jako hladan Imperijal. Prva dva su brzo otišla - shvatili su koliko je vruće i koliko su žedni. Treće boce su ponijeli na terasu koja je gledala prema crnom oceanu. Tama je bila blizu i posve konkretna. Govorili su o bebama koje imaju njihovi prijatelji, o Peteu i April i njihovim trojkama. Kad je Hand zadnji put vidio April i Petea, klince su ostavili sa petnaestogodišnjom curom i ostali vani do tri ujutro, nisu se te noći htjeli brzo vratiti. Kada su se vratili kući,

zatekli su curu koja ječuvala bebe kako čvrsto spava u njihovom ormaru, cipele im je zgurala sa strane. Jedna je beba na leđima imala modricu veličine novčanika.»U ormaru?«, reče Pilar, a Hand nije ništa rekao, možda je nije čuo. Priča nije imala puno detalja, pa se Pilar naljutila. Ali muzika je odjednom postala glasnija, cijelu minutu nisu ništa rekli. Na plaži je pas trčao u krugu, ganjao ga je manji pas.Hand je sebi privukao Pilar i držao je.»Dobro je što si došla«, rekao je. Ona je promrmljala da se slaže. Poljubio ju je u vrh čela.Ispred njihove hotelske sobe bio je mravojed.»To nije mravojed«, reče Hand i čučne. »To je ljenivac.«»Ljenivci nemaju takvu njušku«, reče Pilar, »nemaju tako duge njuške.«Nije se kretao, ali sa stane se moglo vidjeti da diše, grubo krzno se dizalo i spuštalo.»To ponekad čine«, reče Hand. »Tu ponekad to čine. Pogledaj mu nožne prste - ima tri prsta, kao ... » »Nemaš pojma o čemu govoriš.« Hand otvori usta i zatim ih zatvori. »Možda je mravojed«, reče.Krvario je. Iz duge njuške spuštala se opaka supstanca koja je dopirala do pločica, mlaz krvi i sline.Pilar je donijela tanjurić s mlijekom. Životinja se nije pomaknula prema njemu.»Umire, zar ne?«, upitala je.»Ne znam. Ne vidi se gdje je ozlijeđena. Samo joj krv curi iz njuške.«Odlučili su životinju ostaviti vani. U Alti nema bolnice za životinje, a unutra za nju ne mogu ništa učiniti.»Ali kako je k vragu došao ovamo?«, upita Hand. »Jedva se kreće. Kako se uspeo svim tim stepenicama? Sigurno je krenuo prije nekoliko tjedana. I zašto je stao kod naših vrata? Ovo je tako čudno. Mora postojati razlog. Moramo ga unijeti unutra.«I onda su ga unijeli unutra. Hand ga je unio.»Kao da dižem jako debelu mačku«, rekao je.Sada je mravojed ležao ispod stolice kod vrata. Pilar je uz njega opet stavila tanjurić s mlijekom, dodala je i tanjurić s vodom. Životinja je izgledala kao da je mrtva.»Ako noćas ugine, smrdjet će«, reče Pilar.»Neće uginuti«, reče Hand.Hand je sjeo na njezin krevet, a Pilar je stala pred njega. Za trenutak Hand se zabuljio u mravojeda. Zatim je pogledao, zgrabio je za hlačice s prednje strane i privukao sebi. Sjela mu je u krilo i nagnula prema njemu, ali kad ga je htjela posvuda izljubiti, on je progovorio.»Odmara se. Ovamo je došao da se odmori.«Jedini grafit koji je za Pilar bio poticajan bila je rečenica koju je neprestano viđala po kupaonicama: Bog je izmislio seks. Svaki put kad bi ugledala te riječi, satima nakon toga, na taj je način gledala svijet, blesavo kako se povodom toga i osjećala. Voljela je svoj život, ali jedino transcendentalno iskustvo koje je imala počelo je s iritacijom kože.Životinja se nije micala. Pilar i Hand su jedno uz drugoga, sporo se ljube. Pilar ga je htjela jače poljubiti, gurnuti na leđa, stati mu na prsa i zaplesati, ali nije, jer više nisu mogli pričati i bili su stranci. Dok su ležali na boku okrenuti licima jedno prema drugome nastavila ga je tiho ljubiti. Čekali su presudu, pitali se ima li tu išta, nadali se da će se uzbuditi.»Haj«, rekla je.»Hej«, rekao je. »Trebali bismo ostaviti vrata otvorena. U slučaju da poželi otići.«Hand je ustao, odškrinuo vrata i skočio natrag na krevet. Pilar je preko njega prebacila nogu. Bila je na njemu, zajahala ga je, otuda joj je Hand izgledao tako daleko, tako staro i mrtvo. Sagnula se i rukama mu primila lice. »Ovo lice«, rekla je. Kao da je držala kamen obojan zlatom.Skinuli su se, onda je legla na njega, uho prislonila na njegovu prsnu kost, a voda u njemu oglasila se šukašuka i neprestano je ljubila.Kada je zadnji put ronila? Na Floridi, kod Pensacole - još jedno mjesto gdje je sve na prodaju. Cijeli je dan padala kiša, a s ocem je ipak pošla, unajmili su opremu i udaljili se samo par stotina metara.Tada nisu ništa vidjeli, sve je bilo tako mutno pored valova koji su se

razbijali na obali. Ali ovo, ovdje, to se želi od ronjenja. Koralj je tamne boje, nema nikakvih jata riba. Tu ribe putuju same, velike blistavo plave i jarko narančaste, malene i jedna sa crno bijelim prugama na boku, crvenih leđa. Jedna roba posebno jarke žute boje htjela se pridružiti Pilar iza njezine maske. Slijedila ju je, gotovo joj se okačila za nos.Zatim su veslali u trošnom krutom kajaku za dvije osobe do otoka u zaljevu, nadajući se da će tamo gledati zalazak sunca, kako bi bili bliže. Izvukli su kajak na obalu otoka, koje nije, kako su očekivali, bila pješčana nego od školjki. Sve bijelo - otok je promatran s plaže bio bijel - zbog školjki. Na milijune, rubovi i međusobne razlike izlizani do neprepoznatljivosti. Pilar i Hand su ih svakim korakom drobili na desetke. Daljnja strana otoka koja je gledala prema Pacifiku prepuna je nečega što je izgledao poput pelikana, ali to nisu pelikani; elegan-tniji su od pelikana, bilo ih je oko pedeset. Površina je poput lave, ali više naborana. Po teksturi i boji nalik na izgorjelu ribu.Iz kajaka su uzeli opremu za ronjenje, u usta stavili plastiku koja je već stotinama puta bila u nečijim ustima. Uronili su s hladnim perajama.Plima i oseka su gurali i vukli svu ribu na dnu. Iako je ovo njihov dom, nije se činilo da su imalo navikle na podvodni vjetar. Djelovale su zbunjeno i na oprezu, kao kada Kalifornjani voze auto po kiši. Pilar je ruke stavila ispred sebe, ukazale su se ispred njezine maske, blistale na suncu, anđeoski. Ona je anđeo, pomislila je. Ali što te ribe rade ovdje, kamo ih gura i vuče ta vraška plima i oseka? Tu se ne može živjeti. Ali ove blistave ribe postoje samo zato da ih se gleda, gura naokolo ili pojede. Pomislila je na ljude koje poznaje. Složila je metafore. Sunce probija površinu kako je to Bog zamislio, u ravnim i fantastičnim zrakama. Voda je puna riba koje je vidjela na slikama i po trgovinama kućnih ljubimaca.Pilar i Hand se bude okrenuti prema suprotnim zidovima, ali noge su im isprepletene. Nasmiješili su se jedno drugome, on se okrenuo iuhvatio je za nos, kao da ga želi iščupati. Znala je da će i dalje spavati zajedno jer je prošle noći bilo dobro, ništa se loše nije dogodilo. Moglo bi biti ovako: noću će prati zube, sjediti na krevetu, mahati nogama i uvući ih pod tanki prekrivač. Neće jurnuti jedno prema drugome, rukama će pipati kao djeca kad se pretvaraju da su slijepa.Lijevo od Pilar nailazila su tri mala morska psa, prugasta, građeni kao mlažnjaci. Krenuli su prema njoj. Bila je mirna, znala je da će sve biti u redu. Glavu je okrenula prema obali, a perajama je morskim psima mah-nula za doviđenja, kao maramicom na povjetarcu. Uz obalu je stala u topli plićak, noge su joj posrtale po klizavom kamenju, i potražila Handa. Nema ga nigdje. Nije htjela da ga napadnu morski psi. Htjela je sjesti na njega, na tom otoku, licem prema zalasku sunca - u njemu sve boje krvave rane.Ali na otoku je neki čovjek. Prije ga nije vidjela. Ili se tek pojavio, a Hand se nije vidio nego taj čovjek, nije bio daleko, mahnuo joj je i krenuo prema njoj. Imao je oko četrdeset godina i nosio malene kupaće gaćice i sunčane naočale, neonski okviri, refleksna stakla. Skočila je u vodu, nije se bojala morskih pasa. Slijedio ju je u vodu i onda viknuo prema njoj, lupnuvši se po prsima.Na putu natrag prema obali, nakon što je prepričala tu epizodu i opisala čovjeka - Hand ga nije vidio - Hand ju je prekorio što nosi odjeću koja privlači pažnju muškaraca u gradu o kojemu njih dvoje ništa ne znaju, niti moraju imati povjerenja.»Oduvijek sam se pitao kako bi to bilo biti lovina«, rekao je.Naširoko je pričao o tome što muškarci u gradu rade kad ona prođe pored njih. Ispred banke je stražar s poluautomatskom puškom, a, po Handu, pogledom dobro i pažljivo odmjeri Pilar svaki put kad idu u banku ili prođu pored njega. Kako to da ne želi nositi grudnjak? Hand je to htio znati. Ne želi ju uzbuniti, rekao je, ali muškarci žude za nekim ženama, ženama koje viđaju svakog dana. Onda bi joj možda bilo preporučljivo - iskoristio je tu riječ - da manje privlači poglede tih muškaraca.Ostala je bez riječi. Bila je bijesna, zbrkana, posramljena, htjela ga je zatući, udariti nogom, skakati mu po glavi.»Stalo mi je do tebe, Pilar«, rekao je. »Ne ljuti se. I nemoj mi praviti te grimase.«Isturila je donje zube, poput pirane. Znala je da to radi. Bila je bijesna što je sada u tome s njim, a ubrzo: ona nije slobodna. Dobit će savjet, ili štogod

to bilo. Veslali su, a ona se usredotočila na izrovanu padinu. Handa je stavila u novu kategoriju. Bio je ono. Ovo je ovo, i ništa više.* * *Sutradan su odlazili iz Alte - Pilar kući, Hand za Granadu, nije bilo planova za budućnost - pa su rano iznajmili daske i u devet bili u vodi. Bio je to nekompliciran dan.Hand je bio u moru prije nje, a ona ga je gledala sve dok joj nije bilo previše vruće da bude suha. Veslala je kroz valove, što znači da se probijala kroz četiri velika vala koji su, poput pijanaca, padali po njoj. Svaki bi put okrenula dasku prema valu u nadi da se neće prevrnuti, ili bi se unaprijed predala, zaronila bi i čekala dasku da odskoči i vrati joj se. Nikada nije bila tako umorna.Hand je ubrzo projurio pored nje, na većem valu, koji bi zdrobio Pilar da je pokušala. Gledala ga je kako juri prema plaži, izgledalo je kao da je brži od vala. Zamijetila je da ljudi koji jašu na valovima, kao da se daleko brže kreću od valova kada putuju bez suputnika. Hand je ulovio taj val u savršenom trenutku, jahao je na lijevoj strani, opet i opet, dok je ubrzavao prema estuariju. Činilo se beskrajno. Mahnuo je Pilar. Ona mu je odmahnula. Čudno je, pomisli Pilar, mahnuti nekome dok stoji na vodi. Možda ga je zavoljela.Opet je sjela i promatrala mirno plavetnilo neće li se ukazati nabori.Da postoji pitanje na koje bi u ovoj priči trebalo odgovoriti, ne bi bilo samo jedno nego bi to bio cijeli niz pitanja, kao što su ova: Kako svijet to može dopustiti? Dopustiti tim ljudima da žive tako dugo? Da putuju tako daleko na jug, do mjesta koje je toliko drugačije, a ipak tako ugodno, i opet se sreću na tom mjestu? Dopustiti im da prvi put zajedno budu goli? Sto bi pomislili njihovi roditelji? Što bi pomislili njihovi prijatelji? Hoće li se netko pobuniti? Tko će planirati umjesto njih? Koliko puta u životu možemo donijeti odluke koje su važne, a nikoga neće povrijediti? Jesmo li obavezni - možda jesmo - da kažemo da kod svake odluke koja neće nikoga povrijediti? Riječ povrijeditikoristimo kad govorimo o stvarima kao što su ove, jer kada te stvari krenu ukrivo, osjetite kao da vas je u prsnu kost udarila neka golema životinja koja je kilometrima trčala samo da bi vas udarila.U dva sata našla je dva vala. Do valova joj je sada stalo. Ali više joj je stalo da ih ugleda nego da ih ulovi, više da ih ulovi nego da ih jaše, a iznad svega samo je htjela da se drži dalje od valova koji su se obrušavali na obali. Jer povratak kroz valove nakon svakog jahanja, to je bilo previše.Ruke su joj se činile tako tanke, poput uzanih čavlića koje prolaze kroz sirup. Od boli u ramenu došlo joj je da zaplače. Nije u redu što mora biti tako naporno, pogotovo ovdje. Valovi bi se razbijali ispred nje, visoka snažna pjena sručila bi se po njoj, i zatim je prekrila. Zbačena s daske, brisala je vodu s lica, pljuvala, ispuhivala nos, skakala natrag na dasku, dvaput zaveslala, stigla možda na tri metra, a zatim bi opet pala. Duh je joj bezbroj puta bio slomljen.Sklopila je oči. Otvorila ih i zatvorila. Mogla bi okončati s ovim svijetom ili ga primiti. Bio je to trenutak kada bi vjernik, promišljeni vjernik, pomislio na Božje djelo, kako je dobro. Valovi su savršeni s desne i savršeni s lijeve strane. Tamo daleko čulo se otegnuto i snažno vikanje čovjeka s kaubojskim šeširom, jahao je na dugim niskim sporim valovima do same obale. Pilar je pomislila na čovjeka iz njezine crkvene grupe, koji je sve učio kako se pobjeđuje na fliperu. Pomislila je na iskrivljene penise. Neko su je vrijeme očarali oni koji vjeruju da se Bog nalazi u prirodi, posvuda je oko nas, akumuliran je u prirodnom svijetu. »Bog je«, govorili bi, » u svim živim stvarima. Bog je ljepota, Bog je u visokoj travi i pjeni na dnu slapa.« Takve stvari. Svidjela joj se ta ideja, Bog je u stvarima koje može vidjeti, jer je voljela gledati stvari i htjela je vjerovati u te stvari koje je voljela gledati -voljela je koncept da je sve tu i posve vidljivo, nečije su oči na neki način svećenstvo, veza između Boga i...Ugledala je Handa, skoro kod estuarija, konačno dovršava svoju vožnju, brzo silazi s daske i ulazi u vodu, kao da silazi s kočija. Stajao je sekundu, u vodi do koljena, namještajući kupaće gaćice. Zatim se opet sagnuo i uronio glavu. Zar mu se kosa osušila dok je jahao valove? Nevjerojatno. Neće ga biti neko vrijeme.Ali jedan sadržani Bog implicira ili inzistira na hijerarhiji koju ona nije mogla prihvatiti. Bog je napravio mjesto za sustav ekstrema, implicirao je izbor, a izbor zahtijeva razdvajanje, podjelu, suptilne osude. Nije bila spremna

izabrati jednog Boga, onda takvog boga neće biti u Pilarinom svijetu, stoga je transcendentalno božanstvo -Ali čemu onda uopće Bog? Voda natopljena uljem nije Bog. To nimalo nije spiritualno. To je voda natopljena uljem, savršena je kada Pilar u nju uroni ruku, neprestano ljubi njezin dlan, nikada joj neće prestati ljubiti dlan, zar to nije dovoljno?Daska joj je pokazivala gotovo točno prema sada prigušenom suncu. Prigušeno sunce učinilo je da voda izgleda još više kao ulje, a tamo gdje sunce nije istaknulo vodu, voda je bila crna. Sunce je bilo golemo, više trodimenzionalno nego inače. Voda je bila crna gdje je sunce nije učinilo zlatnom. Voda je postajala toplija, surferi oko nje iz minute u minutu postajali su sve više apstraktni, nalik na sjene, kretali su se usporeno.Sjela je na dasku i zajahala. Nije joj se dalo surfati. Željela je tu dugo sjediti, valovi iza nje, tjerani nejasnim crnim likovima. Samo je htjela sjediti, gledati ispred sebe i čekati da još više vode poprimi zlatnu boju.Kad sunce zađe, a voda postane crna, vratit će se na zadnjem valu i zaspati. Osjetila je da zna kako će se osjećati u starosti. Bit će previše umorna da se kreće. Znala je da ako krene više neće biti u stanju da se opet vrati.* * *U suton su otišli iz grada. Obrubljena cesta je sva u rupama, puna turista u SUV-ima koji su sporo vozili, jako su pazili na iznajmljene aute, poput slonova koji oprezno gaze oko lokvi. Pilar i Hand su prošli i stavili ih iza sebe, odvezli se dalje od grimiznog sutona. Cesta je od zemlje prelazila na makadam i konačno do asfalta bez rupa, ali ostale su samo dvije trake, išle su tamo amo preko vrda, uvijek ispod savršenog baldahina od stabala s dugim prstima nadvijena nad glavom.Kada se spustila crna noć shvatili su da su im farovi previše jaki. Auti u prolazu mislili su da voze s maglenkama, pa su im bljeskali. Ioni su njima bljeskali, pokazujući ima pravu jačinu farova, a onda bi im iz osvete auti opet bljeskali. To se ponovilo stotinu puta. Mrzili su da ih se upozorava na nepromišljenost, strašno su naprezali vid, zbog tolikog bljeskanja, toliko brzog jarkog bijesa.Sinoć je vani puhao vjetar, bilo je nemirno, a Pilar i Hand su tek zaspali, i dalje su ležali licem okrenuti prema leđima, Handova koljena iza Pilarinih koljena. Čuo se glasan tresak. Hand je sjeo, a kad se Pilar pokrenula da vidi o čemu se radi, rukom joj je pokazao neka ostane u krevetu. To je učinila jer je htjela vidjeti što će on učiniti. Je li se bojala? Bojala se. Hand ju je uvjerio - više kad bi razmišljala o tome nego kad ne bi - da će doći onaj čovjek iz banke, s puškom, ubiti Handa, a nju silovati.Hand je bio kod ulaznih vrata kad je Pilar pogledala gore i ustanovila odakle dolazi zvuk. Na krovu je bila rupa, iznad kreveta, na mjestu gdje je bio krovni prozor. Vjetar je otrgnuo krovni prozor, a Pilar je kroz kvadrat na stropu mogla vidjeti bistro crno nebo. Hand se vratio u krevet, opet su bili prijatelji u krevetu, goli. Hand je rekao da mu se sviđa poći do vrata potražiti uljeze, a Pilar je rekla da joj je drago što se radilo o rupi na krovu.O želji da se podignu barem tri zida prije nego što se ona vrati kućiOn gradi kućicu u dvorištu kad njihova beba bude dovoljno velika da joj posluži kao tvrđava, klub ili sklonište, a on želi podići barem tri zida prije nego što se njegova žena vrati kući. Ona je kod svoje majke, jer se majka poskliznula na ledu - zabava s klizanjem na temu Božića - i treba pomoći oko priprema za njezinu prazničnu zabavu koju je planirala prije te nesreće. Snijeg pomalo pada, a zrak je dovoljno hladan da se može vidjeti. On radi na kućici s novom bušilicom koju je kupio tog dana. To je prijenosna bušilica i on se divi njenoj učinkovitosti. On svojoj ženi želi nešto dokazati, jer ne gradi takve stvari baš često, a ona je natuknula kako joj se sviđa kad on nešto gradi, i kad ide voziti bicikl ili igrati ragbi u muškoj ligi. Bila je impresionirana kad je napravio teleskop, poklon za rođendan, za dva sata, a u priručniku je pisalo da je potrebno četiri. Stoga kad je preko dana odsutna, a zrak je siv, težak i snijeg pada poput pepela, on brzo radi, nastoji dovršiti temelje. Kad je zgotovio temelje, kako bi je impresionirao - a on je na ovaj ili onaj način želi impresionirati svakog dana i uvijek želi da ju želi impresionirati - odlučio je da barem tri zida te kućice trebaju biti gotova kad se ona vrati kući.Popeti se na prozor, pretvarajući se da plešešTri sata na autoputu 1-5 za sada, pravom kao strijela, a svakih dvadesetak

minuta on ugleda jednu od onih ptica. Uvijek uz cestu, na iskrivljenim stupovima od ograda ili skakuću po sivoj svilastoj travi, izgledaju kao vrane, ali na prsima imaju militantnu nijansu narančaste boje. Dolaze jezovito redovno, već ih je deset, a same su. Fish, približava mu se trideseta, a vozi sto trideset, ne zna kako se zovu te ptice. To su jadne ptice.Vožnja od San Josea do Bakersfielda je nemilosrdna - pomislili biste da se nalazite u Iowi ili Teksasu da nekako ne osjećate morski zrak koji struji preko brda na zapadu. U ovakvom zaleđu je više vruće i veća je vlaga nego što Fish, koji je odrastao u Illinoisu, želi da u Ka-liforniji bude. Vrelina u tekućim valovima odzvanja pored ceste, automobili hripaju od astme, a Fishu se penis prilijepio za bedro na način koji djeluje nepovratno. To je ustvari neko vrijeme pristojna vožnja — sva ta baršunasta brda na suncu tamno crvene boje koje zalazi - ali onda cesta ide dalje, zavija prema jugu, a tako je ravna da vam dođe da sve pobijete i otkinete si prokletu glavu.Fish si je glasno rekao, to mu nije prvi put, da će ubiti svog rođaka Adama ako mu se pruži prilika i ako se bude mogao izvući nekažnjeno. Kao djeca, on i Adam su naučeni da se smatraju braćom, jer su njihove majke bile bliske, a oni nisu imali muških rođaka.Izgledali su doista posebno.Adam je sin jedinac, a Fish ima mlađu sestru, Mary, sada je udana i ima dva para blizanaca, svi su pjegavi i ludi — kao psi skaču po gostima. Adam živi u Aurori, a Fish je živio u Galeni, pa su se viđali jednommjesečno, a ljeti su odlazili na bezlične izlete kanuom u donjem Wiscon-sinu, svojim bi tihim kanuom prolazili pored skupina bezobrazne djece koja su nosila marame oko vrata i bijele narukvice od konopa.Fish se vozi da vidi Adama - evo još jedne od tih crnih ptica, s perjem kao da su joj prsa eksplodirala - jer se Adam opet pokušao ubiti. To mu je sedmi pokušaj, a sada Fish zna da je trebao putovati avionom. San Jose, gotovo je siguran, ima izravan let za Bakersfield, manje od sat vremena u zraku. Sranje! Svaki put kad dovrši vožnju zaklinje se da neće nikad više, a onda nakon dva mjeseca eto ga opet, lupa po prozoru, leđa su mu mokra, lijeva ruka opečena od sunca, proklinje samog sebe.Barem pet sati, ova vožnja, dovoljno vremena da smisli nekakav plan, da nešto kaže. Pokušava se koncentrirati na Adama, ali neprestano se zatiče kako mu misli vrludaju prema drugim temama, kao što su hrana i rat. Prije više godina mislio je da može utjecati na Adamov život, ali sada mu je jasno da je samo promatrač, roditelj koji gleda sportsko natjecanje svog djeteta, steže pesti jer je nemoćan išta učiniti.Fish prolazi pored goleme tvornice za preradu mesa, u kojoj je zgurano stotine tisuća goveda i drže ih toliko blizu da nisu u stanju ni mahati repom da otjeraju muhe. Ispod njihovih koža osuđenih na propast ne može se vidjeti zemlja. Podigao je prozor, smrad je žestok, kao kazna. Te blesave krave, pomislio je, rođene da umru, rođene da gaze po vlastitom izmetu. Isuse! Užasno smrdi, po krvi i znoju, poput ljudske utrobe, ukoliko bi bili u stanju da se otvorite, da to unesete u svoj nos i udahnete.Adam ne razgovara sa svojom mamom ni sa Fishovim roditeljima, nikada nije radio, koliko je Fishu poznato, što je na svoj način impresivno, kako mu je uspjelo da se provuče tolike godine bez ikakvog legitimnog prihoda. Postoje ljudi koji tako čine, koji od svojih bližnjih uzimaju točno toliko energije, sredstava i dobre volje da mogu preživjeti a da se na njih ne obraća pažnja; to je poput krađe kablova, ali u većim razmjerima. Fish je Adamu kroz nekoliko godina dao oko dvije tisuće dvjesto dolara, koje je ovaj polako trošio — u tome je pametan. Ustvari, on je pametan u svemu, čak i u preživljavanju brojnih poku-šaja da si oduzme život. Možda ga se ne može ubiti, razmišlja Fish, i odjednom je glasno frknuo na tu pomisao.Drugi Fishov rođak, Chuck, porezni odvjetnik iz Charlotte s ružičastim iznenađenim licem svećenika, kaže da Adam sada izgleda kao da ima četrdesetak godina, iako mu je samo dvadeset i osam. To je zbog droga, kaže Chuck. Chuck to zna.Fish nije vidio Adama gotovo godinu dana, a sada se toga pribojava. Ako Adam izgleda staro, to znači da je i Fish star, da su obojica stari, svi su stari, a - Jebote, još jedna od onih ptica. Te stvari sigurno imaju nekakvo ime.Fish je siguran da Adam želi biti tajnovita mrlja koja mijenja oblik u životu svoje obitelji i svojih prijatelja. Problem je u tome da Fisha nikada nisu

impresionirali ljudi koji se pokušavaju ubiti. Da se više zainteresirao za taj koncept, Adam možda ne bi nastojao da dokaže koliko je to privlačno. S resursima koji su mu potrebni od svih oko njih, Adamov život i njegovi napadi na njega bili su neka vrst vakuuma, u koji je usisao dobar zrak oko sebe, i sve koji su mu bliski - uzeo im je riječi i mogućnost da se raduju. A ipak na brojne načine Adam ni izbliza nije tako čudan kao, recimo, tip koji Fishu donosi poštu, čovjek koji se zove Kojo.»Skraćeno za Kojak?«, upitao ga je Fish kad su se upoznali. Dan je bio prašan, vjetrovit, sunce poput pješčane planete. Poštar se nasmijao. Smijao se oko deset minuta zbog te izjave. Fish je bio polaskan, a zatim se uplašio. Kojo se voli smijati, smije se bučno, neuvjerljivo razdragano, ali ne voli nositi poštarske hlače. Uvijek je u kratkim hlačama, bez obzira na hladnoću.Jednom je bio kod Fisha na pivu, pio je ustima obujmivši grlić boce, kao da obavlja felatio. Zatim je spustio rukave i Fishu pokazao presađenu kožu koju je dobio - iz zajebancije, rekao je. »Uzeli su mi malo kože s križa i stavili mi na ruku.« Pore na novoj koži bile su manje, površina glatkija, manje pohabana. Postoje doktori, reče Kojo, koji će za pravu svotu sve učiniti.Tjedan kasnije Kojo je Fishu donio kolaž, od onih koje izrađuju curice u osnovnoj školi, s frazama izrezanim iz ženskih magazina -»Samo najbolja prijateljica zna!« »Kviz: Jesu li njegovi frendovi pravi dečki?« - i nalijepljenima preko slika, izrezanima iz knjiga, kako se Winnie Pooh i Piglet zajedno igraju zmajevima, noću hodaju šumom, između stabala mišićavih debla.Fish privlači takve ljude. U srednjoj školi bio je jedan stariji tip, maturant kada je on bio brucoš, visok i povijen u pasu. Imao je golemu, gotovo savršeno četvrtastu glavu, a htio je da Fish pođe s njim da voze cross-country, iako su samo jednom porazgovarali, nakratko, dok su gledali trening ženskog plivačkog tima.»Meni se sviđa leptir«, rekao je tip. Zvao se Brendan, Brandon ili Stuart, tako nekako.»Leptir je dobar«, rekao je Fish.To je bio taj njihov razgovor, u cijelosti, a nakon dva mjeseca pojavio se zadihani Brandon, cerekao se, čelo znojno od koncentracije, kad je Fish odlazio s nogometnog treninga. »Nemoj reći ne, Fish. Idemo odavde, zajebi ovu jebenu školu, vozit ćemo se do Floride, jebeš ovu jebenu školu!«Fish, koji je htio reći ne, samo je rekao »Zao mi je«, i pošao za ostalima iz tima preko brda, prema donjem igralištu, pravokutnom i nagnutom na svakoj strani, poput netom zatrpanog groba.Kad je Kojo pokazao kolaž Fishu, inzistirajući da ga otvori odmah na vratima, Fish nije znao što da mu kaže. Odmahnuo je glavom zapanjen, zatim zahvalio i dogovorio da se vide nakon tri tjedna - popit će pivo krajem mjeseca, jednostavno se rasturiti, nego šta - a narednog jutra Fish je dobio poštanski sandučić.Fish vozi, šamara se da ostane budan, i broji da bude siguran da je to Adamu sedmi put. Prvi: zapešća (s malenom pilom po njegovim mršavim, kao papir bijelim rukama). Drugi: otrov - popio je vosak za pod, prvo ga je natočio u visoku čistu čašu. Treći: upucao se u trbuh. Ili pored trbuha — metak ga je okrznuo, prošao kroz prozor i zabio se u Episkopalnu crkvu pored njegove kuće. Nitko nije poginuo niti stradao, ali Adam se zbog toga tako loše osjećao da si je, četvrti, sjekiricu zabio u nogu. Peti: pokušao je unijeti sa sobom fen u kadu, ali očigled-no je bio zaštićen u slučaju samoubojstva - sam se ugasio, Adam je ostao drhturiti, voda se ohladila dok se nastojao pribrati. Šesti: što je bilo šesti put? Autom u stablo? Raspravljalo se je li taj put bilo namjerno.Ovaj put, prije dvije noći, Adam, napola pijan - uvijek je bio grogi kada je iskušavao te stvari - skočio je s krova motela. Tako je barem Chuck čuo od bolničara koji je našao Adama, bez svijesti na parkiralištu, raširenog poput jelena na haubi kamiona. S otprilike trinaest metara, rekao je Chuck.Adam je trebao skočiti u suhi klanac nekoliko blokova od motela, sigurno bi poginuo - tu visina iznosi oko trideset metara. Umjesto toga pao je s četvrtog kata u dvorište, slomio ključnu kost, lijeva mu je noga napukla, iskrivio je kičmu.Cesta je mirna. 1-5 je usjek, uska udolina između onih koji dolaze i onih koji odlaze, pa Fish, mozak mu je zamagljen, oči staklene, može samo vidjeti lica

ljudi koji idu u suprotnom smjeru, smišljati priče o njima, poželjeti im dobro ili loše, ali to nije ništa, ta vožnja - to je jad i bijeda. Dođe vam da smrznete cijeli svijet i razbijete ga sjekirom.Tog je jutra Fishov jastuk bio mokar, a pokrivač napola preko prozora; probudio se uz zvuk strojnica i vrisku. Ništa neobično, ali taj put bio je u avionu, nije ga promatrao. Još nisu uzletjeli. Nešto nije bilo u redu, zrak cijelog svijeta skupio se u sebe, a onda su upali ljudi. Izvukli su oružje iz pretinca i počeli pucati, bez kraja i konca, iz prednjeg dijela prema stražnjem, sve se previše sporo kretalo. Fish je bio u jednom od zadnjih redova, slušao krike, konstantne i valovite, planirao je, stiskao i otvarao pesti, gledao oko sebe, između sjedišta, iza i ispred sebe, da pronađe još par ljudi koji bi mu pomogli da to okonča. Činjenica što je živ i sluša patnju, znači da mu je suđeno da to zaustavi.Za doručkom Fish je i dalje funkcionirao pod mutnom pretpostavkom da je napad bio stvaran, ali na CNN-u nisu ništa o tome rekli. Ipak, bio je depresivan, mutilo mu se, osjećao je kajanje. Na prilazu do garaže gnječio je aluminijske konzerve, rastresen, živčan, kada ga je nazvao Chuck iz Charlotte i opisao mu što je Adam učinio.»Ovaj put neću ići«, rekao je Fish.»Mogu doći za četiri dana«, reče Chuck. »Budi tamo dan prije mene. Provjeri nije li paraliziran. Provjeri jesu li mu dali dobru sobu i sve ostalo.« Prije dvije godine, nakon br. 3, Chuck je Adamu sredio osiguranje, skup plan, i stalno je provjeravao da ga ne zakinu.Chuck ne poznaje tako dobro Adama kako se pretvara, pa njegova dobronamjernost može biti manje komplicirana od Fishove. Nikada nije dijelio sobu s Adamom. Nikada nije pronašao Adamovo krastavo tkivo zgurano, poput mozga izloženog u tegli, u obloj plavoj boci koju je osvojio na karnevalu. Nikada nije zatekao Adama kako se nakon utrke trlja Mary o nogu, rukama je kao pipcima obuhvatio njezina bedra.Fish je iznajmio auto. Nazvao je agenciju koja vas pokupi automobilom umotanim u smeđi papir. Nazvao je oko podne, a oni su rekli da će u dva poslati auto. Gledao je bejzbol na televiziji. Stavio je video snimku na kojoj s ocem trči maraton u Chicagu. Njegov je tata imao naramenice koje je nosio tih godina i brkove. Kada je spazio kameru, okrenuo se i počeo trčati natraške. Zatim je Fishova mama spustila kameru, a traka je bila gotova. Adam nije sportaš. Fish je s njim igrao jednu igru - bila je to Adamova jedina dobra igračka - u kojoj se sićušni metalni nogometaši kreću po igralištu koje vibrira pod njima. Bila je to čudna sprava, jer ustvari niste mogli kontrolirati te male gadove - samo ste gledali kako se trzaju pokretani igralištem, kako se zbijaju ili sami od sebe padaju.Fish je neko vrijeme pratio nacionalno prvenstvo u aerobiku. Zatvorio je sve ormare u kući, s novom je bušilicom učvrstio sve šarke. Otišao je do trgovine da vidi može li nešto uzeti za Adama. Nisu imali puno toga. Dobio je čestitku povodom svog Bar Mitzvaha, razmišljajući kako je to smiješno, a znao je da Adam, kojemu treba reći kada se treba smijati, neće shvatiti šalu.Vani bilo je ljeto. Od sitnog čovjeka s kolicima kupio je stakleno plavi sladoled, umotan u isti slabi voštani papir kojim se koriste stotinu godina. Pažljivo ga je držao medu prstima. Bio je fantastičan, doista previše savršen da se promijeni. Nije htio pojesti taj led - bila je tako dobra, ta plava kupola, poput sićušnog izgubljenog mjeseca koji je mogao držati u ruci.Počeo se topiti, pa ga je brzo progutao.Vratio se kući, razmišljajući treba li možda pričekati još dan ili dva. Ustvari, čim prije dođe tamo, Adam će se osjećati bolje i izići iz bolnice, i tim će prije opet pokušati. Sto je Adam dulje u bolnici, zacijelo sputan na neki učinkovit način, tim bolje. On je spokojan, Fish je bio siguran. Adam je uvijek spokojan u bolnici.U dva i pol Fish je nazvao agenciju, a oni su mu rekli da su već krenuli, neka im još jednom kaže svoju adresu. Rekao je i čekao.U tri sata opet ih je nazvao, javio se neki novi tip. Novi tip je rekao da nema Fishovu rezervaciju. »Znate«, reče Fish, »to je strašna zbrka. Čekam cijelu vječnost, a moram stići do prokletog Bakersfielda.« Novi tip je uzdahnuo i rekao da će opet pogledati. Zatim se vratio do telefona i rekao da mu je žao, pronašao je rezervaciju koja je bila na oglasnoj ploči.»Netko«, rekao je, »ju je stavio na oglasnu ploču a da nije nikome rekao.«

Obraćao se nekom bezimenom suradniku izvan kadra.»Naravno«, reče Fish, »ali zar vam tome ne služi ta jebena oglasna ploča, da ne morate svima govoriti o tome?« Fish je htio vidjeti tu agenciju. »Isuse«, dodao je. »To je skroz sjebano.«»Pa, žao mi je«, reče novi tip.»Prijatelj mi je u bolnici, mater ti jebem.« Fish je bio iznenađen; on nije pomislio na tu rečenicu. Shvatio je da je to jedan od onih trenutaka kada nečije nestrpljenje - ili valja reći bijes - krene u pogrešnom smjeru. Svejedno, pomislio je da bi tako rado tukao tog novog tipa sve dok ne bi počeo šaptati.Novi tip rekao je Fishu da će netko ubrzo doći do njega, a onda je sklopio slušalicu. Fish je pošao do malog žutog dvorišta ispred svoje kuće i iz trave izvadio vratašca na kriket. Tu su sjedili tri mjeseca, kad bi Marvna djeca bila gotova. Nisu mogli igrati da spase njihove živote, te djece. A nisu marili ni za pravila. Samo su kao majmuni udarali lopte, vrištali, mahali i istrčavali na ulicu.Sada je sedam sati, još ima dva sata. Ova vožnja ismijava naše shvaćanje vremena. Ova bi vožnja ubila svakoga.Adam previše krivi usta. Nikada nije bio u stanju da se smiješi bez cerekanja, ili da sluša bez podrugljivosti. Ustvari, nije to njegova greška.Jednostavno tu ima previše mišića, u tom području oko usta. Većini ljudi urođen je neki hendikep.Prije nego što je krenuo u srednju školu preselio se u Baltimor, pa ga Fish nije tako često viđao, ali jednog ljeta, nakon razvoda Adamovih roditelja, a on i Fish su bili prestari za kampiranje, Adam je ostao kod Fishove obitelji u Galeni. Isprva je spavao u podrumu, pored ploče za pikado, ispod prozorčića napola zatrpanog zemljom. Kada se požalio na kuckanje i jecanje bojlera, prebacili su ga u Fishovu sobu. To je sobica s jednim prozorom, iznad Fishova kreveta, premazanog bojom, donji kutovi prekriveni naljepnicama s hologramima i izbuljenim očima.Tog ljeta, kada bi Adam s Fishovim prijateljima svake nedjelje igrao američki nogomet u blatnjavom okruglom parku na kraju ulice, igrao je previše grubo i previše se svađao. Fish se ispričavao umjesto njega. Svima je bilo jasno da je jednostavno napet, da nešto mora dokazati, poput klinaca koji su primljeni u tim, ali nisu ostali do kraja. Ali Adam je bio drugačiji, manje kontroliran, manje usredotočen na ishod utakmice.Jednom je nekom tipu slomio nogu. Preko vikenda je bilo toplo; oko dvadeset utakmica na rasporedu. Jedan tip je s gradilišta donio tuljce, pa su shvatili da bi mogli imati prave utakmice, uključujući i ispucavanje. Stoga su se podijelili i ispucali loptu. Počeli su se zalijeta-ti jedan u drugoga kao luđaci, a momak koji se zvao Catanese, stariji ali mršav, sama kost i koža, uhvatio je ispucanu loptu koja je odjeknula kada ga je snažno udarila po prsima.Trčao je da postigne zgoditak sa strane, kad se Adam probio kroz igrače, poletio, u zaustavljenoj sekundi bio je gotovo savršeno vodoravan, i na kraju se zabio u njega, ramenima je ušao u Cataneseove noge. Čuo se pucanj kao da se štap lomi, i svi su povikali jer je Catanese bio tik do kraja igrališta, a njegov bi tim imao lošiju poziciju. A onda je Catanese pocrvenio, krv mu je jurnula u lice, držao se za nogu s obje ruke, blago, kao da je previše vruća na dodir. Užasnuo se, vrištao je, bio je izvan sebe, mahnit.Potkoljenica mu je pukla na dva dijela. Bilo je stravično kao na bojnom polju, kost mu je provirila kroz samt poput štapa kroz vreću za smeće.»Jesi li vidio što sam učinio?«, reče Adam. Fish ga je našao na brdu, kod novog igrališta, skrivao se u kanalu. Mislio je da će se Adam početi hvalisati što je tako žestoko udario Catanesea, ali umjesto toga rekao je: »Za kojeg bih vraga nekom klincu slomio nogu? Koji to vrag ne štima sa mnom?«Fish mu je rekao da je bilo slučajno, nije on kriv, to je američki nogomet, nasilna igra, pa što onda. Adam je razvlačio kožu ispod brade, hvatao bi je i štipao. »Nisam ga smio pomesti«, rekao je i još jače se štipnuo. »Najluđe je to što sam mislio da će se tako nešto desiti, znaš?« Zatim je znakovito spustio glas. »Znao sam da će se to dogoditi. Kad nekoga zgrabim onda me obuzme... Osjećam se kao da ću ga prepoloviti, znaš o čemu govorim? Kao da se želim probiti, oko sebe okupiti mnoštvo ljudi i onda eksplodirati.«Fish je klimnuo glavom. Adam je istodobno djelovao užasnuto, ponosno i očarano. Imao je neku auru koja nije bila dobra, divlji sjaj znanstvenika koji je otkrio formulu koja može pobiti milijune.

Catanesea su ukrcavali u hitnu, došla je ravno na igralište, svi su mislili da je to super; to se nikad prije nije dogodilo. Fish je s Adamom išao po travi, sada je bila crna i mokra, nisu ništa rekli. Svjetlo je gotovo nestalo, pa su krenuli kući, u strahu od noći koja će ubrzo donijeti ponedjeljak. U kući, kroz predsoblje, pored Fishovih roditelja koji su igrali Pong i uza stube, Fish tih, prstima je prelazio po svakoj prečki na rukohvatu, a Adam je pričao, uzdisao, nije ništa dirao.Fish se parkirao kod širokog zida bolnice od ružičastih cigli, podijeljenog onakvim metalnim ljestvama koje možete vidjeti na vodotornjevi-ma - možda je to požarni izlaz. Tlo je bilo prepuno, ili se barem tako činilo u mraku - popločane staze krivudaju oko vrba i palmi, prskalice sikću. Dok je Fish ulazio, neki čovjek u institucionalnom plavom mu je pridržao vrata.»Pretpostavljam da ste posjetitelj?«, rekao je.»Ne znam«, reče Fish.»Naravno da jeste. Zračite na taj način.«Čovjek se hihotao, a Fish je rekao hvala vam, nije bio siguran treba li ga ohrabriti. On kaže hvala vam, kaže tom čovjeku, nekakvompomoćniku, kamo je krenuo, a pomoćnik, u toj odori s plastičnim vrećicama na nogama, ispratio je Fisha sve do odjela Porodiljstvo/Trauma. »Inače bi vas samo zbunio«, rekao je. Fish nije siguran je li to uvreda ili nešto drugo.Adam je u sobi 318, na samom kraju zgrade. Fish se nada da neće imati cimera, jer su cimeri u bolnici uvijek deformirani, ili su previše bolesni, ili nisu dovoljno bolesni da bi se tu uopće nalazili. Slušaju razgovore i misle svoje. Ali kada je ušao u sobu cimera nije bilo, samo je neka sitna žena, nalik na sovu, bolećiva, sjedila na stolici pored Adama i jela čokoladne kekse.Fish je mahnuo ženi s keksima i obišao je da dode do Adama. Ležao je na leđima, imao je ovratnik, buljio je u strop. Fish se nagnuo nad Adama.»Hej«, reče Adam iznenađeno.Fish progunđa.Adam nije izgledao kao da mu je četrdeset godina. Izgledao je dva-naestogodišnjak. Nosio je bejzbol kapu, lice mu nije bilo ni izborano ni napeto ni otečeno. S pjegicama i kapom imao je auru klinca kojemu su upravo izvadili krajnike.»Kakva ti je to kapa?«, upita Fish. Imala je logo tima iz juniorske lige, dabar s palicom koju je glodao.»Što radiš ovdje?«, upita Adam. Još malo je otvorio oči koje su odražavale svjetlo farova automobila na parkiralištu.»Tko ti je to dao?«, reče Fish.»Jedna od sestara. Ronnie.«»Možeš li je zadržati, ili je samo dok si ovdje?«»Ne znam. Mislim da je mogu zadržati. Jesi li došao autom?«»Da.«»O. Hvala, čovječe.« »Zajebana vožnja«, reče Fish.»Znam«, rekao je, po Fishu s prikladnom količinom čuđenja i zahvalnosti. »Oprosti. Hvala ti.«Na njegovom pokretnom stoliću nalazili su se ostaci večere ili ručka, ili oboje - nepojeden puding od tapioke i dvije mandarine, a pored njih malena nakrivljena pagoda od plastičnih posuda. Gospođa s keksom pojela je kekse i sada je pribadačom čistila nokte. Fish klimnu Adamu i glavom pokaza prema njoj. Na bluzi je imala pričvršćenu bolničku propusnicu.»Ona tu sjedi sa mnom«, rekao je. »Uvijek mi nekoga pošalju da ne bih nešto učinio.« Jasno je da je Adam sretan što ga drže za tako ozbiljnu mušteriju, da je tako opasan. Fish pogleda prema ženi s keksom da provjeri sluša li, ali ona nije slušala; gledala je neki film na Adamovom televizoru - Fred Thompson u ulozi predsjednika, ima svoj nezadovoljan izraz na licu. Fish se zagledao kroz prozor. Na parkiralištu automobili su poprimali bakrenu boju odozgo, nad njima nadvijene lampe poput visokih mršavih svetaca nad bebama. Ugledao je svoj iznajmljeni auto, htio je biti u njemu.Adam je držao tubicu s kapicom.»To je za morfij?«, upita Fish.»Da«, reče Adam.»Dakle kad se baciš sa zgrade daju ti morfij — u neograničenim količinama?«»Ne. Mogu samo dobiti ograničenu količinu svaki sat. Skužili su.«Fish zna da je samo pitanje vremena kada će mu Adam početi pričati zašto je

skočio s krova motela, ali to ne želi čuti. Uh, samo da nije zanimljivo! razmišlja. Ali nikada nije. »Htio sam se ozlijediti«, reći će, »ne znam zašto.« Ni jedan ni drugi neće reći ništa zanimljivo. Adam će reći, »Ponekad se osjećam tako mračno«, ili »Kao da ponekad viđam neke stvari... kroz tamnu vodu«. Adam želi da Fish shvati, ali Fish nije zainteresiran, a osim toga, upozorit će Adama odakle je ukrao to o tamnoj vodi - Krvnikova pjesma, Adamova omiljena knjiga - i podsjetiti ga na stotinu načina po kojima su njih dvojica, Fish i Adam, jednaki u toj tami. Vidjeli bi iste stvari, osjećali iste potrebe. Adam će se složiti i početi ispričavati zbog svega, i to će previše trajati. Previše će se kajati, bit će previše pokoran, a Fishu će doći da ga izgazi.Ali u jednom trenutku počet će planirati što će raditi kad Adama otpuste. To je jedino što uopće zanima Fisha: koraci koji slijede nakon toga. Fish će biti nadahnut, izložit će što će se dogoditi prvih nekoliko dana, tjednima nakon toga, svaki potez u narednim godinama. Prvo, drugi stan u novom gradu, daleko od terapeuta-kriminalaca iz Bakersfielda koji Adamu neprestano daju recepte za sve moguće lijekove. Zatim neki jednostavan poslić dok bude pohađao večernju školu, i na kraju žena, starija, očvrsnula, pametna, ali topla — koja će ga svezati za stup u podrumu kad mu to bude potrebno. Ili mu je ustvari potreban muškarac. Treba mu neki snagator, kosmati homić koji obilazi medvjede barove. On će voljeti i poštivati Adama, a bit će mu kao otac, čvrst, dovoljno pozoran da Adama spasi od njega samoga.»Pa kako je Mary«, reče Adam.»Dobro je«, reče Fish.»Gdje sada živi?«»Ne mogu ti reći.«»Ona mi je rođakinja. Ne možeš mi reći gdje živi?«»Ne.« »Zašto?«»Jer ima malu djecu, Adame, a ti si tip koji puca na sebe i skače s krova. Jebi se.«Za trenutak Adam je izgledao povrijeđeno, ili se pretvarao da je povrijeđen, a zatim je sklopio oči. Fish se bojao da je Adama nagnao da se osjeća jedinstveno i prijeteće - upravo to Adam želi.Brada mu je smeđa i učvršćena crnim ravnim koncem, nazublje-nim kod šava, kao da su mu pauci ušiveni u lice.»Uh. Nemoj«, reče Adam.Fish je dodirnuo šavove.»Prestani, seronjo.«»Koliko ih je?« Izgleda kao kaktus, tako nekako. Šavovi su fantastični.»Dvanaest. Odjebi odavde.« Fish ga pogleda.»Oprosti«, reče Adam. Ali on tu nema nikakvih prava. Nakon pet sati vožnje, Fishu je dopušteno da dira što ga je volja. Fish se sjetio čestitke te je spusti na Adamova prsa. Adam ju je pokušao pogledati.»Trebaš mi je pridržati. Ne vidim.«Fish ju je otvorio i pokazao mu prednju stranu. Tu je bio slon okružen hebrejskim slovima, ispod toga pisalo je »Sretna Bar Mitzvah«. »Židovski slon«, reče Adam. »Čini se«, reče Fish.Fishu su se sviđale bolnice. A najviše čekaonice. Kad su njegovoj zadnjoj curi, Annie, izvadili slijepo crijevo, u bolnici je proveo trideset sati i sjajno se proveo. Upoznao je ljude, naučio puno toga - ta je večer imala neku čudnu kolegijalnu vibru. Igrali su karte u troje, a Fish je dobio sto trideset i dva dolara na skali u boji od tipa čijem su bratu prišivali prst. Bušio je rupu u zidu sobe svog sina, mislio je da klinac prodaje kristalni metadon, pa ga je htio uloviti. Bila je to dobra noć.Ali nije htio ostati s Adamom. Fish pogleda na sat. Bilo je 20:40. Otići će u devet, odlučio je. Zatim će nazvati Annie da vidi može li prenoćiti kod nje. Annie prati lokalnu politiku i ima urnebesne usne, pune kao životinja od balona, glas joj je dublji od njegovog. Kad ju je zadnju put vidio, tako mu je majstorski izmasirala glavu, kružno i posve uvjerljivo, da je pomislio da se podiže, da lebdi. Često su razgovarali, ona živi u L.A-u, on misli da će se poslije odvesti do nje, ne zbog seksa, čak ni zbog romantike, samo da ima gdje otpočinuti tamo gdje još netko diše osim njega, gdje neće morati cijelu noć držati upaljen televizor. Ako je nema, večeras se vraća u San Jose. Može on to. Noću je lakše voziti.»Zna li tvoja mama?«, upita Fish. Zna da Adamova mama ne zna, jer je Adam rekao

Chucku da ako ona sazna, idući put će to učiniti zapravo.»Ne. Mislim da ne zna«, reče Adam.Adamov otac umro je prije nekoliko godina, sfušana premosnica, pa sada njegova majka živi u Australiji. Tamo je otišla s čovjekom kojega je upoznala na amaterskoj kazališnoj predstavi Fiorella! On je imao glavnu ulogu, iako je plav i visok preko metar devedeset.Ušla je sestra. Ona je Filipinka, mlada. Na pločici još piše »Hope« [Nada]. Fish je osjetio potrebu da prokomentira njezino ime, u smislu njezinog posla u bolnici i tako to, ali onda je pomislio da ona to jako često sluša.»To je dobro ime za medicinsku sestru«, reče. Kojeg vraga.Izmjerila je Adamu krvni tlak. Fish gleda, obožava kako se brzo traka oko ruke puni zrakom, kako se čvrsto drži. Ta sprava uvijek izgleda kao nešto ilegalno.»Boli li te?«, upitala je Adama.»Ne baš«, reče Adam.Sestra je uzela čestitku za Bar Mitzvah s Adamova trbuha i stavila je na stolić, pored tegle sa spravama boje trapera, poput lizalica, ali sa zvjezdačama na vrhu. Možda neke sprave za čišćenje, za bris iz usta ili drugih vlažnih otvora. Fish zakratko razmisli o tome da uzme jednu lizalicu i zabije je u Adamov debeli jebeni nos. Nad time se skoro nasmijao.Fish odlazi dok je Adam u polusnu, bezizražajnog lica, gotovo svetačkog. Kad je uspio zakratko otvoriti oči, Fish mu je rekao da će ga sutra opet posjetiti.Noć je oštra, sva svjetla bistra, Fish se vozi prema motelu u kojem je, kaže Chuck, odsjeo Adam. Treba uzeti Adamove stvari - četiri torbe. Adam tu živi mjesec dana, nakon što su mu rekli neka ode iz stana jer je u sobi perušao kokoš. Barem je tako Chuck rekao. Ako je Adam doista operušao kokoš, to je uradio samo zato da može reći da je to uradio. »Potraži g. Alija«, rekao je Chuck. Chuck se brinuo za logistiku. Bio je Adamov odvjetnik, dobročinitelj, medicinski povjesničar. Fish je netko tko će se dovesti i pokupiti torbe.Kad je stigao do motela, ženski odbojkaški tim uzimao je sobu. Čekao je dvadeset minuta dok se nisu rasporedile po sobama i odlučile čija će prtljaga ostati u autobusu. Fish je pročitao sve brošure kod recepcije premišljajući se oko posjete Muzeju navodnjavanja.Kad je došao na red, upitao je za g. Alija, ali žena za recepcijom, teških očnih kapaka u sariju boje limuna, reče da ga nema. »Ja sam gdaAli. Da molim?« Fish joj je pokazao pismo koje mu je Chuck faksirao, tražio je Adamove stvari. Chuck je inzistirao da na kraju pisma stavi, »vjerujem da oko ovoga neće biti nikakvih problema«. Svaki službeni dopis Chuck završava na taj način. Izgubio je pola slučajeva na sudu.Fish je ugledao torbe odmah iza nje, u uskom hodniku s betonskim podom. Tu su bile dvije plastične vrećice, prozirne, i dvije sportske torbe, jedna blatnjava. Gda Ali je pročitala poruku, a zatim pogledala u Fisha. Tada mu je došlo da zaurla. Kao da mu je voda ispunila čelo; oči su mu tek rupe kroz koje se može vidjeti da se utapa. Sto gleda? Koliko toga ona zna? Sigurno zna. Hitna je tu pokupila Adama, a ona ili njezin muž sigurno su spakirali i spremili njegove stvari. Adama zna kao propalicu, onoga koji je skočio, a sada Fisha zna kao nekog tko je još niže, nekoga tko uzima torbe ljudi koji žive po motelima i skaču s krovova motela. Iznad motela nalazi se autoput, a po njemu ljudi prolaze pored toga mjesta vozeći sto pedeset na sat, pitaju se što se događa u prljavom svijetu ispod njih.»Moram nazvati g. Alija«, rekla je i to učinila, koristeći se slušalicom većom od njezina lica. Završila je razgovor s g. Alijem i pustila Fisha u hodnik iza recepcije.»Hvala«, rekao je u prolazu.»Sve u redu«, rekla je i otvorila mu vrata. »Dobro!«, dodala je, a kad je prošao gurnula je zasun, s desna na lijevo.Fish je torbe stavio u prtljažnik i onda se sjetio da je htio istraživati. Zaboravio je pogledati, sada se sjetio, pa je odjednom osjetio uzbuđenje. Pošao je do dvorišta da vidi gdje je Adam pao. Ali nije mogao pronaći krilo motela koje ima četiri kata. Tu je samo jedna dvokatnica u obliku slova L oko bazena, a krov joj je visok samo pet i pol metara. Seronja! Fish je skužio. Naravno! Uostalom, dvanaest metara nije za Adama, nego pet i pol. Otuda je skočio. Seronja! Kukavica! Pizdal'Tko skače s pet i pol metara? Tko to radi? To je posve pogrešno. Posvuda tu ima previše pogrešnih stvari za takve nakane, za taj skok s pet i pol metara. Adam je sigurno znao da pet i pol metara nije dovoljno da se

ubije, dovoljno je da slomi kosti. A jedina jadnija stvar od motelskog krova visokog pet i pol metara je tip koji bulji u njega.Vratio se do auta i otvorio prtljažnik. Posegnuo je u jednu plastičnu vrećicu, tražeći nešto čvrsto. Većina stvari su bile mekane, odjeća, tu i tamo vlažna, ali ubrzo je pronašao trofej, jedan manji sa tenisačem na vrhu i nečijim tuđim imenom ugraviranim na njemu. Između košulja i čarapa nalazio se još dezodorans, pregršt traka koje je Fish izvukao za vožnju do kuće, i bočica kolonjske vodice s nazivom Together, koja ga je nasmijala. Adam je jedini kojega Fish zna da upotrebljava tu vodicu. Osim toga jedine stvari vrijedne pažnje bile su pet remena, smotanih u jedan poput zvečarke, i posuda s dvije i pol kile dječjeg pudera.Neka je žena išla po parkiralištu prema Fishu. Na njoj se sve bilo pokretno — nožni članci, nesigurna na visokim petama; mahala je rukama; njezina glava, koja se klimala sa svakim korakom, kao da i ona sudjeluje u njezinom kretanju. Izgledala je neskladno — malena brada, širok nos, ledene, gotovo bistre oči vučice. Nosila je traper jaknu i šiljaste baršunaste čizme, imala je vitko, upotrebljivo tijelo neobuzdane tinejdžerke.»Haj«, rekla je.»Haj«, reče Fish.»Sto radite?«, upitala je. »Dolazite ili odlazite?« Podsjetila ga je nekako na Jug. Sjetio se Kentuckvja, ne zna zašto. Ima li devetnaest ili trideset godina? Fish nije mogao odrediti. »Pakiram ove stvari«, rekao je. »A onda?«»Onda idem posjetiti prijatelja.« Prošlo je deset sati, a još nije nazvao Annie. Ako nazove prekasno, neće mu dati da ostane kod nje. »Možete li me povesti?«, rekla je žena. »Pokušavam doći do San Diega.« »O. Da. Vidite, ne idem tako daleko.« Iza njega parkirao se kamion i duboko uzdahnuo. »Mogu izaći gdjegod stali.«Pogledao ju je da vidi ima li pištolj ili batinu. Želi joj pomoći, ali više od toga želi otići. Nedavno, na benzinskoj stanici u Daly Citvju, neki je dugonja sa slamnatim šeširom rekao Fishu da nema ni prebijene pare, može li mu Fish posuditi dvadeset dolara - zauzvrat Fishu će dati ček na donosioca. Fish je shvatio da će se spustiti ispod razineljudskosti ako mu kaže ne, pa je rekao da. Uostalom, čovjek je imao auto, nosio je sportsku jaknu, to je onda samo manja transakcija između platežno sposobnih građana. Tip je na čeku napisao svoj kućni telefon i sve ostalo. Ali ček je bio ništavan.Fish je samo htio pomoći tom čovjeku. Prvog je dana razmišljao kako mu je pomogao, vjerovao je u zajednicu duša, u Daly Cityju ili bilo gdje drugdje. A taj je čovjek to odnio. Posegnuo je u Fisha i uzeo to iz njega.Fish je ušao u auto i otključao druga vrata. Polugu i karton mlijeka je stavio u kutiju za alat, pa je žena sjela na mjesto za suvozača, nekoliko centimetara od njega. S poda je uzela mapu, brzo je presavila, stručno, i stavila sa strane u pretinac na vratima.»Hvala vam za ovo. Baš ste slatki«, rekla je kraljevski mu pružajući ruku. »Kako se zovete?«»Eddie«, rekao je. Ruka joj je bila hladna. Nije znao treba li je poljubiti ili stisnuti. Nije učinio ni jedno ni drugo, samo ju je držao par sekundi i onda ispustio.»To je čudno«, rekla je. »Moj brat se zove Eddie. Zvao se.«Sada se Fish premišljao hoće li joj reći svoje pravo ime. Umjesto toga rekao je: »Promijenio je ime?«»Ne, umro je.«»O. Zao mi je.«»Nema problema«, rekla je.Fish je izišao iz parkirališta i prenuo glavnom cestom. Nema problema. Htio joj je reći koliko mrzi taj izraz, ali nije. »Ne brinite« ima smisla, to je tapšanje po ramenu, jedna osoba time umiruje drugu, ali »Nema problema« implicira da na cijelom svijetu nema nikakvih briga, a to jednostavno nije istina.Stigli su do autoputa. Fish je upita kako se zove. Zvala se Wendy.»Kamo ste krenuli?«, upitala je.»Redondo Beach, čini mi se.« Tamo živi Annie. Blizu plaže, ima futon u špilji od stana pored garaže peteročlane obitelji. Stan joj jezatrpan figuricama od stakla mitoloških životinja, uši se razvlače dok se staklo topi — hipogrifi, hidre, satiri, sićušne sfinge boje dinje.

»Moj bivši živi u Redondu«, reče Wendy. »Oženjen je. Ona ima četvero djece. Dvoje su Dovvnovci.«»Aha«, reče Fish. Zurila je u njega. Pitao se kako izgleda iz profila.»Pa što ste radili u motelu?«»Ništa. Uzimao stvari.«»Kakve stvari?«»Neke stvari. Od prijatelja.« To mu nekako zvuči sumnjivo. Ali nije se obazirao. Djelovala je impresionirano.Wendy je nekoliko puta gurnula gumb za biranje stanica i pronašla pjesmu »Oooh-oooh, Jackie Blue«.»Obožavam ovu pjesmu«, rekla je i glasno se pljesnula po krilu. Ruke je zadržala tamo, uhvatila se za bedra kao da ih želi zadržati na mjestu.»Pa zabavljate li se?«, upitala je. »Molim?«»Zabavljate. Li. Se.«»Inače? Ne znam —« ="-4»Znate. Zabava.«Izgubio se. Pogledao ju je preklinjući.»Vi i ja, zabava, zgodni. Trebali bismo nekamo poći da se zabavimo. Mogli bismo stati, uzeti piće i tako to. Ili sobu. Uzeti malo trave. Već nešto.«Fishu je konačno svanulo. Sranje. Normalne žene muškarcima se ne obraćaju sa »zgodni« - to čine samo konobarice i prostitutke. Ipak, to je sramota. »Zgodni« je tako divna riječ.Fish je malo razmislio nad njezinom ponudom. Od njezinih bedara zavrtjelo mu se u glavi. Koliko bi to koštalo, točno, da se provede s takvom ženom? Nije znao. Kako sam napunio toliko godina, a još uvijek ne znam koliko koštaju te stvari? Ali on ne može. Nikada nije skinuo košulju ispred njemu nepoznatih ljudi. Vidjela bi da ima dlakava ramena i njegov ožiljak od hernije, daleko čudniji nego što bi trebao biti, pa će pomislitida je neki mutan tip, da su malje i ožiljak nalik na iskrivljeni osmijeh dokazi da on mora plaćati za društvo koje mu ona pruža.»Ne, moram dolje do Redonda«, rekao je, kao da se premišlja hoće li popodne otići u kino. »Čeka me prijatelj. I njegova žena i moja mama i svi ostali. Rođaci.« Brže je na glas nabrajao članove obitelji nego što ih je mogao u glavi izbrojiti. »Sigurno me svi čekaju.«»Možemo na brzinu, ako želiš«, rekla je.Ukazala se još jedna narančasto crna ptica, nisko i brzo je preletjela preko ceste. Fishu je došlo da upita Wendy zna li kako se zovu -drozdovi? Zebe? Nije da bi se time išta promijenilo, kad bi znao kako se zovu. Ime je dijagnoza, a ni jedno ni drugo nimalo nije važno. Brzo ju je pogledao; ramena su joj sada bila tik do njegovih, spustila je bradu. »Nisam skupa«, rekla je.Fish je skrenuo s autoputa i stao ispod nadstrešnice benzinske stanice; blistala je kao da je dan te se sjetio Renoa. Wendy ga je pitala može li u zahod, tu je njezina koža izgledala plava, prozirna, kao da je obasjana iznutra, a vlaga se podigla. Međutim, umjesto da ode u zahod, krenula je ravno prema telefonskoj govornici, dok je telefonirala mahnula je Fishu kao da joj je otac koji ju je dovezao na koncert. Otišao je.Kada je uspio nazvao Annie, bilo je prekasno. Probudio ju je, ili se ona pretvarala da je spavala. Prve riječi bile su joj prepune prezira, a on se pitao je li Wendy još uvijek na benzinskoj stanici gdje ju je ostavio, na nekoliko kilometara. »Moraš početi misliti i na druge ljude, dragi«, reče Annie, sada nije bila ljuta, nije se ništa osjećalo, i sklopi slušalicu.Nakon dvadeset minuta vratio se u bolnicu. Ponoć je odavno prošla, nije bilo šanse da kroz vrata uđe u Adamovu sobu. Parkirao je na istom mjestu i počeo razmišljati koji je njegov prozor. Zna da je Adam na trećem katu, a dva prozora kandidata nalaze se sa svake strane metalnih ljestvi. Stoga je pojurio ispod vrba i palmi i počeo se penjati.To je lijevi prozor. Može vidjeti Adama u svjetlu televizora. Njegovo dvanaestogodišnje lice sada je okrenuto prema Fishu, oči sklopljene. Otišla je žena s keksima. Kad je ugledao Fisha, nije mogao povjerovati. Zatvorioje jedno oko, kao da gleda kroz teleskop, da bude siguran. Fish mu mahnu, a Adam mu odmahnu, samo s prstima.Fish dalje od toga nije razmišljao. Da ima neku posebnu poruku za Adama mogao bi je pantomimom prenijeti kroz prozor, ali on nema takvu poruku.Adam je ustima oblikovao riječ »Kako?« i pokazao prema Fishu. Fish se spremio da

mu pantomimom pokaže uspinjanje po ljestvama, ali je shvatio da to ne može a da obje ruke ne odmakne od prečki. Pokušao je jednom rukom, ali izgledalo je kao da kupuje, kao da pleše sa kolicima iz samoposluge. Adam nije shvatio.Fish odmahnu glavom, treba sve iz početka. Odlučio je da pokuša otvoriti prozor, ući i razgovarati. Ali prozorski okvir je uzidan u zgradu, nije popuštao.Fish je glavom lupnuo po prozoru, dva puta. Adam se nasmiješio. Fish je to učinio još nekoliko puta da ga zabavi. Adam se pretvarao da umire od smijeha. Nije baš tako sjajno kako se obojica pretvaraju da bi moglo biti, ali ništa se drugo nije moglo učiniti. Ubrzo Adam zijevnu. Fish zijevnu. Adamove oči su treperile, pa mu je Fish gestama pokazao da će ga vidjeti sutra, mahao je rukom kao da pravi valove, valovi znače sutra, valjaju se i valjaju.Fish se dovezao do Redonda i uzeo sobu u Red Roofu kod autoputa. Zaključio je da bi Annie mogao nazvati sutra ujutro i onda posjetiti Adama kad se bude vraćao na sjever, treba nešto učiniti s tim torbama nakon što ih pregleda i baci tablete i sve ostalo što ne želi da ostane kod Adama. Odlučio je da mu nabavi pravi kovčeg ili dva, nešto čvrsto, otporno. To bi mogao sutra.Sutra!Sutra može staviti Adamove stvari u čvrste kovčege i odnijeti mu ih, ostaviti ih u bolničkoj sobi, kod vrata da budu tamo kada bude spreman da ode. Adam bi mogao biti mladić koji obećava s urednim čvrstim kovčezima. Fish će sve prepakirati, sve će složiti u dva reda, hlače s jedne, a košulje s druge strane, u drugom kovčegu bit će ostale stvari - čarape, rublje, stvari za osobnu higijenu i remenje, dječji puder. Sutra će sve to bolje obaviti nego što je danas činio. Sutra! Sutra!Fishova soba u Red Roofu je u mraku, on zna da je glup. Zidovi mirišu na ljude, on to nije zaslužio, da ga opet tako prevare. Sebi je toliko puta obećao da više neće gubiti vrijeme, neće nikad više darovati čisto povjerenje, kao da je jučer rođen, nekome tko je tako nemaran. Dovoljno su ga namagarčili. Zašto mu je taj čovjek u Daly Citvju uvalio ček bez pokrića? To je tako nasilno. Neće on vječito pušiti. Ne želi pripadati svijetu ispod autoputa. Ne. Danas je sutra, a sutra je uvijek isto. Ne, zaobići će i Annie i Adama, nabavit će sačmaricu, poći do one farme na 1-5 i pobiti gomilu blesavih krava. Ha ha! Ionako ništa od njih - tolikim je životinjama suđeno da umru. Možda da im odsi-ječe glave, izdubi ih i nosi kao masku. Da! Iz zajebancije. Samo da to učini. Vlaga u jednoj od tih golemih teških glava - tako bi za trenutak htio vidjeti kako je unutra. Njegova čista kosa bit će sva krvava, lice mokro, prljavo od svega što nije uspio očistiti prije nego što je navukao tu jebenu stvar.iOna čeka,nemirna,usijanaOna je samohrana majka i muškarci, osim njezinog sina koji ima petnaest godina i nije se javio, nimalo je ne zanimaju. Sada je 2:33 ujutro, a on nije nazvao od 17:40 kad je rekao da će vani večerati. Ona gleda Elimidate, pije crno vino pojačano džinom, zamišlja kako svog sina jedinca tuče palicom za golf. Zamišlja kako ga udara žestoko, ravno po licu, i razmišlja da bi taj zvuk mogao kompenzirati njezinu brigu, to što ne može zaspati, i stotine strašnih misli koje su je izmučile u proteklim satima. Gdje je? Ona ne zna čak ni kamo je mogao otići, niti s kim. On je samotnjak, on je ekscentrik. On je, razmišlja ona, od onih tinejdžera koji se na internetu petlja sa svakojakim kriminalcima. A ipak, nekako zna da je na sigurnom, da mu je dobro i da iz već nekog razloga nije mogao nazvati, ili da o tome nije previše razmišljao. Možda iskušava koliko mu je toga dopušteno, a ona će ga podsjetiti na posljedice takve nepromišljenosti. A kada je pomislila što će mu reći i kako će se izderati na njega, osjetila je neko čudnovato zadovoljstvo. To zadovoljstvo je poput onog koje se osjeti nakon strasnog češanja po tijelu koje trpi užasnu iritaciju. Predati se češanju, posvuda i bijesno - što je učinila prije samo mjesec dana kada se opekla na otrovnom bršljanu — to je najveće zadovoljstvo koje je upoznala. A sada, dok čeka svog sina i zna koliko je opravdana njezina ljutnja, koliko su opravdani razlozi za sve što će mu sručiti u njegovo neodgovorno lice, zatekla se kako njegov dolazak očekuje poput proždrljivca koji čeka na svoj obrok. Ona klima glavom. Ona se lupka olovkom po suhim usnama. Ona se pokušava pribrati, donijeti odluku kako će započeti s njim. Koliko bi njezine kritike trebale biti općenite? Trebaju li se odnositi samo na ovu noć, ili bi to trebao biti prolaz kroz koji

ćeproći kako bi razgovarali o svim njegovim promašajima? Kakve mogućnosti! Imat će dozvolu da pode bilo kamo, da kaže bilo što. Natočila je još džina u čašu s merlotom, a kad je podigla pogled, u 2:47, njegovi farovi su se ocrtali na prednjem prozoru. Ovo će biti božanski, pomislila je. Bit će sjajno, fantastično; ona će se češati i češati i užariti se. Jurnula je prema vratima. Ne može dočekati početak svega toga.TišinaKada sam zadnji put pričao ovu priču, završio razgovarajući sa srebrnastim treperenjem mjeseca na crnom jezeru na otoku Skye. Išla je otprilike ovako:»Ti imaš sreće, Tome, što imaš Erin i ostale poput Erin.« Glas na srebrnastom odrazu mjeseca nije bio dubok kako bi mogli očekivati. Međutim, to je glas pjevača, tenora, onaj koji nesebično voli sebe.»Hvala ti«, rekao sam. »Osjećam se blagoslovljeno.«»Cesto razmišljam da siđem dolje i živim s vama, da tu napravim strašnu zbrku«, rekao je. »Uvijek izgleda tako zbrkano, pa mislim da bih se tu mogao snaći.«»Pa zbrkano je, čini mi se.«»Uvijek izgleda strašno zbrkano. Pravo da ti kažem, izgleda kao da je gotovo nemoguće preživjeti. Koliko sve to boli.« »Nije baš toliko bolno«, rekao sam.»Ali Tome«, rekao je, »njihanje vaših klatna! Svačije se klatno njiše, naprijed natrag, a uvijek te tresne nečije tuđe klatno što se njiše. Gledaš svoja posla, ali nečije rude klatno njiše se naokolo, i tras! mlatne te po glavi.«»To se događa, da.«»Vidio sam tebe i Erin kod skladišta.«»O.«»Bio sam tamo.«»To ima smisla. I ja sam tebe vidio.«»Često te promatram, Tome. Imam dovoljno vremena. Vrijeme je meni drugačije nego tebi.«I dalje sam razmišljao što je to srebrnasto treperenje moglo vidjeti. Međutim, on se raskomotio uz zvuk svojih misli.»Vrijeme osjećam kao što ti osjećaš snove. Tvoji su snovi kaotični. Ne možeš upamtiti kojim su redom išli, a kad ih se sjetiš, pamćenje se koleba. Lica mijenjaju. Sve je u baricama i potočićima. Takvo je vrijeme za mene.«Prije tri dana, na aerodromu, ostao sam zapanjen kada se Erin doista pojavila. Sto je uopće došla. Sto ima auto. »I možeš se voziti drugom stranom? Rade li i oni tako tamo?« »Rade. Kao i ja.« Dobro je izgledala. Blijeda. Ima dugi nos, malo povijen, izgleda kao da je slomljen, savršeno je usklađen s njezinom iznimno gustom kosom boje čokolade, kose koju kao da su tisuću puta očešljali patuljci iz bajke.Uvijek sam bio dobar prijatelj. Bezazlen, pozoran, strpljiv.»Izgledaš puno bolje«, rekla mi je.»Hvala«, rekao sam, nisam znao na što misli.Otputovao sam avionom preko produljenog vikenda, ona i ja planirali smo se odvesti do otoka Skye. Zagrlili smo se, a ja sam zaječao na njezinom džemperu, odmaknuo se i opet je pogledao. Njezine oči su i dalje plave kao ocean na karti. I dalje ima tamne pjege, gotovo da su mrlje, okrugle i diskretne, poprskane oko njezinog nosa i po obrazima. O njima sam bio ovisan, obožavao sam njezine stare traperice boje kave, malo preširoke, izblijedjele na njezinoj smjeloj, samouvjerenoj stražnjici - glumila je u studentskoj predstavi o ženama Roberta Crumba. Ona je tako fantastična - pa kako je onda meni, s mojim bezličnim torzom i masnim vratom, bilo dopušteno da joj budem tako blizu? Stajao sam i propinjao se na nožne prste, suzdržavao se da se ne počnem znojiti ili vikati, da ju ne podignem i odnesem na ramenima.U podne u Edinburghu je padala kiša, smračilo se. Zbunilo me što je Erin - Erin Mahatma Fullerton - tako sigurna u sebe ovdje, prije samo godinu dana ostavila je mene i D. C. Što je tako samouvjereno u stanju voziti pogrešnom stranom ceste.»Nevjerojatna si«, rekao sam u vezi njezine vožnje. »Kako to da nisi zabrljala? Kako to da nismo poginuli?«»Mislim da mi je normalno da sam dobra u svemu.«Bila je dobra u svemu. Ne sjećam se nečega u čemu nije bila dobra. Nisam zbog toga bio ljubomoran. Nisam bio ugrožen. Trebao bih biti u stanju da jednostavno iznesem takve tvrdnje a da je ne osuđujem.

Vozila je položivši ruku na gornji dio volana, nije ga čvrsto držala, zapešće joj je počivalo na vrhu. Posegnuo sam prema njoj i uhvatio je za koljeno.»Ovo je tako čudno«, rekla je i onda se nasmijala snažno zabacivši glavu. To je prvi put da vidim da tako nešto radi. »Znam«, rekao sam. »Ali dobro je, zar ne?«»Da, dobro. Dobro je.« Opet se nasmijala na isti način. Svaki put kad bi to učinila gotovo bi se licem zabila u volan. Bila je to nova i lažna navika - u kojim godinama prestajemo afektirati na taj način? Nadam se da to neće ponoviti, jer ako ponovi morat ću joj reći neka prestane.Upoznali smo se na jednom protestnom skupu, ili na putu prema njemu, zbunjeni pa čak i očajni. To je trebao biti marš protiv IMF-a/ Svjetske banke, ali je organiziran kao akcija protiv potencijalnog bombardiranja Afganistana. To je bilo u rujnu.Njezine hlače bolje ljubičice spazio sam već na udaljenosti od nekoliko ulica, brzo sam krenuo za njom i upitao ju je li krenula prema Feedom Plazi. Rekla je da. Bila je pristupačna, primila me u društvo da zajedno pođemo do tamo. Samo je radoznala, ne želi se previše približavati demonstracijama, jer radi za Ministarstvo financija i tako to.Nasmijao sam se. Ozbiljno? Da. A čime se bavi na poslu? Radi kao veza između Ministarstva financija i MMF-a. Opet sam se nasmijao. Nikada nisam upoznao nekoga iz Ministarstva financija.»Čekaj malo«, rekla je. Stala je, ruka joj je bila na ustima.Buljio sam u ruku na njezinim ustima. Nešto se dogodilo što nije moglo biti moguće: neka ptičica sletjela joj je na rame. Erin nije bila iznenađena.»Pa ptičice-živ-živ!«, rekla je ptici. »Nije li to čudno?«, rekla je meni.Ptica je odletjela, a Erin me je povela prečacem. Prošli smo ispod mramornog nadvožnjaka i preko tržnice na otvorenom. Prste sam uronio u malu fontanu, voda je bila pretopla. Cartierova trgovina bila nam je s desne strane kad su zvukovi s protesta postali jači, dopirali su negdje iznad naših glava. Ispred nas bile su uglačane stube, a s lijeve strane park. Slijedio sam je.Ima u njoj nešto eksperimentalno, pomislio sam, fizičko. Kao da nije imala lijevu ruku. Spuštali smo se stubama, bio sam joj s desne strane, pa nisam mogao bolje vidjeti.Nagnuo sam se prema naprijed i utvrdio da ne maše lijevom rukom, na tom mjestu nije imala lijevu ruku. Postajao sam sve više siguran da ima samo jednu ruku. Ispred nas je stao veliki crni kombi, pa sam u prozoru mogao jasno vidjeti njezin odraz. Izašla su četvorica policajaca ili agenata s protudemonstracijskom opremom, pogrbljeni, mrki, a Erin nije imala ruku. Međutim, to nije djelovalo oštećeno ni slabašno, nego nekako skladno - nije to bio hendikep nego samo prihvatljiva varijacija. Umjesto da joj se jedan rukav klati, ona ga je prisila za rame. Ili je to učinio proizvođač. Šavovi se nisu vidjeli. Zamijetila je da ju gledam. Okrenula se i otišla.Gledaju li ljudi Erin čudno? Kao prvo, to ovisi o njihovom stajalištu. Oni koji mogu shvatiti i biti sigurni da joj nedostaje jedan ud, mogli bi nakriviti glavu ili nakratko zastati. Ne zbog gađenja. To je više kao jednostavno iznenađenje, kao kada ugledate identične blizance, u odrasloj dobi, jednako odjevene, ili mačku na povocu. Htio sam biti bliže njoj jer mi je djelovala kao budućnost, kao nova vrst osobe, nova vrsta stvorenja. Kad sam imao trinaest godina imao sam prijateljicu, pola Francuskinja pola Vijetnamka, koja mi je davala isti osjećaj satisfakcije - premošćivala je razmak između mog svijeta i meni novog.Na periferiji protestnog skupa brbljao sam kod TV kamera, muvao se naokolo. Gledali smo kako demonstranti ulaze i izlaze s trga. Nije bilo jasno da li je protest počeo, da li završava, ili je u punom zamahu. Energija je bila mlaka. Odnos demonstranata i onih koji su ih dokumentirali bio je otprilike jedan jedan.»Ne djeluješ previše sretno«, rekla mi je.To me razgalilo. Nasmiješio sam se. Osjećao sam se kao ona ptičica koja joj je sletjela na rame. Ona je bila neiskvarena zemlja na kojoj bih se mogao nastaniti. Mogao bih donijeti sve što imam.Upitao sam brine li je da će izgubiti posao, ako je pokažu na snimci. Ruku sam stavio na usta.»Ustvari ne«, rekla je. »Ima dosta poslova. Toliko toga treba učiniti. Ustvari, ima ih prokleto puno. A možda je vrijeme za promjenu. Ovaj me grad guši.«Nasmijala se sklopljenih očiju. I ja sam se smijao promatrajući je. Znao sam da ću joj naći posao tamo gdje radim, da ćemo postati bliski, da su saznati stvari

koje sam htio znati o njoj.Sjela je na rubnik.Pored nas neki je bradonja nosio transparent »Prijatelj Zemlje«.Erin pokaza prema njemu. »On je prijatelj Zemlje«, rekla je.Prošao je neki par, mladi, drže se za ruke, s crnim maramama preko lica. Erinino se lice smračilo. »Moram na neko vrijeme otići iz ove zemlje«, rekla je.Bilo je to prije više od dvije godine. Sada, u našem malenom autu koji je zaudarao na plastiku, smucali smo se oko blistavo crnog edinburškog zamka. Na brdo i po parkiralištu zamka jurili smo i vikali po kiši, a kad smo stigli do debelih kamenih zidina, krenuli smo u obilazak da nešto saznamo o povijesti krunskih dragulja te zemlje. Smišljali smo strašno smiješne šale na račun tih krunskih dragulja, o ulozi seljanki koje su ih štitile i skrivale. Gledali smo film o škotskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu, možda je bio Prvi svjetski rat, a veći dio filma prikazivao je vojnike kako stoje i puše lule. Stari ubrzani film ih je živcirao, kretali su se kao ptice. Prikazan je dugi red vojnika u kiltovima, plesali su u parovima, držali za ruke, na pozornici na otvorenom, vjerojatno kako bi zabavili druge kolege. Okretali su se, vrtjeli, ponekad s rukom iznad glave, ponekad s jednom na trbuhu - teško je objasniti.»Više ne uče vojnike da plešu kako su nekad činili«, reče Erin.Sada su svi prikazani na filmu mrtvi. Kad sam bio mali nisam mogao na televiziji gledati ništa u crno bijelom, jer sam znao da su ljudikoji se kreću sada prah. Zagrlio sam Erin straga, a ona je promatrala moje ruke kojima sam je blago obuhvatio oko struka.Znao sam da nije zadovoljna otkako se preselila u London. Ali njezine brige odnosile su se na dom. Dobivala je vijesti od svoje obitelji i bila je bespomoćna. Njezin najdraži rođak, marinac, bio je u Kabulu. Njezini su roditelji još bili u braku, ali su viđali druge ljude; njezina se majka nalazila sa nekim penzionerom koji je na školskoj zebri držao znak Stop. Između prelazaka ulice sjedio je na vrtnoj stolici.»Uvijek sam mislila da mu nisu sve daske na broju«, reče Erin o tom čovjeku, zvao se Jedediah. »Nije retardiran, znaš...«, napravila je grimasu kao zombi. Protrljala je sljepoočice i ukrstila oči. Sada je taj čovjek spavao u postelji njezine majke.Prije me nisu zanimale osobe kao Erin. Imala je magisterij, koji nisam shvaćao - magisterij općenito, ili zato jer ga želi imati. Poznavala je menije, sireve i Karipske otoke nazvane po svecima. A bila je vrlo snažna i nemirna. Ostavila je posao u D. C.-ju i sada je ovdje.Namjeravala je pokrenuti zajednicu prognanika u Londonu, ili u Škotskoj, Irskoj. Ili Norveškoj. Nije se još odlučila, pregledavala je moguće lokacije - negdje, rekla je, »gdje sve crkve nisu pod skelama«. Otok Skye je bio među kandidatima. Nedavno je bila u Crnoj Gori i razočarala se. »Očekivala sam više brkova«, rekla je. »Brkova i šešira.«Imao sam osjećaj da je previše romantična u vezi ideje o životu negdje drugdje, ali to joj nisam rekao. Obilazili smo muzej u zamku, toliko starih stvari iza novih stakala. Požalila se da zbog narkotika i beba gubi prijatelje, da se preko telefona svađa sa svima koje zna u SAD-u. Bila je uvjerena da je svaki put u pravu, a ipak, željela je znati djeluje li kao luđakinja. Rekao sam joj da je savršena.»Uvijek sam na tvojoj strani«, rekao sam.»Super. Ostani uz mene, pa ćemo zajedno sustavno ukloniti sve ludorije iz mog života.«Auto nije imao CD uređaj, ali Erin je imala adapter s kojim je spojila svoj prijenosni CD uređaj za kazetofon. Dok nas je vozila nizbrdo premagradu, sve sam spojio i na kraju shvatio da se žice ne mogu spojiti bez nekakvog ljepila.»Stani malo«, rekla je.Zaustavila je auto kod manje tržnice sa stražnje strane zamka i utrčala unutra. Tada smo se prvi put razdvojili nakon aerodroma, a bilo je prerano. Stavio sam ruku na kožu na kojoj je sjedila. Poželio sam da je toplija.Trčeći se vratila do auta osmjehujući se kao da je nešto ukrala. Otvorila je vrata, kiša i vjetar bučno nahrupiše, i ušla unutra. S treskom je zatvorila vrata za sobom.»Pogodi što sam upravo kupila?«Pogađao sam: »Ljepljivu traku.«

»Točnoooo..« Mahala je kažiprstom po zraku izvlačeći nove riječi iz mojih usta, kao da se igra yo-yom. Skoro sam podivljao od žudnje.»Specijalna traka?«, nastavio sam, došlo mi je da je primim za lice, stisnem ga i obližem.»Ne bilo kakvu traku. Selotejp.«1»Dobro.«»Kužiš, Škotska traka.« »O.«Kiša je sipila.Pobjedonosno ju je izvadila iz bijele papirnate vrećice. Razrogačio sam oči trudeći se da djelujem impresionirano.Traka je bila žućkasta, boje jantara. Izgledala je kao traka koju smo koristili u osnovnoj školi, prije nego što su izmislili dobru ljepljivu traku.»Izgleda staro«, rekao sam.»Ne, ne, ova je najbolja. Oni su je izmislili, ovi ljudi! Možda upravo tu, u ovom zamku. Hrpa redovnika, to je trajalo stoljećima.« Očajnički je pokušavala odmotati dio trake, ali ova nije bila pričvršćena za bilo koji standardni tip naprave za odmotavanje. Htio sam joj pomoći, ali sam znao da će mi reći kad joj to bude bilo potrebno. To je pravilo.1Engl. Scotch tape, doslovno Škotska traka; prim. prev.Nakon nekoliko sekundi omotala je traku i zalijepila adapter za walkman. Ali traka nije držala. Smjesta je otpala. Bila je poput papira. To nije bila ljepljiva traka. Nije imala nikakva ljepljiva svojstva.Nasmijao sam se i onda stao. Bila je ljutita. Odmotala je još trake i na prstima iskušala ljepljivost.»Uopće ne drži«, rekla je. »Ne mogu vjerovati.«Upalila je auto i krenula.»Ovo je selotejp, zar ne?«, rekla je. »Proklet bio.«U sutonu po brdima. Diljem jarko zelenih brda, bijele stijene razbacane poput zuba.»Kad ovo vidim pomislim na blaženstvo«, rekao sam Erin, obožavao sam zvuk riječi blaženstvo, htio sam je na neki način impresionirati. Sada sam ja vozio, ubrzo sam shvatio da vožnja krivom stranom nije nimalo teška.»Volio bih da tu živim«, rekao sam nastojeći da zvučim sneno. »Ne možeš tu živjeti«, rekla je. »Tu nema ničega. Nema posla.« »Mogao bih telekomunicirati.« Erin šuti.»Kad bi ti bila ovdje«, počeo sam i onda odbacio tu misao. Blijedo mi se nasmiješila. Upio sam svaki atom tog osmijeha.Kad sam upoznao Erin, radio sam u firmi za obradu statističkih podataka, manjem uredu koji je osnovao Dean Denny, jedan od vodećih igrača bejzbola. Imao je duge ruke, smušen i brkat. Kada se u trideset i drugoj godini povukao, kandidirao se za upravu, nije prošao, deset godina je lobirao za sve i svakoga, od Exxona do Greenpeacea, a onda pokrenuo Američki institut za statistička istraživanja. Firma se nalazila u adaptiranoj viktorijanskoj zgradi u Alexandriji, opsluživala neprofitne organizacije u D. C.-ju, neke federalne agencije, i one koji su htjeli utjecati na jedne i druge odnosno na oboje. Sa mnom su još radili Michaeli Derek, Michael je Deanov sin, a Derek je stari Michaelov prijatelj i bivši osobni asistent Alana Simpsona, senatora iz Wyominga.Dva mjeseca nakon što sam upoznao Erin, našao sam joj posao i AISI-ju. Pribojavao sam se da će zamrziti Michaela i Dereka, da će je oni otjerati. Kako bi se zabavili, nedavno su iz naziva firme izbacili jedno slovo, na posjetnicama je stajalo A. S. S. Oni su zajebanti, oni su seronje. Zvali su me Kornjača.Zatim Čovjek-kornjača.Zatim Čornjača.Zatim Čori. Zatim Čvor.A na kraju opet Kornjača.Bili su smiješni i lojalni. Smijali su se zbog hlača Dockers, a nosili su hlače koje su šokantno podsjećale na Dockersice. Ponekad su na poslu nosili bejzbol kape, šilt pažljivo svijen poput izokrenutog osmijeha, otrcanih rubova. Uvijek su imali savršenu obuću - stare niske Nikeice boje zemlje, ili bijele visoke koje su savršeno izblijedjele i bile zgužvane. Odijevali su se kako su u katalozima Cape Coddish odjeveni njihovi modeli, ali ova dvojica su bili još bolji, nisu se trudili, uvukli bi jednu stranu košulje unutar hlača, odjeća im je bila iznošena, ali nikada otrcana ...

Zvuči kao da sam pomno pratio kako se oblače, ali ja to ne pamtim na taj način. Znate takve ljude. To su fini ljudi, znaju što je dobro, a što loše. Imao sam izrazit osjećaj da bi u trenutku više učinili za mene nego što bih ja učinio za njih. To im je bilo urođeno; to nisu ljudi koji se premišljaju.Američki institut za statistička istraživanja bio je jedini te vrste na Istočnoj obali, dakle bili su najbolji u svom poslu. Bili smo ljudi koji su se latili statistike - koliko je ljudi ozlijeđeno na poslu svake godine, koliko je dječaka zlostavljano od strane svećenika u svakom desetljeću, koliko je automobila obijeno u urbanim područjima svakog tjedna, bilo što - i između ostaloga s tim brojkama računali dnevnu učestalost, po satu, minuti, sve što je bilo najškodljivije. Znali smo sve relevantne podatke - 525.600 minuta u godini, 31.536.000 sekundi - pa smo uvijek mogli odrediti kako da bilo koje pitanje ili trend djelujuprijeteće što je više moguće. Jedno je tri milijuna vjeverica potrovanih konzerviranom hranom godišnje, ali ako javnost sazna da jedna od tih vjeverica umire svakih dvanaest sekundi, onda, kako se kaže, imate populaciju koja je motivirana za akciju.S obzirom na fizičku bliskost, nas četvero znali smo jako puno toga jedni o drugima. Mogli smo čuti, ako smo htjeli slušati, svaku riječ koji bi bilo tko od nas izgovorio, na telefonu i drugačije. Brzo smo jedno drugoga počeli štititi, a napose Erin, za koju smo držali da joj je potrebna naša zaštita. Odgojena je kao jedinica izvan Ashevillea - imala je blagi akcent - a sada se osjećala, često bi rekla, kao da je dobila tri brata. Kad je to prvi put rekla, nakon što smo zajedno radili nekoliko mjeseci, nas trojica smo venuli za njom, držati nas za njezinu braću — to je Dereka nagnalo da barem počne dizati utege. Ali ako bi se bilo tko pokušao udvarati Erin, to bi bilo protuprirodno, odnosno kosilo bi se s Bogom. Prije toga svi smo imali određene namjere različitog intenziteta. Moji su osjećaji prema Erin bili zbrkani. Volio sam je.Zamijetila je neke stvari kod mene. Kad bih sjeo preko puta, za bilo kojim obrokom, imala bi vremena, nakon što bi me promatrala nekoliko trenutaka, da nešto izjavi. »Imaš oči kao male ribice«, rekla je. »Mirišeš čisto. Kao dječačić«, rekla je. Nije bilo važno što je rekla, uvijek sam bio presretan. »Nešto je ispod tebe«, rekla mi je jednog dana dok je jela sendvič, kradom mi otvarala svaku poru i čitala svaku moju uspomenu. »Poput gomile zuba koji čekaju da izbiju van.«Htio sam je voljeti junački, nesebično - veličati je i braniti, kažnjavati ljude koji su gledali u njezin batrljak na način da joj je bilo neugodno. Ali ubrzo sam shvatio da ona ima više nego dovoljno udvarača, a barem ih je nekolicina bolja od mene. Svi su djelovali kao mirni, nekomplicirani ljudi, obično su bili stariji i u pravilu su izgledali starije nego što su bili, nosili su vunu. Ali povremeno bismo spazili »starog prijatelja« ili znanca iz ove teretane ili one grupe — išla je na brojne predstave - zbog kojih bismo se zabrinuli. Oni su bili mršavi, neobri-jani, nosili su čizme.Svoju je pažnju tako ravnomjerno podijelila na nas trojicu da nas je to izluđivalo. Obično smo zajedno jeli, ali povremeno, po ustaljenomi pažljivo sračunatom redu, nasamo s njom. Neko vrijeme Derek i Michael bi kročili u područje u kojem su imali dopuštenje da zbijaju neslane šale na račun njezine jedne ruke. Nikada im se nisam priključio, kao ni Dean. Dereku je dopustila da je zove Lijeva, ali u jednom trenutku Michael je izgubio dozvolu da se šali s njezinom rukom, ne znam zašto. Bio sam presretan.Michael, Derek i ja, svi nesigurni glede namjera onog drugog, kao i u naše vlastite, pijani smo se jedne noći složili da je nikada više nećemo dotaknuti, čak ni u stanju kao što je bilo to u kojemu smo se tada zatekli. Ali svi smo bili intimni s njom. Derek ju je vozio na motoru, Michael ju je naučio kako se peče prase. A ja sam joj - zato što me više voljela ili jer sam bio najmanje muževan — pričao o muškarcima.Tvrdila je da nikada nije htjela previše razgovarati o njima, ali je govorila, s malim provokacijama. Čuti njihova imena ili nadimke koje im je davala — Prsti, Sefior con Queso, g. Robinson — stvaralo mi je nelagodu; bilo je jasno da su mnogi od njih još uvijek u blizini, da nije odlučila niti ih se htjela otarasi. Kukala je nad činjenicom da privlači muškarce koji su od nje htjeli nešto posebno. Često je koristila tu riječ posebno, kad bi govorila o tim neimenovanim muškarcima. Po meni, ona je bila savršena, premda sam htio da je opreznija, ili da se više kloni tih loših muškaraca. Loše muškarce, rekao sam joj, isprva nije

lako zamijetiti, iako nisam bio siguran je li to točno.»Ne mogu razmišljati o namjerama svih koje poznajem«, rekla je.»Pogrešno«, rekao sam. »Moraš razmišljati o njihovim namjerama. Tri minute nakon što upoznaš bilo kojeg muškarca, on je u potpunosti odredio svoje namjere prema tebi.«»Ne vjerujem u to«, rekla je.Stali smo na čistini, magla se obavijala oko nas kao da će probuditi duha iz boce, a zatim se razišla, zagrlio sam Erin s leđa. Glavu sam joj zagnjurio u vrat. Na to je pristala, okrenula se prema meni, zatim se čvrsto zagledala u mene - i pustila me. Znala je da sam slab i glup. Ali kada me pustila, opet sam je privukao sebi, snažnim zagrljajem pokazivao sam da je želim držati barem par minuta, pripijen uz nju, to bime usrećilo. Bio sam shrvan osjećajima: obožavao sam nju i svijet, tim redoslijedom.Držao sam na oku njezinu sljepoočicu da vidim hoće li se licem okrenuti prema meni. Ako se to dogodi brzo ću je poljubiti i onda stati, zatim se nasmijati pretvarajući se da smo samo blesavi. Dugo ću je ljubiti da zadovoljim svoju radoznalost o tome kako to izgleda poljubiti je, ali dovoljno brzo da mogu otpisati taj poljubac - ha ha baš je šašavo, nimalo nije važno.Ali uvijek je važno! Uvijek ću razmišljati kako je bilo ovaj put, o ovim zagrljajima, poljupcu, ukoliko do toga dođe. Katalogizirat ću ga i često spominjati, nadati se da će me uskoro uživanje u ovakvim platonskim osjećajima spriječiti da kasnije ne učinim nešto drastično. Suočen sa zračenjem kakvo je tu bilo, čistim pravedničkim zrakom, trebalo bi se vraški potruditi da se izbjegne nešto pogrešno. Grlili smo se tri minute, zatim razdvojili, a ja sam je poljubio u čelo dok mi je ona zurila u vrat.Vratili smo se u auto.Kada smo prešli most koji vodi do otoka Skye bilo je osam sati, plavo kao ispod vode. Bila je magla, mutna kondenzacija od koje je sve bilo sivo. Imali smo mapu, ali bila je previše neodređena, pa smo se ubrzo izgubili. Na otoku je vladala neka duboka tišina, a ja sam samo htio neko maleno toplo svratiste, slobodna je samo jedna soba, nemamo s dva kreveta, žao nam je — pa ćemo morati dijeliti krevet.Stali smo kod manjeg pansiona sa znakom na kojemu je pisalo »Mrs. Macllvane's« i pitali za sobu. Svjetiljke su vodile posjetitelje do vrata, golemih grimiznih vrata, sa zvekirom u sredini napravljenim od jelenskih rogova. Vrata je otvorila velika blijeda žena, koja je toliko sličila na Terrvja Jonesa u ženskoj odjeći da sam skoro prasnuo u smijeh. Htio sam da progovori cvrkutavim falsetom, ali glas joj je bio iznenađujuće nijansiran, čak hrapav.Erin je pitala ima li slobodnih soba, a ja sam uvidio da nije zamijetila da Erin nema jednu ruku. Erin je stajala na poseban način, a tako je činila - rekla mi je poslije — kad sam je upoznao. Neprimjetno bi seokrenula na tri četvrtine, ljudima bi otkrila malo više desnog ramena nego što je uobičajeno.Dok nam je žena govorila da joj je sin kod kuće, da je zauzeo jedinu slobodnu sobu, vlasnik kuće, debeo nalijevo zalizane sive kose, došao je iza nje i lupnuo u stražnji dio koljena tako da je izgubila ravnotežu. Okrenula se, pljesnula ga po ramenu, pa su se oboje iscerili, skromno i ponosno, prema Erin i meni.»Imat ćete određenih poteškoća da večeras nađete sobu«, reče čovjek.»Preko vikenda je jako puno promatrača ptica«, reče njegova žena. »Netko je rekao da ovdje ima njorbi, pa ih svi traže.«»Vi ste promatrači ptica?«, upita čovjek.»Da«, reče Erin. »Nego što.«»Pa, žao mi je zbog sobe«, reče čovjek. Počeo je zatvarati vrata. »Pozvali bismo vas unutra, ali biste morali spavati s nama.«»A to više ne činimo«, reče žena smijući se otraga. I velika grimizna vrata zatvoriše se pred nama.Vozili smo se bez cilja i nagađali kakav im je seksualni život. U jednom sam trenutku Erin rekao nešto o tome da možda želi u troje sa starijim parom.»Zvuči kao da se želiš ševiti cijele noći sa Terrvjem Jonesom i njezinim mužem.«Mislim da sam to rekao. Bila je to šala, ali rekao sam je na pogrešan način, zvučalo je gadno.Erin reče, veselo koliko je god bilo moguće: »Ne hvala. Ne ovaj put.«Upitao sam je što hoće reći.

»Ništa.«»Dakle bila si u troje.«Šutjela je.»Erin! Kućo stara.«Opet šutnja.»S kim?«Ništa.»Reci mi. Moraš mi reći.«Uzdah. »Nije ništa bilo. Bilo je čudno. Zaboravi. Vidiš li neko drugo mjesto za noćenje? Na mapi? Ne da mi se vraćati u Kvleakin.«Ovaj razgovor po sebi ukazuje na intimnost koju nikada nismo imali. Kad smo prije razmjenjivali priče, to je uvijek bilo dobrovoljno - škakljivo i bezopasno. Sada sam je nagovarao i osjećao da smo jako bliski.»Reci mi s kim! Drugom curom, nekim parom, s kim?«»Ne znam. Prestani više.«»Tko su oni? Znam ih li? Kladim se da su bila dva dečka!« Sjajno smo se provodili. A istodobno osjećao sam se kao da glavu guram sve dublje i dublje u pećnicu. »Nije bilo ništa. Bilo je čudno.«Usta su mi bila suha, pretvarao sam se da se smiješim. Zašto toliko želimo informaciju za koju znamo da nam nikada neće otići iz glave? U svoj sam dom pozivao nasilnog gosta da ostane zauvijek. On će zagaditi moju postelju. Poderat će mi odjeću, spaliti zidove. Mogu ga vidjeti kako dolazi, ja stojim na vratima i znam da ću biti budala ako ga pustim unutra. A ipak sam otvorio vrata.»Znaš da neću prestati dok mi ne kažeš«, rekao sam pokušavajući zvučati šaljivo.Magla je prekrila auto, Erin je upalila maglenke.»Tko je bio?«, upitao sam, a znao sam. Gotovo sam znao dok su mi se oči privikavale na mutno svjetlo medu nama.»Odakle ti to?«, upitala je. »Zašto si tako uporan?«Pogledala je u retrovizor i onda spustila prozor da ga namjesti. Već sam znao da sam pogodio.»Reci mi«, rekao sam prigušenim glasom.Zaustavila je auto i okrenula se prema meni. »Ponašaš se kao seronja. Mislila sam da znaš.«* * *»Ja ću voziti«, rekao sam.Izišli smo bez riječi i sprijeda obišli auto, hauba se pušila, naša lica u farovima bijela i prestravljena.Vozio sam brže. Kako je jadna. Oni su zlikovci, njih trojica. Crvi u Dockersicama. I lažljivci. Sklopio sam oči, nisu se ukazale nikakve boje.Crna cesta proždirala je naše farove. Krivudao sam lijevo desno preko duple crte; poigravali su se sa mnom. Nisam mogao zamisliti kad ću opet htjeti razgovarati s njom ili njima. To je gotovo bilo olakšanje.»Tome.«Nisam odgovorio. Htio sam da budemo u ratu. Ili kutiji. Negdje gdje ću uvijek znati što mi je činiti.Nisam želio biti u Škotskoj. Otići sa Skyea značilo bi nešto, između nas bi bio zaljev. Poći ću u Muck ili Eigg, Benbeculu ili Rhum. Kako to da sam znao? Znao sam daleko prije nego što mi je natuknula. Odlučio sam, točno, želio sam da je lagala. Njezino mi se lice više nije sviđalo. Postalo je crveno i izduženo - gotovo da ima spuštene obraze, zar ne? Tko je ta osoba? Ona je životinja.Dva bijela bljeska, zatim bum, nešto crno i dva oka - udarili smo živo biće. Erin se tiho zagrcnula, a ja sam smjesta osjetio neko čudnovato zadovoljstvo što se toliko straši svojih grijeha da je u trenutku nesreće u autu bila tiha. Nije mogla vrisnuti.Zaustavio sam auto.»Pas, čini mi se«, rekla je.Krenuo sam u rikverc. U retrovizoru se točno na sredini ceste nalazila neka crna hrpa. Nisam ju mogao dovoljno osvijetliti stražnjim svjetlima. Okrenuo sam auto da ju osvijetlim farovima. Nije bio pas. Bila je ovca.Imala je crnu vunu, oči gotovo bijele, ali i sive i plave. Odražavale su farove. Iz usta joj je curila krv. Glava joj je bila iskrivljena. O Bože, reče Erin.Pored ceste su bile dvije bijele ovce. Razgovarale su sa mrtvom crnom ovcom. Polako su krenule prema sredini ceste, gdje je ležalo tijelo crne ovce. Htjeli su da se mrtva ovca ustane i pođe dalje.

Erin i ja rekosmo O moj Bože, o moj Bože, pogledaj. Po prvi put u životu pomislio sam da će postojeća znanost na svijetu biti promijenjena nečime što sam vidio. Ta komunikacija među ovcama, ta spoznaja smrtnosti, sigurno nije bila predviđena.»Hoćemo li je maknuti?«, upita Erin. Razmislio sam.»Ne. Na sredini je. Više je neće udarati - nikome nije na putu. Ostavimo je.«Dvije ovce su pogledale prema autu i razgovarale s Erin i sa mnom. Kako možete? Zatim su blejale prema autu. Zar vam nije dosta? Vi jebena čudovišta!»O Bože«, reče Erin, »sada razgovaraju s nama.«Obje ovce krenuše prema autu. Ubrzale su i počele trčati prema nama.»Doista me plaše«, reče Erin.Uzmaknuo sam. Uzmaknuo sam pedesetak metara. Opet sam zaustavio auto i gledao. Jedna je ovca još uvijek razgovarala s nama, a druga se opet okrenula i nastavila razgovarati s polomljenom crnom ovcom.Zatim smo se vozili, oboje smo se razbudili. Dok smo usporavali kroz Portree, gradić sa visokim daščanim tavernama i svratištima, trgovinama s vunenom robom, bio sam napola slomljen, ali samo onda kad bih se na to usredotočio. Jebeš ove ljude. Kad sam to pomislio, usta su mi se pomaknula, a onda sam se nasmiješio. Erin je vidjela da se smiješim, ali mi se nije osmjehnula jer je znala zašto se smiješim.Hotel u Portreeu imao je previše zvjezdica - bio je dobro sagrađen i bezličan. Dvanaest različitih novina prostrto na stolu s debelim lakom u salonu, robusna vatra žvače svoju hranu u uglu, kasetni stropovi i kreveti s baldahinom, ali svjetlo je bilo bolećivo, zidovi su zaudarali po kiši i frustraciji. To je jedino ublažavala mačka koja je spavala na recepciji. Zijevnula je prema meni i pokazala mi umjetne zube.Dobili smo apartman s dva kreveta.»Tome«, rekla je dok smo se uspinjali tihim stubama.Nisam joj odgovorio.U sobi sam bijelim pomičnim vratima odvojio svoj dio od njezinog. Presvukao sam se i spustio stubama, odlučan da blagovaonica bude moja. Za mojim stolom mučaljivi parovi su me gledali i puhali u svojetanjure. Odraz mjeseca nemarno iscrtan kredom na crnom ravnom zaljevu. Pribor za jelo bio je pretežak.Probudio me kašalj. Erin se dovukla do kupaonice da tamo kašlje, ali postalo je još glasnije, lupalo je po pločicama zidova. Sunce je upravo izlazilo. Ispuhala je nos. Pomaknuo sam vrata i zatekao je na izlasku iz kupaonice, nagu ispod malene majice. Na otvorenim vratima kupaonice, straga ju je obasjavala zlatna svjetlost. Ugasila je svjetlo i opet je sve bilo crno.»Oprosti«, rekla je. »Vrati se u krevet.«Zaškiljio sam prema njoj. Noge su joj bile tanje nego što sam mislio, mekše. Pomislio sam na bijelo ljepilo. »Užasno se osjećam.«Bio sam razdragan. Bog je brzo djelovao. Erin se promijenila: jučer snažna i hitra, sada krhka i jadna. Progutala je tabletu za smirenje i onesvijestila se.Povukao sam pomična vrata i spavao do devet. Htio sam otići, ali me brinulo što će o meni misliti hotelsko osoblje ako svoju jednoruku prijateljicu ostavim samu, bolesnu, dok ja obilazim otok. Otišao sam, a čovjeku za recepcijom rekao da se Erin odmara, neka je ne uznemiruju.Prošlo je pola dana i bilo je mokro, ali glava mi je bila bistra. Teže mi se ljutiti na Erin dok ona spava, a ja se vozim, dalje, sam. Bio sam u Kyle-akinu, gradiću na sjecištu sa škotskim zaleđem, stao sam kod mosta preko kojega sam mogao natrag. S desne strane nevelika skupina zgrada, iza njih ruševine omanjeg zamka.Stao sam kod hostela. U zajedničkoj prostoriji svi su bili mladi, pretvarali su se da su siromašni osim, s lijeve strane, u kafiću, petero-člane obitelji, Rusi, jeli su špagete i sastavljali slagalicu.Na recepciji sam pitao za čamac.»Imamo jedan na vesla.«Čamac je ležao na sivoj obali od stijenja i granja, posvuda crna morska trava poput kose stotina mrtvih sirena, prevrnut i srebrn. Odvezao samčvor, ispravio čamac i odvukao u vodu. Gurnuo sam ga i skočio sa stijene, nastojeći da ne smočim noge. Voda bi tu trebala biti nemilosrdna. Smočio sam vrh desne noge, ostalo je bilo u redu. Bio sam u čamcu i udaljavao se od obale. Izletio sam u zaljev u tom iznajmljenom čamcu, bio sam sam, mogao sam kamo me

volja.Ali čamac se okrenuo u pogrešnom smjeru. Jedino sam mogao vidjeti kako se plaža i zgrade smanjuju. Za putnika u čamcu na vesla sva se avantura nalazi ispred njega, a veslač mora raditi, ubacivati ugljen u strojarnici. Veslao sam dok hostel nije postao mutan, a ruševine zamka samo mrlja. Krenuo sam prema oceanu.Nikada nisam imao čamac, a sada sam osjećao da sam stratio tolike godine. Smijao sam se i smijao koliko je sve to jednostavno, taj čamac, ta voda. Nisam mogao povjerovati koliko je to glupo. Sve sam mogao uhvatiti palcem i kažiprstom.Veslao sam dvadeset minuta i onda začuo lavež. Pogledao sam prema obali da vidim psa kako trči po plaži. Ali nisam vidio nikakve pse. Okrenuo sam se i shvatio da sam na petnaest metara od dvije hridine koje su cijepale površinu vode, paralelne, crne, svaka veličine autobusa. Jedna je bila ogoljena, ali onu iza nje, na nekih trideset metara, okupiralo je barem četrdeset tuljana, odred tuljana, lajali su, mahali i od nečega pokušavali pobjeći. Ali od čega? Uh.Okrenuo sam čamac i krenuo dalje od hridina; bilo mi je grozno što sam ih uznemirio. Brzo sam veslao kako bi se vratili. Bio sam na pola puta do obale kad su se vraćali na svoju hridinu.Opet sam okrenuo čamac i krenuo prema tuljanima. Htio sam ih vidjeti, morao sam. Sada ću biti tih, veslati sporo, jedva zamjetno povremeno okrenuti glavu da provjerim smjer i stanje tuljana. Tuljani ne djeluju složno. Hrvaju se. Laju, skaču jedan po drugome. Jedan bi skočio u vodu, a drugi bi se vratili, skakali bi iz oceana kao da padaju iz rupe u nebu. To me mučilo, iznurilo me, to njihovo kretanje, besmisleno, sudaraju se jedan s drugim, trljaju uzbibanim tijelima, te njihove njuške. Očekivao sam da te životinje budu uredne. Tijela su im osjet-ljiva, stanice i žile matematički točne. Zar na staničnoj razini, dobro održavanoj, logičnoj i nepromjenjivoj, sve nije poput saća? Ali u jednom trenutku, negdje se na razvojnoj ljestvici gubi poredak, pa imamo ovo, guranje i lajanje, sve je pogrešno.A noge su mi bile mokre. Članci mokri. Pogledao sam prema dolje. Čamac je tonuo. Bio sam tek nekoliko centimetara iznad vode, koja je veselo tekla kroz rupu ispod mog sjedišta. Pokušao sam veslati, ali čamac ni makac, nepokretan. Rupa je bila golema.Do obale je bila barem pet stotina metara. Smrznut ću se prije negoli stignem. Bilo mi je jasno da bih tu morao umrijeti, a jedino sam mogao misliti što će njih troje raditi preko vikenda kad budem pokopan, kad opet budu zajedno. Ostavio sam hlače, cipele i opasač u čamcu i skočio prije nego što sam uzeo u obzir šok na prsima. Lamatao sam rukama i ubrzo se počeo kretati jednolikim tempom, plivao sam prema obali, ključeve od auta stavio sam u usta, sunce je zašlo, zapuhao je vjetar. Plivao sam s nužnim bijesom. Gutao najhladniju vodu.Na plaži sam se uspravio i osjetio kao div. Ugledala su me ruska djeca iz hostela kako se pomaljam, pa su otrčala u hostel. Svijet me pokušao ubiti, ali eksplozije u mojim prsima i ja smo pobijedili. Stigao sam do obale i ubrzo ću biti u autu, upaliti grijanje. Presvući ću se i biti kao nov.Vozeći se prema hotelu bio sam svjestan da je Erin tek ljudsko biće na ovom svijetu - ne vrijedi se ljutiti zbog njezinih nepodopština. Nije se mogla kontrolirati ni da je htjela, a sve što sam mogao učiniti, kao netko tko je sposoban da preživi u bilo kakvim uvjetima, bilo je da budem milosrdan prema Erin. Poput štakora ona će se pariti s bilo kime i bilo kada u njezinom kavezu. Bijes me je prošao. Htio sam je zagrliti, oprostiti joj, pomilovati kao kućnog ljubimca.Vratio sam se kući kod Erin i htio proslaviti. Ušao sam u njezinu sobu dok je ustajala i teturala prema kupaonici da povrati. Gledao sam kako spušta glavu u školjku, slušao zvuk vode koja se slijevala u vodu. Trebao mi je kontakt. Htio sam da vidi da sam živ. Htio sam pojesti njezinu rigotinu - bilo što samo da svoja usta stavim na njezina.»Budna si?«, upitao sam. Klečala je pred školjkom.»Nisam dugo. Možeš li me na sekundu ispričati?«, rekla je i polako zatvorila vrata.»Oprosti«, rekao sam i vratio se u svoju sobu.Promatrao sam Sky News u baru i prvi put popio dva pića, oba s viskijem, koji sam uvijek prezirao, ali sada sam osjećao kako je to jedino piće za nekoga kao što sam ja, nekoga tko si može spasiti život. Kasno popodne opet sam pogledao kako je Erin, odmaknuo sam vrata i zatekao je odjevenu, izgledala je gotovo normalno.

»Ustala si.«»Jesam. Dobro se osjećam.« »Upravo sam te čuo u kupaonici.«»Da, ali to je bilo zadnji put. Prazna sam. Dobro se osjećam. Želim se nekamo odvesti«, rekla je. Odvezli smo se.Spustili smo prozore i sve je mirisalo po vlazi, svaka vlat trave obećavala je cvjetanje. Uz cestu su bile ograde, ovce su bile na sigurnom. Stali smo tri ili četiri puta na obali, hodali po mokrim smeđim stazama da pogledamo dolje prema dalekom sivom moru, pored padina s ovcama i bijelih kućica.Počela je kiša. Vjetar je bio jak, a zrak isprugan ravnim crtama, od neba do zemlje. Jednom smo izišli, u zaljevu Moonen da se prošećemo po malenoj plaži sa velikim okruglim kamenjem, za nekoliko minuta bili smo mokri do kože. Ona je progovorila.»Hvala ti što si dobar, Tome.«Klimnuo sam. Stresao sam se, posve mokar. Ona nije ništa znala.Dok je padao mrak zatekli smo se na vrhu otoka. Ja sam vozio, a Erin je čitala kartu. Pronašla je svjetionik i htjela ga vidjeti prije nego što se posve smrkne.U Loch Moru smo se spustili spužvastom nizbrdicom u dolinu. Sunce je zalazilo i onda zašlo, na nebu su ostali rumeni nabori. Ubrzoje izišao mjesec. Dolina se nakrivila oko jezera nalik na suzu, ružičasto s bizarnim izdancima boje fuksije od kasnog zalaska sunca. Kad smo skočili dolje, ljubičasti vrijes ostavio je modricu na zelenom korovu na tlu. Ovo je mjesto smišljeno u izljevu emocija nekog melankoličnog dječaka.Uhvatio sam Erin oko struka, podigao je i prebacio preko ramena. Pogledaj ovo mjesto! Htio sam reći, ali odlučio sam biti nijem, možda da je kaznim. Spustio sam je, a ona je otrčala od mene.Sustigao sam je kada se naslonila na kameni zid, gledajući prema jezeru nalik na suzu. Pogled sam zadržao na slomljenom bijelom kamenu prekrivenom mahovinom. Je li se kamen raspukao da napravi mjesto za mahovinu, ili je mahovina raspuknula kamen? Bradu mi je položila na rame.»Ovo je fino«, rekla je.»Gdje je svjetionik?«, upitao sam.»Sigurno tamo iza.«Pokazala je prema golemoj izbočini, visokoj trinaest metara, u obliku prevrnuta nakovnja. Krenuli smo stazom koja se spuštala, zatim je nadesno vodila prema dolini. Svjetionik se nije vidio. Kada se staza izravnala došli smo do litice - pad od dvadeset pet metara do kamenite plaže i zlokobnih valova. Mjesec je sada bio dovoljno visoko da se odrazi na jezeru i srebrnasto treperi.Očekivali smo da staza završava i ocean da počne, umjesto toga staza je išla dalje, prema dolje, kroz još jednu malenu dolinu, na čijem je kraju bio svjetionik, kao da se nalazio na samom plavo-crnom kraju ovog svijeta. Erin je ostala bez daha. Svjetionik nije bio mali i samotan, nego golem, okružen mnoštvom tamnih kuća. Izgledao je kao zatvorski kompleks, s ogradama i stražarskim kulama.»Idemo dolje«, rekao sam.»Ti podi«, rekla je. »Gledat ću te odavde.«»Neću ići sam. A stvarno ga želim vidjeti.«»Žao mi je«, rekla je. »Mene to previše podsjeća na Vještičju planinu.« Okrenuli smo se, a vjetar je jurnuo u dolinu, motivi su mu bili sumnjivi. Išli smo u vjetar i hodali uzbrdo, prema autu. Erinina jaknanije imala zatvarač ni gumbe. Pokazao sam prema skupini ovaca, nama daleko s desne strane. Na tamnom vjetru djelovale su sablasno, urotnički. Znale su za onu koju smo ubili. »Potrčimo«, reče Erin.Potrčali smo, uzbrdo po stazi, i stigli do malenog skladišta i odmorili se. Bio sam vruć od napora, a na vjetru je bilo još toplije. Erin se leđima i glavom oslonila na zid građevine, teško je disala. Na natpisu, tik nad našim glavama, stajalo je PAZI NA VITLO IZNAD SEBE DOK JE U RADU.Privio sam se uz Erin. Čvrsto je držao i zatim poljubio u kosu.»Zao mi je«, rekla je govoreći mi u prsa.»Zbog čega?«»Svjetionik je bio moja ideja.«»Ne govori žao mi je.«»Ali žao mi je. Zao mi je inače«, rekla je.Lice joj je bilo crveno i grubo; izgledala je kao da joj je strašno zima. Opet

sam se privio uz nju i nemirnim rukama joj protrljao leđa. Hladnoća i njezina bedra uzbudiše me, bio sam pijan od vjetra.»Okreni se«, rekao sam.Okrenula se prema skladištu, leđima prema meni. Otkopčao sam jaknu i omotao ju oko nje, ruke sam joj ovio oko trbuha. »Toplije?«, upitao sam.»Da.« Ubrzano je drhtala da pokaže kako joj je ugodno, priljubila se uz mene. Čvrsto mi je stajao. Mislim da je zamijetila, jer se prestala micati.Spustio sam usta do njezinog uha i liznuo ga po vrhu. Nije se oglasila. Čvršće sam ju stegnuo oko trbuha i bliže privukao, dahtao sam na njoj. Sve je eksplodiralo, glava mi se razletjela na sve strane. Posegnula je rukom i protrljala me po križima, a ja sam cijelo njezino uho stavio u usta i teško disao u njega. Povila je koljena i okrenula licem prema meni.»Ne«, rekao sam i opet ju okrenuo. Skinuo sam joj hlače, a onda i svoje.»Sto radiš?«, upitala je.»Tako sam...«Nisam mogao završiti rečenicu. »Kako?«, dahnula je.»Samo hoću...« Pipao sam je između nogu da osjetim vlažnost. Uvukao sam prst. »Ah! To boli.« »Zao mi je«, rekao sam.Smjestio sam joj se između nogu prošavši ispod nje. Bilo je toplo, suho. Trebala mi je ... »Čekaj«, rekla je.»Ne mogu«, rekao sam. Pronašao sam ulaz i gurnuo. Lice sam joj priljubio uz vrat, njezina meka kosa u mojim ustima. Gurnuo sam dublje. Raširila je noge, ruku podigla iznad sebe, dlan naslonila na skladište. Uzmaknuo sam, ruke su mi bile na njezinim kukovima, i ušao do kraja. Unutra sam se osjećao kao div; bilo je tako blisko, sve je bilo. Njezina koža, ogoljena, bila je hladna.Otvorio sam oči, pogledao naokolo i ugledao tri ovce, na pet metara, kako stoje i zure. Vjetar nas je milovao, sićušne u dolini. Ovce se nisu micale.Nisam mogao držati sklopljene oči, a nisam mogao prestati gledati ovce koje su nas gledale. Ostao sam bez daha, smrznuo sam se, vrtjelo mi se u glavi. Nisam svršio, a svršio sam. Izišao sam iz nje i odmaknuo se. Zakopčao sam hlače i krenuo natraške prema vjetru. Srebrnasto treperenje mjeseca bilo je smireno, nije ništa radilo.»Zao mi je«, rekao sam.Približila mi se i navukla hlače preko bokova. »Nemoj da ti bude žao. Bit će još čudnije.«»Sranje«, rekao sam. »Ovo je tako loše.«»Nemoj to govoriti«, rekla je. »Loše je ako kažemo da je loše. Nije loše. Dobro je.«Htio sam joj pomoći s hlačama, ali sam znao da će odbiti. Htio sam sjesti. Htio sam da me isijeku na komade i pojedu. »Erin.«Spuznula je niz zid i sjela. Škiljila je prema meni. »To boli, Tome.« »Zao mi je.«»Jebote!«, rekla je. »Jebote! Jebote! Jebote-jebote!« »Žao mi je.« »To boli.« »Žao mi je.«»Mogao si barem pričekati.«Došlo mi je da se bacim preko stijene oblika nakovnja. Ili sam htio reći Erin da se želim baciti, kako bi patila zbog mene, vidjela moju bol. Oboje smo sjedili minutu, povremeno se pogledavajući. Došlo mi je da izbrišem cestu koja me dovela do nje.Pokušao sam dodirnuti njezino rame bez ruke. Odmaknula mi je ruku.»Sranje«, rekla je. »Cijela ova jebena godina.«U Erininoj sobi bila je mačka. Vidio sam tu mačku u predvorju hotela, ljupko je hodala po granitnoj polici iznad kamina. Kada smo ušli, bila je jako mala i kukavna. »Gladna je«, reče Erin.Nisam se složio. Mislio sam da ta životinja hoće više nego što je zaslužila, da je sigurno hrane cijelo vrijeme, ali nisam ništa rekao. Bilo mi je drago što Erin razgovara sa mnom.Erin je rekla da ide dolje po mlijeko za mačku, a kad je otvorila vrata, mačka je htjela otići s njom. Ali Erin ju gurnu unutra i zatvori vrata.Nahranit ćemo mačku i voljeti je, dati joj ime. U malenom frižideru ispod televizije pronašao sam hranu. Orasi. Otvorio sam konzervu i bacio smrvljene orahe na sag. Mačka je skočila i zagrizla orahe; bila je gotova nakon nekoliko sekundi. Bacio sam joj još jednu šaku, a ona je sve pojela. Vrata se otvoriše i ude Erin s čašom savršeno bijelog mlijeka. Nikada nisam bio sretniji nego kad je

ušla u sobu. Neće me otjerati, još ne.Nakon nekoliko sati mačka je spavala, a Erin ležala pored nje napola sklopljenih očiju. Čulo se predenje. Bio sam spokojan. Zašto se osjećatoliko zadovoljstvo kada ste odgovorni za nekoga dok spava? Svi mi -zar ne? — želimo da u našoj kući spava neko stvorenje dok idemo naokolo i gasimo svjetla. To sam sada htio. Dodirnuo sam Erininu meku glavu, a ona mi je dopustila. Dopustila mi je, jer je bila umorna. Izgledala je posve iznureno. Nakon Škotske više ju neću čuti.Dok sam prstima prolazio kroz njezinu kosu, pogled mi je privuklo neko svjetlo izvana. Mjesec je bio sputan zastorima, ali mogao sam vidjeti njegovo srebrnasto treperenje u zaljevu. Izgledao je kao aluminijska folija, kada se zgužva i onda naravna palcem ili gornjim dijelom noža. Nasmiješio se, odmjerio me s negostoljubivim poznavanjem stvari, i počeo govoriti.Tvoja majka i jaPričao sam ti o tome, zar ne? O tome kako smo tvoja majka i ja usmjerili svijet prema solarnoj energiji i vjetru, prema vodi, tim stvarima? Nisam ti pričao o tome? Možeš li mi dodati taj sir? Ne, onaj drugi, cheddar, točno. Stvarno sam mislio da sam ti o tome pričao. Što se to događa s mojom glavom?Pa, morali smo uzeti kredit, tvoja majka i ja, kako bismo smanjili našu ovisnost o nafti i započeli Eru vjetra i sunca. To je doista sjajno. Ali nismo mi smislili to ime. Sjetio ga se tvoj ujak Frank. Uvijek je htio da ima bend i da se tako zove, Era sunca i vjetra, ali nikada nije naučio svirati gitaru i nije znao pjevati. Kada je pjevao previše je deklamirao, znaš već? Pjevao je kao da tursku djecu uči engleski. Tursku djecu iz specijalne škole. Bilo je jako čudno, njegovo pjevanje.Jesi li već gotova? U redu, evo Monterev Jacka: samo ga istresi u zdjelu. Do kraja, dobro. Sve je to bilo vrlo jednostavno, promijeniti vrstu energije za veći dio zemlje. U određenom trenutku svi su znali da se moramo žrtvovati i platiti cijenu - jer jebemu sveca, isprva je bilo jako skupo! - srediti gradove da prave svoju struju. A one solarne ćelije i vjetrenjače na zgradama po gradu? Znaš, nisu oduvijek bile tamo. Ne, nisu bile. Pogledaj neke slike, draga. Nije ih bilo. Krovovi tih milijuna zgrada nisu bili iskorišteni na pravi način, pa sam rekao, Hej, hajmo da same zgrade generiraju jedan dio ili cjelokupnu energiju koju troše, a povrh toga to bi moglo izgledati kako dobro — svi vole vjetrenjače, zar ne? Vjetrenjače su sjajne. I tako smo počeli u Salt Lake Citvju i onda krenuli dalje.E hej, možeš li naribati ovaj komad? Samo uzmi pola onog komada Muenstera. Evo zdjelice. Hvala. A onda ćemo cheddar. Cheddar morabiti sljedeći. Nakon cheddra, pecorino. Nikad obrnutim redoslijedom. Slušaj me, draga. Jack, Muenster, cheddar, pecorino. Tako je. Jedini način.Odmah nakon toga počelo je razdoblje ispunjeno aktivnostima. Tvoja majka i ja namjerili smo se na veliki projekt kao što je konverzija energije, a zatim je uslijedila gomila manjih, bržih stvari. Stoga smo sve ceste zacrvenili. Toga se ne možeš sjećati — još nisi bila rođena. Tada smo svi bili zagrijani za ceste, pa smo odlučili većinu obojiti crvenom bojom, veći dio, pogotovo autoputove - tamnocrvena koja izgleda dobro gotovo sa svime, sa zelenilom, plavim nebom, šumama cedrova, zlatnim močvarama i plažama boje snijega. Mislim da smo bili u pravu. Sviđaju ti se, zar ne? Bile su sive, te ceste. Šašavo, zar ne? Tvoja mama misli da bi i žuta bila dobra, oker ali ljepša. Kako bilo, tog tjedna otarasili smo se školskih fondova vezanih za lokalne poreze na nekretnine - možeš li vjerovati da su smislili takvo sranje? - svima zabranili biciklističke hlačice osim profesionalcima, i svima posvijetlili kosu. To smo bili mi. Tvoja majka i ja.Bilo je to odmah nakon našeg rada sa lobistima - ni o tome ti nikada nisam pričao? Sigurno sam sišao s uma. Nikada ti nisam spomenuo lobiste, o tome kako smo ih sve deportirali? Taj dio, deportacija, bila je to ideja tvoje majke. A ja sam samo rekao, Hej, zašto ne bismo u potpunosti zabranili lobiranje? Ili barem zabranimo sve lobističke donacije, natjerati ih da nose kravlja zvona kako bi svi znali da dolaze? A onda je tvoja draga mama, koja je, po meni, tada bila malo pripita - bili smo u baru u kojem su imali Zima specijal, znaš već koliko tvoja mama voli pivo Zima - rekla je, Kako bi bilo, da budemo sigurni da se ti gadovi više neće vratiti u Washington, da ih sve pošaljemo na Grenland? I evo, ideja je rođena. Ljudi su je obožavali, a Grenland ih je toplo dočekao; očigledno su tražili neki način da potaknu svoj turizam. Postavili su nekakve

kaveze i područje za razgledavanje, bio je to veliki hit.Pravo da ti kažem, tada smo svi bili puni sebe. Hej, recimo ta stvar, pogotovo to sa lobistima, čovječe, na to se tvoja majka strašno napali-la. Točnije rečeno, mislim da si negdje tada začeta. Bila je kao nekakav cunami ...O, nemoj me tako gledati. Kako? Jesam li pretjerao? Zar ne želiš znati kada je tvoje sjeme posađeno? Mislio sam da bi htjela znati takve stvari. Dobro onda. Bit ću pristojan.Kako bilo, dobro nam je krenulo, pa smo se otarasili genocida. Osnovna ideja bilo je formiranje i održavanje vojnih snaga od nekih 20.000 vojnika pod nadzorom UN-a, koje bi se mogle brzo poslati u bilo koji dio svijeta za otprilike trideset i šest sati. To ne bi bile ustaljene plave kacige, koje promatraju pokolj. Ti bi tipovi bili jako nezgodni. Bilo nam je muka od civiliziranog svijeta koji vrti palčevima dok se stotine tisuća ljudi međusobno ubijaju u Ruandi, Bosni, čak tamo u Armeniji, i tako dalje. Zatim UN pošalju dvanaest belgijskih vojnika. Fini momci, ali ustvari, u Ruandi bjesni genocid, 800.000 žrtava u mjesec dana, a ti šalješ dvanaest Belgijanaca?Stoga smo iznijeli taj prijedlog, UN su zagrizle, i nakon godinu dana trupe su bile spremne za akciju. I, čovječe, o čovječe, tvoja se majka opet popalila. Tada si začeta i zato smo ti dali ime Johnna. Dobro se toga sjećam - prije sam griješio. Uhvatili su tvoju majku i mene u zahodu UN-a, nakon što su glasali kako smo mi htjeli. To mjesto, sve u mramoru i mjedi, bilo je krcato ljudima, i to u najgorem mogućem trenutku, ušao je Kofi glavom i bradom. Strašno se iznenadio kada nas je tamo ugledao, na umivaoniku, ali moram reći bio je fakat super u vezi toga. Ustvari, kao da mu se to svidjelo, čak je neko vrijeme gledao, jer nije bilo šanse da prestanemo usred ...Dobro. Neću to više činiti. To je samo dio priče, draga. Sve što smo činili započinjalo je ljubavlju, a završavalo strašću -Ali u pravu si. To nije prikladno.Odmah nakon genocida krenuli smo s poslom, bilo je strašno puno posla. Dio toga pripisujem vitaminima koje smo uzimali - vrlo intenzivan program s travama, vitaminima i proteinskim napicima. Izletjeli bismo iz kreveta i skakali naokolo kao zečevi. Tada smo Cleveland prekrili bršlja-nom. Vidjela si slike. To smo mi učinili. Samo smo rekli, Hej Cleveland, kako bi bilo da sve zgrade prekrijemo bršljanom? Zar to ne bi izgledalo super, a bila bi i velika turistička atrakcija? A oni su rekli, »Naravno«. Ali ne baš odmah. Znaš tko nam je u tome pomogao? Dennis Kucinich. Zvaosam ga »Sparkv«, jer je bio tako sjajan momak. A tvoja mama zvala ga je »The Kooch«.Trebat će nam sve tri vrste šalše, draga. Da, uzmi manje zdjele. Samo nalij sve do vrha. Tako. Tvoj brat voli sve to smiješati. A ja, meni je draže blago.Odmah nakon Clevelanda i bršljana sve smo klince natjerali da opet napamet nauče poeziju. Odrasli je nisu znali napamet - bilo je to sedamdesetih i osamdesetih, ljudi nisu godinama predavali - pa smo shvatili koliko nam to nedostaje. Curama se ideja svidjela, a momci su se priključili kada su shvatili da će im to pomoći da starije komade uvuku u krevet. Negdje u to vrijeme zabranili smo nošenje krzna izvan arktičkog područja, preplavili smo tržište dijamantima, zlatom i srebrom u mjeri da više nisu imali nikakvu vrijednost, pokrpali ozonsku rupu - mogu ti pokazati; imamo to na videu - a onda smo učinili onu stvar sa lamama. Što to radiš? Vrhnje u šalšu? Ne, ne. Tako se ne smije, draga. Moj Bože.I tako smo lame stavili posvuda. To smo bili mi. Jednostavno smo ih voljeli vidjeti naokolo, pa smo ih uzgojili oko šest milijuna i poslali posvuda. Prije ih nije bilo, draga. Ne, nije. O čovječe, eno jedne u dvorištu. Zar nije dražesna? Sada su posve obične kao vjeverice ili jeleni, a na tomu trebaš zahvaliti svojoj mami i svom tati.Vrijeme je za jalapeno. Uzmi manji nož. Strašno ćeš se porezati po rukama. Ne treba ti tako nešto. Vidiš ovaj ožiljak na mom palcu? Izgleda kao srp, zar ne? Dobio sam ga kada smo pregovarali o uklanjanju velikih oglasnih ploča po državi. Popeo sam se na jednu ploču, ustvari u Kentuckvju, da počnem s nekakvim štrajkom glađu, bilo je to ipak blesavo, pa sam do kosti porezao lijevi palac.Zašto velike oglasne ploče? Jesi li ih uopće vidjela? U knjigama? Pa, mislim da mi se nikada nisu sviđale - izgledale su tako ružno, tako nametljivo u kolektivnoj prisilnoj svijesti, kuga na zemlji. Vermont ih je zabranio zakonom, čovječe kako je poslije toga sve bilo drugačije. Onda smo tvoja mama i ja oživjeli kampanju Lady Bird Johnson protiv njih, i naravno da je 98 posto

javnosti bilo na našoj strani, pa se sve to brzo odigralo. Za godinu dana maknuli smo najveći dio ploča. Odmah nakon toga začet je tvoj brat Sid, negdje u to vrijeme sam se sterilizirao.Dodaj mi malo te voćne salate, draga. Nakon glavnog jela imat ćemo salatu s breskvama. Želim na nju staviti tučeno vrhnje i onda ide u frizer na par minuta. To je Frankov trik. Frank je smislio mnoštvo dobrih ideja za poboljšanje smrznutih i rashlađenih deserta. Ne, to nije njegov posao, draga. Frank nema posao kao takav.Mislim da je dobar dio toga što smo učinili - što je omogućilo znatan dio svega ovoga - bilo eliminiranje bipolarne naravi mnoštva stvari o kojima se raspravljalo u to vrijeme. Pa bi mediji često uzeli čak i najlogičniju ideju, kao što je privatno financiranje svih sportskih stadiona, ili da u svim koledžima diplomanti moraju imati četrdeset sati društveno korisnog rada, i učinili da izgleda kao da postoje dvije jednake strane u raspravi, a tako je često i bilo. Logička greška, o tome se radilo. Stoga smo ih natjerali da stvari malo stave u perspektivu, ne moraju svi toliko ludovati, polarizirati ama baš svaku debatu. Mislim, bilo je vrijeme kada nisi mogao ni žarulju promijeniti, jer bi novinari pronašli način da citiraju jednog jedinog luđaka na svijetu koji nije htio da se promijeni ta žarulja. Stoga smo ih posjeli, sve novinare, i rekli, »Slušajte, jedno što želimo je progres, svi mi želimo bolji svijet za naše unuke i te stvari. Mi znamo da nam treba bolje gorivo za aute, da će svim budućim klincima trebati Dobar start, svima će nam trebati tjedni parade u svakom mjestu i gradu da se podigne moral, morat ćemo se otarasiti zakona o Tri prekršaja, obaveznih minimuma i egzekucije maloumnih zatvorenika - a sve se to mora dogoditi prije ili kasnije, onda nemojte previše napuhavati opoziciju bilo čemu od navedenoga. Nemojte da se svi popale.« Iskreno rečeno, kad je linč prvi put stavljen izvan zakona, možeš se kladiti da su novine to prikazale kao da postoje dobri razlozi za podržavanje strane koja je zagovarala linč. Možeš biti sigurna da će u trećem paragrafu bilo kojeg članka stajati: »Nisu svi zadovoljni zakonom kojim se zabranjuje linč. Obraćamo se mještaninu koji s time nije posve zadovoljan...«. Kako bilo, svi smo sjeli zajedno, poslužili mrkve i umak od luka, i nakon nekoliko sati tvoja majka i ja smo to riješili.Negdje u to vrijeme imali smo jako produktivno razdoblje. Nakon nekih šest mjeseci odredili smo globalnu minimalnu nadnicu, sredili da sedetektori dima mogu ugasiti a da ih se ne počupa sa stropa, nagovorili smo Sorosa da kupi Amazonu kako bismo je očuvali. To je bilo sjajno - poveo nas je svojim mlažnjakom, prekrasna stvar, obložena najfinijim trešnjinim drvom i tikovinom, imali su sodu u koju sam staviš obojeni sirup. Jesi li to ikad probala? Dobro onda, ali s time ne možeš pretjerati - previše sirupa i tjedan dana si napuhnut. Dakle, onda smo se vratili kući, odmarali se nekoliko dana, a zatim smo pronašli lijek za Parkinsona. Mi smo to učinili, draga. Da, to smo bili mi. Zar nikada nisu prelistala onaj lijepi spomenar koji smo napravili? Trebala bi. U garaži je kod ujaka Franka. Sigurna si da spava? Ne, nemoj ga buditi. K vragu, mislim da bi ga ionako trebala probuditi, jer on ne bi htio propustiti comida grande.Nakon Parkinsona sredili smo i AIDS. Nismo ga izliječili, ali smo sredili da lijekovi budu dostupni po cijelom svijetu, besplatno, kao uvjet da farmaceutske kompanije mogu poslovati u SAD-u. Tada je njihova dobit bila suluda, pa su zavlačili, postavljali uvjete, i na kraju je dobro ispalo. Negdje u to vrijeme sredili smo da sve zgrade budu zaobljenije, a svi auti četvrtastiji.Nakon AIDS-a i zaobljivanja pozabavili smo se izborima. Prvo, nisu smjeli trajati više od dva mjeseca, financiranje je postalo javno, a televizijske mreže smo prisilili da svake večeri dva sata posvete kampanjama. Kad si rođena, svaki je kandidat trošio oko $200 milijuna na TV oglase, jer vijesti nisu pokrivale izbore više od 90 sekundi dnevno. To je bilo šašavo! Stoga smo i to sredili, a onda smo usavršili glasanje putem telefona i interneta. Čovječe, sudjelovanje je skočilo do neba. Svi su mislili da nema ničega osim te apatije, jer je glavni problem bio kako da nađeš svoje prokleto glasačko mjesto! I sva ta birokracija - registriraj se sada, glasaj poslije, dodi u ovu osnovnu školu - i otiđi s posla da to obaviš - nikad kraja. Glasanje utorkom? Bože moj. Ali glasanje internetom, glasanje telefonom - čovječe, to je bilo sjajno, sudjelovanje je odjednom eksplodiralo, od nekih 40 posto na 88. Mislim da smo to obavili preko vikenda na praznik Columbus Day. Sjećam se da sam se jako kratko ošišao. Da, kao na slici u hodniku. Taj smo stil zvali Timberlake.

Tada je tvoja mama opet postala čudna. Išla bi van, uzela bi onu spravu, bila je to neka vrst palice koja je imala određenu čvrstoću i ...Dobro. To ne trebaš znati. Ali u to vrijeme je došlo ono sputavanje, jer tada je tvojoj majci palo na pamet - neke je najbolje ideje smislila dok je ležala — da se zbrani više od jednog predsjednika iz iste uže obitelji. Rekla je da je to previše osobno. Imali smo Adamsove i Bushove, trebali smo dobiti i Clintonove, i tvoja se majka naljutila. Koji kurac? rekla je. Zar ćemo sad ovdje imati monarhiju? Jesmo li tako glupi da svaki put moramo ići na isti bunar? Ovo nije poziv na biranje Aarona Spellinga, ovo je prokleto predsjedništvo! Rekao sam A što je s Kenne-dvjevima? A ona je rekla Tko ih jebe! Ili to možda nije rekla, ali o tome se radilo. Ona je strašna, tvoja mama, strašna kao ...Ahm. Dakle, onda je progurala ustavni amandman.Time smo ušli u novo razdoblje prepuno aktivnosti. Jednog tjedna sve smo aute prilagodili za struju i u svaku osnovnu školu stavili slapove. Prosječni životni vijek povisili smo na 164 godine, zakonom zabranili proizvodnju i nošenje šarenih Cosby džempera, popravili izgled penisa — postali su elegantniji, ljepših boja, manje dlaka. Znaš, ljudi doista cijene te stvari. A zadnje što smo učinili, znam da sam ti o tome pričao, bio je program u kojem su svi mogli opet proživjeti jednu godinu iz svog djetinjstva. Za $850 mogao si se vratiti u godinu po svom izboru, sve učiniti drugačije, ali morao si opet biti tamo, proživjeti cijelu godinu sa svim znanjem koje si naknadno stekao. O čovječe, to je bila dobra ideja. Svi su je obožavali, time smo se ispričali svim ljudima koji su podivljali kada smo Kansas premazali grimiznom bojom, svaki centimetar. Ja sam izabrao razdoblje između deset i pol i jedanaest i pol godina. Peti razred. Uh, to je bilo fantastično.Kad već govorimo o desetogodišnjacima, stiže tvoj brat. I ujak Frank! Nismo ga trebali buditi! Hola hermano, tiosl Esta la noche de los nachosl Si, si. A evo i tvoje majke, spušta se stepenicama. Podigla je kosu. Na to sam posebno bio ponosan, kad sam uvjerio tvoju majku da češće podigne kosu. Kad je to prvi put učinila, tjedan prije našeg vjenčanja, ostao sam bez daha, lebdio sam, osjećao sam se kao da sam upoznao njezinu blizanku, i o jao kako sam se zbunio. Jesam li varao svoju ljubljenu ženu s tom njezinom verzijom, s dugim vratom koji semogao vidjeti, kosom koja pada u viticama, ljubi joj obraze? Uvjeravala me da nije tako, i onda smo se vjenčali, imala je podignutu kosu - tako smo hodali uz muziku i fanfare, sve u žutom i bijelom, jedno uz drugoga, dugi ujednačeni koraci, ona i ja, tvoja majka i ja.NaveedStephanie je u svojoj sobi, sa svojim stvarima, u njezinoj sobi je James, poznaje ga preko prijatelja, ima savršene ruke. Večeras su se našli kao zadnji par na tulumu za prijatelja, koji odlazi iz zemlje u Boliviju da uzgaja lame, ili možda kavu. Sada su u njezinoj sobi, Stephanie i James, jer se jedno drugome jako sviđaju, pogotovo večeras, kada njegove ruke doista izgledaju fenomenalno. Ali James će u Stephaninom gradu ostati samo još tjedan dana, zatim mora poći u Oregon da bi živio kao nekakav nadglednik šumskih požara. Radi se o tome da nemaju zajedničku budućnost, ali Stephanie očajnički želi voditi ljubav sa Jamesom. Ako to učini, s Jamesom će se broj njezinih seksualnih partnera popeti na trinaest, što je po njoj previše. Nije previše za nju — jer joj je žao samo zbog dvojice od njih, obojica se zovu Robert, obojica imaju previše sala po leđima — ali previše za bilo koga s kime će se na kraju vjenčati. Već može čuti njihove razgovore, godinu ili pet godina nakon toga, s čovjekom iz njezine budućnosti, tkogod to mogao biti — i on će imati fantastične ruke — kada se nakon puno petljanja, nagađanja i sumnji, na kraju slože da razmijene informacije o partnerima iz prošlosti: broj, imena, učestalost, lokacije. A ona sada zna da će trinaest djelovati pretjerano. Ona vjeruje i da će dvanaest, koliko ih za sada ima, zacijelo ustrašiti čovjeka koji nije previše siguran u sebe. Ali trinaest je nešto drugo, ima drugačije, zlokobnije implikacije. Trinaest je 13 komada, problematičan je taj izraz »13 komada«.2 Ona zna da će se udati za dobrostojećeg, pouzdanog čovjeka sa smislom za humor, a čovjek sa smislom za humor kada čuje brojku trinaest, u to je2Engleska fraza glasi »bakeKs dozen«, doslovno »pekarevo tuce«, (op. prev.)sigurna, smislit će šalu koja uključuje taj izraz »13 komada«. Premda će se oboje smijati kada njezin suprug rekne taj izraz, još više će se smijati dok bude zamišljao kako izgleda tih trinaestero tipova, s bijelim pregačama, kapama

i brašnjavim rukama, čekaju u redu da poševe Stephanie - ha ha ho ho! — i Stephanie i njezinom budućem će privatno biti muka od te slike i fraze na kojoj se slika temelji, to će biti početak brzog raspada i njihove ljubavi i međusobnog poštovanja. Neće se oporaviti od pomisli na nju i to mnoštvo pekara, ona umrljana brašnom, ili ju guraju po tijestu, a zacijelo se neće moći izbjeći spominjanje oklagije. Zbog svega toga ona nema izbora, u pitanju je njezina budućnost: ona mora spavati ne samo sa Jamesom, nego i sa svakim tko se nađe pri ruci narednog vikenda. Zvat će se Naveed, i on će joj, to joj je došlo u trenutku požudnog otkrivenja, dati brojku četrnaest, a ne trinaest, a za četrnaest nema fraze koja se odnosi na pekare, nema te fraze koja bi uključivala bilo kakve zanate.Bilješke za priču o čovjeku koji nije htio umrijeti samOko 8.000 riječi.Brz tempo. Jednostavan jezik. Bez opisa prostorija ili namještaja. Čovjek ima više od sedamdeset godina. On je agilan, lucidan. Moguća imena: Anson. Ili Basil. Greg. On ne želi umrijeti sam.Više od toga, on želi umrijeti okružen sa što je više moguće ljudi. Priči govori što bi tada bilo i kako da to postigne.Zašto želi biti okružen s tolikim brojem ljudi? Razlozi su brojni, mecti njima visoko kotira strah, naravno. On voli ljude. On voli sretati ljude U danu kad uspije sresti pedeset ljudi, kao na primjer na crkvenon skupu ili dok skuplja potpise za neku peticiju, on je daleko sretnij nego kada ne sretne nikoga. Kad ide na spavanje ostavlja televizo: uključen. To je jedna slika/motiv koji se stalno pojavljuje. Mnogi oc nas ostavljaju upaljen televizor kada idemo spavati. Neki to činimo samo kad smo u hotelu. Ali zašto to činimo, zašto smo to činili kat djeca? Zašto smo kao mali toliko uživali zaspati ispod stola dok su s-v gosti još bili u kući? Ili na tvrdom kauču dok je naša obitelj gledaL film? Jer ne želimo biti sami dok napuštamo budni svijet?sigurna, smislit će šalu koja uključuje taj izraz »13 komada«. Premda će se oboje smijati kada njezin suprug rekne taj izraz, još više će se smijati dok bude zamišljao kako izgleda tih trinaestero tipova, s bijelim pregačama, kapama i brašnjavim rukama, čekaju u redu da poševe Stephanie — ha ha ho ho! — i Stephanie i njezinom budućem će privatno biti muka od te slike i fraze na kojoj se slika temelji, to će biti početak brzog raspada i njihove ljubavi i međusobnog poštovanja. Neće se oporaviti od pomisli na nju i to mnoštvo pekara, ona umrljana brašnom, ili ju guraju po tijestu, a zacijelo se neće moći izbjeći spominjanje oklagije. Zbog svega toga ona nema izbora, u pitanju je njezina budućnost: ona mora spavati ne samo sa Jamesom, nego i sa svakim tko se nađe pri ruci narednog vikenda. Zvat će se Naveed, i on će joj, to joj je došlo u trenutku požudnog otkrivenja, dati brojku četrnaest, a ne trinaest, a za četrnaest nema fraze koja se odnosi na pekare, nema te fraze koja bi uključivala bilo kakve zanate.Bilješke za priču o čovjeku koji nije htio umrijeti samOko 8.000 riječi.Brz tempo. Jednostavan jezik. Bez opisa prostorija ili namještaja. Čovjek ima više od sedamdeset godina. On je agilan, lucidan. Moguća imena: Anson. Ili Basil. Greg. On ne želi umrijeti sam.Više od toga, on želi umrijeti okružen sa što je više moguće ljudi. Priča govori što bi tada bilo i kako da to postigne.Zašto želi biti okružen s tolikim brojem ljudi? Razlozi su brojni, među njima visoko kotira strah, naravno. On voli ljude. On voli sretati ljude. U danu kad uspije sresti pedeset ljudi, kao na primjer na crkvenom skupu ili dok skuplja potpise za neku peticiju, on je daleko sretniji nego kada ne sretne nikoga. Kad ide na spavanje ostavlja televizor uključen. To je jedna slika/motiv koji se stalno pojavljuje. Mnogi od nas ostavljaju upaljen televizor kada idemo spavati. Neki to činimo samo kad smo u hotelu. Ali zašto to činimo, zašto smo to činili kao djeca? Zašto smo kao mali toliko uživali zaspati ispod stola dok su svi gosti još bili u kući? Ili na tvrdom kauču dok je naša obitelj gledala film? Jer ne želimo biti sami dok napuštamo budni svijet?Priča se događa u Memphisu. Trebala bi sadržavati golemu staklenu piramidu, onu kod rijeke, ispod mosta.Basil.Basil je smrtno bolestan. Rak kostiju. Ali ova priča se ne bi smjela baviti samoubojstvom. Treba postojati način po kojem će znati da umire, i da može

srediti ili pokušati da sredi smrt okružen tisućama, a da pri tome sebi ne oduzme život.Počinje kako mu je jednog dana na pamet pala ta ideja. Možda je mnogo godina tako nešto naslućivao, ali sada se kristaliziralo, i on polazi da to kaže svojoj djeci i bratu. Ima jednog brata, malo starijeg od njega, i troje djece: dvije cure, koje sada imaju preko pedeset godina, koje je odgojio sa ženom u dugotrajnom braku, ona je umrla prije dvadeset godina. Bila je viša od njega. Mirisala je na ljiljane. Imala je kožnu bolest. On ima i sina, puno mlađeg, oko dvadeset i tri godine, čija je majka bila puno mlađa od Basila. Bila je to ljubavna afera. Sada se iznova udala i živi u Tokiju.Dvije kćeri su užasnute tom idejom. Posramljene. One nemaju pojma što je to s njihovim ocem. Sestre žele da njihov otac premine kod kuće. Možda ih je u par navrata osramotio dok su bile male. On je posve normalan čovjek - recimo da je opstetričar-ginekolog — ali je ekscentričan. Odjeća mu je uvijek neuredna i umrljana. One i njihova majka su urednije. Povremeno se strašno napije, opsesivno radi na Modelu T koji je kupio u srednjoj školi, od onih je koji će ustati u restoranu i jednoj od njih na sav glas zapjevati »Sretan rođendan«. Do svoje šezdesete vozio je stari Trans Am, zatim je prešao na Hvndai zbog manje potrošnje goriva. Godinama je skupljao kaktuse.Njegov sin, prije godinu dana završio je koledž i radi kao šumski ren-džer/vatrogasac, razumije o čemu govori njegov otac. Na primjer, on se oduvijek bojao mraka. S druge strane, on je veći samotnjak od svogoca. Obožava obilaske po planini St. Helens - tamo mu je radno mjesto - premda je ljubazan i društven, treba mu daleko više vremena nasamo nego Basilu. Ima li bradu? Ima.Zove se Dennis. Ili Daniel, Derek. Prijavio se da pomogne ocu u tom projektu.Ali kakav je ustvari to projekt? Nisu sigurni odakle da krenu.Basil je nazvao staru prijateljicu Helen, s kojom je izlazio kada je imao dvadeset godina. Desetljećima je poznata kao organizatorica - svečanosti, premijera, političkih skupova, prijema. Ona zna kako unajmiti dvoranu i dovesti ljude. Po pojavi i držanju, pomalo podsjeća na Ann Richards. Basil i Helen nisu razgovarali dvadesetak godina, ali još uvijek su prijatelji, spori prijatelji.Opet su u kontaktu. Jednog je dana došao u njezin ured, znao je da je prije toga trebao nazvati. Ali on voli iznenaditi ljude - još jedna stvar koju ne podnose njegove kćeri. Uveli su ga u Helenin ured, pogledali su se i uvidjeli određene sličnosti. Kaže se da ljudi koji nalikuju jedno drugome međusobno se privlače, to se upravo dogodilo. Slični su na neki temeljan način na koji njihove godine nisu utjecale - možda oboje imaju mali razmak između očiju i pjege. Zagrlili su se, ona je sjela na stolicu pored njega, drže se za ruke - ona ga je uhvatila za prste. Ona blista, pomislio je. On je šašav, pomislila je. Pristala je da mu pomogne.Derek se vratio u Tennessee da pomogne ocu. Ostat će do samog kraja. S ocem i Helen našao se jednog dana u Basilovu dvorištu. Basil ima tri psa koji se neprestano kolju. Svaki dan kući se vraćaju s novim ozljedama. Ipak, svi spavaju u njegovoj sobi, zajedno i mirno.Helen zna taj posao, posao oko događaja, pa je nabacila neke ideje. U poluvremenu nogometne utakmice? Sveučilište Tennessee? Košarkaškautakmica Memphis Statea? Bejzbol utakmica druge lige? Nije problem0 tome što publika neće htjeti prisustvovati takvom događaju, to ne bi bilo fer. Basil je donio odluku da svoju smrt ne želi nikome nametnuti. Nazočnost mora biti dobrovoljna.Ali ima nečeg privlačnog u distanci, reče Derek. Gledati s nogometnog igrališta, ako Basil bude u sredini igrališta, bilo bi daleko prihvatljivije negoli ostati u zatvorenoj prostoriji. Derek je gledao kako njegov prijatelj vatrogasac prestaje disati, na kamionetu, nakon što je po cijelom tijelu zadobio opekline. Bio je shrvan time koliko je teško gledati kako prestaje disanje, svaki udisaj sve slabiji, za pola, a onda slijedi zadnji udisaj. Bilo bi bolje, inzistira, ako bi se moglo nesmetano udaljiti.Pojasnili su što Basil želi: on želi stotine, pa i tisuće ljudi. Želi da bude distance ako nekome treba. Želi da mu se omogući susret s ljudima. Trebao bi postojati red za prijem, da mu ljudi mogu prići i poželjeti sve najbolje, dodirnuti ruku ili rame. Kao kod bdijenja, ali ovo bi bilo za osobu koja je još živa, a to, naravno, ima više smisla. Razgovor Dereka1 Basila:

DEREK: Hoćeš li da se red za prijem ograniči na one koje poznaješ?BASIL: Ne, ne. Za bilo koga.DEREK: Onda će ti i potpuni stranci moći prići i reći zdravo, zbogom? BASIL: Da.DEREK: Ali ljudi su čudni. Mnogi ljudi su čudni. Zar se ne bojiš da će tu biti i čudaka?BASIL: Kad se radi o takvoj stvari? Onda bi to bilo selektivno, ne misliš li tako? Ljudi su čudni, ali više od toga, oni su dobri. Prvo su dobri, a onda su čudni.DEREK: Čini mi se. Kladim se da će biti i darkera. I vjerskih fanatika.Treba li bila neka vrst zabave? Helen to želi znati. Orkestar? Događaj bi se mogao pretvoriti u koncert. Cijelo umiranje popraćeno muzikom. Tu su ideju svi prihvatili kao dobru. Možda bi muzika mogla prikazivati određeni ciklus, od rođenja do smrti, muzika bi isticala sve faze između toga.Basilu se sada jako svidjela ideja o muzici. Ne previše glasna, ipak. Bez žestokih udara činela.Ukratko su razmotrili da jednostavno organiziraju događaj na otvorenom stadionu i pozovu publiku da dođe i pozdravi se s čovjekom koji se zove Basil.Priča bi se mogla zvati »Svi se opraštaju s čovjekom imenom Basil«.Možda bi za probu mogli organizirati manji skup. Stavili su oglas u novine s gore spomenutim riječima i to je sve. Čekali su i čekali, a pojavilo se samo sedmero ljudi, svi su brzo otišli kad su ugledali samo Basila, Helen i Dereka.Približavali su se rješenju. Znaju da bi događaj trebao biti masovan, da bi trebalo biti muzike, možda malo plesa, ne previše brzo. Bez ludog plesanja, reče Basil. Ali spori ples, valcer, takvo nešto bi bilo lijepo.Basil nije previše dobar u objašnjavanju zašto želi da bude tako, ali njegov sin i njegova prijateljica Helen, uvjeravajući druge da pomognu ili dođu, postat će glasnogovornici. Jedan ogledni razgovor između Dereka i dirigenta simfonijskog orkestra Memphis koji je rođen u Rusiji, Derek ga nagovara da sviraju na tom događaju:DEREK: Mislim da on jednostavno voli biti s ljudima. S mnogo ljudi.NIKITA: Zašto se onda ne upuca usred hokejaške utakmice, tako nešto? Zao mi je, mislim da to nije smiješno.DEREK: On se ne želi nametati ljudima. On želi da dobrovoljno prisustvuju. Razmišljali smo da to bude koncert, a vi biste dirigirali.NIKITA: Nekako djeluje ruski po svojoj odurnosti.DEREK: Nadamo se da će biti predivno.NIKITA: U povijesti čovječanstva nije bilo predivne smrti.Razgovara se o tome kakav se presedan time uspostavlja. Razgovor između Helen i njezine pomoćnice:POMOĆNICA: Mislim da je to sjajno, ali što ako to svi požele? Zemlja će svakoga ispraćati sa paradama, zabavama i koncertima.HELEN: U tome nema ništa loše. Već imamo Nagrade za životno djelo - sada ih svatko dobiva. Osim toga, nema baš previše Basila naokolo. Mislim da se na to gleda kao na jako čudno ponašanje, malo ih je mojih godina koji bi pristali na tako nešto. Većina će biti samo sa svojom obitelji, a možda ni s njima.POMOĆNICA: Zar slonovi ne umru nasamo? Odlaze pronaći neko mirno mjesto?HELEN: Mislim da većina slonova tako postupa. Čini mi se i većina životinja. Mačke, nosorozi.POMOĆNICA: Ali postoje li životinje koje bi ovo radile, životinje koje žele preminuti u društvu tisuća pripadnika svoje vrste? Ne mislim da ih ima.Raspravljalo se o tome treba li biti hrane, pa je Basil odlučio da je hrana dobra. Vino će biti dobro, ali protivi se pivu i žestokim pićima, gomila bi mogla postati previše nametljiva. A vino potiče melankoliju, odlučio je. Crno vino, plaća se gotovinom.Postoji ona priča o Rimljaninu, Petroniju, koji je za Nerona organizirao zabave. Svake večeri morao je smišljati sve bolje zabave, svaka je morala biti još složenija, čudnija, nezaboravna. Priča kaže da je jednevečeri usred proslave donio kadu i sjeo u nju. Zatim si je prerezao zapešća i pustio da mu krv polako teče u kadu. Povremeno bi omotao zapešća, privremeno zaustavljajući krvarenje, da porazgovara s nekim gostom. Ali na toj je zabavi polako umro, za te ljude.Basil zna tu priču i želi provjeriti da on nije nalik na tog tipa. Helen se složila i rekla nešto zanimljivo: da bi ovo uspjelo, da bi bilo dostojanstveno - kako bi Basil i oni koji će gledati bili dostojanstveni - treba se raditi o

Basilu, a ne o publici. Ne smije biti razloga da se gleda osim što ih je Basil zamolio da dođu, što žele sudjelovati u značajnom trenutku u životu nekog stranca. Kao kada ljudi kliču onima koji prolaze u paradi, premda ih ne poznaju.Basil se ne može odlučiti hoće li to biti po danu ili po noći. Preko dana bilo bi otvorenije, svečanije, s više svjetla, on bi mogao vidjeti lica ljudi, ako to poželi. Ali noću, to bi svakako bilo daleko ljepše, svi bi držali svijeće, iznad njih bi zvijezde sjale. Na kraju je izabrao kompromis: to će biti u suton.Između Basila i Helen postoji bogato i melankolično strujanje. Mnoga desetljeća nisu bili u kontaktu, a sada se sjajno provode, jedno drugo nasmijavaju - Helen se smije iz trbuha, s ramenima, lice joj brzo poprima grimiznu boju - međusobno se dive njihovoj snazi i volji. Baš šteta što su se opet sreli kad mu u osnovi ona pomaže da umre. Pojavila se i mogućnost da bi opet mogli biti zajedno, ali odlučili su da se neće time gnjaviti. Basilove kosti su šuplje, školjke koje na okupi drži žica. Umjesto toga mogu samo klimnuti glavom nad činjenicom da su mogli imati mnoge sretne godine zajedničkog života, nažalost. I ona skuplja kaktuse.Basilov stariji brat je ili vrlo oštrouman i veseo, ili je izgubio svoju lucidnost i živi u staračkom domu. Vjerojatno potonje. Netko, jedna od kćeri, predlaže da se smrt prati na televiziji zatvorenog kruga, kako bi se svi mogli vidjeti (ali treba paziti da ne dođe do javnesramote). Ta je ideja odbačena. Ne radi se o tome koliko će očiju gledati izdaleka, objašnjavaju Basil i Derek, riječ je o tome da se bude u društvu mnoštva, da se osjeti njihova vrelina.Zanimljiva opaska: Basil neće još dugo živjeti, a njegova dugovječnost u određenoj mjeri bila je uvjetovana relativno neutjecajnom egzistencijom. Ali kad je počeo ići naokolo, planirati ovu stvar, nazivati, voziti se da pogleda lokacije i sretati ljude, zatekao se s paradoksom. Planiranje mu oduzima mnoge dane njegovog života, što znači da treba raditi naporno, jer mu se približava zadnji dan.U jednom trenutku Basil bi se trebao nad time zamisliti. Nakon što obave pripreme. Možda usred planiranja. Još bolje: kad se čini previše komplicirano on želi odustati. Organizacija im nije previše uspjela, osjeća se grozno što je Dereku i Helen oduzeo toliko vremena da naprave puno toga. Odustao je, a Heleni i Dereku je ustvari laknulo. Oni su vjerovali u njega, i u taj projekt, ali su relativno sretni što mogu krenuti dalje. Mirna smrt je dobra smrt. Na taj način može biti pre-divna.Ali nakon tjedan dana, dok je gledao inauguraciju novog filipinskog predsjednika, opet ga obuzima nadahnuće. Naziva ih i pita hoće li opet pokušati. Ili još bolje: počinje sam raditi, ne želi ih gnjaviti. Derek je za to saznao kad se jednog dana Basil srušio od iscrpljenosti, dok je razmatrao unajmljivanje palube nosača aviona.Više se ljudi uključilo da mu pomognu. Prijatelji od Helen i Dereka, susjedi, prijatelji, znanci, nepoznati. Rade u Heleninoj kući za goste ili u sjeniku na njezinom imanju, cijeli pothvat počinje nalikovati na nekakav pokret, nešto nadahnuto što posjeduje vlastitu nezaustavljivost. Pridošlice tvore čudnovatu mješavinu ljudi - socijalni radnici, mladi idealisti, sijedi hipiji s divljom raspuštenom kosom, nekoliko ih žali što nisu više učinili za članove svojih obitelji. Ti su najgorljiviji.Basil postaje privržen ideji da će ući na stadion, ako se bude radilo o stadionu. Za sada recimo da je to na stadionu, Basil počinje osjećati da ga ne bi trebalo dovesti na kolicima, kolima hitne pomoći, ili golf vozilom. Umjesto toga trebao bi sam ući, i onda zauzeti svoje mjesto na ležaju. Ne na krevetu. Najbolje na divanu, kaže Helen.Kada su pošli zatražiti dozvole od vlasnika, administracije, vijećnika, poduzetnika i ostalih, neki su ih odmah shvatili, a drugi su bili užasnuti. Tu bi se mogla uključiti policija, pravosuđe i neke vjerske organizacije koje to ne odobravaju i žele sve to priječiti. Ali ovo ne bi trebala biti takva vrsta priče. Malo ćemo suspregnuti svoju sumnju, neka sve prođe glatko, za razliku od pravog života. Imamo samo osam tisuća riječi.Na kraju, on se nalazi na neočekivanom mjestu. Priča se prekida, umjesto sportskog stadiona koji zamišljamo cijelo vrijeme, tu je nešto drugo - na primjer amfiteatar uz rijeku. Ili u sredini stadiona za auto trke. On juri kroz gomilu, svi ga dodiruju. Osjeća opekline na rukama. Ili se padobranom spušta na predviđeno mjesto, privezan za profesionalnog padobranca. Umire dok se spušta.

Ne. Natrag na početnu ideju: ulazi u procesiji, recimo kao sportaši na Olimpijadi kad ulaze za vrijeme svečanog otvorenja.Ljudi plješću. Kucnuo je čas. Skupilo se oko četiri tisuće ljudi. To je igralište druge lige za bejzbol usred Memphisa. Helen je sredila da se sve reklame prekriju bijelim platnom. Ustvari, sve je u bijelom. Od lokalnog sindikata soboslikara posudila je neumrljano platno. Igralište je bijelo kao raj. Basil je zapanjen.On ulazi, a svi kliču. On maše. S njim je njegov sin Derek. Njegove su kćeri morale doći, ali one su na tribini, puno piju pa detalji, sve zbog čega bi se kasnije mogle sjetiti s nelagodom, nisu posve razgovijetni. Prizor je ganutljiv; svi su prijateljski raspoloženi. Tko su ti ljudi? Neki su doputovali izdaleka, zbog znatiželje. Većina ih je iz tog kraja. Basilje u svom životu porodio mnogo beba, na tisuće, a stotine ih je sada tu, odrasli su i Basilu žele sve najbolje.On sjedi na divanu; umoran je od hodanja, uzbuđenja. Svira muzika; nagovorili su ruskog dirigenta, kao i veći dio njegovog orkestra, ali nema drvenih puhača. Sviraju izbor iz Brahmsa, Mozarta, Liszta, Elling-tona, Commodorese, Sama Cookea. Sviraju temu iz Jahača izgubljenog kovčega, Basilova omiljenog filma. Sunce zalazi. Trebalo mu je gotovo dva sata da se smjesti, da se navikne na sve te ljude oko sebe. Vidi pojedinačna lica, oči, glave, ručice i dlanove koje može ponijeti sa sobom. Tu je jedna tinejdžerica, odjevena u traper, koja neprestano klima glavom, uvija kukove po nekom svom ritmu. Ima jako puno šminke, trbuh joj ispada ispod košulje, velike našminkane oči sklapa na duže vrijeme, kada je potaknuta muzikom koju stvaraju izmučeni ljudi, a tu je da Basilu kaže zbogom.Postoje periodi kad svi pjevaju zajedno uz određenu pjesmu, recimo »You Send Me«. Helen, Basilova prava ljubav, sjedi pored njega i promatra njegovo spokojno lice. Brine se neće li sada odustati. Sto smo to učinili? pita se ona. On sada promatra skupinu muškaraca i žena koji su došli s bebama. On obožava bebe i sada želi ostati zauvijek; ovo je blaženstvo, kako može sve to napustiti? Ona počinje shvaćati zašto se umire nasamo, u hladnim pomoćnim sobičcima po predgrađu - te prostorije neće nikome nedostajati, prijelaz je tu toliko lakši...Ali Helenin strah je neutemeljen. Dok ona promatra Basila, Derek promatra svog oca, a tisuće promatraju čovjeka koji zadovoljno sklapa oči, Basil se zatekao kako iz ovog svijeta prelazi u neki drugi, tone u san. Čuje muziku koji stvaraju ljudi, njihovi glasovi posvuda, razgovaraju ni o čemu, smiju se ničemu, a on je spreman.O čovjeku koji je počeo letjeti nakon što je upoznao njuKad je nju upoznao, a strašno su se zavoljeli, sluh mu se popravio, a u njegovim očima oblik izvanjskog svijeta postao je oštriji nego prije. Postao je pametniji, bio je svjesniji, pomislio je što bi sve mogao napraviti sa svojim životom. Razmišljao je o aktivnostima koje su mu prije djelovale blago interesantne, ali sada su djelovale neodložno, i koje mora, pomislio je, učiniti sa svojom novom družicom. S njom je htio letjeti pomoću kao pero lakih sprava. Oduvijek su ga privlačili zmajevi, padobrani, ultra laki zmajevi na kojima se visi, a sada osjeća da će to obilježiti njihov novi život: bit će par koji preko vikenda i praznika leti naokolo, u malenom avionu. Naučit će terminologiju. Upisat će se u klubove. Imat će nekakvu prikolicu, ili veliki kombi, u kojem mogu držati svoje nove sprave i sklopljena krila letjelice, vozit će se do novih mjesta da ih vide odozgo. Ona vrsta leta koja ga zanima nije visoko iznad tla - manje od tristo metara iznad Zemlje. On želi vidjeti stvari kako brzo promiču ispod njega, želi ljudima mahati odozgo, da vidi kako krda gnua jure i da broji delfine koji se brzo udaljavaju od obale. Nada se da i ona želi takvu vrstu letenja. Postao je toliko zagrijan za ideju o takvoj osobi, tom letenju i takvom prepletenom životu, da više nije siguran hoće li to učiniti ako mu se doista ukaže prilika. Ali čudno je, pomislio, ideja o takvom letenju je njegova, on će biti glavna pokretačka snaga u realizaciji takvog plana, a treba mu još jedna osoba, ta nova osoba u njegovom svijetu, kako bi to mogao učiniti. Nije htio letjeti sam; radije to neće učiniti nego da to učini bez nje. Ali ako je upita hoće li letjeti s njim, a ona bude suzdržana, ili je to neće ponijeti, hoće li onda ostati s njom? Hoće li moći? Odlučio je da neće. Ako se ne bude vozila u kombiju u kojem su krilapažljivo sklopljena, on će morati otići, nasmiješiti se i otići, a onda će opet krenuti u potragu. Ali kada i ako bude pronašao novu družicu, zna da se njegov plan neće odnositi na letenje. Bit će to neki drugi plan s nekom drugom osobom,

jer ako pode letjeti na manjim visinama iznad Zemlje, to će biti samo s njom.Uspon na planinu i sporo silaženjeOna leži, ona leži, Rita leži na krevetu, gleda prema gore, u sobi u Tanzaniji u kojoj je već od ranog jutra strašna buka. Ona je u Moshiju. Stigla je sinoć Jeepom, vozio ga je čovjek koji se zove Godwill. Ovog jutra je previše svjetla, a sinoć je vladala sumanuta, nemoguća tama.Let joj je kasnio, a carina bila spora. Neki mladi američki par pokušavao je unijeti veliku kutiju s loptama za nogomet. Za sirotište, rekli su. Carinik, odjeven u kaki od glave do pete, izvadio je svaku loptu i odbio ju o čisti pod u kojem se sve odražavalo, kao da provjerava kvalitetu svake lopte. Na kraju je Amerikanac odveden u pokrajnju prostoriju, vratio se nakon nekoliko minuta, kolutao je očima prema svojoj ženi trljajući kažiprstom i palcem da pokaže kako žele novac. Nogometne lopte su uklonjene, a par je krenuo svojim putem. Vani nije bilo vlažno, bilo je otvoreno i čisto, zrak hladan, puno svjetla, a Ritu je nečujno dočekao stariji čovjek, bijele kose, mršav i uglađen, košulji sa smeđom kravatom. On je Godvvill, hotel ga je poslao da ju okupi. Bila je ponoć i ona je bila posve razbuđena dok su se vozili, a vozili su se britanskom stranom ceste u tišini po ruralnoj Tanzaniji, samo njihovi farovi i pokoje stablo jacarande, cestu je obrubljivala visoka trava.U hotelu je željela popiti piće. Sama je pošla do hotelskog bara, to nikada nije učinila, i sjela na stolac pored stenografkinje iz Brisela. Stenografkinja, čije ime nije čula, a nije ju mogla pitati da ga ponovi, imala je kratku kao tinta crnu gustu kosu, preklapala je svoj ubrus i pravila neobične figure, sitne izobličene mumije. Stenografkinja: okruglo i bezlično lice kao u djeteta, glas melodiozan, naglasak mek. Razgovarale*1su o smrtnoj kazni, stenografkinja je kamenovanje uobičajeno u nekim muslimanskim područjima uspoređivala sa smrtonosnim injekcijama i električnim stolicama u Americi. Razgovor je bio nekako veseo i opušten. Obje su vidjele isti dokumentarac o ljudima koji su prisustvovali egzekucijama, bile je zapanjene što je to neznatno utjecalo na sve njih, promatrače; bili su mrki i bezosjećajni.Svjedočiti smrti! Rita to nikada ne bi mogla. Čak i da je natjeraju da tamo sjedi, iza paravana, sklopila bi oči i pjevušila pjesmicu o slatkišima.Rita je bila pripita i ugrijana kada je stenografkinji iz Brisela rekla laku noć, ova joj je dugim vitkim prstima predugo zadržala ruku. Rita je izišla van kroz francuska vrata, prošla pored bazena na putu prema svojom zemljanom bungalovu, jednom od dvanaest iza hotela. Prošla je pored čovjeka u običnoj zelenoj odori s puškom na leđima, nekakvim automatskim oružjem, cijev mu je virila iznad ramena, u mutnom svjetlu izgledalo je kao da mu je uperena u potiljak. Nije znala zašto je taj čovjek tu, nije znala hoće li joj pucati u leda kada prođe pored njega, ali prošla je, prošla je pored njega jer mu je vjerovala, vjerovala je toj zemlji i tom hotelu - da svi oni znaju zašto je potrebno da do zuba naoružani stražar sam stoji kod bazena, mirnog i čistog, s lišćem na površini. Nasmiješila mu se, a on joj nije uzvratio osmijeh, pa se opet osjetila sigurna kada je zatvorila vrata kolibe i vrata od malene kupaonice, i sjela na hladnu zahodsku školjku rukama prelazeći preko nožnih prstiju.Jutro je stiglo poput vriska kroz rupicu. Rita bulji u koncentrične krugove od bambusa od kojeg na napravljena kupola bungalova. I dalje leži, ruke je prekrižila na prsima - ona se tako budi - a kroz mrežu protiv komaraca, previše približenu, zastrašujuću, nekako zagušljivu kad o njoj previše razmišlja, ona vidi koncentrične krugove na stropu iznad nje, tih je krugova dvadeset i dva, jer ih je više puta izbrojila. Brojila je dok je ležala budna, slušajući nekoga izvan bungalova kako vodom puni kantu za kantom.Zove se Rita. Kosa joj se crvena kao u Rumunja, ima velike ruke. Velike oči i tanke usnice, a ona mrzi, oduvijek je mrzila, svoje tankeusnice. Kao mala čekala je da joj se usnice ukazu, da se popune, ali to se nije dogodilo. Svake godine nakon njezinog šesnaestog rođendana usnice joj nisu rasle nego se smanjivale. Krugovi tvore strop, ali krugovi se nikada ne dodiruju. Njezin je otac bio pastor.Sinoć je mislila, neprestano, da zna zašto je u Tanzaniji, u Moshiju, u podnožju Kilimandžara. Ali ovog jutra ništa joj nije jasno. Ona zna da bi danas trebala poći na planinarenje, za dva sata, ali sada kada je stigla, preko Amsterdama,

kroz hladnu noć s aerodroma, cijelim je putem sjedila sama i šutjela, nekih sat vremena nakon ponoći, pored Godwilla - on se doista zove Godwill, stariji čovjek kojega je hotel poslao da ju pokupi, toliko ju je usrećio jer je Godwill tako ... tanzanijsko ime - sada kada je stigla ovamo, budna je i ne shvaća zašto je došla. Ne može se sjetiti razloga koji ju je nagnao da se četiri dana penje po toj planini, tako zasljepljujuće bijeloj pri vrhu - netko joj je rekao da je planinarenje strašno naporno, često fatalno, a drugi su govorili da je to samo šetnja po parku. Nije sigurna ima li dovoljno kondicije, nije sigurna hoće li se na smrt dosađivati. Najviše se brinula zbog visinske bolesti. Čula je da su mladi podložniji, a u trideset i osmoj ona nije sigurna je li još uvijek takva - mlada - ali osjeća da je iz nekog razloga upravo ona uvijek podložna toj bolesti, pa bi trebala znati kad se treba vratiti. Ako pritisak u glavi bude prejak, morat će se vratiti. Planina je visoka gotovo sedam kilometara, svakog mjeseca netko umre od cerebralnog edema, a postoje načini da se to spriječi. Dubokim disanjem više će kisika ući u krv, u mozak, a ako to ne pomogne i bol ne nestane, tu je Diamox, koji razrjeđuje krv i brže ostvaruje isti učinak. Ali ona mrzi uzimati tablete i zarekla se da ih neće uzimati, jednostavno će pasti kad bol bude neizdržljiva - ali kako će znati kada da padne? Koje su faze prije smrti? U jednom bi trenutku mogla shvatiti da je vrijeme da se okrene i spusti se niz planinu, ali što ako bude prekasno? Moguće je da će odlučiti da ode, bit će spremna da opet živi na nižoj visini, ali do tada će planina učiniti svoje i ona će tamo, na stazi ili u šatoru, umrijeti.Mogla bi ostati u kolibi. Mogla bi poći u Zanzibar i piti na suncu. Ništa nije tako voljela kao piće na suncu. Sa strancima. Piti na suncu!Osjetiti kako joj trne jezik i udovi dok joj se koža polako prži, a noge sve dublje tonu u fini pijesak! Pijana na suncu osjeća se bliska svim ljudima i zna da joj žele sve najbolje.Ruke su joj i dalje prekrižene na prsima, izvan njezinog bungalova još uvijek pune kante vodom, tako glasno, neprestano. Uzima li to netko vodu da bi se mogla istuširati? Kod kuće, u St. Louisu, njezin stanoda-vac u jakni od dabrova krzna uvijek joj donosi vodu - zašto onda i ovdje ne bi bilo isto, u bungalovu u Moshiju, s gotovo prozirnim ge-kom koji juri po njezinom konusnom stropu, čiji se sve manji krugovi nikada ne ukrštaju?Kupila je nove čizme, skupe, posudila je naprtnjaču, veliku, madrac koji se sam napuhuje, vreću za spavanje, šalicu i tuce ostalih stvari. Sve je od plastike i Gore-Texa. Te stvari su pojedinačno lagane, ali zajedno su jako teške, a sve je spakirano u velikoj, visokoj, ljubičastoj naprtnjači u kutu okruglog bungalova, a ona ne želi nositi tu naprtnjaču i pita se zašto je došla. Ona se ne penje po planinama, ne bavi se planinarenjem, nije od onih koji svoju kondiciju dokazuju planinarenjem i poslije to uzgred spomenu prijateljima i kolegama. Ona voli badminton.Došla je jer joj je to rekla njezina mlada sestra, Gwen, morale su zajedno kupiti karte, mislile su da će to biti savršen izlet prije nego što Gwen sa svojim mužem, Bradom, zasnuje obitelj. Ali Gwen se požurila i za svaki slučaj ostala trudna, šest mjeseci prije plana, sada ne može na planinarenje. Ona ne može na planinarenje, ali to ne isključuje -Gwen je tu riječ koristila često i po svom nahođenju, kao što neki upotrebljavaju curry - mogućnost da Rita pođe. Nema povrata novca za kupljenu kartu, zašto onda ne bi pošla?Rita je pomaknula ruke s prsa i stavila ih na bokove, tu ih zadržala, na svojim mršavim bokovima, kao da ih umiruje. Tko to puni kante? Zamišlja da je to netko iz straćara iza hotela, krade toplu vodu iz bojlera. Tamo je zamijetila gomilu tinejdžera. Možda kradu Ritinu vodu za tuširanje. Ova je zemlja strašno siromašna. Siromašnija od bilo kojeg mjesta na kojem je bila. Je li siromašnija od Jamajke? Nije sigurna. Jamajka bi trebala biti poput Floride, zdravo mjesto koje napredu-je od intenzivnog turizma niz generacija, od stalnog i iracionalnog priliva američkog novca. Ali Jamajka je gotovo posvuda očajno siromašna, a njoj ništa nije jasno.Možda je Tanzanija manje siromašna. Oko njezinog hotela nalaze se straćare, ali i dobro stojeće kuće s vrtovima i ulazima. Ovdje postoji zakon, rekao je Godwill lošim engleskim, po kojemu svi muškarci moraju raditi. Možda su ljudi izabrali da žive u spartanskoj jednostavnosti. Ona ne zna dovoljno toga da prosudi što je točno. Nezaposleni idu u zatvor! Godvvill je rekao, činilo se da je to zakon. To je rekao i počeo se smijati i smijati.

Jutro je brzo prolazilo, sunce je bistro, izravno i besprijekorno, a Rita želi izbjeći da prođe pored tih ljudi. Već je dva puta prošla pored njih, a ništa im nije imala reći. Ubrzo stiže autobus da je odvede s drugima do podnožja planine, konačno je ustala iz kreveta i obavljala neophodne stvari — jela, spakirala se, nazvala Godwilla — svaki je put trebala iz svog bungalova poći do hotela, morala je proći pored ljudi koji su sjedili i stajali kod stepeništa u predvorju hotela. Osam do deset mladića, sjede, čekaju i ne govore ništa. Godwill je pričao o tome, da muškarci kao svoje zanimanje stavljaju vodič, nosač, trgovac, bilo što da zadovolje vlasti, i da se od njih ne traži da budu stalno na istom mjestu, jer ustvari nije bilo previše posla. Vidjela je dvojicu kako se zakratko natežu oko američke prtljage, za napojnicu od jednog dolara. Kada je Rita prošla pored njih pokušala im se malo nasmiješiti a da ne djeluje previše srdačno, ili bogato, ili seksi, ili sretno, ili ranjivo, ili da je kriva, ili ponosna, ili zadovoljna, ili zdrava, ili zainteresirana - nije htjela da pomisle da je bilo što od navedenoga. Prošla je pored njih kao da je obuzeta uobičajenim mislima.Ritino lice je široko i gotovo četvrtasto, a vilica skoro kao kod muškaraca. Ljudi su rekli da izgleda kao Kennedv, neka od Kennedy žena, ona s televizije. Ali ona nije lijepa kao ta žena; umjesto toga nekako je neugledna, sa i bez šminke, neugledna na bilo kakvom svjetlu. Toga je svjesna, iako joj prijatelji i Gwen govore drugačije. Nije udana, a neko vrijeme bila je pomajka djevojčici od devet godina i dječaku od sedam,slabo hranjenima od njihove majke po rođenju, pa se Rita premišljala da ih usvoji - dobro je razmislila kakav bi joj život tada bio, zamislila je i isplanirala svaku godinu s tim klincima, ona bi to svakako mogla — ali na to su je natjerali njezini roditelji. I oni obožavaju te klince, u njihovoj kući ima dovoljno mjesta, raspravljali su i brzo donijeli odluku. Proveli su produljeni vikend svi zajedno u kući u kojoj su Rita i Gwen odrasle, tu je bila Rita sa roditeljima, J. J. i Frederickom, klinci su stavljali svoje trofeje po svojim sobama, u nedjelju navečer Rita se oprostila od njih, a klinci su ostali. Bilo je jednostavno i bezbolno za sve, a Rita je tjedan svojih praznika provela u krevetu s drhtavicom.Sada radi dvije subote mjesečno i ne može ih često viđati, Riti njih dvoje nedostaju na previše neposredan način. Nedostaju joj u njezinom krevetu, to dvoje malih ljudi, od sedam i devet godina, kada su cvrčci previše bučni i boje se da će narasti, cvrčci, zajedno će odnijeti kuću i požderati je sa svima koji su unutra. To su priču čuli od svoje majke po rođenju, o golemim cvrčcima koji odnose kuću.Rita spava u autobusu i budi se kada se cesta počela uspinjati. Vozilo je bijelo i četvrtasto, zaobljenih rubova - nekako je podsjeća na nešto što je natraške sišlo iz svemirskog broda i spustilo se na mjesec - cvilež i drmusanje po rupama na blatnjavim cestama, dobri Bože, pada kiša! - pada neprestano na putu do ulaza u Kilimandžaro park. Godwill vozi, on vozi prebrzo, ne usporava u oštrim zavojima, ne staje zbog pješaka koji na glavi nose svoje stvari, ni zbog školske djece koje ima posvuda, u odorama koje su gore bijele, a dolje plave. Nesreća je u svakom trenutku posve izgledna, ali Rita je previše umorna i ne može zamisliti da bi se pobunila ako bi bus sletio u provaliju.»Probudila se!«, reče neki čovjek. Pogledala je i spazila Franka kako joj se veselo, gotovo luđački smiješi. Možda je lud. Frank je američki vodič, čvrst i energičan čovjek, iz Oregona, osrednji u svakom pogledu, kratko potkresane plave brade koja mu omotava lice kao što bi zavoj stajao na nekome tko je prije više desetljeća patio od zubobolje. »Mislili smo da ćemo te morati nositi. Kladim se da si od onih koji su u stanju sve prespavati.« Zatim je ispustio visok, ženskasti smijeh, usiljen i neveseo.Prošli su pored velike škole čiji je znak postavljen uz cestu. Gornji dio: Vozite osvježeni: Coca-Cola; ispod: Sred. Škola Marangu. Uz cestu ide skupina žena s bebama u maramama na prsima. Autobus je prošao pored Društvenog kluba Samange, koji izgleda kao prikolica neke građevinske firme. Dalje uz cestu, manja ružičasta zgrada, K & J Trgovina najnovijom modom, na njoj golemi lik Angele Bassett naslikan sprejem. Šestogodišnji dječak vodi magarca. Dvije sićušne djevojčice u školskim odorama nose vreću krumpira. Kolni prilaz vodi prema Institutu za istraživanje tropskih pesticida. Kiša pada još jače dok prolaze pored druge škole - Coca-Cola: Vozite osvježeni; Katolička sred. škola sv. Margarete.Tog jutra u hotelu Rita je načula razgovor neke Britanke i hotelskog portira.

»Ovdje ima jako puno katoličkih škola!«, reče turistkinja. Upravo se vratila s izleta do lokalnog vodopada.»Vi ste katolik?«, upita portir. On je zdepast, ima bistar nazalni glas poput klarineta.»Jesam«, reče turistkinja. »A vi?«»Da molim. Jeste li vidjeli moj grad? Marangu?«»Jesam. Na brdu?«»Da molim.«»Bilo je prekrasno.«A portir se nasmiješio.Autobus je prošao pored FEM-a dispanzera, YMCA, još jednog društvenog kluba nazvanog Millenium, reda tinejdžerki u odorama, vestama boje šljive i plavim sportskim suknjicama. Sve su mahale. Kiša je gotovo stala. Ljudi pored kojih prolaze mokri su do kože.»Pogledaj Patricka«, reče Frank pokazujući prema zgodnom Tanzanijcu u autobusu, koji je sjedio preko puta njega. »On samo tu sjedi i smiješi se, pita se za kojeg vraga netko plaća da bi ovo trpio.«Patrick se smiješi, klima glavom i ne govori ništa.Na izletu je petero planinara koji su platili, pa su se predstavili. To su Mike i Jerry, sin i otac u istim jaknama. Mike je u kasnim dvadesetima,a njegov otac ima možda šezdeset godina. Jerry ima akcent koji zvuči britanski, ali sa zaobljenim australskim samoglasnicima. Jerry je vlasnik lanca restorana, a njegov sin automehaničar specijaliziran za vozila hitne pomoći. To su visoki muškarci, širokih prsa i tankih nogu, a Mike je krupniji, opuštenog trbuha kojega nosi s naporom. Imaju iste crvene jakne prepune zatvarača, na lijevom džepu na prsima izvezeni su im inicijali. Mike je mučaljiv, kao da mu je muka od trešnje u autobusu i brojnih zavoja. Jerry ima širok osmijeh, kao da se želi iskupiti zbog mučaljivosti svog sina - cerekom ih želi predstaviti kao sretne i spremne ljude, kao igrače.Kiša dalje pada, neuobičajena hladnoća. Nad stablima se nisko spustila magla, zelenilo djeluje mrtvo, blijedo, kao da su se šumske boje iscijedile u tlo.»Kiša bi trebala prestati za sat dva«, najavio je Frank, dok se autobus kretao uzbrdicom klimajući po blatu. Svuda naokolo lišće je zamršeno i mlitavo. »Sto misliš, Patrick?«, reče Frank. »Hoće li već jednom prestati ova kiša?«Patrick još nije progovorio, a sada samo sliježe ramenima i smiješi se. Ima nečega u njegovim očima, pomisli Rita, što procjenjuje. Procjenjuje Franka i planinare koji su platili, nagađa hoće li se ovaj put uspjeti popeti i spustiti niz planinu, a da ne siđu s uma.Grant je u stražnjem dijelu autobusa, gleda kako krajolik prolazi kroz prozor, sjedi na sredini stražnjeg sjedišta kao neka vrst ljudskog kormila. Manji je od druge dvojice, ali noge su mu enormne, kao kod dizača utega, listovi debeli i maljavi. Nosi odrezane traperice, iako su se zbog hladnoće svi ostali dobro obukli. Kosa mu je crna i kratko podšišana, oči malene, vodnjikavo plave. Promatra kako krajolik prolazi kroz prozor pored njegovog desnog obraza, a vjetar navodnjava njegove sitne smirene oči.Shelly je u kasnim četrdesetima, izgleda kao da ima točno toliko godina. Ona je vitka, u dobroj kondiciji, gotovo napeta. Njezina kosa, duga, svezana u rep, nekad plava, počela je sijedjeti, a ona ništa ne poduzima zbog toga. Ona zrači kao lavica, pomisli Rita, ali ne zna zbog čega je pomislila na tu životinju, lavicu, kada je ugledala tu male-nu ženu koja sjedi dva mjesta ispred nje, u jakni jarke i izrazito uočljive žute boje. Ona gleda kako Shelly vezuje maramu oko vrata, brzo, s određenom nehajnom žestinom. Shelly izgleda onako kako bi Rita htjela izgledati: mali tanki nos, savršeno povijen prema gore, pravilne i pune usne, usne koje su sigurno bile seksi bez imalo naprezanja i životne dok je bila mlada.»Vani je doista tako jadno«, reče Shelly.Rita klimnu glavom.»Ugnjavio me ovaj autobus«, reče Shelly.Rita se smiješi.Autobus je stao kod neke daščare, iskrivljene, nagnute, poput trgovine mješovitom robom u vesternu. Sa strane su prikačene reklame i ratarski alati, a na trijemu, zaštićene od kiše, nalaze se dvije sredovječne žene koje, jedna uz drugu, provlače tkaninu kroz šivaći stroj. Pogledom su na brzinu preletjele po autobusu i putnicima, a zatim se vratile svom poslu dok je autobus krenuo dalje.

Frank govori o nosačima. Nosači će, kaže on, pratiti našu skupinu, nosit će madrace, šatore, stolove na kojima ćemo jesti, hranu, spremnike s propanom, hladnjake, pribor za jelo, vodu i druge stvari. U njihovoj skupini je petero planinara i dvoje vodiča, a s njima ide trideset i dvoje nosača.»Nemam pojma«, reče Rita Grantu, koji je iza nje. »Mislila sam nekoliko vodiča i možda dva nosača.« Odjednom je zamislila sluge kako nose kraljeve na pozlaćenim prijestoljima, za njima idu slonovi, trublje najavljuju njihov prolazak.»Nije to ništa«, reče Frank. Frank prisluškuje svačiji razgovor i ubacuje se kada je to po njemu potrebno. »Kad sam zadnji put išao na Everest, bilo nas je šestero, a imali smo osamdeset Šerpa.« Ruku je držao vodoravno pokazujući visinu Šerpa, koji su po tome visoki nekih metar trideset. »Maleni su«, reče, »ali gadni. Jači od ovih tipova ovdje. Bez uvrede, Patrick.«Patrick nije slušao. On je glavni tanzanijski vodič, navršio je trideset godina, ima novu opremu - jaknu boje kupina, hlače za snijeg, sunčane naočale priljubljene uz glavu. Promatra rub ceste gdje skupinadječaka ide ukorak s autobusom, nose školske odore, a svaki nosi nešto što izgleda kao mali srp. Trče pored autobusa, njih četvero, mašu srpovima, viču, ali ih Rita ne može čuti zbog prozora i cvileža vozila koje ide gore dolje po raskvašenom tlu. Otvaraju usta, oči su im bijesne, a zubi tako maleni, a kada je Rita otvorila prozor da čuje što govore, autobus je daleko odmaknuo, sa svojim srpovima odjurili su dalje od ceste. Spustili su se nizbrdo po nekoj uskoj stazi koju su sami napravili.* * *Tu je prostrano crno parkiralište. Na znaku iznad ulaza piše MACHAME VRATNICA. Na parkiralištu stoji stotinjak Tanzanijaca. Gledaju kako autobus ulazi na parkiralište, parkira se, a njih dvadesetorica smjesta kreću prema njemu, iz autobusa vade naprtnjače i madrace. Prije nego što je Rita izišla s ostalim planinarima, sva je prtljaga na hrpi pored autobusa, po njoj pada kiša.Rita je zadnja izišla, a kada je došla do vrata, Godwill ih je zatvorio, nije vidio da je ona još uvijek unutra.»Oprostite, molim«, rekao je i potegnuo ručku kako bi opet otvorio vrata.»Ne brinite se, meni se ne žuri«, rekla je i malo se nasmijala.Između parkirališta i ulaza u park ugledala je nekog čovjeka, čovjeka nalik na onog u njezinom hotelu, u običnoj zelenoj odori, na leđima mu automatska puška.»Je li to puška za životinje ili ljude?«, upitala je.»Ljude«, reče Godvvill i malo se nasmijao. »Ljude daleko opasnije od životinja!« Zatim se smijao i smijao i smijao.Temperatura je oko sedam stupnjeva, pomisli Rita, možda osam. I pada kiša. Kiša neprestano pada, to je ledena kiša. Rita nije pomislila na kišu. Kada je zamišljala planinarenje nije razmišljala o hladnoj, hladnoj, upornoj kiši.»Izgleda da imamo malo kiše«, reče Frank.Planinari koji su platili pogledaše ga.»Nema dvojbe oko toga«, rekao je.Sve se brzo odvijalo. Prtljaga skupljena, madraci postavljeni. Koliko nosača! Svi su mokri do kože. Patrick razgovara sa skupinom nosača. Odjeveni su u žarke boje, kao i planinari koji su platili, ali njihova odjeća - jednostavne hlače i veste - već je prljava, na nogama nemaju velike i komplicirane čizme, kakve nosi Rita, nego tenisice, papuče, laganu obuću. Nitko nema kabanicu, ali svi nose kape.Razvila se živa diskusija, neki su pokazivali rukom i slijegali ramenima. Jedan je nosač pao na tlo i ostao ležati, kao da se pretvara mrtav. Ljudi oko njega urlali su od smijeha.Rita se skupila u svom ponču, navukla ga preko gornjeg dijela tijela i naprtnjače. Pončo je dio opreme koji su organizatori naveli pod razno; čini se da nitko nije predvidio kišu. Sada je presretna što ga je kupila - $ 4.99 u Targetu na putu prema aerodromu. Gledala je kako nekoliko nosača buši rupe u vrećama za smeće i navlače ih na sebe. Grant je napravio isto. Zamijetio je da ga Rita promatra.»Zaboravio pončo«, rekao je. »Ne mogu povjerovati da sam zaboravio pončo.«»Žao mi je«, rekla je. Nema se više što reći. Smočit će se do kože.»U redu je«, rekao je. »Ako je dobro za njih, dobro je i za mene.«Rita je učvrstila vezice na svojim čizmama i ostale trake. Pomogla je Shellv oko ponča, raširila ga po njezinoj naprtnjači i namjestila joj kapuljaču na njezinoj lavljoj kosi, neurednoj i gustoj, plavoj i bijeloj. Dok je plastiku navlačila

tik do Shellvna lica, pogledale su se u oči, a Rita je u trbuhu, glavi, već negdje, osjetila oštru bol. Ona želi da su tu. To su njezina djeca, ona im je dopustila da ih odvedu. Ljudi su uvijek potiho uzimali njezine stvari, uvijek s razumijevanjem da će svima biti bolje ako Ritin život bude jednostavan. Ali ona je spremna za komplikacije, zar ne? Ona zna da je već neko vrijeme tako. Svi su se zabrinuli zbog stana; gotovo ga je kupila očekujući da će usvojiti djecu, a odustala je - ali zašto? - upravo prije sklapanja ugovora. To mjesto nije bilo dobro; nije dovoljno prostrano. Htjela je da bude prikladnije; htjela je da bude spremnije. To nije dobro, a klinci i njezini roditelji će znati, pomislit će da nikada neće biti platežno sposobna, da će uvijekmorati dijeliti sobu. Gwen se ponudila da bude jamac za drugo mjesto, mjesto koje su pogledali sa dvorištem i tri spavaće sobe, ali to ne bi bilo u redu, uvaliti Gvven hipoteku. Stoga je odustala, a klinci su sada u njezinoj staroj sobi, s njezinim roditeljima. Ona bi htjela da budu uz nju i od nje traže savjete. Ona bi im htjela namještati kapuljače, potegnuti uzice da im lica ne budu izložena, da ostanu suhi. Shelh/no lice je staro, izborano, ona se ceri Riti i pročišćava grlo. »Hvala ti, draga«, rekla je.Sada su obje zaštićene od vlage, a kiša kucka posvuda po njihovom pokrovu. Planinari koji su platili stoje na parkiralištu na kiši.»Nosači su odustali«, reče Frank obraćajući se skupini. »Moraju zamijeniti nosače koje ne žele ići. Potrajat će nekoliko minuta.«»Je li zamjena blizu?«, upita Shellv.»To su vjerojatno mladi momci«, reče Frank. »Mladi momci su više gladni.«»Kao rezervna momčad, zar ne?«, reče Jerry. »Dobit ćemo rezervnu momčad.« Pogledao je oko sebe smije li se netko, ali nikome mokro lice nije bilo nasmijano. »Druga liga, zar ne?«, reče i zatim odustade.Rita zna da je sada prekasno za povratak kući. Ipak, ne može potisnuti pomisao da otrči, svih petnaest kilometara, uglavnom nizbrdo, natrag do hotela, a onda će - neka košta koliko košta -u topli i ravni Zanzibar, piti i piti dok napola ne oslijepi na suncu.U blizini na parkiralištu, Patrick kao da je nešto dogovorio s čovjekom s kojim priča, pa se približio skupini.»Jako mokro«, reče s grimasom. »Dug dan.«Skupina će poći do vrha, četiri dana do gore, dva za dolje, po Machame ruti. Uz planinu vodi barem pet staza, ovisno o tome što planinar želi vidjeti i koliko se brzo želi uspeti do vrha, a Gwen je obećala da ta ruta odgovara njezinim sposobnostima i ima daleko najljepše prizore. Svaki se pripadnik skupine prijavio preko Web-stranice, EcoHeaven Tours, namijenjene avanturističkim putovanjima. Stranica je nudila ture za manje skupine na desetak raznih mjesta - škotske planine, indonezijske ravnice, rijeke gornje Rusije. Izlet uz ovu planinu neočekivano jezvučao najmanje egzotično. Rita ne poznaje nikoga tko se popeo na Kilimandžaro, ali poznaje ljude koji poznaju ljude koji su se popeli, pa je zbog toga to bilo neznano manje intrigantno. Sada, dok stoji kod ulaza, ovaj se izlet čini nevažnim, iracionalnim, neobranjivim. Ona ide putem kojim su prošle tisuće, bit će joj hladno i mokro dok bude hodala.»U redu, krećemo«, reče Frank i krenu uzbrdo širokom zemljanom stazom. Rita ga je pratila s još četvero. Riti je drago, barem nešto, što se kreće, jer će se u kretanju ugrijati. Svi nose pončoe, Grant u svojoj vreći za smeće, svi ispod imaju naprtnjače, djeluju kao grbavci ili vojnici. Zamislila je spomenik Korejskom ratu, sve te mladiće, izlivene u bronci, širom rastvorenih očiju, čekaju da ih ustrijele.* * *Ali Frank ide jako sporo. Rita je iza njega; njegov korak je slonovski. Tako odmjerene kretnje, tako veliki napor. Frank predvodi petorku, Patrick je na začelju, a nosači su sada prilično zaostali, još uvijek su na parkiralištu, skupljaju madrace, spremnike s propanom i šatore. Stići će nas, reče Patrick.Rita je sigurna da će poludjeti od takvog tempa. Ona igra badminton jer badminton iziskuje kretanje, zgoditke i viku, postoji mogućnost da vas u glavu pogodi loptica koja ide brzinom aviona. Stoga se brinula da će na ovom izletu poludjeti od dosade. A sada je dosadno; ovdje u Tanzaniji njoj je dosadno. Umrijet će od nesnošljive monotonije prije nego što uopće bude imala priliku da dobije visinski cerebralni edem.Nakon deset minuta skupina je prešla dvjesto metara, vrijeme je za pauzu. Mike

se žali da ga boli rame. Treba namjestiti remenje naprtnjače. Frank je stao za pomogne Mikeu, i dok je to radio, Jerry i Shelly su čekali s Patrickom, Grant je krenuo dalje. Nije stao. Prošao je zavoj na stazi i izgubio se iz vidokruga. Na kiši i u džungli lako je na brzinu nestati, i prije nego što je razmislila, Rita krenu za njim.Stigla je Granta i ubrzo su odmaknuli za još dva zavoja i više ne vide skupinu. Rita lebdi. Grant hoda brzo, a onda hoda s njim. Gotovo da trče. Idu korakom koji njoj najviše odgovara, sportskim tempom, korakom prikladnim za ljude koji još nisu stari. Rita još nije stara.Prošle godine odustala je od Brze trke na deset kilometara, ali to ne znači da nije mogla, samo da nije bila tako dosadna. Počela je na posao odlaziti biciklom, ali onda se predomislila; na kraju dana, kada je do 17:30 napravila sve što je mogla, jednostavno je previše umorna.Probijaju se kroz blato, uskoro staza se sužava i postaje strmija, okomi-tija, obrubljena stablima i golemim, mlitavim, nazubljenim lišćem banane. Staza je raskvašena, blato duboko, noge se teško izvlače, a posvuda je ispresijecana korijenjem koje pomaže pri hodanju. Skakali do od jednog do drugog korijenja, a Grant je neumoran. On se ne zaustavlja. Ravnotežu održava rukama. On je najuravnoteženija osoba koju Rita uopće poznaje, a to je ubrzo pripisala njegovom niskom stasu i širokim snažnim nogama. On je blizu tlu.Govore vrlo malo. Ona zna da je on nekakav telefonijski programer, nekako povezuje »skupine korisnika«. Zna da dolazi iz Montane, zna da mu je glas kao kod starijeg čovjeka, slabiji nego što bi trebao biti, piskutav i sklon da napukne. On nije zgodan; nos mu je gotovo praseći, a zubi sprijeda slomljeni, ima trokutasti razmak medu zubima, kao da je pokušao zagristi malenu piramidu. On nije privlačan na neki seksualan način, ali ona ipak želi biti s njim, a ne s drugima.Džungla je gusta, isprepletena i mokra. Izmaglica im je zadnjih dvadesetak metara zaklanjala pogled u svim smjerovima. Kiša uporno pada, ali šumski pokrov usporava i stotinu puta preusmjeruje vodu prije nego što stigne do Rite.Sada joj je toplije, znoji se ispod pončoa i pusta, a ona se voli znojiti, osjeća se snažno. Njezine hlače, plastične hlače koje je platila strašno jeftino i do sada dva puta nosila na skijanju, stvaraju buku, noge se taru jedna o drugu i proizvode konstantan, nasilan šum. Ona želi nositi kratke hlače, kao Grant. Željela bi ga zamoliti da stanu, da skine hlače, ali se brine da on neće stati, ukoliko on i ona stanu, stići će ih ostali planinari, pa sa Gramom više neće biti sama, ispred ostalih, i dobro se provoditi. Nije ništa rekla.Nema životinja. Rita nije čula ni pticu ni majmuna, nije vidjela čak ni žabu. U njezinom su bungalovu gekoi, veći gušteri izležavaju se kod hotela, alina ovoj planini nema ničega. U njezinom vodiču spominju se plavi majmuni, kolobus majmuni, lemuri, maslinasti pavijani, antilope gustog krzna, malene afričke antilope, tropske ptice, turakosi. Ali šuma je tiha i pusta.Neki nosač spušta se stazom, u traperu, džemperu i tenisicama. Rita i Grant su stali sa strane da može proći.»Jambo«, reče Grant.»Jambo«, reče čovjek i nastavi dalje nizbrdicom.Pozdrav je bio brz i izniman. Grant je spustio glas do dubokog basa, par sekundi produljio drugi slog gotovo na muzički način. Nosač mu je uzvratio identičnim izgovorom. Kao da su se pozdravili igrači iz iste ekipe, partneri u dvojcu - jednostavno, toplo, nenametljivo i razumljivo.»Sto to znači?«, upita Rita. »Je li to svahili?«»Je«, reče Grant i preskoči lokvu.To je pristojno rekao, ali ipak se mogla zamijetiti njegova zabrinutost. Ritino lice buknu. Zna da je ona za Granta trapava i krotka turistkinja. Ona želi da se svidi Grantu, da se osjeti poput njega - brza, umješna, okorjela - barem više od ostalih, koji su tako tankoćutni, potrebiti i spori.* * *Hodali su sat vremena uzbrdo u tišini. Hodanje je meditativno u mjeri za koju je mislila da je nemoguća. Rita se brinula da će li morati razgovarati s istom nekolicinom ljudi - ljudima koje nije poznavala i koji joj se ne moraju svidjeti - stotinama sati, ili da će biti sama, ukoliko se planinari ne budu držali zajedno, da neće imati s kime pričati, da će biti sama sa svojim mislima. Ali ona već sada zna da nije problem u tome. Planinare dva sata, a ona ne misli ni o čemu. Previše je svojih snaga posvetila tome gdje će stati nogom, kamo će

zakoračiti lijevom, a zatim desnom nogom, a njezine ruke, s kojima ponekad hvata stabla da održi ravnotežu, ponekad dotiču mokru zemlju kad bi mogla i pasti. Takvo razmišljanje nužno onemogućava gotovo sve ostale misli - a svakako one koje imaju ikakvu dubinu i složenost. I zbog toga osjeća zahvalnost. Njezin krajolik je prostran i dobro ograđen, spokojni hektari njezina uma sa zvučnom podlogom: kuckanje kiše, šum pončoakada se očeše o grane, sito zveckanje kopči na njezinoj naprtnjači. Sve je to muzikalno na minimalan i umirujući način, ona udiše i izdiše s nekompliciranom i mehaničkom snagom - ujednačeno, moćno, robusno.»Poli poli«, reče nosač koji se spuštao. On nosi poderane papuče. »Poli poli«, reče Grant.»Ovdje sam stigao par dana prije vas ostalih«, reče Grant objašnjavajući i ispričavajući se kada je nosač prošao. Osjeća da je posramio Ritu i da joj je predugo nametao patnju. »Neko sam vrijeme bio u Moshiju, uzeo sam neke stvari.«»Jambo znači zdravo«; reče. »Poli poli znači korak po korak.«Iza njih se stvorio jedan nosač.»Jambo«, rekao je.»Jambo«, reče Grant s istim naglaskom, istim razvlačenjem drugog sloga, kao da izvodi neki sveti napjev. Jaaammmboooo. Nosač se nasmiješio i produžio uzbrdo. Iznad glave nosi spremnik za propan, na leđima mu velika crna naprtnjača na kojoj vise dvije vreće krumpira. Opterećen je s barem četrdeset kilograma.Prošao je, a Grant krenu za njim. Rita upita Granta o toj naprtnjači, koja je golema, dva puta veća od njezine, a u njoj su štapovi, tava i prostirka. Riti su rekli da ponese samo malo hrane i presvlaku, neka nosačima dadne da ponesu ostalo.»Mislim da je malo veća«, rekao je. Glas mu je gotovo ljubazan, previše susretljiv. Naginje prema pedantnom, pa se Rita upitala hoće li nakon nekoliko sati zamrziti tog čovjeka.»Je li tu i tvoj šator?«, upitala je obraćajući se njegovim leđima.»Je«, rekao je i stao. Oslobodio se svoje naprtnjače i potegnuo zatvarač pretinca na vrhu.»Nisi ga dao nosaču? Koliko je to teško?«»Pa, mislim... ustvari, radi se o izboru. Ja sam... pa, mislim da sam htio vidjeti mogu li sam nositi svoje stvari. To je samo osobni izbor.« Žao mu je što nosi svoje stvari, žao mu je što zna reći »zdravo«. Ispljunuo je mlaz smeđe tekućine na tlo.»Žvačeš?«»Da. Odurno, zar ne?«»Nećeš valjda to sranje žvakati i ovdje.«Grant je razmotao Charms lizalicu.»Bojim se da hoću. To ja radim. Hoćeš jednu?«Rita bi htjela nešto poput Charms lizalice, ali sada nije u stanju odvojiti čiste lizalice iz njegovog pretinca - tu ih ima barem deset komada - od one u njegovim ustima, zacijelo natopljene sokom duhana.Nakon nekoliko minuta staza skreće, a ispod stabla su ugledali nešto nalik na bolnička nosila križana s ručnim kolicima. To djeluje robusno, široko je, a ima samo dva kotača smještena po sredini, sa svake strane nategnutog čvrstog platna. Na kraju su ručke, može se vući poput rikše. Grant i Rita su zbijali plitke šale o toj spravi, o tome tko bi se mogao spustiti na njoj, ali zadržati se dulje pored toga, jer je hrđavo, zastrašujuće i djeluje kao da je često korišteno, potiče razmišljanje, a oni ne žele razmišljati, pa su krenuli dalje.Do čistine im je trebalo šest sati brzog hoda. Nalazili su se na mjestu za koje su pretpostavili da je njihov kamp, bili su sami. Stabala više nije bilo - sada su iznad razine drveća - stoje na padini, u magli, posvuda visoka trava, tanka poput kose. Kiša nije prestala padati, temperatura je još niža. Već satima nisu ugledali ostale planinare i vodiče, niti su vidjeli nosače. Rita i Grant su išli brzo, prestigli su svakoga na stazi, a njih nije nitko pretekao, ona se zbog toga osjeća snažno i ponosno. Mogla bi reći da je i Grant također ponosan, ali zna da on to neće reći.Nakon nekoliko minuta počela se tresti. Nema više od šest stupnjeva, kiša je tu jača; nema stabala da ublaže kišu. A nema ni šatora, jer su prije nosača stigli do kampa. Čak je i Grant uvidio da nisu dobro osmislili svoju strategiju. Grant jedino nema nepromočivo platno, a bez njega nema smisla da postavi šator na mokrom tlu. Morat će pričekati, sami na kiši, dok ne stignu nosači.

»Potrajat će barem sat vremena«, reče Grant.»Možda manje za nosače?«, predloži Rita.»Ovoga se svakako nismo dosjetili«, rekao je, a onda ispljunuo smeđi mlaz na čisti zeleni list banane.Pod grmljem visokim jedva metar dvadeset, slab je to zaklon, sjeli su zajedno na vodoravno i mokro deblo, pustili da kiša pada po njima. Rita je pokušala suspregnuti drhtavicu, jer je drhtavica prvi korak, sjetila se, prema hipotermiji. Usporila je disanje, umirila tijelo, izvukla ruke iz rukava i stavila ih na golu kožu.Frank je bio izvan sebe. Oči mu divlje blistaju. Osjeća se iznevjerenim. Planinari koji su platili nalaze se u hladnom platnenom šatoru, sjede za stolom ne većim od onoga za poker, večeraju - rižu, tjesteninu bez ičega, krumpire, čaj, kriške naranče.»Znam da neki od vas misle da su face«, reče Frank pušući u svoj čaj da ga ohladi, »ali ovo ovdje nije promenada. Danas ste demoni brzine, a sutra vas sve boli i bolesni ste, imate žuljeve posvuda, malariju i pitaj Boga što sve još.«Grant gleda ravno u njega, vrlo ozbiljno, niti mu se ruga niti ga izaziva. On zuri u Franka kao da Frank objašnjava nešto na meniju.»Ili ćete dobiti aneurizmu. Ljudi, postoji razlog što imate vodiča. Ovu sam planinu prošao gore i dolje dvanaest puta, a postoji razlog za to.« Opet puše u svoj čaj. »Postoji razlog.«Zatresao je glavom kao da mu je odjednom hladno. »Moram znati hoćete li se ponašati kao odrasli ljudi, a ne kao ... seljačine!« To je rekao i stavio palac i kažiprst na očne duplje, čovjek s jako puno briga.Hrana za skupinu bila je svakako skuhana, ali dok su je nosači donijeli od šatora gdje se kuha do ovog, njihove improvizirane blagovaonice, hrana se ohladila. Svi jedu što se može pojesti, ali bez veselja. Dan je bio dug, svaki planinar ima neku ozljedu ili problem. Mikeu je muka u trbuhu, u jednom trenutku Shellv se poskliznula i porezala ruku na nazubljenom panju. Jerry osjeća prve napade visinske bolesti. Samo su Rita i Grant, za sada, bez problema. Rita je pogriješila kad je to rekla, Frank se još više naljutio.»Pa, to će se dogoditi prije ili kasnije, gospodo. Nešto hoće. Bilo bi vam bolje da ste sada bolesni, jer nakon par dana pogodit će vas jače i dublje. Stoga se vas dvoje molite da se večeras razbolite.«»Ako sjedneš tamo, umrijet ćeš«, reče Jerry pokazujući prema kutu šatora gdje je kroz rupu kiša padala po podu. »A kakvu ste nam opremu spremili za ovdje, Frank?« Jerrvjev ton je pretjeran, ali poruka je jasna.»Jeste li se osušili?«, upita Frank. Jerry klimnu glavom. »Onda vam je dobro.«Sjede na malim sklopivim platnenim stolicama, a planinari koji su platili moraju se pogrbiti da bi jeli; nema mjesta za laktove. Čim su sjeli, medu njima je kružila tekućina za dezinfekciju ruku koju su im osigurali i koju su upotrijebili - poput tekućeg sapuna, ali hladna i blago bockava. Rita je natrljala ruke i pokušala skinuti prljavštinu sa dlanova, ali nakon toga je uvidjela da joj ruke nisu čistije. Gleda u svoje dlanove, nakon što je dva puta upotrijebila sredstvo za dezinfekciju, iako su čistije, svaka linija i pukotina je smeđa.Čovjek koji je donio pladnjeve s rižom i krumpirima - zove se Steven - opet je provirio u šator, osmijeh je išao ispred njega. Nosi ljubičastu vestu od pusta i kapu od istog materijala. Najavio je da stiže juha i svi su počeli klicati. Ubrzo stiže juha i svi ju počinju gutati. Toplina tijela planinara koji su platili polako je ugrijala platneni šator, a svijeće na stolu stvaraju privid komfora. Ali oni znaju da je izvan šatora temperatura zraka oko nule, a preko noći će biti još niža.»Zašto nema logorske vatre?«To je prvo što je Mike rekao za večerom.»Skupljači meda«, reče Frank. »Spalili su pola planine.«Mike je djelovao zbunjeno.»Da bi skupili med trebaju dimom otjerati pčele«, objasni Frank, »ali to je izmaknulo kontroli. Barem tako kaže teorija. Moglo bi biti iz kojekakvih razloga, ali planina je spaljena i sada su zabranili vatru.«»I drva za loženje«, reče Patrick.»Točno, točno«, reče Frank klimajući u svoju juhu. »Nosači su posjekli stabla da lože vatru. Trebali su sa sobom odozdo donijeti drva za vatru, ali im je ponestalo, pa su počeli sjeći sve što su mogli. U pravu ste, Patrick. Sada im je

zabranjeno da pale vatru na planini. Ilegalno je.«»Pa kako onda suše odjeću?« To je Jerry, pod svijećama djeluje mlade, a Riti je odjednom palo na pamet da izgleda kao čovjek koji bi mogao glumiti u nekoj sapunici, kao patrijarh moćne obitelji. Ima bijelu i gustu kosu, ravnu i glatku, koja mu se uzdiže s čela poput stražnjeg dijela kreste vala.»Ako sutra bude sunčano, osušit će se«, reče Frank. »Ako ne bude sunca, ostat će mokri«, rekao je, zatim opet sjeo i čekao da se netko drugi požali. Nije nitko, pa je postao blaži. »Stavite mokru odjeću u vreće za spavanje. Tamo gdje ju nećete osjetiti. Osušit će se od topline, obično je tako. Inače rade okolo u mokroj odjeći dok ne izađe sunce.«»Zato su oni nosači odustali«, samouvjereno će Jerry.»Slušaj«, reče Frank, »nosači odustaju cijelo vrijeme. Neki su praznovjerni. Neki jednostavno ne vole kišu. To ništa ne znači.«Rita ne može shvatiti kako bi to moglo uspjeti. Ne vidi kako će dalje uz planinu, čeka ih još kiše, sve je hladnije, zrak je rjeđi, a ako ne budu mogli osušiti odjeću, ostat će mokri. Zar se ljudi tako ne razbolijevaju i onda umiru? Ali nju brine nešto tupo i udaljeno, jer je gotovo odmah nakon što su joj odnijeli tanjur osjetila neizmjernu iscrpljenost. Muti joj se pred očima, udovi joj trnu.»Mislim da spavamo zajedno«, reče Shellv, koja se stvorila iza nje, iznad nje. Svi su stajali na nogama. Rita je ustala i pošla van za Shellv, padala je najhladnija kiša. Planinari su svi rekli laku noć, Mike i Jerry krenuše prema šatoru zahodu, netom su ga podigli - trokutasta struktura, tri štapa omotana nepromočivim platnom, zatvarač na ulazu, ispod iskopana rupa metar duboka. Otac i sin svaki su nosili male role papira, štitili ih od kiše plastičnim torbicama u kojima su držali četkice i pastu za zube. Njihove sjene su mrlje raširene sivim linijama hladne kiše.Shellyn i Ritin šator je malen, pa se brzo ugrijao. Unutra su puzile, spremale stvari koristeći se svjetiljkama na glavi - par rudara koji traže izgubljene kontaktne leće.»Jedan dan manje«, reče Shelly.Rita progunda u znak slaganja.»Za sada baš i nije veselo«, reče Shellv.»Ne, još nije.«»A ne bi trebalo ni biti, čini mi se. Radi se o tome da se popnemo do vrha, zar ne?« »Valjda.«»Pod svaku cijenu, zar ne?«»Točno«, reče Rita, iako nije imala pojma o čemu Shelly govori.Shelly se ubrzo smjestila u svojoj vreći za spavanje, okrenula prema Riti i sklopila oči. Shelly je zaspala nakon par sekundi, bučno je disala. Udisala je kroz nos, a izdisala kroz usta, brzo i s naporom. Shelly je joga osoba, a Rita je pred sat vremena mislila da je to zanimljivo, a sada mrzi jogu i sve koji bi je htjeli nametnuti.Kiša i dalje pada, sipi cijele noći, gotovo ritmički, a Rita je budna cijeli sat, sluša Shelly kako diše i kišu koja nailazi na mahove, kao da ju izbacuju avioni koji prelijeću iznad njih. Brine se hoće li ikad više moći zaspati, da će sutra biti previše umorna, da će joj sustav postati slab i podlegnut će pred cerebralnim edemom koji, zna ona, samo čeka da skoči. Aneurizmu vidi u obliku golemog crvenog trola, poput plastične bebe, kose u plamenu, s golemim škarama nalik na one s kojima se otvaraju trgovački centri i auto saloni - trolovi će skočiti s planine i golemim cirkuskim škarama prerezati Ritinu leđnu moždinu i njezine spone s ovim svijetom.Gwen je kriva. Gwen je htjela pomoći Riti da učini nešto veliko. Gwen već desetljećima nemilosrdno pruža pomoć, šalje novac, naziva umjesto Rite, sređuje joj razgovore za posao i razvedene muškarce, koji se na prvom sastanku žele držati za ruke, a ruke su im uvijek grube i debele, Rita više ne želi da joj Gwen pomaže. Rita voli Gwen na objektivan način, divi joj se i to potpuno razdvaja od obaveze da bude privržena svojoj sestri. Gwen je tako visoka, tako uska, ne može nositi visoke pete a da ne izgleda kao čaplja s crnim čarapama, ali njezin je smijeh zvonak, kotrlja se, kao i sve ostalo izlazi iz nje širom rastvorenih ruku da te zagrli. Mogla bi biti predsjednica ukoliko poželi taj posao, ali nije - umjesto toga izabrala je da svojom promišljenošću muči Ritu. Košarice sira, poruke hvala-ti, dugi vikendi u San Miguelu, gdje su iznajmile Bubu kabriolet. Riti je čak kupila novi poštanski sandučić i instalirala ga, s

betonom i lopatom, kad je stari ukraden jedne noći.Time se Gwen bavi, ona je to učinila, zabavlja Brada i čeka bebu, vodi manju firmu, unosnu koliko je i očekivala, koja jako bogatim ljudima u Santa Feu nudi planove za reorganizaciju mimo očiju javnosti.Rita zna da ne može pitati Shellv da ude u njezinu vreću za spavanje, ali htjela bi uza se imati neko tijelo. Ne spava dobro otkako su J. J. i Frederick otišli, jer se ne može utopliti. Nitko nije ništa rekao, ali svi su mislili da nije prikladno da djeca spavaju s njom u istom krevetu. Gwen se začudila kada je Rita kupila veći krevet, ali Rita je znala da će ta dva tijela uz nju, neće ih nigdje dirati osim po listu ili nožnom članku, njezino tijelo umiruje njihov strah, predstavljati jedino neophodno iskustvo u njezinom ili bilo čijem životu.Dok joj srce brzo tuče, Rita je sebi obećala da će sutra biti manje okrutna, manje naporna. Jutro će biti bistro i suho, kad se magla raziđe, bit će tako toplo, možda čak i vruće, sunce će biti posvuda i sušiti im mokru odjeću. Ujutro će krenuti uzbrdo u kratkim hlačama, sa sunčanim naočalama, gore prema suncu.Jutro je bilo mokro i maglovito, nije bilo sunca, sva što je bilo mokro prošle noći sada je još više mokro. Rita je posve očajna; ne želi izići iz vreće za spavanje, želi da svi ti prljavi ljudi nestanu, želi da su joj svari suhe i čiste. Želi biti sama, jer pored šatora su drugi planinari, tu je dvadeset nosača, sada i grupica njemačkih planinara, a na samom kraju kampa tri Kanađana s dvanaest nosača - sigurno su stigli nakon što je pao mrak. Svi se bude. Ona čuje nalijevanje vode, lupu lonaca, šuš-tanje šatora. Rita je tako umorna i toliko razbuđena da joj je došlo da zaplače. Ona želi biti u vreći za spavanje, ne budna nego još uvijek u snu, još dva i pol sata. Nakon dva i pol sata u potpunosti će povratiti snagu. Danas će krenuti trkom i zatim sve prestići.Kod šatora se vodio razgovor. Glasovi ne šapću, niti se trude da budu tihi.»Zafrkavaš me«, reče jedan glas. »Znaš li koliko sam platio ove karte? Koliko smo planirali da dođemo ovamo, koliko sam dugo štedio?« To je Jerry.»Znaš da nisi morao štedjeti, tata.«»Ali, Michaele. Ovo smo godinama planirali. O tome smo pričali kad si imao deset godina. Sjećaš se? Kad se vratio ujak Mark? Isuse!« »Tata, samo sam ...«»A ti se hoćeš vratiti nakon jednog blesavog dana!«»Slušaj. Nikada nisam osjećao ovakvu slabost, tata. Jednostavno je daleko napornije nego ...«»Michaele. Jučer je bio najteži dan - ostatak nije ništa. Čuo si kako-se-ono-zove... Franka. Ovo je bilo naporno. Shvaćam zašto si zabrinut, ali sada se moraš srediti, sine. Jučer je bilo gadno ali ...«»Sššš.«»Nitko nas ne čuje, Michaele. Za Boga miloga. Svi spavaju.« »Sšš!«»Nećeš ti mene ušutkavati! I necu ti dopustiti ...« Čulo se kako netko namješta vreću za spavanje, zatim su glasovi postali tiši i mekši.»Neću ti dopustiti da odeš iz ovog -« Zatim su glasovi pali ispod praga čujnosti.I Shelh/ se sada razbudila. I ona je slušala, podigla je obrve prema Riti. Rita joj uzvrati i počne kopati po svom madracu da nađe što će danas odjenuti. Ponijela je troje drugih hlača, dvoje kratkih hlača, pet košulja, dvije vrste od pusta i jaknu s perjem. Nazula je čarape, vunene, oblikovane kao njezino stopalo, pojačane oko članaka sa dvostrukom postavom, pita se hoće li doista Michael ubrzo krenuti natrag. Tu je rezervna vreća za smeće u koju je stavila prljave čarape, jučerašnju košulju i sportski grudnjak, osjeća kako zaudaraju - po kiši, stablima i pljesnivom znoju.»Trebat ćeš mi slomiti nogu«, šapnu Shellv. Još uvijek leži u vreći za spavanje, vidi joj se samo lice. Riti odjednom padne na pamet da na nekoga liči. Glumicu. Jill Clavburgh. Jane Curtin? Kathleen Turner.»Slomi mi nogu i presijeci tetive. Morat ćeš. Ne odustajem od ovog uspona.«Rita klimne glavom i krene prema izlazu iz šatora. »Ako ideš van«, reče Shellv, »reci mi kakvo je vrijeme.«Rita proturi glavu kroz šatorski izlaz i ugleda petnaest nosača. Svi stoje u magli, s druge strane kampa, na kiši, neki drže šalice, svi u odjeći koju su jučer nosili. Stoje kod šatora kuhinje i svi gledaju prema njezinom licu koje se promolilo iz šatora. Brzo se uvukla natrag u šator.»Kako je vani?«, upita Shellv.»Isto«, reče Rita, nikada se nije osjećala tako jadno.Za doručak kaša, čaj i kriške naranče koje su predugo stajale na otvorenom, pa

su sada suhe, gotovo smeđe. Ima tosta, hladan je i tvrd, sa tvrdim maslacem kojega valja mazati znatno se naprežući. Opet se petero planinara koji su platili zguriše nad malenim stolom za kartanje, jedu sve čega ima. Dodaju jedan drugome smeđi šećer i stavljaju ga u kašu, dodaju si mlijeko za kavu, pitaju se hoće li ih kofein protjerati, pa će morati dodatno naprezati da stignu do zahoda, čega se sada svi užasavaju. Rita se pita nije li izlet mogao biti previše blag, previše lagan, ali sada, čim su tu stigli, ona zna da se nalazi negdje drugdje. To je nešto posve drugačije.»Kako je u vašem šatoru?«, upita Frank pokazujući bradom prema Grantu. »Nije baš bilo vruće, a?«»Bilo je malo hladno, u pravu si, Frank.« Grant si nalijeva treću šalicu čaja.»Grant je mislio da treba poći sa starim tatinim vojnim šatorom od platna«, reče Frank. »Ali nije računao na ovakvu kišu, je li tako, Grante? Tvoj se tata mogao osušiti uz vatru, ali nema ti toga ovdje, prijatelju.«Grant je ispred sebe sklopio ruke, čudnovato su ispružene, kao da sam sa sobom obara ruku. On sluša i gleda Franka ne pokazujući nikakve emocije.»To ti se neće osušiti do večeras, morat ćeš spavati sa mnom ili nekim drugim, prijatelju.« Frank se počeše po bradi tako da to djeluje bolno. »Inače će se od kiše i vjetra tvoj šator pretvoriti u hladnjaču. Smrznut ćeš se u snu, a toga nećeš biti ni svjestan. Probudit ćeš se mrtav.«Staza sat vremena vijuga poput uske rijeke kroz gustu šumu, danas je više suha, a zatim vodi uz padinu koja je raščišćena požarom. Sada sviidu zajedno, tlo je golo i crno. Iz tla se uzdižu izobličeni ostaci stabala, nemaju više grana, ali korijenje im je gotovo netaknuto.»Evo vam vašeg šumskog požara«, reče Frank.Magla se konačno razišla. Premda idu sporije, oko polja s oblim kamenjem do visine koljena, nisu tako spori kao jučer, a kako je Rita umorna, noge je posvuda bole, od članaka do bedara, pristala je na sporiji uspon. Grant je iza nje, i on djeluje rezignirano.Ali Mikeu je danas daleko lošije. Petero planinara koji su platili to znaju, jer je svima prešlo u naviku da paze na zdravstveno stanje svih ostalih. Na ovoj planini pitanje »Kako ste?« nije retoričko. Svaki planinar može pojedinačno dati odgovor, na poseban i kompliciran način, koji uključuje izbijanje ili povlačenje žuljeva, sve jaču glavobolju, natečene članke i bedrene mišiće, ramena koja još uvijek žuljaju, bez obzira na namještanje remenja. Mike svima govori da se osjeća kao da mu je u trbuhu golema trakavica. Osjeća kako se neumoljivo pokreće, kaže, dao joj je i ime: Ashlev, po svojoj bivšoj curi. Izgleda kao da mu je sreća očajnički potrebna; izgleda kao bolesno dijete, leži na podu kupaonice, obgrlio školjku, iscrpljen i poražen, zaboravio je kako to izgleda osjetiti se snažnim.Danas nosači prestižu planinare koji su platili. Svakih par minuta prestigne ih jedan od njih, ili cijela skupina. Nosači idu sami, ili u trojkama. Kada ih prestignu, učine jednu od ove dvije stvari: ako pored planinara ima mjesta, kad je staza dovoljno široka ili ima prostora da se prođe po zemlji ili kamenju pored njih, oni će ih pretrčati; kada je staza uska, pričekat će dok se planinari ne maknu sa strane.Rita i Grant su stali sa strane.»Jambo«, reče Grant.»Jambo«, reče prvi nosač.»Habari«, reče Grant.»Imara«, reče nosač.Prošao je s još dvojicom. Rita upita Granta što je rekao. Habari, objasni Grant, znači Kako ste, a imara znači snažno. Ona ih gleda kako prolaze zamijetivši zadnjeg od te trojke. Ima dvadesetak godina, nosi CBS News majicu, kaki hlače i Timberland planinarske cipele,gotovo su nove. Na glavi nosi dva madraca. Jedan je Ritin. Skoro da mu je to i rekla - Hej, nosiš moj madrac, ha ha! - ali se ipak suzdržala. Ništa nije u stanju reći na engleskom na što bi mogla biti ponosna.»Vedro!«, poviče Jerry pokazujući prema malenoj krpici neba koju magla nije prekrila. Ta prva naznaka vedrog neba otkako su krenuli na izlet u Riti je izazvala neprirodne grčeve radosti. Došlo joj je da se popne kroz taj prolaz i izvali iznad oblaka, kao kad se ljestvama uspi-njete na vrh stabla. Ubrzo se plavetnilo proširilo, a sunce, još uvijek zamagljeno, ali sada je bilo točno iznad njih, počelo grijati kroz tanki sloj oblaka. Zrak oko njih gotovo se

smjesta ugrijao pa Rita, zajedno s ostalim planinarima koji su platili, zastaje da skine dio odjeće i stavi sunčane naočale. Frank je iz svoje torbe izvadio mokre hlače i vezao ih za planinarske kopče; vise mu do peta, prljave su.Mike sada djeluje napeto, kao da onesposobljava bombu. Na čelu mu se neprestano nalaze kapljice znoja koje počivaju na rubovima triju duboko urezanih crta. On siše iz srebrne tube, nalik na bocu s kečapom, ali je veća.»Energetska hrana«, objasnio je.Svi jedu užinu koju su ponijeli. Svakog dana Steven planinarima koji su platili daje vrećicu s jajima i krekerom, ali to nitko ne jede. Rita udiše miris kikirikija, grožđica i čokolade. Jerry žvače suhu govedinu. Svi dijele hranu, nužnu odjeću i pribor za prvu pomoć. Shelly je Mikeu dala široki zavoj, da ga omota oko članka na nozi, kaže da mu je nate-kao. Jerry je Riti dao rukavice Thinsulate.Dok su planinari koji su platili jeli i razmjenjivali stvari, pored njih je prošlo petnaest nosača. Jedan, snažniji od ostalih, koji su uniformno mršavi, nosi radio na kojemu svira američka country muzika. Nosač se pomalo šepiri s tom muzikom, nehajno je zbog toga ponosan. Svakom nosaču Grant kaže jambo, većina mu uzvraća jambo, da bi ih onda Jerry dodatno pozdravljao - sada mu se sviđa da glasno izgovara tu riječ.»Jahm-BO!«, zaurlao je na način kao da nekoga želi ustrašiti.Shelly priđe Franku.»A što nosači jedu?«, upitala je.»Jedu? Nosači? Pa, uglavnom jedu što i vi jedete«, reče Frank, zatim ispruži ruku i potapša Shelly po boku. »Možda nemaju grickalice«, reče i namignu joj.Začu se prasak kao da je prošao mlažnjak. Ili artiljerijska vatra. Svi pogledaše prema gore, a zatim i prema dolje niz planinu. Nitko ne zna kamo pogledati. Nosači koji su odmaknuli stazom, ali su još u vidokrugu, nakratko zastanu. Rita vidi da jedan pokazuje pucanje iz puške. Zatim su krenuli dalje.Sada Rita hoda sama. Razgovarala je s većinom planinara koju su platili i osjeća se u stupici. Zna za Shellyn brak, njezinu nedovršenu disertaciju iz filozofije, sin joj živi u popravnom domu u Indijani nakon što je prestao uzimati lijekove i nožem za pizzu nasrnuo na svog kolegu. Upoznala je Jerryja, zna da Jerry smatra da njegovi restorani učvršćuju zajednicu u kojoj se nalaze, zna da ih je opremio tako da više nalikuju na grčka sastajališta nego na suvremene restorane - želi da se nad njegovom hranom rađaju velike ideje - a kad je to počeo potanko objašnjavati, pokazujući štapom koji nosi već tri sata, uplašila se da će upotrijebiti riječ peripatetički, sto je ubrzo i učinio. Znala je da će se trgnuti, a to je i učinila. Zna da Mikeu nije dobro, da je sve bolesniji, da je počeo zbijati šale o tome kako bi bilo šaljivo da mehaničar za kola hitne pomoći umre na planini na koju se ne može doći.Teren je raznolik, a Rita je sretna; ruta se čini kao da su je zacrtali planinari koji nemaju previše strpljenja. Prošli su kroz gustu šumu, zatim savanu, zatim opet šuma, zatim spaljena šuma, a sada staza prelazi stjenovitom padinom prekrivenom ledeno zelenom niskom travom, kao isušeno dno oceana, posvuda goleme stijene s kojih kaplje lišaj naizgled sintetičke narančaste boje.Nosači ih sada prestižu u pravilnim razmacima, ne samo nosači iz njezine skupine nego njih još stotinu, iz kanadskog, njemačkog i drugih kampova. Prošla je pored sitne Japanke koja sjedi na okrugloj stijeni, uz nju čekaju vodič i nosač.Nosači se sada više naprežu. Prvog dana djelovali su gotovo kava-lirski, hodali su tako brzo da je sada iznenađena što ih vidi kako semuče, rintaju i nisu veseli. S leda joj je prišao jedan manji i stariji nosač, pa je stala kako bi prošao pored nje.»Jambo«, rekla je.»Jambo«, kaže on.On na glavi nosi veliki madrac s Jerrvjevim imenom, privezao ga je širokom trakom koja mu se urezala na čelu. Ispod trake znoj teče po hrptu njegovog nosa.»Habari?«, rekla je.»Imara«, kaže on.»Vode?«, upitala je. On je stao.Izvadila je bocu iz pretinca na naprtnjači i dodala mu. On je stao i primio ju, smiješi se. Dobro je potegnuo iz širokog grlića prozirne plastične boce, a zatim nastavio hodati.»Čekaj!«, rekla je i nasmijala se. Otišao je s bocom vode. »Samo gutljaj«, rekla je pokazujući mu da bi htjela da joj vrati bocu. On je stao i opet potegnuo,

zatim joj je vratio bocu i malo pognuo glavu dok je nadlanicom brisao usta.»Hvala vam«, rekao je i produžio stazom.* * *Podigli su kamp. Sada je tri popodne, a magla se opet spustila. Nadvila se nad zemljom, koja je smeđa, prostrana i ogoljena. Na magli kamp izgleda kao srednjovjekovna bojišnica, pusta i spremna da primi smrt ljudi.Dok im podižu šatore, Rita sjedi s Jerrvjem na stijeni veličine i oblika vreće graha. Mike leži na zemlji, na svojoj naprtnjači, gleda Ritu i izgleda upravo kao da je netom preminuo. Mike je gotovo plav u licu, diše toliko plitko kako to Rita još nije čula. Njegov štap za hodanje izlazi mu ispod pazuha kao da je proboden s leda.»O Ashlev?«, reče svojoj trakavici, ili već nečemu. »Zašto mi to radiš, Ashlev?«Daleko u magli netko pjeva. Riječi zvuče njemački, ubrzo se raspr-šuju u smijehu. Bliže mjestu gdje je sjela, Rita začu oštar, slab zvuk, neko kucanje koje je periodično isprekidano tišim klicanjem.Magla se ubrzo razišla i Rita ugleda Granta, koji je okružen nosačima već podigao svoj šator. On i jako mlad čovjek, najmlađi i najmr-šaviji od svih koje je vidjela, tankim drvenim lopticama održavaju plavu lopticu u zraku. Grant je bosonog, cereka se.»Evo nam ga«, reče Jerry. »Sveti Grant, zaštitnik nosača!«Za večeru isto - hladna tjestenina, bijela riža, krumpiri, ali večeras umjesto kriški naranče imaju lubenicu narezanu na pravilne tanke trokute, maleni zeleni čamci sa crvenim jedrima na srebrnom okruglom jezeru.»Netko je gore ponio lubenicu«, zamijeti Mike.Nitko nije komentirao.»Pa, nije sama doletjela«, reče Frank.Nitko ne jede lubenicu, jer je planinarima koji su platili rečeno da izbjegavaju voće, jer bi od vode mogli dobiti malariju. Steven, nosač koji poslužuje jelo, ispred njega uvijek ide njegov osmijeh, ubrzo se vraća i odnosi lubenicu natrag u veliki šator. Nije ni riječ rekao.»Sto je bilo s tipom koji je nosio lubenicu?«, upita Jerry cerekajući se.»Vjerojatno se vratio«, reče Frank. »Mnogi su se od njih počeli vraćati — momci koji su nosili hranu koju smo pojeli. Jednog dana vidite mnoštvo tih momaka, a zatim odlaze.«»Natrag na plantažu banana«, reče Jerry.Rita je nagađala otkuda joj je Jerry poznat, a sada se sjetila. Izgleda kao čovjek kojega je ugledala u Targetu, debeljko koji je isprobavao odjeću, a jedna mu se toliko svidjela da je gotovo cijeli sat šetao u njoj po trgovini — dva puta je prošla pored njega. Kao i kod Jerryja, ona je istodobno zapanjena i zadivljena njihovim zanemarivanjem konteksta i ukusa.Planinari koji su platili razgovaraju o svojim snovima. Svi uzimaju Malarone, lijek protiv malarije koji kod većine izaziva uznemirujuće i halucinantne snove. Riti popušta pažnja, jer je nikada nisu zanimali tudi snovi, a na ovom izletu ništa nije sanjala.Frank priča o svom izletu na Puncak Jayau, najviši vrh Indonezije, planinu visoku pet i pol kilometara, jako hladnu. Tražili su alpinista koji je tu stradao 1934. godine, britanskog istraživača kojega su desetine grupapokušavale desetljećima pronaći. Ali Frankova grupa mogla se koristiti dnevnikom koji je vodio partner tog alpinista, nedavno pronađen par kilometara ispod vrha. Približno poznavajući rutu kojoj je istraživač išao, Frankova grupa je pronašla čovjeka petnaest minuta nakon što su stigli do odgovarajuće visine. »Evo ga«, reče jedan alpinist, bez imalo sumnje, jer je tijelo bilo tako dobro očuvano da je izgledalo točno kao na njegovoj zadnjoj fotografiji. Padao je barem sedamdeset metara; noge su mu bile slomljene, ali nekako je preživio, puzao je kada se smrznuo. »Jeste li ga sahranili?«, upita Shellv.»Sahranili ga?«, reče Frank teatralno i konfuzno. »Kako smo zaboga mogli sahraniti tog tipa? Tamo je snijeg visok tri metra, a stijene ispod njega ...«»Pa što ste onda - ostavili ste ga gore?«»Naravno da smo ga ostavili! Tamo je i danas, kladim se, na istom prokletom mjestu.« »Znači tako je ...«»Da, tako vam stvari stoje na planini.«Negdje nakon ponoći Ritin mjehur je zatražio svoje. Pokušala se tiho % iskrasti iz šatora, iako je zvuk otvarača s unutrašnje strane, a zatim i vanjskog, bio previše glasan. Rita zna da je Shellv bila budna kada je glavu promolila izvan

šatora.Vidi gusti mlaz pare od svog daha, na zraku sve je plavo. Mjesec je sada živnuo, sve je prelio plavom bojom. Sve je ispod vode, ali sa nemogućim crnim sjenama. Ispod svakog kamena nalazi se crna rupa. Ispod svakog stabla nalazi se crna rupa. Iskoračila je iz šatora u hladan hladan zrak. Skočila je. Pored nje je neki lik, ne miče se. »Rita«, reče lik. »Oprosti.«To je Grant. On stoji s rukama prekriženima na prsima, promatra mjesec kao i - sada je zamijetila - cijeli vrh Kilimandžara. Ostala je bez daha.»Nevjerojatno, zar ne?«, šapnuo je. »Nisam imala pojma ...«Neizmjeran je. Bijelo plav, golem, ravnog vrha. Jasnoća je nevjerojatna. Doista je zasljepljujući bijel, čak i sada u jedan iza ponoći. Mjesec je njegovom bijelom vrhu dao izgled porculana pod svjetlošću svijeća. A čini se da je tako blizu! To je planina i oni idu do samog vrha. Već su gotovo na pola puta, Ritu zbog toga obuzima osjećaj čistog neiskvarenog ostvarenja. To joj ne mogu oduzeti.»Oblaci su se upravo razišli«, reče Grant. »Prao sam zube.«Rita pogleda prema polju sa šatorima i spazi druge likove, same i u parovima, također stoje i promatraju mjesec.Sada je donijela odluku da će se popeti na vrh planine. To je isto kao da, razmišlja ona, gledaš mjesec i znaš da se i tamo može doći. Između nje i vrha stoji samo vrijeme i kondicija. Ona je mlada. Učinit će to, i to će biti obavljeno.Okrenula se prema Grantu, ali on je otišao.Rita se budi i osjeća snažno. Ne zna zašto, ali sada, brzo je otvorila oči, tijelo joj je odmorno, osjeća da joj je mjesto na toj planini. Spremna je za napad. Danas će trčati stazom, bosonoga. Sama će nositi svoj madrac. Na leđima će nositi Shellv. Dva puta je spavala na ovoj planini, a čini se kao da su prošli mjeseci. Osjeća se toliko sigurno da ako bi tu ostala sama, preživjela bi, uklopila bi se poput najotpornijih biljki - koža bi joj bila ledeno zelena, noge postale čvrste i čvornate, teške i umješne poput korijenja.Izlazi iz šatora, a zrak je još uvijek siv od magle, sve je smrznuto -čizme su joj prekrivene mrazom. Vrh više nije vidljiv. Nazula je čizme i otrčala iz kampa da se popiški. Putem je odlučila da će trčati dok ne pronađe potok, u njemu će oprati ruke. Sada kad je ova planina njezina, može prati ruke u njenim potocima, piti iz njih ako tako bude htjela, živjeti u njenim špiljama, trčati po licima njenih stijena.Trebalo joj je petnaest minuta dok je pronašla potok. Hodala je vođena zvukom tekuće vode, bezuspješno, a na kraju je samo slijedila prugastu vestu nekog nosača koji je nosio dva prazna spremnika za vodu.»Jambo«, rekla je tom čovjeku upravo onako kako to Grant izgovara.»Jambo«, ponovi nosač i nasmiješi joj se.On je mlad, vjerojatno najmlađi nosač kojega je vidjela, nekih osamnaest godina. Ožiljak mu presijeca usta, točno od nosa do iznad jamice na bradi. Spremnici su veličinom i oblikom kao oni koji se koriste za benzin. Jednog je spustio pod maleni slap i počeo ga puniti, stvarao je upravo onaj zvuk koji je čula iz svoje postelje, u svojm Moshi bungalovu. Ona i nosač čuče na nekoliko koraka jedno od drugoga, njegova vesta ispru-gana ružičastim i crnim zebra uzorkom.»Voliš zebre?«, upitala ga je. Zakolutala je očima jer nije bila u stanju zvučati nikako drugačije nego kao idiot.On se nasmiješi i klimnu glavom. Ona dotaknu njegovu vestu i pokaže palcem prema gore. On se nervozno nasmiješio.Uronila je ruke u vodu. Temperatura upravo onakva kakvu je očekivala - hladna, ali ne ledena. Noktima je ostrugala prljavštinu s dlanova, nakon svakog poteza, kao sa špatulom, činilo joj se kao da oslobađa zemlju iz crta na svojim dlanovima. Zatim je pustila da joj voda teče po dlanu, obuzeo ju je osjećaj golemog postignuća. Bez sapuna očistit će te prljave ruke! Ali kad je bila gotova, kad je ruke obrisala na kratkim hlačama, izgledale su kao i prije, prljavo.Dok ih je promatrala ukazalo se sunce, okrenula se prema suncu, sada je bilo nisko i jako. Sunce ju je uvjerilo da ona ovamo pripada više nego ostali planinari, više nego nosači. Još uvijek nije obula čarape! A sada je grije sunce, govori joj neka se ne brine što ne može očistiti ruke.»Sunce«, rekla je nosaču i nasmiješila se.»Kako se zoveš?«, upita ga.

»Kassim«, rekao je.Upita ga neka joj ponovi slovo po slovo. Poslušao ju je. Pokušala ga je izgovoriti, a on se nasmiješio.»Misliš da smo ludi jer plaćamo za uspon na ovo brdo?«, upitala je. Ona klima glavom nadajući se da će se složiti s njom. On se smiješi i klima glavom, ne shvaća.»Ludi?«, reče Rita i pokaza prema sebi. »Sto plaćamo uspon na ovo brdo?« Kažiprstom i srednjim prstom hoda prema gore po zamišljenoj planini u zraku. Pokazala je prema vrhu Kilimandžara, obrubljenog oblacima, ispupčene oštrice označavaju zadnjih tri stotine metara.On ne shvaća, ili se pretvara da ne shvaća. Rita je zaključila da je Kassim njezin omiljeni nosač, dat će mu svoj ručak. Kada stignu do podnožja, dat će mu svoje čizme. Pogledala je njegove noge, na njima prastare tenisice od umjetne kože, zna da su njegove noge prevelike. Možda ima djecu. Mogao bi čizme dati djeci. Riti onda padne na pamet da on radi. Da mu je obitelj kod kuće dok je on na planini. A njoj to toliko nedostaje, vratiti se kući onim klincima. Buci! Ona će samo krenuti, pričat će o milijun stvari. Ometali su je cijele noći dok nisu zaspali. Nimalo ne poštuju njezinu privatnost, a ona ih voli zbog njihove neodgojenosti. Želi potpisati još dozvola za izlete u prirodu. Želi da potiho psuje njihovog nastavnika tjelesnog jer ih uznemiruje. Želi ukloniti žvakaću gumu sa J. J.-ine naprtnjače, oprati Frederickove plahte natopljene urinom.Kassim je gotov, spremnici su puni, ustao je, mahnuo u znak pozdrava i otrčao prema kampu.Planinari i nosači prostrli su mokru odjeću po suncem obasjanim stijenama, objesili je na gole grane stabala. Temperatura je za sat vremena skočila od nule do petnaest stupnjeva, svi su izvan sebe od topline, samo misle na sušenje, da sve osuše. Kamp koji se sada vidi sa više stotine metara, prepun je ljudi - možda ih je četiri stotine - i njihovih stvari koje su ponijeli na planinu. Posvuda su šarene krpe, kaplju sa stabala, krvare u zemlju. Planinari hodaju u svim smjerovima, s toaletnim papirom u ruci, da pronađu skrovito mjesto i odlože svoj otpad.Rita guta kašu i zna da se osjeća snažno kao što su neki od njih sve slabiji. Zbili su se oko kartaškog stola, u šatoru, krila su po prvi put rastvorena dok blaguju, sada je previše vruće, previše sunčano. Oni koji su na suncu nose naočale.»Bože, kako je dobro«, reče Grant.»Bogu hvala«, reče Jerry.»Jesi li siguran, dragi Bože, da smo ovo zaslužili? Siguran si da nismo dovoljno propatili?«, reče Shellv, a oni se nasmijaše.»Ne želim kvariti raspoloženje«, reče Frank, »ali nešto vam trebam reći. Želim pojasniti da vam nije dopušteno da nosačima dajete stvari.Jutros je Mike pomislio da bi bilo dobro da nosaču dade svoje sunčane naočale, i što se dogodilo, Mike?« »Nosi ih neki drugi tip.«»Koliko je trebalo da sunčane naočale uzme taj drugi tip?« »Petnaest minuta.« »A zašto, Mike?«»Jer sam ih prvo trebao dati Patricku.«»Točno. Slušaj, narode. Tu postoji strogi red, a Patrick zna kako stvari stoje. Ako dobijete napad darežljivosti i nekome želite dati svoj ručak, vezice, bilo što, dajte to Patricku. On će ih onda razdijeliti. To je jedini pošten način. Razumijete li? Tu ste da hodate, a oni su tu da rade.«Svi klimnu glavom.»A zašto si uopće dao svoje sunčane naočale, Mike? Možeš sto posto biti siguran da će ti trebati narednih nekoliko dana. Stići ćeš do vrha i ... »»Vraćam se natrag«, reče Mike.»Kako?«»Moram se vratiti natrag«, reče Mike zureći u Franka, od sunca su njegove plave oči postale sive poput veste, gotovo bezbojne. »Prošla me želja.«»Zelja, a?«Frank zastane za sekundu, kao da je potiho htio od zbijanja šala sa Mikeom prijeći na nagovaranje da to ne učini. Jasno je da želi da Jerry kaže nešto, ali Jerry šuti. Jerry će nasamo razgovarati sa Mikeom.»Pa«, reče Frank, »kad nešto znaš onda to znaš, čini mi se. Patrick će ti dati nosača da te otprati do dolje.«Mike i Frank su razgovarali kako da to obavi. Cijelim put do dolje u jednom

danu? Tako je najbolje, reče Frank. Na taj način neće ti trebati namirnice. Tko će ponijeti moje stvari? Ti nosiš svoju naprtnjaču, a nosač madrac. Vjerojatno ćete stići prije nego što padne noć, a Godwill će vas dolje dočekati. Tko je Godvvill? Vozač. Aha, stariji čovjek. Da. Godwill. On će doći da vas pokupi. Ako čuvari parka budu smatrali da je hitan slučaj, pustit će ga da se vozi do pola puta. Koliko ćemo onda hodati dodolje? Šest sati. Mislim da to mogu. Možeš, Mike, možeš. Morat ćeš. Nema problema. Hvala ti na sudjelovanju. Više sreće drugi put.Jerry još nije ni riječ rekao. Brzo jede svoju kašu, sluša. Sada žvače kašu, crven u licu, u očima mu se vidi da razmišlja.Nakon doručka Rita je pošla do šatora zahoda, prošla je pored kuhinjskog šatora. Unutra je šestero nosača, a vani manja zbijena skupina — uglavnom mladi nosači, svaki sa malenom šalicom, stoje oko velike plastične kade poput onih koje se koriste za pranje suda i pribora za jelo. Kassim je tu; ona gaje smjesta prepoznala jer, kao i svi ostali nosači, svakog dana nosi istu odjeću. Zna ona za još jednu vestu, bijelu s narančastim rukavima, na prsima cvjetni natpis Hello Kitty. Rita je pokušala uloviti Kassimov pogled, ali on se usredotočio na kuhinjski šator. Steven je izišao iz njega sa srebrnom zdjelom izručivši je u kadu. Mladi nosači nagrnu prema kadi grabeći šalicama manje količine kaše, pojeli su je za nekoliko sekundi.Staza se polako uspinjala zavijajući oko planine, a Mike, koji je ječao na svakom koraku, još uvijek je s njima. Rita ne zna zašto je još uvijek s grupom. Zaostaje za njima, sa Patrickom, djeluje beskrvno i beznadno. Blijed je, zanosi se na jednu stranu, štapovima za hodanje koristi se kao što se starci koriste štapom za šetnju, nesiguran je i previše se oslanja na točku na samom vrhu štapa.Oblaci slijede skupinu uz planinu. Trebali bi biti iznad oblaka, reče im Frank, ako žele da im danas bude toplo. Razgovarali su hoće li opet padati kiša, ali Frank i Patrick vjeruju da u narednom kampu neće kišiti — previše je visoko. Planinare po pustoj visoravni koja se zove Sedlo, između vrhova Mavvenzija, međusobno udaljenih kilometar i pol i nazubljenih, a Kibo je iznad njih. Vegetacija je sada škrta, stabala već odavno nema. Ravno iznad staze stoji planina, ali vrh joj je i dalje skriven pokrovom od oblaka. Ona i Grant su još uvijek jedini koji su ga vidjeli, u ponoć po jarkoj mjesečini.Nakon dva sata Ritu je počela boljeti glava. Nalaze se na tri tisuće četiri stotine metara, bol je naglo došla. Boli je zatiljak, rekli su joj dase bol tu javlja i zatim pojačava. Počela je disati s većim naporom, pokušavala je u krv i mozak unijeti više kisika. Disanje joj je zakratko pomoglo, bol se povukla, i onda postala još jača. Ubrzano i glasno diše, kad brže hoda i uspon je strmiji, manje je boli, po tome zna da mora nastaviti dalje.Hoda s troje Južnoafrikanaca koji su se iz Johannesburga dovezli do Tanzanije. Pita ih koliko im je trebalo, vožnje, nagađa možda šesnaest, osamnaest sati. Oni se nasmijaše, ne, ne - tri tjedna, prijateljice, rekli su. Nema super-autoputova u Istočnoj Africi! rekli su. Hodaju zajedno lakom stazom koja u polukrugu obilazi planinu, preko polja škriljevca. Stijene su boje hrde i kitova, sa zupcima koji im pod nogama glasno zveckaju i odzvanjaju.Staza ide po strani Kilimandžara koja je najviše opustjela, području koje djeluje kao da je vulkan umjesto lave rigao rdavo željezo. Djeluje kao vjetrometina, komadi škriljca nakošeni dalje od planine, kao da još uvijek nastoje pobjeći od središta, od vatre.Spustili su se u dolinu, kroz rijetku šumu afričkih stabala, svako djeluje ridikulozno, svako ima sivo deblo stabla kokosa sa pretjeranim izbojem zelenila na vrhu, divljom glavom s oštrom bujnom kosom. Uz stazu teče potok prema uskoj i plitkoj pukotini na dnu doline, stali su da napune boce za vodu. Četvero ih čuče kao gargojle i dijele malenu bočicu s tabletama za pročišćavanje vode. Stavili su u boce dvije tablete, sitne, boje čelika, i pro-tresli ih. Pričekali su, i dalje čučeći, dok se tablete nisu rastopile, zatim su ubacili sitne bijele tablete kako bi poboljšali okus vode. Ustali su.Odlučila je da će trčati stazom ispred Južnoafrikanaca. Premišljajući se između mogućnosti da nešto sazna o ekonomskoj situaciji u subsa-harskoj Africi i toga da brže stigne do kampa, izabrala je trčanje. Rekla im je da će se vidjeti na dnu, a kada je počela trčati, odmah joj je bilo bolje. Dublje diše, glava joj se izbistrila nakon nekoliko minuta. Shvatila je da treba intenzivno i neprestano izdisati.

Neki čovjek ležao je ispred nje na stazi koja je prolazila ispod afričkog žbunja. Potrčala je brže, prema njemu. Tijelo je zgrčeno kao daje bačen. To je Mike. Ona je nad njim, koža mu je gotovo plava. On spava. Leži nastazi, a naprtnjača mu je još uvijek privezana na leđima. Odbacila je svoju naprtnjaču i kleknula pored njega. On diše. Puls mu je spor, ali nije alarmantno. »Rita.«»Dobro si? Što ti je?«»Umoran. Bolestan. Ashlev me ubija. Hoću kući.«»Pa, sigurna sam da će ti se želja sada ispuniti. Grozno izgledaš.«Nasmiješio se.Rita mu pomogne da ustane, polako idu dolje dolinom prema kampu. Prostro se u širokoj dolini, šatori na rubu litice - trećeg dana kamp je zapanjujući. Stigli su kasno popodne, sunce je gore i posvuda. To je Velika Barranco dolina, nalazi se visoko iznad oblaka, koji leže poput oceana ispod ulaza u dolinu, kao da su na distanci iza stakla.Šatori su podignuti i ona mu pomaže da ude u jedan šator, stavi glavu na jastuk od odjeće, od sunca unutrašnjost izgleda ružičasto i alarmantno. Kada je Jerry, već je u kampu i pere čarape u potoku, zamijetio da je njegov sin tu, ušao je u šator i zamolio Ritu da iziđe, a kad je to učinila zatvorio je ulaz u šator.U svom šatoru Rita je slomljena. Sada dok miruje, bol u glavi kao da je živo stvorenje. Velika je poput štakora, živahna kao ta životinja, osjeća je iza čela. Ali iza njezinog čela nema mjesta za tu životinju, pa stoga u lubanji osjeća znatan napor. Bol joj je stigla do kutova očiju. U kutovima sljepoočica netko joj polako gura olovku ili kemijsku, odmah iza očiju i dalje, prema središtu njezine glave. Kad je prvi i drugi prst stavila na dno svoje lubanje, osjetila je pulsiranje.Šator je žut. Na suncu djeluje kao da je živ; ona se nalazi u limunu. Čini se da je zrak žut, sve čega je tu svjesna je žuto - njihova slava i anemija. Postaje toplije, sunce sja cijeli dan, daje i daje, ali jako teška srca.Noću je hladno. Nalaze se na četiri tisuće šesto metara, zrak je rijedak, a kad je sunce nestalo, vjetar postaje okrutan, prodire do kosti. Opet pada kiša. Frank i Patrick su zadivljeni kišom, jer su rekli da je vrlo rijetka u tojdolini, a počela je upravo kada je sunce zašlo, sitna, do večere pada neprestano. Temperatura se naglo spustila.Za večerom su odredili sutrašnju rutu — završni uspon. Ustat će u šest, hodati osam sati i stati u visinskom kampu, tamo će jesti i spavati do jedanaest navečer. U jedanaest se grupa ustaje, pakira stvari i po mraku prelazi zadnjih šesti sati uspona. U zoru će stići na vrh Kibo, napraviti snimke i zadržati se sat vremena prije nego što se počnu spuštati, osam sati do posljednjeg kampa, na pola puta niz planinu, ovaj put staza vodi drugom stranom, manje pitoresknom, bržom, izravnijom.Shellv upita hoće li svi nosači poći sa skupinom.»Kako, gore do vrha? Ne, ne«, reče Frank. Ide ih petero, kao i vodiča, rekao je. Doći će sa skupinom, u slučaju da nekome ustreba pomoć oko prtljage, ili ako se bude trebao vratiti. Ostali nosači ostaju u kampu, zatim ga raspremaju i kreću prema skupini u zadnjem kampu, daleko dolje stazom.Kada je pojela, vrlo malo, Rita je izišla iz šatora i odmah glavom udarila u uho nekog nosača. To je čovjek s vodom kod potoka. »Jambo«, rekla je.»Zdravo«, rekao je. On drži malenu naprtnjaču. Nekih dvadesetak nosača nalaze se oko šatora za večeru, a samo trojica odnose sude. Kada se šator ispraznio, još dvojica sklopiše kartaški stol i stolice. Šator se ubrzo ispraznio, a nosači počeli ulaziti unutra, vjerojatno, misli Rita, da ga očiste prije sklapanja.Rita leži. Legla je vrlo oprezno i promišljeno, jako sporo spustila glavu na jastuk koji je Shellv napravila od vreće za smeće napunjene mekom odjećom. Ali i nečujno šuštanje vreće za smeće je glasno kao da se sudaraju planete. Rita se boji. Ona vidi nadgrobni kamen mladića koji je tu umro prije šest mjeseci - imaju i njegovu sliku - predivnog mladića koji se široko smiješi ispod plave marame vezane oko glave - u hotelu, uokvirena je na recepciji kao upozorenje gostima da ne pretjeruju. Ona vidi kako njezino tijelo nose dolje nosači. Hoće li biti pažljivi s njezinim tijelom? Ne vjeruje im da će biti pažljivi. Htjet će se što brže spustiti. Nosit će je dok ne stignu do kolica rikše i onda će pobjeći.Sluša kako se planinari koji su platili spremaju za spavanje. Ona je u svojoj vreći za spavanje, još uvijek joj je hladno - navukla je tri sloja odjeće, ali i

dalje joj je hladno. Drhti, ali od drhtanja je toliko boli glava da je tijelo prisilila da miruje; sama umiruje svoju kožu, kao da ju maže toplim uljem i diše sporije. Ubrzo osjeti da je nešto grize za noge. Leopard joj glođe noge. Ona gleda kako ju leopard glođe i to osjeća, osjeća kao da joj štene liže nožne prste, samo što ima krvi, kostiju, vidi se koštana srž; štene joj siše koštanu srž i gleda u nju, smiješi se, pita: Kako se zoveš? Voliš li zebre?* * *Probudila se kad je čula kako kiša jače pada. Otresla se sna i gotovo smjesta zaboravila na njega. Kiša joj je obuzela misli. Kiša je jaka i gusta, poput kucanja na vrata, kucanje postaje sve jače, ne prestaje, kucanje - dragi Isuse, hoće li se molim vas netko javiti? Smrzavala se cijele noći. Budila svaki sat da još nešto odjene, na kraju se jedva mogla pokrenuti. Zakratko je razmišljala da ostane u tom kampu sa nosačima, da ne pođe na zadnju uspon. Postoje fotografije. Postoji IMAX film. Možda će preživjeti bez uspona na vrh.Ali ne želi ostati s Mikeom. Ona je bolja od Mikea. Postoji razlog da se dovrši ovaj uspon. Mora ga dovršiti jer će ga Shellv dovršiti, i Grant će ga dovršiti. Nije ona lošija od tih ljudi. Dosta joj je toga da nije u stanju krenuti dalje. Toliko je godina činila sve što je mogla da dovrši, ali uvijek bi i opet stala prije kraja, zadovoljavajući se time što je pokušala. Utjehu je pronalazila u nijansama između uspjeha i neuspjeha, između ostvarenog i postignutog cilja, i cilja koji je prilagođen.Navukla je još jednu majicu i još jedan par čarapa. Opet je zaspala. Budi se po mraku, do svitanja nije puno ostalo, Shellv je drži u naručju i cjeliva.Svjetlost kroz mokri šator podsjeća na pukotinu prema svijetu nedirnutim oblikom ni definicijom. Jedino postoji bjelina. Bijelo na bijelom. Zažmirila je i posegnula za sunčanim naočalama, bezuspješno pipa naokolo, osjeća samo kamenje ispod šatora. Diše što dublje može, ali ne pomaže. Zna dajoj glava ne dobiva dovoljno krvi. Gubi svoje sposobnosti. Pokušava obaviti jednostavne mentalne radnje, iskušava se - abeceda, države unije, latinska konjugacija - i shvaća da joj misli blude. Tako je duboko udahnula da osjeća oštrinu zraka, i izdahnula s takvom snagom da su joj se prsa udubila. Shellv još uvijek spava.Prvo jutarnje svjetlo. Ako je sunce, kiša je zacijelo prestala padati. Danas neće biti tako hladno - sunce je. Već joj je toplije, šator se brzo ugrijao, ali vjetar je još uvijek jak, šator se bučno trese.Što je to? Izvan šatora nekakva gužva. Nosači viču. Čuje Franka, posve blizu, otvara i zatvara svoj šator, zatim čuje njegove korake kako prilaze glasovima. Glasovi se uspinju i padaju na vjetru, raspršeni klo-paranjem šatora.Netko pokušava ući.»Shelk/«, reče Rita.»Da, draga.«»Tko je to?«»Ja sam, draga.«Prodoše sati ili sekunde. Shellv se vratila. Kada je otišla? Shellv je ušla u šator, sada polako zatvara ulaz, nastoji da joj ne smeta. Sati ili sekunde? »Rita, dušo.«Rita želi odgovoriti, ali ne može pomaknuti jezik. Svjetlost je pala po njoj, svjetlost je ispunjava, kao da nešto tekuće struji prema kutovima kalupa, ubrzo je opet zaspala. Sati ili sekunde?»Rita, dušo, nešto se dogodilo.«Rita sada jaše konja, ona je na nekakvom bojnom polju. Jaše po strani na sedlu, izbjegava metke. Ona je nepobjediva, njezin konj kao da leti. Potapšala je konja, a konj ju pogleda, bez topline, ugrizao ju je za ruku i nastavio trčati trzajući uzdama.Kasnije je otvorila oči i nije ju boljelo. Nešto se promijenilo. Glava joj je lakša, bol slabija. Shellv je otišla. Rita ne zna koliko je sati. Još uvijek je dan. Je li to isti dan? Ona ne zna. Svi su mogli otići. Ostavili su je.Ustala je. Otvorila vrata šatora. Oko dvojice ljudi koji zatvaraju veliku vreću za madrac skupila se gomila. Zatvarač je zapeo o nešto ružičasto,tkaninu, prugastog uzorka. Sada su vreću podigli u zrak, vreća im povezuje lijeva ramena, ljudi oko njih se raspravljaju. Patrick nekoga gura od sebe i nosačima sa vrećom pokazuje na stazu ispod njih. Zatim još jedna velika vreća, nose je druga dvojica nosača koji se spuštaju stazom. Grant je tu. Grant sada pomaže da se podigne treća vreća. Svoju je polovicu stavio na rame, a nosač

podiže drugu stranu, počeli su hodati stazom, u suprotnom smjeru od vrha planine.Rita je opet sklopila oči i odletjela. Dijelovi razgovora ulaze joj u glavu, kroz ventile njezine svijesti. »Što oni nose?« »Pa, shvati to opet kao taksiste. To je posao, zar ne? Postoje rizici.« »Hoćete li donijeti i kikiriki?« »Ako sve prespavaš, to neće nestati, draga.« »Nemam svjetiljku za glavu. Imaju li svi ostali svjetiljke za glavu?«J. J. i Frederick su na električnim stolicama. Tu je briselska stenografkinja, stoji uz Ritu, smiješe se djeci. Po logici sna jasno je da će J. J. i Frederick biti pogubljeni, jer su izgubili nekakvu okladu. Ili su jednostavno rođeni da se nađu u toj stolici, a Rita i briselska stenografkinja su rođene da se drže za ruke. J. J. i Frederick okreću glavu prema Riti. Rita ih drži za ruke kad je počelo vibrirati. Ona je rezignirana, zna da postoje pravila, a ona nije osoba koja će ih promijeniti. Ali zubi im počinju cvokotati, oči su uprli u nju, ona se pita treba li nešto učiniti da to prestane.»Kako si, draga?«Glava joj je bistra, ne osjeća težinu. Osjeća kao da opet pripada njoj.»Kladim se da ti samo treba malo vremena da se prilagodiš.« Shellv joj miluje noge.Rita podignu glavu i ne osjeća bol. Nije joj bilo teško da podigne glavu. Zadivljena je lakoćom svoje glave.»Pa, ako ideš s nama, mislim da bi se trebala spremiti za nekoliko minuta. Već kasnimo. Moraš se pokrenuti.«Rita više ne želi biti u šatoru. Ona to može dovršiti, i to će učiniti, štogod to bilo.Teren je stjenovit, nesiguran od sipine, strm, ali inače nije to najteži uspon, rekli su joj. Jednostavno će ići prema gore dok ne stignu. To će biti neštošto može reći sebi i drugima da je učinila, bila je u stanju reći da kad su je pitali hoće li joj uspon na vrh značiti nešto, poštedjet će je objašnjavanja zašto se vratila kad je dvoje planinara starijih od pedeset godina krenulo prema vrhu.Rita je spakirala jaknu i hranu, ostalo je stavila u vreću za madrac, koju će nosači odnijeti do narednog kampa. Vjetar je zapuhao i zatre-sao šator, brzo ju obuze panika. Nešto se dogodilo. Sjeća se da je Shellv rekla da se nešto dogodilo dok je ona spavala - ali što? Što je ...Mike. O Isuse. Trbuh joj se stegnuo.»Je li Mike u redu?«, upitala je.Zna da će odgovor biti ne. Pogledala je prema Shellvnim leđima. »Mike? Mike je dobro, draga. Mislim da danas neće s nama, ali bolje se osjeća.«Rita se sjeća da je Grant krenuo nizbrdo. Što se dogodilo Grantu?»Sigurna sam da ćemo ga poslije sresti u podnožju«, reče Shellv premazujući nos bijelom kremom protiv sunca. »Možeš ga tada pitati. Ali on baš i nije normalan, zar ne?«Nebo je vedro iako je zrak još hladan, možda oko pet stupnjeva, sunce je toplo na Ritinom licu. Ona sada stoji na nogama, jedva može povjerovati da je ustala. Krenula je po škriljcu prema šatoru blagovaonici, tanke krhotine kamenja zveckaju poput zatvaranja željeznih vratnica.Mike je na doručku. Osam sati, kasne dva sata. Brzo su pojeli doručak od kaše, tvrdo kuhanih jaja i čaja. Svi su iscrpljeni i mučaljivi. Grant se spustio niz planinu, a Mike ne ide dalje. Nasmiješila se Mikeu koji je zagrizao jaje.Ostali planinari koji su platili - Rita, Jerry, Shelly - Frank i Patrick se pozdravljaju. Mikea će opet vidjeti nakon dvanaest sati, rekli su, bit će mu bolje. Donijet će mu malo snijega sa Kiboa, rekli su. Žele krenuti i dovući svoja tijela do vrha, od tamo ga mogu gledati s visine.Veličanstveno je. S vrha Rita vidi stotine kilometara Tanzanije, zelenilo se prostire do niske razine oblaka koji presreću i proždiru zemlju.Može vidjeti Moshi, sićušne prozore kako blješte na suncu, poput zlatnih mrlja u/plitkom potoku. Svi se slikaju ispred znaka koji se hvali visinom planine i svojim statusom najvišeg vrha u Africi, najviše samostojeće planine na svijetu. Iza znaka je udubina Kibo, golemi vulkanski krater, ravan, obrubljen snijegom.Na Moshi strani planine glečeri su niski i visoki, bijeli po vrhu i prugasti s mjesta na kojem se nalazi, iznad njih. Ona vidi goleme zube bijelog kita. Ledenice visoke sedam metara vise prema dolje i kaplju po golim stijenama.»Nestaju«, reče Jerry. On stoji iza Rite, gleda kroz dvogled. »Svake godine

otope se za metar. Polako i postojano se spuštaju. Nestat će za dvadeset godina.«Rita je zaklonila oči i pogledala što to Jerry gleda.Na vrhu Kiba su i drugi, veća skupina kineskih planinara, svi pedesetih godina, i desetak Talijana sa laganim naprtnjačama i elegantnom crnom opremom. Planinari koji su stigli na vrh klimaju glavom dok se mimoilaze. Svoje kamere daju strancima da ih slikaju. Vjetar u zapu-sima puše preko planine, duhovi jure preko vrha.Uspon je bio spor, strm i divljački hladan. Odmarali su se deset minuta svakog sata, dok su sjedili ili stajali, jeli suho voće i pili vodu, tijela su im se hladila, a vjetar šibao u širokim oštrim naletima. Nakon četiri sata Shelly je posustala, rekla je da će se vratiti. »Skidaj tu naprt-njaču!«, proderao se Frank i strgnuo joj naprtnjaču kao da je u plamenu. »Nemoj se junačiti«, rekao je i dao naprtnjaču jednom nosaču. Shelly je nastavila dalje, lakše joj je bez tereta. Kako bi prešli zadnjih petsto metara, kad su tik iznad sebe mogli vidjeti vrh planine, trebalo im je gotovo dva sata. Na vrh su stigli dok se sunce pomaljalo iza gomile ljubičastih oblaka.Rita sada diše brzo i duboko koliko god može - glavobolja se još bori za prevlast nad njezinom lubanjom, teško diše kako bi to ublažila. Ali ona je sretna što se uspela na tu planinu, ne može povjerovati da je skoro odustala prije vrha. Sada, razmišlja ona, kad se sve vidi u svim smjerovima, kada je iskusila zajedništvo s drugima koji su tu stigli, neće dopustiti da još išta omete njezin uspon. Sada shvaća zašto je onajmladić htio nastaviti sve dok ga nije pokosio edem, zašto su ga noge nosile dalje dok mu je glava ostajala bez krvi i motiva. Rita je ponosna na sebe, voli svoje društvo, sada se osjeća više povezanom sa Jerrvjem, Patrickom i Frankom, nego sa Mikeom, pa i Grantom. Pogotovo ne sa Grantom, koji se odlučio vratiti, premda je bio dovoljno snažan da uspije. Grant je za nju već postao mrlja, netko koga ustvari nije upoznala.Rita je pronašla Shellv, koja sjedi na maloj metalnoj kutiji vezanoj lancem za jedan od znakova.»Pa, svakako sam sretna«, reče Shellv. »Znam da ne bih trebala biti, ali jesam.«Rita je sjela do nje, teško diše kako bi joj glava ostala bistra. »Zašto ne bi bila sretna?«, upita Rita.»Osjećam se kriva, čini mi se. Kao i svi. Ali jednostavno ne znam kako bismo svojim odustajanjem mogli oživjeti one nosače.« »Oživjeti? Koga?«»Sinoć«, reče Shellv. »Ili preksinoć. Zadnje noći kad smo spavali, kada si bila bolesna, Rita. Sjećaš se? Kišilo je? Bilo je tako hladno, oni su spavali u šatoru blagovaoni, tamo je ona rupa, a šator je bio tako mokar...«»Zašto nismo ... Zar netko nije ...«»Jednostavno se nisu probudili, Rita. Nisi znala? Znam da si spavala, ali stvarno nisi znala? Mislim da si jednim svojim dijelom znala. A što si mislila, koga su odnijeli dolje?«»Nisam vidjela.«»To su bili mladi dečki. Nisu imali dobru odjeću. Možeš li zamisliti da se ovo učini bez odgovarajuće opreme? Doista, Rita? Mislila sam da možda znaš. Mislim da ljudi to osjete, kada se nešto takvo događa, zar ne?«»Ali zašto nismo -«»Nisam ti htjela sve ovo pokvariti. Toliko smo se namučili da stignemo ovamo. Drago mi je što su svi odlučili da idemo dalje, jer je ovo toga vrijedno, ne misliš li? Zamisli da stigneš sve dovde, a ne stigneš do vrha, bez obzira kakav je razlog. O, pogledaj kako glečeri blistaju na suncu! Tako su golemi i mirni, ali kao da pulsiraju, zar ne, draga? Pogledaj kako snijeg drhturi, gura se i vuče s nama! Rita što to ... Što radiš?«Rita je cijelim putem prema dolje očekivala da će pasti. Planina je prvog sata bila strma, stijene su posvuda bila labave. Ništa od toga nije njezina ideja. Ovamo, na to mjesto, došla je zbog svoje sestre, koja vodi evidenciju. Rita to nikada nije htjela. Vrh planine njoj ništa ne znači. Trčala je i onda skakala, trčala i onda skakala, letjela sedam metara sa svakim skokom, a kada bi se dočekala na noge, stotine stijena se otpustilo i krenulo nizbrdo, u padu ih je bilo još više. Nikada ne bi stigla tako daleko da je znala da će biti ovako, tako pogrešno, tako hladno s kišom koja prodire u šatore onih ljudi. Stigla je do visinskog kampa, gdje su joj nosači spremili večeru i pošla spavati, nije se budila. To ne može biti njezina krivnja. Patrick je najviše odgovoran, a zatim

Frank, onda Jerry i Shellv, oboje su stariji, iskusniji, trebali su znati da nešto nije u redu. Rita je zadnja koju se može okriviti; ali gdje je onda Grant, pošao je dolje, a nije joj rekao. Grant je sve znao, zar ne? Kako bi ona mogla za to biti odgovorna? Možda ona sada nije tu, trči niz planinu, nikada nije bila tu. Ovo je nešto što će zaboraviti. Ona ne može biti tu — nikada nije bila tu.Jučer se zatekla da želi nešto što nikada nije poželjela. Da može reći Gwen da je to učinila, htjela je donijeti kamen ili već nešto odavde za J. J. i Fredericka, jer će onda misliti da je sposobna za bilo što, a jednog dana će joj se vratiti i - o Bože ona i dalje trči, pred sobom razbacuje škriljac, baca kamenje niz planinu, jer ne može prestati trčati, ne može prestati da za sobom ne povlači i planinu.Na dnu, nakon deset sati, ona je opet bosonoga. Dječak koji sada nosi njezine čizme, dala mu ih je kada ju je upitao treba li ih oprati, usmjerio ju je prema okrugloj kolibi od valovitog lima, sagnula se i ušla u hladnu tamu. Iza stola, obrubljenog mapama, sjedi tanzanijski šumski čuvar. On je jako ozbiljan.»Jeste li stigli do vrha?«, upitao je.Klimnula je.»Potpišite se ovdje.«Otvorio je dnevnik. Okreće stranice i traži zadnje upisano ime. U knjizi je tisuće imena, uz svako ime nacionalnost, dob i rubrika za komentare.Pronašao je njezino mjesto, na jednoj od posljednjih stranica, pri dnu, ispod svih imena prije nje ona je stavila i svoje.Neke bi stvari trebao zadržati za seber iKada su naučili jaukatiBili su stariji od većine ostalih kada su naučili jaukati. Većina ljudi, iz većine naraštaja, u većini naroda svijeta, nauči se jaukati u mladosti. Neki su rođeni dok su jaukali, drugi su naučili kada su naučili svoj materinji jezik. Jaukanje je, kako kažu, sastavni dio zanata. Ali ti ljudi, oni o kojima pričaju - rođeni u Sjedinjenim Državama u određeno vrijeme - nisu naučili kako se jauče.»Što pod time misliš?«, reče njihov prijatelj iz inozemstva. »Što vam to znači da se niste naučiti jaukati? Što je to, vi ste Kanađani?«Da bi jaukao: otvori usta. Zgrči trbuh, kao kada želiš podrignuti, ili prije povraćanja. Sada oblikuj neku riječ, tisuće riječi, ali ništa nemoj izustiti. Umjesto riječi koje želiš izgovoriti, ispusti zvuk. Taj zvuk je kombinacija triju zvukova. Svaki od njih predstavlja trećinu tvog jauka.Prvi: postoji prodoran zvuk koji bi mogao ispustiti kada glavom udariš o donji rub otvorenih vrata kuhinjskog ormarića. On je nenadan, visok, bijesan. Govori o gluposti bola.Drugi: postoji aspekt cvileža. Zamisli da nisi spavao nekoliko dana, i nakon tih pustih dana udare te u trbuh. Zatim ti kažu da trčiš do onoga tamo dalekog brda i natrag. Kada se vratiš, udare te u prsa. Preklinješ za milost. Oni se smiju i ubiju ti psa. Razbiju tvoje stvari do kojih ti je stalo. Taj cvilež trebaš upamtiti. To je iscrpljenost.Treći: zadnji čimbenik u tvom jaukanju je jecanje. Jecanje je jecanje bespomoćnosti. Jecanje je šok u suočavanju s prirodnim užasom. Odron zemlje. Lavina. Brutalnost. Poplava. Mačete. Ovaj dio tvog jaukanja govori da nisi mislio da ćeš biti iznenađen ili svladan, ali pokazalo seda si pogriješio. Nisi pomislio, nakon što si na televiziji vidio desetak tisuća pa i više ubojstava, nakon što si pročitao toliko povijesnih knjiga, da bi te bilo što moglo probiti svojom pesnicom. Ali pokazalo se da si pogriješio. Ti ne želiš da se pokaže kako si pogriješio.Kada kombiniraš te tri stvari - vrisak, cvilež, jecanje — i kondenziraš ih u oštar izbačaj koji ti izlazi iz jetara i izbacuje ti se odjednom iz tijela kroz svih šest ili sedam otvora, onda si jauknuo.Jaukanje se ne može uvježbati niti nametnuti. Jaukanje dolazi samo kada je izazvano.Jaukanje je učinkovito. Jaukanje puno toga vrlo ekonomično govori. Riječi, pitanja i izjave koje su zahvaćene jednim brzim jaukom: Jebote! Sranje! Popizdit ću! Kako si mogao? Kako si mogao? Kako su tvoje ruke to mogle učiniti? Ne mogu vjerovati. Prestani više. Molim te prestani. O bože. O bože. O bože. Jebamvammater! Životinje! Taj nesretnik. Ta nesretnica. Pogledaj joj ruke. Pogledaj mu lice. Ne mogu vjerovati. Ne želim vjerovati. Ti gadovi. Jebem vam mater, gadovi. Tako ne bi trebalo biti. Ništa ne bi tako trebalo biti. Prokleto

bilo. Dosta mi je. Ne, borit ću se. Ne, odustat ću. Ne, borit ću se.Ali za Amerikance u određenim godinama donedavno uopće nije postojalo jaukanje. Mnoge su od navedenih riječi izgovorene, bilo je emocija, postavljena su pitanja, ali nikada nisu bila dovoljno koncentrirana - jer mora postojati premoćna navala stimulansa, postupna, koja se odjednom sruči - kako bi nastalo jaukanje. Njihovi su roditelji jaukali, većina roditelja, a svakako njihove bake i djedovi. Ali oni nisu, po čemu su istodobno snažniji i manje snažni.Onima koji su jaukali izmaknuli su pod ispod njih. Podovi su pali, a onaj koji jauče, pao je kroz uski otvor dubok između sto i petsto metara. Zatim onaj koji jauče mora pronaći svoj put natrag, do svjetla.Jaukanje se može činiti po vedrom danu. Jaukanje se može činiti u bilo koje godišnje doba. Ljudi su jaukali u predivnom Sarajevu. Ljudi su jaukali na snježno bijelim plažama Haitija.Ali jaukati se također može - i često se čini — jako daleko od izvora jaukanja. John Lundgren iz Pittsfielda, u Massachusettsu, izvještava da je jaukao dok je sjedio na tribini na hokejaškoj utakmici svog nećaka; čovjek pored njega je rekao, »Možeš li povjerovati što se dogodilo?«, a kad je John čuo što se dogodilo, jauknuo je. Abby Peterson iz Cliffsidea, u Idahou, izvještava o jaukanju dok je plela pletenice svojoj kćeri, gledale su vijesti. Češljala je glatke uvojke boje hrđe svoje kćeri, kada je nešto ugledala na televiziji, ruke je držala na glavi svoje kćeri i počela jaukati. Chinaka Hodge iz Oaklanda sjeća se da je bila u biblioteci, sjedila je za bijelim kompjutorom, tepih ispod nje tih i plav. Na ekranu, kada je sjela, bio je kratki zrnast film koji je gledala bez obzira što je znala da ga ne bi smjela pogledati. I jauknula je. Pala je sa dvije stotine metara i sada, nakon mnogo mjeseci, još uvijek se probija prema površini.Postoji određena nada da ti ljudi nikada neće upoznati zvuk o kojemu govorimo. Da će proživjeti svoje godine bez jaukanja. Ali sada oni i milijuni drugih, Amerikanaca određene dobi, slijede put svojih roditelja, baka i djedova, i milijardi drugih prije njih. Naučili su kako se jauče. Ne mogu zaboraviti kako je bilo - to peče, to peče - kada je taj zvuk izbio iz njih, a mogli bi pomoći onima koji još nisu jauknuli da imaju život bez jaukanja. To mi želimo. To je sve što možemo učiniti.168Nakon što sam bačen u rijeku i prije nego što sam se utopioUh ja sambrzo pseto. Ja sam brz-brz. Istina je da obožavam biti brz i priznajem da to obožavam. Znate brze pse. Psi koji samo protrče, a ti kažeš: Vidi vraga! To je brz pas! Pa to sam ja. Brzi pas. Ja sam brzi brzi pas. Hooooooo! Hooooooo!Trebali biste me ponekad vidjeti. Samo gledajte kako sam brz kada najbrže jurim, kada doista ima razloga da idem za nečim, kada sam u punom pokretu — čovječe, kako ponekad znam krenuti, krećem se kao projektil, krećem se kao projektil između stabala, oko grmlja i onda puf. Mogu ići preko ograde, bebe, stijene, bilo čega, jer sam brzi brzi pas i mogu skakati kao jebena gazela.Hooooooooo!Obožavam to obožavam to. Trčim da osjetim hladan zrak hladan u mom krznu. Trčim da osjetim kako mi hladna voda teče iz očiju. Trčim da osjetim kako mi se čeljust opušta, jezik ispada van i maše iz kuta mojih usta, a ja idem i idem i idem zovem se Steven.Mogu jesti pizzu. Mogu jesti piletinu. Mogu jesti jogurt, rižu i kruh sa sjemenkama kima. Nije nimalo važno. Oni kažu Ne, ne, nemoj to jesti, to nije za tebe, to je za nas, za ljude! A ja to ipak jedem, osjećam se dobro, živim dalje i trčim, trčim, gledam te ljude i slušam njihove glupe razgovore kako im izlaze iz otvora gdje su im usta i iz užasnih očiju.Vidim kroz prozore. Vidim što se događa. Vidim mirne trenutke zajedništva, kao i prevare, i trčim, trčim. Recite mi da je važno, to što svi govore. Slušao sam i odavno sam prestao. Samo mi recite da je važno i ja ću vas poslušati, htjet ću da me uvjerite. Recite mi da je to što se kaže važno, dasu te riječi vrijedne riječi i da nešto znače. Vidim što se događa. Živim s ljudima koju su Nijemci. Oni skupljaju pivske krigle. To su dobri ljudi. Njihov sin je mrtav. Vidim što se događa.Kada trčim mogu skrenuti kao da sam začaran tako nekako. Mogu skrenuti kao da uopće nisam skrenuo. Skrećem se i idem tako brzo kao da i dalje idem samo ravno. Pored stabala poput projektila, pored stabala volim trčati ispruženih pandži, grabim tako brzo kao da sve želim uzeti.

Prokletstvo, tako sam zaljubljen u sve ovo.Jednom sam bio u rijeci. Bacili su me u rijeku kad sam bio mali. Jednostavno ne znam zašto. Plivao sam, pokušavao shvatiti zašto su me bacili u rijeku. Imao sam šest mjeseci, oči su me pekle, voda je bila loša. Veslao sam, bilo je kao da sam preklinjao. Zemlja sa svake strane crna traka, ravnodušna. Vidio sam sivu vodu, zatim tamniju vodu ispod sebe, zatim su mi noge otkazale, zapele su u nekakvoj morskoj travi ili paučini, a zatim sam se našao u zraku.Otvorio sam oči koje su me pekle i ugledao njega u žutom. Ribara. Podigli su me iz vode, vode ispod mene. Zatim drhturenje na bijelom plastičnom dnu njihova broda, oni su me gledali i imali su brkove.Osušio sam se na suncu. Odnijeli su me do mjesta s kavezima, vikao sam danima. I drugi su vikali. Svi su bili izluđeni. Zatim ljudi i auti i bio sam novi u kući. Jeo i spavao, bilo je suho, drveni zidovi. Dvoje ljudi i dvije djevojčice, mršave blizanke koje spavaju u susjednoj sobi, između njih kućica za lutke.Kad sam vani, trčim. Trčim po betonu pored raznih mjesta, zatim tamo gdje ta mjesta završavaju i onda u šumu. U šumi su drugi psi.Ja sam najbrži. Otkako je Thomas otišao, ja sam najbrži. I najdalje skačem. Više ne moram vikati. Mogu proći pored zgrada gdje se ljudi žale i onda do šume gdje ih mogu čuti i samo trčati s tim psima. Hooooooooooool Tu se osjećam dobro, osjećam se snažno. Ponekad sam stroj, tako se brzo krećem, stroj u kojemu sve savršeno radi, pandžama grabim zemlju kao da je na meni da ju okrećem. Prokletstvo, da.Svakog dana na ulici prolazim pored istih ljudi. To su muškarci, njih dvojica, prodaju buritose iz željeznog kombija. To su sretni ljudi; njihova muzika je glasna, odzvanja poput ogrlice. Vani su žene iz lje-karne na pauzi, puše i smiju se, ramena im podrhtavaju. Tu je čovjek koji spava na tlu, ima rupu na hlačama, vidi mu se gola, naborana, smeđe plava guzica. Ispružio je jednu ruku, pokušava dohvatiti vrata zgrade. On previše spava.Svake večeri odlazim iz susjedstva i krećem prema šumi da se sretnem s ostalima. Vani je mračno, oblaci su niski. Vidim kako plava boja skače s druge strane prozora. Želim da svi ti ljudi nestanu iz zgrada i presele se u pustinju kako bi mogli napuniti te zgrade vodom. To je jedna moja ideja. Zgrade bi bile dobre ako bi se napunile vodom, ili bile ispod vode. Da se nekako očiste, bilo čime. Koliko bi trebalo da se očiste te zgrade? Gospode, nitko o tome ništa ne zna. Toliko zvukova čujem da ih više ne mogu podnijeti. Te ljude.Od njih jedino volim djecu. Dolazim djeci i ližem djecu. Trčim do njih i guram svoju njušku u njihove trbuhe. Ne želim da ona rade. Žalim da ostanu kakva jesu i trče sa mnom, premda su spora, jako jako spora. Trčim oko njih i opet oko njih dok ona trče naprijed. Ona su spora, ali to su savršene stvari, gotovo savršene.Prolazim pored zgrade. Unutra žene stavljaju uvojke iza svojih ušiju, a starija djeca satima stoje pred zrcalom, polako se pokreću uz svoju muziku. Njihovi očevi igraju šah s njihovim stričevima koji su kod njih nekih mjesec dana. Oni se sretni što su zajedno, a ja prolazim, pandže mi zveckaju po hrapavom betonu, pored čovjeka koji leži s ispruženom rukom, pored željeznog kombija s muzikom, vidim svjetlo iza krovova.Nisam bio na krovu, ali jednom sam bio u avionu i pitao se zašto mi nitko nije rekao. Ti oblaci daleko bolje izgledaju odozgo.Kad se zgrade raščiste ponekad vidim vlak kako klizi kroz oštra crna stabla, svi su prozori zeleni, a ljudi unutra imaju bijele košulje. Gledam iz šume, zemlja na mojim noktima tako je meka. Jednostavno ne mogu izreći koliko sve to volim, taj vlak, ovu šumu, zemlju, miris pasa koji u blizini čekaju da potrče.U šumi se utrkujemo i skačemo. Trčimo od ulaza u šumu, gdje počinju staze, kroz crnu tamu unutrašnjosti prema livadi i preko livade do naredne šume, preko potoka i zatim duž potoka sve do autoputa.Večeras je svježe, skoro hladno. Nema ni zvijezda ni mjeseca. Svi smo nemoćni, ali tu je trčanje. Trčkaram po stazi i vidim ostale. Večeras ih je šestero - Edvvard, Franklin, Sušan, Mary, Robert i Victoria. Kad ih spazim poželim da sam odjednom zaljubljen u svakoga od njih. Želim da smo zajedno; tako se dobro osjećam kada sam s njima. Neka vrst braka. Razgovaramo kako je svježije. Razgovaramo kako je toplije u šumi kada smo zajedno i blizu jedno drugome. Poznajem sve te pse, ali tko ih ne zna.Večeras se utrkujem s Edwardom. Edward je bulterijer, brz je i snažan, ali u očima mu se vidi da previše želi pobijediti; on nas plaši. Ne znamo ga dobro, smije se previše glasno i samo na svoje šale. On ne sluša; on čeka.

Ruta je jednostavna. Trčimo od ulaza kroz mračno crnu unutrašnjost do livade i preko livade do naredne šume, duž potoka, zatim preko procijepa iznad kanala i onda duž potoka do autoputa.Teži dio je skok preko kanala. Trčimo duž potoka, a zatim se obala rijeke iznad njega uzdiže tako da se nalazimo na tri, pet metara iznad potoka i onda gotovo na sedam metara. Zatim obalu presijeca kanal, visok oko metar i pol, tako da obala na šest metara visine ima procijep širok četiri metra, a mi moramo trčati i preskočiti ga. Moramo biti snažni da to učinimo.Na obali potoka, pored kanala, na zemlji, po korovu i na granama grubog sivog drveća, nalaze se vjeverice. Vjeverice mogu puno toga reći; pričaju i prije i poslije našeg skoka. Ponekad pričaju dok skačemo.»On smiješno trči.«»Ona neće uspjeti preskočiti.«Kad doskočimo, svašta govore.»Ona je snažno doskočila. Ljuta sam jer se loše dočekala.«Kada ne uspijemo preskočiti procijep i umjesto toga padnemo na pješčanu obalu, vjeverice govore druge stvari, u očima im neizmjerna naslada.»Dode mi da se nasmijem što nije uspjela preskočiti procijep.«»Jako sam sretna što je pao, čini se da ga boli.«Ne znam zašto nas vjeverice promatraju ni zašto pričaju o nama. One nisu pokušale preskočiti procijep. Trčanje i skakanje je tako dobro- čak i kad ne pobijedimo ili kad padnemo tako je dobro dok trčimo i skačemo - a kad smo gotovi vjeverice pričaju o nama, jedna s drugom svojim tankim nervoznim glasićima.Gledamo vjeverice i pitamo se zašto su tamo. Želimo da one trče i skaču s nama, ali one neće. Sjede i pričaju o tome što mi radimo. Ponekad jedan od pasa, kada mu je toga dosta, ustima hvala vjevericu i zdrobi ju. A onda naredne večeri sve se vraćaju, sve vjeverice, još ih je više. Uvijek više.Večeras se utrkujem s Edwardom i dobro se osjećam. Dobro vidim, u smislu da ću sve na vrijeme vidjeti. Vidim boje kao što vi čujete mlažnjake.Kad trčimo pored potoka osjećam se snažno i brzo. Ima mjesta da obojica trčimo, ja želim trčati duž potoka, želim trčati pored Edvvarda i onda skočiti. To je sve što vidim, taj skok, razmak ispod nas, žar trenutka me nosi preko procijepa. Prokletstvo, ponekad jedno želim da se taj osjećaj zadrži i potraje.Večeras trčim i Edward trči, vidim ga kako žestoko grabi, i njegove pandže grabe, čini se kao da obojica grabimo istu stvar, da smo obojica posegnuli za istom stvari. Ali mi i dalje grabimo i grabimo, ima toga dovoljno da obojica grabimo, a nakon nas bit će drugih koji će zagrabiti tu zemlju na dnu potoka, a ona će uvijek biti tu.Edvvard me gurka dok trčim. Edvvard me gura, zabija se u mene. A ja samo želim trčati, ali on viče i zabija se u mene, pokušava me ugristi. A ja samo želim trčati i onda skočiti. Govorim mu da samo trčimo i skočimo bez zabijanja ili ugriza bit ćemo brži i dalje ćemo skočiti. Bit ćemo jači i učiniti još divnih stvari. On me grize, zabija se u mene i dobacuje mi svašta dok trčimo. Kada smo stigli do zavoja pokušao me zabiti u stablo. Okrznuo sam ga, zadržao ravnotežu i nastavio trčati. Brzo sam ga stigao, a kako sam brži stigao sam ga i prestigao, nalazimo se na ravnom dijelu, ja ubrzavam, brzinu skupljam odasvud, upijam energiju svega živog oko sebe, ona prolazi kroz tlo kroz moje pandže dok grabim i grabim i postižem punu brzinu, a zatim ugledam procijep. Još dva zamaha i skačem.To bismo trebali ponekad učiniti. Ja sam raketa. Moje vrijeme preko procijepa je život. Ja sam oblak, tako spor, u trenutku sam oblak koji se sporo kreće elegantnim kretnjama, kavalirski, kao u snu.Zatim ubrzavam, prema meni leti lišće i crna zemlja, ja se dočekujem i skliznem, pandže mi se pune zemljom i pijeskom. Preskočio sam procijep za pola metra, okrećem se da vidim kako Edvvard skače, Edwardovo lice preko procijepa, gleda prema mojoj strani procijepa, oči su mu i dalje uperene prema travi, eksplodiraju zbog nje, a onda je pao, iznad ruba su samo njegove prednje šape i pandže. Nešto viče dok grabi, oči mu pokušavaju izvući ostali dio njega, ali skliznuo je niz obalu.Dobro mu je, ali prije su se mnogi ozlijedili. Jedan pas, Wolfgang, tu je umro, prije puno godina. S drugim psima skačem dolje da pomognemo Edvvardu. On jeca, ali je sretan što smo trčali zajedno i što je skočio.Vjeverice svašta pričaju.

»To nije bio baš dobar skok.«»To je užasan skok.«»Nije se dovoljno potrudio kada je skočio.« »Loše je doskočio.« _»Grozno je doskočio.«»Strašno sam ljuta zbog njegovog lošeg doskoka.«Ostatak rute trčim sam. Stigao sam, vratio se i gledao ostale trke. Gledam i sviđa mi se promatrati ih kako trče i skaču. Sretni smo što imamo ovakve noge i ovo tlo, što nam mišići brzo rade, krv kola, što sve možemo vidjeti.Kako smo svi otrčali odlazim kući. Neki psi žive s druge strane autoputa, tamo ima više zemlje. Neki žive u mom smjeru, zajedno trčkaramo natrag, kroz šumu, izvan parka, natrag na ulice do zgrada u kojima skakuće plava svjetlost. Oni znaju kao što i ja znam. Oni kroz staklo vide muškarce i žene kako razgovaraju i ništa ne kažu. Oni znaju da unutra djeca guraju svoje igračke po drvenom podu. A u svojim posteljama ljudi posežu za pokrivačima, navlače ih, ritaju se.Grebem po vratima koja se ubrzo otvaraju. Bijele gole noge ispod crvenog haljetka. Crna kosa strši iz bijele kože. Jedem hranu, odlazim u spavaću sobu i čekam dok ne zaspu. Spavam na kraju kreveta, na njihovim nogama, osjećam kako iz netom otvorenog prozora ulazi svjež i poznat zrak. U drugoj sobi blizanke spavaju uz svoju kućicu za lutke.Sutra navečer idem sam u šumu, moje pandže zveckaju po hrapavom betonu. Uspavani čovjek spava pored vrata, ruke je sklopio između koljena. Vidim skupinu ljudi kako pijano pjevaju na uglu, ali oni su savršeni. Glasovi im se spajaju i ispunjavaju zrak između njih, oslobođen i usavršen od njihovih starih i pijanih usta. Sjedim i gledam dok me nisu zamijetili.»Gubi se odavde, jebeno pseto.«Vidim završetak zgrada i čekam da vlak prođe kroz granje. Čekam i gotovo još uvijek mogu čuti pjevanje. Čekam, a ne želim više čekati, a što dulje čekam tim nestrpljivije očekujem dolazak vlaka. Vidi kako ispred mene skakuću vrane, paranoično okreću glave. Zatim se čuje vlak u crnom gustom dijelu šume gdje se ne može vidjeti, zatim se ukazuje, prolazi kroz rjeđu šumu, juri kroz nju, zeleni kvadrati blistaju, unutra su tijela sa svojim bijelim košuljama. Pokušavam sve to upiti. Ne mogu povjerovati da to zaslužujem. Želim sklopiti oči da to bolje osjetim, ali onda shvatim da ne smijem sklopiti oči. Oči su mi otvorene, gledam, a onda vlaka više nema.Večeras se utrkujem sa Sušan. Sušan je gonič, malena je, brza i zgodna, crnih očiju. Krenuli smo, od ulaza kroz crnu mračnu unutrašnjost i na livadu. Na livadi udišemo zrak i osjećamo svjetlo polumjeseca. Imamo oštre crne sjene koje jure po visokoj sivozelenoj travi. Trčimo i smiješio se jedno drugome jer oboje znamo koliko je ovo dobro. Možda mi je Sušan sestra.Zatim dolazi druga šuma, uranjamo u šumu kao u seks i mijenjamo se, prolazimo zavoj gdje me Edward gurnuo, a zatim duž potoka. Trčimo zajedno, ustvari se ne utrkujemo. Želimo da onaj drugi bude brži, bolji. Gledamo se zaljubljeni su svoje kretanje i snagu. Sušan je možda moja majka.Zatim ravan dio prije procijepa. Sada moramo misliti na svoje noge, mišiće i usklađivanje prije skoka. Sušan me pogleda, opet se smiješi, ali djeluje umorno. Još dva zamaha i ja skačem, zatim sam spori oblak kojigleda lica svojih prijatelja, drugih snažnih pasa, zatim tvrdo tlo jurnu prema meni, doskočio sam i začuo njezin krik. Okrećem se i ugledam njezino lice kako pada u procijep i trčim natrag do procijepa. S njom dolje već se nalaze Robert i Victorija. Noga joj je slomljena, krvari na zglobu. Ona vrišti i zatim zavija, sve joj je odmah jasno.Vjeverice su iznad nas i pričaju.»Pa, čini se da je dobila što je zaslužila.«»To ti slijedi kada skačeš.«»Da bolje skače to se ne bi dogodilo.«Neke se smiju. Franklin je bijesan. On ide polako prema mjestu gdje sjede; one se ne miču. Jednu je zgrabio čeljustima i zdrobio joj sve kosti. Njihovi glasovi neprestano pričaju, ali zaboravljaju da su tako malene, glave i kosti su im tako sićušne. Ostale su se razbježale. Polomljenu vjevericu bacio je u sporu vodu.Odlazimo kući. Trčkaram do zgrade sa Sušan na leđima. Prošli smo pored prozora sa treperavom plavom bojom i ljudi u srebrnom kombiju sa zvonkom muzikom. Idem kući, pogledam mršave blizanke sa njihovom kućicom za lutke, idem u sobu s krevetom i padam u san prije nego što su došli.Sljedeće večeri ne želim do šume. Ne mogu gledati kako netko pada, ne mogu

slušati vjeverice, ne želim da ih Franklin zdrobi u čeljustima. Ostajem kod kuće i igram se s blizankama koje nose pidžame. Stavile su me na jastuk i vukle po hodniku. Volim brzinu, one se kikoću. Mijenjamo se kada ja trčim do vrata, a one se smiju. Trčim dalje od njih i onda prema njima i kroz njihove noge. One vrište, to obožavaju. Tako bih htio da blizanke podu izvan i trče sa mnom. Večeras ostajem s njima, zatim sam danima kod kuće. Držim se dalje od prozora. U kući je toplo, više jedem i sjedim s njima dok oni gledaju televiziju. Kiša je padala tjedan dana.Kada sam opet došao u šumu, nakon deset dana, Sušan je ostala bez noge. Svi psi su tu. Sušan ima tri noge, zavoj na lijevoj prednjoj nozi. Sada se drugačije, ranjivije smiješi. Vani je hladnije, vjetar je opaki neumoljiv. Mary kaže da je od kiše potok nabujao, struja je jako brza. Procijep preko kanala je širi pa smo odlučili da nećemo skakati.Utrkujem se s Franklinom. Franklin je još uvijek ljut zbog Susanine noge; ni on ni ja ne vjerujemo da se takve stvari događaju, da je izgubila nogu i kad se sada nasmiješi čini se kao da preklinje da umre.Kad smo stigli do ravnog dijela, osjećao sam se tako snažno da sam znaš što ću učiniti. Nisam siguran hoću li moći, ali znam da mogu ići daleko, dalje nego što sam do sada skakao, znam koliko će potrajati kada budem lebdio kao oblak. To želim. Toliko to želim, to lebdenje.Trčim, vidim vjeverice, njihova usta već tvore riječi koje će kazati ako ne uspijem preskočiti. Na ravnom dijelu Franklin je stao i viknuo mi da bih trebao stati, ali još samo nekoliko koraka, nikada se nisam osjećao tako snažno, stoga ću skočiti da skačem. Dugo sam lebdio i sve sam vidio. Vidim svoj krevet i lica mojih prijatelja, čini se kao da oni već znaju.Kad sam udario glavom svima je bilo jasno. Udario sam glavom i u jednom trenutku još uvijek sam vidio - vidio Susanino lice, njezine razro-gačene oči, vidio sam ukrštene grane iznad sebe i onda me struja odnijela dalje, zatim sam potonuo.Kad sam pao i izgubio se iz vidokruga, vjeverice su progovorile.»Nije se trebao odlučiti na taj skok.«»Svakako je izgledao blesavo kad je udario glavom i skliznuo u vodu.«»On je budala.«»Sve što je ikad učinio je bezvrijedno.«Franklin je bijesan, dograbio je njih pet ili šest, zdrobio ih i pobacao jednu za drugom. Ostali psi gledaju; nitko od njih ne zna hoće li od ubijanja biti sretniji.Kad sam umro dogodile su se brojne stvari koje nisam očekivao.Kao prvo jako dugo sam bio tu, u svom tijelu. Ja sam na dnu rijeke, šest dana zarobljen u gomili pruća i cjepanica. Mrtav sam, ali i dalje sam tu, mogu gledati svojim očima. Mogu se micati u svom tijelu kao da sam topla mlitava vreća. Spavat ću u toploj mlitavoj vreći, okretati........................... ............i»Eggers je sposoban o bilo čemu pisati sa stilom, literarno uvjerljivo i emocionalno vrijedno.«New York Times»Njegove priče su zabavne čak i kad vam zabija nož u srce.«San Francisco Chronicle»Eggers je ponovno našao svoje literarno mjesto između izvanrednog humora i strahotne tuge...«Newcity Chicagt»Jedna od rijetkih knjiga koja čitatelju nudi mnoštvo različitih priča.«The Oregonia»Krasna zbirka priča... Knjiga godine.«Entertainment Weeklyse u njoj kao da je maleni dom od kože i krzna. Svako toliko mogu gledati kroz oči te vreće da vidim što je vani, u rijeci. U prljavoj vodi nisam uspio puno toga vidjeti.Jednom me neki čovjek bacio u rijeku, jednu drugu rijeku, kad sam bio mali, jer se nisam htio boriti. Trebao sam se boriti, on me tukao nogom i po glavi, nastojao me učiniti opakim. Ne znam zašto me tukao nogom i udarao po glavi. Htio sam da bude sretan. Htio sam da vjeverice skoče i budu sretne poput pasa. Ali one su drukčije od nas, a čovjek koji me bacio u rijeku isto tako je drukčiji. Mislio sam da smo svi isti, ali dok sam bio u svom mrtvom tijelu i gledao u mutno dno rijeke znao sam da neki čekaju da potrče, a neki se boje trčanja,

možda su slomljeni i zbog toga bijesni.Spavao sam u svom polomljenom tijelu na dnu rijeke i pitao što će se dogoditi. Unutra je bilo mračno i pljesnivo, zrak je zagušljiv. Pjevao sam samom sebi.Nakon šest dana probudio sam se i sve je blistalo. Znao sam da sam se vratio. Više nisam bio u mlitavoj vreći, sada sam u tijelu nalik na moje vlastito, od ranije; bio sam isti kao prije. Ustao sam i našao na širokom polju zlatnica. Osjećao sam njihov miris i hodao kroz njih, oči mi u ravnini žute boje, velika mrlja žute pruge. U glavi mi se mutilo od fantastičnog mutnog žutila. Obožavam što opet mogu ovako disati i sve vidjeti.Trebao bih reći da je tu gotovo isto kao i tamo. Ima više brda i više vodopada, sve je čistije. Sviđa mi se. Svaki dan dugo hodam, a ne moram se vraćati. Mogu hodati i hodati, a kad se umorim mogu zaspati. Kada se probudim, mogu opet hodati, nikada mi ne nedostaje mjesto s kojega sam krenuo i nemam dom.Još nikoga nisam vidio. Ne nedostaje mi hrapavi beton pod nogama, ni zgrade s uspavanim čovjekom koji poseže rukom. Ponekad mi nedostaju ostali psi i trčanje.Jedino veliko iznenađenje jest da se pokazalo, Bog je sunce. To ima smisla, ako malo razmislite. Zašto to nismo prije shvatili, ne mogu reći. Svaki dan sunce je tu i sjaji, naši i drugi planeti lebde oko njega, uvijek se ispričavaju, a nismo pomislili da je to Bog. Zašto bi postojao Bog kao i sunce? Naravno da je Bog sunce.U životu su svi bili živčani, čini mi se, jer su samo htjeli saznati.