FINANSIRANJE SAOBRAĆAJNE I KOMUNIKACIJSKE INFRASTRUKTURE

Pojmom infrastruktura obuhvaćaju se sistemi i objekti koji pružaju osnovne javne usluge koje

omogućuju i/ili podupiru odvijanje aktivnosti u primarnim, sekundarnim i tercijarnim

gospodarskim djelatnostima.

AkcizeTrošarine (akcize) su poseban oblik poreza na promet i jedan od najstarijih poreznih oblika. Naziv (akcize) datira iz 16. stoljeća kada su u Nizozemskoj oporezivali pivo, alkoholna pića, sol i šećer posebni porezom kojeg su zvali excijsen.1

Proizvodi koji se oporezuju trošarinama možemo svrstati u tri kategorije :

alkoholni proizvodi duhanski proizvodi energetski proizvodi

Akcizama se oporezuju proizvodi sa neelastičnom potražnjom, a porezni obveznici su proizvođači i uvoznici. Porezna osnovica je određena mjernom jedinicom (kg,litar i sl), a iznosi su u apsolutnim vrijednostima (npr: 2 KM na 1 l goriva).

Akcize su veoma izdašan proračunski prihod. Na cijenu proizvoda se dodaje iznos akcize, a na taj zbrojeni iznos se onda još obračunava PDV.

Vrste akciza:

tradicionalne→ nafta i naftni derivati savremene

Učinci akciza:

regresivni- Akcizama se nastoji smanjiti ekonomska snaga potrošača, a samim time i potrošnja dobara sa akcizom.

Ekonomski- Nastoji se smanjenjem potrošnje dobara, koje sadrže akcizu, otvoriti prostor za izvoz tih proizvoda.

Osnovica akcize je određena:

količinom, za akcizne proizvode za koje se akciza plaća po mjernoj jedinici; maloprodajnom cijenom i količinom po mjernoj jedinici.

1 Zakon   o akcizama u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj: 49/09) .

Akciza se obračunava i plaća u apsolutnom iznosu po mjernoj jedinici i/ili po proporcionalnoj stopi. Akciza na naftne derivate plaća se po litru derivata na količinu utvrđenu pri temperaturi +15°C.

Naftnim derivatima, u smislu člana 4. stav (2) tačka a) ovog zakona, smatraju se:

motorni benzini, uključujući i bezolovni, nezavisno od oktanske vrijednosti i komercijalnog naziva;

dizel goriva i ostala plinska ulja; petrolej (kerozin); lož-ulje ekstra lako i lako specijalno (EL i LS)

Prema Zakonu o akcizama u Bosni i Hercegovini, akciza se plaća po litru, i to na dizel-gorivo i ostala gasna ulja 0,30 KM, petrolej (kerozin) 0,30 KM, motorni benzin - bezolovni 0,35 KM, motorni benzin 0,40 KM i lož-ulje ekstra lako i lako specijalno (EL i LS) 0,30 KM. 

Obaveza obračunavanja akcize nastaje u trenutku:

izdavanja računa proizvođača pri prvoj prodaji ili u trenutku isporuke proizvoda uvoza akciznih proizvoda na teritoriju BiH podnošenja zahtjeva za štampanje akciznih markica za duhanske prerađevine preuzimanja akciznih markica za alkoholna pića, voćne prirodne rakije i vina utvrđivanja manjka, koji se ne može pravdati višom silom rashodovanja (kalo, rastur, kvar i lom) korišćenja akciznih proizvoda od strane proizvođača za vlastitu potrošnju

CestarineCestarina je glavni izvor financiranja cestovne infrastrukture i prikupljena sredstva koncesionari

koriste za financiranje, građenje, održavanje, upravljanje i poboljšanje autocesta.

Vinjeta je naljepnica koja služi kao dokaz plaćanja vremenski ograničenog prava na upotrebu

određenih vrsta cesta. Plaćanje vinjetom alternativa je naplati u naplatnim kućicama.

Autoceste Card“ (ACC) je elektronska naplata cestarine koja korisniku autoceste omogućuje

brzu i efikasnu naplatu cestarine bez posredovanja blagajnika i čekanja na naplatnim mjestima.

Postoje dva tipa naplate cestarina:

Manuelni- korisniku se na ulazu na autoput izdaje magnetna kartica na osnovu koje se na izlazu obračunava pređena kilometraža, odnosno iznos putarine

Automatski- ACC servis koji korisnicima omogućava da uz pomoć elektronskog uređaja bez zaustavljanja putarina bude automatski obračunata i naplaćena prema pređenoj kilometraži.

Osim direktnog plaćanja nakon korištenja usluga autoputa, naplata cestarina se dodatno vrši i putem kupovine goriva, gdje je za jedan litar motornog goriva (2KM) u okviru cijene 0,15KM je namijenjeno za cestarine, a 0.1KM za autoputeve (BiH)

Vinjete mogu biti:

dnevne, sedmične, mjesečne, polugodišnje ili godišnje

PRIVATNO JAVNO PARTNERSTVO (PPP) KAO NAČIN FINANSIRANJA INFRASTRUKTURE

Privatizacija (engl. privatization; franc. privatisation; njem. Privatiesirung) je općenito proces prenošenja vlasništva odnosno kontrole nad državnom imovinom i poduzećima, s države na privatne investitore.2

Prema istraživanju profesora prof. dr. Paula Stephena Dempsey-a, motivacije za uvođenje privatizacije su smanjivanje neefikasnosti, eliminisanje propisa državne službe, eliminiranje vladine politike nabavke, poboljšanje pristupa tržištima kapitala, stimuliranje inovacija i održavanje koraka sa potrebom tržišta da se prilagodi brzo rastućim zahtjevima u saobraćaju i održi visok stepen sigurnosti u avio saobraćaju, te ograničene sposobnosti da posude novac na tržištima kapitala za financiranje poboljšanja infrastrukture.3

Partnerstvo javnog i privatnog sektora (PPP) u projektima infrastrukture predstavlja uvođenje privatnog sektora u finansiranje i upravljanje javnim uslugama i fizičkoj arhitekturi u cilju povećanja financijskih mogućnosti, poboljšanja kvaliteta javnih usluga, razvoja infrastrukture i uvođenja biznis principa u javni sektor.

Poznato je, da je prije PPP metoda samo javni sektor upravljao i finansirao projekte infrastrukture. Sada je to zajednički rad javnog i privatnog sektora uz obostrani interes prema dugoročnim ugovorima.

Partnerstvo privatnog i javnog sektora je nastalo kao velika potreba ubrzanog razvoja infrastrukture u pojedinim zemljama, kao i povećanja nivoa usluga, smanjenja troškova... Na ovaj način privatni sektor želi da ulaže u dugoročne projekte sa osnovnim zahtjevom da se uloženi novac vrati uz određenu zaradu, a javni sektor želi da ovim partnerskim odnosom proširi finansijske izvore, poveća obim infrastrukture i usluga za korisnike, odnosno porezneobaveznike. Mogu se izdvojiti osnovne tri grupe ciljeva PPP metoda :

pružanje bolje i kvalitetnije usluge korisnicima, povećanje obima usluga i investiranja; potpuno oslobađanje sredstava u javnom sektoru, uključivanje biznis principa, veće

koristi za ekonomiju ; uključenje dioničara u fer i korektnu raspodjelu koristi i dobitka. Dioničari mogu biti :

korisnici, potrošači, porezni obaveznici, uposlenici, organizacije...“4

Prema procjenama Svjetske banke privatni sektor u tekućem finansiranju infrastrukture u svijetu učestvuje sa 15%. Prisustvo privatnog finansiranja je u stalnom porastu. Ako se uporedi sa 1993.

2 Rječnik pojmova prava i politike tržišnog natjecanja i srodnih područja http://www.aztn.hr/uploads/documents/rjenik.pdf3https://www.mcgill.ca/iasl/files/iasl/aspl613_paul_dempsey_airportprivatization2012.pdf4Izet M. Bajrambašić; „Dostignuća u finansiranju infrastrukture“ ; Sarajevo ; 2003. godine; stranica broj: 53

Sa 1995. godinom vidi se udvostručenje privatnog ulaganja sa 17 biliona US dolara na 37 biliona US dolara.

„Neke od interesa vlade u projektima PPP su :

Kontinuitet pružanja usluga u cijelom periodu ; Transfer rizika na privatni sektor (privatni sektor bolje upravlja rizicima koji su vezani za

tržište) ; Izgradnja nove neophodne infrastrukture u kraćem vremenskom periodu i podjela

troškova za duži vremenski period ; Finansijska sredstva uložena u projekat se vraćaju od prihoda projekta, pa se time ne

opterećuje budžet ; Vlada zahtjeva nediskriminiranosti i fer tretman svih potrošača korisnika ; Razvoj lokalnog tržišta, lokalnih banaka...

Glavni privatni interesi privatne kompanije u PPP metodu su :

Postizanje profita kroz dugoročno ulaganje u infrastrukturu projekta, osnovni razlog ulaganja privatne kompanije je povećanje obima proizvodnje i profita, koristeći svoja iskustva i znanja u biznisu ;

Da zakonska regulativa bude u potpunosti usklađena i da pruža dovoljnu zaštitu za imovinska i autorska prava privatne kompanije ;

Interesi privatne kompanije su u dijelu finansijskih plaćanja i raspolaganja novcem, posebno je važno za strane kompanije da mogu slobodno plaćati i pretvarati novac u strane valute, radi plaćanja troškova, vraćanja kredita, plaćanje dividende...“5

Uloga države je veoma važna i nije moguće provođenje PPP bez države, jer je država ta koja uključuje i provodi ovaj sistem u okviru svojih planova i odlučivanja, sa težnjom postizanja ciljeva koje pruža ovaj sistem. Prije svega država definiše oblike i način uvođenja privatne finansijske inicijative i partnerstva privatnog i javnog sektora. Pored ostalog, propisima se definiše način provođenja procedure, planiranja, naručivanja, izbor partnera, upravljanje, definisanje kriterija...

Postoji veliki broj rizika vezanih za PPP ili JPP , zbog nesulglasica koje proizilaze iz nerazumijevanja ovog vida partnerstva prije potpisivanja ugovora, ili nepoštovanja istog nakog potpisivaja ugovora. Neki od ovih rizika su :

Razvoj, ponuda i tekući troškovi u projektima JPP-a su vjerojatno će biti veći od tradicionalnog procese nabave . Vlada stoga treba utvrditi da li su opravdani veći troškovi koji su uključeni.

5Izet M. Bajrambašić; „Dostignuća u finansiranju infrastrukture“ ; Sarajevo ; 2003. godine; stranica broj: 60-61

Tu je trošak vezan za dug - Privatni sektor može lakše doći financija, financije će biti dostupne samo tamo gdje se osigurava povrat ulaganja (tj, cijenu mora snositineko, bilo od strane kupaca ili vlade putem subvencija, podizanje kredita – vraćanje duga itd).

Neki projekti mogu biti politički ili socijalni izazov uveden od drugih – privatni kapital. Pri tome se misli ako već postoji radna snaga u javnom sektoru njihovi strahovi se prenose na privatni sektor, zbog novih vlasnika, zbog značajne tarife koja se povećava, potrebae da bi novi projekt bio izvediv itd.

Privatni sektor će učiniti ono što se plaća za napraviti (profit), a ne više od toga - dakle poticaji i zahtjevi trebaju biti jasno navedeni u ugovoru. Fokus bi trebao biti na zahtjevima koji trebaju biti jasno i temeljito opisani prije potpisivanja ugovora.

Odgovornost je i dalje u rukama Vlade . Vlada će također morati zadržati dovoljnu stručnost, da li je nositelj i / ili putem regulatornog tijela, da bi mogli razumjeti aranžmane JPP, treba da obavljat svoje obveze iz ugovora o JPP-u i prati učinkovitost privatnog sektora i provoditi svoje obveze.

Privatni sektor će imati više znanja, a nakon kratkog vremena ima i prednost zbog više podataka koji se odnose na projekt. Važno je osigurati da postoje jasni i detaljni zahtjeve izvještavanja koji se trebaju nametnuti privatnom operatoru za smanjenje ove potencijalne neravnoteže.

Jasan pravni i regulatorni okvir je ključan za postizanje održivog rješenja. Obzirom na dugoročnu prirodu ovih projekata i složenosti povezanosti, teško je

prepoznati sve moguće utjecaje tijekom razvoja i događaja i postoje pitanja u pitanjima projektaima koje se mogu pojaviti a da nisu predviđena u dokumentima ili stranaka za vrijeme ugovora. Također je moguće da neki od projekata može uspjeti ili može prestati prije projicirane trajanja projekta, zbog niza razloga, uključujući promjene u vladinoj politici, neuspjeh u privatnom operatoru ili vlade da ispuni svoje obveze ili pak zbog neke vanjske okolnosti, kao što su viša sila. Dok neki od tih problema može da se rješava u ugovoru o javno-privatnom partnerstvu, o nekim treba dobro razmisliti prije potpisivanja ugovora.

Postoji više modela PPP, koji su se razvijali i koristili, zavisno od vrste projekta i okruženja, gdje

se projekat implementira. Partnerstvo javnog i privatnog sektora je nastalo kao velika potreba

ubrzanog razvoja infrastrukture u pojedinim zemljama, kao i povećanje nivoa usluga, smanjenje

troškova, itd. Na ovaj način privatni sektor želi da ulaže u dugoročne projekte sa osnovnim

zahtjevom da se uloženi novac vrati uz određenu zaradu, a javni sektor želi da ovim partnerskim

odnosom proširi finansijske izvore, poveća obim infrastrukture i usluga za korisnike, odnosno

porezne obveznike. PPP osigurava potrebnu konkurenciju u sektorima što poboljšava kvalitet i

privlači veća korištenja i veća ulaganja u projekte infrastrukture. Ova dugoročna ulaganja

povećavaju interes privatnog sektora, radi finansijskih razloga i mogućnosti uvođenja business

principa u poslovanju javnog sektora.

Države sa otvorenom tržišnom ekonomijom su imale brži razvoj ulaganja privatnog kapitala u

javnu infrastrukturu. Korištenje PPP u pojedinim regijama svijeta je dalo izuzetno značajne

rezultate i postignut je vidan razvoj infrastrukture. Danas se primjećuje da je sve veći broj

zemalja koje koriste ili se pripremaju da koriste ovaj model za finansiranje transportne

infrastrukture. Na taj način se povećavaju mogućnosti ulaganja, štedi vrijeme, koriste finansije

drugih, dijeli rizik i drugo.

Mnogi analitičari koji dobro poznaju potrebe i mogućnosti ulaganja u transportnu infrastrukturu

kažu: „PPP je budućnost transportne infrastrukture.“. Do sadašnja ulaganja, na taj način, to i

potvrđuju.

PFI (privatna finansijaska inicjativa) se može definisati kao metod „naručivanja javnog sektora“,

gdje je javni sektor klijent, a privatni sektor snadbjevač. Ovaj partnerski odnos, uobičajeno, je

regulisan detaljnim ugovorom. Predmeti takvih ugovora su fizička infrastruktura i oprema, kao i

usluge, koje se dobiju od tih sredstava za ugovoreni period.

Privatni sektor očekuje naplatu od javnog sektora prema ugovorenim detaljima plaćanja. Javni

sektor očekuje bolje korištenje infrastrukture radi većeg standarda i komfora koji nudi privatni

sektor. Za vrijeme realizacije dijela ugovora, koji se odnosi na izgradnju ili razvoj, klijent ne

plaća snadbjevaču. Tu javni sektor (klijent) ima velike finansijske prednosti ili dobiti, jer se

finansijska sredstva javnog sektora ne koriste. To daje mogućnost javnom sektoru da svoja

raspoloživa sredstva iz budžeta ili kredita koristi za druge važne društvene i ekonomske potrebe.

LIBERALIZACIJA

Liberalizacija je izraz koji u najširem smislu označava uvođenje novih pravnih propisa koji za posljedicu imaju uklanjanje prethodnih ograničenja i restrikcija u raznim oblastima društvenog života.6

Liberalizaciju čine dva glavna procesa i to: privatizacija i deregulacija. Privatizacija i deregulacija su dvije forme oslobađanja industrije od državne kontrole.

Privatizacija načelno podrazumijeva prijenos vlasništva sa državnih tijela na privatne investitore, iako je ta ideja u praksi kompleksnija. U tom smislu, privatizacija je suprotna nacionalizaciji, kod koje država prisvaja privatno vlasništvo.

Deregulacija je eliminacija državnog utjecaja u poslovnom odlučivanju. Najčešće se odnosi na ekonomsku deregulaciju, koja uklanja potrebu firmi da traže dozvole za povećanje ili sniženje cijena, ulazak ili izlazak s tržišta te inoviranje u pružanju usluga.

Liberalizacija je izraz koji u najširem smislu označava uvođenje novih pravnih propisa koji za posljedicu imaju uklanjanje prethodnih ograničenja i restrikcija u raznim oblastima društvenog života.

U užem smislu se pod liberalizacijom može podrazumijevati ekonomska liberalizacija, odnosno uklanjanje ograničenja i zapreka za obavljanje ekonomske djelatnost, npr. ukidanjem monopola i dozvolom privatnim i stranim poduzetnicima da vrše neku djelatnost; smanjenja ograničenja vezana uz određenu veličinu poduzeća, vlasničke udjele, broj zaposlenika, radno vrijeme i sl. Vrlo često se uz ekonomsku liberalizaciju veže i pojam deregulacije.

Liberalizacija se može odnositi i na neekonomska pitanja, te može npr. uključivati legalizaciju postojanja  opozicijskih  političkih stranaka, putovanja u inozemstvo, istospolnog braka i dr. Iako se pojam liberalizacija često vezuje uz pojam demokratizacija, oni nisu istovjetni, odnosno postoje brojni primjeri gdje su nedemokratske države liberalizirale brojne oblasti društvenog života, a da pri tome nisu dovele u pitanje vlastito društveno-političko uređenje.

Glavni zadatak liberalizacije je ukidanje monopolitskog poslovnja, odnosno monopola.

Monopol (grč. monos- jedan, polein- prodavati) u ekonomiji  se definira kao trajna tržišna situacija gdje postoji samo jedan davatelj određene vrste proizvoda ili usluga. Osobina monopola je nedostatak gospodarske konkurencije za robu ili uslugu koja se nudi i nedostatak prihvatljive zamjenske robe.

6 www.apeiron-uni.eu