EKONOMSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U RIJECI

LEA PEROVIĆ

UTOPISTI, SOCIJALISTI I BUDUĆNOST KAPITALIZMA

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2015.

EKONOMSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U RIJECI

UTOPISTI, SOCIJALISTI I BUDUĆNOST KAPITALIZMA

Diplomski rad

Predmet: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Student: Lea Perović

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije (izvanredni)

JMBAG: 0081115016

Rijeka, lipanj 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.2. Problem i predmet istraživanja ..................................................................................................... 2

1.2. Radna hipoteza ............................................................................................................................. 2

1.3. Cilj i svrha istraživanja ................................................................................................................. 2

1.4. Znanstvene metode ....................................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada ............................................................................................................................... 3

2. UTOPIJA- POJAM I ZNAČAJKE .................................................................................... 5

2.1. Predstavnici utopizma kroz povijest ............................................................................................. 6

2.1.1.Thomas More ......................................................................................................................... 6

2.1.2.Tomasso Campanella.............................................................................................................. 8

2.2. Socijalisti-utopisti ......................................................................................................................... 8

2.2.1. Pierre Joseph Proudhon ......................................................................................................... 9

2.2.2.Claude-Henri de Saint-Simon ............................................................................................... 10

2.2.3. Charles Fourier .................................................................................................................... 10

2.2.4. Robert Owen ........................................................................................................................ 11

3. SOCIJALIZAM- POJAM I ZNAČAJKE ........................................................................ 13

3.1.Karakteristike socijalizma ........................................................................................................... 14

4. RAZVOJ KAPITALIZMA KROZ POVIJEST ............................................................ 15

4.1. Karl Marx i marksizam ............................................................................................................... 16

4.1.2. Tržišni mehanizmi u kapitalizmu ........................................................................................ 17

4.1.3. Kapitalistička ekonomija ..................................................................................................... 19

4.1.4.Kružni tok novčanog kapitala ............................................................................................... 20

4.2. Keynesova ekonomska doktrina ............................................................................................... 211

4.2.1.Keynsovi pogledi na ulogu države ....................................................................................... 21

4.2.2.Društvo blagostanja .............................................................................................................. 22

4.2.3.Reforma društva blagostanja ................................................................................................ 23

4.3. Klase ........................................................................................................................................... 24

4.4. Robe, najamni rad i višak vrijednosti ......................................................................................... 25

4.5. Od društva rada do društva znanja ............................................................................................. 27

5. SUVREMENI KAPITALIZAM I BUDUĆNOST KAPITALIZMA ............................. 29

5.1.Tržišta kapitalizma ...................................................................................................................... 30

5.2.Troškovi proizvodne snage.......................................................................................................... 31

5.3.Karakteristike suvremenog kapitalizma ...................................................................................... 33

5.4. Budućnost kapitalizma ............................................................................................................... 34

6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 36

LITERATURA ....................................................................................................................... 38

1

1. UVOD

Tema ovog diplomskog rada je „Utopisti, socijalisti i budućnost kapitalizma“.Autor

diplomskog rada će kroz rad objasniti stav utopista i socijalista o kapitalizmu, kao i sve bitne

karakteristike kapitalizma kao sistema. Diplomski rad se uz uvod i zaključak sastoji od 4

međusobno povezane cjeline, a na kraju rada su navedena zaključna razmatranja i popis

korištene literature. U ovom će diplomskom radu autor istražiti stajališta utopista i socijalista

spram kapitalizma te predstaviti pojam i važnost kapitalizma, njegove karakteristike i

budućnost. Također, u radu će biti obrađeni i predstavnici utopizma i socijalizma kao i

povijesno nastajanje utopizma i socijalizma te stavove i uvjerenja utopista. Problem ovog

diplomskog rada je objasniti razvoj kapitalizma kroz povijest i stavove utopista i socijalista

spram kapitalizma i kapitalističkog društva. Utopisti su zamišljali idealno društvo, društvo bez

ratova, klasnih sukoba i privatnog vlasništva. Bili su oštri kritičari privatnog vlasništva te su

se zalagali za socijalnu pravdu. Smatrali su da svi članovi zajednice trebaju imati jednaku

količinu dobara i usluga, te da ne bi trebala postojati podjela na bogate i siromašne članove

zajednice.

Utopisti su bili idealisti, idealizirali su društvo smatrajući da se blagostanje u društvu može

postići uspostavljanjem socijalne pravde, za koju su tvrdili da je ključ uspostave društvenog

mira i društvenog zadovoljstva. Utopistički ideali i utopistička mišljenja predstavljaju

iskazivanje nezadovoljstva postojećim stanjem. Utopisti su htjeli promijeniti odnos prema

radnicima, prema kapitalu i ono što im je bilo najvažnije, prema privatnom vlasništvu.

Utopisti su smatrali da se blagostanje može postići uspostavljanjem socijalne pravde i

besklasnog društva. Autor je u ovom diplomskom radu razradio razvoj kapitalizma kroz

povijest s posebnim naglaskom na stavove utopista i socijalista spram kapitalizma.

2

1.2. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja je: značenje utopije i analiza stava utopista i socijalista spram

kapitalizma, te budućnost kapitalizma.

Za prethodno navedeni problem istraživanja, moguće je utvrditi predmet istraživanja : Stavovi

utopista i socijalista spram kapitalizma kroz povijest, odnosno utopistička poimanja

kapitalizma u prošlosti i budućnosti.

1.2. Radna hipoteza

Nakon što je naveden problem i predmet istraživanja ovog diplomskog rada, izvodi se

hipoteza koja glasi: Analizom stavova utopista i socijalista spram kapitalizma kroz povijest,

njihovih ideala i stavova, moguće je utvrditi da su njihove ideje bile u velikom dijelu samo

„utopija“, odnosno idealistički zamišljeno poimanje društva i kapitala koje je veoma teško

izvedivo u prilikama koje su vladale u prošlosti ali i danas.

1.3. Cilj i svrha istraživanja

Svrha ovog diplomskog rada je: ukazati i objasniti stav utopista i socijalista spram

kapitalizma i društvenih odnosa. Utopisti i socijalisti su iskazivali veoma veliko

nezadovoljstvo odnosima unutar društva smatrajući da se nad radnicima vrši eksploatacija.

Upravo se iz tog nezadovoljstva razvila ideja o idealnom društvu i promjenama koje su

utopisti zagovarali.

Cilj ovog diplomskog rada je: istražiti dosadašnji razvoj kapitalizma kroz povijest, stavove

utopista i socijalista o društvenim odnosima, kapitalizmu i radu. Kako bi se što bolje istražila

svrha i cilj ovog diplomskog rada potrebno je:

· predstaviti dosadašnje stanje i pojave uvjetovane ekonomskim razvojem

· prikazati teorijski razvoj kapitalizma kroz povijest

· prikazati karakteristike kapitalističkog načina proizvodnje

· prikazati prednosti i nedostatke kapitalizma

3

Autor diplomskog rada je kroz ovaj rad analizirao i predstavio pojave uvjetovane

ekonomskim razvojem te prikazao teorijski razvoj kapitalizma kroz povijest. Također, u radu

su prikazane prednosti i nedostaci kapitalizma i kapitalističkog društva te ideje koje su

zagovarali utopisti kako bi se društvo zasnivalo na jednakosti i socijalnoj pravdi.

1.4. Znanstvene metode

U radu su korištene: metoda analize koje se odnose na analiziranje složenih pojmova na

jednostavnije sastavne dijelove te izučavanje svakog dijela za sebe i u odnosu na druge

dijelove, metoda komparacije kojom je autor uočavao sličnosti i razlike između doktrina i

ideologija, metoda deskripcije odnosno opisna metoda kojom autor prikazuje određene

situacije i procese u kapitalizmu, metoda sinteze te povijesna metoda. U određenim

dijelovima rada javljaju se povijesne metode, kako bi se na temelju povijesnih dokumenata

mogli objasniti povijesni događaji. Radom dominira metoda analize kao i statistička metoda.

Upotreba navedenih znanstvenih metoda na adekvatan način doprinosi generiranju ključnih

spoznaja koje mogu dalje rasvijetliti problematiku o kojoj se govori u ovome radu. Prilikom

izrade ovog diplomskog rada autor se koristio aktualnom domaćom i inozemnom literaturom i

izvorima.

1.5. Struktura rada

Diplomski se rad uz uvod i zaključak sastoji od 4 povezanih dijelova. U prvom djelu rada pod

nazivom „Utopija--pojam i značajke“ autor definira pojam utopije te objašnjava pojam

utopizma i pobliže opisuje njegove predstavnike. Također, navodi i opisuje socijaliste-

utopiste te njihove stavove i ideje kako bi pobliže objasnio pojam utopije i stavove

predstavnika utopizma i socijalizma spram društva i kapitalizma kroz povijest.

U drugom djelu rada pod nazivom „ Socijalizam“ autor definira pojam socijalizma i njegove

predstavnike. Također, autor navodi i socijalističke kritike upućene kapitalizmu.

U trećem djelu rada pod nazivom „Razvoj kapitalizma kroz povijest“ autor analizira ključne

povijesne trenutke kapitalizma, kritike kapitalizma, njegove prednosti i nedostatke. Autor

analizira i kružni tok kapitala, kapitalističku ekonomiju te pojam klasa. Također, poseban

naglasak autor stavlja na Keynesovu ekonomsku doktrinu i njegove poglede na ulogu države.

4

Četvrti, a ujedno i zadnji dio rada nosi naziv „Suvremeni kapitalizam i budućnost

kapitalizma“ u kojem autor analizira suvremeni kapitalizam, te isti uspoređuje sa povijesnim

razdobljima.

Na samom kraju rada iznesena su zaključna razmatranja i popis korištene literature.

5

2. UTOPIJA- POJAM I ZNAČAJKE

Utopija je izraz i pojam koji je skovao Thomas More u svom romanu pod nazivom „Utopija“.

Pojam utopije je zanimljiv jer podrazumijeva dva sadržajno potpuno različita određenja. Po

jednom određenju, utopija je mjesto koje ne postoji, a prema drugom, utopija je mjesto sreće i

ideala. Pojam utopije je nastao početkom XVI stoljeća a služio je za označavanje misli i djela

nastalih kroz povijest kao označavanje pojma sreće i ideala koji bi trebao vladati u svakoj

državi. U rječniku filozofskih pojmova i enciklopediji pojam utopija definiran je kao zemlja

koja nije postojala i u kojoj vlada idealni društveni poredak (Anić, 2004.). Vidljivo je da se u

definiciji spajaju značenja neostvarivog i idealnog.

Sasvim drugačiji pristup od Thomasa Morea zauzima Karl Mannheim. Karl Manheim je bio

najpoznatiji utemeljitelj sociološke discipline sociologije spoznaje. Prema Manheimu,

ostvarenje je ključni kriterij za razlikovanje utopije i ideologije. Kao pojmovi veoma bliski

utopiji, često se u literaturi koriste pojmovi „antiutopija“, „negativna utopija“, „distopija“ i

„kakotopija“, gdje se antiutopijom označava zalaganje protiv utopije, distopijom negativna

utopija, a kakotopijom ružno mjesto u kojem nema ni sreće ni slobode (Anić, 2004.).

Jedan od najpoznatijih utopista bio je Thomas More koji je u svom djelu pod nazivom

„Utopija“ oštro kritizirao svako društvo zasnovano na privatnom vlasništvu te se zalagao za

društveno vlasništvo. Moreova „Utopija“ nastaje u uvjetima zametanja kapitalističkog načina

proizvodnje. Prema Thomasu Moreu, utopija je bila ideja o idealnom društvu, a utopija je

nastala zbog nezadovoljstva ljudi postojećim stanjem društva i ekonomije (sh.wikipedija.org)

Prema Thomasu Moreu, u idealnom društvu nema privatnog vlasništva, a utopija predstavlja

idealno rješenje za sve društvene probleme. Utopijski ideali su prema Moreu sreća,

blagostanje, te uklanjanje nepravde i neimaštine (More, 2003.).

6

2.1. Predstavnici utopizma kroz povijest

Kao što je u prethodnom poglavlju navedeno, utopijski mislioci su zamišljali idealno društvo

koje počiva na načelima solidarnosti, jednakosti i socijalne pravde. Utopisti su bili veliki

protivnici privatnog vlasništva smatrajući ga najvećim zlom za društvo. Zalagali su se za

ukidanje siromaštva, bijede i ratova. Bili su mišljenja da iz podjele na bogate i siromašne

proizlaze sva društvena zla te se zalagali za jednaku podjelu dobara među članovima društva.

Pravda i rad su, prema utopistima, kao što su Thomas More i Tomasso Campanella, bitna

svojstva čovječanstva, odnosno svojstva koja se ne mijenjaju, koja traju vječno pa tako

društvo treba mjeriti prema principu pravde. Utopisti su smatrali da su pravda i dostojanstvo u

nama samima, te da su oni identični i solidarni. Temeljna pretpostavka pravde je prema

utopistima sloboda i to sloboda kao „slobodni individuum koji podrazumijeva poštivanje

dostojanstva drugoga i principa solidarnosti u društvenom životu“ (Proudhon, 1982:15).

Poznati citat Saint-Simona je „svakome prema njegovoj sposobnosti, svakoj sposobnosti

prema njezinim djelima“ (Proudhon, 1982:15). Veoma važan utopist uz Thomasa Morea bio

je Tommaso Campanella čije je najpoznatije djelo „Grad sunca.“

Autor ovog diplomskog rada je mišljenja da su utopisti svoje ideje i ideale države temeljili na

pomalo nerealnim očekivanjima, iako su Thomas More i Thomasso Campanella imali veoma

dobre kritike i vizije idealne države, ponajprije zbog toga što su smatrali da svakom pojedincu

treba osigurati materijalne uvjete za život i egzistenciju te da je pravda temeljna pretpostavka

slobode. Poznati socijal-utopisti bili su Moreli, Saint-Simon, Charles Fourier te Robert Owen.

2.1.1.Thomas More

Thomas More je bio jedan od najpoznatijih utopista. Rođen je 1478. godine. Bio je engleski

državnik, a u svojem poznatom djelu pod nazivom „Utopija“ oštro je kritizirao društvene

odnose tada u Engleskoj i zamišljao ideju o idealnoj državi (More, 2003.). Putem pravednosti

je pokušao teorijski osmisliti mogućnost uspostavljanja jednog novog društva u okviru kojeg

ne bi bilo klasnih razlika, razlika između bogatih i siromašnih, školovanih i neškolovanih

(epravo.ba). Zalagao se za društvenu jednakost i zajedničko vlasništvo nad dobrima. Upravo

je zbog toga prozvan jednim od najpoznatijih utopista tog vremena. Smatrao je da radno

vrijeme svakog radnika ne bi trebalo trajati duže od 6 sati što bi omogućavalo poštivanje

7

sloboda radnika. Siromaštvo ne smije postojati, te zločin i kazna moraju biti ukinuti, s sve u

toj državi je zajedničko. Smatrao je da ratovi dovode do siromaštva i bijede. On je u svom

djelu „Utopija“ dao veoma oštre kritike privatnom vlasništvu kao i klasnom društvu. Polazna

točka njegovog suvremenog društva bili su ekonomski odnosi (More, 2003.). Thomas More

je smatrao da sva društvena zla proizlaze iz ekonomije, odnosno iz podjele na bogate i

siromašne. On u svojim kritikama postojećih društvenih odnosa ne polazi od filozofskih

shvaćanja i religijskih predodžbi, već od kritike privatnog vlasništva koje je za njega

predstavljalo najveće zlo. Smatrao je da društveno vlasništvo otklanja anarhiju, bijedu i

siromaštvo. U njegovoj Utopiji spominje se sveopća radna obveza od koje su izuzeti samo

visoki državni funkcioneri i naučni radnici. Rad svih članova društva bi prema Moreu trebao

svakom pojedincu osigurati materijalne uvjete za život i egzistenciju. U svojoj utopiji je

predočio misao prema kojoj „carstvo slobode počinje tamo gdje prestaje rad koji je određen

nevoljom“ (More, 2003:14 ).

More se kao i Marx vodio principom maksimalnog racionaliziranja svih društvenih odnosa u

cilju izbjegavanja bilo kakvog rasipanja ljudske energije koji dovodi do više zadovoljstva u

društvu. Za Thomasa Morea, nauka i obrazovanje su imali društveni karakter. Naglašavao je

slobodu i dostojanstvo svakog čovjeka. Htio je vidjeti humanistički ideal ostvaren u cijelom

društvu, a ne samo među pripadnicima vladajuće klase koji su prema njegovom mišljenju

živjeli na račun rada i patnji ostalog djela stanovništva.

Autor je mišljenja da iako se Thomas More zalagao za besklasno društvo, iz njegove Utopije

je bilo vidljivo da je njegova ideja besklasnog društva bila veoma teško ili gotovo nemoguće

provediva, obzirom na činjenicu da se temeljila na pomalo nerealnim idejama. U Moreovoj

idealnoj državi vlada red, pravda i blagostanje, u jednoj državi svi imaju iste običaje i iste

zakone. Rada su oslobođeni svećenici, nadzornici i učenjaci, a teže poslove su obavljali

robovi iz čega proizlazi da su i u njegovoj „Utopiji“ postojale razlike između slojeva društva.

Niti u jednom gradu nije smjelo biti više od 600 obitelji a svaka obitelj je mogla imati samo

određeni broj članova. U Utopiji nije bilo novca, a onaj novac koji država posjeduje mogao se

koristiti samo u trgovini s drugim državama.

8

2.1.2.Tomasso Campanella

Thomasso Campanella bio je utopist koji je u svom dijelu „Civitas salis“, u prijevodu

Sunčana država iz 1623. godine zastupao socijal-utopijsku misao o državi. U svom je djelu do

najsitnijih detalja razradio svoju ideju utopijske države u kojoj je društvo uređeno pravedno,

po kriteriju znanja. A onaj tko je znao više, taj se nalazio i na višem mjestu na ljestvici. Kao i

More, zalaže se za pravednu državu u kojoj neće biti siromaštva i bijede. Smatrao je da država

treba ukloniti sva zla u društvu u cilju osiguranja dobrobiti društva u cjelini. Prema njegovom

shvaćanju, radno vrijeme odraslih članova društva je trebalo biti 4 sata dnevno. Smatrao je da

sva dobra trebaju biti zajednička, što je podrazumijevalo kuće, sobe, žene i djecu. Također,

bio je protivnik privatnog vlasništva te smatrao da su klasne podjele najveće zlo. On je bio

pun planova i mjera koje samo treba primijeniti pa da ljudi postanu sretni (Radionicapolic.hr).

Thomasso Campanella je kao i većina utopista upućivao oštre kritike privatnom vlasništvu.

Bio je oštri protivnik klasnih podjela društva te je bio mišljenja da svi članovi zajednice

trebaju imati jednaku količinu materijalnih dobara. Vjerovao je da će se upravo takvim

načinom postići društvena ravnoteža i blagostanje društva.

2.2. Socijalisti - utopisti

Socijalisti - utopisti pojavljuju se kao prvi kritičari kapitalizma u 16. i 17. stoljeću. Njihove

političke i ekonomske doktrine označavaju se nazivom „utopijski socijalizam“. Socijalisti-

utopisti su opisivali tamne, loše strane kapitalizma upozoravajući na socijalne razlike, bijedu i

siromaštvo radnika. Bili su oštri kritičari postojećeg društvenog sustava te su htjeli zamjenu

kapitalizma koje će preuzeti novo socijalističko društvo, a ono će se zasnivati na društvenom

vlasništvu. Kao što je autor ranije u radu razradio, socijalisti-utopisti su bili veliki protivnici

privatnog vlasništva. Zalagali su se za društveno vlasništvo i jednaku podjelu dobara među

članovima društva. Zalagali su se za jednakost ljudi u procesu proizvodnje i raspodjele.

Najpoznatiji socijalisti-utopisti su:

· Pierre Joseph Proudhon

· Claude - Henri de Saint - Simon

· Charles Fourier

· Robert Owen

9

Svi navedeni utopisti-socijalisti su veoma oštro kritizirali kapitalizam, zalagajući se za

socijalnu pravdu i blagostanje. Pierre Joseph Proudhon i Claude-Hendri de Saint-Simon su

bili najistaknutiji protivnici privatnog vlasništva, smatrajući da svi ljudi trebaju imati jednako,

te da državnu vlast treba ukinuti. U nastavku rada autor navodi najznačajnije karakteristike

navedenih socijalista-utopista.

2.2.1. Pierre Joseph Proudhon

Pierre Joseph Proudhon je bio socijal-utopist i napisao je „ Vlasništvo je krađa“. Smislio je

teoriju anarhizma i egalitarizma. Njegovo učenje, kao što se može i vidjeti iz njegovog djela,

a to je da želi ostvariti potpunu jednakost među ljudima temeljem jednake podjele dobara i

usluga između članova u zajednici (Epravo.ba). Upravo u tome leži njegovo učenje. Smatrao

je da je državna vlast zlo i da ju treba ukinuti. Protivio se privatnom vlasništvu smatrajući da

je ono zlo društva, te da svi ljudi trebaju imati jednako. Za njega je onaj tko ne radi, a

zarađuje novac preko profita i kamata radnika kradljivac, odnosno društveni parazit. Smatrao

je da je svaki dohodak koji nije stečen radom nezakonit te je zagovarao jednaka sredstva za

sve članove društva. Nije se zalagao za jednakost blagostanja, već za jednake uvjete i sredstva

za sve članove društva. Bio je protivnik privatnog vlasništva ali je odobravao i zalagao se za

privatno posjedovanje.

Proudhon je osuđivao sve vrste socijalizma, naročito Marxov koncept. Proudhon je smatrao

da na mjesto politike trebaju doći znanstvene organizacije. Saint Simonova sistematizacija

političkog svijeta je jedan od izvora Proudhonove političke doktrine. Proudhon nije bio samo

začetnik anarhističke doktrine, već i začetnik reformizma u radničkom pokretu. (Knežević,

1976.). Smatrao je da društvo treba mjeriti po principu pravde, a temeljna pretpostavka pravde

za njega je bila sloboda (Proudhon, 1982.). Smatrao je da slobode nema tamo gdje postoji

nejednakost. Smatrao je da je država organizam za održavanje nejednakosti među ljudima,

njihovo ugnjetavanje i podčinjavanje. Država je za njega predstavljala kočnicu koja priječi

organizaciju pravednog poretka (Proudhon, 1982.). Osnovnu ekonomsku snagu društva je

vidio u razmjeni o kojoj ovise proizvodnja i cjelina društva te odnosi u njemu.

10

2.2.2.Claude-Henri de Saint-Simon

Claude Henri Saint-Simon je bio francuski socijalist-utopist koji je zasnovao svoje ideje i

učenje na kritikama kapitalističkog društva. (Milačić, 1977.). Posebno je bio protiv privatnog

vlasništva i podjele društva. Njegove ideje su ušle u Marksove teorije koje su bile o

naučnom socijalizmu. Njegove ideje bile su o ukidanju privatnog vlasništva, o ukidanju

države te o raspodjeli rada u prvoj fazi odnosno prema potrebama u drugoj fazi socijalizma.

Njegova vrlo bitna vizija je bila da se proizvodnjom trebaju baviti i upravljati oni koji u njoj

rade (Wikipedija.org). Saint-Simon je smatrao da buduće dobro društva počiva u povećanoj

proizvodnji pa je u skladu s tim naučavao da je proizvodnja korisnih dobara jedini razuman i

pozitivan cilj. Mnogo je industrijski zagađene vode otada proteklo. Po Saint-Simonu u

društvu postoje dvije klase: industrijalci i besposličari. U prvu klasu ulaze radnici, tvorničari,

trgovci i bankari, a u drugu plemići, vojnici i birokrati. (Milačić, 1977.). U kategoriju

besposličara ubraja i vlasnike zemlje jer smatra da bi se ta zemlja trebala prepustiti

poljoprivrednim radnicima da njome upravljaju.

Saint-Simon je često pokazivao prodoran analitički uvid u društvene i ekonomske procese.

Svojim je istraživanjem otkrio 2 međusobno proturječna društvena sustava. Prvi se sustav

temeljio na nekritičnom prihvaćanju religije i vojnoj sili, a drugi na industrijskoj sposobnosti

prihvaćanja utemeljenih znanja.

2.2.3. Charles Fourier

Charles Fourier je bio francuski socijalist-utopist. Carl Marx i Friedrich su ga svrstali u

utopijske socijaliste uz Saint-Simona. Charles Fourier je bio društveni reformator, te je bio

jedan od osnivača socijalističkog pokreta (wikipedija.org). Svojim je radovima dao ne samo

kritiku kapitalizma već je i prijedlog novog socijalističkog društvenog uređenja, polazeći pri

tome naravno s utopističkih pozicija (Milačić, 1977.). Fourier je bio sličnoga mišljenja, te je

imao ideje kao i Saint-Simon.

Njegov rad „Teorija četiri pokreta“ izlaže svoju viziju socijalističkog društva čija je osnovna

ćelija falanga. Osnovna ćelija tog novog društva po Fourieru je trebala biti proizvodna

falanga odnosno zadruga. Falangu je bila dobrovoljnu asocijaciju zainteresiranih članova

veličine 300 - 400 obitelji. Falange su trebale biti dionička društva, prvenstveno okrenuta

11

poljoprivredi. (Milačić, 1977.). Osnovnu ideju falange Fourier je dalje razrađivao u ostalim

svojim radovima. To udruživanje ljudi u falangu, predstavlja po Fourieru s suštinu

organizacije budućeg društva. (Milačić, 1947.). Fourier je cijeli model novog društva gradio

na kolektivnosti i udruživanju, čime je dao svoj prilog razvoju institucije samoupravljanja.

Falange bi se brinule o svim članovima društva odnosno zajednice, a svaki bi zadrugar radio

za dobrobit zadruge. Smatrao je da će falange pravednije dijeliti profit odnosno rezultate svog

rada pravednije nego kapitalističko društvo.

Charles Fourier je smatrao da će se prijelaz u harmonično društvo i društvo blagostanja

dogoditi širenjem ideja o falangama i njihovim uspješnim rezultatima. Mislio je da će falange

dovesti do potpune društvene harmonije. Nadao se da će falange biti zastupljene svugdje, čak

i u monarhijama, a svaki član falange je trebao biti nagrađen prema ukupnoj produktivnosti

svoje zadruge što je Charles Fourier smatrao pravičnim. Na osnovu proučavanja Newtonovih

zakona gravitacije, došao je do zaključka da veoma slični procesi vladaju i u društvenim

odnosima. Glavni problem čovječanstva za Fouriera je bilo rascjepkavanje imovine

društvenih zajednica i stvaranje privatnog vlasništva. Naravno, kao tipičan socijalist-utopist,

oštro je kritizirao privatno vlasništvo. Oštro je kritizirao zloupotrebu privatne imovine, a

glavnim zlom kapitalizma je smatrao sukob individualnih interesa. Smatrao je da je uzrok

svog zla u svijetu loše uređeno društvo.

2.2.4. Robert Owen

Robert Owen je bio engleski socijalist-utopist. Smatrao je da socijalizam treba biti društvo sa

društvenim vlasništvom te se izričito protivio bilo kakvom modelu privatnog vlasništva, a

svoje buduće društvo je vidio u formiranju kooperativnih agrarno-industrijskih zajednica.

Obzirom da s realizacijom svojih ideja nije uspio u Engleskoj, odlazi u Sjedinjene Američke

države gdje osniva komunu koju je nazvao New llarmony. Robert Owen je prvi pokušao

osnovati zajednicu, odnosno komunu, u kojoj su se svi smatrali članovima obitelji (Hrvatska

enciklopedija). Ideja komune je da svi njeni članovi imaju jednaka prava, a komuna počiva na

lokalnoj zajednici kojom upravlja skupština svih odraslih stanovnika i šest odjela. Komuna je

trebala imati 6 odjela: odjel za poljoprivredu, odjel za obrt i industriju, odjel za književnost,

odjel za nauku i prosvjetu i odjel za opću ekonomiju i trgovinu.

12

Socijalizam možemo definirati kao društveno-ekonomski sistem koji se odnosi na javno

vlasništvo i usredotočeno je na planiranje velikih industrija. Pod tim industrijama

podrazumijevaju se banke i osiguravajuća društva, prijevoza, mediji i zdravstvo. Te velike

industrije, odnosno tako velika poduzeća upravljaju cijelokupnim gospodarstvom, i one se

nalaze u privatnom vlasništvu. Takva velika poduzeća djeluju u svrhu konstantnog rasta

bogatstva za svoje vlasnike odnosno kapitaliste, i to ostvaruju od radnika koji nisu plaćeni za

cijeli dio rada, već samo za određeni dio što njihov rad stvara. Socijalizam je tu situaciju

promijenio na način da društvo koje ostvaruje bogatstvo ima pravo zajednički odlučivati

kako će se bogatstvo trošiti i koristiti za dobrobit svih članova društva (Znakovi-vremena.hr).

13

3. SOCIJALIZAM- POJAM I ZNAČAJKE

Socijalizam se može definirati kao društveno-ekonomska formacija koja prema marksističkoj

viziji čini prijelazno razdoblje iz klasnog društva u besklasno (Wikipedia). Odnosno pod

socijalizmom se smatra ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima koja su potreba za

proizvodnju. Marksisti su smatrali da nije bilo potrebno da postoje vlasnici koji upravljaju

sredstvima za proizvodnju i uzimaju dio proizvoda koje je stvorila druga klasa. Veoma ih je

zanimala radnička klasa, dok ih seljaci kao predindustrijska klasa nisu toliko zanimali.

Socijalisti su bili mišljenja da se sva osnovna sredstva za proizvodnju trebaju nalaziti u

društvenom vlasništvu (Wikipedia). Željeli su da sav višak koje je bio stvoren pomoću tih

sredstava i odnosio se na proizvodnju, također se mora nalaziti u društvenom vlasništvu.

Socijalizam se u potpunosti razlikovao od konzervativizma ali i od liberalizma. Socijalisti su

vjerovali da će se pošteno društvo ostvariti tek onda kada se poboljša položaj radnika u

tvornicama. Također, socijalisti smatraju da će se pravedno društvo ostvariti ako se uvedu

politički izbori, te su vjerovali da će radnici biti u boljem položaju samo onda kada oni sami

postanu vlasnici u onim tvornicama u kojima su zaposleni (Wikipedia). Socijalisti su bili

mišljenja da će društvo blagostanja nastupiti kada se poboljša položaj radnika u odnosu na

vlasnike poduzeća odnosno kapitalista.

Socijalisti-utopisti smatrali su da će vlasnici, kada vide u kako lošem položaju se nalaze

radnici, dobrovoljno im prepustiti svoje tvornice i vlasništvo nad njima. S druge strane,

socijalisti-marksisti nisu vjerovali da će vlasnici dobrovoljno prepustiti svoje tvornice

radnicima. Upravo radi toga je Karl Marx razradio strategiju prema kojoj će radnici u

tvornicama na čelu s komunistima dobiti vlast u državi, te nakon osvojene vlasti promjeniti će

odnose s vlasnicima (Wikipedia).

Prema Schhwarzmanteu, socijalizam nije istinska ideologija, već sustav ekonomsko-

društvenog mišljenja čija je temeljna ideja bila organizacija društva, odnosno ljudi koji

vladaju proizvodnjom da bi se postigla opća sreća čovječanstva (Schwarzmantel, 2007.)

14

3.1.Karakteristike socijalizma

Prema Schwarzmantelu „Društvo je trebalo biti pod racionalnom kontrolom i organizirano

pod svjesnim ljudskim djelovanjem“ (Schwarzmantel, 2007:23). Jedan od najvažnijih značajki

socijalizma bio je organizacija proizvodnje. Organizacija proizvodnje i podjele rada podizala

je standard ljudi u društvu, obzirom da se na taj način mogla ostvariti veća zaposlenost, bolja

produktivnost, zadovoljavajuće poslovanje i ostvarivanje svih društvenih potreba

(Sarovic.org).

Saint-Simon je upravo zbog toga u 18. stoljeću dao viziju kako bi se planirala i organizirala

proizvodnja. Prema Saint-Simon odnos radnika i gospodara nije trebao biti robovlasnički već

se temeljiti na ugovornom odnosu koji nije jednakopravan, ali se ne smije temeljiti ni na

ekspolataciji. Prema Saint-Simonu nužno je da bankari usmjeravaju sredstva koja su im

potrebna, a jedini uvjet bila je sposobnost racionalne upotrebe proizvodnih sredstava.

Pod pojmom radnička klasa podrazumijevale su se osobe koje su radile za kapitaliste, te za

svoj rad dobivale plaću. To su bili ljudi koji su isključivo živjeli od rada u tvornicama i

velikim postrojenjima koja je industrijska revolucija povukla sa sobom. Radnička klasa bila je

podređena u odnosu na kapitaliste. Radnička klasa je podrazumijevala ljude koji su radili za

svoju plaću te proizvodili robe za kapitaliste. Radnici su bili u veoma lošem položaju u

odnosu na kapitalista, a kapitalisti su ih iskorištavali kao radnu snagu. Radnici su morali raditi

kako bi osigurali svoju egzistenciju, što je kapitaliste dovodilo u sve povlašteniji položaj.

Eksploatacije radnika je predstavljala veoma veliki problem kojim su se bavili Karl Marx i

Friedrich Engels. Marx i Engels su u svojem djelu pod nazivom „Komunistički manifest“

opisali probleme radničke klase i načine suprostavljanja eksploataciji radnika. (Bogdanić,

2008.) Smatrali su da se nad radnicima od strane kapitalista vrši velika eksploatacija u vidu

nejednakosti i prisvajanja profita od strane kapitalista. Glavna tema Marxovog i Friedricovog

komunističkog manifesta bila je borba proleterijata protiv buržoazije i pronalazak načina na

koji bi se radnici ujedinili i stupili u zajedničku borbu protiv buržoazije.

Komunistički manifest je predlagao pravac djelovanja radi svrgavanja kapitalizma i kreiranja

besklasnog društva, obzirom da su se Marx i Engels zalagali za besklasno društvo i

suprostavljali se eksploataciji radnika.

15

4. RAZVOJ KAPITALIZMA KROZ POVIJEST

Cijelo se razdoblje od vremena nastanka kapitalizma, može tumačiti kao jedan neprestani

proces modernizacije i dinamizacije života i ekonomije. Autor će u ovom poglavlju opisati

najznačajnije promjene koje su procesi kapitalizacije inicirali.

U doba Maltusa prihvaća se se shvaćanje da je siromaštvo jednog dijela stanovništva nužno

za opće bogatstvo, ali to ne znači da je manje vrijedno prezira. O stavovima prema siromaštvu

u doba industrijske revolucije početkom 19. stoljeća E.J. Hobsbaum kaže: „Morali su

neprestano biti na rubu gladi jer inače, navodno, ne bi radili zato što su neosjetljivi za

ozbiljne ljudske motive.“ Prema Hobsbawmu je u interesu radnika „da ih neprestano goni

oskudica jer tako neće davati svojoj djeci loš primjer, a siromaštvo će biti garancija dobrog

vladanja“ (Hobsbawm, 1987:173).

Gotovo sva društva su kroz povijest uvijek imala određeni stupanj društvene solidarnosti,

osim robovlasništva i feudalizma. Robovlasništvo je bio oblik društva koje se temeljilo na

eksploataciji robovskoga rada. Rob je čovjek koji je u vlasništvu robovlasnika i prisiljen je za

istoga besplatno raditi. Feudalizam je bio društveni oblik u kojemu se razlikovala klasa u

koju su spadali feudalci (vlasnici zemljišta) i klasa u koju su spadali kmetovi (obrađivali su

zemlju feudalaca). Upravo se na radu kmetova temeljilo čitavo feudalno društvo.

U normalnim uvjetima je u gotovo svakom društvu postojao niz mehanizama za zaštitu

siromašnih, odnosno najugroženijih. Novo društvo, zasnovano na etici rada kao cilja po sebi,

smatra da je besposličarenje najgore od svih društvenih zala jer troši i vrijeme i društvena

sredstva, a Hobsbown smatra da „Tko ne radi nema pravo da jede“ (Hobsbowm, 1987:42).

Posebnu zanimljivost predstavlja činjenica da je upravo sam rani kapitalizam iskorjenjivao

dotada čvrsto ukorijenjene,odgovorne, pouzdane radne ljude koji su živjeli na svojim

imanjima i tjerao ih da se u pretvore u prosjake. Dugo su se vremena lijenost i pohlepa

tretirali kao najveće zlo. Ideja pravedne cijene je skolastička teorija u osnovi usmjerena protiv

svakog pokušaja zelenašenja, kreditiranja i prekomjerne zarade u trgovini. Vjerovalo se da

cijene trebaju odgovarati proizvođačevom radu i troškovima. Širenje ranog trgovačkog

kapitalizma značajno je poremetilo uvjete za opstanak ove ideje. Kapitalizam je okvir ne

samo za ekonomske, već i za sve društvene procese.

16

Shumpeter smatra da kapitalizam uspostavlja naše društvene institucije i individualne izbore.

Shumpeterova teza glasi: „Ne potječu iz kapitalističkog procesa samo suvremene

mehanizirane tvornice i proizvodni kapaciteti, ne samo moderna tehnologija i gospodarska

organizacija, nego su, izravno ili posredno,njegovi proizvodi sve značajke i postignuća

suvremene civilizacije“ (Schumpeter, 1998:143). Shumpeter je smatrao da „Svakidašnjem

privrednom zadatku kao rasa dugujemo naše osnovno učenje racionalnom mišljenju i

ponašanju“ (Schumpeter, 1998:140). Za kapitalizam je vezan i moderni tehnološki napredak,

što znači da sve dobre i loše strane suvremene civilizacije dolaze od prirode kapitalizma.

4.1. Karl Marx i marksizam

Karl Marx je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih političkih filozofa (Sunajko, 2012.). Marx

nije povijest promatrao kao jednu vrstu voluntarizma, već je povijesne odrednice promatrao

kroz objektivne nužnosti klasne borbe između podčinjenih i vladajućih. Marksova klasna

teorija određuje povijesno kretanje kapitala ka pozitivnijem razvoju u vidu pretvaranja novca i

dobara u kapital, obzirom da je za njega kapital bio investiranje u proizvodnju s očekivanim

prinosima na tržištu. Marksizam je nastao na tekovinama cjelokupne europske kulture

(Haladin, 1982.)

Za Karla Marxa se ne može tvrditi da je poput utopijskih socijalista idealistički filozof s

razvijenom idejom boljega svijeta koji dolazi., obzirom na to da su utopijski planovi za Marxa

predstavljali samo odvlačenje pozornosti od političkih zadataka sadašnjice. Marx je bio

veoma oprezan s idejama odvojenima od povijesne stvarnosti te je smatrao da ljudsko

samoostvarenje treba vrednovati kao cilj sam po sebi, a ne da ono bude svedeno na instrument

za postizanje nekoga drugoga cilja. Marx je smatrao da to neće biti moguće sve dok bude

prevladavalo shvaćanje o proizvodnji radi nje same u užem smislu (Sunajko, 2010.). Marx je

vjerovao u moć pojedinca te se nije pretjerano bavio idejom savršenoga društva. Bio je

neprijateljski raspoložen prema državi, pun više nego konzervativci, a socijalizam je shvaćao

kao svojevrsno jačanje demokracije. Marxov ideal je bila dokolica, ne rad.

17

4.1.2. Tržišni mehanizmi u kapitalizmu

Marxova analiza kapitalizma sa svim njegovim društvenim zakonima podrazumijeva svijest o

njihovom povijesnom karakteru. Marx je polazio od pretpostavke da sve ono što je nastalo

mora i nestati, a konkurenciju je smatrao jednom od pojava koja će s ukidanjem kapitalizma

potpuno nestati. (Birač, 2014.). Pritom, konkurencija nije moguća bez tržišta i obrnuto.

Konkurencija razotkriva tržišni mehanizam. Naime, na razini društva postoji podjela rada

koju čine nezavisni proizvođači roba. Veza između tih proizvođača nije neposredno

društvena obzirom na činjenicu da se njihov proizvod mora najprije pretvoriti u novac i da on

tek u tom obliku dobiva svoju društvenu moć. Prema Marxu, proizvođač ostvaruje društvenu

vezu s ostalim proizvođačima tek putem tržišnog mehanizma. Procesom ostvarivanja

društvene veze upravlja zakon vrijednosti robe koji „određuje koliko društvo može od svog

ukupnog raspoloživog radnog vremena utrošiti na proizvođenje svake posebne robne vrste”

(Birač, 2014:33).Zakon vrijednosti predstavlja temelj organiziranja kapitalističkog društva

obzirom da provodi „društvenu ravnotežu proizvodnje uslijed njenih slučajnih fluktuacija”

(Birač, 2014.). Konkurencija je pojava u kojoj se realizira ovaj unutrašnji zakon, pa

kapitalizam ne može bez konkurencije i obrnuto. Neodvojivost konkurencije i kapitala dovodi

nas do samog razvoja konkurencije.

Marx ne smatra konkurenciju samo medijem kapitala, već i odnosom kapitala prema samom

sebi kao drugom kapitalu. (Birač, 2014.). Određenje konkurencije je temeljno za analizu

kapitalizma. Veoma je važna Marxova konstatacija da „svakom individualnom kapitalistu

konkurencija nameće unutrašnje zakone kapitalističkog načina proizvodnje kao vanjske

prinudne zakone” (Brkljačić, 1979:555). Ova konstatacija pokazuje da stvar nije u

pojedinačnom kapitalistu, već u samom načinu proizvodnje.

Akumulacija kapitala je prema Marxu temeljni proces kapitalizma koja je neraskidivo

povezana s prvobitnom akumulacijom, kao što to Marx i napominje na kraju prvog toma svog

djela „Kapital“. (Birač, 2014:34). Akumulacijom kapitala stalno se odvija razdvajanje

sredstava za proizvodnju od proizvođača, a sitni odnosno mali kapitalisti bivaju razvlašteni

svojih sredstava budući da se ne mogu mjeriti s velikim i moćnim kapitalistima. Upravo ta

situacija dovodi do monopola obzirom da se kapital koncentrira u rukama velikih kapitalista.

Konkurencija nepovratno vodi stvaranju monopola. (Birač, 2014:34).

18

Kapitalist ne vidi da konkurencija njemu raspodjeljuje ukupni dio viška vrijednosti koje je

stvorilo društvo, a ne njegov kapital, odnosno on sam. Upravo iz tog razloga Marx prvo

govori o dijeljenju. Prema Marxu, tek nakon tog dijeljenja, moguće je množenje koje se onda

kapitalistu pokazuje kao primarno (Birač, 2014.). Karl Marx je smatrao rad osnovnom

mjerom vrijednosti, te da se cijena te vrijednosti temelji na troškovima njegove proizvodnje.

Također je pretpostavio da radno vrijeme koje je potrebno da se proizvede određeni proizvod

jednako troškovima proizvodnje tog rada, što znači da je to manje od duljine radnog vremena.

A onaj dio radnog vremena koji je preostao, Marx osigurava vlasnicima da si uzmu višak

vrijednosti i upravo zbog toga dolazi do eksploatacije radnika. Ključna slabost Marxove teze

je bila u tome što se temeljila na nerealnim očekivanjima koja su u to vrijeme već bila

izložena velikim kritikama (Efst.hr). Kapital je prema Marxu nastao između dva društvena

odnosa, a to su buržoaska klasa i radnička klasa.

Pod kapitalom se ne smatraju niti dobra niti novac, već se smatra da taj isti novac i to isto

dobro se pretvore u kapital i u kapitalistički način proizvodnje i to sve dovodi do stvaranja

novog kapitala (Golubović, 2008.). Kapitalistički se „način proizvodnje zasniva na privatnom

kapitalističkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju“ (Golubović, 2008.). Za

proizvodnju određene robe, potrebno je zaposliti i uzeti radnike, te zemlju i kapital, a to

podrazumijeva da kapitalist mora raspolagati kapitalom, od čega jedan dio koristi odnosi na

kupovinu proizvodnih sredstava, a drugi za kupovinu radnika i radne snage. Kapitalist je za

ulaganje u kupnju faktora proizvodnje, stekao pravo na prisvajanje cjelokupnog rezultata

proizvodnje. (Golubović. 2008:191). Kapitalist prodaje određeno dobro ili robu na tržištu te iz

dobivene vrijednosti nadoknađuje troškove proizvodnje, troškove plaća za radnike te prisvaja

određeni iznos profita. S druge strane, radnik želi potrošti svoju plaću na način da kupuje ona

dobra i usluge koja su mu potrebna za ostvarenje osnovnih životnih potreba. Radniku je plaća

potrebna kako bi osigurao sebi i svojoj obitelji materijalnu egzistenciju. Kako bi si radnik

osigurao sva sredstva za životne potrebe, morat će svoj rad prodati kapitalisti sredstva za

život radnik je primoran svoju radnu snagu opet prodati kapitalisti pa se tako na strani

radničke klase stvaraju uvjeti za reprodukciju najamnog odnosa. Kapitalist kupuje radnu

snagu kao robu, po tržišnoj cijeni, a ta radna snaga ima sposobnost stvoriti mnogo veću

vrijednost od svoje vlastite vrijednosti (Golubović, Teorija kapitala i racionalni izbor).

Razlika između ukupne vrijednosti koju radnik stvori tijekom svoga rada i djela te vrijednosti

koja mu pripada, predstavlja radnikov profit (Golubović, 2008). Vlasnik plaća radniku samo

19

dio proizvoda koji je stvorio, što znači da je profit rezultat neplaćenog rada radnika. Kao

rezultat ostvarene proizvodnje i razmjene, kapital predstavlja dodatnu vrijednost. Vrijednost

koja predstavlja višakje razlika između kapitalističke i stvarne vrijednosti robe (Golubović,

2008). Karl Marx je kapital smatrao viškom vrijednosti koji se koristi u svrhu daljeg

stvaranja profita (Golubović, „Teorija kapitala i racionalni izbor“). Za njega je kapital bio

zapravo investiranje koje je trebalo rezultirati prinosima na tržištu. S jedne strane, kapital je

za Marxa bio dio viška vrijednosti a s druge strane investiranje u proizvodnju od strane

kapitalista, s očekivanim prinosima na tržištu (Golubović, „Teorija kapitala i racionalni

izbor). Teorija Karla Marxa se zasnivala na društvenim odnosima dviju klasa, radničke i

kapitalističke klase. (Golubović, 2008.). Prema teoriji Karla Marxa, prisvajanje profita vezano

je isključivo za vlasničku klasu, a rad ne stvara kapital za radničku klasu (Golubović,

„Terorija kapitala i racionalni izbor“).

4.1.3. Kapitalistička ekonomija

Rad je mjera vrijednosti. Vrijednost određene količine živog rada, uvijek je manja od

vrijednosti proizvoda koju ista količina rada proizvodi ili u kojoj se ona predstavlja (Marx,

1978.). Marx je smatrao da rad nema vrijednosti. Kao djelatnost koja stvara vrijednost, rad

isto tako ne može imati neku posebnu vrijednost. Prema Marxu se ne prodaje rad već radna

snaga (Marx, 1978.). Čim radna snaga postane robom, njena vrijednost se upravlja prema radu

i jednaka je radu koji je društveno potreban za proizvodnju iste. Kupovina i prodaja radne

snage na osnovici ove njene vrijednosti ne proturječi nikako ekonomskom zakonu vrijednosti.

Prema Ricardovom zakonu vrijednosti, dva kapitala koji koriste jednaku količinu jednako

plaćenog živog rada proizvode, ako su sve ostale okolnosti jednake, za jednako vrijeme

proizvode jednake vrijednosti, isto tako i višak vrijednosti ili profit jednake visine (Marx,

1978.). Jednaki kapitali, bez obzira na to da li je upotrijebljeno malo ili mnogo živog rada,

stvarno proizvode prosječno jednake profite u jednakim vremenskim periodima.

20

4.1.4.Kružni tok novčanog kapitala

Da bi se kapital mogao obrazovati i zavladati proizvodnjom, pretpostavlja se određeni stupanj

razvitka trgovine i robnog prometa. Proces kružnog toka kapitala odigrava se u tri stadija

(Birač, 2014.):

· Prvi stadij- kapitalist se pojavljuje na tržištu robe i na tržištu rada kao kupac a njegov

novac pretvara se u robu

· Drugi stadij- kapitalist vrši proizvodnu potrošnju kupljenih roba. On u tom procesu

sudjeluje kao kapitalistički proizvođač robe dok njegov kapital prolazi kroz proces

proizvodnje.

· Treći stadij- roba postaje robni kapital kao funkcionalni oblik egzistencije koja

neposredno potiče iz samog procesa proizvodnje.

S razvitkom trgovine i robnog prometa, razvija se i robna proizvodnja, koja se pojavljuje kao

vladajući karakter proizvodnje. Ma kakvi bili društveni oblici proizvodnje, radnici i sredstva

za proizvodnju uvijek ostaju njenim temeljnim sastavnicama. Svaka proizvodnja robe postaje

u isto vrijeme i eksploatacija radne snage. Definicija transformacije novca u kapital glasi:

„Samostalni oblici, tj. novčani oblici, koje vrijednost roba uzima u prostom prometu, služe

samo razmijeni roba i gube se u konačnom rezultatu kretanja. Nasuprot tome, u prometu n-r-

n, i jedno i drugo, i roba i novac, funkcioniraju samo kao različiti načini egzistencije same

vrijednosti, budući da je novac njen opći, a roba njen posebni način egzistencije. Ona stalno

prelazi iz jednog oblika u drugi ne gubeći se u tom kretanju, te se tako pretvara u

automatičan subjekt”(Behre i Rakovitz, 2001: 252).

Kapital je novac, kapital je roba. Marx je smatrao da kružni tok novčanog kapitala može

opstati samo kao opći oblik kružnog toka industrijskog kapitala. Novac je za radnika samo

razmjensko sredstvo, dok je on za kapitalista novčani kapital. Taj novčani kapital kapitalist

daje radniku kao kupovinu robe iz čije upotrebe izvlači vrijednost i višak vrijednosti. Kupci i

21

prodavači robe susreću se u različitim okolnostima, iako su zapravo formalno jednaki. Kupci i

prodavači se susreću u “u njihovom klasnom odnosu”(Behre i Rakovitz, 2001: 252). Marx je

smatrao da “nije novac onaj s čijom prirodom je taj odnos dat, naprotiv, postojanje toga

odnosa jest ono što jednu prostu novčanu funkciju može pretvoriti u funkciju kapital” (Behre i

Rakovitz, 2001: 254).

4.2. Keynesova ekonomska doktrina

Veoma je teško među buržoaskim ekonomistima dvadesetog stoljeća pronaći jednu tako

osebujnu i zanimljivu ličnost kao što je John Maynard Keynes. John Maynard Keynes je bio

svestran i obrazovan čovjek, koji se bavio najaktualnijim pitanjima kapitalizma. Odrastao je u

obitelji koja je bila izuzetno obrazovana, te se kretao u sredinama gdje je od malih nogu

formirao svoje poglede na svijet. Tijekom života, Keynesu su povjeravani zadaci koji su

utjecali na formiranje njegove ličnosti kao čovjeka koji je duboko, klasno i razumski bio

vezan za kapitalizam. Iako je Keynes u prvom redu važan kao ekonomisti, odnosno

ekonomski teoretičar, bitno je spomenuti da je bio i na mnogim odgovornim dužnostima, a i

sam se bavio poslovnom djelatnošću od sitnih poduzetničkih djelatnosti, sve po prodaje

burzanskih spekulacija (Dabčević Kučar, 1957.). Keynes je predlagao stvaranje područja

slobodne trgovine, na kojem ne smije postojati nikakva carina. Keynes veoma jasno izražava

svoje stajalište da blagostanje i mir mogu biti osigurani ako se stvori zajednica u kojoj će

vladati principi slobodne trgovine (Dabčević Kučar, 1957.). Keynesovo djelo „General

theory of Employment, Interest and Money“je jedno od najpoznatijih djela moderne

makroekonomike (Schumpeter, 1975.).

4.2.1.Keynsovi pogledi na ulogu države

Keynsovo najpoznatije i najcjelovitije djelo je „ Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca“.

Društveno blagostanje je nastalo kao bi se potaklo spašavanja kapitalizma temeljem

rješavanja problema između tržišta i demokracije (Ljubojurcic.info). Problemi koji su se

javljali u povijesnim razdobljima gdje su bogatiji postajali još bogatiji, a siromašni još

siromašniji, takvi problemi su se pokušali riješiti uvođenjem strategije razvoja na koju se

potom oslanjala ekonomska politika (Ljubojurcic.info). Suprotno demokraciji u ostvarivanju

načela socijalne pravde, riješavaju se povećanjem uloge solidarnosti u organizaciji društva,

22

zahvaljujući tome dolazimo do zaključka da se društveno blagostanje temelji na tržištu i

zajedničkim odlukama (Ljubojurcic.info). Naravno, vodeće političke snage su se dogovorile

da institucija solidarnosti mora imati veliku ulogu u tom procesu. Demokracija u društvenom

blagostanju, te u pogledu socijalne politike i ostvarivanja socijalne pravde, nije više bila

neutralna (Ljubojurcic.info). Pojava društva blagostanja, predstavljala je u sferi ekonomije i

ekonomskih znanosti jedan veliki pomak. Važni pomaci u ekonomiji su se odnosili i na nove

karakteristike tržišta i cijena.

4.2.2.Društvo blagostanja

U društvenom blagostanju, putem uloge solidarnosti, svi građani koji su članovi jednog

društva stavljeni su u isti položaj, ali to ne znači da su usluge postale besplatne

(Ljubojurcic.info). Pojam „besplatno“ će se moći će se upotrebljavati tek u onoj fazi

kapitalizma i u onoj fazi društvenog blagostanja kada se ostvare uvjeti za slobodan rad.

Planiranje kapitalizma i razvitak društvenog blagostanja imaju i veliko političko-ekonomsko

značenje i te utjecaj na povećavanje kvalitete ljudskog života kao i razvitka poštenih i

kvalitetnijih društvenih odnosa (Ljubojurcic.info). Pravedniji društveni odnosi dovode u

konačnici i do pravednijeg društva. Veoma je bitno da se uoče karakteristike društvenog

blagostanja koje nužno ne utječu na razinu ekonomskog razvoja, nego prije svega na

ekonomsku razinu utječe politička volja, a to znači da ljudi u svakome društvu odlučuju

koliko će to društvo biti pravedno i socijalno (Ljubojurcic.info). Društvo blagostanja nastalo

je kada je prekinuta demokratska neutralnost, a njeno stvaranje je nastalo u najrazvijenijim

dijelovima svijeta i posebno je postalo poznato kao "Skandinavski model". (Jurčić i Vojnić,

2011:835). Razvitak društva blagostanja dobilo je poseban značaj pojavom ekonomske

filozofije Johna Maynard Keynesa koja je imala utjecaj na spas kapotalističkih društvenih

odnosa, spas za kapitaliste i spas za kapitalizam. Veliki utjecaj na suvremeni svijet ima

činjenica da je glavna uloga u sprečavanju opće krize kapitalizma bila povećavanje mjesta i

uloge načela solidarnosti (Ljubojurcic.info). Mnoge teorijski i politički modeli smatraju da

nema opstanka bez povećanja mjesta putem načela solidarnosti, što nas dovodi do zaključka

da je pojava društvenog blagostanja imala veliku ulogu i povijesno značenje. (Jurčić i Vojnić,

2011.). Mnogi autori smatraju da je Keynesova ekonomska filozofija utjecala na spas

23

kapitalizma i da je vodila ka razvitku društvenog blagostanja, a samim time je utjecala i na

razvitak solidarnosti (Ljubojurcic.info). Uvođenjem društva blagostanja riješene su dvije

veoma bitne zadaće. Prva se sastojala od rješavanja proturječnosti između tržišta i

demokracije, a druga od zadržavanja prednosti kapitalizma koje su se odnosile na ulogu

tržišta i konkurencije (Jurčić i Vojnić. 2011.). U prošlosti se smatralo da se društveno

blagostanje moglo postići samo u bogatim zemljama, ali upravo radi toga suvremene

ekonomske teorije pokazuju suprotne činjenice. U kapitalizmu su svi društveno-ekonomski

odnosi bili određeni radom i kapitalom (Ljubojurcic.info). Ekonomska filozofija Johna

Maynard Keynesa je stvorila uvjete za bolje odnose rada i kapitala što je svojevrsna

pretpostavka za bolje odnose između onih političkih grupa koje zastupaju kapital i onih koje

zastupaju rad (Jurčić i Vojnić, 2011.).

4.2.3.Reforma društva blagostanja

Kada se razmatraju krizna događanja u prošlosti, promatramo dvije veoma bitne stvari. Prva

se odnosi na utjecaj nevidljive ruke Adama Smitha, te da je tome došao kraj, a druga da se

može ostvariti stabilan i održiv razvoj putem vidljive ruke Johna Maynarda Keynesa

(Ljubojurcic.info). Veoma je bitna spoznaja i kvaliteta društvenog blagostanja koja se

prezentira tako da društveno blagostanje svojim kriterijima zadovoljava i političke kriterije i

ekonomske. Također, mora i zadovoljavati kriterije koje se odnose na zaštitu ljudskih prava,

te da je glavi cilj tom kriteriju prihvaćanje načela socijalne paravde (ljubojurcic.info). Veoma

važna značajka koju ima društveno blagostanje je ta da može udovoljiti interesima rada i

kapitala. Keynesova je ekonomska filozofija omogućila dobre pokazatelje koji se odnose na

pozitivne društvene odnose, te bolje i kvalitetnije funkcioniranje i život u društvu, a novija

praksa je pokazala da društvo blagostanja nije privilegija samo onih bogatih. (Jurčić i Vojnić,

2011.). U Hrvatskoj je društvo blagostanja zaživjelo neposredno nakon industrijalizacije, a

pravedni odnosi između rada i kapitala u Hrvatskoj imaju veoma dugu tradiciju. Za vrijeme

prve i druge tehnološke revolucije, rasli su profiti zbog sve većeg rada, a taj rast je automatski

utjecao i na rast bruto domaćeg proizvoda. Porast društvene produktivnosti rada utjecao je i na

porast profita, koji je vodio rastu plaća i nadnica, a sve to je bilo povezano s pozitivnim

djelovanjem društvenog blagostanja (Ljubojurcic.info). U to vrijeme stvarao se dojam da

postoje bolji politički i ekonomski odnosi s obzirom na činjenicu da je rad bio veoma dobro i

centralizirano organiziran. Značajne političke snage, naročito lijeve političke stranke, bitno su

24

utjecale na najvažnije međunarodne udruge. U vrijeme četvrte tehnološke revolucije počelo se

osjećati nezadovoljstva o društvenom blagostanju i o Keynesijanskoj ekonomiji, a to je bilo

veoma povezano s potrebom felksiblnijih odnosa na tržištu rada (Ljubojurcic.info). Filozofija

Johna Maynarda Keynesa nije se odnosila samo na spas kapitalizma, već je utjecala na

njegove reforme koje su vodile prema pozitivnom djelovanju rada i kapitala a samim time i

načela solidarnosti (Jurčić i Vojnić, 2011.). Idila u ekonomskim odnosima, međutim, nije bila

tako dugog vijeka.

4.3. Klase

Moderna teorija klasa povezana je s ekonomskom teorijom Adama Smitha, Davida Ricarda i

Jeremy Benthama. Oni su pokušali rasprave o moralu i etici primjenjivati na probleme koji su

vezani za tržište kapitala (Šundalić, 2012.). Inovacije koje su utjecale na tehnologiju i

industrijalizaciju u velikoj su mjeri utjecale na tradicionalno društvo. Daljnji razvoj

društvenih odnosa obilježile su nove klase, radnička i kapitalistička.

Peter L. Berger društveno zadovoljenje vidio kroz klasni sustav koji živi u suvremenom

kapitalizmu a njegova definicija klase glasi “Klasa je skupina koja izvodi svoj privilegij iz

svoje uloge u proizvodnom procesu, a obilježavaju je zajednički interesi i zajedničke

kulturalne značajke; klasno društvo je ono u kojem je klasa dominantna forma stratifikacije”

(Šundalić, 2012:120). Klasa je u industrijskom društvu potakla sve ostale oblike društva, jer u

kapitalizmu “novac najglasnije govori”, a ne “porijeklo, obiteljska tradicija, osobna čast”

(Šundalić, 2012.). Međutim, glavna pretpostavka vezana uz socijalnu mobilnost nisu bile

klase nego se odnosila na obitelj. Berger je uočio sukob koji je imao utjecaja na zapadno

društvo. Radilo se o sukobu riječ koje su vodile dvije klase, jedna klasa je bila ona koja se

bavila proizvodnjom i distribucijom materijalnih usluga i dobara, a druga klasa je bila ona

koja se bavila simboličkom distribucijom znanja (Šundalić, 2012.). Ključni antagonist

kapitalizma je klasa onih koji imaju znanje. Analiza Petera Bergera nas vodi do promjene koja

predstavlja prijelaz iz društva koje se bavilo radom u društvo koje će se baviti tehnologijom,

odnosno društvo znanja. Nova društvo se prema Peteru Druckeru naziva radnicima znanja

koji spadaju u srednju klasu. Radnici znanja će morati zadovoljiti dvije osnovne zadaće: prva

25

je ta da imaju osnovno obrazovanje, koje će im omogućiti da mogu ući u svijet radnika znanja

te da na taj način mogu nastaviti obrazovanje tijekom svog radnog vijeka, a na taj način utječu

na unapređenje vlastitog znanja (Šundalić, 2012.). Nakon nekog vremena takvi radnici

postaju vlasnici, a njihovo je znanje ključno za razvoj kapitalizma. Modernu poslovnu

organizaciju čini velik broj pojedinaca koji se neprestano bave dobivanjem, razmjenom i

upotrebljavanjem informacija (Galbraith, 1967.).

Drucker je istaknuo da rad i resursi u društvu u kojem vlada znanje ne predstavljaju više

glavni ekonomski resurs, več se taj kapital definira „znanje koje teče kroz tehnologiju i nalazi

se u ljudima“ (Drucker, 1992:170).

Peter Drucker je vrijeme 21. stoljeća nazvao „postposlovno društvo“ kojeg obilježavaju 3

temeljne komponente: management, informacija i umni radnik (Šundalić, 2012.). Kako se

razvijala suvremena tehnologija, tako je umni radnik dobivao sve važnije mjesto na

kapitalističkom tržištu. Na društvo znanja utjecala je moderna tehnologija koja želi i traži

sposobnost da se informacije pretvore u znanje, upravo se radi toga stalno spominje ulaganje

u znanje.

Obrazovana osoba se smatra nositeljem gospodarskih procesa u društvu. Društvo rada je

možemo doslovno poisati kroz Taylorovu tezu „radnik ne bi trebao misliti, ostali su za to

plaćeni, već samo izvršavati zadaću što više mehanički“ (Šundalić, 2012: 115). Humanistička

kritika ideologije pojavljuje se u obliku kritike svih (hrcak.srce.hr) „skupova ideja koji imaju

tendenciju skrivati kontradikcije na kojima se baziraju sva klasna društva“ (Pandžić,

2013:143). Marx smatra da „gotovi oblik robnog svijeta odnosno novčani oblik zastire

materijalnim velom društveni karakter privatnih radova, a time i društvene odnose privatnih

radnika“ (Pandžić, 2013:143). Nakon robovlasničkog, feudalističkog i kapitalističkog društva

slijedio je socijalizam te naposljetku besklasno komunističko društvo.

4.4. Robe, najamni rad i višak vrijednosti

Roba je svugdje oko nas. Sve što koristimo u svakodnevnoj uporabi je roba. Odjeća, obuća,

računalo, kozmetika i druga sredstva predstavljaju robu. Živimo u svijetu roba, a roba ima 2

karakteristike:

· Korisna je za ljude obzirom na njihove psihološke potreba

26

· Ima razmjensku vrijednost

Vrijednost robe pokazuje, da bez obzira na njihovu različitost one su jednake jedna drugoj.

Onaj rad koji koji utječe na stvaranje roba je konkretni rad i on proizvodi posebne vrijednosti

za upotrebu (Vercellone, 2011.). Rad koji proizvodi upotrebne vrijednosti vezan je i nalazi se

u svakom društvu, jer će ljudi uvijek imati želju za vrijednostima da bi zadovoljili svoje

vlastite potrebe (Antifest.info). Radnici su često morali i bili prisiljeni da povećaju svoju

produktivnost tako što bi morali više raditi. Smanjuju im se pauze, a u slobodno vrijeme su

prisiljeni prisustvovati na usavršavanjima i konferencijama u svrhu usavršavanja (Vercellone,

2011.). Apsolutni višak vrijednosti je ograničen, obzirom na to da je nemoguće produžiti

radni dan ili intenzitet rada. Radnici se u suvremenom kapitalizmu opiru eksploataciji.

Uvođenje novih tehnologija u poduzeća utječe se na veću zaradu u poduzeću. Nove

tehnologije će omogućiti da se što više sirovina preradi u proizvode za isto radno vrijeme

(Vercellone, 2011.). Situaciju kada produktivnost raste brže nego plaće, udio viška vrijednosti

u ukupnoj vrijednosti se povećava, Marx to naziva relativnim viškom vrijednosti. Relativni

višak vrijednosti je postao najvažniji oblik eksploatacije u modernom kapitalizmu. Kapitalist

kupuje rad radnika za novac, a oni mu s druge strane prodaju svoj rad za novac. To je zapravo

jedan odnos međuovisnosti. Svoju robu radnici razmjenjuju za kapitalistovu robu, odnosno

novac. Prometna vrijednost određene količine robe, izražena u novcu naziva se njenom

cijenom. Najamnina je ime za cijenu radne snage, odnosno cijenu rada.

Autor će uzeti za primjer krojačkog radnika. Kapitalist tom radniku daje materijal i sve što mu

je potrebnu da napravi određenu robu. Nakon što je roba napravljena, kapitalist uzme robu od

radnika i proda je za 200 kuna. Krojački radnik je dobio nadnicu od kapitalista, te isti nema

pravo na određeni udio u cijeni za koju je kapitalist prodao određenu robu. Dakle, daljnja

prodaja robe koju je kupio kapitalist, najamnog radnika više ne zanima jer je on za svoj rad

dobio nadnicu. Hoće li kapitalist prodati tu robu za mnogu veću cijenu od one koju je platio

za izradu robe, ili puno manju, nije stvar krojačkog radnika. Najamnina nije radnikov udio u

robi koju je on proizveo. Za radnika je životna djelatnost sredstvo za održavanje života i

egzistencije. Svaki radnik radi da zaradi za život i egzistenciju, a rad je žrtva njegovog života.

Za radnika život počinje kad rad prestane.

Rad kroz povijest nije uvijek bio najamni rad, odonosno nije uvijek bio slobodan rad. Rob

nije mogao svoju snagu za rad prodati vlasniku odnosno gospodaru, već je skupa s ostalim

27

robovima prodan zauvijek svom gospodaru (Radnickaborba.org). Rob je predstavljao robu

kojom su zapovijedali i drugi gospodari, a on na to nije uopće mogao utjecati. Također, rob

nije dobivao nagradu od svoga gospodara, već gospodar dobiva od roba nagradu, a ta nagrada

je bila obavljen posao, a samim time se povećava profit gospodara (Radnickaborba.org).

Kmet odnosno rob je u prošlosti pripadao zemlji i donosio plodove gospodaru zemlje, te

drugih prava na toj zemlji nije imao. Isti je bio u vlasništvu vlasnika zemlje i za njega je radio.

S druge strane, za razliku od robova, slobodni radnici prodaju sebe, odnosno svoju radnu

snagu na način da ustupaju 8, 10 ili 12 sati svoga života kapitalistu kako bi zaradili plaću koja

im je potrebna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba.

Radnik nije rob te on može napustiti kapitalistu kad god poželi ukoliko kod drugog

poslodavca ima bolje uvjete, bolju plaću, ili ukoliko odluči da je to za njega najbolja solucija.

Radnik za razliku od roba ne pripada kapitalistu, ali pripada kapitalističkoj klasi u smislu da je

s jedne strane ovisan o kapitalistu obzirom da mu kapitalist isplaćuje plaću.

Oblik vlasništva i model privrede jesu institucionalni elementi na kojima se temelji određeni

društveno-ekonomski sistem.1

4.5. Od društva rada do društva znanja

Nekadašnje „zlatno doba kontroliranog kapitalizma“ trajalo je od 1945. do 1975. godine.

Bilo je povezano s učenjem od Keynesa koji je govorio o važnosti države koja je osiguravala

potpunu zaposlenost i odgovore na socijalna pitanja, a kasnije je to naslijedio kapitalizam

(Veteran91.hr). Novi stadij kapitalizma opisan je i predstavlja prijelazno razdoblje iz

industrijskog u postindustrijsko društvo. Taj se prijelaz ujedno predstavlja i kao prijelaz iz

„društva rada“ u „društvo znanja“ (Šundalić, 2012.). Kada se govori o društvenom radu, tj

o tome kako se putem rada dolazi do stjecanja vlasništva, na taj način se vraćamo u početak

industrijalizacije i vraćamo se u 19. stoljeće kada se događao razvoj kapitalizma (Šundalić,

2012.). Razdoblje 19. stoljeća je opisano je pojavom industrijske revolucije koju možemo

navesti pomoću tri zamjene (Šundalić, 2012.):

· ljudski rad mogu zamjeniti strojevi

· živi izvori energije se mogu zamjeniti neživima

· prirodne sirovine se mogu zamjeniti neprirodnima (Veteran.hr)

28

Rad je veoma važan resurs koji je doveo do promjena koje su nastale radi stvaranjem

industrijske revolucije (Šundalić, 2012.). Zbog društva rada kapitalizam je dobio

negativna obilježja, a Marxov kapitalizam možemo prepoznati kao društvo koje je

utjecalo na razdvajanje rada i vlasništva (Šundalić, 2012.). Marxov kapitalizam je

vlasništvu dao moć nad radom, što je rezultiralo klasnim razlikama i podjelama.

Kapitalizam možemo definirati kao napredniju ekonomsku formaciju zbog količine koju

stvara proizvodnja i zbog njezine dostupnosti te tržišne otvorenosti, a društvo rada je

utjecalo na slobodu pojedinca i socijalnu mobilnost (Šundalić, 2012.).

Fukuyama je u kapitalizmu pronašao slobodu pojedinca koja je ostvarena putem individualnih

prava i slobode koja su u okvirima vladavine zakona (Veteran.hr). Društvo rada je utjecalo na

odvajanje rada od vlasništva, a samim time je utjecalo i na spajanje ugleda i vlasništva. Ono je

dijelilo društvo na vlasnike i radnike, na one koji imaju i one koji nemaju (Šundalić, 2012.).

Vlasništvo je vlasnicima osiguravalo ekonomsku moć, a rad koji je bio ostvaren na tuđem

vlasništu, radnicima je donosio nadnicu (Šundalić, 2012.).

29

5. SUVREMENI KAPITALIZAM I BUDUĆNOST KAPITALIZMA

Kapitalizam je u suvremeno vrijeme postao osnova svih ekonomskih odnosa. Svaka osoba,

svaki poduzetnik i svaki radnik teži stvaranju kapitala, odnosno financijske koristi. Upravo

zbog toga možemo reći da kapital ima 2 karakteristike. Prva karakteristika kojom možemo

opisati kapitalizam je generalizirana proizvodnja roba što s obzirom na poznavanje

kapitalizma znamo da se najveći dio usluga i dobara proizvodi upravo za prodaju, te da je

većina radnika zaposlena u proizvodnji roba (Anitifest.info). Druga karakteristika kojom

možemo opisati kapitalizam jest proizvodnja robe putem koje se povećava profit s obzirom na

činjenicu da vlasnici roba ne teže zaradi na bazi svakodnevnog preživljavanja, već žele

ozbiljan profit. U današnje je vrijeme sve povezano s kapitalizmom, struktura zapošljavanja,

životni standard društva i profitabilnost poduzeća. Kapitalizam u današnje vrijeme utječe na

sve čimbenike društva. Treća stavka pomoću koje možemo opisati kapitalizam je najamni rad

koji se kao pojam pojavio prije više od 1000 godina (Anitifest.info). Najamni rad je prije

kapitalizma bio ograničen, a dominantno je bilo ropstvo i kmetstvo u feudalizmu. U nekim

dijelovima zemljama u razvoju, najamni rad još uvijek igraju veoma malu ulogu u društvenoj

i ekonomskoj sferi života.

Kapitalizam je ekonomski sistem koji je bio obilježen kapitalom privatnog vlasništva, a

odnosi se na ekonomski sistem u kojem su sva sredstva za proizvodnju bila u privatnom

valsništvu (University of Sarajevo). Primarni cilj vlasnika kapitala je prije svega ostvarivanje

profita. Velika većina ljudi nema izbora prilikom odluke da li će prihvatiti da postanu najamni

radnici ili neće. Povijesno gledano, najamni rad se počeo širiti tek kada su seljaci počeli

gubiti kontrolu nad sredstvima za proizvodnju. Radnici su slobodni prilikom odabira između

različitih poslova, međutim isti su ipak u veoma slabijoj poziciji u odnosu na kapitaliste,

odnosno poslodavce. Bez obzira na činjenicu da je društvo napredovalo te više nema robova,

najamnim radnicima je novac neophodan kako bi zadovoljili osnovne životne potrebe. Dakle,

radnici ugovor o radu potpisuju slobodno, bez ikakvih prisila, spontano se prijavljuju za posao

a poslodavac od istih očekuje da dobrovoljno ostvare njegova očekivanja. Radnički kapacitet

odnosno njihova radna snaga je u kapitalizmu postala roba. Veoma je bitna razlika između

30

rada i radne snage. Radna snaga predstavlja potencijal za proizvodnju stvari. Rad predstavlja

korištenje radne snage, što znači da kada vlasnik poduzeća odnosno kapitalist zaposli radnika,

on kupuje njegovu radnu snagu (Anitifest.info). Prema Marxu, trgovina je rezultat

dobrovoljnog ugovora između kupca i prodavatelja. Kapitalizam je suprotnost od komunizma

i socijalizma, sistema u kojima su sredstva za proizvodnju u zajedničkom vlasništvu, a

primarni cilj vlasnika kapitala je ostvarivanje socijalne pravde. Kapitalizam se uvelike

razlikuje i od feudalizma kao sistema u kojem je bilo moguće privatno upravljati zemljom

koja je formalno bila vlasništvo države.

5.1.Tržišta kapitalizma

U razvijenim kapitalističkim društvima, velika količina roba se proizvodi za profit. Robu

namijenjenu plasiranju na tržište kapitala proizvode najamni radnici. Širenje rada i robne

razmjene potiče razvitak tržišta tako što kapitalisti dolaze do sve većeg profita (Anitfest.info).

Prelaženje kapitala iz robnog oblika u novčani je posao kapitaliste. Vrijeme u kojem se

događaju ove promjene, je vrijeme prodaje i vrijeme kupovine, odnosno vrijeme za koje

kapitalist funkcionira na tržištu kao prodavač i kao kupac. Tržišta su neophodna za

proizvodnju robe i stvaranje profita. Svako tržište se razlikuje od drugog, a ista su

strukturirana sistemom opskrbljivanja iznutra i izvana. Proizvođači roba mjere potražnju samo

indirektno, kroz kupovnu i platežnu moć svojih kupaca i profitabilnosti poduzeća.

U današnje vrijeme nove tehnologije, koriste se različite reklamne kampanje koje kupce

privlače da kupe određeni proizvod. Imena proizvođača se stalno mijenjaju te se proizvođači s

konkurencijom bore oko stvari kao što su izgled i pakovanje proizvoda te brojne druge sitnice

kako bi se istakli i bili prepoznatljivi. Cijena proizvoda je određena konkuretnim odnosima

između prodavatelja i kupaca te odnosom između ponude i potražnje (Radnickaborba.org).

Između kupaca i prodavatelja se javlja konkurencija obzirom da kupci žele što jeftinije kupiti

a prodavači što skuplje prodati određeni proizvod. Ukoliko je ponuda koju ostvaruje jedna

roba slabija od potražnje za istom to znači da između prodavatelja vlada jako loša

konkurencija. Promjenljivi odnos potražnje u odnosu na ponudu rezultira povećanjem cijena u

jednom trenutku i smanjenjem cijena u drugom. Ako se cijena određenog proizvoda znatno

povećala, to znači da je cijena neke druge robe u tom trenutku morala pasti. S druge strane,

31

ako cijena robe dođe ispod njenih proizvodnih troškova, kapital će se morati uzimati iz

proizvodnje koja je potrebna da se proizvede ta roba (Radnickaborba.org).

Kapital se stalno seli iz jedne industrije u drugu industriju, ali jedno je sigurno, on služi

stvaranju profita. Kada je riječ o kapitalu, neophodno je spomenuti troškove proizvodnje

određene robe ili dobra obzirom da troškovi proizvodnje utječu i određuju ne samo ponudu

već i potražnju za određenom vrstom robe (Radnickaborba.org). Stvarna cijena robe se uvijek

nalazi ispod ili iznad stvarnih troškova njezine proizvodnje. Kao što je već spomenuto, da je

cijena određene robe definirana troškovima proizvodnje, to znači da vrijeme koje je potrebno

da se cijena robe popne iznad troškova proizvodnje, izjednači s vremenom kada ta cijena robe

pada ispod troškova proizvodnje, i obrnuto (Radnickaborba.org). To pravilo vrijedi za za

cijelu industrijsku granu. Kada se određuju cijene troškovima proizvodnje to je isto kao da

idemo određivati cijene radnim vremenom koje je potrebno da bi se proizvela određena roba

(Radnickaborba.org). U troškove proizvodnje ulaze:

· korištenje predmeta za rad, odnosno industrijski proizvodi i sirovine

· neposredan rad

Zakoni koji koji su potrebni da vode računa o cijenama, također vođe računa tj

reguliraju i cijenu rada (Radnickaborba.org). Najamnina u određenim trenutcima pada, a u

određenim trenucima raste što naravno ovisi o odnosu ponude i potražnje.

5.2.Troškovi proizvodne snage

Troškovi proizvodne snage su troškovi koji su potrebni radniku da bude radnik i da mu

omogući sve što je potrebno za realiziranje određenog posla, tj sve ono što mu je potrebno za

stvaranje određenog proizvoda ili robe (Radnickaborba.org). Plaća radnika se definira na

različite načine, a to sve ovisi o tome koja svrha se želi postići tom definicijom. U

ekonomskoj literaturi možemo vidjeti da se plaća najčešće definira na jedan od sljedećih

načina (Buble i suradnici, 1991.):

· Plaća je nagrada koja se daje kada je rad izvršen

· Plaća je izraz za društveno priznate troškove rada

· Plaća je priznavanje za rad

· Plaća predstavlja reprodukcijsku vrijednost utroška radne snage

32

· Plaća je cijena za radnu snagu, odnosno vrijednost radne snage koja je

izražena u novcu (e-lib.efst.hr)

Svaki kapitalist jedan dio svog profita odvaja za troškove proizvodnje, plaće radnika te ostale

segmente potrebne da bi proizvodnja stvarala profit. Ako je za neki rad potrebno puno kraće

vremena za učenje, radi toga su automatski manji troškovi proizvodnje radnika, pa je odmah i

niža cijena njegova rada, tj njegova najamnina (Radnickaborba.org). Ukoliko je za neki rad

potrebno kraće vrijeme učenja, utoliko su manji troškovi proizvodnje radnika, pa je niža i

cijena njegova rada, odnosno njegova najamnina. Kao glavni faktori koji utječu na visinu

plaće najčešće se smatraju sljedeći (Buble i suradnici, 1991.):

· utjecaj države

· odnos ponude i potražnje

· vrijednost radne snage

· radni doprinos

· poslovni uspjeh poduzeća (e-lib.efst.hr)

Ako jedan proizvodni stroj kapitalistu košta 10 .000 kuna, a istroši se za 10 godina, on za

1000 kuna povećava cijenu robe, kako bi poslije 10 godina stroj koji je istrošen mogli

zamijeniti novim strojem. Proizvodnost možemo definirati kao odnos između određene

količine učinaka i nekog elementa koji zajedno sudjeluju u stvaranju proizvodnje zbog čega

postoji (Jelavić i suradnici, 1993.):

· proizvodnost radne snage,

· proizvodnost predmeta rada,

· proizvodnost kapitala,

· proizvodnost opreme i sl. (e-lib.est.hr)

Proizvodnost je odnos koji predstavlja određenu količinu proizvedenih roba i usluga te

količine outputa koja je protrebna da bi se proizveo taj isti output, što znači da je proizvodnost

mjera efikasnosti resursa ili inputa koja se izražava kao omjer (Campbell i Stanley, 1994.):

Proizvodnost = output / input

33

Odnosi između radnika i kapitalista su potrebni radi podjele proizvodnje i podjele rada te su

potrebi za distribuciju roba, zato što se putem konkurencije i eksploatacije viška vrijednosti,

kapitalizam sposobnim da razvije proizvodnu snagu, a samim time stvara i profit

(Antifest.info). Upravo ta sposobnost kapitalizma je glavni razlog Marxovog divljenja

progresivnim karakteristikama kapitalizma.

5.3.Karakteristike suvremenog kapitalizma

Termin kapitalizam je nastao zbog ljudi koji su ga zagovarali, a ne od onih koji su bili protiv

njega (Kostić, 2013.). Pod pojmom kapitalizam se misli na tip društva u kojem određena klasa

ljudi koja posjeduje trgovinu i industriju utječe na oblikovanje socijalnih, ekonomskih,

kulturnih i političkih događanja koja se dešavaju u društvu (Advance.hr). Klasa kapitalista

koristi svoju moć tako da bi stvorila višak vrijednosti s obzirom na radniku klasu, odnosno

radnika koji rade za kapitalista. Kapitalisti posjeduju sredstva za proizvodnju te plaćaju

radnicima nadoknadu u zamjenu za njihov rad, a radnici imaju sposobnost proizvesti više

vrijednosti s obzirom na nadnice i njenu vrijednost koja je prijeko potrebna da bi se mogle

ostvariti osnovne potrebe za život, i upravo radi tog ta vrijednost koja predstavlja višak ide u

ruke poslodavaca (Kostić, 2013.). Upravo radi tog viška možemo shvatiti suštinu

kapitalističke eksploatacije i njegovog postojanja (Advance.hr). Najvažnije karakteristike

suvremenog kapitalizma su:

· radnici koji rade u monopolskim sektorima su bolje plaćeni, a oni koji rade za

konkurenciju imaju manje plaće te rade pod težim uvjetima

· potreba da se smanje troškovi proizvodnje, odnosno da se poveća produktivnost rada

· smanjiti moć kontroliranja kapitaliste, te na taj način eliminirati zlouporabu kapitala

što je u interesu društvenih elita

· širenje proizvoda u druge države i traganje za jeftinijom radnom snagom, te na taj

način kapital raste sve brže i lakše teče u druge države diljem svijeta (Wikipedia)

34

Jedan od najvažnijih elemenata kapitalizma 19. stoljeća bila je radnika. Radnik se nije

uvelike razlikovao od bilo koje druge robe na tržištu. Osjećaj solidarnosti između vlasnika

kapitala i radnika nije postojao, a radnici su za svoj rad dobivali tek minimum potreban za

preživljavanje. Takva situacija je dovela do otpora obespravljenih radnika s jedne strane, ali i

do kritika kapitalističke eksploatacije (Mesarić, 2006.). Takav način eksploatacije većim

djelom nestaje u 20. stoljeću, ali ipak ostaje iskorištavanje radnika u svrhu stjecanja profita.

Taj pojam iskorištavanja nije povezan s eksploatacijom i eksploatacijskim postupanjem prema

ljudima, nego je povezan s time da jedan čovjek mora služiti drugom čovjeku (Mesarić,

2006.). Ciljevi radnika nisu uopće povezani sa njegovimstvarnim ciljevima, već su bili

povezani s ciljevima koje želi ostvariti njegov poslodavac.

Čovjek nema pravo na ostvarivanje svojih ciljeva, te on radi toga postaje sredstvo koje je

potrebno poslodavcu da bi ostvario svoje interese. Upravo radi toga kapital odnosno

kapitalista zapošljava radnike, a ne obrnuto. Borba koja je predstavljena između rada i

kapitala je ubiti borba između dvije vrijednosti. Radnici prihvaćaju plaću koja im je ponuđena

za rad, kako bi mogli osigurati i zadovoljiti najosnovnije potrebe za život (Wikipedia).

Ključan faktor kapitalističkog načina proizvodnje jest da zarada odnosno profit mora biti cilj

za cijelokupnu ekonomsku aktivnost. U kapitalizmu motiv rada nije društvena korisnost, već

ostvarenje profita.

5.4. Budućnost kapitalizma

Kapitalizam je imao nekoliko faza razvoja, a činjenica je da ga je pokretala i modificirala

uglavnom želja za boljom organizacijom i većom zaradom. Autor je kroz ovaj diplomski rad

analizirao povijesni razvoj kapitalizma te utjecaj različitih ideologija na kapitalizam, kao i

stajalište utopista i socijalista spram kapitalizma kroz povijest.

U 21. stoljeću je došlo do mnogih promjena. Iako i danas postoji eksploatacija radnika u vidu

neplaćenih prekovremenih sati i ostalih vidova eksploatacije, ona je zastupljena u puno

manjoj mjeri nego u prošlosti. Zbog ekstremnog izrabljivanja robova za rad krajem 18.-og i

početkom 19.-og stoljeća, dogodilo se stvaranje većine zemalja u Zapadnoj Europi i stvaranje

novog kapitala koji je bio potreban za početak industrijalizacije (Kostić, 2013.). Razvojem

35

kapitalizma, razvila se i želja za povećanjem profita što je dovelo do velikih promjena i

revolucije u trgovini, industriji, nauci, tehnologiji, politici i društvu u cijelosti (Advance.hr).

Pomoću industrijskog i bankarskog profita nastao je i financijski kapital, na taj način su

financijske institucije i banke počele dominirati trgovinom i industrijom u svijetu, a kapitalisti

moraju koristiti povlaštene položaje, kredite i dionice kako bi ostvarili kontrolu (Advance.hr).

Uloga banaka je presudna za kapitalizam, te upravo bankama sustav može zahvaliti svoju

dinamičnost i ekspanzivnost. Financijski kapital ima veoma veliki utjecaj na suvremeni

kapitalizam kao i banke. Ciljevi svakog financijskog kapitalista su postizanje stvarnog

bogatstva, odnosno bogatstva koje se odlikuje trajnom sigurnošću. Banke stvaraju veoma

veliki kapital te pozajmljuju kapitalistima novac koji kapitalisti ulažu u svoje poslovanje.

Danas sve veći broj tvrtki uvodi moderniju proizvodnju u svrhu održavanja konkurentnosti na

tržištu. Kapitalizam konstantno želi pronaći što jeftiniju radnu snagu i sirovine ali također želi

i veliku razinu produktivnosti (Kostić, 2013.). Poduzeća su kontinuirano izložena

promjenama, a tržišta su zasićena. Kapitalizam se može promatrati kao ideologija socijalne

pravde i individualnih prava koja se izražava u uvjerenju da su postojeće nejednakosti

dohotka i bogatstva opravdana posljedica različitih doprinosa što ih ljudi daju ekonomskoj

djelatnosti (Hrvatska enciklopedija, 2015.). Kapitalizam proizvodi više blagostanja nego

drugi privredni upravljački sustavi.

Kada je riječ o stavu utopista prema kapitalizmu, autor diplomskog rada je mišljenja da bi

utopisti na suvremeni kapitalizam imali mnoštvo kritika koji se tiču eksploatacije radnika,

ponajprije kritike upućene duljini radnog vremena i razlici bogatih i siromašnih, odnosno

kapitalista i njihovih radnika. Uzevši u obzir činjenicu da su se utopisti kroz povijest zalagali

za ukidanje privatnog vlasništva, autor diplomskog rada je mišljenja da bi oštro kritizirali

privatno vlasništvo kao i velike razlike u društvenom statusu bogatih i siromašnih.

36

6. ZAKLJUČAK

Autor je u ovom diplomskom radu objasnio problematiku razvoja kapitalizma kroz povijest te

kritike utopista i socijalista spram kapitalističkog načina rada i života. Autor je u diplomskom

radu autor istražio stajališta utopista i socijalista spram kapitalizma te predstavio pojam i

važnost kapitalizma, njegove karakteristike i budućnost. Autor je u radu obradio i predstavnik

utopizma i socijalizma kao i povijesno nastajanje utopizma i socijalizma te stavove i uvjerenja

utopista. Kao što je tokom rada i navedeno, utopisti su imali ideju idealnog društva, društva

blagostanja i socijalne pravde. Za utopiste je idealno društvo predstavljalo zajednicu u kojoj

nema klasnih razlika ni privatnog vlasništva.

Utopisti su se zalagali su se za ukidanje privatnog vlasništva smatrajući ga najvećim

društvenim zlom. Smatrali su da bi svi ljudi trebali imati jednaku količinu dobara, te su oštro

osuđivali podjelu ljudi na bogate i siromašne. Utopisti su zamišljali idealno društvo, društvo

bez ratova, klasnih sukoba i privatnog vlasništva. Bili su oštri kritičari privatnog vlasništva te

su se zalagali za socijalnu pravdu. Utopisti su bili idealisti, smatrali su da se blagostanje u

društvu može postići uspostavljanjem socijalne pravde, za koju su tvrdili da je ključ uspostave

društvenog mira i društvenog zadovoljstva. Utopistički ideali i utopistička mišljenja

predstavljaju iskazivanje nezadovoljstva postojećim stanjem. Utopisti su htjeli promijeniti

odnos prema radnicima, prema kapitalu i ono što im je bilo najvažnije, prema privatnom

vlasništvu. Utopisti kao što je Thomas More, smatrali da su idealnom društvu nema privatnog

vlasništva. Smatrali su da iz podjele na bogate i siromašne proizlaze sva društvena zla te se

zalagali za jednaku podjelu dobara među članovima društva.

Kada govorimo o socijalistima, veoma je bitno napomenuti da je jedan od najvažnijih dijelova

socijalizma bila organizacija proizvodnje obzirom da su socijalisti smatrali da se kroz podjelu

rada podiže standard ljudi u društvu. Socijalisti-utopisti su također bili veliki kritičari

kapitalizma, smatrali su da se nad radnicima vrši eksploatacija, da radnici se iskorištavaju

kako bi kapitalist stjecao profit samo za sebe. Kao i utopisti, oštro su kritizirali privatno

vlasništvo smatrajući ga velikim zlom.

37

Autor ovog diplomskog rada je mišljenja da su utopisti svoje ideale države temeljili na u

velikoj mjeri nerealnim očekivanjima, iako su imali veoma dobre kritike kapitalizma i

postojećeg stanja u društvu te vizije idealne države, ponajprije zbog toga što su smatrali da

svakom pojedincu treba osigurati materijalne uvjete za život i egzistenciju te da je pravda

temeljna pretpostavka slobode. Kritike i ideali utopista nisu bili u skladu s postojećim stanjem

u društvu, te se upravo zbog toga utopija smatra nečim neostvarivim. Utopistička vizija

društva se nije temeljila na realnim očekivanjima obzirom da je ideja besklasnog društva

veoma teško ili gotovo nemoguće provediva.

38

LITERATURA

Knjige:

Anić, V., 2004., Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb

Buble, M., Goić, S., Pavić, I., 1991., Osnove stimulativnog plaćanja u poduzeću,

Ekonomski fakultet, Split

Campbell, R. M., Stanley, L. B., 1994., Suvremena ekonomija rada, Mate, Zagreb

Jelavić A., Ravlić P., Starčević A., Šamanović J., 1993., Ekonomika poduzeća, Zagreb

Galbraith K. J., 1967., Nova industrijska država, Stvarnost, Zagreb.

Haladin,S., 1982., Osnove marksizma, Tiskara Zagreb, Zagreb

Hobsbawm, E. J., 1987., Doba revolucije, Školska knjiga, Stvarnost, Zagreb

Marx, K., 1979., Osnovi kritike političke ekonomije I i II, Prosveta, Beograd

More T., 2003., Utopija, Nakladni zavod Globus, Zagreb

Proudhon P. J., 1982., Sto je vlasništvo, Globus, Zagreb

Schumpeter, J.A., 1998., Kapitalizam, socijalizam i demokracija, Globus, Zagreb

39

Članci:

Brkljačić I., 1979., Akumulacija kapitala: kritika teorija o koncentraciji proizvodnje,

Matična publikacija, Politička misao- časopis za političke znanosti, no. 4, pp. 572-

590

Knežević, R., 1976., Proudhonova politička doktrina, Politička misao, Vol. 13, no. 2-3,

pp. 238-251.

Milačić, S., 1977., Povijesni razvoj ideje i prakse samoupravljanja, Vol. 14, no. 15, pp.

668-679.

Pandžić, J., 2013., Akteri u suvremenoj kritici ideologije: prilog liberalističkoj kritici

marksizma, Polemos- časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. 16, no.

31., pp. 139-157.

Veljak, L., 1979., Petrić i počeci utopijskog socijalizma, Izvorni znanstveni članak, Vol. 5.

no. 9, pp. 57-66.

Internet izvori:

Behre J., Rakowitz N., 2011., Automatski subjekt? O značenju pojma “kapital” kod

Marxa, pregledano 16. 05. 2015., dostupno na www.hrčak.hr

Birač D., 2014., Marxovi pogledi na konkurenciju i konkurentnost, Konkurentnost,

ekonomski razvoj i blagostanje, Zbornik radova, Ekonomski fakultet u Osijeku,

pregledano 20. 05. 2015., dostupno na http://www.efos.unios.hr/

Bogdanić L., 2008., Elementi aktualnosti manifesta, Izvorni članak, Zagreb, 2008.,

pregledano 20.05.2015., dostupno na www.hrčak.hr

Golubović, N., 2011., Teorija kapitala i racionalni izbor, Izvorni članak, Ekonomski

fakultet, Sveučilište u Nišu, pregledano 21.05.2015., dostupno na http://www.doiserbia.nb

Jurčić, Lj., Vojnić, D., 2011., Latentna kriza kapitalizma, Izvorni znanstveni članak,

Zagreb, pregledano 21. 05. 2015., dostupno na www.hrčak.hr

40

Maskalan, A., 2009., Utopija i njezini doprinosi suvremenim razmatranjima roda, Izvorni

članak, pregledano 21. 05. 2015., dostupno na www.hrčak.hr.

Mesarić, M., 2006. Dugoročna neodrživost tržišnog fundamentalizma i neoliberalnog

kapitalizma, Hrvatsko društvo ekonomista, Zagreb, pregledano 21. 05. 2015., dostupno na

www. hrčak.hr

Sunajko, G., 2010., Zašto je Marx bio u pravu?, Studia lexicographica, pregledano 17. 05.

2015., dostupno na www.hrčak.hr

Šundalić A., 2012., Između društva rada i društva znanja, Media, culture and public

relations, 3, 2012., pregledano 17. 05. 2015., dostupno na www.hrčak.hr

Vercellone C., 2011., Zakon vrijednosti na prijelazu iz industrijskog kapitalizma u novi

kapitalizam, Ekonomski pregled, pregledano 17. 05. 2015., dostupno na www.hrčak. hr

Kangrga, M., 1972., Zbilja i utopija, pregledano 17. 05. 2015., dostupno na

https://www.marxists.org/

Ostali izvori:

http://hrcak.srce.hr/

http://www.hrleksikon.info/

http://www.advance.hr/vijesti/realni-kapitalizam-i-sunovrat-drustva/

http://www.radnickaborba.org/tag/kapitalizam/

http://www.advance.hr/

http://e-lib.efst.hr/2012/6020374.pdf

41