magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja, broj 3, svibanj/lipanj 2004.

Mostar

SadržajU V O D N I K

IVAN VUKOJA: Sve je Jedno ................................................� 4

M I S L I O C I : E L E M I R Z O L A

ELEMIR ZOLA: Upotreba imaginacije i zalazak Zapada ........................................................................................................................... 8

R A T U B I H - U Z R O C I I P O S L J E D I C E

DRAŽEN PENZAR: Sunja ....................................................� 27

MLADEN ANČIĆ: Što “svi znaju” i što je “svima jasno” glede rata u Bosni i Hercegovini .............................................................35RADOSLAV DODIG: Bosanskohercegovački panoptikum 1990. Iz hrvatskog kuta .........................................................................43MUHAMED FILIPOVIĆ: Pitanje o povodima i uzrocima rata na tlu bivše Jugoslavije 1991. - 1995. godine ............................52ŽELJKO IVANKOVIĆ: Hrvatsko-muslimanski rat u ratu ...........................................................................................................................58ŽELJKO IVANKOVIĆ: Rat i njegova medijska slika u Bosni i Hercegovini ..........................................................................................66ANTON KASIPOVIĆ: Kriv sam... .......................................� 78SLAVO KUKIĆ: Učinci rata u BiH ...................................� 81TARIK KULENOVIĆ: Bosna - Ten years after ................� 87PREDRAG LAZAREVIĆ: Uzroci i karakter rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine ................................................91DUBRAVKO LOVRENOVIĆ: Središte bez središta ........� 95DAVOR MARIJAN: Bosna i Hercegovina 1991.-1995. – u godinama nesvršenog rata ....................................................................98

A K T U A L N O

ZVONIMIR JUKIĆ: Rušenje i obnova Staroga mosta i njihov utjecaj na Mostar i njegove narode .............................................114

P O E Z I J A

VESELKO KOROMAN: Izabrane pjesme .......................� 120ŽELJKO IVANKOVIĆ: Koromanove Sabrane pjesme � 125PERINA MEIĆ: Poetska (o)poruka Veselka Koromana ...........................................................................................................................127JOSIP OSTI: O poeziji Veselka Koromana .................� 130

P R I K A Z I

RADOSLAV DODIG: Demetaforizacija Balkana ........� 134BORIS JOSIPOVIĆ: Politički život kao form-of-life ..� 141

R E L I G I J A I D R U Š T V O

D.T. SUZUKI: O satoriju - otkrivenje jedne nove istine u zen-buddhizmu ......................................................................................145D.T. SUZUKI: Glavne odlike satorija ............................� 150IKO SKOKO: Specifičnost Budina komuniciranja ...� 154

Pr i k a z i

134 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

BALKAN KAO METAFORA: IZMEĐU GLOBALIZACIJE I FRAGMENTACI-JE, UR. DUŠAN I. BJELIĆ I OBRAD SA-VIĆ, BEOGRADSKI KRUG, BIBLIOTE-CA COLLECTANEA, BEOGRAD, 2003., 537 STR.

Beogradski krug, u svojoj bibli-oteci Collectanea, objavio je zbornik radova o Balkanu, koji

je prvo bio objelodanjen na engleskom jeziku “Balkan as Metaphor, Between Globalisation and Fragmentation”, eds. D. Bjelić & O. Savić, The MIT Press,Cambridge, Masscusetts & London, 2002. Zbornik na srpskom jeziku zna-tno je proširen u odnosu na engleski prvijenac, s obzirom da sadržava 25 radova, prema 14 radova u engleskom izdanju. Članci su podijeljeni na četi-ri dijela: I. Orijentalizam, balkanizam i okcidentalizam; II. Balkanski identitet i nacionalnost, III. Seksualnost, trau-ma i mit, IV. Balkan i kolonijalizam.

U predgovoru srpskom izdanju ure-dnik Obrad Savić ističe kako auto-re zbornika nisu zanimale studije koje predstavljaju povijesnu i zemljopisnu relanost Balkana, već samo one reali-je u kojima je konstruirana “zapadnja-čka slika imaginarnog Balkana”. U tom kontekstu on govori o “narativnoj ko-lonizaciji Balkana, o Balkanu kao sino-nimu za plemensko, zaostalo, primiti-vno i varvarsko, kao nesrećno Drugo, kolateralna šteta civilizovane Evrope. Zahvaljujući zavodljivom dejstvu kul-

Demetaforizacija Balkana Kako ostaje zemljopisna dvojba oko pojma Balkan, tako ostaje i dvojba oko njegova čudesna, tajanstvena, a istodobno mračna metaforična sadržaja

Radoslav Dodig

turnog kolonijalizma Evropa je proi-zvela nakaznu sliku Balkana, sliku in-feriornog, divljeg i veoma rizičnog prostora”.

Zbornik počinje predgovorom Micha-ela Herzfelda (13-16). Njegova je pre-poruka čitatelju da pročita, ne samo kritičnu raščlambu balkanskoga tropa, već i komentar o njegovu pandanu Za-padu. Naime, puno toga što se pripi-suje Balkanu izbija u naroda koji sebe smatraju zapadnima. Uvod Dušana I. Bjelića znatno je opsežniji i nosi na-slov “Dizanje mosta u vazduh” (17-38). Poznata je stereotipna tvrdnja F. Jame-sona da Istok želi govoriti samo rječni-kom sile i represije, za razliku od Za-pada koji govori jezikom kulture i po-stvarenja. Balkan nije nikad bio kolo-niziran u modernom smislu te riječi, premda je bio pod otomanskom upra-vom više stoljeća. Primjerice, srpski nacionalizam istodobno slavi svoje srednjovjekovno carstvo i sjeća se rop-stva pod Otomanskim carstvom, pa taj dvostruki senzibilitet prevodi u situa-ciju kada bosanske Muslimane naziva Turcima, tj. kolonizatorima, dok isto-dobno traži Kosovo kao važan dio Sr-pskoga carstva. Balkan je specifičan izbog svoga graničnog statusa, situacije kada nije ni tamo ni ovamo. Intenzivni unutarnji polariteti, koje je stvorila bi-narna balkanistička logika (kršćanstvo – islam, civilizacije – barbarstvo), na-tapaju svaku realnost nametnutu Bal-kanu. Tako balkanizam donosi opasnu

nestabilnost. Mali broj znanstveni-ka na Zapadu bavi se balkanskim stu-dijima. Rastko Močnik zamjera Ma-riji Todorovoj da je Balkan analizira-la samo u kontekstu otomanskoga na-sljeđa, a ne u kontekstu globalizacij-ske ideologije. Radomir Konstantino-vić u svojoj “Filosofiji palanke” govorio tajnim strahovima provincijske svi-jesti, o samouništavajućim i paranoi-dnim tendencijama u Srbiji šezdese-tih godina prošloga stoljeća. Konstan-tinović je bio prvi koji je uvidio kamo će te tendencije odvesti u devedese-tim godinama, kada će se kompletira-ti transformacija Beograda iz metro-pole u selo, kada je provincijska svijest stala nasuprot hegelovskom kozmopo-litskom rezoniranju. Ivo Andrić uveo je metaforu, u kojoj Balkan predstavlja most između Istoka i Zapada. Ta me-tafora, često citirana i eksploatirana, uvodi beskrajne hermetične krugove koji most transformiraju u zid, koji di-jeli a ne povezuje. Za Todorovu meta-fora mosta ima iznimno značenje. Da-kle, Balkan nije ni ovdje ni tamo, već uvijek između. Pada mi na um uspore-dba u hercegovačkom mikrokozmosu. Livnjaci, pa i Duvnjaci, za sebe kažu da nisu ni Hercegovci ni Bosanci, već su “i” u sintagmi Bosna i Hercegovina, nešto između, poput Balkana između Ovoga i Onoga.

Vesna Goldsworthy svoj rad “Inven-cija i in(ter)vencija: retorika balkani-zacije” (42-56) započinje navodom D.

Pr i k a z i

STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004. | 135

Owena: “Na Balkanu ništa nije jedno-stavno”. Daljnji stereotipi tipični su primjeri retoričke balkanizacije. Sve do početka dvadesetoga stoljeća s Bal-kana su pristizala izvješća o neprijate-ljima, čije su glave odsječene kao tro-feji. Sudar Balkan planine (Stare plani-ne) i Dinare stvorio je geološku zonu rasjeda, koji je postao obrazac bunto-vna ponašanja ljudi, koji će kasnije ži-vjeti na tom prostoru. Stoga ne čudi što su u Europi prije nekoliko godina ljudi s oduševljenjem gledali snimke pametnih bomba kako pogađaju mete. Pojedini istraživači trvdili su kako da-našnje društvo mora birati između na-cionalizma i globalne američke pos-tmoderne kulture. Stoga se u određe-nima sredinama i zemljama naciona-lizam razvio kao odgovor na sve sna-žniju globalizaciju. Nacionalizam je ponudio i nekakav osjećaj sigurnosti, jer je promovirao partikularni iden-titet nasuprot strahu od sve veće ho-mogenizacije. Goldsworty je tankoću-tno objasnila sličnosti i razlike između “orijentalizma”, “balkanizma” i “okci-dentalizma”.

Tomislav Z. Longinović naslovio je svoj rad “Vampiri poput nas: gotske maštarije i ‘srbi’ (57-77). Vlad Dra-kul (povijesna osoba) vještinu muče-nja navodno je naučio od Osmanlija. Svjetski mediji tjeraju publiku da po-vjeruje kako Balkan naseljavaju Dra-kulini rođaci, dok su nasljednici Mit-teleurope predstavljeni kao marljivi potomci rimokatoličke civilizacije. Ra-zlika između istočne i zapadne Europe skriva se između pamćenja i nedosta-tka pamćenja. Za zapadnjake naselje-ne u SAD-u povijest je neka vrsta ku-rioziteta, predmet zatvoren u udžbe-nike, nešto što je na Zapadu prisutno kao uspomena na maglovitu prošlost. Male nacije teže ka identifikaciji moćikoju ne posjeduju. U SAD-u domi-nantni ideološki diskurs razaznaje se u općoj maglovitosti svakog pojma veza-nog za povijest. U doba kada je u Eu-ropi nastao meoderni nacionalni iden-titet, on je bio zasnovan na pojedno-stavljenoj definiciji države kao terito-rija koji pripada samo jednoj etničkoj

skupini. Isti proces teritorijalizacije etničkoga identiteta pokrenut je i na Balkanu u zadnjem desetljeću dvade-setog stoljeća. Medijske mreže na Za-padu, predvođene Sjedinjenim Ame-ričkim Državama, utemeljile su “srbe” kao postmodernu inkarnaciju vam-pira. Seljački rod, koji se usudio svoj vampirski nacionalizam razapeti do imperijalne pokrajine Bosne i Herce-govine, još jedanput je postao meta Zapada i SAD-a. Izjednačavanje zloči-na koje su počinili “srbi” tokom deve-desetih, s onima koje su tijekom tride-setih i četrdesetih godina učinili naci-sti, predstavlja najuspješniji potez in-formacijske industrije na Zapadu. Se-damdeset i sedam dana bombardira-nja NATO-a i kasnijega preuzimanja Kosova 1999. engleski premijer Tony Blair objasnio je kao neophodan korak

ka konačnom porazu barbarstva, koje se na europskom kontinentu neće više tolerirati. Izvjesno je ovdje auktorovo stajalište “pro domo sua”, te zamjetnu distinkciju Srba od “srba”, koje kažnja-va malim slovom i navodnim znacima.

Rad Milice Bakić-Hayden “Šta je tako vizantijsko na Balkanu?” (78-97) po-činje konstatacijom da između istine i predrasuda obično pobjeđuju predra-sude. Tako se tisuću godina Bizant-skoga carstva proglasilo jednostavno mračnom propašću. Bizantsko carstvo imalo je jedan poseban pogled na svi-jet, koji se očitovao u binarnoj stru-kturi vlasti (svjetovnoj i duhovnoj), u nadahnutom poticaju raznovrsnih re-ligijskih sustava, kao i u iznimnim po-stignućima na području umjetnosti, arhitekture, glazbe i književnosti. Me-

Pr i k a z i

136 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

đutim, došlo je do krivotvorbe povije-sne stvarnosti, kada se bizantizam pri-bližio ideji balkanizma i orijentalizma. Bizant se, nasuprot tome, treba u soci-ološkom smislu odrediti kao autenti-čna civilizacija, koju treba proučavati i razumijeti u kontekstu njezinih vla-stitih kategorija. Jedino je Pravoslavna crkva, uglavnom kroz svoje liturgijsko poimanje Carstva nebeskoga, održa-la kontinuitet bizantske ideje kršćan-stva. No Pravoslavna crkva etiketirana je kasnije kao autoritarna i cezaropa-pistička. U daljnjem izlaganju Bakić-Hajden raščlanjuje značajke Bizant-ske crkve, gdje je car imao pravo po-stavljati patrijarhe i sazivati sabore, ali nije imao nikakva utjecaja na doktri-narna pitanja. Nakon pada Carigrada 1453. Pravoslavna crkva postala je vr-hovni organizator političkog i društve-nog života na svim razinama, te klju-čni čimbenik nacionalnog opstanka pojedinih naroda. Pravoslavni monasi, za razliku od mnogih katoličkih redo-vnika, naglasak stavljaju na asketizam i potpuno povlačenje iz društva. Nji-hova osnovna djelatnost je molitva.

Rastko Močnik u radu “Balkan kao element u ideološkim mehanizmima” (98-137) raspravlja o balkanističkom stereotipu i ideološkim mehanizmima koji se oslanjaju na njega, uzevši pri-mjere iz mas-medija na slovenskom i hrvatskom jeziku. Balkanizam se ana-lizira kao jedna ideologija dominaci-je, i to na dva polja – geopolitičkom i gospodarskom. Balkanizacija se odvija na dvostrukom kolosijeku – kao izola-cija Balkana od vanjskih utjecaja i kao podjela Balkana na male antagonisti-čke države. U nastavku Močnik spo-minje primjere iz hrvatskih i sloven-skih tiskovina, u kojima se Balkan uvi-jek negativno percepira (balkanske metode, balkanska kuhinja, balkanske vode, ludi Balkanci).

Rad Grigorisa Ananidisa “Karl Šmit na Kosovu ili rat uzeti ozbiljno” (138-182) analizira razmišljanja Karla Schmitta (Der Nomos der Erde = Za-kon zemlje), markantnoga polemiča-ra i mislitelja dvadesetoga stoljeća. Po-

jam neprijatelj u središtu je njegove antropologije, jer “mislim, dakle imam neprijatelje, imam neprijatelje, dakle ja sam ja”. Schmitt posebnu pomnju po-svećuje poretku zapadne i srednje Eu-rope, smatrajući da su one matrice modernosti. U srednjem vijeku rato-vi protiv nekrščanskih prinčeva sma-trani su a priori za pravedne. Ali pra-vedan rat teži da postane totalan rat. Nakon potpisivanja Vestfalskoga mira (Mir sklopljen nakon Tridesetogodi-šnjega rata u vestfalskim gradovima Münsteru i Osnabrücku 1648., izme-đu cara Ferdinanda III. i Francuske i Švedske) država je postala pravni su-bjekt i osnovna jedinica novoga pra-vno-političkoga poretka. U daljnjem tijeku vremena dinamika industrijskog razvoja dovela je do velike preraspo-djele ekonomske i političke moći. Po-javile su se nove sile: Sjedinjene Drža-ve, Njemačka i Japan. Američki impe-rijalizam zrcali se i u Washingtonovoj maksimi 1796.: “Što više trgovine i što manje politike”. Nastaju razlike izme-đu naroda-kreditora i naroda-dužni-ka, novo pravilo je “Cuius regio eius oeconomia”.

U radu Bashkima Shehua: “Varijacije na temu Balkana” ( 183-190) govori se o ideološkim i metaforičnim toposima vezanim za Balkan, kao što su “most između istoka i Zapada”, “multikultu-ralnost” i dr. Percepcija Zapada prema Balkanu nema mostove, već zidove. Barbare na Balkanu treba držati extra muros. Šehu navodi S. Žižeka, koji tvr-di da na Zapadu postoje simpatije za Balkan kada su njegovi ljudi žrtve (pri-mjer Albanaca kada su bili izbjegli-ce). Ali kada ti isti ljudi (opet Albanci) uzmu oružje, odmah postaju teroristi, narko-mafija i sl.

Vintila Mihailescu u “Balkanizmu duha” (191-198) piše o europskim spoznajama Balkana. Za mnoge Eu-ropejce radi se o barbarskoj i tribal-noj zoni, Balkan je duh permanentnog konflikta, u njemu predvladava sna-ga zemaljskoga magnetizma (telurijski duh). Tamo se obično ne nalaze Slo-venci, koje je stoljećima oblikovao au-

strijski režim. Istočna i srednja Euro-pa još su uvijek romantični krajolici, u kojima demokratske tradicije imaju vrlo plitke korijene, a populizam pred-stavlja dio kulturnog naslijeđa. Balkan kao metafora znači “balkanizaciju mi-sli”, poraz razuma pred razlikama (str. 197).

Balkanskim identitetima bavi se i Ale-xander Kiossev “Mračna intimnost: mape, identiteti, činovi identifikacije” (200-226). Balkan je geografski meto-nim koji pretpostavlja postojanje ne-geografskog referenta. Uporaba nazi-va pokazuje da Balkan postoji kao re-gija s izvjesnim identitetom, uspota-vljenim uz pomoć izvjesna broja zaje-dničkih značajka. Primjerice, pojedini balkanski specijaliteti mogu se pronaći u više balkanskih zemalja, premda ra-zlična naziva. Tako kebab (u Srbiji i u Makedoniji ćevap) očigledno je zaje-dnički balkanski fenomen, slično kao šljivovica (slivova u Bugarskoj, kuika u Rumunjskoj), te žestoka rakija od gro-žđa (loza u Srbiji, lozova u Makedo-niji, grozdanka u Bugarskoj). Balkan-ska kuhinja potječe od arapske ili oto-manske verzije perzijske kuhinje. Nje-zine granice mogu se povući na sjeve-ru negdje oko Zagreba, gdje se prosti-re srednjoeuropski pojas čokoladnih kolača, slatkih salata i mliječnih juha, a na jugu i zapadu Hrvatskoga primo-rja, gdje se ističe dalmatinsko-medite-ranska kuhinja morskih plodova, pica i špageta. U dalekoj starini ruralne bal-kanske zajednice imale su mnoštvo za-jedničkiha značajka u životnim običa-jima, slične uvjete u podneblju, gospo-darstvu, oblicima stanovanja, obitelj-skim kodovima, mitovima, bajkama, folkloru i sl. Balkan je kao makro-so-cijalna regija nastala unutar bizantske i otomanske baštine, pa nije imala kr-šćansku aristokraciju, relativno slo-bodno seljaštvo, male posjede i fleksi-bilnu poziciju crkve. Tako auktor raš-članjuje zajedniče crte i oblike rural-ne ekonomije na obje strane Duna-va, na bugarsko-rumunjskom podru-čju. Premda je Otomansko carstvo do-puštalo izvjesnu kulturnu, religijsku i administrativnu autonomiju, postoja-

Pr i k a z i

STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004. | 137

le su hermetične, autarkične i izolira-ne zajednice. U srednjovjekovnim oto-manskim varošicama etničke skupi-ne i religijske zajednice živjele su u ti-jesnoj blizini stoljećima, ne miješaju-ći niti stapajući svoje identitete. Često su se pejorativno etiketirale, pa i me-đusobno mrzile. Balkanizam se danas okrenuo ka novoj kulturnoj industriji, agresivnoj i napadnoj, pa u glazbi su-srećemo turbo-folk i jugo-rok u Jugo-slaviji, čalgu i folk glazbu u Bugarskoj, a manale u Rumunjskoj.

Rad Uge Vlaisavljevića “Južnoslo-venski identitet i sušta stvarnost rata” (227-243) počinje navodima Antho-ny D. Smitha kako nacionalisti tvr-de da su njihove nacije ukorijenjene u drevnosti, a one su u biti sasvim nove konstrukcije, te Karla Poppera kako je komunizam bio zamijenjen smiješnim nacionalizmom. Slijedi još nekoliko Popperovih misli - da je mir potrebno podržavati oružjem i da je kolosalna moć televizije. Televizija kvari čovje-čanstvo, ona uvodi nasilje u društvo, čini ljude slijepim i neosjetljivim na svjetske tragedije, televizijska promi-džba ima velik utjecaj na živote ljudi. Sukladno tome, televizija je glavni in-strument masovne manipulacije. Go-voreći o ratu u BiH možemo govori-ti o dva lajtmotiva: o južnoslavenskom identitetu i nedostatku stvarnosti. Vla-isavljević se opet navraća ka Smithu, koji govori o raznim podjarmljenim istočnoeuropskim etničkim zajednica-ma, kao što su Česi, Grci, Hrvati, Srbi, Bugari i Slovaci, čiji je ideal etnička domovina, odnosno teritorijalno pri-padanje. Balkanske etnije mogu se kla-sificirati kao granične etnije. Za mno-ge balkanske etnije mir je često bio strašniji nego rat. Rat se pojavljuje kao događaj koji konstituira male nacije, posebice njihova sociokulturna i poli-tička bića i njihove kolektivne osobine. Balkanske etničke kulture su epske i mitske kulture, što znači kulture nara-tivno konstituirane ratom. Glavni sa-stojak balkanskog lonca je rat, rat kao uzrok, a ne kao posljedica. Rat je po-četak svakoga objašnjenja. Vladavina komunizma bila je rezultat masovne

patnje i partizanske pobjede u Dru-gom svjetskom ratu. BiH je ušla u mo-dernu epohu kada su austrougarske trupe zaposjele njezin teritorij. Titov režim nije težio za etničkim oslobođe-njem, već ga je zamijenio komunisti-čkim zahtjevom za socijalnim oslobo-đenjem od eksploatacije. Tvrdilo se da sve etničke zajednice u regiji pripada-ju velikoj etničkoj zajednici južnih Sla-vena i zato trebaju živjeti u bratstvu i jedinstvu. Etnički značaj Titova komu-nizma proizlazi iz magične i narativne naravi njegova konstitutivna političko-ga mita. Mit je bila priča o Drugom svjetskom ratu.

Adrian Cioroianu piše o rumunjskim relacijama prema Balkanu u radu “Ne-moguće bekstvo: Rumuni i Balkan”. Rumunjski model kratko se može sa-žeti u slogan: Što dalje od balkana i što je moguće bliže Zapadu. Rumunji su osuđeni na vječno bježanje od Bal-kana i vječno vraćanje Balkanu. Pre-ko svojega većinskoga stanovništva Rumunjska ima snažne veze s kršćan-skim Istokom, a etnički korijeni vežu je preko latinskoga jezika za romanizi-rani Zapad. Cioroianu piše o rumunj-skim povijesnim temama - Trajanovu pohodu na Dačane 106., godini 1862. kada su Nezavisne kneževine postale Rumunjska, te o komunističkom ra-zdoblju u Rumunjskoj, kada su vladala dvojica partijskih generalnih sekreta-ra - Gheorghiu Dej i Nicolae Ceause-scu. Zanimljiv je rivalitet Rumunjske i Bugarske. Prva je htjela izići s Balkana, makar u istočnoeuropski prostor, pa je u Bukureštu osnovan časopis Revue des études sud-est-européenes, a poto-nja, svjesna svojih balkanskih preodre-đenja,150 km južnije u Sofiji, osnivaRevue des études balkaniques. Cioro-ianu navodi i kuriozitetan podatak da je 1948. Tito predlagao Staljinu pro-jekt Balkanske federacije, sastavljene od osam federalnih jedinica: pet jugo-slavenskih republika, Albaniju s Koso-vom, Bugarsku i Veliku Makedoniju.

Rad Ivayla Ditcheva nosi naslov “Eros identiteta” (269-284) uvodi nas u bal-kanska proturječja mislima o znača-

ju jugoslavenskoga samoupravljanja i politike nesvrstanosti, koje istraživa-či ocjenjuju kao neodređen put izme-đu staljinizma na Istoku i kapitalizma na Zapadu. Međutim, Ditchev nasto-ji definirati korijene balkanskih identi-teta, koje opisuje ka “nagodbu između pripisanih i prihvaćenih atributa”. Na-cionalni identitet uključuje etabliranje suvereniteta (parlament, vojska, škola i dr.), ali i imaginarij, kao što su preci, mitovi o podrijetlu, književno naslje-đe, muzeji, folklor i slično. Nacionalni identitet je ikoničan: on pretpostavlja prijelaz od nečega složenijeg ka neče-mu jednostavnijem. Mnogi narodi na Balkanu nastoje otkopati svoje “op-skurne pretke” – Ilire, Tračane, Dača-ne, ne bi li se došlo na kronologiju sta-rih Grka. Najpouzdaniji znak balkan-skog identiteta je otpor prema balkan-skom identitetu.

Aleksandar Bošković u radu “Virta-ulni Balkan: imaginarne granice, hi-perrealnost i sobe za igranje” (285-294) opisuje političke realije Republike Makedonije, Republike Slovenije i ta-dašnje Savezne Republike Jugoslavije. Makedonska pozicija iznimno je osje-tljiva, od naziva FYROM – Bivša Jugo-slavenska Republika Makedonija, do osporavanja države, teritorija i jezika u turbulentnu susjedstvu. Ali ni pozici-ja SR Jugoslavije nije stabilna, zbog ne-određene ustavne pozicije Crne Gore i njezine spremnosti za zajednički su-život.

Katerina Kolozova “Identitet (jedin-stva) u izgradnji: o smrti Balkana i ro-đenju Jugoistočne Evrope” (295-306) razmatra umiranje Balkana i pojavu nove sintagme “Jugoistočna Europa” . Balkan je potisnuta Europa, fantasti-čni konstrukt europske prošlosti.

O bugarskim sastavnicama identite-ta piše Evelina Klebečeva “Bugarski kulturni identitet – Ešerove stepeni-ce?” (307-325). Autorica tvrdi da je do erozije bugarskoga identiteta došlo za vrijeme komunističke vladavine. Emi-gracijski egzodus mladih Bugara to ja-sno ilustrira: od 1990. do 2000. zemlju

Pr i k a z i

138 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

je napustilo 400 tisuća duša. Može se govori o odljevu mozgova (brain dra-in) kao kolektivnoj balkanskoj poja-vi, ali i zemalja trećega svijeta uopće. Međutim, nakon katarze 1989. slije-dilo je veliko razočaranje i Bugarsja je iznovično krenula putem nove vester-nizacije.

Branka Arsić u radu intrigantna na-slova “Srbi pederi” (328-351) račlanju-je duh srpske palanke, koji je maestral-no prepoznao i demistificirao R. Kon-stantinović. Rad počinje viješću da je 30. lipnja 2001., prvi put u povijesti Beograda, održana gay parada, koja je bila u javnosti dočekana na nož. Izvje-sni Nebojša Krstić pozivao je na nemi-losrdno kažnjavanje sudionika, doži-votnom robijom, pa i smrću. Arsićka nemilosrdno ironizira skupne identi-tet i principe na kojima se oni temelje. Jedan od njih počiva na logici isključe-nja drugoga, kako bi se homosocijal-ne veze mogle preoblikovati u život či-stoga roda.

Seksualnost je tema u radu “Seksuali-zovanje Srba” (352-386) Dušana Bje-lića i Lusinde Koul. Vrsna poznava-teljica Balkana Marija Todorova za-mijetila je da se balkanska književnost apsolutno temelji na muškarcu, koji je, za razliku od svojega feminizira-na parnjaka na Zapadu, primitivan, neciviliziran, sirov, okrutan i neure-dan. Erotske fantazije u ratnim okol-nostima na Balkanu mogle bi se sažeti u poklič “Žene i gradovi moraju pasti”. Govoreći o homoseksualnosti navode se tvrdnje (iz časopisa Vreme, 2000.) da su homoseksualci mnogo bolji po-trošači od heteroseksualaca. Slijedi za-ključak da se u SAD-u homoseksual-na kultura etablirala i postala još jedan simptom dekadentnoga kapitalističkog Zapada.

O mučnim dojmovima žena izbjegli-ca u ratu u BiH i na Kosovu, te o su-dbinama silovanih žena govori rad Ve-sne Kesić “Muslimanske žene, hrvat-ske žene, srpske žene, albanske žene...” (387-398). Indikativan je primjer egzo-dusa kosovskih Albanaca u vrijeme

Miloševićeve agresije na Kosovo, kada se uobličila poruka da srpski vojni-ci siluju, kako bi razorili duh hrabrih Kosovara. Tu su ženska tijela pretvo-rena u nacionalne simbole, u simboli-čna ratna polja, kao otjelovljenje naci-onalnih vrijednosti.

Rad Statisa Gurgurisa “Hipnoza i kri-tika: filmska muzika za Balkan” (399-427) istražuje parametre zanimljiva fenomena filmske glazbe balkanskihautora, ilustrirajući to primjerima iz filmova redatelja E. Kusturice i T. An-gelopoulosa.

Petar Ramadanović u radu “Simo-nid na Balkanu: jezik haosa” (428-441) transferira antičku legendu o grčkom pjesniku Simonidu na Balkan. Osvrće se na pisanje Dubravke Ugrešić i nje-zin ogled “Konfiskacija pamćenja”. Po-vijest Balkana nije ništa drugo doli krugovi propadanja, svjedočenja i sje-ćanja. Potrebita je hrabrost suočava-nja s ponavljanjem povijesti, hrabrost susretanja s mrtvima, a da mrtve ne pretvorimo u imovinu živih, poručuje nam auktor.

U radu “Bosna kao granica Europe: Andrić i Angelopulos (442-448) Dra-gan Kujundžić sjecira Andrićeve re-miniscencije iz njegove čuvene na Dri-ni ćuprije. U bilješkama Kujundžić na-vodi jedan zanimljiv detalj iz 1992., kada su prve vijesti o napadu na Sa-rajevu pristigle u Beograd. Na je-dnom predavanju na Kolarčevu Na-rodnom univerzitetu Jacques Derrida rekao je okupljenima: “Ako Evropa ne bude slušala i pazila na istorijsku le-kciju Sarajeva, biće osuđena da pono-vi sve greške te istorije” (str. 447., bilj. 8.). Epilog: Europa nije naučila lekciju iz povijesti i sve je pogreške pokušala ispraviti na popravnom ispitu. Među-tim, popravni još traje.

Nadežda Čačinović “Jedan zavidljiv pogled” (449-452) nastoji odgonetnuti zamršene ključeve balkanskih identi-teta. Kako ona zaključuje, Balkan je za Europljane “nešto između strane kul-ture i slabije varijante njihove sopstve-

ne kulture”.

Stefanos Pesmazoglu u radu “Tro-janskoga rata nije bilo. Kosovo: nad-ziranje i kažnjavanje” (454-494) piše o NATO-ovoj doktrini i intervenciji na Balkanu, zaključivši da je snaga Bal-kana, kao metafore nasilja i brutalno-sti, vječita i da ju je lako iskoristiti radi naklonosti javnosti.

Rad “Kajmak i demokratija bez ma-snoća” (495-516) auktorice Rade Dre-zgić zanimljiv je što sa simpatijama i nostalgijom piše o kajmaku, bogatom masnoćama i osebujna okusa, tom sr-pskom balkanskom kulinarskom ide-ogramu.

“Posthladnoratovski haos na Balkanu i novi ideološki poredak u svetu” (517-528) Milana Popovića pokušava pro-naći smisao i značaj poslijehladnora-tovskoga nereda na Balkanu. On na-značuje tri ideološke tendencije novo-ga doba: poslijehladnoratovski peri-ferni fašizam, sukob civilizacija i tako-zvani čisti liberalizam.

Zadnji rad u Zborniku je “Metafora moći” Miroslava Milovića (529-537), gdje auktor daje zanimljive opserva-cije na ideološke konstrukte bivšega komunističko-socijalističkoga susta-va u Jugoslaviji. Komunizam je, nai-me, sprječavao svaki liberalizam, jer bi time doveo u pogibelj gospodarsku i političku iracionalnost sustava. Am-bicija prve Jugoslavije bila je: Stvori-li smo Jugoslaviju, stvorimo sada Jugo-slavene. U drugoj, Titovoj Jugoslaviji, razlike među narodima zbrisane su uz pomoć bratstva i jedinstva. Zanimlji-va je Titova opaska o BiH, koja je za njega bila primjer rješenja nacionalno-ga pitanja. “Svi smo mi Bosanci”, govo-rio je Tito. Umjesto komunizma 1991. rat u Jugoslaviji nastavljen je kao rat za nacionalizam. Umjesto Jugoslavije, ve-lika Srbija bila je artikulirana kao poli-tički program, ali nije bilo jasno kako takva velika Srbija može jamčiti demo-kraciju. Auktor procjenjuje da Slobo-dan Milošević nije ratovao za specifi-čne nacionalne interese, već je u pita-

Pr i k a z i

STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004. | 139

nju bila gola strategija za očuvanje po-litičke moći (str. 530.). U jugoslaven-skoj tradiciji nema protestantizma i nema liberalizma, što znači da nema uvjeta za razvoj moderna individua-lizma. Pravoslavlje i komunizam ra-zvijali su ideje kolektivizma. Na kraju Milović konstatira da je Univerzitet u Beogradu ostao nijem na rat u Hrvat-skoj i Bosni i Hercgovini. Za vrijeme komunizma Univerzitet je bio poslu-šan, a za vrijeme Miloševićeva režima totalitarna srpska vlast željela je ugu-šiti svaki kritičan glas. Auktor zaklju-čuje na kraju: “Biti građanin jeste neka vrsta imaginacije, a ne samo vrsta eko-nomske determinacije”.

Zbornik BALKAN KAO METAFORA intrigantan je i široko koncipiran po-vijesni, antropološki, sociološki, etno-loški, psihološki, pa i esejistički kom-pendij balkanske složene stvarnosti. Bez obzira što je urednik u uvodu na-veo da se neće baviti povijesnim rea-lijama na Balkanu, trebalo je, za iscr-pnije i konzistentnije razumijevanje tekstova, prikazati kartografski Balkan i donijeti možda kratak kronoški pre-gled povijesnih zbivanja. Kao prilog boljem razumijevanju povijesti Balka-na treba spomenuti sintezu S. Pavlo-vića, Istorija Balkana, “Clio”, Beograd, 2001., 521., čiji se prikaz može prona-ći na stranici www.iis.unsa.ba/prilozi/31/31_prikaz_bandzovic_2.htm, 9. 7. 2004.

Balkan, odnosno Balkanski poluotok, različno se opisuje u današnjim enci-klopedijama i leksikonima, ponajprije zemljopisno i statistički. Le Petite La-rousse Illustré prikazuje Balkanski po-luotok kao područje ograničeno rije-kama Savom i Dunavom na sjeveru, a u nj su uključene države Albanija, Bu-garska, Grčka, europska Turska, Jugo-slavija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija. Začudo, nema Rumunjske. Encyclopaedia Britannica u Balkan-ski poluotok, uz Sloveniju i Hrvatsku, uključuje i Rumunjsku s Moldavijom, pa sve zaokružuje u brojku od 60 mi-lijuna stanovnika, sa 666.700 km² po-vršine. Američka Compton’s Intera-

ctive Encyclopedia pak navodi površi-nu od 629.000 km² i 75 milijuna žite-lja. Konačno, Wikipedia, the free en-cyclopedia na internetu daje za Bal-kan površinu od 550.000 km² i 53 mi-lijuna žitelja, gdje se Slovenija i Ru-munjska ne računaju u Balkan, kao i dio Hrvatske i Vojvodina. U Wikipe-dijinoj natuknici o Balkanu stoji pri-mjedba da se Balkan nastoji zamije-niti pojmom “Jugoistočna Europa”, ali tada se ne radi o istoznačnici s Balka-nom, jer se moraju uključiti Rumunj-ska i Ukrajina. O balkanskim tema-ma zainteresirani čitatelji mogu se in-formirati i u projektu “The southernBalkans: perspectives from the regi-on”, Institute for Security Studies, Pa-ris, 2001. (http://aei.pitt.edu/archive/00000506/, 9.7.2004.), ili o specijali-stičkim temama s Balkana, kao o ulo-zi hajdučije u stvaranju srpske države u 19. st. (www.rastko.org.yu/istorija/ xix/apetrovic-banditry_eng.html, 9. 7. 2004.).

Ne treba posebno naglašavati kako je u Hrvatskoj uloženo puno truda i pi-sarskoga znoja da se iščupa iz zača-rana balkanskoga kruga. Naime, če-sto se moglo čuti da Hrvatska, po svom geopolitičkom položaju, po či-tavoj svojoj četrnaestostoljetnoj po-vijesti, po svojoj civilizaciji i kultu-ri, pripada srednjoeuropskom i sre-dozemnom europskom krugu. Stoga je vlada premijera Republike Hrvat-ske I. Sanadera puno uložila u poziti-van avis Europske unije. Ali, kako piše Gojko Borić, “Europska unija ipak nije kompletna Europa. Veliki Europlja-nin Charles de Gaulle govorio je o Eu-ropi ‘od kanala La Manchea do Ura-la’, što znači da u njoj ne bi bila Veli-ka Britanija, a to se upravo sad vidjelo nakon golema uspjeha njene ‘antieu-ropske stranke’ na izborima za Europ-ski parlament. No kako bilo, Europ-ska će unija biti kompletna tek onda kad primi gotovo sve istočnoeurop-ske zemlje, osim Rusije koja je euroa-zijska velesila. Nažalost, izbori za Eu-ropski parlament ponovno su pokazali da Unija, ne samo što nema konzisten-tnu vanjsku politiku, nego joj nedo-

staje i prepoznatljiva unutarnja politi-ka” (www.vjesnik.com/html/2004/06/18/Clanak.asp?r=sta&c=1., 9.7.2004.). Nije nezanimljivo o europskim inte-gracijama čuti i razmišljanja nedavno preminula hrvatskoga ljevičara S. Šu-vara, prigodom predstavljanje njegove knjige “Hrvatski karusel”.

“Sve zemlje jugoistoka Europe doži-vjet će istu sudbinu od Europe prezre-nog i zaostalog balkanskog poluoto-ka. Europa će se prema tim zemljama odnositi podcjenjivački i neće ulazi-ti u finese procjene koja je od njih na-prednija”, kazao je Šuvar pred ispunje-nom dvoranom, kritizirajući moder-nu Europu zbog toga što ne može i ne želi zapamtiti ni najosnovnije geograf-ske činjenice s ovih prostora. Kritizi-rao je Šuvar i domaće “instant-politi-čare i poluinteligente” zato što priklju-čenje EU-u predstavljaju kao hrvatsko biti ili ne biti. “Ako ne uđemo u EU, to će navodno biti prava katastrofa, a o toj Europi punoj rasizma, naciona-lizma i ksenofobije Balkanac pojma nema, premda u njoj teško rinta. Vara-mo se ako mislimo da ćemo ulaskom u EU automatski na naše zemlje prenije-ti to blagostanje i prestati se uzajamno mrziti”, dodao je Šuvar, napominju-ći kako o Europi ne treba imati iluzija (http://www.slobodnadalmacija.com/20040619/novosti05.asp, 9.7. 2004.).

Jesu li, ili nisu, imali iluzije sastavlja-či Samostalne specijalne radne skupi-ne Council of Foreign Relations and Center for Preventive Action, Wa-shington, 2002., kada su objavili ma-terijal BALKAN 2010, nije poznato? Poglavlje ZAKLJUČCI I PREPORU-KE str. 23. počinje: “Nepovratno okre-tanje Balkana na put ka standardima uprave Europske unije do 2010. godi-ne traži od zainteresiranih strana širok spektar koordiniranih aktivnosti u pet ključnih područja: 1) Pojašnjenje cilje-va međunarodne zajednice, 2) Utvr-đivanje vladavine zakona, 3) Restru-ktuiranje privrede, 4) Povratak raselje-nih i izbjeglih, 5) Reforma obrazova-nja. Dejà vu.

Pr i k a z i

140 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA

U Zborniku nisu tematski obrađeni kulturni aspekti koji utječu na iden-tifikacijski konstrukt. Na to je uka-zao A. Bošković u radu “Balkan, Ju-goistočna Evropa ili Evropa: Kulturni aspekti konstrukcije identiteta u Srbi-ji i Crnoj Gori” (http://gape.org/sasa/kulturni_aspekti.html, 9. 7. 2004.). Je-zik je jedan od bitnih činitelja identi-fikacije. Bošković polazi od stajalištada su hrvatski i srpski jedan isti jezik i sustavno rabi sintagmu “srpskohr-vatski jezik”, navodeći rogobatnu ko-vanicu iz Haaškoga tribunala: “bosan-sko-hrvatsko-srpski”. Za uporabu na-ziva srpskohrvatski zalaže se u novije vrijeme i Snježana Kordić (Republika, god. LVII, 1-2, Zagreb, 2001, 236-243), o čemu s njom polemiziraju hrvatski lingvisti (vidjeti Republika, LVII, 7-8, 2001., 213-229). O raznim aspektima tradicijske kulture u balkanskih naro-da značajan je časopis “Kodovi sloven-skih kultura”, Clio, Beograd (1996.-), gdje se na sustavan način opisuju po-jedini tradicijski elementi u konstru-kciji etnološkoga bića, kao biljke (Br. 1, 1996.), hrana i piće (Br. 2, 1997.), svadba (Br. 3, 1998.), dijelovi tije-la (Br. 4, 1999.) i dr. Balkanom se u ši-rem, znanstvenom smislu bave i časo-pisi “Balcanica” (Balkanološki institut SANU, Beograd), “Balcanoslavica” (In-stitut za istražuvanje na starosloven-skata kultura, Prilep), “Ethnologia Bal-kanica” (ABA, Sofia) i dr.

Možda je upuno napomenuti da je uz englesko izdanje Zbornika u Grazu postavljena izložba “U potrazi za Bal-kanijom”, Neue Galerie am Landesmu-seum Joanneum, 5. – 30. 10. 2002., gdje je predstavljeno 60 umjetnika iz balkanskih zemalja. Predstavljeni su različni motivi i žanrovi, a među njima i teme iz nezaobilazne svakodnevnice, kao što je balkanski turbo-folk kič, u

radovima Georgija Bogdanova i Borisa Missirkova, koji u fotografskom radu Nova mitologija ironiziraju pojavu estradnih folk-diva. Izložbom i popra-tnim manifestacijama kustosi su inici-rali pitanje “Kako znamo o Balkanu?”. Htjelo se, između ostaloga, prikazati da balkanizam posjeduje drukčiji na-čin pojmovnih mehanizama. Primje-rice, balkanizam djeluje tako da svaka etnička skupina pejorativno prokazuje Druge kao Balkance, jer se Drugi na-laze zemljopisno istočno od njih. Za-pravo to je klasična matrica kojom se etničke skupine predstavljaju Zapadu kao Zapad.

U Istanbulu u ožujku 2004. održan je “Festival književnosti jugoistočne Eu-rope” u organizaciji Northwestwrn sveučilišta iz Chicaga i Sabanci sve-učilišta iz Istanbula. Dvotjednik “Za-rez”, u broju 133., od 1. srpnja 2004., u prigodnu tematu BALKAN pre-nio je pet članaka auktora A. Debelja-ka, C. Dobrescua, S. Slapšak, N. Sto-janova i I. Štiksa. Tako Aleš Debe-ljak piše da je Balkan posato metafora forma mentis za necivilizirani i pri-mitivni mentalitet, koji ne podliježe utjecaju suvremen misli, mentalitet čije metastaze mogu zahvatiti zdra-vu civilizaciju u svijetu globalnog ka-pitalizma. Debeljak u nastavku teksta upućuje svojevrsni hommage Dani-lu Kišu I njegovoj “Enciklopediji mr-tvih”. Nikola Stojanov opisuje jedan skup 1999. u Parizu, kada se susreo sa srpskim imigrantima i albanskim pre-govaračima. Zanimljiva je primjedba jednoga Albanca da je Balkan tamo gdje caruje boza, orijentalno piće koje se pravi od fermentirana prosa. Danas su mjesta gdje se može prona-ći boza samo u balkanskoj topografiji.Igor Štiks opisuje slučaj jednoga gla-zbenog benda, koji je uzeo ime “Bal-

kanski Cigani” i napravio boom u Pa-rizu. Riječ je o skupini u kojoj nema nijednog Roma, a niti je repertoar pjesama uopće romski, već svaštar-sko-balkanski. Međutim, to publici ne samo da ne smeta, već uopće nemaju pojma o Romima, njihovu izgledu, je-ziku i glazbenom repertoaru. Zaklju-čak je da se pod balkanskom ambala-žom može Europjecima prodati sva-šta. A tko se uopće trudi razumijeti ta balkanska područja? Svetlana Sla-pšak zaključuje da u svim postkomu-nističkim društvima na Balkanu osta-ju satre spolne strukture: književnici su pretežito muškarsci, a prevoditelji su mahom žene. Caius Dobrescu piše da je pogrješno promatrati bizantsko nasljeđe jedino kao lekciju o taštini, neumjerenosti i intelektualnoj kruto-sti. Naprotiv, bizantske sastavnice su razboritost, skepticizam, intelektual-na znatiželja i razumijevanje.

Europljani su Blakan, koji je u zame-tku bio prost zemljopisni pojam (geo-grafski ga je inaugurirao 1808. August Zeune), nazivali “Orijent u Europi”. Od proste geografije kasnije je zalutaou psihogeografiju, pa se ušetao u lin-gvističko polje balkanizirajući ga, a na kraju ostade u kaljuži degradirane pe-riferije. Dakle, kako ostaje zemljopisna dvojba oko pojma Balkan, tako osta-je dvojba oko njegova čudesna, tajan-stvena, a istodobno mračna metafori-čna sadržaja. U prvom redu trebaju ži-telji balkanskoga toposa dekomponi-rati neugodnu ljušturu naziva Balkan. Pesimistična pasivnost najgori je izlaz. I katastrofa može začeti energiju. Tre-baju li pokopati zloduh njegove meta-fore, vratiti Prometeja na njegove njive ili ponoviti lekcije iz balkanske (možda jugoistočnoeuropske?) antropologije, pitanje je kafkijansko sad. Neka proces demetaforizacije Balkana počne.